1 međunarodni studij hgt

Zajednica «Molitva i Riječ» Split

I.-IV. stupanj

6.-11. srpnja u Zagrebu

prof.dr. Tomislav Ivančić

Neka nam je svima na blagoslov vaše proučavanje, studiranje i daljnji hagioterapijski rad.Na blagdan Uznesenja Marijina, 2009.

Skripta za interno korištenje polaznika međunarodnog studija za hagioterapiju Zabranjeno svako kopiranje, korištenje izvan članova ZMR Split

izrada Marijana Dugeč

Cd 1Srdačno vas pozdravljam.

Muka će nam biti nadam se radosna, jer ulazimo u središte čovjeka, ulazimo tamo odakle čujemo čovjekovu intimu smisao muku i čežnje. Istražujemo čovjekovu duhovnu dimenziju.Imamo i teoriju i praksu. Samo teorija nije ni u medicini ni u psihijatriji nije dovoljna, treba iza toga ići u stažiranje ili na praksu. Mi ne samo da trebamo teoriju, praksu, dakle izobrazbu i praksu, moramo imati i formaciju a to nije isto što je izobrazba i edukacija, to nije isto kao i u školi gdje imamo odgoj i izobrazbu, ovdje imamo izobrazbu i formaciju koja je više od odgoja. Bez formacije vi ne možete raditi hagioterapiju. Razlika između onoga što radi medicina, i psihijatrija i psihoterapija što radi hagioterapija. Primjer Gandhi:Došla mu je majka sa dječakom od 5g. i moli ga da rekne dječaku da ne jede kolače jer mu je rekla i zabranjivala stotinu puta jer će bit bolestan, dječak međutim ne prestaje jesti. Gandhi mu rekle, idite pa se vratite za 3 dana. Kad su se vratili, Gandhi mu kaže, nemoj više jesti kolače. Majka ga pita ima li još nešto dodati. Gandhi joj kaže, ništa više. A zašto smo trebali nakon tri dana dolaziti? Zar niste nam mogli odmah sve to reći a veliki Gandi odgovori, ne gospođo , jer prije tri dana i ja sam jeo kolače. Shvatite gdje je poanta. U hagioterapiji možete pomoći samo tamo gdje ste vi sebe liječili. Gandhi nije mogao reći uvjerljivo dječaku da ne jede kolače dokle sam nije znao što to znači odreći se kolača. Tkogod nije prije sam u sebi doživio nutarnji obrat od zla prema dobru, od nečovječnosti prema čovjekoljubivosti nije sposoban raditi u hagioterapiji. Prije nego idemo pacijentu, moramo kod kuće proći sve ono što njemu poslije u ordinaciji pružiti. Iako to ne učinite nemate efekta. Vi tada radite psihoterapiju a ne hagioterapiju. Zato ovaj prvi dio, teorija i praksa. Izobrazba i formacija koja je najvažnija. Bez toga nije nitko uvjerljiv, samo iskustvo uvjerava. IzobrazbaUčiti što je neophodno znaš hagioterapijski rad. Što je to čovjekova duhovna dimenzija, što su to bolesti duha, kako ih dijagnosticirati, koju terapiju primijeniti u kojem slučaju. Potrebno je za hagioterapija nešto teološkog studija kao i filozofskog. Bez određenih klasičnih filozofskih pojmova nećete razumjeti hagioterapiju jer duhovna duša nije ništa nego objekt filozofske znanosti. Samo ona to može proučavati zajedno s teologijom. Prirodne znanosti pokušavaju riješiti pitanje duhovne duše i tek naslućuju. Neuroznanosti su u velikoj neprilici, oni vide da naš mozak nije samo materijalan, ali kako dokučiti što je to u mozgu. Mozak se ne može liječiti samo kemijskim i medicinskim supstancama. Zašto, jer mozak nije nikad mrtva materija to nije fizika to je uvijek biologija. Mozak je uvijek živo biće, spoj duha i materije. Iako duhovna duša ne prihvati injekcije i supstance koje neurolog daje čovjeku, neće se dogoditi ništa. To je ono što se događa u medicini pa mi kažu, objasnite nam zašto nam kažu da će pacijent preživjeti a on umre. Za drugoga, ovaj će umrijeti a on preživi. Zbog toga je neophodno znati nešto filozofije i teologije. Za one koji nikako ne mogu da filozofsko, teološko izobrazbe bar godinu dvije godine dana onda radimo tako da im dopustimo katekizam njihove crkve, pravoslavne, katoličke, protestantske. Da razumiju koje su funkcionalnosti i muke čovjekove duhovne duše. Što je to hagioterapija?Čime se bavi hagioterapija?Istražuje čovjekovu duhovnu dušu. Razlikujte vegetativnu dušu, psihičku dušu i duhovnu dušu. Ako pitate gdje je smještam hagioterapiju? Između psihoterapije i psihijatrije i psihologije s jedne strane i religija i teologije s druge strane. Psihologija se ne bavi duhom nego psihom, to je psihički život. Religija i teologija se ne bave čovjekovom dušom, nego čovjekovim odnosom prema Bogu. Zato u teologiji nemamo niti jednog predmeta o čovjekovoj duhovnoj duši. Imamo

2



o Duhu Svetom, pneumatologiju. Mi proučavamo da Duh Sveti djeluje, ali gdje djeluje? To nitko u teologiji ne proučava, to je meni smiješno ali ne mogu razumjeti da može jedna takva znanost može raditi a ne zna podlogu na kojoj se sve to događa. Što se to događa kad čovjek teško sagriješi? Kad je korumpiran pa dobije puno novaca i misli da dobro živi? Što se događa sa čovjekom koji se pokajao za grijehe? Što se događa sa jednim kršćaninom koji se pričestio? Recite mi, ništa. Tako mi mislimo. A strahovito se dogodilo. A što? A gdje? Nitko ništa ne zna. Gdje je cijeli problem? Zato što nitko ne zna što je to duhovna duša. Mi znamo da biljke imaju vegetativnu dušu, život, da životinje imaju psihički život i kako razrađen. Nekad bolje nego ljudi, konj, svinja, magarac. Ali oni nikad nisu ljudi, oni ne znaju govoriti, stvarati, misliti, oni se samo vladaju prema mehanizmu instinkta. Mogu li psiholozi, psihijatri reći što je s čovjekom koji je dobar vjernik, koji je svetac? Kako je moguće da je netko intenzivan vjernik a ipak je depresivan, čak suicidalan? Ubije se. Da je ovisnik? Područje religije i vjere nije to područje koje liječi, mi vidimo bolesti koje ne može izliječiti ni psihijatrija ni psihohoterapija niti religija niti crkva. A ne znamo gdje se nalazimo. Zašto? Jer je zaboravljena duhovna duša jer nikad nije proučavana. Ako mi kažete gdje je duhovna duša, to je ono između psihe i religioznosti. Po čemu je čovjek, čovjek? Samo po duhovnoj duši. Biljke imaju vegetativni život životinja psihički život, samo čovjek ima duhovni život. Anđeo jest duh, samo čovjek ima duhovnu dušu. Znači, specifičnost čovjeka je samo duhovna duša. Svi mi koji smo prepobožni i koji ne razumijemo što je religioznost naša niti vjera niti što je molitva, mi ćemo reći da su svi duhovni. Duhovnost ne spada na religiju. Čovjek je religiozan ili nije religiozan, on je duboko religiozan i svet ali to nije isto što i duhovan. Duhovan je čovjek koji normalno živi svoju duhovnu stvarnost, dušu, koji misli. Čovjek koji ne razmišlja, nije duhovan. To je čovjek koji poštuje svoju savjest. To može biti veliki ateist a biti duhovniji od bilo kojeg vjernika iz bilo koje religije. Tek kad shvatimo da je to zaboravljena duša jadna, da u čovjeku znanost samo to nije proučavala onda ćete vidjeti tragediju suvremenog svijeta. Zato vodimo ratove, jer nitko ne zna tko je to čovjek i što je duhovna duša, nitko ne zna što je bit mene, tko sam ja? Ne zna ni teologija ni filozofija koja donekle ima filozofsku antropologiju, ali to nije znanost o duhovnoj duši. To filozofska znanost o uzrocima svega što postoji. A to nije duhovna duša. Teologija raspravlja o Bogu, trojstvo, kristologija, pneumatologija, soteriologija, sakramentologija, to nema veze sa čovjekom. To je znanost o Bogu. Teologija je znanost o vjeri u Boga, fides qerens intelektum.* -davna definicija od Anselma kršćanskog teologa. Psihologija nigdje ne spominje duha, nema kod nje duha, ne proučava duha. Ono što proučava psihologija, nije čovjek, to je životinja. Zato psihologija ne može promijeniti čovjeka niti razumjeti čovjeka. Jeste li vi vidjeli bolesnika koji je otišao na psihijatriju i postao bolji čovjek? Nije. Jeste li vidjeli na medicini nekog operiranog čovjeka da je postao bolji čovjek? Nije. Ali je nemoguće poznavati duhovnu dušu i poštivati njezine zakone i ne promijeniti se to je nemoguće. Mi znamo kako u nama funkcionira ono što nam je zajedničko sa životinjama i biljkama i ono što nam je donekle sa Bogom, jer tražimo Boga, on je smisao, vrhunska stvarnost svega, ali mi ne znamo tko smo mi. Tko sam ja? Nađite mi. Zato hrvatski pjesnik Slaviček kaže, «čovjek, ima tijelo, čovjek ima dušu, čovjek ima svoje zvanje, ima bračnog druga, ima svoju gostionicu, svoje ime i prezime i ima svoju kuću, sve čovjek ima, samo sebe čovjek nema.» Jer ne poznaje sebe. Tko sam ja? Ja nisam životinja, biljka a opet imam ono što imaju i oni. Ono što proučava hagioterapija ono još nitko nije proučavao, sustavno i sistematski. To istraživanje, gdje je čovjek, mi tražimo zapravo čovjeka. Gdje je cijeli problem? Čovjek u sebi sadrži sve što je stvoreno, sve što postoji. Čovjek ima fizikalnu stvarnost i tvar u sebi, mrtvu materiju. Ima i vegetativnu, naš organizam, zato naši internisti rade na veliko da nam ga liječe. Imamo i psihički život, organizam sa životinjama zajedno. Mi imamo i duha sa anđelima zajedno. Ali ono po čemu sam ja čovjek sve to nije to. Ja sam čovjek samo po duhovnoj duši. U tome uživam kad istražujem. Nešto veličanstveno. Sve što je znanost do sada istražila smatram da je irelevantno, tek sad počinje prava budućnost čovječanstva. Kad čovjek otkrije sebe. Naše kršćanstvo tu stoji i pada jer mi ne znamo na čemu mi to radimo, gdje mi to čovjeku

3



pomažemo. Zbog toga pravoslavna teologija jednostavno prekriva, nema psihologije i psihe, sve je to duhovnost za njih. A katolička radi drugu krajnost pa miješa psihu i duhovnu dušu to je njima isto. I to je tragedija kaže jedan veliki grčki suvremeni teolog pravoslavni. Ovih dana ćete morati misliti pa vas molim, dišite duboko. Nemojte mi zaspati. Bit će vam žao ,pogotovo vi koji ste stariji od sedamdeset godina kao prof. Ivančić. Mislite, razmišljajte, tražite jer to je najfascinantnije, pronađite sebe, zašto , da biste zavoljeti sebe, ti si jedinstven, nitko nije kao ti. I kad zavoliš sebe, sve počinje iznova. Cijeli svijet je nov. Naša vrhunska znanost nije ni počela istraživati tko je čovjek. Biologija se stalno hvali da je nauka o životu, to znači biologija. A ona uopće ne zna što je to život. Mi govorimo o duhovnim znanostima to su humanističko znanstveno područje, a nitko ne zna što je to duh. Psihologija proučava psihu ali nitko od njih ne zna što je psiha. E. Fromm kaže, psiha se u psihologiji izgubila. U psihologiji istražuju mehanizme psihe ali ne samo psihu i to je njemu bilo tužno. Djelo ˝Psihoanaliza i religija˝ kaže da neće u svom djelu spominjati ni psihu ni duh nego dušu. Da bi jednom i psiholozima rekao, ma ljudi počnite istraživati dušu, što je to duša. Nije to isto što i psiha. Istražujemo patnje te duše. Čovjek pati kažu već filozofi ne zbog toga što ga boli nešto fizički nego što on zna da pati, svjestan je patnje i pitam se ja zašto? Dokle? Najveća čovjekova patnja je u tome što ne zna odakle ja dolazim a kamo ja idem? Anegdota:Ide mladić ulicom i sretne starce, koji ga pita mladiću kamo ti ideš, u susjedno selo. Starac ga pogleda pa ga još jednom upita, ma mladiću, kamo ideš? Mladić pomisli da starac nije dobro čuo pa kaže u susjedno selo. Tek sad se starac približi mladiću, nagne se nad njegovo lice, ma mladiću zaista a kamo ti ideš? Mladić je zastao okrenuo se i pošao dalje i ponavljao jedno te isto pitanje, zaista, pa kamo ja zapravo idem? Znate prijatelji, koliko ste do jučer napravili kilometara svoga života? Počeli ste stazu života sa začećem, na kojem ste kilometru života? Stalno putujete. Nijednu sekundu ne možete zaustaviti. A kamo vi to idete? Mi kažemo da imamo znanost a kako da mi znanost baš ništa ne zna reći? A kamo se to ide? Zašto sam ja morao doći na svijet? Ja se uvijek bunim, ja nikad nisam želio biti na ovom svijetu, tu uopće nije lijepo. Čovjek samo trpi. Tko je mene smio baciti u ovaj svijet? I koga da pozovem na odgovornost? Tako je mučno biti čovjek. I čija je ova zemlja? Pitam ovaj grad Zagreb, on je bio i prije nego sam se ja rodio, odakle si ti, kamo ja idem, šuti. Ja ću otići umrijeti a on će ostati, zašto? I nitko ništa ne zna. Šest milijardi ljudi na svijetu, i više i nemate ni jednog čovjeka. Pronađite mi čovjeka. Sve ljudi kojima je važno, imati, imati i imati, kaže, Fromm. Imam stan, hranu, osiguran grob, kud ćeš ljepše. Sutra će biti sprovod. Gdje si bio, nigdje. Što si radio, ništa. Kamo ideš, nikamo. U kazalištu u Beču je bio taj komad, gdje je glumac sjeo na motor i stalno je davao gas, što prije, juriti, juriti , juriti, pitaju ga, što juriš? Moram stići. a kamo juriš? Ne znam, al moram stići. Juriš, a kamo? Odakle si pošao, tko je odlučio da ti živiš? Još kad vam otkrijem istinu da vas vaše majke i očevi uopće nisu ni željele ni voljele ni htjele to je grozno al je činjenica. Mi se svi varamo a znanstvenici smo. Nijedna majka nije mogla željeti svoje dijete jer nije znala da ćeš se ti roditi, znala je da dolazi neko dijete. Ne moš voljeti nekog koga ne znaš. Žele imati dijete, al ne tebe. Nitko od nas nije bio ni željen ni voljen ni očekivan. Ti si došao na svijet a oni su rekli, od kud ti? Mi čekali nekog drugog. Čekali finog dječačića a dođe hendikepirana curica. Tko je tebe želio? Tko je tebe načinio? Roditelji nemaju ništa s tobom. Jeste li ikad čuli da Isus iz Nazareta kaže, nikoga ne zovite ocem, jedan je vaš Otac, onaj na nebesima. Zašto? Kad sam ja shvatio da moja majka nikad mene nije željela ni htjela, da sam ja došao u njezin život da ju gnjavim, da sam došao u život u svog oca i on je morao sve što ima dati za mene, a što će siroče. I da me je moja zemlja morala primiti. I da ja imam pravo besplatno disati ovaj zrak kao svi vi. Onda ćete shvatiti da smo krivo postavljeni. Tko je moj otac? Tko je o mene htio, želio, načinio, tko me prvi volio? Vrati se prvoj ljubavi. Kad shvatite da roditelje moramo samo voljeti, jer oni su se trudili oko tebe, hvala vam lijepa, platiti ću vam. Onda nam biva još teže. I kad shvatim oda Boga nikad

4



ne moraš voljeti, što će mu tvoja ljubav, da jedino što Bog hoće da vjeruješ da on tebe ludo voli. Svi smo bolesni, samo zato što ne vjerujemo da nas on ludo voli. Vidjet ćete kako se preobražavate onoga trenutka kad doživite, ja sam voljen i smijem se igrati života. Mi kršćani smo tako ozbiljni, mi moramo spašavati Boga na svijetu, valjda će ga netko ubiti, ne znamo što mu se događa. Moramo spašavati Crkvu, a što ja znam što će s njom biti, spašavaj sve, molitvu. Baš smo smiješni. Nitko nije toliko ateist koliko formalni kršćanin, koji si umišlja kao vrabac koji je okrenuo noge prema nebu i pitaju ga, što radiš vrapče? Držim da nebo ne padne. Osloni se danas na bezuvjetnu ljubav nekoga tko te poslao u svije, samo jedan postoji, i hvala Bogu da danas znanost jasno kaže, da Bog postoji. Ateizam je bolest i ništa više. Bog je tu ne da patim nego da u njemu uživam. Isus kaže, nisam došao suditi nego spasiti. Ostanite u mojoj ljubav, ne kaže nigdje, ljubite me. Ja dajem život za tebe. Religije su jako opasne, traže od nas da ginemo za Boga, siroče Bog. Isus Krist kaže, ne vi, nego ja za vas. On gine za mene. I kaže ostani u mojoj ljubavi, zašto se bojiš. A onda se kršćani jer su prepobožno, boje imati Božju ljubav, jer ako tako kažemo, onda će ljudi činiti zlo, reći, Bog mene voli što me briga, ja ću u nebo. Baš smo glupi. Jesmo naivni. Kako možeš takvo protuslovlje reći? Ako ja znam da me Bog voli pa sam ja zao ja onda znam da ne primam njegovu ljubav i više me nema a o tom ćemo kasnije, opširnije. To je kontradikcija reći, ja mogu biti zao i vjerovati da me Bog voli. To je glupost. Kad ja vjerujem da me voli onda ja njemu trčim, da me opere, očisti da budem svet i velik kao On. Ali ako sam zao, mene nema. Uvod 1.Da je hgth znanstveno istraživanje i hagioterapijska praksa. UVOD 2.To je područje između psihe i religioznosti, odnosno između psihologije i religijeTo sam već tumačio. Imam problema uglavnom s nekim psihijatrima iz Njemačke. I problema s pobožnim kršćanima. Pobožni kršćani silom hoće da hagioterapija bude pastoralni rad a psihoterapeuti hoće da to bude pastoralni rad, da mi nemamo ništa sa psihoterapijom. Ja kažem da mi nemamo ništa sa psihoterapijom i psihijatrijom. Ja poštujem vašu kompetenciju, autonomiju. Ali vi nemate ništa sa mnom, što vi znadete o duhu, smislu života? Psiha to, životinje znale smisao života kad bi psiha bila kompetentna.* Izvanredni studij.Mi smo putovali u razne zemlje Europe pa smo držali školu hagioterapije, jedan, drugi , treći, četvrti vikend, pa su onda bile prakse, škole, ispiti i ljudi su godinama studirali da nikad nisu postali hagioasistenti. Uzaludan posao smo radili. Školovali smo ljude vani a da nigdje nismo stvorili jednu ustanovu, koja bi štitila hagioterapiju. Promovirala ju, bila sposobna školovati. Ako hoću studirati u nekom sveučilištu u Americi onda idem tamo a ne da američko sveučilište dolazi amo da mene školuje. Krivo smo činili. Vidio sam da je puno bolje kad u tjedan dana imate kompletnu viziju što je to hagioterapija, njezina izranjenost, kako dijagnosticirati kako pomoći čovjeku izići iz te patnje. U tih tjedan dana mi vama možemo i formaciju dati i praksu. Vidjet ćete, stvari su prilično jednostavne. Ono gdje je najteže to je ono što sam vam dosada rekao, da iziđemo iz svoga krivog, neznanstvenog mentaliteta. Da miješamo duhovnu dušu sa psihom, tu je problem, ili psihijatriju s religijom, onda psihijatri misle da mogu ispovijedati ljude. Teški problemi. Kad izoliramo duhovnu dušu onda stvari okreću se svom pravom cilju onda svaka znanost ima svoje kompetencije jer može raditi mirno svoje. Ovaj tjedan dana je za predavanje i formaciju. Formacija- odgoj nutarnji, to je i nama dano, da postimo ovih dana. Nitko se ne smije osim mene. Morate sve to upotpuniti zato imate knjige, moje, koje su priručnici: Dijagnoza duše i hagioterapija, Otkriće duhovne terapije, Ovisnost i sloboda, Agresivnost i povjerenje, Duhovno pomoći čovjeku, Oče, Susret sa živim Bogom. To morate listati i čitati. Morate proučiti ovo što ovdje kažem. Napisao sam o ovome knjigu al ju još nisam izdao, jer mi stalno dolaze nove stvari

5



pa mi ju žao izdati. Htio bi komplet, a ono mi život ide dalje i postavlja nove sadržaje al ćete dobiti jednom i to. Uvod 4.Uz priručnike preporučam i ovu literaturu:

Daniel Amen, neuroznanstvenik iz Kalifornije, Liječenje hardwarea duše, i Kako funkcionira vaš mozak. Njegova glasovita rečenica u prvoj knjizi jest: «dobro liječi , a zlo razara dušu i mozak.» znanstveno je dokazano da pozitivan i duhovan život poboljšava funkciju mozga. Lijek mozga: misaona duhovna terapija – za depresiju, tjeskobu, poremećaj prehrane, bračnih problema i zvanja. Kao i molitva i meditacija. Mozak reagira na ono što ti misliš, govoriš, odlučuješ se i činiš.

B. Lipton: da 60% pacebo efekt djeluje, znači da 60% ćeš brže izliječiti mozak ako se obratiš. Ako si negativan, noncebo, nasuprot placebo efektu, noceo. Znači škoditi. Ti razaraš mozak kada negativno misliš, negativno govoriš, odlučuješ se za negativno, govoriš protiv nekoga negativno, djeluješ negativno. DOMAĆI RAD: do pola noći ne izgovoriti ni jednu negativnu riječ, da treniraš pozitivnu riječ govoriti. Bit će dobro, zašto, jer je dobro, apsolutno, ono ne može propasti a zlo je ono čega nema, to je razaranje svega, to je bit stvari. Zlo razara postojanje. Navike (jače su od naših genetskih zapisa. Što se dogodilo nekom tko je postao ovisnik o drogi, tri četiri puta je uzima, i navikao se on ne može natrag, on više ne raspolaže svojom slobodom i svojim tijelom. Što se dogodilo čovjeku koji je počeo psovati, dva tri puta i više se ne može toga osloboditi. Pušaču, probaj se odreći ako možeš? Alkoholičaru, čovjeku koji ogovara, osobito tko pije crnu kavu. Kažu mi, što ćemo razgovarati ako nećemo ogovarati.) Knjiga - Biologija vjerovanja

Francis Collins: Božji jezik, gdje kaže da je gene pisao sam Stvoritelj. Daniel Goleman: Emotivna inteligencija, upinje se na razinu duha. UNICEF: majke, razgovarajte sa svojim bebama, jer bebe sve razumije, jer beba razumije

srcem a srce je duh, to je intuitivna spoznaja. Čuvajte se djece, djeca sve znaju što vi govorite a vi mislite da ne znaju. Još dok je u utrobi majke dijete zna kakva si majka i kakav si otac, itekako, čuje, zna, to je intuitivna spoznaja. Ne samo preko amigdale preko koje se događa spoznaja nego mimo mozga ako je to uopće moguće, ali negdje se događa tako blic spoznaja, efekt da je djetetu totalno jasno. Djeca znaju za Boga, djeca pate kad dođu u ateistički brak. Od trenutka začeća dijete zna da postoji Bog, ono zna da postoji Bog. I kad počneš s djetetom samo jedan Očenaš, dijete uživa. Prvi saveznik djeteta je Bog i njegov Otac. Dijete dolazi u ono što mu roditelji daju, prihofizička razina sa strahom i mukom jer tim ulazi u patnju, krivicu, smrt svijeta. A uživa u onom što je dobio od Boga, osobnost, duh koji nikad ne propada. Vidjeli smo tu su najteže patnje djece i svakog čovjeka.

Matias Beck: dr. medicine, i teologije, knjiga: «Psihosomatska medicina, teologija i teološka antropologija.» «Rak i duša», geni duh mozak i Bog, istražuje zašto nastaje rak, 70% raka nastaje na temelju što je čovjek negativan u sebi. Stanice bježe od čovjeka, on uništava život.

Karl Rahner: kaže da je bolest znak nereda u duhovnoj duši, otpad od središta-Boga. B. Haering: «Kristov zakon I i II dio» Krik duše nastaje kad čovjek zna da treba moralno

činiti a čini suprotno. To je suprostavljanje životu i da su to najdublje čovjekove patnje. U prvom svesku.

Eugen Biser: egzistencijalne bolesti vode čovjeka prema želji za razaranjem, to su te hagioterapijske bolesti, suicid. U agresivnost, zlobu a sve je to pojam grijeha. Grešnost i agresivnost potječu od mogućnosti da čovjek odbije prapoziv da prihvati sebe. Vidjet ćete gdje je najveći problem čovjeka i gdje nastaje zlo, tamo gdje ne može sebe prihvatiti iz Stvoriteljeve ruke, jer čovjek kaže, ne, ne želim živjeti. U čemu je bit đavla? On ne prima

6



svoju egzistenciju. On želi biti kao Bog. U čemu je biblijski opis Adama i Eve i njihovog grijeha, oni nisu mogli prihvatiti da budu samo to, htjeli su biti kao bogovi. Ti razaraš sebe kad ne prihvaćaš sebe. Nisam našao čovjeka koji je sebe prihvatio. Tko bi sebe volio, ne. Pogotovo kršćani. Oni govore, treba ljubiti Boga svim srcem, svom dušem svim umom, a bližnjega kao samoga sebe a sebe nitko ne voli, kažu, sebe treba prezreti, trebaš bit ponizan, uništit sebe, grozno. Isus je za mene umro a ja bi sebe trebao prezret. Kako je sve naglavce postavljeno. Hagioterapija ima previše posla samo dok ljudima pokaže pravi put. Bit Boga je da je on samo ljubav. i samo dobrota i samo istina i samo istina o tebi te oslobađa. Bog postoji zato da uživaš. Zašto si nesretan, zašto se ne smiješ? Samo zato što ne prihvaćaš i ne voliš sebe. Nisi nikad sebe zavolio. Nisam našao čovjeka koji je sebe zavolio. Pokušavam ući u tišinu svaki dan i sebe zavoliti al nikako da sebe nađem. Tek polako sad kad pronalazim duhovnu dušu. Niti poznamo niti volimo sebe, to je naš najveći problem. A to znači kao što kaže E. Biser, fundamentalni teolog, kad čovjek odbije onaj iskonski prapoziv da živiš kad to odbiješ to je zlo i najteža bolest. Lijek: izvući iz otpada od samoga sebe i pomoći mu da se potpuno ostvari. Bit nije da prezreš svoje tijelo, dušu, jelo i piće da pljuješ po sebi, to je kriminal, najteži grijeh, da sebe ne voliš. Onako kako te voli Bog, a kako te voli Bog? On uživa što ti postojiš. Bog je došao da tebe spasi od tvojih grijeha jer te oni razaraju, ubijaju. Od tvoje korupcije, od tvoje negativnosti, zato je došao da umre za tebe, tko te ikad volio tako? Jesi sebe ikad tako volio? Bitna razlika između egoizma i ljubavi prema sebi. Egoist želi sve imati makar pogazio, prodao svoju savjest, svoju dušu, sebe. On hoće imati. To je korupcija najteža. Onaj koji sebe voli, sebe voliš kad si spreman sve izgubiti ali da sebe ne daš, svoju dušu nećeš, kad voliš sebe. To je druga domaća zadaća. Noćas zavoljeti sebe. Prije ideš u krevet, pomiluj se po kosi i pitaj se, čija je to kosa, pomiluj se po ruci, čija je to ruka? Susjedova, jel? Ili tvoja? Pomiluj svoje lice, čije je to? Progovori i oslušni svoj glas, čiji je to glas? Malo slušaj kako ti duša jeca i kako boli ju sve što je ne voliš i malo s dušom zaplači bit će ti lakše. Prijatelju, sve što imaš ovdje na Zemlji, to si ti. Kad sebe izgubiš, ti ništa nemaš i ti ništa ne možeš imati. Dokle god sebe imaš i sebe voliš ti sve možeš imati. Ti si sebi jedina šansa sve drugo je besmisao. Skuplja, sutra ćeš umrijeti. Reci mi tko može uništiti kad si nekom dobar? Kad nekome obrišeš suzu, kad daruješ vremena, utješnu riječ dvije cigle za kuću i tri kamena u Dalmaciji.

Papa Ivan Pavao II. me zapravo najviše nadahnuo da proučavao ovo što proučavam jer ja sam teolog. Prof. fundamentalne teologije. Zato je to moja struka jer fundamentalna teologija proučava ono područje između filozofije i teologije. Svijeta i Crkve, ono što je povijest što kažu o Isusu Kristu i ono što vjera vjeruje. Ona daje temelje teologiji i vjeri i crkvi ona to proučava, njezin smisao. «spasonosno trpljenje» (SC5) enciklika rekao da postoje bolesti duhovne naravi. Toliko sam mu zahvalan. Da postoji bol koja nije ni psihička ni fizička, nego bol duhovne naravi. Da postoje duhovne bolesti koje su teže nego druge dijagnosticirati i naći terapiju, to mi me izazvalo, idem ja ono što je teško. Teologija kaže da je grijeh ono što ti proizvoljno činiš. To je rascjepkanost duha a zdravlje je cjelovitost. Zlo razbacuje čovjekovu cjelinu a duhovni lijek, sabire i oslobađa. Bit đavla je diabolos, dijaboličan, razbacivati nešto, dijeli ljude jedne od drugih. Kad nekoga ogovaraš, više ne možeš s njim biti , kad se na nekoga naljutiš, vi ste posvađani i ne možete biti zajedno. Kad nekoga mrziš, bježiš od njega . kad je netko zao, svi bježe od njega. Sva su vrata zatvorena. Isto se i tvoja duša razbacuje, misli na jednu, volja na drugu, tijelo na treću stranu, sav si rascjepkan i više ne znaš što je važno, jesti, piti, ili postiti, spavati, moliti. Sve je važno al nešto je najvažnije. Obraćenje je bit lijeka duhovne duše, vidjet ćete sami. Ne ono obraćenje koje govorimo u teologiji to je drugo područje. Ovo je niže područje čovjeka zapravo i ovdje je lijek za duhovnu dušu, obrat. Do danas si bio zao, pokušaj od danas biti dobar. Negativno govorio? Sad počni pozitivno. Do sad nisi

7



htio nekome oprostiti? Oprosti večeras. Sebe najviše mrzio svoju nogu, glas, nos. Filozofija onda govori o dobroti, ljubavi istini itd. to je zdravlje a zlo, laž i mržnja su bolest. Imate tu niz filozofa i teologa, K.Rahner, Baltasar, Haering. Filozofe: Koret, Maks Sheler*. Nikolaj Berđajev* je prekrasna knjiga, Duh i realnost. Dva sveska Filosofides gaistes*, njemački filozofi izdaju.

W.Beinert: bolest je u temelju plod krivog oblika življenja vlastitog bića. Kad živiš za trbuh umjesto za duh i kreativnost, kad živiš za nešto u sebi umjesto za sebe, tu je cijeli problem. Umjesto da voliš sebe ti voliš svoje lice, usne, želudac, a sebe zaboraviš. I sve dobiješ a sebe izgubiš, u tom je problem.

S.Kierkegaard: čovjek je bolestan na smrt. Martin Heidegger: čovjek biće na smrt, egzistencijalna krivnja je napuštanje reda ljudskog

svijeta. E. Fromm:Savjest je znanje o najvišem cilju, spoznaja sebe. Vrlina je osjećaj

odgovornosti prema vlastitoj egzistenciji. Porok je neodgovornost prema samome sebi. «Umijeće ljubavi», «Psihoanaliza i religija».

Mueller – Eckhard: savjest je utemeljena na bitku, s njom čovjek stoji ili pada. Savjest nije tvoj neprijatelj, savjest je znak na tvom životnom putu. Ako piše da voziš 40 a ti voziš 240 i ubiješ se, savjest kaže da čuvaš život. Svaka negativna misao razara a pozitivna izgrađuje mozak liječi tvoju dušu. Probajte večeras govoriti samo pozitivno, vi ćete se sutra svi smijati i meni će biti neobično. Neće vam nitko moći ispričati vic. Jer ćete već biti nasmijani. A ne tako ozbiljni kao večeras.

Viktor Frankl: psihoterapeut, neuropsihijatar: duh je prkos. I to njegovo otkriće da u podsvijesti nije ono što je Freud mislio, libido i potisnuti negativni doživljaji i sadržaji, nego da je tu duh. Da je u podsvijesti Bog.

Elisabeth Lukas je njegova učenica. Logoterapiji je pokušala dodati nekoliko mehanizama. « i tvoja patnja ima smisla».

C.G. Jung: «O religiji i kršćanstvu», zdravlje dolazi kad čovjek pronađe svoj religiozni stav, posljednju odgovornost, dubinu životnih pitanja. Religiozno iskustvo je izraz za egzistenciju i funkciju nesvjesnog. Za liječenje duše neophodno je religiozno iskustvo. Njegova rečenica da nijedan od njegovih pacijenata koji su prošli 35 god života, nisi mogli ozdraviti dok se nisu vratili religiji djetinjstva. Jedno je religija a drugo religioznost. Religioznost je čovjekova stalna veza s Bogom, a religija institucija koja ti želi pomoći da tvoja religioznost se razvije, a može ti i odmoći. Postaje formalna i čovjek zaboravi svoje vlastito srce. Formalna religija je opasna uvijek.

Artur Jores, prof. u Hamburgu, 70 % bolesti su uzrokovane duhom, savjest je glas života. Specifično ljudska bolest nastaje kad čovjek ne može realizirati svoje biće, nadići sebe.»čovjek i njegova bolest»

H. Schipperges: čovjek je zdrav kad pronađe strukturu smisla. Smisao je Bog, struktura smisla je vjera. (Vjerovati znači, očekivati dobro. Čim kažem vjera mislite u Boga vjerovati, ne, oslobodite se tih primisli. Jedno je teološka vjera. vjera je tkivo čovjeka, ti vjeruješ da će biti dobro večeras. Ti možeš zaspati samo ako vjeruješ da ćeš ujutro ustati. Hrana koju uzimaš nije otrovna, da te čovjek pokraj tebe neće ubiti. Ti vjeruješ, nemaš drugog izlaza. Ti vjeruješ da ćeš sutra živjeti. to je vjera, to je očekivanje dobra. Vjera je spoznaja da te netko voli. Vjera je projekt koji te vuče, kad kažem ja sam zdrav onda me moja vjera vuče i moje tijelo ide tamo.

Zohar – Marshall: neki su je prezreli jer ima hinduizma i koječega al je to uglavnom, filozofija, psihologija, psihijatrija, teologija jer su stručnjaci, bračni par. «Duhovna inteligencija bitna inteligencija», Duhovno zdravlje je stanje čvrste cjelovitost. Duhovna inteligencija je sredstvo pomoći kojega se možemo izliječiti: sabranost, molitva, moral.

8



Duhovna bolest je otkinuće od središta sebe. Izgubio si središte sebe, više ne znaš što je važno, nevažno.

Pravoslavna teologija – J.C. Larchet: dvije su opasnosti: prva reducirati psihičko na duhovno i druga pomiješati psihičko i duhovno. Prva pogreška je u pravoslavlju, druga u katolika. Mentalne i duhovne bolesti. «L inconscio spirituale», «Psihičke i duhovne bolesti».

Metropolitan of Nafpaktos Hierotheos: «the illness and cure of the soul in the orthodox tradition»

Cd 2HagioterapijaSmisao – istražuješ što je to duhovna duša i da ju liječiš. HAGIOS- svet, therapeia- liječiti. Sveto liječenje. Zašto sam tako nazvao, jer je čovjekova duhovna duša od Boga, ne od roditelja, ne stvaraju roditelji duhovnu dušu. KKC – roditelji ne produciraju čovjekovu duhovnu dušu. Osobnost djeteta ne daju roditelji i ne mogu dati roditelji, kako će dati, originalnost ,osobnost, oni daju psihofizičku razinu a Bog stvara u trenutku začeća duhovnu dušu. Svaki od nas je stvoren od trojice, otac, majka i Bog. Jer Bog stvara duhovnu dušu, zato je to sveto pa sam nazvao sveta. Kad je počela hagioterapija? 90.tih godina, prije toga smo imali molitve za iscjeljenje crkve. To je bila evangelizacija i ja sam držao seminare. Sve smo to upotrebljavali do devedesetih godina i nakon toga u hagioterapiji , pa se to zadržalo i do 2000. godine tako da još imam ljude koji liječe nutarnjim iscjeljenjem koji nemaju pojam o hagioterapiji oni mole za ljude a to nije hagioterapija. Molitva je evangelizacija, pastoral Crkve, molitva je religioznost, molitva je vjera u Boga, to je drugo očekivati čudo zato nemate iscjeljenja duha molitvom. Ne može doći do toga. Morate poznavati mehanizme duhovne duše, kao i mehanizme psihičke duše, kao i mehanizme tijela i kad znaš gdje se pokvarilo ideš napraviti suprotno i pomoći čovjeku. Znam da ću među vama razočarati pobožne, al što ja mogu? Morate držati u svetosti ono što je religioznost, pastoral Crkve ono što je Isusovo djelo, to je naš odnos prema Bogu. Crkva nema ništa drugo nego urediti naš odnos prema Bogu. A to nije duhovna duša, ona ne liječi duhovnu dušu. Imate toliko ovisnosti, depresija, suicida u crkvi. I to onih koji su duboko religiozni. Dakle, ne rješava to religija, vi morate imati medicinu bar za duhovnu dušu da osjetite a gdje to nastaje depresija. Depresija ne nastaje tamo gdje čovjek ne moli, gdje se nije ispovjedio i nije primio pričest nego gdje čovjek ne može vjerovati da je voljen od Boga da mu hoće oprostit da je Bog ljubav. mi vidimo kad tako čovjeka spojimo sa bezuvjetnom Božjom ljubavi na taj filozofski način, stvari se rješavaju. Jedno je što radi crkva i što rade religije, drugo je što radi psihijatrija, psihoterapija a treće što radi hagioterapija. Vjerujem da je tu vas 90 % jer mislite da imate nešto pobožno ovdje, nemate, ovo je samo znanost. Kad kažem znanost, što onda mislim? Tko je stvorio svijet? Za mene, zna se, i znanost kaže – Stvoritelj. Tko je postavio zakone u svijet? Bog, Stvoritelj, svaki znanstvenik, fizičar i kemičar, medicinar, psiholog itd, hagioznanstvenik, to su ljudi koji dotiču Božje djelo, ono što je Bog stavio u prirodu, to su zakoni, oni njih dotiču i oni dotiču Boga, zapravo razgovaraju s Bogom. Zato jedan kemičar kad ulazi u laboratorij, ulazi u crkvu, to je svetinja, on otkriva ono što je Bog stvorio. Imamo dvije vrste otkrića. Što znanstvenici rade, oni otkrivaju, ono što je već prije bilo a nama skriveno. Jeste li svjesni da znanstvenici ne stvaraju ništa novo? Oni otkrivaju ono što već postoji. Oko nas postoji toliko sila i snaga a mi to ne znamo, nama je to skriveno, onda znanstvenik to otkrije. Kao da imaš nešto pokriveno i on otkrije. To je znanost, a što je to što on otkrije? To je Bog stavio u prirodu, atomsku, električnu energiju, sunce, mjesec zvijezde sve sile, psihičke, duhovne, stavio tu. Znanost je svetinja, isto kao i religija. Tragično je kad mi to odvajamo. Zato, istraživati hagioterapiju znači biti u radionici Boga Stvoritelja, Oca nebeskog, koji je stvorio svijet. Ja dotičem njegovu ljubav, a biti kršćanin i

9



proučavati teologiju znači dodirivati Njegova sina Isusa Krista koji je došao za nas, trpio i umro, to je nešto drugo. Teško ću ja vas obratiti, vidim. Jedno je što otkriva znanost, to je skriveno, a drugo što mi otkriva kršćanska objava koja mi otkriva da je Bog trojstven, da me ludo voli, da me stvorio, da je Njegov svijet, da je poslao za mene sina da za mene umre, da ja mogu s njim razgovarati, oni mi otkriva ono što ne može znanost. Isus došao i rekao mi. Pitajte malo dijete u utrobi majke, da li postoji njegova majka? I što će reći, nema je. Pitajte ga postoji li svijet izvan ove utrobe majke, gluposti, kakav svijet. Kako da dijete dozna ima li njegova mama? U utrobi majke? Tako da netko dođe unutra, napravi carski rez i kaže, čuj mali, mama postoji. Kao dijete u utrobi majke 9 mjeseci. Mi smo ovdje na zemlji 90 godina, isto tako u jednoj utrobi gdje ne znamo što je izvan toga. Kud su naši pokojnici, od kuda nam dolaze djeca. ne znamo. Kao što tom djetetu možeš doći i reći postoji li njegova mama, tako je došao On izvana, i rekao, postoji vaš Otac, voli vas ludo, mi kažemo, nismo sigurni, mi smo grešni moj grijeh, moj grijeh, on, nemojte moj grijeh, voliš me, idem biti dobar. Idem se vratiti kući. A ja ne bi, ostao bi u ovom svijetu. Ja bi još malo griješio, razarao sebe i svijet. IZOBRAZBA I FORMACIJA U HAGIOTERAPIJI: izobrazba, formacija, trajno usavršavanje, to troje imate.

Jedno je Duh Sveti koji u nama djeluje to proučava znanost – pneumatologija. Drugo je iskustvo duha, to hagioterapija proučava. Kad čitate Sv. pismo imate gdje piše Duh velikim a drugdje malim slovom, to je čovjekov duh. Duh Sveti i njegovo djelo proučava teologija i duhovnost, duhovna teologija a čovjekov duh i njegove zakonitosti u hagioterapiji. Filozofska antropologija nešto je u tome proučavala, al ne ko u ovom obliku u kojem se pokušava sistematski zahvatiti cijelu čovjekovu duhovnu dušu. (cd 2 nekih desetak minuta i kraj prvog dana T.Ivančića, slijedi 7.7. po cd-u formacija 1)

cd 3kad govorimo o hagioterapiji, onda mislimo na studij hagioterapije koji sadrži tri područja.1. naučiti teološki studij, treba najprije uočiti filozofske i teološke pojmove.2. formacija3. hagioterapija u užem smislu.

Mi ćemo sad ići u hagioterapiju u užem smislu, pravom smislu to znači proučavanje čovjekove duhovne duše. Specifični dio ima četiri kolegija, predmeta.

1. Antropološka pneumatologija2. pneumatološka bol i patnje3. pneumatološka dijagnoza4. putovi u pneumatološko zdravlje

(jedno je hagioterapija u širem smislu, da treba završiti filozofsko teološki studij ili petogodišnji, dvogodišnji ili trogodišnji ali treba poznavati temeljne pojmove iz filozofije i teologije. Drugo je formacija – osposobljavanje samog sebe za rad u hagioterapiji, znači, samo zdrav čovjek može ozdraviti drugog. To je bitna razlika između medicine i psihijatrije s jedne strane i hagioterapije s druge strane. U medicini može biti liječnik bolesti a unatoč tome liječiti, jer ne liječi on nego lijek. U psihijatriji isto kad se radi o medikamentozno m liječenju, u hagioterapiji se može izliječiti samo ukoliko je čovjek izliječen. Lijek i liječnik je sam hagioasistent. Čovjek koji je stručnjak u hagioterapiji zove se hagioasistent. Koga on liječi, zove se hagiopacijent. Nemojte se zbuniti pa reći hagioterapeut, mi nismo psihoterapeuti, nemamo ništa sa psihoterapijom, vrlo su važna ta razgraničenja. Jer ćete imati sto problema.)

10



Antropološka pneumatologijaHagioterapija u užem smislu. Kratko, opće pojmove. Čovjek je duh, duša ,tijelo. Tako se razlikuje. To je krivo. Čovjek je samo duhovna duša. To ću u tijeku predavanja objasniti da znate to razlikovati. Specifičnost čovjeka je duhovna duša. duhovna duša nije jedan rez između psihe i religioznosti kako rekosmo jučer nego je čitav čovjek duhovna duša to znači da moja osobnost, svijest, duhovnost, zahvaća kako psihu tako i tijelo, prema tome, ono što oživljava svaku stanicu moga bića jest duh. Ono što mene čini psihičkim bićem je opet duhovno prožeto. Čovjekova psihologija je daleko dijametralno udaljena od bilo kakve životinjske. Čovjekova psiha je uvije prožeta duhom. Čovjekovo tijelo uvijek je duhovno. Ne može se rastaviti i reći moje tijelo je vanjsko, svjetovno a moj duh je Božji-krivo. Mi imamo sličnost sa životinjama al nikad čovjekova psiha nije životinjska. Nikad čovjekovo tjelesno vladanje nije nikada životinjsko. Čovjek i kad jede, pije, hoda, i urliče i kad ga boli, nikad nije životinja, niti sličan, on je uvijek čovjek. Njega uvijek prožima duhovna stvarnost, duhovna dimenzija, osobnost. Čovjek je uvijek svet, čitav. Bog je jedini otac čovjeka, broj tri*. To je ono što nam Isus iz Nazareta, povijesna osoba. Vi znate da kršćani ne vjeruju u Boga? Jer ako vjeruju u Boga onda su pogani. Kršćani vjeruju u Isusa Krista a on nije izmišljeni Bog. Isus iz Nazareta nije nekakav ni filozofski ni religijski Bog, on je povijesna osoba, to je čovjek, Židov i z Nazareta kojemu ja vjerujem jer mi donosi informacije odozgo, jer je reko bi član Presvetog Trojstva. Jer je Bog u sebi. Tu se kršćani razlikuju od svih religija. Kršćanstvo nije religija, odnosno, kršćanstvo postaje religija i to je iskvarenost uvijek. Ne smijete biti kršćani, nego budite Crkva, oni koji vjeruju u Isusa Krista. Kršćani to je već kulturalna kategorija zapravo koja se udaljava od onoga što je Crkva. U crkvi sam ne zato što je to jedna religijska zajednica niti što ima pametnih ljudi, ne, nego samo zato što je Isus iz Nazareta Bog a ne samo čovjek i što se na njega mogu do kraja osloniti. Isus mi donosi informaciju da je samo Bog moj Otac. On kaže, nikoga ne zovite Ocem, jedan je vaš Otac. Onaj na nebesima. Ako Bog meni daje duhovnu dimenziju, ako Bog u trenutku začeća stvara meni duhovnu dušu, znači, mene stvorio, onda je samo on moj Otac. Onda su naši roditelji samo posvojeni roditelji. Oni nas nisu ni željeli ni voljeli ni htjeli to vas moram razočarati. Na radost, mene je Bog želio, Bog volio, čeznuo za mnom, Bog stvorio, Bog uživa što ja postojim i to je meni radost. Ako se držite roditelja i očekujete njihovu ljubav, vi ćete se uvijek razočarati. Jer ako očekujete ljubav onoga koji je jedini Otac, onda ćete uvijek biti sretni i svemoćni. Zato moramo promijeniti svoj mentalitet, kršćani su previše religijski, religiozni ljudi a to je loše. Jer religije isto treba otkupiti od grijeha i zla. Mi mislimo kad ideš u Crkvu da se spašavaš, ne, nego samo ako se susretneš sa Isusom iz Nazareta ako ti je On Prijatelj, to je velika razlika. Ima bezbroj ljudi koji idu previše u Crkvu i previše mole a zločesti su. Onaj koji postane s Isusom prijatelj, ne može više biti zločest. On je novi čovjek. Ima novi mentalitet i oko njega se stvara bolje društvo. Bog je jedini otac čovjeka. To je potrebno jer je Bog danas znanstveno jasno izrečen. Vidjeli ste što je unicef rekao, dijete razumije sve. Mala bebe sve razumije, dijete zna za Boga od trenutka začeća. Frankl jasno o tome govori da je Bog u podsvijesti svakog čovjeka. Autori duhovne inteligencije kažu da je Bog u središtu čovjeka. Bog je temeljna funkcija čovjeka, čovjek ne funkcionira bez Boga. Najteža njegova bolest je bezbožnost, ateizam, a tu morate paziti da se ne vratite religiji i mislite vrši religiozne dužnosti, on je vjernik, ne, on je religiozan čovjek. Među vjernicima ima najviše ateista. Ateizam je specifično kršćanska pojava. Koncil to jasno kaže, zato što mi ne živimo to, taj susret sa Isusom, zbog toga je ateizam u nama. Tko to abortira djecu ako ne kršćani, tko to stvara ratove i oružje ako ne kršćani, tko rastavlja brakove ako ne kršćani? Kršćanin uništavaju vjeru u Isusa Krista. Drugi misle da je to biti kršćanin, biti lopov a inače kaže ja sam kršten, i ponekad ide u Crkvu, ne. Kršćanin je samo onaj koji se u susretu sa Isusom iz Nazareta preobrazio. Postao kao On, dijete Božje, jer ja jesam dijete Božje. Svaki čovjek je Božje dijete. Bog je u trenutku začeća tebe želio, volio,

11



stvorio. Bog tebe zna. Smisao života je naći Njega, to sva literatura neuroznanstvena o tome govori. Jung, sam je to izrekao, nemoguće ako se ne vratiš Bogu svoga djetinjstva. Nije rekao religiji. Onako kao dijete doživljava Boga, dijete uživa u Bogu. Onda ga roditelji načine ateistom a onda vjeroučitelji naprave još gorim. A onda ga mi svećenici tek upropastimo. Da ne mora ići ni u Crkvu. Naš mentalite je obratan, mi mislimo da roditelji nauče dijete vjerovati u Boga, ne, krivo, djeca uče roditelje. Nikog nisam vidio da tako duboko moli kako dijete, beba. Čak ne zna ni govoriti, i nigdje nisam vidio većeg ateista nego kršćana srednjih godina, 40-te, 50-te. Tek negdje u 80-toj počnu opet tražiti Boga jer se približavaju Nebu. Zato se djeca i bake razumiju. Djeca su upravo došla od Boga i čude se kako njihovi roditelji ateistički, nikad ne mole, samo se svađaju, dijete se čudi i plače kraj takvih roditelja, baka i djed upravo idu u nebo pa su blizu Boga. Onda se razumiju te dvije generacije. Dijete uvijek nađe utjehu kod bake i djeda, kod mame i tate samo razočaranje. Mame nikad nema doma, oni stalno trebaju nove. Dijete kaže što će mi vaši novci, vaši bomboni, ja hoću vas. Naše društvo treba strahovito puno hagioterapije, normale, da uživamo život. Mi upropaštavamo život zarađujući novac. Umjesto da uživamo život ako treba i nešto novca zaraditi.Četvrto - u nama su ponude dobra i zla, ne postoji samo dobar i samo zao čovjek. Peto –dobro je život a zlo je razaranje života. Šesto- čovjek je projekt. Čovjek kao tjelesan čovjek i čovjek kao psiha je ograničen. On ništa ne može, on je tu, ja mogu sad tjelesno smo ovdje biti i samo sada. Ja ne mogu biti sada u Australiji. Duhom ja već u sutrašnjem danu ne sada. Za mjesec dana ja kažem, bit ću u Jadranskom moru, moj duh je ispred mene. Ja sam duhom, gdjegod hoću biti. Ja nemam granica. I bit čovjeka je da uvijek sebe vidi boljega i drugačijega. Ja mogu biti svet, ja mogu bit vrhunski čovjek ako si to ponavljaš svaki dan 153 x za tri dana si novi čovjek. Naše zlo je u tome što si stalno govorimo, ja sam loš čovjek. A što to znači, zapravo želiš reći, ja sam samo životinja. To je tvoj problem. Naša veličina je u tome, ja mogu bit drugačiji. Zlo je kad kažeš ja sam bolestan i više nema van. Veličina je u tome, ja sam zdrav, ja sebe vidim zdravog, tada moje tijelo ide za tim. Čovjekova je sudbina njegova sloboda i odluka. Tvoje tijelo čeka tvoju odluku. Hoćeš li sada ptičju gripu ili svinjsku gripu ili zdravlje, odluči se. Mi smo pre naviknuti oslanjati se na ono zlo u nama. Umjesno na dobro, sad se treba stalno navikavati na ono što je u nama dobro. Čovjek je projekt. Bit, smisao tvog života je samo u tome da se stalno razvijaš, i čovjek kad ima 90 god treba učiti iz početka a kako, tako da umre i pređe u onaj svijet gdje se može dalje razvijati. Smiješno je kad bake od 90 god. kažu, ja moram umrijeti, pa bako, što ćeš ovdje, ne možeš ići u pučku školu. Zašto se dijete rađa nakon 9 mjeseci, zato što se više tamo ne može razvijati. Majka bi pukla a dijete umrlo. Dijete mora izići u ovaj svijet i sad se može tu svestrano razvijati, hodati, učiti, kreirati, stvarati, govoriti, voziti, živjeti. Onda opet dođe do zida, stropa, sad se opet ne može više razvijati, što sad treba prijeći, u novi život. Mi kažemo, umro je, ne, otišao je na sreću razvijati se dalje. Bit neba je stalni razvoj, nećete kako mnogi misle doći u nebo pa ispružiti ruke noge kao na plaži i niš ne raditi, jok. Bog je apsolutan i on se ne može razvijati, on ima sve u jednom. Čovjek je bezgraničan, njegov duh je bezgraničan kažu filozofi, on se uvijek razvija, dolazi sve bliže Bogu i nikad ne može postati ono što je Bog, zato je sva ljepota u tome, ideš, ideš stalno naprijed. I što više piješ više si žedan. Čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe. On nije ono što je sada nego ono što može biti, ti nisi ono što jesi nego ono što možeš biti. Ne gledaj ono što jesi, ono što te sad boli, nego gledaj kako možeš izaći, postati drugačiji. Tu je bit hagioterapijske terapije.Broj dva, kad čovjek ne živi razvoj, onda je frustriran. Ovisnosti, suicidalni pokušaji, depresije, grižnje savjesti, krivice pojavljuju se tamo gdje je čovjek frustriran to znači, više se ne razvija. Zakopao je svoje talente, to je jedan od najvećih razloga čovjekove patenj ako se ne razvijaš. Ako si se vezao uz novac, ušao u mirovinu sa 35 godina i sad misliš da ćeš mirovati, nećeš, nego ćeš plakati to ti je pakao. Nitko nema prava ići u mirovinu, u penziju

12



smijete ali u mirovinu ne. Uvijek razmišljati, uvijek raditi, uvijek djelovati. Sramota je umrijeti u krevetu. Hodajući umri. kako otkriti patnju duhovne duše? Ne govorimo o bolesti na duhovnom području, nema bolesti, nego patnja i bol. Bolest je nešto što možemo pronaći, opipati, rana koju zavijemo i stavljamo lijek na nju. Na duhovnoj razini to se ne može. Ne može se tako kako se u psihoterapiji da se analiziraš, depresiju, suicid, grijeh. Analiziraš mržnju kako bi postao ljubav-taman. To je besmisao. Nego jedino da doneseš ljubav. kako otkriti patnju? To nije teško jer nam pacijent sam otkrije a mi tražimo uzroke. Koji su putovi do oporavka? Vidjeti ćete, temeljni put je birati ono što je dobro. Birati život. Hagioterapija otkriva čovjekov smisao i liječi ga od razaranja. Zlo razara. Bit čovjeka je tijelo i duh, tako mi to kažemo. Da je on od zemaljske ograničene dimenzije i da je od duhovne, bezgranične dimenzije i sad je samo važno na što se oslanjaš? Na ograničenu dimenziju svoga bića ili neograničenu? Prvo, antropološka pneumatologija, sjetite se ona četiri dijela, kolegija...(vidi skriptu)

I. antropološka pneumatologijaimamo tri dijela: filozofski, što je to duhovna duša, organski-koji su to organi duhovne duše, fenomenološki-kako se to izražava duša, po kojim znakovima se prepoznaje i kako možemo razlikovati od drugih čovjekovih sposobnosti.

FILOZOFSKI DIOA što je to duh? Od čega se duh sastoji, kako duh izgleda? Nitko to ne zna. U običnom govoru, mi kao da znamo što je to duhovno, ali kad dođe do pitanja da analiziramo, da napravimo pojam, definiciju, tad smo nemoćni, nitko ništa ne zna. Kakvo je tkivo duha? Jel to energija? Jel to dah? Misao? Misao je rezultat duha al nije duh. Jel to život? Život je plod duha. Bog je duh? Onda se pitamo a tko ti je Bog? Si njega vidio? Kako ćeš znati što je duh? Duh je zapravo temelj svega postojanja. Svega što postoji. U filozofiji se to zove bitak. Bitak je egzistencija. Bitak = ako ja sada postojim, onda nikad nije moglo biti apsolutno ništa. Iz apsolutnog ništa nikad ne može postati nešto. To je filozofski najteži problem, kako to da oduvijek nešto postoji, to nešto što mi kažemo, to nije nikada nastalo i ne može prestati biti. To je bitak. To je zapravo temelj svega što postoji. Filozofski se bitak izražava ako da je to nešto, budući da je život zapravo duh onda ne može iz nečega mrtvoga postati MI živi. Bitak mora biti živ. Da je živ, dokazuju transcendentali. Bitak je jedan, ljubav, istina, istinit, dobar i lijep. Ne može drvo biti dobro ili zlo. Samo slobodna osoba može biti dobra. Bitak je netko. Filozofija nam kaže, taj netko je samo dobar. Religije taj netko nazivaju Bog. Onda imamo velike probleme u hagioterapiji s pojmom Bog. Taj pojam bi zapravo trebalo izbaciti. Zašto? Jer svatko od nas ima drugu sliku Boga. Svi zajedno imamo razarajuću sliku Boga. Kod svih od nas je slika Boga nekoga tko te sudi. Netko tko te može uništiti. Netko ko stalno te gleda. Bježi od njega. U hagioterapiji je najbolje upotrijebiti tu sliku Boga koji ima filozofija. Dobrota, ljubav, istina, ljepota. Kad uzmemo tu sliku Boga onda nam je jasno- predivno. Da znam da je On samo dobar, ja znam, kad god pokušavam biti dobar ja sam s njime. I onda znam da samo zlo me od Njega udaljuje. Zlo, laž mržnja. Isto kad kažemo Bog mislimo to je netko kao mi, ko hoda među nama i samo gleda kakav je tko. Bog je međutim posvuda, ne možeš reći ovdje mu je glava a tamo noge. Reci mi gdje ga nema? Zato se morate naviknuti na tu filozofsku sliku Boga, sveobuhvatni, kamo god pogledaš, i tamo mu je glava i tamo su mu noge. Bog nije čovjek, to je samo Isus postao čovjekom. Druga božanska osoba, dok je bog kao ljubav, uvijek posvuda i uvijek savršen i uvijek ljubav. Što je duh? Duh je isto što i dobrota mogli bismo reći. I isto što i istina. I ljubav. znači, duh je ono samo što izgrađuje, što stvara, dobro je ono što čuva život i sve stvari u postojanju. Dobro je nešto što želi da sve postoji, postoji i postoji. Bog uživa stvarajući rekli

13



bismo. On je dobar-to je Bog Otac. On je dobrota. Isus kaže, jedan je samo dobar nema drugi. Istina- Isus kaže, ja sam istina. Bitak je jedan, ako su trojica, kako će biti jedan? Bog je jedan a u trojici. Samo ljubav može načiniti da troje njih bude jedno. Da se nikad ne rastavljaju. Duh Sveti je ljubav tako da imamo trojstvenost mi kao kršćani možemo tu duboko doživjeti kako se savršeno slaže filozofija, znanost i objava. Objava koju je donio Isus iz Nazareta i objava koju donose znanstvenici. Obje su svete objave. Znanstvenik otkriva istinu zato je znanost sveta, ne profanirajte mi znanost. Laboratorije, gdjegod se istina istražuje tu je hram Božji, tu je Bog, dotiče se samog Boga. Gdje se znanost ideologizira to je drugo. Gdje se znanstvenici sami iskvare i čine zlo i zloupotrebljavaju istinu to je drugo, tamo je laž i razaranje znanosti i života. Svaki čestiti znanstvenik koji se ne da ideologizirati od nikakvih tvrtki od nikakvih kompanija, nikakvim novcem, on je poput svećenika. On ulazi u tajnu onoga što je Bog stvorio. Budući da je po Kristu sve stvoreno, svuda nalaziš Isusa iz Nazareta, u svakoj biljci. Dodirneš ovaj zid, Njega dodirneš, dodirneš svoju ruku, Njega dodirneš, nema gdje ga nema. Sve je prepuno ljepote nekoga i nikad nisi sam. Taj koji te prati, neizmjerno je dobar. Šteta što mi se više obraćamo onome koji je zao, koji razara. Svojstva duha, kakav je duh?Filozofi kažu da je bit duha sloboda. Sloboda od prostora i vremena. Duh nije vezan za moje tijelo i neograničenost mojih mozgovnih stanica. A istovremeno je na neki način vezan za moje tijelo da čine mene da sam ja, ja. Pitanje je, a gdje sam ja? Jesam li sada tamo gdje sam duhom ne mislima, il sam tamo gdje je moj tijelo, i jedno i drugo? Duha ne možeš stisnuti u svoje tijelo. Duh uvijek tebe autoreflektira ti sam sebe promatraš, duh tebe promatra. Ti sam sebe pokušavaš procijeniti, kao da je duh izvan tebe i u tebi, on je sloboda. Zašto je sloboda vrhunska vrednota čovjeka? Zašto za slobodu ljudi daju život? Sloboda i život i sloboda je isto. U svakom trenutku ja sam odgovoran, je uvijek odlučujem, biti odgovoran znači odgovoriti nekome. Ja sam slobodan Stvoritelju odgovoriti. Ili neodgovoriti. Bit sotone, kažu autori duhovne inteligencije jest da on ne može Bogu odgovoriti. Bit zla jest da čovjek ne želi Bogu odgovoriti sa «DA». Čovjek ne želi biti kao Bog, to je Njegova tragedija. Sloboda čovjeka je da sebe prihvati ili ne prihvati. Kad se ne prihvaćaš, ti ubijaš sebe. Sve se u tebi razara. Kad sebe zavoliš i prihvatiš, sve se izgrađuje. Voljeti sebe je vrhunska ljubav prema Bogu. Mrmljati, urlati protiv sebe, ne prihvaćati sebe to je jedino zlo koje nas može spopasti. Prihvatiti sebe znači prihvatiti smrt ne kao uništenje nego kao prijelaz da se dalje razvijam. Sloboda. Čovjek je zato uvijek odgovoran, i kad spava, i kad ne odlučuje on je odlučio, odlučio je da ne odlučuje. Mi nemamo mogućnost ne odlučiti se. Ti uvijek moraš odlučivati a odluka nastaje na spoznaji. Najprije prepoznam, da je to vrabac, i neko mi kaže ubij ga, ja kažem neću, ja moram odlučit, ja volim vrapce, a vi? Vi samo slavuje Sloboda i odgovornost je bit duha kažu filozofi. Treće, kreativnost. Duh stalno teži da nešto stvara. Čovjek je stvaratelj kao što je i Bog. (U makarskoj imate muzej školjki Jadranskoga mora, preko 1000 vrsta školjki imate u Jadranskom moru, znači ne da taj muzej ima 1000 školjki, nego 1000 vrsta školjki su pronašli, vrsta, pitam se što taj Bog radi?) Bog uživa stvarati, život je u zraku, na zemlji, pod zemljom, gliste itd, život je na moru, u moru, na dnu rijeke i površini, nema gdje ga nema. Bit čovjeka je stvarati i tu je bitna razlika između čovjeka i životinja. Životinja, ptica uvijek isto radi po instinktu, čovjek je slobodan i stalno kreira, jao tebi ako tebi soba već tri godine jednako izgleda. Na istom mjestu slike, ormari, iste haljine, iste papuče, ti si već mrtav, mijenjaj svaki dan bar neki potez

14



novi napravi ako hoćeš bit kreativan i čistu savjest imati. Zlo je veliko upravo duhovno zlo vi ćete morati liječiti upravo što čovjek ne stvara ne kreira novo. Čuvati, čuvati...Jesi mogao današnji doručak čuvati? Ne možeš današnje jutro sačuvati, ni današnji dan. Na tebi je gledati naprijed. Bit čovjeka je da se oslobađa prošlosti i uvijek ide na novo i novo. Star ćeš biti kad se više ne nadaš. Kad više ne gledaš naprijed. Ima zato mladih staraca, i starih mladića. Starci koji uvijek vjeruju, nadaju se žive, kreiraju, stvaraju doživotno. Posao suvremenog Europljanina i posao suvremenog globaliziranog svijeta je užasno frustrirajući. Svaki dan posao osam sati koje zapravo nije tvoje, nije kreiranje ti nešto moraš napraviti mehanički, to ubija. I još kad dođeš kući, isti kruh ista juha isto pečenje, salata, oslobodi Bože. Isti razgovori, dobar dan, dobar da, laku noć, laku noć, dobro jutro, bok, bok. Stvaraj, razvijaj se inače ćeš se ubiti. Ili već jesi mrtav. Kreativnost je bit. Tri su razloga zašto se ubijaju ljudi i zašto su ovisnici o drogi, alkoholu, cigaretama. 1. što je netko ponizio njihovu osobnost, dostojanstvo čovjeka, netko te ponizio ili sam sebe ne cijeniš, ne prihvaćaš. To je sigurno samoubojstvo. Čim počneš protiv sebe govoriti, da si ništa, da više ništa nisi, čemu živiš. Gotov si2. krivica, ranjena savjest, osjećaš krivicu zašto se ne razvijaš, osjećaš krivicu što te drugi napadaju, osjećaš krivicu jer nisi napravio ono što si trebao.3. nekreativnost, ako ne stvaraš, onda si frustriran, zašto, ljudima ne daješ od onoga što jedino ti možeš napraviti. Svoj original. Drugo – ne razvijaš svoje sposobnosti. Zakopao si ih, osjećaš da ti je život beskoristan. Moraš bar 16 sati u danu biti kreativan a onih 8 sati na poslu ubijati se. Svijest i samosvijest je bit duha. Svijest nije isto što i znanje. Znanje je teret koji nosiš u sebi, to je nešto pohranjeno u tebi. Znanje vrijedi samo ako si podsvjestiš, ako si svjestan svoga znanja. Živiš ako si svjestan sebe, i svjestan svijeta. Dvostruka transcendencija. Čovjek svojim duhom neprestano nadilazi sve što postoji. Ti si iznad svega ti nisi vezan za nijedan trenutak, ti se stalno opraštaš od svakog treba. Kad ideš na posao ti se opraštaš od svoje kuće, kuhinje, kreveta. Kad odlaziš sa posla ti se opraštaš od svoga radnoga mjesta, ljudi, kolegica. Bit čovjeka je da stalno transcendira, da stalno ide naprijed, da je stalno drugdje i mora biti drugdje. Bit je racionalne transcendencije da čovjek uvijek spoznaje sve, ja spoznajem bitak a to je sve ono što postoji, to je temelj svega. To je vrhunska apstrakcija kažemo mi a zapravo transcendencija. Transcendiram sve ovo konkretno i idem na ono što je svima zajedničko, bitak, postojanje, to je svima nama zajedničko. Moralna ili etička transcendencija – čovjek za moralne vrednote spreman sve dati. Za slobodu čovjek daje život a to znači on se odriče, žene, djece imanja, kuće, auta, radnog mjesta, novca, jela i pića, svega se odriče. Sloboda je važnija od svega na zemlji. U slobodi čovjek sebe totalno realizira. U toj transcendenciji umire za slobodu da ja ginem za pravdu, umirem za ljubav, to je vrhunski život čovjeka. Ko nije spreman za nešto dragocjeno, etičko, moralno umrijeti, nije sposoban ni živjeti. Taj je nemoralan. Jer sebe ostvaruješ kad ti iz ljubavi prema nekome možeš nešto dati. Sebe ubijaš kad god ne daš. Prestaješ bit duh, ti se ograničavaš, tvoj život nestaje. Zato su mučenici vrhunski ljudi al zato su branitelji jedne domovine koji brane slobodu svoje domovine vrhunski ljudi, to su sveci, mučenici. Takav čovjek nikad nije frustriran, frustrirani smo mi koji nismo sposobni za ništa se žrtvovati. Neću imati troje djece jer neću moći svaki dan ići u šetnju na putovanja po cijelom svijetu i sl. Gotovo je, ti si ubio sebe. Ti ne živiš više za nekoga. Ti si se vezao za nešto životinjsko, zemaljsko, materijalno, ograničeno, sebe si ograničio i onda to boli duboko. Živjeti za karijeru to znači da ti netko plješće, izgubio si život čim si počeo za to živjeti. Karijera je najgore za što možeš živjeti. To je gubitak života. To je lažna slava. Život je darovan da ga

15



daruješ a ne čuvaš. Sačuvat se život ne može. Svaki pokušaj da sačuvaš život, frustrira te. Užasava te, straši te. Umri prije nego umreš, ako želiš biti sretan u životu i uživati život. Samo kad mi je ovdje sve nevažno i kad to uložim za nešto veće, onda sam sretan. Banke treba ukinuti, jer ljudi ulažu u njih i misle da imaju novac, ne, nemaju, izgubili su ga, trebaš uložiti u nešto što se obrće, u neki posao, kompaniju, projekt. Tek tada živiš. U nekoga čovjeka uložiti. Kad uložiš onda se stostruko vraća. Kad čuvaš u banci onda gubiš i banku i sebe. I bankari ti se smiju, oni bogati a ti nemaš novca. To je najgori način čuvati novac. To je znak suvremenog čovjeka koji je postao neinteligentan. Sviđa mi se zato zaključak Duhovne inteligencije da je zapravo suvremena generacija Europljana i zapadnog svijeta totalno duhovno neinteligentna. Kaže, samo su naša djeca inteligentna, jer samo dijete zna pitati, mama jesi ti mene uzela, jesam li ja bio u tvom trbuhu? Da dijete moje, a kako, a gdje ste vi mene uzeli, jeste vi mene našli? A kako da je onaj tamo striček zločest? Roditelji kažu a pusti mali, vidiš da mi razgovaramo. Roditelji ne znaju ni djetetu odgovoriti na njegova temeljna pitanja. Dijete je inteligentno a roditelji neinteligentni. Tu je problem. Najgori su oni od 20. do 50. godine, tad se žene, udaju, diplomiraju, počnu raditi, i sad treba stan, hranu, auto, bicikl, roditi još dvoje troje djece pa ih oženiti udati pa onda odjednom razočaranje a joooj, brinuo si se samo za zemaljsko i tad dolazi do krize. Tek tad zapažaš svoju ženu i svog muža, a joj, to si ti, što ćemo mi sada, sami? Tuga. Onda se tješiš, možda će doći koje unuče. A unuka nema, il te tvoja djeca stave u starački dom, frustracija totalna. Danas je teško biti čovjek. Ontološka struktura čovjeka, filozofi kažu, sve što postoji je bitaka i bitak je duhovan, ne može biti drugačiji. To je temelj svega. Bitak je sve postojanje a čovjek je biće. Biće u bitku. Zato što je čovjek biće, ima iste zakonitosti kao i bitak. Ako je bitak jedan, lijep, dobar istinit, onda je i čovjek sretan kad si jedan. Kad nisi u sebi razdijeljen. Drugo - kad znaš istinu o sebi, da si slab a želiš biti jak. Treće-kad si dobar. I kad vjeruješ da dobro sigurno pobjeđuje. Kad se držiš zakonitosti transcendentala tad si zdrav. Osobita karakteristika bića jest materija i forma. Što to znači? U filozofiji, materija to je ono iz čega je nešto načinjeno, a forma je ono po čemu materija nešto jest, npr. ovaj stol je od drveta, (kuca), čujete ga, mi kažemo da je to stol nitko neće reći da je ovo drvo, ovo nije drvo, jel tako? Nego stol. Zanimljivo. Drvo je materija a stol je forma, oblik te materije. Ja mogu ovaj stol, isto drvo pretvoriti u stolicu, krevet. Isto drvo, ista materija, samo drugi oblik druga forma. Što je to forma? Forma je nešto što ja ovoj materiji dadnem. Stol može biti samo po tome što ja imam u glavi najprije kako mora izgledati stol i ja to dadnem ovom drvetu. Uzmem balvan i napravim stol. Oblik. Forma je dakle oblik. Samo po formi je stol, stol, ne po drvetu. Stol može biti od drveta, plastike, željeza, mramora, stol je samo po formi stol. I kaže T. Akvinski i Aristotel već davno, čovjek ima materiju, to mu je tijelo (tako da kažem) ali po čemu je on čovjek to je forma. Što je to forma čovjeka - duhovna duša. duhovna duša je forma čovjeka. Čovjek nije čovjek po tome što izgleda ovako, glava, tijelo, noge, nego po tome što ima besmrtnu dušu. Čovjek može biti bez nogu ali je potpuni čovjek. Fali mu nešto materije. Može biti bez glave i opet je čovjek. Koliki od nas bez glave jure okolo? Forma je bit čovjeka. Ne postoji ništa u svijetu bez neke forme. Čovjek je čovjek po formi koja se zove duhovna duša. Samo čovjek ima duhovnu dušu. Životinja je to po psihičkoj duši. Biljke po vegetativnoj. Anđeli su čisti duh, samo je čovjek duhovna duša nitko drugi. Biljke imaju vegetativni život, životinje imaju psihički život. Samo čovjek ima duhovnu život. Anđeo nema duhovni život, on jest duh. Samo čovjek ima duhovni život. Bit čovjeka je duhovni život. Nisam rekao religiozni nego duhovni. Pazite da krivo ne shvatite. Bit čovjeka je duhovna duša. Zašto čovjek nije duh? Samo je anđeo duh a čovjekov duh je spojen sa

16



njihovom psihom i tijelom, s materijalnim dijelom. Zbog toga je čovjek cjelina što je njegova duhovna duša zahvaća materiju. Ono što imaju i životinje i biljke, sve to ima i čovjek, ali to je pretvoreno u čovjeka jer je duhovna duša napravila to. Psiha i vegetativni život čovjekov je dobio novu formu čovjeka, duhovne duše. Zbog toga čovjek nikada ne može biti životinja. Kao što stol ne može nikada biti stolica, niti parket, ne možete imati formu stola i reći da je to parket. to možeš reći al si lud dok si normalan, ne možeš. Materija i forma i kad dodamo tu nešto drugo, a to je zabluda suvremene znanosti i ljudi i u medicini i filozofiji a to je da mi mislimo da je u našem mozgu duša. Da je mozak jedno a da je naša duša drugo, to su gluposti. To mi svi duboko vjerujemo. Mi stalno govorimo da je čovjek tijelo i duša. A to je sasvim krivo. Čovjek je samo duhovna duša. Vi nikada nemate tijelo čovjekovo, apsolutno nema tijela čovjekova bez duše. Ono što se sahranjuje nije čovjekovo tijelo, to je materija čovjekova tijela, ostatak tijela, to je materia secunda kaže T.Akvinski. materia prima, ona koja je izvorno materija ona ide sa čovjekom u nebo. Čovjek nikad nije bez materije, kaže Toma. Ako me pitate da li naše misli izlaze iz mozga ili duše? Onda vam kažem da je krivo postavljeno pitanje. Misli mogu samo iz mozga izlazit i samo iz duše. Što je mozak? Duhovna duša. Ne postoji mozak, mrtvi mozak nije mozak kad ćete to shvatiti? Ostatak mozga, materijalni ostatak mozga. Ne postoji tijelo koje je bilo mrtvo, tijelo je uvijek nešto živo, a to znači, da mi uvijek susrećemo nešto treće, to više nije ni duh ni materija nego jedno, novo. To prekrasno KKC kaže, da tijelo i duša nisu dvije naravi to je jedna jedina stvarnost. Kad liječnici proučavaju mozak onda su sad u neprilici. 10 god su temeljito istraživali mozak i ne mogu doći k sebi nikako da prepoznaju što je mozak. Oni misle da je mozak materijalan da se ravna po zakonitostima fizike i kemije a to je krivo, mozak je biologija, to je život. Uvijek oživljen, to znači to je duh koji stvara sasvim nešto novo. Kad uzmete brašna i vode i malo soli i to zajedno pomiješate, nema više brašna, ne možeš reći da donosiš na stol brašno i vodu, ne, nosiš kruh a kruh nije brašno i voda, kruh je kruh. To je nešto treće. To je već Aristotel rekao: duh je zahvatio naše tjelesne sposobnosti, naše tijelo, materiju i napravio nešto treće, to je čovjek. To je temeljno što moramo spoznati. Zašto medicina ima probleme? Zato što ne uzimaju u obzir duha. Jer ako duh ne prihvati antibiotik i ako ne prihvati Aspirin, gutaj ti ne znam koliko neće se ništa dogoditi. Tvoja duhovna duša mora to prihvatiti da to postane živo u čovjeku, aspirin postaje moje tijelo i onda mi pomaže, inače ne. Moja duša mora u tome sudjelovati. To je onda pitanje placebo efekta. Placebo i noncebo. Zošto čak 70% djeluje placebo? To znači, vjera u lijek ili vjera u liječnika. Kažu tek 30% samo lijek. Ma nije ni to točno jer 100% je i jedno i drugo. Samo lijek s dušom ide zajedno, nikada ne možeš odvojeno. Ne možeš kemijski liječiti čovjeka. Čovjek nije kemija ni fizika nego uvijek biologija, život. Moramo početi sasvim drugačije razmišljati. Sviđa mi se rečenica dr. Kandela nobelovca, kad kaže prije dvije godine sam započeo znanost o duhu. Proučavao sam mozak i nisam ništa spoznao. Pitam se zar može materijalni mozak stvarati slobodu? Slobodnu misao dati? Odlučivati? To mora još nešto drugo biti kaže on. To je materija i forma, vidjeti ćete to je prekrasno kad shvatite kako bolesti sve nastaju kad se počne forma razarati u čovjeku. Kad ti je trbuh važniji od tvoga duha i savjesti. Kad ti je profit važniji od tvoje etičke vrednote tada razaraš formu svoju i postaješ temeljito bolestan. Tad tvoja duša ne može čuvati tvoju materiju, tvoje tijelo, ono se raspada. Najprije je duh bolestan onda psiha onda i tijelo. U svakoj stanici našeg tijela je duh. Ta duhovna duša taj duh je slobodan. On odlučuje i on se buni. Ne možemo reći: ovdje sam ja, nitko ne kaže: to sam ja, svi kažu to sam ja pa se u prsa udaraju, čudno, a ja kažem to sam ja (pokazuje koliko se sjećam svoj prst). Reci, al nisam to ja? Netko me može udariti po prsti i reći to je tvoj prst, oho, oprosti, to sam

17



ja. Kako ja to mogu reći? Iako mi tu ubrizgaš malo otrova, ode ja cijeli, moja cijela duša bježi, ovo nije za život. Ne moraš tu ubrizgat u mozak. Recite mi gdje mozak nije u čovjeku? Gdje duša nije u čovjeku? Mi mozak zovemo prema onome što je zapravo fizički vidljivo jer čovjek je stalno u tom smislu duša i tijelo a to znači, tijelo uvijek se promatra, to je čovjek ozdol gledan, od materije, Biblija to kaže: Bog je uzeo praha zemaljskog. Kad kažemo duša, gledamo istog čovjeka isto tijelo al sad odozgor, ukoliko je duh zahvatio to tijelo i sad je čovjek postao duhovna duša. Zato hrvatski prijevod u Bibliji (Post 2,7) Bog je udahnuo svoj dah i tad je čovjek postao živa duša, besmrtna duša, duhovna duša. Kad je došla ta forma duha da Bog iz sebe udahnuo mene zato, čovjek je božanski velik. Zato je on sličan Bogu prema Bibliji. To je dakle odnos tijelo i duša, duhovna duša, tako da možemo reći, čovjek je uvijek duhovna duša, to je cjelina čovjeka. Ovaj odnos tijela i duša moramo misliti na to, to je samo dva aspekta gledanja, odozdo ili odozgo. Ako ozgor, on je uvijek duh, ako ozdol, on je tijelo. Ali uvijek je on cjelina, duhovna duša. Onda još jedan problem, um i razum koji je osobito danas otkriven. Jedno je um, intelekt. Intelektom spoznajem sve, univerzalno, filozofiju itd. razum stvara iz tog. Dakle intelekt intuitivno spoznaje. Intuitivna spoznaja je kao bljesak. U trenutku sve vidiš, sve ti je jasno. Kako spoznajem npr. kad kažem život, onda svatko od vas zna što je život, jel da zna? Nitko ne zna. Svi znate što je smrt, dakle svi znamo što je život. Kako to? Kad pitam što je to život? Znanstveno, razumski definirano, nitko ne zna što je život. Uzmi malu biljku, probaj ju secirati da nađeš život, gdje je život u njoj? Što to od stabla jabuke pravi prekrasne voćke? Jabuke, plodove, što ? čovjek poludi od toga. Svima nam je jasno pa da jabuka stvara jabuka i ja jedem. A kad racionalno, razumom razmišljaš, treba od toga napravit pojam, definirati. Riječ izreći, tad smo u nedoumici. Intelektom znamo stvari već, svatko od nas zna što je to bitak. Kad ga treba definirati? To nešto na ulici, jel nešto u svemiru u moru, što je to bitak? Bitak je naprosto sve što jest. To nam je intelektualno jasno ali ne razumski. Zato je borba uvijek u tome. Prirodne znanosti rade s raciom, oni mjere sve. S razumom /kraj cd br.3/

