00 omot.indd 1 03/10/2010 21:36:29 · 7 godina ponudi cijeli esej u kojemu kritički preispituje...

00 omot.indd 1 03/10/2010 21:36:29

00 omot.indd 2 03/10/2010 21:36:29

Umina razmišljanja u školi i o školi

00a prvih 6.indd 1 04/10/2010 18:00:06

UMA GRADACIVA ZELENIKA

UMINA RAZMIŠLJANJA U ŠKOLI I O ŠKOLI

IZDAVAČ:Centar za poticanje darovitosti djeteta “Bistrić”

UREDNICA:Jasna Cvetković Lay

dipl. psiholog, obrazovna specijalistica za darovite

RECENZENTICA:dr. Marija Pavkov

JEZIČNA OBRADA:Jagoda Bojanić-Cesarec

GRAFIČKO I LIKOVNO UREĐENJE:Valentina Toth

TISAK:FingerPrint

Godina izdanja: 2010.ISBN 978-953-95102-3-5

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 744056

00a prvih 6.indd 2 04/10/2010 18:00:06

Predgovor - Jasna Cvetković Lay. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

I meni je jabuka pala na glavu!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Što je krumpiru plac, to je učenicima škola. . . . . . . . . . . . . . . . . 19

Kad pišem unutar redova gubim inspiraciju. . . . . . . . . . . . . . . . . 29

Zašto je dobro imati sat od papira. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45

Ljudi su A ili B grupa, ovisno o tome što vide u drugima. . . . . . . 51

Koji je znak za ulicu bez kraja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57

Prilozi (Priča o školi izbora, rješenja zagonetki, rebusa i analogija). . . . . . . . . . . . . . . . . . .65

Bilješke o autoricama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71

O ovoj knjizi su rekli. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75

Sadržaj

00a prvih 6.indd 3 04/10/2010 18:00:07

00a prvih 6.indd 4 04/10/2010 18:00:07

Predgovor

�

“Kad bi nas barem prije škole bolje upoznali,znali bi koga što zanima i u čemu bi bio najbolji,što je to čekalo dugo na mene i jedva dočekaloda se toga primim i ‘otvorim’ ga na svoj način.”

Uma Gradac, 6 godina i 2 mjeseca

Uma je krenula u školu s navršenih 6 godina i 2 mjeseca, a tekst koji je pred vama nastajao je u njezinoj sedmoj i osmoj godini. Nakon “Uminih umotvorina”� bilo je za očekivati da će nas i dalje iznenađivati. Međutim, potvrdilo se pravilo - za darovite nikad niste dovoljno spremni, a iznenađenjima nema kraja.

Uma je doslovno od prvog dana škole nastavila s načinom razmišljanja koji smo njegovali i poticali u Bistriću - kritički je preispitivala i kreativno preinačila gotove činjenice, postojeća pravila, uhodane rutine - kad god joj se za to pružila prilika! Nezaustavljivo i bez straha od greške nudila je svoja kreativna zapažanja, razmišljanja i rješenja.

Kad vam na pitanje kako bi upravljao školom netko tko ima nepunih 7 godina ponudi cijeli esej u kojemu kritički preispituje slabosti škole u maniri nekoga tko je završio pedagoški fakultet i s nepogrešivom dječjom intuicijom nudi rješenja sukladna s najsuvremenijim metodama rada s djecom - morate ostati zbunjeni, bilo da ste psiholog, učitelj ili pedagog.

Vjerojatno je ta naša zbunjenost bila pozitivni pokretač želje da njezina neobična razmišljanja predstavimo široj javnosti. Njezina se učiteljica Iva već 30 godina bavi odgojem i obrazovanjem djece, a ja nešto manje dječjom psihologijom, pa ipak kad god sretnemo ovakvu djecu ne možemo a da se ne upitamo: zašto u školi ne radimo više na poticanju kreativnog i kritičkog mišljenja? Ako ne sa svom djecom, što bi zasigurno bilo korisno, onda bar s onom darovitom kojoj je to i više nego potrebno.

Dok nam svjetski poznati autori uspješnica prevedenih u milijunskim primjercima�� govore o 21. stoljeću kao o “stoljeću mozga” koji razmišlja lijevom i desnom stranom - jako konkretne ilustracije upravo toga naći ćete kroz Umina razmišljanja u obliku dijaloga između nje i njezine učiteljice. Sličnost razmišljanja autora uspješnica i njezinih

� “Umine umotvorine”, prva knjiga nastala tijekom pohađanja radionica “Bistrić” u njezinoj petoj i šestoj godini doživjela je dva izdanja, 2008. i 2009.�� Buzan, T.: “Moć kreativne inteligencije, 10 načina pronalaska vlastite kreativne genijalnosti”,Veble commerce, Zagreb, 2004.

00a prvih 6.indd 5 04/10/2010 18:00:07

�

naprosto fascinira. Buzan na jednom mjestu kaže “crte na kojima smo pisali su zatvorske rešetke iza kojih smo zatočili naš fantastično kreativni mozak” ��, dok sedmogodišnja Uma taj osjećaj jednostavno poetski pretače u podnaslov jednog od poglavlja ove knjige: “Kad pišem unutar redova gubim inspiraciju.”

U svakom poglavlju, u njezinim sastavcima, zagonetkama, dojmovima i promišljanjima očituje se domišljatost i “zrakasto, nelinearno razmišljanje” o kojemu poznati treneri lateralnog mišljenja toliko govore.

Njezina učiteljica, snalazeći se koliko god može u zadanim školskim okvirima, “preskače” pravila i rutine, odstupa i preoblikuje, mijenja pristup i način i sama ponekad začuđena čime ju je Uma do te mjere motivirala, pa taj osjećaj iskreno dijeli s nama. U svom dijalogu njih dvije su ravnopravne strane od kojih jedna iskusnija potiče i omogućava, a ona druga maštovita i nestrpljiva - preispituje, istražuje, nadodaje, razrađuje...

Iščitava se tu, između redova njihova dijaloga, ne samo prihvaćanje i tolerancija nego možda i više od toga. One uče jedna od druge - učiteljica od Ume njezin osebujan doživljaj svijeta i hrabrost da ga svima predstavi, a Uma od učiteljice strpljenje i mudrost.

Zato nam, na kraju knjige, učiteljica poručuje: “Ona (Uma) jednostavno ne brine da neće uspjeti, ne boji se pogreške... Zato se i ja počinjem pitati - Kako to? I može li se tako nešto poučiti u školi i drugu djecu? Kao što vidite - završila sam pitanjem, a ne odgovorom. Jer kako Uma kaže: Pitanja su važnija od odgovora.”

Žao mi je što u školama nama susjednih zemalja uspješno provode projekte o kulturi kritičkog mišljenja u cilju poticanja neovisnosti mišljenja, istraživanja, provjere i preispitivanja gotovih znanja u svih učenika, dok u nas još uveliko ovisi o sreći hoće li dijete poput Ume naići na učiteljicu sličnu Ivi. U nas se još uvijek smatra da kritički misliti znači “tražiti dlaku u jajetu”, a ne zasnovano procjenjivati, dok se učenici skloni preispitivanju svega, pa i nametnutog autoriteta učitelja, prije doživljavaju kao odgojni problemi nego kao možda - kreativci. Zato je valjda i Uma imala potrebu da dodatno objasni što zapravo znače njezina “filozofiranja”:

“Istina, kažu mi često da volim ‘filozofirati’. A ja baš mislim da nema tu filozofije jer znam ja da onaj tko to kaže hoće komplicirati, a ja samo pojednostavnjujem.

Ali ako je filozofija to što sve uzduž i poprijeko preispitam, onda ste u pravu. Imam malu ispravku, vi ste učiteljice rekla da je filozofija

�� Str. 45 iste knjige

00a prvih 6.indd 6 04/10/2010 18:00:07

nečiji način razmišljanja.Ako razmišljate o sladoledu, to nije filozofija, filozofija je velika

znanost i ona je put prema odgovoru na neko pitanje, ne samo odgovor i gotova priča!

Šteta što se filozofija premalo bavi djecom i djeca filozofijom jer djeca imaju jako puno ideja i misli koje bi se zaista mogle nazvati filozofijom. Za djecu su zadužili pedagogiju, a ona je po mom mišljenju prestroga za djecu, ima previše pravila, što je u filozofiji nezamislivo.

Ja volim svaki odgovor pretvoriti opet u pitanje. Npr.: Kako se zoveš? Zar se zovem? Koliko imaš godina? Zar imam godine? Koliko je sati? Zar su sada sati? Sve bi postalo jedna velika zagonetka-odgonetka. Bilo bi jako zabavno da napravite jedan takav sat u školi.”

Želja nam je da ova mala knjiga - u kojoj se istovremeno može naći sloboda i spontanost kreativnog, kao i discipliniranost kritičkog mišljenja osobe za koju slobodno možemo reći da je još uvijek dijete (ali ne i u načinu razmišljanja) - bude poticaj svim onim vrijednim učiteljicama i učiteljima da zbog ovakve i slične mudre djece hrabrije odstupe od zadane forme, zadanog programa, zadanog rasporeda, od traženja lijepog rukopisa i od onoga što se sve mora i kada se mora, što se sve smije i kada se smije...

Da više osluškuju što ona imaju reći i više se po tome ravnaju - upravo onako kako je to činila učiteljica Iva.

Vjerujte nam - nećete se pokajati.

Jasna Cvetković - Lay, dipl. psihologObrazovna specijalistica za daroviteVoditeljica programa Centra “Bistrić”

�

00a prvih 6.indd 7 04/10/2010 18:00:07

�

00a prvih 6.indd 8 04/10/2010 18:00:07

I meni je jabuka pala na glavu!

�

I meni je jabuka

pala na glavu!

0� Uma jabuka.indd � 0�/�0/�0�0 ��:00:��


10

0� Uma jabuka.indd �0 0�/�0/�0�0 ��:00:��


11

Nedavno sam čitajući Jutarnji list naišla na članak o djevojčici koja je izumila Stroj za mjerenje ljubavi. Iz nekog sam ga razloga sačuvala i donijela u školu. Sjećam se, pokazala sam ga svojoj školskoj pedagoginji koja me pitala što mislim kako će biti njezinoj učiteljici. Mislim da joj neće biti lako! - odgovorila sam.

Nekoliko mjeseci kasnije pedagoginja me obavijestila da će “ta djevojčica” doći k nama u školu. A onda još jedna “slučajnost”. Kao buduća učiteljica prvašića posjetila sam jedan dječji vrtić. Bio je to baš njezin vrtić i ondje smo se konačno upoznale!

Kad sam vidjela nju na popisu svojih učenika, prvo što sam se zapitala bilo je: Što će Uma raditi kad u razredu nastupi onaj prazan hod koji će se sigurno događati? Sada već mogu reći da je Uma našla “izum” i za to. To je pisanje svih onih divnih radova koji su nastali u ove dvije godine�. I s matematikom je otišla puno dalje nego što sam mogla zamisliti, čak do gradiva 4. razreda!

Učiteljica Iva: Sjećanja na prve dane škole Prvi dan u školi započeo je priredbom koju su stariji učenici

priredili najmlađima. Ravnatelj nas pozdravlja, a onda mi učiteljice odlazimo sa svojim učenicima u razrede. Mali đaci pronalaze svoje mjesto i puni iščekivanja, znatiželjni, slušaju što im govorim. Pogledavši po učionici primijetila sam da su jabuke koje smo im pripremili za dobrodošlicu, uz kolač i sok, ostale netaknute. Predložila sam da, umjesto domaće zadaće, ponesu jabuke doma i pojedu ih.

Jedna djevojčica, rekla je da se zove Uma, odmah se javila za riječ: “Mogu li ja dobiti dodatnu zadaću, meni je to premalo!”

Nisam to očekivala, pa tek je prvi dan! Snašla sam se rekavši prvo što mi je palo na pamet - da za zadaću prereže jabuku i otkrije što ona skriva u sebi.

Sutradan, čim je stigla u školu, Uma je iz torbe izvadila mali zamotuljak i pružila mi prerezanu polovicu jabuke, na kojoj su se jasno vidjele koštice.

� A dio kojih su tema ove knjige

Kako je sve počelo, već prije škole

0� Uma jabuka.indd �� 0�/�0/�0�0 ��:00:��


12

“Što je to?”, upitala sam. “Zadaća, šest ih je!”, odgovorila je ona.

I evo, ni kriva ni dužna našla sam se u novoj situaciji! Što sam mogla, taj sat posvetili smo jabuci i tajnama koje skrivaju koštice! Nismo potratili vrijeme. Začudili biste se što sam sve naučila, između ostalog i to da je rajčica zapravo voće kojemu jedemo košticu, a ne plod...

Jako me iznenadilo i što je sve Uma zapazila u sastavku Moja UČITELJICA te kako me je doživjela. Potpuno je drukčiji od svih koje sam o sebi dosad pročitala. Djeca obično opisuju svoju učiteljicu tek u trećem ili četvrtom razredu, ali u prvom?!

Uma: sjećanja na prve dane škole Nešto mi je govorilo da umjesto da je pojedem ipak provjerim

je li to obična jabuka ili se u njoj nešto krije. I krilo se, naravno. Zvjezdica! Takve su valjda jabuke koje se dijele u školi - njih ne smiješ prerezati normalno jer onda ništa ne dobiješ, a ako je prerežeš vodoravno dobiješ zvjezdicu od šest koštica.

