PALIMPSESTUS; something reused or altered but still bearing visible traces of its earlier form

Caravaggio; Narcissus

Razmišljanje o paviljonu unutar dvorišta MAXXI muzeja je meditacija o njegovom eksterijeru. To je kontemplacija o vanjskom prostoru fancy muzeja koji nas pokušava nagovoriti da mu se pridružimo. Pokušava nas posjesti u svoju sjenu i nanovo se dičiti svojom veličinom i grandioznošću. Stvoriti od nas pasivnog promatrača i gutača njegovih ideja i tuđe umjetnosti. Nekada mu to polazi za rukom, nekada manje; nekada su ljudi svjesni takvog nastupa, a nekada mu vjeruju. Paviljon nastaje kao odgovor na monumentalnost muzeja. Muzej tvrdi da je javan i da su svi dobrodošli pod njegovo okrilje,ali realnost krije toliko strahopoštovanjem kojim on vlada mikro i makrolokacijom da ulaze samo oni koji imaju čistu namjeru; zaposlenici, turisti, ljubitelji umjetnosti... Nema slučajnih prolaznika, ljudi iz kvarta, obitelji i djece iz susjedstva… Stoga je tema ljetnog paviljona tema javnog prostora i svega što pod taj pridjev spada.

Motiv koji se nametnuo u gradu kao što je Rim su prostorni i vremenski slojevi. Rim je pun iskustva kad su u pitanju slojevi života, rada, stanovništa i migracija, slojevi prirodnih katastrofa, političkih i društvenih previranja, nabori faza i era te brazde okoline i pejzaža. U gradu beskrajne povijesti kontekst je sve, a istovremeno i ništa; on se slijeva u dubinu i otkriva nam slojeve, neke uvažene neke do kraja zanemarene.1

Konceptualni dijagram

Polazeći od trenutnog konteksta uzimamo samo ono što nam paše da bi isprojektirali novi paviljon, umiljat ovom vremenu, ali sa naznakama da je nešto ispod ili iza ipak postojalo. Referiramo se na neizbježnu veličinu i formu muzeja, na trake nekog prošlog vremena i zemlje duboko ispod temelja koja je svjedočila povijesti prije MAXXI-ja, prostornim elementima koji su obilježili Rim i od njega napravili mali klišej. Inspiriramo se bojama, tonovima i sjenama baroka, te renesansne faze Rima kao grada. Linije koje nastaju su imaginarne, simbolične, iluzionističke; svakako dovoljne da bi ostavile trag.

Stan Allen; Uvjeti polja

Naglašena horizontalnost krovova bivših vojnih kasarni i jednaka raspodjela po terenu su se nastavile u sadašnjem vremenu, tvoreći tako minorne elemente kao klupe ili podglede,dovoljne da se taj genius loci ćuti. Eksploatiramo element luka, tako dragog svima koji se bave Rimom. Ne koristimo ga kao konstruktivni element koji drži nešto bitnije, već njegov negativ segmentiramo i umećemo u nešto drugo gdje ga ne bismo očekivali. Kao metodu projektiranja2 uzimamo već spomenuti barok, eru koju definiraju strašni svjetlosni kontrasti, iluzije dubokog prostora i perspektive, izlazak iz tame u svijetlo, manipuliranje sjenama….

Donald Judd; Untitled, 1980. Eva Hesse; Expanded extensions, 1969.

Preklapajući sve te slojeve jedan na drugi, izvodeći ih iz horizontale u vertikalu, iz sjene u svijetlo, sa ruba u žarište, dobijamo povijesno nalazište ovog trenutka i ovakvog pogleda na svijet.3 Ta arheologija momenta na neki način manifestira želju za vraćanjem javnog prostora pod njegovo pravo značenje: kao prostora namjenjenog igri, izražavanju mišljenja, arenu za slučajna poznanstva, neugodu susreta s neznancima, pozornicu za glumljenje društvenih uloga i pozicija u kojima inače nismo…. Stvoren je ambijent nesavršenih elemenata u čijim odnosima se gubimo vizualno i perspektivno.4

Scenariji korištenja

Pokušavajući preokrenuti tezu Davida Riesmana o pojedincu post-industrijskog društva izgubljenog u usamljenoj gomili, iskrsnulo je igralište modernog čovjeka, stalnog u čežnji i strahu da nešto propušta. Objekti sami po sebi su rezolutno

nenarativni, ali njihovi odnosi su oni koji nam pričaju priču i zbog čega paviljon čitamo u cjelini i kao cjelinu. Kao i R. Sennet koji se protivi novovjekovnom planiranju gradova5 u kojem je rješena prometna mreža jednaka rješenom urbanizmu grada, mi negiramo kretanje kao način usmjeravanja samog procesa dizajna već on proizlazi instiktivno iz prostornih manipulacija.

Takvo širenje javnog može dotaknuti sve longitude mjesta koji,a treba neka intervencija. Kako bi to ograničili i sveli paviljon u humano mjerilo, superpozicioniramo oblik bez kraja i početka, smjera i granica, koji širi svoje sile jednako po cijelom obodu. Smještamo bazu kruga bez mjerila i konteksta te paviljon zaogrnemo tom sphere of influence.

Rimski Pantheon; 10 AD1 „In Rome, the historic center of the city is slowly dying defeated by several factors, its architectural heritage is protected and frozen at the time of the story and is no longer considered a common and shared heritage. The atelier intends to define the idea of reclamation and reuse of monumental spaces that at the moment are only a tourist attraction: to rethink them it is necessary to bring them back within the city life cycle and restore their collective value.“ Building the common space - Making the City center ; Microcities

2 „The need for belonging to an absolute and integrated but open and dynamic system was the basic attitude of the Baroque Age.“ C. Norberg Schultz; Baroque Architecture (1986.)

3 „Sixtus axes are not streets; they are not flanked by buildings, and they do not provide a serenely static frame for the bustle of life. They are ritual paths that reread the relationship between pre-existing intensity points and bind the together in the dynamic sequence of the pilgrimage route.... A project of appropriation through integration „ Vittorio Aureli; Rome The centre(s) elsewhere (2010)

4 „People are more sociable, the more they have some tangible barriers between them, just as they need specific places in public whose sole purpose is to bring them together. Let us put this another way again: human beings need to have

some distance from intimate observation by others in order to feel sociable. Increase intimate contact and you decrease sociability.“ The fall of the public man; Richard Sennet (1977)

5 „The erasure of alive public space contains an even more perverse idea – that of making space contingent upon motion.“ The fall of the public man; Richard Sennet (1977)