Cd 4.S razumom, oni sve preračunavaju, to su onda prirodne znanosti. Tehničke, medicinske znanosti, biomedicinske pa i sociološke znanosti. Sve je to matematika, fizika, sve je to razum. Humanističke znanosti: one se temelje na intelektu, umu a ne na raciu, razumu: filozofija, teologija, povijest itd. svakom od nas je jasno da Bog postoji, to zna svatko. Svatko je oko nas svjestan toga. Ali to je svijest intelektualna. Mi intuitivno znamo za Boga. Svima nam je jasno. A kad to treba staviti u mali ograničeni pojam, razum bi htio napraviti pojam Bog pa kad kaže Bog mi kažemo, ne to nije to. Kad kažeš riječ Bog, smrkne ti se pred očima. Moj intelekt nešto drugo vidi, nije to Bog. Onda još kad napraviš kip od toga. Ovo je Srce Isusovo, Srce Marijino – a strašno. Kažem, draga Majko Božja, što od tebe napraviše. Čovjek je ta dvostrukost. On sve zna već, svjestan je ali razum traži, daj da ja to...Zato kad mi tražimo dokaze da Bog postoji onda to samo razum traži dokaze, ništa um. Um već zna da postoji Bog. Razum kaže, de ti to meni reci, protumači. Pa vidiš, sve u prirodi govori o Bogu. Vidiš prirodni zakone, imaš pet putova dokazivanja Boga, po Tomi, Aristotelu, znanosti teološkoj-filozofskoj teodiceji. Razum kaže, dobro. Razum nikada ne može shvatiti kao intelekt, al mora imati dovoljno razloga da kaže: u redu. Nitko ne može razumom vjerovati. Razumom se razumije i zna. Intelektom se vjeruje on vidi i zato mi je jasno. Kad kažemo da vidimo nevidljivoga Boga. Ili Boga se ne može viditi, onda kažem da je to glupost, jer, ja ga vidim. Ali svojim umom, razumom ne. Očima

18



ne, ni ušima ne vidim. Jel vi vidite ušima? Ja ni rukama ništa ne vidim samo očima vidim. Ne mogu ovim očima koje su za materijalno vidjeti Boga. Bog je itekako vidljiv, ali umom, očima duha. ORGANSKI aspektA gdje je ta duhovna duša? Što to tu ima, što se tu može, osjetiti, zahvatiti? Što je to konkretno? Kad kažemo organi onda mislimo na moći, neke vrste centara u duhovnoj duši. Kao što je oko moj organ vida, zar ne? Tako moja duhovna duša ima duhovni organ vida. Kao što moje tijelo ima organe da hoda, tako i duhovna duša. Kao što moje tijelo ima želudac i tu stavljam hranu koja pretvara se u moje tijelo to ja postajem hrana. Tako moja duhovna duša ima želudac. Kad jedem dobru riječ, Božju riječ onda se to tu pretvara u mene. Postoje dakle organi naše duhovne duše. Našao sam ih dosada trideset ali vjerovatno će biti još 100. teško je uvijek definirati što je baš moć i centar a što je vrsta fenomena. Jedno 10, 20 su sigurno određeni organi. Prvi i najvažniji je OSOBA. Drugi je ŽIVOT. Treći Savjest. Četvrti INTELEKT, peti je SRCE, šesti SLOBODNA VOLJA, 7. Karakter, 8. Religioznost, 9. Duhovna mašta, 10. Govor i sluh, 11. Interpersonalnost, 12. Pamćenje i sjećanje, Svrhovitost, razum, mudrost, moralnost, kreposti, povjerenje, duhovni ukus, čuvstvo, spolnost, djelovanje, društvenost, povijesnost, transcendencija, misao, riječ, iskustvo, prirodnost. Ovo nam je važno da bismo čovjeku pomogli u njegovoj patnji. Svaki od ovih centara ima svoju bolest ako govorimo medicinski. Iz svakoga od njih izlazi bol i patnja ili ulazi radost i život. Zato je svaki organ sudbonosan za čovjeka, baš svaki. (2.odjeljak na mp3, četvrtog CD) nastavak...iz ovoga što smo govorili o filozofskom aspektu čovjeka i njegove duhovne duše izlazi legitimitet medicine da se bavi hagioterapijom iz dva razloga. Ako je svaka stanica čovjekova tijela oživljena čovjekovom duhovnom dušom onda znači ne samo lijek nego i ta stanica ona je svjesna kaže dr. Lipton da u svakoj stanici je svijest, sloboda i odluka. To znači da liječnik mora znati tako pomoći pacijentu da mu objasni njegovu bolest i objasni zašto je potrebno da vjeruje u zdravlje, da želi biti zdrav. Kako bi jače njegova duhovna duša prihvatila lijekove i liječenje i na taj način brže djelovala. Drugi razlog zašto se medicina mora obazirati na duhovnu dimenziju je u tome što prema istraživanju dr. Joresa i drugo. Oko 70% bolesti specifično ljudske bolesti. Nemaju ih životinje, a to znači da su to bolesti čovjekove duhovne duše. Iako to liječnik ne zna onda će moći liječiti samo simptomatski a ne etiološki. Al ako zna onda će pomoći pacijentu da izliječi njegovu duhovnu dimenziju jer je tamo i uzrok fizičke bolesti. Legitimno je da se konačno počne govoriti o psihosomatskopneumatološkim bolestima ili pneumatološkom gledanju na čovjekovu fizičku bolest. Opravdan je legitimitet da psihijatri budu svjesni kako je i psiha oživljena duhom, duhovnom dušom. Da čovjekovu psihu i sve moći psihe oživljava čovjekova duhovna duša. I oni znaju da mogu legitimno se koristiti duhovnom dimenzijom. Znači, ono što je učinio Frankl sa svojom logoterapijom ima potpuni legitimitet. Mnogi su mu predbacivali da je on time postao dušobrižnik što nikako nije istina. Siroče se branio time te je rekao da vjera spašava a da psihoterapija odnosno logoterapija liječi. To nije ispravno baš. Može vjera itekako liječiti a psihijatrija spasiti ako se čovjeka usmjeri na prave putove. Mislim da upravo iz spoznaja ovih filozofskih vidimo već kako psihijatrija i psihologija već moraju puno toga preuzeti od ove strane kako bi mogli pomoći psihički bolesnima. Istovremeno moramo reći ovo kako je ovdje totalno jasno da se nikako ne može reducirati psihička dimenzija na duhovnu. Ono što kaže dr. Larchet da čine pravoslavni vjernici i teolozi, kao da je sve u čovjeku duh. Jedno je duhovna duša koja oživljava psihu a drugo je psiha. Psiha ima

19



svoj legitimitet kao i tijelo, to se ne smije miješati. To nije isto. Ako duhovna duša oživljava psihu, onda ne znači da je psiha duhovna duša. Tako da je taj legitimitet potpuno ispravan, da se psihijatri trebaju služiti onim što je logoterapija napravila ali nažalost, logoterapija se prestrašila, nije otišla daleko, kako da je stala a to je šteta za psihijatriju. S druge strane jasan je i drugi legitimitet da se nikako ne smiju miješati psihologija, psiha i duhovna duša. U ovom slučaju hagioterapija i filozofska antropologija. To su dva područja različita u čovjeku. Potpuno je nelegitimno ako psihijatri misle da oni vrše službu ispovjednika i svećenika, to je zaista mizerno. Znači da ne razlikuju znanstveno ta područja koja su bitna. Ne može psihijatar nikada jednog pacijenta ispitati njegovu savjest pa mu oprostiti, to može samo Bog. Ni svećenik ne oprašta nego u ime Boga oprašta. Tu postoje zamke gdje čini mi se ako se dobro proučava duhovna dimenzija mi dobivamo pravi uvid u čovjeka i onda sve tri grane: medicina, psihijatrija i liječenje duhovne duše dobivaju svaka svoj potpuni legitimitet. Ono što je recimo kod nas u katoličkoj crkvi ne slažem se potpuno što je rekao Larchet da katolici miješaju psihu i psihičku i duhovnu dušu, ne nego nešto drugo se događa da mi svećenici nedovoljno razumijemo, ne znamo što je duhovna duša. Zato nemamo drugog sredstva nego studirati psihologiju i psihijatriju da bismo pomogli vjernicima to je zaista jedan nonsense. To se vidi kad svećenik prouči psihijatriju, psihologiju, udalji se samo od onog što je religija i što je vjera. Ništa ne može dobiti, opet ne razumije čovjeka jer vjera ne ide na psihu i psihičke sposobnosti nego na duhovne. Kad psihologija pokušava, pa imate psihologiju duhovnosti, religije. Legitimno je sa aspekta psihe pokušati razumjeti duhovnu dušu i religioznost čovjeka, to je u redu. Al ako se to miješa kao da je to sve psihologija da je to znanost o čovjeku, onda je to krivo. Postavljaju nam se jasno razgraničenja koja su bitna u znanosti i gdje treba znanstvenik biti iskren samome sebi dok proučava te stvari. Mi međusobno moramo surađivati jer čovjek je uvijek jedan. Puno puta će se dogoditi da je netko duhovno bolestan, u grijesima, da je netko razbojnik čak da je suicidalan jer u mozgu nešto manjka. Ne direktno u duhovnoj duši nego u onom dijelu gdje treba dati neke supstance. Jer čovjek je uvijek duh i tijelo koje je zajedno postalo duhovna duša. Zato stalno treba imati hranu tijela, potpuno legitimno je davati neprestano i hranu zdravu kao i lijekove zdrave čovjeku. Sve to treba dobro razlikovati i znati da sve to ima svoj veliki legitimitet. (al se ufatio legitimiteta!!!) I medicina i psihijatrija kao i sad hagioterapija vjeruje da će se razvijati dalje i ta treća medicina, al one se isprepliću ali ne smiju se miješati to je najopasnije. Iz ovog filozofskog je jasno da su dva razgraničenja totalno jasna. Pokušavam vam reć, ali ovo je usporedba. I životinja ima psihu ali životinja ne misli, ne stvara, ne vjeruje, ne piše, nema umjetnosti, nije svjesna sebe, nema savjesti. Ne želim reći da je čovjekova psiha životinjska, ona je ljudska, uvijek prožeta čovjekovom duhovnom dušom. Nemojte krivo razumjeti. Psihijatar ima s čovjekom s duhovnom dušom s onim što je dragocjeno on mora imati strahopoštovanje prema čovjeku. Čovjek je vrhunsko biće u svemiru, on je veći i od anđela. Zašto? Jer čovjek je čitavo stvorenje. Ono što imaju anđeli i čovjek ima, ima duh. Ono što ima biljke, ima. Ono što ima fizikalni mrtvi svijet, ima isto u čovjeku u njegovu biću. Čovjek je sve zapravo u sebi. Sve što je Bog stvorio u čovjeku je prisutno. Zato je čovjek gospodar prirode, ali zato je on odmah iza Boga. Bog mu je dao gospodstvo nad prirodom i on samo Boga treba štovati a sve drugo mora biti ispod njega. Čim čovjek izgubi taj red, i počne misliti da mu je važno da ima novaca, da mu je trbuh važniji, tijelo, materija važnija, on se gubi i postaje duhovno težak bolesnik. Čim se diže na svoju razinu onda je u redu. Čim hoće da umjesto Boga bude, da bude na Božjem prijestolju, da on bude Bog. I da

20



Boga više ne treba onda je glup. Ne možeš biti netko drugi. Najmanje Bog, On ti je Stvoritelj. Prema tome, duhovno zdravlje je taj sklad, harmonija, biti ono što jesi. Čovječe, postani ono što jesi. Kad govorimo o evoluciji onda je sigurno jedno da evolucija čak između vrsta ne postoji. Apsolutno nemamo nikakvog prelaznog oblika. Nema nikakvog dokaza da se sve razvijalo iz jedne amebe ili iz neke prve stanice, apsolutno nema toga dokaza. Ali ima jedna druga evolucija a to je da se čovjek može neizmjerno razvijati, da nema granica čovjekovim mogućnostima. Nema granica ni športskim rekordima. Ni tehnici ni ničemu. Gdje je problem suvremenog razvitka? Čovjek se danas razvija samo racionalno, samo prirodoznanstveno, ne razvija se duhovno, odgovorno u slobodi nego je postao rob. Zato sve što god napravi njega ubija, to je njegov grob. Otkrio atomsku energiju ali ne da ona služi nego da ga ona ubija. Zato što čovjek ne pozna sebe, svoju duhovnu dušu. Zato najviše novaca troši na oružje, na ono što ubija čovjeka. Čovjek je čovjeku najveći i jedini neprijatelj. Tako imate tu raširenu dvojnost s jedne strane čovjek je vrhunsko biće njega ne štite samo zakoni, država, to najmanje, oni su izvedeni iz jednog drugog zakona, prirodnog, da čovjeka nitko ne smije dirnuti. Svatko u savjesti osjeća ubit čovjeka to je najveća tragedija koja ti se u životu može dogoditi. Imati na savjesti život drugog čovjeka to je užas to je suicidalno. Ne da čovjeku mira ni danu ni noću, zato što je čovjek vrhunsko biće. Istovremeno se traži dostojanstvo čovjeka, duboko poštivanje čovjeka, čovjek je vrhunsko biće u svemiru. Ti si vrhunsko biće, prvi i najvažniji. Sjeti se da je Bog išao za tebe umrijeti a ne ti za njega. Bog ide za tebe umrijeti. A sad istovremeno s te užasne visine on pada najdublje, stvara oružje da sebe ubije. Najviše troši da proizvede ubojito oružje, protiv čovjeka, da je čovjek čovjeku najveći neprijatelj. To je tragedija. Isus iz Nazareta je povijesna osoba je donio oružje protiv tog oružja. Oružje duha, ljubavi, oružje snage Duha Svetoga. Mi to ne znamo upotrijebiti. Mislim da je razlog samo zato je što ne poznamo duhovnu dušu. Mehanizme, zakonitosti duhovne duše da bismo znali kamo to treba djelovati Duh Sveti, gdje to? Zašto znanost ne proučava danas kako to da je Isus mogao izliječiti svakog čovjeka i to riječju. Što hoćeš? Gospodine, da progledam. Pa progledaj-kaže. I on gleda. Ti tamo ustani i hodaj. A ti paralizirani, uzmi svoju postelju i idi kući. Što ćeš ovdje. Kako to da je on to mogao? I da znanost to ne proučava. To je meni tajna. Gdje mi to živimo? Iz ovoga je jasno, ako je u svakoj stanici čovječjega tijela duhovna dimenzija, to je tako normalno da je Isus mogao djelovati na tu duhovnu dimenziju. Ne kaže da je došao Duh Sveti pa je izliječio, nego kaže da te tvoja vjera izliječila. Blago tebi što si povjerovao. Povjerovati znači, imati povjerenja u nekoga tko te voli u nekog tko tebi dolazi, očekivati od njega dobro. Zato Isus pita onoga kad dođe pred njega, vidi da je slijep pa ga svejedno pita a što hoćeš, pa Gospodine, da progledam. Krasno, znači, ti vjeruješ da možeš kraj mene progledati, to ti je krasan placebo efekt. Gledaj! I čovjek gleda. Zašto to znanost ne proučava? Zašto znanost uopće ne proučava čovjeka i duhovnu dušu, to je meni tajna. Netko nas očito zaustavlja i ne da nam da budemo ljudi dostojni toga imena. Sve drugo smo proučili, samo ne čovjeka. Od boga znamo do u sitnice, kakva meni korist što ja znam o Bogu sve, a ja ne znam iskoristiti njega jer ne znam tko sam ja? Gdje ću to iskoristiti, kako? Onda od toga napravim ateizam, napravim sve moguće religije, jedna protiv druge, pa onda konfesije u kršćanstvu, strašno, jadan čovjek. Čovjeka treba neizmjerno žaliti da bismo mu mogli pomoći. Biti čovjek zvuči gordo rekao je M. Gorki, jedan drugi kaže da biti čovjek zvuči zaista bijedno. Između tog raspeća čovjeka, između onoga što je vrhunski što može biti i što je, između onoga što je najbjednije jer ne prizna svoju veličinu, tu je čovjek raspet. To je jedno raspeće. Jedan križ. Drugi križ između toga, ti si tijelo i ne možeš iz svoga tijela van. Duh je daleko ispred tebe, duh je već zdrav,

21



ja vidim da sam već uskrsnuo, već vidim da sam u nebu. Jedem za stolom Božjim, ja i Isus kucamo čašu, čin-čin. A moje tijelo kaže, čekaj, koliko, još 100 god. Tko će dočekati 138. godinu života. Ta raspetost između toga, ja sam vrhunski čovjek i ovoga, moje tijelo može tek korak po korak, minutu po minutu do toga doći. Tjelesno sam zahvaćen u prostor i vrijeme kao u neku kutiju, ja samo s tom kutijom mogu ići, ti ne možeš izaći iz ovoga sada, sad je 12:15´ pa se vratiti u 12:00, ajde probaj? Nema te više nikada natrag. A ne možeš skočiti u 12:30. A moj duh je slobodan od jednog i drugog i igra se oko mene i kaže: ˝A što robuješ?˝ ˝a što robujem?˝ Iziđi čovječe. Naše tijelo sluša našeg duha. Prije 50 god. Je rečeno da više ne može biti športskih rekorda, ne može se brže trčati, skakati. Slagali su, svake godine novi rekordi. Tijelo nema granica, ono može koliko i duh. Prema tome odlučujuće je jesi li na razini duha ili tijela? gdje naša medicina stoji, gdje gubimo toliko toga novaca i koječega? Zato što smo stvorili farmaceutsku trgovinu i farmaceutske tvornice koje proizvode puno lijekova a nijedan te ne liječi, poneki, svi smo kronično bolesni. Drugo, farmaceutske tvrtke se ne mogu slagati sa hagioterapijom. Dr. Liptonu koji je rekao da 60% djeluje placebo efekt rekli su ako to bude pisao da će ga kazniti. I nije smio to napisati jer onda će oni gubiti. Neće ljudi kupovati lijekove. Njima je bitno da se lijekovi prodaju. A nama je bitno da čovjek bude zdrav a njima ne. Zato su toliki liječnici potplaćeni. Mitologizirani – dobiju mito . Samo zato da bi taj i taj lijek davali pacijentima. Otvaraju se bezbrojna pitanja kad proučavamo čovjeka, dolazi novi svijet. Sasvim novi svijet, novi mentalitet. Novo razmišljanje, djelovanje. Onda više nema nitko legitimitet od nas nema a ne može se ništa. Tada ubijaš sebe. Promijeni se ti i sve oko tebe će se mijenjati. Nemoj praviti tu temeljnu grešku da želiš mijenjati druge a ti ostaješ isti. Ne možeš ti ostati u paklu a druge voditi u Nebo. Nego ćeš ih vući u pakao. Čim ti dođeš u nebo, drugi će juriti za tobom. To je ljepota duhovne dimenzije da je ona disperzivna. Ona se raspršuje. To znači, čim se ti u nečemu popraviš to onda svi drugi osjete. Čim oprostiš svom bračnom drugu on se počinje mijenjati. Uhvati ga strah, što će sad sa sobom. Svakoga je moguće mijenjati ako se ti prema njemu promijeniš. Obasjaj njegov mrak s ljubavlju, praštanjem, i vidjeti ćeš da će se on osjetiti u svjetlu i promijeniti. Mi svi krivo obraćamo druge, svi župnici propovijedaju: ˝Morate se promijeniti, tako ne valja, ono se rastavljaju, oni kradu, kakva ste vi župa.˝ A župljani jadni, kao račići. Rekla majka malih račića: ˝Ajde djeco svi nam se rugaju da mi natraške hodamo. Amo djeco, idemo početi vježbati hodati naprijed.˝ I probaju djeca: ˝Mama, ne ide!˝ vježbajte, i vježbaju djeca cijeli dan, ne ide, morate djeco. ˝ ajde ti probaj mama da mi vidimo kako se to.˝ Onda mama račica proba i nakon tri koraka vidi da ne ide. ˝ Nema veze, dječice, idemo mi kao i prije.˝ Tvoja djeca mogu rasti samo dokle si ti došao. Ako si ti nemoralan, možda djeca nađu nekoga drugačijeg pa se pokoje i promijeni, ali normalno će ići tvojim putem, jer su u takvom mraku. Kakav je župnik – takva je župa. Meni je to jasno, jer sam se godinama mučio sa studentima i propovijedao vrhunski, dobre primjere, da s njim igram, i nogomet, uživali zajedno i nitko se nije promijenio. Svi živjeli u grijesima, bio sam frustriran i rekao kako neću više biti svećenik ako je to tako. Čemu ja propovijedam? Čemu liječnik liječi ako nikoga ne izliječi? Jer ako nema Boga, više neću. Onda sam ja pokušao se mijenjati. Pa sam najprije sjeo 15´ u svojoj sobi i rekao: ˝Bože, ako te ima, ako si ovdje, promijeni me.˝ Nakon 15˝ sam osjetio tako duboko Njegovu prisutnost. Nakon toga sam rekao kako ću tri tjedna klečeći moliti 20˝, nakon toga sam doživio tako duboko iskustvo Boga i Duha Božjega 3. kolovoza 1975. godine u 00:20, to nećete nikada zaboraviti. Kao toliki drugi. Jedan mi čovjek pripovijeda kako je počeo zahvaljivati Bogu za svaku sitnicu, tako je osjetio da mora

22



zahvaljivati. Odjednom ga zahvatila neka snaga, sila, nije znao što je, sve jače, gotovo će puknuti tijelo, sve jača ta sila, snaga, mir, ljubav, sreća nutarnja i onda u njemu svijest vlastitih grijeha, i samo potreba govoriti grijehe, kajati se, maknuti ih od sebe. Plakao, naricao danima dok sve to nije izišlo iz mene. Onda me došao pitati što da radi dalje, rekoh mu da su to normalne stvari. Onaj drugi je na temelju toga što mu je brat rekao samo da tamo imaju iskustvo duha kod prof. Ivančića, studenti. On kaže, ma što ću ja tamo, mogu i sam do toga doći. I on je u 22 sata počeo moliti Očenaš, rekao da će moliti Boga i bit će. Htio je moliti tako da cijeli Očenaš moli svjesno sabrano. Počne «Oče naš koji…» i već je negdje drugdje, onda opet «Oče naš koji jesi na nebesima…» do 4 ujutro. Od deset navečer do 4 ujutro on moli. Negdje prije četiri ujutro kad je cijeli Očenaš uspio baš onako sabrano, takva snažna sila, ja sam mislio da ću se raspuknuti od te sile iznutra, duha, radost, mir, sreća, ja sam se prestrašio. Nisam znao što je to. Onda sam rekao :˝Marš od mene˝ i onda je to otišlo, kaže hvala Bogu. Ali sam poslije bio neizmjerno tužan i žalostan sam došao k vama da mi reknete što da radim. Rekoh, amo iz početka. Jedno je iskustvo Duha Svetoga a drugo iskustvo i našeg duha. Kad vi počnete postajati dobri i praštati drugima , vi ćete doživljavati iznutra kako se vaš duh osovljuje na nogu i postaje slobodan i djeluje u vama kako postajete vrhunski inteligentna osoba. Za domaću zadaću do 4 popodne. Morate sebi govoriti, «pristajem da budem vrhunski čovjek», da budem vrhunski liječnik, inženjer, otac, majka, pristajem! Ne da ti sebe napraviš, to ne možeš, to si već pokušavao i upropastio se. Pristani na ono što je Bog dao tebi a to je, Bog je svakome dao da bude vrhunski, budite savršeni kao što je savršen vaš Otac. Pa kud ćete više. Rastite do punine dobi Kristove, kaže sv. Pavao, znači možemo kao Krist biti, to je naša snaga. Nadam se da ste napravili domaću zadaću od sinoć da nećete govoriti nijednu negativnu riječ, i da ćete voljeti sebe, jeste se zavoljeli, pomilovali, neke frizure su lijepe . Ponovite to još. Onda iza 4 opet možete biti zločesti ali nećete uspjeti. O čemu se radi? Naučite neprestano u sebe utiskivati navike. To je dr. Lipton, i njegova knjiga Biologija vjerovanja. Ono što u sebe utisneš, to ostaje i djeluje. Sve što sam u životu postigao jest jer sam govorio, Gospodine – hoću! Kad Ti tako hoćeš – hoću. Najprije sam bio pobožan kršćanin još kao student pa sam vidio razne vizije svoje budućnosti, pa sam rekao, Bože, ja sam ohol. Da bi ja bio netko i nešto, ma daj. Sveučilišni profesor? Ma daj. Bože čuvaj Hrvatsku. Da bi ja bio ovaj onaj, išao po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, govorio po cijeloj Europi, cijelom svijetu, Bože oprosti to je oholost. Onda sam razmišljao, i rekao, pa nije oholost, oholost je u tome što ja to ne prihvaćam. Poniznost je prihvatiti sebe kakav jesi. Prema tome, ako on meni kaže to, ja kažem hoću, kako ne, ako mi ti daješ, hoću još više. E, tad sam se ja i dragi Bog susreli i smijali se jedan drugome, zagrlili se od sreće. «Ja pristajem biti vrhunski čovjek»- do 4 sata. Tad ćete vidjeti kad vas 400 zasine u Europi, pa europska unija će se onda sutra mijenjati. Sastati će se parlament i reći, amo iz početka, odbacujemo New age, sve druge protiv ljudske krive zakone, idemo iz početka. ORGANSKI ASPEKT duhovne duše.OSOBA. Što je osoba? Ti sve imaš ali osobu nemaš, ti jesi osoba. Životinja nije osoba, ni biljka, ni kamen, ti si osoba, i anđeo je osoba, i Bog je osoba. Ja učim biti osoba samo od Boga. Tko je to osoba? Osoba je netko tko je sebe svjestan, raspolaže svojim tijelom, dušo, svojim bićem. Netko, tko komunicira s drugima, meni je Bog partner. Ja s Njime mogu razgovarati. Meni su ljudi partneri ali sam tužan kad sretnem životinju a ona ništa ne razumije. Onda meni mačak mijau, a ja je pitam što ti je to, ne znam čiji je to jezik. Idem kroz šumu, i sve mi govori a ja ne znam čuti što mi

23



kažu moji slavonski hrastovi, masline, što mi priča jabuka? Vidim kako proleti gušter i nešto mi govori. Ptice mi pjevaju stalno, a što ti je to, koji ti je to jezik? Mi smo dva svijeta, mi smo osobe, ali ne razumijemo ni ptice ni životinje, ni fizikalnu materiju, kao da smo nijemi. Živimo u čudnom svijetu. Kao dva paralelna svijeta. zašto? Jer se priroda nas boji, zato što je u nas ušlo zlo. A zlo znači ne prihvatiti sebe kakav jesi i što jesi i svoje mogućnosti. Nego se lažno praviti ponizan, ne ja ću samo ostati jadna ženica, mali čovjek, to je sramota za Boga. Zamisli da tvoje dijete kad ima dvije godine kaže: ˝Mama, ja neću više rasti, meni je ovako dobro, ti paziš na mene i dobro, neću više rasti.˝ Upravo mi to kažemo Bogu kad kažemo, ja sam samo čovjek. On kaže: ˝Nisi, ti si moja slika.˝ Ako si kršten, ti si moje dijete. Ti možeš narasti toliki koliki sam ja. Ta svijest nam toliko manjka. Mi smo previše religiozni a još nitko od nas nije postao Kristov prijatelj i učenik. Osoba dakle, to sam ja. Razlikuju filozofi osobu od jastva. Jastvo to je zapravo središte osobe, a osoba je sve što se u meni okuplja. To su sve moje sposobnosti, to sve ja imam kao osoba. I mogu zato reći da imam svoje jastvo, imam središte osobe, ali nikada ne mogu reći, ja imam osobu, ne. Ja jesam osoba. Osoba je vrhunsko čovjekovo dostojanstvo. Kao osoba ti si original u čitavoj povijesti čovječanstva, nitko nikad nije bio kao ti. Samo si ti. I frustracije nastaju ako ti sebe ne razvijaš ako svoje talente ne izvadiš, ako ti ne postaneš vrhunski, jer tada ljudi od tebe ne mogu dobiti ono što je samo tebi dano za sve nas. Ti nas oštećuješ time. I zato te boli savjest. Zato se bojiš i ljudi i Boga. To je patnja duboka i bol. Kao osoba ti si autonoman, kao osoba ti imaš vrhunsku slobodu, ti možeš i Bogu reći «ne, ne prihvaćam», i svakom čovjeku. I da i ne. Tako da je osoba svemoć čovjekova. Čak Bog respektira tvoju osobnost. On respektira tvoju slobodu, on čeka kao ćeš se ti odlučit. On ne smije ništa protiv tvoje slobode. Ljudi su smiješni kad kažu kako Bog može dopustiti da umre majka od one djece? A Bog kaže, a zašto ne bi mogao. Postoji zlo u svijetu, vi ste ga željeli to je vaša sloboda. Možda majka nije ni kriva ali zlo svijeta je krivo. Vi se slobodno odlučujete svaki dan, ogovarate, klevećete, vičete, psujete jedni druge, kradete, lažete, što hoćete djeco moja. Obratite se pa će vam biti svima dobro. Bog nikoga ne baca u pakao. Bog nikoga ne osuđuje, on samo želi spasiti. To je Božja pravda, da želi spasiti. To je pravda ljubavi, pravda majke koja nikada neće sina osuditi pa da je najgori zločinac. Ona će sve učiniti da se on spasi. Ona će dati život za svoje dijete. Takav je Bog. Ali se nitko ne može spasiti bez svoje slobode, dakle ti odlučuješ. Bog tebe ne može spasiti ako ti hoćeš činiti zlo, nikada. Jučer smo govorili, ako je Bog ljubav onda je on dobričina, onda ja mogu griješiti ne znam kako i on će mene spasiti. Ne može. Jer čim se odlučuješ za zlo, ja sam odbacio Boga , ja sam njemu rekao «ne», Njemu i Njegovu nebu. On ne može protiv moje slobode, ne može me spasiti da hoće, jer ja tad više ne bi bio čovjek. Bez slobode ja nisam čovjek. Bogu su vezane ruke, naša sloboda je naša vrhunska sposobnost ali i vrhunska opasnost. Iz te slobode dolazi zlo, vidjeti ćete kasnije u sljedećem predavanju. ŽIVOT, je drugi organ naše duhovne duše. Život je isto što i postojanje. Život je postojanje biološkog svijeta. čovjek postoji dok živi, kad ne živi, njega nema. Dakle život i egzistencija čovjeka je isto. To je njegovo postojanje. To znači da je to ono što je najvažnije u čovjeku, to je preduvjet za sve drugo. Jer dok živiš, ti postojiš, dakle, možeš sve imati. Ako ne živiš, uzalud sve imaš, tebe nema. Što koristi čovjeku ako sve dobije a sebe izgubi? Život je najvažniji, shvatite. Pitanje je, jesi li već prodao život za 30 srebrnjaka? Za nekakvu karijeru? Jesi li išao griješiti samo da imaš? Onda si već život izgubio. Brže ga otkupi, vrati ga natrag. Prodaj sve ali život sačuvaj. Zmija je spremna da ju isjeckaš na komadiće ali smo ne da glavu. To ja kaže sv. Augustin, njezina mudrost. Lukavost. Život je zapravo sve što imaš. To je uvjet za sve. Prostor

24



za sve, mogućnost za sve. Dok živiš, sve možeš, kad te nema više ništa ne možeš. Svi krivo razumijemo život i smrt, svi mislimo da je smrt naša fizička smrt, to je glupost. Svake sekunde se rodi jedno dijete, ono je umrlo u utrobi majke, više se nikada tamo ne može vratiti. To nije prestanak života. Kad ljudi ovdje plaču jer je umro, umjesto da se raduju jer je prešao, blago njemu a mi još trebamo trpjeti. Bolje mrtav vrabac u ruci nego liječnik na krovu. Zbog toga što mi smrt gledamo kao fizičku zato ne možemo shvatiti ovu duhovnu smrt, to znači, smrt čovjeka. Kad tvoja duhovna duša umre kad se ona razara zlom i zlim, to je smrt i samo je to smrt. Ovo je samo prelazak na drugi svijet, život se mijenja u ljepši, novi razvoj, ali tko to tako razumije? Liječnici se ubiše od posla da bi tebe spasili ovdje, da se mučiš ovdje, da ostaneš što duže. Kud ćeš, ondje te čekaju, već pripremljeni, stol, auto, Mercedes i vilu a ovdje nemaš ništa a ti bi još ovdje. Zamislite dijete u utrobi majke kad mu se kaže da se mora roditi a ono klekne pred Boga i kaže: ˝Molim te dragi Bože, još mjesec dana. Kakav si ti Bože, zašto mi ne daš još mjesec dana, kako si Ti zločest, baš mi je dobro ovdje u utrobi majke.˝ To smo mi. Zato je važno što je to život? Život nije fizičko trajanje ovdje, ovo je muka. Shvatite, mi uopće ne živimo ovdje, mi smo izbačeni iz raja, to nije naš ambijent u kojem smo bili. Mi smo u ambijentu grijeha, zla, mi patimo, užasno je biti čovjek. Tek se trebamo vratiti u domovinu. Možemo se vraćati svaki trenutak kad god učiniš dobro. Oprostiš nekome, već se vraćaš u domovinu. Kako promijeniti naše pamćenje kad smo mi sebe uvjerili, ne neću ja valjda umrijeti? Pa što se bojiš, koda ćeš ti ostati za sjeme ako mi svi umremo. Tko si ti? Zamislite tu besmislenu borbu, tu frustraciju. Zato smisao liječnika i medicine nije da spase ljude od smrti, oni to ne mogu, medicina nije napravila ni milimetra da spasi čovjeka od smrti, nego što? Pomogne u bolesti u njegovim teretima, boli, da mu pomogne da živi dostojanstveno do kraja. To je medicina. I da pomogne čovjeku kad mu dođe vrijeme da ode i rekne blago vama, da sam ja bar na vašem mjestu. Ovaj će reći, joj zbilja? Tako da je liječnik Samaritanac, to je beskrajno velik divan posao ako se pravo radi za čovjeka, biti s onim koga boli, to liječnici rade. Ublaže njegovu bol, daju mu nadu, pomognu da se još malo produži njegov život da mu kažu da radi, nemoj od sada ljenčariti da nešto napraviš u životu. Zato liječnici imaju veliki ugled, ljudi ih vole slušati. Zato treba ljudima reći kako da žive. Oni su dragocjeni u našim životima.SAVJEST-je glas bitka, glas transcendentala. Transcendentali su kvalitete bitka, postojanja. Bitak ili postojanje je uvijek, jedno, istinito, dobro. Budući da sam ja biće u bitku onda i za mene vrijedi taj zakon. Kad ljubim druge, ja sam vječan, neuništiv. Kad činiš dobro tebi nitko ne može oduzeti život. Kad istinu tražiš, ti si vječan jer si u bitku. Zato biti kršćanin i ići na misu znači da bi bio u bitku svaki puta a ne da ideš na misu pa žvačeš onu gumu pa brže ideš doma, i ej, kad će onaj svećenik popiti ono i pojesti da idemo doma. Biti u bitku znači biti u Bogu. On je bitak. Savjest ništa drugo ne kaže, nego pazi, ako učiniš ovo zlo, ubiti ćeš sebe. To je tvoja smrt. Ne moj ovo činiti, ne moj ono. A čini, ovo, ovo i ovo. Savjest je samo znak na tvom životnom putu. Ona te obavještava. Ovdje ne smiješ voziti 240, piše 40, sletjeti ćeš sa ceste. Nemoj onda vikati: ˝Bože, kaznio si me!˝ Bog nikoga ne kažnjava jer mi se kažnjavamo time što griješimo. Ne postoji ni jedno zlo ni jedna kriva misao a da te nije kaznila. Neuroznanosti već o tome govore. Stanice mozga se razaraju i ne postoji ni jedna dobra riječ koja neće ponovno rehabilitirati čak stanice, kaže dr. Amen. To je prekrasno, zašto se isplati govoriti, misliti dobro, činiti dobro, odlučivati se za dobro, jer tad si u nebu, tad se osjećaš sretan, cijelo tvoje biće igra od radosti. Pokušajte se sjetiti jeste li ikada bili sretni kad ste mislili zlo, ogovarali, srdili se, pa ćete vidjeti što to znači. Vi osjetite da se razara nešto u vama i ne možete spavati iza toga, ne možete

25



misliti realno, nemirni ste, ostaje u vama kao nešto upisano pa vas muči danima i noćima. Nešto smeta. Doktore, srce mi ne kuca kako treba, e, e. Ajde oprosti, pokaj se pa ćeš vidjeti kako će početi, kao u mladića. Još nismo postali ljudi ali vrijeme nam je već. 21 stoljeće. To je istina o nama. Savjest je tvoj najbolji prijatelj. Ne diraj savjest. Nemoj htjeti da ti krivo govori, ubiti će te. Savjest je opasna, kad ju raniš ona boli duboko. To je najdublji krik čovjeka u boli. Nemaš kao ići, gotov si. Znaš što to znači ne imati kamo poći? Kaže Marmeladov u Zločinu i kazni. Žena mi umire od tbc, petero djece od gladi, ja sam zadnje kopjevke uzeo i dao za alkohol i ja više nemam kao poći, ne mogu ženi na oči, ni djeci na oči ni ljudima, ni Bogu, ja nemam kamo poći. Kako ona djevojka kaže, blago vama dobrima vama su sva vrata otvorena a moje djetinjstvo je bilo ispunjeno ne ljubavlju. Cijeli život sam patila jer sam bila zločesta, sva su mi vrata bila zatvorena. Kad si zao, sjeti se, želi li itko sa tobom imati posla? Ne, jer si opasan. Ubiti ćeš, raniti ćeš, ogovarati ćeš, napraviti ćeš zlo čovjeku, nitko ne želi imati sa zlim posla. Savjest, neki kažu, Božji glas. Sigurno da je to Bog stavio u nas da nas opominje, to je glas bitka. E. Fromm jako lijepo kaže da je to glas naših kreposti, našeg života. Porok i negativnost je neodgovornost prema sebi to je odbijanje svoga prapoziva.INTELEKT – već smo nešto rekli, to je ta intuitivna spoznaja. To je vrhunska čovjekova spoznaja. Čovjek intelektom spoznaje i vjeruje. Razumom razumij, to su dvije različite sposobnosti. SRCE – je središte čovjekovih afekata. Sve se slijeva u srce i kroz srce prolazi, mogli bismo reći. Središte je srce. Isus iz Nazareta će reći, daj ono što je u srcu i sav ćeš biti čist. Mi kažemo da je srce mjesto ljubavi. Ali je srce i mjesto negativnosti. Mržnje. Zavisi kamo srce okreneš. Zato se traži čisto srce. Imati čisto srce znači, na dobro misliti. Nikada ne govoriti zločesto. I onda srce kuca kako treba. SLOBODNA VOLJA- to je naša sudbina. Rekli smo pa ne bih puno o tome.KARAKTER- je mjesto gdje su naše vrline. Vrlina je dobra navika koju stekneš vježbanjem. Npr. vježbaj se u strpljivosti, da sad ne zaspeš dok prof. govori, da brzo položiš ispit nakon ovoga. Već nakon mjesec dva dana a ne nagodinu onda hagiopacijenti čekaju na tebe i umiru od gladi, žeđi da im se duša spasi. Karakter je mjesto gdje ti vježbaš sebe. Pušiš – izdrži tri dana. Kad se utisne ta nova navika u tebe vidjet ćeš da nije teško pa ćeš reći što si lud što si pušio. Pušenje je navika a to je da si ti prodao svoju slobodu, jer sloboda je sposobnost za dobro. Sloboda ti kaže čini dobro. Tada sloboda ima svoju veličinu. Sloboda nikada ne može željeti zlo. Zlo razara slobodu. Čim ti činiš zlo, ti nemaš kamo ići. Sve je uži prostor oko tebe, sve do samice u zatvoru. Tvoja sloboda se onda nema gdje manifestirati. Sloboda želi činiti dobro, onda je cijeli svijet tvoj. Onda možeš željeti sve. I ništa je ne može zaustaviti. Karakter je slobodno se odlučiti, vježbati, neću piti alkohol, neću danas prejesti se već sam predebeo. Idem vježbati petkom postiti da vidim tko će izdržati, ja ili post. Suprotno od vrlina je porok. Porok je negativna, zla navika. Gledati TV do iznemoglosti i to negativne stvari, programe, piti, pušiti, uzimati drogu, psovati, ogovarati, ljenčariti, živjeti samo za želudac. Porok razara vrline. Vrline razaraju porok, vježbanje u dobru. Uzmi svaki mjesec jednu vježbu, izvježbaj, nadam se da još ima života. Zamisli, 12 vrlina godišnje, joj, pa mi bi uživali kraj tebe. Hoćemo za domaću zadaću napraviti jednu vrlinu? Do petka, odaberite si jednu. Mi kažemo da si karakter a to znači, učinit ću to! Karakter je čovjek koji učini što ti obeća. Čovjek vrlina. Naš Tin Ujević spominje, puno je pio a bio je genijalni pjesnik. Odlučio je da više neće piti, jednog dana prođe pokraj gostionice i gleda te kaže da baš neće i da će biti karakter, kad je prošao 100 koraka, pogleda i kaže: «Jesam bio karakter? Jesam! Moram se zato nagraditi.» Pa se vrati.

26



RELIGIOZNOST – odnos s Bogom, čovjekova sposobnost odnosa s Bogom. Zato, nema čovjeka koji ne zna za Boga. To je direktna veza s Bogom. Iz toga ta religioznost govori jednim jezikom umjesnosti, gesta, to je obred. To su one riječi koje su misteriozne ponekad, molitve. Obred mora imati takve geste koje razumije sama religioznost.DUHOVNA MAŠTA – sposobnost imati vizije, biti vizionar. Sanjati dobre snove. Što ti sanjaš o sebi, kakve snove imaš? DZ do 4 sata izmisli jedan san dobar sam o sebi, što ti želiš biti, kakav? Nećeš nikada biti svet da si ne znam kakva časna sestra ili svećenik, ako ti nikada nisi rekao Bogu «hoću, pristajem». Ali ako mu kažeš, čuvaj se, brzo ćeš postati. To će se na tebi vidjeti. Nećeš biti karakter ako ne kažeš Bogu, ali ako kažeš da hoćeš, naš cijeli organizam sudjeluje, naš organizam uvijek sluša što je tvoja slobodna, što ti kažeš. Kad ti kažeš: ˝Ja sam zdrav, ja hoću biti svet.˝ Organizam kaže, amo brže, šef je rekao da mora biti svet. Cijeli organizam radi na tebi. Kod životinje djeluju instinkti, kod čovjeka sloboda. Tvoj želudac čeka na tvoju odluku, tvoj mozak i cijelo tvoje biće, tvoja spolnost i tvoji nagoni čekaju tvoju odluku. I kad ti ne odlučiš, onda oni razaraju tebe. Onda njihove snage odlaze posvuda. U bludnost, nečistoću, alkoholizam, svemoguće poroke zato što ti ne odlučuješ. Zamislite kakva je to prodana sloboda? Da netko tko je ovisan o alkoholu ne može više ne uzimati. Netko ovisi o cigaretama, ne može više ne pušiti. Nema slobode. To je kao da ja kažem svojoj ruci digni se a ona neće. Ona mene ne sluša. Jer si prodao svoju slobodu. Sloboda je u tome da cijeli moj organizam mene sluša, ja naređujem. Sve što želiš u životu, leži u tebi. GOVOR I SLUH – govoriti znači preko glasa prenositi riječ a u riječi misao a u misli sebe samoga. Govor je prijenos tebe drugoj osobi. To je komunikacija dviju osoba duha, vrhunska. Slušam i govorim i tad si sličan Bogu. Jer Bog je apsolutna komunikacija, Otac cijelog sebe spoznaje i to je Sin. Komunicira sebe Sinu. Sin i Otac se neizmjerno ljube, jedan drugome se totalno komuniciraju i to je Duh Sveti. Bog je totalna komunikacija, predanje. Prema tome znati komunicirati s drugima, komuniciraš kada druge voliš. Kada ih poštuješ, kada im praštaš, tada najsnažnije komuniciraš s drugima. Tada im daješ jasne znakove, ne bojte se, ja sam s vama. INTERPERSONALNOST – bit čovjeka je da je on osoba među osobama. I da svatko želi da ja preživim i da to dopustim drugome da i on to želi i da to poštujem kod drugoga, što ne želiš sebi ne čini drugome. Temeljno pravilo života. PAMĆENJE I SJEĆANJE – pamćenje postoji fizičko, znači naše ruke noge pamte neke pokrete, tako učiš voziti bicikl, trčati, hodati, naš jezik isto pamti pokrete i zato priča, daje glasove. Bez fizičkog pamćenja mi ne bismo živjeli. Automatsko sjećanje , sjećanje uzimati iz pamćenja ono što si zapamtio. Postoji psihičko pamćenje (naše emocije, reagiranja) i duhovno pamćenje (kreposti, vrline, to je vrhunski čovjek, čovjek znanosti, kulture, umjetnosti, čovjek u punom smislu riječi, čovjek koji je u sebe upamtio, unio u svoj arhiv sve ono najbolje i iz toga govori). Ono što je u srcu to govori čovjek, kaže Isus. Zato tvoje riječi, odaju tko si. Samo slušaj što govoriš i kako govoriš, znat ćeš kakav si i tko si. Brzo ćeš se ocijeniti. Riječi će te tvoje osuditi i spasiti. One su bitne za čovjeka. Tvoj govor je odlučujući za tebe. Zato što se ono što govoriš upisuje u tvoje pamćenje i to postaješ ti. SVRHOVITOST - znači, imati cilj života. Znati kamo putuješ. Imati ticket. Imati kartu za cilj, koji je cilj tvoga života? Hoćemo se vidjeti gore u nebu? Jo jo. Gore ću vjerovatno ja vama isto ovako držati školu pa ću vas pitati a jeste li onda vjerovali? 7.7.2009.? nemojte da se postidimo. Ajmo uvježbavati naše vrline. Svrhovitost, znati kamo ideš. Ti moraš znati odakle si krenuo i znaš kamo se ide. Ako ne znaš, cijeli život tvoj je ispunjen strahovima, tjeskobom, mukom, i onda se bojiš smrti, svake

27



sitnice. Onda to pređe na psihu pa psihijatru moraš ići, piti stotinu tableta, pa onda moraš u bolnicu, sve zbog toga što ti ne znaš kamo ideš. Koja je tvoja posljednja stanica, koja je tvoja domovina? Imaš li ti ideal? ideal je upravo svrhovitost. Ideal je ono što te vuče u životu, ako nemaš ideala onda si pao na životinjsku razinu i nikuda ne ideš. Kao što brodove i mornare vuče zvijezda Sjevernjača i oni znaju gdje im je luka i to ih dovede u luku. Ideal nije što se može ovdje ostvariti nego što te uvijek dalje vuče. Ideal je zapravo snaga razvoja. To je stalna inicijativa, još, idemo, idemo, idemo. Ideal, to je svrhovitost. RAZUMMUDROST- to ćemo poslijepodne. Minutu u tišini…što smo danas učili…tko sam to ja, pomisli? Od srca oprostite onom lijevo i desno što pored tebe sjedi, da ha uopće ne pogledaš, samo da tvoja duša čuje, «opraštam ti, ne znam tko si al ti opraštam. Oprosti ti meni što te nisam ni pozdravio, što ne pitam kako se zoveš, što smo stranci, oprosti mi. « «lijepo je što postojiš i ti desno i ti lijevo» to znači, volim te. Ili «ne moraš se truditi, svejedno te volim» ili «ti ne možeš ništa učiniti da te ja prestanem voljeti.» a sada pogledaj onoga desnoga i lijevoga kako zbilja izgledaju, pitaj ih kako se zovu, da bar jedno ime zapamtiš. Sad se sjetimo, što tebi predstavlja čovjek pokraj tebe. Pazite, čovjek pokraj tebe može biti tvoj pakao ili tvoje nebo. Ako ga mrziš, ti se već u paklu. Ako te nije briga za njega, ti se već duboko u čistilištu. Ako mu praštaš, ti si u nebu. Ako se kaješ što ga nisi već pozdravio, ti se već u nebu. Ako ga voliš i rekne, lijepo je što postojiš, vi ste gospođo tako divni imate 85 god, divni ste, onda ga voliš i u nebu si sigurno. Samo se sjeti, ljudi ja vas neizmjerno trebam, vi ste moje nebo i ja ne smijem nikoga od vas ne voljeti. Lijepo je imati ljude pokraj sebe. Kraj cd br 4.

Cd5

Toplo vas pozdravljam, kako ste? Kakav je bio ručak? Jel' duša bila s vama ili je samo tijelo bilo na ručku? Jeste li spavali poslije ručka 'Je li bilo crne kave? O, Bože moj! Ne izgledate jako umorni, ja bi vam ipak preporučio pet minuta spavanja. Mi koji smo u Rimu studirali znamo što je to siesta – spavanje poslije ručka. To je obavezno za sve koji su u Rimu inače neće izdržati živcima. Nije lako studirati hagioterapiju, tu treba puno živaca! Hajd'mo pokušati! Kako? Sjetite se, niste samo tijelo nego prvenstveno duhovna duša. Rekli smo što je to duhovna duša, to je kruh, tijelo i duša to su brašno, sol i voda, a duhovna duša je kruh, cjelina. Prema tome, i tijelo i duša se odmaraju baš tada kad se odmara duhovna duša. Ona je u svakoj stanici tijela. Zato Isus kaže: „Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“. Sv. Terezija velika kaže: „Sjedni tako da se osloniš na noge“. Probajte i vi koji ne stojite, sjedite, oslonite se na noge. Mirno se naslonite na naslonjač, ruku pustite neka mirno padne u krilo. Prepustite se samo jednoj činjenici, ako išta postoji u svijetu onda je to samo istina da postoji Bog. On je mene htio, volio, želio. Sjest ću kao duša na Njegovo krilo, oslonit se na Njegova prsa i disati u ritmu Svemogućega. I reći Isusu: „Došao sam, odmori me“. Spavajte dok vas ja ne probudim, ako bude previše hrkanja, upozorit ću vas pa ćemo krenut dalje. Ne bojte se ništa, nikad se to ne događa, neće ni vama, Opušteno, mirno, imajte povjerenja da je Bog s vama, da su anđeli uz vas i da Bog uživa što se vi odmarate.Pauza Dobro jutro!Vi ste se jako dobro opustili, kako vidim. Očito vam je sigurna istina da ste na godišnjem odmoru, a ne na poslu. Osim mene, koji radim ovdje. Bravo, čestitam, lijepo ste mi se odmarali. A sad, ako ikako možete, ja bih vas molio da ustanete pa da vidite da li imate još noge i da li

28



krvotok u vama još funkcionira. Pokušajte udahnuti jednom, dva pa tri puta, malo dublje da se ispunite zrakom, da i tijelo može nositi dušu i duša tijelo. Sjetite se zatim na čijem ste dlanu odrasli, tko vas je to tako ludo volio, baš tebe je htio da živiš, tko je to? Pokušaj dodirnuti srcem ljubav onoga koji je tebe htio stvoriti, postavio te ovdje da haigoterapijom pomažeš beskrajno puno ljudima. A sada pogledajte lijevo i desno, ljudi koji su vaša sudbina, vaša budućnost, vaše nebo. Beskrajno je lijepo vidjeti kako kad se okrenete jedni drugima, smiješite se. A sada vas molim, okrenite se Ocu nebeskom, Bogu. Kako ste sad ozbiljni, strašno. Kad ćete shvatiti da su vam ljudi neprijatelji, Bog nikada, Bog samo prijatelj. Više nego i jedna majka koja miluje svoje dijete, Bog želi da vas danas zagrli, baš ovdje. I da vam kaže: „Milo moje, zar si i to odlučio studirati ovakvu pomoć mojoj djeci?“ Dopusti da to osjetiš, kako te Bog miluje svojim pogledom i ljubavlju. Joj, joj. Bog te miluje, a ti tako ozbiljan. Tužno je biti Bog! Hagioasistent je čovjek koji se skroz mijenja u odnosu na ljude, svi ljudi se boje Boga, čim ga čuju, bježmo! Opasno je! A oni koji su pravi prijatelji Božji, hagioasistenti, kažu: „Bog je tu, ha-ha“. Onda mu ispričaju tri vica, o Hasi i Husi, o Bobiju i Rudiju i o Nijemcu i Austrijancu. Sad se sjetite odakle ste došli na svijet, jel' se sjećate? Tko je to htio, želio, ostvario? A sad pokušajte barem malo svoju kosu pomilovati i reći: „Milo moje, dobro je što postojiš!“ Da zavolite svoju dušu. Sve su to vježbe, poštovani moji prijatelji, da bismo naučili jedan put realno živjeti, jer živimo u nekom irealnom, krivom svijetu. Ne bojte se! A sad pogledajte lijevo i desno kako izgledaju vaši kolege, jesu li pospani ili su se probudili, kako se zovu. Na kraju, pogledajte Isusu iz Nazareta u oči, On je Bog koji je postao čovjekom, govori izvrsno hrvatski, srpski, crnogorski. Govori irski, engleski i njemački, talijanski, nema jezika koji on ne zna savršeno. Pokušajte ga čuti, kako Bog govori tebi. Govorili smo o duhovnoj duši, to je direktna veza s Bogom. Tvoja duhovna duša je iz Boga izišla, prema tome, to je savršen mobitel s Bogom. A sad se sjeti nekoga tko te posebno uvrijedio u životu, tebe to još boli. Zajedno s Isusom pogledaj mu o oči i reci mu: „Opraštam ti, razumijem te, ti si samo čovjek, slab, opraštam ti, vjerujem tvoje dubine me vole.“ Prvo, opraštam ti, razumijem te, a drugo, vjerujem, tvoje dubine mene vole. I na kraju, ponovite domaću zadaću: gledaj sebe, što ćeš ti biti, gledaj sebe kao projekt jer nikad nisi ono što jesi nego ono što trebaš biti i što možeš biti. Što to želiš biti? Zatim, ako si bolestan ili si sada tjeskoban, depresivan, gledaj sebe kakav možeš postati. Gledaj sebe zdravog i reci: „Ja sam tako zdrav i moram biti.“ Da pokreneš svoj organizam u tom smjeru. Ja sam zdrav! Vidjet ćeš kako ćeš početi duboko mirno disati. I na kraju, gledaj sebe kao da stojiš pred svim ljudima koje si povrijedio i reci im u duhu: „Oprostite mi, žao mi je.“ Nekoliko puta dok duša ne osjeti olakšanje, da je sve sa tebe sišlo. Oprostite mi, žao mi je! Sad zapjevajmo ono što svi mi kršćani znamo pjevati. Aleluja…Hvala vam, izvolite sjesti!Sad se sjetite samo jedne činjenice, Bog stalno tebi govori: „Tako je lijepo što te imam, lijepo je što postojiš.“ Slušajte kako Bog izgovara to, slušajte Njegov glas. Tako je dobro što te imam, lijepo je što postojiš. On te je stvorio, ti si Njegovo djelo, Njegov biser, lijepo je što postojiš. Poslušajte da vam duša to upije, vidjet ćete kako nastaje sloboda. Sad počinjemo rad, žao mi je. Danas je utorak 7.7.2009. radni dan. Danas obrađujemo prvi kolegij hagioterapije u užem smislu, a zove se antropološka pneumatologija. Prijepodne smo obradili filozofski aspekt i polovicu organskog aspekta pa ćemo nastaviti. Iza razuma krećemo dalje s mudrošću. Mudrost, latinska riječ za mudrost je sapientia. Sapio, sapere znači znati, a ens, enti znači bitak, biće. Prema tome, biti mudar znači znati za temeljne zakonitosti postojanja. Kad čovjek prepozna da je on biće od Stvoritelja. Drugo, da je u njemu vrhunska sposobnost njegova duhovna duša, a ne psihofizička razina. Da je čovjek gospodar čitave prirode, čuvar i gospodar čitave prirode, da je on na Božju sliku stvoren i da je njegovo dijete. Da je čitav njegov smisao razvoj, projekt-onda postaje mudar. Mudrac zna da se nikada ne isplati bilo što materijalno i svjetovno, ljudski dobiti na račun savjesti, osobnog dostojanstva i duha u sebi. Nikad se ne isplati

29



prodavati dušu za komadić zadovoljstva, nagonskog užitka, nikada. Mudrac je zato čovjek koji zna potpuno jasno da je njegova egzistencija samo u tome da je važno biti, a ne imati. Mudrac je spreman sve izgubiti, ali sebe nikada. Luđak je spreman sebe izgubiti da bi „sve“ dobio. A tako gubi i sebe i sve. Mudrac je spreman sve izgubiti da bi sebe imao i zato sebe ima, i sve i sebe. Mudrac je čovjek koji zna da je savjest njegova svetinja, da povrijediti savjest znači ubiti sebe, biti onesposobljen uživati život. Tko, dakle, vrijeđa savjest ne samo da gubi vječni život, nego gubi i fizički i psihički život. On vegetira. Mudrac je svjestan da je voljeti sebe vrhunska potreba i zahtjev, najprije voljeti sebe. Ne Boga najprije, ne ljude, sebe najprije. Sv. Toma Akvinski to jasno kaže, prva i najvažnija zapovijed je sebe voljeti jer ako sebe nemaš, kako ćeš voljeti i Boga i ljude. Sebe voljeti znači prihvatiti sebe iz Božje ruke takvoga i kazati: „Hoću živjeti, Bože, hoću taj život koji si meni dodijelio.“ Voljeti sebe znači ne gledati u druge kako oni žive, ne htjeti živjeti kako susjedi i kolegice i kolege žive, ne, nego kako ja, ja sam original. Nikoga ne imitirati, ničiju modu ne tjerati, nego svoju. Biti svoj! Mudrac je zato čovjek koji ludo ljubi sebe, samo jedno zna, sebe ne smije izgubiti. Sve smijem, ali sebe ne. Luđak, naprotiv, gubi sebe da bi sve dobio i naravno da gubi sve i sebe. Mudrac je čovjek koji jasno zna da ako želi sačuvati sebe onda mu je jedini put biti prijatelj s Bogom. Bez Boga ja sebe sačuvati ne mogu. Ja niti sam sebe donio na svijet niti sebe mogu spasiti od smrti. Ja sam samo sitni, mali čovjek. Samo prah i prašina među 6 milijardi ljudi. Ja nemam života u sebi. Moj jedini ispravan, normalan, realan, ljudski način življenja je biti s Bogom prijatelj. Zato mudrac traži samo s Bogom biti prijatelj i nikada ne dopušta da se ta veza trga. Kad to izgubi, izgubio je sve. Mudrac je neizmjerno pametan, mudar. To je čovjek koji razmišlja duboko, uvijek misli, procjenjuje, razborito ocjenjuje što je najvažnije u životu. Kad je mudrac zavolio sebe, onda zna da mora tražiti Boga. On tada doživljava da do Boga ne može doći ako ne voli čovjeka. Ako mrzi čovjeka on je s Bogom neprijatelj i ne može do Boga. Zna da sebe gubi ako ne voli drugoga. Mudrac zato zna, voljeti sebe znači drugoga voljeti, drugome pomoći, oprostiti, tada ima i Boga i tada ima sebe. Mudrac je svjestan da kao što u Bogu Bog Otac ljubi sebe i spoznaje sebe i ta spoznaja je Sin Njegov, Isus Krist, Riječ Božja, i On sebe spoznaje po Riječi i zna kad tu Riječ voli, ta riječ je On, onda je Duh sveti među njima, rađa se. Isto tako, čovjek koji voli sebe, traži Boga, ljubi bližnjega i on je čitav, vječan. Njega nitko ne može više uništiti. Bit života je ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas. Sačuvati život možeš samo ako ga daš za druge. Gubiš život ako ga ne daš za druge, ako za nikoga nisi spreman učiniti neku žrtvu, pa ako treba i dati život. Najsretniji ljudi su oni koji su dali svoj život za slobodu i za druge, oni su sve dali i oni neizmjerno dobivaju. Mi smo svi drugi šljakeri i jadni. Život na zemlji, dakle, nije nešto što treba sačuvati nego dati. Tko nauči davati, taj je naučio živjeti i taj uživa. Suvremena civilizacija, suvremena Europa nas uči ne dati život, čuvati život, biti egoističan, uživati u komadiću nagona. Laže nam, vara nas. To je mentalitet suvremene Europe. Tragičan! Zato je papa Ivan Pavao II tražio: „Europa se mora vratiti svojim korijenima.“ Svi mi koji smo izišli iz komunizma mislili smo kad mi uđemo u Europu, koja je bila zapadna, civilizirana, bogata, da ćemo biti sretni. Postali smo užasno nesretni i bolesni psihički i tjelesno i nezadovoljni. Svi smo mislili kad dođe shopping k nama da ćemo biti sretni. Sad smo postali bijedni, odvratni samima sebi, siromašni. Sad su nas svi prevarili, recesija, laž, korumpiranost. Nemaš više čovjeka. 6 milijardi ljudi, a ti nigdje nemaš čovjeka na kojeg se možeš osloniti. Mudar čovjek zna, i da nikog nema, ja imam svoga Boga. I da nikog nema, ja volim vas, cijenim vas, nikoga ne prezirem, ja vas žalim. Imati sućuti prema čovjeku, žaliti ga, čovjeka voljeti. Nama nije ništa važno kao čovjek. Ako je Bog umro za čovjeka, mora da je nešto veliko ljubiti čovjeka. Voljeti čovjeka, živjeti za čovjeka. Ako za nešto nisi spreman umrijeti, ne moj za to ni živjeti jer uzalud živiš. To vam je zapravo život, kad tako mislite, onda ste vi zapravo sretni, onda je cijeli svijet vaš, onda ste slobodni. Onda je nebo i zemlja na vašoj strani i vi živite. Kad živite suprotno, kao Europska unija kako sad živi, New age-ovski itd., onda ste vi samo robovi. Robovi tuđega profita. U Europi je čovjek nevažan, profit je važan. Od nas Hrvata traže da radimo i nedjeljom i neprestano, užas jedan. Da majke i žene nemaju vremena ni

30



nedjeljom biti sa svojom obitelji, kriminal. I stvaraju se takvi zakoni, to je kriminal jedne države, sramota od onih koji stvaraju takvu politiku. Ali tko ima hrabrosti to reći među nama? Samo oni koji su na razini duha, koji znaju da samo pravda ima budućnost i da istina ima budućnost. Mudrac je zato jedini čovjek koji zna što treba, on jedini zna kamo treba ići. I kad smo mi svi ludi, svi smo u mraku, on pali svijetlo i kaže: „Za mnom!“ Kad ste tako glupi… … pa ne znate kamo treba ići. Prijatelju, ova zemlja je samo tvoj privremeni boravak. Kao svijeća koja se upalila i onda se gasi brzo, ovdje se ne živi. Tko to ne spoznaje nije ništa spoznao. Ovdje se ne živi, ovdje se iskušava tko si ti, koji je smisao tvog života, zašto ti živiš. Ovdje se odričeš onog što se zove život jer je lažan život. Đavao je bačen s neba na zemlju i sad kuša nas. Čime nas kuša? Time da mislimo da je u našem novcu i bankama, da je u našem profitu i imanju, jelu i piću i modi naša snaga. U našem seksu, užitku, nagonima da je tu naš život. Glupost! Dakle, vara nas, laže nam! Ne budite glupi! Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda! Za let si, dušo, stvorena! Čovječe, ti neizmjerno nadilaziš samoga sebe. Čovječe, jučer si izišao iz ništavila i ne znaš dokle ćeš ovdje biti. Što si ovdje radio, jesi li do sada živio? Što će od tebe biti? Zar si tako naivan, život je tek iza toga, vidjet ćete. Opet ću imati ovakav seminar na nebu … Nemojte da osramotimo jedni druge, budite dostojni čovjeka. Zemlja je samo prolazni tijek našeg života, zemlja je samo pustinja, 40 godina, 40 dana kao Isus. To nije život, prijatelju, tko od nas živi? Svi mi umiremo dan za danom. Čim si se rodio ti počinješ umirati i ne znaš kad ćeš, gdje će te spopasti smrt. Ti nemaš sudbinu u svojim rukama. Drugim riječima, čovječe, zaista ne idi tako malen i bijedan ispod zvijezda! Ne daj se zaglupljivati! Budi trijezan, razuman i mudar! Mudrac, dakle, zna i mudrac se jedini smije i ide naprijed, a mi plačemo svaki dan, teško nam je. Zašto? Previše sam pojeo za doručak, a za ručak još više, a za večeru se prejeo i ne mogu spavati, a sad mi se ne da ustati, a sad bi spavao, a ad bi popio kavu, a sad… joj……tuga! Zašto, zašto ne gledamo dalje? Kolike su milijarde generacija živjele prije tebe i gdje su sada? Gledajte Zemlju usred svemira, kugla jedna, usred praznog svemira, mi ne znamo gdje smo, ne zna znanost gdje smo, zašto je Zemlja jedina obrađena kao krasan vrt i tu zasađen čovjek. Samo zamislite da nam svake sekunde dolazi jedno dijete. Preko 100 000 djece nam dolazi svaka 24 sata i otprilike 100 000 ljudi nam odlazi s ove Zemlje. Recite, što je Zemlja? Koliko si od jučer već putovao? Ti stalno putuješ, ti izlaziš. Kamo? Kamo izlaziš? I zašto ti je tako važno ono što imaš u ormaru, frižideru? Jesi se najeo danas za ručak? I? večeras ćeš opet reći: „Daj još!“ Onda, zašto si jeo danas? A da si postio, rekao bi: „Neću ni sutra jesti!“ … vidite kako post daje snagu duhu, a kako hrana tjelesna oduzima snagu duhu jer nam se čini kao da je tijelo, želudac važan, a ne duh. Ali zašto se oslanjamo na želudac umjesto na mudrost? Mudrost je želudac našeg duha, vječan, koji kaže : „Ne daj se čovječe!“ Ne daj se, živi! Tko god to ne shvaća, ne može biti hagioasistent, a ne može ni sebi pomoći jer je već mrtav. Zato, ustani ti što spavaš! Oživi ti koji si mrtav! Shvati, život, to je duh, a ne tijelo. Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne vrijedi ništa. Toga moraš biti svjestan svake sekunde, tad ćeš živjeti, tad ćeš uživati. Kako je lijepo kad ovako živiš. Što god ti dolazi, bilo mušica, komarac, tebi je gost, ti uživaš. Dođe kiša ili sunce, tebi je drago, imaš ili nemaš, uopće nije važno. Jel imam danas jesti, ma zašto bi to bilo važno? Ja živim, ljudi! Treba temeljito nas okrenuti jer stojimo na glavi, a Bog nam je stvorio noge da na njima stojimo. To je cijeli problem. To što stojimo na glavi i vidimo samo zemlju, a noge ne znaju kud će gledati. Okrenimo se. Jer ako se vi ne okrenete, ova Europa će propasti, ona propada, fizički propada. Natalitetno ona propada, duhovno i inteligentno ona propada, u svakom pogledu. Europa je prestara, ona više nema snage za budućnost, ona nema vizija, nema mudrosti. Doći će neki drugi narodi. Ali ako vi postanete mudri, vi ćete je sačuvati, bit ćete ostatak ove Europe koja će preživjeti najgore posljedice. Jer dolazi svinjska gripa, ptičja gripa, ljudska gripa, dolaze kuga i glad i rat i sve dolazi na ovu Europu. Zašto? Samo zato što u njoj nema više čovjeka! U Europi je smo profit, strojevi, lažna politika, korupcija, imati, a nitko nije tu da bude. Tko je mudar? Bit će vam žao kad dođete kasnije u nebo i reći ćete: „Što vas nismo poslušali 7.7.“ Onda ću vas ja vezati za stup sramote … Zato vas molim, danas zavolite sebe. Ti nemaš ništa drugo nego sebe.

31



Pusti nek svijet ide kamo hoće, ali ti idi svojim putem. Ti imaš samo sebe. Što vrijedi ako se cijeli svijet spasi, a ti propadneš, kakva ti korist od toga. Ali ako ti sebe spasiš, spasit ćeš druge. Da li vi osjećate kolika je slast u tome, kolika je svježina u tome, koliko je inteligencije tu, koliko je radosti u tome. A kad si privezan uz tijelo, sramota ti je gledati u ljude, ne smiješ ni izaći od nikud. Hagioterapija te želi osloboditi od tebe, od tebe staroga i povesti te u tebe novog, mudrog, vječnog, neuništivog. To je smisao hagioterapije. Zato hagioterapija ne liječi. Taj izraz terapija nam smeta, mislimo da je to liječenje. To smo slučajno dali jer nisam tada znao, 1994. koji bi izraz dao pa su mi svi rekli da je dobro ako kažem hagioterapija. Sad bi je radije nazvao antropološka pneumatologija. To nije terapija. Hagioterapija je spoznaja tko sam to ja. To je spoznaja: „Čovječe ne idi malen ispod zvijezda.“ Ti si projekt, ti neizmjerno nadilaziš samoga sebe. Čovječe ne idi za drugima, idi svojim putem, slijedi svoji zvijezdu, imaj svoj ideal – to je hagioterapija. Hagioterapija želi prvenstveno cijelom svijetu pokazati: ljudi, ovdje je spas. Ne u bankama, ne u politici, ne u kulturi, ne u znanju koje želi producirati škola, nego u mudrosti, a mudrost je znanje koje je postalo iskustvo. Ja se u Hrvatskoj borim samo jedno, sa svim ministrima i svom vladom – Hrvatska ne smije biti zemlja znanja, glupost, nego zemlja mudrosti. Jer ako je zemlja znanja, mi ćemo trpati znanje u sebe, bit ćemo svi i jadni i nesretni i bit ćemo svi zajedno užasno porobljeni. Drugi će vladati nama. Al onog časa kad mi počnemo sebe voljeti i onog časa kad mi vidimo smisao svog života, postajemo mudri. Naša djeca u školi ne smiju učiti samo tuđa znanja, neka uče gdje mogu naći znanje, u svim bibliotekama i na internetu. Oni moraju znati kako stvarati nova znanja-to je mudrost. Stvarati znanja, poznavati špicu dosadašnjeg znanja i ići naprijed, još korak naprijed. To je smisao života, a ne samo slušati novinare koji kažu ovako, onako…kažu, sad morate jesti samo biljne masti, ne smije se svinjska mast, onda nakon 20 godina kad te kompanije s biljnim mastima propadnu, e sad morate svinjsku mast. Sad su osnovali nove kompanije, svinjske. A mi sve idemo kao bijedne životinje, daj budite pametni! Bog je stvorio sve na zemlji da od svega živimo, al da se razumno, umjereno hranimo, dišemo itd. a ne da slušamo tko će nam što reći. Dva čovjeka u Americi naprave nekakve nove znanstvene, statističke radove, članke i svi kažu, e piše u članku, moramo sad ovako i ovako, a nakon 3 dana, e ne, ne, napisali su druge članke. Ima li netko pametan među nama? Nemojte da vas vuku za nos. Povucimo mi druge za mudrost. U tom je smisao hagioterapije, da svatko nađe svoje mjesto, da svatko zna zašto živi i da svatko ide tim putem, to je mudrost. Bivši ministar znanosti, prosvjete i športa je isto zauzeo to stajalište. U Hrvatskoj treba stvoriti državu mudrosti, mudrih ljudi. A mudar je čovjek koji ima znanje, ali je moralan, neće to znanje zloupotrijebiti ni da gazi prirodu, ni da uništava ljude, niti obitelj, niti moral nego, naprotiv, on je moralan, čestit, etički i on sa znanjem radi i stvara novu budućnost i novog čovjeka. Obećao je bivši ministar da će nas doći pozdraviti jer smatra da je ovakav skup jedino skup buduće Europe, ali i buduće Irske, Južne Afrike, Italije… ajmo pokušati biti mudri. Samo to, ništa drugo nam ne treba. Mudrost druguje s Bogom i druguje s ljudima. Znate što znači biti mudar, dođeš do cvijeta pa ga pitaš kako si prijatelju pa ga poljubiš, a on uživa. Ja tako volim razgovarati s ružama u mom dvorištu, mirišu, krasne su. Kad ja dođem a one kimaju glavom, a ja kažem joj kako me voliš pa dopustim da me pomiluje po licu. Ružo moja, što te volim. One ludo rastu. Meni ruže rastu ispod prozora sve tamo do Božića. A znate kad pomilujete krevet pa kažete: dragi moj krevet, ti si mene čuvao tolike noći. Pa reci svojoj košulji: ma kako si mi dobra, volim te. Pa je poljubiš. Jeste li vi svjesni da nam je Bog dao da mi upravljamo cijelom prirodom i da sve u prirodi očekuje da mu kažeš: „Lijepo je što postojiš!“

Cd6

Veličina je iznutra. Tvoj fizički izgled se mijenja od trenutka začeća pa dalje. Sjeti se kakva si izgledala kad si imala godinu dana, grozno . Kad sedam, već lijepo nešto, 14 joj pubertet gadan, 22 već si za udaju, 45 ode… 70, ah Bože, više ne znaš što te ne boli, 90-pa zar me Bog

32



zaboravio. Fizički ne znači ništa, ali kad se vi iznutra razumijete, volite jedno drugo, cijenite, znate reći jedno drugom lijepe riječi-to je neizmjerno. A zašto smo tako škrti s lijepim riječima. Tek muž dođe s posla, jedva je došao odmah: „Mužu moj, gdje si, zakasnio si, uvijek kasniš…“ Ili obratno: „Ženo, tri dana te nema, ja već tri dana nemam ručka, tko će spremit moju kravatu, a tko će spremit krevet…“ Mi ne možemo jedni bez drugih, mi smo totalno različiti i trebamo jedno drugo. Čovjek postoji kao muško i žensko i između njih mogućnost djeteta. Mi smo trojstveni, kao Otac, Sin i Duh Sveti. Kad se tako volimo, onda je život prelijep. Znate kad sam naučio voljeti ženu? Onda kad sam naučio reći: „Ja te volim i zato što te volim, ja nikada s tobom ne bih sagriješio.“ Ako sam spreman sa ženom sagriješiti onda ja nju ne volim, onda sam je spreman ubiti za komadić užitka od 5-6 min, toliko lud nisam. Zato nikad protiv tebe ne bih nešto rekao. Kad sam naučio lijepo reći ženi koju susrećem, djevojci, sestri, majci (moja majka 97 god, ne može umrijeti da hoće kad joj ja dajem komplimente stalno). 97 joj je godina, kad je nazovem, uživa, a tek ja. Nikad u bolnici nije bila. Kad mene što boli pita me: „A što ti je to?“ Kad kažem da me boli grlo ona kaže: „Pa Tomislave, što ti je to, proći će.“ Sve kod nje prolazi prirodnim putem, baš kako Ivan Ilić, Hrvat koji u Južnoj Americi živi i ima tamo veliki centar, prekrasno piše o tome kako nas medicina vara time što nam stalno daje lijekove kao da oni liječe. Kaže, liječi se samo prirodno, u krajnjem slučaju uzimaj lijekove. Imaš ti u svom organizmu ono što te može liječiti. Griješiš, činiš zlo i hoćeš da to lijekovi nadomjeste, to se ne može. Zato smo svi kronično bolesni. Moja mama mi je primjer, nikad u bolnici nije bila, 97 godina. Žena koja je ostala s 3 djece, muž iza rata bio u komunističkom logoru 8 godina. Ja sam sa 7 i 8 godina morao raditi kao da sam odrastao čovjek s konjima i kolima, blato gazio do koljena. Ja sam presretan, nikad nesretan nisam bio. Život je uvijek negdje drugdje, a ne tamo gdje smo mi. Kako je lijepo postiti 24 sata, onda uzeti samo suhog kruha pa pokušati jesti. Nikad tako nešto slađe nisam pojeo. Šteta da ćemo proživjeti život a da nismo osjetili svu dubinu i širinu života nego smo živjeli tako usko, jedi, pij, spavaj, radi. Opet spavaj da možeš raditi, radi da možeš jesti, jedi da možeš raditi. Vrtnja u krug, zar je to život? Što će ostati iza tebe, reci mi, dokle ćeš živjeti, hoće te itko blagoslivljati kad odeš s ove zemlje? Jesi ikad bio nesretan kad si nekome dobro načinio. Znaš što znači jednu suzu nekom obrisati? Ja uživam kad sam u ispovjedaonici, u katedrali kad ti dođu ljudi, samo im ovako progovoriš, a oni plaču. Odu plačući od sreće, plaču od sreće kad im otvoriš pravi život, kad ih oslobodiš od tereta krivice, pokažeš im Boga koji ih ljubi. Što je lijepo biti svećenik! A tek Ivančić! uostalom, vidjet ćemo se gore u nebu pa ćemo vidjeti tko je tko. Povjerenje je ono što dolazi od vjere. Vjerovati znači spoznati da te netko voli, zato mu ja vjerujem da će mi samo dobro učiniti. Vjerovati znači očekivati samo dobro i vjerovati znači vidjeti sebe kao projekt. Znači sada doživljavaš zlo, sada te bolest napada, sada te smrt napada, sad te ljudi napadaju sad te netko optužio, a ti gledaš sebe kao projekt-ja ću biti slobodan, za par dana sve će biti drugačije. To je veličina čovjeka. Nikad ne smiješ gledati u ono negativno što ti se sad događa, to je opasno, propast ćeš u ponor. Uvijek gledati izlaz. Ako si pao u bunar onda ne gledaj u mulj i vodu i kažeš da nema izlaza nego gledaj gore-ima izlaza. Izići ću, spasit ću se, netko će doći i izvući me. Bit hagioterapije je upravo u toj duhovnoj dimenziji. Ja sam projekt, vidim se sutra, prekosutra, zdrav, bit će dobro! Ja samo sebi govorim: „Bit će dobro, ja vjerujem!“ zato usvojite pravilo: ja mogu, ja hoću, ja vjerujem! Ja mogu-jer sam Božje dijete, jer imam Svemoguću stvarnost u sebi; ja hoću-pristajem na to; ja vjerujem-idem to činiti. Povjerenje!Ukus je sposobnost osjetiti misao kakva je, osjetiti čovjeka kakav je, osjetiti život kakav je. Da li ti osjećaš koji je ukus tvog života? Da li je lijep, ukusan, da li se može lijepo pojesti ili je tvoj život odvratan, trul. Kakav je tvoj život? To je smisao za ukus, ukus ljepote, ali i ukus života.Čuvstvo je duboko doživljavanje sebe i svoga života, Boga i sve stvarnosti.Spolnost, duhovna spolnost. To je da su ljudi stvoreni kao muškarci i žene. Čovjek je ostvaren kao muško i žensko i nema nečeg trećega. Treće su djeca između nas. Uvijek kažem kad vidim sto žena, to je kraj svijeta. Same žene. Kad vidim 200 muškaraca kažem sudnji dan. Od toga

33



nikakve koristi. Kad vidim samo jednu ženu i jednog muškarca kažem: „Cijelo čovječanstvo!“ Sve od tada može postati. Muškarac nije čovjek, žena nije čovjek, čovjek je muško i žensko zajedno. Čitajte četvrto poglavlje Knjige Postanka, odmah na početku piše stvori Bog čovjeka, na svoju sliku stvori ih, kao muško i žensko stvori ih i nazva ih čovjek. Ne ljudi, čovjek. Ono što ima žena to nemaš ti. Što je muškarac to nemaš ti, ženo. Tek zajedno smo cjeloviti. Kao trojstveni Bog. Mi ne znamo zašto smo kao muško i žensko. Feministička teologija i feminizam se bori, bori, a bori se protiv muškaraca. Borite se vi, mi imamo oružje. to nije put! Voljeti muškarca, reci mu dobru riječ da muškarac tebe ludo zavoli, više nego išta što ima, e to je put! Kako mi muškarci čeznemo da nam vi žene reknete jednu toplu riječ, jednu dobru riječ. Kako nas duboko povrijedi kad nam žene znaju negativno reći, kritizirati nas. To me boli danima, to mi je teže nego kad mi neki muškarac to kaže. Kad ženi muškarac rekne krivo nešto, kako ona pati, ne može spavati, nikakav roman više ne može čitati. Televiziju više ne gleda. Djecu više ne rađa, grozno. Mi smo totalno ovisni jedno o drugom, a to je spolnost. Postoji fizička spolnost, to je nagon. Seks, to je parenje, to nije spolnost. Postoji erotika, ona je malo viša, to je već psihička dimenzija, ali duhovna dimenzija je to: ja sam muško, ti si žena. Ja te duboko trebam i ti mene i mi smo jedno, kao Bog. To znači, ja te tako volim da nikad s tobom ne bih sagriješio, nikada, jer te ludo volim, hoću da budemo vječni.Djelovanje-shvatite u životu ovako ide, najprije spoznaješ, iza toga odlučuješ i tad djeluješ. Sve što u životu radite ima ta tri temeljna stupnja. Najprije trebaš nešto znati, spoznati. Ne možeš nešto raditi ako ne znaš što je to. Ne možeš ići nešto raditi ako se ne odlučiš za to. Ako ne djeluješ, ništa se ne događa. A to je važno. Ja spoznajem da je dobro tebe voljeti. I kad razmišljam dublje vidim, pa da, to je moj spas, to je moje nebo. Dobivam motivaciju iz te spoznaje. Ja se odlučujem-voljet ću te ludo! Ti možeš učiniti što god hoćeš-ja ću te voljeti! Ženo, ti ne možeš ništa protiv mene učiniti da te ja ne volim, to je moja odluka. Idem to živjeti! Djelovanje tek tad nastaje. Samo spoznaja i samo odluka razočaravaju i frustriraju. Kažu da je put do pakla popločan dobrim odlukama, a do neba djelovanjem. Gdje je tragika crkve? Svi slušamo propovijedi, kažemo: „Što je danas dobro propovijedao.“ I? Ništa, idemo doma. Grozno. Nitko ništa ne čini, čak se ni ne odluči. Vidite kako je teško biti svećenik, to sam ja, nažalost. Ali ovih dana sam stavio kravatu da me malo manje to tišti … Propovijedaš, a ono ništa. Onda sam spoznao, propovijedat ću, al ću činiti ja. E, to me povuklo naprijed. To me učinilo sretnim. Društvenost-to smo već imalo, kao interpersonalnost…Povijesnost – svatko od nas ima svoju povijest. Shvatite, sve što vam se u životu događa, događa se u jednom tijeku, u jednom procesu. Mi smo povijesni. Nama se ništa u životu ne događa kao da pritisneš dugme, ne. Što god odlučiš, to ide polako, danas, sutra, prekosutra, vidiš da si nov čovjek. U krepostima, u svemu što hoćeš. To je jedan proces koji se događa, mi smo kao biljka koja raste, al važno je zasaditi.Transcendencija – govorili smo…Misao- čovjek je dakle misao, misao koja prelazi u djelo, misao koja stvara riječ, a onda riječ stvara djelovanje, iskustvo, a onda postajemo prirodni. Što znači biti prirodni? Znači živjeti po statutu svoje naravi. Živjeti onako kakav si stvoren. Biti prirodan čovjek, a ne umjetan. Pa onda namažeš usne, pa nove trepavice, nova frizura ili perika, onda muške hlače pa ovo i ono…pa kažeš, evo, to sam ti ja. Nisi, ti si ono što je ispod svega toga. Kako prepoznati autentičnost čovjeka, tebe, prirodnost tebe? To su najljepši ljudi. Samo su djeca prirodan, autentična. Tako ih je dobro gledati, ona se prirodno ponašaju, a mi svi umjetno. Joj, moram paziti, hvaljen Isus, kako ste? Dobro? Dobar dan! Djeca nisu takva, plaču kad treba plakati, smiju kad se treba smijati, jedu kad se jede, prestanu kad im se ne jede. A mi jedemo taman kad nam se ne jede jer svadba je. Mi postimo kad nam se ne posti, mi umiremo kad nam se živi, goli smo kad se treba obući. Tuga! Idemo završiti još ovaj treći dio o pitanju duhovne duše i antropološke pneumatologije. Pokušat ću što brže ovo prijeći kako bismo mogli napraviti određeni zaključak za danas pa ćemo sutra

34



prijeći na istraživanje boli i patnje duhovne duše. Dakle, ono zašto smo mi ovdje. Prvenstveno smo tu kako bismo pomogli onima koji imaju duboke patnje u svome životu. Što to znači fenomenološki istraživati čovjekovu duhovnu dušu? Mnogi su filozofi radili na tome, sjetite se da je Hegel napisao djelo 'Phaenomenologie des Geistes' dakle 'Fenomenologija duha', ali svi su filozofi obrađivali duha kao duha, kao nešto što je oko nas i negdje u svijetu. Ali baš obratiti specifično čovjekov duh, toga nemate obrađeno. Nešto što ima Max Scheler, Coret, to je još uvijek filozofska antropologija, tek filozofski pogled na čovjekov život i njegovu stvarnost. Što je to fenomen i fenomenologija? Fenomenologija je nauka o fenomenima. Fenomen znači znak, vidljivi znak nečega ili nekoga. Neki filozofi i istraživači smatraju da je fenomen neki epifenomen, tek nešto uzgredno, nevažno, nešto što je na rubu dok drugi, poput Heideggera smatraju da je fenomen isto što i bit stvari. Da fenomen zapravo izražava bit nekoga ili nečega. Mi se pitamo, gdje možemo prepoznati čovjekovu duhovnu dimenziju, po kojim znakovima možemo odčitati čovjekovu duhovnu dušu? Jer mi ne možemo uči u bit, mi to ne možemo do kraja vidjeti i proučavati, mi u konačnici ne znamo ni što je materija. Mi samo fenomenološki proučavamo materiju, biologiju i sve po redu. Pogotovo ne znamo što je to duh, ali ga po nekim znakovima prepoznajemo i onda se možemo njime služiti i u svom životu. Zato filozofija najdublje prodire u pitanje što je to duh. Međutim, duhovna duša je jedan korak dalje u spoznavanju čovjekove duhovne dimenzije. Sve ono što smo prije ove pauze proučavali zapravo su izvori fenomena. Ako moja osobnost pati onda sam ja ili tužan ili potišten ili nesretan. To su onda znakovi po kojima prepoznajem bolest čovjeka koji traži pomoć. Ako je nečija savjest opterećena, onda on dolazi ili sa strahom ili agresivnošću ili teškom depresijom ili s osjećajem da bježi od samog sebe, strah od osude, ili se agresivno buni protiv onih koji ga osuđuju. Mi ćemo prepoznati što se događa u čovjeku po tim znakovima. Najprije ćemo obraditi pozitivne znakove. U sutrašnjem predavanju o duhovnoj patologiji, boli i patnji, obradit ćemo negativne fenomene čovjekove duhovne duše, znači znakove njegovih patnji, a u ovom znakove onoga što je u biti autentična čovjekova duhovna duša. Prvi fenomen koji mi doživljavamo je velikodušnost. To znači da doživljavamo da je netko nas velikodušno postavio u život, mi smo svjesni da nitko sebe nije postavio u život. Znamo da nas roditelji nisu birali da nas postave u život. Prvo doživljavamo velikodušnost nekoga, a iza toga mi postajemo velikodušni prema drugima pa rađamo djecu, odgajamo ljude, liječimo bolesne. Drugo je biti dobrohotan, duh je uvijek dobrohotan, kao i mudrost. Dobrohotan biti znači drugome željeti dobro. Dobrohotan čovjek nije sposoban činiti nekome zlo.Zamišljen je čovjek koji razmišlja, koji je došao do problema i htio bi ga razriješiti.Dogovoren, odgovoran…možemo naći na stotine fenomena. Dogovoren je čovjek koji se s nekim dogovorio o nekom sastanku, ugovoru i sl. Upisan, željen čovjek, prkosan…Bit duha, kaže Frankl, je prkos. To znači da čovjek može trpjeti na tisuće načina, ali da on može zdravo bolovati i zdravo trpjeti. Prkos je kad ti dolazi smrt, a kažeš: „Pa neka, što onda.“ Kad si izbačen s posla, nemaš plaće, a kažeš: „Što onda, sad će tek početi život.“ Prkos je kad ti netko kaže: „Ili učini to zlo ili ću te ubiti“, a ti kažeš: „Samo ubij!“ Prkos je znak čovjekove slobode, nitko ti ne može oduzeti tvoju slobodu, samo ti sam, ni strah ti je ne može oduzeti. Možeš trenutno reći da pristaješ tako učiniti, ali to nisi ti, to je tvoj psihički dio. U dubini sebe ti ostaješ slobodan. Tako da čovjeka nitko prisiliti ne može. Prisila, to nisam ja. Netko me može prisiliti da nešto fizički kažem, al to nisam ja. Anegdota: sinčić od pet godina stoji pred mamom i mama ga obuva. Mama hoće vezati cipele, a ne može jer mali stoji i kaže: „Sine, sjedi!“ „Neću, mama, hoću stajati!“ „Sine sjedi, ne mogu ti vezati cipele!“ – mali se ne da. Onda ga mama uhvati i silom stavi na stolicu, mali sjedi i šuti, počne malo jecati i kaže: „Mama, ja izvana sjedim, al iznutra stojim!“ Ni Hitler, ni Staljin ni ikakav totalitarni vladar ne može te prisiliti, nitko te ne može prisiliti, ni sam Bog. Ti si slobodan! I sva veličina čovjeka je u tome što je slobodan. Tvoja sloboda je tvoja osobnost, tvoja vrhunska veličina. Nitko tebe ne može oboriti, ti ćeš izvana

35



sjediti, al iznutra ćeš stajati. Zato je prkos bitna karakteristika duha. Niti jedna bolest, nevolja te ne može uništiti. Možeš me samo fizički ubiti, ali ja živim vječno i moja slava ostaje na zemlji, a tvoja sramota. Čovjek je neuništiv u svojoj slobodi. Sloboda je tvoja vječna istina. Obično se govori o moralu i gdje postoje razlozi da čovjek pristane na zlo – nema toga – nikad čovjek nije neslobodan. Ontološki, duhovno gledano čovjek nikad nije neslobodan. I onda kad su naši profesori u komunizmu morali ne ići u crkvu ili biti u partiji, oni su itekako po noći išli u crkvu da nitko ne vidi, oni su izvana samo bili komunisti, iznutra su bili itekako vjernici. Iznutra su stajali. Kad ti netko prijeti smrću, ti možeš reći hajde dobro, al to si izvana rekao. Tužno je jedino što je čovjek ograničen, nije apsolutno slobodan i zato može birati ograničeno dobro pa čak i Bogu reći ne. Onda on sebi ubija slobodu i ograničava je. Čovjek je osmišljen. Osmišljen čovjek ima smisao, zna zašto živi. Uvijek je radostan jer zna zašto živi ovdje na zemlji. Ljudi koji nisu našli smisao, ljudi koji su se trudili cijelog života da imaju, a ne da budu, frustrirani su, uvijek tužni, ne znaju ni jednog vica, ne znaju se smijati. Smijat ćeš se samo onda kad si sposoban voljet sebe do kraja, kad si sposoban iznutra stajati makar izvana morao sjediti, samo tada. Smisao života je znati kamo idem. Sveti Pavao kaže: „Znam kome sam povjerovao!“ Meni je to najljepša rečenica kod Pavla. To uvijek volim reći svom prijatelju iz Nazareta, nas dvojica se jako dobro poznajemo. Znate mog prijatelja iz Nazareta? On je moj šef, inače, ja sam u njegovu poduzeću, u crkvi. Ja i moj šef se tu dobro razumijemo. I ja mu isto kažem: „Znam kome sam povjerovao, svaka ti čast!“ I tu sam siguran da sam na pravom putu. Nitko me od ljudi nikad nije uvjerio u što me on uvjerio. Za njega sam spreman dati život. Evo me, šefe! Biti odvažan! Odvaži se! Jedno je biti hrabar pa unatoč opasnostima ići naprijed, a drugo je biti odvažan. Odvažan je čovjek koji stvori odluku-idem načiniti! Nesiguran čovjek je onaj koji stalno odlučuje, a nikad ne učini. Odvažnost je poći, budilica ti zvoni – ustani! A ne još bih 5 minuta, ne može. Petak je, ti si u zrakoplovu, daju ti meso – hvala vam lijepo, danas ne jedem. Drugim riječima, odvažnost je spremnost na dobro. I to činiti, spremnost na djelo. Jedno je spoznaja, drugo je odluka, treće je ono po čemu sve postaje stvarnost. Odvažnost stoji između odluke i djela. Rijetki su odvažni, treba ih tražiti sa svijećom. Ali kad ih nađete, čuvajte ih, dragocjeni su. Bog kaže Jošui: „A ti budi odvažan i hrabar“ i to mu u tri rečenice šest puta kaže. Kukavice nikamo ne dospijevaju. Suprotno od odvažnosti je kukavičluk, to znači, kukavica koji se boji „joj, oni će me dati u novine, a oni će me dat u zatvor, joj oni će mi uzet novaca, tražit će od mene porez, joj oni će onda reći da ja ne mogu njiva više u društvo“ – kukavico jedna, sram te bilo. odvažan vidi samo svoj cilj i ide za njim. To su najdragocjeniji ljudi. U Europi nam strašno manjkaju vođe. Vođa je netko tko je odvažan, koji zna stati ispred drugih i voditi ih. Iza II. Svjetskog rata to je bio prekrasan Adenauer u Njemačkoj, ____ u Austriji, De Gasperi u Italiji, De Gaulle u Francuskoj… vi danas nemate ni jednog vođe u Europi, a bez vođe narodi propadaju. Oni ne znaju kamo treba ići, kad nemaš vođe onda je svugdje ispravno i svugdje je propast. Izraelci su najviše trpjeli kad nisu imali proroka, onda nisu znali koji je pravi put. Mi užasno trpimo jer nemamo vođu. Moj narod, Hrvatski, nema nikog tko bi znao-vođa je čovjek koji ima ideal i iza njega cijeli narod staje. Imamo malih, korumpiranih političara i politikanata koji u Europi ovo ili ono kažu – to nisu vođe, ni jedan od njih. Oni imaju svoje male interese, a nemaju opće dobro. Ako je opće dobro-svi idu za tobom. Kad je mama prava, djeca idu za njom ko luda, čak i muž. krene i on, nema mu drugoga, oštra mama, radi što je pravo, tko je ne bi slušao. Pa nek cijelo selo viče. Strpljiv je čovjek nade. Samo čovjek koji je siguran da će postići cilj može biti strpljiv. Čovjek koji ima viziju cilja i zna da je to dobar cilj, on će ga sigurno postići. Ovdje ili na drugom svijetu, njemu to nije važno, on je strpljiv, čeka svoje vrijeme. Doći će vrijeme kad će procvasti voćka i kad će roditi plodom. Strpljivost je znak velikog čovjeka. Nervoza je znak da nemaš pravo, da ti je savjest nečista. Nervoza ti je znak da si iznutra trul. Vrati se prvoj ljubavi. Mudar, moralan smo već rekli prije.