Prije nego što sam krenula u školu zamišljala sam je nekako ovako... Znale je “ravnatelj” kojega sam “intervjuirala” prije nego sam se odlučila uopće upisati u školu.� Iz našeg razgovora saznat ćete što sam očekivala, pretpostaviti na što sam naišla i vidjeti kako se svaki odgovor zapravo može pretvoriti u pitanje i tako do prekosutra. Za one koji još ne znaju Čupko je moj pseudonim.

Evo tog razgovora:

Čupko: S koliko se godina možemo upisati u vašu školu?Znale: Nije važna dob, svatko je spreman u svoje vrijeme.Čupko: Koji su obvezatni predmeti u vašoj školi?Znale: Zapravo je jedini obvezatan predmet Skrb o nezbrinutim macama i psićima jer kroz njih učimo hrvatski jezik i matematiku. Npr. brojiš litre mlijeka koje je mačka pojela, pomnožiš puta sedam dana u tjednu, ili ako jedna mačka ima 9 života koliko će života imati 9 mačaka? Ili za hrvatski pišemo izvještaje koje lektori prekontroliraju, npr. ne smiješ napisati “mljeko“ nego “mlijeko“.Čupko: Imate li ocjene?

� Znale je lik s kojim se Uma upoznala u radionici Bistrić, vidjeti u prilogu Priču o školi izbora, iz knjige C. Nestlinger Hugo, dijete u najboljim godinama, Zepter Book World, Beograd �998. Zadaća je bila pročitati priču i razmisliti o njoj, a Uma je smislila ovaj intervju.

0� Uma jabuka.indd �� 0�/�0/�0�0 ��:00:��


13

Znale: Da, od jedan do �00. Ne brojimo greške u napisanome nego koliko si “zagrizao” u neku stvar, jer ako dijete nešto zanima ono postavlja puno pitanja i, naravno, radi i greške. Dakle netko je zainteresiran za matematiku za pet, a netko za 98, što ne znači da je jedan bolji od drugoga ili da ovaj s 98 zna tablicu množenja s dvije greške, a ovaj od deset s 90 grešaka! Ma neee...Čupko: Imate li neke zakone ili pravilnike?Znale: Nemamo, svatko dolazi kad hoće i odlazi kad hoće, samo da ne uništava sebe ili drugoga, mislim na život te svoju i tuđu imovinu. Jedino “pravilo” su ceduljice� koje dobivaš na porti sa sokom i bombonom. Imaš pravo na 30 tjedno, pa ovisi koliko dana u tjednu radiš.Čupko: Je li istina da djeca uče samo kad ih se tjera, kako kažu vaši protivnici?Znale: Ma, neee... Ljudi misle da se oko nečega što želiš postići treba puno mučiti, ali to nije istina. Jer, moraš naći nešto što bi svakom normalnom bilo mučenje, a ti to toliko voliš da ti je zadovoljstvo to raditi. I tako velike stvari nastanu samo ako ih radiš iz ljubavi, a ne mučenja i tjeranja. Znam jednu priču o tome...Čupko: Uče li djeca kad ništa ne uče?Znale: Da, tada najviše. Kroz igru i kad nema kruto određenih granica najviše učiš, npr. ako ti netko kaže uči se od � do 4, a tebi tad nije vrijeme, nećeš ništa naučiti. Ali hoćeš dok si na WC-u, dok šetaš, na odmoru, kad se nekome ne da odgovarati na pitanja, a ti ga uporno pitaš.Čupko: Je li istina da život nije takva bajka da bi se moglo neprestano učiti? Meni je to žao...Znale: Kod mene je pravilo da se nakon 30 ceduljica moraš ići igrati, ali možeš se igrati koksića�, čitanja, dućana, doktora,

3 Uma ovako objašnjava upotrebu ceduljica u školi budućnosti: kako bi postigla bolje rezultate djeca bi trebala učiti ono što baš vole. Zato bi na ulazu u učionicu trebao stajati pano s ceduljicama na kojima pišu “nastavne jedinice”, tj. što točno želiš taj dan učiti iz kojeg predmeta. Npr. ceduljica na kojoj piše: “glagoli”, na drugoj “razlomci” itd. I samo dijete bira koliko čega želi taj dan naučiti, bitno da ne prijeđe 30 ceduljica tjedno.4 Uma je ukratko objasnila ovu igru: Najčešće je riječ o plišanim igračkama, a kad ih nemam pri ruci Koksići mi mogu biti i kamenčići na plaži ili nešto slično - bitno da predstavljaju pernate životinje. Važno je da u svijetu Koksića (koji su samo jedna od kokošjih zajednica, a ima ih 7 priznatih i 3 nepriznate) život funkcionira gotovo potpuno suprotno od ljudskog, ali sa svojim pravilima, državama, premijerima, zakonima, valutama, piscima. Koksići su nadareni ako su kradareni, tj. ako vole krasti, Koksići ne smiju jesti voće, povrće, meso, mlijeko i žitarice, imaju samoobnovu, dakle besmrtni su, ali povremeno obolijevaju od adrenalinskog reklamitisa ili lakovnice; oni koji su jako glupi imaju status ploda tj. ne mogu živjeti bez nadzora dušebrižnika itd.

0� Uma jabuka.indd �� 0�/�0/�0�0 ��:00:��


14

putovanja... Tako ti ja progledam kroz prste, jer ako nisi učio u mom hramu, a ne zanima me što si radio izvan, ne mogu te stalno okati na držu� ha ha ha...Čupko: Ali ja bih ipak da imam mogućnost stalno pitati...Znale: Curiosity killed the cat!� Znaš to???Čupko: Ti staro gunđalo!

Evo, i kroz ovaj sastavak sam rekla kakav je dojam ostavila na mene učiteljica Iva tih prvih tjedana škole:

Moja UČITELJICAKad sam bila nasamo s mojom učiteljicom i kad smo neko vrijeme razgovarale imala sam osjećaj da mi je prava prijateljica jer voli provoditi vrijeme sa mnom. Zajedno izrađujemo mašnice. Kad idem kući ona me uvijek podraga, i tad osjetim da su joj ruke tople, a ja to volim. Hladne ruke me uvijek protresu.

Ima velike zube i to je potiče na to da se puno smije. Ona je: blaga k’o kamilica, fleksibilna k’o ravnalo, dobra k’o kruh. Svim učenicima daje smješkiće da bismo se svi dobro osjećali u školi. Inače bi nekome njezina kritika bila uvreda pa se ne bi više htio truditi. A kad nas pohvale onda se, puni energije, trudimo još više.

Hobi joj je slikanje pa najviše uživa dok crtamo, a likovni ponekad preseli i na igralište gdje smo se skupljali i raspršivali glumeći točkice i crtice. Više bi joj pristajalo ime Tihana nego Iva jer je plaha i mila. U svim mojim knjigama učiteljice su poprilično naporne i ljubiteljice pjesmica napamet kao kod Janka iz “Mrvica iz dnevnog boravka” �.

Zato me je moja učiteljica ugodno iznenadila - jer nije kao iz knjiga.

� Držati na oku - za one koji ne znaju čitati unatrag� Engleski izraz za pretjeranu radoznalost (u prijevodu: radoznalost je ubila mačku).7 Dječak Janko je glavni lik knjige Mrvice iz dnevnog boravka, Sanja Pilić, Zagreb, Alfa, �007.

0� Uma jabuka.indd �� 0�/�0/�0�0 ��:00:��


15

Učiteljica Iva: sjećanja na prve dane školeSjećam se još jedne anegdote iz tih prvih dana škole. Uma je

podigla ruku želeći pročitati pjesmicu iz Početnice i izvela to vrlo izražajno i točno. Malo začuđena tim njezinim već usvojenim vještinama jedna je učenica pitala: A hoćemo li u školi učiti čitati? Odgovorila sam im da se naš udžbenik upravo zato zove Početnica te da smo ovdje da naučimo čitati i pisati. U razredu se osjetilo olakšanje. Ali negdje “između redova” osjetila sam i želju druge djece da dosegnu Uminu razinu čitanja. Nismo gubili vrijeme, sad svi odlično čitamo!

U pogledu pisanja situacija je bila ovakva. Jednom prilikom ravnatelj nam je bio u posjetu i s nama sudjelovao u nastavi hrvatskog jezika i, između ostalog, prokomentirao Umin rukopis. Pitao je bi li imalo smisla raditi na njezinom (doista) nečitkom rukopisu. Ona je za vrijeme tog sata samostalno osmislila i napisala pjesmu o prijateljstvu. Zasad sam Umin rukopis odlučila “prepustiti vremenu”.

0� Uma jabuka.indd �� 0�/�0/�0�0 ��:00:��


16

Uminu nestrpljivost prvi put sam zamijetila upravo tih prvih dana pri dijeljenju rasporeda, kad je glasno upitala gdje se održava nastava kemije i biologije�. Odgovorila sam da će na to morati pričekati.

Međutim, kao da me nije čula, nije puno čekala već je tijekom prvog polugodišta samostalno napravila predavanje na temu Kemijski elementi u prehrani. Bila sam zatečena stručnošću te prezentacije i njezinim žarom da nam približi kemiju. No, ipak sam se morala staviti u položaj ostalih prvašića pa sam im dodavala potpitanja i objašnjenja ne bi li svi imali koristi od toga. Jer, već sam ranije primijetila da su Umine pitalice i zagonetke na takvoj razini i s takvom terminologijom� da ih nije uvijek lako protumačiti.

Uma je donijela veliki plakat na kojemu su nespretnom rukom bili polijepljeni razni prehrambeni artikli s kojima se susrećemo svaki dan. Pokraj svakoga bio je napisan kemijski element koji ta namirnica sadrži - primjerice: kalcij, cink, selen, željezo itd. - te objašnjenje zašto nam je on važan, odnosno od čega su napravljene naše kosti, živčani sustav, koža.

Djeca su uspjela raspoznati jogurt, ribu, bademe i ostalu hranu na sličicama s plakata, no ostalo im je bilo preteško, a posebno oznake za kemijske elemente i Umina objašnjenja tipa “moramo unijeti u organizam i natrij i klor koji se tamo vežu u kristale natrij klorida; previše natrija ne bi se moglo vezati pa bi to bilo štetno za srce”. Ili pitanja tipa “je li krv zaista crvena i zašto?”. Uma nam objašnjava kako je to zbog spajanja željeza s kisikom: “Isto tako kad nešto zahrđa kažemo da je oksidiralo, dakle spojilo se s kisikom i pocrvenilo.” Na svoje pitanje “Kako pretvoriti punoglavca u žabu?” odmah sama daje i odgovor: “Daj mu joda, ali kod ljudi to nije baš moguće jer ga mi imamo samo 0,00004 posto!“

Sve to im je bilo preteško, zato sam odlučila pozvati četvrtaše. Oni su doista uživali jer su upravo obrađivali temu Građa tijela, a Uma se tek tada dobro osjećala zato što je dobila prava potpitanja u smislu “Što se događa kod povišene temperature u tijelu?”, “Što ako ne volimo mlijeko?” i slična. “Jedite naranču”, spremno im je odgovorila, “jer ima jednako toliko kalcija ili, još lakše, u školi

8 Kemija je Umi jako zanimljiva još od predškolske dobi te je netom prije prijevremeni polazak u osnovnu školu izumila Kemislava Bućkuriša. Vidjeti opis Kemislava Bućkuriša u brošuri Umine umotvorine, str. �4-�� , Centar “Bistrić“, Zagreb, �009.9 Vidjeti primjere Uminih pitalica i zagonetki u brošuri Umine umotvorine, str. �8-�9, Centar “Bistrić“, Zagreb, �009.

0� Uma jabuka.indd �� 0�/�0/�0�0 ��:00:��


1�

pojedite kredu!” Starija djeca su je pozorno pratila, bilo im je to poznato. Osim toga plakat nije sadržavao samo puke činjenice i enciklopedijske podatke nego i njezin osobni presjek ove, za prvašiće nove znanosti. Na satu je bila i školska pedagoginja kojoj je bilo osobito zanimljivo kako Uma vješto - kroz pitalice, igru i šalu - prenosi nešto što je zapravo ozbiljno gradivo.

Kasnije nam je Uma na sličan način prezentirala i rimske brojke. Saznali smo i koji je broj zadnji broj koji možemo izreći pomoću rimskih brojeva i da rimski brojevi nemaju nulu. Ali, pitala nas je i zašto?! Teško se bilo sjetiti odgovora na to jednostavno pitanje. Ipak, bila je to mala zamka. Uma je onda rekla nešto što je trebalo “pomoći” djeci: “Pa to su Rimljani, znate otprilike vrijeme!”, što prvašićima apsolutno ništa nije značilo. Od ove prezentacije smo, na Uminu žalost, morali odustati i ostaviti je za neku drugu priliku. Djeca su počela gubiti koncentraciju jer dobar dio izlaganja nisu razumjela, a i Uma je počela biti nestrpljiva iz istog razloga.

Uma: sjećanja na prve dane školeI dalje mislim da je škola protuzakonita. Žele da ne budemo

iskreni, da se pravimo kako nešto volimo, što zapravo ne volimo. Ne smije se trošiti vrijeme na nešto što je izvan programa, a potroši se godina da se nauče slova i još jedna za tablicu množenja.

Savjetuju nam da radimo samostalno, a onda ne smiješ opisati jabuku kako je ti vidiš nego prema nekim tuđim natuknicama.

Kad bi nas barem prije škole bolje upoznali, znali bi koga što zanima i u čemu bi bio najbolji, što je to čekalo dugo na mene i jedva dočekalo da se toga primim i “otvorim” ga na svoj način.

