1. - znanjezlikovci, ni jadnici ne umiru lako.« kada su se pojavile žene iz susjedstva, babica je...

1

1.

Bilo je popodne jednog vikenda u ožujku kada je Dewi Ayu ustala iz groba nakon što je bila mrtva dvadeset jednu godinu. Mladi

pastir, probuđen iz drijemeža pod stablom frangipanija1, popišao se u gaće i vrisnuo, a njegove četiri ovce razbježale se kud koja među nadgrobnim spomenicima i drvenim grobnim oznakama, kao da je usred stada uletio tigar. Sve je počelo štropotom iz starog groba na čijem spomeniku, do koljena zaraslom u travu, nije bilo imena, premda su svi, dakako, znali da je to grob Dewi Ayu. Preminula je u dobi od pedeset dvije, ustala iz mrtvih dvadeset jednu godinu poslije, i otada nadalje zapravo više nitko nije znao kako joj izra-čunati godine.

Kada im je pastir dojavio što se zbiva, na groblje se sjatiše ljudi iz obližnjeg naselja. Jedni su zadizali skute saronga, drugi su držali u rukama djecu ili stiskali metle, a neki su došli zamrljani blatom iz polja. Okupili su se iza trešnjinih i jatrofinih2 stabalaca ili na obližnjim 1 Frangipani (plumeria) — tropska biljka, raste u obliku grmova ili manjih stabala, slična

oleandru, s cvjetovima intenzivnog mirisa. U Indoneziji se često povezuje s duhovima i sadi se na grobljima.

2 Jatrofa — raste u obliku sukulentnih biljki, grmova ili drveća, a sjemenke sadrže visok postotak ulja. U Indoneziji su u doba japanske okupacije poljoprivrednici imali obavezu saditi jatrofu jer je služila u proizvodnji maziva i goriva za potrebe japanske vojne mašinerije.

Ljepota je njezina rana_HIT.indd 1 21/10/2016 13:45

Eka Kurniawan

2

plantažama banana. Nitko se nije usudio prići — samo su slušali hala-buku iz starog groba, kao da su se okupili oko preprodavača ljekovitih pripravaka koji je svakog ponedjeljka ujutro izvikujući nudio svoje pro-izvode na tržnici. Ne razmišljajući o tome koliko bi ih takva grozota ispunila stravom da su sami, svjetina je silno uživala u tom neobičnom prizoru. Očekivali su čak i nešto više od bučne stare grobnice — očekiva-li su nekakvo čudo jer se žena pod tim humkom u ratu podavala Japan-cima, a kyai 3 je uvijek govorio da će ljude okaljane grijehom u grobu sigurno snaći kazna. Zvuk je zacijelo dopirao od biča meleka ispitivača4, ali i to im je već dosadilo, pa su se sada nadali nekom drugom čudu.

A ono se zbilo u najfantastičnijem obliku. Grob se zatresao i ras-puknuo, a zemlja koja je eksplodirala kao odozdo minirana pokrenula je mali potres i oluju koja je čupala travu i spomenike. Iza zastora od zemlje što je pljuštala poput kiše stajao je lik starice koja je izgledala ozlojeđeno i strogo, još uvijek umotana u mrtvački pokrov kao da su je tek sinoć zakopali. Ljudi su se izbezumili i pobjegli u još većem neredu od ovaca — jeka njihovih istodobnih vriskova odbijala se od stijene dalekih planina. Neka žena bacila je dojenče u grmlje, a djetetov je otac obgrlio stabljiku banane. Dva su se muškarca bacila u jarak, neki su popadali u nesvijest uz rub ceste, a drugi dali petama vjetra i trčali punih petnaest kilometara bez prestanka.

Gledajući sve to Dewi Ayu samo se malo nakašljala i pročistila grlo, zapanjena što se našla usred groblja. Već je odvezala dva gornja čvora na mrtvačkom pokrovu, a zatim je počela otpetljavati dva donja ne bi li oslobodila noge da može hodati. Kosa joj je čudesno narasla, pa kad je zatresla glavom i rasula je ispod marame od pamučne pređe, zavijorila se na popodnevnom povjetarcu i pomela zemlju, sjajeći se poput crnih pijavica u rijeci. Koža joj je bila naborana, ali lice blistavo bijelo. Oči su joj živnule u dupljama kada je ugledala okupljene kako napuštaju svoja skrovišta iza žbunja — pola ih je pobjeglo, a pola se onesvijestilo. Požalila se, ne obraćajući se nikome posebno, kako su ljudi zli što su je živu pokopali.

3 Kyai — javanski poznavatelj islama, učitelj ili vođa vjerske škole, vjerski uglednik općenito ili počasni naslov za muslimanskog svećenika koji uživa poseban ugled u zajednici.

4 Meleci ispitivači — Munkir i Nekir, dva anđela koja su po islamskom vjerovanju zadužena da umrloga u grobu ispitaju o njegovu stvoritelju, vjeri i Poslaniku. Ako ispravno odgovori na sva pitanja, pokojniku će vrijeme provedeno u čekanju na Sudnji dan biti ugodno, a u suprotnom će biti kažnjen.


3

LJEPOTA JE NJEZINA RANA

Prvo na što je pomislila bilo je njeno djetešce koje, naravno, više nije bilo djetešce. Umrla je prije dvadeset i jednu godinu, dvanaest dana pošto je rodila tu ružnu djevojčicu, toliko ružnu da babica nije bila sigurna je li uistinu djevojčica ili je možda riječ o hrpi izmeta, jer su otvor iz kojeg izlazi dijete i onaj iz kojeg izlazi izmet udaljeni samo koji centimetar. No beba se migoljila i smiješila, pa je naposljetku babica zaključila da se ipak radi o ljudskom biću, a ne o dreku i rekla je majci koja je, slabašna, ležala na postelji ne pokazujući želju da vidi svoje čedo, da se dijete rodilo, da je zdravo i izgleda simpatično.

»Djevojčica, je li?«»Jest«, reče babica, »baš kao i tri curice prije nje.«»Tri kćeri, sve lijepe«, reče Dewi Ayu krajnje razdraženo. »Trebam

otvoriti vlastiti bordel. Kaži, koliko je ova lijepa?«Dijete se, čvrsto umotano u povoje, promeškoljilo i zaplakalo

u babičinom naručju. Neka je žena ulazila i izlazila iz sobe odnoseći prljavu odjeću punu krvi, a onda i posteljicu. Babica nije ništa odgo-vorila jer nipošto nije htjela za dijete nalik na hrpu crnog izmeta reći da je lijepo. Pokušavajući zanemariti majčino pitanje, reče: »Vi ste već stara žena, pa sumnjam da ćete moći dojiti.«

»Istina. Istrošila su me tri prethodna djeteta.«»I stotine muškaraca.«»Stotinu sedamdeset dva muškarca. Najstarijem je bilo devedeset,

najmlađem dvanaest, tjedan dana nakon što su ga obrezali. Dobro ih se sjećam.«

Beba je ponovno zaplakala. Babica je rekla da malena treba maj-čino mlijeko. Ako ga ona ne bude imala, morat će potražiti kravlje ili kujino, ili možda čak štakoričino mlijeko. Da, idi, rekla je Dewi Ayu. »Jadne li i bijedne djevojčice«, reče babica zureći u djetetovo uznemirujuće lice. Ne bi ga mogla točno opisati, ali činilo joj se da je najsličnije čudovištu iz pakla. Dijete je po cijelom tijelu bilo uglje-no crno kao da su ga živo spalili, oblika bizarnog i neodredivog. Na primjer, nije bila sigurna je li djetetov nos uistinu nos, jer je od svih nosova koje je vidjela ovaj najviše sličio električnoj utičnici. Djetetova usta podsjećala su je na otvor za kovanice na kasici prasici, a uši su joj izgledale kao ručke na loncu. Bila je sigurna da na cijelom svijetu nema ružnijeg djeteta od te male jadnice i da je ona Bog, radije bi je odmah satrla nego pustila da živi — svijet će je kinjiti bez trunke milosti.