36



Razborit je čovjek koji zna točno razabrati što je dobro, a što zlo, što vodi cilju, a što od njega odvodi. To je sposobnost čovjeka da uvijek ide pravim putem jer mi u svijetu živimo u dobru i zlu te dobro i zlo neprestano vuče lijevo, desno – ne znaš što je pravo. Razborit čovjek točno ocijeni. Odlučan – jedno je odvažan, a drugo odlučan. Odlučnost je kad znaš što je dobro i ideš. Ne čekaš. Kunktator je čovjek koji oklijeva, ne zna kuda bi. On više ne bi nego bi. To su truli ljudi, jadni ljudi. Spoznaj svoj cilj i odmah idi za njim.Ponosan – ponos je znak poštenog i cijenjenog čovjeka. Sramota je pognuti glavu ako si pošten i čestit. Sramota je podignuti glavu ako si korumpiran i zločest. Ti idi svojim putem, a svijet nek priča što hoće. Radostan, pun nade. Što je to nada? Neki ljudi kažu da nada umire posljednja. To nije nada ako umire. Nada ne umire nikada. Zašto? Jer je nada Bog. Bog ne može umrijeti. Nada je dobrota, ljubav, a one ne mogu nikada umrijeti jer je to postojanje, bitak. Pun nade je čovjek koji je pun dobrote. I juri, baš ga briga. Svi propadaju, on ide dalje. Svi odustaju, on ide naprijed. Svega ćete vi ovdje čuti! Očaran čovjek je onaj koji se oslobodio od razočaranosti. Očaran si kad te zahvatila ljepota neke istine, očarala te pa ti daje motivaciju da ideš tako djelovati. Razočaran je onaj koji se očarao, a onda ga je nešto odvelo od toga, netko ga je sablaznio, netko je pokazao da to nije pravi put i on više ne može vjerovati. Raz – očaran. Očajan – nema nade. Taj živi u laži. Ljubljen, vjeran, hrabar, jak… tko je to vjeran? Onaj koji voli sebe do kraja, onaj koji je upoznao da dobrota, ljubav, istina nemaju granica i ne mogu ne uspjeti. Onaj koji zna da, na sreću, ipak postoji Bog i da on nikad ne može izgubiti. Vjeran je čovjek koji prepoznaje sebe i sebe ostvaruje pod svaku cijenu. Vjeran je čovjek koji nikad ne zakopa svoj talent, sposobnost nego je razvija, kleše, pokazuje. Hrabar je čovjek koji kad je krenuo ide do kraja, ne staje. On zna da će pobijediti. Jak je onaj koji je u Bogu, ne koji je jakih mišica.Miran je čovjek koji ima čistu savjest. Zato zna da ga nitko ne može osuditi, on je iznutra miran. Govorite što god hoćete, ja znam da je u meni mir. Mir nastaje kad drugima oprostiš. Ako vi oprostite i vama će se oprostiti, kaže Isus. Prema tome, to je izvor mira, oprostiti drugima. Kad ljubiš druge, ti si ljubljen. Uvijek mislite, kad činiš zlo, najprije ti trpiš zlo. Kad činiš dobro, najprije ti uživaš ono dobro koje činiš. Ne možeš nekome učiniti dobro, a da ti ne osjetiš stostruko više nego si njemu učinio. To je temeljno pravilo duhovne dimenzije i duha. Kad mi ljudi kažu: toliko sam mu dobra učinio, a on sad meni vraća ovako, kažem mu: ti si glup. Kako to možeš tako pričati. Ako si dobro napravio ti si već primio time što to učinio, ti si zdrav, sretan, vječan. Što mislite kad majka načini djetetu doručak i onda mu kaže: dijete, vrati mi kad odrasteš. Smjeti činiti dobro, smjeti nekom obrisati suzu, nekoga utješiti, ohrabriti – to je već nagrada. Primiti novac za to što radim je sramota. Kirurg koji stoji po cijeli dan i noć , mora paziti na svaku sitnicu da ne ubije čovjeka, on se toliko muči, recite, koliku plaću može primiti? Ma nema plaće za to, samo vječnost. Plaća koji primaju liječnici je nešto od čega mora živiti kao i svi drugi, ali to se ne može platiti. Kako se može učitelju, profesoru platiti kad odgoji izvrsnog dečka, mladića djevojku, kako ćete to platiti? Plaća je nevažna, a ti si već primio plaću time što činiš dobro. Vječan si, čeka te na nebu, iznenadit ćeš se: otkud ja? Ne postoji mogućnost da činiš dobro, a da se ti ne osjetiš sretno, zdravo i nagrađeno. I obratno, da činiš zlo i da se osjetiš sretan, zadovoljan i zdrav. Toga morate biti svjesni. Kad činiš dobro, dvostruko uživaš, napraviš sebi dobro (tada si zdrav, sretan) i drugome (onda ti on zahvaljuje, sretan je…). To je strašno važno osjetiti, isprobajte to večeras za domaću zadaću pa da vidite kako stostruko primaš kada misliš dobro o nekome, činiš dobro, govoriš dobro. Što će mi kad mi donesu nešto, evo vam bomboni, novaca, dat ćemo vam auto za to – bježi, kakav auto, samo će me opterećivati. Najljepša nagrada je da sam ja napravio nešto dobro. I najviše volim kad nitko ne zna. Sjećam se kad sam radio sa studentima pa odemo preko ljeta nekuda, 20 studenata i ja s njima, svaki dan molimo,

37



proučavamo-znali smo napraviti jednu vježbu: neka svatko proba ove noći očistiti nekome cipele, a da on ne zna tko mu je očistio ili u neku cipelu staviti čokoladu, a da nitko ne zna – što je to bio užitak! A drugom zgodom smo jednu drugu vježbu: pronađi kod svojih kolega što ima najljepše, ručnik, majica i sl. pa ga pitaj bi li ti htio to dati. Zaboli vas duša, a joj, a ono drugo progovori: odričem se! Sjećam se kad je meni došla baš ova gospođa što je jučer govorila tu na mikrofon, a ja sam imao jedan prekrasan ručnik za more, iz Bavarske ga dobio, i kaže: baš mi se sviđa. A evo ti! Koliko čudesno, bio bih nesretan da ga nisam dao, znam da me čeka 10 takvih ručnika u nebu. Biti nježan, obično mislimo da su žene nježne, o joj . Nježnost je gnijezdo u kojem može odrasti život, zaštita, toplina, finoća, mekanost duše, dobrohotnost, ljubav da bi netko mogao živjeti. Najviše sam nježnosti doživio kod cvijeta. Kad gledam ljiljan, ružu, otkrijem između latica prekrasne prašnike, a onda u dubini ispod toga još nešto, toliko intime, sramežljivosti, nečeg finoga. Znao sam reći, joj, Bože moj, što je to. Nigdje kod čovjeka nisam toliko nježnosti doživio kao kod cvijeta. Kad sam shvatio da što dublje ideš u tu čašku cvijeta da je to nježnije i da baš u dnu gdje je najnježnije, tamo je pohranjeno sjeme, život je tu. Sjeme kad uzmeš možeš novu biljku zasaditi. Čovjekova intima, nježnost je i njegova fizička spolnost, to je nešto što treba zaogrnuti, skriti. Razgolititi to znači uništiti ljepotu i draž i fascinantnost spolnosti. Spolnost je zapravo izvor života, otac i majka su najdragocjenija bića, oni zajedno stvaraju dijete, mene i tebe, tu se rađa vrhunsko biće svemira, čovjek. Kad shvatite kako čuvati nježnost svoje spolnosti, nježnost svojih grudi kao žena, nježnost sebe kao muškarca – tu je muževnost i tu je vječno žensko, vječnost ženstvenosti žene. To je najljepša ljepota. Muškarac ne čezne za tvojom spolnošću, najmanje za seksom, pare se životinje, on čezne za tvojom nježnošću. Da ti se smije samo približiti i udahnuti i reći: jao, koliko ljepote. I žena samo čezne da skrije sebe, svu svoju nježnost, svoj život kod muškarca, da je zaštiti, da on bude njezina nježnost, toplina, sigurnost. Da se ne razori život. Kad to shvatite, onda ćete poludjeti od nježnosti. Probajte biti nježni prema sebi, probajte dodirnuti svoju dušu. Mi smo postali pregrubi, mi ubijamo život. Idemo doktoru, on te pregledava, kirurški zahvati i koješta drugo, šport, razgolićavanje žene, muškarca – to je uništavanje života, tu nema nježnosti, ljubavi. Kad muškarac najviše doživi ženu, kad se ni milimetra se ne bi pomaknuo, samo da je smije gledati i diviti se što je Bog sve stavio u nju. To zna biti u životinjama, cvijetu, prekrasno. U oblacima, u divnoj mjesečini u zimskoj noći na snijegu, u planini ili nizini moje Slavonije. Vidim kako me neki čudno gledaju, žao mi vas je. Pokušajte doživjeti nježnost, bit ćete ponovno ljudi. Samo nježan muškarac je hrabar i odvažan. Grub muškarac je kukavica, on za ništa nije sposoban, ne zna štititi ni slobodu, ni obitelj, ni sebe. Muškarac koji zna što je nježnost je 'lud', on će štititi, život će dati za svoje, za nježnost svoje djece, svoje supruge i drugih… Samo žena koja je nježna zna voljeti svoju djecu i svoga muškarca, svoj posao, domovinu. I uopće nije zanimljivo kad se žena i muškarac razgolite, kad vidiš njihovo tijelo, to je tako dosadno. Bog nije završio naše tijelo nego nam ga daje da ga mi završimo i zato nam daje finu modu. I ako znaš staviti finu modu koja označava tvoju ljepotu i sposobnost da označiš sebe, to sam ja, a da nimalo ne povrijediš svoju nježnost, finoću, fascinantnost – to je prava moda. Sve ovo drugo je grubost. Čovjek pljuje kad vidi na televiziji kako se 'raskomadalo' tijelo, komadi tijela, golotinja, to nije lijepo. Čovjeka moramo štititi, ti moraš imati svoju intimu, mora biti neko tvoje središte gdje nitko ne smije doći, nitko dodirnuti, gdje si ti sam sa svojim Bogom. I kad to imaš onda si vječan. Kritičan – čovjek koji sve ispituje, je li to baš tako? Danas postoji užasna nekritičnost u Europi. Ljudi čitaju novine i kažu to je tako. Ako hoćeš znati što nije istina, onda samo čitaj novine. Suvremene novine ne daju obavijesti i vijesti nego rade onako kako šefovi i gospodari novina naređuju da treba da bi se kupile novine. Varaju ljude. Budi kritičan. Danas su znanost i znanstvene istine često puta ideologizirane. Budi kritičan. Slušaš vijesti, propovijed, čitaš Sveto Pismo – budi kritičan, ispituj što je to, zašto, kako. Ništa ne primaj jeftino jer si ti dragocjen.

38



Kulturan – valjda znamo što to znači. Čuvajte se kiča. Naučite se gledati umjetnost, pogledajte u svojoj sobi imate li kič ili pravu umjetnost. Kič je slika koja vas na zanima, ništa ne znači. Umjetnost možeš gledati sve dublje i dublje i uvijek otkrivaš nešto. Jer u pravoj je umjetnosti nešto duboko upisano. To je kao knjiga koja je napisana i tvoj duh iščitava – to je umjetnost. Iščitava ljepotu, nekoga, izvor ljepote. Kulturan, kritičan, inteligentan, a tek kreativan, slobodan…što ću pričati… Slobodan se može biti samo ako ti je savjest čista, ako nije, ti bježiš, bojiš se, ne smiješ nikom pogledati u oči. Bojiš se i policije i ljudi i Boga i svoje savjesti. Ne možeš biti opterećene savjesti i slobodan. Čim činiš zlo, rob si zla, kaže Isus. Tko čini grijeh, rob je grijeha. Besmrtan – već time što si duhovna duša, ti si besmrtan. Znate gdje je naš problem, što mi sebe ne možemo uništiti. Mnogi suicidalni misle ubiti se pa će biti bez brige. Nažalost, mi sebe ne možemo uništiti. Mi preživljavamo fizičku smrt, onda ti je još gore kad pređeš preko, a ne možeš popraviti ništa. Otišao si odavde. Tek tad počinju problemi. Zamisli, ti sebe ne možeš uništiti, pa to je grozno. Nisi se mogao ni napraviti. Netko te darovao i ne možeš sebe uništiti. Tebi je jedini put povjerovati Bogu i biti u skladu s njim. Bože, hoću biti takav kao što si rekao, hoću uživati život. To su strašne istine.Savjestan – u skladu sa savjesti. Susretljiv – vidiš da netko pati, reci mu: što te muči, vidim da si žedan, evo ti, trebaš 100 eura-evo ti 50 . Karakteran – čovjek koji kad nešto kaže to i ispuni, koji kad odluči to i ostvari. Pomirljiv je onaj koji je uvijek spreman na praštanje i na priznanje svoga grijeha. Djelotvoran je čovjek onaj koji provodi u djelo ono što je odlučio. Pobožan je čovjek koji je po Bogu. Jedno je pobožnjak, a drugo je pobožan. Pobožan je čovjek koji druguje s Bogom i njih dvojica su toliko prijatelji da su istog mentaliteta. Kome zvono zvoni? Ovo je zvono s naše zagrebačke katedrale. Mi smo u njenoj sjeni tu, između dvije kule i imate krasne zidove, zaštićeni ste. Hagioterapija ušla u tvrđavu, ispod same katedrale. Je li to Božji dar? Nisam ja izmislio hagioterapiju, Bog me vodio tim putem da otkrivam, a sad vodi vas dalje. Toga budite svjesni. Kad mi govore utemeljitelj, osnivač hagioterapije, meni je to smiješno. Osnivač ja moj šef, ja sam samo njegov mikrofon. Imajte hrabrosti činiti što Bog od vas traži, bit ćete uvijek vrhunski, a nemojte sebi prisvajati, to sam ja. Tko sam ja, nitko i ništa. Al On je sve. Dakle, pobožan biti znači biti po Bogu, biti svjestan da je On u svemu i sve, nema gdje ga nema. Isus kaže, tko jede moje tijelo ostaje u meni i ja u njemu. Jeste svjesni toga, vi koji ste se pričestili, On je sad u tebi. A mi čim izađemo iz crkve kažemo nema Ga više. Pojedemo malo iza toga juhe i ode Isus jadan. Iskusan čovjek – čuvajte se vjere koja nema iskustva, vjere koja nikad nije probala što znači biti pošten imati iskustvo teškog hodočašća, iskustvo da vršiš Božju riječ, iskustvo da si posti često, da si oprostio. Pogotovo iskustvo Isusa Krista, njegove blizine. Čuvajte se te vjere, to nije vjera, to je sjeme koje nije palo u zemlju. Iskustvo je dakle nešto što je postalo djelo. Pokušajte ovih dana doći do tog iskustva, za to vam služi formacija. Snažan, napredan… Napredan je čovjek koji stalno ide naprijed, nemojte biti konzervativni. Volite prošlost, poštujte je, ona je naš temelj na kojem stojimo, ali morate ići naprijed, ne okreći se natrag. Tko se okreće natrag nije prikladan za Kraljevstvo Božje. Kršćanin mora biti napredan, uvijek ide progresivno, hoda i divi se onom što već iza njega stoji i ide naprijed. Konzervativan je čovjek koji se okreće natrag i živi od onog što je već nestalo i konzumirano. Voljeti prošlost i budućnost. Ne bojte se biti konzervativni ni napredni, i jedno i drugo je bitno. Dostojanstven - kad izgubiš dostojanstvo tada dolazi ovisnost, depresija, grižnja savjesti, suicid.Istinit je čovjek koji voli tražiti istinu, koji u svakom slučaju zna reći oprosti mi, krivo sam mislio, rekao, nije to bilo tako. Njemu nije teško moliti za oproštenje ili oprostiti.

39



Produktivan - svatko bi od nas trebao imati svoju firmu, kompaniju, a ne stalno raditi u tuđim firmama. Biti hrabar. Jel' tvoja obitelj je tvoja firma, jel' tvoj život tvoja firma, ostvaruješ li nešto u njemu? Zdrav – zdrav si kad su tvoje misli, riječi, djela i odluke zdrave. Kad gledaš naprijed i kažeš – tako će biti. O bolesti ćemo govoriti sutra. Čist – čovjek koji se stalno čisti. Nema nevinih ljudi. Moje su ruke čiste jer ih perem, moja je savjest čista jer uvijek priznajem, žao mi je ljudi, oprostite mi, Bože oprosti, opraštam vama… To je čistoća srca. Mi smo previše to označili kao spolna čistoća, ne. Čim ti možeš negativno misliti o drugima ti si nečist, prljav. Čim o drugima dobro misliš, ti si čist. U drugima vidiš ono što u svakom postoji, u dubini svakog postoji dobro. Čist, svet, razvijen, inovativan i možemo ići kući. Od srca vam hvala za strpljenje, molim vas da domaću zadaću napravite…Dobro jutro! nadam se da ste još pospani, crna kava je popijena. Nadam se da vidite tko kraj vas sijedi desno, a tko lijevo. Jeste li kome rekli da je lijepo što postoji? Jeste zavoljeli sebe? pogledajte što se događa kada gledamo jedni druge, je li on mrk ili ti se smiješi? A sada pogledajte Isusa, da li se smiješi ili je mrk? Znači, jedini prijatelj naš nije Isus. Svi su nam drugi prijatelji koga god pogledamo, nasmiješi nam se. Kad pogledamo Isusa, onda smo mrki, onda se bojimo, onda smo ozbiljni, zašto? Ima li među nama netko tko vjeruje u Boga? E onda ste vi ateisti. Mi vjerujemo u Isusa Krista, povijesnu osobu. On govori engleski, hrvatski, talijanski… prema tome, kao prijatelja ga pogledaj. Oslobodite se slike Boga, ona će vas ubiti. Svi nosimo razorene slike o Bogu zbog istočnoga grijeha i zla u svijetu. Zato uzmi pravu sliku Boga, a to je Isus. Sa Bogom i slikom o Bogu nećete uspjeti ni jednog pacijenta osloboditi, samo ćete ga staviti u još veće probleme. Naša slika Boga ubija pacijenta. Zato imate ekleziogene i slične neuroze. Što spašava? Isus! On je jedini došao ne da sudi nego da spasi. On je jedini rekao: ostanite u mojoj ljubavi, a nikad nije rekao: ljubi ti mene, morate me ljubiti. Nego: kao što je Otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas. Rekao je: budite mi prijatelji, vi ste prijatelji moji ako mi vjerujete, ne bojte se, ja sam pobijedio svijet, sinko, oprošteni su ti grijesi. Zato dobro pazite da ne biste Isusu dodali riječ Bog jer ćete uništiti pravu sliku Isusa. Onda iz svojih religijskih sjećanja Isusu stavljamo da je On Bog i onda je gotovo, onda On postaje opasan. Ako hoćete biti kršćani vi se morate odreći Boga. Kršćani su bili prvi ateisti u povijesti čovječanstva zato što su odbijali sve bogove, grčke, rimske…a povijesnu osobu, Isusa iz Nazareta prihvatili kao svog stvoritelja. Zato Isusa zovite uvijek prijateljem, a ne Bogom. Boga zovite Ocem on je tata, abba, a ne Bog. Naglašavam, zato što je naša slika o Bogu jako uprljana, što je ta slika Boga jako bolesna. Čim kažeš Bog, u ime Boga su se vodili ratovi, Bog osuđuje, stvara pakao, mrzi grijeh tvoj i zato i tebe ne želi vidjeti, Bog u starom zavjetu užasne stvari čini, jadni ljudi. Zato je morao doći Isus da i stari i prastari zavjet otkupi, oslobodi, da kaže: ne boj se, ja sam s tobom, ja sam pobijedio svijet! Ne boj se, ja sam pobijedio tvoju krivu sliku o mome Ocu, Otac vas ljubi. Otac je mene poslao da umrem za vas. Ako hoćete biti hagioasistenti, onda je neophodno mijenjati svoju sliku Boga jer nećete s tom slikom Boga ništa napraviti. Kao i mijenjati svoj ateizam, ako ste ateisti pa ne možete ni Isusa prihvatiti kao Boga, mijenjajte, jer bez Boga, bez te funkcije Boga čovjek ne postoji i nemoguće je napraviti zdravog čovjeka. Bog je temeljna funkcija čovjeka. On je Bog koji se objavio u Isusu Kristu i Bog o kojem govori filozofija. Zato volim filozofsku sliku Boga. Kakav je to Bog? To je bitak, apsolutno postojanje i taj bitak je apsolutno dobar, Bog je samo dobrota. Taj je bitak samo ljubav i samo istina. Zato ta slika Boga oslobađa. Religijske slike Boga ubijaju, bjež od toga, strah te hvata. Nitko se od vas ne može nasmijati kad rekne riječ Bog. Pokušajte Isusu izreći jedan vic, šalu. Bogu to ne možeš, a Isusu možeš, bez brige. Ako hoćete naučiti komunicirati s Isusom, pričajte mu što više viceva. Mi njemu pristupamo sa strahom kao Bogu, onda ga uvijek samo molimo: ozdravi me, pomozi, daj da stignemo na vrijeme tamo…tako da on jadan samo mora raditi, raditi za nas i samo mora biti ozbiljan. Nitko se s njim ni ne nasmije. On kaže, da bar netko dođe i kaže: Isuse, mogu ti jedan

40



vic ispričati. Ajde možeš. Doći ćeš u nebo samo ako bar jednom razveseliš Isusa, bar jednu šalu mu ispričaš. Sv. Petar će reći: „O, ti si mog šefa jednom razveselio onim vicom, ulazi!“ Sva se vrata otvaraju, a nas, one dobre kršćane koji su uvijek tužni reći će: „Van, vi ste samo žalostili moga šefa!“ Pomozi, pomozi, smiluj se, smiluj se, pomozi, pomozi…Kajem se, a onda opet ostajem u grijehu. Tko vjeruje da mu je grijeh oprošten? Kršćani idu iz ispovjedaonice i kažu: „A joj, ja sam grešan.“ Pa jesi se sad ispovjedio? Jesam, al ja sam grešan! Kako to? Pa cijeli život sam griješio. Čudne stvari! Ja sam cijeli život prljao svoje ruke, a čiste su. A vi cijeli život griješite i operete se u ispovijedi i opet kažete da ste grešni. Što su kršćani lažovi

Cd 7

…Grozno je to. Tu moramo napraviti temeljiti zaokret da budemo normalni ljudi. Desni razbojnik samo kaže: ˝Gospodine, smiluj se, meni, žao mi je. ˝ Isus mu kaže: ˝ajde u nebo, danas ćeš biti sa mnom u raju.˝ Ne samo to, mi ga proglasili svetim, sv. Dizma, razbojnik, samo jedno pokajanje, a mi na ispovijed, pa se kajemo i ne znamo što ćemo i mi smo nikakvi, mi ćemo u čistilište ili u pakao. Smiješni smo. Samo nemojte biti kršćani da mi ne uništite Isusa i našu Crkvu. To je paradoks, morate na to misliti. Mi svi mislimo da smo kršćani, nema kršćana među nama, nema onih koji su evanđelje uzeli ozbiljno i žive ga. Mi smo svi religiozni, mi smo ostali pogani, mi smo kršteni ali ne pokršteni, to je naš problem. Sad ispričajte Isusu jedan vic jer ste postali ozbiljni opet. jeste ispričali?Mnogi su ljudi otkrili pravu molitvu kad su Isusu ispričali jedan vic. Tko vjeruje Isusu taj se vječito smije. Ako se ne smiješ u životu, ti još nisi postao Isusov prijatelj. Ja mu ispričam običan vic i On se nasmije, konačno netko tko me razveselio, kaže. Mi Hrvati imamo neizmjerno puno viceva o Husi i Hasi , Bobiju i Rudiju, Dalmatincima, Zagorcima, samo nema o Slavoncima imamo o Englezima, Nijemcima, Ircima, svima. Važno je da ne propovijedate viceve njima, nego Isusu. On kaže ja sam u tebi i ti u meni, prema tome, sluša te. Onda se smijete i ti i on. Samo se čovjek može smijati, životinje se ne smiju. Isus se cijeli život smijao, zato nam je dao radosnu vijest, smiješnu vijest. Na trenutak ustanite. Ispružite ruke, noge, udahnite, pogledajte da li živite, da li sebe poznajete? Zaželite sebi dobro jutro, dan. Pokušaj ocijeniti kako se osjećaš? Pogledaj Isusu u oči pa mu kaže, Isuse, oprosti baš sve moje grijehe, pa pokušaj registrirati da li doživljavaš da si čist, opran si? Kap Njegove krvi pada na cijeli tvoj život sve što je bilo prljavo i čisti, da li to vjeruješ? Reci Isusu da mu želiš biti prijatelj i obraćenik da ne živiš po religiji nego po Njegovoj riječi i da želiš biti Njegov učenik. Onda se idemo pred Isusom pohvaliti da mi znamo pjevati: Aleluja.

Izvolite radosno sjesti.

Zaključak jučerašnjeg dana o antropološkoj pneumatologiji.

Prvo je pitanje, gdje je taj predmet hagioterapije? Što to hagioterapija proučava, zar zaista postoji duhovna duša? Sjetimo se da Larchet kaže da su dvije opasnosti, prvo reducirati psihičko na duhovno, i druga, pomiješati psihičko i duhovno. E. Fromm, kaže u Psihoanaliza i religija da ne želi govoriti niti o psihi niti o duhu. Nego o duši. On sluti da nešto drugo mora postojati, da nije sve psiha i religija. Na

41



drugom mjestu kaže da se zapravo čovjekovom dušom bave psihijatri, psiholozi i svećenici. On i drugi nam neprestano prekrivaju jednu stvarnost i kao da je nema. Pitamo se gdje je duhovna duša? Kad pitate Freuda, on će reći da nema, čak nema ni Boga, religija je iluzija i onda će Freud jednostavno reći postoji podsvijest, to što bismo mi htjeli nazvati duhovnom dušom to je njemu podsvijest i nesvijest prema tome to se ne može istražiti. Dugo je ta njegova izreka branila znanstvenicima da ne proučavaju duh, jer to se ne može proučavati. Još gore je napravio kad je stavio u tu podsvijest i nesvijest, libido, sve strašne doživljaje i sadržaje našeg života. Sve to mi potiskujemo u svoju podsvijest i nesvijest (12'55˝-malo izrezan tekst). Prema tome-ne diraj. Onda se pitao kako ćeš ozdraviti čovjeka? Onda analizirati to što je u podsvijesti, staviš ga na kauč pa neka govori. Onda je dubinska psihologija još više to išla analizirati, bezbroj ljudi je bilo ubijeno na taj način. Doživjeli su samoubojstvo. Jer je to opasno dirati u podsvijest i nesvijest. Kao da je neko zlo htjelo da nam sakrije ono što je u čovjeka bitno. S jedne strane onda psihijatri misle da mogu biti ispovjednici da mogu nadomjestiti svećenike a s druge strane, svećenici studiraju psihologiju da bi znali što je to dušobrižništvo. Stalno nam se negdje laže. S treće strane morate promatrati da vidimo kad se radi o suicidu ili posttraumatskom stresnom poremećaju, ni psihijatrija ni religija i vjera ne mogu ništa pomoći. Psihijatrija tu totalno nemoćna, naši psihijatri pokušavaju napraviti svoje udruženje pa da proučavaju što je to suicid. Kako je moguće da se netko samo tako ubija? Starac se vrati iz crkve, ispovjedio se, pričestio se i išao se ubiti. To znači, koliki ljudi i redovnice i svećenici i svi dobri vjernici pa se ubijaju, pa su depresivni. Ovisnici o drogi, alkoholi itd. ima neka bolest koju ne liječe ne religije i vjera ni molitva, osim Isusovo čudo. Religija kao religija, ne. Ne liječi ni psihijatrija. Endogene psihoze i koješta drugo također ne. Vidimo u psihijatriji bezbrojne bolesti koje su neizlječive, zovu se. Gdje je onda razlog? Zar nema više ništa u čovjeku nego samo to da postoji religija i svećenici, odnos prema Bogu i psiha. Nije istina. Kako vidite, taj cijeli problem nas zaustavljao i zato mene su uvijek prošlih godina ljudi pitali, a što vam je to duhovna dimenzija? A po čemu se to razlikuje od psihe? Onda sam govorio, da li se igdje u psihijatriji i psihologiji spominje duh? Ne! Prema tome ono što mi radimo nema nigdje u psihijatriji i psihologiji. Nema duhovne dimenzije. Zato, psihijatri su ateisti. Zato često puta nemoralne stvari dopuštaju pacijentima, pa što onda, pusti pa neka bude. Nemoćni su pred mnoštvom bolesti. Zašto? Jer nije njihova kompetencija. Životinje se ne mole Bogu. Životinje nisu moralne i nemoralne. Recite mi, po čemu čovjek mora biti moralan? Dr. Jores kaže da su specifično ljudske bolesti, njih 70% da dolaze od druge dimenzije, da to su bolesti koje nemaju životinje. Zanimljivo, a životinje imaju psihu a nemaju ove bolesti koje ima čovjek. Normalno zaključuješ, nešto drugo mora biti što mi ne znamo što je. S druge strane su mi ljudi prigovarali, htjeli bi me baciti u pastoralnu teologiju i pastoral Crkve da je to hagioterapija. Oni žele imati molitve za iscjeljenje duše, polagati ruke, time ne izlječujete ništa samo pokušavate liječiti neke fizičke bolesti ali to je placebo efekt. Bog nije došao da liječi naše fizičke bolesti zato nam je dao medicinu. Ni psihičke, zato nam je dao psihijatriju. I onda postoje i duhovne bolesti i tu imaju zakonitosti koje treba liječiti. Tome ne služi religioznost niti vjera nit Crkva. Kako to da mi u Crkvi ne možemo liječiti niti ovisnosti, ni depresije, suicide…ptsp, mi to uopće ne liječimo, kako je to moguće? Sve nam to jasno govori, mi smo nešto jasno izostavili. Kad sam počeo to istraživati na temelju teksta Ivana Pavla II. Gdje kaže da postoji bol duhovne naravi. Teže ih je pronaći i teže ih je liječiti. Smatrao sam, ako je teže, to treba ići istraživati. Tko te pita jeli teško ili lako, ako sam znanstvenik onda ja to trebam potražiti, gdje je to? Osobito me boljelo to kako mi u Crkvi ne znamo što se to događa kad ja molim? I

42



gdje se to događa? Što se događa kad se pričestim? A što kad se svetogrdno pričestim? Pa mi dođu ljudi, kršćani koji nisu htjeli krstiti dijete već 5 godina pa mi kažu, gledajte naše dijete, jeli se što razlikuje od vaše koji su kršteni? Rekoh, ništa se ne razlikuju. Izvana ništa ne vidim. Prema tome, što je to uopće krštenje? Što je milost? Gdje to djeluje milost? Zašto je došao Isus Krist? Što to on spašava? Crkva kaže, spasi dušu svoju, ne spasi psihu svoju. Zašto studiramo psihologiju? Psihijatri ne spašavaju psihu nego puštaju svećenicima da dušu spašavaju. Recite mi što je duša, što je psiha? Mi smo sve pomiješali. Netko nam je poremetio sve naše pojmove i značenje riječi i stvarnosti, mi ne znamo tko je čovjek to je najgora stvar. Onda mi je Frankl tu jako dobro došao, kad je rekao protiv Freuda u našoj podsvijesti nije libido, nisu potisnuti sadržaji nego u našoj podsvijesti je duh, duhovnost, to mi je bilo genijalno. Onda sam se pitao zašto govorite o podsvijesti i nesvijesti, bit duha je svijest a ne nesvijest. Onda sam otkrio to što psihologija i psihijatrija govore kao podsvijest i nesvijest, je zapravo duhovnost. To znači to je moja racionalna nesvijest i podsvijest ali intelektualna je svijest totalno. Nama je jasno što se nalazi tu. Svi mi znamo da postoji Bog. Svi mi znamo što je dobro. A kad treba opisati što je dobro…svi mi znamo što je duša, a kad treba opisati racionalno, nitko ništa ne zna. Zato što intelekt spoznaje, on intuitivno spoznaje, razum spoznaje tako da to što intelekt spoznaje, razum pokušava to staviti, ograničiti u pojam i riječ da bismo mogli uopće međusobno komunicirati. Budući da je razum ograničen, razum ne može do Boga. Razum ne može u vjeru, razum ne može u intuiciju. Razum samo mora slušati što intelekt kaže i reći, možda je možda nije. Razum mora imati svoje razloge da ti vjeruje. Naš intelekt kaže da je dobro činiti dobro, razum kaže, ne, u nekim prilikama, ne. Intelekt kaže – uvijek, onda si vječan. «A ne bi ja» kaže razum. Razum se opire a ako ti sad razumom daš dovoljno razloga reći će da imaš pravo, isplati se uvijek biti dobar, tad si uvijek pobjednik. Proučavajući to, vidim da pitanje podsvijesti i nesvijesti uopće ne postoje na razini duhovne duše. Ono što oni zovu podsvijest i nesvijest, to je njima na razini psihologije i psihijatrije podsvjesno i nesvjesno ali ne na razini duša. Teologija i svi smo prihvatili podsvjesno i nesvjesno i nitko ne zna što je to. Pa što ne idu proučavati podsvjesno i nesvjesno? Ne, ne smiješ proučavati zašto, jer su tamo opasni sadržaji i kad ih dirneš eksplodira podsvijest. Ljudi se ubijaju, znam svećenike koji su studirali dubinsku psihologiju i kad su zašli duboko više nisu mogli van. Teške posljedice diranja u taj opasni sadržaj podsvijesti i nesvijesti, stradali su, upali u teške bolesti, psihoze, neki se i ubili, to su opasne stvari. Prema tome, Freud je napravio veliko zlo što je prekrio podsvijest i nesvijest, i ne istražuju.(24´14˝) Drugo, tu su opasni sadržaji, ne istražuj, ubiti ćeš se. Onda mi dolazi Frankl s drugom rečenicom, u našoj podsvijesti i nesvijesti ne samo da je duh nego Bog. (Bog podsvijesti – knjiga). Bog je unutra i meni je to neizmjerno pomoglo, upravo to, kad sam držao prve seminare da neki koji su psihički bolesni, dok ih vodim Bogu i molitvi i duhu, oni obole, moraju na psihijatriju. Karizmatski pokreti moraju jako paziti. Može ubiti ljude ako ne paze što se događa, dirati u podsvijest itd. dok nisam prepoznao kad spojim ljude s Svemogućim Bogom, kad ja njih spojim s njihovom duhovnom dimenzijom i objasnim, oni postaju zdravi i nikad neće pasti. Kad sam zapazio da mi s lakoćom rješavamo probleme suicida, toliki nam dolaze 20, 30 godina, PTSP, ovisnosti. Dok si na razini duhovne dimenzija to rješava. Tad smo zapravo krenuli na put koji je ispravan. Sada je jasno zašto nam je svima bio problem a gdje je to duhovna duša? Vidimo da su duhovnu dušu s jedne strane prekrile religije, oni bi trebali znati, a teologija ništa ne zna što je to duhovna duša. S druge strane psihologija, psihijatrija, psihoterapija, prekrile opet isto. Ne znaš gdje je duša. Gdje je čovjek, šest milijardi ljudi a nema čovjeka. Tu je cijeli problem. I kad to dobro spoznate, mi zapravo

43



mičemo taj pokrov podsvijesti i nesvijesti, libida. Ono što oni zovu podsvijest to je duhovna dimenzija, to je vrhunska čovjekova sposobnost, tu je čovjek, čovjek. Tu je on spojen s Bogom, tu je on svemoguć, sve može. To je ono bitno, što su nam to prekrivali i skrivali stalno, to je nevjerovatno kad ovako gledate kritički, cijeli znanstveni put i putove. To je borba i bitka. Osobno sam imao problema pred dvije godine na kongresu u Grazu, «psihoterapija i religija», gdje na kraju, zadnje predavanje, diskusija pa me napadnu dvojica neuropsihijatara, da zašto se ja bavim time, kakva duhovna duša, da pustim taj teren, neka se bavim svojim svećeničkim radom. Morao sam odgovoriti da mi je žao ali da ja nemam ništa s vašom psihologijom i psihijatrijom, ništa. Ja sam filozof i teolog. I kao filozof istražujem da ima jedno područje koje ne pripada vama a ne pripada ni teologiji – duhovna duša. Pripada normalnom, svako čovjeku, ne samo vjerniku ili religioznom ili nevjerniku. Područje koje istražujem filozofskim putem, ontološkim. Napali su me a da uopće nisu čitali moje knjige, jedan me napao da je samo čuo jednu moju propovijed i mislio da je to hagioterapija. Drugi je pročitao samo jednu stranicu gdje mi govorimo o bazičnim bolestima čovjeka koje dobije u ranom djetinjstvu, te da je to opasno i da ćemo na taj način optužiti roditelje da su oni krivi što su djeca bolesna. Mi upravo rješavamo te probleme krivicu roditelja da nemaju krivicu. Pomažemo djetetu da shvati da nisu roditelji krivi, jer krivica ostaje na djetetu najgora i užasne posljedice a krivica može biti i na roditeljima, ni jedni ni drugi nisu krivi, je jednostavno situacija čovjeka i to je bolest i treba liječiti. Nisu shvatili do sad. Oni su bili naručeni, očito. Jer ako znanstveno idete onda je to tako. Psihologija, psihijatrija, psihoterapija imaju svoje kompetentno područje. Religija, vjera, Crkva, teologija ima svoje kompetentno područje – to je područje odnosa prema Bogu, odnosa spasa, to je vrhunsko područje čovjeka. To je samo jedan dio čovjekove duhovne dimenzije – religioznost. I savjest. Ali teologija nigdje ne proučava duhovnu dušu, što je to duhovna duša, prepušta psihijatriji i psihologiji. A psihologija misli da to teologija proučava. Ni jedni ni drugi proučavaju. To je drama hagioterapije i duhovne duše koju ne slutite s kojim se problemima čovjek mora boriti. Trebao bi niz znanstvenika da zajedno to radimo da se ne moram sam neprestano boriti s divovima koji su protiv toga. Kao da se nešto urotilo protiv onoga što je u čovjeku bitno, najvažnije, po čemu je čovjek, čovjek. Da konačno otkrijemo čovjeka. Sad nam je jasno pa sam onda protumačio da cijela filozofija govori o tome tko je to čovjek. Filozofija već kaže – duhovna duša. Biljke imaju vegetativnu dušu, životinje imaju psihičku dušu, čovjek ima duhovnu dušu. Anđeli imaju duha, nemaju dušu. Duhovna duša, samo je to čovjek. Proučavajući samo psihologiju ti ne znaš tko je čovjek. Znaš samo što čovjek ima, ono što ima zajedno sa životinjama, s drugim stvorenjima. Kad crkva i teologija proučavaju duha, opet ne znaju što je to duhovna duša. Duh imaju anđeli i Bog. Bog je duh, ne da ima. I anđeli su čisti duh. Opet ne znamo što je duhovna duša. Da li sad vidite gdje je to jasno razgraničenje, s jedne strane psihologija s druge, religija, teologija između tu je duhovna duša. Po tome je čovjek, čovjek. Drugo je važno da ne biste to lokalizirali, ne može se lokalizirati. Duhovna duša jer je duhovna ona zahvaća čitavog čovjeka. Od prsta do vrha glave. Svaka stanica je natopljena duhovnom dušom. Kako ne biste smatrali kako čovjek ima životinjsku psihu, ne, jer je njegova psiha zahvaćena i oživljena i preobražena duhovnom dušom. Moja psiha je zahvaćena i ona je postala na neki način duhovna duša. Kako ne biste smatrali da je tijelo nešto što biste trebali odbaciti da to nije čovjek, da je to nešto materijalno, krivo. Ne postoji materijalno tijelo. Postoje samo ostaci materijalnog tijela. tijelo je uvijek živo, prema tome i to je živo zahvaćeno, svaka stanica zahvaćena duhovnom dušom. Duhovna duša je čitav čovjek. Što više to proučavam to više

44



uviđam da uopće čovjek nema tijelo i dušu to je krivo, on jest duhovna duša. Jer nema tijela bez duhovne duše. Tijelo nije materija, nije fizika nije kemija. To je uvijek živo. Oživljeno. Aristotel je rekao da je duhovna duša zapravo duh i materija su se stopili i nastalo je nešto drugo. Uzeo si brašno, i vodu i napravio kruh. Kruh nije ni voda ni brašno. Nego nešto treće. Duh i naše tijelo da tako kažem ili bolje psiha i vegetativna duša spojili su se i nastala je duhovna duša, to je čovjek. Zato neuropsihijatri imaju problema proučavajući mozak, jer misle da se to može fizički proučavati onda vide sve im odbježe. Kažu da ga 30, 40% možeš na taj način aparatima proučavati a dalje više ne vidiš što je to. Kako može iz fizike izići sloboda, dobrota, ljubav, moralnost, kaže. Problemi. Hagioterapija dakle otkriva prekrasne nove putove, to je sasvim nešto drugo nego što smo mi mislili. Ne postoji dvojnost. Kao da nekim prirodoznanstvenim putem se može proučavati mozak a onda nekakvim religioznim ili psihičkim duša, to su gluposti. Ne postoji duša za sebe niti tijelo za sebe. Uvijek su to duša i tijelo zajedno to je jedno. Čak KKC 366, ili 136…jasno govori da tijelo i duša nisu dvije naravi nego jedna jedinstvena narav i to se ne da odvojiti. Sv. Tomi je ovaj problem, a što se događa u trenutku smrti? Zar čovjek bez tijela ostaje? Tu je ta zamka u koju je i on upao i rekao, da duša odlazi u nebo jer ona je supstancijalna duša, tako je rekao. Koja može za sebe živjeti pa odlazi u nebo. Ako je to duša, onda to nije čovjek. Znači da čovjeka nemaš u nebu. Tamo sve duše poslagane na nekim policama, čekaju uskrsnuće mrtvih . Onda je Aristotel pa i Toma rekao zapravo ovo da postoji materija prima i materija secunda. Materija secunda je ova naša gruba materija to je ono što mi pokapamo u grob. Materija prima, to je ono u materiji rekli bismo da li možemo govoriti o energiji ili još nešto dublje ono po čemu je to, to. Pokušajte shvatiti kad sam govorio o materiji i formi, da je forma ono što čini stol, stolom. Stol nije od materije nego od forme. Ne čini materija stol, dakle, možeš imati sto materija, drvo, kamen itd., nego forma. Tako svaka stvar ima neku formu i to kao da je to materija prima, neka vrsta forme ali nije, to je još nešto finije. Ta materija ide sa čovjekom, čovjek ide s tijelom u nebo. Odmah. A ova druga materija čeka uskrsnuće mrtvih, produhovljenje, da bi tamo bila zajedno sa čitavim čovjekom. Je li vam što jasno? Ako nije, vičite. Tako da je sv. Toma i to riješio. Imate velike diskusije danas među filozofima, Mancuza, tal. theo. iz Milana koji je napisao knjigu «Ta izgubljena duša». Gdje on pokušava rastumačiti te stvari kako zapravo stoji, do kraja pokušava analizirati materiju u čovjeku a onda shvati što bi bila duša. Onda naravno upada u probleme kad kaže da je duh energija. Duh nije energija. Energija je proizvod duha. Jer energija je materija, ograničeno a duh nema granice. Duh je sve. Svari idu u tom smjeru to je jako dobro i rekao sam dr. Kandle*, veliki nobelovac američki u 86. godini života, kaže da je sad počeo proučavati duh. Sad počinjem znanost o duhu. To je sad kod svih znanstvenika najfascinantnije. To je IN, na špici proučavanje duha i duhovne dimenzije. Pitaju me kako to da su iz dvadeset nacija iz svijeta došli u Zagreb studirati hagioterapiju? Ja se čudim da nije došlo iz 120 nacija. Toliko je to fascinantno, tko smo to mi? Kad vi to otkrijete…onda je lijepo biti čovjek. Do sad je naporno bilo biti čovjek. Kad se psihijatri toliko muče da pomognu čovjeku i danas uviđaju da psihoterapija nije nikoga izliječila. Zato pokušavaju psihijatrijske, medikamentozno, jako puno se time može, ali time se može 40%, 50 % i to je puno. Drugo se vidi da ostaje nečem drugom, netko drugi upravlja tom psihom i tijelom, tko. Duhovna duša fali. Medicina se bori s time, zašto, nešto drugo se umiješalo u naš posao, što je to? Mi mislimo da smo sve riješili kad psihosomatski proučavamo čovjeka. Nije psihosomatski, kad je on duh? Opet nije čisti duh. Tko je čovjek? Nađite mi čovjeka, nigdje ga nema. 6 milijardi ljudi i mi nemamo čovjeka. Jer nitko ne zna tko je čovjek, znamo što je životinja, bar mislimo da znamo. Mislimo da znamo što je

45



život. Nažalost, ne znamo. Što je psiha, ne znamo. Ali duša, čovjek, vrhunsko biće. Najljepše što postoji to je čovjek. On je kruna svega stvaranja. On u sebi nosi sve. Tu smo onda shvatili da je to, to što treba proučavati temeljito. Onda ćete vidjeti kako će i duhovni život, religiozni život u Crkvi i u religijama sasvim drugačije ići pravim putem, znati će se što treba raditi. Tu ćemo razumjeti gdje psihijatrija može prekrasno pomagati i pomoći. Medicina će onda riješiti svoje probleme pa će shvatiti u svakoj stanici čovjekova tijela je i duhovna duša, ne samo psihička, bez pneumatskog dijela ne možeš razumjeti fizičku bolest. Morati ćemo psiho somatsko pneumatski proučavati čovjeka, tek tada je on cijeli čovjek. I to u medicini, ako je 70% bolesti dolaze od duha shvatite, to znači medicina samo simptomatski liječi, izliječi grlo a bolest je tamo. Da ti ne curi iz nosa ali bolest je unutra ne liječi se. Ako to shvatimo da medicina ne može 70 od 100 bolesti izliječiti, pitamo se što je? Zato što ne zna gdje su uzroci, a uzroci su na duhovnoj razini a ne na psihičkoj. Znate kad boli savjest, kad vas netko povrijedi, netko pogazi vaše dostojanstvo, to su strašne stvari a to nije psiha. Životinja se ne buni kad joj pogaziš dostojanstvo. Kad mačku udariš, psu vikneš marš, ne ljuti se, opet dođe nazad, a čovjek, duboko pati. On je ranjen i jer je duhovna duša u svakom djeliću našeg tijela i psihe, naravno da onda prelazi sve to, cijeli organizam reagira, bukne od toga što se događa u duhovnoj duši. Kad sam shvatio gdje je duhovna duša i kad smo jasno razgraničili…ovo je psihologija i zato smo jučer rekao, legitimno je s jedne strane dakle psihijatrija, psihologija totalno, teologija totalno ona svaka ima svoj predmet. Svaki svoja sredstva, to je totalno legitimno sve što rade sve znanosti. Samo ih lijepo molim da puste sad nas da krenemo, mi da ovo istražimo najvažnije u čovjeku. (43´38˝) neka nam ne brane i stalno miješaju. Kad mi ljudi kažu, pa zar Crkva ne liječi duhovne bolesti? Kažem kako ona s time nema ništa. Ona spašava čovjeka, ona rješava čovjekov odnos prema Bogu. Oni: ˝ a zar to kad sam ja s Bogom onda ne rješavam u sebi?˝ ne, pa kako ne? Zato što uopće ne znaš što je duhovna duša, ne znaš njezine mehanizme i ne znaš koje su kočnice u njima da ti uopće ne možeš ni do Boga, tko to od vas vjeruje, zašto niste sve već sveti? Zato što ne znate kako reagiraju mehanizmi duhovne duše. Mi mislimo da smo mi s Bogom kad se počnemo moliti, tko zna gdje si. I kad postiš i koješta, ma daj. I kad čitaš sv. Pismo sad znaš tko je Bog. Jesmo smiješni. To su dubine koje se ne daju tako lako riješiti. U njih treba ulaziti. Uvjet da bi se mogla objava, vjera, susret s Bogom događati uvjet je da poznaš svoju duhovnu dušu. A to nitko ne zna. Pitajte duhovne vođe, karmelićane i sve druge koji monaški žive kršćanstvo pa ćete vidjeti ništa ne zna što je to duhovna duša. Crkveni oci su pokušali neke stvari malo rješavati , kod njih ima dosta elemenata od hagioterapije ali tek nešto uz put je to. Nigdje nemate sistematski obrađeno što je to duhovna duša, koje su njezine bolesti, kako ih liječiti. Zato je uzaludno sve, zato molitvene grupe i karizmatske grupe što rade? Liječe čovjeku tijelo. Nitko ne liječi duhovnu dušu. Ili emocionalne rane u čovjeku, to je psiha. Nitko ništa ne zna. Krenimo zato od nule, od prve startne točke. Čovjek je čovjek samo po duhovnoj duši. Bit čovjeka je duhovni život. Morate to jasno razgraničiti. Mi mislimo duhovni život vode časne sestre, svećenici i poneki laici koji imaju intenzivniji duhovni život. To nije duhovni život, to je život Duha Svetoga. A ne čovjekov duhovni život. Pa oni su duhovni, ma nisu nego bi trebali biti ispunjeni Duhom Svetim, ali ne mogu ni to jer ovdje su tolike kočnice u duhovnoj duši da Duh Sveti ne može djelovati u čovjeku, jer ne poznaš što je to duhovna duša. Kužite? Duhovni život je život moje duhovne duše i kad ja razmišljam, kad ja imam svoje ljudsko dostojanstvo, kad ja shvaćam da mene grijeh razara da mene negativnosti razaraju onda ja shvaćam što je duhovni život. Kad ja znam da voljeti čovjeka nije

46



zapovijed Božja, to sve religije kažu, to mi i u Crkvi kažemo ali to nije to. Ljubiti čovjeka, ljubiti Boga to je temeljni zakon duhovne duše. Ja sam bez toga mrtav. Ako ja ne ljubim čovjeka nego ga mrzim, moja duhovna duša je mrtva. Ja sam kao čovjek mrtav, ja sam nečovjek. Ja sam životinja. Duhovna duša to je život normalnog čovjeka. Zato se može dogoditi da ateist bude vrhunski duhovan. A netko tko je religiozan da bude jadan na najnižoj razini. Vi ne možete primiti milost Božju ako vaša duhovna duša nije jasna. Zato sam sretan što moj prijatelj iz Nazareta, ne znam je li ga vi znate, što mi je donio prekrasne podatke u 4 evanđelja, kad čitam ja doslovno vidim pravila, zakonitosti duhovne duše. On je nama donio to da ako te tko udari po jednom obrazu, okreni mu i drugi. Rekli su starima oko za oko zub za zub, ja kaže, ne, molite, imajte povjerenja, sve nam je rekao, prekrasno i tako sam mu zahvalan. Tko tako čita evanđelje. Nego, evanđelje je neka religija, to je Božja objava, to se čita tako da se malo čita, ako se što zapamti dobro ako ne nema veze i tako ne koristi. Nitko to ne razumije, propovijed slušamo ali ne zato da zapamtimo, nego jer se to mora propovijedati, i svećenik mora od nečega živjeti, i zato mu damo milostinju, jednu kunu, pola eura pa neka si živi kad je propovijedao. Ali od te propovijedi nemaš koristi. Joj što smo jadni. Ako mi liječnik kaže, uzmite ovu tabletu, onda to uzmem, ali to je praktično. Propovijed nikad nije praktična. Smatram da je to najveća revolucija moja se događa, proučavanje duhovne duše i da je 21. st. stoljeće duha. Da je to stoljeće u kojem će se svi đavli i sotone pobuniti u svijetu, da će pokušati i u zakonima i u politikama i u Europi već je, New age i drugo, samo da nas spriječe da ne otkrijemo čovjeka. Buna, buna, buna. Sve ideologije su se sad pobunile, ne žele čuti što je znanstveno, nego ideologija. Ideologija je najveći neprijatelj znanosti, i znanstvene istine. Uzmite nacizam, komunizam, marksizam, neoliberalizam, neokomunizam. Da vas ne povrijedim, možda ste i vi u nekim ideološkim grupama. To je normalno da će ljudi napraviti ideologije kako istinu morali prihvaćati. Rekao sam kako je dr. Lipton proživio a imate i drugih, farmaceutske tvrtke mu ne daju da kaže da 60% placebo efekt djeluje. Jer onda gube 60% svoje prodaje. Farmaceutske tvrtke najviše zarađuju iza onih koji proizvode oružje. Tko to ne bi proizvodio? I sad netko dolazi pa im kvari to sve skupa. Neuroznanstvena istraživanja i filozofska istraživanje, pokvariše, hagioterapija im odjednom oduzeše novac. Kud ćemo s njima i njihovim zaposlenjem? Imaju itekako puno posla budite bez brige jer će tek sad praviti prave lijekove. Tek ćemo sad na duhovnoj razini spoznati daleko drugačije bi trebalo lijekove praviti. Efikasnije. Daleko potrebnije. Bolesti će uvijek biti ali ćemo efikasnije ih znati suzbijati jer razumijmo tko je čovjek. Dosad smo liječili samo biljku i životinju u čovjeku i nešto malo anđela u njemu a nigdje čovjeka nismo liječili. Govorili smo da je čovjek duh, duša i tijelo. Tijelo ima sa životinjom, dušu valjda isto sa njima a duh s anđelima, nemaš čovjeka. Čovjek je duhovna duša, bit čovjeka je duhovni život. Slagali se vi ili ne, to je tako. A ja vas žalim. Govorim stvari koje su toliko bitne. I kad dr. Larchet kaže prva pogreška je u pravoslavlju a druga u katolika. Da pravoslavni reduciraju i psihu na duhovnost. Psiha nije duhovnost, to je prva pogreška. A u katolika da miješaju psihu sa duhovnošću. Pomiješali su. Vidite kolika su to lutanja. Psiholozi ne znaju što bi sa čovjekom jer oni rješavaju psihu a ne čovjeka, svećenici ne znaju što bi jer nema čovjeka ni kod njih oni znaju kako s Bogom treba, znaju kako se podijeli sakrament a vidi da to ne djeluje, a što ćemo. Ljudi se pričešćuju, ljudi se ispovijedaju, budu na misi ali ništa, kakvi su došli, još gori otišli. Samo gledajte kad ljudi idu iz Crkve, dok idu u crkvu još su nekako i radosti a kad idu van još žalosniji. Kako je to moguće? Još župnik rako da morate platiti toliko Isusa su primili u pričesti a on ostao u crkvi a onda oni idu doma sami, tko ne bi bio tužan. Stvari se moraju duboko mijenjati pa ćete vidjeti da je evanđelje

47



nešto toliko normalno ljudsko, svagdanje, prekrasno i koliko je Isus tu prisutan jer duh naš Njega dodiruje. A mi ateisti, a jesmo smiješni. Otišli u podsvijest. Frankl kaže da je ateist podsvjesno vjernik a vjernik je podsvjesni ateist. To znači da ateist dobro zna da postoji Bog on to intelektom dokučuje ali i razumski niječe. Vjernik misli da zna da postoji Bog razumski a zapravo ne nego formalno živi svoju vjeru a ne osobno sa srcem. Ateisti u crkvi a vjernici među ateistima, to vam je to. Sad bi trebalo biti ono što je, da ateist konačno bude pravi vjernik, cijeli i da vjernik bude cijeli vjernik, nema drugog puta. Cjelina života, ovako previše lutamo. Sad znamo gdje je duhovna duša. Da ona ima svoje pravo mjesto, sad znamo da je čitav čovjek duhovna duša.A što je to u duhovnoj duši? Filozofija pomogla, ontološki, materija i forma, transcendentali, bitak, mi smo biće. Bit duha i duhovne duše je sloboda, svijest, kreativnost, intuitivna spoznaja, veza s Bogom, s ljudima. Onda smo filozofski vidjeli kako svestrano možemo postati transcendentni, mi nadilazimo sve što postoji, čovjek je gospodar prirode. Tijelo i duša su samo umjetni pojmovi. Um i razum dobro moramo razlikovati, to nemojte miješati. Kant i Hegel i dr. su došli kad je krivo prevedena grčka riječ nus i logos. Kažu danas stručnjaci.Od tada Kant ima problema. Zato kaže da se Boga ne može spoznati. On je prešao skroz u racionalizam a mislio je da je na razini duha, intuicije a bio je na razini mjerljivog, matematičkog, razumskoga. Zato je rekao da Bog mora postojati. To mu je bilo jasno , zato je on postulat. Dobrota, ljubav, moralnost to ne možeš razumom spoznati zašto bi čovjek morao biti moralan, to je isto duhovno. Goleman kaže da mi spoznajemo što je dobro i zlo i čak se odlučujem za to podsvjesno, psihički gledano, intuitivno, svatko od nas zna što je dobrota. Kant je napravio da je moral postulat, Bog je postulat i vjera i sve drugo, otišao u racionalizam, pao dole i htio praviti filozofiju, to ne ide. Filozofija nastaje na intelektu. A onda razum pokušava stvoriti pojmove, mucati, uokviriti time i nažalost ograničiti. Vidjeli smo da duhovna duša ima prekrasni organizam. Osoba, život, savjest, intelekt, slobodna volja, srce, karakter, duhovna mašta…itd. Fenomenološki smo gledali, da duhovna duša se javlja, ona ima svoj glas, ona viče. Ona viče kad je bolesna i viče kad je zdrava. Kad je zdrava viče «sretan sam», životinja ne može reći: «Sretan sam», jeste čuli mačku da viče: «Ja sretna»? jeste? Ja nisam. Čovjek može biti velikodušan, pun nade, vjeran, hrabar, jak, prkosan, osmišljen, odvažan, strpljiv, to je sve duh, to nemaju životinje. Jeste li vidjeli gdje da se životinje treniraju u strpljivosti? I da lav pokušava bit dobar i da ne mora razderati antilopu? čovjek itekako, moralan, odvažan, razborit. Ne možeš tražiti od psa da bude razborit. Možeš trenirati dokle doseže njegov instinkt jedan mehanizam u životinje ali on nema slobode. Samo od čovjeka možeš tražiti, budi, budi, budi ovakav, zašto? Jer ti si slobodan. Čovjek nema granice. To smo jučer pokušali.

2. PNEUMATOLOŠKA BOL I PATNJA DUHOVNE DUŠE

A) Morfologija zdravlja i bolesti , što mislimo pod zdravljem i bolesti. Kako se može na duhovnoj duši govoriti o bolesti? Postoji li uopće bolest duhovne duše? Ako da, kakva je to bolest?

B) Sustavni prikaz boli i patnje , što sve nastaje u čovjeku, gdje sve on oboli na duhovnoj duši ? beskrajno puno patnje, boli.

C) Odgovoriti ćemo gdje je uzrok boli i patnje, a gdje su izvori, to dvoje morate razlikovati. Samo je jedan uzrok a ima milijardu izvora.

48



Morfologija zdravlja i bolesti. Morfe, gr. oblik, znanost o oblicima bolesti. Koji su sve oblici bolesti?Zdravlje i bolest, da li uopće možemo govoriti o zdravlju? Postoji li zdravlje, to je samo jedan apstraktni pojam. U realnosti nema zdravog čovjeka. Zašto ? jer živimo u svijetu bolesti, zla, razaranja. Ne postoji čitav čovjek. O zdravlju bismo mogli govoriti ako kažemo da je zdravlje cjelovitost čovjeka, čovjek je cijeli. Mi u hrvatskom imamo riječ – iscijeliti. Izliječiti, ozdraviti čovjeka. Znači, načiniti ga cijelim. Cjelovitim. Smatramo da je svaka bolest, okrnjenost, manjkavost, razdijeljenost. Autori Duhovne dimenzije, kažu da je raspršenost čovjeka. Teologija govori, razdijeljenost čovjeka. Koncilski dokument, da je čovjek u sebi razdijeljen. Razdijeljen, duša od tijela, volja i razum. Razum spoznaje što treba činiti a volja nema snage učiniti, jer čovjek je cijeli razdijeljen, nije cjelovit u spoznaji, slobodnoj volji i djelovanju. Spoznaje dobro, što je dobro ali se često puta ne odlučuje. Ili spoznaje što je dobro, odluči se ali ne učini tako i uvijek se osjeća djelomičan, bez cjeline. Tu bi bila bolest. Kad mislimo na bolest onda mislimo na biološka bića. Jer kemija i fizika, kamen ne može biti bolestan, nadajmo se. Bolest pripada području života. Život može biti bolestan, a život je nešto što ne znamo što je. Život je duhovna dimenzija, to je plod duha. Bergajev će reći da se radi o tome da je život rezultat duha a ne duh sam. Jedino je Bog duh sam. Anđeo je čisti duh ali nije duh sam, Bog je apsolutni duh. I apsolutno zdravlje. Sve. Mi smo u njemu. Bolest je manjak. Kad se radi o fizičkoj bolesti, onda ćemo pronaći mjesto gdje netko boluje. Ili je netko stradao u prometnoj nesreći, dio njegova tijela, otkinut. Zgnječen, ili je neka bolest nagrizla pluća, mozak, želudac. Razne organe tijela i nije cijeli čovjek. Mi znamo gdje je bolest. Možemo do te bolesti doći, napipati i tu staviti lijek. Na Tbc stavljamo lijek koji se protivi bakterijama i uzročnicima tuberkuloze. Očima, ušima, znamo gdje je bolest. Kad se radi o psihičkoj bolesti teže je ali i tu se može locirati bolest. Neuroze, psihoze, stanja psihotična. Duhovna bolest, problemi su veći jer duh nema prostora, vremena, on je sloboda, zato duhovnu bolest ne možeš negdje locirati. Zato što je duh u duši a ne samostalan, mi nismo anđeo, zato što je tako mi imamo probleme da se čini da bi mogli negdje locirati sve to. Boli te osobnost, duša, srce. Uvijek je bol duhovne duše, manjak duha. To je naša specijalnost. Bol duhovne duše može biti i manjak tjelesnih i materijalnih supstanci. Neuropsihijatrija, neuroznanstvenici i filozofi moraju raditi zajedno da bi razumjeli čovjeka. Duhovna duša je to duh i materija iz čega je nastalo nešto treće – čovjek. Mi se moramo oslobađati da razlikujemo tijelo i dušu jer ćemo opet stradati. Mi čovjeka liječimo ne njegovu dušu. Jer njegova duša je i materijalne supstance koje duša oživi, koju duh oživi i nastaje duša. Mi možemo govoriti samo apstraktno da čovjek ima tijelo ukoliko on treba i materijalne supstance. Ali te materijalne supstance su postale produhovljene po duhovnoj duši. Nemate samu fiziku i kemiju. Nešto od toga ostalo, kao što je ostalo nešto brašna na kruhu i vode. Neuropsihijatri moraju dati medikamente da bi duhovna duša mogla od tijela, od one materije napraviti tijelo čovjeku. Oni trebaju kad daju nešto materijalno, moraju znati da tek duh mora biti zdrav, moraju znati da 70% zdravlja ovisi o duhu, moramo na tu duhovnu stranu, dakle moramo ovo što mi radimo, hagioterapijski liječiti. Mora se zajedno interdisciplinarno to raditi. Opasnost je da u hagioterapiji vidiš razne bolesti i vidiš da su to

49



duhovne bolesti i misliš da je to samo od duha. A ono je došlo zato jer je pokvaren mozak. Jer mu fali neke supstance. Dugo se nije priznavalo u psihijatriji da mozak je isto odlučujući za psihičke bolesti. Tek je to zadnjih 50 godina. Kad su konačno neuroznanstvenici dokazali da mozak može biti uzročnik psihičke bolesti. Tako i duhovne. Suicid može doći zato što u mozgu nema neke supstance i duhovna duša ne može zadržati čovjeka da ne čini sebi zlo. Nemojte dijeliti čovjeka na dušu i tijelo, na materiju i duh. To je cjelina. Onda ćete morati polako dalje da biste shvaćali gdje mi trebamo liječiti a to ćemo korak po korak. Duhovna duša. To je čovjek. Nama je važno što su nam neuroznanosti donijele podatak da možemo pozitivnim riječima, moralnošću, ljubavlju, možemo neizmjerno puno izliječiti mozak. Tako i mi moramo u hagioterapiji smo doznali da mi neizmjerno puno možemo sa medikamentima izliječiti dušu. Oni kažu da mi možemo na duhovan način, pozitivnim riječima, djelima, moralnošću rehabilitirati mozak. Mi kažemo da medikamentima možemo rehabilitirati čovjek…čovjek može biti zločinac jer mu manjka u mozgu nešto. Kad mu date, on postaje opet dobar čovjek. Neuroznanost s jedne strane i hagioterapija s druge strane dokazuju da je čovjek samo cjelina da se to dvoje ne da dijeliti. Da ne postoje samo neurološke bolesti koje će neurolog rješavati a duhovne koje će neki svećenik, ne. Hagioasistent mora biti i neuroznanstvenik, zato neuroznanosti morate studirati, ove nove stvari. I neuroznanstvenik mora biti također hagioterapeut. Ako to ne zna, ne će pomoći. Jedno i drugo mora biti. Svaki radi svoje, ne miješati kompetencije. Mi uvijek surađujemo sa neuropsihijatrima, i kad vidimo da tu može nešto biti onda kažem nek idu mjeriti mozak, slikati, da li tu nešto manjka. Ne možete samo duhovnom stvarnošću izliječiti čitav mozak i samo medikamentima izliječiti čitav mozak ili čovjeka. 30% su potrebni medikamenti a 70% duhovnost. To je čovjek. (kraj cd br.7. )

cd 8 …drugo, ovo je tri, manjak zdravlja duhovne duše. A to znači, kad smo govorili o transcendentalima da smo rekli da je zlo manjak dobra. A bit postojanja ili bitka je dobrota. bitak je dobar, istinit, jedan. Manjak dobrote je manjak postojanja. Zlo je kažu filozofi, uvijek manjak postojanja. To se ne samo vidi na duši nego na mozgu tu su te sjedinjenje prilike. Dr. Amen kaže da svaka negativna riječ razara stanice mozga. Svaka dobra riječ, meditacijska molitva ponovno liječi mozak. Naglašava – odsada znajmo da duhovnost ide iz mozga i da se to ne može dijeliti. Čitav čovjek je duhovan i čitav čovjek je materijalan. To su samo razni aspekti istog čovjeka. A to nisu iste stvari u čovjeku koje bi se odijelile i koje bi se mogle odijeljeno liječiti, ne, nego zajedno. Iz toga zapažate da je to nešto sasvim novo i drugačije, nevjerovatno, to traži revoluciju u glavama sada i liječnika i psihologa i psihijatara i nas svećenika i vas svih mogućih struka, temeljitu revoluciju. Sasvim stvari drugačije stoje. Čovjek se ne može fizikom liječiti, možete mu staviti pod noge točak da bolje ide ili štap, ali to nije čovjek. Štap dosada nije bio čovjek. Ne možete ugraditi štap u njegovo biće, a lijek možete. Mi hranu ugrađujemo, moja duša uzima tu hranu i pretvara u mene, to više nije hrana. Pojedeš jabuku mrtvo tkivo, janje i on se pretvara u mene, sa mnom ide u nebo i tamo uživa. Zato je janje sretno kad ja jedem janjetinu. svinja se strašno raduje kad mi nju jedemo. Kaže, zamisli, idem u nebo. Svinja je žalosna ako si ti u grijehu, ako si nečovjek, onda kaže, a ja ne mogu u nebo. Ovaj čovjek ide u pakao. Ona se otima jadno. Janje traži dobrog čovjeka. Koji ga ljubi i kaže, zato ću te fino uzeti u sebe. Neću te staviti u svoj džep ili u svoju smočnicu nego u sebe. U moju dušu, ići ćeš sad tamo gdje sam ja. Gibran

50



u knjizi Prorok govori, kako sve u prirodi nalazi u čovjeku svoj smisao i svrhu. I sve želi biti u čovjeku. I čovjek jest cijela priroda. Rekao sam to je i fizikalna i psihička i vegetativna, sve je u čovjeku. Duh, duša i tijelo. Zato svaka šljiva želi reći, daj me pojedi. Kad se šećem po Sljemenu uvijek mi mušice idu oko očiju i usta. Točno hoće da ih progutam. a komarci kao za inat stanu na ruku i hoće da ih ubijem i da kažem, sad ste moji. Komadić komarca ostane u meni. Onda idemo zajedno u nebo. Sve je to drugačije nego što mi mislimo. I nije čovjek samo zločinac kada ubija životinje, on ne ubija životinje nego ih nosi sa sobom u sebi u nebo. Zanimljivo da mi štitimo životinje a nitko ne misli a kad ćeš početi štititi biljku? Kad ti ubereš salatu, kad otkineš kukuruz, uništio si ga i pojedeš ga, i nitko se ne buni. A tamo je život unutra. Kad ti otkineš cvijet pa ga staviš na stol, to je bezobrazluk, ubio si cvijet i baš te briga. Ideš preko livade, otkineš, pomirišeš i baciš, bezobrazluk. A nije! Kad ja to pomirišem, miris je u meni tog cvijeta, ja ga nosim u nebo. Kad stavim biljku na stol ona uživa, kaže, gledaj ovog stričeka…kolika ljepota. Cijela priroda uzdiše gledajući čovjeka da bi bio preko čovjeka spašen. Čovjek je središte svega. Ne anđeli, čovjek. Čak i anđeli služe čovjeku. I oni u njemu nekako nalaze rješenje svojih problema. Zli anđeli zato žele uništiti čovjeka, ne životinje, čovjeka. A dobri anđeli, spasiti, štititi čovjeka. Čovjek je vrhunsko biće. Bog nije došao da umre za anđele nego za čovjeka. Pravo zdravlje, shvaćanje čovjeka je vrhunska znanost.