Ali ja puno priča stvaram, pa mi je ipak lijepo u školi, ako mogu pisati svoje priče osjećam se kao kod kuće. A škola bi trebala uvesti neku vrstu špijuniranja za učenike. Priliku da proviriš kroz razna vrata i da možeš reći: Sad znam o školi sve što trebam znati, sad mogu birati. To je moje pravo. I onda odabereš hoćeš li raditi kemiju ili pisati ili slikati.

One nužne stvari za koje ti kažu “da se mora, tko te pita” su “nužnik”, treba ih obaviti u što kraćem vremenu, u prva dva razreda, a kasnije radimo ono u čemu smo dobri.

0� Uma jabuka.indd �7 0�/�0/�0�0 ��:00:��


18

0� Uma jabuka.indd �� 0�/�0/�0�0 ��:00:��

Što je krumpiru plac, to je učenicima škola

19

02 Uma krumpiri.indd 19 04/10/2010 18:01:31


20



21

Učiteljica Iva:Svi volimo malo promozgati, djeca se vesele zagonetkama.

Ipak, vrlo često Umini kolege iz razreda ne razumiju što je s kojom pitalicom htjela reći, zašto baš to spominje, zašto se koristi tim neobičnim usporedbama, kako nešto može povezati s nečim...

Uma:Između dva sata razmak je premali.

Uzalud su mu tako privlačno ime dali!

Nema prilike da uđem u neprilike

U tih pet minuta

Tek udahnem nekoliko puta

Ne stignem uopće sve od prošlog sata smetnuti s uma

E, a kako ću puniti šalicu koja je stalno puna?!!!

_ _ _ _ _ (5 slova)

Učiteljica Iva:Kod ove zagonetke bilo je zanimljivo što su gotovo svi u razredu

pogodili rješenje - “odmor” ! No jedna je učenica ipak pitala: “Dobro, kakve veze ima šalica s odmorom?!” Dala sam Umi znak da pričeka trenutak kako bi ostali mogli dati svoja objašnjenja, no većina djece se ipak utišala. Onda je jedan dječak, koji je cijelo vrijeme bio misaono usredotočen na Umine zagonetke, rekao: “Pa u pitanju je naš mozak! Stalno ga pune, kad će nam već dati priliku da se isprazni da bismo ga mogli opet i opet puniti!”

Drugi put, kišni je dan, ne prestaje padati, zadajem domaću zadaću Zamisli i nacrtaj kako bi poslao/la svoju macu na kišu. Sljedeći dan mi Uma želi pokazati zadaću, no ja prelazim na drugu temu i prekidam taj pokušaj. Nažalost, tako je to ponekad u školi. Nakon drugog sata vrijeme je izborne nastave i Uma mi ipak pokazuje svoj rad. Sada mi postaje žao što ga nisu i drugi čuli i što je vrijeme brzo prošlo. Pokušavam to objasniti Umi, ali ona mi odgovara da “vrijeme i prolazi i ne prolazi, nije baš da samo ide, nekada vijuga”, vjerojatno razočarana što ipak nisam pronašla neko, kako se izrazila, “lateralno” rješenje za ovakve situacije.



22

Uma:Kad smo trebali ilustrirati macu koja je pokisla mene je to

automatski prebacilo na kiseline i lužine! Jako sam željela nasmijati razred pa sam nacrtala City Cat, gradsku macu koja je pokisla, no kako je kiša kisela, a sapuni lužnati, ona se premazala sapunom Dove i to je odbilo kišu od njezina lijepa krzna. A taj je odnos kiseline i lužine jako važan u prirodi. On određuje i cvijeću boju - ako je tlo kiselo cvijeće će biti plavo, ako je više lužnato bit će crvenkasto. To je razlog i što je more slano, a pitka voda nije. I kad te ubode pčela ona ubrizga u naše tijelo kiselinu, dakle zato mažemo ubod sapunom ili kremom, da poništimo kiselinu.



23

Uma:Volim smišljati rebuse, zagonetke i analogije za drugu djecu10.

Djeci je bila smiješna analogija: Što je krumpiru _ _ _ _ , to je učenicima škola. Trebalo je popuniti ovu prazninu s četiri slova. P L A C, tržnica, to je rješenje. Krumpir na placu operu, stave ga na police, daju mu cijenu tj. “ocjenjuju ga”, ali njemu tu nije mjesto, njemu je tu dosadno i ne zna zašto tu mora biti. Tako je i učenicima u školi.

Naša učiteljica je također velika ljubiteljica zagonetki. Uvijek kad nije sigurna kako započeti neku temu postavlja zagonetke ili pitalice pa me više puta zapravo inspirirala. A kad je došla u moj bivši vrtić, tj. kad sam učiteljicu prvi put vidjela, takvom se i prikazala! I tamo je najprije postavila zagonetku, pa se onda predstavila kao učiteljica u jednoj osnovnoj školi.

Učiteljica Iva:U pogledu ove analogije s krumpirima mislim da je Uma bila,

kao i uvijek zapravo, dosta kritična prema školi. Pitala sam je čemu takva kritičnost, zašto ne reći npr. dijamant nego krumpir? Uma je u svom stilu odgovorila kako se to ne može riječima opisati.

A čime bismo opisali, ako ne riječima, pitala sam i kao odgovor dobila čitav jedan novi “pogled na svijet oko nas”. Osim toga riješili smo i jednu “disciplinsku zagonetku”.

Uma: To se ne može baš riječima ispričati, zato mi je i bilo zanimljivo;

nekako moramo izraziti ono želimo reći, a nema riječi za to. Kemijom, slikanjem, ne znam, kako reći kakva je to crvena boja, kakvog je okusa ananas?! Ja pokušavam drugim osjetilima, pomiješati ih, znate za sinesteziju11, a neke je bolje i ne reći, da ostanu samo moje.

10 Ove je vrste aktivnosti kroz razne vježbe kreativnog mišljenja Uma vrlo često upražnjavala u radionici za darovitu djecu pri Centru “Bistrić“ još dok nije krenula u školu. I podnaslov ovog poglavlja dolazi iz Uminog rebusa.11 Za sinesteziju Uma kaže: Mislim na slučajeve kad mi se osjetila žele pomiješati, npr. pomirisala bih glazbu, okusila vid itd. A nemam još prave riječi za produkt toga što bi nastalo.



24

Zašto bi dijamant bio bolji, meni to krumpir bolje oslikava?! To je kao kad biste kazali da je Sunce bolje od Mjeseca. Ako tako gledamo što je Sunce - samo zvijezda, i to ne najsjajnija. Ili, da, vi ustrajete na tzv. pristojnom ponašanju u razredu, a ja to ne bih tako ograničila; zar je sve što je pristojno dobro, a sve što je nepristojno loše. Pa nije! Primjerice, nepristojno bi bilo usred kazališta ustati i početi ljubiti sve ljude, a to je zapravo dobro, dok je pristojno kad te pitaju kako si reći hvala, dobro, a to zapravo nije dobro jer ignoriraš pravo pitanje!

Vi ste me opomenuli nekoliko puta jer su vam druga djeca rekla: Uma jede zemlju, Uma liže drvo. Mislili su da je to nepristojno i nezdravo, a nisu znali da ih cijelo vrijeme iluzioniram12. Kažem nekome za koga znam da će “rastrubiti” okolo kako ja jedem cipele, taj to kaže vama i onda bi se svi odjednom igrali te igre “da Uma jede nešto grozno, a oni bježe”.

To je kao kod mađioničara - ljudi misle da on prereže ženu u kovčegu, pa vrište. Naravno da je ne prereže, ali kad bi im rekao da NE reže zaista nitko više ne bi bio tu zbog tog mađioničara! Eto, što je tu sada ljepše, trik ili pristojnost!

Učiteljica Iva:Moram priznati da se Uma hrabro ponijela s tim trikom i riskirala

svoj “dobar glas” među djevojčicama i dječacima iz razreda. Čak sam se i ja počela pitati je li to stvarnost ili iluzija!

12 Na pitanje, kako to misli “iluzionirati nekoga”, Uma odgovara: Moram priznati da me baš jako naživcira kad netko doslovno shvaća sve što mu kažeš. Moja prijateljica Matilda je prvakinja u tome. Kad nju pitaš “zašto ti stalno nosiš te hlače” ona kaže “ma ne nosim, skidam ih kad se tuširam”!!! Ja na to poludim jer joj onda ne mogu objasniti razliku u jeziku, što mora doslovno, a što malo šire shvatiti. Njoj je čak i oprošteno jer joj hrvatski nije materinski jezik, ali i u školi me 99 posto djece doslovno shvaća kad im kažem: “Daj da ti poližem cipelu”!? Vidjela sam da se nema smisla boriti pa sam ih pustila da žive u toj iluziji. No, ipak, ni sad ne razumijem zašto je nekome lakše prihvatiti da ja hodam okolo i jedem drvo i cipele nego da se šalim!?



25

1Ne dam ti da se sjetiš odgovoraKad se treseš - meni fora!Bolje misli tko me nemaSve nas prati - to je

_______________

2Nemamo početka, nemamo krajaNajčešće nas se zbrajaNe bismo bili u koži onome tko nas množi!

_______________

3Kod mene se uzme, a ne platiA kad platiš onda vrati

_______________

4Svih časopisa ja sam temaCrveni se tko me nemaDraga djeco, ja sam

_______________

5Ja sam u bijelome duh.Glazba mi je kašalj suh.U ušima slušalice.Pišem samo skraćenice.

_______________

6Prođeš kroz jedna vrata, nađeš _ _ _ _ kao i u prethodnoj prostoriji; prođeš kroz druga, povezat će se prostor u kojemu si bio/la _ sadašnji prostor; prođeš kroz treća odustaješ, jer shvatiš da nikad s tim vratima nisi _ _ čisto! (od riječi koje nedostaju složi novu riječ, s tim da prvoj riječi oduzmeš zadnje slovo; dakle 1. (bez zadnjeg slova) + 2. + 3. =

_______________

Uma: Primjeri rebusa, zagonetki i analogija13

_______________13 Neke su nastale u radionicama “Bistrić”, a neke u školi u oba slučaja kao zadaci za prijatelje i kolege.



26

7Četiri voze, samo jedan koči, a ova dva već nekud otišla! I tu je sada end, ta dva su

_______________!

8Prazna je glava, prazni su dani, prazna je torba, nastupilo je prazno doba! Nekome na moru, nekome u Lici, ali to su

_______________!

9Od mene je cvijeće plave boje, mene se sapuni boje, više se slažem s vodom pitkom nego sa slanom i plitkom! U pčeli me puno ima, ja sam

_______________

10Sama po sebi ništa ne znači,Takvih se milijun u glavi može naći,Tek kad kroz jedna vrata prođeNa vidjelo njezino značenje dođe!

_______________

11Ide od jedne do druge točke, nije dužina, a ni pravac svakom nije. Unutar njih dviju neki plaču, a neki se smiju. Može biti i platno koje jedan reže, drugi steže, a meni na pamet pada da mu ljepše ime dam.

_______________

12Kad nije bilo mene nekome je bio sada, otkad kad sam se rodila ta osoba nije više mlada, što je meni sada nekom će tek biti, a što će meni tek biti on to zna vješto skriti.

_______________

O školi:Ako ne piješ mlijekoNeka se mama ne brineIma i u školi kalcija vimeU krutom je stanjuPredak našem znanjuTko će reći, može i prek’ reda, da je ona samo obična

_ _ _ _ _! (5 slova)

Zagonetka je ova lakaZna je učiteljica svakaTa prikolica se za njom vučeOd jutra do mrakaMa baš se toliko vremena vučeDa zapamti i tko ne sluša i tko se tuče.

_ _ _ _ _ _ (6 slova)



27

Kutijice te male kraj svakog stola stale. Traže sve one izgubljene olovke i penkale!

_ _ _ _ _ _ _ (7 slova)

O osjećajima:Kad padaš ispod stolaKad glumiš napuhanog volaKad su ti crvene ušiKad ti se sa stola sve rušiKad ti je njuh produbljenA sluh nazubljen

Ti si _ _ _ _ _ _ _ _ ! (8 slova)

Kad jastuk tučešKad vičeš DOSTAImaš sljedeći scenarij: Seliš se iz kućeKofere već lagano za sobom vučešZalupiš vratima, urlaš satimaZaboravljaš i kaput...Ti si, dragi moj, lagano

_ _ _ (3 slova)

O tijelu:Ne sjetim ih se čestoZauzimaju glupo mjesto

Što li rade tamo goreS kojom se nepravdom borePoslije kose ipak su na licu prve

To su _ _ _ _ _ (5 slova)

Prijateljice to su dvijeStoj na njima teško radit’ nije.Njega napraviti stvarno SVATKO smije.To su obične

_ _ _ _ _ _ _ _ _ ! ( 4, pa 5 slova)

Umine analogije:1. ŠTO JE RUŽI MIRIS, TO JE PAPIRU ____________

2. ŠTO SU ŠKOLI ĐACI, TO JE KRUMPIRU __________ (tu ga lijepo operu, uredno slože, nalijepe mu cijenu, ali mu ipak tu nije mjesto)

3. ŠTO JE ISTINI LAŽ, TO JE TORTI __________ (pokrije tortu, možda je uljepša, možda pokvari, možda prenese salmonelu, ali torta postoji i bez nje i može je se zamijeniti drugom, ne negira ona tortu).



