014 infuzija 2011

broj 10zagreb

siječanj 2011.

LisT UčeniKa ŠKOLe Za MeDiCinsKe sesTRe VinOGRaDsKa

jesTe Li ZnaLi · MODni saVjeTi · nOćni žiVOT MeTROpOLe · KOjU GLaZbU sLUŠaMO

nOVinaRi na ZaDaTKU:Maturanti: na muci se poznaju junaci

pReDsTaVLjaM se: Marko stefanović

spOLni ODGOj: strogo povjerljivo

2 infuzija 10 siječanj 2011.

SVIJET MEDICINE .........................3Kviz: Koliko znamo o medicini .......... 3Spolni odgoj: Strogo povjerljivo ........ 4Jeste li znali ............................... 5Mali medicinski rječnik za velike znalce... 5

ČOVJEK JUČER, DANAS, SUTRA .......6Humanitarni party u Boogaloou ......... 6Mala scena za veliko prijateljstvo ...... 6Međunarodni dan srednjoškolaca ....... 7Mladi u vjeri ............................... 8Kulturni četvrtak u Sesvetama/Sesvetskipjesnički maraton ......................... 9Zbor mladih „Snaga mira“ ..............10 Odrastanje u učeničkom domu ........11Samoborski fašnik ........................12

IZ ZAGREBAČKE POVIJESTI ........... 14Crtica iz zagrebačke prošlosti..........14Kviz – povijest grada Zagreba ..........15

NOVINARI NA ZADATKU ................ 16Maturanti: Na muci se poznaju junaci ..16Anketa: Koju glazbu slušamo ...........19Hrvatski akademski slikar Antun Krešić ..20Mihaela Marković – specijalizantica kirurgije ...................................22

RIJEČI, RIJEČI, RIJEČI ................. 23Kakav je to svijet ........................23Poetski svijet jedne profesorice .......24

OSJETIH LJEPOTU GLEDANJA ........ 26Predstavljamo vam Sonju Ratković ....26

FILM I GLAZBA .......................... 28Top 5 filmova Jelene Mijatović ........28Jim Morrison – The Lizard King .........29Štulićeva i Heineova Azra ...............30Tolerancija na ispitu .....................31Noćni život metropole...................32

SPORT .................................... 33Intervju: Karlo Pejić – nosilac smeđe-crnog pojasa .............................. 33Predstavljam se: Marko Stefanović ....34Ivan Blažičević–medicinski tehničar u borilačkom sportu........................36

SKITNJE .................................. 384.a: Prag je mrak ........................384.b: Maturalac u 14 slika ...............414.d: Ti, ti si nam, u mislima ............43

SVAŠTA U MOJOJ GLAVI ............... 46Naši srednjoškolski dani: Maturanti se opraštaju ..................................46Bela – slobodno vrijeme u 4.a ..........49Kako biti kraljica maturalne večeri ...50Diskretni šarm ženske štikle ............52Čekajući početak nastave ..............54

NAŠI VELIKI PRVAŠIĆI .................. 55I.a: Postat ćemo još bolji prijatelji ...55I.b: Budimo složni i uspješni ...........56I.c: Zajedno u učenju i nestašluku ....57I.d: Mi smo jedna velika obitelj .......58Križaljka ...................................59

sadržaj

riječ urednice

Vrijeme je za slavlje! Pitate se zašto kad su Božić i Nova godina odavno iza nas? Ako još uvijek ne znate razlog našem slavljeničkom siječanjskom raspoloženju, pogledajte ponovno naslovnicu časopisa koji držite u rukama. Da! Da! Daaa! Shvatili ste: objavljen je 10-i, jubilarni broj našeg školskog lista!

Ludilo! Ovim žargonizmom naglašavam svoju oduševljenost i oduševljenost cijelog uredništva jer smo baš mi sudjelovali u izdavanju velike desetke. Svi smo (ili nismo?) dovoljno zreli da shvatimo kako se jedino kreativnošću, upornošću, višegodišnjim trudom i napornim radom stvara tradicija. A „Infuzija“ jest tradicija Škole za medicinske sestre Vinogradska. Zato zahvaljujemo svim suradnicima - učenicima, profesorima i liječnicima, nekadašnjim, svagdašnjim i sadašnjim koji

su svojim idejama i radom omogućili da slavimo desetu obljetnicu našeg časopisa. Bez vaših nadahnutih, zanimljivih, poetskih i duhovitih tekstova, fotografija i crteža svi prijašnji, a ni ovaj jubilarni broj „Infuzije“, ne bi ugledali svjetlo dana i postali legenda.

Obraćam se sada i svim maturantima, dakle i samoj sebi. Last but not least! Nama, koji uskoro napuštamo školu (čast izuzecima!), jednog će dana (he-he, ....jednog dana, kažem) „Infuzija“, zametnuta na nekoj prašnjavoj polici biti draga uspomena na vrijeme provedeno u ovoj školi. Bit će uspomena na dane naše mladosti, na „dane našeg sjaja“, kako bi rekao lord Byron.

jubilarac

infuzija List učenikaŠkole za medicinske sestreVinogradska

GLAVNA UREDNICAJelena Mijatović

UREDNIŠTVOBarbara GrdanjskiAnđela JukičićFilip LalićMatija MatićAntonija StrojnyKim VidakStjepan Sumpor

SURADNICIElza Bertović, prof.Mila Mikecin, prof.Neda Mimica Špoljar, prof.

ILUSTRACIJE I FOTOGRAFIJESonja Ratković Kristina JooStjepan Sumpor

RJEŠENJE NASLOVNICEUredništvo

REDAKTURA I LEKTURASanja Tomljenović, prof.

NAKLADNIKŠkola za medicinske sestreVinogradskaVinogradska 29, Zagreb

PRIPREMA I TISAKIntergrafika TTŽ d.o.o., Zagreb

NAKLADA550 primjeraka

Nakon romantičarskog sentimentalizma vrijeme je za pozdrav. Naš vas mali-veliki urednički tim prepušta užitku čitanja i želi vam uspješan nastavak školovanja i poučavanja.

P. S. Budite milostivi prema našim greškama (Tko radi, taj i griješi!) i ne sudite strogo!

3

zanimljivosti iz svijeta medicine

infuzija 10siječanj 2011.

Vjerujem da ste svi vrijedni učenici i glavni štreberi stručnih predmeta (čast izuzecima!). Dakle, za vas je riješiti ovaj kviz – peace of cake (u prijevodu, za one koji uče njemački: mačji kašalj). Nakon uspješno obavljenog zadatka (bez zavirivanja u točne odgovore, molim!) zbroji svoje bodove i saznaj istinu o svom (ne)znanju. Priprema... pozor... SAD!

8 - 10 TI SI PRAVA / I MEDICINSKA SESTRA / TEHNIČAR!Čestitke! Vidi se da uspješno pohađaš Školu za medicinske sestre Vinogradska i da ne zabušavaš. Snašao/la si se u svim područjima naše struke. Za tebe su i anatomija i zdravstvena njega mačji kašalj. Samo tako nastavi!

1. Spoji nazive kostiju s odgo va-rajućim latinskim nazivom!

a) rebra 1. radius b) prsna kost 2. os ischii c) lopatice 3. femur d) palčana kost 4. sternum e) kost natkoljenice 5. scapulae e) sjedna kost 6. costae

4. Koje su četiri osnovne tekućine po Hipokratu?

a) krv, sluz, žuč, voda b) krv, sluz, bijela žuč, žuta žuč c) krv, sluz, crna žuč, zelena žuč d) krv, sluz, žuta žuč, crna žuč

5. Kako nazivamo medicinsku stru ku koja se bavi liječenjem i sprečavanjem staračkih bolesti?

a) psihijatrija b) gerijatrija c) kirurgija d) anesteziologija

7. Dezinfekcija je skup postupaka pomoću kojih uništavamo MO i njihove spore.

TOČNO - NETOČNO

8. Puni naziv skraćenice JIKS glasi: „Jedinica intenzivne koronarne skrbi“.

TOČNO - NETOČNO

9. Lijekove u organizam unosimo enteralno, parenteralno i lokalno.

TOČNO - NETOČNO

10. Srce je mišićni organ.

TOČNO - NETOČNO

6. Dekubitus, tromboza i plućna embolija su komplikacije dugo-trajnog ...:

a) ležanja b) stajanja c) sjedenja d) to nisu komplikacije

2. Otkrij koji se organi abdomi nalne šupljine kriju u premetaljci!

a) tergas - - - - - - b) ehrap - - - - - c) numintetis sumsacr - - - - - - - - - - - - - - - -

B o D o V A N J e : ZA SVAKI TOČAN ODgOVOR DoBIVAŠ Po JeDAN BoD!

0 - 4 KNJIGU U RUKE!Čini se da si zaboravio/la većinu gradiva. Ponavljanje anatomije ti ne bi štetilo. Dobra sestra/tehničar uvijek mora znati osnove struke.

5 - 7 MOGLO JE I BOLJE!Očigledno imaš znanja, ali tek je ponavljanje - majka znanja, pa ponovi gradivo! Knjigu iz zdravstvene njege u ruke i utvrdi osnovne pojmove, dobro će ti doći, a ni drugima tako nećeš odmoći!

K V i ZKVIZ - KOLIKO ZNAMO O MEDICINI

Repetitio est mater studiorumPripremila: Anđela JUKIČIĆ

3. „Dama sa svjetiljkom“ je…:

a) Lujza Wagner Janović b) elizabeth Fry c) Florence Nigtingale d) Agneza de Gasperini


zanimljivosti iz svijeta medicineSPOLNI ODGOJ

strogo povjerljivo

Imam sedamnaest godina. Menstrualni ciklus mi nije redovit. Je li to uobičajeno u mojoj dobi ili bih trebala otići na ginekološki pregled?

Menstrualni ciklus u mladih djevojaka nerijetko zna biti nepravilan - u vidu neredovitih ili preobilnih kr-varenja. Nakon prve menstruacije - koja se naziva Menarche i nastupa najčešće u dobi između 11. i 13. godine, smatra se da je potrebno da prođe do pet godina da bi organizam djevojke, uključujući i osovinu hipotalamus-hipofiza-jajnik dosegao pot-punu zrelost. Naravno da su u to vrijeme moguća nepravilna krvarenja - kao posljedica sazrijevanja, ali također mogu biti uzrokovana i poremećajima u

razvoju, odnosno nekim bolestima. Stoga bi za djevojku koja ima neredovit menstrualni ciklus svakako bilo uputno da se konzultira s ginekologom.

Što je ženski kondom, kako se upotrebljava te koje su njegove prednosti i mane?Ženski kondom, koji se još naziva femidom, je tanki, mekani, vrećasti poliuretanski pla-stični uložak koji se stavlja tako da oblaže vaginu. Ima dva savitljiva pr-stena: unutarnji pr-sten sa zatvorenim krajem koji se kori-sti za umetanje sredstva u vaginu i da ga drži na mjestu te vanjski pr-sten koji ostaje izvan vagine i pre-kriva vanjske spolne organe. ovo kontracepcijsko sredstvo je izra-đeno od poliuretana, pa se može koristiti s bilo kojim tipom lubri-kanta (sredstva za podmazivanje, odnosno vlaženje) bez da se ugro-ze kontracepcijska svojstva. Zbog prekrivanja i vanjskih i unutarnjih genitalija, femidom pruža veću zaštitu od spolno prenosivih bole-sti. Važnost ženske kontrole nad kontracepcijskim sredstvom zna-čajna je ako postoji veliki rizik za prijenos spolno prenosivih bolesti, a partner odbija koristiti kondom.

Odgovara: Neven TUČKAR, dr. med.

Počela sam piti kontracepcijske pilule i menstruacija mi traje duže od dva tjedna. Pojavljuje li se obilnije krvarenje uvijek prilikom uzimanja pilula ili bih se zbog toga trebala posavjetovati s ginekologom?

Nije uobičajeno da uz kontraceptivne tablete krvarenje ("menstruacija" - premda se ne radi o pravoj menstruaciji) bude obilnije niti da traje dva tjedna. Suprotno tome, ponekad se baš nepravilna i obilna menstrualna krvarenjna u mlađih žena uspješno reguliraju kontraceptivnim tabletama. Kada pacijentica započne s uzimanjem kontraceptivnih tableta, može se dogoditi da je potrebno kraće vrijeme (obično ne više od 2 do 3 ciklusa) da se organizam "privikne" na tablete, što se manifestira ponekad nešto duljim, ali uglavnom ne obilnim krvarenjem ili povremenim vrlo oskudnim krvarenjem tzv. "spottingom" i više puta tijekom ciklusa, ali ukoliko paci-jentica dobro tolerira kontraceptiv, rečeno bi trebalo ubrzo, dakle za najvi-še 2 do 3 ciklusa prestati. Stoga bi, ukoliko krvarenja uz kontraceptiv budu obilna i dugotrajn, svakako trebala potražiti savjet ginekologa i promijeniti kontraceptiv. Na tržištu je dostupan velik broj preparata.

Što su policistički jajnici i zašto se pojavljuju u mladih žena?Sindrom policističnih jajnika je endokrinološki (znači hormonski) poremećaj koji može imati različite uzroke. Zbog hormonskih pro-mjena na jajniku ne dolazi do redovnog sazrijevanja folikula te naj-češće ne dolazi do ovulacije, pa ne nastaje niti žuto tijelo. Zbog toga kada ultrazvukom gledamo jajnik, on izgleda kao da je pun malih cistica - folikula- i kažemo da je "policističan". Sindrom se može manifestirati na različite načine - od neredovitih (izostalih) menstruacija do pojave pojačane dlakavosti, pojave akni, debljine itd.

Budući da je spolni odgoj još uvijek tabu tema u našim školama i tko zna kad će postati obavezan školski predmet, preuzeli smo stvari u svoje ruke. Zamolili smo dr. Tučkara, ginekologa Kliničke bolnice Sestre milosrdnice, da odgovori na neka od pitanja naših učenica. Usprkos svom ograničenom slobodnom vremenu, dr. Tučkar je na šest postavljenih pitanja dao vrlo opširne odgovore. U ime svih kojima je pomogao riješiti njihove nedoumice, Uredništvo časopisa “Infuzija” najiskrenije mu zahvaljuje.

5

zanimljivosti iz svijeta medicine


jesTe Li ZnaLi?

MALI MEDICINSKI RJEČNIKPripremila: Ana VRATARIĆ

JEČMENAC – infekcija lojnih žlijezda u korijenu trepavica

JAJOVOD – cijevasti parni organ ženskog spolnog sustava koji se jednim krajem otvara u maternicu, a drugim u trbušnu šupljinu u blizini jajnika (nije izravno spojen na jajnik); uloga jajovoda je komunikacija između maternice i jajnika; u njemu dolazi do oplodnje

JAJNIK – parni organ, spolna žlijezda koja je dio ženskog spolnog sustava; jajnici su smješteni u maloj zdjelici, ovalnog su oblika veličine ovećeg badema; uloga im je oogeneza i lučenje spolnih hormona

JEDNJAK – cijev koja služi za provod hrane od ždrijela do želuca; dio je probavnog sustava

JETRA – najveći organ u trbušnoj šupljini; uloga im je sinteza proteina, detoksikacija kemijskih spojeva ili stvaranje biokemijskih molekula važnih za probavu

JEZIK – dio probavnog sustava; mišić koji se nalazi na dnu usne šupljine, a služi za prevrtanje hrane, gutanje, okus i govor

JEJUNUM – srednji dio tankog crijeva

JEJUNITIS – upala tankog crijeva

JUVENILNI - kronični artritis – reumatska upala zglobova kod djece

JAKTACIJA – nemirni pokreti bolesnika kod kojih je prisutna izrazito visoka tjelesna temperatura

Nisam još imala spolni odnos. Smije li me, u tom slučaju, pregledati ginekolog?Nije uobičajeno da ginekolog "pregledava" osobu koja još nije imala spolni odnos. Prvi ginekološki pregled, uključujući i uzi-manje PAPA testa svaka žena bi trebala obaviti nakon što stupi u spolni odnos. Nažalost, ponekad iznimna situacija (bolovi, krvarenja ili neki drugi razlog koji nas dovodi liječniku) za-htijeva i ginekološki pregled. Naravno da će u tom slučaju liječnik odlučiti i uraditi pregled tako da na najbolji mogući način poštuje tjelesni integritet pacijentice. Ovdje napomi-njem kako bi svakako bilo uputno da djevojka prije nego što stupi u prvi spolni odnos posjeti ginekologa radi razgovora i s njim se savjetuje u svezi zaštite od neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti.

Kada imati prvi spolni od-nos?Tinejdžeri sve ranije stupaju u spolne odnose - prema ne-kim istraživanjima u Hrvat-skoj prosječno dečki u dobi od 16,3 g, a djevojke u dobi od 17,2 godine. Nema prepo-ruke kada stupiti u prvi spolni odnos. To svakako ne bi smjelo biti prije nego što osoba postane fizički i psihički zrela za takav odnos. Takav odnos nikako ne bi smio biti rezultat pri-sile, odnosno nagovaranja jednog partnera, ukoliko se oba partnera ne osjećaju spremnim za takav čin. Svakako bi bilo uputno da se prethodno savjetujemo a roditeljima ili liječni-kom (ginekologom) o mogućim dvojbama, kao i potencijalnim posljedicama takvog odnosa te primjena adekvatnih metoda zaštite. Ovdje bih želio podsjetiti i da je odnos s mlađim malo-ljetnikom (do 14 godina) kažnjiv prema aktualnom zakonu RH.

jesTe Li ZnaLi?PRIPREMILA: Anđela JUKIČIĆ

krv u jednom danu prijeđe udaljenost od 19 000 km

srce otkuca u jednom danu 100 000 puta, a tijekom ljudskog života oko 2,5 milijardi puta

u ljudskom tijelu najduže žive moždane stanice koje prožive i cijeli ljudski život

kapilare su 10 puta manjeg promjera od vlasi ljudske kose

površina plućnog tkiva jednaka je površini teniskog igrališta

brzina zraka pri kašljanju je oko 100 km/h, a pri kihanju čak 160 km/h

svaki čovjek ima drugačiji otisak jezika, baš kao što ima drugačiji otisak prsta


čovjek jučer, danas, sutra

MALA SCENA ZA VELIKO PRIJATELJSTVO

Razmišljanja o jednoj predstaviRedateljica: Anica Tomić

Dramaturginja: Jelena Kovačić

Glume: Nika Mišković i

Ana Biondić

Ana i Mia su dvije najbolje prijateljice iz djetinjstva. Njihovo prijateljstvo je bilo neraskidivo sve dok jednoga dana Ana nije otkrila Miji svoju tajnu.

Tajna je bila sve veća i veća, a veliki zid je rastao između prijateljica. Problemi su se gomilali, a Ana je sve dublje padala u začarani krug anoreksije i udaljavala se od obitelji, prijatelja i Mije.

Prijateljstvo je čudna pojava koja spaja nespojivo. Ovaj tekst pišem iz ljubavi, ali i iz patnje koju nam prijateljstvo donosi. Predstava „Ana i Mia“ mogla bi biti životna priča svakog od nas. Svatko može biti njezin lik.

Tinejdžerski problemi u osnovnoj školi, prijatelji koji su trebali našu pomoć (a mi to nismo primijetili), novi problemi u srednjoj – svi su se oni lagano spuštali niz moje lice dok sam gledala predstavu

(skrivenog lica da moji prijatelji ne vide suze istine). Teško je boriti se za prijateljstvo koje je nekada bilo iskreno, ali nekada. Sada su druga vremena, drugi ljudi u mom životu. Pronaći novog prijatelja nije

lako, ali ni zamjena prijatelja ne pruža utjehu. Vrijeme ne mogu vratiti, ali da mogu, ne bih sada pisala ovaj tekst, možda bih bez tuge gledala

predstavu, suosjećajno, ali daleko od prepoznavanja vlastitih pogrešaka. Možda bih bila i nasmijana.

Teško je popraviti nepopravljivo. Teško se ispričati: isprike se ne čuju često. Zato odlučno i glasno kažem: Žao mi je.

PIŠE: Dajana JOKIĆ

HUMANITARNI PARTY U BOOGALOOU

Dobro se dobrim vraća

U Zagrebu je u petak, 3.prosin-ca 2010. godine u klubu Boo-

galoo po prvi put održan humanitarni party pod nazivom „Back 2 the futu-re“. Desetorica zagrebačkih DJ-eva odlučila su organizirati pomoć za še-stero djece iz Klaićeve bolnice koja su oboljela od malignih bolesti, a imaju i tešku socijalnu situaciju. I učenici četvrtih razreda naše škole odlučili su prisustvovati partyju i pomoći obolje-loj djeci čiji roditelji nemaju dovolj-no financijskih sredstava za njihovo li-ječenje. Kupnjom ulaznice od 50 kuna svi smo postali donatori i doprinijeli njihovom bržem ozdravljenju. Mateja i ja smo ponosne što smo i nas dvije svojim dolaskom pomogle nesretnoj djeci i njihovim roditeljima. Naša je zabava dobila humano lice.