Eka Kurniawan

4

»Jadno djetešce«, reče opet babica prije nego što se otputi potražiti nekoga da je podoji.

»Da, jadno djetešce«, reče sada i Dewi Ayu, prevrćući se po postelji. »Već sam pokušala sve ne bih li te dokrajčila. Trebala sam progutati bombu da mi prsne u trbuhu. O, jadnice mala — baš kao zlikovci, ni jadnici ne umiru lako.«

Kada su se pojavile žene iz susjedstva, babica je najprije pokušala sakriti djetetovo lice. Ali kad je rekla da djetetu treba mlijeko, počele su se naguravati da ga pogledaju. Onima koji su poznavali Dewi Ayu uvijek je bilo zanimljivo vidjeti njene preslatke male djevojčice. Babica se nije mogla othrvati ženama koje su pokušavale maknuti pokrivalo s djetetova lica, a kada su ga napokon ugledale i zavriskale od neviđene strave, babica se nasmiješila i podsjetila ih kako se svojski potrudila da im ne pokaže to paklensko lice.

Nakon tog šoka babica je žurno otišla, a žene su jedan časak samo nijemo stajale, lica tupih kao da su im iznenada izbrisana sva sjećanja.

»Trebalo bi je jednostavno ubiti«, rekla je neka žena, prva koja se povratila iz iznenadne amnezije.

»Već sam pokušala«, odgovorila je Dewi Ayu, koja je ušla u sobu odjevena samo u zgužvanu kućnu haljinu i tkaninu zavezanu oko pasa. Kosa joj je bila potpuno raščupana i posrtala je kao da se vraća iz borbe s bikovima.

Ljudi su je sažalno gledali.»Lijepa je, je li?« upitala je Dewi Ayu.»Hm, da.«»Nema goreg prokletstva nego kad rodiš lijepu djevojčicu u

svijetu muškaraca uspaljenijih od pasa.«Nitko nije ništa rekao — svi su je samo i dalje suosjećajno gledali,

svjesni svoje neiskrenosti. Rosinah, nijema djevojka, brđanka, koja je godinama služila Dewi Ayu, povela ju je u kupaonicu u kojoj je pri-premila kadu s toplom vodom. Ondje se Dewi Ayu namakala i trljala parfimiranim sumpornim sapunom, dok joj je nijema djevojka mazala kosu uljem aloe vere. Činilo se da jedino mutavicu sve to nije nimalo uznemirilo, premda je sigurno već znala za ružnu malu djevojčicu, jer upravo je ona pomagala babici u poslu. Izribala je gazdaričina leđa


5


plovućcem, umotala je u ručnik i pospremila kupaonicu kada je Dewi Ayu iz nje izišla.

Netko je, da bi popravio turobno raspoloženje, rekao Dewi Ayu: »Moraš joj dati dobro ime.«

»Da«, odgovori Dewi Ayu. »Zvat će se Ljepotica.«»O, ne!« uzviknuše žene usplahireno prosvjedujući.»A što, da se zove Ozljeda? Ili možda Rana?«»Za boga miloga, nemoj je tako nazvati.«»Dobro onda. Zvat će se Ljepotica.«Bespomoćno su gledale kako se Dewi Ayu vraća u svoju sobu

da se presvuče. Mogle su se samo zgledati, tužno zamišljajući kako mladu djevojku crnu kao ugarak, s električnom utičnicom posred lica, zovu Ljepoticom. Bio je to sramotan skandal.

No istina je da je Dewi Ayu, shvativši da je opet trudna iako je proživjela već punih pola stoljeća, pokušala ubiti djetešce. Kao ni u slučaju svoje druge djece, nije znala tko je otac, ali za razliku od njih, za ovo dijete nije ni najmanje priželjkivala da poživi. Zato je uzela pet paracetamola s pojačanim djelovanjem koje je dobila od seoskog doktora i progutala ih s pola litre vode sa soda bikarbonom, što je gotovo bilo dovoljno da ubije nju, ali kako se pokazalo, ne i dijete. Smislila je drukčiji način i pozvala k sebi babicu koja je bebu bila voljna ubiti tako što će joj u utrobu ugurati drveni štapić i istjerati plod iz maternice. Dva dana i dvije noći obilno je krvarila, iz utrobe su joj ispadali komadići drveta, no plod je i dalje rastao. Pokušala je na još šest drugih načina nadmudriti to dijete, ali sve uzalud, pa je naposljetku odustala i požalila se: »Mala je prava prznica i očito će u ovoj borbi pobijediti majku.«

I tako je pustila da joj trbuh sve više raste, održala je slametan5 u sedmom mjesecu i rodila dijete, iako ga nije htjela vidjeti. Već je rodila tri djevojčice i sve su bile prekrasne, praktički kao da su trojke. Takvih je djevojčica, koje su po njenu mišljenju bile poput lutaka u izlogu, bila već sita, pa najmlađe dijete nije željela ni vidjeti, uvjerena da se neće razlikovati od tri starije sestre. Pogriješila je, naravno, ali 5 Slametan — tradicionalna javanska gozba na koju se pozivaju susjedi i koja se priređuje

povodom značajnih životnih događaja poput rođenja djeteta, obrezivanja muške djece, vjenčanja i smrti, ili vjerskih praznika. U vezi s rođenjem djeteta održavaju se četiri slametana, jedan od njih u sedmom mjesecu ženine trudnoće.


Eka Kurniawan

6

još uvijek nije ni slutila koliko je njeno najmanje čedo odbojno. Čak i kada je čula susjede kako kriomice šapću da djevojčica izgleda kao križanac majmuna sa žabom i varanom, nije pomislila da govore o njenu djetetu. A kada su rekle da su prošle noći u šumi zavijali divlji psi, a u kokošinjac doletjele sove, nije joj bilo ni na kraj pameti da su to loša znamenja.

Kad se odjenula ponovno je legla, iznenada obuzeta mišlju koliko je sve to iscrpljujuće — roditi četvero djece i živjeti duže od pola sto-ljeća. A zatim je nadošla na deprimirajuću spoznaju: ako djevojčica nije željela umrijeti, možda je to znak da otići treba njena majka — barem neće morati gledati kako izrasta u mladu ženu. Ustala je, odteturala do vrata i pogledala žene iz susjedstva koje su još uvijek stajale u grupi i tračale o djevojčici. Rosinah je izišla iz kupaonice i stala uz Dewi Ayu, sluteći da se gazdarica sprema izdati neku zapovijed.

»Kupi mi pogrebni pokrov«, rekla je Dewi Ayu. »Već sam dala četiri djevojčice ovom prokletom svijetu. Kucnuo je čas da se okupi i moja pogrebna povorka.«

Žene su zavriskale i tupo se zagledale u Dewi Ayu. Roditi tako ružno dijete bilo je nečuveno, ali tek tako ga napustiti bilo je još nečuvenije. Ali nisu to glasno i jasno rekle nego su je samo pokušale nagovoriti da ne umre na tako glup način, uvjeravajući je da neki ljudi požive i dulje od sto godina te da je, uostalom, Dewi Ayu ionako premlada za umiranje.

»Doživim li stotu«, rekla je blagim glasom, »rodit ću osmero djece. To je previše.«

Rosinah je otišla iz sobe i donijela joj pogrebni pokrov — čistu bijelu tkaninu od sirova platna koju je Dewi Ayu odmah omotala oko tijela, premda to nije bilo dovoljno da odmah i umre. I tako, dok je babica krstarila susjedstvom u potrazi za dojiljom (uzaludno, doduše, pa je na kraju dojenčetu dala vodu preostalu od kuhanja riže), Dewi Ayu, umotana u pogrebni pokrov, mirno je ležala na postelji i čekala s nekom tajnovitom strpljivošću da melek smrti dođe po nju i odnese je.