28


Kad pišeš unutar redova gubiš inspiraciju

29

03 unutar redova.indd 29 04/10/2010 18:02:57


30



31

Učiteljica Iva: Umi sam već mnogo puta pisala opaske ispod teksta vezano uz

rukopis “ne mogu ovo pročitati” i sl. A toliko toga ima za pročitati u njezinoj bilježnici! Od početka godine već je ispisala cijele tri bilježnice, a tek smo na polugodištu.

Evo, onaj tako lijep sastavak Djevojčica sa žigicama sam htjela pročitati kolegicama, tako me se dojmio, ali bio je toliko nečitljiv da sam si ga najprije morala sama prepisati - jer to bi bilo neizvedivo tražiti od Ume.

Uma: Pismo djevojčici sa žigicama

Draga djevojčice sa žigicama,

meni mama nije čitala tvoju priču jer je mislila da je previše tužna i sad mi je drago da je tako. Sada sam, eto, doznala za tebe i voljela bih da mi možeš odgovoriti na neka pitanja. Ne mogu reći da dosad nisam čula nijednu tužnu priču, no tvoja je takva da utjelovljuje tugu u svim mogućim varijantama tuge i bijede, pa reže, grize, ponižava, dira u srce i opominje. Da si među nama pitala bih te je li hladnija zima koja ti zebe ručice ili samoća koja je zebla tvoje srce. Je li prazniji tvoj trbuščić ili prazna noćna ulica? Imaš li manje nade da ćeš zaraditi koji novčić ili u to da nećeš više biti sama? Pitala bih te sve to ne zato da ogolim tvoju nesreću pred prijateljicama koje imaju previše svega nego da svima pokažem da mi je jako stalo kako se osjećaš i da mi ostaneš što duže u sjećanju. A onda bih kupila sve tvoje žigice i tebe odvela mojoj mami da te zavoli jednako kao što mene voli pa bi mi ti bila sestrica o kojoj sam uvijek maštala. Djevojčica koja nikad nije voljela žigice, a sad još i manje.

Učiteljica Iva:To smo čitali u prosincu, mjesecu punom iščekivanja i posebnog

ozračja, i gotovo su sva djeca iz razreda rekla kako su čula za tu priču. Uma je rekla da joj mama nije željela čitati tu priču i, iako puno čita, ovu priču nije znala. Kad mi je poslije pokazala bilježnicu s Pismom djevojčici sa žigicama shvatila sam kako ju je duboko dirnula tuđa nesreća. Kasnije sam je poslala na natjecanje



32

Lidrano14. Nakon mnogo iščekivanja, rad je tamo prošao nezapaženo. Uma je to dobro prevladala, stekla sam dojam da ona uvijek gleda u pozitivnom svjetlu, ne očekuje toliko od drugih koliko od sebe same...

Uma:Bila sam malo razočarana, ali imam ja i boljih radova. Jedino što

su me poslije još dodatno razočarali za natjecanje iz matematike, a samo sam htjela da me vide među četvrtašima. Nitko mi ne vjeruje da sam uspjela doći do gradskog natjecanja iz matematike za 4. razred! Kako i bi kad im je isprika da nisam na natjecanju “jer bih oduzela nekome mjesto” i “jer nemaju za mene rupu u zakonu”.

Nisu trebali gledati crno-bijelo, da je dobro ako si 4. razred, a loše ako si 2. razred. Za takve stvari ne treba čitati neka pravila, vidjeli su na licu mjesta kako sam riješila. Eto zato se nadam da će jednom ljudi početi koristiti svoje, za ljude sigurnije zakone, koji su u nama (to se zove atavistički), a ne ove propisane koji nas u svemu ograničavaju.

Učiteljica Iva:Nekoliko mjeseci nakon Lidrana, na Umin prijedlog, prijavila sam

je na natjecanje iz matematike s četvrtašima, kako bismo Lidrano stavili malo po strani. Objektivno, Uma je zaista u matematici spremna za te zadatke. Imali smo i podršku naše školske pedagoginje, koja dobro poznaje Umu, zna što može i zna da nju ne treba dodatno motivirati za tako nešto. Nakon što je prošla na školskom natjecanju odlučili smo razgovarati s povjerenstvom. No, oni su ustrajali na tome da se ne može natjecati čak niti izvan konkurencije, što je, za prvu pomoć, predložila profesorica matematike nakon što je vidjela Umine rezultate. Potajno sam se nadala da će netko ipak htjeti upoznati Umu i vidjeti kakav se potencijal krije u toj djevojčici, a naglasila sam i da su četvrtaši u našoj školi Umino sudjelovanje prihvatili vrlo motivacijski, ali opet uzalud. Rekli su nam kako “postoje barijere u zakonskim odredbama”.

14 Smotra literarnog stvaralaštva učenika osnovnih škola.



33

Uma:I onda se čude zašto toliko pišem po tim svojim bilježnicama?!

Jednostavno nisam mogla ispisivati redove slova u prvom razredu. Preda mnom se počinju pojavljivati stihovi kad vidim slova. Ne mogu se zadržati unutar jednog retka u bilježnici, čak mi se uopće ne sviđaju one pisanke s obrambenim redovima, gdje ti čitave straže zabranjuju da pređeš gore ili dolje. Od takvih bilježnica sam gubila inspiraciju, pa sam se počela koristiti običnima, sa što manje redova, i pisala, pisala, po jednu pjesmicu ili pričicu za svako slovo, pa zato stalno kasnim na ono što slijedi.

Uostalom, mi djeca ne kasnimo svojom krivnjom. Kasnimo npr. zbog toga što roditelji kasne. Ili kad se ljudi prerano bude, nisu skoncentrirani, dakle krivi su i oni koji su školu stavili tako rano ujutro, opet ne samo oni koji kasne. Kasnili su i praljudi, nisu stizali u zoru uhvatiti životinju koja je tada snena i usporena, pa su se poslije više namučili, ali nisu mogli protiv toga u sebi. Kašnjenje je isto atavističko nama ljudima. U prvom razredu sam napisala nekoliko redaka o tome, a zvalo se:

“Rano ustajanje je neprihvatljivo”

U 8 ujutro je: čitanje - neprihvatljivo, računanje - problematično, dizanje - traumatično. Moj prijedlog: neka “8 ujutro” iskorijene u cijeloj Europi pa neka ga koriste u Americi, gdje 8 ujutro ionako nije 8 ujutro!

A kad je riječ o mom rukopisu, pa neću valjda gubiti energiju na dovođenje slova u red kad mi treba za pjesme i priče. Ne može se sve. Uostalom, rukopis mi se mijenja - u hrvatskom mi je divlji, leti na sve strane, u matematici stisnutiji, ali raspršen do margina jer si radim bilješke!

Naprimjer, evo što sam napisala dok smo učili slova u prvom razredu:

Za slovo A sam napisala:

Mirko Animalizirko

U svih 6000 kada grada, Darwin je otkrio da Mirko Animalizirko



34

vlada. Jedna djevojčica Lara, porijeklom s kontinenta stara, mi je potajno rekla da on cijelim svijetom hara. Pa kak’ misliš hara?! Pa ljude u kadi vara. Evo kako: pravi se da je životinja prava, a k’o čovjek riječi stvara! Pa je Darwin na ideju došao prvi da su ljudi životinjske krvi!

Za slovo B:

Bezbojna Banana

Bila u Bugarskoj Berba Banana, Baš Blesavo, ali je trajala 92 dana. U svoj toj Bezbrižnosti u pogledu vremena, eno, sad ljudi Broje koliko je Banana ostalo Bez Boje!

Za slovo LJ:

Zaljubljena ljuljačka

Zaljubila se ljuljačka u lijepi ljubičasti tobogan. I on je nju volio, ali nije to pokazivao na van, bilo ga je malo sram. A onda je ljuljačka sredila stvar i rekla neka budu par!

Za slovo NJ:

Detektiv Njuško

Njuško je lijepi jazavčar stari, kad svi odu na posao on postaje Mata-Hari. Njuška po ladicama i ispod starog saga, čovjek bi mislio da stvarno za nečim traga.

Njoj smeta mrak, njemu živi svak. A što smeta njima? Potpuna tišina!

Za slovo DŽ:

Besana pidžama

Ona me škaklja, ona mi šapuće, ona mi jednostavno ne da da spavam. Sve smo poduzeli, ništa nije upalilo. Prali u perilici, mrvili u mrvilici, sušili u sušilici. I onda smo otkrili rupicu u pidžami... A kad pidžama ima rupu ispušu se sva stvaralačka svojstva!



35

Za slovo LJ

Ljubav je za mene lijevak u kojem se događa kemijski domjenak.

Za slovo G:

Gadljivi glasovir

Što se sve njemu nije gadilo? Prljave ruke, fuj! Žvakaće gume, bljak! A hrane što se tiče, od toga se s gađenjem miče.

Uma:Ova pjesmica je nastala pomalo i kao reakcija na moje prve sate

klavira i moju učiteljicu Eminu, koja je jako stroga i osim sviranja stalno me na nešto upozorava, kao sve to utječe na glazbu. I ruke i nokti i držanje i žvakanje... Mislim da je to stvarno tako da bi se klavir jako opteretio, ne bi mu bilo baš do pjesme!

Učiteljica Iva:Kad smo učili pisanje velikog početnog slova u rečenici Uma

je ovako objasnila kad upotrebljavamo veliko početno slovo. Kao i obično njezina gramatička i druga “pravila” su u stihu, uvijek duhovita i sve nas iznenade ili čak zbune. (Objasnila nam je da se u njemačkom jeziku sve imenice pišu velikim početnim slovom, čak i ako nisu vlastita imena. Iako ne zna njemački, ta joj se gramatička činjenica svidjela.)

Uma:Veliko slovo vodi u riječi kolo.

Između “jagoda” i “Jagoda” on razliku stvara, da ne bi bio k’o sva slova mala.

U njemačkom ga puno ima, da ne bi imenice brkao s glagolima!

Za slovo L:

Lonci i poklopci



36

U životu je netko uvijek lonac, a netko poklopac. Npr. jedan riba lonce, dok drugi zarađuje novce. Jedan priča priče, drugi ga poriče. Jedan kuha, drugi samo sjedne i već ga čeka juha. Jedan stoput dužnost obavi, drugi sve to zaboravi.

Slovo N:

Metali i nemetali

Kako smo došli do metala? Pa tako što smo nekad davno rudnik čistili rukama jer nismo imali metala (onih za čišćenje). A kako smo došli do ne-metala? Ponestalo nam je metala pa smo počeli čistiti lopatama, koje nam je mama dala.

Slovo M:

Moja mama

Kad je tu moja mama, nikad se ne osjećam sama.

Volim kad nam kažu da smo slične, da su nam oči iste boje, pa zato se ne ljuti, mama, što nosim i cipele tvoje!

Uma, na pitanje zašto “najmanje voli” Prirodu i društvo:

Moram priznati da mi se od svih predmeta najmanje sviđa priroda, pa onda opet koristim olovku - ili da je grickam ili da s njom pišem. U knjizi su lekcije tako nekako napravljene da sa sebe odvuku pozornost na nešto drugo i lijepo te zamole da se sam pobrineš za svoje mentalno zdravlje. Ovako bih to nekako opisala...

Jeste li ikada vidjeli biće s drugog planeta? Kad ste rekli drugima da je ovdje, zar vas nisu proglasili lažljivcem ili proglasili ludim15... Ja sam shvatila da je jedan pripadnik srodne svemirske ekipe u mojoj blizini kad sam s njim bila na natjecanju iz matematike. Njegov papir se samo punio i punio. Prelazio je prstom preko zadataka, a rješenja su samo ispadala. Tako mi

15 Inspiracija za ovo razmišljanje je vježba kreativnog mišljenja Izvanzemaljac koju je radila u radionici “Bistrić”.



37

je dokazao da nije na aminonukleinskoj osnovi, a da ipak jest ovdje. Kako su ljudi reagirali kad sam im rekla da sam vidjela izvanzemaljca?! Pa nije nitko reagirao na mene kad su čuli za njega! Išli su za tim da što više saznaju o njemu, da od toga naprave što veći cirkus. Kakva sam ja atrakcija pokraj njega kao čuda?! A kako bih dokazala da on zaista ima svojstva iznad naših mogućnosti? Možda bih se prijavila na predsjedničke izbore i pobijedila. Ljudi bi bili impresionirani kandidatom koji apsolutno sve zna i za sve ima rješenje, ali znali bi da to sama nisam mogla izvesti nego da mi je netko pomogao. Tko? Pa On/A/O. Kako će komunicirati s ljudima? Pa preko tog predsjednika kojim upravlja! Evo tako se lako pozornost skrene s jednog na drugo, nisu to uzeli u obzir u nastavi PiD-a.

Učiteljica Iva:U nastavi prirode i društva nema puno “vrludanja”, odgovaramo

pod a, b, c i držimo se zadane strukture. Što obilježava godišnja doba, koje blagdane slavimo...

Sjećam se u prvom razredu na nastavi PiD, povodnom Dana neovisnosti, započela sam temu Moja domovina, upoznavanje s imenom i simbolima domovine. U etapi provjere i ponavljanja naučenog u radnoj bilježnici su predviđeni zadaci u kojima su izrečene određene tvrdnje koje čita učitelj, a učenici imaju zadatak zaokružiti DA ili NE. Čitala sam pod 1. “Moja domovina se zove Republika Hrvatska”. Pod 2. “Volim svoju domovinu” itd.

Uma se javila i rekla: “Imam problem, na ovo pod 2. ne mogu odgovoriti.” Pitala sam je kako to misli. Glasno je rekla: “Ja sam apatrid”, a kako brzo govori zaista je nisam mogla razumjeti. Pitala sam: “Molim, što si ti?”