U klubu su nas dočekali vedro raspoloženi čuvari (koji su bili sretni što se počela skupljati vesela ekipa), savršeni laseri i još bolja svirka. Nakon što se skupilo tristotinjak ljudi, počela je prava zabava. DJ Ivica Petak, organizator humanitarnog partyja, očarao nas je svojim nastupom. Svirajući pomoću lasera, zapalio je sve prisutne partijanere koji su uživali do sitnih noćnih sati.

Prikupljeni novac odmah je poslan bolesnoj dječici. Svi joj od srca želimo brz oporavak i sretniji život. A željeli bismo i više ovakvih humanitarnih partyja u Zagrebu, ali i drugdje u Hrvatskoj. Takvi događaji potvrđuju da na mladima svijet ostaje i da mladi osim dobre glazbe znaju slušati i svoje srce.

PIŠE: Antonija ZEKO

I mi smo bile tamo

Predstava „Ana i Mia“

7infuzija 10siječanj 2011.


MEĐUNARODNI DAN SREDNJOŠKOLACA / MEĐUNARODNI DAN TOLERANCIJE

Tko je učenik, neka digne ruku

Međunarodni dan srednjoškolaca obilježava

se na spomen na praške studente i srednjoškolce

koji su zbog mirnog prosvjeda protiv nacističke

okupacije svoje zemlje, održanog 17. 11. 1939.

godine, streljani bez suđenja.

D na 19. studenog 2010. godine na Trgu bana Josipa Jelačića održao se koncert kojim su srednjoškolci prvi

put u Zagrebu i ostalim hrvatskim gradovima proslavili svoj dan. Program je trajao sedam sati, a za nastup se prijavio veći broj izvođača, glazbenih i plesnih skupina i solista. Za veselu atmosferu na Trgu pobrinula se i brojna publika koja je došla bodriti svoje školske kolege i prijatelje. Međutim, cilj okupljanja mladih nije bila samo zabava. Zagrebački srednjoškolci svojim su koncertom obilježili i Međunarodni dan tolerancije i nenasilja šaljući poruke mira i suosjećanja prisjetivši se svojeg tragično stradalog vršnjaka Luke Ritza.

Kad smo stigli na koncert, bili smo u iščekivanju. Nastupalo je mnogo mladih bendova koji su svirali i pjevali dobro znane pjesme naših i stranih izvođača, no mi smo željno čekali nastup učenika naše škole. Konačno, u 21:20 sati na sceni su se pojavili Franciska Cvetko, Anica Marić, Nikola Vrkić i Dorotea Vuk. Istakli su se jer su izveli svoju pjesmu "Kakav je to svijet". Njome se ističe pozitivan način života za sve generacije. Izvrsnim stihovima te brzim hip-hop ritmom upozorili su ljude na probleme života, osobito tinejdžerskog. Zanimljivo je da su na beat dodali vokale stranih hip-hop izvođača koji jasno šalju poruku upozorenja, nade i poticaja za humaniji život.

Nakon koncerta i odlične izvedbe naših školskih kolega, shvatili smo da nama mladima treba promjena, promjena na bolje jer „svačije je pravo živjeti“, kako je zapisao Luka Ritz.

PIŠE: Mia ŽERJAV

Stjepan Sumpor - jedan, ali vrijedan

Školski bend Medicina Crew - Anica Marić, Nikola Vrkić, Dorotea Vuk i Franciska Cvetko

Došle smo, kiši usprkos! Renata, Silvija, Mia i Marija



Lice čovjeka

Svakodnevno smo izloženi utje-ca ju medija koji utječu na

naša razmišljanja i nude nam neke „moderne vjere“, a većina mladih nije dovoljno informirana, povodljiva je i sve shvaća olako. Za Božić i Uskrs okupirani smo shoppingom zaboravljajući da čovjeka čovjekom čine ljubav i milosrđe, a ne šarenilo papira u koje zamatamo osjećaje za svoje bližnje.

Kako bih sebe zaštitila od lažne privlačnosti materijalnog svijeta, sudje lo vala sam na dosta duhovnih obnova. Na svakoj sam od njih stekla iskustvo više i bila spremnija mijenjati sebe u kvalitetniju osobu. Meni vjera pomaže u izgrađivanju moje osobnosti i prepoznavanju sebe u jedinstvu s drugima. Hrana održava moj tjelesni, a molitva moj duhovni život. Ona mi daje sigurnost i volju, daje mi ljubav kojom zahvaljujem Bogu za sunce koje me grije, za roditelje koji se o meni brinu, za radost života koji mi je dan. Molitvom otvaram svoje srce za još nepoznate ljude i širim ga za one koje već poznajem i volim. A kad mislim da su mi potonule sve lađe, tada u vjeri potražim utjehu, istinu i životni put.

Ako već svijet ostaje na nama mladima, učinimo njegovo lice licem svjetla, topline i osmijeha. Licem Čovjeka. Trebat će nam hrabrosti, odlučnosti, samopouzdanja. I vjere da možemo podnijeti tako težak teret.

Ja vjerujem.

Duhovna obnova - predah u vrevi svakodnevnog života

fra Zvjezdan Linić

PIŠE: Anita FILIPOVIĆ

Svakodnevno čujemo: "Na mladima svijet ostaje." A nitko se ne zapita mogu li mladi nositi takav teret?

MLADI U VJERI



KULTURNI ČETVRTAK U SESVETAMA I SESVETSKI PJESNIČKI MARATON

Duh i ljepota riječi za sve uzraste

Dana 18. listopada 2001. godine u Sesvetama je pokrenut pro-

jekt/tribina “Kulturni četvrtak u Se-svetama” osnivača Ivana Babića, vodi-telja tribine, pjesnika i prevoditelja. “Kulturni četvrtak u Sesvetama”, koji se održava dva puta mjesečno, tj. svaki drugi četvrtak u prostoru čitao-nice (i galerije) gradske knjižnice Se-svete, nastoji programski zadovoljiti što širi krug kulturnih potreba naših sugrađana. Tako se u sklopu “Kultur-nog četvrtka” održavaju predstavlja-nja novih knjiga i časopisa, književni susreti, tribine i predavanja te od 2008. godine i zaseban projekt “Hr-vatska poezija danas u okviru kojeg se održava Sesvetski pjesnički maraton” Ta manifestacija već tri godine privla-či mnogo vrsnih pjesnika i ljubitelja poezije s različitih prostora Lijepe

Prije 10 godina kulturni je djelatnik, pjesnik i prevoditelj Ivan Babić pokrenuo tribinu “Kulturni četvrtak u Sesvetama” u sklopu koje se od 2008. godine održava i svojevrsni festival pjesništva “Sesvetski pjesnički maraton”.Ove će se godine sredinom mjeseca travnja obilježiti 10. godišnjica “Kulturnog četvrtka u Sesvetama”i četvrti po redu “Sesvetski pjesnički maraton”.

PIŠE: Katarina MATIĆ

Naše postavši najmasovniji pjesnički događaj u Republici Hrvatskoj.

Sredinom travnja 2011. godine pro-slavit će se 10. obljet- n i c a tribine „Kulturni četvr- tak u Sesvetama“. U sklo-pu obljetnice održat će se i 4. sesvetski pjesnič-ki maraton. Tada će se, već tradicionalno, okupiti mnoštvo pjesnika i pjesni-kinja različita uzrasta iz cijele Hrvatske, a očeku-ju se i likovni umjetnici te ljubitelji likovnog stvaralaštva. Tom će se pri-godom predstaviti i zbornik posvećen 10. obljetnici “Kulturnog četvrtka” u kojem će najzastupljenije mje sto ima upravo poezija. Na stranicama tog zbornika nalazit će se neobjavljene

Pročelje Gradske knjižnice Sesvete

da se i d a l j e postiže v i s o k p j e -snički s t a n -d a r d k o j i

nam je ostavljen u naslijeđe i njeguje duh i ljepota riječi.

Zato vam organizatori 10. obljetnice “Kulturnog četvrtka u Sesvetama” šalju srdačnu pozivnicu – dođite i sudjelujte na 4. sesvetskom pjesničkom maratonu!

pjesme su djelovatelja svih do sa dašnji susreta Se svet skog pjesničkog marato-na.

Ovakvim manife sta cijama, tribi-nama i projektima namjera je, prije svega, širenje i populariziranje pisane riječi, posebice među mladima koji su olovke i papir zamijenili računali-ma (naravno, ne u intelektualne, već u zgubidanske svrhe!) te nastojanje



ZBOR MLADIH „SNAGA MIRA“

pjesmom do nade, vjere i hrabrosti

Zbor mladih „Snaga mira“ jedan je od mnogih zborova mladih koji djeluju u svojim župama na području cijele Hrvatske, a i šire. Nastao je 1990. godine u Župi sv. Martina u Dugom Selu, a vodi ga gospođa Snježana Foretić. Proizašao je iz Zajednice „Molitva i riječ“ čiji je utemeljitelj prof. Tomislav Ivančić. Od tada pa do danas u zboru je pjevalo mnogo mladih članova. Mi smo već šesta generacija i ima nas oko dvadeset.

Dio zbora postala sam prije pet godina. Sasvim sam slučajno u jedan petak

navečer došla sa svojom prijateljicom baš kad je zbor imao probu. Svidjelo mi se i tako je sve počelo. Nikada nisam požalila što sam postala članica zbora. Još uvijek svaki tjedan odlazim na probe, a vrijeme nam u pjesmi, molitvi, priči i, naravno, u šalama brzo prođe.

Pjevanje na Svetoj misi nedjeljom nije naš jedini zadatak. Imamo mi puno više posla. Održali smo niz recitala, kon-cerata i igrokaza u Zagrebu, Kar lov cu, Vukovaru, Sisku, Osijeku... Najdraži mi

PIŠE: Martina DUH

Evo kako to izgleda kada dvije medicinarke uzmu mikrofon u svoje ruke i zapjevaju!

Dana 7. 11. 2009. nastupili smo u Srednjoj školi Dugo Selo povodom blagdana Sv. Martina i 800-te obljetnice istoimene župe.

je bio nastup na božićnom koncertu 2008. godine u Dugom Selu. Bilo je prekrasno. Uz nas su nastupili i drugi gosti, a koncert je bio humanitarnog karaktera: skupljao se novac za jednog mladića koji je stradao u prometnoj nesreći.

Većina naše publike je upravo naša ge-neracija jer pjevamo na suvremen način uz pratnju gitara, flaute, bubnjeva... U svojim pjesmama uvijek nastojimo slaviti Gospodi-na i prenijeti novu nadu i radost. Najljepše je kada na kraju koncerta vidimo puno oza-renih lica, a ponekad čak i suza radosnica.

Manji dio zbora, tj. Vokalno-instru-mentalni sastav „Snaga mira“ snimio je 2004. godine svoj prvi nosač zvuka „Po-gledaj nebo“. No, tu nismo stali! Snimljen je i drugi nosač zvuka „Nađi vremena“ koji će biti u prodaji krajem ove godine. Gostovali smo na nekoliko seminara koje smo također pratili pjesmama te na broj-nim drugim događanjima. Ove smo godine snimili dokumentarni film za krizmanike želeći im svojim svjedočanstvima pojasni-ti značenje krizme. Svaki je nastup pose-ban i drugačiji, a nama jedno lijepo novo iskustvo.

Dijafragma se spušta, mišići su napeti, uzimamo zraka najviše što možemo – tako je to kad pjevate sopran.

Pjevajući u zboru „Snaga mira“ pro-našla sam sve ono što mi je potrebno. Volim pjevanje i ono me ispunja. Imam predivno društvo koje me voli i prihvaća. Naša druženja ne traju samo za vrijeme proba i nastupa, već se i privatno često družimo. Izlazimo zajedno van, gledamo filmove, slavimo rođendane, idemo na koncerte, izlete i susrete mladih te na seminare duhovne obnove. Svi mi imamo jako puno obveza u svojim školama ili na fakultetima, ali nikada nije teško odvojiti svoje vrijeme za Gospodina. S godinama sam shvatila da vjera za mene nije samo tradicija, već puno više od toga. Vjera se živi iz dana u dan. Kada znamo da postoji onaj na koga se uvijek možemo osloniti, a to je Isus, onda je sve puno lakše. Kako ćemo živjeti i razmišljati naša je odluka. U životu dobivamo upravo ono što traži-mo. Ako tražimo nadu, vjeru, hrabrost, sigurno ćemo ih i dobiti. Crkva nije mjesto kamo odlaze samo stariji, ona je itekako suvremena i mislim da se u njoj mogu čuti jako važne stvari. U razdoblju odrastanja javljaju se mnoga pitanja i nudi se puno toga. Važno je odabrati pravi put. Nau-čiti voljeti sebe i prihvaćati svoju okoli-nu. odabrati prioritete i boriti se za njih. Svaki je pokušaj vrijedan truda, a čovjek nikad nije sam, pa čak ni onda kada je uvjeren u suprotno. Nemojte se bojati biti svoji i iznositi vlastite stavove. Jedino takav život ima smisla, a hoćemo li takav odabrati, ovisi ponajviše o nama.



ODRASTANJE U UČENIČKOM DOMU

Korisno iskustvo i dobra životna škola

P rvih nam se mjeseci bilo teško psihički prilagoditi na novu sredi-

nu, daleko od roditelja i prijatelja iz rodnog mjesta. U tome su nam nese-bično pomogle stručne osobe doma, tj. naše odgajateljice Ivana Kušić, Maja Mavrović i Dubravka Tinodi, a uz njih potporu su nam pružale i starije uče-nice iz doma koje su taj period prila-godbe već prošle. Svaki tjedan imale smo različita predavanja o tome kako lakše učiti i kako se što bolje snaći u u životu u domu. Uspjele smo, onako kako nam je najviše odgovaralo, orga-nizirati vrijeme za učenje, ali i za slo-bodne aktivnosti. Nakon prve domske godine osjećale smo se kao da nam je pao teret s leđa i postalo nam je puno lakše živjeti bez svojih obitelji. Tek tada smo učenički dom prihvatile kao roditeljski dom osjećajući se opušte-no i potpuno se uklopivši u zajednički život s drugim djevojkama. Upoznale smo učenice iz različitih gradova, s ra-zličitim običajima i načinom života te što je najvažnije, sklopile smo jako do-bra prijateljstva. Dom nam je omogu-ćio sudjelovanje na raznovrsnim radio-nicama, na priredbama povodom Dana kruha, uživale smo i na tulumima, a posebno se radovale maskenbalima. Tijekom našeg života u domu takvim smo se događajima veoma radovale jer su uveseljavale našu učeničku (katkad vrlo napornu!) svakodnevicu. U ovom završnom, maturalnom razredu najvi-še se veselimo onome što nas očekuje u svibnju, a to je maturalna večera u domu. Sada, kao maturantice, na to gledamo sa širokim smiješkom.

PIŠU: Andrea KURIĆ i Brigita JAGODIN

Nakon završenog 8. razreda započeo je naš ispit zrelosti: odlazak iz roditeljskog doma u srednju školu u Zagreb! Daleko od kuće našle smo svoj novi dom - uče-nički dom „Hrvatski učiteljski konvikt“ u Klaićevoj ulici u Zagrebu.

Učenički dom "Hrvatski učiteljski konvikt"

Pehari nas vole!

Dolazeći prije četiri godine u Zagreb u učenički dom, nismo ni slutile da će nam stanovanje u domu puno pomoći u osamosta-ljenju. Sa samo 14 godina naučile smo živjeti bez roditelja, raspo-lagati novcem, dobro rasporediti vrijeme. Sada shvaćamo da nam je život u učeničkom domu bio jedno korisno iskustvo i jako dobra život-na škola. Zato bismo svim budućim srednjoškolcima koji dolaze na ško-lovanje u Zagreb preporučile da odaberu učenički dom kao zamjenu za roditeljski dom jer će u odgaja-teljicama doma i drugim učenicima pronaći potporu u svom osamosta-ljenju i odrastanju.



P vi pisani dokument u kojem se spominje Samoborski fašnik je

zapisnik sa sjednice općinskog vijeća na kojoj jedan lokalni gostioničar traži da mu se iznajmi dvorana za fašnički bal, s napomenom da je istu već koristio godinu dana ranije. Taj dokument potječe iz 1827. godine i govori o tome kako je tada održano prvo fašničko veselje i ples u općinskom magistratu. Odbor za karnevalski ophod – sačinjavali su ga glavni meštri i organizatori karnevala – od vlasti je zatražio dopuštenje za procesiju gradskim ulicama. Dopis u kojem se to moli, s nadnevkom 26.

PIŠE: Barbara GRDANJSKI

Tradicija Samoborskog fašnika potječe s početka 19. stoljeća kad se u općinskom magistratu održalo prvo fašničko veselje i ples, a samoborskim ulicama prošla šarolika fašnička povorka. Ove će godine ključeve grada Samobora 185. put preuzeti Sraka, Princ Fašnik i Fiškal, a preuzevši vlast, u Samoboru će sa svojim gostima izvoditi svakakve spelancije.

185. SAMOBORSKI FAŠNIK

bedaki noriju saki dan, a pametni samo na Fašnik!

Ogledalce, ogledalce kaži čija je maska najljepša?

„Samobor je lepa varoš, jen-dva...“

Fiškal i Princ Fašnik

Hrvatska realnost



veljače 1876., izričito navodi kako je riječ o fašničkoj promenadi koja neće biti usmjerena "protiv vlasti". Od te godine svake veljače vlast grada Samobora preuzmu Sraka, Princ Fašnik, Sudac i Fiškal, a ulicama se čuju stihovi „Kad je bal, nek je bal!“koji su jedan od znakova da je počelo fašničko veselje.

Ove se godine održava 185. Fašnik koji će trajati od 26.veljače do 8. ožujka. Za vrijeme njegova tradicionalnog održavanja grad posjeti oko 200 000 ljudi, ponajviše Zagrepčana, ali i drugih gostiju. Za vrijeme vladavine Fašničke Republike u Samoboru se ne maskiraju samo ljudi nego i cijeli grad - ulice, trgovi i lokali mijenjaju svoj izgled uvijek originalnim ilustracijama i duhovitim

Kronologija Samoborskog fašnika

1827. – najstariji pronađeni pisani zapis pokazuje kako je te godine održano fašničko veselje i ples u općinskom magistratu

1860. – karnevale počinje priređivati Josip Kompare

1876. – 26. veljače Odbor za karnevalski ophod traži dopuštenje za fašničku procesiju koja neće biti "protiv vlasti"

1880. – slika Josipa Komparea "Hrvatski političari godine 1880." ušla je u fašničke legende

1904. – izlazi prvi broj lista "Sraka"

1906. – Princ Fašnik postaje živa osoba koja nastupa na pozornici

1941. – prestanak priređivanja fašnika zbog rata

1966. – obnova fašnika na inicijativu F. Ivanščaka i nastavak izlaženja "Srake"

te provokativnim natpisima koji najčešće prate politički život Hrvatske. Posebice je maštovit Dječji fašnik koji pokazuje sve što je dječja mašta u stanju izmisliti i izraditi, naravno, uz

pomoć odgajatelja i učitelja. gosti mogu uživati u zabavnom programu s uličnim zabavljačima: klaunovi, žongleri, animatori, nastupi bendova i pjevača, ali i dječjih zborova. Za najmlađe se organiziraju raznovrsne Srakine radionice, Srakotrk, dječji bal i izbor najmaštovitijih maski. Još jedna atrakcija Fašnika je povorka mjesnih odbora u kojima stanovnici iz okolice grada Samobora na svojim alegorijskim kolima izvode spelancije na razne aktualne društvene teme. Fašnik završava u utorak tradicionalnim suđenjem Princu Fašniku kojem sude za sve zlo i grijehe koji su se zbili u Samoboru za njegove vlade.

Princa optuže te ga spale u nadi da će njegovim spaljivanjem nestati sve zlo, da ćemo se pročistiti od svega lošega i da će (n)ova godina biti bolja...

FaŠničKa hRanaU samoborskom kraju, ali ne

samo u njemu, osnovna prehrana za fašnik temelji se na kiselom zemlju, kobasicama, hladetini i svinjskom mesu. Jede se još i govedina, pečena purica ili guska te žganci. I u drugim je dijelovima kontinentalne Hrvatske fašnička prehrana slična – prisiljeno zelje, juha od rajčice, krpice sa zeljem, a nađe se i suhe svinjske podbradine. U slatka jela ubrajaju se nezamjenjive krafne i kolači od dizanog tijesta, a u Zagrebu je tradicija nalagala da se jedu i suhe smokve.