Kad je Rosinah prestala bebi davati vodu u kojoj se kuhala riža i počela joj davati kravlje mlijeko (koje se u trgovini prodavalo pod nazi-vom »Medvjeđe mlijeko«), Dewi Ayu i dalje je ležala na postelji, ne dopuštajući da joj Ljepoticu donesu u sobu. No priča o strašnoj bebi


7


i njenoj majci umotanoj u mrtvački pokrov raširila se poput požara privlačeći ne samo ljude iz okolnih ulica, nego i iz najudaljenijih sela u okrugu. Dolazili su osvjedočiti se o tom neobičnom događaju za koji se govorilo da nalikuje na rođenje proroka, pri čemu se zavijanje divljih pasa uspoređivalo sa zvijezdom koju su vidjeli Mudraci kada se rodio Isus Krist, a majku umotanu u pogrebni pokrov s iscrpljenom Djevicom Marijom — što je bila prilično nategnuta metafora.

Prestravljeniji od djeteta koje u zoološkom vrtu miluje tigrovo mladunče, svaki bi posjetitelj pozirao s užasnom djevojčicom pred unajmljenim fotografom. No to su činili tek pošto bi se najprije sli-kali s Dewi Ayu, koja je još uvijek tajanstveno mirno ležala, nimalo ometena neprestanom grajom. Dolazili su ljudi oboljeli od teških i neizlječivih bolesti, s nadom da će smjeti dotaknuti dijete, ali Rosi-nah je to vrlo brzo zabranila iz straha da ga silne bakterije ne zaraze. Umjesto toga ponudila bi im da se posluže unaprijed pripremljenim vjedrom s vodom u kojoj su okupali Ljepoticu. Dolazili su i oni koji su se nadali budućoj sreći za kartaškim stolom ili iznenadnoj ideji za bogaćenje. Zbog svega toga je Rosinah, prihvativši se uloge djetetove njegovateljice, priredila kutiju za milodare koja se uskoro napunila nov-čanicama rupija. Djevojka je, mudro pretpostavivši da bi Dewi Ayu na kraju uistinu mogla umrijeti, željela iskoristiti rijetku priliku da zaradi nešto novca kako se poslije ne bi morala brinuti hoće li moći djevojčici kupiti »Medvjeđe mlijeko« ili kako će njih dvije ubuduće živjeti same u toj kući, jer nije se moglo očekivati da će se Ljepotičine tri starije sestre ondje ikada pojaviti.

Ali strka se okončala čim je došla policija s kyaijem koji je cijelu stvar smatrao herezom. Kyai je počeo bjesnjeti. Naredio je Dewi Ayu da se prestane besramno ponašati pa čak da skine mrtvački pokrov.

»Tražite od prostitutke da se svuče«, rekla je prezrivo Dewi Ayu, »pa se nadam da imate to čime i platiti.«

Kyai je tiho zazvao Božju milost, otišao i više se nije vraćao.Ponovno je s Dewi Ayu ostala samo mlada Rosinah koja se zbog

gazdaričinih ludosti, kakve god bile, nikada nije uzbuđivala — bilo je jasno da jedino ona uistinu razumije tu ženu. Jednom prilikom, puno prije nego što je pokušala ubiti dijete u utrobi, Dewi Ayu je rekla da joj je dosta rađanja djece, a Rosinah je po tome zaključila da je trudna. Da je Dewi Ayu takvo što povjerila ženama iz susjedstva, kojima ništa


Eka Kurniawan

8

nije bilo milije od tračanja, prezirno bi se nasmiješile i rekle joj da ne govori gluposti — prestani se kurvati, pa se nećeš morati brinuti da će te napumpati. No, iskreno rečeno, to bi možda bio pametan savjet za bilo koju prostitutku, ali ne i za Dewi Ayu. Ona o svoje tri (a sada i četiri) djevojčice nikada nije mislila kao o prokletstvu prostitucije. Ako nemaju oca, govorila je, to je zato što stvarno nemaju oca, a ne zato što ne znaju tko je ili zato što s njim nije stala pred seoskog starješinu. Ona je, naime, smatrala da su djevojčice djeca zloduha.

»Jer i vrag se voli razgaliti, jednako kao i Bog ili bogovi«, rekla je. »Na isti način na koji je Djevica Marija rodila sina Božjeg i na koji su dvije žene kralja Pandua rodile svoju božansku djecu, tako u moju utrobu sjeme polažu zlodusi i tako ja rađam djecu zloduha. I dosta mi je toga, Rosinah.«

Kao i obično, Rosinah se samo nasmiješila. Nije mogla pustiti ni glasa, izuzev mumljanja. Ali smiješiti se — to je mogla i voljela. Dewi Ayu bila je jako mila, posebno zbog tog osmijeha. Jednom ju je nazva-la slončicom jer se slonovi, koliko god bili ljutiti, uvijek smiju, kao što se može vidjeti u cirkusu koji krajem godine obilazi gradove. Jezikom znakova koji se nije mogao naučiti ni u kakvoj školi za nijeme, nego ga je Rosinah morala naučiti sama, djevojka je rekla Dewi Ayu kako je rano da joj bude svega dosta — nije još imala ni dvadesetero djece, za razliku od Gandhari koja je rodila stotinu Kurua. Kad je to čula, Dewi Ayu se gromko nasmijala. Voljela je Rosinin dječji smisao za humor i još se uvijek smijala dok joj je odgovarala kako Gandhari nije rodila stotinu djece rađajući sto puta, nego je samo jednom rodila velik grumen mesa koji se pretvorio u stotinu djece.

Rosinah je tada, nimalo uvrijeđena, samo veselo nastavila raditi, baš kao što je činila i sada. Brinula se o bebi, dva puta na dan odlazila u kuhinju i svakog jutra prala rublje, dok je Dewi Ayu ležala gotovo nepomično, uistinu nalik na pravo truplo koje čeka da mu iskopaju grob. Naravno, ako je bila gladna, ustala bi i najela se, kao što je odlazila i u kupaonicu svako jutro i popodne. No uvijek bi se vratila u postelju, ponovno umotala u svoj mrtvački pokrov i ležala, tijela ukočena i ravna, ruku položenih na trbuh, sklopljenih očiju i usnica izvijenih u blag smiješak. Brojni su je susjedi pokušavali uhoditi kroz otvoren prozor. Rosinah ih je svaki put tjerala mašući rukom, ali uzalud. Ljudi bi pitali Dewi Ayu zašto se jednostavno ne ubije. Zatomljujući svoj uobičajeni sarkazam, ostajala je na to tiha i potpuno mirna.


9


Dugo iščekivana smrt napokon je stigla popodne, dvanaestog dana od rođenja strašne Ljepotice, ili su barem svi tako mislili. Znak da je smrt blizu ukazao se već ujutro kada je Dewi Ayu rekla Rosini kako ne želi da joj na grobu piše ime. Umjesto toga, željela je epitaf sastavljen od samo jedne rečenice: »Rodih četvero djece i skončah.« Rosinah je imala izvrstan sluh, znala je pisati i čitati, pa je poruku zapisala riječ po riječ i poslije je predala džamijskom imamu koji je vodio pogrebne obrede, no on je glatko odbio postupiti po uputi, držeći da takav ludi zahtjev čini cijelu situaciju još bezbožnijom te je odlučio da na ženinu spomeniku neće pisati ništa.