Na morfologiji zdravlja i bolesti smo.Zdravlje je cjelovitost, bolest je okrnjenost. Bolest i zdravlje imaju sa životom čvrstu vezu. Zdravlje čuva život. Da bolest razara život. Treće, život je isto što i postojanje. Ja postojim ukoliko živim. Čuvati zdravlje znači čuvati postojanje. Ostati na životu. Zdravlje je u službi života. Budući da je čovjek psihofizičko pneumatsko biće onda imamo zbog toga, fizičko, psihičko, i duhovno zdravlje. Borba za fizičko zdravlje je borba da se spasi i očuva život, tu na zemlji. To je samo jedan mali aspekt, jer čuvati fizičko zdravlje ne znači samo ostati na zemlji, nego i zauvijek živjeti. Čovjek će zauvijek biti i sa svojim tijelom. Čovjek čuvajući fizičko zdravlje čuva ono što će zauvijek ostati. Psihičko zdravlje čuvati znači ono zdravlje kojim čovjek može komunicirati s dugim ljudima i s prirodom. Emocionalno zdravlje je važno da bi čovjek čuo i neizgovorene riječi drugih ljudi, da bi znao razumjeti i bez riječi druge. Duhovno zdravlje znači, sačuvati život naprosto, čovjek ima fizički život, psihički ali on jest na neki način duhovni život. Kad čovjek izgubi fizički život, on nije izgubio život, on još uvijek vječno živi. Kad psihički oboli on nije izgubio naprosto život ali kad duhovno oboli ili kad je nemoralan, tad je on jednostavno sve izgubio. Sebe je izgubio . fizičko zdravlje i psihičko bez duhovnoga nema smisla. To je s jedne strane samo kratko trajanje života na zemlji a s druge, čovjek je tada duhovno bolestan i ne funkcionira, on je nesretan. Na nama je da se polako privikavamo na tu činjenicu da ne postoji nemoralan čovjek koji bi mogao biti sretan i koji bi mogao uživati. Nemoguće je na bilo koji način okrnjiti zdravlje duše duhovne i osjetiti se zadovoljan, kreativan, sretan. Razlikujmo kad je čovjek fizički i psihički zdrav, a nemoralan – duhovno bolestan, on vegetira a ne živi. Jer on je mrtav. Smisao čovjekovu životu daje zdravlje duha. Duh je u čovjeku i duhovna duša u čovjeku je najjača snaga, ona dolazi iz Boga. Ta snaga duhovna čuva i psihičko i fizičko zdravlje vrhunski. Preduvjet je za svako drugo zdravlje. Ako svaka stanica tijela sadrži duha znači da duh odgovara za sve za čitavo zdravlje. Zdravlje duhovne duše, što je to? Ili bolest duhovne duše?Zdravlje duhovne duše je cjelovit čovjek, u kojem funkcioniraju svi njegovi duhovni organi. Čovjek, kojem nije pogažena osobnost, kojem je savjest čista, je siguran da ima vječni život, da je pobijedio sve smrti. Čovjek koji je inteligentan, mudar, karakteran, i slobodan. Slobodan zato jer je čestit, pošten, jer slobodu uništava svaki porok, svaki grijeh, negativna misao i riječ. Sloboda tada gubi, čovjek tada bježi. Prostor i sloboda se uništavaju. Kad je čitav čovjek zdrav, komunicira i sa fizikalnim svijetom, sa biološkim, ljudima, anđelima i Bogom, tad je on cjelovit i tad je zdrav. Nema li čovjek nešto od te komunikacije, on je bolestan.

51



Drugo, budući da je čovjek biće od drugoga, to znači da nitko nije sam sebe od nas načinio niti naručio niti htio, jer ne možeš naručiti kad te nema, prije nego si postojao, ne možeš sebe naručiti. Budući da smo svi od drugoga, onda je upravo taj drugi bitan za naš život. Ako je mene dakle stvoritelj stvorio, onda je za mene bitno prihvatiti to što je on meni dao. Odbiti bilo koji dio sebe, ne prihvatiti bilo što u sebi zapravo znači tešku bolest. Svijest da moj život ne ovisio meni, da ja ne znam dokle ću živjeti, svijest da netko drugi vodi dane moga života i o drugom ovisi u konačnici o Stvoritelju za mene znači da je bit duhovnoga zdravlja imati komunikaciju s Njime. Rijeka je samo dotle rijeka dok je spojena s izvorom. Ako ju odijelite od izvora, ona je močvara. Ona prestaje biti rijeka. Sve instalacije u ovoj zgradi imaju smisla samo ako ona jedna žica koja nas spaja s električnom centralom ispravna. Prekini samo tu jednu žicu, sve pada u mrak, ništa ne funkcionira, mrak. Aparati, mikrofon ne funkcioniraju. Uzalud je sva tehnika. Budući da je izvor moga života, On, ne roditelj. Bilo bi tragično da su roditelji izvor moga života, onda kad roditelji umru i mi bismo umrli. Otac i majka nisu električna centrala za moj život, nisu ni izvor rijeke mojih dana, oni ništa ne znaju o meni, oni su stranci. Ne znaju ni za sebe a kamoli za mene. Netko drugi zna, drugi je izvor i centrala. O tom spoju sa centralom brine se religija, crkva, teologija. Svaki čovjek je crkva u malom, religija u malom. Svatko ima direktnu vezu s Bogom. Svaki od nas je čitava priroda, čitavo stvorenje. To je svaki pojedinac spojen direktno s Bogom. Mi nismo čovječanstvo kao jedno tijelo pa da sada s Bogom spojeno čovječanstvo. Jeli to nije tako da ja moram ići u crkvu da bi bio s Bogom, oslobodi Bože. Bilo bi to grozno. U crkvu idemo da zajedno čujemo, razumijemo, drugujemo s Bogom i međusobno. Ja ne mogu disati ako se odvojim od Boga. Ja ne mogu misliti. Ja padam u ponor ništavila. Moj život nema smisla ja nemam kamo poći ako Njega nema. Ja ne znam zašto sam na zemlji, nemam smisla. Zato ćete vidjeti, u hagioterapiji je Bog bitna funkcija. Najteže bolesti su kad se odvojiš od toga izvora. Tad više ništa ne znaš, ni zašto, ni kako bi trebao živjeti, ni kamo, ide li se kamo, čiji si, zašto, itd. smije li tebe netko ubiti, dokle ćeš živjeti? Tko tebe zapravo čuva? Tko si ti? Bez Njega mi ništa ne znamo. Nama znanost apsolutno ne može reći tko smo. Odakle smo, što je to smrt, kamo se odlazi? Kad tko mora umrijeti. Zašto se uopće mora umrijeti? Znanost nama ništa ne zna. Bog je zato izvor svakog zdravlja. Bog nije negdje na Marsu a mi na Zemlji. Kad kažem, Bog, onda mi reci, gdje ga nema? Zar može apsolutni duh negdje ne biti? Može. Gdje? U tvojoj zaboravljivosti na Boga. Onda nije u tvojoj svijesti i onda patiš. Malo dijete se može igrati, pa se uči hodati, pa se igra 10 metara od mame, ali odjednom dobije želju da se mora vratiti mami. Dođe mami, uzme je za koljena i kaže: «Mama?» I ako mama ne pogleda, dijete ne može otići. Mama pogleda i dijete kaže: «Doblo.» i opet se ide dalje igrati. Dječak, 7 god u školi počne plakati. Pita ga učitelj, zašto plačeš Ivice? Zaboravio sam kako izgleda moja mama. Djeca se smiju kako je zaboravio da izgleda lice njegove mame. Učitelj kaže: « A zaboravio si? Idi sad lijepo kući, vidi pa se vrati.» nakon 10´ vrati se, sjede i smije se. «Kako je bilo?» «Vidio sam kako mama izgleda.», «i sad nisi zaboravio?», «nisam.» sav sretan. U Crkvu se ide da se ne zaboravi kako izgleda Bog. Da se nema u sebi mrtve, tamne prostore života, da budeš stalno obasjan smislom, dobrotom, da znaš da te netko štiti, čuva, brani. Čovjek ne funkcionira bez Boga. Zato, nemoguć je ateizam, shvatite. Ateizam postoji teoretski ali praktični ateizam ne postoji. Ateist itekako praktično sve čini što mu Bog kaže još i bolje nego vjernik. I on ljubi svoju djecu i on ljubi svog bračnog druga i pošteno radi svoj posao. On je itekako velik vjernik. Drži se zakonitosti i stoji s Bogom. Jer čovjek nije s Bogom kad teoretski zna da Bog postoji, i kad misli da je s Bogom, nego, onda kad je ispravna njegova mašinerija, njegova savjest, svijest, duh. I kad je čvrsto s Bogom. Nitko se ne spašava ako praktički ne komunicira s Bogom. Teoretski i samo formalno izmoliti Očenaše, ne. To ne spašava. Bog nije lakrdija, nije magija kome treba bacati prazne riječi. Bog je srce i samo srcem možeš biti s njim. Koncil kaže da netko može biti u tijelu Crkve ali nije u srcu i ne spašava se. Netko može biti izvan tijela Crkve, nekršten je ali je u srcu Crkve, živi onako kako bi trebao živjeti vjernik i

52



spašava se. Nema čovjeka koji nije s Bogom totalno u vezi. Svaki može biti i svaki treba biti jer tu je najteža bolest ako nema. Manjak zdravlja duhovne duše, rekli smo da fizička i psihička bolest se može locirati, duhovan ne može, duhovna je manjak nečega, to je nešto što manjka, fali. Uvijek to govorim sa švicarskim sirom. Što su rupice na Ementalu siru? Prosvjetni djelatnici mi kažu da je to isto nešto. Onda vi uzmite to nešto a ja ću sir. Kako se mogu zatvoriti te rupice? U medicini liječiš ranu, ovdje na siru, doneseš sir. U medicine ne može liječnik donijeti zdrava pluća i prilijepiti čovjeku. Mora liječiti, locirati. Na duhovnom području, samo donijeti znači ako je netko ohol onda ne možeš analizirati njegovu oholost i liječiti ju. Oholost ne možeš izliječiti, samo ćeš ju proširiti. Nego, umjesto toga donijeti poniznost. Ne možeš ovisnost o drogi liječiti tako da ovisnost analiziraš i onda staviš malo antibiotika itd. i ovisnost otišla, ne, nego da čovjeku doneseš slobodu. Rekneš mu spoznajno, to je to. Motiviraš ga da on rekne svoj DA, iza toga još praktično. Na duhovnom području, hagioasistent je lijek. Mislite na Gandhia. Nemoj reći djeci da ne uzimaju alkohol, da to nije za njih dokle god se ti nisi odrekao alkohola. Nemoj reći ženi ili mužu da ne pije, kako ja ne pijem, to nije način, nego počni piti kao on. i onda se odreci, reci: ja mogu ne piti, onda će i on reći: mogu i ja. ako majka kaže: djeco budite dobri, ja sam bila dobra kad sam bila u vašim godinama, to je prošlo. Majko, ajde sad budi dobra, pa ću i ja. majko, ajde hodaj naprijed ako si ti rak. Sjetite se Gandhia, trebao je tri dana ne jesti kolače da bi mogao dječaku reći: nemoj jesti. Ti moraš prije nego dođeš hagiopacijentu, ti moraš već imati zdravlje u sebi ako ga nemaš, ne ide k njemu. Kako ćeš bez apoteke ići čovjeku? Smiješno. U hagioterapiji na duhovnom području govorimo, da je bolest manjak zdravlja. Nešto čega nema. Nestašica. Mi ne govorimo da je netko bolestan duhovno nego nema zdravlja. Zato ga ne liječimo nego ozdravljujemo. Donosimo zdravlje. Ne liječi se u hagioterapiji da znate. Smeta sigurno ova riječ, terapija, ali što mogu kad sam se prevario na početku pa ostavio tu riječ, sad bih drugačije. I bit će, polako, samo da pronađem izraz, ili pneumatološka antropologija ili nešto dr. dat će Bog, on je dobar. Jel vaš Bog dobar? Moj je strašno dobar. Bojite li se Boga ili ga volite? A volimo . vidim da ste tužni što morate Boga voljeti, strašno. Zato ja kad kažem: volim te Bože, ne kažem da idem nešto učiniti za tebe, ne, nego onda čini za mene. Ja sam ko malo dijete kojie kaže: mama ja te volim, a onda me mama uzme u naručaj pa me nahrani, presvuče, ja uživam, to je Bog. Ljubiti Boga znači dopustiti mu da te skroz ozdravi, izliječi, učini velikim. Vi mislite da ljubiti Boga znači, aj opet moram nešto raditi za njega. Moram se odreći ručka, moram ići u Crkvu, čitati sv. Pismo, joj. Teško je tebe ljubiti. Mi Boga vidimo kao nekoga između nas pa kažemo: joj, siroče, stvarno mu treba pomoći. Niti može govoriti ljudima, pa mu ja moram pomoći, ajde Isuse, pomoći ću ti. Kao da uzmeš siromaha, cigana za ruku: de da ja tebi pomognem Bože. Bog kaže: ajoj, tko je ovdje siromah? Manjak zdravlja zapamtite i zato se donosi zdravlje hagiopacijentu a ne liječi. Zato se na duhovnom području brzo može riješiti. Sve zavisi o tome, što je u tebi. Zdravlje ili bolest. Samo one duhovne bolesti možeš izliječiti koje si kod sebe izliječio. Ovisniku možeš pomoći samo ako si sebe od neke ovisnosti oslobodio. Jesi li ovisnik o televiziji, alkoholu, cigaretama, ljudskim obzirima, modi, hazardnim igrama, ogovaranju, srdžbi, jelu, piću, seksu, novinama, pogledaj jesi se ikada pokušao osloboditi svojih ovisnosti, znaš koliko ih imaš? Mali milijun. I ti misliš da nisi ovisnik, teški. Samo još nisi išao liječniku da ti to ustanovi. To se vidi po tome što bi svaki tjedan trebao ići na ispovijed, zar ne? Ko čini grijeh, rob je grijeha. Pravednik sagriješi 7 puta na dan, a ti? Ja bar 14 x na dan zato se stalno treba prati, kajati, čistiti. Probajte se danas osloboditi od neke svoje ovisnosti pa ćete vidjeti kako je naporno biti hagioasistent. Zašto? Jer sebe ozdravljuješ a svi mi želimo biti malo bolesni. Zašto? Kad si bolestan, svi te žale a tebi je lijepo. Ja kadgod dobijem gripu ili neki bolest onda uživam tjedan dva jer znam da ne moram ići na posao, telefon, ništa ne moram pisati, baš me briga. Jedem pijem spavam. Onda ti dosadi nakon 10 dana. Pokušajte se osloboditi od neke ovisnosti pa ćete vidjeti. Pokušajte nekome oprostiti

53



pa ćete vidjeti kako je to teško. Zato nemojte drugima reći: morate oprostiti. Nego se upitaj: a jesam li ja oprostio? Manjak zdravlja duhovne duše je ono što se u medicini zove bolest i psihijatriji. Mi to zovemo radije – bol i patnja. Na duhovnom području može se govoriti o boli i patnji. Bol duhovne duše, što je to bol? Znak. Da je negdje život ugrožen. Patnja je nemoć da se oslobodiš boli i ugroženosti života. Očaj je napuštanje bitke i borbe. Bol, patnja. Frankl je rekao da duh ne može biti bolestan. Ja kažem i da i ne. Ne mogu se složiti s njime. Ako su anđeli bili čisti duhovi, pa su išli griješiti, pa što je to s njima? Je li to bolestan duh ili nije? U tom kontekstu nam je jasno da je itekako čovjek može biti duhovno bolestan ali ako mislimo na nešto drugo, da duh ima bolest kao što je psihička bolest da je to locirano, onda ima pravo, ne može duh tako biti bolestan. O bolesti duha se može govoriti samo u prenesenom smislu. Znači, to je manjak nečega. Ako ti manjka noga, ne možeš hodati. Ako ti manjka glava, moraš biti u nebu, ne možeš na zemlji, ovdje su ljudi s glavom. Moraš otići u nebo da tamo živiš.

B) SUSTAVNI PRIKAZ BOLI I PATNJE DUHOVNE DUŠE

Kad govorimo o bolima i patnjama duhovne duše onda razlikujemo tri razine patnje i boli1. egzistencijalna2. bazična3. cijeloživotna

1. Svaki čovjek je egzistencijalno teško bolestan. Svaki. Svi smo užasno ugroženi. U svakom trenu možemo umrijeti a da ništa protiv toga ne možemo učiniti. Došli smo na svijet a da ništa protiv toga nismo mogli učiniti. Zašto ja moram živjeti? Nikada to nisam želio. Tko je imao pravo mene baciti u život? I ovu patnju da moram držati ovaj studij Zamislite, prije 100 god me nije bilo, nisam postojao, baš mi je bilo lijepo. To je paradoks našeg života, ti nemaš sudbinu u svojim rukama. Ti si u nečijim drugim rukama. Ali ne samo ti, nego cijela zemlja, cijelo čovječanstvo, 6 milijardi i 800 milijuna ljudi nitko ne zna odakle smo došli na svijet, i odakle ćemo otići sa svijeta i zašto moramo živjeti. Znanstveno ništa ne znamo, gdje je gazda ove prirode. Tko je načinio zemlju usred svemira? Ništa ne znamo. Nitko od nas ne zna što će biti poslije smrti. Netko može reći da će u nebo, netko u pakao, što ti znaš? Ti uopće znaš da postoji pakao i nebo? Netko kaže da je Bog dobar. A gdje je Bog? Što, zbilja postoji Bog? Jesi ga vidio? Onda zašto pričaš te stvari, nema Boga. Što ćeš sad? Mi smo uvijek u pat poziciji. Ateist kaže nema ga ti kažeš da ga ima. Mi kažemo: dokaži da ga nema, on kaže: dokaži da ga ima. Gdje je? Uhvati ga. Ajde, neka ti objasni zašto si ti trebao doći na svijet? Mi živimo stalno u nekom zrakopraznom prostoru stalno smo u nekom padu, očajnoj situaciji, kako da zaustavim sebe od smrti? I ne možeš ništa. Koji je smisao, zašto ja moram živjeti? Koji je smisao hendikepiranog čovjeka, psihički, mentalno teško bolestan? Koji je smisao? Zašto on mora živjeti. Zašto mora umrijeti majka s petoro male dječice. Tko će tu djecu poslije odgajati? Zašto? Svaki dan umre preko 100 000 ljudi, tko ih to svaki dan ubija? Tko? Kad legneš navečer ne znaš hoćeš li se ujutro probuditi? I kad se probudiš ne znaš hoćeš li navečer doživjeti da ćeš leći u krevet. Ti ništa ne znaš. Ti sebi ne možeš dati sutrašnji da, sutra ću živjeti. Sutrašnjeg dana nigdje nema! Uzmi si ga ako možeš. Tko to od nas nema krivice na savjesti? Muke? Tko može reći da je čist? Tko to nije povrijedio čovjeka? Tko to tebe nije povrijedio? Zašto? Ne znamo? Gdje je taj Bog da ga uhvatimo i reknemo da odgovaraj: što si to učinio, ništa ne znamo. Svi smo u toj bolesti jednaki. Nitko nije privilegiran. Niti nismo mogli odlučiti da ćemo se roditi, niti da ćemo umrijeti i kad ćemo umrijeti i zašto se trebamo roditi, ništa nismo mogli odlučiti. Nismo mogli odlučiti tko će mi roditelji biti, u kojoj zemlji ću se roditi, koje kulture, vjere. Kojeg ćeš spola biti, ništa nismo mogli birati. Neobično je biti čovjek. Dok ne nađete čovjeku to čvrsto tlo pod nogama, on pada i

54



već se boji. Postoji egzistencijalni strah o kojem je govorio Haidegger i Kierkegaard. Čovjek je bolestan na smrt. Čovjek je bitak na smrt. Francuski egzistencijalisti su govorili: čovjek je bez smisla, kao mušica u boci hoće van a ne može, muči se i misli da može a ne može i bolje mušicu ubiti da se ne muči nego je pustiti da cijeli život pati. Život je samo patnja, kažu oni. Zato su se mnogi ubijali nakon Sartre, Camusa i dr. tko će nam reći? Meni je rješenje Isus iz Nazareta. Zašto? Zato što ej čovjek, a pokazao da ima vlast nad vodom, bolestima, duhovima, krivicama, prirodom, ribama, mrtvima, ima vlast. Ako netko ima vlast nad prirodom znači da je priroda njegova. Da je to njegovo vlasništvo. On ima vlast. Ako to njemu pripada onda to znači da i mi njemu pripadamo, ako pokazuje moć nad čovjekom. Zato je meni jedina utjeha i snaga zapravo, On u povijesti čovječanstva. Za sve ljude. Jedino je tužno što smo Isusa stavili u religiozne okvire i onda svi patimo zbog toga. Stavili ga u liturgiju, obrede a Isus nije bio nikakav svećenik, bio je normalan čovjek, stolar, znao bezbroj znanstvenih stvari onog vremena, zajedno sa svojim rođakom Ivanom Krstiteljem studirali su. Bio je mudar ali normalan, civil, jeo, pio, nije e brijao, nije se ni umivao, smrdjelo je na njemu, znoj prašina. Nije imao nikakvog toaleta, tko zna u koje su kukuruze morali ići nema gdje glavu nasloniti, nije bilo ni hotele, pansiona. Mi smo njega stavili u liturgiju i baš te briga. Gdje je Isus – u Crkvi. Onda djecu dovedeš u Crkvu: a gdje je Isus? Tamo u onoj kutijici, tabernakulu. a zašto je tamo zatvoren, mogli su ga malo pustiti da se prošeće. Isus je znanstveno pitanje čovječanstva. Povijest je davno riješila da je on živio, to je jasno. I što je govorio, jasno je. A sad je na redu povijest, čitava znanost, cjelovita, da pita pa odakle tom čovjeku moć da on zna ono što nitko ne zna. I da on može ono što nitko ne može. Što je to u njemu bilo? Tko je on? Odakle mu ta velika ljubav da je rekao: idem na križ za vas. Ja od Njega imam informacije, snagu i baš me briga, a vi kako znate. On je rekao da ću biti tamo gdje je on, meni se to sviđa. Bit će da je dobro tamo gdje je on? U njegovoj baštini – subaštinik Njegov. Govorim to sa znanstvenog stajališta ne sa religioznog, nemojte miješati stvari. Znanstveno treba proučiti Isusa iz Nazareta. On je rekao: vjera te tvoja spasila, a zašto mi nikome ne možemo? Ja stotinu ljudi kažem da vjeruju a oni meni da ja vjerujem za njih. Tako je najlakše neka ja za tebe vjerujem. Pa ćeš umrijeti. Tko to od nas vjeruje da može mrtvaca dignuti, a može izliječiti nogu. Što to znači uopće vjerovati? Mi smo toliko primitivni. Tek smo na početku spoznaja. Egzistencijska patnja je najteža, vi morate čovjeku dati tlo pod nogama. Nemamo tlo pod nogama, tko smo , zašto? Što će bit sa mnom? Dajte mi danas jednog čovjeka od 6 milijardi na kojeg se mogu osloniti i znati, bit će dobro. Filozofi, znanstvenici, samo su ljudi. Osnivači religija, samo su ljudi. Što će mi oni? Meni jedino prijatelj iz Nazareta kaže da je došao iz drugog svijeta da On zna što je tamo. Moj prijatelju, pričaj mi onda kako je tamo? On lijepo Lazara nakon što se već usmrdio u grobu nakon 4 dana kaže: Lazare, izlazi van! Pa gdje je taj Lazar bio, da je on mogao izaći vani? Grozno. Odjednom proradilo u njemu. Što je to proradilo? Za egzistencijske patnje vi nemate rješenja drugoga. Osnivači religija su samo ljudi. Koji su sami u grijehu i sami su samo s ove strane svijeta i ne mogu znati što je tamo. Svi gurui hinduizma, jednako tako Buda, kineski mudraci, japanska religija, ništa. Slavenske, germanske i dr. religije. To je sve s ove strane. Netko treba s one strane doći da mi kaže tko sam. Treba dokazati da je došao s one strane. Da zbilja ima moć nad nama. Meni je žao što smo Isus stavili negdej u jednu od religija pa kažemo da je Crkva religija kao što su druge religije. Tuga me uhvati. A On je čovjek svakog čovjeka. Društven, sad je na Jelačić placu, u restoranu, sjedi s vama i kaže: Tomislave, ne boj se. Kad doživiš Njegovu blizinu, imaš iskustvo Njegove blizine, stvari se rješavaju. Nek se dogodi štogod hoće, ja znam kome sam povjerovao. Egzistencijsku bolest možete samo s Njime liječiti. To je jedinstven čovjek u povijesti čovječanstva. Mi nemamo nikoga drugoga. Svi su samo ljudi, gurui, proroci, jeli su pravo čuli ono s druge strane, ne znamo. Nitko od osnivača religija nisu pokazali da imaju moć nad čovjekom, grijesima, zlom, prirodom, nitko. Zasada samo taj Čovjek. Važno je da danas kad budete jeli, stavite jednu stolicu kraj stola za Isusa. Jer on je tu. Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. stavite tanjur, žlicu pa mu recite: prijatelju iz Nazareta, sjedni pa mi pričaj. Jer mi smo i Njega stavili u neka božanstva, u

55



nebesa, u oblake. On govori tvojim jezikom, kad on meni hrvatski govori, kako On fino govori, zna gramatiku bolje nego ja. nije napisao ni jednu knjigu a meni diktira sve knjige. Čim ga slušam, bez brige, napisati ću sto knjiga. pljesak…sad sam zaboravio što sam htio reći Dostojevski je morao reći da nema Isusa iz Nazareta, svi bismo se mi između sebe poklali. Posljednji bi ubio samoga sebe. D. Bonhoeffer kaže ovako: isplati se i dobro je biti čovjek ne zato što imamo dobre prijatelje, knjige, znanost, život, imanje, samo se zato isplati biti čovjek što je postojao jedan čovjek, Isus iz Nazareta. Da Njega nije bilo, sve što mi radimo, mislimo, govorimo, bilo bi besmisleno, ne bi znali ni odakle ni kamo ni zašto. Đavao bi zavladao svima nama i zlo bi užasno zavladalo u nama. On ga je jedini zaustavio. Hagioterapija ne može bez Isusa. Nasreću pa i muslimani štuju Isusa. Židovi ga polako prihvaćaju sve više, hvala Bogu. I hinduisti da stavljaju među svoje bogove, imaju oni tristo milijuna bogova, dok vi te bogove samo nahranite, koliko treba? Gandhi ga je strahovito poštovao, bio mu je vrhunski, bilo mu je žao što kršćani ne prihvaćaju tog Isusa kako treba. Ateisti, marksisti, svi su prihvaćali Isusa i uvijek govorili: Isus da, Crkva ne. Jer Crkva, to smo mi izvana, znate. Oni ne vide da je On Crkva iznutra da nas nosi kakvi jesmo, grešni. Svi su bili za Isusa, vi nemate nikoga tko je bio protiv. Osim tko je sotonist. Ili Sotona sam. Pa misli da se mora protiv Njega boriti. Zašto se boriti protiv Svjetla? Pauza za ručak3 dio istog cd traje 20 min

Nadam se da ste bolje nego prijepodne, ručak nešto. Trebate spavati 5 minuta? Na krilu Oca Nebeskoga? Svi imamo izvor svoga života i nasreću taj izvor nije mrtav nego živ. Izvor je nježnost, toplina, ljubav. više nego ikoja majka, to je Otac nebeski. Njegov sin nam je rekao da mu kažemo: Abba a to znači TATA moj dragi. Idemo k Njemu na trenutak. Pokušajte opet zaspati ali ne duže od 5´, jučer ste predugo spavali. Sjedite tako da se dobo oslonite na svoju stolicu na svoj nasonjač, oslonite se na noge, spustite ruke u krilo, jesu li vam ramena opuštena, kralježnica, noge, ruke? Kao da ste u čamcu i želite se otisnuti na pučinu, pučina je ocean, zove se Svemogući Otac, ljubav, nježnost. Samo svoju duhovnu dušu a to ste vi, stavite na krilo Oca Nebeskoga, naslonite se na Njegova prsa, sjetite se da On uživa kad se vi vjerujete da vas On voli. Osluškujte ritam Njegovog Božanskog srca i disanja pluća i pustite da u tom ritmu zaigra cijelo vaše biće, tad ćete biti kao On, i prepustite se, zaspite. Nemojte se ničega bojati, zbog ičega imati obzira. Meni je dobro, sve će biti dobro jer Bog je sa mnom, Njegove ruke su oko mene, osluškujem titraj Njegova srca i njegove nježnosti. Znam da sam ljubljeno Božje dijete. /Tišina 4´/ Sad se pokušajte polako sa neba vratiti na zemlju iz Božjeg naručja na stolici na kojoj sjedite. Pogledajte jeste živi, glava, ruke, noge. Ustanite da vidimo imate li noge, leđa. Tko su nam susjedi? /žamor/ pronađite neko lice koje vas voli. Ima li netko pokraj vas da imate osjećaj da vas cijeni, poštuje, voli? Ako ne, onda se zagledajte u Isusovo lice. Gledajte da vam je glava na mjestu, imate glavu, onda je dobro. Jedna Švicarka mi je rekla da su oni studirali pitanje srca u čovjeku i da oko srca postoji jednaki broj neurona i svih onih stanica koliko ih ima i u mozgu gdje ih ima oko 10 milijardi. Dodao sam joj i da naš vegetativni sistem ima gotovo toliko stanica, neurona koliko i mozak. Mozak služi za jedan dio, prirodoznanstveni, srce, za međuljudski a vegetativni da bi naše tijelo funkcioniralo i služilo. Kako se netko pobrinuo…naš duh ti kao osoba, ti rekneš, to ide preko tih tvojih glasova do neurona, oni daju u sinapsama daju dalje podatke umreženja i noge se pokrenu. Kako smo mi pametno napravljeni?! Pokušajte zahvaliti nekome tko vam je dao vas, taj organizam koji funkcionira. Zamisli, samo kažeš: ruko, digni se, i ruka sluša. Spusti se, jezik šuti! Jezik odmah zatvoren s tri lokota. Savršeno vas sluša. Vi ste gazda u svojoj kući. Ovisnik u svojoj kući, ne može zapovjediti sebi to je tuga, zato je sloboda bitna. Slobodu tvoju sluša svaki organ. Ako si ovisnik o alkoholu, cigaretama, ljudima, bilo čemu, onda tvoj organizam ne reagira. Onda je on

56



paraliziran. Sjetite se tko je to čovjek, tko sam ja? sjeti se, tko si to ti. Koliko je Boga koštalo da toliko milijardi neurona, sinapsi i stanica tebi dadne, koliko si ti to dragocjen? Pokušajte doživjeti kako sam dragocjen. Bogu se isplatilo sve to dati za mene. Sjetite se zašto je baš mene pozvao u Zagreb, na ovaj studij, zašto baš mene? On vjeruje da ti možeš preobraziti tvoje društvo, društvo tvoje zemlje. Ti možeš sa svojom snagom duha tako zračiti da svi ljudi spoznaju, to je to. Preko nas Bog djeluje u cijeloj prirodi i društvu. Ti si dragocjen. Tvoja zemlja očekuje tvoju pomoć. Onda se sjeti tko je tvoj tata? Tko je tebe htio, želio, volio? To nemoj zaboraviti nikada, tko je taj? Nasmiješi mu se, pogledaj ga, namigni mu, ako treba ispričaj mu makar pola vica. Reci mu da li osjećaš da je lijepo što ti postojiš, reci to Bogu, da li je lijepo što je tebe stvorio. Što ti misliš? Bože, lijepo je što si mene stvorio! Zahvalan sam ti, ti si genijalan. Aleluja! Aleluja! Pogledajte lijevo i desno, jesu vaše kolege u redu? Nisu vam prijetnja u životu? Lijepo je što postoje. Izvolite sjesti.

Budući da smo slobodni mi možemo zaustaviti jezik da nam ne treba. Pozdravi….

Drugi kolegij hagioterapija, pneumatološka bol i patnja. Vrlo odgovorno saznati što to treba liječiti kod ljudi i što je t ona čovjeku na toj razini uzrok njegovih 70% bolesti, dakle, i psihičkih i fizičkih. To smo razdvojili na morfologiju zdravlja i bolesti. Sustavni prikaz i etiologiju. Pripovijedali smo što je to zdravlje, bolest? Posebno zdravlje i bolest duhovne duše. Manjak zdravlja duhovne duše? Bol i patnja duhovne duše? Tu smo uzeli broj 1, razine patnje. 1 egzistencijska, 2, bazična, 3. cjeloživotna.

2. Bazična patnja jest nemoć čovjeka da vjeruje, što to znači? Čovjek je bitno biće vjere. On ne može drugačije živjeti nego da vjeruje da će sutra svanuti dan i da će on preživjeti. On nema duge mogućnosti nego da vjeruje da će položiti ispit, on može samo vjerovati da postoji nešto iza smrti. On može vjerovati da će njegov auto stići na cilj. Može samo vjerovati da u restoranu nije otrovana hrana. On samo može vjerovati da je zdrav. Mi smo satkani od vjere. Ako ne može netko vjerovati, to je najteža bolest. Ja vjerujem kad idem ulicom da neće nijedan crijep pasti meni na glavu. Kad sjednem u zrakoplov ja vjerujem da se on neće srušiti. Kad uđem u autobus, ja vjerujem da će on stići na cilj. Kad idem ulicama grada, ja vjerujem, da me nitko neće okrasti, napasti, ubiti, ja vjerujem. Mi smo totalno ovisni o onome što vjerujemo. Kad kažemo, vjera, ona dolazi od povjerenja. (kraj 8 cd)na devetom cd pod drugim dijelom, nastavak. povjerenje je spoznaja da me netko voli, ne nešto, nego netko voli, netko me štiti od svih mojih bolesti, da me netko čuva, da netko pazi da ja ne pojedem otrov. Netko! Taj netko je moj povjerenik, ja njemu vjerujem, ja se oslanjam na Njega. Dijete se totalno oslanja na majku. Ono nema druge sigurnosti u životu, da će ga majka presvući, nahraniti, izliječiti, spasiti, osloboditi od svega, dijete je totalno prepušteno majci. Ono ima povjerenja u majku. I kad dođe strani čovjek u kuću, dijete neće na ruke tog čovjeka ono samo u onoga koga prepoznaje da ga voli. Nama je u životu bitno pronaći nekoga tko me voli, samo kraj toga ja mogu preživjeti sve smrti. Kraj nekoga tko me voli, ja mogu biti siguran, on me neće uništiti, on će čuvati moj život. Najteža patnja je ako spoznaš da netko ima nešto protiv tebe, netko te kritizira, netko te mrzi, netko bi te htio okrasti, netko te ne cijeni, nekome ništa ne značiš, onda je to užasna boli i muka. Tada je to doživljaj da kraj tog čovjeka ti nemaš sigurnost života nego je tvoj život ugrožen. Onda ti imaš egzistencijalnu patnju, strah, bol onda se to pretvara u psihičku i u somatsku bolest. Čitav organizam reagira. Ne samo alergijski, nego teškim bolestima. Rak, je tipična bolest toga. Artritisi, reume. Srce, kardiološke bolesti, psihičke, neuralne bolesti, gdje zapravo se konvertira bolest, strah duha se konvertira na tijelo i na psihu. Povjerenje je temeljno u čovjeku. To je

57



temeljna, bazična sigurnost. Nju čovjek dobiva od trenutka začeća pa sve do treće godine života. Najtemeljnija bazična sigurnost nastaje u trenutku začeća kad Bog stvori tebi duhovnu dušu. To je najsigurnija sigurnost. Povjerenje u Svemogućega, tada je dijete sretno. Ali istodobno nastaje začeće u ono što su dali otac i majka a to je psiha i tijelo. Vegetativna i psihička duša i preko psihe prenosi kako mi kažemo istočni grijeh. A to je patnja svijeta. nesigurnost, grijeh, krivica, zločini, ratovi. U svijetu je užasno živjeti, mi smo svi ugroženi. Roditelji to dakle prenose, ono što daje Bog tu nema istočnog grijeha jer ne prenosi se preko Boga. Ne prenosi se istočni grijeh preko duhovne duše nego preko psihofizičkih čovjekovih sposobnosti. Tada je to prvi šok djeteta, najprije neizmjerna ljubav koja doživljava Boga kao nježnost i sigurnost a onda šok, mene roditelji mogu ubiti, odbaciti, abortirati, ne prihvatiti. To je užas. Budući da dijete srcem čuje, to kaže i UNICEF da dijete razumije srcem, što otac i majka misle. Majka kaže: zatrudnila sam, a otac: pa šo ćemo sad? Užas hvata dijete koja će odluka pasti. Vi ste pred odlukom da budete na smrt osuđeni. Dijete to zna od trenutka začeća. Zašto zna? Jer je njegova duhovna duša koju je Bog stvorio to je izravna sigurna svijest. Dijete sve vidi kao u flešu. U sigurnosti dijete zna što se događa. Dijete razumije sve što roditelji govore, sve što liječnici kažu, dijete će biti hendikepirano, bolje da abortitamo, to su tragedije koje čovjek doživljava. Meni je smiješno kada kažu da je naše suvremeno društvo humano, ono nema veze s humanizmom. Ono je protučovječje totalno. Protiv čovjeka. Bolje ubiti 10 ljudi nego da izgubimo 1000 kn ili eura. Dijete sve čuje, razumije, shvaća, ono osjeća svoju sudbinu i ono reagira u utrobi majke. I ako osjeća da ga roditelji vole ono uživa, dijete osluškuje, mama se moli, drži ruku na trbuhu i kaže: dijete moje milo, čekamo te. Mama šapće da ga tata voli, dijete uživa. Dijete odmah počne igrati nogomet. Tu su te bitne razlike između djeteta i djeteta. Svih tih 9 mjeseci dijete doživljava što i majka, ako je majka bolesna, povrijeđena i dijete doživljava. Ako je majka nezadovoljna i dijete doživljava i misli kako je ono krivo. To se strašno prenosi, nevjerovatno kako se izravno prenosi sve na dijete. Dijete je jedno s majkom. Najteži je onaj trenutak rođenja, dijete to doživljava kao smrt. Kao da ga nitko ne voli. Kao da ga i majka odbacuje, ako ide, kroz uski prostor, stisnuto, hoće moći disati, što će se dogoditi? Zato iziđe plačući siroče, misli da je na svome sprovodu. tada ako je ljubljeno, prihvaćeno, voljeno, dijete uživa, osjeti: joj, dobro je! Ali ako dijete tad stave u inkubator pa ga sestra odnese od majke, zato UNICEF zahtjeva kad bi dijete moglo od početka ostati uz majku i uz njezino tijelo i srce. Tada dijete osjeća stalnu sigurnost da je dobro da je mama tu, na sigurnom sam. Inkubator je užas za dijete. Iza toga dolazi vrtić, još gore, prije toga jaslice. Dijete osjeća odbačenost, odoh ja. iza toga dolazi vrtić, ajoj, oni me ne vole, dali su me tetama. Najteže su te godine do treće ali i do sedme i devete. Do puberteta, kada dijete treba uvijek neku relacijsku osobu na koju se može odnositi gdje zna da ova osoba mene voli i tu ću preživjeti. Dijete treba nekoga. Ako tata i mama neće, onda je baka blizu spasi, ako su tete, ne možete. Tete u vrtiću ne mogu to spasiti. Pogotovo ako roditelji dadnu dijete ne znam kome, to može biti tragično. U Međugorju sam doživio 1988. god. Rekli su mi za jednu Talijanku 38 godina da je opsjednuta i da ima sve klasične znakove opsjednutosti. Ako tko spomene ime Isus, on psuje na latinskom, ako ju poškrope svetom vodom, urla. Ona želi sa svećenikom imati dijete pa ga ubiti. Mrzi roditelje, pobila bi ih. Istjerivali su iz nje, svi mogući svećenici. Kog će istjerati? Istjerali nju jadnu. Htjela je uzeti hostiju i pogaziti je pred svima. Tipični znakovi što zovemo opsjednutost. To je bila bolest nikakva opsjednutost. Pater March*, Nijemac, dominikanac, egzorcist, karizmatik, je upravo istjerivao, Nijemac iz Talijanke, možete si misliti i dok je on govorio: izađi ona njemu odgovara isto njemački: neću! Ali kao da je to životinjski glas. Ja mislim da ona nije opsjednuta, kazah. Kako možete to reći, pita me. Odgovorih, da reagira sasvim normalno ali je iznutra bolesna teško i pati jadna. Poslije mi je došao da možda imam pravo. Navečer su svi iz Međugorja svećenici i koji su je doveli, njih 15 iz Italije koje je poslao biskup sjeli sa mnom u dvorani za stol. Prvo pitanje koje sam pitao: T.I. gospođo, kad ste se rodili, kod koga ste odrasli?

58



Žena: Majka me dala jednoj dojilji, 5 godina nisam vidjela roditelje nego me odgajala neka nepoznata žena. Mrzim roditelje. T.I. Znam, i ja bih ih mrzio. Jer osjeća da su te odbacili. Žena: užasno patim od grižnje savjesti i muke me hvataju. t.i. kako je bilo kasnije?Žena: Imala sam krasnog svećenika u župi koji je bio tako svet da sam htjela bit redovnica. Onda je otišao i došao drugi koji me pokvario da sam upala u grijeh, mrzim Crkvu kao najgoru kloaku zla. T.I. : dobro, to je normalno, krasno, to su posljedice vaših muka. Žena: Morala sam u bolnicu na elektrošokove, to je užasna bol. Kad sam izišla iz bolnice, rekla sam, Sotono, ako postojiš, dođi i daj mi snage da više ne moram ići na elekrošokove. Smiješ onda u meni ostati. Osjetila sam snagu.T.I.:Dobro, to je isto u redu. ništa zlo, žena se oslobodila. Pa sam pitao: «gospođo, ako bih ja sada rekao sotoni «marš, bježi van iz nje» a da iza dođe Duh Sveti da vam dadne snage da ne morate u bolnicu, biste li pristali?»Žena: Bih. iako se nešto u meni budi. T.I.: Je li možete oprostiti onom svećeniku koji vas je zaveo na grijeh? Žena: NE!T.I.: Ne morate, polako ćemo. Treće, je li možete roditeljima oprostiti? Žena: Ne. Onda je počela plakati. T.I.: hoćemo, ali ne ide. ( Bol je duboka, rana je velika.)Pitah je ide li u Crkvu? Itekako , ali ne želi vidjeti svećenika niti jednoga. Normalno, to je rana koja ju podsjeća na njezinu bol. Je li želi nešto u crkvi raditi? Da, ona radi u Caritasu svoje župe, ali samo neka su laici, nek nema svećenika. Idite u Italiju natrag, svaki dan s njom sjednite na molitvenoj skupini, molite za nju i s njom, da može oprostiti roditeljima, da Duh Sveti se u njoj nastani i da može oprostiti tom svećeniku. Nakon dva mjeseca su mi javili da je žena totalno zdrava. 1988. to bijaše. Svake godine mi javljaju, i to osobito vidjelice, Marija Pavlović jer imaju s njom veze, da je zdrava. Nikada se nije ništa povratilo. Naučio sam da egzorcizam nije u tome da vičeš: bježi zli duše!!! Jer oni su pokušali u Međugorju to da su je posvetili Srcu Isusovu i Marijinu, trajalo je to tri mjeseca i ništa više. Ženu je trebalo izliječiti. Pokazati da je netko voli a ne tjerati zlog duha iz čovjeka. Znate li što to znači? Reći mu: ti si gotov, ti si u paklu, zao duh je u tebi. Uvijek osoba osjeća rane u sebi i misli da je to zao duh i misli da nema nade te je očajna. To je najgore raditi egzorcizme. Što treba napraviti. Pomoći osobi da spozna da je Isus Spasitelj. Isus lakoćom kaže: marš zli duše. I on mora otići. Drugo. Isus oprašta grijehe svakome. Treće, obrati se njemu. Neka ti bude prijatelj, nema zlog duha. Sve se rješava tako brzo. Ovako egzorcizmima toliko se miješaju psihičke bolesti, duhovne, rane , bijes koji dolazi iz tih rana pa onda neki svećenici misle da je to opsjednutost, nije, nego bol te duše jadne. Samo joj pomozi da spozna, Bog te voli, ti nisi odbačena nego ljubljena. Samo se okreni na dobro, pokušaj oprostiti, ne trebaš ako ne ide, pokušaj, ranjena si. Treće, reci: Isuse, ti si jedini život. Jedan mi je došao iz sotonske sekte iz Rijeke na otok Olib, gdje sam držao seminar. Došao sam kod vas jer sam čuo da je kod vas jača snaga duha, nego kod nas u sotonskoj sekti u Rijeci, da on t omjeri dobro, mjeri ti to. I tri dana je mjerio treći dan je došao i kleknuo pred oltar. I reče da hoće biti Božji. Zašto? Tu je jača snaga nego ono tamo naše. Ne igraj se, pazi, može se u tebi nešto pobuniti. Jesi li se zbilja totalno odrekao grijeha? Jesam! Tog svog boga kojeg si imao? Jesam! Je li zbilja prihvaćaš ovoga? Da! Ne bojim se ničega. Možete bez brige. Položio sam ruku i molio, milina. Ustao je i rekao kako bi išao po cijelom svijetu i samo pričao viceve, viceve tolika radost, širio bi radost. Svećenik Andrija i ja smo držali seminare i kad je trebalo moliti molitve otklinjanja, što se pri krštenju moli, jedna djevojka kaže: pazite, ja neću biti kriva ako vas zao duh napadne. Jer u meni

59



je zao duh. Ja dosada nisam vidio kad upalim svjetlo da mi mrak napravi zlo. Zao duh je mrak a Isus je svjetlo. U redu ti si rekla, ja ću biti kriv. Svećenik koji je bio kraj mene reče da on neće jer se boji. rekoh: bježi, ja ću. Samo se dogodila milina, radost, duboka sreća, razrješenje. Zašto? Osoba je izišla iz zla u dobro. Osjetila ljubav umjesto mržnje i ne može se ništa dogoditi. Nema se ni što dogoditi. Ne vjerujte u đavla. U Boga vjerujte, ne vjerujte u mrak, u svjetlo vjerujte ako hoćete biti hagioasistenti. Đavao je slabić, siroče. Zašto? Jer je zao. On ima rupice tek nešto okvirno sira ementala. Zato se on služi čovjekom, pa mu šapće a on laže uvijek, ti si zao, tebe će Bog uništiti, ti si grešan, on je lažac i otac laži. Zato te nastoji prevariti. Onda se služi tvojom snagom, snagom tvojih živaca, sposobnosti, moći, da bi uzdrmao nešto. Nikada se đavla ne smijete bojati. Boga se bojte. Mraka se ne bojte, upalite svjetlo. Bolesti se ne bojte, bojte se onoga koji može oduzeti vaše zdravlje i život. To su iskustva kad čovjek izgubi bazično povjerenje. Istraživanja koja se zovu hospitalizam od 60 tih godina prošlog stoljeća pa sve do pete godine ovog stoljeća, pokazuju da djeca koja nisu imala ljubavi, koja su bila odbačena, koja su živjela u teškim prilikama, rastavljenim obitelji, da su imala najteže muke. Prvo, ta djeca su bila ili agresivna. Drugo, depresivna, treće, imaju strašnu grižnju savjesti, krivice, suicidalne misli. Jedna trećina takve djece fizički umiru, kao da venu. Druga trećina postaju psihički neurotična, treća trećina postaje agresivni ili autoagresivni. To su većinom ljudi koji su u zatvorima, razbojnici. Oni to postaju zašto? Ako te nitko ne voli, ako te ni majka nije voljela onda ti nemaš drugog izlaza nego se braniti protiv svih, svi su ti neprijatelji. Jer svi te mogu uništiti, to je taj osjećaj da se moraš braniti protiv svih ljudi. Oni čine razbojstva, uzimaju puške, da se brane, postaju teroristi. To je najnormalniji slijed. Ili drugi rezultat da su nemoćni i da ih svi mogu uništiti, onda prelaze u depresiju, samoubojstva na neki način, samo sažaljenje, ne mogu sebe štititi. Toliko je važno bazično povjerenje. Bez toga ne možete u život, ne možete ni učiti ni pamtiti ni razgovarati ni biti s ljudima, niti živjeti. To je toliko važno. To je ta bazična patnja. Kako se ona liječi?Naše iskustvo je da se ne može nikakvom ljudskom ljubavlju liječiti takvo bazično nepovjerenje, ta rana. Ako je bila jaka. Jedina snaga je povezati s bezuvjetnom Božjom ljubavlju. Ali ne govoriti o Bogu nego o filozofskom pojmu Boga koji je dobrota, ljubav, istina. Da čovjek osjeti da može imati totalno povjerenje u tu osobu. Tada se uvijek razrješavaju i suicidalni pokušaji i depresivnost i agresivnost i grižnja savjesti, sve otpada. Bezuvjetna ljubav Božja je jedini izlaz prijatelji dragi. Vi možete biti ateisti činjenica je da je Bog temeljna funkcija čovjeka. Meni je žao , ali to je tako. Ja bi volio da vi budete ateisti ali ne možete. Ne možete lagati ni sebi ni drugima. Boga nažalost unatoč svega, ima. Bog postoji ja sam ga susreo a vi kako hoćete, rekao je čovjek. Jedina pomoć suicidalnim je bezuvjetna Božja ljubav. nema drugog. Mi polazimo s tim da je Bog u trenutku začeća tebe htio, volio, želio i krene, iza toga da je Bog u svakom trenutku tvoje prošlosti bio s tobom, i da Bog uživa da ti oprosti. Točno osjećaš kako se ljudi oslanjaju na to jedino biće koje me voli. Kad Boga ne bi bilo mi bismo svi bili mrtvi. Nitko ne bi preživio. Zašto postoji ateizam, zašto ljudi bježe od Boga, zašto je postojao komunizam koji je branio vjerovati u Boga. Zato da uništi čovjeka. Svi totalitarni režimi zabranjuju čovjeku biti u komunikaciji s Bogom, jer, tkogod je u komunikaciji s Bogom njime ljudi ne mogu vladati, taj je slobodan. Tko god je bez Boga, ako si ga otkinuo od Boga, onda i Hitler i Tito i Staljin mogu vladati čovjekom kako hoće, jer taj je čovjek postao životinja. Kao što vladaš kućnim ljubimcima, tako vladaju tobom. Ta bazična patnja je nešto što se stalno pojavljuje ali je jako važno kako ne biste kad budete dijagnosticirali svaki puta pronalazili bazičnu patnju i mislili, uvijek je ona i ona najvažnija. To može biti da je u mozgu koješta. Ne doživi svako dijete jednako bazično povjerenje i nepovjerenje. To nije mehanizam koji uvijek funkcionira. Imate djece koja uopće nisu imala roditelje koji su bili odbačeni a da su savršeno zdravi izišli iz te komunikacije. Mi ne znamo jeli to Bog ili neka osoba bila koju je dijete doživio i ostalo je zdravo. A imate gdje imate savršene roditelje, nježni, dobri, topli a dijete užasno osjeća muku. Mi ne znamo zbog čega dijete u utrobi

60



majke osjeti teški šok, možda kad se najmanje nadamo. Što se sve događa u čovjekovom organizmu, tko će to znati. Mislite na to da je hrvatski genetolog* Tomislav Domazet Lošo otkrio da su svakom čovjeku se nalazi čitavo znanje cijele evolucije povijesti kako on kaže, zapravo mogli bismo reći, znanje čitave povijesti. Svaki od nas u sebi nosi arhiv čitave povijesti. Ti imaš sve znanje. To znači da se možeš sjetiti stvaranja svijeta, odnosno sebe kad si nastao. U tebi postoji znanje kad su Adam i Eva nastali. Kad su sagriješili. Svega se možeš sjetiti. Kad je Bog stvarao svijet. Sve je u nama sadržano , imamo čudesne arhive to nije samo arhiv u genima to je arhiv duha koji nema granica i možeš zapisivati milijarde godina. Bezgraničan. Mi ne znamo što je zapisano u pojedinom djetetu koje se rodilo. Što je u njega ušlo kao zapisi i kako će reagirati. Ako je netko oslabljen u zapisima negativnim onda će daleko gore reagirati čak i u onom što je bilo dobro, neće razumjeti. Ako netko ima dobre zapise od prije neće reagirati na negativno, zato morate biti oprezni i selektivni kad se o tome radi. Ne smijete u hagioterapiji bit aha, teško djetinjstvo, dakle…nije istina. Morate biti kritični. Ima puno pogrešaka. Ima mnogih koji rade hagioterapiju i misle aha djetinjstvo bilo teško kod tebe je od djetinjstva, a nije. Kasnije gledam, uopće nije djetinjstvo dijagnosticirano nego nešto drugo.

3. cijeloživotna patnja.Pri tome mislimo na ovo troje. Cijeli život, sve od treće godine života pa do danas. Ti sam sebe najprije ubijaš, vrijeđaš, ne podnosiš, ne prihvaćaš. Svojim grijesima, ružnim riječima, negativnim riječima, negativnim odlukama, mrmljanjima, nezadovoljstvima ti sebe neprestano razaraš. To je prvo. Ti si važan. Morate paziti da ne biste hagiopacijenta ubili time: ti si kriv. Nije istina, to je situacija njegova života i on ne može drugačije. Drugo, da te drugi neprestano napada. Nemoguće je da te i roditelji i najbliži i daljnji svi ne kažu ružnu riječ, kritiziraju, da te povrijede, da zahtijevaju od tebe što ne možeš, da te ne razumiju, da te ne vole, ostave, razočaraju. To je još najteže kad te drugi ne voli. Sjetite se, ušli ste u brak, medeni mjesec, divno, naš brak je jedini na svijetu, svi drugi se raspadaju, samo ćemo mi biti vječni, onda ona kaže: a ti mene već dugo nisi poljubio? A što one tanjure nisi mogao ti sinić oprati? Zar baš sve ja? osjeća, ode naš brak. Mi se više ne volimo. Dosta je jedna riječ negativna, boli. Dosta je jedna topla riječ, liječi. «Srce moje, stigo si?» «Mala moja, kako ne bi stigo.» «kad si mi srce moga srca, kako ne bi došo, napustio sam posao samo da tebe vidim.» Iskustva pokazuju ako muž i žena znaju od početka reći: ja tebe više nikada neću povrijediti. Znači, odluči pred Bogom. Moja žena može napraviti ne znam što negativno, ja je neću opomenuti, negativno ništa reći. Reći, dobro je, zašto ne bi tako. Ona: da ne znam kakav je moj muž, da ne znam kakav se pokaže, neću ga negativnim riječima opomenuti. Ja ću ga voljeti. Kako to čuva brak! Kako su to ludi brakovi. Užitak. Ti brakovi se drže sve do 120 te godine života. Kao Abraham i njegova Sara. U stotoj godini dobiju dijete. Duhovna dimenzija sve može. Treći način kako vas sve napada jest situacija svijeta. Bolesti, nesreće, strahovi, grmljavina, kiša, snijeg, prejako sunce, glad, žeđ. Sve to u nama stvara strah, ranu, tjeskobu. Svaka i najmanja kritika, bolest, stvara osjećaj: netko me kažnjava. U svakoj nevolji u svijetu, uvijek doživimo uz to: to netko mene kažnjava. Mi dobri kršćani, a Bog me kažnjava, a zašto, ja bila uvijek dobra, a ja svakog Božića idem u Crkvu. Preko godine ne mogu. Ja se znam ispovjediti svake tridesete godine i badava. Pa zašto me kažnjava? Bog nikoga ne kažnjava. To je situacija svijeta. morate jako paziti i protumačiti hagiopacijentu. Mi živimo u svijetu, zla grijeha, napasti, nesreća, cijela priroda se pobunila protiv nas, zašto? Zato što je čovjek postao zao. Zato se sve životinje bore protiv čovjeka jer čovjek mu je neprijatelj. Biljke se boje jer je čovjek zao. Ptice i gmazovi, svi se boje čovjeka. Zato su katastrofe. Zato lav ždere sve po redu i zato zmija čeka da čovjeka ujede. Zato komarci hoće krv čovjekovu. Muhe, buhe nas gnjave. Mi smo se urotili protiv Stvoritelja i sad ej sve što je Stvoritelj stvorio protiv nas. Zato što smo mi zli, ugrožavamo život svega što živi pa čak i fizikalnog svijeta, da ćemo razrušiti prirodne zakone jer smo protiv Boga. Zato se cijela priroda urotila protiv nas da sebe štiti. Kad počnete voljeti Boga, priroda će biti na vašoj strani.

61



Sjetite se Sv. Franje kad su ga poslušale ptice, sv. Antuna kad je propovijedao ribama. Mene, kad moje ruže cvatu do Božića ispod prozora volite cvijet, poljubite ga, ja želim da ideš sa mnom u nebo. Ruža će reći: može, može. Cijela priroda u čovjeku nalazi smisao i čezne da čovjek voli sve što je u prirodi. Kad u pauzi iziđete nađite i poljubite kamen i recite: milo moje. Vidjet ćete kako se može preobraziti svijet, čovjek i priroda. Tako duboko sam to osjetio 1991 godine, kad smo mi Hrvati dobili slobodu od komunizma. Cijela priroda cvate, voli me, raduje se, sloboda. Onda kad opet dođe neka druga vlast, koja nas pritišće, kaže: joj, sve pati s nama. Priroda čeka čovjekovo oslobođenje. Znate kako se cvijeće raduje što vi studirate hagioterapiju? Muhe i komarci, rijeke, planine raduju, idete u šumu pa slušajte kako ptice. Vi znate da ptice pjevaju još samo koji dan onda prestaju. Pjevaju od veljače do srpnja. Onda više nema pjeva ptica. Ima poneka svinja u šumi . jelen srna…kako volim kad se šećem po Sljemenu onda čujem kako srna: hahahah ha, a ja njoj: ahi hihi. Mi se razgovaramo, onda mi ptičica dođe, hoće blizu mene, ja hoću da uzmem ali ode, dobro. Zavolite prirodu jer ona u vama nalazi smisao. A čovjek u Bogu. Kad si ti s Bogom u kontaktu, tada cijela priroda tebi vjeruje i dolazi k tebi. Imati ćete tada najbolje piliće, janjce, salatu, paradajz, ljude oko sebe. Tu je jedini spas. Jedino što uništava sve nas je zlo. A zlo je urota protiv života. Kad odbiješ zlo a prihvatiš dobro, sve se obnavlja. Samo je tu rješenje. Nema političkih rješenja. Pedagoških rješenja. Nema odgojnih, školskih rješenja. Nema crkvenih, molitvenih rješenja, nema. Ni medicinskih, psihijatrijskih rješenja, samo je jedno rješenje. Ti vjeruj u dobro! Sve se mijenja jer Bog je dobrota.

B2 Specifikacija patnje duhovne dušeSpecifikacija to znači, duhovne bolest, koje su sve specifične, koja je to specifična, u čemu sve nastaje bolest egzistencijska, bazična, cjeloživotna? Prva, k o g n i t i v n a, to znači da čovjek nema pravu spoznaju ili ima krivu spoznaju o sebi, svijetu, Bogu. Isus to kaže, da je đavao otac laži i lažac i ubojica ljudi time što laže. On laže cijeloga života i pokušava da nas na krive spoznaje odvede. Ti hoćeš putovati u Ljubljanu a on te okrene u Varaždin, ti u Grčku a on te okrenu za Munchen. To on radi i ti se čudiš što nisi stigao u Grčku. Kognitivno, kako spoznati istinu, shvatite. Istinska znanost se trudi otkriti istinu. Drugo shvatite da je Isus rekao: Ja sam Istina. Treće, Bog nam je objavio po svojoj objavi i crkvi, istinu. Đavao će pokušati znanost uništiti i načiniti ju ideologijom. Pokušati da i Crkvu uništi, da svećenici krivo propovijedaju ili ne do kraja istinu. On će na sve načine pokušati da nas odvede od istine, budite uporni, istina će vas osloboditi, ne laž. Danas se ljudi hrane lažju, čitaju sve moguće novine a znamo da su svi europski mediji u rukama ljudi koji hoće profit a ne prave vijesti i istinu. Kod nas se svi mediji bore protiv jedne moralne vlasti. Za neokomunizam se svi bore i neoliberalizam. Protiv čovjeka, svi mediji. Jasno je ako sad 100 000 ljudi čita novine, toliko ih se hrani lažju. Imate 100 000 građana svi krivo gledaju život. Koji pate zbog toga. Kad vi to navečer pročitate, legnete u krevet sa lažju, ne možete spavati kako treba. Kad to čujete na televiziji, slušate na radiju, to vas strašno muči. Zato je dobro uzeti neku knjigu koju znaš da je istina. Pročitaš i legneš s istinom. Ti si laž istjerao iz sebe. Ti uživaš. Nikad neće biti onako kako pišu novine, nego kako odredi Bog. Važno je biti u svojoj kući. Kod Oca nebeskog. Kognitivna patnja je velika jer ako krivo nešto spoznaš onda te to muči. Znate što znači riječ Bog, samo probajte analizirati. Kad bih vas pitao što mislite pod riječju Bog vi biste vidjeli koliko bolesti, patnje toj riječi, nitko nema pravu sliku Boga. Kriva spoznaja. Zato vas upućujem na filozofsku spoznaju. Bog može biti samo apsolutna dobrota, ljubav, istina. Ja se više ne bojim. To je logika čovjekova uma i intelekta ili se osloni na evanđelje, Isus kaže: ja nisam došao suditi nego spasiti. Prošao svijetom čineći dobro. Kad se nitko nije kajao on je praštao. Što ga volim, tog mog Isusa iz Nazareta. Nisam našao niti jednog prijatelja takvog kao njega. Lijepo je kad ga zagrliš i on tebe. Ima dugu kosu pa ga povučem a on mene ne može. Htio bih da shvatite da se Bog utjelovio i postao čovjekom. I da se vratite iz tih oblaka dolje na zemlju da shvatite pa to je čovjek naš, u sandalama, prljavih nogu, smrdio je znoj na njemu, jeo svega i svačega, gladan bio,

62



tamo na smokvi nije ništa bilo pa je rekao, draga smokvo što ćeš mi tu idi u nebo kad ne rađaš. Kognitivna patnja, tražite istinu. Čitajte, razmišljajte, budite kritični. Tražiti gdje je istina. Istina je uvijek rasuta u cijelom svijetu. U svemu postoji jedna temeljna istina. Bog vodi svijet. Konačna, zadnja riječ je Bog. To je meni dosta. Đavao može dobiti neku bitku ali Bog dobiva ratove. Bog je stvorio svijet, on mene pozna, ja se oslanjam na njega. Teško je kad te počnu napadati, izbaciti ćemo te s posla, kakav si ti hagioasistent, onda osjećaš joj, joj. Gledaš u Isusa koji ti kaže ti si moje milo, ti si najdraže, ne boj se, ja ti vjerujem, ja ću ti pomoći. Joj što je dobro što postoji Bog. Vi niste svjesni što je dobro što postoji Bog. Što je pametno sve stvorio, što je među nama, koliko je to pametno od njega. Neki su tužni što postoji Bog. Ako imaš krivu sliku o Bogu, uzmi moju. Američki mladići su sedamdesetih godina, djeca cvijeća, nosili su napisano, ako tvoj Bog ne valja, uzmi mog. Moj funkcionira savršeno, a tvoj? Ako imaš krive spoznaje to vas zavede, odvede na krive putove, mislite da ste na pravom a ono …Suvremeno nas je društvo tako zavelo da je važno da imaš stan, radno mjesto, mirovinu i poslije grob osiguran. Što smo glupi. A kako je lijepo ne imati ni stan ni radno mjesto, ništa, odeš na selo i nešto si napraviš, kolibicu. Što je lijepo biti siromašan?! Tijelom siromašan a duhom bogat. Tražiš Boga na svakom koraku, vidiš Boga, njegovu pomoć, dobre ljude, svi se mučimo, što bi to bilo lijepo. Žalim za svojim djetinjstvom. Kada tjednima nisam imao što jesti, gladovao i uživao i igrao se s drugom djecom. Iz Amerike su nam uvijek slali odijela, u ljeti pošalju uvijek duge gaće a u zimi kratke . Mi smo bili sretni, ja nikada nisam bio u djetinjstvu nesretan. Otac u logoru, majka sama s nas troje djece, djed u krevetu umire, baka jedva može hodati. 2 konja, 3 krave, sinje, sve sam sam morao raditi sa 10 godina. Ja sam ponosan na soje djetinjstvo. Gazio blato po zimi, snijegu do koljena, ja nikad nisam imao cipele dok nisam u Zagreb došao s 12 godina, uvijek neke opanke, papuče, uvijek mokar, tko te pita. Evo me, tu sam. Znate li kako je u patnji znati ostati na površini, ne dati se. Što je ružno ako ti nešto u životu manjka, ja sam nesretan, depresivan joj, joj. Što je lijepo znati patiti. Ne vjerujte nikome tko se boji patnje i boli, taj ne zna što je život. Taj ne zna odakle i kamo ide. Patnja ima duboku i trajnu funkciju u čovjekovu životu, ona te osvješćuje, daje ti da znaš tko si, odakle si, kamo ideš, daje ti snage da se boriš ti postaješ čovjekom, žilav, odvažan, hrabar. Najgore je ako nemaš patnje, nemaš boli. Ljudi kažu, ja sam sretan ništa me ne boli, kažem im, ti si već u grobu. Mene moja bol, bar podsjeća da još živim. Oteklo ovo ono, pa kud ćeš ljepše? Druga je a k s i o l o š k a patnja, to je patnja kad je savjest. Moralna, etička, zbog grižnje savjesti, krivice koju osjećaš a to znači, svi te mogu uništiti jer ti si kriv, nevaljao. Opet je dvostruka. Gdje ti sam sebe okrivljavaš i griješiš, druga je gdje te drugi okrivljuju i kad nisi kriv, čuvajte se te patnje. To najteže boli. Kad te majka napadne, bračni drug napadne, kolegica, to boli. Manje me bole moji grijesi a najgore onda kad me drugi napadnu onda se pitam, jesam li stvarno tako zao? Boli me dvostruko, onda se bojim Boga jer me čovjek optužio i boli me duša zar sam ja tako zao? Čuvajte se da ne ranjavate jedni druge. Nemojte, molim vas, nikoga optužiti. Govorite svakome da je dobar. Nikada nećete pogriješiti. Najgore kad kažu, ali to je istina, on ne valja, kažem im da je to laž, jer ako on ne valja onda toga nema, to je ono čega nema, ne može biti istina ono čega nema, istina je ono čega ima. Ono što je ostalo to je istina a to da u njemu ima još dobrote i da se ono sve može nadoknaditi, zato o dobroti govori pa ćeš mu pomoći. A ne ti nevaljaš, marš, on kaže, gotovo je, ode pa se objesi. Ti sretan, to mu je i trebalo. Ljubite čovjeka, ljubimo čovjeka, čovjek nam je najviše potreban. Čovjek je naše nebo, rekli smo. Najgora aksiološka patnja je kad je kriva grižnja savjesti. Patološka savjest boli. Koliko ljudi sam poznavao, sto puta se ispovijedaju ,kaju, idu na hodočašća, trpe, poste i nikako da se riješe grižnje savjesti. Četvrta je najgora je grižnja savjesti svakog vjernika kršćanina. Svi oni stalno osjećaju da su krivi, ja sam grešan x 3, a to je đavao koji viće, ti si grešan x3, jer ako ti sebi vjeruješ da si ti zbilja čist i da ti je oprošteno onda ti ideš Bogu, onda on gubi sve. Zašto stalno mislite da ste grešni? Kad niste, vi ste svi dobri. Svi ste dragi, tako se lijepo smijete. Zašto vjerujete đavlu? Pokušajte se na trenutak pokajati. Za sve svoje grijehe, samo, Bože, žao mi je. I drugo, dragi

63



ljudi, oprostite mi. Jeste sada u Nebu? To su kršćani. Je li vas sad Isus voli, Isus dolazi da te zagrli? Milo moje, gdje si mi. Čist si, slobodan, tako si mi lijep. Kad ćete početi biti kršćani? Preljubnica se uopće nije kajala, kaže, idi, oprošteno ti je, nemoj više griješiti! Paralizirani čovjek leži tamo na nosiljci a Isus dolazi: sinko, oprošteni su ti grijesi. On se uopće nije kajao, ispovijedio, baš ga briga. Ti se kaješ i ne vjeruješ, a meni nisu zašto, ja nisam paraliziran. nisam preljubnica, nisam desni razbojnik. Svi ste vi razbojnici. i to desni. Recite: vjerujem. Gospodine, ja sam danas s tobom u raju. Zašto svi volite biti lijevi rzbojnik? Koji se nije kajao i tko zna što je s njim. To je najteža patnja, aksiološka. To duboko boli. Jer ne možeš povjerovati da ti je oprošteno. Badava ti moliš, moli se danju i noću, ne možeš Bogu jer nisi povjerovao da između tebe i njega postoji komunikacija. Ti ideš spavati ali sa strahom, možda će me Bog noćas kazniti jer sam grešan. A čist si. Bog te voli više nego išta na svijetu. Za tebe umire i za tebe živi. To je najteža duhovna patnja, vjerujte mi. Nemoć da povjeruješ da ti Bog prašta i da te voli. Liječite to za domaću zadaću. Treća je i n t e r p e r s o n a l n a patnja, koju ti zadaju ljudi, mi živimo jedni s drugima. Dovoljno je da vidiš drugi pati i već je i tebi muka. Da vidiš da drugi nije zadovoljan s tobom, još ti veća muka. Netko ti je rekao ružnu riječ, zamolio si da ti pomogne a neće, netko ti je obećao da će biti s tobom a nije, protiv je tebe. Kako to boli! Mi čeznemo, da me bar netko voli. Probajte jedni drugima u pauzi govoriti: joj kako si zgodan, svakome reci jedan dobar kompliment. Naređujem vam inače se ne smijete vratiti u dvoranu. Znate gdje je rješenje tih patnja od drugih? Kad ti netko rekne negativno nešto, onda pronađi barem nešto dobro na sebi i reci, o , pa moj je prst dobar. I već će ti biti lakše. I glava još je tu, ruka. Čim te netko uvrijedi zbog jednoga, kritizira te zato što si nešto krivo rekao ti već misliš čitav si nevaljao. Odmah osjećaš, sav ne valjaš. Čim kažeš, moja je frizura izvrsna, ruke, noge, košulja, cipele. Četvrta je r e l i g i o z n a patnja, tu smo svi duboki patnici, nitko ne može povjerovati: ludo me Bog voli. Bog me zagrlio, Bog mi je oprostio, Bog je mene htio. Joj, kako je tu patnja velika. Čim se kaže «Bog», bježimo dečki…ide Bog. Moliš se po cijele dane, pitajte časne sestre kako im je, mole, mole, a ono, hoću bar do čistilišta? A u nebu su, sirote, svete su, blagoslovljene, divne. Ali ne mogu vjerovati. Nas svećenike, a biskupe, nemojte pitati. Svetog Oca Papu, samo ga pitajte. Nitko ne vjeruje Bogu da je Božje dijete, miljenik Božji. Kako je teška ova religiozna patnja u čovjeku. Zbog te otkinutosti od Boga, samo dalje od Boga, tko zna ,dođeš pred tabernakul pa ne znaš što bi, izmoliš Očenaš i bježi. Ili bi rekao: oprosti, volim te, ništa ne štima, vidiš, nema tu ničega. Tko zna što je u onom ormariću tamo? Šteta. Tabernakul je tamo da Isus kaže, evo me. Jesi došao, jesi, što te muči? Dopustiti Isusu da ti ispriča jedan vic, kako on zna pričati viceve. Sve je drugačije nego što mi živimo. Jer smo okrenuti naglavce, zašto? Jer postoji istočni grijeh, zlo svijeta postoji, patnja, krivica svijeta i to je ono što nam ne da disati, ne da nam do Boga, jedni do drugih. Ne da nam da nam savjest bude slobodna da kaže, dobar si. Kako dokinuti zlo svijeta? to ne možemo mi. Nikada se ne smiješ suprotstavljati zlu, jer će te uništiti. Nego, zatvoriti izvore zlu. Zatvoriti vrata i prozore da zlo k tebi ne može doći. Kako? Time da govoriš dobro, misliš dobro da vjeruješ u dobro, da se odlučuješ za dobro, time da spoznaješ istinu i da stalno činiš dobro, moralno humano. Čim ti hoćeš dobro, nekome opraštaš, tebi je sve oprošteno, kaješ se, ti si u nebu. Čim ti hoćeš nekome dobro, kažeš kompliment, ti se već svet. Dobro je svjetlo koje razgoni svaku tamu zla i samo tako se tjera zlo, nikada se ne smiješ suprotstaviti zlu. To je moj Prijatelj iz Nazareta davno rekao. On je već 2009 godina star. Jako je pametan. Vjerujete mu. Rekao je, ne suprostavljaj se zlu. Ako te udari… (kraj devetog cd)

cd 9! Početak!(nema nastavka sa osmog cd-a? Nego ovo što slijedi…)Pozdravljam vas i drago mi je da ste opet htjeli doći. Nadam se da ste svjesni da je ovo studij. Da se ovdje polažu ispiti. I da očekujem da preslušate, pregledate sve, i što ste zapamtili, napišete i pošaljete mi. Na [email protected] da vidim što ste zapamtili, dakle svi oni koji žele biti

64

mailto:[email protected]



hagioasistent moraju napisati pismeni a onda dogovoriti kada i gdje usmeni. iza toga je privatno djelovati, kod sebe i rodbine, par mjeseci. Onda eksperimentalno tražite zahtjev da vam se da dopuštenje da možete eksperimentalno raditi da imate svjedodžbu o položenim ispitima, te da imate pravo raditi. Iza toga ste dužni napisati jednu radnju, diplomski radi, istraživanje na terenu, na 30 stranica. Može 40. Radovi nisu matematika, nego su radovi koji se na filozifiji i teologiji pišu, čovjek se raspiše pa bude 100 stranica. Tada imate pravo na oficijelno tzv. Predavati, raditi hagioterapija, a onda položiti državni ispit, kod prof. Ivančića ili njegove ekipe koju on stvori, jednu komisiju. Nakon toga ste profesionalni djelatnici. Ako netko hoće iza toga ići dalje. Onda je to vrsta poslijediplomslog gdje treba napisati rad i položiti ispit o cijelokupnom djelatnosti hagioterapije, tada on može postati magistar a to znači, čovjek koji može druge poučavati, ovako kao prof. Ivančić čini. On u svom gradu, mjestu državi on vršiti djelatnost profesora za školovanje novih ljudi. Puno vas čeka.

Radi se o pneumatološka bol i patnja. Pokušajte u glavi zapamtiti što to sad proučavamo jer nam je prva točka bila pneumatološka antropologija, ovo je sad pneumatološka bol i patnja. To su a, b i c. tri točke, važna je podjela. A – morfologija, B-sustavni prikaz, C-etiologija, uzroci.

Sad se prelazi na A, Morfologija, tu imate, zdravlje i bolest, sve što je bitno za razumijevanje patologije duhovne duše.

B-sustavni prikaz; prvo su razine (egzistencijska, bazična, cjeloživotna).

Kognitivna, aksiološka, interpersonalna, religiozna. Četiri vrste kako sve u pojedinim bolestima što sve može biti ili na kognitivnoj, ili moralnoj razini, ili međuljudskoj ili odnosu prema Bogu.

3. ASPEKTI PATNJE I BOLI. Imali smo RAZINE, SPECIFIKACIJE, ASPEKTI, pokušajte si to u glavi posložiti kako biste mi dobro polagali ispit. Onda ćete vidjeti kasnije kako se to u praksi događa.

Aspekti su: Filozofski, organski i fenomenološki

S kojeg motrišta sad ja promatram sada patologiju duhovne duše, patnju. Prvo je promatranje FILOZOFSKO.

a) FILOZOFSKO – zdrav čovjek je onaj koji ima iste zdrave transcendentale jer čovjek je biće u bitku. Ako je čovjek istinit, ako je jedan u sebi cjelovit, iako je dobar, onda je zdrav. Ako je u sebi razdijeljen, nesiguran , sumnjiv. S druge strane ako je zločest, ako dopušta da ga zlo prevari i da misli da je bolje imati nego biti, onda je on uništio svoj transcendental – dobrotu. Treće, ako dopušta da sam druge vara i laže ili da njega varaju i lažu mu, ako dopušta da živi od laži onda je uništena treća vrsta transcendentala a to je istina. Svaka ranjeni transcendental u čovjeku je dubinski, egzistencijalni strah, to je gubitak života, gubitak egzistencije. To je doživljaj da ti nemaš gdje živjeti. Gubitak tla pod nogama se doživljava kako tako. Kako kaže Dostojevski, nemaš kamo poći.

Drugi aspekt, je uništena forma. Sjetimo se da je duhovna duša, forma tijela, kaže sv. Toma Akvinski i Aristotel. Drveni stol ima formu stola, forma određuje da li je to stol ili stolica ili krevet. Ako ja ovu formu, ovaj oblik razorim, ja više nemam oblik stola. Ja nemam stola. Bilo da maknem nešto, bilo da uništim noge, bilo da to nema više oblik stola nego nešto drugo, grbavo, mi više nemamo stola. Ti imaš tijelo i psihu, oni su savršeno zdravi, ali tvoja duhovna

65



duša je forma, ti si čovjek po duhovnoj duši kao što je ovaj stol, stol, po formi, po obliku, tako si ti po duhovnoj duši čovjek. Prema tome ti možeš imati i psihičko i tjelesno zdravlje ali ako je uništena duhovna duša nekim grijehom, zlom, lažju uništena, oštećena, ti prestaješ biti čovjek. To je doživljaj duhovne smrti. To je užasan gubitak sebe. (1. poglavlje devetog cd.)10. cd

pokušajte griješiti, biti korumpirani, činiti zlo pa ćete osjetiti što to znači. Vidjeti ćete kako je grozno živjeti u grijehu. Kako to boli, kako ti ne da spavati. Osjećaš da te boli srce a ne znaš što ti je. Nije srce a je srce. Doživljavaš kako te svugdje nešto boli, ne znaš zašto jer te nešto pritišće, ti osjećaš da si kriv, da ne možeš ljudima pogledati u oči, da nešto u tebi je pokvareno, ne funkcionira, da ne možeš Bogu pogledati u oči, savjest boli, da te krivica optužuje, ti si kriv. Osjećaš da nisi pravi čovjek, nisi na pravom putu, nisi više zdrav, i onda je to osjećaj smrti. To je dakle forma uništena. Ozdraviti znači, vratiti mu formu čovjeka. Kad netko krade, laže, onda mu svi kažemo, ma taj živi kao svinja. Pogotovo ako se opija, puši, troši novac, mrzi druge, kažemo da je kao životinja. Mi samo imamo doživljaj i osjećaj da je čovjek pao na razinu životinje, on je dobio formu životinje. Životinja samo grabi, jede, ždere, grize, urliče. On je izgubio formu, duhovnu dušu. Vi možete biti psihički sasvim zdravi a mrtvi ste, niste čovjek. Možete se fizički izvrsno osjećati a mrtvi ste. Smiješni su ljudi koji kažu kako je neki čovjek zao a vidite kako je zdrav. Čim je zao, on je nesretan, izgubio dušu, on vegetira. Ne mora to odmah priječi na njegovu fizičku razinu ali on je gotov. Sjetite se kako je lako postati magarac, svi kažemo ljudima: magarče jedan. Nitko magarcu ne kaže: čovječe jedan. Čim čovjek izgubi svoju formu on može postati magarac. Magarac ako izgubi svoju formu ne postaje čovjek nego postaje još ispod magarca, kamen. Ti možeš samo pasti. Forma čovjeka, duhovna duša, čista savjest, slobodan karakter, osobnost puna dostojanstva, to je čovjek i to je forma. Svatko onda kaže: taj ti je čovjek. Na njega se možeš osloniti. Čestit, karakteran, povjerljiv, to je čovjek. Razumijete li što je čovjek? Nemojte miješati materiju i formu. Ja mogu imati savršenu formu ovog stola, od željeza, kamena, savršena materija stola, a on nije stol, on je ploča a ne stol. Ja moram dati formu, onda je to. Ako netko pokvari formu oblik toga stola, da više nije stol, to je opet samo kamen, ne više stol. Čovjek, dokle god je forma čovjeka na tebi. Dokle god ljudi mogu reći, taj ti je čovjek, čestit je a čim reknu: bježi od njega, lopov, nečovjek, svinja. Znaš da je ostala materija u tebi a ne forma, ti više nisi čovjek. Po formi si ti čovjek, po obliku je stol stol, razumijete? Stol je samo po formi stol. Ne po materiji. Može biti od raznih materijala. Tom materijalu treba dati formu, a to je nešto što ja iz glave dajem, formu toj materiji, tad postaje stol. To iz mene izlazi, to je nešto duhovno. Bog je uzeo materiju, kaže Biblija. Post 2,7. uzeo je praha zemaljskog = životinje i biljke koje su prije postojale, On je to uzeo, to je bio materijal i onda je napravio čovjeku tijelo, ne čovjeka, samo tijelo i tad je iz sebe udahnuo formu, udahnuo dušu i tad je čovjek, postao čovjek. Kako nastaje čovjek u utrobi majke? Majka i otac, muž i žena, daju materiju, psihu i tijelo a Bog od te materije koju su dali roditelji daje formu, oblik, duhovnu dušu i tad čovjek postaje čovjek. Kad je čovjek bolestan? Kada pokvari tu formu, ne kad materiju. Materija može biti savršeno zdrava, psiha i tijelo zdravi. Ali nemaš čovjeka. Kad si ti nečovjek? Onda kad nisi moralan, karakteran, kad nisi čovjek koji razmišlja, odlučuje, kad nisi osoba, kad ti nitko ne može reći: bravo, ti si pravi, ti si dostojanstven, kad ti gaziš svoje dostojanstvo, ti prljaš sebe. Ti si odvratan, pokvario si svoju formu, tebe nema. Morate to dobro razlikovati. Ljudi mogu imati svega, i nitko ne uviđa da je on nečovjek, njega nema, to njegov trbuh i njegovo tijelo živi od nečega dok i to ne nestane. Jer nema čovjeka u njemu. Nema forme. To su nam filozofi jako lijepo rekli ako ste vi to razumjeli, blago vama. Vidite koliko filozofski možete stvar prekrasno konkretno dobro razumjeti. Filozofi obično govore o apstraktnim pojmovima, zlo je kad vam ne znaju spustiti te apstraktne pojmove na

66



zemlju, pokažu, to ti je u stvarnosti. Apstraktni pojmovi nisu nešto nerealno. Filozofija je traženje crne mačke u crnoj vreći u mračnoj prostoriji. Ali, mačka je u vreći. Što je to teologija? To je traženje crne mačke u crnoj vreći u mračnoj prostoriji a mačke uopće nema. apstrakcija nečega to je samo jedan sukus izvađen iz onoga, bit izvađena i to je to. A kad tu bit spustiš dole vidiš da ima tijelo i dušu i sve. Filozofija je strašno konkretna. Ona izrasta na konkretnosti. Filozof je čovjek koji razmišlja. Gleda sat i pita se što je bit sata? Po čemu je sat, sat? Ako uklonim staklo i ovo sa sata, kad je sat još uvijek sat? Što je ono zadnje na satu kad se može reći da je još sat? A kad je kad to makneš da sat više nije sat? To je genijalan posao, to rade filozofi. To je posao razmišljanja, promatranja, milina, i tad postaješ mudar. Dokle si ti čovjek? Što ja mogu otkidati da ti ostaneš čovjek? Ožeš izgubiti tijelo, možeš biti psihički bolestan ali ti možeš biti prekrasan, divan čovjek koga svi vole i žale, žele biti s njime. Ti možeš imatisavršeno zdravo tijelo, psihu a nečovjek i nitko ne želi kraj tebe biti. To je bolest. Razlikujte to. Potrebno je učiti se misliti. Domaći rad: do ponoći morate misliti. Razmišljaj o sebi, dokle si ti čovjek? Što od sebe možeš maknuti da još ostaneš čovjek?

b) ORGANSKI – da promatramo duhovni organizam i pitamo se, kad je čovjek u kojem organizmu manjkav, ranjen, gdje mu se patnja uvriježila? Prvo je to, osoba, pogaženo dostojanstvo osobe. Da ga ti sam pogaziš ili netko drugi ili da ti netko obespravi. Misli na to da te mogu staviti u zatvor, ti znaš da si nevin, mogu te osuditi svi pa i vlastita majka, ti znaš da si nevin i tebe nitko ne može. Dokle god tvoja savjest svjedoči da si ti nevin. Ljudi su bila na Golim otocima, Sibiru, logorima ali su ostali dostojanstveni. Oni koji su ih ubijali, zatvarali, oni su pogaženi. Oni su se spustili na razinu nečovjeka. To je ta razlika. Pogaženo dostojanstvo boli, naravno da te boli kad te netko kritizira, optužuje, kad ima nešto protiv tebe. Ali daleko više boli kad si zbilja skrivio. Kako da izliječiš svoje dostojanstvo? Najbolje kad kažeš, kriv sam, žao mi je. Tko te optužuje, ti mu opraštaš. Opraštam ti, previše si glup. Nemojte osuđivati, kaže Isus iz Nazareta. Pa nećete biti osuđeni.