Kad je fašnik, nek′ je Samoborski fašnik!

Vani hladno, al′ nas grije... hladno pivo!


iz zagrebačke prošlosti

U staroj Ilici u 19. stoljeću bile su čak dvije bolnice. Davne 1800. godine na početku Ilice osnovana je Zakladna bolnica kojom je upravljao Red milosrdne braće iz Požuna (današnje Bratislave). Bolnica je bila omeđena današnjim ulicama: gajevom, Bogovićevom, Petrićevom te Ilicom 1 i 1a. Sagrađena je 1804. godine na jezuitskim vrtovima, na mjestu današnjeg nebodera na Trgu bana Josipa Jelačića, a srušena je 1931. godine. S dogradnjom u današnjoj Ilici imala je 400 kreveta za bolesnike. U toj je bolnici 1812. godine bilo sjedište privatne kirurške škole u kojoj su odgojeni mnogi poznati kirurzi.

Spomenimo i to da Zagreb u to doba nije imao više od 8000 stanovnika, a u Donjem gradu bilo je samo 200 kuća za stanovanje! U Ilici na kućnom broju 83 od 1846. do 1894. godine nalazila se Bolnica milosrdnih sestara Reda svetog Vinka (današnja Klinička bolnica „Sestre milosrdnice“) Budući da su u toj bolnici, koja je imala 200 kreveta, održavani i tečajevi za primalje, u ono su je vrijeme zvali rodilištem, i to - starim rodilištem jer je novo sagrađeno u Petrovoj ulici gdje se i danas nalazi. od 1894. godine u Ilici 83 nalazi se današnji Centar za odgoj i obrazovanje djece oštećena sluha i govora „Slava Raškaj“, koji stari Zagrepčani zovu gluhonijemi zavod (kad je osnovan zvao se „Zemaljski zavod za gluhonijeme“). U dvorištu te škole od 1907. godine pa sve do danas smještena je i Akademija likovnih umjetnosti.

CRTICA IZ ZAGREBAČKE PROŠLOSTI

Kako su živjeli naši stari ili priča o dvije zagrebačke bolnice

Zagreb je početkom 19. stoljeća imao oko 8000

stanovnika. U to je vrijeme na početku Ilice osnovana

Zakladna bolnica, a sredinom stoljeća u Ilici 83 s radom je

počela i današnja Klinička bolnica „Sestre milosrdnice“.

PIŠE: Elza BERTOVIĆ, prof.

Primaljsko učilište, Ilica 83, 1877.

Rušenje Zakladne bolnice, Zagreb 1831.

Zakladna bolnica


4. Izbaci uljeza: Koja od navedenih osoba nije bila stanovnik Zagreba? a) Maksimilijan Vrhovac b) Herman Bolle c) Miho Klaić

5. Koji je zagrebački gradonačelnik „preveo“ Zagreb preko Save:

a) Većeslav Holjevac b) Boris Buzančić c) August Šenoa

6. Koju je obljetnicu 2009. godine proslavila Škola za medicinske sestre Vinogradska:

a) 4o-u b) 50-u c) 60-u

K V i Ziz zagrebačke prošlosti

1. U kojem se dokumentu po prvi put spominje događaj o osnivanju zagrebačke biskupije 1094. godine?

a) u Felicijanovoj ispravi iz 1134. b) u Zlatnoj buli Bele IV. iz 1242. c) u Povelji biskupa Timoteja iz 1273.

2. Čijom se zaslugom 1855. godine spajaju Gradec i Kaptol pod imenom Zagreb?

a) zaslugom političara Ante Starčevića b) zaslugom bana Josipa Jelačića c) zaslugom povjesničara umjetnosti i političara

Izidora Kršnjavog

3. Koje je godine zaslugom bana Ivana Mažuranića obnovljen rad Zagrebačkog sveučilišta?

a) 1843. b) 1867. c) 1874.

KVIZ – POVIJEST GRADA ZAGREBA

Zagrebe, tak imamo te rad, a tak malo znamo o tebi!

PRIPREMILA: Elza BERTOVIĆ, prof.

REZULTATI:

0-2 boda Učiti, učiti i samo učiti!

3 boda Tako, tako. Nije baš blistavo.

4 boda Nisi ni tako loš/a.

5 bodova Ide to tebi jako dobro!

6 bodova Bravo! U tebi se sigurno krije budući Herodot.

Hermann Bolle ispred Zagrebačke katedrale

biskup Maksimilijan Vrhovec

Ante StarčevićIzidor Kršnjavi ban Josip Jelačić

Svaka je prilika dobra da se nešto novo nauči ili da se naučeno ponovi. Tko se rodio i živi u gradu Zagrebu, trebao bi

poznavati barem djelić njegove povijesti jer „povijest je učiteljica života“. Dakle,

učeći o prošlom životu svoga grada, istovremeno učimo o svom sadašnjem te

spoznajemo da voljeti rodni grad znači poznavati i njegovu povijest.

Kako riješiti kviz iz zagrebačke povijesti, a da se ne osramotiš? Prvo: pogledaj točna rješenja! Drugo: Pitaj profesoricu Bertović!

Uredništvo

Zlatna bula, 1242.


novinari na zadatku

Uredništvo: Molimo vas da nam se predstavite i obrazložite zašto ste se prije četiri godine odlučili upisati u našu školu.

Antonija: Zovem se Antonija Bošnjak, živim u Samoboru i idem u 4.a razred. Nakon osmog razreda nisam imala dileme u koju ću se školu upisati: odabrala sam Školu za medicinske sestre Vinogradska jer smatram plemenitim pomagati bolesnim i nemoćnim ljudima, a bila sam uvjerena da ću se u zdravstvenoj struci lako zaposliti.

Filip: Ja sam Filip Lalić, imam 18 godina i idem u 4.b razred. Optimist sam koji uvi-jek vidi čašu napola punu. Budući da sam na televiziji stalno gledao američke serije „Uvod u anatomiju“ i „Dr. Hause“, mislio sam da ću u ovoj školi steći potrebno znanje za upis na medicinski fakultet, ali pogrije-šio sam. Program naše škole usmjeren je na njegu, a ne liječenje pacijenata. Za upis na medicinski fakultet potrebno je podrobnije znanje iz biologije i kemije, pa onaj koji se želi upisati na medicinu, morat će se dobro pomučiti. Ali ništa nije nemoguće, samo su potrebni trud i volja, a ja sam svoju volju da studiram medicinu izgubio.

Martina: Zovem se Martina Ećimović i idem u 4.c razred. Nemam puno slobodnog vremena, a najradije ga provodim sa svo-jim dečkom i kućnim ljubimcima. Budući da u svojoj obitelji imam dosta osoba koji su medicinske struke, a i mene je područje medicine zanimalo, nije mi bilo teško od-lučiti se za ovu školu.

MATURANTI: NA MUCI SE POZNAJU JUNACI

Znanje nije čudo, al’ čini čudesaKim: Zovem se Kim Vidak, imam 17 godi-na i idem u 4.d razred. U ovu sam se školu upisala jer me zanima medicina, pa mi se naša škola činila pravim odabirom.

Uredništvo: Koje planove imate nakon položene stručne i državne mature?

Antonija: Nakon položene stručne i dr-žavne mature namjeravala sam stažirati, ali zahvaljujući nagovaranju poznanika, predomislila sam se. Odlučila sam se upi-sati na Zdravstveno veleučilište u Zagre-bu, smjer fizioterapija. Dok masiram uku-ćane i rodbinu, i rodbinu, svi kažu da moje ruke čine čuda, pa mi je njihova pohvala poticaj za daljnje školovanje.

Filip: Tijekom školovanja zainteresirao sam se za studij logopedije, ali i za pravo. Nakon položene državne mature htio bih se upisati na Edukacijsko-rehabilitacijski ili Pravni fakultet u Zagrebu. Za studij lo-gopedije sam dodatno motiviran svojom govornom manom koju ću prevladati prije prijemnog ispita. A budući da me zani-maju i ljudska prava, mislim da bi studij prava također bio dobar izbor.

Martina: Nakon položene stručne i držav-ne mature željela bih studirati medicinu ili se obrazovati za fizioterapeuta. Čvrsto sam odlučila ostati u zdravstvenoj struci jer sam je tijekom srednje škole još više zavoljela.

Kim: Moj najveći zadatak ove školske go-dine je uspješno položiti ispite državne

mature jer se želim upisati na Medicinski fakultet u Zagrebu.

Uredništvo: S obzirom na svoje ambici-ozne planove, jeste li se već počeli pri-premati za polaganje državne mature? Što ako je ne položite?

Antonija: Za državnu maturu se pripre-mam od početka školske. godine. Redovi-

Antonija Filip Martina Kim

Pravni fakultet u Zagrebu


novinari na zadatku

to idem na dodatne satove iz matematike, a povremeno i na satove iz hrvatskog je-zika. Vježbam i na primjerima testova za državnu maturu na stranicama NCVVO-a, a imam i skripta po kojima ću učiti. Najviše se bojim slabijeg rezultata iz matematike jer sam nakon drugog razreda puno toga zaboravila i svjesna sam da ću se morati dosta potruditi da svladam potrebno gra-divo. Sa sadašnjim znanjem iz hrvatskog i engleskog jezika trebala bih maturu polo-žiti bez problema i s dobrim rezultatom. Međutim, ako ipak ne uspijem skupiti do-voljno bodova za upis u željenu višu školu, morat ću uložiti još dosta truda i prijaviti se na idući rok. Neću odustati.

Filip: Još se nisam počeo pripremati za polaganje državne mature. Namjeravam intenzivno početi u II. polugodištu. Za iz-borne predmete odabrao sam psihologiju,

biologiju te politiku i gospodarstvo. Neću ići na instrukcije iz tih predmeta, nego ću sam dobro zagrijati stolicu. Međutim, mo-rat ću uzeti instrukcije iz matematike jer s njom nisam baš na ti. I ja vjerujem da ću s dobrim rezultatom položiti sve ispite jer kad nešto odlučim, obično to i ostvarim. Ne manjka mi ni vjere ni samopouzdanja i znam da ću uspjeti u svojim planovima. Ako kojim čudom ne budem imao dovolj-no bodova za upis na navedene fakulte-te, neću se obeshrabriti: prijavit ću se na idući rok. A ako ni tada ne uspijem, onda ću znati da daljnji studij nije za mene i zaposlit ću se u svojoj struci.

Martina: Od početka školske godine pri-premam se za državnu maturu. Od izbor-nih predmeta sam izabrala biologiju, pa na fakultativnoj nastavi ponavljam i učim sve što je važno za maturu. Jako sam za-

Medicinski fakultet u Zagrebu

dovoljna tim satovima jer se profesorica Grzunov trudi da kvalitetno naučimo gra-divo. Vjerujem da neću imati problema ni s ispitom iz hrvatskog jezika. Naime, hr-vatski mi predaje profesorica Mimica što mi ulijeva sigurnost da s tim ispitom neću imati teškoća. Međutim, i meni je, kao i Antoniji i Filipu, najveći problem ma-tematika. U osnovnoj školi nisam stekla osnovna znanja, pa zbog toga nisam bila uspješna ni u srednjoj, ali se nadam da ću uz dodatne satove i privatne instrukcije i matematički problem uspješno riješiti. U slučaju da ne položim državnu maturu s dovoljnim brojem bodova, ipak neću odu-stati od svojih planova. Bit ću uporna i svim ću silama pokušati biti uspješnija na idućem roku.

Kim: Još ne znam koje ću fakultete osim medicine prijaviti, ali za državnu maturu se već odavno pripremam: u školi idem na dodatne satove iz matematike, biologije, hrvatskog i fizike, a svake subote idem i na organizirane pripreme izvan škole. Ako mislite da pretjerujem, niste u pravu. Kon-kurencija je velika, a gimnazijalci su zbog svojih školskih programa u prednosti pred nama iz stručnih škola. A budući da je za njih polaganje državne mature biti ili ne biti, tj. završiti ili ne završiti srednju ško-lu (nama je za završetak srednjoškolskog obrazovanja i dobivanje završne diplome dovoljna i naša stručna matura), mislim da oni jače grizu i dat će sve od sebe da državnu maturu polože sa što boljim re-zultatom. Često se pitam hoću li preživjeti ovu godinu zbog svih obaveza koje imam. Tijekom tjedna sam na nastavi i na praksi, subotom ujutro na instrukcijama iz engle-skom, a nakon njih imam pripreme za ma-turu do 8:00 sati navečer. Jedini dan kad

Biti maturant nije jednostavan zadatak. Vrijeme je za donošenje mnogih važnih odluka za koje neki od nas, punoljetnosti usprkos, nisu još dovoljno zreli. Posljednja godina srednjoškolskog obrazovanja predstavlja svojevrsnu životnu prekretnicu. Sve mogućnosti su otvorene, ali svatko sam nosi odgovornost kako će ih iskoristiti. Naravno, važna je i podrška obitelji, prijatelja i svih dobronamjernih ljudi da od-luka o tome što ćemo učiniti sa svojim životom bude naš najbolji mogući izbor. Budući da je na svakoj životnoj prekretnici mudro razgovorom i primanjem savjeta bistriti misli, zanimalo nas je što neki od nas očekuju i planiraju u skoroj budućnosti, ali i zašto su prije četiri godine odabirali medicinsku struku kao svoje zanimanje i jesu li u međuvremenu promijenili svoja razmišljanja.

18

novinari na zadatku

infuzija 10 siječanj 2011.

novinari na zadatku

Zdravstveno veleučilište u Zagrebu

Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu

se odmaram je nedjelja, a ako pišem neki test u ponedjeljak, jedva se natjeram na učenje. Još ne znam što ću ako državnu maturu ne položim s dobrim rezultatom. Mislit ću o tome sutra.

Uredništvo: Jeste li zadovoljni struč-nim znanjem koje ste stekli u našoj školi?

Antonija: Stručni program naše škole mi je vrlo zanimljiv i zadovoljna sam steče-nim znanjem. Na vježbama primjenjujemo usvojeno teorijsko gradivo sa školskih satova što nam omogućuje da utvrdimo naučeno.

Filip: U ovoj sam školi stekao dragocjena medicinska znanja i jako sam zadovoljan zbog toga. Mogao bih pomoći bilo kojoj osobi kojoj pozli na ulici.

Martina: Slažem se s Filipom. I ja sam stekla puno stručnog znanja i praksom ga dobro usvojila.

Kim: I ja se pridružujem Antonijinom, Filipovom i Martininom razmišljanju. Me-đutim, mislim da mi, nažalost, to stručno znanje neće puno pomoći da se upišem na medicinski fakultet. Ali ako se uspijem upisati, vjerujem da će mi u mom studira-nju ono što sam u ovoj školi naučila puno koristiti.

Uredništvo: Kako sebe zamišljate na-kon pet-šest godina, profesionalno i privatno?

Antonija: Za pet-šest godina bit ću za-poslena kao fizioterapeutkinja i imat ću svoju obitelj koja će mi pomagati u orga-nizaciji i raspodjeli vremena.

Filip: Nadam se da ću za pet-šest godina biti logoped ili pravnik i da ću biti zapo-slen u svojoj struci. Mislim da za svoju vlastitu obitelj, suprugu i djecu, neću još biti spreman.

Martina: Profesionalno zamišljam sebe kao liječnicu u ordinaciji koja prima pa-cijente, ali za to će mi biti potrebno više od šest godina! Privatni život...hm-hm... udat ću se, imat ću dijete, a moja najbolja prijateljica Ivona bit će sretna kuma.

Kim: Ako se upišem na medicinski fakul-tet, za šest ću godina biti studentica za-vršne, šeste godine studija.

Uredništvo: Što biste kao maturanti i najstariji tinejdžeri u školi, a s obzirom na svoje učeničko i životno iskustvo, poručili mlađim školskim kolegama?

Antonija: Najvažnije je da shvate da tre-baju redovito učiti i već sada imati ideju što bi htjeli raditi nakon srednje škole. U svoje obrazovanje moraju uložiti puno truda i vremena, ali kasnije će im se taj napor višestruko isplatiti.

Filip: I ja svima poručujem neka marlji-vo uče jer nitko neće učiti za njih. Osim dobrih prijatelja, u školi je važno steći i znanje. Budući da su moje najdraže poslo-vice: „Bez muke nema nauke“ i „Na muci se poznaju junaci“, svojim mlađim škol-skim kolegama napominjem da će samo vlastitim snagama postići ono što žele i pri tome se osjećati junački.

Martina: Mlađim će generacijama biti teže i napornije nego nama jer će se u struci morati školovati pet godina. Ali, ako ih zanima medicinska struka, zavole rad s pacijentima i žele da im njega bolesnika bude buduće zanimanje, neka ne odustaju od svojih planova. Njegovati bolesne ljude je odgovoran i zahtjevan poziv, ali osjećaj da pomažeš nekom u ozdravljenju dovo-ljan je da se ponosiš sobom.

Kim: A ja im poručujem neka uživaju dok mogu! U četvrtom ih razredu čeka puno po-sla, a ispiti državne mature mogu utjecati na njihov profesionalni, ali i privatni život.

19

novinari na zadatku


novinari na zadatku

anketa: Koju glazbu slušamoANKETU PROVELI I OBRADILI: Filip LALIĆ I Matija MATIĆ

VRSTA GLAZBE ROCK NARODNA TEHNO JAZZ KLASIKA SVE

23% 30% 8% 1% 2% 36%

NAJVEĆI UTJECAJ

NETKO IZ OBITELJI DRUŠTVO ŠKOLA BEZ

UTJECAJA KLASIKA

21% 44% 1% 34% 2%

BAVLJENJE TOM GLAZBOM DA NE

22% 78%

evo rezultata provedene ankete:

ZAKLJUČAK:

Moda slušanja narodnjaka ili tzv. folk-manija među mladima traje već dugi niz godina (negdje od sredine 90-ih, ako se ne varamo). Iako nas je Stjepan Sumpor u svom članku „Je li važno koju glazbu slušamo“ upozorio da se o glazbenim, a i ukusima općenito ne raspravlja i da o ljudima ne smijemo prosuđivati s obzirom na to koju vrstu glazbe slušaju, nama je dvojici, fanovima rocka, ipak žao što naši školski kolege u većem postotku ne slušaju rock glazbu. Zato jer smatramo da nas rock potiče da više razmišljamo o društvu i o promjenama koje bismo u životu trebali napraviti da nam bude bolje, osobito u moralnom smislu. Narodnjaci ipak nisu tako socijalno i moralno osviješteni jer se većinom obraćaju zaljubljenima i onima slomljena srca. Možda se baš u ljubavi i krije tajna njihove popularnosti među tinejdžerima, pa tako i među učenicima naše škole. Do slušanja!

Nina Simone, jazz pjevačica

Frederic ChopinU2

Papandopulo

Mozart

Matija Dedić

U svojoj smo Školi za medicinske sestre Vinogradska, anonimno anketirajući 143 učenika trećih i četvrtih razreda, željeli doznati:

1. koju vrstu glazbe slušaju naši školski kolege

2. tko je najviše utjecao na njihov glazbeni ukus

3. namjeravaju li se u budućnosti baviti tom vrstom glazbe


novinari na zadatku

• Gospodine Krešiću, Vi ste aka-demski slikar. Kada ste i jeste li sami prepoznali svoj talent? Ili su ga prepoznale Vama bliske osobe, prijatelji…U 8. razredu temperom sam naslikao

vinograd. Kad je nakon nekog vremena trebalo predavati radove, ja sam imao samo taj vinograd. Ostali su imali po desetke radova, a ja sam imao samo taj jedan jedini rad. Bojao sam se da ću do-biti ocjenu nedovoljan. Ta bojazan da ću dobiti jedan bila je u meni vrlo snažna. Međutim, moja profesorica likovnog mi je, na moje iznenađenje, rekla: „Jedan, ali vrijedan, odličan! Njena me pohvala po-taknula na razmišljanje zašto sam dobio tu peticu kad se nisam dovoljno trudio i jesam li je doista zaslužio. Ohrabren tim iskustvom počeo sam razmišljati o likov-noj umjetnosti. Ali budući da sam tada živio u Vinkovcima, prvo sam završio gi-mnaziju pa sam se tek poslije upisao na Likovnu akademiju u Zagrebu.

HRVATSKI AKADEMSKI SLIKAR ANTUN KREŠIĆ:

Umjetnost je beskrajna energija i idejaRAZGOVARALE: Danijela BOŽIĆ I Sandra HORVATIĆ

U Knjižnici „Kajfešov brijeg“ 11. studenoga 2010. godine razgovarale smo s Antunom Krešićem, hrvatskim akademskim slikarom. Antun Krešić samostalno izlaže od 1979., a skupno od 1981. godine. Petnaestak godina se bavi i fotografijom.