Dewi Ayu našla je tog popodneva jedna susjeda koja je špijuni-rala kroz prozor. Činilo se da spava onim mirnim snom koji se viđa samo u posljednjim danima čovjekova života. No bijaše tu još nešto — u zraku se osjećao miris boraksa koji je Rosinah kupila u peka-ri. Dewi Ayu poprskala se tom kemikalijom koja je u njenu slučaju trebala poslužiti kao sredstvo za balzamiranje, no drugi su je ljudi ponekad dodavali u smjesu za mesne okruglice mie bakso. Rosinah je ženi opsjednutoj smrću pustila da radi što god želi. Čak bi iskopala grob i pokopala u njega Dewi Ayu da joj je tako bilo zapovjeđeno i sve bi to protumačila posebnim smislom za humor svoje gazdarice. No s tom neukom ženom koja se voljela u sve pačati nije bilo tako. Ona je uskočila u sobu kroz prozor, držeći da je ovaj put Dewi Ayu svojim bezbožnim ponašanjem prevršila svaku mjeru.

»Slušaj ti, kurvetino, koja si spavala sa svim našim muškarcima!« rekla je ogorčeno. »Ako si nakanila umrijeti, umri, ali ne pokušavaj očuvati tijelo — na tom smrdljivom lešu ionako ti nitko neće zavi-djeti.« Gurnula je Dewi Ayu, ali ona se samo prevrnula ustranu ne budeći se.

Na to je u sobu ušla Rosinah i dala joj znak da je žena već sigurno mrtva.

»Kurva je mrtva?«Rosinah kimne.»Mrtva!« ponovi žena, a zatim razotkrije svoju pravu, cmizdravu

narav. Briznuvši u plač kao da joj je preminula vlastita mati, reče izme-đu grlenih jecaja: »Osmi siječnja prošle godine bio je najljepši dan u mojoj obitelji. Tog dana moj muž je našao ispod mosta par novčića i otišao u kupleraj Mame Kalong. Spavao je baš s ovom prostitutkom


Eka Kurniawan

10

koja sad leži mrtva preda mnom. Poslije je došao kući i to je bio jedan jedini dan u životu kada je bio dobar prema svojoj obitelji. Ni da bi koga odalamio.«

Rosinah ju je pogledala s prezirom, kao da želi reći kako mu se ne može zamjeriti što poželi udariti takvu plačljivicu, a zatim je se rije-šila rekavši joj da proširi glas o smrti Dewi Ayu. Nije morala kupovati pogrebni pokrov jer ga je sama sebi kupila prije dvanaest dana. Nije ju trebala okupati, već se sama okupala — čak se sama balzamirala. »Da može«, s uzdahom je rukama objasnila džamijskom imamu, »sama bi si i molitve pročitala.« Imam na to reče, mrko gledajući nijemu djevojku, da on nema namjeru čitati molitve za prostitutku, štoviše nema je namjeru čak ni pokopati. »Budući da je mrtva«, reče Rosinah (i dalje se služeći znakovnim jezikom) »znači da više nije prostitutka.«

Kyai Jahro, spomenuti imam, naposljetku je popustio i pristao predvoditi pogrebni obred za Dewi Ayu.

Sve do kraja života, za koji je malotko vjerovao da će tako brzo doći, nije vidjela svoje dijete. Ljudi su govorili da stvarno ima sreće jer bi se svaka majka užasno ražalostila da vidi tako ružno djetešce. Ne bi spokojno umrla niti bi mogla počivati u miru. Jedino Rosinah nije bila baš sigurna da bi se Dewi Ayu rastužila da je vidjela dijete, jer znala je da toj ženi ništa na svijetu nije mrskije od zgodnih malih djevojčica. Bila bi presretna da je znala kako je njeno najmanje čedo potpuno drukčije od svojih starijih sestara — ali nije znala. Budući da je ta nijema mlada djevojka uvijek bila poslušna svojoj gazdarici, nije joj nasilu pokušavala pokazati dijete u danima prije smrti, iako bi je Dewi Ayu, da je znala kako beba izgleda, možda odgodila, barem za nekoliko godina.

»Osim toga, to je budalaština — kada će kome kucnuti smrtni čas ovisi samo o Bogu«, reče kyai Jahro.

»Spremala se umrijeti dvanaest dana i zatim je umrla«, pokazi-vala je pokretima ruku Rosinah, koja kao da je naslijedila gazdaričinu tvrdoglavost.

U skladu s pokojničinom oporukom, Rosinah je sada postala skrbnica nesretne curice. Osim toga, ona je bila ta koja se prihvatila besmislenog slanja telegrama trima kćerima Dewi Ayu u kojima ih je obavijestila da im je majka preminula i da će biti pokopana na jav-nom groblju Budi Dharma. Nijedna nije došla, no pogreb je održan


11


sljedećeg dana, uz svečanost koja se nije mogla usporediti ni s jednom drugom u tom gradu godinama prije, kao ni godinama poslije. To je bilo zato što su gotovo svi muškarci koji su ikada s njom spavali došli ispratiti prostitutku. Utiskivali su nježne poljupce u bukete s cvjetovi-ma jasmina koje su potom razbacivali duž cijele ceste kojom je prolazio njen lijes. I njihove žene i ljubavnice okupile su se kraj ceste, gurajući se za leđima svojih muškaraca, pogleda u kojima je i dalje bilo tračaka ljubomore jer su bile sigurne da bi se ti pohotljivci još uvijek potukli za priliku da još jednom spavaju s Dewi Ayu, bez obzira na to što je od nje sada ostalo samo truplo.

Rosinah je hodala za lijesom koji su nosila četiri muškarca iz susjedstva. Beba joj je čvrsto spavala u naručju, zaštićena rubom crnog vela na njenoj glavi. Neka žena, ona plačljivica, hodala je odmah uz nju, s košarom punom cvjetnih latica. Rosinah bi povremeno zagrabila latice i bacila ih u zrak, zajedno s novčićima oko kojih bi se ubrzo potukla djeca. Pretrčavali su ispod lijesa ne bi li ih pokupili, riskirajući da se otkotrljaju u kanal za navodnjavanje ili da ih zgaze ožalošćeni vjernici koji su zazivali Poslanikove blagoslove.

Dewi Ayu pokopana je u dalekom kutku groblja, između grobova drugih zlosretnika, jer tako se kyai Jahro dogovorio s grobarom. Tu je ležao jedan zli lopov iz kolonijalnog doba, neki ludi ubojica, više komunista, a sada i jedna prostitutka. Vladalo je, naime, uvjerenje da će te nesretne duše u grobu biti podvrgavane stalnim ispitivanjima i kušnjama te da je mudro odvojiti ih od grobova pobožnih ljudi koji su željeli mirno počivati i trunuti pod najezdom crva te voditi ljubav s dženetskim hurijama6 bez ikakva ometanja.

Tek što je svečani obred završio, ljudi su istog časa posve zaboravili na Dewi Ayu. Od toga dana nitko joj nije došao na grob, pa čak ni Rosinah niti Ljepotica. Pustili su da njegove ruševine, prekrivene hrpama usahlog lišća sa stabala frangipanija i obrasle kineskom šaši, šibaju morski vjetrovi. Jedino je Rosinah imala uvjerljiv razlog zbog kojeg nije marila za grob Dewi Ayu. »To je zato što vodimo brigu samo o grobovima mrtvih«, rekla je zagonetno ružnoj djevojčici (svojim znakovnim jezi-kom koje djetešce, dakako, nije razumjelo).

Možda je Rosinah uistinu imala dar predviđanja budućnosti — skromnu vještinu koju su joj namrli njeni mudri, stari preci. U grad 6 Dženetske hurije — djevičanske ljepotice koje čekaju vjernike u dženetu — raju.