Drugo je ugrožen život. Razlikujte dobro bit života, kad ti netko uzme zemaljski život ostaje ti dostojanstvo. Kažu, taj je bio pravi čovjek. I kad oboliš teško psihički, kažu, to je bio pravi čovjek. Kad si ti duhovno bolestan, zao, nevaljao, svi kaži, bježi, to je ne čovjek, nitko te ne želi zadržati u svojoj memoriji. Kad to razumijete, shvatiti ćete kako zemaljski život uopće nije važan, on je tu da se dadne. Fizički se život ne gubi dokle god duhovni živi. Duhovni život je izvor svakog života. Dokle god si pošten, čestiti ti ćeš dobiti i jedno i drugo stostruko. Užasno je što rade svi u Europi, da će pogaziti svoje dostojanstvo, savjest, život, samo da on živi još koju godinu. To su neljudi. Zato nam treba ovakav posao, jako, jako. Ljudi će za jednu karijeru, jedno političko mjesto, profit, prodati dušu tj. uništiti formu svoga tijela, uništiti život. To je ugrožen život. Pazite kad Crkva kaže vječni je život važan, što koristi čovjeku ako sve dobije a sebe izgubi? Ne fizički život, nego sebe. Ti si duhovna duša. Samo čovjek ima duhovni život, to je čovjek. Psihički, vegetativni to nije tvoj život. To ćeš uvijek dobiti to nije važno. Ali, duhovni život, to si ti. To treba sačuvati. Ako to ne vidite, gotovi ste. Medicina spašava zemaljski život, ali tko dođe iz bolnice ne biva bolji čovjek. Možeš terorista, lopova izliječiti, kakva korist od toga, on nije postao čovjek. Psihijatrija, isto ne liječi čovjeka, tko dođe iz psihijatrije nije bolji čovjek, čovječniji. Ali tko dođe s hagioterapije, da ostaje čiste savjesti, da voli čovjeka, da je human, on je vječan. Jedino tako se mijenja čovjeka. Čovjeka ne može mijenjati ni medicina ni psihijatrija, ni pedagogija, samo duhovna duša. Hagioterapija je jedan od modela kako možemo društvo mijenjati i čovjeka nema drugog puta. Ranjena savjest – savjest je glas transcendentala. Ako je transcendental postojanje. Ako sam dobar postojim ako sam zao ne postojim. Onda je savjest glas života. Ako raniš savjest, da ti ne govori što je život, ti zapravo propadaš a nema ti tko

67



reći gdje si. Kriva savjest, joj kako to boli. Kad te krivo optužuje ili na krivi način pokazuje tvoje dobro. Zaveden um – ideologije, zavedeni ljudi , spremni su pogaziti i savjest, moral, naciju, vjeru, sebe, samo da njihova ideologija dođe do izražaja. Koliko se zloćina činilo u ime komunizma? Nacizma, neoliberalizma? Mi mislimo da su ubijali samo u revoluciji komunističkoj, marksističkoj i nacističkoj. Koliko se danas ubija ljudi s profitom u Europi i svijetu. Obitelj, čovjek, djeca su nevažna. Djeca moraju imati znanje i služiti za profit. Roditelji trebaju raditi i nedjeljom i ponedjeljkom…nečovječno. Živimo u nečovječnom društvu to trebate znati, bolesnom društvu kojem treba pomoć da čovjek bude na prvom mjestu i najvažniji. Kod nas pred tjedan dana svi u Saboru kažu da, mi smo zabranila da se smije raditi nedjeljom, zato su ljudi izgubili 250 milijuna kuna, nisu zaradili oni koji su bogataši. Zato njima treba vratiti taj novac. Nitko ne misli koliko je majki trebalo raditi nedjeljom, djeca, jer je trebala raditi nedjeljom. Nitko joj ne da naknadu za taj posao. Nitko je ne pita je li ona može, nema niti jedan dan u tjednu slobodno. To su kriminali. Ustavni suci odrede da treba biti rad nedjeljom. To je nečovječno. Tu nema čovjeka, to nije Hrvatska, to je Europa. Kako tek Afrika mora patiti, Kina, Japan. Nema čovjeka. Zato je tražiti čovjeka, najvažnija stvar. Srce koje vapi – reci mi barem jednu toplu riječ. Pokaži mi gdje mogu naći mir? Reci mi kako da se oslobodim od te krivice. Kako da živim kad srce pati i vapi? Izražava se onda u pjesništvu. Srce je središte čovjeka kaže se. Središte njegovih afekata, emocije su psihička stvarnost. Afekti su duhovna stvarnost, nemojte miješati emocije sa duhom. Emocionalna inteligencija je psihička inteligencija. Afekti su, kažemo čuvstvo. Afekti pokazuju kako osjećaš, jesi li ti sretan u ovo vrijeme. Mi danas imamo svega, jesmo li mi sretni? 45.-50. god, ja sam živio tada, jesam li tada bio nesretan? Ja sam sad nesretan, što svega ima, a što nema čovjeka. Kako je lijepo kad imaš ljude koji pate i svi smo jedni drugima do kraja prijatelji, pomoći ću, do krvi ću se boriti za njega. Kako smo u Domovinskom ratu, svi bili jedno, spremni prihvatiti izbjeglice, ništa nam nije bilo teško, svatko je znao pretrpjeti. Sada, svi smo postali vuci jedni drugima. Svi pitamo, a koliko zarađuješ? To su problemi konkretni, hagioterapija tu ne liječi samo čovjeka, nego društvo , ne samo jedno društvo nego cijelo društvo. Svih 6 milijardi i 8 stotina milijuna ljudi. Treba mijenjati cijeli mentalitet, čovjek mora biti na prvom mjestu. Onako ga voljeti kako ga voli sam Bog, i Sin Božji. Ovisna slobodna volja – rekli smo o ovisnosti da ne možeš sebi reći ovo, ono. Ne možeš reći: sutra ću ići tamo i tamo jer ti ne možeš odlučiti, jadan si. Slobodan znači, znaš voziti auto. Ne slobodan znači: ja se bojim. Imaš potok koji je nabujao i dasku preko njega, slobodan trči preko a neslobodan: ne, ne i pljus. Jesi li ti slobodan čovjek? Ima ljudi koji se dovezu autom do Zagreba onda parkiraju jer ne smiju kroz grad, prevelika je gužva. Ima onih koji neće kupovati na tržnici jer je tamo sve otrovano, ne znaju što jedu, kamenje valjda. Ima ih koji neće ići ulicom jer misle da će im crijep pasti na glavu. Nikome nije pao u 100 godina i baš će tebi. Strah je suprotnost od slobode. Nepovjerenje. Kao da je sve slučaj u životu. A ne netko tko me vodi. Sloboda je snaga. Svemoć, kad sam slobodan, kreiram, gradim, mogu sve. Najgora ovisnost je o zlu o grijehu, poroku, oholosti, seksu, ljubomori, zavist, svađi, lijenosti. Ovisnik o zlu. Poroci usu zle navike. Ono što te vuče da činiš ono što nije ispravno, ono što te čini nečovjekom. Poroci su velike rupe na siru. Goleme rupe. Porok je zla navika. Ateizam – uvjerenje da Boga nema, vjera da Boga nema, ateist vjeruje. Ne može drugačije, kako bi znao da Boga ima. To se ne može znati, on vjeruje. On je vjernik. On Boga pozna, kako bi mogao reći da Boga nema ako ga ne pozna, moraš znati čega nema. Ja mogu reći da nemam noža zato što znam što je nož. Ako nikad u životu nisam vidio ni čuo noža kako mogu reći da ga nema? Ne može se reći da Boga nema ako ne znaš Boga. Ti Njega moraš znati a onda tek znaš da ga nema. Izgubio se negdje. Kako Nietzche kaže, ubili smo ga mi. Mi smo Boga ubili i zato ga nema. Onda si ateist, a ne reći da ga nikad nije bilo, to je smiješno, to su naivni ljudi ali ima takvih. To nije inteligencija nego suprotno od toga. To je kontradikcija

68



unutra. Gledao sam razgovor između njega i Francis Collinsa , neuroznanstvenika koji je bio genijalan u pitanju gena. Na kraju ovaj priznao da ima nešto. A kaže tamo da je Bog iluzija i da toga nema. Zakopani talenti – tri su najjača uzroka ovisnosti, depresije i suicida. Prvi je uzrok pogaženo dostojanstvo čovjeka, osjeća da ništa ne vrijedi, sam sebe podaništava. Drugo je teško ranjena savjest, krivica, iz koje se ne može izvući. Treće su zakopani talenti, čovjek koji nije sebe razvijao u onome zašto je pozvan u život. Frustriran je, uzaludan, besmislen. Ako hoćete liječiti ovisnika, PTSP-ovca, čovjeka od suicida, morate ići na ove tri razine, da u njemu ima dragocjenost, da je vrijedan, dragocjen, lijep, zgodan. Drugo, kako Bog uživa u praštanju, da mu ljudi rado praštaju. Pokazati kada opereš ruke da su čiste. Treće, pokazati mu za što je sposoban, što bi ti htio u životu raditi. Amo početi. Ljudi se ubijaju jer misle da više nikada neće moći ono raditi što su htjeli, zato uzalud žive. Zato bježe iz života. Osama bez komunikacija – kad si nesposoban s bilo kim govoriti, ne želiš nikoga čuti, užas te hvata kad moraš s nekim razgovarati, kad si prekinuo sve komunikacije. To može biti psihička bolest to nije strašno. Ali ima duhovna bolest, onda kad si toliko zao da s nikim ne želiš imati ništa. Kad si toliko bogat i bojiš se imati s bilo kim vezu jer će ti pokrasti tvoje novce. Sjetite se samo Škrtca onoj komediji francuskoj. Ni s kim komunicirati, bježi od drugih. Sjetite se da su drugi naše nebo ili naš pakao. To je strašno važno spoznati. Ovisi kamo se odlučiš. Dragocjeni su ljudi. Opterećena memorija – znači da si toliko toga upamtio iz ranog djetinjstva, rata, bolesti da se ne možeš osloboditi toga. Ona je kod naših branitelja, koji su užase morali gledati u ratu, masakriranje svojih kolega, užasna bombardiranja, razaranja, bili u zimi na snijegu, ledu, teškim uvjetima. Morali su preživjeti, to u njima je toliko ucijepljeno, utkano , jer su to šokantni zapisi i oni ne mogu spavati, ne mogu razgovarati, ni s kim biti. Nemirni su. Kad vas zahvati jedna ideja ili vas nešto muči, vi ne možete ništa drugo razmišljati. To je duboka bol. Ne možeš maknuti tu ideju dalje. Misao ne izlazi. Ima ljudi kojima se stalno melodije motaju u njihovoj glavi, oni bi htjeli razmišljati a ono melodija dođe, du du, du, du, Htio bi moliti a ono opet, duddu dudu du. Nešto je šokantno upisano. Ne da se izbiti van. Nemoj ni pokušavati izbiti van. Moraš nešto jače utisnuti u sebe. Kako to ja osobno radim, ja sam nogometaš, odmalena sam volio igrati nogomet. I kad meni to dođe da ne mogu zaspati ja lijepo uzmem loptu u mašti i jurim po desnom krilu sve do gola, lupim u gol i zaspem. . mene to toliko fascinira, juriti, pa ja prvi, prevarim prvog, drugog. U trenutku vi jednu drugu misao, ideju, sliku, u prvi plan stavite i druga slika nestaje. Vi ne možete ništa zaboraviti, ali možete potisnuti da bude nevažno. Da nešto dobro bude važno. Vi ne možete potisnuti, zaboraviti da si sagriješio nekada ali taj grijeh ti ne znači ništa jer je jače tvoje pokajanje, dobrota. ono ti ništa ne znači, možeš s radošću primiti da si bio lopov pa i gori nego vi, čovjek se ne stidi takvog grijeha kojeg je okajao i gdje je dobrota jača od tog grijeha. To je način na koji se to liječi. Izgubljeni smisao – ne znaš više, kamo idem. Ima kom mene u selu čiča Franja, dida koji je uvijek pio puno, nije imao novaca i uzme od kuće svoje žene, uzme patku, drži je i ode jednoj ženi da dobije rakije. Pred kućom te žene, kad se patka iskobelja i ode, pobježe. On gleda za njom a njega susjed koji veli: a dida Franjo, kud vi? A sada nikuda, odgovori mu. Išao cigo (naši dragi Romi), bježao za vrijeme Jugoslavije u Austriju, došao do granice, kad evo ti patrole: kud ćeš ti cigo? A sada nikuda. To vam je izgubljeni smisao. Kud sada? Kad sagriješiš, a kud ću sada? Nikuda. Žena te napustila, a kud ćeš? Oholi razum – kad razum kaže, ja vjerujem samo ono što razumijem, to su gluposti. To su najveće gluposti. Razum tako malo razumije. Ništa. Nama su govorili u vrijeme komunizma: kako možeš vjerovati da Bog postoji? Je li ga tko vidio? Kažemo da nije. Onda ga nema. Onda mi djeca njima kažemo: je li ti imaš pamet? Imam! Jesi ju kad vidio? Nisam! E, onda je nemaš. Što smo mi bili pametna djeca, generacija, 1938. zašto je puno smijemo, zato što je

69



to duhovna dimenzija. Da učimo psihologiju, ne bi se nasmijali, jer životinjski svijet se ne smije. Jeste li vidjeli kamen da se smije? Salatu da se smije? Svinju, magarca? Čovjek se samo smije. Nemoguće je da se ne smiješ. Oholi razum je onaj koji misli da sve zna. Odgovornost bez mudrost- to je opasno. Mudrost – učiti ćemo jošNemoral – znamo da je to raskidanje sa transcendentalima. Bez kreposti – čovjek, ono što izmoli, što je dar. Strah – je suprotnost od vjere. Vjera je povjerenje u život. Strah je gubitak povjerenja, kada nemaš povjerenja i vjere, tada očekuješ zlo. Tada te zahvaća strah. Život bez ukusa – kičasti život. Iracionalne boli – ne znaš zašto te boli, a boli. Imate prekrasnih književnih djela koji kažu: Bože moj, ne znam tko me to napada, tuče ali boli. Ne znam protiv koga bi se borio, samo boli, svi me udaraju. Samo znam da sam neprijatelj svima i to boli. To je kad te iznutra zahvati grižnja savjesti. Besmisao života, to da si frustriran, nisi napravio ono što si trebao u životu. To da si lijenošću uništio sebe, to da si živio za trbuh a ne za sebe kao čovjeka, onda su to iracionalne boli kojima ne znaš gdje je uzrok, ali užasno muči. Profanirana spolnost – danas se događa. Spolnost je svetinja u čovjeku. Najsvetiji dio čovjeka. U spolnosti je sjeme života. To je novi čovjek, nastaje. To je sjeme sjedinjenja muža i žene. To je čitav čovjek. Spolnost je dijete već. Spolnost je najdublja intima, nježnost, ono najfinije u nama. Zato je treba prekriti, sačuvati od očiju drugih. Štititi. Spolnost je tlo na kojem raste život. Novi život. Na kojem raste povjerenje muža i žene. Danas nam se događa profaniranje spolnosti. To je pravljenje od spolnosti užitka. Od kud je to užitak? Mi imamo već na zapadu, ovisnike o spolnosti, bolesnike teške. Imamo ljude koji se drogiraju da bi doživjeli spolnost, to je užitak a ne spolnost. Spolnost je nešto drugo. To je isto kao alkoholizam, cigareta, hazarne igre. Kako ponovno dati spolnosti onu ljepotu, humanosti, ljepote, draži, fascinantnosti? Kako ne napraviti od spolnosti samo meso? Nego dušu, vratiti dušu našoj spolnosti. To je ono najljepše. Tko ti je u životu najvažniji? Majka. Kad ti je nateže, vičeš, majko moja! A gdje si izišao iz majke? Iz njezine spolnosti. Koliko ljepote i draži. Kada ćemo se vratiti tome iskonskom. Iz onoga kako štujemo svoju majku da tako štujemo spolnost svoju i svakog čovjeka. To je budućnost. Onda je užitak spolnost. Neizmjerno, draženo. Ili, baf, bacaš u blato. Manjak djela – e to je gadno. Kada se odlučuješ a nikako da učiniš. Sam a u društvu – kako to boli. Ljudi oko tebe a ti nemaš s kim biti. Kad idem Ilicom, masa ljudi, udariš jednoga laktom o drugoga se spotakneš, a nitko te ne zna. Vidiš, ide čovjek , padne dole, nitko ništa, bježimo, neka dođe policija, hitna pomoć. Teško je biti u gradu, na selu je sve drugačije. Svi poznamo jedni druge, svi se pozdravljamo. Lijepo mi je ići na Sljeme, iziđem iz ovog Babilona u prirodu, koga god sretnem, oni me pozdravljaju. A u gradu, nitko, nikoga. Ljude promijeni već što uđu u prirodu, Božju. Božje stvorenje. Ovo je ljudsko djelo i to ubija čovjeka. U gradu živiš što ti ljudi daju vodu, kruh, cestu, prave ti kuću, tu nema Boga. I to ubija čovjeka, on misli da je on najvažniji. To je Babilon. Iziđi samo malo. Nemojte mi biti u kući a da nemate bar jedan cvijetak na stolu, da kažeš: tu je On. Samosažaljenje i mrmljanje – je način da postaneš depresivan i suicidalan. «a nitko na mene ne misli, što profesor misli, prošlo sedam sati što njega briga što smo mi gladni» samosažaljenje. Ja imam sedamdeset godina, a vi? svi ćete umrijeti prije mene. Čuvajte se ovoga. Ako vas netko pita kako si, uvijek odgovorite, izvrsno, makar vas boljelo ili ne. Zašto? Bit će to radost vašim prijateljima kada čuju da si izvrsno. A bit će tuga vašim neprijateljima. Ja kažem: nisam dobro. Pa što je? Izvrsno sam! Aha. Dobro, je premalo. Neprirodnost – kako su djeca prirodna i šarmantna. Nigdje nisam doživio šarm kao jedne djevojčice, curice od 5 god. Ona je bila u djetinjstvu a ja odrastao već. Čovjek bi ju progutao od sreće. Biti prirodan, dopustiti prirodi da se na tebi očituje. Zar možemo napraviti ljepši

70



cvijet nego što ga priroda napravi? U ljiljanu, ruži? To vam je duhovna dimenzija što vas učim. Bit ćete sretni, o tome nema sumnje, to je naša budućnost. Bez vertikale – to boli. Propadaš, nemaš se za što osloniti, ne možeš se podignuti, nemaš štapa života. Zle misli – kako one mučeZle riječi – kad govoriš, razaraš se. Neiskusno iskustvo – imaš iskustvo a ti ga zaboraviš. Kao da nikada nije postojalo. I ne koristiš ga.

c) FENOMENOLOŠKI – to ćemo prijeći u 5 minuta. Sve negativno, dakle. Sutra prelazimo na etiologiju. Želim vam puno moga Prijatelja u vašem životu večeras za vašim stolovima.

Drugo poglavlje desetog cd-a.Dobro jutro, dan…ustanimo. Pozdravljam vas koje vidi i one koje u duhu vidim ispred ekrana, oni najviše plješću, i puno se smiju. Pokušajmo odgonetnuti kako se ti zoveš? Koje ti je ime i prezime? Kojega si roda, muškog, ženskog, srednjeg? Prije koliko si godina začet, izašao iz ništavila i prešao u postojanje? Tko je tada bio jedini tvoj pravi Otac? Tko je to tebi darovao tebe? Tko te nije samo stvorio u trenutku začeća nego te stvara i stvarao svaki tren činio da budeš nov, uvijek je bio uz tebe. Ispuni u svijesti tu činjenicu, stvarnost da je uvijek bio uz tebe i da nikada nisi bio sam. U duhu gledaj kako Isus dolazi k tebi s velikom košarom i mole te daj mi svoje grijehe, sve zlo koje ti se događalo, grijehe, krivice, strahove, bolesti, svoju smrt, daj to meni! Stavi u njegovu košaru sve što te muči iz tvoje prošlosti. Gledaj kako Isus dolazi s drugom košarom i nudi ti svoje čisto odijelo, zdravo, novo tijelo , novu dušu, nov duh, preobuci se. Osobito preobuci svoj jezik da od sad govori samo ono što je zdravo. Svoje misli i osjećaje, afekte i emocije, neka sve presvuče Gospodin. Podsjeti se što ti je sve On u životu dao, počni zahvaljivati za svaku sitnicu, ono što imaš na sebi, još si živ, jednom nisi postojao, sada postojiš, dao ti je roditelje, braću, sestre, prijatelje, školu, domovinu, autobuse, zrakoplove, vlak, aute, bicikle, odijelo, cipele, daje ti besplatno zrak koji dišeš, još nikada nisi platio zrak a dišeš ga svake minute i sekunde, zahvali mu za to. Za zemlju po kojoj hodaš, pluća kojima dišeš, mozak koji ti služi da misliš, za duha i dušu po kojima živiš i jesi. Za svoju originalnost, osobnost, hvala Ti, divan si, hvala ti što postojiš. Zahvali mu za svoje čežnje, da budeš sretan, zdrav, vječno u nebu. Pronalazi u svojoj prošlosti sve ono prekrasno lijepo i samo reci, hvala, hvala. Dokle se ne ispuniš jednom čudesnom snagom. Prihvati Isusovu ljubav. kao što je mene ljubio Otac, tako sam ja ljubio vas, ostanite u mojoj ljubavi, skoči u tu ljubav i kupaj se. Zaroni, plivaj uživaj, On tebe voli, baš tebe. On je išao za tebe umrijeti. On te ne da zlu. On tebe voli. Poznaje po imenu. Kad je dobar, zapjevajmo mu: aleluja. Pogledajmo lijevo i desno kako ljudi izgledaju? Vidjeti ćeš kako su oprani. Novi. /žamor/.sjednite.

Idemo u CDP:Pokucaj na vrata, čuješ da ti netko kaže: izvolite. Otvaraš vrata, vidiš osobu koja te dočekala sa smiješkom ako nije ljuta što opet mora raditi s tobom. Stol, stolica je tamo. Slušaj kako ti kaže: izvolite sjesti. 1. kako se osjećate, jeste li dobro? Sad pronađi nešto što te osobiti tišti što bi htio izliječiti na duhovnoj razini. Hagioasistent je već prema tvome izgledu, prema tome kako reagiraš vidjeti što ti je. Dobro je da i ti bar na nešto odgovoriš. 2. pitanje, vi sigurno imate razloga zašto ste došli? Što vas je ponukalo da dođete u moj Centar? Pronađite sad dragi pacijenti, razlog zašto ste došli u Centar? Što tamo želite? Ozdraviti! Jesu li to tvoji osobni problemi? Je li to bračni problem? Obiteljski problem? Strah ili tjeskoba jer netko u tvojoj obitelji pati? Netko je postao ovisnik? Ima tešku bolest? Svatko od vas neka pronađe ono što želi da prođe i kroz dijagnosticiranje. 3. od kada vam se to događa, kad je to počelo? Sjeti se kad je počelo?

71



4. koji je bio povod zbog čega se to dogodilo, jeli bio neki posebni događaj, kad se to prvi puta pojavilo kod tebe? 5. jeste li već negdje tražili pomoć? Savjet prijatelja, liječnika, psihologa, psihijatrija, svećenika?6. što su vam oni rekli? O čemu se radi? Što su vam oni savjetovali? 7. jesu li vam postavili neku službenu dijagnozu? Imate li to čak napisano? Ili su vam to rekli? Nisu ili jesu? 8. zanima me, a zašto ste baš došli u Centar naš nakon svih vaših traženja pomoći? Što očekujete ovdje? Jeste li od nekoga čuli za naš Centar? Jeste li saznali kakav je naš postupak, dijagnostički, terapijski, jesu vam rekli? 9. mislite li ili ste uvjereni da vam mi možemo uistinu pomoći? Da je to dakle duhovna razina koja je inače svemoćna. Nadam se da vas nije netko natjerao da morate doći k nama? Ako je, da li ste ipak spremni da vidimo, kako vam možemo pomoći? 10. je li se nečega bojite radi vaše dijagnoze ili tih simptoma? 11. da li ste sami razmišljali od čega je to moglo doći? Gdje je mogao biti izvor vaših problema? 12. recite mi, jesu li vam roditelji rekli kakvo je bilo vaše djetinjstvo? Možda čak trudnoća majke? Porođaj? Jeste se rodili u ratu ili poslije, prije? Jesu li vam roditelji rastavljeni ili složni? Jeli vas nešto u djetinjstvu već uznemirilo, ranilo? Jeste li u prvih sedam godina doživjeli neku tešku traumu koju još uvijek nosite? Jeste li sudjelovali u ratu, doživjeli progonstvo? Imate li radno mjesto? U braku ste ili? Imate djece? Brak je nadam se skladan? Imate sigurno dobrih prijatelja? Rado ste među njima ili niste, zašto? Tako simpatični izgledate. Bojite se isto da imate neku bolest? Mislili ste da nećete nikada umrijeti? To se svima nama događa. Vjerujete li da zbilja nakon svega što smo saznali da možemo skupiti u jedno i da možemo zaista donijeti zdravlje? Zašto sumnjate? Već sam imao stotinu takvih hagiopacijenata, i svi su otišli kući sa smijehom. Došli sutra opet sa plačem, onda otišli opet sa smijehom i tako deset puta i danas žive, stabilno. Ne bojte se. Liječnici će vas izliječiti onda kad je tijelo bolesno. Psihijatrija onda kad je duša, psiha. Hagioterapija kad je vaš duh ranjen. Prema tome, cjelovito se liječite, ne bojte se, vidjeti ćete da će biti dobro. Možete li već onako mirno reći: znam biti će dobro! Jeste li jako ljuti na taj svoj problem? Postajete li pomalo samosažaljivi ili pomalo depresivni. Mislite li da se ne može više riješiti, da je to konac života? Ne bojte se to je tek početak života. Svaka patnja nas samo jača. Štogod te ne ubija to te jača. Pa vi znate da tamo gdje je noga bila slomljena, tamo se više nikada ne može slomiti, ona je jača od zdrave noge. Bolest je tu da biste bili zdravi. Liječniku se ide da ustanovi da smo zdravi. Iako nismo, da postanemo. Recite, kad ste nekome ispričali jedan vic? Nikada, joj. Pođite u ne apoteku nego knjižaru i kupiti knjigu viceva. Pokušajte se nasmiješiti, pogledajte kako vam se sunce, djeca nasmiješe, kako se pas kad vas vidi se smiješi, raduje vam se. Jer ste jako simpatični. Da vam ja ispričam jedan vic? Dobro, sutra ću. Lijepo je što ste se nasmijali, to je prvi znak ozdravljenja. Optimizma. Vidite što s vam treba napraviti nakon svega, tu je bio mali problem, tu jer niste znali iznutra kako da uskladite sve svoje zakonitosti duhovne duše. Zato ste ostali na zrakopraznom prostoru, tamo gdje ne možete disati pa vam je zlo. Evo što vam je najprije potrebno. Pokušajte se samo sjetiti tko je stvorio tvoju originalnost, tvoju osobnost, tko je to htio da ti postojiš? Tko je tebe želio? Moja majka me razočarala kad sam ju upitao je li ona mene željela, rekla je kako bih te željela kad nisam znala da ćeš se ti roditi. Pa jesi me voljela? Kako ću te voljeti, ja sam voljela jedno dijete koje će se roditi, pa se rodila tvoja sestra. znači, ti mene nisi ni željela ni voljela? Ne! Ali onda sam doznao da jedan drugi Otac je mene načinio, oblikovao, udahnuo u mene moju osobnost, originalnost, cijeli moj duhovni organizam i tad sam shvatio da me netko neizmjerno voli. Ima netko tko je uvijek uz mene. Ima netko kome sam ja sličan. Ja nisam toliko sličan ni mami ni tati, nego mom nebeskom Ocu. Na Njegovu sliku i priliku sam ja. vidite i vi ste to, pokušajte si to posvijestiti, hoćete, amo, pol minute, dvije. Dokle god osjećate da to sjeda u vas, mirno se opustite: ma zamisli zapravo je Bog mene htio, volio, želio iz ništavila učinio da postojim, dao mi je roditelje, život, pa ja sam tako zbrinut. (kraj cd 10)

Cd 11

Vidim da vam ne ide, ništa za to, nemojte se uznemirivati. Vi odmah pomislite, da to je Bog koji me stvorio i čim kažete: Bog, prestrašite se. Taj netko, filozofi ga zovu bitak, a taj bitak

72



je apsolutno biće, svemogući, religije ga zovu Bog ali nam je Isus iz Nazareta rekao da je on naš Otac. Otac je tvoj, ne boj se. On je samo dobrota, nikoga ne baca u pakao, nikoga ne kažnjava, sam grijeh nas kažnjava, što postoji grijeh svijeta. on nikoga ne kažnjava, nego izbavlja, liječi, dovodi u mir, on je dobrota, ljubav. samo ljubav, On nas samo želi staviti na koljena, pomilovati reći da je On svemogući i da se ne bojimo. On je sav Istina, sve zna o vama, svaku sitnicu, zato vi ne nosite to sami. On nosi s vama, cijelu vašu prošlost. Bog je kao ocean koji možeš zaroniti, ocean ljubavi, dobrote, nježnosti, ljepote. Jeste vi kršćani? Drago mi je. Vi niste, ništa zato. Mi kršćani vjerujemo tom Isusu iz Nazareta, on je povijesna osoba, da je Bog naš Otac, da nas on ludo voli, rekao je: Otac moj voli vas, možete se njemu obratiti i ja vas ljubim, on je poslao sina da umre za tebe, mene, on tako nas voli, vi ste voljeno biće. Probajte sada: pa takav je, apsolutni, divan, netko tko mene voli. Ne bojte se, on je desnom razbojniku rekao: odmah u raj! On je izgubljenom sinu dojurio, nije ga slao na ispovijed, ni da ide činiti pokoru ni kajati se. Izgrlio ga je i izljubio, pa će i vas. Možete to prihvatiti da vas tako voli? On vas uopće ne osuđuje, on se raduje što ste mu došli. Možete mu mirno sjesti na krilo, bez brige. Možete ga pitati: zar zbilja ti mene tako voliš? On će reći: uh, još više, ne možeš ni shvatiti. Prvo je, ne da ti nešto učiniš nego stavi tabletu u sebe i ona će te izliječiti. Stavi u središte duše, života tu prekrasnu stvarnost, netko, Otac moj, vječan, apsolutan koji je sve jer je sve stvorio, mene htio, volio, želio. Ja sam pred Njim i on preda mnom. Ja pripadam mome Ocu i moj Otac pripada meni. Samo uronite u to. Vidim da vam ne ide, jer vi mislite u sebi ste bijesni, a zašto me pustio da tako obolim, zašto nije bio uz mene u mojoj prošlosti? Taj svemogući Otac i Stvoritelj nije mogao nikada ne biti nego je uvijek bio uz vas, samo vi niste bili svjesni. Ispunite Njegovom prisutnošću od trenutka začeća do danas, on je uvijek bio tu. Nikad nisam bio sam/a. osobito onda kad je dolazila vaša poteškoća i vaš problem. On je uvijek bio, ljudi nisu mogli biti uz vas, ni vi niste bili uz sebe, bili ste nesvjesni, spavali ali On je uvijek bio. Uvijek je bio. Neka se to u vama dogodi. To, uvijek je bio! Vidim da vam još ne ide dobro. Ne bojte se, gledajte, mi svi imamo osjećaj da smo krivi, grešni da nismo dostojni Njegove ljubavi da se On srdi na nas. Tako su nas učili negdje, Crkvama, obiteljima, vjeronaucima, a Bog se ne srdi. On se jedino srdi na zlo u nama. Ne na nas. Bog želi tebe izvući iz tvojih problema i bolesti. On je ljut što imaš bolesti, kao što se majka ljuti ako netko njezino dijete povrijedi. Bog uživa kad smije opraštati vaše grijehe, kad mu vi vjerujete da vam oprašta i da se ne morate više bojati Njega, nego mu doći bez brige. On je poslao svoga Sina da vas oslobodi i dosta je da kapljica Krvi padne na vaše krivice i strahove i grijehe, postati će bijeli, kao snijeg. Probajte to gledati. Kako Bog uživa što vi njemu dajete sve svoje strahove, krivice, grijehe, sve zlo iz prošlosti. Vi ste u CDP ne na studiju hagioterapije. Nemojte se čuditi ako vam to ne ide, prvi puta ste došli, zar ne? Treba mala kondicija za to. Idemo dalje. Svaki grijeh ostavi rane, ožiljke, pustite sada tu Svemoguću ljubav da prođe kroz cijeli vaš život, i da pogleda na svaku vašu ranu, traumu, sve što ste negativno doživljavali, na svaki vaš strah, gledajte kako on stavlja ruku i kaže: dobro. I kako sve polako odlazi od vas. Drago mi je da se sada već bolje osjećate. Sad već možete poći kući, jeli? Za put ću vam dati jednu tabletu da pojedete, ona se zove do sutra, hoćete mi ponovno moći doći? Ona se zove: bit će dobro. Ja vjerujem, bit će dobro. Hoćete to govoriti? Još jednu ću vam reći: ja sam zdrav/a. mislite da lažete kad to kažete? Ne, ja mislim nešto drugo, da vaš duh vidi sebe kao viziju, projekt ispred sebe zdravog i kaže ja takav hoću biti, ja sam zdrav. I vaše će tijelo…Jedan je trener imao mladića koji je trebao preskakati preko letvice, i postavljao je uvijek sve više i više.. jednom je mladić zaplakao i rekao da ne može više! Trener ga je zagrlio i rekao: je li da da ne moraš? Ne! Ne moraš, polako. Aj duboko udahni. Ništa se ne mora što se ne može. Onda mu je kad se smirio, rekao: vidiš onu letvicu? Smatraš da to ne možeš, zar ne? NE, ne mogu to preskočiti. Ali gledaj: aj sad stavi tamo svoje srce, gore na vrh letvice, vidiš svoju viziju, drago mi je. Sad ćeš vidjeti kako će tvoje srce povući tvoje tijelo. I preskočiti

73



ćeš, hoćeš li probati? Ajde da vidimo. Jesi preskočio? Ha ha , zagrlila se njih dvojica. I obojica počeli plakati od sreće. Sve je u tome da li vjeruješ. Onome koji vjeruje sve je moguće! To reće moj prijatelj iz Nazareta, koji je jako mudar. «blago tebi što si povjerovala» to je rekla jedna stara žena jednoj djevojci kad joj je ova došla pitati kako će roditi Spasitelja svijeta. moj Prijatelj iz Nazareta ja znao govoriti, vjera te tvoja spasila. Hoćete sada govoriti, ja sam zdrav! To znači da je to vaše srce iznad vaše bolesti. Ne gledati u bolest nego u zdravlje, hoćete? Do sutra u 10 sati, a vi ste divan čovjek. Hoćete bombon ili čokoladu, drago mi je. Vidimo se sutra. Time završava hagioterapija, sad sve znate. Dolazak, dijagnoza i odlazak. Sad ćemo ustati vidjeti imamo li noge? Sjednite. Nemojte se čuditi, takav je naš Otac, on nas tretira kao najdražu djecu. Sa svom nježnošću, pozornošću, toplinom.Nalazimo se na drugom poglavlju koje smo jučer započeli. Pneumatološka bol i patnja. Morfologiju smo prošli, pa sustavni prikaz boli, nismo prešli fenomenološki dio. Taj ćemo kad budemo o dijagnozi govorili. Prilično je jasan.

C) Etiologija boli i patnje

Etiologija znači, pronaći uzrok odakle je došla bolest. Jedno je simptom a drugo je uzrok bolesti. Jedno je što ti curi iz nosa, hunjavica a drugo je uzrok te hunjavice. Često se može simptom otkloniti ali bolest ostaje. Da bismo bolest otklonili treba ići do uzroka. Želim li neki prljavi potok očistiti, ne vrijedi stalno njega čistiti, to je simptom, nego ići do izvora potoka odakle dolazi prljavština i taj izvor zatvoriti. Odakle duhovna bolest? Odakle to da nam dolaze bolesti na svaki organ naš? Na cijelo naše biće, da patimo, da nas boli, da imamo strahove. Dotle da se ljudi ubijaju od boli i patnje, odakle to? Prvo i najvažnije je pronaći UZROK. Drugo, treba pronaći IZVORE. Na duhovnoj razini uzrok je samo jedan, svih duhovnih bolesti – zlo. A izvori su bezbrojni. Što je to zlo? Onda nastaju problemi. Jedni misle da je zlo, đavao. I da je on netko pokraj Boga, da ni Bog ne može s njim izići na kraj. To ne postoji. To je laž. Samo je jedan Bog, nemamo dva Boga, jednog dobrog, drugog zlog. Sotona je samo stvorenje kao čovjek. Stvorenje za razliku od čovjeka kao čisti duh. A čovjek je duhovna duša. Nije on uzrok zla. Neki misle da u samom…postoji dobro i zlo. Da je to kao što u životu postoji noć i dan. Mrak i svjetlo. To je neprihvatljivo ni filozofski ni logički zato što Bog može biti samo svjetlo, ako je u Bogu mrak onda više nije Bog nije apsolutno biće, onda je netko drugi jači i veći od njega. Onda on nije bitak oduvijek i zauvijek. Nema u Bogu sjene zla, mraka. Treći pomišljaju da je zlo nešto veliko, silno, životinja užasna koja svemirom leti i onda nas plaši. Maknite to iz svoga života. To ne postoji i to je glupost. Jedni misle da su to katastrofe, zlo koje nas plaši sa svih strana ne znamo ni sami odakle, tajnovito, misteriozno. Zna se gdje je zlo. Zato je važno pitati se što mi mislimo kad kažemo: zlo. To je ono što ugrožava i razara moje postojanje. Moje postojanje je moj život. Što god ugrožava i razara moj život je zlo. Zašto. Jer postojati, je dobro. Apsolutno dobro, biti, postojati. To je i ljubav i dobrota i istina. Kad kažem, zlo, jasno mi je da zlo ne može ugroziti, razoriti Boga, apsolutnu dobrotu, istinu, ljubav. zlo nema gdje biti. To nije nešto ili netko, zlo je ništa! Sad nastaje problem. Filozofi kažu da je zlo pomanjkanje dobra. Rekosmo, zlo je rupica u siru. Kad kupiš kilogram sira, kupiš i rupice. Rupice jedeš sama a sir daješ djeci. Zlo je nešto čega nema a ne nešto čega ima. To je jako važno. Zlo nije nešto. Ne. Zlo je razaranje, uništavanje postojanja. Netko, nešto mora biti tko želi uništiti sebe i tebe. Zlo, može biti samo u čovjekovim krivim odlukama i krivoj odluci jednog anđela koji zbog toga postaje đavao. Zlo nije u bogu. Bog nikad ne može razarati nešto, ne bi bio Bog. Ja nisam apsolutno biće nego relativno biće, ograničeno biće kao čovjek. Ja nisam sve. Ja sam kao takav i fizičko biće, ne samo duhovno,

74



ja trebam i hranu i cipele ali trebam i vrednote, pravdu, mir, ljubav, hrabrost, odvažnost. Gdje je dakle zlo u čovjeku? Onda kad se on ne odlučuje za ono što ostaje trajno, za moralne vrednote, nego za ono što pojede i izgubi. Kad mu to postaje važnije od onoga od čega on živi i što ostaje zauvijek. U trećem poglavlju knjige Postanka kaže se da su Adam i Eva, dirali, uzeli, pojeli sa drva spoznaje dobra i zla. Bog im je rekao, ne dirajte jer će te umrijeti. Dirati u dobro i zlo, znači, uništiti sebe i svoje postojanje. Zdravlje dolazi samo od toga kad ti vjeruješ u dobro. Svojom slobodom kažeš, ja vjerujem da je dobro apsolutno. Zlo dolazi onog trenutka kad pomisliš, važnije je imati nego biti. Neka se ja danas najedem, što me briga hoću li ja zbog toga biti nečovjek, nestati, umrijeti? Tada si ubio sebe, oduzeo svoje postojanje. Tvoje postojanje, besmrtnost nije u tvome tijelu, niti u tvojoj psihi, nego samo u tvome duhu, osobi. Duh nema sastavnih dijelova, duh ne može umrijeti, ne može se raskinuti, nestati, on je cjelina, uvijek istovremeno. Zato je on besmrtan. Kad biraš svoje tjelesne vrijednosti, umjesto vrednote duha, ti sebe ubijaš , jer umireš zajedno sa tijelom, koje se rastavlja, nestaje, trune. Kad biraš duhovne, ti si trajan, ne možeš umrijeti, ti nemaš strahova, vječan si. Zlo je tamo gdje se ja slobodnom voljom odlučujem protiv dobra. Čovjek se nikada ne može odlučiti za zlo kao zlo, za razaranje kao razaranje. Nitko pa ni Sotona, nego se odlučuje za neko drugo dobro. Pali anđeli su htjeli biti kao Bog. Adam i Eva su htjeli biti Bogovi, pa su uzeli sa stabla spoznaje dobra i zla, dirali su u savjest i tad su spoznali dobro i zlo. Opasno je dirati u savjest, moraš dirati u srce gdje si duh. Kad si u srcu onda misliš samo dobro. Kad savjest onda dobro i zlo. Onda počneš birati, tad je zlo. Dobro je u tome da nikad ne pomisliš da bi birao zlo. Nešto što te ubija. U toj životnoj odluci, nikada. Zlo nastaje kad se čovjek odluči za relativno dobro. Time gubi svoju besmrtnost, cijelo svoje postojanje. Skraćuje život na kratki zemaljski život. To ti je kad biraš karijeru na račun mita koje si dao. Ti si svoju savjest pogazio i postao nečovjek, ti si umro kao čovjek. Dobio si na lažnoj slavi. Tvoja psiha misli da nešto ima, tijelo, da ima bolju plaću. A ti si mrtav. Tu je mogućnost zla. Zlo je u tome da čovjek odbija prihvatiti svoj život do kraja od Boga, onakav kakav jest. Dok Bog kaže, dakle što korist čovjeku ako cijeli svijet dobije a sebe izgubi, ti kažeš, što mi vrijedi imati život vječni ako ja sad nemam juhu, teletinu i pola torte. Što mi vrijedi živjeti na zemlji ako nisam malo probao ovisništvo o drogi, popio 3 litre alkohola dnevno, i ako ne pušim 28 komada cigareta dnevno. Što mi život vrijedi? Zlo je u tvojoj odluci za ubijanje tvoga života. Zlo je samo u čovjeku i u anđelima. U životinjama i biljkama nema zla one nemaju slobode gdje bi se odlučile za zlo i negativno. U Bogu nema zla jer je apsolutan. Bit slobode je uvijek se odlučiti za dobro. Ni fizikalni svijet ne može bit zao, ni biološki, nego samo čovjek i anđeli. Kad kažemo, zli, mislimo na anđela koji se odlučio za razaranje i na njegovu zavist da i ti razoriš život da on ne bude sam u paklu. Da ima društvo kad se bude kartao. Odakle snaga zlu, vidimo da nekad ima strašnu snagu. Čovjek, razbojnik kad je bijesan, kao da leti zrakom, odakle mu snaga? Čini se kao da je opsjednut đavlom. Čovjek koji je zao, on se opredijelio za zlo, on je kao čovjek mrtav, on je nečovjek. Ostalo je njegovo tijelo, njegove nagonske snage, sile njegove psihe i njegova tijela, on koristi te sile da bi sada razarao okolo i u sebi sve. Da bi i fizički čak razarao. Pali anđeo on nije skroz rekao bi mrtav čovjek, on jest zao ali ostaju u njemu te snage anđeoske koje on koristi za zlo. To je jedan aspekt toga zla. Drugi je ovaj, ako je netko zao onda je on slab zapravo, izgubio je svoju duhovnu snagu. To naše mišljenje kako je đavao jak, nema smisla. Treba razumjeti biblijske opise u Otkrivenje. To je takav način pisanja, pun primjera i apokaliptičkih slika koje nisu realnost nego daju dojam onog duhovnog. Kad opisuje Mihaela da se bori sa Sotonom, onda to nije stvarna neka bitka bila nego duhovna bitka gdje dobri anđeli su pobjednici. Važno: tebi đavao ne može ništa dok vjeruješ u dobro. Đavao ne kuša nekom silom, bilo bi užasno da tako kuša, nekom fizičkom silom, ni silom u mozgu kako mnogi znaju reći da ih tenta, tentaš se ti relativno dobro. Isus nam kaže da je on otac laži i lažac. On laže, uvjeri da kažeš: i ja moram živjeti velečasni. Učitelj sam bio u komunizmu a morao sam ne ići u Crkvu, od čega ću živjeti. Ako

75



je to važnije nego ono drugo, da izdaš sebe, možeš. Smatram da je važnije postati seljak i obrađivati zemlju i biti slobodan nego učitelj i biti rob. Teško je biti čovjek. Tu je sila zla, što nas laže da je važnije imati nego biti. Mi to vjerujemo. Bezbrojni su otišli i na Goli otok, Sibir, i ostali su vjerni sebi. Drugi su se poklonili pred zlom. Nadam se pokajali i krenuli dobrim putem. Zlo je u slobodi u kojoj se ti odlučuješ. Kad te netko povrijedi, počinješ mrziti, sposoban si tako govorljivo protiv njega govoriti, upotrijebiti silu: ma ja bi ga, znaš ubio. Kad netko kod sebe ima oružje uzima stvarno oružje pa ubija onda sve po redu, ubije ženu, djecu pa sebe jer su se posvađali. Koliko se to događa strahovito. Svaki čas. Serijski ubojica, kod njega je to dotle došlo da je već mozak iskvaren, ne može drugačije nego ubijati. O njima dobro piše Z. Marshall u Duhovnoj inteligenciji. Zašto oni to čine. Kao i dr. Amen u Liječenju hardwarea duše. On s neuroznanstvene strane a Marshall s duhovne strane. Što Marshall kaže tko je Sotona? Netko tko se ne može odazvati Bogu. On se ne može odazvati Bogu i reći: želim biti to što jesam za što si me stvorio. Bit zla je u tome da se ne želiš ili ne možeš odazvati Bogu i reći: hoću biti čovjek kakvog si me stvorio. Ti želiš nešto drugo. Razaraš sebe. Ti više nisi ti. To smo u ponedjeljak gledali, razne pisce, ne moći se odazvati svome praiskonskom pozivu, to je bolest, zlo. Ne moći Bogu reći: da, hoću biti to kako si me stvorio, prihvaćam svoje sposobnosti, hoću do kraja sebe razvijati. Ne, nego hoćeš biti netko drugi. Prvi ljudi su htjeli biti Bogovi a ne Adam i Eva. Anđeli su zli htjeli biti Bog a ne anđeli i razorili su sebe. Sva ljepota tebe, vrhunsko tvoje biće može biti samo kad prihvaćaš svoj razvoj sebe. Evolucija je u tebi i ti nemaš granica. Čim ti nećeš sebe prihvatiti nego nešto drugo ti se više ne možeš razvijati. Ti sebe zaustavljaš a drugi ne možeš biti, nego ti. Tu je cijeli problem. Tu je zlo. Zlo je razaranje postojanja. Zlo je da ne prihvaćaš sebe i svoj svestrani razvoj. Zlo je u tome da ne vjerujem u viziju i projekt samoga sebe. Zlo je što ne očitavaš u svojim genima Božji jezik. (F. Collins – Božji jezik, prvi je otkrio zapise u genima). Smatra da je to Božji zapis naše budućnosti, projekt, prema kojemu se možemo razvijati. Ako čovjek ne pročita taj svoj zapis, Isus to kaže svoje talente, tada je frustriran a to znači, zaustavio si svoj razvoj, ti više ne možeš biti netko, nemaš budućnosti, ti si mrtav. I to je muka najteža. Izlaz je odčitati samoga sebe svoje genetske zapise i reći da, svoje mogućnosti u razvijati se u nedogled, beskraj, to je dobro. Zlo nastaje u toj mogućnosti što je čovjek ograničen, moja sloboda nije apsolutna kao Božja. Bit slobode je činiti dobro, sloboda je protiv sebe ako čini zlo. Zašto? Jer kad činim zlo umanjujem prostore sebe tj. ako crv pojede sira pa stvara rupice na sire onda se on nema kuda kretati, ne ože preko rupica ići, nego po siru. Sloboda, da bi se mogla razvijati, ići u nedogled ona želi stvarati, imati prostore, širiti prostore slobode. Zlo je skraćivati, na kraju dođeš u samici, četiri zida i točka. Kad činiš zlo, što se događa? Anatomiju zla koju je dobro E. Fromm opisao, zlo razara. Čim si zao, razaraš sebe, ti si prijetnja drugima da ćeš i njih razoriti, jer čovjek koji sebe razara spreman je i druge razarati, u tome je zlo. On je prijetnja drugima. Zato svi ljudi bježe od njega. Ako je opasan, moraju ga zatvoriti u zatvor, samicu. On više nema slobode, ne može iz samice, zatvora. To je vidljivi znak kako sloboda može samo dobro činiti i kako je protiv slobode činiti zlo. Kad ljudi kažu da je sloboda da mogu birati dobro i zlo to nije sloboda. Sloboda je da mogu birati dobro. To je sloboda. Nesloboda je da ja mogu birati zlo. To je uništavanje slobode. Razaranje slobode. Odakle zlo u fizičkom svijetu? Odakle katastrofe? Poplave, potresi? Bakterije, virusi, gdje je to kad je to mrtva materija? Čovjeku je dano da bude vladar svega stvorenja. Vladajte životinjama, gmizavcima…dok je čovjek dobar njega svi vole i životinje i biljke, zašto? Jer on ne ugrožava njihovo postojanje. To je zašto je biološki svijet protiv nas. Zašto zmija baca otrov na tebe? Lav proždire antilopu? A što je sa fizikalnim svijetom? Time što je čovjek poremetio zakonitosti svoga duha, svoje slobode, a zakoni prirode stoje na duhu, on je time duhom dirnuo u zakone prirode i oni su se

76



poremetili. Fizikalni zakoni više ne funkcioniraju. Što to drži da naša zemlja ne bude bombardirana s raznim većim ili manjim astronomskim tijelima? Za milimetar kažu astronomi. Sudnji dan, to je tako lako, Bog neka samo nekoliko centimetara makne Mars ili neki planet (?) mi smo gotovi. U trenutku će eksplodirati sve. Sve će padati po nama. Netko drži, tko je ljubav, ne da, nego drži prirodne zakone da idu ovako. Isto je sa Zemljom, Bog drži sve prirodne zakone, na Zemlji je čovjeku dano da upravlja zakonima i kad se on njih ne drži, on atomsku energiju usmjeri protiv sebe. Sve fizikalno protiv sebe. Tu su katastrofe. To je uzrok svih zala, ona centralna točka. Sviđa mi se Arhimedova rečenica: pokažite mi u Svemiru točku o koju ću osloniti svoju polugu i ja ću pokrenuti čitav svemir. Poluga o kuju treba osloniti, je zapravo zlo. Kad se uništi zlo, sve će biti dobro. Polugu treba staviti na dobro, ljubav, vrednote, tad će se sve pokrenuti. Ne postoji mogućnost da promijenimo društvo, politiku, gospodarstvo, kulturu, sve organizacije, nego samo da u čovjeku promijenimo to da njegovi geni se odluče za dobro. Kad se čovjek malo promijeni, cijela priroda se mijenja. Čim se prema psu, mački promijeniš ona ti skače. Koliko puta doživim da mačka bježi, onda joj cico mico, ona mijau ( trebate čutu zvukove koje izvodi 48:11). Onako misli zli ste, bježi. Šic, ona fijuu. Cijela priroda gleda u čovjeka i pati od njega. Nema ni fizičkih, ni medicinskih ni psihijatrijskih, molitvenih, religijskih sredstava načina da se promijeni svijet, samo da se čovjek odluči! Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratit se, kaže Isus. Što znači, obrat? Shvatiti, zlo je jedino što ne smijem činiti. Dobro je ono što me čini sretnim. Samo to. Gdje je problem? Zlo je samo jedno, ali se raspršilo u tisuće i milijune komadića. Pa imaš, oholost, škrtost, bludnost, neumjerenost, srditost, lijenost. Nemoj krivo misliti, govoriti, raditi. Milijardu komadića. Sv. Augustin kaže, stari Adam je tresnuo na zemlju. U čemu je bilo zlo? Otkinuo se od Boga, jer Bog je ljubav i dobrota, i kad smo se otkinuli mi smo postali zlo, više nismo u dobroti i ljubavi i patimo užasno. Bog je naša sudbina. Kako su tresnuli Adam i Eva, raspršilo se po cijelom svijetu. Zašto su Adam i Eva istjerani iz raja? Svi skoro Katekizmi kažu, jer ih je Bog kaznio. To nije istina. Post 3. kad je vidio Bog što su sve napravila, posljedica grijeha je bila u tome da Adam kaže: Eva je kriva. A Eva: zmija je kriva. Tu više nama spasa. Svi kažemo, medicina je kriva, virusi su krivi, loša hrana, konzervansi, atomska energija, politika, sve je krivo, ti si kriv. Zato su istjerani iz raja. Povratak u novog čovjeka nije: kriv, kriv, nego: žao mi je, ja ću postati drugačiji. Ja. i kad se u mojoj Hrvatskoj jedan čovjek promijeni, cijela Hrvatska će to vidjeti. Jedna majka Terezija, svih šest milijardi ljudi znaju i kažu, imamo nadu. Nemoguće je biti dobar a da se to ne vidi. Jer ti si upalio svjetlo. Ako su na stadionu 100 000 ljudi, nestane svjetla, i samo jedan čovjek upali šibicu, svih 100 000 ljudi vide gdje je izlaz. Nema spasa u tome: kriva je ova stranka, onaj, predsjednik, ne. Ja! Propast tvoja Izraele je iz tebe. Povratak u izgubljeni raj je u tebi ne izvan tebe. Nema hagioterapije bez tebe. Ne možeš reći, to su tvoji roditelji krivi, majka što te nije ljubila, ne, to je u tebi jer tebe je ranilo, idemo to izliječiti. Da bi to mogao, moraš ti biti izliječen, prije hagiopacijenta. Prvi hagioasistent je hagiopacijent. Najprije on mora upaliti svjetlo da bi u hagiopacijentu upalio. To mora biti totalno jasno. Jedno je zlo ali se raspršilo u milijardu komadića. Sa sve strane nam dolazi to zlo. Etiologija, uzrok je patnje, zlo a vrste izvora sam razdijelio:

Egzistencijalni Bazični Cjeloživotni Kognitivni Aksiološki Interpersonalni Religiozni Filozofski Organski

77



Fenomenološki

Na svim razinama čovjeka zlo izlazi, nalazi svoje izvore. Zato razlikujte uzrok od izvora. Vi možete imati otrovnu vodu, otrov je uzrok smrti ljudi ali taj otrov može na stotine raznih izvora, na svim meridijanima izlaziti. Biti hagioasistent znači zatvarati izvore zla. Temeljno je pravilo, ne se suprotstavljati zlu, jer ćeš sam postati zao. Ako te netko udari po jednom obrazu, onda ti njega. Vi ste postali jednako zli, ti si sebe uništio. Nije u tome rješenje. Moj Prijatelj iz Nazareta kaže: okreni i drugi. Tad si ti ostao, pošten, uspravan, vječan. On te nije uspio odvesti u zlo. Zlo se ne da uništiti, jer ne možeš uništiti čovjekovu ograničenost. Ne možeš uništiti tu naviku od milijardu godina, da mislimo da je dobro i zlo nešto normalno. Ne uništavati zlo, ne možeš se ići boriti s ničim. To nisu čak ni vjetrenjače. To je ništa, nešto čega nema. Što treba? Zatvarati izvore. To je bit svega. Izvore zla. Kako? Dobrim! Ne analizirati zlo. Ne praviti strategiju protiv zla, to je glupost. Samo se bog može suprotstaviti zlu. Isus se suprostavio zato u nebu neće biti zla, On će nas učiniti Uskrslim, tamo neće biti ni patnje ni bolesti, grijeha. To može samo Bog, da napravi novog čovjeka, neograničenog. Ovdje smo ograničeni, jer smo u svijetu, u kušnji, ovo nije život, kušnju koju Bog daje da vas vidim kakvi ste. Hoćeš li shvatiti da se zlo nikada ne isplati. Nego radije biti kao Ja, dobar. To je naša kušnja na zemlji. Ovdje si u pustinji, ovo nije život, ovo je samo prolaz. Kao preko mosta. Drugo, mi smo istjerani iz raja, mi nismo u svome autentičnom ambijentu. Treće, istjerani smo ma ne što nas Bog kažnjava, nego iz ljubavi, kako ne bismo dirnuli još i u drvo Života. Kad čovjek sagriješi on ima još mogućnost da se pokaje. Kod đavla to nema, zašto, jer je čisti duh. Kad bi sagriješio na neki način, i život uništio, mi još nismo, mi još imamo šansu. Jer da smo mi još dirnuli u drvo života mi bismo se totalno odlučili samo za zlo, ne bi bilo više spasa. Ovako, mi imamo šansu. Naša šansa je u stalnom obraćanju na dobro. Bog je iz ljubavi potjerao Adama i Evu a ne iz kazne. Bog je vidio kako su oni sebi napravili od smokvinog lišća nekakve pregače, kupači kostim. A on njima načini od krzna, zamisli što je dobar. Imate nadu, reče, zamećem neprijateljstvo između zmije, đavla i vas ljudi. Ženin porod jedan će satirati glavu zlu i zlome, a on će vrebati petu, htjeti stalno ušpricati otrov zla. Neće, jer Isus je došao, satire glavu time što se ja kajem, kažem: žao mi je, ja sam čist, ne može mi ništa. Čim se ja pokajem, đavao je nemoćan, siroče. Đavao nije neka sila koja može protiv tebe, ne, tvoja sloboda je jača od đavla. Đavao je mrak, a ti si svjetlo kad se odlučuješ za dobro. Nikada se ne smijete bojati đavla. Samo se Boga bojte. To je biblijski i filozofski jasno. Ne možeš se bojati nekoga tko je jadan, koji je sam mrtav tako reć´. On nema snage, zato nas stalno zavodi i našu snagu koristi. Što znači biti opsjednut đavlom? On te nagovori i on koristi tebe i tvoju snagu da urla na druge ljude, da ih tuče i ubija. Jer si pristao. Reci mu marš, i njega nema. Đavao se strašno boji tvoje odluke na dobro. On tada ne može ništa. Zato se čuvajte pobožnih vjernika koji od đavla prave velebno, da više ne znaš jeli Bog vlada svijetom ili đavao. Kad bi to bila istina pa mi ne bismo živjeli. Bojite se čarobnjačkih poveza, sama Engleska ima preko 50 000 vračara, Zagreb, oko 10 000. oni bacaju po ulicama zamotuljke i njihove svete sličice da tako kažem, moći. Kad bi to djelovalo, pa mi bi svi bili ludi. Odluka za dobro, tebe totalno oslobađa. Ti si svjetlo, možeš se samo smijati. U tvojoj odluci stoji hoće li đavao, svijet, imati vlast nad tobom ili ne. Tvoja sloboda je tvoja veličanstvena moć. Čim se odlučuješ za dobro, ti si s Bogom, ti si vječan, nitko te ne može uništiti. Kako ćete sigurno doći u nebo? Kako ćeš biti siguran da su ti oprošteni grijesi? Oprosti bar nekome! Isus kaže, ako vi oprostite, i vama će se. Oprosti sad u pauzi i znaj sad si čist, baš me briga. Zašto? Jer si se odlučio za dobro. U tebi je svjetlo, ti postaješ cjelovit. Ne možete dijagnosticirati i liječiti tako da imate sada rane u čovjeku pa da zlo analizirate, onda ćete se tek zatrpati. Nego da gledate dobo i donesete…( kraj prvog dijela)

(drugi dio istog cd-a)

78



1. PNEUMATOLOŠKA DIJAGNOZA

Možemo se vratiti na one predjele koje smo ispustili. Fenomenološki dio, i etiološki. Što je dijagnoza? Put od simptoma prema uzroku. Hagiopacijent dolazi sa svojim razlozima, ili se na njemu već vidi da je opterećen ili će to reći. Što se vidi i što kaže su simptomi. Simptomi su znakovi. Ono po čemu se bolest vidi. Ako vidim dim, uzrok je vatra, idem od dima do vatre. Ako vidm da mi se netko približava, simptom, to je samo čovjek, kad dođe blizu kažem, ne, to je svećenik. Simptom je ono vidljivo, uzrok je duboko, nevidljiv. To je teže na duhovnom području gdje se radi o duhu. Mi smo materijalizirana generacija, koja smo što vidi očima, misli da postoji, i što razumom mogu dokazati da to je samo spoznatljivo. Budući da smo takva generacija, teško nam je, nismo izvježbani u duhu, nije nas nitko vježbao da budemo ljudi, nego da budemo sredstva za nešto u politici, društvu, poslu. A ne da najprije postanemo čovjek. Čovjek je po duhu čovjek. Po duhovnom životu. U hagioterapiji pronaći uzrok nije uopće teško. Jutros smo vrlo brzo uočili vašu dijagnozu i napravili terapiju. Pa ćemo drugu, treću, da vidite kako treba nastavljati. Ne ostajati samo na tom malom dijelu, dokle god ne budete skroz zdravi i odete kući hodajući. A ne kotrljajući. Pneumatološka dijagnoza, znači kako kod čovjeka koji mi dolazi sa svojim problemima, kako ih on doživljava, kako razumjeti gdje je uzrok to znamo ali gdje je izvor? Ne traženje uzroka nego izvora. Uzrok znamo da je uvijek zlo. Papa I. Pavao II. U Salficiti doloris kaže da mi u svakoj bolesti, patnji, nevolji, doživljavamo istovremeno zlo, da nas je neko zlo napalo. I da nas zlo želi razoriti. I od tog zla, u nama se gomila strah. Rekao sam, čovjek ne može uništiti zlo. Jer je ograničen i jer su njegove navike na zlo prevelike. Iz generacije u generaciju, tisuću godina, u genima zapisane, zbog toga jer su se ljudi navikli govoriti da je naša sloboda u tome da činimo dobro i zlo. Sloboda je moć činiti samo dobro. Tko ima moć da čini zlo, on je ovisnik. On nije slobodan nego je on ubojica vlastite slobode. Ne može sloboda biti sa sloboda sebe ubija. Sloboda želi sebe proširiti. Jer mislimo da je sloboda činiti dobro i zlo, zbog toga padamo u zlo. Mislimo da je to nešto pozitivno činiti zlo, to je naša sloboda. To je laž! Koja dolazi od lažljivca koji je inteligentniji od čovjeka. Lopov jedan! Ti si slobodan samo dok činiš dobro. Kad pristaneš na ideološke floskule, pristaneš da te zarobe, ti si rob. Ti si slobodan kažu ubit ćemo te, ubijte. A nećemo. Ja sam slobodan. Moja sloboda je veća od moje fizičke smrti. Oduzeti ćemo ti sve imanje, hvala Bogu, bez ičega sam došao na svijet, gol i bos. Istjerati ćemo te iz zemlje, hvala Bogu…* kamo god dođem, sa mnom su dobri ljudi. Sloboda je u tome da se ničega ne možeš prestrašiti, da si ti uporan u dobru. I nitko ti ne može ništa. To je strašno za lopove i razbojnike, za totalitarne režime. Zato su logori bili puni, slobodnih ljudi. A vani su bili robovi. Kao kad dođeš u zoološki vrt. Onda misliš da gledaš životinje, a životinje misle da si ti u kavezu i da one gledaju tebe. Sloboda je što je sv. Lovro rekao da nema novaca, imao je karitas u svojim rukama, ovi su htjeli dobiti njegove novce, mučili su ga na roštilju misleći da će progovoriti. Lovro nakon nekog vremena kaže, molim vas, okrenite me na drugu stranu, ondje nisam dobro pečen. zamislite vi tu slobodu? I taj užas mučitelja da mu ne mogu ništa. Njega ne boli. Jedan Američki vojnik je bio u Vijetnamu, mučili su ga da izda neke tajne, rastezali su ga i mučili na sve načine, vratili u ćeliju a onda je kleknuo i rekao: Bože ako ja još jednom odem, neću izdržati. Umrijeti ću u trenutku. Pomozi mi. Nakon dva sata ponovno su došli po njega. Mirno je rekao, idemo. Rastezali su ga lijevo desno, ništa nije osjetio od boli, s jedne strane snaga duha i vjera a s druge i naša bol se osjeća do određenog stupnja, tad više ne osjećaš bol. Naši živci imaju granice dokle daju podatke da te boli. Poslije više ne. Kao da si mrtav. Ne treba se bojati bola čim si na duhovnoj razini. Kako dijagnosticirati, pronaći izvore njegova zla.

Organski Fenomenološki

79



ORGANSKI – hagioasistent mora upamtiti da svaki organ ima svoje simptome i svoje bolesti. Čim ti kaže zbog toga i toga, moraš osjetiti, to će biti ovdje. Oko 30-tak različitih organa duhovne duše. Prvi među njima je o s o b a. Osoba osobito doživljava svako ponižavanje u sebi, kao gubljenje njenog dostojanstva. ( kraj jedanaestog cd.-a)

12.cdsvaki organ može biti ranjen. Ako je pogažno dostojanstvo, kako se to očituje? Čovjek se tuži da ga ne vole, da mu prijete, da ne može uspjeti u životu. Ili se tuži da ga netko ponižava. U osobnom životu, braku, obitelji, poslu, društvu, ili s druge strane, sam sebe optužuje da ne vrijedi, da nije sposoban. Čim netko govori, ja nisam sposoban, nisam za ništa, to nije poniznost (jer nema nesposobnog čovjeka) nego laž, i on sebe ponižava, postao je uvjeren da on nije za ništa da stoji pred suicidom, važno je to prepoznati. Takve ljude u dijagnozi ne smijete dugo ispitivati. Ne analizirati zlo u njemu nego ukazivati na dobro. Ugrožen život – netko će pričati da mu je fizički, netko, psihički ugrožen, najgore kad je duhovni a o tome ljudi ne znaju pripovijedati. Mi nismo naučili uopće na duhovni život, ono što jesmo, mi to ne znamo. Kad Evanđelje kaže, vječni život, što vrijedi ako sve ima i ako izgubi vlastiti život imati će život, mi to ne razumijemo, jer mislimo, jedino što je život, to je ovo ovdje. Mi smo smiješni i naivni a zovemo se znanstvena generacija, totalno smo neznanstvena generacija. U utrobi majke, živi čovjek, on umre. Da li je umro? Ne, upravo je oživio da se dalje razvija, tako treba gledati našu smrt. Mi smo ovdje samo na neko vrijeme da pređemo dalje. Čovjek se ovdje ne može razvijati do kraja, do neke mjere, dođe do stropa i što dalje? Ne može rasti. Zato prelazi u treće razdoblje života. Tri su razdoblja: utrobi majke, pod srcem doživljavaš netko te nosi. Moraš izići i postati samostalan, odrasti, shvaćaš da te Bog uvijek nosi u srcu, zato si u utrobi majke devet mjeseci, to trebaš učvrstiti u sebi. Kao dijete u utrobi majke, tebe Bog nosi. Mi smo u Bogu u Njemu živimo, mičemo se i jesmo. Onda Bog te spusti i kaže: ajde da vidim kako si ti kreativan, probaj hodati, govoriti, stvarati, to je smisao života, da odrastemo. Kad se rodiš u treće razdoblje života, onda će te tamo dočekati svi tvoji pokojni prijatelji, pokojni ih zovemo, a nisu oni baš u pokoju, miru, nego oni rade od jutra do mraka, oni će te dočekati, bravo, primiti ljubiti i reći: ajde sad prohodaj ovdje, vidi kako se to duhovno hoda govori, ide u školu, gradi jedan novi svijet, to je nebo. Nebo nije da legneš u krevet i spavaš cijelu vječnost, nebo je da se trajno razvijaš, nema granica u tome je ljepota vječnog života. Uvijek novo, novo. Neizrecivo lijepo. Vječni život kad je ugrožen, to je najopasnije. Nismo svjesni da nas najdublje boli kad nas taj život boli, nismo svjesni kad griješiš da si zapravo zgrčen, tvoje žile ne funkcioniraju, tvoji živci stisnuti, mozak, ne možeš pravo misliti ni govoriti. Mi svi bacamo da je to psihologija, psihički, nemiran, nervozan, nije, to je duhovna teška bolest, život ti je ugrožen i u teškom si strahu, sve se u tebi grči, kako da iziđeš iz toga. Psihički je to da kad ti griješiš, osjećaš krivicu u sebi to je duhovno a psihički, da ne možeš ljudima pogledati u oči. Sjetite se ti kad po noći u krevetu ili izvan kreveta sagriješiš sam, nitko ništa ne zna za tvoj grijeh, počela si nekoga mrziti, ogovarati. Kad ustaneš, ne možeš pogledati te ljude u oči. Ti se bojiš, stidiš. Imaš dojam da svi vide kakav si. I naravno da se vidi. Samo malo izoštrite oči. Jako se to vidi, ne možeš se smijati. Nervozan, nezadovoljan, ništa ti ne štima, ne znaš što ti je. Onda brže psihijatru da ti da tablete, onda si 2 sata malo mirniji a iza toga još gori. Zašto? To nije psihička bolest. Teška duhovna bolest. To je smrt. To boli. Gdje ti možeš nešto ukrasi i biti miran? Sjećam se za vrijeme Jugoslavije kad smo prelazili granicu, nismo smjeli prenijeti nešto, pa te pita, imate li što? Nemam! Kad sam imao svoje šofere, vidim kako oni odmah, dobar dan (uplašeno), vidiš da nešto hoće slagati, prevariti. Pa, vidjeti će da smo mi prijatelji s njima pa onda neće. Ma što neće. I on je dovoljno pametan da te pita što imaš u torbi. To se tako dobro vidi. Ili si ti umjetno nježan, pristojan ili grub, nervozan ili šutiš. To su odmah simptomi, na licu se vidi. Lice je tvoj ekran, tvoja televizija, grijeh se ne da skriti. Ne umišljajte si. Vidi se na tebi tko si. Vidi se što si noćas radio/la, jučer i što ćeš sutra. Smijati se ne možeš ako si sagriješio. Vi

80



toga morate postati svjesni, ljudi nisu svjesni od čega su oni nesretni, vi im morate znati reći. Nije to psihička bolest. Ona može konvertirati i u psihičku, ali nije psihička. Izvor je svega u tvome duhu. Čovječe, pokaj se! Netko te povrijedio, sjetite se, ne možeš ga pogledati, ni s njim razgovarati, ništa imati s njime. Nazove te, ti poklopiš slušalicu, što ja imam s tobom. Onda imaš potrebu govoriti svima, on je takav i takav. To su simptomi prema kojima vidim tko si. Sjedi, idemo te liječiti hagioterapijski. Simptomi su tako vidljivi na tvom životu, vladanju, riječima, gledanju, to se sve vidi. Onda ćeš još čuti što ti hagiopacijent kaže da ga boli, muči. Sad znaš, ako je ugrožen vječni život, on najdublje boli. To je egzistencijalni duboki strah. On se razlije cijelim bićem, fizičkim i psihičkim. Osjećaš da si sve izgubio. To čovjekov duh registrira, to je jasno čovjeku. To je jasno u umu i intelektu, razumu ne još možda. Razum još sumnja. Ranjena savjest – rekli smo kako boli, vidi se, a što radi, brani se: što vas briga, nisam ja, meti pred svojim pragom. Redovito muškarci bježe iz Crkve, zašto? Kad dođu, propovjednik odmah njih apostrofira, točno govori što sam ja sagriješio, što njega briga što ja psujem, tučem svoju djecu, kradem i lažem, pa od čega ću živjeti. Ti svećenici su užasni, muškarci se sakriju u sakristiju ili na koru ili ispred crkve. Ženo ti idi naprijed. Ženi je puno lakše reći, moj grijeh x 3, muškarcu ne. Zašto? Muškarac je glava obitelji, on mora bit hrabar, pošten, čestit, to očekuju njegova djeca i supruga, a on nije, on je jadan krljav, pije, puši, psuje, ne radi kako treba. Ponižen, sam sebe ponizio i kako će se pojaviti još tamo u crkvi. Svećenik kaže, ne pit, pušit: e, taman, još i ti protiv mene, dosta mi je da mi savjest opterećuje, još i ti. To su nervoze. Zašto tuku, agresija u obitelji i braku, zato zbog grijeha, zla, ranjene savjesti. Ti u svakom čovjeku vidiš da te optužuje. Tvoja te savjest optužuje i al ti misliš još i oni, najradije bi pobio sve: što će oni mene optuživati. Gdje nastaju ratovi? Tamo gdje su političari krivi. Nastoji poniziti i poraziti drugog tobože neprijatelja da bi ispali pravi. Uvijek su pobjednici pravi, to je kriminal. Nikada. To je kako vidite ranjena savjest. Zgodno je to odmah prepoznati. Zaveden um – kognitivno čovjek vidi, pa krivo govoriš, uopće ne znaš što je život. Onda moraš kognitivno, temeljito promijeniti.Srce koje vapi – čovjek je negdje kao u dubokom bunaru, ponoru, vapi, daj me izvuci, čezne za nekim tko će ga voljeti, sav je ispražnjen, mršav, kost i koža u duhovnom pogledu. Ovisna slobodna volja – slobodna volja na stotinu načina bude ovisna. Poroci – cigarete…Ateizam – ne vjeruje u Boga, zato jer misli da ga Bog optužuje jer ima krivu sliku Boga. Ateist je čovjek koji odbacuje svoju sliku o Bogu, u njegovog Boga ni ja ne vjerujem i ja bih ga odbacio. Ja ću mu dati moga. Moja slika Boga je prekrasna. Moj Bog je dobra. Zakopani talenti – frustriraju čovjeka. U Hrvatskoj je pola frustrirano, ili su bili u ratu ili prognanici, ili dobili prerano penziju ili mirovinu sa 40, 50 godina i oni siromasi ne rade, to je frustracija koja ubija i zato ima toliko suicida kod nas. S druge strane, kriva grijžnja savjest, on je morao braniti domovinu, dužnost je imao braniti, domovina se mora braniti, i ako je iz obrane domovine morao ubiti, nije mu grijeh. Katekizam kaže, ako tebe netko osobno napadne i prijeti da te ubije ti imaš pravo njega ubiti da ti to nije grijeh. Svatko ima pravo na integritet svoga života. Naši branitelji su mučenici, sveti ljudi koji su sve žrtvovali, išli dati sve za slobodu domovine, nisu išli osvajati tuđu zemlju, nego braniti svoju. Branili roditelje, djecu, druge da neprijatelji druge ne masakriraju, zarobe, porobe. Tko to ne zna, ne zna gdje je patnja. Gdje nastaju ratovi. Osama bez komunikacije – čim se netko povlači u sebe, shvati, on se boji. Njega savjest muči i to ne može reći, njegov život nema smisla.Opterećena memorija – našim braniteljima, morali su gledati užase rata, granate koje su razbacivali tijela ljudi, ima grižnju savjesti, zar ga nisam mogao braniti, užas ga hvata od toga. Vratio se kući a nitko ga ne štiti, ne razumije a u njemu buka i bol. Pita se: a zašto sam ja morao ići tamo? Zašto ljudi ubijaju ljude? Zašto drugi hoće moju domovinu, djecu uništiti? Nijemci

81



danas, četvrta, peta generacija pati od nacizma, Hitlera. Što imaju današnja djeca s njim? Međutim, duboka patnja u njima, oni danas osjećaju da Njemačka nema oca, father…zašto? Jer svi očevi su poniženi i boje se. Pita: što si ti tata radio? 35., 39., 41., itd. strahovito osjećaju krivicu, Englezi, Francuzi, Amerikanci su tako fino nabacili krivicu na njih. Tko će optužiti Francuze zbog užasa Revolucije, Napoleona i svega koji je isto tako došao do Moskve. Engleze, koji su porobili čitav svijet? Nepravde su u svijetu među nacijama i nemoguće je zaustaviti ratove. Bol čitave nacije je i bol pojedinca, nemojte tu biti apstraktni. Treba razumjeti i voljeti čovjeka. Talijani su bili fašisti, mi antifašisti, od antifašizma napravili komunizam još gore ropstvo. Nitko neće dopustiti da mu se kaže: čuj, nije u redu što sam radio, svatko optužuje: vi ste krivi, uvijek je neprijatelj kriv. I ja sam kriv, drugi: i ja i evo ti ruke, amo iznova. Samo je to put. Nikoga ne optužiti. Nego učiniti da se može pokajati i postati novi čovjek. Ne kazniti čovjeka nego ga promijeniti. Kineski car se spremao godinama da susjednog cara napadne i njegovu zemlju porobi. Kad su generali pripremili vojsku, nađu svoga cara gdje sjedi s protivničkim carom za istim stolom, piju, jedu i razgovaraju, smiju se. Pitaju ga: care, što radiš? Ništa, razgovaram sa protivnikom, kolegom. Kako, pa jesmo trebali napasti? Da, trebali smo. Pa ti znaš da je to naš neprijatelj? Znam, kaže. Znaš da ga moramo porobiti, neprijatelj je. Znam! Pa kako ćemo napraviti mir onda? Evo, ja sam napravio mir, ja sam neprijatelja pretvorio u prijatelja. Nema drugog puta, prijatelji dragi. Možeš druge zarobljavati i vikati da su krivi, a na tebi će ostati duboka krivica i neprijateljstvo će uvijek ostati, i klice rata su uvijek tu. Europa je prepuna ratova. U njoj se stalno vode ratovi. Sjeverna Irska, Korzici, itd. nema mira dok god se čovjek ne udari u prsa i rekne: ja ne valjam. A onaj kaže: ni ja. hoćemo biti dobri? Hoćemo. Zagrle se. Ti si dijete Božje, i ja sam dijete Božje, pa što onda radimo, zašto se ubijamo?Čovjek koji je nemoralan, bez mudrosti, čovjek mu je bez nekog okusa, nema soli. Profanirana spolnost – jadni su to ljudi koji u spolnosti vide neki užitak, zadovoljstvo. Kao životinje kad se pare. Iracionalne boli Manjak djelaSam a u društvu – vičeš, svi su krivi u politici, svi, samo si ti dobar. Samosažaljenje i mrmljanje; Neprirodnost;Dakle, sve su to znakovi na kojima ćeš brzo prepoznati jeli to treba nešto liječiti.To je organski.

Kad su egzistencijalne boli, onda ćete vidjeti prvo da čovjek pati od neznanja. Prvi simptom. Drugo je nemoć, treće – nepovjerenje, četvrto je strah, užas, tjeskobe, besmisao to su ti znakovi i to su izvori na koje izlazi zlo. Čim je nepovjerenje, tu izlazi zlo.

Čim je neznanje, dolazi zlo. Drugo su bazični, osjećaj krivice, agresije, suicida, depresije, ovisnosti.

Egzistencijalni imaju neznanje, nemoć, nepovjerenje, strah, užas, tjeskobe i besmisao. Kad čujete da o tome govori, taj ima egzistencijalne bol i patnju. Bazične imaju: krivicu, agresivnost, depresiju, suicid, ovisnost. Prepoznati ćete, to je bazično nepovjerenje.

Cjeloživotni: uvrede, prijetnje, bolesti, smrt bližnjih, osama, starost, siromaštvo. Sve što se u životu događa. To se dogodilo kasnije nakon djetinjstva.

Kognitivni: Neznanje ili krivo znanje, devijacija, relativizam, sumnje, ideologije. Um i razum su prevareni, uništeni, onemogućeni.