• Jestelinapočetkusvogstvara-laštva imali svoj slikarski uzor?Naravno da sam imao svoje slikarske

uzore. Na početku su to bili majstori re-nesanse, pa čak i kasnije su moji slikarski uzori uglavnom bili renesansni slikari.

• ZahrvatskogpjesnikaDragutinaTadijanovića kažu da je njegovo pjesništvo svojevrsna autobio-grafija u stihovima. Može li se za Vašu umjetnost reći da je au-tobiografija u slikama?Moglo bi se reći da svi umjetnici svo-

jim djelima pišu neku svoju biografiju. I onda kada mi slikari stvaramo portret ne-kog drugog, u portretiranoj osobi istovre-meno slikamo i sebe.

• Imali ste puno samostalnihizložaba, dobili brojne nagrade. Kako se osjećate kada svoja dje-la predate publici?Bez obzira na umjetničko iskustvo,

prije svakog otvorenja izložbe osjećam

tremu. Nakon stvaranja u svojoj samoći svaki umjetnik svoje djelo na kraju otkriva publici. Tada počinje istinski život umjet-ničkih djela, a mi umjetnici želimo da on traje što duže. Naravno, samo neka od njih žive vječno. Da, sud javnosti i njezin doživljaj mojih slika važan mi je u mom slikarskom radu.

• ŠtoVasnajvišepotičenastvaranje?Hm, što me najviše potiče? Pa uglav-

nom me potiče želja za radom, mogao bih čak reći da je slikanje moja istinska potreba. A trenutak nadahnuća iznenada i neobjašnjivo zaiskri, plane. Često kori-stim i fotoaparat koji je danas u mom radu neizbježan. Mnogo se hrvatskih umjetnika služi fotografijom kao podlogom, kao bi-lješkom, a fotografija im postaje i glavni rad. Ja sam prije dvije godine imao izlož-bu u zagrebačkoj Galeriji „Vjekoslav Ka-ras“. Na toj sam izložbi upotrijebio i zvuk, i video projekciju, i fotografiju. Umjetnost je beskrajna energija i ideja.

• Putovali ste u namadaleke ze-mlje, u Australiju i Argentinu. Interesantna je Vaša izložba „Buenos-Aries-La boca-Tango“ Što je pridonijelo bogatstvu boja, temperamentu plesača i njihovim raskošnim pokretima na Vašim slikamaLatinoamerikanci su temperamentni

ljudi. Obožavaju glazbu i ples. Ples je nji-hova potreba, izvire iz njihove južnjačke duše. Svi su tamo u plesu, tango se ple-


novinari na zadatku

še na svakom koraku. Pa i naši ljudi koji godinama žive u Argentini prepuštaju se strastvenim zvucima argentinskog tanga.

• Što ste pomislili kada ste u Au-straliji vidjeli Aboridžina u majici s uzorkom crveno-bijelih kockica?Ha-ha-ha… On je moj prvi Aboridžin

kojeg sam susreo u životu. To je bilo u Perthu, na zapadnoj obali Australije. Bio sam toliko zanesen njegovom licem i po-mišlju kako ću ga fotografirati da nisam ni primijetio da on nosi crveno-bijeli kocka-sti dres na kojem piše „Kranjčar“ 19. Bilo je to zaista fascinantan doživljaj i foto-grafski motiv.

• Možetelinamrećineštoosim-bolu križa u Vašoj umjetnosti?Godine 1986. (ili 1987.) radio sam s

kolegom Borisom Denurom na projektu simbola križa kao preformansa i slike. Sli-kao sam sve oblike križa. Svojim ekspre-sivnim i unutarnjim porivom nisam želio dočarati samo drvo, trn i krunu Kristovu nego sam sve to želio spojiti u nešto što čini čovjeka čovjekom. Uz te sam slike napravio i jedan performans sa zvukom, škripom drva, vrata... Performans je izve-den pred punom dvoranom, oko 120 po-sjetitelja. Tim sam projektom htio izraziti misao da nikakva ideologija ne bi trebala razdvajati ljude.

• Osim kista u vašim je rukamačesto i fotoaparat. Je li za do-bru fotografiju važnije „oko“ ili umijeće vladanja fotografskom tehnikom?

Za dobru je fotografiju najvažnija duša koja gleda našim okom. Tek je onda važna tehnika. Spomenut ću svog kolegu Ivicu Puhalovića koji je vrstan kompjutoraš. On je majstor kompjutora i zanima ga samo ono što može stvoriti pomoću kompjutor-ske tehnike. O fotoaparatu nema baš bla-ge veze, ali radi nevjerojatne fotografije. Dakle, dobra se fotografija može napraviti i bez tehnološkog znanja.

• Tijekomsvogživotazasvojastelikovna djela dobili mnogo na-grada. Koje biste nagrade izdvo-jili i zašto?Godine 1987. bio sam jedan od idej-

nih tvoraca Urala u zagrebačkoj Branimi-rovoj ulici. Predložio sam da se neugledni sivi zid, koji odvaja Branimirovu ulicu od željezničke pruge, oslika. Iako nisam bio prvi koji je predložio da se taj zid uredi, iskoristio sam povoljan trenutak i s Bo-risom Denurom napravio projekt. Nakon toga sam otišao u Novsku, gdje se održava ulično slikarstvo međunarodnog karaktera, i predao dva svoja rada. Osvojio sam prvu otkupnu nagradu i prvu nagradu žirija. Bio sam iznenađen i sretan da je moj rad na-građen, a ta mi je nagrada posebno draga.

Međutim, od svih nagrada najponosni-ji sam na Danicu hrvatsku s likom Marka Marulića kojom me odlikovao prvi hrvatski predsjednik doktor Franjo Tuđman. Izuzet-no cijenim njegov doprinos u osamostalji-vanju naše domovine i iako će sigurno biti još puno dobrih, možda i boljih hrvatskih predsjednika od njega, za mene je on ipak jedini otac naše domovine. Zato mi je nje-

govo priznanje motivacija i nadahnuće za moje daljnje stvaralaštvo.

• Umjetnost često nije samo pitanje ukusa i ljepote nego i dobrobiti i novca. Možete li ocijeniti kolika bi bila cijena Vaših djela na trži-štu umjetnina?Je li Vam taj poda-tak bitan u Vašem stvaralaštvu?Veliki francuski slikar Pablo Picasso

rekao je: „Slika je ono što se prodaje“. Da-kle, slikar je zanatlija. On slika ono što se prodaje, dodvorava se publici, on je maj-stor. Ali maestro, biti maestro znači biti umjetnik, a umjetnik prodaje ono što sli-ka. On se ne mijenja, ne prilagođava se pu-blici.Pitanje je hoće li imati svoje poklo-nike, ali maestro stvara bez obzira na to.

Ana sa slikarom uspoređuje radove nastale u slikarskoj radionici

Dajanu i Anu brine hoće li njihovi crteži dobiti dobre kritike

Slikar Antun Krešić u zanosu snimanja


novinari na zadatku

Ne, nije mi bitno koliku cijenu moje slike postižu na tržištu umjetnina. Prošli se tje-dan održala dobrotvorna aukcija slika za koju sam donirao jedan svoj rad. Nažalost, dimenzije mog platna su bile velike, pa su ljudi malo ustuknuli razmišljajući gdje bi ga mogli staviti. Na aukciji su uglav-nom bili ekonomisti, pravnici i inženjeri koji kad kupuju sliku, prvenstveno gledaju kako će je postaviti na zid i za koji dio zida će ta slika odgovarati. Na aukciji je moja slika prodana za 11 000 kuna što u doba recesije nije mala svota. Čak sam se malo, onako...vidi, vidi... Bio sam sretan zbog postignute cijene jer je novac bio namije-njen u dobrotvorne svrhe. Teško se danas prodaju slike. Svi životarimo, pogotovo sad kad smo na rubu. Nema više državnih slikara koji su nekada žarili i palili. Ja sam ratni vojni invalid, a i slikar sam. Kada bih prodavao slike državnim institucijama, neki bi me sigurno odmah prozvali da ko-ristim svoju braniteljsku prošlost kako bih dobro prodao svoje slike.

• U jednom trenutku Vašeg života umjetnik u vama se odlučio izra-ziti slikajući. Što kao slikar mi-slite o pozivu medicinske sestre?U Domovinskom ratu upoznao sam

mnogo žena koje su bile medicinske se-stre. One nisu morale biti u ratu, dakle sve su bile dobrovoljke. Živeći zajedno s njima, vidio sam koji odgovoran i težak posao rade. Svaka im čast. Za takav posao treba imati ljubavi. Ljubavi prema čovje-ku, prije svega.

Dajana (i skrivena Ana) pozorno slušaju slikarova zapažanja o učeničkim crtežima

· Kada i zašto ste se odlučili za kirurgiju?Od osnovne škole me zanimaju pri-

rodne znanosti, pa se nakon srednje medicinske škole upisujem na medi-cinski fakultet. Kirurgija me počela zanimati na studiju, a posebno kad sam počela stažirati i došla u doticaj s operacijskom salom. Fascinirao me je manualni rad kirurga i mogućnost objedinjavanje znanja iz različitih me-dicinskih područja.

· Kakvo ste iskustvo stekli o svom zanimanju radeći na Kli-nici za kirurgiju u Kliničkoj bolnici „Sestre milosrdnice“?Zanimanje kirurga zahtijeva dosta

odricanja i požrtvovnosti. Međutim, unatoč velikom osjećaju odgovorno-sti, ali i umora, uloženi me trud čini zadovoljnom: sretna sam što se mogu usavršavati u svom zanimanju. A svaki je napor lakše podnijeti kad surađujete s odličnim timom svojih kolega jer u radu s njima puno učite. Tada i vrlo zahtjevan posao nije težak i obavlja se s lakoćom.

· Imate li puno „svojih“ pacije-nata?S obzirom na svoj status mlađe spe-

cijalizantice ne mogu još o pacijenti-ma govoriti kao o „svojima“. U ovoj fazi specijalizacije moja se edukacija temelji na radu u hitnoj kirurškoj am-bulanti i asistiranju u operacijskoj sali. Međutim, vjerujem da ću za par godina govoriti i o „svojim“ pacijentima.

Budući da je u hrvatskim bolnicama vrlo malo kirurginja, zanimalo nas je kako je liječnica Mihaela Marković, mlađa specijalizantica kirurgije na Klinici

za kirurgiju Kliničke bolnice „Sestre milosrdnice“ odlučila uzeti skalpel u svoje ruke.

Razgovarala: Veronika KOLIĆ

· Je li posao kirurginje stresan?Da, moj je posao vrlo stresan. Nije lako

svaki dan odgovarati za zdravlje i život broj-nih pacijenata. Pritisak je velik jer u svom radu trebam biti maksimalno usredotočena: i u hitnoj kirurškoj ambulanti, a o operaciji da i ne govorim. Međutim, iako se na kra-ju radnog dana osjećam umorno, ponekad i iscrpljeno, zadovoljna sam jer sam dobro odradila svoj posao.

· U liječenju bolesnika treba biti stručan i profesionalan. Imate li Vi u svom radu s pacijentima stro-go „poslovan“ odnos?Naravno da svakom pacijentu pristupam

ne samo s obzirom na dijagnozu njegove bo-lesti već mu se trudim prilagoditi i kao osobi koju muče i druge životne tegobe. Kad smo bolesni, svi smo puno osjetljiviji (ni mi li-ječnici nismo izuzetak!), pa su nam pažnja i individualni pristup liječnika iznimno važni u borbi s bolešću i u ozdravljenju.

· Da možete ponovno birati, biste lipromijenili svoje zanimanje?Ne bih promijenila svoje zanimanje. Po-

mažući ljudima da pobijede svoju bolest, crpim snagu i za svoje životne borbe te postajem kvalitetnija osoba.

· Što biste nama, tinejdžerima i bu-dućim zdravstvenim radnicima, že-ljeli savjetovati?Savjetovala bih vam da u duši ostanete

mladi. U svoje buduće zanimanje unesi-te sebe u cijelosti. Educirajte se i stalno stručno napredujte kao zdravstveni radni-ci i kao ljudi.

Odricanje i požrtvovnost kao životni poziv

MIHAELA MARKOVIĆ – SPECIJALIZANTICA KIRURGIJE


riječi, riječi, riječi...

Što se to događa sa svijetomkad više ne želim ić′ van, pa se zatvaram u stani svakog jutra kad se probudimopet tražim neki novi razlog da ne poludimal′ tu mi pomaže moja ekipaprikazujem vam život kao slikar preko slikanašao sam svoj razlog zašto da postojimda svaki pogled na život u rimu pretvorimi tako dani prolaze, dobri ljudi odlazei fali nam nešto makar mislim na njih čestobaš mi je žao što nisu s nama danasal′ me tješi što paze s nebesa na nasdane svog života prikazujem rimom svakomjer u snovima razgovaram s Biggijem i Pacomi eto ljudi to je jednostavno takoživjeti danas stvarno nije lako

Kakav je to svijet

Nikola VRKIĆIzvode: Medicina Crew Ft. The RealOne

Beat produkcija: The RealOne

zarobljen u svemu tome pokušavam nać′ smisaovidjeti što drugi ne mogu da bih o tome pisaoi kažem ti ak′ ne živiš dobro onda živiš krivoja sam mislio drugačije pa sam loše zabrijoal′ vi možete promijenit tu nijansukaj bi vi poželjeli kad bi imali samo jednu šansumožda da kad novi dan dođe sve loše vas prođeili da vas trenutak istine pronađetanka je granica između svjetla i tamepa riječi spajam u rime i ne ostavljam ih sameali velika je granica između neba i paklaa život je vječna borba između dobra i zlaa novac, novac danas stvara velike problemejer danas sve košta, a moj novac je moje vrijemekoje bi htio zaustavit da ga pogledam i pustit da opet krenejer ovo je život koji sam izabrao radije nego on mene

kakav je to svijet, pun patnje i boliza bolje sutra, svaki dan se molimkakav je to svijet pun patnje i boliza bolje sutra, svaki dan se molim

kakav je to svijet, pun patnje i boliza bolje sutra, svaki dan se molimkakav je to svijet, pun patnje i boliza bolje sutra, svaki dan se molim



NESTANAK

osjetila sam jednoga popodneva da nekoga doistausrećujem.Pružila sam ruke prema njemu, dodirnula njegovu toplinu iušla kroz čudesno bijela vrata…Tamo me je dočekao neki drugi svijet, neko drugo prostranstvosasvim neizbježno i sudbonosno dolaženjeprema nečemu što još dobro ne poznam.Pojavila se i jedna kristalno čista čaša vina i ja sam je ispila,potom i glazba, prvo tiho pa sve tiše…Tako više nisam znala postojim li zapravo još uvijek i kako ću se ponovnovratiti u isto popodne kroz ona čudesno bijela vrata…

TRI PJESME BEZ NASLOVAI.

Mi odavno izgubljeniu nekim stranim svjetovimatražimo ponovo sjaj zvijezdau smiraju dana…Ne znam zašto još uvijekpokušavamshvatiti maslačke i ptice?Bijedno ostavljeni naši danina obali mora, u mirisu tamarisa,u čaški nekog livadnog cvijetatraže da ih posjetimu svojim trenucima tuge…Danas ne znam mogu li tojoš uvijek…Žao mi je proljeća.Kasno je, kasno!

IZBOR IZ PJESNIŠTVA NEDE MIMICE ŠPOLJAR

poetski svijet jedne profesoriceII.

Molim te, daruj mitren izgubljenih nebesa,rad počinka od bola,okrutnosti,očaja, tuge,izgladnjelostida na čas ostanu uprošlostii bezbrižno seprošetam - s pjesmom!

III.otvorih prozor:jutro uđe u sobusunce me poljubi svojomzrakomu oku zaplavi senebona usnama blagidrhtaj…Bože, divno li jeploviti uokrilju ove nesputane čežnje…

KAD MJESEČINA OBASJAVA MORE

Kad mjesečina obasjava more,ne znam na što me podsjeća to beskrajno plavetnilo…Možda na glas majkekoja mi je u djetinjstvu kazivala vilinske bajke?Ili na lik Bogorodice koja izlazi noću na putovei pomaže nevoljnicima i izgubljenima?A možda se u tom plavetnilu skriva neka velikajoš neotkrivena tajna koju ne umijem spoznatijer sam slaba duha…

Ta zašto mjesečina obasjava moreKada se ne mogu sjetiti?



SVOJOJ DJECI

Ta vaša mladost, nasmijana, lijepa,ta vaša sreća, tiha i zamišljena,pogledi vaši, mile moje djevojčice,i to nevino nespoznanje sebenalik su na sunčan dan, blistav i vruć i na jedno plavo jutro iz moga djetinjstvakoje se ne zaboravlja…Sve ono na što ste nalikljubavlju hrani mene koja vas ljubijer postojite i rastete, a ja rastem s vamai mijenjam se mada vam to nikada neću priznati.Ta vaša strast za životom, zaigranost i radost,te vaše pjesme i snovisnagom hrane mene koja postajem beskrajna…

NEOČEKIVANO SJEĆANJE

Jednom, sasvim slučajnonašla sam se na vratima svoje stare kuće pokraj mora.odjednom su se pojavile slike djetinjstvaonako proustovski izniknule su bez redanaglo, nezaustavljivo i svu su me preplavile.I vidjela sam u hipu svoje sestre, slatke i snene,svoju majku brižnu i budnu kako noćima šijei čuva im san.Čula sam daske drvenoga poda kako cvile pod njenim nogamakada je ustala da bi pomilovala njihove rumene obraze.A kroz prozor, u plavoj mjesečini, predivan pogled na more,zov noćnoga cvrčka i tišina naše uvale…Odmah zatim čuli su se koraci težaka i mazgiu osvit dana po kamenim kalama: ljeto je i sve semora napraviti dobro do izlaska sunca.Eto ti i moga dida golemog i strogog sa štapom.Tko zna koje ga brige muče…Ali ta je slika nejasna i samo su ostali obrisi.Potom izvire odnekud baka, blaga i dobra, pruža ruku i nudi mirogač, grožđice, suhe šljive i oskoruše.Bože, koliko li se je mirisa i okusaodjednom našlo na njezinom dlanu!Slike se nižu…Čitav jedan život ostao je u slikama.Kako to da ih ne uspijevam sve uhvatiti, zadržati, sačuvati?Je li vrijeme ipak učinilo svoje?

SVAKOGA DANA

Svakoga dana budim se s radošćujer znam da moj život ima smisla,jer znam da sam istkala onu nit koja me povezujes Bogom u svakomu trenutku mojega života…Ćutim radost i muku,radost - zbog svoje djece i njihova osmijeha,muku - zbog čuvstava koja me preplavljuju,a ja ne znam što bih s njima kada u samoći bićastrepim jer je toliko toga spoznatoga nestalno i krhko…osim Boga i njegove stalne prisutnosti.Zato se svakoga dana budimuvijek s novom radošću!


film i glazba

Inception (Početak)- kada bi Infuzija imala nešto malo (puno) više stranica, o ovom bih filmu mogla na-pisati esej. Ako ste ovaj film pogledali, a prilikom gledanja i shvatili, znači da ste uspješno položili test koncentracije. Nai-me, film je prilično teško pratiti, ali jed-nom kada shvatite kalup, sve postaje puno, vjerujte mi, puno zanimljivije. Christopher Nolan napisao je, producirao i režirao film

"Inception" za koji je, nakon što je završio snimanje, izjavio da mu je bio najzahtjevniji projekt karijere. Ovaj film svesrdno preporučujem svima onima koji vole puno znanstvene fantastike pretočene u film koji se proglašava „remek-djelom koje zaslu-žuje zlatom optočeni kip, ono je pravi epski instantni klasik, a njegov autor je genij“. Kraj će vas doslovno ostaviti bez daha, ali ćete zato imati o čemu raspravljati na putu kući. Ovo je jedan od onih filmova koji će vam se svidjeti ili vam se neće svidjeti, odlučit ćete sami.

Ukratko o filmu: Cobb (DiCaprio) vodi tim specijaliziran za krađu tajni iz ljudskog uma tako da im ulazi u snove. Ego i stanje na računu popravlja mu ponuda moćnog biznismena da obavi zadatak sasvim drugačiji od svih ostalih – da usadi ideju u um umjesto da je ukrade.

Harry Potter i darovi smrti I. dio – punih 13 godina priča o malom dječaku koji saznaje da je čarob-njak i odlazi u školu magije puni kino dvorane i stvara gužvu na

blagajnama tjednima prije nego se uopće počne prikazivati. Ne znam za vas, ali mene su te knjige pratile u djetinjstvu, pa pret-postavljam da pišući o ovom filmu, ne mogu biti potpuno objek-tivna koliko god se trudila. I ovog je puta, naglašavam da nisam jedina koja tako misli, film odlično snimljen. Svi oni koji vole jake vizualno-akustične efekte ovom će se filmu veoma obra-dovati jer je posao koji je napravljen jednostavno bez premca. Kao i u svakom filmu do sada, redatelji su pokušali u otprilike 120 minuta što bolje sažeti priču, ali ovoga puta ni rekordnih

150 minuta nije bilo dovoljno. A ovo je tek prvi dio zadnjeg romana! Za cjelovit do-jam morat ću vas uputiti na adresu vama najbližeg kina.