Eka Kurniawan

12

je prvi put došla pet godina prije, s ocem, pjeskarom u planinskom kamenolomu, koji je bio star i bolovao je od teškog reumatizma — bilo joj je samo četrnaest godina. Došli su u sobu Dewi Ayu u bor-delu Mame Kalong. U početku prostitutku ta mlada djevojka nije nimalo zanimala, kao uostalom ni njen otac koji je imao nos u obliku papigina kljuna, sijedu kovrčavu kosu, izboranu kožu tamnu poput bakra i, povrh svega, izrazito klimav hod — činilo se da bi mu se u tren oka sasule sve kosti kada bi ga samo mrvicu bocnula. Dewi Ayu odmah ga je prepoznala, pa mu je rekla:

»Stari, ti si ovisnik. Vodili smo ljubav preksinoć.«Muškarac se stidljivo nasmijao, poput dječarca koji je susreo volje-

nu i kimnuo. »Želio bih umrijeti u tvom zagrljaju«, rekao je. »Ne mogu ti platiti, ali dat ću ti ovu nijemu djevojčicu. To mi je kći.«

Dewi Ayu zbunjeno je pogledala djevojčicu. Rosinah je stajala nedaleko od nje, mirna, ljubazno se smiješeći. Tada je bila veoma mršava, odjevena u vezenu haljinu koja joj je bila prevelika, imala je bose noge, a valovitu kosu svezala je samo gumicom. Koža joj je bila glatka, kao i većini djevojaka s planine, a lice jednostavno, okruglo, s inteligentnim očima, spljoštenim nosom i širokim usnama kojima je svima upućivala ugodan osmijeh. Dewi Ayu nije shvaćala od kakve bi joj koristi mogla biti djevojka poput nje, pa se ponovno okrenula k starcu.

»Ja već imam tri kćeri, pa što bih s ovim djetetom?« upitala je.»Zna čitati i pisati, iako ne zna govoriti«, rekao je njen otac.»Sva moja djeca znaju čitati i pisati i znaju govoriti«, odgovo-

rila je Dewi Ayu uz vragolast smijeh. No starac je bio čvrsto odlučio spavati s njom, umrijeti joj u zagrljaju i za naknadu joj dati nijemu djevojčicu. Mogla je s djevojčicom raditi što hoće. »Možeš od nje napraviti prostitutku i uzimati joj svu zaradu dok god je živa«, rekao je starac. »Ili, ako je nijedan muškarac ne bude htio, možeš je sasjeći na komade i meso prodati na tržnici.«

»Čisto sumnjam da bi itko htio jesti njeno meso«, rekla je Dewi Ayu.

Starac se nije dao pokolebati i izgledao je poput dječaka kojemu je došla neizdrživa sila pišati. Nije stvar u tome da Dewi Ayu nije htjela biti ljubazna prema starcu i priuštiti mu nekoliko prekrasnih sati


13


na svom madracu, no bila je istinski zbunjena prijedlogom te čudne razmjene, pa je stalno gledala čas starca čas nijemo dijete, sve dok djevojčica nije konačno zatražila papir i olovku i napisala:

»Hajde, spavajte s njim. Svakog trena može svisnuti.«I tako je spavala sa starcem, ne zato što je pristala na pogodbu,

nego zbog djetetove primjedbe da će uskoro umrijeti. Hrvali su se na krevetu dok je nijema djevojčica sjedila na stolici pred vratima sobe, stežući prstima vrećicu sa svojom odjećom koju je još nedugo prije nosio njen otac — i čekala. No pokazalo se da se Dewi Ayu nije dugo zadržala. Rekla je da, istinu govoreći, i nije osjetila bogznašto — tek lagano škakljanje u preponama. »Kao da mi se vilin konjic očešao o pupak«, rekla je prostitutka. Muškarac je bio žestoko navalio, gotovo bez ikakva uvoda, poput nizozemske udarne jedinice, živahnih pokreta, zaboravljajući reumu. Njegova žurba ubrzo je urodila plodom, pa je kratko zastenjao i tijelo mu se napelo u grču. Dewi Ayu najprije je pomislila da je to grč čovjeka koji prazni testise, no ispostavilo se da je bio i više od toga — starac je istodobno ispustio dušu. Umro je ispružen u njenu zagrljaju, uda još uvijek mokrog i nabreklog.

Pokopali su ga tiho u istom kutku u kojem će poslije pokopati Dewi Ayu. Iako nije nimalo marila za grob svoje gazdarice, Rosinah je redovno po isteku svakog ramazana pohodila očev grob, plijevila ga i molila se — bez žara. Dewi Ayu dovela je nijemu djevojčicu kući, ne kao plaću za žalosnu večer, nego zato jer mutavica više nije imala ni oca ni majku niti ikoga od obitelji. Barem joj, mislila je tada Dewi Ayu, može praviti društvo kod kuće, svakog joj popodneva trijebiti uši iz kose i paziti na kuću kad ona ode u bordel.

Suprotno Rosininim očekivanjima, kuća u koju je došla nije bila nimalo blještava, nego jednostavan, tih i miran dom. Žućkasti zidovi izgledali su kao da već godinama nisu okrečeni, ogledala su bila praš-njava, a zavjese zaudarale po plijesni. Čak je i kuhinja izgledala kao da je nitko nikada ne upotrebljava, osim za povremeno kuhanje kave. Jedine prostorije koje su odavale dojam da se dobro održavaju bile su kupaonica s velikom kadom u japanskom stilu i gazdaričina spavaća soba. Već se za prvih nekoliko dana Rosinah pokazala djevojčicom koju vrijedi zadržati — obojila je zidove, oprala podove, izribala pro-zorska okna piljevinom koju je dobila od nekog drvodjelje, promijenila zavjese i uredila dvorište, zasadivši ga svakojakim cvijećem. Kada se


Eka Kurniawan

14

prvoga dana Dewi Ayu probudila iz popodnevnog počinka, iz kuhinje je dopro miris bilja i začina koji dugo nije osjetila. Zajedno su večerale prije nego što je morala otići. Rosinu nije ni najmanje uznemirilo što je u toj trošnoj kući bilo toliko posla, ali začudila se što su njih dvije jedine stanarke. U to doba Dewi Ayu još nije bila naučila znakovni jezik nijeme djevojke, pa je Rosinah ponovno uzela papir i olovku.

»Rekli ste da imate troje djece?«»Tako je«, odgovori Dewi Ayu. »Otperjale su čim su naučile

kako se otkopčava rasporak na muškim hlačama.«Rosinah se odmah prisjetila te napomene kada joj je godinama

poslije Dewi Ayu rekla da više ne želi zatrudnjeti (unatoč tome što je već bila trudna) i da je sita djece. Često su čavrljale sjedeći popodne na kuhinjskom pragu i gledajući kako kokoši koje je Rosinah počela uzga-jati čeprkaju po blatu. Poput Šeherezade, Dewi Ayu je bajala fantastične priče, ponajviše o svojim prelijepim kćerima. Tako su skovale prijatelj-stvo koje je bilo puno razumijevanja, pa kada se Dewi Ayu onako silno i na svakojake načine trudila ubiti dijete u svom trbuhu, Rosinah je nije pokušavala spriječiti. A kada je počela istinski očajavati, Rosinah se opet pokazala kao mudra mlada djevojka i napisala je prostitutki poruku.