Aksiološki: nemoral, poroci, prepuštenost zlu itd. očaj, razočaranje. Interpersonalni: svađe, mržnje, kletve, prijevare, ratovi, nepovjerenje, nepraštanje, manjak

kajanja. Sve ono što je između ljudi. Patnja jer te drugi ne voli. Osuđuju, prijete, viču na tebe. Čim se tako tuži, znaš kuda spada, gdje su izvori njegove patnje.

Religiozni izvori: ateizam, formalizam, nevjera, strah.

82



Filozofski: suprostavljanje transcendentalima, razaranje forme tijela odnosno duhovne duše, manjak spoznaje, odluke, djelovanja.

Organski: dostojanstvo pogaženo, ranjena savjest, ugrožen život, laž, nevjera, bez karaktera, ovisnost, ateizam, lijenost, taština, karijerizam, tjeskobe, besmisao, muka, uzaludna patnja, nepravde, poniženja.

Fenomenološki: nesretan je, škrt, zlonamjeran, nedomišljen, neizgovoren, otpisali su ga.Očajan, podložan, ovisan, zarobljen mislima, neodlučan. U kasnijem permanentnom obrazovanju ćemo to temeljitije prolaziti. Prema fenomenima sad zapravo pronalaziti gdje se nalazi patnja bol i muka. Čovjek nervozan, zarobljen mislima, podložan, ovisan, lud, poražen, nepametan, snužden, razočaran, mrzovoljan, pun straha, malodušan, slab. Sve je to posljedica jednog uzroka, sve to pokazuje gdje su izvori zla koje vi morate znati gdje ćete ih zatvoriti. Ako je netko nazadan, onda ćete mu pomoći u mislima da bude progresivan. Ako je povrijeđen, pokazati da Bog stoji na u njegovu životu na prvom mjestu i da mu on daje njegovo dostojanstvo. Ako je agresivan, pokazati da u tome nije budućnost. Ako se nekome osvećuješ ti sebe još dublje ranjavaš, to je samo gomilanje zla. Oprostiti je rješenje. Ako si bespomoćan, pokažeš mu još sve njegove sposobnosti. Imate ruke, gledate, govorite. Dobro jedete, spavate…pokazati bespomoćnom čovjeku gdje je njegova moć jer on zaboravi, vidi jednu bespomoćnost i vidi da je to sve. Kad se žena i muž svađaju: nikad te nema doma, samo piješ…lijenčina. Pa ženo: uvijek si rekla da sam ja najvredniji čovjek… Ta poopćivanja duboko bole. Uvijek si bio takav, znači otpisao te. Sad si pao u zlo? Operi se pa idemo dalje. Mužu, što volim kad si lijen, znam da ćeš biti marljiv. Opraštam ti i on se mijenja. Ženice, tko tebe ne bi volio kad stalno praštaš. Ima jedan čovjek, umjesto, netranscedentan, nedjelotvoran dakle, nedruštven, nepovijestan, osjeća se kao da nema povijesti iza sebe ni ispred sebe, neprirodan, sav umjetan, vidiš po njegovu licu da ne zna ni okrenuti glavom, ne zna kuda bi s rukama pa maše izvan horizonata. Sve su to simptomi teških duhovnih poremećaja. Mi smo nažalost stavili da je to psihičko područje onda smo medikamentozno ili psihoterapijski proveli a to ne ide jer se tamo isto samo rješavaju simptomi a ne izvori, izvori su na duhovnoj razini. To treba temeljita suradnja između psihijatra, psihoterapeuta i hagioasistenta. Da svatko prepozna svoju kompetenciju. Da ne bi hagioasistent rješavao ono što nije njegovo i obratno. Netko je zaostao, zao, prljav, grešan, depresivan, kriv itd. glup, neprijateljski, nekarakteran, toliko toga možete nabrojiti. Skala simptoma gdje se pokazuje duhovna stvarnost. Sve smo stavili da je to psihičko a nije, jer psihologija proučava ono što su simptomi čovjekove psihe i duše. E. Fromm kaže da je psihologija zaboravila psihu. Gledaju smo njihove mehanizme kako djeluje, radi. Kaže: morao bi, morao ovako. Psihologija ne ide do uzroka. Bitna je razlika između psihe, psihologije i filozofije jer filozofija traži posljednje uzroke nečega a psihologija simptome, one prve uzroke. Prirodne znanosti traže ove prve uzroke, što je uzrok da biljka raste ili ne raste. Filozofija traži one posljednje, tko je to zapravo postavio a gdje je život u biljci. To biologija uopće ne pita. Što je to život? Gdje je? Tko to pravi jabuku na stablu? Gdje su ti patuljci, zašto ih ne tražite? Zgodni su mali ljudi onda oni to prave . naprave nekoliko laboratorija, miješaju…mi kažemo, miriše ili ne miriše. Tko to napravi prekrasnu ružu? Ispod mog prozora ponovno cvjeta jedna prekrasna ruža, gledam je, i on mene, njiše se: kako si, bok mala. Pitam se, tko te je načinio? Tko te poslao meni? Gdje je ta ruža iz zemlje, kako ona zna koji njoj element treba da bi mirisala, da bi dobila tu boju, fine latice, tučak, prašnik, ludo je to. Ispod svega toga skriveno sjeme, život. Ideš unutra i seciraš i vidiš nema života. Gagarin prošao po svemiru i kaže da nema Boga. Ja bio u nebu i nema ga. A nije bio u svemiru a kamoli nebu. . bio malo izvan orbite.

Vrijeme ručka. Treba vam mir.

83



Kako ste mi pospani…Prijepodne smo imali dvostruki govor o dijagnozi. Kako ju postavljati. Praktični dio, pa teoretski dio. Stalno ćemo ovih dana prikazati kako možete dobro dijagnosticirati. Morate svakako naučiti onaj fenomenološki i organski dio, kako biste mogli ocijeniti čim vam pacijent dođe, nakon pet pitanja o čemu se radi. Da znate koju ćete terapiju. Pa prelazimo danas na terapiju.Prva je da sjednete i oslonite se leđima na stolicu, nogama na podu, zagledate naprijed svojim duhom ispred sebe i da vidite sebe odmorena, zdrava, da si kažete ja sam zdrav, bit će dobro. Recite to tri puta dok ne osjetiti da je duša to prihvatila i da možete mirno disati. To je znak da je duša prihvatila, zahvatila cijelo vaše tijelo da ono funkcionira zdravo. Sjednete na krilo Oca nebeskog, sjetite se kao što si svjestan svoje misli, svjestan si dobrote, svjestan si što je to ljubav, mržnja. Sjedi na krilo ljubavi. Tvoj Otac te htio, želio, čeznuo za tobom da živiš. On te postavio u život. Kad ti Bogu kažeš: smijem li na tvoje krilo? Čitav svemir drhti od sreće, radosti, slavlja: gledaj, ima jedan čovjek koji razumije da ga Bog voli. Sjedni, osloni se na Njegova prsa, osluškuj ritam Božjeg disanja i kucanja srca, prepusti se kao da si se otisnuo na ocean, odmaraš se, ramena se tvoja spuštaju, koljena nisu ukočena, vrat je otkočen, sve funkcionira fino, očni kapci su otkočeni, mirni, opušteni, uši, srce mirno kuca, život teče, zdrav u tebi. Dobro jutro. Ustati, da nismo noge izgubili, krvotok funkcionira? Tko je to spavao kraj vas lijevo i desno? Kako se zovete, gdje ste u kojem gradu, kojoj zemlji u sjeni koje katedrale? Što te dovelo, koji su bili argumenti da si morao putovati u Zagreb? Zašto ti je hagioterapija tako važna? ? što kaniš s ovim studijem u budućnosti? Jedna je Splićanka prije ručka rekla uz pozdrav i da je divno što postojim: ja ću biti vrhunska hagioasistentica. Skoro sam pao u nesvijest. Što ću onda ja biti? Obradovalo me jer još nikad nisam čuo da je netko tako prihvatio sigurnost da može biti vrhunski, iako je ona prvi puta na ovakvom studiju. Čestitam svakome od vas koji je svjestan da nije samo tijelo i psiha koji su vezani, ograničeni i umiru, nego i duh koji je besmrtan i koji je stalni projekt. Koji samo želi da ideš dalje, više, da budeš vrhunski, najbolji. Poželi to! Sjeti se: a gdje ćeš osnovati Centar za hagioterapiju u svojoj zemlji? Svi gnjave svećenike, biskupe, župnike. To je krivo. Hagioterapija nije religija, nije pastoralno djelo Crkve i svećenici vam ne trebaju ništa dati, nego, grad, selo, država. Gdje to svećenici daju liječnicima kliniku? Zna se tko je to dužan. Obično idu svećenicima: dajte nam sobu. Kažu: a tko ste vi? Ja sam bila kod prof. Ivančića. A tko vam je on? Studirala sam hagioterapiju. A što vam je to? uznemirite na taj način čitavo čovječanstvo. Umjesto da najprije radiš na sebi i da drugi zapaze i pitaju: od kud si tako uspjela biti skroz drugačija. Ti im ispričaš. Da, kako se to zove? Hagiografija? , što ti to znači? Koji su to principi, saznanja? Amo mi to kod nas načiniti, kako, pa ja sam ti u uredu gradonačelnika, nema problema. Sjeti se ponovno tko si ti i nemojte ići maleni ispod zvijezda. Čije si ti dijete? Tko je tebe stvorio? Nemojte nikada reći: neće to ići, tko će mi dati prostore, a kad ću ja završiti ispite, to govori samo đavao. Još gore reći, ja sam star/a. samo je đavao star. samo on nema budućnosti. Tko mu je kriv, neka se obrati. Svi koji su na duhovnoj razini su vječito mladi, godine ne znače baš ništa. Što je to živjeti 138 godina? Uspnite se na duhovnu razinu, samo promisli, tko sam ja? čiji sam ja? ja sam Božji, meni ništa nije nemoguće. Moj Otac ima svega u izobilju i sramota je da sam ja siromah. Ja moram biti bogat da bih cijeli svijet obogaćivao. Napravite to u sebi, to je sve hagioterapija. Ovo je drugi posjet, prvi ste bili jučer. Samo govori: uspjeti ću. Sigurno. Moj grad će imati centar uskoro. To uopće nije problem. Sad pogledajte lijevo i desno je li vaše kolege isto žele imati centar? Sjetimo se kako se izražava ljubav prema čovjeku? Čovječe, kolega, ti ne možeš ništa učiniti da te ja prestanem voljeti. Drugo, nemoj se truditi, svejedno te volim. Treće, lijepo je što ti postojiš. Probajte ono što je zgodno reći kolegi lijevo i desno, ako vidite da je nezgodno, šutite radije. Lijepo je što galamite, lijepo je što vaša ljubav galami da čuje cijeli svijet. Sjeti se, čijeg sam ja Oca dijete? Tko je moj pravi Otac? Tko je meni dao moju originalnost? Napravi odluku: od sada ću se vladati u skladu s mojim Ocem. Ja sve mogu, unatoč problema, poteškoća, zapreka na putu, ja sve mogu. Neću gledati na ono što me sprečava. Nego na ono što me vodi. Dobro uvijek pobjeđuje. Dobro uvijek ima zadnju riječ. Aleluja!

84



2. PUTOVI U PNEUMATOLOŠKO ZDRAVLJE

kako komunicirati pneumatološko zdravlje? Kako čovjeku pomoći da se ostavi zla a prihvati dobra? Kako pomoći da zatvori prozore i vrata i sve otvore zlu, a da pusti da dobrota, krepost, vrlina ulazi u njegov život? U hgth nema liječenja, zašto? Jer nema takvih rana kakve su to na tijelu. Ili čak na psihi, emocijama. da su problemi na čovjekovom duhu, manjak, nešto čega nema. Ako ti je netko odsjekao nogu onda ti ne možeš liječiti tu nogu. Nego ju ponovno uspostaviti. Zlo u filozofskom smislu, duhovno, manjak dobra. Zlo je manjak postojanja, ono čega nema. U hgth ne govorimo o liječenju, terapijama, ne govorimo o bolestima, nego govorimo o boli duhovne naravi i o patnji. Govorimo, kako bismo se dobro razlikovali od medicinara i psihijatrije, psihoterapije. Jer se događa da me oni stavljaju psihoterapiju. Pred pola godine izišao je Zbornik, hrvatskih psihoterapeuta gdje je prikazano, 50, 60, psihoterapija. Molili su da im održim predavanje iz hgth, onda su stavili da je to psihoterapija. Psihoterapija koja je nastala u Hrvatskoj i da je jedini hrvatski model prihvaćen u čitavom svijetu. Nisam se bunio. Zašto ? dobro je da oni tako misle, barem će upotrijebiti hagioterapiju u svojoj psihoterapiji i neće im naškoditi, nego biti korisno. Hgth nije psihoterapija u nikakvom pogledu. Kažu da ima preko 270 različitih psihoterapijskih metoda. Muller, njemački svećenik i bivši psihoterapeut, valjda je još, kaže: da im ima oko 600. svi kažu da ni jesna psihoterapija ne izliječi čovjeka, zato ih ima tako puno, jer ni jedna ne izliječi. One sigurno, pomažu pacijentu. Upućuju na ono što upravo radi hgth i što je pokušao Frankl s logoterapijom da treba jedna viša duhovna metoda, da je malo samo psihička razina, treba se podignuti još nešto više. Suvremeni trendovi u psihijatriji, psihoterapiji, pokazuju da ljudi sve manje bave psihoterapijom nego radije prelaze na medikamente, lijekovima liječenje. S jedne strane imaju uspjeh bar 30 – 40 %, drugo, puno brže djeluju. Jedna psihoterapija traje godinama a ne izliječi te. Lijekovi ipak mogu izliječiti, pogotovo ako je manjak u mozgu, mogu itekako dobro djelovati. To što neće ni hagioterapija to jako dobro će izliječiti mozak. Svi se upućuju više prema medikamentima a time se spuštaju sve više na razinu medicine, neurologije. Zato imate neuropsihijatre. Pokušavaju na oba načina. I medicina i psihijatrija, psihologija su načinili velike korake u istraživanju. Oni su neizmjerno pomogli pacijentima psihički bolesnima da ne budu proglašeni luđacima, koje se zaključavaju u podrume. Danas je to postala humana medicina. I kod najtežih agresivnih, psihičkih pacijenata. Svima treba čestitati koji su na tom području rasli. Sad će se osobito vidjeti koliko bude ova duhovna terapija tu još više pomogla. Iskustva su naša da možemo svakom psihičkom bolesniku pomoći. Ali ne tako da liječimo njegovu psihičku bolest nego da jačamo njegovu duhovnu dimenziju, da liječimo njegove duhovne traume. Onda kad je duh jači jer su izliječene njegove duhovne traume, tad se vidi da čovjek unatoč psihičkoj bolesti, funkcionira normalno i da može živjeti i raditi. Iskustva imamo i sa shizofrenijom i drugim teškim bolestima. U medicinskom pogledu, neizlječive bolesti razne vrste malignih bolesti isto tako kad nam ljudi dođu mi nemamo ništa s liječenjem tih bolesti, mi nismo tu kompetentni, ne smijemo se tu igrati. Ima ponekih koji ne znaju što je hgth pa misle da mi liječimo fizičke bolesti, onda misle da se pravimo važni, pa da varamo ljude, jer se tako to ne liječi. Ograđujem se od svakog vašeg govora, mišljenja, vaše pobožnosti, mi nismo medicina, ni psihijatrija, ja nikada kao hagioasistent ne smijem liječiti rak i ne smijem liječiti psihičke bolesti. Treće, (a di su prva dva?) ja nisam u hagioterapiji nikakav svećenik da tako kažem, nikakav pastoralni djelatnik, ja ne smijem molitvom liječiti pacijente koji su bolesni duhovno. To može svećenik, tu se radi o evangelizaciji. Morate se dobro čuvati tih

85



krajnosti, često ljudi jer ne znaju dobro hagioterapijske metode, ne znaju mehanizme duhovne duše, pa se radije upute na molitvu i slično. Molitva ne pomaže u tom pogledu. Molitva nije da liječi duhovne bolesti, one se liječe po zakonima koje je stvorio Bog u našoj duhovnoj dimenziji, duhovnoj duši. Morate to dobro znati. Isus Krist nije došao da liječi duhovne bolesti, nego da čovjeka spasi od njegove otkinutosti od Boga i da ga ponovno spoji na ono temeljno što je u njemu. Isus nije liječio bolesti zato što bi rekao, došao sam na svijet da liječim fizičke i psihičke bolesti, time se ništa ne rješava. On je liječio te bolesti samo zato da dokaže, ja imam vlast nad njima jer sam Bog a ne samo čovjek. To su temelji fundamentalne teologije koje morate dobro poznavati. Događa se to kao u alternativnoj medicini kad ljudi ne uspiju u psihijatriji, psihologija, psihoterapiji, onda se dadnu na okultne prakse, magijske, bioenergetske, reikie, upropaste čovjeka, jer ga predaju jednom stranom duhu koji ga razapinje i koji ga uništava, tu morate biti oprezni. Ne smije nikada hagioasistent umjesto da ide svojim putem upotrijebiti pastoralni ili psihijatrijski ili medicinski posao. Ne. Naše iskustvo je samo ovo, kad ja temeljito radim svoj posao, posao na razini duhovne duše, kad ja dobro poznajem mehanizme i tu pomažem čovjeku, tad se čudesno događa da se bar 30, 40, 60 % bolesti izliječi, zašto? Jer su simptomatske, jer su uzrokovane na duhovnoj razini. Normalno, kad ja izliječim uzrok tih bolesti one se dalje lako izliječe. Zato je normalno da nam dođu ljudi s rakom pa se izliječe. Imam bezbroj slučajeva, kad ih naučim oprostiti, pogotovo gdje on ne zna već da nije oprostio i kad temeljito oprosti nekome, od roditelja, kome nije nikada oprostio, rak odjednom nestaje. Čude se i liječnici i oni. To je normalna stvar. To je mehanizam duhovne duše. Zakonitost duhovne duše. Zato što konvertira taj veliki stres, ta teška trauma nepraštanja je konvertirala na tjelesnom području i stvorila rak. Kad je toga nestalo, rak nema više zbog čega odlaziti, rasti, on se liječi. Tako isto psihičke bolesti. Shizofrenije i sl. imamo takva iskustva. Depresije, vrlo lako nestaju, suicidi brzo se riješe a na psihijatrijskom području nemate rješenja. Morate se strogo pridržavati svojih kompetencija. Ne ići na druga područja. Nije dobro ako pobožni ljudi studiraju hagioterapiju. Oni prijeđu granicu i bave se svaštarijom. Jer lakše ti se pomoliti, ovdje ondje i gotovo a time ne pomažeš jadnom čovjeku. Što vrijedi, on tamo mrzi a ti moliš: Gospodine, izliječi ga. A on: kako ću ga izliječiti kad nije oprostio? Ti moraš najprije kognitivno pomoći, vidiš zašto treba oprostiti, kako se može oprostiti, ti moraš njemu pomoći da mu doneseš oproštenje, moć, slobodu, opraštanje. I kad to doneseš ne trebaš ništa moliti, gotovo je. Mi smo krivo naučili da sve gledamo u molitvi. Isus nije rekao, molite i sve će vam se riješiti. Nije rekao, molite pa ćete ozdraviti, ne nigdje. Ali, vjerujte pa ćete ozdraviti, a vjera je nešto drugo. Mi brbljamo, molite a bez vjere. Tako da vam to ošto i jasno kažem, čuvajte se kompetencije i granica, čuvajte granice. Ne prelazite granice. Ti možeš kao vjernik moliti za bilo koga ali to je tvoja privatna stvar to nema ništa s hagioterapijom. Može li neki lijčnik kad ima tbc da mu pacijent ozdravi, to nema veze s medicinom, on je vjernik pa zto moli. Nemojte miješati hgth sa svojom vjerom, religijom, s odnosom s Bogom to nije isto prijatelji. Ni sv. Franjo nije liječio ljude, zašto ti hoćeš? Nisu sveci liječili, jer naša vjera nije da liječi fizičke ni psihičke bolesti, apsolutno ne, što vrijedi ako dođem u bolnicu u Zagreb i imam karizmatsku snagu: ustajte, idite zdravi kući. To bi bio kriminal. Psovali bi još jače. Što mi vrijedi izliječiti čovjeka fizički kad ga nisi promijenio duhovno da on postane novi čovjek? Isto tako psihijatrijski. Hgth ima svoje duboko korijenje, velike zadaće zato nemojte svaštariti. Radite ono što je. Jer mnogi mi pokvare hgth jer pretvore u molitvu. Onda napadaju župnike da im daju prostore, onda ovi kažu da su ovi ludi neki ljudi, tko je ove ljude stvorio. Oni kažu, prof. Ivančić, a on suprotno kaže. Znaju oni da Ivančić kaže ne. Svi koji ste pobožni, odstupite danas iz hagioterapije. Jer ste krivo pobožni. Pobožni budite na svom religioznom području. Volite Boga svim srcem. Hagioasistent mora duboko biti poveza s Bogom da bi mogao pomoći pacijentu, mora bit ne samo svoj duh da izliječi nego Božji duh u njemu bude, da iz njega struji sloboda prema hagiopacijentu, ali on to ne smije reći, to se mora djelima dokazati. On to ne smije tako liječiti. Ako jedan liječnik liječi pacijenta, koji ima slomljenu nogu, onda u neće doć pa onoga koji ima slomljenu nogu načiniti liječnikom, onda mu izliječiti nogu, jeli da da ne? Zašto vi silom

86



hoćete molitvom, on mora vjerovati u Boga da bi ga izliječio, to su gluposti. To rijetki shvaćaju. Tražim obraćenje od svakoga tko želi biti hagioasistent. Duhovno područje je stvorio Bog, to je sveto područje. Najsvetije, po tome smo Bogu slični. I sa svetošću i strahopoštovanjem idite unutra. Ali to nije religiozno područje. Religiozno područje je jedan dio duhovne strukture i duhovnog organizma. Svaki čovjek je već povezan s Bogom ali ta povezanost s Bogom ne ide za tim da liječimo čovjeka, nego da ga spasimo. A to je nešto drugo. Nije lako što govorim jer se uvijek nađe ljudi, koji kažu: ja sam molila, i meni se izliječio. Pa, to je tvoj problem. moramo biti pošteni, jer svaštarenje ubija ljude i naravno da će se buniti i svećenici, psihijatri i medicina kad radite njihove poslove i to nestručno, krivo, upadate u njihovo područje. Kao da si upao u tuđu zemlju i vodiš rat. Tko to ima pravo reći: mi ćemo moliti za vaše pacijente a oni će ozdraviti? Reći će, pa vi ste ludi. Zvat policiju i ajde na psihijatriju. pa se na psihijatriji moli. Svi vi koji mislite da je hagioterapija molitva, krivo imate. Molitva se događa u našem religioznom odnosu prema Bogu, onda kad sam ja u Crkvi u euharistiji, kad sam s Bogom povezan. Nemojte upotrebljavati boga za svoja ozdravljenja. Bog nije liječnik. On je ljubav koja tebi pomaže da se možeš izliječiti. Zato je tebe izabrao. Jedni su liječnici, drugi su psihijatri, treći su hagiopacijenti. Pametnom sto riječi dosta.

Kad se radi o putovima prema duhovnom zdravlju. Imate 6 točaka:

1. TEMELJNI PUT: U hgth postoje tri koraka koja morate napraviti. Kad se napravi dijagnoza,

morate put SPOZNAJE. Motate hagiopacijentu najprije objasniti što se to njemu dogodili, zašto, objasniti mu. To je kognitivni ili moralni put. I treće, pokazati mu kako može doći do ozdravljenja. Važna je ta nada, u toj spoznaji. Svaki hagioasistent mora pola sata prije nego radi s hagiopacijentima, mora biti u vezi s Bogom. On mora imati svoga hagioasistenta. A to je Otac nebeski. I Isus iz Nazareta, moj veliki prijatelj. Samo Isus i Bog Svemogući. Pola sata s njime. Mora izliječiti u sebi ono što kani dati drugima. U hgth se komunicira, daje, ide se dati. Ja ne liječim oholost, nego dajem poniznost. Ne liječim mržnju nego dajem njemu ljubav. kako? Tako da mu najprije opišem što je to ljubav. opišem, zašto je mržnja njega razorila, objašnjavam dok on ne dobije motivaciju da se odluči, to je važno. Morate tako dobro objašnjavati, da on sam kaže iz sebe, pa dobro, hoću, razumijem. Morate mu reći čemu je njegov problem, kratko mu reći, a onda, kako se može izliječiti, kako može doći do svoga zdravlja i reći to je taj put, ne boj se. Argumentirano tako dobro reći da on bude motiviran reći, da. Jer, bez njegovoga – da, ne možete mu pomoći. Čovjek je sloboda i ima se pravo zatvoriti onome što ti od njega hoćeš činiti. Moraš mu pokazati vrhunsko strahopoštovanje, objasniti to je njegov, hagio, prostor duhovne duše, svet, kao što je Bog svet. Hagioasistent mora držati tajnu jednako kao i svećenik u ispovjedaonici. Vrhunsku tajnu, nikome ništa reći što ti je hagiopacijent govorio. Tu se radi o najintimnijim predjelima čovjeka, najsvetijim, najranjenijim predjelima, najbolnijim. Hagioasistent mora najprije spoznati, dobiti sigurnost: ova osoba je diskretna. Njoj mogu sve reći. Ona me poštuje, voli. Poštovanje dakle, i ljubav i povjerenje hagioasistent mora načiniti kod hagiopacijenta. To je prvi dio, spoznaja. Probuditi u hagiopacijenta, slobodnu odluku da on hoće biti zdrav, to morate jako paziti, ne dolazi se tako lako do toga da hagiopacijent hoće ozdraviti. Ima ljudi koji neće! Jer im je bolje kad su bolesni, onda ne moraju ni raditi, ni odgovarati, svi ih žale, oni spavaju. Može to biti a ima i nešto drugo, još teže, da rijetki hagiopacijenti osobito kad su kršćani, ne vjeruju da bi oni trebali ozdraviti. Kršćani, gotovo svi misle da Bog hoće da oni nose svoj križ, i da Bog želi da ti budeš bolestan, pa će neko dobro izići iz tvoje bolesti. Toga se morate jako kloniti. Bog nikada ne može željeti duhovnu bolest. Nikada ni fizičku bolest. On dopušta zbog zla, da ona dođe i zbog slobode čovjeka. On ne želi nikakvu bolest ali duhovnu

87



nikad ne može. Ne može Bog željeti da ti činiš grijeh. Da ti činiš zlo. Da ti mrziš. Ne može Bog željeti da tebe drugi mrze da te vrijeđaju, nikada, onda bi Bog bio zao. (kraj dvanaestog cd)

13. cd

pred 6 mjeseci kad mi je došla jedna gospođa na preporuku jednog franjevca da ima rak, teški, da je bila i u Americi, pregledavali i rekli da se to ne može spasiti. Rak je takav da je ona na samrti. Imala je teške bolove, cijelo tijelo obavijeno kako da joj anestetički pomognu da ne boli, polijepljeno po sebi. Prvo što je bilo, pitao sam je: da li želite ozdraviti? Njezin odgovor je bio: ja to ne znam. Rekoh: vi to ne želite? Ja ne znam da li Bog želi. Pa zašto Boga stavljate u kriminalce. Kako – kaže. Pa zar vas nisu učili da nekad Bog zna da će tebe neka bolest dovesti do dobra? Ne, reče, mene nikada. Isus nije nikada mislio da je dobro da ga Juda izda. I da je dobro da lijevi razbojnik ne moli za oproštenje. To nikad nije rekao. I da je dobro da farizeji ostanu onakvi farizeji i formalni vjernici, nikad. A što vi želite reći, pita ona mene. Gospođo, Bog samo apsolutno jedno želi, da vi ozdravite, vi ste Božje dijete, je li jeste? Jesam! Koja to majka želi da joj dijete bude malo bolesno pa će onda biti dobro? Tko je to još liječio bolesnike pa ga napravio boljim čovjekom? Jeste li ikada vidjeli da je netko iz bolnice izišao bolji čovjek, manje grešan, vjeran muž? Nisam. Što vi zbilja mislite da Bog želi da ja ozdravim? Gospođo, apsolutno, i Bog i ja, samo vi nećete. Onda počne skidati gornju vestu, pa donju. Što je gospođo? Menije vruće od te spoznaje, ne mogu to podnijeti, predivno, zbilja Bog želi? Da, gospođo, dosta je te vaše bolesti. Navalila joj krv, i mi smo završili hagioterapiju, ona otišla doma, nije mi se više javljala, ne znam gdje je na nebu ili na zemlji? Meni je bilo to toliko upečatljivo, koliko smo zarobljeni krivim neevanđeoskim uvjerenjima, kako nas to ubija. Pronađite mi bar jedan slučaj u evanđeljima kad su ljudi molili da im je Isus rekao, ne, za tebe je bolje da budeš bolestan. A za tebe, ti možeš malo. Mi smo pobožniji i pametniji od Isusa, što taj Isus ima nama reći. Tu je cijeli problem. Valjda mi znamo što je bolje. Što je ta lažna poniznost, pobožnost kršćana, ubija ljude. Ne, ja sam samo pobožni grešnik. Pa onda idi u pakao, što ću ti ja. Koliki dolaze na moje sastanke, četvrtkom, slijepi ljudi pa ih pitam, da li želite progledati? A ne, meni je dobro i ovako! Rekoh – vidim. Što mislite, želi li Bog da vi ozdravite? Pa ja mislim da je Bogu drago da ja nosim svoj križ. Rekoh, vi ste njemu križ a ne sebi. Objasnim im, pokušajte moliti da ozdravite, vjerovati, kao svi slijepci oko Isusa, dvostruko ćete napredovati. Prvo, kad molite, sve više vjerujete, vaš će duh biti zdrav, ozdraviti ćete duhovno, a drugo, dogoditi će se vjerovatno i da progledate! Neće i neće! Oni radije dolaze slijepi i ne vide ništa. Uvijek me to žalostilo. Uvijek odgovor: Bog mi je dao taj križ i neka bude. Rekoh, Bog daje bolest da ozdraviš ne da ostaneš bolestan. Bog dopušta grijeh, ne da bi ostao u grijehu nego da se pokaješ i budeš čist. A ne, ona hoće ostati u grijehu. Ja sam u paklu i meni se to sviđa. U hagioterapiji morate biti strahoviti razboriti, razumni, normalni ljudi. Oslobodite se lažnih pobožnosti, lažnog kršćanstva i vjere. To nije vjera u Boga i moga Prijatelja iz Nazareta. Moj prijatelj je drugačiji, on je genijalac. Njega su zvali da je on pijanica, proždrljivac, On kaže, ne, neka mudrost pokaže tko sam. Kažu, Ivan Krstitelj je postio a on ne posti, kaže, pa ja sam normalan čovjek. Ivan Krstitelj nije pio a on je pio normalno pa ostavio nam vino u euharistiji da pijemo, jel? ali i Njegovu Krv uz to. Prekrasan dakle spomen čin. Kršćani su uvijek pobožniji od Isusa. Isus ne ide na pričest a oni idu, Isus nikad nije išao na ispovijed, a oni idu. Isus nije na nedjeljne mise a oni idu. Shvatite na kojoj je Isus strani? Pobožnih ljudi ili normalnih ljudi? Kako mi se sviđa kad čitam Njegovo Evanđelje, kako mi je užasno slušati od pobožnih vjernika kad pričaju o Isusu. Kad pitam ljude, je li ti voliš Isusa? O, da. Jeste li kada pročitali što iz Svetog pisma? Pa nisam, ja imam molitvenike moje bake. Je li praštate drugima? O, neka oni meni oproste. kad mi ljudi dođu na ispovijed. Kad si se

88



ispovjedio? Pred 20 godina. Onda imate puno grijeha? Nemam ja nijednoga. kako nemaš nijednoga? A ne, to moja žena mene tenta, ona griješi. I Isus je rekao i pravednik sagriješi sedam puta. E, ja ne! Rekoh, ja sam svećenik pa sagriješim bar 14 puta na dan. A vi ste grešni. ne preostaje mi drugo, nego pitam, jeste kome što ukrali? A od čega bih živio – kaže. Jeste psovali? A moj velečasni, kako ćeš drugačije govoriti nego s psovkom? Da li s nekim ne razgovarate, mrzite? Ne valjaju ljudi, nitko ne valja. Što ću drugo nego mrziti. Jeste li možda krivi da ste abortirali dijete? Oh, ne jedno. Vidiš najednom hrpe toga. Pa jeli vidite što ste sagriješili? A eto, kaže. Onda ja ispadnem kriv jer sam to njemu išao čistiti Ja još nisam vidio da je ijedan pobožan vjernik ili pobožnjak da je svet, ni milimetar ne napreduje u svetosti. Groza me uhvati. Onda da ja moram takvima propovijedati. Velečasni, morate ovo reći, ono, onako. Oni mene uče. Rekoh, tko je ovdje velečasni? Ta problematika može lako pasti i u hagioterapiju. Prepuni ste svega a mislite da ste netko i nešto. Ponizan biti to ne znači ponižavati sebe, biti ponizan, znači u istini stajati, znači, realan biti, onako reć, takav sam. Pogriješio si! Ma jesam brate. Ali ti si odličan. Ma jesam i to. To je ponizan čovjek. Grešno je ponižavanje, ma nisam ja, ja sam nitko i ništa. Ma što lažeš kad vidim da si ti više u sebi nego dragi Bog. Bog je u meni. Joj, što je teško s ljudima. To su zapravo hagiopacijenti. Oni najteži. Te ćete teško izliječiti. Jer oni su pametniji i od Boga i od vas. Dobro odijelite svoj religiozni život, živite duboko spojeni s Bogom, s Njime u prijateljstvu, s Isusom, poznajte ga. Čitajte, znajte, to je vaša struka. Nemojte od pacijenta tražiti da on to bude. A njemu prenosite duhovno zdravlje. Pustite da Bog u njemu slobodno djeluje, nemoj ga ti tjerati da bude kršćanin, Židov, neka bude što je, što ga je Bog stavio. Kad ti njemu promijeniš duhovnu dimenziju, on će vidjeti, postati vjernik bolji od tebe, nemoj ti biti nekako sektaš. Prvo je spoznajaDrugo je slobodna odluka – pacijent mora biti motiviran za slobodnu odluku, hoću!Treće, djelovanje – amo onda kad hoćeš. Prvo se sjeti tko je tebe stvorio, drugo, tko je bio u cijelom tvome životu. Treće, to je sve tzv. temeljni put.

2. VRSTE PUTOVA U PNEUMATOLOŠKO ZDRAVLJEa) egzistencijalni put. Kad vidite da netko pati od besmisla života, kada dijagnosticirate da netko ima užasne strahove, što će od njega biti? Kad i dg otkrijete da ne može nikako vjerovati da je njega Bog stvorio nego da ga je netko ubacio u svijet. Kad otkrijete da se netko boji i ima užasnu sliku Boga, da se užasno smrti boji, ne vjeruje da će to biti dobro poslije. Kad ne može vjerovati da mu je oprošteno. Čovjek se osjeća kao da nema tla pod nogama, shvatite da ima tešku egzistencijalnu bolest i morate mu pomoći na tom putu, samo tako da ga hitno povežete sa Svemogućim. Takav koji se boji Boga, tu uopće ne smijete spomenuti: Bog. Nego mu reći: gledaj cvijet, tko je to tako dobar da drži ovaj cvijet da raste, tko to djecu donosi na ovaj svijet? Kako to da ovo sunce sjaji, nitko ga ne mora platiti. Kako to da svi imamo vode, nitko to ne plaća, imamo zrak, besplatno dišemo, netko je bio dobar. Probuditi tu svijest da postoji neizrecivo velika dobrota i da je to bezuvjetno, svatko uživa tu dobrotu, moj Otac i dobrima i zlima daje sunce i kišu, kaže Isus. Zato što si čovjek, tebe Bog voli. Što manje riječ Bog spominjati jer ćete ga opet povrijediti u tom egzistencijalnom putu, jer svi imaju loše slike o Bogu. Nego, ili Otac, ili Stvoritelj ili jednostavno govori: dobrota. postoji Ljubav, ta Ljubav tebe voli. Svatko reagira na takav govor. Još je važno da takav govor bude pun slika. Ako imate sliku u sobi da mu pokažete, majku s djetetom, cvijeće kako raste, kiša, zelena šuma, livada, djeca u igri, ptice u letu. Slikovito se duh njegov napunja sigurnošću da je priroda prepuna ljubavi, dobrote, ljepote, istine. Ako je netko ovu pticu cijelu zimu hranio da ne ugine, onda sigurno taj i mene voli. Ako se ovaj cvijet, šuma, pojavila bez ikakvog ljudskog zahvata, onda ima netko tko to zahvaća i ljubi. Ako ova naša djeca tek počnu hodati, i prežive i opasnosti stavljanja ruke u struju i nož u ruke pa se poreže, otvori plin pa se uguši, ako to dijete sve izbjegne onda ima netko tko to dijete čuva. Ima netko tko se brine. Povezati

89



ga, da ima netko tko je tebe stavio u svijet a ne ubacio. Dao slobodu i na tebi je hoćeš li prihvatiti s povjerenjem da te taj voli ili ćeš reći: ne vjerujem ti, ti koji si stvarao svijet. Vraćam ti kartu za život. Može se argumentirano pokazati sva ljepota ljubavi, istine, dobrote. Kad rekneš: ja sam već 50 godina star kao hagioasistent pa Bog me čuva, kako neće vas, joj, Bog, ta riječ. Stvoritelj me čuva. Netko me čuva i štiti, taj netko vas voli. Ako je netko naučio majku da voli svoje dijete, i dijete da ljubi majku, znači ima ljubavi, svijet je prepun ljubavi. Jeste li promatrali cvijet? Besplatno tamo stoji to cvijeće. Ono uživa da te ponudi mirisom, ljepotom, bojama, nježnošću. Važno je čovjeka povezati s bezuvjetnom ljubavi, koja je u trenutku začeću njemu dala njega. Objasnite mu da je on dobio svoju osobnost od nekoga, da to nisu mogli dati roditelji jer uopće nisu znali ni mislili ni naručili svoje dijete.

b) bazični puttu su teške duhovnih 5 patnji.KrivicaOvisnostDepresijaAgresijaFizičke i psihičke bolestiSuicidalne sklonostiKako pomoći takvome koji je imao teško djetinjstvo i ostao bez bazičnog povjerenja?Treba ga poučiti, da ga roditelji, ni voljeti, ni željeti ni naručiti, nemoj ih optuživati. Nemoj očekivati da su oni trebali biti dobri. Ni tvoja majka ni otac sigurno nisu imali lagano djetinjstvo, nemoj ih osuđivati, prosuđivati. Oni tebe vole, imali su i oni teški život2Što misliš, tko je tebi načinio tvoju glavu? Oči? Ruke, noge? Na taj način dovesti čovjeka i čvrsto ga isvrstiti u tome da je njegovo djetinjstvo bilo ispunjeno neizmjernom ljubavlju. Ako je kršćanin, recite da u Katekizmu piše: duhovnu dušu ne produciraju roditelji. Nju stvara Bog svakom čovjeku u trenutku začeća. Bog stvara besmrtnu duhovnu dušu. U stvaranju čovjeka sudjeluju, otac, majka i Bog. Bog je tvoj pravi otac. Otac i majka ti dadnu ono što je zemaljsko, prah, materiju a Nebeski Otac formu, ono po čemu si čovjek, duhovnu dušu. Važno je, osloboditi i od krivica. Dobro je upitati ponekad, bili ti mogao oprostiti svojoj sestri, bratu, prijatelju ako te povrijedi? Zar se ne bi pomirio? Bi. Vidiš, pa i oni koje si ti povrijedio, i oni tebi opraštaju vrlo rado. Ako je čovjek vjernik nije problem, i Stvoritelj, On je tvoj Otac i on ti oprašta. Možeš reći i, Stvoritelj uživa u praštanju. Uživa da ti oprosti, jer zna, da ti praštanje donosi snagu, život, ljubav i slobodu. Ako je vjernik, dosta da mu kažeš za desnog razbojnika, izgubljenog sina, grešnicu Magdalenu, Petra koji ga je zatajio, Zakeja koji je bio najkorumpiraniji čovjek, Nikodem, koji mu je po noći došao jer se bojao po danu jer bi drugi rekli, aha, i ti si njegov. Vidiš kako On prašta. Isus kaže: ako ti oprostiš i tebi je oprošteno. Amo pronaći nekoga kome bi ti mogao sad oprostiti? To možete onda i ateistu, pripadnicima drugih religija reći: vidiš, kad oprostiš osjetiti ćeš da si i ti čist jer je od tebe otišla mržnja. Čim ti praštaš i tebi se prašta. Ti stvaraš prostor slobode. u bazičnom putu treba paziti jer su postali ovisnici, većinom ćete među njima imati teške ovisnike, droga, alkohol, cigarete, hazarne igre, grijehe, nemoć da bude vjeran i u braku i igdje, na poslu. Ovisnici su ti ljudi obično. Manjka im povjerenje u bilo koga. Da bi zaboravili taj nutarnji i egzistencijalni strah. Jer kad čovjek nema povjerenje ima strah, zato su otišli u ovisnosti, droge, alkohola, cigareta itd. Liječi se na ovaj način, najprije podignete osobnost, dostojanstvo te osobe. Vi ste dragocjeni, vi ste osoba, vi ste čovjek, gledajte kako imate lijepu glavu, lijepo vam stoji vaš nos. Imate lijepi vrat. Zgodni ste. Pokaži mu što je na njemu dobro, tad se osvijesti pa rekne, dobar sam ja. Budite jednaki kao onaj seljak koji je prodavao kravu. Kako tko dođe pita kakva je krava?

90



A ne valja zato ju prodajem. Dođe drugi, što je s kravom? Ne valja, puno jede. Je li daje mlijeka? Ne daje ništa, zato i prodajem. I svi odu. Dođe cigo, to su naši dragi Romi: čuj, bolan, pošto krava? Jeftino, što vrijedi kad ne vrijedi ništa. Pa ti si lud. Nećeš nikada prodati kravu, daj da ti ju ja prodam. Cigo stane kraj krave, dođe prvi čovjek: kakva je krava? Mnogo dobra! Nema bolje na svijetu. Je li jede puno? Mnogo malo, kaže. Je li daje mlijeka? Ne moš´ da popiješ u dva dana. Reci mi pošto prodaješ? Ma, mogu ja i jeftinije ali ona vrijedi i više, zato bolje što više. I kad je seljak čuo kako je krava dobra, kaže on cigi: ne cigo, neću da je prodam kad je tako dobra. Vi svi morate biti cigo, kao hagioasistenti, hvaliti hagiopacijenta, ovo ti je lijepo, ovo imaš dobro, vidiš kako si ovdje sposoban. Pa gledaj kako lijepo govoriš, vidiš kako ti hoćeš biti drugačiji, napravio si kuću, obitelj, djecu, sebe, pa ti si divan. On će uzeti torbu i otići kući i reći: pa ja sam zdrav. Bitno je da kod svakog čovjeka napravite obrat. Svaki čovjek je na negativnom, osobito suicidalni, ovisnici i drugi, oni svi sebe podaništavaju, svi sebe gledaju negativno, ponižavajuće. Ti ih moraš okrenuti. Oni su dragocjeni, možda u nečemu nisu uspjeli, ako netko u nečemu nije uspio, nije u svemu neuspješan. Ako pogriješi u jednom pa nije u svemu zao. Čim okreneš čovjeka, odmah on vodi kravu kući. Drugo morate pomoći, grižnju savjesti, o tome smo rekli.A treće, kod bazičnog puta, obavezno pomoći čovjeku kako da nađe svoj talent, kako da izvuče svoju sposobnost, kako da počne nešto raditi. Hobi i sl, ali mora nešto početi raditi. Frustracija i grižnja savjesti i nedostojanstvo dolazi od toga što nije izvukao svoj talent, ne daje svijetu ono što treba, što nije odgovorio Bogu na poziv koji mu je dao te talente, što sebe nije razvijao, osjeća se nekoristan, nikakav i zato zao i bolestan. Moraš mu pomoći kako da počne raditi nešto, djelovati, razvijati se.

c) cjeloživotni puttu nastaju dvostruki problemi ili kad mene netko povrijedi i da ja nekoga povrijedim. Boli i jedno i drugo. Mi gledamo da su grijesi samo kad povrijedim Boga. Ljudi mene uvrijede onda idu na ispovijed i kažu, oprošteno mi je. Kako ti je oprošteno kad ti ja nisam oprostio? Pa mene si povrijedio. Ljudi su tako smiješni. Isus nije bio takav. Rekao je ako donosiš dar na oltar idi najprije izmiri se tamo ako netko ima protiv tebe i ti protiv njega. Onda dođi pa služi misu. Mi kažemo ti meni ne moraš oprostiti ja sam bio na ispovijedi, ja sam se pričestio. Isus kaže, e nećeš. Ti dobiješ hostiju ali Isusa ne. Jer si mu spriječio put. On je ljubav a u tebi je mržnja i laž. On je istina a ti lažeš. Nema puta laži na životnom putu. Pazite jako dobro. Morate biti svjesni, ako sam ja tebe povrijedio ja moram tebi reći oprosti. Kako? Tako da ne idem tebe, jer ako idem tebi, napraviti ću još gore. Jer ti si ranjen i mene boli savjest, i ako idemo zajedno, raspaliti ćemo se još više i opet početi svađati. Ne to. Sjednem u svojoj sobi i mirno u duhu znam da si ti sa mnom jer duh nema granica, duh nije vezan za prostor i vrijeme, ja znam da je naš duh povezan i samo kažem: žao mi je hoćeš li mi oprostiti? Jako mi je žao što sam te povrijedio. Nikada to više neću učiniti. Osjetiti ćete duboki mir, olakšanje kao da ste skinuli 100 tona sa sebe. To tako duboko liječi. Naučite sami moliti za oproštenje. Najveći su grijesi jer mislimo: mi smo dobri a drugi ne valjaju. Volim kad govorim s nekim od svojih kolega pa kritiziramo politiku, crkvu, kulturu, ljude, i na kraju zaključimo, zamisli kad bi samo nas dvojica bili na svijetu, ovo bi bio raj. Kako smo naivni. Izdaleka mu reći, oprosti mi. Pogriješio sam. Ako ste zajedno pa si ga sad povrijedio, joj oprosti, krivo sam rekao, nisam to htio. Kako to duboko liječi. Mi smo obično oholi pa to reći, ne imam ja pravo, rekao sam, da rekao sam ,neka bude. Pa dobro, idi u pakao. Pa neka idem u pakao pa što onda ali sam rekao i on je meni reko. On mrzi, ja mrzim, što me briga. Ako on ide u pakao pa što ne bih i ja. makar ćemo dvojica biti. Ali mu uvijek reci da je u paklu svatko sam, pakao je prepun samica, jer nitko nije sposoban govoriti, jer toliko si ti uništio taj tvoj sir da je tek ostalo na zadnjoj rupi tako malo sira, to tek da životariš a ne živiš.

91



To je pakao. Pakao znači da si toliko grijesima istrošio sebe, svoju duhovnu dušu da postaje nesposobna čeznuti, željeti, imati vizije, biti koncept za budućnost, biti netko tko se može mijenjati. Ona ne može ništa, ta nemoć je užas. Ti još živiš a ne možeš nikuda. Nikud ne možeš, ništa ne možeš, ne krećeš se a tu si. Pokajanje je zato nešto neizmjerno. Nema čovjeka koji ne griješi. Koji kaže da ne griješi, on je najveći grešnik. On ima hrpe grijeha u sebi. Lažac je koji kaže da je bez grijeha. Biti pravi, zdravi čovjek znači, stalno se znati kajati, stalno reći oprosti, uh, pogriješio sam, žao mi je oprostite mi. To je jedini pravi način. Ne mogu drugačije sačuvati svoje lice ni ruke čistima nego jedino da ih perem. Ne postoji mogućnost da ruke uvijek budu čiste. Možda da ih staviš i grob, tamo će doći crvi i onečistiti ih. Samo perući možeš biti čist. Samo kajući, ti si uvijek čist, slobodan. To je prvi korak. Znati moliti za oproštenje. Rijetki su koji to znaju, svi smo oholi, čudni smo mi to, usput ćemo reći oprosti a poslije grr. Djecu naučimo, ajde reci teti, oprosti. Neću! Reci teti, oprosti! Opocti dijete mora misliti, ja izvana stojim a iznutra sjedim Ne može se nikoga natjerati da bude dobar. Nema pedagogije koja može učiniti čovjeka drugačijim i boljim. Postoji samo sloboda ljubavi, koja kaže, dijete drago, oprosti mami, pogriješila je mama. Joj tata je krivo rekao, jako mi je žao sine, ne moj se ljutit, molim te. Kad pogriješi, ma sine, razumijem te, opraštam, ja sam u tvojim godinama bio još gori i dobar sam izrastao, zar ne. Ti ćeš biti takav. To je lijepo. A ne vikati i lupati po njima. Moliti za oproštenje i oprostiti, to je temelj cjeloživotnog puta. Ne možete bit s ljudima da vas stalno ne vrijeđaju i da stalno vi njih ne vrijeđate. To je nemoguće. Mi moramo razgovarati, ali uvijek nešto tresneš. Ako naučite u sebi biti imuni od toga da vas vrijeđa, kad vam rekne, vi ste takvi, nasmiješ se i kažeš, ma još sam ja gori. Ti si se riješio. Kad te hoće povrijediti, ti kažeš, ma da, kako ne. Ja to učim i naučio sam i vidim, ne može me povrijediti da hoće. Ja se u sebi smijem, a oni pate jadnici. Pa kažem, ne moraš ni ti. Kad nisam ja se povrijedio. Postoji jedan imunitet u kojem ti shvaćaš, ni jedan čovjek tebe ne poznaje, što god ti kaže, krivo kaže o tebi, kaže, djelomično, ti sebe malo više znaš a tek Stvoritelj te potpuno zna. Što god ti kaže, možeš reći, opet si pogriješio nisam to ja. zato najbolje napraviti vic, ti jedeš više nego ja, ma jasno, napravim više kolača nego ti. Nasmijati se, to je rješenje. (kraj prvog poglavlja 13 cd. )

(drugi dio 13.cd)

Nadam se da vam je u glavama već miš marš. Da se sve pomiješalo.

Govorimo o terapiji u hagioterapiji. Nazvali smo ih putovi u pneumatološko zdravlje, ili komunikacija pneumatološkog zdravlja. To moramo temeljito obrađivati pa ćemo sutra cijeli dan imati. Treba ulaziti u detalje jer je to najvažnije.često se događa da mi u medicini savršeno dijagnosticiramo a kažu liječnice, to se ne može liječiti. Najprije 2 mj. Ideš na dijagnozu, istraživanje, pretrage, rtg, kažu to je ta bolest i točka. Tako da znaš od čega umreš. Htjeli bismo kad nađemo i najtežu duhovnu bolest da kažemo, ti ćeš oživjeti, ako ne, svakako ćeš … (pojelo je dio riječi) molim vas da pokušate u glavi to vidjeti. Uvijek mora biti troje, da pacijent spozna, odluči se i da surađuje. Ne možete mu dati jabuku ako on neće da ju primi. Morate ga spoznajno oraspoložiti da ima motivaciju. Drugo je, vrste putova, ovo sve možete izabrati kad dođete do bilo koje duhovne bolesti. Ako vidite da ne funkcionira jedno, možete na drugo, treće, razne su vrste kako se možete kod svakoga pacijenta savršeno primijeniti i onda vidite gdje funkcionira. Nisu svi pacijenti jednako otvoreni svemu, neki su više za filozofski način, drugi za ljudski, treći na povjerenje, četvrti da mu rekneš gdje njegovi organi ne funkcioniraju. Imate 6 vrsta puteva. (egzistencijalni, bazični, cjeloživotni, filozofski, organski, fenomenološki), to je drugo.

92



3. SPECIFIKACIJA PUTOVA U PNEUMATOLOŠKO ZDRAVLJEOvo je potrebno uvijek upotrijebiti u pneumatološkom zdravlju:

Put mudrosti ,poučiti čovjeka što je mudro sada napraviti Put morala, pokazati mu da transcendentali u njegovu biću se razaraju i uništavaju

ako ne postane moralan, svoj nutarnji obrat prema vrednotama okrene. Put transcendentiranja, ako te drugi povrijede, nema ti drugog izlaza nego da

nadiđeš njegovu uvredu ili da mu kažeš: znam tvoje me dubine vole. Ili da kažeš, Bog mene poznaje a ne ti. Moraš biti iznad njegove uvrede, ako se spustiš na njegovu razinu primiti ćeš mržnju i biti uništen.

Teološki put:a) bezuvjetna ljubavb) povjerenjec) pomirenjed) put odluke i oslobođenjae) put milosti, kad više nikako ne možeš pomoći, onda još uvijek ima

pomoć. A to je Božja milost. Iskustva pokazuju, kad se pacijent opire i neće, ne znaš što da načiniš, ostaje ti da tiho moliš za njega. Tiho u sebi, zahvaljuješ Bogu za njega, praštaš mu od srca. Tad se dogodi nešto neobično, to je iznenađenje u našim centrima i hagiopacijentima. Čudesno kako se ljudi okrenu. Kad se najmanje nadaš. Mjesec dana se mučiš, ništa i ne vidiš ništa što bi počeo. Tada predaš u ruke Božje. I Bog ti tada da zdravog pacijenta. Da ne biste ovo išli s religioznošću miješati, to nije više religioznost, to je tvoj osobni odnos prema Bogu, tise povezuješ za pacijenta s Bogom. Religioznost (fali dio riječi) to je tvoja molitva kad se moliš s drugima, ispovijedaš, pričešćuješ, u zajedništvu živiš s onima koji su isto u religiji. Morate to dobro razlikovati. Pastoralni rad ide s time da čovjeka poveže s Bogom, a hagioterapijski da čovjeka poveže s duhovnim zdravljem. To nije Bog duhovno zdravlje nego čovjekova duhovna dimenzija, morate to razlikovati. Ja ne moram biti religiozan da kažem, ja želim biti pošten ili, oprostit ću, to je pametno, da spoznam da mi se ne isplati biti zao, i filozofija pokazuje da se to ne isplati. Potpuno rekao bi čovjek profano treba ovdje raditi jer se nalazimo na području stvoritelja svijeta, Oca nebeskoga, ne na području otkupitelja, otkupljenja i Crkve, nego, Stvoritelj svijeta. To su zakoni jednaki za sve ljude svijeta. svi ljudi razumiju da postoji Stvoritelj, da treba činiti dobro, da je praštanje pravi put, da moramo biti humani. Svi znaju što je to duhovno zdravlje. A ne znaju svi što je to milost, pričest, ispovijed, grijeh. Krivica i zlo je nešto što pripada svijetu i svi razumijemo. Vi morate profano govoriti. To je sveta profanost. Zato je potrebna i teologija da biste shvatili te stvari. Da biste razlikovali i ne miješali međusobno stvari.

4. Kako posredovati pneumatološko zdravlje

Kako se to daje duhovni lijek hagiopacijentu, na koji način, je li to meditacija, molitva, pričaš li, šutiš, kako se to radi? To se radi kako treba.

93



5. Kontraindikacije

Njih imate u mojoj knjizi Dijagnoza duše i hagioterapija, barem 40. morate jako paziti da ne biste radili hagioterapiju i uništili pacijenta. Neki su mi kolege psihijatri rekli da su psihoanalizom uništili niz pacijenata da ga se više ne može izliječiti jer su analizirali zlo u njemu. A on je sve dublje padao, više nije mogao van. Isto u hgth ako analizirate njegov grijeh, zlo, negativni odnos muža i žene, djece i majke, vi ste uništili hagiopacijenta. To se nikad ne smije, pogotovo kad dođe psihički bolesnik, da ga analizirate, istražujete njegovo zlo, bolest, vi ste gotovi. Ljudi koji primaju injekciju pa gledaju kako se igla zabada, padnu u nesvijest. Zato kažu, nemojte gledati, gledajte na stranu. Tada ne padaju u nesvijest. Ne smiješ nikada gledati u bolest, jer ćeš pasti još dalje. Uvijek gledati u zdravlje, preko. Kontraindikacije su mnoge, kod dijagnoze, kod terapije, kod primanja pacijenta, otpuštanja, imate bezbroj načina kako možete pogriješiti. Kad vam hagiopacijent počne govoriti kako vidi Majku Božju, pokojnike, razgovara s guskama i patkama, vodom, sa sv. Franjom razgovara i snima njegov govor iz 13 st. morate to ozbiljno uzeti, to je njegov govor, njegova istina. Kako čuju neke glasove, reći: da, da. Ako počnete nijekati, vi ste ga uništili, on nema povjerenja u vas. Ako on kaže svoju istinu, osloboditi će se. Istina oslobađa. Hagioasistent mora miti strahovito senzibilan na istinu hagiopacijenta. Otvoren za njegovu istinu. Ti misliš da je glupost, to Bog zna je li glupost, to je njegova istina. Nikada ne smijete pustiti hagiopacijenta da priča dugo, samo koliko mu ti dadneš, pitaš ga, odgovori. Ako počne dugo govoriti događa se dvije negativne stvari ili da se osjeti da mu je bolje jer ti je on ispričao, nekome je rekao, to je psihijatrija. Nakon pet dana će doći još teže bolestan. Jer to ja mala anestezija. Drugo, se događa da se rasplače, počne pričati kako je on doživljavao i ode još dublje u svoju bolest. Kontraindicirano je pustiti hagiopacijenta da priča, on nema što pričati. On treba odgovarati na tvoja pitanja. Jeste ovo, ovako?

6. Praktična provedba putova u pneumatološko zdravljeTo se dosada zvala praksa. Kao što ti svaki čovjek dođe, s njim razgovaraš, fino, nema tu nekog posebnog uvođenja u praksu. Praksa je to da znaš ova pravila o kojima sam sad kratko rekao.

Cijelo ovo naše studijsko sastajanje ima tri dijela.1. uvodne stvari, smisao, kako je nastala, kako je školovanje (izobrazba, formacija, permanentno obrazovanje) U trećem sam dijelu posebno razradio kako treba formaciju provesti:

kandidatski stupanj, novicijat, pravila ZMR, što se tu radi, povijest zMR, povijest duhovnosti, nešto iz KKC, svatko iz svoje crkve. A onda povijest Crkve da znaš gdje si upoznao smisao života.

Treće je aspirantura, tu dolazimo do iskustva duha ( Silva i Ivo što rade ova dva dana, u što treba ući da biste bili sposobni raditi ovaj posao).

Stali smo na VRSTE PUTOVA U PNEUMATOLOŠKO ZDRAVLJEI tu smo stali na točku:

d) filozofski put to su vrste putova koje možete birati u radu s hagiopacijentom. Ili egzistencijalni da mu tražiš smisao, ili bazični da mu tražiš duboko povjerenje, cjeloživotni da ga naučiš objesiti se o bezuvjetnu ljubav i praštati ili sad filozofski put. Filozofski put – da mu protunačiš kognitivno da postoje tzv. transcendentali i da je čovjek biće u bitku i da ima pravila kao što ima bitak. Protumačiš da je zlo manjak bitka, zlo u bilo

94



kojem pogledu, da je to laž, zlo protiv dobrote, zlo protiv ljubavi. Da je to uvijek manjak, ubijanje sebe, uvjerljivo mu protumačiti kao što sam ja vama, kako se čovjek sam sebe kao čovjeka ubija kada radi protiv tih transcendentala, protiv svojih temeljnih zakonitosti. To je temeljni zakon čovjeka su zovu transcendentali, bitak, on je biće u bitku. Drugo je materija i forma. Protumačiti mu, formu protumačiti kao stol, ako ja razorim formu, oblik ovog stola, makar materija, daske ostanu, stol je mrtav nema stola. Ako ti razoriš svoju savjest, osobnost, intelekt, karakter i slobodu, tebe kao čovjeka nema, ostaje materija, psiha i tijelo ali to nije čovjek. To je ostatak čovjeka. Čovjek je tek kad dođe forma, oblik to je duhovna duša. Po tome je čovjek, čovjek. Duhovni život, to je ono po čemu je čovjek, čovjek. Tako protumačiš kognitivno da njemu sjedne u glavi. Onda će razumjeti i amo popraviti da ja budem zdrav. Hagioterapija ne liječi tijelo, ni psihu, ni čovjekov odnos prema Bogu, liječi čovjeka kao čovjeka. Da bi čovjek bio čovjek, ona ga vraća u njegove zakonitosti njegova čovjekova bića. To je filozofski put koji možete beskrajno protumačiti. Filozofski put je konačno i u tome da protumačite filozofsku sliku Boga. A ta slika je da Bog može biti samo dobar, apsolutna ljubav i apsolutna istina. I da te to nikada ne može prevariti, Bog je samo ljubav. uvijek ćeš ga naći, kadgod se odlučiš pokajati, vratiti se, okrenuti od zla, razaranje, prema dobru, ti si našao Boga. Mnogi ljudi idu na obrede, religijske ili naše, a da se nikada ne obrate, ostanu u zlu. Badava idu na misu, nisu sreli Boga. Nisu s Bogom bili. Ne vraćaju se s Bogom natrag. To je ta formalna vjera. Isus se jedino protiv farizeja udarao vrlo oštro, nije ni protiv prostitutke ni korpcije. Ali, protiv formalnost, gdje čovjek misli da je s Bogom a laže sam sebi. Gdje moli a zapravo brblja molitvu, blebeće. Kao da uzmete telefon i pričate, a ne možete ni s kim, imate samo ti – ti, kod nas u Hrvatskoj je du-du, nije kao u Njemačkoj, duuuuuu. kod njih je egoizam, kod nas je socijalni telefon Možete Očenaš na taj način, kažeš Oče, to je kao da digneš slušalicu i čuješ samo ti-ti. Bog kaže «ti», a ti njemu «ti», to je lijepo a onda moraš birati brojeve. Oprosti mi, i ja opraštam. Oslobodi me od zla, ne daj da padnem u napast. I onda čuješ: halo, tko je tamo? Otac nebeski, o, ovdje sin tvoj zemaljski. i stvari kreću naprijed onda. Ništa bez te komunikacije sa osobnim Bogom. Čuvajte se religijski, formalnih praksa, one su najopasnije. Ona daju izgled samo religioznosi i odnosa s Bogom a lažu vam. To je velika đavolska zapreka. Najopasniji je pobožni đavao. Kad se đavao počne moliti Bogu, onda znaš da svijet propada. jer laže, on je lažac. Samo se sa srcem možete spojiti s Bogom. Učite to od djece. Izgovaranje riječi ne znači ništa. Taj filozofski put naše spoznaje Boga je prekrasan a on ima i niz drugih, on govori da je bit čovjeka spoznati, odlučiti se, djelovati. Da je čovjekova veličina da je on gospodar svega, da on nema granica, bezgraničan je. Onda možete govoriti i o povjerenju. Sve to filozofija zapravo stvara. Naučite se što je vjera? Vjera je spoznaja da me netko voli. Ne ono što mi mislimo, vjera je to da sam ja kršćanin, pa vjerujem u jednoga Boga Oca Svemogućeg, ne, to je sadržaj vjere a ne vjera. Vjera je to da ja vjerujem tome da je Bog jedan i moj Otac. To je vjera. Vjera je moj konkretni odnos prema njemu. Jesi ti vjernik? Daa. Pa kako to? Pa ja znam vjerovanje. Pa znao je i đavao, govori da vidiš kako brzo. Bolje od nas. I drhti pred tim. Treba vjeru najprije temeljito liječiti. Vjera je spoznaja, netko mene voli. Zašto sam ja kršćanin, katolički svećenik, teolog, zato što me Bog ludo voli. Koga ne bi volio. Znam kad me svi budu mrzili, svi odbace, on ostaje moj. I kad ja budem njega odbacio, on mene neće. To je tako dobro. Bog je meni jedino mjesto u mome životu i u svijetu, bilo gdje. Jedino mjesto gdje ja mogu preživjeti sve smrti. Gdje nikada neću biti osuđen, uvijek prihvaćen. Zato je ludo ne vjerovati u Boga. Ako smatrate da je vjera samo vršiti neke vjerske dužnosti, Crkva, misa, ovo ono, na vjeronauk pa iz vjeronauka. To vas pripravlja na ono što je bitno ali nije još vjera. Filozofija spoznaje, aha vjera je, to je moja spoznaja, mene on ludo voli. Kako je kad vidim da netko od vas mene sa simpatijom gleda, ja ću njemu doći i pitati ga ima li čokolade. Ali ako me mrko gleda, njemu ću reći, s tobom neću imati ništa. Shvatite, jedna mala gesta vas može odvratiti jedne od drugih. Čovjek samo za jednim vapi. Da me netko

95



voli. Zašto? Zato što kraj onoga koji me voli, ja sam neugrožen, moj život će biti sačuvan. Ja sam siguran, mogu tu i spavati, jesti, ja tu mogu biti. Tamo gdje me netko kritizira, ne voli, tu je moj život ugrožen, bježi, oslobodi me Bože. Ljudi samo za jednim čeznu, za ljubavlju, netko tko me ludo, bezuvjetno voli. Tko uživa što ja postojim. Nešto od te ljubavi je majka, majka ne očekuje da će joj dijete sada pomesti kuću, ispeglati košulje, ne, dijete samo pravi nered, ali mama uživa što dijete postoji. Dijete ne da mami da ide raditi, mama uživa što dijete postoji. To je netko i kad ti živiš za nekoga, ti si vječan kao Bog. Kad mama čisti dijete, i danju i noću, mama sretna, nisam spavala cijelu noć radi ovoga moga miloga, ljubavi. Odmori se gledajući svoje dijete. Na djetetu se duša liječi. Rekao je stari deda Dostojevski. Filozofski put nam pomaže da spoznamo, vjera je očekivanje samo dobra, ja mogu samo tamo ići gdje očekujem dobro. To je vjera. Ako vi od Boga očekujete pakao, vi ne možete vjerovati, to je ludost reći: vjerujem u Boga. Ako očekujete od Boga da će vas kazniti za vaše grijehe, zato ljudi bježe od Crkve. Od 100 krštenih jedva da ih ide 10 u crkvu nedjeljom. Svećenici kažu: kazniti će vas Bog zato što psujete, zašto ste ovakvi, onakvi. Ljudi kažu, nemojmo ići u crkvu da bar malo živimo ovdje bez kazne. A na drugom nek nas kazni, baš nas briga. To nije istina, niti će te Bog kazniti, ti si već kažnjen što si korumpiran, zao. Treba čovjeka žaliti u crkvi a ne vikati na njega. Zamislite, čovjek sletio sa ceste, razbio se jedva diše a ti na njega vičeš, sram te bilo, sad će te Bog kazniti. On sam sebe kaznio i ubio. Filozofija nas uči biti razumni, trijezni, normalni ljudi. Biti filozof znači biti mudar. Morate početi misliti. To je teško. Kad je moj nećak bio mali, pitao sam ga, imao je dvije godine, a on: što radiš? Rekoh: ništa. On kaže, kako ne, mišlim. Sa dvije godine on već misli, reko ti si pravi. ljudi odrasli ne misle a ti već s dvije. Kud ćeš teži posao. Probajte misliti, strašno je teško misliti. Sastavljati jednu ideju, drugu, logiku u sebi i to sistematski, sustavno. Strašno teško. Lako je raditi bilo što. Brbljati koješta. Mesti, prati, peglati, kuhati, jesti i opiti se ali misliti. Najgori je čovjek koji ne misli. Proroci se bune i viču da Bog viče na čovječanstvo zato što nema tko bi mislio na Njegove zakone, Njega i na prave životne principe. Nema nikoga tko misli. Počnite misliti jer to je filozofski put.

e) organski putisto je prekrasan u tome da možete s pacijentom proći sve njegove organe i vidjeti gdje najbolje reagira. Osobi treba podignuti njezino dostojanstvo. U životu treba pokazati da ga Bog štiti i čuva. Da nitko ne može ugroziti njegov život. Odnosno, kada prijeđe na stranu dobra, kad se obrati i želi biti dobar, nitko mu ne može ugroziti život, njegov život je neuništiv. Savjest – nek se pokaje, savjest je čistaIntelekt – kad počne misliti i tražiti istinu, tu je. Srce – kad si spreman dati, predati Bogu u ruke svoje srce to znači svi tvoji doživljaji koji te muče, tada nalaziš partnera koji te razumije i čisti tvoje srce. Slobodna volja – da je sloboda jedino u transcendentalima, samo kad činiš dobro si slobodan, kad govoriš istinu, inače si uvijek zakržljao, ograničen, neslobodan, ovisan. Odreći se to je najljepše u životu, učite se odreći. Za domaću zadaću imate odreći se svega što imaš pa i života. Kako se to čini? Staneš u sobu i rećeš: Bože moj, odričem se, imanja, svega, pa što onda ako nemam? Što kad bih večeras umro, sve gubiš. Sve ono što bi sa smrću izgubio, ti sada reci, evo me, predajem u tvoje ruke, odričem se. To je takva sloboda, tako ulazi u vas inteligencija, radost, mir, kreativnost, zdravlje, to je nevjerovatno. To je toliko snažno da pravoslavna crkva i grkokatolička ima u svojoj duhovnosti kao bitno upravo odricanje, askeza. Askeza znači, biti slobodan od svih i od svega. Bit slobode je da si od svega slobodan a da si slobodan za dobro, što je vječno i neuništivo, svega što te ograničava. Sloboda od i sloboda za! Te dvije slobode su bitne u životu. Hagioasistent mora bit slobodan od onoga što nije sloboda i što ga ograničava. Odričem se i bicikla, auta, mesa, to je taj put slobode.

96



Karakter – kad se odlučuješ i ustraješ, karakter je čovjek koji je ustrajan u dobru, u sebi istrenirao niz vrlina, ima dobre navike, sve navike koje su protivne porocima.Religioznost – odnos prema Bogu. Kad sve drugo propadne ostaje ti netko tko na tebe čeka. Kad svi te napuste, on te čeka. Memorija – kako liječiti memoriju, tako da jače misli, ideje, vrline u sebi učvrstiš. Da misliš više na ono što te interesira, fascinira, to vam rekoh primjerom kako se oslobađam kad ne mogu spavati. Ja po desnom krilu jurim prema golu i kad dadnem gol, zaspem. Mene fascinira gledati sebe kako jurim, cijelo moje biće juri za loptom. Sve druge ideje tada bježe. Morate imati jednu, najvažniju. Čemu služi Bog u našem životu, to je jedna funkcija rekao bih, apsolutno biće, kad njega gledam duhovnim očima, sve drugo nestaje. Kad promatram nebo ne veselim se zemlji kaže Ignacije Lojolski. Ili , gadi mi se zemlja. To je to, odreći se svega, neću biti rob ničega. Smisao – kad znaš zašto živiš, da iza tebe ostaju stope, znakovi da si nešto učinio za druge i druge će ići tvojim putem. Na sebi raditi da budeš što bolji, što više vjere onda znam da će puno ljudi ići za mnom. Ako ne idu, onda znam da nisam pravi. Kad ja sebe hagioterapiram, drugi jure za mnom, jer sam zanimljiv, onda sam za njih ljubav, oni se ne boje, čeznu: daj i ja bih. kreni. Ti budi vođa, ti budi prvi, ne traži od drugih, budite ljubomorni na sebe. Nemojte da drugi budu bolji od vas, vi se najprije večeras liječite, vi se odrecite svega. To sam naredio, da sutra dođete bez ičega. Nemojte baš bez odijela. Interpersonalnost – čovjek je meni pakao ili je meni čovjek nebo. Ako ga volim, on je meni nebo, ako mu ne praštam, on je meni pakao. Strašno je živjeti bez ljudi a bez njih ne možeš ništa. Oni su ti put do neba. Ako je Bog umro za čovjeka, onda kad ti voliš čovjeka Bog je sretan jer ti onda Njega voliš i ono što je On načinio za čovjeka. Kad mrziš čovjeka, znaj, ti ne možeš do Boga. Bog voli čovjeka. A ti mrziš. Zavoljeti svakog čovjeka kojeg ste do sada ili odbijali ili mrzili ili ste ga se odrekli na krivi način, ne želite imati s njime ništa, vratite ga u svoje srce kako bi taj čovjek vratio vas u nebo do Boga, to je druga domaća zadaća. Prva je odreći se, druga, vratiti čovjeka kojeg si odbio, vratiti ga u srce, čisto srce, oprostiti mu, razumjeti ga. Pogotovo ako je alkoholičar, nevaljao, zao, načini to i ti si ga spasio. Moralnost Splonost – govorili smoTranscendencijaPrirodnost

Ja vas prepuštam glazbi, opustite se. Već sada napravite domaću zadaću a onda slušajte glazbu, opustite se, neka na prvom mjestu bude duhovna dimenzija, shvatite da ja glazba vrhunska duhovnost, ona izlazi iz duha, nju ne možete staviti u okvire razuma i racionalnosti. (kraj 13 cd)

cd 14. 1:15 min

svećenik iz Slovenije, početak rada u Sloveniji, poslušajte na početku 14. cd. Julija Kovač, iz SAD Makedonija

Toplo vas pozdravljam osobito svećenike. Čuo sam da ih ima preko 20, što zadivljuje. /pljesak/ i redovnice, bračne parove, bake i djedove među nama, djecu i unuke, dame i gospodu. Prijatelje iz drugih kršćanskih konfesije. I ateiste, i želim im dobar dan. Dok kršćanima i katolicima obično

97



kažem hvaljen Isus i Marija. Drago mi je da su došli prijatelji iz Srbije, jer treba nam veliko pomirenje, pravda. Tu hagioterapija može i hoće liječiti. Prijatelje pravoslavne iz BiH, Srpske republike, … … … poslušajte pozdrave od strane prof. Ivančića od 8. do 12.minute

Pogledajte jeste li i danas živi, kako se zoveš? Jesi li danas zločest ili dobar? Dobrog ili lošeg raspoloženja? Mrmljaš li ili zahvaljuješ? Jesi li hagiopacijent ili hagioasistent? Jesi li bar nekoga zavolio ovih dana i oprostio mu? Čudno gledate. Jeste li ljuti što je kiša ili sretni što nema sunca? Ima li još uvijek Boga, meni se čini da li ga ima. Imamo li nutarnje oči pa da vidimo Isusa iz Nazareta? On je dobar čovjek, Židov, star je već dvije tisuće i devet godina, govori sve naše jezike, uživa u čovjeku, voli ga neizmjerno, osnovao je Crkvu, skupinu ljudi u svijetu koja Njegovo svjetlo jer to je Njegovo tijelo. Želi kroz tu Crkvu neprestano promovirati dobrotu i ljubav i taj Isus stanuje u svim našim selima, gradovima, Crkvama, tabernakulima, prije svega stanuje u srcima onih koji mu vjeruju, pa sam zaželio da se i njemu aplaudira. /pljesak/On vam se divi što ste tako dugo pljeskali i tako oduševljeno ga gledali. Mi nemamo nikoga tko bi nam bio takav prijatelj kao On, svakom čovjeku, baš svakome, osobito onima koji pate, i najviše je On s onima koji su grešni, koji su nehumani, koji su izgubili sebe, njih najviše voli. I njima hoće pomoći. Taj Isus ostaje i kad te svi napuste, kad budeš umirao, svi će ostati ovdje, nitko ne može s tobom ići, ti ideš sam u smrt, ali, on ide s tobom i nećeš biti sam. Iako uopće ima netko s kim se nikada ne smije kidati, raskinuti prijateljstvo, nego uvijek spajati, to je on. Ako je išta u životu razumno, osmišljeno onda je smo to, nikada, nikada ne prekinuti s Njime! Sve smijem izgubiti ali Njega ne! Jer ako sve imam a Njega izgubim, ništa nemam, ako sve izgubim a Njega imam, sve imam! To je računica koja nam treba biti totalno kristalno jasna. Čovjek je cjelina od neba i zemlje. Čovjek nije napušteni komet usred svemira koji ne zna odakle i kamo, on ima svoje čvrste izvore, njegov život je rijeka, on zna da ima uvijek ocean u koji ulazi vječnost, život bez kraja. Čovjek mora ostati tako povezan sa svime. Ako hoćemo prijeći na terapiju, četvrtu točku, putovi u pneumatološko zdravlje, idemo sistematski izreći sve što treba činiti da bismo ozdravili čovjeka.

1. k nama dolazi čovjek koji je duhovno bolestan, koji je pacijent, pacior – pati. Latinski. Riječ koja znači, trpjeti, patiti, imati boli i patnje. To je čovjek koji je nesposoban doći do zdravlja, nesposoban se za sebe brinuti, čovjek koji je prepušten zlu. Treba zato hagioasistenta da bi ga uzeo na svoja ramena kao Samarijanac iz evanđelja i da bi ga doveo do zdravlja. To je čovjek koji trpi, pati. Čovjek koji treba pomoć. Čovjek koji sebi ne može pomoći. Čovjek kojeg je rastočilo zlo i želi ga dovesti do potpunog uništenja, i zato je došao tražiti pomoć.

2. hagiopacijent je netko tko očekuje samo ljubav, povjerenje hagioasistent. Hagioasistent nema prava ništa tražiti od hagiopacijenta. Ništa tražiti jer on ne može ništa napraviti. Ali hagiopacijent ima pravo sve tražiti od hagioasistenta. Hagioasistent je zdrav, sposoban a hagiopacijent nemoćan obolio, izranjen. Hagioasistent mora temeljito paziti na svaku riječ, prvu reakciju kad ti dođe hagiopacijent, da ga s ljubavlju, sućuti, da se uživiš u njegovu situaciju i tako ga primiš. Hagioasistent ne smije reagirati osorno, grubo, ako je hagiopacijent takav. Hagiopacijent je bolesnik i ima pravo biti i grub, bezobrazan, jer on ne može upravljati svojim osjećajima, riječima, djelima. On je dezintegriran. Hagioasistent mora doći uvijek skroz miran, s puno sućuti i praštanja prema hagiopacijentu da ovaj odmah dobije povjerenje.

3. soba u koju se prima hagiopacijenta, mora imati što manje predmeta koji smetaju. Njemu smeta ako je tamo kompjutor, radio, telefon, jer on zna da ide govoriti svoju intimu i boji se da neće možda netko snimiti, netko drugi čuti, da se neće njegova intima profanirati. Soba može imati stol, stolicu, križ i nekoliko prekrasnih fotografija iz prirode, igre oca s malim

98



sinom, majke u naručju s djetetom, sve ono što pomaže hagiopacijentu doživjeti nježnost i ljubav za kojom on čezne.

4. hagiopacijent je nemoćan jer ne zna i ne može primiti nježnost i ljubav. on će postati grub, ako ste vi prenježni, važno je naglasiti vama damama, da morate paziti da od pacijenta ne biste napravili dijete, pa tako reagirali. Prevelika nježnost, za hagiopacijenta je pregrubo, on to ne ože doživjeti. Kad u neki logor, dolaze za Božić razne grupe kršćanske da pjevaju, oni urlaju i žele ih rastjerati. Oni to ne mogu podnijeti. To je prenježno za njihovu grubost. Oni su u životu doživjeli upravo grubost, nepovjerenje, mržnju i čini im se takav nastup previše nježan, topao da ih vrijeđa, da je to laž, gluma. Treba se čuvati dviju krajnosti, ne biti grub i ne reagirati ne grubost nego normalan biti. I ne biti prenježan, nego normalan s poštovanjem prihvatiti čovjeka. Imati rezerve prema grubosti i prema nježnosti. Biti u sredini, cjelovit. Hagiopacijent ne treba pretjerane nježnosti. On treba samo duboko poštovanje i povjerenje, da mu se da do znanja da mu ja vjerujem, da je on iznutra itekako čestit i dobar, zdrav i da će biti dobro.

5. hagiopacijent je dezintegriran, Gaudium et spes kaže da je čovjek razdijeljen u sebi. To znači, prvo kad gledamo temeljni put: spoznaja, slobodna volja i djelovanje suu čovjeku odijeljeni, umjesto da su integrirani da su jedno. Najnormalnije bi bilo da čovjek koji spoznaje odmah to odlučuje i ide činiti. Kod nas je to strahovito odijeljeno. U Bibiliji je riječ Jahvina ono što se govori i čini, Bog govori i čini. Isus je spoznaja Očeva i to se odmah čini, Otac je onaj koji odlučuje, Sin je onaj koji je spoznaja i po kome Otac sve to čini a Duh Sveti je ono djelovanje. Otac odlučuje, a spoznaje po Sinu a čini po Duhu, tako da Presveto Trojstvo djeluje. Kod nas je ta Trojstvenost razdjeljenja, osobito na zapadu. Mi kada razmišljamo, spoznajemo ili mislimo, mi mislimo da smo tada sve učinili. Smatramo kada imamo znanja, kad djecu u školi naučimo da znaju nešto, da smo tada nešto od njih napravili, samo smo ih opteretili. Škola koja neprestano zahtjeva da djeca znaju, to je kriminalna škola, ne odgaja ih, nema edukacije, nema odgoja da volja toga djeteta voli ono što zna, i treće da dijete sam pokuša stvarati znanje novo. A ne da uči novo, opterećuje se znanjem što su drugi donijeli i pita se što će s njime, dijete nije biblioteka, nije Internet. Naše škole zato ne smiju tražiti znanje, nego mudrost. Kod nas i u Europi se govori da moramo biti zemlja znanja, ja kažem: to je kriminal. Već jesmo zemlja znanja, tad ćemo imati zemlju punu terorista, ubojica, zašto, jer su prošli školu i znaju kako se može dobro oglobiti i pokrasti banka, ubiti čovjeka da nitko ne zna itd. oni su bolji od policajaca. To vam je znanje. Znanje bez morala, bez te volje koja hoće činiti dobro s tim znanjem je ubitačno znanje to je strašno opasno. Time što ti nešto znaš, nisi ništa dobio, to samo tebe opretećuje. Bolje da ne znaš. Davanje informacija a da to ne bude i formacija. Da ta informacija ne dovede za tebe motivaciju, to bi bilo dobro, idemo. To je strašno opasno. Ne samo da u medijima nemamo formacije nego samo informacije, nego su te informacije usmjerene na zlo, uvijek protiv nekoga, negativno. Nigdje nema dobrih ljudi, netko hoće uništiti cijelu moju zemlju preko medija. Svaki negativni govor razbija čovjekov integritet i ljudi ne mogu vjerovati da smo mi dobri, da uopće ima dobrih ljudi a nas je 99% dobrih a 0,99% zlih. Zašto se nigdje ne govori o dobrima? To je hagioterapijski teški slučaj, cijelo naše društvo, Europa. Ne vjerujem da su SAD bolje ili bilo koja zemlja, svi smo na tom planu. Svi smo uvjereni da je znanje bitno a to nije istina. Bitno je da li možeš to znanje iskoristiti, živjeti, upotrijebiti, pogotovo kad nam se daje negativno znanje, onda ćeš ga ti iskoristiti pa ćeš ubijati. Zlo znanje donosi zločince a mi to slušamo svaki dan. Treba shvatiti da smo dezintegrirani, spoznaja je odvojena od slobodne volje a slobodna volja od djelovanja. Prvi čin hagioterapije jest kako integrirati to troje? Kako pacijentu najprije protumačiti onda mu pomoći da bude motiviran da ono što mu kažeš, on htjedne da zavoli. Kako u njemu probuditi čežnju da on takav bude kako mu ti kažeš? Kognitivnim putem.