Moram priznati da me zatekla, nisam to očekivala. Od nas se nekako očekuje da kažemo kako “volimo zemlju u kojoj živimo”, da smo ponosni na domovinu, a ostale da poštujemo... ali Uma nam je sama objasnila svoj stav!

Uma:Nisam rekla da ne volim, volim, krivo ste me razumjeli. Htjela

sam reći da ako pričamo na temu “volim neku državu” ne mogu ja voljeti samo svoju, i druge volim, moja mi je draža jer je moja.



38

A apatrid je građanin cijeloga svijeta! Nije se ogradio po državljanstvu ili rasi itd.

Kako čovjek može biti ponosan na ono na što nije utjecao? A tu, naravno, spada i pripadnost domovini, ime i izgled! Ja sam ponosna što sam rođena u svojoj državi i zovem je domovina, a kako sam ja na to utjecala? Nisam, tako mi se dogodilo, rodili su me u njoj. Kao da sam ponosna na svoje ime?! Pa kako ću biti ponosna na nešto što nisam sama napravila ili utjecala na to, to sam dobila od roditelja, na to naišla. Pa su po toj teoriji ponosni što su lijepi, ili što imaju plavu kosu itd. Nema smisla, ako razmislite! E, tako sam ponosna i na sve druge ljude u nekoj drugoj domovini, a ovu volim!

Bila sam ponosna kad sam otkrila da mi je netko ukrao nešto, a ja sam se pravila da nije kako mu ne bi bilo neugodno; bila sam ponosna na natjecanju iz matematike; bila sam ponosna kad sam prvi put ostala sama doma; kad sam se sama uhvatila za prečke u parku...

Učiteljica Iva:Primijetila sam i da Uma ne prepiše s ploče sve točnim

redoslijedom, pogotovo kad je riječ o prirodi, uvježbavanju gramatičkih jedinica, ili kad dam natuknice za “složi priču” ili opis zadanog predmeta. To me malo “naljuti”, a onda svaki put ona napravi nešto što me doista iznenadi i čime svaku temu produbi i proširi, tako da se pitam ima li smisla kritika oko svih ovih “suhoparnih” stvari.

Uma:Ne volim opisivati stvari. Već su opisane, ja ih mogu staviti u

neku situaciju ili reći kako ih doživljavam. Kako ću jabuku opisati?! Pa mogu reći na što me asocira, je li mi smiješna i volim li je, ali opisati mi nije prirodno. U redu, znam, mora sadržavati sve elemente opisa, tako je učiteljica rekla. Tako sam, primjerice, opisala računalo.



39

Opis računala

Oh, ne! Opet se zaledio! Ne može čovjek napisati ni poruku do kraja. To s tim računalima. Započnem slovo, ono se zaledi. Valjda zbog toga što stalno lupam nogom po kućištu. Ekran se neće pokrenuti. Da ga pokrenem uzdom, tj. kabelom. Nije bilo potrebno, već sam kliknula mišem.

Evo, ovako sam opisala računalo, kroz situaciju u životu, pa sam podvukla dijelove koje ste tražili.

Opis jabuke

To malo biće s brčićima koje uvijek nastoji biti okruglo, ali ispada više srcoliko, bio je moj crtež jabuke. Jabuka u boji uvijek prati modu, presvlači se iz crvene u zelenu, iz zelene u žutu. U okusu nije baš pouzdana, kad misliš da je slatka ona je kisela, kad stiskaš usne misleći da je kisela iznenadi te svojom slatkoćom. Ne odvaja se od svoje glatke, hrskave kore. I kao u mađioničarskom triku - prereži je i nastat će zvijezda.

A Svetom Nikoli sam se obratila u skladu s trenutačnom situacijom u državi; svi se na to izgovaraju. O toj recesiji sam se ja izjasnila i kroz svoju kokošju16 priču.

Sveti Nikola

Oprosti, znam da je svjetska kriza, ali budi dobar, nemoj da se igramo popularnog kviza. Marljiva sam bila, nad zadaćom bdjela, sad bih stvarno poklone htjela. Šaljem ti pismo do Crnoga mora, znam, ove noći neće biti noćnih mora!

16 Umina “opsjednutost” kokošima počela je u vrtićkim danima i nastavila se sve do sada. (Vidjeti više u brošuri Umine umotvorine, Centar “Bistrić”, Zagreb, 2009.) Uma kroz igru sa svojim plišanim ljubimcima kokošima (a to su zapravo sve pernate životinje, ne doslovno samo kokoši) pokušava objasniti događaje oko sebe. Kroz njih na svoj način definira razne ljudske vrline i mane (krađa, ljubomora, prijateljstvo, sreća, taština). Uma o tome kaže: “Ni sama ne znam zašto baš kokoši; koliko se mogu sjetiti, mislim da sam jednom davno čitala priču, ne sjećam se točnog naziva, nešto kao Tisuću puta lijepa, gdje je žena imala kokoš ljubimicu, no kad joj se rodila prekrasna kći kokoš je obuzela strašna ljubomora, pa je iskljucala djevojčicu; vjerojatno me malo preplašila ta priča, pa sam se je htjela osloboditi.”



40

Učiteljica Iva:Za priču o recesiji nije bilo nekog posebnog povoda. Jedan je

roditelj poklonio cijelom razredu kinder-jaja pa su se cijeli dan igrali s igračkom iznenađenja. To me ponukalo da predložim neka svatko napiše pričicu o svojoj igrački. Uma je u jajetu dobila neku smiješnu koku, sve dalje je priča.

Ovo je jedan od primjera kad me Uma podsjetila kako joj ne treba poseban razlog da napravi puno, da ostane svaki dan zadnja u razredu dok ne ispiše sve što želi reći. Ponekad je dovoljan nečiji uzdah, neka anegdota, ništa veliko, da se jako zainteresira pa krene pisati. I tad joj nije teško ostati još pola sata samoj u razredu, među razbacanim knjigama i olovkama. Dok ne zaboravi da je mama već odavno došla po nju i da je čeka, da je bosa i da piše u krivu bilježnicu...

Uma:Priča s okusom recesije

Ovo je priča o jednoj mladoj koki koja radi specifičan posao u neobično vrijeme. U to je doba, naime, zavladalo vrlo teško vrijeme za kokoši. Zavladala je recesija. Polovi vječnog perja se otapaju, glupi gube glupocite, a Kokcean i Pernato more su presušili17. Sve su koke bile prisiljene da napuste svoje domove i prodaju ih u dobrotvorne svrhe, a ponekad su prodavane i kokoši same. Čak ni predsjednici nisu imali imunitet za recesiju nego su morali svoje važne papire držati u šeširu umjesto u sefu. Kokoši bez kradne iskaznice18 mogle su slobodno krasti samoobnovu i uzaludno je razbacivati. Zato je koka Očerupa osjetila pernatu odgovornost da sagradi Prihvatilište za recesijom ugrožene koke. Prvi je imao čast predsjednik. Kako je godinama živio pod staklenim zvonom nije mogao shvatiti da u Prihvatilištu neće dobiti sef nego će svoje važne papire morati strpati sebi pod šešir. Ljutito je zahvalio na gostoprimstvu i izjurio van na cestu, gdje će mu navodno biti bolje. Očerupina potrebita gošća bila je i Koko-Šanel koju su mučili sasvim drugi problemi. Ostala je šokirana što u Prihvatilištu nema kozmetičkog salona. A ne samo to - čak su

17 O planetu Perionu, polovima vječnog leda, Kokceanu i Pernatom moru vidjeti više u brošuri Umine umotvorine, str. 52-53, Centar “Bistrić”, Zagreb, 2009.18 O izumu pod nazivom Kradar i stjecanju kradne iskaznice vidjeti više u brošuri Umine umotvorine, str. 26-27, Centar “Bistrić”, Zagreb, 2009.



41

i njezinu osobnu šminku koristili za izradu splačina koje će i ona ovdje morati jesti. Potrebiti pisac W. Kljucpir borio se za komadić mira i tišine kako bi pisao romane, a dobio je samo komad tuđih leđa da mu posluže kao radni stol. Budući da su zbog recesije ukinuta i sva zanimanja osim dušebrižnika i šarača, dušebrižnik Koki je u Prihvatilište došao ne samo kao potrebita koka nego i kao sveopća ispomoć. Ako vas zaista zanima kako su ondje provodili vrijeme, tko je izvukao deblji a tko kraći kraj, a kome ok na isti kok, pogledajte na www.koksići.per... uf, recesija je pa nema ni interneta!

Učiteljica Iva:Kad je pročitala pred razredom ovu priču djeca se nisu baš

previše snašla s “cijenjenim kokošjim imenima”, ali su se nasmijala zadnjoj rečenici. Čak smo smislili i jednu jezikolomku pomoću ove priče: “Kopaju kopkoperići”! Nije baš lako izgovorivo, zar ne?

Jednako tako, da Uma nije upitala znamo li zašto je palačinka ženskoga roda i kako je uopće nastala, ne bih se nikada sjetila promatrati palačinku i na taj način. U udžbeniku je uz jedan tekst bio spomenut nadnevak kad se obilježava Dan palačinki i uz taj tekst od Ume smo dobili jedan još zanimljiviji.

Uma:Kako su nastale palačinke?

Jednom davno, no znate u onoj crvenoj zdjeli, živjela su dva bića od tijesta i zvala su se Čin i Činka. Čin se nagnuo preko ruba zdjele i pao u tavu. Šokirana Činka je vikala: “Pao Čin! Pao Čin!”, a zatim je i sama pala. Tada Čin počne vikati: “Pala Činka! Pala Činka!” Dječica koja su ušla u kuhinju i počela isprobavati slatko tijesto shvatila su da je “kolač” puno ukusniji kada se jede ispečen na tavi. Punih ustiju su vikali: “Dajte nam još tih Palačinki!” I susjedi su pohrlili uživati u toj novoj slastici. Pitate se zašto se nisu nazvali Paočin nego baš Palačinka? Zašto je baš ženska sudionica dala ime slastici? Eto, zato što je Čin više volio ležati u tavi, a Činka je radije izvodila akrobacije za publiku te stalno iskakala iz tave u zrak, preokretala se, pa nazad u tavu.



42

Učiteljica Iva:Sastavak Pačići i pilići nastao je kao reakcija na naš razgovor o

priči Ružno pače, H. K. Andersena. “Po čemu znamo da je netko drukčiji od nas? Možemo li na kraju zaključiti kako onaj koji nam se činio drukčijim nije zbog toga lošiji? Vidimo li u drugima zapravo svoje mane?”, pitala sam. Nevjerojatno na koliko je pitanja Uma odgovorila ovom pričicom, rekla bih modernijom, za razred u svakom slučaju duhovitijom (jako smo se nasmijali) verzijom Ružnog pačeta.

Uma:Pačići i pilići

Koka Koketonija, naravno, nije čitala enciklopedije pa tako na prvi pogled nije mogla proglasiti neko od svoje troje djece pačićem, a neko pilićem. Stara dobra intuicija joj je ipak govorila kako je ono koje bismo mi nazvali “pačetom” nekako drukčije. I kao što je Leonardo da Vinci od svih svojih slika najviše volio Mona Lisu jer je, navodno, sadržavala osobine njega samoga, tako je i gđa Koketonija u ovome malom stvorenju svaki dan prepoznavala svoje osobine. Dakle, ona jest bila glupa, ali njegovi glupociti izlazili su mu i na nos i na usta, no dobro, samo na kljun. Ona jest bila neuredna, no on bi svako zrno mogao izmrviti na milijun mrvica. Ona jest bila poprilično ružna, no on je sličio na kvako-kokodakajuću salatu. Na kraju je Koketonija zaključila sljedeće: “On da je pače!? Smiješno. Jesam li ja patka? Naravno da nisam. E, pa onda nije ni on kad već toliko sličimo!”

Učiteljica Iva:Čitamo tekst iz udžbenika na temu tko su nam uzori. Ljudi iz

novina i s televizije? Zašto baš ta osoba? Razgovarali smo o sportašima koji su postigli visoke rezultate i drugim poznatim osobama. Zašto netko jednu osobu smatra uzorom, a nekom drugom ona se baš i ne sviđa?

Uma je najprije pitala: “A zašto moramo imati uzora, to onda znači da ne volimo sebe onakvima kakvim jesmo? Mogu li biti uzor sama sebi tj. da mi sad bude uzor ‘moje ja kakvo zapravo želim biti’? Mogu li uzeti kao uzor neke osobine koje drugima baš i nisu



43

uzor? Naprimjer, ja bih voljela biti neambiciozna, a mojoj mami kažu kako nije dobro što je neambiciozna, i ona to vidi kao svoju manu, pa joj ja kažem: ‘Kad jako misliš na cilj onda ne vidiš što se sve događa između, ako si u mraku osvijetlit ćeš si najprije ispred nogu pa tek kasnije na ono sve ispred.’” Mučila se tako Uma da nam dokaže svoju tvrdnju o tome kako je pitanje iz udžbenika “Tko ti je uzor” zapravo prekomplicirano!

A koliko je “važno” pojaviti se u novinama dokazale su i “Umine koke” u novom pismenom radu Pobuna u kokošinjcu.