»Molite se da beba bude ružna.«Dewi Ayu okrenula se prema njoj i odgovorila: »Odavno ne

vjerujem u molitve.«»Pa, sve ovisi o tome kome se molite«, rekla je Rosinah i nasmi-

ješila se. »Istina je da su se neki bogovi pokazali jako nevelikodušni.«Oprezno, Dewi Ayu počela se moliti. Molila bi se kad god joj

je palo na pamet — u kupaonici, u kuhinji, na ulici. Čak i ako bi joj se neki debeljko ljuljao na tijelu, a ona se iznenada sjetila molitve, odmah bi rekla: »Tko god slušao moju molitvu, bog ili zloduh, melek ili džin Ifrit7, daj da mi dijete bude ružno.« Čak je počela zamišljati raznorazne ružne stvorove. Razmišljala je o onoj gusjenici koju zovu »rogati vrag«, ticala izbočenih poput veprovih kljova, i snatrila kako bi lijepo bilo imati takvu bebu. Jednoga dana pogled joj pade na elek-tričnu utičnicu i ona zamisli da je to bebin nos. Zamislila je i njene uši kao ručke na loncu, i usta kao otvor na kasici-prasici, i kosu nalik na 7 Džin Ifrit — u islamskoj mitologiji golemo, krilato biće koje živi pod zemljom, jedan od

zlih džina, nevidljivih duhovnih bića stvorenih iz vatre. Ifrit je i lik u priči iz Tisuću i jedne noći.


15


metlu. Čak je poskočila od radosti kad je u zahodskoj školjki pronašla stvarno ogavan primjerak dreka i zavapila je da želi baš takvo dijete — kože poput varanove i nogu poput kornjačinih. Dewi Ayu prepustila se mašti, a ona je svakog dana sve više dobivala krila, dok je cijelo to vrijeme beba u njenoj utrobi i dalje rasla.

Maštanje je doživjelo vrhunac u noći sedmog punog mjeseca njene trudnoće kada se uz Rosininu pomoć kupala u vodi s laticama cvijeća. To je noć kada trebate poželjeti kako će vam djetešce izgledati i nacrtati mu lice na kori kokosova oraha. Većina majki nacrtala bi lice Draupadi ili Site ili Kunti, ili nekog drugog prelijepog ženskog lika koji se prikazu-je u wayangu8. Ili, ako se nadala dečku, nacrtala bi Yudhistiru, Arjunu i Bhimu. Ali Dewi Ayu — možda prva osoba na svijetu koja je to učinila i koja sve do dana kada je umrla nije mogla biti sigurna u ishod svoga eksperimenta — uzela je komad ugljena i nacrtala užasnu bebu. Nadala se da njeno čedo neće biti slično nikome i ničemu što je ikada pozna-vala, osim možda vepru ili majmunu. Nacrtala je lik strašnog čudovišta kakvo nikad nije vidjela niti će ga vidjeti dok je mrtvu ne zakopaju.

No naposljetku ga je ipak vidjela, dvadeset jednu godinu poslije, ono-ga dana kada je ustala iz groba.

U to doba dan je prelazio u noć, šibala je oluja i lila je monsun-ska kiša najavljujući promjenu godišnjeg doba. Divlji psi ajaci zavijali su u brdima. Prodornim su glasovima nadglasavali mujezina koji je pozivao vjernike u džamiju na akšam-namaz9 — očito bez uspjeha, jer ljudima se nije izlazilo u sumrak po jakoj kiši dok se čulo zavijanje pasa, a posebno ne dok je duh u pogrebnom pokrovu, čupav i prljav, hodao cestama i jaukao.

Udaljenost od javnog groblja do njene kuće nije bila velika, ali vozači ojeka10 radije su odbacivali svoje motocikle u jarak i bježali gla-vom bez obzira nego da povezu Dewi Ayu. Nijedan minibus nije htio stati. Čak su i vlasnici kioska s hranom i trgovina uz cestu odlučili 8 Wayang — Tradicionalno indonezijsko kazalište sjena ili lutkarsko kazalište. Predstave se

najčešće temelje na romantičnim pričama, posebno onima iz klasičnih indijskih epova Ramajane i Mahabharate.

9 Akšam-namaz — večernja, četvrta po redu obredna muslimanska molitva ili »klanjanje«, obavlja se svakoga dana neposredno po zalasku sunca.

10 Ojek — taksi-motocikl.


Eka Kurniawan

16

za danas zatvoriti radnje, dobro zaključavajući vrata i izloge. Na ulici nije bilo žive duše, čak ni beskućnika i luđaka, nikoga osim te stare žene koja je ustala iz mrtvih. Kretali su se jedino šišmiši — letjeli su nebom zabijajući se svom snagom u olujni vjetar — i zavjese koje bi se povremeno razvukle otkrivajući prestrašena lica, blijeda poput krpa.

Drhtala je od hladnoće, a bila je i gladna. Nekoliko puta pokucala je na vrata ljudi za koje je mislila da bi je se još mogli sjećati, no oni joj nisu htjeli otvoriti, a možda su se već i onesvijestili od straha. Zato ju je obuzela sreća kada je iz daljine prepoznala svoju kuću, koja je izgledala potpuno isto kao onoga dana kada su je položili u grob. Dio ograde zakrivali su cvjetovi bugenvilije, uz rub su rasle krizanteme — izgledale su mirno pod kišnom zavjesom — a iz svjetiljke na verandi širilo se toplo svjetlo. Silno joj je nedostajala Rosinah i žarko se nadala da je čeka tanjur s večerom. Ta ju je slika potaknula da malo ubrza, poput ljudi koji žure autobusnim ili željezničkim kolodvorom, pa joj se pod naletom vjetra razvezao pogrebni pokrov i razotkrio golo tijelo. No ona je brzo zgrabila pamučno platno i ponovno ga čvrsto stegnula, poput djevojke koja se obavila ručnikom nakon kupanja. Nedostajalo joj je njeno dijete, četvrto, i nadala se da će ga vidjeti. Istina je što ljudi kažu, čovjek je pametniji kad prespava, a posebno kad prespava dvadeset jednu godinu.

U naslonjaču na verandi sjedila je mlada djevojka, sama, pod sablasnom aureolom svjetla, upravo ondje gdje su Dewi Ayu i Rosinah provodile popodneva loveći jedna drugoj uši po kosi. Sjedila je kao da nekoga očekuje. U prvi mah je Dewi Ayu pomislila da je to Rosinah, no čim je stala pred nju, shvatila je da joj je djevojka nepoznata. Goto-vo je kriknula ugledavši zastrašujući lik djevojke koja je izgledala kao da je pretrpjela teške opekline, a neki joj je zlokobni unutarnji glas rekao da se nije vratila na zemlju, nego da luta paklom. No bila je dovoljno pribrana da brzo shvati kako je to užasno čudovište tek jadna mlada djevojka. Čak je zahvalila Bogu što se napokon namjerila na nekoga tko ne bježi pri pogledu na staricu umotanu u pogrebni pokrov koja luta po pljusku. Naravno, još nije shvatila da je to njena kći, zato što još nije shvatila ni da je prošla dvadeset jedna godina, pa da bi raščistila tu zbrku, Dewi Ayu pokuša pozdraviti djevojku.

»Ovo je moja kuća«, objasni. »Kako se zoveš?«»Ljepotica.«


17


Dewi Ayu načas prasne u podrugljiv smijeh, no brzo se zaustavila kada je sve shvatila. Sjela je u drugi naslonjač, pa ih je sada razdvajao samo stol na kojem su bili žuti stolnjak i šalica djevojčine kave.

»I krava je sretna kad vidi da joj tek rođeno tele sjajne kože već zna trčati«, rekla je tajanstveno, a zatim je pristojno upitala može li se poslužiti kavom na stolu te je odmah i popila. »Ja sam tvoja majka«, dodala je, sva ponosna što je njena kći ispala baš onako kako se nadala. Da nije padala kiša, i da nije umirala od gladi, i da je bilo mjesečine, rado bi potrčala, uspela se na krov i od sreće zaplesala.