Hvala ti za ljubav (Remember me) – nisam sigurna što se događalo s filmovi-ma prošle godine, ali valjda je to kao s odjećom - svake godine nešto novo ulazi u modu. Tako je bilo i prošle, pa su redate-

lji poludjeli za Romeo i Julija tipom drame. Razlog zbog kojeg sam ovaj film uvrstila u svojih top 5 nije njegova radnja, već to da se u filmu propitkuje prolaznost i kratkoća života. Pritom je odlična okolnost bila činjenica da je glumačka postava bila dovoljno dobra da to uspije odlično prikazati. U navedenu vam se tvrdnju najbolje osobno uvjeriti. Ukratko o filmu: Film govori o ljudima koje su obilježile obiteljske tragedije. Upoznajemo dvije različite obitelji od kojih se svaka na svoj način nosi s boli zbog gubitka drage osobe. Djevojke, pogodite tko glumi glavnu mušku ulogu? Robert Pattinson, glavom i bradom!

Ups, čini se da prodaja filma naglo raste, možda uspijem dobiti kakvu nagradu za ovu reklamu!

Street Dance 3D – bila sam prilično skeptična u vezi s ovim filmom. Prvo, nije mi se svidjela činjenica da britanski naglasak domi-nira filmom, a drugo, 3D??? Pa tko je još vidio snimiti plesnu dramu u 3D tehnici! Ako se među vama nađu oso-

be koje se slažu s mojim mišljenjem, čini se da smo zajedno među onima koji su se duboko prevarili. Naravno, film je dobio podijeljene kritike, baš kao i svaka plesna drama, ali nažalost, prevladale su one malo negativnije. Mogu vam samo predložiti da ga pogledate i da se, baš kao i ja, uvjerite u suprotno.

Pomrčina – sad se vjerojatno svi već smijete. Da, opet su u mojih top 5 filmova ušla dva spomenuta i 2009. godine. Ukoliko ste žena, djevojka, cura ili pak starija gospođa (mislim da dob u ovom slučaju ne igra ama baš ni-kakvu ulogu) razlog za gledanje ovog filma nitko vam ne mora objašnja-vati. A ukoliko ste dečko, muškarac ili pak stariji gospodin, razloga za spaliti sve knjige, scenarije i filmo-

ve ovoga popularnog serijala UOPĆE nema, varam li se? Naime, nije potrebna nikakva anketa da bi mi dokazala da je većina obožavatelja ove sage ženskog roda. To nije ni čudno uzimajući u obzir da je glumačka postava ne samo glumački nadarena već i zgodnim tijelom obdarena. Trebam li još nešto reći? Tako sam i mislila.

Eto, došli smo do kraja i drugog izdanja top 5 filmova. Ako ste navedene filmove gledali, vjerujem da ste uživali, a ako još niste, nadam se da vas je moj top 5 potaknuo da ih pogledate. Pa, na posao!

TOP 5 FILMOVA JELENE MIJATOVIĆ

Coca-cola, kokice i... marš u kinoNi prošle 2010. godine zbog recesije u Lijepoj Našoj nisam uspjela pogledati onoliko filmova koliko sam htjela.

Potraga za dobrim filmovima se ipak nastavila, ali u znatno užem izboru jer nam je zbog prakse i škole u isto vrijeme okrutno bila oduzeta privilegija Cinestarove T-mobile srijede. Zato sam bila prisiljena filmove gledati puno rjeđe nego što sam željela, ali ne žalim se. Biranje filmova koji će imati tu čast da ih ja pogledam bilo je suženo i ovisilo je o odabiru glavnih glumaca i o kritikama u nekim novinama. Iako nerado, priznajem da sam se više oslonila na mišljenje stranih nego li domaćih kritičara. Da puno ne duljim, evo popisa filmova s moje top 5 liste za 2010. godinu:

1.

2.

4.

5.

3.


film i glazba

P unim imenom James Douglas Morrison rođen je 8. 12. 1943. go-

dine na Floridi. Bio je poznati pjevač i tekstopisac grupe The Doors te se smatra jednim od najkarizmatičnijih pjevača u povijesti rock glazbe.

Cijeloga života smatra da su se duše Indijanaca spojile s njegovom u jednoj prometnoj nesreći kojoj je svjedočio, a to iskustvo opisuje u pje-smama „Peace frog˝ i „ghost song˝.

Na koncertima je često bio pod utjecajem halucinogenih sredstava te je plesao indijanske plesove baš kao što su pri slavljima plesali Indijanci. Čak postoji priča da je Morrison vragu prodao dušu dok je bio u jednoj koli-bi. Tamo je bio sam, a jedino mu je društvo bila droga te mu se navodno ukazao vrag i dao mu vizije svih kon-cerata i pjesama za njegovu dušu.

"Suoči se sa svojim najdubljim stra-hom. Poslije toga, strah gubi snagu. Nestaje i osnovni strah - strah od slobode. Najzad si slobodan."

Morrison je bio izuzetno inteligen-tan te je mnogo čitao. Ponekad ni nje-gov profesor književnosti nije znao o kojem se djelu radi. Najveći uzori su mu bili William .Blake, Aldous Huxley, Friedrich Nietzsche te francuski sim-bolistički pjesnici Charles Baudelaire i Arthur Rimbaud od kojih preuzima ideju „dugoročnog poremećaja osje-tila da bi se prodrlo u nepoznato˝, a svoja osjetila remeti pomoću psihoak-tivnih droga i alkohola.

„Nemoj dopustiti da umrem u auto-mobilu, želim ležati na otvorenom po-lju, želim da mi zmije sišu kožu, želim

Grupu The Doors Jim Morrison osnovao je 1965. godine s klavijaturistom Rayem Manzerekom. Ime The Doors potječe iz citata Williama Blakea, engleskog književnika iz 19. stoljeća: „Ako se vrata (The Doors) percepcije pročiste, sve će pred čovjekom biti kakvo jest: Beskrajno.“

crve da mi budu prijatelji, želim da mi ptice jedu oči. I tako ležim, oblaci odlaze dalje.“ (The end (alive))

Grupu The Doors Morrison je osno-vao1965. Godine s klavijaturistom Rayem Manzarekom. Dvije godine ka-snije izdaju prvi album pod nazivom „The Doors“ u kojem prevladavaju blues-rock stvari i psihodelični stil. Pjesma „Light my fire˝ postaje broj jedan na Billboardovoj top ljestvici te tamo ostaje puna četiri tjedna.

"Ako se jednom probudim i ne vidim sunce, ili sam mrtav ili sunce..."

Jim Morrison je živio boemskim životom(od danas do sutra), odnosno živio je baš ono što se naziva „seks, droga i rock′ n′ roll“. Svakodnevno se opijao i drogirao te provodio vrijeme s ljubavnicama iako je imao djevojku (Pamela Courson). Bez obzira na sve uvijek joj je govorio kako voli samo nju.

"Postoje dvije vrste svijeta. Jedan je moj, a drugi podijelite međusobno."

Godine 1969. na koncertu u Mia-miju Morrison izvodi striptiz, prostači, pa zbog toga završava na sudu. Door-si su bili potišteni jer ih nisu zvali na Woodstock ( najveći događaj u povije-sti rock glazbe), a Morrison doživljava živčani slom. Nakon toga su 1971. go-dine snimili još jedan album pod na-zivom „L. A. Woman˝, a najpoznatije pjesme s tog albuna su „L. A. Woman˝ te „Riders on the storm˝. Jim iste go-dine s Pamelom odlazi u Pariz te tamo umire od predoziranja heroinom.

"Sebe doživljavam kao sjajnu plam-teću kometu. Ljudi zastaju bez daha gledajući u nebo. Sljedećeg trenutka više me nema, otišao sam... A oni nikad više neće biti isti niti vidjeti išta slično... I neće moći da me za-borave - nikad!"

Pariz svake godine 3. srpnja (da-tum Morrisonove smrti) na njegov grob dolaze brojni obožavatelji kako bi bili uz njega.

Godine 1991. oliver Stone, koji je studirao s Jimom u UCLA-u, snima film

„The Doors“ u kojem Morrisona glumi Val Kilmer. Slušali vi rock ili cajke, preporučam vam da pogledate film jer je odličan!

JIM MORRISON – THE LIZARD KING

Light my firePiše: Matija MATIĆ

Jim Morrison i Pamela Courson


film i glazba

Azra je nastala 1977. godine, a ime je dobila po istoi-menoj pjesmi Heinricha Heinea, njemačkog romanti-

čarskog pjesnika. „Azra“ je ime jednog od starih nomad-skih plemena iz Jemena čiji mladići, kako kaže legenda, odlaze umrijeti u pustinju ili rat ako ne dobiju djevojku koju vole. Čuvši tu legendu na svojim putovanjima, Ha-inrich Haine je napisao pjesmu „Azra“.

glavni osnivač, lider i frontmen Azre bio je Branimir Johnny Štulić. grupa je nastupala u sastavu Štulić-Stublić-Pelajić-Novoselić-Juričić, no ubrzo se ostatak grupe odva-jaja od Štulića i osniva grupu Film. Štulić je prešao u Parni valjak, ali ta suradnja nije dugo potrajala. Vrativši se Azri, uzima za bubnjara Borisa Leinera, tadašnjeg člana grupe Haustor. Kako nisu imali basistu, za prvi se intervju slikaju sa psom da bi izgledali kao trio. Prve snimljene pjesme koje su dobile pozitivne kritike bile su „A šta da radim“ i „Balkan“. Ubrzo nakon toga pridružuje im se basist Mišo Hrnjak. Svoj debitantski album „Azra“ snimaju 1980. godi-ne pod producentskom palicom veterana Drage Mlinarca. Taj album se smatra jednim od najjačih debitantskih albu-ma u hrvatskoj rock glazbi te im osigurava vodeću poziciju na domaćoj rock sceni. U tekstovima pjesama Štulić na-glašava važnost i nužnost komunikacije među ljudima, ali također piše i ljubavne pjesme „Vrijeme odluke“ i „Tople usne žene“. 1981. godine, kao uvertiru u dvostruki album „Sunčana strana ulice“, Azra objavljuje singl „Lijepe žene prolaze kroz grad“. Taj je album imao raznovrsnije teme od prethodnog. Pjesme „Kurvini sinovi“ i „Užas je moja furka“ imaju političku temu, u pjesmi „Pit – i to je Ame-rika“ Štulić obrađuje problem individualne zapostavljeno-sti, a njegova urbana paranoja vidljiva je u pjesmi „Kad Miki kaže da se boji“. Iste godine održavaju sedam konce-rata za trostruki live album „Ravno do dna“. To je album koji po neposrednosti i energiji pruža pravu sliku Azre tog razdoblja. Između 1982. i 1988. godine Azra snima šest albuma, neke od njih s Juricom Pađenom i Stephenom Ki-ppom kojeg je Štulić doveo iz Nizozomske gdje je pokušao ostvariti svjetski uspjeh, no to mu baš nije pošlo za rukom, pa se vratio kući. Nakon toga Štulić započinje svoju solo

karijeru i snima albume „Balegari ne vjeruju sreći“ i „Balkanska rapsodi-ja“.Grupa i formalno prestaje posto-jati nakon koncerta na Hvaru 1990. godine. Štulić je snimio još tri albuma od kojih je kvaliteta prvih dvaju dale-ko ispod njegovog ranijeg opusa, a u trećem se vidi da se vraća standardu ranijeg rada.

Za Štulića možemo reći da je jedan od najkontroverznijih glazbenika u hrvatskom rocku uopće. Njegove pje-sme su imale dvojak učinak na publiku. Neki su ismijavali njegovu umjetnost, a drugi su pak bili zapanjeni njegovom poezijom i načinom kojim je u svoje pjesme uhvatio djelić gradskog očaja dajući ga u širokom registru tonova, od bi-jesa i straha do ljubavi. Je li Štulić bio genijalac ili sebični egocentrik? Čitajući njegove intervjue možemo zaključiti da je doista bio ovo posljednje: "Možda će zvučati ego-istično, ali Azra je uvijek bila posebna. Rekoh ti, nemoj mene pitati o tim stvarima." Za druge je bendove govorio da su imali par dobrih stvari, dok ih je on imao šezde-set. Napisavši na početku svoje glazbene karijere stihove „Jednog dana nema me da nikada ne dođem'', čini se da je već tada predvidio i njezin završetak. Ali nadamo se da će se iz Nizozemske, u kojoj živi od početka 90-ih, vratiti u Zagreb i održati bar još jedan koncert za našu, ali i svoju dušu.

ŠTULIĆEVA I HEINEOVA AZRA

a šta da... radim kad odu prijatelji moji...Piše: Filip LALIĆ

„Dolazim ti kao fantom slobode i zato pokaži što znaš, dolazim ti kao fantom slobode da te vodim ravno do dna...“ To su bili stihovi koje su zaluđeno pjevali fanovi Azre, najvećeg benda Novog vala na prostorima bivše Jugoslavije početkom 80-ih godina prošlog stoljeća.


film i glazba

Glazba je bezgranična i

bezvremenska. Romantičari

su je smatrali jezikom

svojih duša, najsavršenijom

umjetnošću jer najizravnije

izražava osjećaje Nije

važno koju glazbu slušamo ako u njoj uživamo i

postajemo bolji ljudi.

Piše: Stjepan SUMPOR

TOLERANCIJA NA ISPITU

Boja moje kose, kože, odjeća koju nosim čini samo korice moje

knjige. Korice na temelju kojih dru-gi donose krivo mišljenje o meni i mom karakteru. Isto se događa i kad me netko pita koju vrstu glazbe slu-šam. Bilo koji odgovor da dam, ve-ćina neće biti zadovoljna njime ako se ne poklapa s njihovim glazbenim ukusom.

Danas ljudi imaju brojne predra-sude makar se svi vole nazvati to-lerantnima. Zbog toga često dolazi i do sukoba među generacijama.

Stariji ne shvaćaju da nas glazba koju slušamo čini posebnima, jedinstvenima i tiče se samo nas i nikog drugog. Zašto bi se sudilo čo-vjeku po vrsti glazbe koju sluša? Čini li mene lošim zato jer slušam i obo-žavam RAP? Ne čini me lošim, samo drukčijim od nekog tko ne voli RAP. Ali da svi volimo i slušamo istu glaz-bu, jedemo istu hranu ili da nosimo

istu odjeću, svijet bi bio jedno jako tužno i užasno dosadno mjesto. Bez imalo mašte i raznolikosti. Kada za-mislim takav život, osjećam nelago-du. Zato vas, dragi moji, pozivam da slušate svoju glazbu, poštujete tuđi ukus i ne sudite knjigu po njezinim koricama, nego je prvo pročitajte.

siječanj 2011.30 infuzija 10

osjetih ljepotu gledanja

Sonja Ratković, učenica 4.c razreda, od malena se zanimala za fotografiju, ali se njome intenzivno bavi posljednje tri godine. Do njezine samostalne izložbe za Dan škole (12. svibnja 2011.) uživajte u zaustavljenim trenucima na fotografijama koje vam predstavljamo. Uredništvo

PREDSTAVLJAMO VAM SONJU RATKOVIĆ

Fotografiram,

31siječanj 2011. infuzija 10

osjetih ljepotu gledanja

Fotografiram, dakle svijet postoji


film i glazba

Poznato mjesto ludih i nezaborav-nih provoda je Jarun, ali sve češće i centar Zagreba. Svake se godine otva-raju novi klubovi i dolaze novi DJ-evi što mlade posebno veseli. U klubovima se najčešće vrte house ritmovi, R'n'B, ali i svima dobro poznati narodnjaci (cajke). Ukoliko volite house glazbu zasigurno ćete otići u INBar, Piranhu ( Gjuro ), Saloon ili u Aquarius. Ja osob-no volim house glazbu, pa izlazim u INbar petkom. U INBaru se za odličnu atmosferu brinu dva zagrebačka DJ-a, Chill i Turk. Klub je petkom prepun, ali unatoč tome možete se odlično za-baviti i naplesati. U zagrebačke klu-bove dolazi sve više DJ-eva, stranih i domaćih, pa je svake godine noćni ži-vot Zagreba sve bolji i bolji. Zato vam savjetujem da svakako posjetite neki od nabrojanih klubova jer je zabava zagarantirana!

TOP 5 zagrebačkih klubova

1. Aquarius2. Piranha( Gjuro 2)3. INBar4. Shamballa5. Bakaga

P. S.Želim vam dobru zabavu, ali ne-

mojte zaboraviti na školu i ocjene. Zabava će biti još bolja ako vam za vratom ne budu sjedile jedinice.

Piše: Mateja PAVKOVIĆ

noćni život metropoleSvaka mlada osoba voli izlaziti, zabavljati se i slušati glazbu. Zagrebačka klupska scena nudi velik izbor klubova i klupskih programa. Za svačiji glazbeni ukus u Zagrebu postoji poneki klub.

ZAGREBAČKA KLUPSKA SCENA


sport

· Bok, Karlo! Koliko se već vremena baviš karateom?Već jedanaest godina treniram karate u Karate klubu Bregana. Uh, kako sam star!

· Kako si odlučio trenirati baš karate?Jednog sam dana, u prvom razredu osnov-njaka, pročitao obavijest na ulazu u svoju zgradu da Karate klub Bregana prima nove članove. Odmah sam se zapalio i bio spre-man za borbu! Ma, šalim se. Svoju sam že-lju da postanem karatist rekao roditeljima i oni su me podržali, naročito tata. Dakle, i on je djelomice sudjelovao u mojoj odlu-ci da počnem trenirati karate.

· Utječe li karate na tvoj život?Itekako! Smanjuje mi stres, pa mogu reći da sam dosta smiren i nisam neki živčenjak (smijeh), a pomaže mi i u koncentraciji.

· Koliko pomaže tvom zdravlju?Puno, i zbog fizičke kondicije, ali i psi-hički jer potiče moje samopouzdanje, a to je jako važno pogotovo kad se upucavam curama. (smijeh)

· A ocjenama?Uf, malo. Ponekad sam poslije treninga preumoran da bih još i učio.

· Koliko često treniraš i sudjeluješ na natjecanjima?Treniram tri puta tjedno, ali kad se pripre-mam za natjecanje, treninzi su mi i dva puta dnevno. Dok traje sezona, na natje-canjima sudjelujem skoro svaki vikend.

· Na kojim si natjecanjima do sada bio i koja si mjesta osvojio?Bio sam na Svjetskom prvenstvu u Maro-ku u studenome 2009. godine, a iste sam

KARLO PEJIĆ - NOSILAC SMEĐE-CRNOG POJASA

Razgovarala: Tea ŠOPREK

U svrhu dokazivanja da je i uz program naše škole moguće

intenzivno bavljenje sportom, upitala sam Karla Pejića, učenika

4.c razreda kako uspijeva uz redovito treniranje izvršiti i

sve obaveze u školi, odraditi praksu i,

naravno, posvetiti se noćnim izlascima i

zabavi.

godine osvojio i drugo mjesto, tj. srebr-nu medalju na Europskom kupu mladih u Bratislavi. Imam i par međunarodnih me-dalja s natjecanja u Italiji, zatim srebro i broncu na Grand Prixu u Samoboru, veli-kom međunarodnom natjecanju na kojem je sudjelovalo više od 30 zemalja, te još hrpu medalja s brojnih domaćih i međuna-rodnih natjecanja.

· Budući da si osvojio toliko meda-lja, zanima me koja ti je najdraža?Na sve sam svoje medalje ponosan, ali mi je ipak najdraža prva o zlatna medalja koju sam osvojio na Državnom prvenstvu Hrvatske 2007. godine.

· Imaju li profesori u školi razumi-jevanja za tvoje česte izostanke?Profesori imaju puno razumijevanja za moje izostanke. Sa svakim od njih se dogo-varam kad ću odgovarati pojedino gradivo, pa se imam vremena pripremiti za ispite.

· Što bi učinio da zbog neke ozbilj-nije ozljede moraš na duže vrijeme prestati trenirati?Sigurno ne bih odustao. Bavljenje spor-tom me naučilo da moram biti strpljiv i uporan. Rehabilitirao bih se koliko bi god vremena bilo potrebno za povratak u bor-bu. Kada bih morao odustati od treniranja karatea, mislim da bi mi bilo jako teško.