Uma:Pobuna u kokošinjcu

Nakon višegodišnjeg mirnog suživota svih kokošjih zajednica, Koksića, Perića, Kljunića, Gimnasticokoka, Kopkoperića i Glupocitina, nastupilo je teško razdoblje pobune. Ostale su se zajednice pobunile da su Koksići svakidašnja tema medija. Perići su se pitali zašto se ne govori o njihovim matematičarima i umjetnicima? Kljunići su se pitali zašto se ne govori o milozvučnosti njihova jezika? Svoje žalbe dali su predsjedniku na razmatranje. Kad je proveo nekoliko eksperimenata Predsjednik se uvjerio da Koksići zaista najviše zanimaju javnost zbog toga što imaju najviše glupana i najviše upadaju u glupe situacije. Koliko je to duhovito! Pa koga bi pokraj tih scena zanimali nečiji matematički zadaci?! I tako je Predsjednik donio odluku da svaka zajednica u svojim novinama piše što hoće, a u zajedničkim novinama svih koka pisat će se o njihovim međusobnim svađama. To će biti još zanimljivije od glupiranja.



44


Zašto je dobro imati sat od papira

45


04 sat od papira.indd 45 04/10/2010 18:03:30


46



47

Uma:Za zadaću iz PiD-a smo imali izrezati sat od kartona i nalijepiti

mu kazaljke kako bismo mogli vježbati određivanje vremena. Meni je odmah bilo jasno da se s vremenom i brojkama može puno toga pa sam crtežima dočarala što bi svaki sat mogao reći.

Dvanaest sati sam prikazala kao tucet jaja, kutiju s 12 jaja, jedinica mi je nos na nečijem licu, dvojka su dva oka, trojka su tri kralja, četvorka noge četveronožne životinje, petica pet prstiju na ruci svakog čovjeka, šestica ono što priželjkuješ dobiti kad igraš Čovječe ne ljuti se, sedmica, naravno, sedam dana u tjednu, osmica mi je oktopus, hobotnica, devetka trudnica jer nosi bebu devet mjeseci, desetka dvije ruke, a jedanaest jedan plus “nest” - gnijezdo na engleskom. Napravila sam to zato što sam već primijetila da se jako vežemo uz neke brojeve i oni više nisu samo brojevi nego primjer za nešto. Kad ispružiš dvije ruke što bi bilo nego deset, kad kažeš tjedan što bi bilo nego sedam itd. Toliko su stalne te asocijacije da ih možemo na sat zalijepiti.

Učiteljica Iva:A tu se dogodio jedan neobičan slučaj, gotovo da sam morala

upotrijebiti svoj detektivski njuh! Nakon što sam jedan dan izostala s nastave, vrativši se sutradan u razred otvorila sam ladicu svog radnog stola i naišla na zanimljivu uru. Bila je napravljena od



48

materijala iz radne bilježnice iz PiD-a, ali imala je dvije strane! Jednu “normalnu” kao iz udžbenika, s brojkama i kazaljkama, a drugu s vrlo zanimljivim grafičkim rješenjima, koja su pak kasnije zahtijevala “dodatnu obradu” 19. Prepoznala sam Umin rukopis! Samo, čudno mi je bilo što su uri bile potrgane kazaljke i što je na onoj drugoj “normalnoj“ strani bila zakrpana vatom i ljepilom. Što se zapravo dogodilo s tom urom? To saznajem od Ume sljedeći dan.

Uma:Nije se zapravo “potrgala”. Ja sam sama nabrzinu skinula

kazaljke i okrenula svoj sat na “normalnu” stranu jer vas jučer nije bilo, a meni je bilo neugodno nekome drugome, tko vas bude mijenjao, pokazati da su kazaljke moga sata na krivoj strani. Onda sam sve brzo strgala, pokušala vratiti na “pravu” stranu, a na kraju sam ga spremila vama u ladicu jer jedino vi možete shvatiti o čemu je tu zapravo riječ. Znam kako svi drugi očekuju da to bude ispravno i uredno, a ne da nosi neke moje poruke. Za vas znam da prihvaćate da sam ponekad drukčije htjela nešto reći.

Učiteljica Iva:Kod Ume kao da postoji više tih “obrnutih ura”, rekla bih.

Specifičnost je njezinog stvaralaštva visoka motiviranost i stalno prisutne ideje. Uvijek postoji rješenje! Brzo reagira i smjesta se daje na posao, sve zadaće upamti, vrlo rijetko nešto traženo zaboravi učiniti, a ako i zaboravi nema izvlačenja ni opravdavanja nego nastoji to nadoknaditi na svoj način.

No druga strana te ure je njezin, nazovimo ga tako, kreativni nered i potpuna obuzetost “zadatkom”. Pitala sam je zašto svako malo ima drugu pernicu na stolu, pa mi je rekla da nijedna nije dovoljno dobra, da iz svake olovke “bježe”. Knjige slaže za svaki predmet u poseban fascikl jer joj je mama “dala taj savjet radi lakše organizacije”, no na kraju sata na stolu je sasvim druga slika, knjige na podu, olovaka nema nigdje, zvonilo je, a Uma u zanosu rješava nekakve zadatke.

19 Misli se na objašnjenja koja je Uma, uz pomoć učiteljice, morala dati svojim prijateljima u razredu koji su se nemalo začudili ovom satu, jer “nismo morali to nacrtati, nije učiteljica rekla, sad ti sve otpada, nismo trebali lijepiti ništa”?!



49

A kad idemo van ili se spremamo natrag u učionicu znamo otkriti da Ume nema među nama. Sakrije se nekamo iza grmlja i istražuje naše reakcije ili ostane malo duže u zahodu pa se igra vodom, zaboravivši da je sat počeo...

Uma:U školi me znaju po tome da zadnja izlazim, i još nešto, ja

sam “ona koja hoda u čarapama”! Papuče mi uglavnom smetaju, moram biti slobodnih udova da bih se dobro osjećala, a mogu ih poslije i tražiti, uvijek su na nekom drugom mjestu. Ili su isprobale slobodan pad s prvog kata ili su u kuhinji, uvijek je potraga, već se i mama priviknula na taj ritual nakon nastave. A najvažnije je da se i tete spremačice više ne ljute zbog papuča, niti zbog toga što jedem mrvicu po mrvicu hrane, pa ponekad napravim popriličan nered.



50


Ljudi su A ili B grupa, ovisno o tome što vide u drugima

51

A B

,

05 a i b.indd 51 04/10/2010 18:03:46


52

A B

05 a i b.indd 52 04/10/2010 18:03:46

Ljudi su A ili B grupa, ovisno o tome što vide u drugima Ljudi su A ili B grupa, ovisno o tome što vide u drugima

53

A B

Učiteljica Iva:Tim može biti najbolji, ali ako se ne druže i ne razgovaraju sve

je uzalud - govorim djeci. Osjećaš li se dobro razredu? Kako sebe vidiš unutar grupe? Što dijeliš s prijateljima? To često na satu SRZ-a pitam svoje učenike.

Kod Ume primjećujem jedan zanimljiv detalj. To je način na koji daje svoje stvari, dijeli s drugom djecom. Razgovarali smo o tome i od djece saznajem da obično vole “imati kontrolu” nad onim što posjeduju i dijele, a vole i naglasiti povod, npr. rođendan ili nešto slično. Uma nas pak časti “običnim” petkom, svima dopusti da se posluže prije nje i vidi se da se veseli kad god nekome može nešto dati.

Uma:Sve što odnesem u školu podijelim, čak i školski pribor i užinu.

Uživam u tome! Mama malo podivlja kad joj svaki dan kažem kako mi mora kupiti nove stvari za školu...

Djeca me vole, to znam, no što im se sviđa, a što ne, to je već manji problem. A vole me jer znaju da ja u njima nekako osjetim onaj dio njihove osobnosti na koji bi baš mogli biti ponosni. Ma i ja bih bila na to ponosna.

Kao buduća antropologinja mogla bih nekako doći do toga da postoje dvije grupe ljudi, A i B, ovisno o tome što vide, a što ne vide u drugima. Ja volim da svi ponekad zablistaju, treba i u nasilniku vidjeti žrtvu, lakše ćemo ga razumjeti. Mislim da je naš najvažniji zadatak da budemo sretni, u mojoj obitelji je to glavno pravilo pristojnosti. Budi sretan svaki dan i pomozi drugom da shvati koliko je sretan. Naša pravila u obitelji uglavnom se ne odnose na rad nego na osjećaje, iako se u tome ponekad malo zapetljamo pa je to strašno dosadno. Ali svakako ne volim kad se rad navodi kao glavni kriterij za sreću i moji roditelji se s tim slažu.

Učiteljica Iva:Pitala sam djecu što misle o tom pravilu. Naša tema je zapravo

bila kućna pravila i na što se ona odnose. Ovo je “pravilo” bilo malo drukčije. Svima se jako svidjelo! Ali što nije u redu s marljivošću?! - pitanje je koje mi je prirodno došlo, nakon što je

05 a i b.indd 53 04/10/2010 18:03:46


54

A B

Uma u svom “glasnom i deklarativnom” stilu rekla kako marljivost “ne cijeni kao najveću vrlinu”.

Uma:Meni smeta što svi misle kako se trebaš puno truditi da uspiješ

nešto napraviti. Najbolje ti uspije kad se ne trudiš nego kad ti je lijepo i zanimljivo nešto raditi. Najvažnije je da je to lijepo, da usrećuješ druge, da ih nasmijavaš.

Ja ponekad toliko izvrnem igru da djeca više ne znaju što je stvarnost, a što igra primjerice, jedem li drvo ili ne, jesam li se stvarno vjenčala ili ne? Ali uživaju jer ne izmišljam nego napravim to da svi u tome sudjelujemo i imamo osjećaj da se to događa. Poslije mi kažu da bar Uma ide s nama na produženi boravak da nam smišlja svakakve gluposti.

U školi najviše toga napravim kad zvoni zadnji sat i kad svi već odu doma, a ostanemo samo učiteljica i ja u razredu. Tad mi dođu ideje na pamet. Da sam pisala kad se moralo manje bih napisala!

Učiteljica Iva:Kad se u školi dogodi verbalni ili fizički sukob učenici su to dužni

prijaviti, pa se to rješava najčešće odmah. Ipak, prije nego što bilo što kažem čujem: “On je mene prvi!”, “On me izazvao!”, po dobro poznatom scenariju, a tek onda slijedi zajedničko rješavanje unutar razreda.

Uma niti ovakve svakodnevne situacije ne prihvaća “zdravo za gotovo”. Pitala me jednom prilikom: “Jeste li primijetili kako je uvijek bitno tko je prvi, a tko drugi? Ali taj drugi se navede kao kriv, tj. izvuče deblji kraj, a prvi to obično opet ponovi.” Zanimljivo zapažanje, zaista me zapanjila. “Zašto je to tako?”, pitala sam je dalje. “Zato što napadač nastavlja igru, a žrtva može biti bilo tko. Žrtva može pobjeći ili se obraniti ili čak pokupiti nedužan kaznu i tu je priča gotova. Napadaču ta igra nikad ne završi, ili on i dalje gnjavi druge ili ga vječno progone, ili zakon ili ukor ili da mu se osvete ili ga grize njegova vlastita savjest.”

Jednom prilikom sam razgovarala s djecom u kojem bi se slučaju osjećali loše u školi, kada bi razred po njima postao jedno grozno mjesto? Radili smo to i pismeno i usmeno.

05 a i b.indd 54 04/10/2010 18:03:47

Ljudi su A ili B grupa, ovisno o tome što vide u drugima Ljudi su A ili B grupa, ovisno o tome što vide u drugima

55

A B

Uma:Kad bi u razredu bila strašna buka, tučnjava, gužva, bacanje,

tada me nitko ne bi slušao, osjećala bih se poniženo. Oduzeli bi mi moje pravo da se osjećam ugodno i prihvaćeno! Kao da nisam kod kuće, a volim se u školi osjećati kao kod kuće. Srećom, tako se i osjećam u svom razredu!

Učiteljica Iva:Sasvim iznenada nastala je nova diskusija! Iz cijelog Uminog

odgovora djecu je najviše zanimalo što joj to zapravo znači “oduzeti pravo”. Učili smo dosta o Pravima djece, no ova je sintagma mnogima još bila preapstraktna i nisu mogli praktično povezati kako je moguće da ti u školi netko “oduzme” tvoje pravo koje imaš na nešto! Kako je moguće da ti je bukom netko nešto oduzeo!

05 a i b.indd 55 04/10/2010 18:03:47


56

A B

05 a i b.indd 56 04/10/2010 18:03:47

57

Koji je prometni znak za “Ulicu s puno sadržaja, ali ne zna se kakvih niti kamo vodi”Koji je prometni znak za

“Ulicu s puno sadržaja, ali ne zna se kakvih niti kamo vodi” 20

20 Ovaj podnaslov je zapravo Umin naziv za prometni znak koji je nacrtala i imenovala u radnoj bilježnici za PiD. Zadatak je bio nacrtati vlastiti prometni znak i reći što nas obavještava ili na što upozorava. Uma je nacrtala svoju dugu pletenicu koja je duga “kao ulica kojoj ne znaš kraj niti kamo vodi”. Ostali podnaslovi su također nastali iz Uminih školskih radova, rebusa, zagonetki i razmišljanja, a prvi podnaslov s jabukom (I meni je jabuka pala na glavu) ima veze s imenom Umine škole “O.Š. Jabukovac”, što je Umu asociralo na poznatu anegdotu Newtona i jabuke koja mu je pala na glavu. To je, između ostalog, i razlog zašto se Umi ova škola puno više svidjela od škole koja bi joj po mjestu stanovanja bila znatno bliža!