Djevojka je nije gledala i nije ništa govorila.»Što radiš na verandi usred noći?« upita je Dewi Ayu.»Čekam svoga princa«, rekla je naposljetku djevojka, premda još

uvijek nije okretala glavu. »Da me oslobodi prokletstva ovog užasnog lica.«

Bila je opsjednuta tim lijepim princem čim je shvatila da drugi ljudi nisu tako ružni kao ona. Dok je bila još dojenče, Rosinah je, noseći je na rukama, pokušavala s njom otići u goste susjedima, no nitko ih nije htio primiti u kuću jer bi djeca susjeda cijelo popodne vrištala i plakala, a starce bi shrvala visoka temperatura i za dva bi dana umrli. Svagdje je nailazila na odbijanje, a tako je bilo i kada je došlo vrijeme da pođe u školu — ni u jednoj nisu htjeli primiti Ljepoticu. Rosinah je čak pokušala preklinjati ravnatelja, no njega je, čini se, više zanimala mlada nijema žena nego ružna djevojčica, pa ju je grubo ispi-pao čim je zatvorila vrata njegova ureda. Rosinah je mislila, gdje ima volje ima i načina, pa ako mora izgubiti djevičanstvo da bi se Ljepotica upisala u školu, rado će se žrtvovati. I tako se toga jutra našla gola na ravnateljevoj radnoj stolici na okretanje, pa su vodili ljubav pod zvrndavim ventilatorom dvadeset tri minute. No ispostavilo se da su Ljepotici i unatoč tome zabranili upis — jer da su nju primili, druga djeca ne bi htjela ići u školu.

Ne posustajući, Rosinah je naposljetku isplanirala da će je pou-čavati sama kod kuće — barem brojkama i slovima. No prije nego što ju je imala priliku išta poučiti, u čudu je shvatila da djevojčica već zna točno izbrojiti koliko je puta zakreketao tokajski macaklin. Još se više iznenadila kada je jednoga popodneva Ljepotica izvukla hrpu knjiga koje su joj ostale od majke i počela ih naglas čitati, a da je


Eka Kurniawan

18

nitko nikada nije naučio abecedu. Nešto nije bilo kako valja u vezi s tim zapanjujućim događajima, koji su zapravo počeli godinama prije, kada je Rosinah zapanjeno shvatila da djevojčica zna govoriti, iako nije bilo jasno tko ju je mogao naučiti. Rosinah je pokušala uhoditi malenu, no ona nikada nije odlazila dalje od ograde i nitko im nije dolazio u kuću, što znači da nikada nije srela živu dušu osim nijeme služavke koja je govorila s pomoću ruku. A ipak je znala riječi za sve vidljive i nevidljive stvari, za mačke, i guštere, i kokoši, i patke koje su im bazale oko kuće.

Bez obzira na sva ta čudesa, ona je i dalje bila nesretna, ružna i jadna djevojčica. Rosinah bi je često zatekla kako stoji na prozoru iza zavjese i zirka ljude na ulici, ili pilji u nju kada bi pošla nešto kupiti, kao da moli da i nju povede. Rosinah bi je, dakako, rado povela, no djevojčica bi se na kraju sama tome tužno usprotivila rekavši: »Ne, bolje da ne idem, da ljudi ne izgube apetit do kraja života.«

Izlazila je rano ujutro dok još nitko ne bi bio budan, osim piljara koji su žurili na tržnicu ili seljaka koji su žurili na polja, ili ribara koji su žurili svojim kućama, hodajući ili vozeći se pokraj nje na biciklima, ali ti je ljudi nisu mogli vidjeti u izmaglici svitanja. To je bio trenutak kada je mogla upoznati svijet, sa šišmišima koji su se vraćali u svoja gnijezda, s vrapcima koji su slijetali na pupove badema, s kokošima koje su glasno kokodakale, s leptirima koji su se izlijegali iz kukuljica i odlijetali na latice hibiskusa, s mačićima koji su se protezali na svojim prostirkama, s mirisima koje je dašak povjetarca donosio iz kuhinja susjeda, s bukom motora koji je netko turirao u daljini, sa zvukom radijskog prijenosa mise koji je odnekud dopirao, i povrh svega sa zvijezdom Danicom koja se žarila na istoku, i u svemu tome ona je uživala dok je sjedila na svojoj ljuljački obješenoj o granu karambole. Rosinah čak nije znala da je mali tračak što tako jarko sja zapravo planet Venera, ali Ljepotica je to vrlo dobro znala. Kao što je naučila i astrološka značenja svih nebeskih konstelacija.

Čim bi se razdanilo, brzo bi ušla u kuću, poput kornjače koja uvlači glavu pred onima koji je uznemiravaju, jer su školarci uvijek zastajali pred vratima ograde i, nadajući se da će je vidjeti, znatiželjno zurili u vrata i prozore. Stariji su im već ispričali zastrašujuće priče o užasnoj Ljepotici koja živi u toj kući, spremnoj da im odsječe glavu na i najmanji znak neposlušnosti, spremnoj da ih žive proždre za i


19


najmanji prigovor — sve su ih te priče plašile, ali istodobno su im jačale želju da je sretnu i utvrde je li moguće da takva strašna utvara uistinu postoji. No nikada je nisu sreli jer bi se pred kućom vrlo brzo stvorila Rosinah, mašući naopako okrenutom metlom i oni bi se uz vriskanje razbježali zasipajući nijemu ženu uvredama. Zapravo, nisu se samo djeca zaustavljala pred dvorišnim vratima nadajući se da će vidjeti Ljepoticu — na trenutak bi i žene koje su se onuda vozile u rikšama okrenule glavu, kao i muškarci na putu za posao, i pastiri u prolazu sa svojim stadom.

Ali zato je Ljepotica izlazila noću kada su druga djeca morala biti u svojim kućama, kada su roditelji bili zauzeti brigom oko njih i kada su jedini ljudi na ulicama bili ribari koji su se žurili na more, naprtivši vesla i mreže. Ona bi sjedila u naslonjaču na verandi, a jedino društvo bila joj je šalica kave. Kada bi je Rosinah upitala što radi tako kasno noću na verandi, Ljepotica bi joj odgovorila isto što i sada svojoj majci: »Čekam svoga princa da me oslobodi prokletstva ovog užasnog lica.«

»Jadnice mala«, rekla je njena majka te prve noći kada su se srele. »A trebala bi skakati od sreće što ti je dodijeljen takav blagoslov. Idemo unutra.«

Dewi Ayu ponovno je doživjela dobrotu à la Rosinah kada joj je nijema djevojka u tren oka pripremila toplu kupku u njenoj staroj kadi, uključujući sumporni sapun, plovućac te sandalovo i betelovo lišće, pa se za stolom doimala osvježeno. Rosinah i Ljepotica nisu se mogle načuditi njenu teku — jela je kao da želi nadoknaditi sve one godine koje je provela bez hrane. Pojela je dva cijela tunja dugokrilca, zajedno sa sitnim kostima i kralježnicom, punu zdjelu gulaša i dva tanjura riže. Uz to je pijuckala bistru juhu u kojoj su plivali komadići ptičjeg gnijezda. Jela je brže od obiju žena u društvu. Kada je prestala jesti, trbuh joj je zakrulio, a kada je iz stražnjice ispustila gromak zvuk nalik prdcu koji je nemoguće suspregnuti, upitala je brišući usta ubrusom:

»I, koliko sam bila mrtva?«»Dvadeset jednu godinu«, odgovorila je Ljepotica.»Ispričavam se, to je stvarno predugo«, rekla je žalosno, »ali u

grobu nema budilica.«


Eka Kurniawan

20

»Ne zaboravi ponijeti koju sa sobom idući put«, rekla je Ljepoti-ca ljubazno, a zatim je dodala: »I ne zaboravi mrežu protiv komaraca.«

Dewi Ayu ignorirala je Ljepotičine riječi izrečene slabašnim, krešta-vim, pjevuckavim sopranom, i nastavila je: »Sigurno je zbunjujuće što sam uskrsnula nakon dvadeset jednu godinu — naime, čak je i onaj dugokosi koji je umro na križu bio mrtav samo tri dana prije nego je uskrsnuo.«

»Stvarno je zbunjujuće«, rekla je Ljepotica. »Idući put pošalji telegram kad budeš dolazila.«

Dewi Ayu više jednostavno nije mogla ignorirati taj glas. Kada je malo razmislila o tome, počela je primjećivati određen neprijatelj-ski ton u djevojčinim primjedbama. Pogledala je u njenu smjeru, ali užasna djevojka samo joj se nasmiješila, kao da želi reći kako je tek podsjeća na to da ubuduće ne bude tako brzopleta. Dewi Ayu pogle-dala je Rosinu, očekujući neko objašnjenje, ali i ona se samo nasmiješila — činilo se, nimalo dvolično.