· Kako uspijevaš treniranje karatea spojiti s noćnim životom i curama?A kaj je to? (smijeh) Ne izlazim svaki vi-kend, ali za cure se ipak nađe vremena, uvijek nešto uleti. (smijeh)

· Je li ti ponekad žao što nemaš više slobodnog vremena?Nikada. Karate mi je poslije škole najvaž-nija stvar na svijetu i nije mi teško za nje-ga žrtvovati koji noćni izlazak i zabavu.

· Koliko dugo još misliš trenirati karate?Ne mislim trenirati karate do kraja života, ali se ipak i u dalekoj budućnosti vidim u tom sportu.

· Hvala ti, Karlo, na ovom razgovoru.Ma i drugi put, Tea. Toliko vremena ipak imamo, kaj ne? (smijeh)

noćni život i cure – kaj je to?

Grand Prix, Samobor, 2007.

Dijana Ćosić, Karlo Pejić i trener Goran Romić


Moja je veslačka karijera započela u šestom razredu osnovne škole.

Na sat tjelesne kulture došao je jedan od trenera iz Veslačkog kluba Trešnjevka. On nam je pokazao kako se pravilno izvodi zaveslaj na veslačkom simulatoru, a nakon njega je svatko od nas napravio i svoje prve zaveslaje na suhom. Tada sam odlučio otići na svoj prvi trening na Jarun.

Veslanje i ja - bila je to ljubav na prvi pogled, tj. na prvi zaveslaj. Prva tri tjedna trening sam proveo u školi veslanja. Vježbao sam prvi zaveslaj, kako se ponašati ako se okreneš u čamcu i ostale korisne stvari. Nakon tih triju tjedna prešao sam u prvu

PREDSTAVLJAM SE: MARKO STEFANOVIĆ

Veslanje i ja – ljubav na prvi pogled

Piše: Marko STEFANOVIĆ

Veslanje je najbolje što mi se dogodilo u životu. Čak sam se i maturalca odrekao zbog treninga, ali ne žalim zbog svoje odluke.

Zlatni na Međunarodnoj regati Croatia open u disciplini osmerac, Jarun 2007.: I nemoguće je ostvarivo!

sport

natjecateljsku kategoriju koja se zove kadeti. U kadetima sam počeo sakupljati svoje prve medalje na veslačkom simulatoru ili na regatama. U kadetima sam shvatio i kakav sam zapravo mazohist jer sam uživao u najtežim treninzima koje je moj trener mogao smisliti. Kada osoba uspije do kraja izdržati trening, koji zna biti brutalno težak, neopisivo je sretna i ponosna na sebe. U dobnoj kategoriji kadeta dobio sam i prvi poziv da za Veslački savez Zagreba veslam na međunarodnoj regati S. giorgio di Nogaro u disciplini četverca na pariće. Tu sam regatu veslao s još trojicom mladića iz Zagreba, a

jedan od njih je bio Mario Čepić, bivši učenik naše škole. Sa sigurnošću mogu reći da mi je to bio prvi veliki uspjeh jer smo u velikom stilu pobijedili sve ostale natjecatelje. Zagrebački kadeti su odnijeli čak i sveukupnu pobjedu donijevši veliki pehar zlatnog sjaja nazad u Zagreb. Nažalost, takav uspjeh nisam uspio ponoviti na Prvenstvu Republike Hrvatske 2006. godine. ostvario sam tek 4. mjesto i ne sluteći da je tada počelo, kako ja to volim reći, moje prokletsvo četvrtih mjesta. U osam nastupa na državnim prvenstvima šest sam puta osvojio četvrto mjesto. Fascinantno, zar ne?

Nakon dvije godine veslanja u kadetima prešao sam u stariju kategoriju, tj. u mlađe juniore. U mlađim juniorima sam opet uspio ostvariti rezultate na koje sam ponosan. Skupila se nas osmorica mladića s još jednim kormilarom te smo odlučili veslati osmerac na jednoj od jačih regata u ovom dijelu Europe. Dok su neki od naših suparnika bili na raznim veslačkim pripremama, a drugi se reklamirali u novinama kao favoriti, mi smo na međunarodno veslačko natjecanje Croatia Open došli nakon samo pet treninga. Takvu


sport

trku nisam nikad do tada doživio. Ni mi sami nismo očekivali dobar rezultat i već smo u glavi stvorili sliku mogućeg poretka nakon ciljne ravnine. eh, kako smo se prevarili podcijenivši sebe: ne samo da smo odmakli svima nego smo i znatno povećavali razdaljinu prema cilju. Dok se ponovno prisjećam tog trenutka, nije mi jasno kako se nisam raspuknuo od sreće kad su mi stavljali zlato oko vrata! A kad smo tek doznali da smo izveslali najbrže vrijeme u povijesti toga natjecanja za tu kategoriju i disciplinu, našoj sreći i ponosu nije bilo kraja!.

Smatram da se športom treba baviti iz ljubavi jer to je ono što te pokreće i tjera da dolaziš na svaki trening i da se odričeš izlazaka do kasno u noć. Tvoj ti je šport jednostavno SVE! A kada postigneš jako dobar rezultat i shvatiš da uloženi trud i napor nisu bili uzalud, tada želiš trenirati i 24h dnevno. Trenutno veslam u kategoriji juniora u Veslačkom klubu Trešnjevka i dosad sam skupio oko 65 medalja. Najteža regata na kojoj sam veslao bio je prošlogodišnji jarunski dvoboj Zagreb-Trst. Tada sam drugi put veslao za Veslački savez Zagreba. Nakon prvih 500 m te trke bio sam

Međunarodna regata Croatia open u disciplini četverac na pariće (prvi čamac), Jarun 2010.:Tijekom trke možeš biti prvi ili zadnji, ali tek kad prođeš ciljnu ravninu i čuješ zvonce, znaš točan poredak.

Nakon trke

već toliko umoran da sam htio pustiti veslo i baciti se u vodu. Noge su me jako pekle, oči sam jedva držao otvorenima, ali sam rekao samome sebi da ću dovršiti trku do kraja, a to sam i uspio. Tada smo pobijedili najbolji veslački osmerac koji je Trst mogao ponuditi.

Veslanje je nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. Čak sam se

i maturalca odrekao zbog treninga i ne mogu reći da žalim zbog svoje odluke. Sada se nalazim u prijelaznom razdoblju jer bih trebao prijeći u kategoriju mlađih seniora kojoj se izrazito radujem. Veslam u susret novim izazovima, napornijim treninzima, i naravno, u susret novim pobjedama.


sport

IVAN BLAŽIČEVIĆ: MEDICINSKI TEHNIČAR U BORILAČKOM SPORTU

Medalje u kutiji cipelaRazgovarao: Matija KAMENSKI

Dvojica prijatelja (Ivan je prvi s lijeva) i dva treća mjesta s natjecanja u Rijeci

Zagrijavanje pred borbu ili Kad dobri prijatelji postanu žestoki protivnici (Croatia kup, Zagreb, 2010.)


Karate mu je, kako kaže Ivan Blažičević, učenik 2.b razreda i karatist zagrebačkog Karate kluba „Croatia“, druga ljubav. U tom je sportu već nepunih 11 godina, ali još uvijek čeka svoju priliku na europskom ili svjetskom prvenstvu. Mi mu, naravno, želimo puno uspjeha u ostvarivanju njegovih planova.

sport

· Kada si počeo trenirati karate i što te potaklo na to?

Karate sam počeo trenirati sa šest godina. Prije mene karate je već trenirao moj stariji brat, a ja sam često s mamom gledao njegove treninge. Tada sam i ja zaželio početi trenirati i evo, bavim se tim sportom već jedanaestu godinu. Tijekom tih jedanaest godina treniram u zagrebačkom Karate klubu „Croatia“ zajedno s Josipom Vodopijom koji mi je ujedno i jedan od najboljih prijatelja.

· Koliko si medalja u sportskim natjecanjima do sada uspio osvo-jiti?

U dosadašnjim sam natjecanjima osvojio puno medalja. Nažalost, u svom stanu nemam mjesto gdje bih ih mogao držati, pa mi stoje u kutiji za cipele! Najvažnije su mi srebrna i brončana medalja s Europskog kupa u Bratislavi 2007. i 2008. godine i medalje osvojene na državnim prvenstvima Hrvatske. U osnovnoj školi su me prijatelji i ostala djeca često tražila da im pokažem svoje medalje što sam ja rado činio.

· Kako ti uspijeva uskladiti škol-ske obaveze s treninzima?

Pa mogu reći da do sada dosta dobro usklađujem svoje školske obaveze i treninge i sretan sam zbog toga što uspijevam odraditi sve treninge i sudjelovati na svim natjecanjima. Ponekad mi se ipak desi da zbog treninga ili priprema za veliko natjecanje zaboravim napisati neku zadaću, ali kome se to ne događa?

· Karate je borilački sport. Jesi li u dosadašnjem bavljenju tim spor-tom zadobio ozbiljnije ozljede?

Većih ozljeda u karateu još, srećom, nisam pretrpio. Većinom su to bile neke masnice

ispod i iznad oka, pa krvarenje iz nosa i ostale sitnije ozljede.

· Na kojim važnijim natjecanjima trebaš sudjelovati ove godine?

Ove se godine u Maleziji održava Svjetsko prvenstvo u karateu. Za to je natjecanje u mojoj juniorskoj kategoriji (do 68kg) velika konkurencija i svi se, poput mene, nadaju da će tamo otputovati, a tamo putuje samo onaj koji je najbolji u Lijepoj Našoj!

· Koji su tvoji daljnji planovi u vezi s karateom?

Karate u Hrvatskoj nije profesionalan sport, pa mnogi ljudi znaju reći da od toga sporta „nema kruha“. Međutim, kao i moji prijatelji i ja se tim sportom bavim iz ljubavi. Zato bih u budućnosti želio nekako povezati karate sa svojim obrazovanjem: razmišljam o tome da se nakon srednje škole upišem na Zdravstveno veleučilište

Osmijeh zbog srebrne medalje s Međunarodnog kupa u karateu, Slavonski brod, 2010.

u Zagrebu za zanimanje fizioterapeuta. Do tada ću marljivo učiti i nastojati usklađivati svoje školske obaveze i treninge, a to će iziskivati puno uloženog truda. Nadam se da ću uspjeti jer ja sam izdržljiv borac.


skitnje

Nakon povratka s maturalca pomisao na početak nastave 6. rujna 2010. godine i nije nam se činila tako užasnom kao proteklih godina. A zašto? Zato jer smo opet mogli prepričavati fore s našeg prvog, posljednjeg i jedinog - maturalca.

Dana 30. kolovoza 2010. godine u pola 6 ujutro našli smo se ispred gradskog poglavarstva kako bismo krenuli na putovanje svog života iliti maturalac.

Iako smo bili umorni i mamurni od prijašnje subote te smo izgledali poput zombija, bili smo prilično uzbuđeni i nimalo svjesni onoga što nas očekuje. Čak smo svi stigli na vrijeme, a u 6 sati roditelji su se, kao i uvijek kada bismo nekamo odlazili, jedva odvojili od nas.

Naša maturalna pustolovina započela je putovanjem prema Budimpešti. Na graničnom prijelazu Macelj naši su dečki odmah snimili gospođicu policajku i poželjeli da im baš ona provjeri putovnice. I doista, nekoliko je trenutaka kasnije baš ona ušla u naš bus i uzela nam putovnice uz brojne komentare ugroženih pubertetlija.

4.aprag je mrak!SVI NAŠI MATURALCI

Pišu: Selena GAĆEŠA i Helena HADŽIĆ

Polazak za Budim i Peštu. Kao što smo rekli, prva benzinska postaja je bila naša.

Od vodiča Đure saznali sko di su najbolje pekarnice, i naravno, buhtLJe od čokoLJade.

Prvo pivo u Pragu. Konobar je bio zakon.

guštajući u (zabranjenom!) pivu, koje nam je tako lijepo sjelo, nastavili smo prema jezeru Balaton udostojivši ga svog 10-sekundnog pogleda iz jurećeg autobusa. Prepustili smo se vožnji (čitaj: utjecaju piva) i divnim riječima naše vjerne voditeljice Ljiljane, pa nam je put do Budimpešte brzo prošao. A u Budimpešti nas je dočekao Đuro koji tamo živi i zna sve tajne tog mađarskog velegrada. Iako smo se neprekidno protivili, zanovijetali i dosađivali, ipak smo obišli gotovo cijeli grad i to - pješke! Jedva smo dočekali 14 sati i obećanu pauzu da odemo nešto prigristi, naravno, u dobro poznati restoran mađarske kuhinje - naš obožavani McDonald′s. Dok smo se prežderavali, počela je kiša koja nam je omogućila da uzmemo svoju dnevnu dozu interneta (facebooka) željno iščekujući odlazak u hotel. U hotelu se, nažalost, s večerom i nisu baš isprsili. Razočarani, otišli smo na prvu benzinsku postaju i kupili dovoljnu količinu jela i pića za cijelu večer, pa je party u sobi 225 potrajao do kasnih jutarnjih sati. Razrednica i poštovana profesorica Maća Šimić došle su u kontrolu, ali nisu imale primjedaba na naše ponašanje. Iako smo se razišli već oko 2 ujutro, party je nastavio svatko u svojoj sobi. Od planiranog spavanja nije bilo ništa, pa smo

Frendu, to se traži: Karlovy Lazne. Svake večeri do jutra. Zabava zagarantirana.


skitnje

Mi: Can we take a picture with you? Policeman: Ahhoz, hogy a temeszt. Dokazano je da su Hrvatice jedne od najljepših žena u Europi. Reći ćemo vam samo dvije riječi: BESPLATAN ŠAMPANJAC.

se već u 6 ujutro zaputili prema najbližem McDonald′su na doručak jer smo poučeni razočaravajućom večerom željeli osigurati svoje želučiće.

oko 9 sati krenuli smo prema dugo očekivanom Pragu. Putovati više od 8 sati u komadu s kratkim stajanjima od po 15 minuta je za poludjeti. A kao i na svakom putovanju našeg razreda, zaboravili smo uzeti CD-e tako da smo bili osuđeni slušati Ljiljanine pjesme. Kad smo ih prvi put čuli, nisu nam se svidjele, ali smo ih ipak zavoljeli nakon više preslušavanja.

Prije no što smo stigli u praški hotel Albion, izgubili smo se nekoliko puta u gradu u roku od pola sata. Kad smo napokon stigli u hotel i skužili razmještaj soba po sektorima, večera, koja čak i nije bila tako loša, već je odavno počela. Te večeri nijedan od ostalih četvrtih razreda nije išao van, ali mi akačice ne bismo bile akačce da nismo izašle. Kad smo se vratile iz noćne skitnje, rijetko je koja otišla spavati, pa smo, naravno, bile budne do jutra i u jutarnjem razgledavanju grada izgledale kao zombiji s podočnjacima do poda. Jedina misao koja nas je održavala na nogama bila je da ćemo navečer ići u disko, svjetski poznati „Karlovy lazne“. Neki nisu ni večerali od uzbuđenja, a poslije su požalili jer je sva hrana bila za „prste polizat“ (osim onih jetrica).

Pala je noć nad Pragom (konačno!), a mi sređeni krenusmo prema metrou. Vodio nas je Aljoša, naš drugi vodič, k′o svoju djecu, da se ne izgubimo. Cure koje su obule štikle imale su „malih“ problema hodajući (čitaj: popikavajući se) kroz grad. „Karlove lazny“ nas na prvi pogled nisu oduševile, ali smo ipak odmah počeli s razbacivanjem. Vrijeme je brzo prolazilo, pivo je teklo u potocima, hrvatske se pjesme pjevale na sav glas (kojeg

Ženska populacija dominira. Raskaaaa, di si??

Obratite pozornost na face našeg ljepšeg dijela razreda.


skitnje

kasnije nije bilo) i 5 sati ujutro je uskoro bilo tu. Najveći je problem bio nagoditi se s taksistima za cijenu prijevoza, ali smo i to spretno obavili te se sretno (i trijezno!) vratili u hotel. Nikome nije ni na kraj pameti bilo spavanje jer smo „radosno“ iščekivali razgledavanje praških kulturnih znamenitosti. Iskreno, i ne sjećamo se gdje smo sve bili.

I tako svih pet dana u Pragu. Posljednja večer u Pragu: obavljamo šoping na brzinu, opet vidimo pola Zagreba u gradu, a i prelijepe fontane kojima smo oduševljeni. Zadnja noć u disku: naravno da su samo pojedinci, oni najhrabriji i s najvećom kondicijom mogli izdržati do zore. I posljednji put cjenkanje s taksistima, povratak u hotel, spremanje stvari, doručak i polazak za Zagreb.

Tužnih i umornih lica i promuklih glasova u busu smo neprekidno prepričavali dogodovštine. Još smo svratili u Beč, ali nije nas zanimao Beč, već McDonald′s i zabavni park „Prater“. Za Zagreb smo trebali krenuti u 18 sati, ali

Gordan: Daj dečki, idemo! Filip: Evo ga, medo mali.Danijel: Ajme... Hrvoje: Idemo, mutavi ste. Krešo: Wouuu.

Eeej momci, pazite da ne padnete! Nema ničeg zanimljivog. Provjerile smo. Zadnja večer. Dvije dame s jačom polovicom našeg razreda.

Akači u ♥. Svima koji nisu bili s nama - veliki pozdrav! Maća i raska, zahvaljujemo vam na svemu! Pusa! Bok!

pojedinci iz 4.a razreda su se, naravno, izgubili (Nomena sunt odiosa!). Čekajući njihov povratak, inhalirali smo se helijem i glupirali po svom dobrom starom običaju.

I eto, tako je naša pustolovina završila, jer se više ništa zanimljivog o čemu bismo mogli pisati nije dogodilo. Moramo priznati da je nakon šest dana izbivanja bilo divno vratiti se u Lijepu Našu. Ali još smo se više razveselili svojim roditeljima koji su jedva dočekali da nas čvrsto zagrle (ili se nama samo tako činilo?).

Dan je ponedjeljak, 6. rujna 2010. godine. Iako je to bio prvi dan škole i iako smo znali da nas čeka muka po četvrtom razredu, ipak smo se radovali jer ćemo opet ispočetka moći prepričavati sve doživljaje sa svog savršenog maturalca.

P.S.

Sve sličnosti sa stvarnim osobama su namjerne.


skitnje

4.bMaturalac u 14 slika

Fotografije i komentari: Mateja KOVAČEVIĆ i Antonija ZEKO

Budući da fotografija govori više od tisuću riječi, mi smo odabrale njih 14 da svjedoče o najuzbudljivijem putovanju naših tinejdžerskih godina. Dakle, 14 000 riječi priča priču o sedam nezaboravnih dana. Čitajte gledajući i uživajte kao da ste bili zajedno s nama.

Kažu: „Tko dotakne njegovu olovku, bit će pametan.“ Jesu li i oni postali pametni?

Ovako to rade profesionalci. Djeco, oprez! Tko ne bude dobar na satu interne njege, bit će na meti profesorice Pranjić! (A tko to tamo jede?)

Za sve moguće nuspojave obratite se svome liječniku opće prakse.

Profesorice Protić, Đaković, Antičević i Pranjić - fantastična četvorka u elementu!

Pokretne stepenice prema praškom metrou. UPOZORENJE: Čvrsto seprimite jer su veoma brze, takve nećete naći u Hrvatskoj!

Ma kakva dijeta kad su u Pragu kobasice 50 kruna!


skitnje

Ekipica 4.b razreda sa svojom najdražom raskicom na svijetu! Bolje biti pijan nego star!

Nakon buđenja slijedi glavobolja i uvijek ista odluka: „Od sutra ne pijem.“

Bilo je u Pragu i romantike.

Pogled s visoka: Parlament u Budimpešti

U društvu s najboljim vodičem na svijetu. Aljošaaa!!!

Čuvari Praga

Trg heroja u Budimpešti. Da ne biste rekli da smo fotkali samo sebe.


skitnje

4.DTi, ti si nam, u mislima!

Piše: Antonija STROJNYMožda je jedini ponedjeljak kojem smo se u svojim školskim danima svi silno veselili bio ponedjeljak 30. kolovoza 2010. godine. Od tada ništa nije isto. Osim neizbježnog povratka u stvarnost. Ali za nas sedmodnevna avantura još traje.

Pogled s Budima na Dunav i Peštu


skitnje

Ponedjeljak je dan kojem se malo tko veseli ili ga očekuje s uzbuđenjem, pogotovo u pet ujutro. Ali ponedjeljak 30. 8. 2010. godine nije bio kao svaki

drugi. To je bio dan zbog kojeg su svi požurivali ljeto da što prije dođe kraju kako bi nakon četiriju godina iščekivanja vidjeli ljepotu europskih gradova i noćnog života. Naše razrednice i profesorice (kojima je bilo jako drago što su išle s nama) pozdravile su nas uz uobičajeno pitanje: "Jeste li svi ponijeli putovnice?". Nakon njihovog uzdaha olakšanja što smo svi tako odgovorni, pozdravili smo svoju metropolu i započeli sedmodnevnu avanturu.