99



6. hagiopacijent je čovjek koji treba nešto. Od njega se nikada ne smije tražiti da nešto načini: obrati se, idi na ispovijed, pametno misli, govori pozitivno, to ne smiješ od njega tražiti. Jer tražiš od čovjeka koji nema nogu da hoda. Koji nema jezika da govori. On je pacijent. Pacijent je čovjek koji treba primiti, ti si koji daješ i činiš a on je koji prima. Ne možeš mu reći, daj ti sam sebi injekciju. Nego ćeš mu ti dati. Ne možeš reći uzmi tablete i kapljice pa popij, ti ćeš mu dati. On je dezintegriran. On treba da mu ti daješ. Prvo što je kod pacijenta – dobiti. Što dobiti? Ljubav. nikad ne traži od njega: ljubi Boga pa će biti dobro. Ili vjeruj u Boga pa će ti dati. To je najgore. Hagioterapija ne može biti ono što je vjera. Hagiopacijent ne može vjerovati. Ako hoćete kršćanski razumjeti, shvatite da je hagioterapija predkatekumenat, ono što stoji pred evanglelizacijom. To omogućuje evangelizaciju. Ti njega najprije moraš dovesti da on bude zdrav čovjek duhovno kako bi uopće mogao shvatiti vjeru i prihvatiti vjeru. Vjernik je čovjek koji vjeruje on već sam nešto radi, to je čovjek koji ljubi već. Hagiopacijent to ne može. On je pacijent. Njega mogu dovesti samo da on bude ljubljen i nikada ne reći: ako budeš vjerovao Bogu onda ćeš ozdraviti. Bog tebe ljubi, ti ga možeš mrziti a On tebe voli. Možeš ga raspinjati na križ ali on tebe voli. Bog čezne za tobom da ti pomogne. Bog uživa da ti oprašta. Bog zna da si ti napravio zlo, da si napravio veliku štetu kod sebe i kod ljudi, ali Bog želi sam to ispraviti. Otac to želi ispraviti. Jer on je ljubav. bog je ljubav a ljubav nije tu da nju ljubimo, ljubav je tu da nas ljubi. Ostanite u mojoj ljubavi. Kad sv. Franjo kaže: braćo, Ljubav nije ljubljena, ja bih to preokrenuo: braćo, nismo prihvatili ljubav. ljubav nas nije oprala, natopila, oživjela. Mi se svi bojimo prihvaćati Božju ljubav, svi mislimo da moramo nešto činiti i zato su kršćani često puta neprikladni za hagioterapiju. Oni zaboravljaju da je Bog bezuvjetna ljubav. Bog te voli jer ti postojiš. Zašto je Isus volio baš s grešnicima a ne s pobožnom farizejima? Kad god je bio s farizejima, morao je kritizirati. A kad je bio s grešnicima, pili su jeli i bili sretni. Iza toga su mu dolazili grešnici: pa ti si divan i ja bi htio biti takav i promijenili bi se. Jer ih je ljubio, jer grešnike nitko ne voli. Hagiopacijente svi odbijaju jer to su zločesti ljudi. I kad se netko nađe tko ih razumije tko im prašta, tko ima povjerenje u ono dobro u njima, tada je moguće pomoći.

7. postoje tri vrste područja na kojima možemo razumjeti kako liječiti, dovesti do zdravlja čovjeka? Prvo su područja, nazvao sam ih razine: egzistencijalna razina, bazična i cjeloživotna razina. A gdje ja to liječim? Kažem na: egzistencijalnom, bazičnom i cjeloživotnom. To je kao mjesta na čovjeku gdje ti to trebaš liječiti.

Najprije egzistencijalna tu su svi ljudi bolesni. Treba stalno liječiti: besmisao, neznanje, odakle sam, tko sam, čiji sam, kamo idem, to je najteža bolest čovjeka. To je područje gdje smo svi jednaki. More patnje i boli. Drugo je bazično područje, gdje smo svi oštećeni jer nismo mogli doživjeti ljubav u djetinjstvu. Nema savršene majke i oca. Nema savršenog djetinjstva, mi svi živimo u dobru i u zlu. Naši roditelji u sebi nose i dobro i zlo. Neka djeca dožive više ono zlo što ima u roditeljima i okolici, neka dobro i svi smo oštećeni i to je područje onda i krivica i depresija, ovisnosti, suicidalnih, agresivnosti i fizičkih bolesti itd. sve je to bazično znači manjka povjerenje. To znači dezintegracija čovjeka, on nema povjerenja u ljude, ni u Boga ni u sebe u nikoga i ništa. Na bazičnom području znajte da je čovjek otkinut od povjerenja on ne vjeruje u dobro. On ne može vjerovati u istinu. To znači nepovjerenje. Povjerenje ili vjera znači očekivati dobro. On ne može vjerovati, on je nepovjerljiv. Nema temeljnog povjerenja. Povjerenje znači, ja vjerujem da ću preživjeti danas, ja vjerujem da ste vi dobri ljudi, da ću juhu pojesti i da će biti zdrava, da me voće neće otrovati, ja vjerujem. Kad to možeš vjerovati ti živiš slobodno. Kad se bojiš ići u restoran, jesti jabuke, bojiš se s ljudima, udariti će te, nešto će ti pasti na glavu, sjesti u autobus jer će otpasti točak, to je užas živjeti u nepovjerenju. To je rastavljen čovjek, raspršen, on sebe nema, kao da ste neki autobus rastavili na sastavne dijelove, kao da ste čovjeku odijelili glavu od ruku, nogu itd. razum, volju, djelovanje, sve jedno od drugoga. I to su patnici najveći.

100



Treće područje je cjeloživotno ,neprestano u životu doživljavamo. Što doživljavamo? Da me netko od ljudi vrijeđa ili ja nekoga vrijeđam, interpersonalno. Ja ne mogu s ljudima i to je moj pakao. Jer me uvijek netko povrijedi, neka kriva riječ, pogled, nisam dobio ono što sam htio, ružni govor. Drugo što doživljavamo, veže nas, požuda čovjeka veže uz stvari, imanje i čovjek osjeća da nije slobodan. Veže te moda, droga, alkohol, tv, lijenost, grijesi, zlo, ljudi, obziri. Što je to požuda? Požuda je u nama naš nagon. Nagoni su u nama snažne sile, energije. Uzmite nagon za životom, jelom, spolnošću, rađanjem života. To su strahovite snage i sile u čovjeku koje kad čovjek se njima prepusti onda ga one vežu jer je to snaga i sila. Kao da si u moru, hobotnica te uhvatila i ti više ne možeš van, kao da si se prilijepio i ne možeš se više odlijepiti. Požude su snage, nagoni koji postaju požude. Ja samo to želim i ne mogu više, ja sam to poželio, to me vezalo i više se ne mogu otkinuti, moja sloboda više ne funkcionira, ja više ne raspolažem sobom. Najednom dio mene je otkinut od mene. To više nisam ja i to je patnja velika. S jedne strane to su ljudi koji me vrijeđaju, uvrede, s druge strane požude, s treće strane nemoguće je da ne griješiš i strah od Onoga koji te poslao u svijet, jesi li ispravan? Ti se u tom strahu dezintegriraš, odijeliš se i od Stvoritelja i osjećaš da nemaš izvora života da si izgubljen. Dijeli te od ljudi, drugo te dijeli od tvoje slobode jer te prilijepi uz stvari, požuda a treće te odijeli od Boga. Zato je pacijent strahoviti patnik, odijeljen od sebe i svojih moći od te integrirajuće sile u sebi koja ga spaja u cjelinu. Zašto je ta dezintegracija najveće zlo? Zato što je duhovna duša, čovjek kao takav, uvijek samo cjelina. Duhovnu dušu, duh ne možete rastaviti na dijelove. On je cjelina. On je uvijek svugdje. Zato čovjek nije ni u glavi ni u rukama ni nogama, nego svugdje. Nema gdje ga nema. To se ne da dijeliti. Duhovna duša nema glavu noge itd. nego je samo jedna, uvijek jedna. Zato svako dijeljenje, svaka dezintegracija je užas. Sva biološka bića su zapravo integrirana, cjelina, cjelovito. Vi ne možete prekinuti kravu na pola i dobiti dvije krave. Mrava i imati dva mrava. Ne možete prepiliti čovjeka na pola i imati dva čovjeka. Grubo rečeno. Ali, možeš prekinuti štap i imaš dva štapa. Drugačije je s materijalnim svijetom, a drugačije s onim gdje duša oživljava čitavo tvoje biće. Tu je cjelina bitna. Zato, na razini duha liječiti znači iscijeliti, učiniti cijelim. Bolest je dezintegracija, odijeljenost čovjeka od sebe, od Boga, ljudi, od svoje slobode, savjesti, osobnosti, čovjek je skroz dezintegriran. To je pakao. Cilj hagioterapije je integrirati ga, načiniti ga cijelim ponovno, vratiti mu cjelinu. To su tri područja na kojima možete registrirati tu dezintegraciju: egzistencijalni, bazični i cjeloživotni put. Kako možeš bolje razumjeti to što se događa sa čovjekom, to je onda filozofski način, organski i fenomenološki način. Imate to pod d, e, f.

Što to znači, možete razumjeti što se sa čovjekom dogodilo npr. na način filozofski tj. transcendentala. Čovjek se odijelio od dobra, istine, ljubavi, i što se dogodilo s njime? On više ne postoji. Biti u dobru, znači postojati, on je u zlu, znači njemu manjka postojanje, njega nema. To je duboki osjećaj patnje jer te nema, jer nisi nigdje, nemaš gdje stajati. To su ljudi koji su na bijegu i sad ga treba uhvatiti i dovesti natrag, reći: ne boj se, smiješ doći kući, kao izgubljeni sin. Filozofski, taj čovjek je razderao svoju formu, ostala je materija. Nema čovjeka više u njemu. Ostao tjelesni čovjek samo, nehumani čovjek, životinja u njemu, magarac. I ti sad od magarca trebaš napraviti čovjeka. Ponovno donijeti dušu. Jer ona integrira. Ona pravi ponovno formu. Drugo je organski put, tu možeš razumjeti i protumačiti pacijentu da se dogodilo ili u slobodnoj volji, (karakter, religioznost, osoba- sebe ne poznaješ, dvostruki si čovjek, ne znaš tko si), organski shvatiti i ići pojedine organe ponovno liječiti. Donositi cjelinu svakom organu. Organ iscijeliti ali inegrirati ga u cjelovitu čovjekovu stvarnost, čitavu duhovnu dušu. Fenomenološki ćete to dobro razumjeti ovako: organske dezintegracije, manjkovi, jesu patnje, kad je neki organ ranjen, dezintegriran, rastavljen, to je patnja. Kad imate fenomenološki a to znači da se netko osjeća da je žalostan, da je izgubio radost, da je ohol, nemiran, nemoćan, to je

101



bol. Patnja je nešto što je u organima, organski, to je unutra, rana, dezintegriranost. A fenomenološki, to je bol, to je ono što izlazi van. Znamo da bol nije isto što i bolest. Bol je plod bolesti. Dvije različite stvari. Mi uzimamo tablete protiv boli, ali, time ne liječimo bolesti. Idemo liječiti bolest, a bol još ostaje. Kako pomoći da bol i bolest jednako se liječe? I organ duhovni i fenomen, znak, simptom. Ponavljam, egzistencijalno, bazično, cjeloživotno, to je ono gdje su područja gdje čovjek pati. Gdje je zlo ušlo u čovjeka. Egzistencijalno to je zlo po istočnom grijehu došlo. Bazično u našem ranom djetinjstvu kad smo bili nemoćni oduprijeti se izvorima zla. Cjeloživotni, da zlo je tako da neprestano pokušava kroz ljude, situacije, sve moguće teške događaje u životu pokušava da nas dezintegrira. Učini žalosnima, jadnima, bijednima, grešnima, mrziteljima, itd.

Druga grupa je kako razumjeti, filozofski, organski, fenomenološki što se to dogodilo. Filozofski, u temelju čovjekova bića se dogodila dezitegracija, s transcendentalima, s formom, sa Svemogućim izvorom, s ljubavlju, s dobrotom. Treće, fenomeni su tu i oni bole, to je bol koju čovjek izražava u tome da ga neizmjerno nešto boli, pa je frustriran, nereligiozan, slijep, nijem, glup, povučen, uzaludan, neprijateljski, neiskusan, konfliktan, nekarakteran, neosjetljiv, nepovjerljiv, bolestan, grešan, bijedan, nazadan, suicidalan, lijen itd. sve su to simptomi koje vidiš na čovjeku i kažeš: joj što si lijen, tup i glup, nazadan. A to su boli, i kad to nekome kažeš, to boli. Preko te boli, to prelazi i razara i sam organ i postaje patnja. Unutra ulazi. Jer ako me nešto zaboli,pa ja to oprostim i ne primam to, ne vjerujem da ti mene mrziš i da si zato rekao tu grubu riječ, onda to ne ulazi u moj organ i ne razara moje organe. I ne postaje bolest nego ostaje bol trenutna. Ako je to u meni zađe, i razmišljam kako je mogla, zašto je rekla, zašutiš pa se ne možeš govoriti pa se digneš, uvrijeđen, gotovo je ulazi u tebe i razara tvoj organizam. Razumijete li cijeli proces? Jedno je fenomen, to je ono čime se mi jadamo, ono što se na čovjeku vidi, da je debeo mršav lijen, mrzitelj, samo jede pije, spava i gnjavi, to su znakovi po kojima vidimo kakav je čovjek. A drugo je ono što je u organu nekom, mi vidimo izvana, to je simptom, ako samo ti liječiš, nisi izliječio čovjeka jer si izliječio samo bol. Taj simptom, fenomen da je netko lijen ima sigurno unutra u organizmu ima razloge i neku dezintegraciju. K. Rahner kaže da svaka bolest je znak da se u dubini čovjeka nešto dezintegriralo, neko zlo dogodilo. Svaka fizička bolest, pogotovo duhovna. Svaka je znak da se neko zlo dogodilo. Fenomen je taj: vi ste lijeni, svađate se, vidiš na njemu siromahu, vi samo spavate, jedete janjetinu, vi ste došli da učite hagioterapiju za sebe. U prijavi ste rekli da ćete ići pomagati drugima, sram vas bilo. Po tome mi procjenjujemo čovjeka i onda ga sudimo, a zaboravljamo da je kod njega nešto bolesno, zato je on takav. Neko je organ u njemu bolestan, neka organska bolest. Treba vidjeti da li ta organska bolest djeluje na egzistencijalnom, bazičnom, cjeloživotnom području. Gdje je dezintegriran organ? Svaki grijeh koji ja čujem u ispovjedaonici ja zaključujem, ovaj čovjek je bolestan. Mi kažemo: ti si kriv, popravi se. Kako će se popraviti jadan čovjek, netko ti je otkinuo jezi i sad ti zalijepi jezik. Netko ti je odrezao noge a ti kažeš, hodaj. U temelju svakog grijeha, zla, krivice, jedna bolest. Razlikujte zlo od grijeha. Jedno je katastrofa koja te ubija a drugo je katastrofa kad si ti nekome zapalio kuću. Ona prirodna nije grijeh, nije krivica nego zlo što me spopalo. A drugo je da si kriv, grijeh, jer si mi zapalio kuću. Hagiopacijent ne pita za krivicu. On ne razrješava krivicu u tom pogledu da kaže, pokaj se. To je ispovijed. To spada na religioznost čovjeka u odnosu na Boga. Njemu treba donijeti da mu se unatoč svega može oprostiti i da se sve može popraviti. Sve se može popraviti, ne boj se. Njega treba povezati s dobrim. Zapalio si mi kuću, ništa za to, sve se može ispraviti. Kako će se ispraviti? Nešto ćeš kad budeš mogao dati novaca, drugo ćemo skupljati, tražiti donatore, država, osiguranje. Zbilja? Je, vidjet ćeš. Bit će sve dobro. Samo ti postani dobar i nemoj nikome više paliti kuću. Bitno nam je da ti ozdraviš. Čovjek je bitan.

102



Nakon toga imamo ovo: Specifikacija putovaImate onu dezintegraciju u temeljima čovjeka, spoznaja, odluka, djelovanje. To je ontološko u čovjeku. To metafizika proučava. Ono bitno u svakom čovjeku po čemu je on čovjek. Zato je to temeljni put do zdravlja. Drugo du područja na kojima s ečovjeku događa zlo: Egzistencijalno (istočni grijeh),Bazično, (dezintegracija u našem djetinjstvu), Cjeloživotno (neprestano doživljavamo)

Treće je kako filozofski sebi protumačiti i pacijentu. FilozofskiOrganskiFenomenološkiKako razumjeti to što se događa.

Što znači specifikacija? Specifikacija znači da ove 4 točke spadaju na sve naše duhovne bolesti, sve bolesti duha, svi manjkovi, rane, patnje i boli imaju ili spoznajno ili aksiološko ili interpersonalno ili religiozno u sebi ili zapravo sve četvero. Kad ja gledam egzistencijalno čovjeka bolesnoga, onda ja vidim, taj čovjek nema spoznaje, dakle, kognitivni problem. Nema spoznaje odakle je, zašto mora živjeti, zašto pati, čemu smrt i kamo se ide sa smrću. On nema spoznaje, on je kognitivno strahovito dezitegriran. Njemu nije dana spoznaja o njemu samome.Drugo, svaki čovjek doživljava aksiološku bolest, to znači da uvijek patimo, od krivica. Postoji jedna opća krivica, egzistencijalna krivica, i štogod se događa mi osjećamo, krivi smo. Onda nam razni propovjednici i proroci kažu, to što u Kini trpe, svi smo mi krivi. To znam jer svi mi donosimo sa svojim malim i većim grijesima i zlima još više zlu čitavoga svijeta. onda nam se čini, iz krivice se ne može van, ti se ne možeš opravdati. Ima toliko zla koje ti ne možeš promijeniti, ispraviti, ne možeš opravdati sebe. To je moralna dezintegracija, etička. Ti nemaš sposobnosti i moći da sebe oslobodiš krivica, ti si optuženik. Prvo je specifikacija, ti ne znaš tko si, temeljne stvari.Drugo, ti si optuženik.Treća specifikacija je kad se radi o ljudima, interpersonalnost, to znači, (imate ovdje pod dva, kognitivna, aksiološka, interpersonalna patnja i religiozna patnja.) Interpersonalna patnja, to je dezintegracija čovjeka od čovjeka. Mi samo jednim dijelom jedni drugima vjerujemo, na čovjeka se ne možeš do kraja osloniti, čovjek te ne može spasiti od tvoje slabosti, od tvoje smrti, nije te mogao spasiti da se ne rodiš, ne može te spasiti da dođeš u nebo. Ništa ti čovjek ne može. Čovjek ti ne treba i samo te gnjavi. Teško je biti čovjek među milijardama ljudi. Ovaj put, je strašna dezintegracija, nepovjerenje među ljudima. Krajnje je da se očituje u ratovima, svađi, nepovjerenju, prepiranju, mrmljanju, nezadovoljstvu, da jedni druge ne gledamo, voziš se i nitko s nikim ne govori, ideš u trgovinu a ne znaš hoće li se trgovac naljutiti na tebe ili ne. Teško je s ljudima. Ustaneš ujutro u kući i ne znaš hoće li te početi grditi jer su svi loše spavali, kiša. Čovjeku nikada ne možeš vjerovati. Ne postoji mogućnost da nekome totalno vjeruješ. nikome x3. Čovjeku samo jednim dijelom možemo vjerovati. Time smo dezintegrirano od ljudi. Ne možemo s ljudima. A ljudi su nam nebo ili pakao. Ljude trebamo, od ljudi živimo. Nitko ne može sam sebi sačuvati život, nitko ne može biti Robinson Crusoe pa da bude sam na otoku i da se spašava. Svatko treba nekoga. Ta dezintegracija od ljudi, da si se posvađao s roditeljima, ti i muž posvađani, vi i djeca, sa susjedima, profesorima, župnikom, svugdje svađe, s prof. Ivančićem, sad još moraš polagati i te ispite u osamdesetoj godini. Svugdje samo prigovori i muke.Religiozna – nemoguće ti je uhvatiti kontakt s Bogom. Nemoguće je zamisliti kakav je bog i da mu vjeruješ. Molio si Boga sto puta, nisi dobio. Obolio ti netko, molio si devetnice, trodnevnice

103



devet puta i ništa. Grozno. Molio si da ti izliječi tvoju nogu a ona još više boli. Ideš na misu cijeli život, nigdje Isusa, ništa bolji nisi, samo gori. U nama raste užasno nepovjerenje prema Bogu. Oda krivica prema Bogu, tko zna, Bog me kažnjava, zato je to. Imaš osjećaj: nemam se više za što uhvatiti, gotov sam. Ta religiozna dezintegracija je najopasnija. Ona uništava tvoj egzistencijalni status, bazični, i opće ljudski. Bog je temeljna funkcija tebe. A tvoja religiozna komunikacija ne funkcionira. To boli najdublje. To ubija čovjeka. Kako doći do Boga? Grozni je biti u bilo kojoj religiji, ni jedna me ne uvjerava, grozno. Svi traže, moraš ovo, ono. Religije su užasne. Kako doći do Boga? Vidim jedino filozofski da jedino, interpretacija apsolutnog bića koji je dobrota, ljubav da je to jedno što može ispuniti moju spoznaju, moj intelekt. Moje čitavo biće može ispuniti jedna osoba, zasad nalazim samo Isusa iz Nazareta kome mogu vjerovati. Ja vama, nikome ne mogu vjerovati, vi ste meni svi neprijatelji. Zašto? Ja bih htio doći u Nebo, dajte mi kartu, imate? Nitko od vas nema. Htio bih biti zdrav, ozdravite me? Kakva mi korist od vas. Ne bih htio biti star 100 godina, dajte mi mladost. Što će mi ljudi? Moj Prijatelj iz Nazareta odmah daje, kaže: Tomislave, pusti ti ljude. I On se nije povjeravao ljudima, znao je što je u čovjeku. Zato je išao umrijeti za čovjeka. Nije očekivao da se čovjek može sam spasiti, nego ga je On išao spasiti. Jedino s Isusom znam kamo idem, odakle sam došao, s Njime mogu ljubiti čovjeka, jedino s Isusom znam da moj život ima smisla, da se meni opraštaju krivice, da ja mogu biti integriran, cjelovit. Jedino On. Neka se ne ljute prijatelji iz islama, hinduizma, itd., ja govorim ovdje znanstveno, povijesno, da je taj Isus tako govorio kako nikad nije nitko govorio, radio, kako nikad nitko nije radio. On je povijestan, mogu mu povijesno, razumski i znanstveno, prirodoznanstveno, ja ga mogu pronaći, vidjeti, čuti i s Njime biti. Ja ne govorim o Isusu Crkve, religioznosti, vjere, nego Isus gledano znanstveno, povijesno. Ja sam fundamentalni teolog. Ovo što govorim je pretpostavka za teologiju, vjeru i sve drugo. Kao takav, znam da je Isus povijesna osoba, to je povijest temeljito istražila. Prekopala je cijelu Palestinu i pronašla sve što piše u Evanđelju da je tako. Temeljito smo istražili svaki detalj, oblik evanđelja kako je to napisano, pronašli, to je to, cjelina. Židovi danas uče u školama o Isusu kao i mi o kralju Tomislavu, to je normalno za njih povijesna osoba. Muči ih zašto je on na neki način dezintegrirao njihovu ljudsku vjeru. Napravio Novi zavjet. Umjesto 10 zapovijedi, jednu zapovijed ljubavi. Ali ga sve više prihvaćaju Židovi danas i to na taj način: Isuse, zašto si otišao poganima, vrati se ponovno nama, ti si naš brat. Oni u Isusu vide uzorak patnje holokausta židovskog naroda. Vidi što su ti napravili Rimljani, što ti danas rade svi ti Europljani i svi drugi nežidovski narodi, pogani, oni tebe ne razumiju. Oni te dalje razapinju, oni te ne vole, oni lažu da pripadaju tebi. Zato si ti patnik razapet kao mi, narod razapeti u povijesti. Na taj način nalaze put do Isusa, on je njihov Brat, supatnik. Prije su sve do ovog stoljeća, nisu mogli prihvatiti Isusa. Židov kad je išao kraj Križa, morao se okrenuti, On je za njih značio prokletstvo. Zbog Njega su oni raspršeni po čitavom svijetu. Sve od 69. – 70., pa tako dalje. Isus je totalno otkriven znanstveno, povijesna osoba. Isustva vjernička, svetaca, svakog čovjeka koji dođe do iskustva Isusa, ima iskustvo da je Isus, tu. Kao što susrećem svoju misao, ljubav moje majke, jer ljubav moje majke je sada ovdje kod mene, ona je uvijek u meni. Tako susrećem Isusa. Sasvim legalno, normalno i na taj način mi Isus postaje funkcija da bih ja našao smisao, ponovno našao svoju integraciju, cjelinu da bih se iscijelio. Kognitivna dezitegracija nalazi svoju integraciju u

via sapientiae, put mudrosti, to što ja ne znam, odakle sam, tko sam, ja čovjeku pomognem mudrošću. Mudrost je sastav spoznaje, morala i djelovanja. Mudrac je čovjek koji je filozof, koji gleda temelje bitka, bića, koje razlikuje sporedno od bitnoga koji zna odakle je i kamo ide. Moram pacijentu pomoći da do toga dođe, da postane mudar. Umjesto kognitivne dezintegracije koju smo imali u bolestima, postavljam mu integraciju mudrošću. Gdje mu ovako stvari prikažem kako sam ja vama ovdje, da razlikujete što je to život. To nije fizički, ne. On se gubi, nešto drugo je život. Kao što sam razlikovao formu od materije u čovjeku. Što je to? Forma je čovjek, materija ono što odlazi, umire na

104



neku način. Sve te načine na putu mudrosti moram prikazati, moram sam dobro poznavati ovo što smo ovih dana govorili, gdje je mudrost, što je to mudrost. Mudrost je znanje o bitnim sastojcima. Biti mudar znači, biti spreman sve izgubiti ali ne sebe. Ne svoju duhovnu dušu, ja sam duhovna duša. Izgubiti sve ali ne duhovni život. Čovjek ima duhovni život, tumačili smo. Ne psihički i onaj drugi koji gubi. To nije čovjek, to imaju i životinje i biljke. Čovjek je samo po duhovnom životu čovjek. Mudrac je čovjek koji je spojen i s nebom i sa zemljom, i koji ima svoje središte a središte, to je moja duhovna duša. To je da ja znam tko sam. To je moje središte. I da ja iz svog središte, osobnosti, svoga ja, sve druge relacije, odnose imam, i postajem integriran u stvarnosti. To je put mudrosti.

Put morala – via moralis, kad je dezintegriran čovjek, otpao od transcendentala, pa se izgubio, osjeća krivicu jer je ubio sebe, on je samoubojica, najteže samoubojstvo je grijeh. Ubiti se fizički nije toliko zlo koliko ubiti samog sebe, svoju duhovnu dušu, svoju savjest, to je najgore. To je vječna smrt. ( kraj 14. cd. )

15. cd.

Kad se ljudi ubiju, prelaze u onaj svijet oni nisu nestali, ali kad ti sebe ubiješ, duhovnu dušu više ništa ne možeš. Govorili smo što je to pakao. Put transcendiranja – via transcendentiae, kako pomoći kad te ljudi vrijeđaju. Uvijek se

dignuti na razinu Svemogućega, ima netko tko uvijek na mene čeka, ima tko me uvijek voli, tko uvijek prašta, tko je moj stalni Prijatelj, tko je meni vjeran, ja imam tlo pod nogama.

Teološki put – via theologiae, kako se integrirati s Bogom?1. put bezuvjetne ljubavi – agape – via caritatis, to znači spojiti pacijenta s tim da

Bog od njega ništa ne traži, ni ja ništa od tebe ne tražim, ja te samo jedno molim: uroni u ovu bezuvjetnu ljubav, dopusti da te ona natopi, ništa više od tebe ne tražim. Samo dopusti, ne moraš si sam dati injekciju, dopusti da ti ju ja dadnem i ozdraviti ćeš. Ta injekcija je bezuvjetna Božja ljubav.

2. put povjerenja – pistis – via fiduciae , kad ne možeš vjerovati nekome, onda si skroz sam, ne vjeruješ ljudima, sebi, Bogu. Onda si čovjek na bijegu, agresivac, ili depresivac. Agresivan je razbojnik jer on ne može nikome vjerovati i samo ubija ljude jer svi su mu neprijatelji. Depresivan je čovjek koji sebe ubija, jer ne može druge, ubija sebe polako vidi da je nemoćan, depresija sve do suicida. Kako njemu pomoći da stekne povjerenje? Najprije jer će osjetiti tebe kao hagioasistenta da mu vjeruješ. I ti si spreman mu pomoći. Ti mu daješ nadu da se može pomoći. Prvo pomoći da u sebi stvori relaciju da sebe zavoli. Da prihvati sebe, da zaželi sebe spasiti. Prikazati ću mu koliko ima prekrasnih osobina, koliko ima sposobnosti, da dobije povjerenje: pa ja mogu nešto učiniti, nisam ja skroz dezintegriran i u neimaštini, nego mogu! Ja mogu! Pokazati čovjeku bar nešto dobro u njemu.

3. put pomirenja – eirene – via reconciliationis, morate ići točno ovim redoslijedom. Najprije pokazati bezuvjetnu ljubav, tek tad ga vodiš do povjerenja. Utisneš dobro, bezuvjetnu ljubav, dobrotu, istinu, tada mu možeš polako povjerenje, ako postoji to , ja mogu vjerovati. Kad se on sav ojačao, i vjeruje i zna da je ispunjen ljubavlju tek sad može reći, žao mi je, pokajati se i sad je sposoban razumjeti da su i drugi bolesni i praštati. Nikad ne smiješ početi odmah s praštanjem, kajanjem to je kontraindicirano. Temeljno je pravilo, s bezuvjetnom ljubavlju. Ti kao hagioasistent si bezuvjetna ljubav, ti ne osuđuješ njega, nemaš ništa protiv, nego samo za njega. Da je ne znam kako grub, ti si za njega. I ako to prekineš ti prestaješ biti hagioasistent. Mi ti moramo oduzeti dozvolu i poslati trenutno na

105



kliniku. Da te se liječi hagioterapijski. Pomirenje s Bogom, ljudima, sa samim sobom. Pomognete da on sebi oprosti, što je sam sebe razarao, što nije vjerovao u svoje moći. Onda da oprosti drugima, i Bogu. Zašto ga Bog stvorio, zašto Bog dopušta patnju, smrt? Svi mi okrivljujemo Boga a pravimo se važni kako smo samo mi krivi. Krivi smo jer okrivljujemo Njega. Bog očekuje da mu reknemo: Bože, ja mislim da si i ti kriv. Dobro, zašto? Zato što me voliš. Zato što si me htio stvoriti, nisi trebao. Bog kaže: ne boj se, proći će ova kušnja. A iza toga ćeš vidjeti pa reći: dobro da nisi odustao od stvaranja mene. Poslije ćeš vidjeti. Čovjek dok se rađa, plače a iza toga sretan: mama ti si mene stvorila, mama moja daga. Svi vičemo tako. Mama tebi hvala.

4. put odluke i oslobođenja – dynamis – via deliberationis, kad već vidimo da je hagiopacijent toliko ovisan o svojim grijesima, požudama, na što se prilijepio, ideje, ljude, navika, polako ga zamolimo da se bar odluči, da zaželi biti slobodan, da nju integrira u svoje biće, jer on njome ne vlada. On je nju izgubio, dezintegrirana sloboda. Prvo odluka da on to zaželi, iza toga nek se odrekne ovisnosti: Oče Svemogući, ja vjerujem da ti negdje postojiš, da si sposoban osloboditi me. Na hagioasistentu je ako je vjernik, kršćanin da ponekad izmoli molitvu otklinjanja koja se moli pri kršenje djece i odraslih, to su benigne molitve, nemaju ništa s egzorcizmom. Ili sam da kaže: evo Gospodine, molim te Tvoja ruka neka dotakne ropstvo ovog čovjeka, neka ga oslobodi. Nemojte samo dramatizirati. Nemoj da đavao postane važan. Čim ti kažeš: đavle odlazi, on bježi, mora. Jer ti si vlasnik. Isus kaže apostolima: izgoniti ćete zle duhove, oni se raduju, On kaže: ma nije to najviše. Najviše je to da ćete bit u Nebu, upisani ste u knjigu života. Đavlu čim rekneš on mora bježati, jer ti si svjetlo, čim kažeš Isus, Bog, hoću niti dobar, ti si upalio svjetlo, jer on je mrak. Jeste vi ikad doživjeli da ste upalili svjetlo a mrak ostaje? Ja nisam. Vi svi jeste? Kakvi ste vi ljudi? Ljudi mraka. Postanite svijetlo. Đavao je slab. Ljudi hoće da on bude jak, zašto? Onda oni nisu krivi, to me đavao naveo na grijeh, to đavao u meni griješi. Onda moraš đavla slati na ispovijed, on se mora kajati a ne ti. Nisi ti kriv. Nije to, to. Ne može ni đavao toliko griješiti da nas sve kuša, nema on toliko vremena ni snage.

5. put milosti – via gratiae, kad vidiš da hagiopacijent više nikako ne može, ništa ne pomaže, tad mirno , da on ne zna, duhom pogledaš u Isusa: Šefe moj, ti si jedini liječnik i lijek, ti si liječio svakog čovjeka, sad si na redu, ja ovdje ne mogu ništa. Samo vidiš kako se Isus nasmije, gurne te u stranu: pusti mene, kaže. Ti sjedneš na drugu stolicu a On na tvoju i vidiš kako se stvari mijenjaju. Nema nemogućih bolesti i situacija, sve je moguće. Milost je krajnja, božanska snaga, to je sam Bog. Bogu nije ništa nemoguće. A tebi je ako vjeruješ, onom koji vjeruje ništa nije nemoguće. Sve je moguće.

(drugo od tri poglavlja na istom cd-u)

Ljudi su nam najdragocjeniji. Ne hagioterapija. Zato je dobro slušati ljude jer iz srca govore jer traže uvijek rješenje svojih kriza i to je najljepše.

Četvrta točka, kako posredovati pneumatološko zdravlje, kontraindikacije i praktična provedba putova u pneumatološko zdravlje.

Kako ja mogu dati hagiopacijentu zdravlje? U medicini dobivaš tablete, injekcije, operacija. U hagioterapiji, kako se može čovjeku duhovno posredovati, što da radim onda kad čovjek uopće

106



neće primiti i kad nije sposoban ili kad je bez svijesti ili teško hendikepiran, mentalno bolestan, kako mu pomoći?

1. duhovno zdravlje se može komunicirati samo duhom. Duhovnoj duši ćete pomoći ako duhovnu dušu učinite cjelovitim čovjeku, a duhovna duša je i intelekt, razum, savjest, sloboda i religioznost i vjera i ljubav. prvi korak je čovjeku mudrosno, kognitivno protumačiti o čemu se radi. Što to znači duhovna razina čovjeka, što se to njemu dogodilo da duhovna razina pati, boli i protumačiti na koji se način to može izliječiti. Najvažnije je protumačiti da je bit hagioterapije, obraćenje, obrat. Sve duhovne bolesti se događaju u razaranju transcendentala, ili je to istina koja se razara, onda je to već kognitivno. Ili je to moral koji se razara, etika, dobrote, ili je to čovjekova nemoć da se pokrene, onda je to i ljubav i djelovanje u pitanju. Čovjek postane zao i da bih mu pomogao ja ću mu protumačiti, uvjerljivo reći kako da odluči se za dobrotu. Ako govori negativno: amo pokušati sad govoriti pozitivno, bit će u redu, uspjet ću, ja mogu. Ako je mislio negativno, ajde dvije minute pokušaj misliti da je sve moguće sve što je dobro. Ako mu je djelovanje okrnuto negativno, i tu se pokrenuti na dobro, pokušaj napraviti bar neko dobro. Ovi čas nekome zaželi dobro, nekome tko je tebi zlo načinio. Na sve ono negativno, protivno transcendentalima, istini, ljubavi, dobroti, ljepoti, zamolim i uvjerim ga da sada se okrene suprotno, od zla, dobru, mržnja – ljubavi, laž – istini, on sam. Zamolim ga da se suprostavi svima koji su ga vrijeđali, koje ne može prihvatiti, da se suprostavi dobrotom. Neka samo razumije da u dubini tih ljudi postoji za njega ljubav, da ni jedan čovjek nije pokvaren do kraja. Taj čovjek tebe voli, poveži se s onim dobrim u čovjeku koji te povrijedio. To je strašno jaka komunikacija zdravlja. Protumačim da su i drugi isto slabi kao i mi, ti i ja i da povrijede a ne bi htjeli, prema tome da imamo sućuti, probudim sućut prema drugima da može lakše oprostiti. Treće, protumačim mu da kad prašta, njemu je sve oprošteno, tada će olakšati sebe i svoju savjest. Zatim, kad oprašta da će doživjeti nešto kao fizički bolesnici, da su tada čudesno ozdravili. Da je cijeli organizam konvertirao prema zdravlju. Od zla prema dobru čim se okreneš. I kažem da je najveća osveta onome koji te povrijedio, da mu oprostiš, zašto? Jer tada ne dopuštaš da te njegova bomba uvrede razara. Da otrov koji je ubacio riječima ili djelima da tebe uništava i ubija. Da kad prihvati tu mržnju, bijes, osvetoljubivost da tada sebe uništava i da tad toliko naivan ne smije biti. Ta uvjerljivost da je najgluplje ići se osvećivati jer tada si prihvatio neprijateljsku uvredu, otrov, bombu i dopustio da ti budeš kao i on. Tad si ti sebe uništio. Kad ne daš da to u tebe uđe, kad praštaš i : neka te Bog sudi, ja neću, ti ostaješ zdrav, integralan, cjelovit. I više te ne boli. Protumači mu da može zaista čudesno ozdraviti na svim područjima upravo tako da se suprostavi dobrim. Temeljno pravilo je jasna perspektiva, zlo je jedini uzrok svake patnje i bolesti. Okrenuti pacijenta na dobro ti si sve riješio. Okrenuti zlu leđa, pacijenta okrenuti na dobro, ljubav, istinu, on je pobijedio zlo, zašto? Jer je tada Bog na njegovoj strani, tad je velik kao Bog. Bog je apsolutno dobar, istinit, ljubav. On je tada s transcendentalima jednostavno u postojanju, njega nitko ne može uništiti. Kad to s takvim uvjerljivim riječima kažete tada mu je to jasno, i jasno vidi gdje je, dobiva nutarnju snagu da se pokrene, da odluči, hoću, to je pametno.

2. a što ću s onima koji nisu sposobni, koji neće da ništa prihvate. Važno je imati bar jedan vic pa se našaliti. Ne uzeti tragično što on neće. Ne reći: ja te žalim. Nego: dobro, pa zašto ne, može i tako. Istovremeno načiniti ona četiri ili dva koraka, da u sebi opraštaš tome koji neće. Kad ti njemu oprostiš ti si zapravo povezao njega s tobom, jer između vas nema prekida, raskida, u njega od tebe sada ulazi snaga. I, oprosti ti meni što te ne razumijem, što sam tako slab da ti ne mogu odmah pomoći, oprosti mi. To je druga riječ. Oprosti mi, znači, molim njega da mi dopusti da ja smijem do njega doći. Najprije sam dopustio da on smije do mene, to znači, oprostiti. Onda ga molim da smijem do njega, znači, molim ga da meni oprosti. Treće, da mu mirno u sebi govorim: lijepo je što postojiš. Ne moraš se

107



truditi, svejedno te volim. Ti ne možeš ništa učiniti da te ja prestanem voljeti. Kad učinih to troje: opraštam, molim za oproštenje i volim tog čovjeka, tada njegov duh a osobito onaj dio njegovog duha koji nikad nije uništen. Postoji u svakom čovjeku ostatak dobra. U najgorem razbojniku, postoji ostatak koji je nepokvaren. Taj ostatak prima, to je neposredno komuniciranje, to je ono podsvjesno i nesvjesno koje govori Golleman, unicef. Vi ćete vidjeti nakon nekog vremena ,on se promijenio makar se suprostavljao. Ne postoji nikakva zapreka da svakome pomognete od ljudi, ne govorim o đavlu. Znam jednu gospođu koja moli da se đavao obrati. plemenito. Vi zasad ljude liječite, nemojte njega. S njim nemojte imati posla jer ćete otići još dublje u zlo.

3. što s onim koji su mentalno bolesni, oni ne mogu razumjeti što vi govorite. Razlikujte psihofizičku razinu od duhovne. Ako je mozak pokvaren, živci, mentalno je još uvijek psihička razina to još nije duhovna. U emotivnom nešto je manjkavo, unatoč toga, duh ostaje zdrav. Djeca s autizmom i drugim mentalnim bolestima, sve razumiju što vi govorite. Jer duh ne može biti totalno bolestan, nikada. Kao što grijeh ne može nikada totalno uništiti duhovnu dušu, uvijek ostaje ostatak dobra. Zato se svakom čovjeku može pomoći. Kod svih fizičkih, psihičkih bolesti duh ostaje zdrav i on uvijek prima. On neposredno prima, ne može preko mozga ali može izravno jer duh djeluje disperzivno, djeluje bez ikakvih zapreka jer je slobodan od prostora i vremena. I tu nema zapreke. Iskustva pokazuju da se može i s djecom, u nesvijesti, pomoći. Ne možete nigdje reći: ovdje se ne može ništa. Ako to kažete, više niste hagioasistent. Vi ste na krivom mjestu. Ne postoji nemoć. Netko tko se ne želi obratiti, netko tko kaže ja želim u pakao, netko tko ti psuje Boga i sve, ti se samo nasmiješi i reci: fino govorite, bit će dobro. Mirno mu opraštajte, govorite i tišini srca da on ne može ništa učiniti da ga prestanete voljeti, znajte, dubine njegove duše to čuju. Te dubine koje su nepokvarene su jače od onoga što manjka u tom čovjeku,. Te dubine se razvijaju kao biljka, cvijet, hrast koji raste po tim što vi njega hranite neposredno svojom ljubavlju i praštanjem. To raste, nadraste bolest, manjak zdravlja i čovjek bude zdrav. Pitaju me, da li kad se posreduje to duhovno zdravlje da li treba meditirati? Meditacija može biti jako opasna. Poznato je da transcendentalna meditacija i mnoge druge da su ljude kao kod dubinske psihologije ljude odveli preduboko. Odatle nisu mogli izaći van, da su tek tada postali psihički bolesni. Nemojte se igrati s meditacijama. Pogotovo kad vam dođu hagiopacijenti jer oni su već oštećeni u zdravlju i ako vi sad to, oni to ne mogu. Vaše cijelo djelovanje je neposredno. Da biste neposredno mogli djelovati, ozdravljivanju hagiopacijenta vi morate biti čovjek ljubavi, praštanja, povjerenja. Tada to iz vas struji u njega. Ako ste vi u grijehu, osorni, grubi, ne možete ga prihvatiti tada od vas ne izlazi ništa i ništa ne može pomoći. Tad ne vrijede nikakve meditacije. Vi kao hagioasistent postanete ono što je majka, dijete će od majke koja ga voli, sve primiti, neposredno. Od nekoga tko ga ne voli – ne. Hagiopacijent mora dobiti tu sigurnost, ova osoba meni cijeni i poštuje. To u njemu raste. Područje duhovne duše je iracionalno, intuitivno, nemojte očekivati da mora razumski spoznati. Postoji intuitivna, intelektualna spoznaja. Svaki čovjek je inteligentan, duhovna duša je uvijek inteligentna. Nemojte racionalizirati pa se onda bojite, nastaju problemi. Umjesto meditacija, bolje vam je ako stavite određene slike, koje on gleda i polako u njega ulazi to i ostaje u njemu i djeluje na njega. Vi djelujete svojim praštanjem, ljubavlju i govorom o mudrosti djelujete odozdo prema gore a ove slike djeluju odozgo prema dolje na istom području pa ćete brže doći do svega. Ne preporučam meditacije. Probajte kod sebe što su meditacije pa ćete vidjeti. Nije to bez problema. Pogotovo kod hagiopacijenta. Cijelo vaše djelovanje djeluje na hagiopacijenta samo ako ste vi tih dana postili od kolača. Upućujem vas na taj primjer Gandhija. To je bitno u hagioterapiji. Ne možeš nikoga uvjeriti. Hagiopacijent ne može od tebe ništa primiti ako ti nisi išao liječiti u sebi njegovu bolest. Ne može Gandhi reći dječaku, nemoj jesti kolače, može reći a neće se ništa dogoditi

108



pozitivno, ako on sam se nije odrekao kolača. Tek kad se odrekao, to struji, duh struji u dječaka i on je uvjeren. To je najuvjerljivije. Ti si važan, pazite na sve! Najprije posti od kolača. Kad imaš hagiopacijenta, ti doma prođi tu terapiju koju on treba. Sve što misliš da ćeš njemu dati ti prođi, gledaj što je u tebi načinila, ako vidiš da ne ide, probaj drugu, treću, biraj, ima ih zato puno. To je način, kako to posredovati. Moje iskustvo, ljudi me sretnu na ulici, pauzama, katedrali, ispovijed, dovoljno je da tri – četiri riječi reknem oni se ili rasplaču od sreće ili: joj, gotovo je. Dakle, to je hagioterapija. Ti moraš biti pun ljubavi prema onome koji ti dolazi. Zapreka hagioterapiji si ti! Moraju biti tvoja vrata otvorena. Tu ništa ne vrijede pametne riječi, misli, izvanjska mudrost, ti moraš biti mudrac. Onda to djeluje. Ti moraš biti čist u srcu prema njemu i prema Bogu, ti moraš biti interpersonalan, otvoren, transcendentirati svaku ljudsku glupost i uvredu, baš tebe briga ti voliš čovjeka. Znaš da je čovjek tebi sudbina i zbog toga ti ne može ne uspjeti, konačno ti si sa Svemogućim povezan, još Njegov duh u tebi djeluje, jer si vjernik. Zbilja, nema problema. Morate znati te zakonitosti, mehanizme inače ništa nećete napraviti. Upozoravam, nemojte probati raznim mehanizmima psihičkim, psihoterapijskim iz dječjeg vrtića, srednje škole, upropastiti ćete pacijenta. Vi ne smijete nikakvu psihoterapiju, morate ovakvi biti. Nemojte pokušati nadomjestiti hagioterapiju nečim drugim. Hagioterapija uvijek djeluje kad si ti ovako otvoren. I nikada neće djelovati ako si zatvoren. Psihoterapija nikoga nije ozdravila i ne može. Da lijekovi ozdravljaju jako puno ima dobr rezultate 30, 40% i ne mogu dalje jer dalje treba duh. Duhovna duša treba prihvatiti.

Kontraindikacije – imate u knjizi mojoj. Razradio sam i tamo pročitajte.

Praktična provedba _ kakav trebaš biti ti, prostorija, kako se prima pacijent, otpušta, kako s humorom, lakoćom, on je bomba, bolestan, ti pola sata moraš sebe temeljito očistiti, biti povezan s Izvorom, bitkom. Koji je ne Bog, nego Otac, dobrotom, ljubavlju, istinom.

Poslijepodne ( treće poglavlje ovog cd-a)Bio sam na sjednici Vijeća KBF, jer sam promotor. Dekan mi čestita zbog ovog skupa. Kulturna revolucija da se događa u Zagrebu. Navodi e-mail žene koja mu je pisala:Zašto se stalno govori o Ivančićevim knjigama a ne čita Sv.pismo? (Ljudi moraju ispite polagati. Mi ne čitamo Sv.pismo ali ga citiramo, i provodimo u praksu. Impegrirani smo Božjom riječi. Mi jesmo molitva, ne da mi molimo.)Zašto se ne moli?Zašto nema Sv.mise? (Nadbiskup je zabranio, jer nije pristojno za dostojanstvo euharistije da se u ovakvoj dvorani služi. Kod Katedrale smo, franjevaca, itd. Euharijstija nije igra kršćanska, vrhunski je čin. Treba častan i dostojanstven prostor.)

(Preslušajte prvih 10 minuta trećeg poglavlja 15. cd, nisam skidala taj govor, oprostite, smatrala sam da ne treba (ili me lijenost uhvatila). Iako je korisno poslušati, o Euharistiji, dostojanstvu Mise govori, pitanja koja treba sutra postavljati, upute o tome. )

Sad idemo vidjeti jeste se naspavali? Iza ručka, sad vam se ne spava. Idemo ustati. (11: 01), pogledati što je u tebi sada prisutno, tko si ti? Autori Duhovne inteligencije kažu da u našem središtu je sam Stvoritelj. Isus je rekao: tko jede moje tijelo ostaje u meni i ja u njemu, znači, možda si se pričestio u nedjelju, On je ostao u tebi, je li zbilja tu? Možeš li registrirati svojim duhom, duha Božjega ali i svoga duha? Da li si već naučio što su emocije, razni pokreti našeg tijela, a što je zapravo duhovna duša? Razotkriva li ti se već ljepota, tko si ti? Vrhunsko biće u svemiru. Zašto? Koje su to tvoje vrhunske sposobnosti? Pronađi u sebi

109



jednu osobu koja te povrijedila i možda joj nisi oprostila, možda ti ne ide? Pronađi nekoga kome bi trebalo sada oprostiti. Sjeti se što smo govorili prije ručka, koje su sve argumenti, pomoći da bismo mogli temeljito oprostiti? One negativne, ako ne oprostiš, ti ostaješ u zlu i mržnji. Drugo, ako ne oprostiš, ne možeš komunicirati s Ocem, Stvoriteljem. Treće, ako ne oprostiš, odijeljen si od svih ljudi, od svoje savjesti. Odijeljen od budućnosti. Četvrto, ubačena uvreda u tebe je poput bombe koja može eksplodirati i ona te razara, to je otrov koji te iznutra izjeda. Trebalo bi ga izbaciti što prije van. Kako? Onaj koji te povrijedio, u dubini sebe te voli, jer je duh nepokvarljiv u njemu. Reci mu: tvoje dubine mene vole, ti možeš govoriti štogod hoćeš protiv mene, ja znam, tvoje dubine me vole. Dalje, ja znam da sam ja visoko dostojanstven i tvoja me uvreda uopće ne dotiče, mene Bog stvorio, ja sam na njegovu sliku, ja imam duha koji je svemoguć, slobodan od prostora i vremena. Znam da sam ja dragocjen u očima ljudi i Boga. Treće, ja ti opraštam, ja te razumijem i ti si čovjek, grešan kao i ja, i ti me uopće ne poznaš ti ne znaš tko sam ja, ti samo nešto negativno izvana vidiš na meni, ali ja sam netko sasvim drugi, dragocjen, opraštam ti. To što si rekao o meni, uopće nije istina o meni. Četvrto, sad sam s Bogom, sad je meni oprošteno, sad sam slobodan, moja savjest opet funkcionira, moji odnosi s ljudima opet funkcioniraju, moji odnosi s nebom funkcioniraju, moj organizam funkcionira sada slobodno, bez stiske, straha, opraštam ti, radosno ti opraštam. Čim sam ti oprostio, ja sam sve dobio a dok ti nisam oprostio, sve sam gubio, i tijelo i dušu i budućnost. Opraštam ti da sve dobijem. Ja sad više nisam sam, u meni je Svemogući Stvoritelj svijeta, On je moj Otac. Na Njegovu sam sliku stvoren. Mene nitko više uništiti ne može. Sjetite se onih lijevo i desno od vas, ne morate ih gledati, smo u srcu recite: opraštam i tebi, kad nezgodno kašlješ i kišeš pa mi smeta, opraštam. Oprosti ti meni i lijevi i desni, oprosti mi, i ja sam čovjek. Bitno je da registrirate, što osjećate kad praštate i molite za oproštenje, to je jako važno za vaš rad s hagiopacijentima. Sad pitajte lijevo i desno: kako si? /žamor/Zar zbilja postoji Bog? Ma gdje molim te? Nije li to samo iluzija? Nije li to samo želja? Nema Njega, još ga nitko nije sreo. Vi ćete pokušati bar gledati iznutra kako Boga nema, u vašoj duši. Svi kažu: evo Ga tu. Gledam njihova prsa, nema Ga. Sjetimo se, može li itko od nas reći ako je normalan da misli nema? A tko vidi misao? Može li netko reći da nijedna riječ nije izgovorena, nije nitko vidio nijedni riječ koju sam ja izgovarao, nigdje se ne vidi. Jeste li gdje vidjeli riječi koje kažem? Ako kažem riječ: čovjek. Gdje je? Kažem jednu riječ, čovjek, 400 ljudi imaju tu jednu čitavu riječ a ja samo jednu dao. Što bi to bilo dobro, dadnem jednu čokoladu svima i svi imaju jednu čokoladu . To je logika duha. Tvornice riječi ne propadaju. Ako shvatiš što je to misao, kako si svjestan misli, što je to ljubav, kako si svjestan ljubavi i kako ljubav djeluje, kako mržnja djeluje. Kako djeluje povjerenje, strah. Povjerenje i strah su dvije dijametralno poprečne stvarnosti. Mi to sve, ne vidimo. I svakome je jasno da to postoji. Odakle? Kao što kažemo: misao. Tako kažemo: Bog. Opet se sjetite, intelektualna spoznaja ona je kao bljesak, tebi je jasno! Kažeš: Bog! Ti znaš što kažeš. Ti Njega poznaš. Sv. Augustin kaže, ne bi ti mene tražio, da me već nisi našao. Zato što si ga intelektom našao, jasno ti je što je to Bog, zato pokušavaš i razumski objasniti, napraviti pojam, staviti Boga u neke okvire, riječi. On je apsolutan, bez granica kako ćeš ga staviti u pojmove? Kao i misao, kako ćeš staviti u jednu riječ misao, a moraš. Prenosiš preko riječi, misao, gdje je misao? Korak dalje, pa ja i tako ne vjerujem u Boga, ne, ja sam ateist. Kako to? Ne, pa ja nisam pronašao nekog Boga u mislima, ja vjerujem jednom mom prijatelju, čovjeku, onom iz Nazareta. Ja Njemu vjerujem da On zna bolje od mene tko je Bog. On je pokazao da ima vlast nad prirodom, znači, da je vlasnik prirode. I meni je drago da sam ja našao tko je vlasnik prirode. Zamisli biti u nečijem vrtu a ne znaš čiji je. Stanovati u kući i ne znaš tko može doći istjerati te vani. Ja znam čija je priroda, nebo, kiša, to je mog prijatelja iz Nazareta. On kaže da je to i moje. A vi kako znate. Shvaćate, svu tu stupnjevitost istine i prepovršno je reći da je Bog iluzija da ga nema. Nama je svima jasno da Boga ima. Ateistu je jasno da Boga ima, zato kaže da ga nema. To znači, ima ga ali ga ja ne vidim. Ja znam da postoji nož, ali ja ga nemam ovdje. Postoji čokolada, ja je nemam u ruci ali imam u drugoj, netko mi je

110



darovao dakle, jeli ima Boga? Ja mislim da ga ima. Vi znate da postoji čokolada a ne vidite ju, to vam je to. Nema Boga, a on tu, na dohvatu tvoje ruke. Vidite li čitavu logiku stvari. Kao što prirodne znanosti, kemija, fizika, imaju laboratorije, eksperimente, tako humanističke znanosti imaju logiku, i dokaz eksperimenta to je laboratorij humanističkih znanosti. Logiku duha, intelekta, onda iskustvo. Kako ćeš sumnjati. Ako počneš sumnjati da misao ne postoji, gotov si. Sumnjati da je misao samo iluzija. Nažalost moja djeco, Bog ipak postoji. Moram vas razočarati. Tu je nažalost nikako da ga registriramo, pa sam vas molio, probajte pronaći gdje je ta čokolada. Tko ju je negdje sklonio? Gdje je ta čokolada koja se zove Svemogući, dobri Bog? Gdje si ga ti skrio, pa ne vidiš? Otkrij ga. Budi znanstvenik. Znanstvenici otkrivaju, ono što je skriveno. Aleluja.Izvolite sjesti. (29:00)

Hagioterapija je poput posla koji činimo u caritasu, mi smo vjernici, kršćani. Mi dijelimo karitativne darove svima i ateistima, svim drugim pripadnicima religija. Time što dijelimo karitativnu robu ne tražimo od nikoga da mora biti kršćanin. Kršćanin se može postati ako ga Bog pozove a ne ako ti hoćeš da netko bude kršćanin. Svi ljudi znaju da postoji Bog, ali, kršćani su one koje Bog pozove da budu svjedoci da Bog voli čovječanstvo. Hagioterapija je nešto poput onoga što je Majka Terezija činila, skupljala ljude s ruba društva iz kanalizacija, umiruće, odbačene, skupljala ih i davala im dostojanstvo njihove osobnosti a da od nikoga nije tražila da se moraju moliti, postati kršćani, ona im je samo pokazala da ih voli. Tako ćete shvatiti i hagioterapiju. Ona je na znanosti utemeljena, kako bi svim ljudima bila dostupna. Kad bi bila utemeljena na Svetom pismu, onda bi bila dostupna samo vjernicima, milijardu ipo ljudi. A ostalih 4, 5 milijarde ljudi, što ćemo s njima, bilo bi nepravedno. Što kad biste medicinu utemeljili na Svetom pismu onda je samo za kršćane a drugi neka umiru. Isti Bog koji je poslao Sina svoga da stvori Crkvu i grupu kršćana, isti Bog je stvorio čitav svijet. Svaki prirodni zakon i svakog čovjeka. Isti Bog u prirodi, čovjek otkriva čudesa svoje prisutnosti, zakonitost, svoj duh. Duh drži sve zakone svijeta. ne zabranjujem da se i na kršćanski način pomogne mnogim pacijentima. To znači ako je neki hagiopacijent duboki vjernik i vidiš da njemu može jedna dobra molitva da on moli ili riječ Sv.pisma pomoći, ispovijed dobra, naravno da ćeš mu tu pomoći. Ako ti dođe musliman, naravno da ga nećeš tjerati na ispovijed i da se brže krsti. On ima svoju molitvu, zajednicu, religiju. Bog ga je tamo stavio. Njega ćeš an temelju onoga što su prirodni zakoni, što je znanost i svim ljudima dostupno. Gdje se nitko ostavlja izbačen, isključen ili smatra, to je za nekog drugog. Ono što znanost radi to je za svakog čovjeka. Medicina je baš za svakog čovjeka. Hagioterapija je za sve ljude, zašto? Jer se temelji na prirodnim zakonima, ne na zakonima Novog zavjeta, nego na temelju istraživanja filozofije, humanističkih znanosti, neuroznanosti. Ono što hagioterapija po prirodnim zakonima čini to je niže od onoga što mi činimo kad se Bogu molimo i kad idem na sakramente, to je vrhunsko. Krist nam nije donio sakramente za liječenje duše nego da nas spasi, da spasi našu dušu od zla i grijeha. Da nam omogući uopće liječenje duše. On je uništio snagu zloga duha, grijeha, da ne moramo biti robovi grijeha, donio oproštenje i omogućio ono što se po prirodnim zakonima može događati u hagioterapiji može bez daljnjega događati. Gaudium et spes, zapamtite, br.22 koji kaže, budući da je za sve ljude samo jedan cilj i to božanski, zato moramo pretpostaviti da Bog svakom čovjeku ljudske povijesti od prvog do posljednjeg Adama daje mogućnost da dođe u dodir s Kristovim spasom. Doslovno, s pashalnim misterijem. Čemu tražiti da se svi moraju obrezivati, pita Sv. Pavao, koji nisu Židovi, kao pogani. Čemu gnjaviti ljude da idu na sakrament. Ako ateist je pošten, čestit, živi po savjesti, on je isto kao da se pričestio, ima istu milost koja ga spašava koja mu daje da pobjedi grijeh i zlo. Ako vjernik ide u crkvu a ne živi čestito, njegovo primanje sakramenata ne koristi njemu on se na spašava kaže Koncil. Ja se na spašavam što formalno primim pričest, ispovjedim, nego srcem se hoću obratiti i srcem vjerujem, dolazim u dodir sa živim Bogom. Bilo bi ružno, ideš nedjeljom u Crkvu, dakle spašen si, kriminal. Ti ideš

111



svaki dan u prodavaonicu cipela, dakle imaš cipele. Ideš u prodavaonicu ali nikada ne kupiš. Vidim te svaki dan da ideš u dućan čokolade. Idem, svaki dan pet puta uđem i izađem. I? imaš doma sigurno puno čokolade? Nemam ni jedne. Kako to? Pa, ne kupujem to i ne jedem to. On ide u Crkvu a kakva korist? Čokolada ostaje u Crkvi a on ode doma bez nje. Jeste li svjesni koliki katolici se pričeste, već na vratima zaborave da su se pričestili. Idu doma kroz grad kao da se ništa nije dogodilo. Jedva čekaju, kaže: ostavila sam Isusa tamo, sad možemo malo ogovarati. Molim vjernike, kad se pričestite, ponesite svijeću u Crkvu ili bateriju, kad se pričestite, izlazite iz Crkve, upalite ju, da vas podsjeti, On je u meni, ja sam tabernakul. To je vječno svjetlo. Dođeš doma, stavi to vječno svjetlo na stol, da te podsjeti, Isus je u našoj kući. Kad dođeš doma reci: djeco, oče, bako, Isus je tu. Ja sam tabernakul. Zašto mi to ne činimo? Za hagioterapiju je važno srce. Gdje je tvoje srce, tamo je tvoje blago. A ne gdje je tvoje jezik. Jezik ne može dokučiti Boga. Probajte razmišljati kad bi ti netko dolazio tri puta u tvoj stan, pozvonio, ti mu otvoriš a on ti kaže: dobrojutro dobrojutro dobrojutro dobrojutro, dobardan dobardan dobardan,kakoste kakoste kakoste,doviđenja doviđenja doviđenja što biste napravili? Naručili hitnu pomoć Tko će naručiti toliko hitnih, koliko naših vjernika ide. Ti uopće ne misliš kad kažeš: dobar dan, kako si? Uimeoca i sina i duhasvetog oče naš…meni je tako tužno kad molim Krunicu pa sam tako rastresen, točno osjećam kako Marija kaže: ej, Tomislave, rekao si zdravo Marijo, ja tebi zdravo Tomislave a ti…ja ode, baš me briga. Imam tako divan doživljaj,molim tri krunice, imali smo u Hrvatskoj rat pa sam morao moliti protiv rata. Molim drugu krunicu i točno imam prisutnost Gospe, kaže: Tomislave, mogu li s tobom razgovarati? Ja: čekaj, dok dovršim krunicu. jer Krunica će spasiti Hrvatsku, meni su govorili. Kako će krunica, ja znam da će Gospa svojim zagovorom. Tko je ovdje lud? Hagioterapija nam pomaže da budemo normalni. To što radimo nije dostojno čovjeka. Nije fer. Ne možeš Bogu baciti nekoliko zdravo Marija i Očenaša. U Međugorje dođeš, 5 Očenaša, bole me noge od mise, i moram klečati , što ću, koljena, bole, ali sedam Očenaša ima da izmoliš. Kaže srpski pisac: ti možeš da pogineš ali puška ima da bude tamo u šoški. ( kraj 15. cd )

Cd 16

Kad vi iznura živite tu istinu, cjelovitu, kako ste vrhunski hagioasistenti. Imam među hagioasistentima jako pobožnih ljudi i prepobožni, to su mi najlošiji hagioasistenti, nikakvi. Jer takvi izmole krunicu i sve, ti se i klanjaju pred Presvetim ali ostanu kakvi jesu. Oni koji znaju 5, 10 minuta stati i samo se spojiti s Bogom: tu si, moj duh te vidi, smiješiš mi se, Bože, oprosti, žao mi je, želim onoga primiti, znaš zašto dolazi. I slušaš, znaš kako te promijeni, plačeš od sreće. Ti su pravi hagioasistenti. Nemojte mi prije nego idete raditi hagioasistenturu, nemojte klečati dva sata i misliti da ćete dobro raditi, ne. Osim ako ta dva sata zaista budete s Bogom, onda ćete vrhunski biti. Razlikujte formalnu pobožnost od stvarne pobožnosti. Isus je samo farizeje napadao, to su bili najpobožniji ljudi. Oni ne samo da su molili kod kuće i u Hramu, neego na raskršćima ulica. Kad koja udovica što treba: daj ti meni sve što imaš u kući pa ću ja za tebe moliti. Mole, mole a udovice plaču, nemaju od čega živjeti. To vam je bila prava molitva. Molili su kao nitko i zato su raspeli Isusa, jer je rekao da to ne valja. Tako ako mene budu razapinjali zbog ovoga što govorim, molim da me branite. moramo biti hrabri, Istina će nas osloboditi. Ako je moj Prijatelj poginuo zbog te istine, što ima veze ako ja poginem, zar treba veće čast, nešto ljepše. Čuvajte se formalnog kršćanstva, farizejizma, navika, tako treba moliti i točka, ako tako ne izmoliš nema ništa. U Hercegovini su strogi, vi znate da se tamo Gospa ukazuje. Došao mladić, student iz Zagreba i poveo jednog koji je bio u partiji, ateist. Kad su došli kući rekao tati jer imaju se običaj prije ručka, večere pomoliti Očenaš, pa kaže: tata, ovaj kolega mi je ateist, nemoj moliti danas, zbog njega da ga ne povrijedimo. Kaže otac: nema problema sine, znam ja što treba raditi. Kad su

112



počeli moliti, prekriži se: pomolimo se za predsjednika druga Tita, koga voli neka moli, koga ne voli neka ne moli. Molio partijaš sa čitavim srcem. Iskreni kršćanin, i iskreni ateist su veliki prijatelji. Formalni kršćanin i formalni ateist su neprijatelji. Ja nemam problema sa svim ateistima. Na Sveučilištu sam bio izabran i za rektora, bio sam dekan tri godine, i kolege njih 32 su fakulteta u Zagrebu, mi se sastanemi, imamo sjednice, u pauzi razgovaramo, stanemo u krug, ako mene nema u krugu jedan kolega taman opsovao, a ja idem iza njega, vidi me: što mi nisi rekao, sramota ja išao psovati, zašto si baš ti došao tu. Kažem mu: na tebi je da psuješ na meni da te odriješujem. Na nama je da griješimo a na Isusu da prašta. Anegdote nam kazuju bolje nego riječi ono što je duhovno, jer anegdota je puna duha i iz nje je uvijek lakše razumijete što je što. Kako smatramo ono što je formalno da je važno. A ono što je važno, da je nevažno. To je jedno. Drugo, pitanje tzv. terapije ili donošenja duhovnog zdravlja je temeljno što moramo znati. Tu temeljnu istinu, kako pomoći čovjeku, kako ga iz njegove bolesti izvući u zdravlje? Iz duhovnog ništavila, osakaćenosti uvući u puninu, iz dezintegriranosti uvući u integriranost? Kako ga iscijeliti? To je naša zadaća i ako poznajete dobro pneumatološku pneumatologiju, ako manjka bilo što, ako nije cjelovit čovjek, znate, tu je, manjak zdravlja ili bol i patnja. Čovjek koji osjeća bol i patnju jest pacijent il hagiopacijent na duhovnom području. Kome poslao nas sam Bog da pomognemo jedni drugima. Znamo da su te duhovne bolesti najteže. Sjetite se koliko dobra činite samo ako jednu duhovnu bolest iscijelite? Jedno duhovno zdravlje donesete, vi ste time otklonili 70 bolesti od tog čovjeka. Naš imunitet i fizički, psihički, gubi se upravo kroz te negativnosti. Jer imunitet je u snazi čovjekove duhovne duše, snazi one duše koja drži svu materiju na okupu koja drži tijelo. Koja jest tijelo. Imunitet je zapravo u duhovnoj duši, i kad vi nju negativnošću sve više režete, smanjujete, vi uništavate imunitet čitavoga biće. Hagioasistent mora biti svjestan da radeći svoj posao na duhovnoj razini on svestrano pomaže zdravstvo u svojoj zemlji. Omogućuješ da se 70% novca koji se trošio, može biti za nešto drugo iskorišten. Važnije je da 70 ljudi koji bi inače bili bolesni mogu biti zdravi. Pitanje hagioterapije je svestrano zapravo. Svestrano oživljavanje čovjeka. Čega se treba pridržavati, bojati? Da ne pogriješite i ne prijeđete na tuđi teren. Vi nikad nikome ne smijete reći: o da, mi liječimo fizičke bolesti. Ili mi liječimo psihičke bolesti, to mi ne radimo i ne smijete lagati. Mi uvijek samo jedno, duhovne bolesti, molim vas da si jako utisnete u dušu i srce, samo duhovne bolesti, jer to su najveći nesporazumi. Znate da razni pokreti u Crkvi i molitvene grupe polažu ruke da fizički čovjeka liječe. Mi s tim nemamo ništa. Mene se ne tiče čovjekova fizička bolest, to je medicina, psihička također ne zato postoji psihijatrija. Zašto sam ja kompetentan to ne može ni medicina ni psihijatrija, to je duhovna bolest čovjekove duhovne duše. A to je najteže bolest. Bavite se time a ne prelaziti drugdje i onda ovo zaboravljate ovo što je bitno. Treba biti čovjek asketski nastrojen zaista, mora znati biti discipliniran, mora reći sebi, ne, neću prelaziti tamo. Ja imam rak, mogu li doći k vama? Možete doći a što, na ručak? Ja čujem da vi liječiti? Da, ali rak na duhovnoj razini ne postoji što ću ja sad s vama. Ne liječim rak na taj način. Istovremeno mogu reći, dođite pa možemo vidjeti nije li vaša duhovna duša oštećena? I nije li bolest raka simpomatska bolest na fizičkom području? Morate točno vidjeti o čemu se radi. Mi imamo velik utjecaj i na medicinsko područje i na psihijatrijsko. To je totalno jasno. Nikad ne smijete reći, mi to liječimo!!! Ne nego to se samo od sebe događa zato što liječimo duhovnu razinu. U čemu je opasnost? Da se počnete koncentrirati na somatsku i psihičku razinu i zaboraviti duhovnu. Idete liječiti s hagioterapijom njegovo tijelo i psihu. To je strašna opasnost. Odrecite se svega drugoga, disciplinirano. Ja radim duhovno, jer kad radiš duhovno ti ćeš pomoći mnogima.Drugi obrat tog istog poučka je da ne budemo oholi i mislimo kako možemo sve izliječiti, da se ne bi farmaceutske tvrtke prestrašile i rekle, a što ćemo mi raditi, ili liječnici. Bolesti će biti na pretek i previše posla za sve nas. To ne ide tako lako. Ono što radi neurologija, psihijatrija i medicina i tebi pomaže. Često puta ćeš misliti da je duhovna bolest a ona je bolest fizička, neurološka, bolest mozga. Kad se ona dobro izliječi, vidiš, nema duhovne bolesti. Čovjek ako

113



dozna da ima rak, on se ide ubiti, on izgubi smisao, on ne može podnijeti da je smrt pred vratima. Time što ima fizičku bolest, on je postao užasno duhovno bolestan, suicidalan. Ako mu se izliječi ta fizička bolest, njemu će nestati suicidalna sklonost. On će biti duhovno zdrav. Pazite da ne prelazite kompetencije. Svaka medicina ima svoj potpuni smisao u svojim okvirima, zato ti moraš ostati u svojim okvirima. Znaš da je čovjek jedinstven i zato jedna drugoj svestrano pomažu. Nema duhovnog zdravlja bez fizičkoga, bez nade da ćeš biti fizički zdrav i psihički. Psihički čovjek ne može slobodno djelovati, raditi u svom poslu i ne može misliti ni razgovarati, niti odlučivati o svom životu bez zdravlja psihe a onda često puta i tijela. čovjek je jedan. Čitav čovjek je duhovna duša. Nema duše i tijela. ne to samo da kažem ja nego i KKC, i Aristotel, Toma Akvinski, današnje neuroznanosti kad počinju istraživati duha. Ne možeš liječiti tijelo a da ne dotakneš i duh i psihu. Ne možeš liječiti duh a da ne dotakneš tijelo i psihu. Time što je liječnik izliječio smrtonosnu bolest, rak, na tijelu, time on nije postao hagioasistent. Time što sam ja izliječio rak, ja nisam postao medicinar, liječnik, nego hagioasistent. To simptomatski se tamo događa. Ali etiološki, uzročno to je moja kompetencija, razina moje područje. Ta razgraničenja su nam bitna. Najgore mi je kad čujem kako ljudi miješaju, kažu: ta vam žena liječi i moli i ovo i ono. Rekoh, gotovo je. Moli se u Crkvi. Kad držimo seminare za evangelizaciju mi molimo po cijele dane to je nešto drugo. Tada ja gradim na znanosti Svetog pisma, Crkve, to je nešto sasvim drugo. To je evangelizacija Crkve, svijeta. ne mogu ako studiram hagioterapiju, medicinu i psihioterapiju, počet moliti krunicu s njima. S pobožnima je najteže, s normalnim kao što je Isus, Gospa, s njima je lako. Ali, kad smo mi pobožniji i od Gospe i od Isusa i od Anđela čuvara. Što Isus ima meni reći, valjda ja znam što treba. Bolest je ta formalnost i oholost čovjekove religioznosti. Mi sve možemo, ma ništa ne možete, siromasi. Poniznost je biti realan u svojim okvirima, to mogu, ovo nije moje. Poniznost je reći, ja ovo mogu, da mogu. Priznati ono što je istina. I ne govoriti da možeš ono što ne možeš. Da ispadnemo bolje, mi možemo sve, znate. Prof. Ivančić kaže, mi sve liječimo, ne trebamo više nikakvu medicinu, i onda još ja ispadnem kriv. Pokažeš se oholim, zašto ja studiram hagioterapiju, zato mi možemo sve, nije istina, zato što smo otkrili prekrasno područje čovjekove duhovne dimenzije, jer smo otkrili da je čovjek duhovni život i da je svestrano ugrožen ranjen, teško bolestan, čovjek je bolestan, lako meni za tijelo i psihu. I nitko to ne liječi. Zato je hagioterapija fascinantna, zato je to kulturna revolucija u Zagrebu i svijetu. To otkriće ali nije to sve. Unatoč tome postoji tijelo i psiha. Na kraju, dođe vam čovjek, 40 god. koji se tuži da čuje neke glasove, da ga po noći probude čak, i ne zna je li to Bog, anđeo, Gospa ili nešto drugo. Kaže da je bio u ratu, morao je gledati užase rata. Ne može spavati,ima noćne more, sve ga nervira, nigdje se ne može smiriti, najradije bi htio umrijeti, od toga ga zadržava jedino njegova kćerka, curica koju neizmjerno voli. Ne bi htio da ona mora živjeti s tom teškom ranom da joj je otac bio samoubojica. Htio bi znati, a što se to njemu događa. Može li se njemu pomoći. Kako da ga se oslobodi od tih misli, slika, glasova. Kako da se oslobodi prisile da počini suicid. Pije lijekove, to traje krako , osijeća da je sve više otuđen. Riješite mi taj problem. On je vjernik, kršten je.Svaki od vas je hagioasistent, došao ti je hagiopacijent, koja mu je dijagnoza, od tebe tražim, donesi mu zdravlje. Napišite iz onoga što do sada znate. Što biste vi s njime započeli. Po redu. Kako biste ga primili, tretirati,što reći prvo, pokušajte staviti da vidimo što ste razumjeli. Nakon pauze ću reći…( 2. poglavlje nakon pauze)utvara, vidi vas kad otvara vrata. Ako sjedite dok on ulazi to nije fer. Tako se to ne radi s hagiopacijentima. Čim čuješ kucanje na tebi je da ustaneš od stola i kreneš prema vratima, da ga odmah pozdraviš čim uđe, rukuješ se s njime. Zaželiš mu dobrodošlicu i ponudiš stolicu. rekneš mu koji kompliment, nadam se da ste dobro, i da problem zbog kojeg ste došli nije tako težak da vas ubija. Bitno je da hagiopacijent uvidjeti, da osjeti da u vas može imati povjerenja, da ste simpatični da vam je drago što je on došao. Da ne vidi na vašem licu ni jedan mračni pokret, koji bi rekao: eto, sad još i ovaj. A

114



mogao sam biti kod kuće. Nego baš osjećaj ljubavi, počinje nova avantura. Bit će lijepo, riješiti ćemo to. Možete ga usput upitati da li je oženjen? Je li bio vjernik, iz kojeg je kraja. Zamoliti ga, a koji je zapravo razlog zbog kojeg ste vi došli? Možda će reći da mu je teško o tome govoriti, ne zna kome bi rekao, ne zna tko bi mu mogao pomoći. Na vama je da prešutite tu njegovu primjedbu ili da reknete, razumijem vas. Ako još neće da vam pripovijeda, sljedeće pitanje: je li već dugo osjećate to zbog čega ste došli? Koji je to bio povod? Je li netko od vaših imao iste probleme od susjeda, rodbine? Pitanja će pomoći da osjeti da može pripovijedati da može reći: pa dobro kad me već tako pitate onda ću vam reći o čemu se radi. Ispričati će vam, kakve more ima po noći, nemiri, besmisao i suicidalne misli. Vaše pitanje sljedeće: da li ste takve noći imali i prije nego ste išli u rat? Nisam. A takav nemir i muku, imali ste prije? Želju da umrete? Ne, nisam. Sljedeći vaš odgovor bit će: možemo pokušati reći što se vama događa. Bili ste u ratu a čovjek koji je patio, trpio puno, doživio šokove, užasan strah, doživljava da je njegova memorija toliko oslabila da više ne može zadržavati negativne događaje, nego, počinje se sjećati bez kontrole. Osjećate stoga po noći i te vizije, slike i sve što doživljavate. Istovremno popušta duhovna duša i njezini oni predjeli gdje su pohranjeni vaše riječi, doživljaji od djetinjstva ili kada. I zato osjećate kao da vam netko govori. Može biti i to da ako ste išli možda išli kojem vračaru, bioenergetičaru, reiki praksama da ste na taj način dopustili neku vrstu nekog drugog duha da smeta vašoj inteligenciji, vašem razmišljanju, vašoj duhovnoj mašti. Jer taj drugi duh na neki način potiskuje vašu slobodu u vama i zbog toga taj drugi duh djeluje na vas. Jeste li možda išli kada kojem vračaru? Ne nisam. Jeste li išli tražiti pomoć kod alternativne medicine? Pa nisam ni to , ja sam vam bio samo u psihijatriji. Dobro! Da li vam je s psihijatrijom bilo bolje? (ne razumijem dio riječi)…po noći ? pa kratko ali mi se poslije nastavlja sve to. Što se tiče prvog problema, gdje vam se javljaju podsvjesne rieči, slike, užasi po noći, to ćemo riješiti tako, ako možete dolaziti u sljedećim danima po pola sata da vam pomognem kako bi pronašli u vama neke druge doživljaje iz vašeg života, bližeg ili daljeg, da te doživljaje u vama tako učvrstimo da vam se oni, dobri doživljaji više vraćati nego što drugo. Mi ne možemo istisnuti negativne doživljaje, oni su tu u vama kao vaša memorija ali mi možemo staviti u memoriju nešto drugo što je jače od toga i to će vas držati. A što bi to bilo jače? Amo se sjetiti da je u trenutku začeća, Svemogući Bog iz svoga srca izvadio vas. Vaše srce, pamet, ono po čemu ste vi čovjek. Da je vama dao vašu osobnost, i da je uživao što vi postojite. Drugo, amo se podsjetiti da je u vašoj prošlosti, osobito kad ste bili u ratu, da je taj Svemogući dobri Bog, uvijek bio s vama. I taj Svemogući dobri Bog uživa da vam oprosti sve ono u čemu se vi osjećate krivi. Pokušajte se na trenutak sjetiti da je Bog, Isus iz Nazareta, da je to čovjek, on ima svoje oči, uši, On je živ. Slike nam predstavljaju njega ali on je istodobno živ kao što je misao naša živa na neki način tu u nama i oko nas. Kao što je naš duh živ a mi ga ne možemo vidjeti fizičkim očima ali vidimo duhovnim. Sjetite, se taj Isus je liječio najteže rane, On je tu s vama, On vas gleda. Pokušajte se fiksirati na Njega. Određenu imaginaciju napraviti da ga gledate. Je li vam sada bolje? Je, vidjeti ćete. Prije spavanja, pa ako deset puta na dan to načinite, već ćete biti puno bolje. I da će polako rasti nešto drugo, da će na one vaše užase kojih se sjećate u tu memoriju ući nova, lijepa memorija, lijepi sadržaj koji će vas čuvati od onih negativnih koji će se prvi pojavljivati u vaše snu i na javi. Drugo ono pitanje da se osjećate nemirni, nezadovoljni, besmisleni, to je od toga, što ste vi u ratu osjećali da znate za što se borite, a sada u miru vi više ne vidite smisao od te borbe. Vidite kako se drugi bore da imaju da stječu, da imaju karijeru, političku ili bilo koju a vi? Vi vidite kako se postupa s braniteljima i zbog toga osjećate da ste poniženi. To je ono što u vama budi osjećaj kao da ste krivo načinili što ste išli braniti druge. Što ste išli u rat. Zbog toga, lažna krivica. Vidjeli ste gdje vam kolegu ubijaju, gdje stradava i mislili: možda ste ga mogli spasiti. Možda ste pomislili: da sam bar bio ja umjesto njega. Zar nisam ipak trebao pomoći? Mislite da vas drugi čak optužuju, zar ne? Pa je. I to u vas unosi u vas lažnu grižnju savjest. Osjećate se slabim da ne biste mogli neku budućnost napraviti od sebe i svega. Vi ste se osjećali da ste junak, heroj kad ste bili