06 ulica znak.indd 57 04/10/2010 18:04:09

Koji je prometni znak za “Ulicu s puno sadržaja, ali ne zna se kakvih niti kamo vodi”

58

06 ulica znak.indd 58 04/10/2010 18:04:10

59


Učiteljica Iva:Umu se osobito dojmila priča o ljubavi nebodera i rijeke. Iako

je od rijeke dobivao strašne vrtoglavice, a drugi su se neboderi i oblaci silno trudili da mu pomognu, ljubav je sve promijenila. Djeca su pisala svoje priče o rijeci. Dok je cijeli razred pisao iz čega rijeka izvire, kamo se ulijeva i držali se uglavnom onoga što smo spominjali tijekom sata, Uma je i s ovim “malo odlutala”. Ovako nam je komentirala svoj odabir teme:

Uma:Volim sve čemu se ne vidi ni početak ni kraj. Takve su i rijeke.

I moja kosa je takva. Kad sam iz PiD-a imala za zadaću nacrtati jedan prometni znak nacrtala sam svoju pletenicu. (Radna bilježnica iz PiD-a)

Ona bi svojom duljinom odlično simbolizirala dugu ulicu koja nema kraja i ne zna se kamo vodi, no ima puno vitica, što bi simboliziralo da je u toj ulici puno svega, ali moraš prolaziti polako jedno po jedno, kao kad mi mama plete pletenicu, a ne odmah doći do kraja. Evo te pričice o jednoj rijeci:

Priča jedne rijeke

Vjerojatno ste primijetili da sve rijēke imaju ženska imena. Znate li zašto?! Ljudima je rijeka oduvijek bila majka i hraniteljica; prvi narodi su se naselili upravo na obalama rijeka da ona polijeva njihov izvor hrane. A moglo bi se zbog toga reći da ih je rodila. Tako su nastale civilizacije - Egipat, Kina, Indija, a na koncu i naš grad. Rijeka - junakinja ove priče - pričat će pod pseudonimom LAKA.

Zovite me Laka, kako vas moje pravo ime ne bi previše asociralo na nešto iz vašeg života pa da se ne nađete uvrijeđeni. Moglo bi se reći da mi rijeke imamo sve jednu te istu budućnost i nemamo prošlost. Nama je sam put važniji od cilja: ulijevanja. Na svom putu susrela sam polja - buduće gradove, ratove - buduće mirove, sela - buduće nebodere i propale kuće - buduće sportske dvorane. Ali od svega toga najviše sam se začudila kad

06 ulica znak.indd 59 04/10/2010 18:04:10


60

sam nedavno vidjela dvoje ljudi kako drže spravice i govore da im “teče vrijeme”! Zamolila sam ih da mi pokažu to tečenje vremena. Vidjela sam da ta spravica, sat, stoji, ne teče. Rekli su mi da on ne teče zaista nego mjeri vrijeme koje teče. Odvratila sam im da se vrijeme ne mjeri jer, koliko sam ja vidjela, ono se stalno ponavlja, vrti u krug i zapravo kako može “teći”?! Glupost!

Ljudi se na svakojake načine “zafrkavaju” s nama rijekama. Recimo, upotrebljavaju nas za granice između dviju država, navodno ih mi prirodno razdvajamo. Ali, vidi apsurda, mi neopazice svakodnevno ulazimo u susjednu državu bilo posredno ili neposredno, jer se mi rijeke jedna u drugu ulijevamo! Ah, ljudi... nisu baš bistri, ali uvijek će nam se životi ispreplitati.

Učiteljica Iva:Sastavke obično čitamo pojedinačno naglas, a zatim djeca

međusobno komentiraju. Svi vole Umine kritike jer su zaista konstruktivne i detaljizirane, odnosno ona djeci točno navede gdje su “zakazali”, ali ih i “pohvali” kad misli da je nešto zaista dobro... Npr. prekratke su ti rečenice, nema “mesa”, samo si prepisivao natuknice s ploče, nema uvoda, zapleta ni kraja, skačeš s radnje na radnju, već smo čuli takav rad, nemam dojam da je tvoj lik živ ili ovo je jako maštovito. Njoj su pak mnogi učenici za ovaj rad rekli da je promašila temu!

Hm, razmišljamo li svi jednako, pitam ih ja. Razumijemo li uvijek jedni druge? Možemo li reći da “Uma filozofira”? “Da”, odgovara jedna djevojčica, “i meni baka ponekad kaže: ‘Nemoj mi filozofirati!’”

Zanima me kako to shvaćate, je li to nešto dobro i što to uopće znači, pitala sam. A stigla mi je samo jedna, Umina zadaća i na ovu neplaniranu temu.

Umu ova rasprava o filozofiranju nije ni najmanje uvrijedila, naprotiv, ispalo je da sam ja upotrijebila “riječ u potpuno krivom kontekstu”:

06 ulica znak.indd 60 04/10/2010 18:04:10

61


Uma:Istina, kažu mi često da volim “filozofirati”. A ja baš mislim da

nema tu filozofije jer znam da onaj tko to kaže hoće komplicirati, a ja samo pojednostavnjujem.

Ali ako je filozofija to što sve uzduž i poprijeko preispitam, onda ste u pravu. Imam malu ispravku, vi ste učiteljice rekli da je filozofija nečiji način razmišljanja.

Ako razmišljate o sladoledu to nije filozofija, filozofija je velika znanost i ona je put prema odgovoru na neko pitanje, ne samo odgovor i gotova priča! Šteta što se filozofija premalo bavi djecom i djeca filozofijom jer djeca imaju jako puno ideja i misli koje bi se zaista mogle nazvati filozofijom. Za djecu su zadužili pedagogiju, a ona je po mom mišljenju prestroga za djecu, ima previše pravila, što je u filozofiji nezamislivo.

Ja volim svaki odgovor pretvoriti opet u pitanje. Npr.: Kako se zoveš? Zar se zovem? Koliko imaš godina? Zar imam godine? Koliko je sati? Zar su sada sati? Sve bi postalo jedna velika zagonetka-odgonetka.

Bilo bi jako zabavno da napravite jedan takav sat u školi. A kad te netko pita kako se zoveš, ja se pitam zašto uopće moramo imati imena. E, da ih nemamo mogli bismo od prve svašta znati o onome koga dozivamo. Ne biste mene zvali Uma nego djevojčica s dugom kosom, ili ona koja nikako da izađe iz učionice, ili ona koja piše lude sastavke, eto puno podataka o meni, a ovako s “Uma” ne možete znati ništa o meni!

06 ulica znak.indd 61 04/10/2010 18:04:10


62

Misao i ideja 21

Duboko u svima nama živi Misao. Ona je vrlo zaljubljena u sebe, ali i vrlo frustrirana. Zašto? Kad god krene nešto napraviti pokaže se kako to nije sama u stanju, kao da joj fali neki dio. Iz te frustracije i samoljubavi ona je često znala poludjeti i umjesto da samo stoji i misli ona onda muči nas i postavlja ciljeve koje ne možemo ostvariti. Pa nam se ruga ili nas plaši ili nas brine. Recimo hoće riješiti težak zadatak iz matematike, ali nema pojma kako, pa nam onda govori “nemaš pojma”, “dobit ćeš jedinicu”, “nemoguće je riješiti ovu glupost” itd.

Daleko od Misli, izvan tog zatvora živjela je ljepotica Inspiracija. Ona je bila vrlo lijepa, ali cijeli je život tražila nekoga tko će iskoristiti tu ljepotu. Dolazili su tu Riječi tj. pjesnici i pisci, Boje tj. slikari, Note tj. glazbenici, Pokreti tj. plesači itd. No nitko nije zapravo znao iskoristiti tu cijelu ljepotu.

Jednog dana Misao je provirila malo kroz prozor (to su kao naše oči) i ugledala to čudo od djevojke (Inspiraciju), a Inspiracija je osjetila neko strujanje kao da netko jedva čeka da ga ona na nešto inspirira. Tad su se zaljubili!!!!! Najprije je misao pomislila kako bi bilo krasno imati tu krasoticu pokraj sebe, a onda ipak kako ne želi nekog iz priprostog vanjskog svijeta da joj određuje što će misliti. Ipak crv sumnje joj je govorio da je Inspiracija ono što joj nedostaje da ostvari što želi. ALI!!! Kad je Misao shvatila kako gledajući u Inspiraciju i sama počinje lebdjeti prema vanjskom svijetu, bilo joj je jasno - vjenčat će se i živjeti zajedno. Možda će se ponekad svađati, ali bar će dopuniti jedna drugu i voljeti se.

Iz tog braka rodila se tako krasna mala djevojčica Ideja koja je bila ostvarenje snova i Misli i Inspiraciji. Ideja je vrlo zaigrana djevojčica i najbolji prijatelji su joj Riječ i Osjećaj.

21 Ovaj sastavak nastao je kao odgovor na vježbu kreativnog mišljenja KAKO NASTAJU IDEJE koju je radila u radionici “Bistrić”, a koji je Uma “iskoristila” i pročitala razredu jer “joj je dosadilo pitanje koje joj djeca gotovo svakodnevno postavljaju”: “Odakle dolaze sve te neobične ideje u njezinoj glavi?!”

06 ulica znak.indd 62 04/10/2010 18:04:10

63


Učiteljica Iva:Povremeno u vrijeme nastave kad razgovaramo o novim

sadržajima ili postavim usmeno neko pitanje Uma zna “ispaliti” odgovor, a nije bila prozvana... događa se to i drugima (teško je čekati red kad znaš odgovor). Pitam se i dalje: koliko je “loše” nekome upasti u riječ, ako stvarno imaš dobru ideju?

Na kraju bih dodala:

Premda se kroz knjigu može zaključiti kako je povlastica imati u razredu dijete poput Ume, najvažnije od svega je sljedeće: ona jednostavno ne brine o tome kako neće uspjeti, ne boji se pogreške...

Zato se i ja počinjem pitati: Kako to?

I može li se tako nešto poučiti u školi i drugu djecu?

Kao što vidite, završila sam pitanjem, a ne odgovorom. Jer, kako Uma kaže: Pitanja su važnija od odgovora...

06 ulica znak.indd 63 04/10/2010 18:04:10


64

06 ulica znak.indd 64 04/10/2010 18:04:10

65

Prilozi i rješenja zagonetki

07prilozi copy.indd 65 04/10/2010 18:04:33

66


67

Priča o školi izbora22

Puni naziv te škole je Šumsko-brdovita danonoćna škola izbora prof. dr. dr. Znalberta Znanštajna. Nalazi se u blizini Kucpea, ispod Koralpa, na samom rubu šume.

Profesor dr. dr. Znalbert Znanštajn osnovao je tu školu prije 50 godina. Prije toga 50 godina bio je nastavnik u jednoj državnoj gimnaziji. A prethodnih 50 godina je - studirao. Državnu gimnaziju je napustio kad mu je neki prekooceanski ujak ostavio milijunsko naslijeđe. Otišao je u mirovinu i naumio pisati memoare. A pišući memoare čovjek se mora prisjećati. Znalbert Znanštajn se, dakle, prisjećao što je bolje i točnije mogao - od čega mu je pozlilo do bljuvanja. Što se više prisjećao to mu se više bljuvalo. Djetinjstvo, mladost, školovanje, nastavnikovanje - cijeli vijek užasa, muka i nepravdi, patnji i straha i zala. A ono od čega se Znalbertu Znanštajnu, dok se tako prisjećao, najviše bljuvalo bila je spoznaja kako tijekom svog života te strahote nije samo trpio već ih je, kao nastavnik, i izazivao kod stotina i stotina djece.

Jedno vrijeme je, potom, razmišljao da izvrši samoubojstvo, dok nije shvatio kako time ne bi pomogao nikome drugome doli samome sebi. Skupio je zato snagu i rekao: “Što je bilo - bilo je, ali iz toga se mogu izvući pouke, a te pouke treba provesti u djelo!”

Znalbert Znanštajn je uzeo svoje milijune iz blindiranog sefa i visoko iznad Kucpea, na Koralpama, sagradio vlastitu školu. To je velika građevina u čijem se središtu nalazi Hram mudrosti. Stari Znale Sveznadar, kako ga zovu njegovi učenici, stalno boravi u tom hramu. Kada djeca žele nešto saznati dolaze mu i pitaju ga. Kako je stari Znale Sveznadar jedan od najpametnijih ljudi koji se ikada rodio, on zna odgovoriti na gotovo sva pitanja. Kada se ipak dogodi da tu i tamo ne zna odgovor, kao naprimjer o nečemu iz svemirskih letova, on pozove nekog astronauta, pa taj dođe i djeci objasni tu stvar.

Djeca koja u tom trenutku nemaju želju za znanjem ostaju u prostorijama oko Hrama i ispod Hrama. Ili su, ako je vrijeme lijepo, vani. Rade ono što vole i žele: gađaju u metu, promatraju dalekozorom, čitaju stripove, peku kokice ili tragaju za blagom.

22 Ulomak iz znanstveno-fantastičnog romana C. Nestlinger Hugo, dijete u najboljim godinama, Zepter Book World, Beograd, 1998. Ovom se pričom koristimo kao poticajem za razmišljanje o školi kod darovite djece polaznika radionica “Bistrić“.

Prilozi


68

Ili se penju po drveću i promatraju ptice. Ili voze bicikl ili tricikl. Ili ne rade baš ništa.