Noćno uživanje uz zvukove gitare

Hajde da ludujemo ove noći ....

Barokna gradska vrata Pisek

Na putu prema Budimpešti upoznali smo Aljošu, svog vodiča s kojim smo se skompali već u prvim minutama našeg poznanstva, pa nam je vrijeme do Budimpešte brzo prošlo. glavni mađarski grad nas je očarao. U razgledavanje Budima i Pešte, nekad dvaju gradova na nasuprotnim obalama Dunava koji su 1873. godine spojeni u cjelinu, krenuli smo busom, a vodio nas je lokalni vodič, dok je Aljoša nakratko odmarao glasnice. Stari dio grada Budim ostavio nas je bez daha. Osjećali smo se kao kod kuće, što i nije čudno uzevši u obzir dugogodišnju zajedničku povijest i sličnost arhitekture. S budimskih zidina imali smo prekrasan panoramski pogled na Dunav i užurbanu Peštu. Svi kažu kako je Budimpešta grad vrlo bogatog noćnog života, ali ne bih vam znala ništa o tome reći jer smo mi otkrivali čari noćnog života u svojim hotelskim sobama uz tihi zvuk gitare. ostajanju u hotelu pridonijelo je i rano ustajanje u 8:00 sati.


skitnje

Zvuk alarma: Idemo u osvajanje Praga! U busu je započela, ni manje ni više, nego rasprava”Selo - grad: za i protiv”. U raspravi su bučno sudjelovale profesorica Protić, Antičević, Đaković i Pranjić. Primirje je nastupilo kada smo svi priznali da Dubravi nema ravnog kvarta.

Umorne od puta i razgledavanja Praga osvježila nas je Vltava, najduža češka rijeka. U sat i pol vožnje brodom dobro smo se odmorili i ponovno bili spremni za otkrivanje praških znamenitosti: piva i kobasica! Da ne zaboravim spomenuti Karlov most: on je bitan samo kako biste znali doći do njega kada vam netko kaže KARLOVY LAZNE. Ali priča o tome tek slijedi!

Važna obavijest za one koji još nisu imali priliku posjetiti Prag: Pazite koju kartu za metro kupujete i bježite od kontrolora! Za neke od nas je metro bio horor na tračnicama, ali, sva sreća, naš je horor dobro završio.

Na kraju svakog dana čekala nas je dobra klopa u hotelu, udobni kreveti i opuštanje uz najbolju ekipu, a da sam znala da će profesorice prisvojiti stolice za masažu, možda bih se ranije budila.

„Pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol ...” pjevušili smo penjući se na brežuljak Petrin gdje je podignuta kopija Eiffelovog tornja za prašku jubilarnu izložbu. Duže smo se penjali do vrha no što smo bacali oko na grad, ali isplatilo se. Nakon mukotrpnog penjanja za nagradu smo posjetili labirint zrcala, malen, ali zanimljiv.

Je li vam primamljivija ponuda posjet dvorcu ili posjet šumi? Par nas je posjetilo i jedno i drugo. Konopište - najpopularniji češki dvorac, sjedište Franza Ferdinanda. Bio je on veliki zaljubljenik u lov i prirodu te je u svom životu ustrijelio oko 300 000 životinja, a u dvorcu ih je izloženo oko 30 000. I mi smo htjeli vidjeti u kakvom je on ambijentu lovio životinje, a budući da u program nije bio uključen obilazak šume s vodičem, slučajno smo skrenuli s pravog puta. Bez brige, ostatak grupe nas je vjerno čekao, pa smo se svi zajedno vratili u hotel živi i zdravi.

Što je najljepše kada ste sretni i tužni, umorni i hiperaktivni? Nije hrana, nije ni ljubav. To je Križikova fontana! Magična igra vode, boja i glazbe sa 1300 raznobojnih reflektora i plesačima koji su upotpunili naš nezaboravan doživljaj, a sve je bio uvod u savršenu večer.

Karlovy Lazne, najveći noćni klub u srednjoj Europi o kojem vam svi koji su ga posjetili mogu ispričati svoju priču o pet katova s različitom vrstom glazbe. Plesali smo i uživali do jutarnjih sati, a naši mušketiri nisu ni u jednom trenutku maknuli pogled sa svojih cura iz razreda. Taj nam noćni život svima jako nedostaje, pa se nadamo da ćemo zbog uzornog vladanja ponovno do Praga.

Budući da nam ni nakon ludih večeri u Karlovym Laznima još nije bilo dosta zabave, u Beču smo posjetili zabavni park Prater, a obavili smo i shopping. Svirale su naše pjesme iz praškog noćnog kluba, pa su i u Prateru neki zaplesali i mislima se nakratko vratili u Prag.

Često se i sada u sjećanjima rado vraćamo u srce Praga, pa naša sedmodnevna avantura još traje. Zamišljamo se u društvu najboljeg vodiča, najbolje ekipe, najboljih profesorica i u najljepšim europskim gradovima! Bez obzira na to što je padala kiša svih sedam dana i bilo jako hladno, Prag, ti, ti si nam, u mislima, ti, ti si nam, u grudima!

Lančani most preko Dunava

Malo smo i čagali, zapravo malo više.

Je li ovo slikano prije ili nakon izlaska... pitanje je sad


svašta u mojoj glavi

E vo nas u 4. razredu, a k′o da smo jučer došli u dvore Škole za medicinske sestre Vinogradska i zbunjeno se

međusobno pogledavali. Neki od nas ni sada ne znaju kaj traže u ovoj školi, ali većina se ipak pronašla u ovoj struci i misli nastavit stručno usavršavanje u, svima nam dragoj, zdravstvenoj njezi. Oni ostali još uvijek gone snove iz dje-tinjstva, a vjerojatno imaju više sreće nego pameti, pa će im se to i ostvarit.

Hm-hm... odakle počet? Najbolje bi bilo ispočetka... Veliki prasak! I onda nasta svjetlo! A dobro, ne baš tak daleki početak. Nekako završismo osme razrede i onda po najvećoj vrućini dolazi u Vinogradsku. Pa kaj tam ima ško-la? Predali smo neke prijave, za par dana došli i vidjeli na onom papiru, koji nam je u to vrijeme značio k′o cijeli život, da smo upali, onda ispuni pedesetak papira, prija-va, molbi, upisinica, pljuni koju lovu i tu si sljedeće četiri godine. Opet smo bili prvašići i nekak smo izgurali prvo po-

lugodište, pa i drugo, namučili se s novim predmetom, he-he. Na kraju prvog razreda smo posjetili Vukovar koji nam je ostao u lijepom sjećanju. Mislim da bi posjet Vukovaru trebao i dalje ostati tradicija naše škole. Namučili smo se u tom prvom razredu, a još nismo ni znali kaj nas tek čeka.

Brzo prođe ljeto i evo ti druge godine. Neki su bubnuli godinu, pa ih nema više. Ne znaš da l′ bi ti trebalo biti žao ili kaj, jer ih praktički i ne poznaš kad si prvi provel sjede-ći u klupi s perspektivom ne daljom od katedre i susjedne klupe. Evo i prakse: moraš nositi onu tri broja prevelku uniformu, i odurne bijele klompe, ali te tješi da radiš ne-kaj dobro i humano. Prije kraja prvog polugodišta išli smo u Beč, k′o fol razgledavat dvorce i tak neke, da ziher, išli smo šopingirat. Na kraju drugog posjetili smo Veneciju i gardaland, alkohola za dezinfekciju u obilju! Ha-ha-ha, a dobro, moram priznat vidjeli smo i svijeta malo, ko je bil trijezan. E, i, naravno, bili smo na svim mogućim vožnja-

NAŠI SREDNJOŠKOLSKI DANI: MATURANTI SE OPRAŠTAJU

U traganju za izgubljenim vremenomPiše: Barbara GRDANJSKI

Učili smo jednom da se veliki francuski književnik Marcel Proust (Sjećate li se finih madeleine kolačića u K-plus verziji?) deset godina u sobi obloženoj plutom prisjećao svog izgubljenog vremena. O njemu je napisao više od 2500 stranica. Svaka mu čast! Ja sam o „izgubljenom“ vremenu 4.a u protekle tri godine u Školi za medicinske sestre Vinogradska napisala 1192 riječi. Svaka i meni čast! Priznajem: mogla sam i više. Međutim, trebalo je ići na spavanje (tekst sam, naime, završila u noćnih 4:41 sati) jer sam sutradan morala puno učiti i ići u školu (hvala Bogu da nisam imala još i praksu!). A već spomenuti Marcel nije morao ni spavati, ni učiti, ni ići u školu. Cest′ la vie! Dakle, nisam ni ja mačji kašalj. Bila bi ova potraga za našim izgubljenim vremenom težak zadatak i za vrednije od mene. I neka vas ne prestraši toliki broj riječi, samo hrabro – bacite se na čitanje jer nije Proust, već grdanjski.

Prije podne ozbiljni u radu...



ma u gardalandu. Kaj je najbitnjije, našim dragim razred-nicama NISMo napravili nikakvo sr***, pa to ni vi, generaci-je poslije nas, ne bi smjele napravit! Ljetna praksa, a kaj je to? Kaj to moraš po ljeti ić na praksu? Da, samo kaj te niko ne vodi, pa se ti sam snalazi po Vinogradskoj, Traumi, Merkuru i drugim zagrebačkim bolnicama. Nekima je bilo dobro i nešto su naučili, drugi su se glupirali po odjelima i više štetili nego doprinijeli hrvatskom zdravstvu. Dobro, nije da s malo znanja možeš doprinijet, ali... ne da mi se više filozofirat. gotovo praksa; ljeto - jetra pati i slično, pa opet škola.

Joj, treći razred! MATURAAALAC! (Da, još uvijek smo svi pod dojmovima.) opet novi predmeti i praksa, puuuno prakse. Nema ljepšeg osjećaja nego kad se ujutro budiš u pola pet-pet i na prvi bus smjer bolnice. Neopisivo kak u

to doba ima puno mjesta u tramvaju, čak se moš i sjest, i nema starijih dama koje jedva hodaju, a kad ugleda-ju tramvaj, šturka. Još je prerano za ić na plac, hvala Bogu!

Brijem da je te godine kad smo bili u trećem razredu bila 50. godišnjica škole, pa smo i to proslavili u Komediji i Sheratonu.

Ekipa iz razreda je savršena, svake godine sve bolja, a sad kad je najbolje, mi smo skoro pa gotovi. Uvijek imaš

nekoga za zadaću, nekog da ti objasni nešto, nekoga za zezanciju, glupiranje i ostalo.

Profesori...hm-hm- hm... širok je to pojam. Dakle, „profesor“ je imenica, a znači osobu koja predaje neki predmet u osnovnoj ili srednjoj školi, na fakultetu i aka-demiji. U našoj su školi većinom profesorice, ali su zato super. Dobro, mora se priznat, ima i nekih manje super s kojima se baš i nismo zbližili, ali su nas barem neke pa-metno naučile. U prvom smo razredu mi pojedinci svaki sat odgovarali kod profesorice Šimić, ali zato danas aka-či napamet znaju definiciju zdravstvene njege, zdravlja i bolesti, a da i ne pričam o dezinfekciji i sterilizaciji. Na tome smo joj zahvalni jer da nas tada nije „maltretirala“, danas to ne bi znali i ne bi imali tako krasan odnos s njom. Profesorica Sanja Tomljenović predavala nam je hrvatski

jezik u prvom razredu, ali je u drugom došo drugi profesor, pa zato i ne zna-mo antiku, srednji vijek, renesansu, barok i ostalo. Prve dvije godine tjele-sni nam je predavao profesor Veličan: pogledajte naše biconje! Sad nam pre-daje profesorica Kovač-Bulić. Moram priznat da je teško prije škole imat tjelesni, usmrdiš se k′o svinja pa ti odi na nastavu i budi u učionici pet-šest školskih sati. U srednjoj školi je izborni predmet vjeronauk ili etika, većina nas ide na vjeronauk, ali svima nam je gušt čilat pod satom kod profesorice Marije Đaković, nije da ne učimo, naprotiv, svaki put netko odgovara, ali baš nam je dobro. Hvala profesorici Stipić kaj nas je trpila tri godine, neke bude i ove na dopunskoj, isto k′o i profesorica gr-zunov. Povijest nas je učila profesorica Bertović koja nam i sad predaje poli-tiku i gospodarstvo. Taj predmet neki

obožavaju, dok drugi preziru, ne znam zašto, možda zbog naših prekrasnih političara koji nam uveseljavaju živote. Izredalo se u našem srednjem školovanju još puno profe-sorica, viših medicinskih sestara i liječnika i svima im ovim putem zahvaljujem (ako će neko uopće čitat moj članak).

...a poslije podne opušteni tinejdžeri

Imamo pune ruke poslaDi su ti dani...



Ali mi ipak najviše volimo svoju rasku. Profesorica Zdravka Ljubić predaje njemački jezik u našoj školi, ali i kod primalja, no to je manje bitno. Tužna je činjenica da smo pola razreda „englezi“ kojima predaje profesorica Svjetlana Plamenac, pa rasku vidimo samo na satima ra-zrednika. Najviše smo se zbližili na maturalcu, naravno. Svih nas je ovih godina izvlačila iz nevolja, tješila nas, opravdavala nam izostanke, slušala druge profesore kad smo mi bili bezobrazni i neposlušni, pomalo zločesti, pa se na nas derala, zajedno smo prali klupe... Da ne duljim, veliko joj HVALA za sve kaj je napravila za nas! Iako ovo piše samo moja malenkost, znam da moje riječi hvale di-jelim sa svim svojim prijateljima iz razreda. Drugi profe-sori, koji ste sudjelovali u našoj naobrazbi, a ovo čitate, nemojte se uvrijedit kaj vas nisam spomenula, ali sjećat ćemo se svih vas, nekih po dobrim iskustvima, nekih po malo manje dobrim, ali u svakom slučaju, budemo. Nadam se da ćete se i vi tak sjećat 4.a, generacije 2007./2008.

Ne smijem zaboravit spomenut tehničko osoblje i naše drage tete spremačice koje bi morale imat veću plaću jer rade dva posla. Osim kaj skrbe za čistoću naše škole, goto-vo svaki dan slušaju i naša jadovanja i tužaljke.

Kaj se tiče škole općenito, da ju mi ne uništavamo tol-ko i da se malo bolje uredi, mogla bi bit i bolja. Nemam pravo tak pisat o tome jer sam sigurna da naša ravnatelji-ca gospođa Štefa Sudar radi najbolje kaj može.

Čak i više od tisuću riječi o proteklim trima godinama još je uvijek premalo, ali već je kasno i nemam više vre-mena. Ne da mi se ni pročitat ovo napisano, jer pišem u više navrata. Sad je 4:41 u noći, moram danas još učit. A sad na spavanje. Ajde bok!

P.S. Nije mi bila namjera nikog uvrijedit. Sve naj-bolje!

In the halls of Vinogradska

Osjećam se haj, mozak by, by!

U Gardalandu



BELA - SLOBODNA AKTIVNOST U 4.A

Drage naše mađariceBelot (popularniji naziv je bela) je kartaška igra vrlo popularna u nekim dijelovima Hrvatske (u središnjoj Hrvatskoj i u Slavoniji), Bugarske i Bosne, a igra se i širom svijeta, posebice u krugovima armenske dijaspore.

Piše: Gordan BRLIĆ

Četvorica majstora kartaju Belu

"Fabek, daj dijeli prije neg' kaj dođe!“ zapovijed je koja se

često čuje u našem razredu na odmoru. Kartanje bele je glavna slobodna aktivnost (uz učenje, naravno) nas četvorice: Danijela, Hrvoja, Krešimira i moje malenkosti Gordana. Nakon prakse, ispijanja kava i napornog školskog rasporeda dobro nam dođe malo opuštanja uz belu. Nerijetko se nama dečkima pridruži i ženski dio razreda. Iskreno, curama kartanje bele ide sve bolje, ali, naravno, ne mogu nas dostići u majstorstvu igre. Često naše mađarice završe na nastavničkom stolu jer je bela velika strast, pa ne možemo odoljeti a da je ne zaigramo i za vrijeme nastave. Nakon što obećamo da nećemo više kartati i pospemo se pepelom po glavi, karte nam budu vraćene. I mi zaista više ne pogledamo svoje drage mađarice. Naravno, samo do idućeg odmora.

Ako još uvijek ne znate kartati belu, onda je krajnje vrijeme da je naučite. Kad budete imali vremena, slobodno dođite u učionicu 4. a razreda. Srdačno će vas dočekati nas četvorica prekaljenih belaša i s velikim užitkom vas uvesti u čarobni svijet bele. Osim žestokih svađa, traženja pravice i poneke psovke (ups!), tj. vulgarizma, bela će vas naučiti kako se usredotočiti na igru, prodrmat će vaše moždane vijuge (nije lako pobijediti protivnički par jednakog umijeća u kartanju!), pa ćete nakon jedne dobre partije bele biti spremni i za mnogo veće izazove, npr. odgovaranje gradiva iz ginekološke njege.

Dođite dok smo još u školi jer uskoro završavamo svoje mukotrpno obrazovanje (barem se mi tome

nadamo!), pa nas više za vrijeme odmora nećete naći na navedenoj adresi. Međutim, vjerujemo da će i neki drugi tinejdžeri s istom strašću kao i mi kartati belu. Ali ne za vrijeme nastave, naravno.

P. S. Znamo da je kartanje u školi strogo zabranjeno. Svečano obeća-jemo: nećemo više! Zahvaljujemo svim profesorima koji su nam nakon zaplijene ipak vratili naše drage mađarice.



Maturalna godina uvijek se smatrala godinom zrelosti.

Godina u kojoj bismo morali pokazati koliko smo se promijenili od trenutka kada smo kročili u srednju školu i koliko smo sazreli. Jesmo li uopće sazreli? Naravno da jesmo, pa zato svi jedva čekamo večer u kojoj ćemo zablistawti i stajati na tronu uspjeha koji se gradio učenjem, praksom, ranim ustajanjima, suzama, veseljem, strahovima, markiranjima, druženjima, putovanjima… I iako svaku maturanticu i maturanta muči još mnoštvo školskih problema (nekog više, nekog manje!), jedan nam je svima zajednički, ali se većim dijelom ipak odnosi na pripadnice ljepšeg spola: što odjenuti za maturalnu večer? Muškom je rodu, priznajte, prilično jednostavno: odijelo je odijelo, a i cipele im nije teško naći, dok nama djevojkama veliki problem predstavlja odabir haljine kojom bismo trebale zadiviti prisutne, ali i sebe. A gdje su tek cipele, frizura, šminka, nakit? Naravno, i cijenu haljine ne smijemo zanemariti. Hoće li roditeljima pasti mrak na oči kada shvate koliko će novaca morati izdvojiti ili će pak ponosno s nama lomiti noge od trgovine do trgovine? S obzirom da svaka djevojka muku muči zbog maturalne večeri, evo nekoliko savjeta kako izvući ono najbolje iz sebe i pokazati svoju pravu ljepotu i ženstvenost.

Maturalna večera jedinstvena je prilika da se svi osamnaestogodišnjaci (i oni nešto mlađi) predstave u punom sjaju svoje mladosti. I da njihovi profesori budu silno iznenađeni (i zadivljeni) kako su njihove učenice i učenici, iskočivši iz traperica, starsica, martensica itd., zablistali u svojim raskošnim haljinama i večernjim odijelima. Međutim, svi ćemo se složiti u jednome: ipak je maturanticama maturalna večera veći izazov nego mladićima. Ona jest ispit njihove zrelosti, ali je i svojevrsna revija maturalnih haljina, cipelica s visokom potpeticom i najljepših frizura. Zato je ovaj tekst prvenstveno namijenjen djevojkama. Dečki, sorry!

NJEZINO VELIČANSTVO - MATURALNA HALJINA:duga - kratka, uska - široka, s naramenicama ili bez, zatvorenih – otvorenih leđa...

Prvo i osnovno pravilo je da pronađete haljinu u kojoj se osjećate lijepo i ugodno. ostanite vjerne svojem stilu i izaberite haljinu koja vrišti da ste to vi. Pronađite boju koja ističe vaše oči i kroj koji naglašava vaš stas. Pustite što kažu modni mačci, fashion gurui i njima slični, jer ne morate slijepo pratiti modne trendove. Budite kreativne i hrabre, isprobajte nešto novo! Što se tiče dužine haljine, preporučamo kratke haljine, ali pod tim ne mislimo na majice koje se pokušavaju isfurati kao haljine. Duge haljine su lijepe (oprez: čine vas vizualno nižima!), ali u tom biste se

S malom crnom haljinom u stilu Coco Chanel sigurno nećeš pogriješiti, a da i ne govorimo o njenoj multipraktičnoj funkciji!