115



u ratu ali sad izvan rata, koda ste nekorisni. osjećate se frustrirani i zbog toga grižnja savjesti i muka. Što da napravimo? Evo što ćemo napraviti. Amo se sjetiti da je Isus došao uzeti naše grijehe. Gdjegod osjećate krivicu, iz rata ili poslije rata dajte mu u ruke. Drugo, tamo gdje doživljavate da je vaše djelo uzaludno, sjetite se da je ova domovina slobodna, svi ljudi u njoj su slobodni. To je samo vaša zasluga. Vi ste nam dali slobodu. Okrenite se od onog negativnog analiziranja na dobro, sjetite se, vi ste toliko toga dobra napravili, vi ste zapravo dali sve što ste imali. Vi ste bili spremni poginuti, izgubiti život i sa životom sve drugo ovdje na zemlji, samo da biste svima nama donijeli slobodu. Vi ste bili vrhunski čovjek, vrhunski uložili svoj život, svoje sposobnosti za druge. Vi ste najvredniji čovjek. Međutim, vi osjećate sada da ste beskorisni i što biste vi željeli sada raditi? Amo vidjeti kako da vam taj posao omogućimo. Možda biste htjeli obrađivati neko polje, imati neki vrt, voćnjak, nečim se drugim baviti, zar ne? Vjerujete li vi da to možete? I da ćete uspjeti. Gledajte, onaj koji vjeruje, njemu se događa ono što vjeruje. On to vidi kao svoj projekt i to mu se ostvaruje. Sve tada u njemu surađuje s time. Razumijete li? Ajde od večeras počnite govoriti: ja mogu, ja hoću, ja vjerujem da ću uspjeti. I tražite priliku da ga napravite. Vi ćete dolaziti k meni dokle god ne osjetite da ste učvršćeni, da možete vjerovati da se stvar događa. Treću razinu amo riješiti, rekli ste da ste se htjeli ubiti. Znate, čovjek se ubija kada osjeća da je pogaženo njegovo dostojanstvo , osobnost, kad osjeća teške krivice i misli da se ne može osloboditi tih krivnji. Te kada čovjek osjeća frustriranost života, beskorisnost, ne radi ništa. Onda uz to osjećaj kako ste izgubili slobodu, kreativnost, inteligenciju. Kako vam je Bog dalek, s Njime ne možete, osjećate se da vam je On neprijatelj. Da vas okrivljuje, zar ne. Nikome od ljudi to ne možete reći, nitko vas ne razumije, zar ne? Vaša obitelj od vas traži, ajde, radi nešto. A vi osjećate da je prevelik teret rata u vama kao olovo i da ne možete samo tako stati na drugi posao. Kako ćemo to riješiti? Amo se sjetiti na čiju sliku ste vi stvoreni? Vidite, Sveto pismo nam kaže, na Božju sliku i priliku. Vi ste sličan Bogu, po čemu? Po tome što imate duhovnu dušu. A duh je svemoć. I taj duh je zamislite, iz Boga, Božji duh u vašoj duši. Taj nema granica. Njemu je sve moguće. I taj duh se izražava upravo po vjeri. Ako vjeruješ, bit će ti. Vjerovati znači, sebe vidjeti kao savršeni projekt, koji se ostvaruje, korak po korak. Vi ste katolik, kršćanin? Jesam! Drago mi je. Prema tome, vi ste dijete Božje. Zamislite, duh Božji je u vama i na vama, on pomaže vašem duhu, da ćete uspjeti. Zato što ste Božje dijete, svi anđeli se okupljaju da vama pomognu. Čim se vi odlučujete za ljubav, da ćete vjerovati da vas Bog voli, ljubljeni, voljeni, vi ćete vidjeti kako sve surađuje s vama, sve je na vašoj strani. Sad je važno jedno, da uronite u tu ljubavkoju vam Bog daje, da se kupate u njoj, da plivate, da osjetite: sad znam tko me voli. I još nešto, vi možete Bogu sve ispričati, Isusu sve možete reći što vas muči, on razumije jer je i On slično prolazio i On vas voli. On je na vašoj strani. I Njega su optuživali. On uživa kad može uzeti naše krivice, naše krivnje, on ih uništava. Što to znači? Ako vas bilo tko optužuje. Isus će reći: ne, ja sam tom čovjeku oprostio. I nitko ga ne može optužiti. Đavao nas uvijek optužuje, a Isus briše s drugom spužvom: nije kriv, nije kriv, ja preuzimam krivnju. Isus preuzima tvoju krivnju. Znate što još? Isus vas opravdava, ne samo da će preuzeti krivnju da vas nitko ne može optužiti, nego hoće još nešto napraviti, zato što sada Njemu vjerujete da vas voli. On će popraviti kod te obitelji gdje vi mislite da ste krivi što je vaš kolega poginuo. On će popraviti da vas oni nikad neće optuživati nego će prihvatiti situaciju i djeca njegova će biti ponosna na svoga tatu. Isus će njima pomoći da odrastu budu zdrava djeca, da supruga njegova bude zdrava, ponosna na svoga muža. Isus, ne samo da oprašta tebi nego popravlja ono što ti ne možeš popraviti, to se zove opravdanje u novom zavjetu. To znači, ti si dužan, sto milijuna eura, ne možeš platiti i stavljaju te u zatvor. Isus kaže, izlazi iz zatvora, ja ću platiti, ja imam toliko. On plaža za tebe. To znači, ti si zbog sto milijuna eura prodan u logor, a Isus dolazi pa te otkupljuje, ja plaćam za njega, pustite tog čovjeka. To je otkupljenje, znate. Isus vas otkupljuje. Isus će dati da taj čovjek koji je poginuo bude sretan u nebu, njegova djeca sretna i spašena i ponosna i vi se

116



više ne trebate ničega bojati. Znate što još? Taj vaš kolega koji je poginuo, on je nesretan i ne može otići skroz u nebo jer on vas vidi na zemlji i on je nesretan jer se vi niste smirili, što ste nesretni, suicidalni. Taj čovjek bi vam htio reći: ma meni je dobro, mi smo radili prave stvari, ne boj se. A on to ne može jer nema tijela, preko kojeg bi vam mogao reći da vi razumijete. On pati. Kad vi prihvatite tu situaciju, neka smo se borili, ti si gore, ja ovdje, ti ćeš gore napraviti za mene a ja ovdje za tebe. Kad mu to kažete, on će biti sretan. Pa što ja to nisam znao, to mi nije moj župnik rekao? Ma, nije on učio hagioterapiju nego teologiju. vidite, Isus je liječio sve bolesti, sve krize, užase, tjerao je zloga duha. Vi u sebi ili oko sebe imate zle misli, to je kao zao duh, mislite zlo o sebi da vaš život nema smisla. Ne, život je dragocjen. Znate što znači ubiti čovjeka, to je najgore što vam se može u životu dogoditi, a vi biste htjeli ubiti sebe a vi ste čovjek. Dignuti ruku na najdragocjenije na sebi, ne. Tko zna koliko ćete moći još dobra raditi, vidjeti ćete, ovim ljudima, onim, svojoj obitelji, možete biti radosti i reći ženo: amo sad ispočetka. Razumite da imate perspektivu, vi sve možete, a nešto vam ne da, nešto vas tišti. Da. Mi ćemo to sad popraviti, vidjeti ćete da možete iznova početi živjeti. Joj, već mi je bolje, znate, reće on, pa gdje ste vi bili do sada? Pa evo, tu. Studirala sam, učila hagioterapiju pa nisam mogla još doći. Nego, znate što još. Jer ako ste vi ovako duboko osjetili sve te traume rata, mora da još ima negdje neka rana iz vašeg djetinjstva. Recite mi, kakvi su bili vaši roditelji, djedovi i bake? Jesu možda bili psihički bolesni? Je li možda netko od njih išao nekim vračarima? Nije. A nisu bili ni bolesni. Odlično, to je lijepo. Jesu vam roditelji rekli kakvo vam je bilo djetinjstvo? A čujte, majka je morala raditi, nije bilo najbolje, nismo imali od čega živjeti. Tko je vas čuvao kad ste bili mali? Malo baka, malo susjedi, malo nitko. Jeste imali bracu, seku. Jesam i bracu i seku, i voljeli ste ih? Da. Što oni sad o vama misle? Nesretni su što sam ja nesretan. Amo njih učiniti sretnima. Kako vi to mislite? Amo se danas okrenuti i reći: ja hoću živjeti! Ja mogu sve ispraviti! Ja hoću biti novi čovjek! Ja ću se vratiti bratu i sestri i reći: amo brate nešto raditi zajedno, sestro, hoćemo. I time ćete njih razveseliti. A sebe ćete spasiti. Dvostruko će biti to što činite, hoćete? O, kako ne bi, vi ste jako pametan čovjek. Ja sam studirao hagioterapija, to je bila kulturna revolucija. Recite mi, kasnije u životu je li vas nešto napalo, ste morali biti u bolnici prve tri godine, sedam godina? Slijepo crijevo. Pa dobro nije strašno. Treća godina života ja bez mame sam u bolnici, 4-5 dana, i plakali ste? A što ću drugo. Jesu vas zatvorili u kakvu sobu da niste mogli vani? Da! O, jadni vi. Niste mogli upaliti svjetlo? Nisam mogao jer nismo imali struju na selu nego petrolejke a ona bila u kuhinji. te traume iz djetinjstva su još više u vama oslabile vašu snagu duhovne duše, vašu slobodu, inteligenciju, vašu radost, postali ste nesigurni, nepovjerljivi: pa gdje je bila moja mama kad sam bio u bolnici? A zašto me nisu voljeli, a zašto su me zaključali u sobu? Sve je to stvaralo u vama onaj osjećaj: a oni mene možda ne vole. A oni su vas jako voljeli ali su bili siromašni. Oni su nesretni što ste vi tako bolesni amo i njih razveseliti. Odlučite: tata i mama ne bojte se, ja ću sada biti snažan, u ratu sam bio, sad ću biti još snažniji. Je li možete to reći? Pa ja bi to htio, a nešto mi ne da. Ništa, sutra ćete moći, ne moramo sve danas. Sjetite se da je tada s vama u bolnici bio Isus Krist, vaš anđeo čuvar, da su pazili na vas, voljeli vas, tepali a vi niste to mogli osjetiti. Voljeli su vas, niste bili sami. Probajte se to prisjetiti, kad sam bio u bolnici, Isus je bio kraj mene i držao moju ruku, pa da. Da vam ispričam jednu anegdotu? Pa ajde, može. Mali imao 5 godina. Liječnici su otkrili da mora na operaciju. «neću, hoću ako bude tata i ako mi bude držao stalno ruku» , tata je rekao: sine, obećajem, držati ću tvoju ruku u svojoj ruci. Otišli su u bolnicu. Dok je mali ležao u krevetu tata držao ruku, dali su mu prve injekcije, pripremali ga za operaciju, tata je držao ruku. Vozili ga u operacionu salu, tata je držao ruku. Dali su mu i drugu anesteziju, mali se izgubio, zaspao i liječnik kaže ocu: gospodine, sad možete izići, vaš sin i tako ne zna da mu vi ne držite ruku. Znate što je rekao otac? Ne, nikad ja to ne bih napravio, ja sam svom sinu obećao da ću stalno držati ruku u mojoj ruci i za vrijeme operacije najviše. Zamislite to razočaranje kad bi se probudio i vidio da tata ne drži

117



ruku, tata ne drži obećanje, nikad ja to neću napraviti svome sinu. I otac je držao ruku. Poslije operacije, mali je došao na odjel i kad se probudio, kaže: tata ti si tu? Da! I stalno si držao moju ruku? Da. Joj tata, hura. Nakon tri dana sin je izišao iz bolnice. I tata s njime. Vi imate jednog tatu koji je tako nježan, jedan tata koji je duh, apsolutni duh i koji kod svakog je jednako, koji glas koji dođe svakome jednako, tako, čitav Bog je kod svakog od nas, bio je s vama vi niste bili sami. Samo se podsjeti toga. Joj, probati ću. i…u, što je dobro. Sad mi je dobro, pa ja imam dobrog Oca. On je meni držao ruku? Ma da! I vama držao ruku kad ste bili na fronti. I drži ruku sada kad ste ovdje, voli vas i zato vas doveo k meni da vam On preko mene pomogne. Ima netko tko vas voli, zamislite. Hoćete od sad govoriti: ima netko tko me voli? Ali tihi, da ne čuju drugi. Hoćete još jednu riječ govoriti? Ja mogu, ja hoću, ja vjerujem! Hoćete ponoviti? Ja mogu jer sam Božje dijete. Ja hoću ,odlučujem se za to što mogu. Ja vjerujem da ću to učiniti, idem početi djelovati u tom smjeru. Treće, hoćete ovako govoriti: ja sam zdrav. I samo gledajte svoje zdravlje. Hoćete? Hoću. Ma prekrasni ste vi, lako meni s vama. I stalno ćete govoriti: bit će dobro. Ja vjerujem, bit će dobro. Ajde probajte već sad reći, tiho u sebi. Ja ću šutjeti. Kako se osjećate? Bolje, jeli da? Prodisati će cijelo vaše biće, duša će proraditi, već bolje izgledate. Smijete svaki dan doći, nema problema, ne bojte se, bit ću za vas, zato sam tu. Baš mi je drago da ste mi došli, radostan sam. Kako je dobro imati dobre prijatelje. Mi smo postali prijatelji, jedan drugoga razumijemo, ne bojte se, spašeni ste. Hoćete se ubiti? Nikada. Pa jasno da ne. Znate kako će vaša kćerka biti sretna, supruga a druga vaša djeca. A prijatelj koji je poginuo, koliko će biti sretan što ti hoćeš živjeti za njega i napraviti ono što on nije mogao. Razumijete? Je li da, da je lijepo biti čovjek? Hagioasistent ustane, pruži ruku, hagiopacijent kaže: bilo mi je jako drago. I, čekam vas opet sutra. Može. Jeste li vidjeli cijeli tijek susreta s hagiopacijentom. I to težak slučaj, teško je pitanje,suicidalno, to je opasno, ne smijete ulaziti u negativno nego stalno pozitivno, samo izgrađivati ono što je vrijedno? Osobito izgrađivati dostojasntvo osobe, krivicu odmaknuti dakle dostojanstvo savjesti i napokon, da počne biti kreativan. Jako je osjetljivo što je to netko tko je nosio užase, teške krivice, nemir. Vi ste ga ozdravili. Kad dođete kući možete na sebi raditi. Istovremeno napisati pismeni ispit, ovo sve pokušati u kratko izreći, sve ono što ste shvatili, da vidim što ste shvatili. Pošaljete na MVU, Kaptol 13. Pa ćemo e dogovarati odakle je tko i kako usmeni ispit napraviti.Upute za ispit 36. minutaNajvažnije što ćete vi sa sobom raditi od sada. Hoćete izgrađivati pozitivne zidove duhovne duše. ( Kraj 16. cd )

17. cd

17

Dobro jutro – ateiste

Hvaljen Isus i Marija za kršćane. Je li sunce u srcu? Što je tebi u životu najvažnije? Što je tvoj životni ideal? Što bi ti htio u životu postići? Otkrij ga dok nije kasno. Što te u životu najviše sprečava da budeš na putu prema idealu? Jesi li ti sad čist od svakog grijeha? Kad bi sad umro, da li bi ravno u raj? Šteta što nitko od vas ne vjeruje od Boga. Previše su ozbiljna i tmurna vaša lica da bi čovjek mogao povjerovati da vi zbilja vjerujete da vam je Bog oprostio. Vi nosite terete kao neke balaste teške, kao nešto što ne postoji a mi to nosimo. Hajdemo odbaciti taj teret, kako je to desni razbojnik napravio. Što misliš da je on bolji bio? Da se on drugačije pokajao nego ti. Da je Isus njemu oprostio a tebi neće? Da vas vidim! Jeste došli pred Sv. Petra, je li otvorio vrata i rekao: ne, ti ne, ti nisi desni razbojnik. Ima li netko u tvome životu koga ti ne prihvaćaš? Ili ček mrziš? Otišao, umro,a? vezan si uz njega mržnjom? Ajde se odveži od njega. Oslobodi ga se. Kako? Da mu oprostiš i rekneš: ode ja ća. Ima li netko u tvome životu kome si ti dužan? Uvrijedio si ga? I opet si vezan uz njega. Jer moraš prije vratiti. Imaš dugove. Policija nebeska te

118



čeka. Kako ćeš se osloboditi svojih dugova? Da se sada zagledaš u lice onoga kome si dužan i rekneš, žao mi je, molim te oprosti. Oprosti mi. Nekoliko puta dokle god ne osjetiš pale su svi dugovi s tebe, ravno u nebo otvoren put. Ništa te više ne zadržava u tvojoj slobodi. Ima li netko u tvome životu za koga si siguran da tebe voli? Ima li netko kome je stalo da ti dođeš u nebo? Hajde izmoli nebo onome koji je desno od tebe pa lijevom od tebe. Pogledaj Ocu u oči i Isusu reci: htio bi da ovaj čovjek bude sa mnom u nebu, da bude s tobom. Baš srdačno, žarko zamoli Isusa: moraš ga dovesti u nebo, dobar je on čovjek. Ona je savršena žena ali griješila je puno, što možemo. Upravo se pokajala i upravo molila za oproštenje. Ajde sveti Pero, otvori vrata neba za ovu osobu meni s desna i s lijeva. Sad se samo sjeti, sad su za tebe molile da dođeš u nebo, dvije ili najmanje jedna osoba. Ajde se sad pravi važnim. Digni ponosno čelo, dvije osobe su za mene molile da dođem u nebo, ja sam sigurno u nebu. Sad se još nečega sjeti. Zamisli ove osobe, ona je mene počela voljeti, ona je vrhunsko dobro išla moliti, to je najviše dobro što mi netko može dati. Silom ili milom ova je osoba mene morala ljubiti. Baš me briga, ja sam voljeno biće. meni je lijepo. Ajde, malo se kupajte u toj sigurnosti, ovi dvoje su mene voljeli, malo uživajte u tome. Oni su za mene molile, morale su, prof. Ivančić je rekao da moraju. :), ja sam izmoljena osoba, ja sam voljena osoba, meni je dobro. Sad se zagledajmo u Isusa, poljubite Njegove rane na nozi, rukama, prsima, glavi od trnove krune, na leđima od bičevanja. Poljubi Njegove rane i reci : zar si me tako ludo volio? Zar ti mene tako voliš? I gledaj kako On kima glavom i kaže: da, još više. Bit ćeš tamo gdje sam ja. Moraš ići u nebo. Ja te ludo volim. Sve sam dao, rasprodao na zemlji da ti budeš tamo gdje sam ja. Pustiti da to sjedne u vašu dušu da ne ostane izvana na racionalnoj razini, neka siđe na intelektualnu, duhovnu onda ćete vidjeti kako to djeluje. Baš me briga, mene vole svi. a sada naučite najdublju, najsigurniju molitvu a to je molitvu zahvaljivanja. Zamisli, Bog mi je oprostio, i ja sam oprostio drugima, ljudi su mi oprostili, čak su molili za mene da dođem u nebo. Isus je za mene dao život. Ajde sad za svaku sitnicu, hvala ti Isuse, svaku tvoju ranu, hvala za ovu osobu lijevo i desno, za ovu otraga i naprijed. Hvala za tolike ljude lkoji za mene mole. Hvala za tvoj život za tvoju krv. Hvala za svu nježnost tvoju. Hvala za ovo sunce, hvala što ovaj studij još traje, hvala što sam noćas mogao spavati, za doručak hvala, Bože moj, ja imam zdrave ruke, baš ti hvala. Zdrave oči, čak i naočale mogu imati, hvala ti. Imam zgodnu frizuru. Hvala ti za svaki moj osmijeh. Hvala za svaki moj korak. Hvala što si mi dao roditelje. Prijatelje, susjede, hvala za ove ljude oko mene. Hvala što si mi dao odijelo, haljine, jelo zrak, zemlju po kojoj hodam, kuću, stan, sve si mi dao. Hvala Ti. Neki od vas plaču i to nije dobro. Znači da su samosažaljivi, da gledaju u negativno: ja nemam roditelja, mene nitko ne voli. To je depresija, odmah se morate okrenuti Isusu i gledati njemu u oči. Čim plače, to je znak da gleda u negativno. Samo reći: pogledaj isusa pred tobom kako te voli. Neka traje nekoliko minuta dokle god se ne okrene i baš Njega gleda, onda se nasmije: pa ti si tu. Baš si pravi. U hagioterapiji se ne smije plakati. Opasno je što ljudi gledaju negativno i padaju sve dublje. Sebe samosažaljevaju. Jer ne možeš plakati ako gledaš u Njega, samo se smiješ. Ako gledaš u dobro, spašen sam, sve mi je oprošteno, ti se smiješ. Ako plačeš, znak je meni ne ide, oni svi imaju doručak a ja ručak. oni imaju haljine a ja sam samo obućen. Oni imaju piće, a ja samo pijem. Najgore što vam se u životu može dogoditi je da se počnete sažaljevati. Samosažaljenje je početak depresije, depresija ide prema suicidu. Samosažaljenje je već početak samoubojstva. To ne vjerujem više ni u Boga ni u ljude, ni ljubav, istinu, ne. Svi su voljeni, smo ja ne, svi će u nebo. Bog je samo zbog mene napravio pakao. čuvajte se plača. Štitite hagiopacijenta od plača, to je jasan znak da gleda u zlo a ne u dobro. Treba mu samo otvoriti oči, ne reći: ne smiješ plakati, nego samo reći: o, Isus je pred tobom. Gledaj ovu ružu, sliku, na što te podsjeća. Vidjeti ćete suze prestaju, crvenilo oko očiju i nosa prestaje od plača. Ljepota osmijeha počinje. To su važne stvari, zato s vama to i vježbam. Da znate na što morate paziti. Ustanite. Ako ti je zgodno, možeš reći desnom i lijevom: hvala ti što si za mene molio. Lijepo vas je čuti kad ovako mrmljate, vičete. Čitavo nebo se otvara vašoj ljubavi.

Sjednite.

Temelji liječenja u hagioterapiji su put mudrosti, morala , transcendiranja, teološki put i osobito put bezuvjetne ljubavi, povjerenja, pomirenja, odluke i milosti.

119



Put mudrosti, rekli smo što je mudrost. Kod hagiopacijenta moraš najprije ispod njega staviti čvrsto tlo za koje zna da više ne propada. Uvijek je najvažniji prvi i zadnji korak u tom radu s njim, povezati ga s bitkom. Što ti je to bitak? Filozofski je apsolutno postojanje. To nije nešto nego netko. Bitak je netko. Neka apsolutna osoba. Povezati ga s dobrotom, s ljubavlju i istinom. Nije prikladno spominjati riječ Bog, jer svi imamo loše slike, negativne, slike koje straše. Riječ Bog pripada religioznom području a ne filozofskom, to je opet neprikladna riječ. Kad kažeš Bog, svi misle, to je neki obred, molitve, klanjanje, nerazumljive stvari koje se govore u religijama, odmah je to misa, ispovijed, onda ljudi misle na neke prakse gdje imaju iskustvo da im se ništa dobro nije dogodilo. Da su morali ići na misu, ispovijed, moliti se od početka. Sjećam se kad sam bio mali, djed je tjerao me s 3 godine da moram moliti navečer prije spavanja. Ja sam se opirao, dojadilo mi, što moram vječito moliti. Pa moraš, svi ljudi mole. Ja sam rekao: kako naše krave nikad ne mole. dobro jedu i daju puno mlijeka. Tako djeca argumentiraju. Riječ Bog je neprikladna. Kad kažemo riječ onda je to pojam koji ima svoj sadržaj. Budući da mi u tom pojmu uvijek imamo sadržaj religioznosti, nečega mračnoga, nerazumljivoga, molitava koje moraš puno govoriti a ne znaš ni sam zašto. Moraš biti dobar, čestit, inače će te Bog kazniti. Morate biti mudri i ne dopustiti da ta riječ padne u hagioterapiji. Morate stvarnost Boga donijeti hagiopacijentu a ne riječ. Pogotovo vi koji ste prepobožni a to ste vi, otprilike, svi vi. Dvije trećine vas. Vama je tako brzo na ustima, Bog će ti pomoći. I meni je to, cijeli život govorim: Bog. A stalno treniram d ane kažem, nego, bitak, apsolutno biće, dobrota, ljubav, moj tata nebeski, moj prijatelj iz Nazareta, čak ni Isus neću reći, zato što i njega brzo ljudi stavljaju na mjesto kao Bog. Sve su naše liturgije pune Isusa, onda ja radije kažem, prijatelj iz Nazareta. Ili moj Šef. Moj poslodavac. Na bilo koji način koji će biti simpatičan hgaiopacijentu, trebalo bi onu pravu stvarnost Boga donijeti. Koja je prava stvarnost Boga? Da je on apsolutna dobrota. Bog je samo dobar. I svi vi koji nećete vjerovati da je On samo dobar, meni je žao vas. Morate tako raditi ako hoćete biti hagioasistenti. Baš me briga, to je vaš problem što ne vjerujete. Vi biste svi htjeli reći. Ali Bog je i pravedan. Jasno da je. Zato me opravdava, kaže sv. Pavao to je totalno jasno, ja nisam došao sudite nego spasiti. Prema tome, opravdava te, čisti te od grijeha, prašta ti, popravlja ono što si ti zlo napravio. Ako si nekoga ubio, zar ga možeš uskrisiti? Ali, On može. Nemojte se praviti važni. Bog je pravedan, što vi hoćete, nije Bog samo neki dobričina. Pa jasno da nije dobričina nego dobrota. Strahovito ozbiljan a ne tako naivan kao mi. Mi smo od Boga htjeli napraviti čovjeka. Naši ljudski pojmovi su uvijek ljudski. Moraš biti pravedan, dobar, mi imamo stotinu pojmova za nešto. Kod Boga je samo jedno, apsolutna dobrota i sve je u tome. Jer On je bezgraničan. Hagioterapija nas uči vidjeti stvarnost Boga, sadržaj Boga, a ne se mučiti s religijskim pojmovima i sadržajima koji nas opterećuju. I te sadržaje, pojmove treba također izliječiti, i oni trebaju hagioterapije. Religije same trebaju otkupljenje. Naše svete mise trebaju otkupljenje, svi mi idemo formalno na misu, to je dužnost nedjeljna. Kaže: izvršio sam dužnost. Time što si izvršio dužnost ne dolaziš u nebo. Nitko ne može vršenjem zakona doći u nebo, kaže jasno sveti Pavao. Ne možeš onda ni ti. Samo ako se povežeš sa živim Bogom, s isusom, tad si sigurno u nebu. Nebo i jest Bog, a ne vršenje neke dužnosti. Znate da nitko iz Starog zavjeta nije došao u nebo. Svi su čekali u pred paklu i kad je isus uskrsnuo došao je da ih izvuče. Da im otvori nebo. Vršenje zakona te ne dovodi u nebo. Time što ideš na nedjeljnu misu jer je obaveza, nikad nećeš doći u nebo. Nego samo zato ako ideš na svetu misu pa se spojiš s Isusom. Pa oprostiš onima koji su na misi i onima koji su kod kuće. Ideš nov kući. Samo ako se presvučeš, dušu svoju presvučeš. Tada si pravi. Bez tog obrata ništa nema. Bit je hagioterapije, obrat. Obraćenje od zla na dobro. Čim ti vršiš jedan zakon tu uvijek imaš i zla, ne smiješ – moraš. To znači, zakon ti uvijek pokazuje na zlo, na negativno. Zato te vršenje zakona ne može ispuniti nikada nebom. Dok ljubav nema negativno, samo jedno, ljubav, ljubav, ljubav. Dobrota, samo dobro. Apsolutni Bog, samo apsolutni Bog. Prvi i najvažniji lijek u hagioterapiji, čovjeku učvrstiti tlo na kojem njegov život stoji. Čovjeku dati da osjeti – ovdje sam totalno siguran. Ovdje me nitko pomaknuti ne može, ni đavao ni pakao ni moji grijesi me ne mogu uništiti. Dokle god ja gledam u dobro, vjerujem u dobro, mene nitko ne može. Nemojte Boga staviti kao da je jedan između nas. Pa nastaju problemi, može biti ovo, ono. Čim se povežeš s Bogom ti se povežeš s dobrotom, ti više nemaš negativnoga u sebi, ne možeš imati negativnoga. Ti si potpuno predan u ruke onoga koji ljubi. Ti si na taj način obraćen. Samo kod ljudi možemo reći: pa voli me moja majka,ali…je ovi kraj mene su i molili za mene, ali…Kod Boga nema „ali“. On me voli i točka! Na

120



meni je da su uvijek obraćam toj ljubavi, dobroti, svetosti, da nikada ne posumnjam u Njegovu ljubav. Posumnjati u Njegovu ljubav, praštanje, znači biti zao. Mi stalno sumnjamo u njegovo praštanje. Tko zna je li On meni sada oprostio? Tko zna hoće li meni Pero otvoriti vrata neba? Tko to zna jesam li se ja baš dobro pokajao, što ja znam kako bi ja to trebao. Time ostaješ stalno na tlu zla. Propasti, nevjere, sumnje. Je li bi ti ikada mogao Isusa baciti u pakao? Bi? Neki ne bi, a drugi svi bi. Zar je Isus gori od tebe? Pa bi tebe bacio? Joj što smo bezobrazni. Stalno se pravimo bolji od Boga. Ja praštam, da, ali Bog, ho? On je stalno gori od nas. Tu je naš najteži grijeh. Ne možete se osloboditi zla i ičega dokle god ne gledate u dobrotu. Kao dijete koje ne pita što je s mamom, mama njega voli i baš ga briga, mora ga presvući i nadojiti i nahraniti. Nema tu jeli mama radi ne radi, ima novaca ili ne, dijete mora imati. Neka si dragi Bog zaradi novaca ali On mene mora prehraniti cijelu vječnost. Nemojte nikada Boga gledati kao čovjeka, jer mislimo da je Isus jedan od nas ljudi koji te malo više voli nego mi. Ne, Isus je apsolutni Bog. Gledajte u sunce ono sije svima ne pita tko j u Zagrebu zločinac, dobar, dijete, starica, sve obasjava. Ova zgrada ne pita jeste li vi dobri ili zli ona vas fino tu skriva, daje mogućnost da možete sve ovo slušati. Ona vas voli. Tlo ispod nogu je najvažnije. Dok to ne napravite hagiopacijentu, on je u zraku i on ne može ništa drugo primiti, jer stalno osjeća: past ću. Jedino sigurno tlo na kojem svatko može opstati, preživjeti sve smrti jest ljubav Svemogućega. Svemogući, On je apsolutno dobar, i sve moguć, to mi se tako sviđa. On je dobar i može. Može sve jer je Svemoguć. Bog sigurno ne može postojati, kažu, zašto? Zato što postoji zlo u svijetu, pa kako? Ili Bog nije dobar kad dopušta zlo ili nije Svemoguć kad ne može maknuti zlo. To je filozofski dokaz da Boga nema. Kad bi u Bogu bilo zlo onda bi to vrijedilo, da On siroče sebe ne može osloboditi od zla. On je apsolutno dobro. Apsolutno svemoguć. Kad bi zbilja zlo i u nama malim stvorenjima bilo apsolutno strašno, neiskorjenjivo, bilo bi užasno. On nema problema sa zlom, on samo dopušta da vidi kako ćemo se mi vladati kad nas malo pritisne grijeh i zlo. Svi vapimo da nas izvuče, što se bojiš kao Pero kad je počeo tonuti. Ovo govorim da biste imali što više argumenata za hagiopacijenta. Hagiopacijent, to si ti . dok ti nisi uvjeren u to, badava ti njemu pokušavaš pomoći. Dokle god si ti pred vratima neba a ne u nebu, ne možeš biti hagioasistent. Čim ti sumnjaš da tebi Bog oprašta, ti si Petar koji tone. Malovjerniče, zašto si posumnjao? Zašto si čovjek male vjere? Malo više vjeruj. Taj pakao, čistilište, grijesi ubiše nas. Ne daju nam da vjerujemo da ćemo u nebo. Ići ćeš tamo kamo gledaš! Ako gledaš čistilište, garantiram ti , stići ćeš tamo. Ako stalno misliš na pakao, ti već jesi tamo nema te što bacati. ako misliš na nebo, sigurno ćeš doći tamo. Garantiram ti, vidjeti ćete poslije sto godina kad se gore sastanemo, reći ću: zašto mi nisi vjerovao? Ja mislila, čistilište i sve svoje stvari prebacila u čistilište. Sad u nebu nemam ništa. imate li vi velečasni što kave? Nema, u nebu se ne pije. Na nepravedan način. Gledaj tamo kamo želiš stići. Ne možeš voziti auto cestom i gledati na kuće u stranu. Otići ćeš na kuće a ne na cestu. Prvo u sebi moraš imati čvrste argumente koji tebe uvjeravaju, da- dobrota spašava. Dobrota je u meni, dobrota je ona koja prašta. Ja gledam u nebo. Bog je apsolutna sigurnost. Bog uživa da me spasi. Ta Isusova rečenica neka vas uvijek prati: nisam došao suditi nego spasiti! Iv 3 poglavlje: Bog je tako ljubio svijet da je tako ljubio svijet da ni jedan koji u Njega v j e r u j e ne propadne. U Njega vjeruje, ne u grijeh, krivicu, ne u pakao, čistilište. Vjerovati znači od njega očekivati Njega. Vjerovati znači prepoznati da te netko voli. Drugo, očekivati samo dobro. Treće, imati to kao projekt, gledati tamo, Isus. Nisam lud ići u čistilište, tamo Isusa nema. Ja Njega volim, a ni On mene ne želi imati u paklu, on mene ludo voli, za mene umro i sad će on mene vaditi iz pakla i spuštati u pakao. Kad biste vi znali kako je dobar moj prijatelj iz Nazareta, vi biste plakali od sreće. Prošao je svijetom čineći samo dobro. Tko je od vas spreman živjeti za nekoga? Roditelji moraju za djecu, jer ih zakon kači ako napuste djecu. Tko je spreman živjeti za drugoga? A zamisli, umrijeti za drugoga? Isus ne kaže ako je čovjek spreman umrijeti za drugoga, nego ako je spreman dati život za drugoga. Dati život ne znači umrijeti, nego podložiti nekome svoj život, reći, ja te štitim, ja ću za tebe raditi, dat ću ti sve što ti treba. Život dati za drugoga. Vi biste svi htjeli umrijeti za drugoga, kakva meni korist što ti meni umreš a ja ovdje ostanem sam, gladan i žedan. Isus je dao život za nas i uskrsnuo odmah, živi među nama. Ne da je umro i točka, idemo na Njegov grob i plačemo, dao život za mene. Što je dao život a umro. Nema ga nigdje, mi sami. Dati život znači, ja ću živjeti za tebe. To je ljubav. I to najveća. Moraš za nekoga živjeti. Tad ćeš shvatiti kako je Bog ljubav. Pronađi si nekoga za koga ćeš živjeti. Svaki dan daj nešto iz svoje kuće, pogledaj što sve imaš u

121



ormarima, vadi haljine i daj tko nema. Ubiti će te haljine, imaš ih previše u ormaru. Pogledaj koliko imaš cipela, sandala. Daj nekome. Probaj ostati samo na jednoj haljini, kud ću ti sad ? probaj napraviti umjesto da ideš frizeru, ne odeš, a novac daš jednoj ciganki kod vrata pa joj daj. Tjedan dana ćeš moći bez frizera. I tako tvoj muž ne vidi da si bila kod frizera. živjeti za druge, znači imati masu viceva da uvijek nekoga razveseliš. Nađeš tužnog prijatelja, a što ti je? Joj, imam za tebe jednu dobru vijest. Muji i Hasi . dakle, živjeti za druge. To znači dati život za druge. Ne umrijeti za druge. Umrijeti za druge znači, neka se ja riješim da ne moram brinuti za tebe. To znači, izbjeći da živiš za druge. Bog ne želi smrt grešnika nego da se obrati i da živi. Jeste li vi to kad shvatili? Vi kršćani mislite da Bog hoće uzeti vaš život, sram vas bilo. Bog čezne jedno, da umrete grijehu i sebičnosti, to vam je da umrete. Da vas može upotrijebiti za ljude koji vas trebaju. Ne da čuvate svoje haljine, kuću, jelo, sir ti se pokvario u frižideru, zašto ga ne daš nekome? Kruh svaki dan bacaš a nemaš svinje, bacaš a mogla si nekome dati. Koliko novaca imaš u džepu? Da, mala penzija i uvijek ćeš ostati siromah samo zato što ne daš. Onaj koji daje, uvijek ima. Naučio sam se samo jednog čuvati, da ne dam nekome kome treba. Kad ja ne dam, nema kod mene. Čudim se kad dam ne znam koliko da gotovo ostanem siromah, iza toga dobijem stostruko.

Jednom sam sakupljao novac za svoj auto, imao 7ooo maraka, morao sam jednoj studentici dati. Razmišljao, ja profesor, nemam auta, idem pješice i tramvajem kako ću ti dati? Pa, ja ću vam vratiti. Došlo mi je ono, daj, pa ćeš imati, evo ti i ne moraš vraćati, ako mi vratiš, što će mi. Ćeš mi vratiti toliko, a Bog će mi dati stostruko. Ja sam drugi dan od žene iz Slovenije koju nisam dosad upoznao negdje oko 10 000 maraka. Onda sam ponovno to nekome dao, reko, probajmo i to ide li dalje Za tjedan dana došao ček na 20 000. Tad sam se prestrašio. To je zakon duha. Bit ćete uvijek siromašni ako ne dajete. Bog se ne da nadvisiti. Ako ne dajete, uvijek ćete biti siromasi. Vječito ćete za to mrmljati, mala mirovina, mala plaća, ja sam prosvjeti mi nemao ništa, aja prodavač, mi nemamo. Dobijemo mjesečno milijun eura, a što je to. Imamo jedno dijete, treba to prehraniti s milijun eura mjesečno Što smo pokvareni. Što se toliko tjeskobno brinemo, gledajte ptice nebeske niti rade, niti siju niti žanju, baš njih briga, otvorim prozor odmah njih 10 ptica na travi ispod prozora, uživam: ma tko vas hrani? One se meni smiju: ni ti ne znaš? U zimi snijeg, pa gdje se prehrane? Žive i cvrkuću: nama je lijepo. Nemaju ni centralno grijanje, kako to može? Sad je 30° a zimi -30° a one isto perje na sebi, malo jače. Morate si staviti čvrsto tlo ispod nogu. Ima netko tko vječito se za mene brine. To ponovite 153x. a 154.x povjerujte. To je prvo.

Drugo, nakon što ste stavili taj pod, morate staviti , cilj. Svakom hagiopacijentu treba cilj. On mora znati kamo ide. Zašto živi. On mora naći smisao. Zato ćete u dijagnozi postavite pitanje u što to on vjeruje, što je njemu u životu važno, što bi on htio, ili. Čega se on boji, a to znači da je zanemario svoj cilj. Svoj ideal, viziju životnu, životni program. Da je zato frustriran. Što može biti cilj moga života? Samo život sam. Cilj je samo života, ne može biti nešto važnije od života, ne može nešto drugo biti cilj. Jer ako ti je nešto drugo, onda ćeš izgubiti život. Ali ako ti je život cilj onda ćeš sve uvijek imati . nikad ga izgubiti ne možeš. Sami morate znati što je to život? Ne znamo. Ako je hagiopacijent vjernik onda je lako, rekneš: Isus je rekao, ja sam život. Prema tome, drži se Isusa, gledaj ga. Čitaj Njegovu Riječ, reci mu koju lijepu riječ, to se zove molitva. Ako je ateist, onda mu reci: život, to si ti. To je tvoje postojanje. A tvoje postojanje može samo postojati ako je kao i bitak, apsolutno postojanje. Ako si cjelovit, nisi u sebi razdijeljen zlom, grijehom i mržnjom, znači odrekneš se grijeha, zla u sebi, ne vjeruješ u zlo. Ako si u dobru, odlučuješ za ono što je dobro i ne vjeruješ da je zlo jače od dobra, ne vjeruješ da zlo ima zadnju riječ, nego dobro ima zadnju riječ. Treće, ako si u istini. Pomoći pacijentu da se pita: koliko ja cijenim svoj život? Voljeti svoj život znači sve izgubiti ali nikada izgubiti ljubav, dobrotu, jer to je život. Život je isto što i dobrota, ljubav, vjernost. Važno, da ne biste ubili hagiopacijenta u pojam pa kažete: moraš biti dobar da bi živio. Ne, to sam vam već rekao. Nego, moraš vjerovati da te Bog voli da je On dobar, da te ljubi. Pacijent je pacijent, pasivan, ne aktivan. Ne smiješ tražiti da on nešto napravi nego da on uživa: Bog je ljubav, dobrota, nježnost, vjernost. Zaroni u tu stvarnost, napij se na njegovim izvorima, sjedi na Njegova koljena, ruke i uživaj. Uvijek pazite, nikada ne reći: ako si dobar onda si vječan!!! To nije istina. Nego, ako vjeruješ u Božju dobrotu,

122



tad si vječan. Nema čovjeka koji je dobar, nitko ne može biti dobar. Kad to zahtijevaš od hagiopacijenta, njemu ne preostaje drugo nego da se ubije. Tko je to dobar? Bog je dobar. Na tebi je da pođeš k Njemu i rekneš: ma on je dobar. Kao izgubljeni sin, moj Otac je dobar. Istina, ja sam uzeo sve imanje koje on zaradio, uzeo od njega, ja sam to tamo uništio u grijehu i zlu. U životu koji je bio nedostojan čovjeka, sad nemam ono ni što svinej jedu. Ja se nemam prava vratiti svom ocu. Moram sve to nadoknaditi, obratiti se, ići na ispovijed, tako bismo mi rekli. Isus ne misli tako u priči o izgubljenom sinu. Idem se vratiti Ocu, on je dobar, jedino što meni preostaje, ja sam zao, nemam čime nadoknaditi, ne mogu sve to vratiti svome ocu. Ja ne mogu ništa drugo, mogu samo vjerovati :a on je dobar. I zato će me primiti i ja ću onda postati dobar. Ne tražiti da ti sam sebe okupaš pa se mučiš, nego da zaroniš u ocean i more i iziđeš čist. Zaroniš u apsolutnu Božju ljubav, dobrotu. Tad izlaziš slobodan od grijeha i čist. Vjera spašava. Ne kojekakva pokora, trapljenje, ne! Izgubljeni sin je samo vjerovao. Moj tata je dobar. Reći ću mu: sagriješio sam, što ću. Nisam dostojan biti tvoj. Ako me primiš kao zadnjega, ja to vjerujem, zato idem doma. Ti ćeš mene primiti. Otac izdaleka gledao, kad je vidio sina, onako u dronjcima, kost i koža, izmožden od grijeha i zla, neprospavanih noći i hazarnih igara, droge, alkohola, vidio ga, i sjuri se, izleti na ulicu, zagrli, izljubi, ne kaže poljubi, nego izljubi ga, cijelo lice prekrije poljupcima. Kako je Bog dobar. Obratite se prijatelji, ne mislite kako ste do sada mislili, jer ste krivo mislili. Morate onako misliti kako misli Bog, Isus. Dosta mi je vašeg kršćanstva, stalno hoćete biti dobri jer Bog treba dobre ljude. To je laž. Bog samo treba ljude koji vjeruju u dobrotu. Da je On dobar i zato postaju dobri jer vjeruju u dobrotu. I gledaju u dobrotu. Mi kršćani gledamo samo grijehe: o da mi je biti dobar, ja sam grešan, makar kad mužu ne bi rekla grubu riječ, ovako ne mogu u nebo. Kilogrami rastu na meni, kako ću u nebo ući. A tamo su uska vrata i tijesan put. Ako vi to ne shvatite da je duhovna dimenzija obrat od svakoga našeg racionalnog gledanja, nećete ništa napraviti ako to ne razumijete. Bog ne traži da ti budeš dobar,jer Isus kaže: nitko nije dobar, samo Otac nebeski. Pa što onda tražiš od sebe nemoguće? Ali da vjeruješ u dobrotu, vjera te tvoja spasila. Ne boj se samo vjeruj. Onome koji vjeruje sve je moguće. Pravednik će živjeti od svoje vjere. Što je vjera nego očekivanje dobra. Ma dobro će biti, ja vjerujem u Njegovu dobrotu. Ne možeš ne biti dobar ako vjeruješ u dobrotu. Ako vjeruješ u ljubav svoga bračnoga druga, ne možeš ti postati nevjeran, jer vjeruješ u ljubav. Ako vjeruješ u to da te bračni drug može izdati, biti nevjeran onda ćeš i ti brže odletjeti nekome tražiti ljubavnicu. Sve je drugačije nego što vi mislite. A to vam je hagioterapija. Promjena mentaliteta. Metanoete, grčki, metanoja. Promijenite svoje mišljenje, gledanje, životne stavove, obratite se, Kraljevstvo Božje je pred vratim kaže Isus. Ne kaže: kraljevstvo ljudsko je pred vratima, sad ćete biti jaki pa ćete Sotonu uništiti. Bog dolazi da vas spasi. Vjerujte mu. Mi tugujemo, moram napraviti, ne znam kako ću. Bog traži da budem dobar da budem bez grijeha, moram biti čist, kako ću? A kraljsvstvo čeka i kaže, što će onda anđeli sa svim svojim oružjem dobrote i ljubavi koja čeka na tebe da ti pomognu? A vi anđeli, kaj ćete vi teko je meni a kamoli vama. razumite tu bitnu promjenu koji morate mirno posredovati: čovječe, ima netko tko te voli. I : čovječe, tvoj život je važan on je dragocjen, gledaj ga ispred sebe. tvoj život je vječan. Nemoj da ga nešto uništi. A kako ćeš to uspjeti? Ako vjeruješ da je Bog Svemoćan i da će štititi tvoj život. Vjeruje u dobrotu, vjeruj u ljubav. Vjeruj u istinu koja dolazi ozgor. Probajte dvije minute te dvije točke:

Stavi si čvrst temelj ispod nogu

Gledaj cilj svoga života – život.

Stavljam vam sada dvije rečenice koje morate ponavljati 152 godine po 30 x na dan.

1. Znam kome sam povjerovao. (podsjetiti će vas, Svemogući i apsolutno dobar, znam, to je pobjeda, Kraljevstvo Božje).

2. Ja vjerujem, bit će dobro. Ja vjerujem, sigurno će biti dobro.

Treća točka koju morate učvrstiti u hagiopacijentu, to je sredina između temelja na kojem treba stajati i cilja na koji ide. Sredina se zove – sada. Sadašnji trenutak je najvažniji. Uvjerljivo mu

123



reći: ti sada možeš promijeniti svoju prošlost, i sada možeš osigurati svoju budućnost. Ovaj trenutak je važan. Nije važno ni ono sutra ni ono jučer. Sada. Sada se možeš pokajati, sada ožeš moliti za oproštenje, sada možeš nekome oprostiti i tada je tebi oprošteno. Ti sada možeš početi vjerovati u ljubav i dobrotu. Sad možeš uhvatiti Isusa za ruku i reći: tako je divno što postojiš. Isuse, vjerujem ti, lijepo je što postojiš. Bit će dobro. Znam da će biti dobro. Sada možeš sjesti Ocu nebeskom na krilo i reći: Oče dragi, Abba moj, Tata moj. Je li da, da će biti dobro. Morate biti svjesni da se samo za to isplati živjeti jer postoji Svemogući koji je dobar, bez toga sve je propast. Što On postoji, sigurno ćeš preživjeti, sigurno će biti dobro. Sigurno ćeš uživati. Sigurno možeš biti zdrav. Hagiopacijentu koji je vjernik, njemu ćeš govoriti o Isusu i Njegovim riječima. Hagiopacijentu koji je druge religije ili ateist, njemu o dobroti, filozofskom pojmu i sadržaju Božje ljubavi. Ponekad možeš i sa znanstvene razine reći: Isus je iz Nazareta, taj mudri čovjek rekao to i to. Jer Isus je čovjek i pripada području znanosti i znanstvenog istraživanja. On nije samo nepoznati Bog naših obreda. Povijesna je osoba. Učvrstiti sredinu-sada. Ovaj trenutak je važan i sada sve možeš ispraviti, sad možeš biti u nebu, sad ti se opraštaju grijesi čim to kažeš. Sad možeš s Isusom sklopiti prijateljstvo, sad možeš ljudima oprostiti, sad možeš pomiriti sa svojima doma. Sad! Ovaj trenutak, u duhu jer si povezan sa svim ljudima, ti si umrežen sa svima. Duh nema granica. Svaku riječ koju ti kažeš, svaka misao koju ti misliš, ona ide do svih ljudi i ljudi je svi čuju. Knjiga Mudrosti kaže da duh čuje sve što se govori. Ne misli samo Duh Sveti. Naš duh čuje sve što se govori. Na koga god pomisliš, i praštaš mu, on osjeća da je oprošteno. Pitanje koje mi je jučer postavila jedna osoba: može li se pomoći čovjeku koji ne zna daga ja želim hagioterapijom liječiti? Može, itekako. U tom je ta stvarnost duha, psiha i tijelo su vezani uz prostor i vrijeme, ti ne možeš na daljinu liječiti čovjeka. Ne možeš mislima liječiti čovjeka, sugestijom, još manje bioenergijom. Kad se radi o duhovnoj razini to je sloboda od prostora i vremena, tu nema granica. Svatko od ljudi čuje tebe, i kad se na nekoga skoncentriraš i to ljubavlju, praštanjem, to u njega ulazi. Kao pravilo rekoh one četiri točke.

Oprosti onom kome želiš da se promijeni.

Moli ga za oproštenje. Oprosti ti meni. Lijepo je što postojiš. Zavoli ga. Baš sam sretan što ti postojiš, unatoč svega. Zahvaljuj Bogu za njega. (kada više ništa ne pomaže, zahvaljujte Bogu. Kad očajavaš, ne ide: Bože, hvala ti za tu osobu. Baš ti hvala. Ti imaš razloga zašto je takva ali sigurno je da će moja ljubav ga promijeniti, da će biti dobro. Ja vjerujem. Tad ćeš prekinuti zlo u čovjeku i vidjeti ćeš kako se može sve promijeniti).

Najprije tlo pripremiti. Cilj. I središte- sada možeš sve riješiti.

Samo je zlo uzrok patnje svakog hagiopacijenta, obrat od zla je uvije temeljno pravilo. Uputiti ga na dobro. Dobro je temelj na kojem možeš stajati. Dobrota je tvoja budućnost, zato što postoji dobrota apsolutna. Dobro je sada u ovom trenutku možeš prijeći iz zla u dobro. I ti si se spasio.

Obrat, Isus je govorio: obratite se. I gledanje u ono što je dobro, vjerovati dakle. Obratite se i vjerujte. Filozofija i teologija idu zajedno. Samo ga okrenite od zla, dok gledaš u zlo ti si zao, dok gledaš, vjeruješ grijehu i zlu ti padaš, ti se razaraš. Idemo se okrenuti, vjerovati u dobro u svjetlo u ljubav. Već si napravio prvi korak.

Drugo, ispod tebe samo stoji netko tko te uvije voli, tko je tebe htio i želio. Vjeruj u tu ljubav Njegovu. On je tebe htio. Amo povjerovati da ima netko tko tebe voli. „A zašto me mama nije voljela?“, pa blago tebi, zato te On volio. On je htio pokazati da je On jedina tvoja mama i tvoj tata. Da bi se Njemu okrenuo. To je središte.

Četvrta točka je važna na putu mudrosti a to je istina. Što treba napraviti s hagiopacijentom? Samo mu reći istinu o njemu. Nikada ljudsku istinu, jer ljudska istina je zločesta. Ljudi kažu: on je činio krivo, tko mu je kriv. Zločest si bio. Zašto si bio takav, to je istina o njemu. Ma, to je laž o njemu. Nitko ne želi biti zao, nas grijeh napada, nas požuda napada, a ne da čovjek traži grijeh.

124



Nitko to ne želi. Nikad ne smiješ reći: ja ti moram reći istinu, vidiš, to ti je zato što si bio takav. Morate reći drugu istinu, tvoji roditelji te nisu voljeli tvoja majka je bila takva, trebali bi se odijeliti od majke, oca nabolje prodaj nekuda za dobre novce, što će ti. Oni te ne znaju voljeti, to ti je istina o tebi. Lijenčina si bio, je li tako? Prema tome, što si došao ovamo? Počni raditi i dobro, dođi sutra to se zove kriminal! Nakon toga se ide u zatvor. ( kraj 17. cd-a)

18.cd

Apsolutno se to nikad ne može. Vi imate bolesnika, čovjeka koji je upao među razbojnike. Živjeti na zemlji znači biti među razbojnicima. To znači biti stalno ranjavan, stalno smo sa svih strana udarani riječima, djelima, životom, katastrofama, bolestima, strahovima, tjeskobama. A onda nas još grijesi napadaju, navlače nas da činimo i mislimo zlo, da ne vjerujemo u dobro. Prema tome, bez sućuti ne možeš biti hagioasistent. Ako tražiš ljudsku pravdu, ti si kriminalac. Božja pravda opravdava čovjeka, a ne sudi. A ljudska pravda osuđuje čovjeka, stavlja ga u logor. Naši logori i zatvori su prepuni bolesnih ljudi. I kad se vrate iz logora, onda su još gori, nitko ih nije izliječio. Mislimo da je to pravda, to je kriminal. Samo trebamo ići po zatvorima i pomoći tim bolesnim ljudima. Sigurno mnogi među vama osjećaju taj poziv. Da vidite kako je to prekrasno, ja sam bio nekoliko puta. U Požegi, stalno se dopisujem s tim ljudima. U Lepoglavi, ma milina s tim ljudima razgovarati. U jednom sam časopisu napisao, kad sam izašao od njih iz zatvora, pitao sam se jesu li kriminalci tu u zatvoru ili vani u svijetu. Toliko su ti ljudi bili plemeniti, dobri. Jednog koji još 36 godina ima biti u zatvoru, a sad ima 50, sam pitao hoće li moliti da ga pomiluju. O ne velečasni, ja sam sretan da mogu ovdje tako temeljito progledati, vidjeti što promijeniti i ispraviti, ja sam sretan što mogu tu biti. To je bolest prijatelji, kad je netko fizički, psihički bolestan, odnesemo ga u bolnicu, a kad je duhovno bolestan strpamo ga u zatvor pa ga mlatimo. To je isto što smo radili s onima što smo ih zvali, a ljudi bili psihički bolesnici, njima je trebala milost, milosrđe, a mi smo ih polijevali sa hladnom vodom, mlatili, stavljali na užasna mjesta. Tako sad radimo sa duhovno bolesnima. Ako to dobro razumijete, bit ćete dobri hagioasistenti. Zato je istina o hagiopacijentu samo ta, Bog je tebe stvorio, tebe volio i želio. I Isus je došao samo da tebe spasi. On je znao da si ti i bez roditelja i doživio traume u životu i da trebaš ljubav. Čuvajte se ljudska istine, ona je glupa, prelomljena. Čuvajte se ljudske pravednosti, ona je užasna. Morate preći na duhovnu, a ta nema granica. Duhovna pravda je kad te Bog opravdava. Dakle, apsolutna ljubav, jedino od te ljubavi , od te pravde možeš živjeti. Ti ne možeš sam ispraviti svoj život. Kako ćeš svoju prošlost ispraviti? Kako ćeš vratiti da grijeha nema? To može samo On. Reći istinu o čovjeku, a Isus kaže: Ja sam istina. On te voli, ti si voljeno biće. Ti si samo bio slab i obolio, zato te zlo napalo. I zato te treba nositi na rukama, da ti se pomogne. Ne boj se, stavit ćemo te u sigurne ruke Svemogućega. Ee, teško ćete danas probaviti ovaj dan, traži se od nas skroz promjena mentaliteta. Jedno je pobožnjačka vjera, a drugo je evanđeoska vjera. Imajte Božju vjeru, kaže Isus, a ne ljudsku. A Božju vjeru znači vidjeti ono što je Bog, a ne ono što smo mi. I tvoja istina je u tome da mu rekneš da u svakom čovjeku ima dobra. I u tebi ima prepuno dobra. Ima nešto što je nepokvareno i vječno, zato ti možeš razgorjeti tu vatru. Možeš zaliti to malo sjeme i ono će izrasti i bit ćeš velik čovjek. Možeš biti vrhunski čovjek u zatvoru, logoru i na psihijatriji. To sam im govorio, kako je to bilo njima lijepo. Iskoristi te godine što si u zatvoru, možete postati genijalni ljudi, imate knjiga, razmišljajte, pišite, radite, napravite nešto. Vi ste na pravom putu. Od vas se ne traži da idete nešto raditi, možete cijeli dan čitati, moliti, raditi, zahvaljivati Bogu što ste ostali živi, što si tu. Imaš stan i hranu osiguranu, krov nad glavom. Dakle, čovjeku reći istinu, to je jako važno. Kad tako kažemo, onda svi mi imamo istu miso, da treba njemu reći, to ti je zato što si bio takav. Da znaš, i ako budeš dalje takav bio, ostat ćeš u zatvoru. Je li te liječnik kada pitao: a zašto si išao na tu hladnu zimu pa se prehladio i dobio upalu pluća. Sram te bilo, idi sad kući pa se liječi, tko ti je kriv. Uopće te ne pita nego ti da injekciju, medicinske sestre te njeguju, nježno ti govore. Kakvi ste vi prema hagiopacijentima? Istina kod nas ljudi zvuči grubo, ona je kao kamen. Istina ti je to! I što te briga, ti kako znaš! Božja istina je

125



nježnost. Božja istina je dobrota. I samo je to istina. Zlo ne postoji, zlo nije nikad istina. Kažu: ali istina je da je on činio zlo. Ne može to biti istina! Istina je nešto što postoji, a zlo ne postoji. Prema tome kako možeš reći da je to istina. Ti se klanjaš iluzijama, fantomima. Ti pričaš o fantomu da je to istina. To što je bio zao, toga nema, to je razoreno u njemu. Ostala je istina u njemu, još ono malo dobra i života i svega da to iscijeliš, napraviš cjelovitim. Bitan je put mudrosti jer on vas onda vodi i putem morala i transcendiranja i na teološki put. Sve je na ovom putu mudrosti koji je prvi i najvažniji. A mudrost je da si skroz u Bogu. Mudrac uvijek gleda u dobro, nikada u zlo. Mudrac je mudar jer zna da samo dobro pobjeđuje, da samo svjetlo uništava tamu. Mudrac ne govori o tami, nikad ne otvara prozore da istjera tamu, nego pali svjetlo. Mi smo ludi, uvijek otvaramo prozore pa vičemo: sram te bilo, da istjeramo zlo i djece, muža žene, društva, politike. Ne valja to, oni ne valjaju… I što onda. Oni bivaju još gori. Onda se opkole policijom i kažu: ajde sad reci nešto! Ako ih volimo, mijenjat će se svaka politika, svaki političar. Kad ćemo mi to shvatiti, bar mi kršćani? Dakle, to je hagioterapija, moraš promijeniti svoj mentalitet, skroz drugačije misliti. A vi mislite da je to kad ti rikneš na njega pa ga kritiziraš, pa u novinama, na televiziji pa na radiju, vičeš u društvu: ne valja taj predsjednik, kad bi bio ovaj bolji, kad bi svećenici bili bolji… bavio si se fantomom, nečim čega nema. Bavio si se zlom, postao si zao. Ti si sebe razorio sad. Kako ćeš onda izgraditi drugog kad si sebe razorio? Nema ni tebe, a kamoli drugog. Mi ne vjerujemo u dobro, čini nam se slabašno, što ti to znači. Opraštam vam, vama u politici. Oprostite i vi meni što uvijek negativno protiv vas govorim, što sam vas uvijek smatrao korumpiranima. A ja sam korumpiraniji od vas. Oprostite i vi meni. Lijepo je što postojite. Ja vjerujem i zahvaljujem Bogu, vjerujem da će biti dobro s vama, da ćete se promijeniti, vjerujem. Ono što vjeruješ, to će ti biti. Kužite? Rekli bi naši mladi ljudi.

Idemo na prvi primjer da naučite konkretno raditi s ljudima. Dolazi mi žena u crnini 1992. godine u proljeće, otprilike 45 godina, nakon susreta što sam ga imao s prognanicima i ranjenima u ratu. Rekla mi je da se već tri mjeseca liječi na psihijatriji, nitko joj ne može pomoći. U ratu joj je poginuo otac, muž i sin. Da li mi vi možete pomoći? Bilo je to u dvorani i nije bilo prilike da postavljam neka velika pitanja, da ispitam njezino bazično povjerenje. Prenatalno, to znači da li ima nekih genetskih nasljednih problema u sebi. Pitao sam : jeste li bili psihički bolesni – ne. Imate li bolesnika u kući – ne. Jednostavno ja više ne mogu ni misliti, ni govoriti, ni raditi, a imam još druge djece. Ovo me toliko rastrojilo i ubilo, nemam oca, nemam muža, nemam sina. Samo plačem, danju i noću. Najradije bi se preselila na drugi svijet. Ne znam što me ovdje još drži. Budući da nisam mogao temeljito raditi s njom, u pet min sam morao riješiti, prvo sam je upitao je li kršćanka, katolkinja. Odgovorila je potvrdno. Vaš otac, sin i muž sigurno su išli u crkvu? Da! I ispovijedali su se? Da, i prije nego su išli na front. Vidite, oni su sada u nebu. Oni su mučenici, išli su braniti svoju domovinu i slobodu, oni su vas išli štititi i sve druge koji su slabi i nemoćni. Oni su sigurno u nebu jer su sve dali za našu slobodu, za etičku vrednotu. A u tome je vrhunska svetost i vrhunski ulog našeg života. Rekla je da joj je drago da bar to može misliti jer ona stalno vidi svu trojicu njih u lokvi krvi kako leže na samrti i ne može se toga osloboditi. Zato sam joj rekao neka odmah pogleda, oni su u nebu, uživaju, oni su sretni. Znaju da je njihova domovina oslobođena, ali oni znaju da su i oni oslobođeni, da su u vječnoj domovini. Oni znaju da će i vama i vašoj drugoj djeci pripremiti isti put i istu domovinu, nebo. To još nije sve skupa bilo dovoljno. Onda sam, od onoga što sam saznao iz knjige o onima koji su klinički umrli, da ljudi koji su klinički umrli, kad izađu iz svog tijela, žele priopćiti onima koji plaću nad njihovom smrću da ne plaću, da je njim dobro i da se osjećaju izvrsno. I svi oni pripovijedaju da kad su došli gore, prolazili su kroz čitav svemir, kroz neku vrstu tunela, da su bili presretni i da se nisu htjeli vratiti. Čitao sam i to da oni koji umru žele još ostati i to samo da kažu onima koji plaču za njima da je njima dobro, da nema razloga da plaču. Međutim, kako nemaju tijela, ne mogu to nama reći. I to ih drži razočaranima jer bi htjeli utješiti, to im jedino još što bi trebali napraviti, a

126



oni to ne mogu, mi ne možemo čuti njihove riječi. Rekao sam joj da su i otac i sin i muž tu blizu nje, htjeli bi joj to reći i oni se ne mogu smiriti, neće u nebo, oni su u nekoj vrsti čistilišta, trpe od toga što joj ne mogu to priopćiti. Sad se samo radi o tome ako se vi uspijete snaći ovdje na zemlji i reći: ja ću napraviti ovdje na zemlji sve što treba za vas, a vi gore za mene. Ne bojte se! Bit ću hrabra! A oni će sretno otići, smiriti se i zauvijek uživati. Zatim sam rekao i ovo: oni više nisu u lokvi krvi, to je bilo trenutno, to je bilo njihovo tijelo, ostatak njihovog tijela koje je već pokopano. Oni žive, oni su sretni, prekrasno obučeni. Njihova lica su ozarena srećom, radošću i njima je sad samo jedno – kako da vama pomognu da se utješite, da budete sad hrabri, da znate da oni nisu nestali nego su tu s vama. Oni vas motre, ljube. Ništa drugo nisam rekao, ona je otišla i kako sam ja iza toga razgovarao s drugim ljudima koji su dolazili tražiti pomoć, nakon 15-ak minuta se ona opet vratila. Ovaj puta se nasmiješila i kaže: ja 3 mjeseca nisam imala smiješak na mojim usnama, ovo je prvi. I rekla je, duboko sam doživjela to da oni zapravo nisu tamo gdje su poginuli nego oni uživaju, oni su kod kuće. A još više to, ja mogu sad za njih ovdje nešto učiniti. Mogu napraviti da oni budu sretni, želim samo da oni budu sretni. Ja sam njih stalno gledala u lokvi krvi i u patnji. Onda ste mi vi rekli, ne, oni uživaju i upravo vi možete prirediti da oni sad odu pravo u vrhunsko nebo i da uživaju do kraja. To je divno, vi ste me ozdravili totalno. Ja sam nova osoba. To je bilo dovoljno da ona potpuno ozdravi. Hagiopacijent je vezan na ono negativno i zato je depresivan, vezan je na zlo, njemu je ostalo na pameti to zlo i ne može se toga osloboditi. Čim mu ti makneš pogled na ono dobro koje je iz toga izašlo i pokažeš da je on na dobrom putu, na dobrim proplancima, tada se sve u njemu mijenja. Obrat od zlog pogleda na dobar – to spašava. Ne samo da sam spasio u noj dostojanstvo njezinih oca, sina i muža nego sam ujedno i njoj dao smisao: vi ćete sad moći neizmjerno učiniti za njih da budu u nebu i da budu sretni što će njihova braća, djeca, unuci tu biti zbrinuti vašom ljubavlju. To je dvostruka vaša ljubav. To je nju preporodilo. Našla je smisao svog života, pogled u dobro, našla je to da ona njima može neizmjerno pomoći i to je nju spasilo. Drugi primjer, žena mi se već mjesecima javlja i ostavlja poruku na mom telefonu: velečasni, gotova sam, sva sam u depresiji, pomozite mi, molite za mene…Svaki dan, svaki dan… Obično ako se javljam takvim ljudima onda ih zamolim da odu u centar za duhovnu pomoć, a onda se kao za inat nisam javljao. Osjećao sam po glasu i onom što je opisivala da je u užasnoj depresiji. Nije opisivala odakle depresija, ali po onom što je opisivala, ona je dolazila negdje iz dubina, neka vrsta endogene depresije. To znači sa duhovnog područja. Nisam se htio javljati jer znam da se kod takvih depresija neće moći telefonski riješiti nego sam radije svaki puta kad sam to odslušao odlučio zastati nekoliko minuta i rekao Isuse, u tvoje ruke. Drugo, gospođo, opraštam vam, i vi oprostite, ne bojte se, Bog vam oprašta. Rekao sam to u sebi, i bit će dobro. Bilo je jedno 5-6 ili više njenih poziva. Prošlo je jedno 3 mjeseca u kojima je ona bila temeljito depresivna. Prije 3 tjedna sam bio u tom mjestu, držao tribinu navečer, vidio sam ženu koja sjedi u prvom redu i uvijek se tako slatko smije na sve ono što ja govorim. Iza toga dolazi i pruža mi ruku i govori: ja sam ta Vesna koja vam je ostavljala poruke. I? prije tjedan dana samo me nešto preokrenulo, ja sam samo postala drugačija, zdrava totalno i sretna. I sad pomažem drugima, želim raditi hagioterapiju. Pa kako? Ja sam samo jedno imala na pameti, profesor Ivančić zna, ja nisam sama u svojoj muci. On će moliti za mene i on će mi sigurno pomoći. Znala sam da nijedna moja poruka nije uzaludna, znala sam da imate ljubavi prema takvim patnicima. Znala sam da me nećete ni kritizirati ni odbiti, da imate sućuti i meni je to bilo dovoljno. Živjela sam od toga, mene netko voli. Iza toga da me netko voli od ljudi je došlo i da me neizmjerno voli još netko drugi. Kao da je nekakav mrak otišao, kao da je nešto puklo u meni. Jednostavno se otvorio u meni neki prostor slobode i zdravlja. Ovaj primjer govori koji su bitni elementi kako da pomognete depresivnima i oboljelima na različitim područjima. Dolazila mi je djevojka, otprilike 17 godina, ima strahove, ne može ići u školu jer se boji društva, boji se izaći na ulicu, nekako je dovezu do mene da dođe. Bilo je to prije jedno 5-6 godina. Rekla je da ni sama ne zna zašto se to događa. Išao sam ispitivati, prvo, koliko dugo ti to traje? Uvijek

127



to pitanje prvo postavljamo. Pa otprilike godinu i nešto. Je li netko od tvojih već imao takve probleme? Ne zna. Pitan da vidim da li je genetski nešto možda. Kakvo je bilo djetinjstvo? Rođenje je bilo teško, iza toga je bila većinom sama sa bakom i osjeća se zato nesigurnom. Ne može povjerovati da je roditelji vole. Ona osjeća da imaju veliku ljubav za nju, međutim, oni rade. Jedino što roditelji čine je da je stalno ohrabruju, ne boj se, daj budi hrabra, daj iziđi, imaj hrabrosti – a ja to ne mogu. Rekao sam, idemo onda pokušati napraviti ono što ne mogu roditelji jer ti sigurno osjećaš da oni od tebe nešto traže, a ne da ti nešto daju. Tu je problem. Svi roditelji obično kažu, ma daj što se bojiš, idi učini, zakorači, ajde pokaj se, idemo sada drugačije. Ništa ne moraš raditi. Ne moraš nikuda izlaziti, budi bez brige. Time sam je oslobodio od te tjeskobe da je netko tjera da mora izaći. Drugo, podsjetit ću te samo na to da postoji netko tko je tebe volio i tko je s tobom bio i kad nije bila ni mama ni tata. Netko tko je tebi načinio tebe, tko je uvijek bio uz tebe. Pokušaj se sjetiti da je cijeli tvoj život, osobito kad si bila mala, Isus bio tu, al ti ga nisi mogla čuti dovoljno. Jer mi koji smo u tijelu, živimo u svijetu grijeha, imamo pokvarene telefone, ne možemo tako razgovarati s Bogom kako su to mogli Adam i Eva. Adam i Eva su bili u tijelu, al su s Bogom mogli razgovarati, Bog je dolazio k njima poslijepodne piti kavu. Čitajte to u 3. poglavlju Knjige postanka. Piše da se za poslijepodnevnog povjetarca Bog išao šetati s Adamom i Evom. To je lijepo, ići na izlet s Bogom. I prema tome, ne čujemo Boga dovoljno zbog grijeha , ali on je uvijek bio tu uz tebe i on te voli i on te htio. On je nježniji od tvoje mame i tate. Dolazila je jedno 5 puta po pola sata i nešto više, iza toga više nije trebalo. Pošla je, polagala ispite itd. međutim, vidjelo se da bi ipak trebali i psihijatrijski pogledati ili pak neurološki pa smo je poslali da slika mozak i da se vidi da li je tu nešto. Nešto je malo otkriveno u mozgu. Onda sam shvatio da je zato trebalo toliko puno susreta jer se trebalo pobrinuti za mozak. Mozak bi možda mogao bar 70-80 % biti ozdravljen samo sa duhovnom terapijom, ali to malo duže traje. Jer dr. Amen kaže ako dobro govorite mislite, vjerujete u dobro da se rehabilitiraju stanice mozga. Ali trebalo je ipak i neke lijekove joj dati. To je dobila tako da je zajedno s hgt mogla potpuno ozdraviti.

Slučaj djeteta, to su uvijek zanimljive stvari. Kad majka dođe s djetetom, 2-3 godine, onda s majkom načinimo dijagnozu, pitamo kakva je bila vaša trudnoća, jeste li vi dijete htjeli roditi, je li dijete bilo začeto nakon nekog abortusa. To su sve važna pitanja. Točno smo zapazili ako je nakon abortusa začeto dijete, da ono trpi strahove u utrobi majke, to se prenosi s majčine duše na njih. Majku smo pitali kakvo je bilo samo rođenje, što je bilo iza toga, da li je dijete bilo u bolnici. Jer se vidi da to odvajanje od majke, bilo u rodilištu ili da ga u inkubator stave, dijete pati zbog tog. Tu smo saznali neke važne stvari, da je bila teška trudnoća, bilo teško rođenje, da je nakon toga dijete moralo biti u bolnici. Što je trebalo načiniti? U djetetu se jednostavno rodio ne strah nego gotovo odvratnost prema roditeljima, istovremeno plače kad roditelji nisu tu, a kad su tu ne želi njima na krilo. Na djetetu se vidjelo da protestira protiv roditelja zato što mu nisu bili prisutni stalno. A dijeteje trebalo neizmjernu ljubav roditelja kako bi preko te ljubavi moglo prijeći na Božju ljubav i osjećati se sigurno, bazičnu sigurnost dobiti. Prvo sam rekao majci da bi bilo dobro ako je moguće sa s djetetom počne najprije moliti. Da pokuša mirno Očenaš polako recitirati, a da dijete sluša, ne mora govoriti. Zašto? Kako bi dijete osjetilo da majka poštuje onoga koga dijete zna već od trenutka začeća, Oca nebeskog i da dijete preko te molitve stekne sigurnost, tu prvu sigurnost koji svaki od nas ima u trenutku začeća. Nakon toga kad dijete već dobije povjerenje u majku, da ga drži što više u naručju, da mu tepa. Ali bilo je zanimljivo da je dijete uvijek iznova tražilo da ide radije k nama, hagioasistentu. Zanimljivo da kad je dolazilo da je uvijek trčalo ispred mame i lupalo na vrata hagioasistenta da uđe i reklo mami; ti ostani vani. To znači da je dijete od prvog trenutka osjetilo, čim hagioasistent počne govoriti o ljubavi Božjoj, nježnosti, da je voljeno, željeno, dijete to neposredno čuje, osjetilo je: ovdje sam ja voljen. Dijete je osjetilo da tu ima tlo pod nogama, da je tu na izvoru svoga života. I dijete jednostavno nije moglo skupa s majkom ulaziti jer mu je ona kvarila doživljaj te bezuvjetne

128



ljubavi Božje. Zato je jedno vrijeme majka morala ostajati vani dok dijete nije bilo ispunjeno ljubavlju sve više i više, onda je i mama smjela doći. Kod male djece vam je to najlakše. Zato hagioasistent ako hoće silom, da dijete mora doći do razuma, onda ste na krivom putu. Rekli smo već, racio nema ništa s vjerom. To je temelj fundamentalne teologije i filozofije. Racio ne može vjerovati, ne može dokazati da postoji Bog, razum samo traži dovoljno razloga da može intelektu vjerovati da je to tako. Razum ne zna što je dobrota, ne može je definirati, ali ako ima dovoljno razloga da je dobro da se ljudi pomažu i sl., onda kaže: ok, pristajem na to. Prema tome, djetetu (hagiopacijentima općenito) ne treba preko razuma. Shvatite da kad govorite, njihov duh se zapravo najprije hrani time, a to je nešto intuicijsko. A da bi se došlo na to intuicijsko, morate hagiopacijentu pomoći, recimo, odraslima da kažete: daj promisli, tko sam zapravo ja? Sjetite se odakle ste došli. A kod djeteta je dovoljno da molite samo Očenaš i da doživite kako se dijete budi. Kako se odmah sjeti trenutka začeća i Božje prisutnosti. Tada je već na toj razini. I onda treba samo nekoliko susreta s djetetom kako bi se to učvrstilo, utvrdilo. Za hagioasistenta je bitno biti povezan s Bogom. Biti stalno svjestan, Bog je u meni i ja u Njemu, Isus je u meni, ja u Njemu. Ti kao hagioasistent pokušaj što više ući u to: Stvoritelj Svemogući je dobar apsolutno, povezujem se s apsolutnom dobrotom, s mojim tatom kako bi se zapravo u tebi učvrstilo to. Jer s pojmom Bog ni ti nećeš daleko stići jer svi se mi Boga bojimo, koliko bježimo od Boga i pitamo se hoće li nam oprostiti. Dakle, na toj razini treba jako paziti kako biste bili s Bogom, jer onda vaš duh neposredno djeluje na one koji su kraj vas.

Imate četvrti primjer, hagioasistentica je primala starca koji je bio teški psihički bolesnik, liječio se godinama na psihijatriji. Mjesecima je dolazio njoj na hagioterapiju, ona više nije znala što će, gotovo očajavala. Što god proba, ne ide. Onda je na kraju rekla, ma ja vjerujem to mora uspjeti, nemoguće da se i kod njega nešto dobro ne dogodi. Ma ta duhovna dimenzija će dati da ova psihička bolest bude bar poboljšana, da čovjek može normalno živjeti. Ona je na toj razini više Bogu zahvaljivala za tog čovjeka, trajalo je to 3-4 mjeseca. Onda se dogodilo nešto što je nevjerojatno. Čovjek je samo jedanput došao zdrav. Stoga, možete razumjeti da se duhovne bolesti ne liječe nego to je ono što manjka. To je sir koji stavljate u rupicu, al nemojte uzeti krčki sir, nego ementaler. Krčki sir sam dobio jučer, nema rupica, onda nemate što liječiti. Vi morate onaj mali djelić staviti u tu rupicu. Vi kao da tom čovjeku stavljate ono povjerenje, a nekad treba vremena da se njegova duša stopi s time, da to primi. Vi nemate osjećaj da je to proces liječenja, nego da se to dogodilo, sad se to stavilo i stvar kreće. Zato mi govorimo o ozdravljenju u hagioterapiji, a ne o liječenju. To što oni dugo dolaze i što mi s njima radimo nije liječenje nego mi zapravo tražimo gdje će biti otvoren prostor povjerenja prema hagioasistentu da se može postaviti povjerenje ili ljubav bezuvjetna ili pomirenje ili sl. mi dakle unosimo zdravlje. Zato je bitno što si ti, što si u sebi. Ne može se hagioterapijski djelovati tako da si ti tjeskoban, u muci itd., al ti ćeš primijeniti, reći ćeš: hajde sad probajte vjerovati da je Bog dobar… Nećeš nikad pomoći. Hagioterapijski možeš pomoći samo tako da tvoj duh zrači na onaj duh. Rekli smo da je duh sloboda od prostora i vremena zato neposredno tvoj duh ulazi u njegov i taj čovjek se mijenja. Dakle, ti unosiš onu vrednotu koja njemu manjka i on postaje zdrav. Tamo gdje je bolestan, gdje mu manjka nešto, ti donosiš svoje zdravlje, to je u tebi. Tamo gdje on ne može vjerovati, ti vjeruješ. Gdje ne može doživjeti ljubav, ti je doživljavaš. Gdje ne želi ozdraviti (tako mu je zgodnije, ne mora raditi), ti vjeruješ i hoćeš. Ti slamaš zlo odnosno daješ mu dovoljno ljubavi da njegova volja poželi da se liječi i izliječi, da se oslobodi odnosno ozdravi. Zadaća: dolazi vam čovjek, 60 god, pokuca, ulazi i odmah čim je ušao kaže: ja vam nisam došao da vi mene liječite. Samo sam došao vidjeti što vi to radite. Ja vam ne vjerujem u taj hokus pokus. To je sve glupost. Hagioasistent pokuša razgovarati s njime, a on kaže: samo mi nemojte Boga spominjati. Imam ga preko glave. I samo mi nemojte reći da ćete za mene moliti, ne, ni ja ne molim za sebe. još manje od vas očekujem da mi kažete da će biti dobro, neće. Ako me pitate što mi je, ljudi ne valjaju, zato mi je zlo. Zato sam agresivan, ljut, zato ne mogu raditi. Ja vam ne

129



idem u crkvu, al sam išao cijelo djetinjstvo, roditelji su me tjerali pa sam morao moliti, ići u crkvu, prije svakog jela moliti. Ne pričajte mi više o molitvi. Ja znam da je to sve ništa. Vi i vaš Bog, davno je već bačen, nekoristan, hagioasistent pokušava mu se oprijeti ali vidi da je najbolje šutjeti i u sebi zahvaljivati za tog čovjeka. Što ćete napraviti od ovakvog čovjeka? On je teško opterećen, agresivan, sigurno i depresivan, al neće da prizna. On je duboko ranjen od svojih roditelja, što ga nisu voljeli, što su ga tjerali Bogu formalno, izvana i on je bijesan na sve. Smatra da sve zna i nitko ga ne treba učiti. Pomozite mu, što ćete vi najprije učiniti s njim, a što kasnije. Hoćete odmah na početku reći, e tu vam ja ništa ne mogu, najbolje da idete prof. Ivančiću. A Ivančić će njemu reći najprije idi Sv. Ocu Papi pa ako on ne može, onda ću ja. Pokušajte iz svega što ste slušali ovih dana zapisati sebi kako biste vi njemu pomogli. Lijepo zapišite sve što biste s njim napravili, kako biste čovjeka upropastili. A onda napišite kako biste čovjeka spasili. Pripazite na kontraindikacije, to je jako važno. Pazite da ne pogriješite jer onda neće više htjeti ni doći. On dolazi, dakle, duša mu čezne, al on ne može to sebi priznati i odbija agresivno sve od sebe. Kako mu pomoći? Zapišite najprije vjerujete li da se njemu može pomoći, da mu ti možeš pomoći. Drugo. Što misliš koliko će to drugo trajati. Treće, hoćeš to nastaviti u pauzi jer ćemo sad imati jedan mali koncert. Jedna lijepa dama će nam otpjevati 4 pjesme da lakše ručate i da osjetite kako i glazba, jer je duhovna, djeluje. Glazba je uvijek odjek duha. Kako djeluje na nas kao hagiopacijente.

(Zahvaljujem svima na razumijevanju

za eventualne pravopisne i gramatičke pogreške.

Neke su ostavljene zbog boljeg doživljaja izrečenog

a neke u samoj brzini pisanja, promaknute.

To vi osobno korigirajte.)

kraj

130

1 međunarodni studij hgt

Documents