Protivnici Šumsko-brdovite danonoćne škole izbora profesora dr. dr. Znalberta Znanštajna kažu kako djeca ondje ništa ne uče jer ih na to nitko ne tjera, a djeca se, zna se, uvijek radije igraju negoli da uče. Ali to nije točno. U Hramu mudrosti, kod starog Znaleta Sveznadara, uvijek je barem isto onoliko djece koliko i u dugim prostorijama. Jedno želi da mu se objasni zašto ptice mogu letjeti, a ljudi ne mogu. Jedno želi znati zašto kokice dok se peku nabubre. Jedno želi što prije naučiti cijelu abecedu jer mu se žuri pročitati rečenice u stripovima. Jedno traži upute za popravak bicikla. A uvijek ima i neke djece kojoj nije potreban nikakav povod da bi poželjela nešto znati. Ona naprosto vole znati. I to znati što je moguće više. Čak toliko da je stari Znale morao zamoliti tri mlade dame neka se dosele u školu. Zato što mu je tog silnog zapitivanja već doista bilo preko glave. U jednom danu uopće nema toliko vremena, rekao je, da bi on sam na sva dječja pitanja mogao odgovoriti.

Uskoro će stari Znale Sveznadar morati zaposliti i četvrtu gospođicu ili nekog muškarca jer djeca, kako kaže stari Znale, djeca žele nešto naučiti kad ih ne prisiljavaju. Ne može ih onda više nitko zaustaviti i u stanju su čovjeku probiti uši pitanjima. Ako se to tako nastavi morat će stari Znale Sveznadar tu želju za znanjem čak malo ograničiti. Tada će svako dijete dobivati po 30 crvenih ceduljica tjedno. Za svaku ceduljicu imat će pravo na jedno pitanje i jedan iscrpan odgovor. A kad potroši tih 30 ceduljica morat će se i ono ići igrati. Jer, život ipak nije takva bajka, kaže stari Znale Sveznadar, da bi dijete moglo baš neprestano učiti!

Prilozi


69

Rješenje zagonetki

Zagonetke sa stranica 9 i 10:

1) trema

2) brojevi

3) knjižnica

4) krema

5) doktor

6) ist(a) + i + na = istina

7) vikend

8) praznici

9) kiselina

10) misao

11) život

12) život

Stranica 11:

Zagonetke o školi: kreda, imenik, pernica

Zagonetke o osjećajima: zaljubljen, ljut

Zagonetke o tijelu: obrve; dvije noge

Rješenja analogija sa stranice 11:

1) slovo

2) plac

3) kreda


70


71

Bilješke o autoricama

08 biljeske.indd 71 04/10/2010 18:04:46

72

08 biljeske.indd 72 04/10/2010 18:04:46

73

Uma Gradac učenica 3b razreda OŠ Jabukovac u Zagrebu

Uvijek mi je bilo čudno što se bilješke o piscu zovu “bilješke o (samo) piscu” kad u njima, osim što pišu o sebi, u najmanju ruku polovicu teksta posvete i drugima!? Svojima roditeljima, učiteljima, gradu u kojemu su se rodili, manama koje su imali, imenu koje su dobili.

Zasigurno se pitate koliko vam korisna može biti ova bilješka kad još niste o meni doznali nikakav “pametan” i “mjerljiv” podatak?!

E, baš tako ćete me najbolje upoznati.

Uglavnom, zovem se Uma, imam 7, 8 ili 9 godina, ovisno o raspoloženju. Obična sam djevojčica pred zakonom, a neobična svima oko sebe. Moj je razred mali, ali je dovoljno zanimljiv da mi bude dodatna inspiracija za nove kokošje priče. Sjetite se samo Koke-sav (koja je mjesto svog rada također preselila u školu, tamo inače predaje krađu), Kokija (strpljivog učitelja neukih kokoši čije strpljenje ipak ima svoje granice), ravnatelja Ravnatelja (koji se spušta niz dimnjak i prodaje svoje ime)...


Iva Zelenika učiteljica razredne nastave u OŠ Jabukovac u Zagrebu

Učiteljica Iva ovim se poslom bavi već gotovo 30 godina. Započela je u malim seoskim školama, a završila u OŠ Jabukovac u Zagrebu, gdje i danas radi. Iz svake škole u kojoj je radila nosi lijepe uspomene, zanimljiva iskustva i pamti mnoga sretna lica. Ona nije učiteljica kao iz knjiga, ali je igrom slučaja završila kao koautorica knjige o jednoj učiteljici koja nije poput onih iz knjiga. Imala je đaka i razreda svake vrste i zato je bilo krajnje vrijeme da neka svoja iskustva podijeli s nama.

08 biljeske.indd 73 04/10/2010 18:04:47

74

I pišem o školi, što je zaista lako jer školu ne mogu izbjeći, pratit će me još neko vrijeme. U međuvremenu, ništa lakše od toga da matematičke zadatke pretvaram u pjesmice, likovne teme u igrokaze, a svako slovo u neko novo!


Koautorica ove knjige inače nije pernatoga roda. “Obična” je djevojčica. Na Jasnin prijedlog (sve do ljeta 2010. godine Uma je pohađala radionice Centra “Bistrić” pa je “Jasna”, u ovom slučaju, voditeljica radionica) Uma u suradnji s učiteljicom Ivom počinje skupljati zadaće iz škole i potkrepljivati ih svojim razmišljanjima o školi. Zadatak joj uopće nije bio težak jer ona takvih priča ima jako puuuuuno u svojim bilježnicama. Neki likovi iz ove knjige su zapravo njezini plišani prijatelji s kojima se igra od jutra do mraka i iz tih igara nastaju priče i njezina “životna filozofija”.

08 biljeske.indd 74 04/10/2010 18:04:47

75

Na prvi pogled ona je obična djevojčica, kratkog imena, duge kose i prekrasnih crta lica. Dok ne počnete s njom razgovarati. Onda se upitate kako dijete može imati toliko informacija u svojim

“vijugicama”, otkud joj takve asocijacije, kako je sposobna presložiti ih na tako nov i drukčiji, neobičan i duhovit način? Što je pokreće? Otkud dolazi ta želja i volja za znanjem? Kao da je odnekud poslana k nama - odraslima - da nas pouči i podsjeti na jednostavnost, spontanost i igru koju smo već davno zaboravili. Kao da je poslana da razmota kutije u koje smo se zatvorili ili su nas zamotali - kako bi nama lakše upravljali.

U eri brzog življenja i kratkih serviranih informacija (“mi mislimo i zaključujemo za vas”) iz svih medija kojima smo okruženi, pravi je dijamant djevojčica Uma koja promišlja o svijetu na sebi svojstven način, kritički i svojom glavom. Sumnja u dogme i predrasude, objašnjava ih na svjež, logičan i spontan način. Čitajući njezine zrele misli i zapise zaboravite da ta djevojčica Uma ima samo 7, 8 ili 9 godina.

Ima još djece poput Ume oko nas. Izazivaju strahopoštovanje i “ruše autoritet” nama učiteljicama. Jer, “kako oni mogu bolje znati od nas koje smo tolike škole završile”? Ružno pišu, ali imaju neobične ideje. Nestrpljivi su, ali razumni. U razredu su “nepodnošljivi” jer se od njih “ne može raditi po propisanom planu i programu”. Usude se reći ono što se mi odrasli, koji s njima radimo i poučavamo ih, ne usudimo (naprimjer o udžbenicima za prirodu i društvo!)…

Pravila ih ograničavaju pa ih teško poštuju. Ali spremno postavljaju pitanje: Što bi bilo kad bi bilo… odnosno kad se nitko ne bi držao pravila? Djeca poput Ume mijenjaju svijet upravo zato što se usude “kršiti pravila”. Ali ne pravila lijepog ponašanja već pravila ograničavanja Misli, Inspiracija i Ideja.

P.S. Željno očekujem nastavak Uminih razmišljanja kroz više razrede osnovne škole. Nadam se da će i u nastavku školovanja imati sreću kao s učiteljicom Ivom. I da će se pronaći koja “rupa u zakonu” da joj se omogući što kvalitetniji i bogatiji nastavak obrazovanja.

Hvala ti Uma, ostani svoja!

Tatjana Orešković, dipl. učiteljica

i voditeljica skupine darovitih učenika “Sveznadar” u Osnovnoj školi “Fran Galović” u Zagrebu

O ovoj knjizi su rekli

08 biljeske.indd 75 04/10/2010 18:04:47

76

O ovoj knjizi su rekli

Uza sve potrebne kvalitete, najveće je umijeće učitelja prepoznati potrebe djece i omogućiti im da u skladu s njima uče, rastu i razvijaju se. Nije to uvijek lako, zahtjeva je puno, ali podržava li

učitelj kreativnost i različitost, na pravom je putu.

Naša Uma djevojčica je izuzetnih kreativnih sposobnosti, osebujne mašte i razmišljanja. Od nje možete naučiti nešto novo o sasvim običnim stvarima, poigrati se riječima ili zamisliti nad zagonetkama. Želite li objašnjenje oslobođeno predrasuda, pronađite odgovor u njenim tekstovima.

Svaki sadrži ponešto životne mudrosti i obogaćen je Uminom bezgraničnom empatijom i brigom za druge.

Uvidite li Umina postignuća, lako je zanemariti neurednost u pisanju ili nespretno smještene brojke u kvadratićima. Umi samo treba dati vremena, ona i u tome napreduje. A dok radi na tome, uspješno rješava zadatke sa natjecanja, sprema prezentacije o kemijskim elementima i piše.

Nadareno dijete treba otvorenog učitelja, spremnog obogaćivanju nastave različitim zadacima, kreativnog i strpljivog. Često zajedno s nadarenim djetetom i njegovim roditeljima otvara nova vrata i zato treba stalnu podršku svojih kolega u školi i čitavog obrazovnog sustava.

A naše Iva i Uma u potpunosti su se prepoznale jer učiteljica Iva “nije kao iz knjiga”.

Karmela Pavalić Prof. pedagogije

Pedagoginja OŠ Jabukovac - Zagreb

08 biljeske.indd 76 04/10/2010 18:04:47

00 omot.indd 3 03/10/2010 21:37:00

Uma je ovom knjigom budućim čitateljima i čitateljicama svih uzrasta i profesija približila svijet uma nadarene djevojčice. Koliko je taj svijet jedinstven i beskonačan opisuju i reakcije učenika u Uminom razredu kroz njihovo upitno čuđenje njezinim izjavama, verbalnim konstrukcijama, kreativnim iskazima i upotrebom novih, za učenike i učenice nepoznatih pojmova. Uma nam poka-zuje kakav je svijet bez okvira, pravila i standarda, svijet u kojemu njezin um slobodno stvara, bez ograničenja i s visokim stupnjem kreativnosti.

Umina učiteljica Iva kroz razgovore s Umom prenosi učiteljima/cama i roditeljima poruku kako rad s nadarenom djecom obogaćuje i istovremeno ukazuje na to da se za poučavanje nadarenih učenika učitelj/ica nikad ne može dovoljno pripremiti ili isplanirati nastavni sat jer je um nadarene djece brži od pisane i izgovorene riječi. On spaja nespojivo, kroji novo ondje gdje ga najmanje očekujemo, postavlja neobična pitanja i nudi nesvakidašnje kreativne odgovore. Umu nadarenog djeteta, ali i svim ostalim učenicima, potrebni su podrška, usmjeravanje, razumijevanje i uvažavanje dječjih sposobnosti i osobnosti. Poučavanje bi trebalo služiti razvoju dječjih kreativnih, emocionalnih i konstruktivnih potencijala, umjesto zatvaranju i blokiranju svih mogućnosti prema otkrivanju znanja kroz razgovor, propitkivanje, ispitivanje, istraživanje. Umina učiteljica Iva pokazuje nam kako je i nakon 30 godina rada u školi, nakon mnogobrojnih generacija djece, moguće ostvariti najviši stupanj umijeća poučavanja kroz spontan način balansiranja potreba jednog nadarenog uma i svih ostalih umova u jednom razredu.

Uma i njezina učiteljica Iva odašilju nam poruku kako se kroz razgovor između odrasle osobe i nadarenog djeteta mogu mnogi ustaljeni stavovi i mišljenja poljuljati. Um nadarenog djeteta ne prihvaća sve što mu se kaže kao apsolutnu istinu već želi sve samo istražiti i doznati, pa tek onda donijeti vlastite zaključke.

I stoga, kada bi i škola bila bez strogih pravila i kada bi se u njoj učila za život važna znanja, možda bi dječji umovi i srca (emocionalna inteligencija) imali slobodu integracije sa Sebstvom i spoznavanje unikatne vlastite uloge na planetu Zemlji. Pritom bi trebalo imati na umu da od djece, a posebice one nadarene, odrasli mogu iznimno mnogo naučiti jer djeca su ogledalo nas odras-lih, prostora i vremena u kojemu živimo. Djeca žele i traže suradnju, posebno ona nadarena koja, kao Uma, traže sigurnost u odrasloj osobi, traže uporište za vlastiti rast, traže prijatelja. Uma je sve to pronašla u svojoj učiteljici Ivi i sigurno će se njihovo prijateljstvo i međusobno razumijevanje razvijati u godinama koje dolaze jer one su postale partneri na putu razvoja i osvještavanja, kako Uminih tako i potencijala učiteljice Ive.

Želimo im da i dalje zajedno rastu i da nam u budućnosti ispišu još poneku knjigu s jasnim porukama iz svijeta nadarenih.

dr.sc. Marija Pavkov, Buzan licencirana trenerica

00 omot.indd 4 03/10/2010 21:37:01

00 omot.indd 1 03/10/2010 21:36:29 · 7 godina ponudi cijeli esej u kojemu kritički preispituje...

Documents