DA

slučaju mogle cijelu večer osjećati zarobljeno pod teretom tkanine. Nije poželjno ni da nosite haljinu krinolinu i korzet jer će vam tijekom večeri trebati određena količina kisika koju vam vaša haljina neće moći pružiti. Avangardne odjevne predmete prepustite manekenkama na modnim pistama i Lady Gagi jer maturalna večer nije mjesto gdje se traže takve kreacije. Mlade ste i odjenite se u skladu sa svojim godinama. Ako ipak niste sigurne kakvu haljinu odabrati, budite sigurne da nećete pogriješiti s malom crnom haljinom! ona je klasik koji će još dugo vremena biti in.

MODNI SAVJETI

Kako biti kraljica maturalne večeriPišu: Anđela JUKIČIĆ i Kim VIDAK



DA

NE

NE

NE

CIPELICE - biti ili ne biti na plesnom podiju

Što se tiče cipela, drage djevojke, odaberite one koje su u skladu s vašom haljinom i torbicom, ali nemojte pretjerivati! Nemojte nabadati u ekstremno visokim potpeticama! Važnije je da su vam cipele udobne jer će ionako brzo završiti pod stolom kako biste mogle plesati do ranih jutarnjih sati.

FRIZURA, ŠMINKA i ostali modni detalji - manje je više

Paris Hilton Guess

O tebi ovisi kakve ćeš cipele odabrati. Važno je da ti budu udobne.

Budite što prirodnije i zapamtite da je manje - više i da nije fora biti fake. Zato nemojte pretjerivati s prženjem u solariju i sličnim stvarima. Neka vaša frizura bude elegantna i s daškom glamura koji će biti dovoljan da začini vašu večernju kombinaciju. Nemojte pretjerivati sa šminkom, naglasite svoje oči i usne i neka ništa ne bude prenapadno (vizažistički savjet: ukoliko naglašavate oči jakim/tamnim bojama, usne našminkajte neutralno – i obrnuto).

Nipošto ne smijete zaboraviti nakit jer svaka odjevna kombinacija izgleda bolje uz dobar komad nakita. Iako se kaže da su dijamanti ženini najbolji prijatelj, mi ćemo malo promijentiti tu tvrdnju i reći da je nakit najbolji ženin prijatelj (budući da još nismo u mogućnosti kititi se dijamantima). Naravno, ni u kićenju ne treba pretjerivati jer sigurno ne biste željele izgledati poput božićne jelke!

Alexander McQueen

Nećemo pretjerivati!

Cipele poznatoga kreatora Alexandera McQueena (Nismo baš sigurne je li ova STVAR uopće cipela, ali ako je on rekao da je to cipela, onda valjda i jest.)

Znamo da ste već bezbroj puta čule da ljepota dolazi iz dubine duše i srca, ali koliko god se protivile toj tvrdnji, morate ipak priznati da je izreka živa istina! Zato vas pitamo – što će na vašoj maturalnoj večeri biti najvažnije? Hoće li biti najvažnije da ste ponosne na sebe jer ste uspješno završile srednjoškolsko obrazovanje i dobile završnu svjedodžbu te stekle prijatelje, od kojih će neki biti i za cijeli život... ili će važnije od toga biti - pokazati se?P.S. Zasjajte sjajem iznutra, s pono-som i uzdignute glave i ne zaboravite ponijeti nešto što će vam biti najdra-gocjenije te večeri, a to je OSMIJEH. On će biti točka na i. S osmijehom na licu vaša će maturalna večer biti neza-boravna i pamtit ćete je čitav život. I svaka od vas će s ponosom moći reći da je upravo ona bila kraljica večeri.



DISKRETNI ŠARM ŽENSKE ŠTIKLE

jer još trava nije nikla tamo gdje je stala moja štikla

"K oliko centimetara?! Kakve su boje? Jesu li otvorene ili za-

tvorene na prstima?" samo su neka od pitanja koja s uzbuđenjem postavljamo prijateljici istog trenutka kada nas jednako tako uzbuđeno obavijesti da je upravo postala vlasnica novog para očaravajućih cipela svima nam poznatijima pod nazivom štikle. No kako je i kada počela priča o štiklama?

Svoju svjetsku slavu i naklonost žena diljem svijeta cipele s višom potpeticom duguju Katarini de Medici, francuskoj kraljici iz 16. stoljeća. Isfrustrirana svojim niskim stasom i suprugovom zanosnom ljubavnicom, kraljica, koja je tada imala svega 14 godina, odlučila je vratiti samopouzdanje naručujući par cipela s pet centimetara visokom potpeticom. Ta je narudžba postala prvi zapis o štiklama.

Sredinom 16. stoljeća među damama iz visokog društva postale su popularne ekstremno visoke potpetice Chapin koje su dosezale

Zahvaljujući Katarini de Medici, francuskoj kraljici iz 16. stoljeća, ženske cipele s visokom potpeticom, poznatije kao štikle (njem., žargonizam), stekle su naklonost žena diljem svijeta. Hoće li i vas “ljudi pamtiti kao ženu koja je doslovno živjela u svojoj cipeli s visokom potpeticom“ (Carrie Bradshow, lik iz serije „Seks i grad“)? Nemojte dopustiti da štikle postanu vaša opsesija, neka jednostavno budu ono što jesu: običan modni detalj.

Pišu: Petra KUNTIN i Ana SOKOL

i dobro izvježban hod ne treba ničija pomoć. Ili barem ne žele to priznati. Noseći štikle, žene steknu određenu količinu samopouzdanja i seksipila, a diskretni šarm njihovih cipela natjera i pokojeg prolaznika da još jednom baci pogled. Zašto su štikle ženama toliko prirasle srcu? Zato što njihova visoka potpetica vizulano izdužuje nogu i cijeli stas, dok se mišić na listu noge steže postajući izraženiji.

Međutim, budući da sve stvari u životu imaju pozitivne i negativne strane, ni štikle nisu iznimka. Visoke potpetice naginju žensko stopalo u vrlo neprikladan kut zbog čega dolazi do izbočenja palčanog zgloba na

"Ne znam tko je izumio štikle, ali žene mu puno duguju."

Marilyn Monroe

čak i do 60 cm! Tada im je za hodanje bila potrebna pomoć dvojice slugu, no dame nisu odustajale jer su s visokim potpeticama izgledale više, a izbjegavale su i blato.

Mijenjajući svoj izgled tijekom stoljeća, štikle su stigle i u suvremeno doba. Međutim, žene danas svakodnevno nose ipak nešto manju potpeticu, pa im uz spretnost



"Kada obujete štikle, promijenite se."

Manolo Blahnik

stopalu što za posljedicu ima žestoki pritisak i bol. Taj je problem moguće riješiti jedino kirurškim putem. Osim na stopala, visoke potpetice pogubno djeluju i na kralježnicu. Dolazi do pritiska živaca u kralježnici što uzrokuje bol u leđima.

Unatoč boli koju trpe, žene se ne žele odreći tog magičnog modnog dodatka. Jedno je istraživanje pokazalo da 65% žena na poslu nosi visoke potpetice 40 sati tjedno, a među njima 35% njih nosi potpetice veće od 12 cm. Za subotnji izlazak više od 70% mladih djevojka nosi štikle čija potpetica premašuje 12 cm.

Ženama nije važno što im štikle uvelike otežavaju plesanje, važnije im je da se osjećaju lijepima. Tom osjećaju još više pridonosi činjenica da je štiklu dizajnirao neki od poznatih dizajnera, kao što su gucci, Prada, ili Manolo Blahnik. Zaluđene štiklama, žene ponekad potroše i do nekoliko stotina, pa i tisuća kuna za kupnju novog para.

Novi i raznoliki modeli štikla sva-ko dnevno očaravaju žene, dok su muškarci očarani ženama koje ih nose. Nesumnjivo je da štikle još dugo vremena neće izaći iz mode jer dok god postoje, bit će i žena koje će ih nositi.



Nakon izrazito duugoog i napornog jutra provedenog na vježbama postavlja se jedno vrlo važno pitanje: "Kako i gdje provesti slobodno vrijeme do početka nastave?" Budući da neki od nas ne stignu kući pa natrag u školu, treba uključiti moždane vijuge i pomno isplanirati što raditi dva sata. E pa sad, nama umornim i iscrpljenim medicinskim sestrama i tehničarima u tom trenutku je samo jedna stvar na pameti - HRANA i, okej, piće. Nažalost, i ja sam jedna od onih nesretnika koji nisu u mogućnosti otići kući na ručak i kratki predah, stoga se moram utješiti u Rubelju, McDonald′su, Oliver Twist Pubu ili mi preostaju tvrde školske stepenice. S obzirom na moje financijske mogućnosti (ipak sam ja samo školarka!) svaki put nakon prakse moram odlučiti gdje da kvalitetno provedem vrijeme do početka (m)učenja. Ako poželim najbolje ćevape u gradu, tada, naravno, posjećujem legendarni Rubelj. U dobrom društvu i uz ukusnu klopu vrijeme brzo prolazi. A sklona sam i konzumiranju nezdrave hrane (blaženi McDonald′s!), pa nerijetko završim i na nekom Big

ČEKAJUĆI POČETAK NASTAVE

Kako ubiti slobodno vrijeme

Piše: Anđela JUKIČIĆ

Zbog objektivnih teškoća u sastavljanju rasporeda (m)učenici Škole za medicinske sestre Vinogradska često se nakon prakse, čekajući početak redovne nastave, osjećaju kao da čekaju Beckettovog godota. Hoće li ga neke sljedeće generacije biti pošteđene toliko čekati?P.S. Neka institucije rade svoj posao!

Neizostavna kava s čijim su okrepljujućim svojstvima svi medicinari zasigurno

upoznati!

Ponavljanje je majka znanja!

Kratki predah nakon napornih vježbi: to što U školi nema mjesta, ne znači da ga nema i ISPRED škole!

McMeniju. Ostane li pokoja minuta više, obavezno odlazim u Oliver Twist Pub. Taj kafić zaslužuje sve moje pohvale. U njemu sam posljednje tri godine provela pišući zadaće u zadnji čas, pripremajući se za ispite, ali i neizmjerno uživala u šalama i smijehu svojih prijateljica. U ugodnom ambijentu, uz dobro osoblje i najbolje prijateljice te jaakoo puno smijeha zaboravila bih na sve brige i obaveze koje me taj dan čekaju. A na kraju mjeseca, kada je moj novčanik bio financijski iscrpljen, nije mi preostajalo drugo nego da se udobno smjestim (koliko je to moguće!) u našu „veliku“ školu i čekam zvono koje označava kraj mog dvosatnog prisilnog plandovanja.


naši veliki prvašići

RAZREDNITALENTI

Petar Šimunović svira gitaru.Sarah Kaurinović se bavi hrvanjem i jahanjem osvojivši brojne nagrade.Martina Šugić godina uspješno trenira rukomet.Ivan Crneković trenira hokej koji postaje sve popularniji sport u Hrvatskoj.StefaniDabo igra odbojku.Ivan Kikić trenira veslanje na Jarunu.Valentina Bratuša igra stolni tenis.Mnogi talenti u našem razredu još uvijek nisu otkriveni.

i.aPiše: Iva ŠESTAN

postat ćemo još bolji prijatelji

Od početka školske godine prošlo je samo četiri mjeseca, no mi se u razredu ponašamo kao da se znamo godinama. Svi smo se dobro uklopili, nikoga

ne omalovažavamo i ne izoliramo iz društva. Kao i u svakom drugom razredu u našoj školi i u našem prevladavaju djevojke, no ni pet mladića koja imamo nisu za odbaciti. Obećavamo da ćemo postati još bolji prijatelji i da ćemo si međusobno pomagati u učenju. Znamo da bi to i našoj razrednici Ireni Koraj bilo jako drago. RAZREDNIBISERI

Profesor: „Kako mjerimo brzinu pisača?“Iva: „v = s:t“

Marija: „Issss, kako me danas boli glas!“

Sarah: „Profesorice, koliko Bog ima godina?“

NAJBOLJAPROFESORICA

Najboljom profesoricom smatramo profe-soricu iz biologije Vesnu Grzunov. Na satu uvijek nabaci neku šalu koja nas nasmije i razveseli. A tako, sa šalom, lakše učimo i usvajamo gradivo. Pravedna je u ocjenjivanju i nikoga ne zakida za ocjenu!

NAŠARAZREDNICA

Naša razrednica Irena Koraj vrlo je požrtvovna. Zbog truda koji ulaže u nas, vječno ćemo joj biti zahvalni. Ona vjeruje u nas, a to nam treba najviše od svega. Uvijek joj se možemo obratiti za pomoć, povjeriti joj bilo koji problem jer nam je spremna pomoći.Razrednice, hvala Vam!



i.bPiše: Valentina TKALČEVIĆ

budimo složni i uspješni

RAZREDNIBISERI

Profesorica: "Kako se zove šećer koji se prvi troši za energiju"Mia: "Glicerol.“ (To je alkohol.) Svi se smiju.Mia: "Zašto mi se smijete? Pa točno sam rekla!"Profesorica (nastavlja je ispitivati): "Koja su svojstva šećera?"Mia (drugi joj šapću): "Ima visok tlak, povišenu temperaturu..."

Profesor nam priča kako radi i u Zaprešiću.Mia: "Postoje dva Zaprešića! Ima tamo jedan blizu Novog Zagreba!“ Profesor: "Mia, to je Zapruđe.“

Profesor: "Dosta mi je! Ne mogu tako raditi! Porušit ću vas!"Mia: "Ma nemojte, profesore, mogla bih slomiti nogu!“

Profesor:"Što je software?"Matea: "To je meki disk."

Profesorica: "Gdje su svi? Pola učenika nedostaje!"Učenici: "Svi dobri učenici su otišli u Avenue Mall.“ Blanka: "Ne znam zašto i ja nisam otišla! Pa imam samo 18 jedinica."

Učenici: "Profesorice, što je to: koza je, a ovca nije?“Profesorica: "Hm-hm... ne znam... pa to je koza!“

U našem 1.b razredu ima nas 29. Prvih nekoliko tjedana škole, dok smo se još upoznavali, krili smo svoja prava lica, bili smo mirni, tihi i povučeni. A sada, nakon četiri mjeseca, profesori govore da smo najnemirniji razred od svih prvih

razreda. Na početku nije bilo papirića, šaptanja i dovikivanja, a sada je sve to česta pojava u 1.b. Kako je krenulo, bit će nam zabavno. Već nam se zaredalo par opomena, ali kao da se to nas ne tiče. U našem razredu dečki su tihi i podižu prosjek u ocjenama. A cure su te koje šuškaju i stvaraju nered. Ono što nije dobro je to da su se počele stvarati grupice. Budući da ćemo prema novom programu provesti zajedno pet godina, a to je puno vremena, važno je da budemo složni jer ćemo samo tako biti i uspješniji.



i.CPiše: Anamarija STANIĆ

Zajedno u učenju i nestašluku

Počela je nova školska godina, a s njom i novo razdoblje našeg života- srednja škola. Hvatao nas je strah:

Hoćemo li se uspjeti prilagoditi? Kakvi će biti profesori? Hoće li biti dobar razred?

Jedan po jedan ulazili smo u svoju učionicu. Polako smo se počeli upoznavati. Nakon nekog vremena u razred je ušla naša razrednica, profesorica Maća Šimić. Od nje smo saznali da će nam u trećem razredu predavati zdravstvenu njegu. Upoznala nas je s predmetima koje ćemo imati i koji će ih profesori predavati. Istaknula je da ozbiljno prionemo učenju jer je naša škola zahtjevna. Obrazuje nas za vrlo odgovorno zanimanje, a to je njega bolesnika. Osim stručnosti u našem se poslu očekuje i humanost te sposobnost da svakog bolesnika saslušamo

i uputimo mu osmijeh i toplu riječ. Nakon četiri mjeseca svoju smo razrednicu bolje upoznali i možemo reći da je super. Daje nam korisne savjete, pruža pomoć ohrabrujući nas kad nam loše krene. Ni drugi profesori nisu loši. Neki su stroži, neki blaži.

A naš je razred jako složan. Jedni drugima pomažemo u učenju, ali i u nestašlucima kojih se uvijek nađe.

Učenici-biseri našeg razreda su Josipa Vugrić zvana Smijeh, Dino Mešić, Matea Pušić i Matea Petrušić. U našem razredu ima i sjajnih sportaša. Jedni se bave nogometom, drugi košarkom, odbojkom ili karateom. Patricia Šimag je

na međunarodnom natjecanju u karateu osvojila zlatnu medalju. Titulu najbolje učenice našeg razreda dobila je Anamarija Kušević. Ona je vrijedna i pametna djevojka koja je svima spremna pomoći.

Sretna sam što idem u ovu školu, što imam dobre prijatelje i što ću jednog dana biti zdravstveni radnik. Danas je tako malo ljudi koji te mogu i žele utješiti i podijeliti bol s tobom. Dat ću sve od sebe da budem jedna od onih koji imaju razumijevanja i strpljenja za bolesne te da u budućnosti postanem dobra liječnica. Vjerujem da mnogi iz 1.c razreda dijele moje mišljenje.



i.DPiše: Anita FILIPOVIĆ

Mi smo jedna velika obitelj

Dan je 6. rujna 2010.godine – trema, trnci u tijelu... prvi dan srednje škole. Pred školom se stvorila velika gužva jer većina bivših osmaša nije znala u koji je prvi razred upisana, pa su se svi gurali ne bi li na popisu ugledali svoje

ime. “Jesam li upisan u neki dobar razred? Što me očekuje? S kim ću sjediti? Hoću li se snaći...” I mnoga druga pitanja mučila su svakog od nas.Tada su još učenici 1.d razreda – 27 djevojaka i 2 mladića - bili samo nepoznata imena i prezimena, bez lica i osobnosti. Prvog smo se tjedna oprezno upoznavali, miješali si imena, pronalazili srodne duše. A danas je 1.d naša druga obitelj koju na okupu drži naša razrednica Fani Radolfi, profesorica engleskog jezika. Ona nam od prvog dana govori da si moramo međusobno pomagati i da ćemo tako svi biti uspješniji u učenju. Iako je većina nas očekivala da ćemo se dijeliti u grupice i da će doći do podjele razreda, naša se predviđanja, srećom, nisu ostvarila i mi smo već sada postali složan razred.

RAZREDNIBISERI

GodineUčenik: “Profesorice, koliko Vi imate godina?Profesorica: “Imam 60 godina.“Učenik: „Pa zašto ne idete u mirovinu odmoriti se?Profesorica: E pa ja ću živjeti 120 godina i imat ću još dosta vremena za odmaranje.“

DomaćazadaćaProfesor pregledava domaće zadaće i ustanovi da svi imamo istu zadaću. Dođe do jedne učenice i pita: „Kako je moguće da svi imate istu zadaću?“Učenica: „Profesore, nisam prepisala, majke mi.“

ZiziVraćali smo se tramvajem kući kad nam priđe nepoznati čovjek i počne govoriti: „Zizi, zizi...“Učenica: “A gdje je točno Vrapče?“


križaljka

1. Naziv za benigne tumore mišićnog tkiva

2. Nakupljanje tekućine u tkivu

3. Predmet za imobilizaciju

4. Količina mokraće izlučena tijekom 24h

5. Plavetnilo kože

6. Postupak davanja tekućine u debe-lo crijevo u svrhu čišćenja crijeva

7. Drugi naziv za otrove

8. Iskašalj ili…?

9. Jedna od komplikacija dugotraj-nog ležanja

10. Drugi naziv za šećernu bolest

11. Kronična bolest bronha i pluća

12. Sredstva za ublažavanje boli

13. Upala sluznice želuca

14. Upala dojke

15. Zastoj srčanog rada

16. Stanje duboke nesvijesti

Sastavila: Svjetlana BRATIĆ

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14

14

16

KRIŽALJKA

RJEŠENJA KVIZA

KVIZ - Koliko znamo o medicini

Točni odgovori:

1. a6, b4, c5, d1, e3, f2 2. gaster, hepar, intestinum crassum 3. c 4. d 5. b 6. a 7. netočno 8. točno 9. točno 10. točno

KVIZ – Povijest grada zagreba

Točni odgovori: 1.a, 2.b, 3.c, 4.c, 5.a, 6.b!

RJEŠENJA KRIŽALJKE

1. miomi, 2 edem, 3. udlaga, 4. diureza, 5. cijanoza, 6. klizma,7. toksini, 8. sputum, 9. dekubitus, 10. dijabetes, 11. astma, 12. analgetici, 13. gastritis, 14. mastitis, 15. arest 16. koma

Tri zagonetne pusice...

014 infuzija 2011

Education