»I tako, preko noći, Rosinah, tebi je već četrdeset. Još malo i bit ćeš stara i naborana.« Dok je to govorila, Dewi Ayu tiho se smijuckala, pokušavajući podići raspoloženje za stolom.

»Kao žaba«, odgovorila je Rosinah znakovnim jezikom.»Kao varan«, našalila se Dewi Ayu.Obje su pogledale Ljepoticu, čekajući da i ona nešto kaže, i nisu

trebale dugo čekati.»Kao ja«, rekla je. Kratko i zloslutno.

Nekoliko sljedećih dana mogla je ne obraćati pozornost na prisutnost dosadnog čudovišta u svojoj kući jer je bila zauzeta posjetima starih pri-jatelja koji su željeli čuti priče s onoga svijeta. Došao ju je posjetiti čak i kyai, koji je prije mnogo godina s oklijevanjem preuzeo vođenje njenog pogreba i koji ju je tada gledao s istim izrazom gađenja s kojim djevoj-čice gledaju crve. Držao se ponizno poput vjernika koji se našao pred sveticom, i iskrenim joj je glasom rekao kako je njeno uskrsnuće ravno čudu, a da takvo čudo sigurno ne bi bilo dano nikome tko nije čist.

»Naravno da sam čista«, reče Dewi Ayu veselo. »Pa nitko me nije pipnuo dvadeset jednu godinu.«

»Kakav je osjećaj biti mrtva?« upitao je kyai Jahro.


21


»Zapravo, prilično je zabavno. To je glavni razlog zbog kojeg se od svih pokojnika nijedan ne odluči vratiti u život.«

»Ali ti si se vratila u život«, reče kyai.»Vratila sam se samo da vam to mogu reći.« Zaključivši da će mu to izvrsno poslužiti na džuma-namazu u

petak, kyai je otišao ozarena lica. Pomislio je kako nema razloga da mu bude neugodno što je posjetio Dewi Ayu (iako je prije mnogo godina vikao da je grijeh zalaziti u kuću te prostitutke te da čovjek može završiti u paklu čak i ako samo otvori njenu kapiju), jer kao što je žena sama rekla, više nije bila prostitutka nakon što je dvadeset jednu godinu nitko živ nije dotaknuo, a sasvim sigurno je ni od sada u vijeke vjekova neće htjeti dotaknuti.

Zbog strke je koja je nastala s povratkom te stare žene u život patila baš Ljepotica, koja se morala zaključavati u sobu. Nasreću, nitko se u kući nije zadržavao dulje od pet minuta jer bi posjetitelji ubrzo osjetili neki užas koji se skrivao iza zatvorenih vrata Ljepotičine sobe. Uz čudan miris koji je tjerao na povraćanje, kliznuvši ispod vrata i kroz ključanicu, kraj njih bi prohujao zao vjetar, mračan i odvratan, ostavljajući za sobom studen koja je prodirala do kostiju. Većina ljudi nikada nije vidjela Ljepoticu osim kao novorođenče, kada je babica kružila selom u potrazi za dojiljom. No sama pomisao na nju bila je dovoljna da se naježe, a kada bi im zagledanima u vrata čudovišta taj vonj nošen povjetarcem prodro u nos i zvuk tišine zaparao uši, počeli bi se tresti cijelim tijelom. U tom trenu iz usta bi im izletjela neka besmislena izlika i, zaboravljajući kako su došli čuti zapanjujuće priče od Dewi Ayu, iskapili bi pola čaše gorkog čaja, brzo ustali i pošli kući ispričati vlastitu priču.

»Koliko god vas zanimala Dewi Ayu koja je ustala iz mrtvih«, rekli bi svakome tko bi ih pitao o tom stravom ispunjenom posjetu, »savjetujem vam da ne idete u njenu kuću.«

»Zašto?«»Zato što ćete umrijeti od straha.«Kada su ljudi prestali dolazili u posjete, Dewi Ayu počela je

primjećivati još neke Ljepotičine posebnosti povrh običaja da sjedi na verandi i čeka lijepog princa te čita budućnost iz zvijezda. Usred noći čula je neki metež u Ljepotičinoj sobi, pa je u mraku ustala iz kreveta,


Eka Kurniawan

22

stala pred njena vrata i naćulila uši postajući sve smetenija zvukovi-ma koji su dopirali iznutra. Još uvijek je ondje stajala kada je došla Rosinah s baterijskom svjetiljkom i njome osvijetlila gazdaričino lice.

»Ja poznajem ove zvukove«, rekla je Dewi Ayu polušaptom Rosini, »iz soba u bordelu.«

Rosinah kimne u znak slaganja.»To su zvukovi koji se čuju kada ljudi vode ljubav«, nastavila

je Dewi Ayu.Rosinah ponovno kimne.»Pitanje je tko vodi ili, još bolje, tko bi htio voditi ljubav s

njom.«Rosinah odmahne glavom. »Ona ne vodi ljubav ni sa kim. Ili,

možda vodi ljubav s nekim, ali ne zna se s kim jer se nikada nikoga ne vidi.«

I dalje stojeći pred vratima, Dewi Ayu se, zapanjena staloženošću nijeme djevojke, prisjetila trenutaka vlastite mahnitosti kada ju je samo ona razumjela. Kasnije te noći sjedile su skupa u kuhinji ispred iste stare peći kao i prije toliko godina, grijući vodu za kavu i čekajući da provre. Osvijetljene samo žarkim plamenom koji je palucao po rubovi-ma suhe potpale od izlomljenih grančica kakaovca i vlakana kokosovih kora, čavrljale su baš kao nekad.

»Jesi li je ti naučila kako će?« upita Dewi Ayu.»Kako će što?« odgovori Rosinah, samo oblikom usana, bez

zvuka.»Masturbirati.«Rosinah odmahne glavom. »Ljepotica ne masturbira, nego vodi

ljubav s nekim ali nećete nikada pogoditi s kim.«»Zašto ne?«»Zato jer ni ja ne znam«, odmahnula je glavom Rosinah.Ispričala je Dewi Ayu sve o čudesnim događajima, kako je Ljepo-

tica još kao mala djevojčica znala govoriti mada je nitko nije naučio, i kako je čak počela čitati i pisati sa šest godina i kako je na kraju Rosi-nah nije naučila ništa jer je djevojčica već znala raditi sve što ni sama Rosinah još uvijek nije znala. Vezla je s devet godina, šila s jedanaest i — nikakvo čudo — znala je skuhati što ti srce poželi.


23


»Netko ju je morao naučiti«, rekla je Dewi Ayu zbunjeno.»Ali nitko ne dolazi u ovu kuću«, s uzdahom odgovori Rosinah.»Nije me briga tko i kako je došao, ili kako je došao a da ti i

ja to ne znamo, ali netko je sigurno došao i naučio je svemu, čak i kako da vodi ljubav.«

»Da, istina je, on dolazi i vode ljubav.«»U ovoj kući ima duhova.«Rosinah nije nikada pomislila da u kući ima duhova, ali Dewi

Ayu imala je svoje razloge vjerovati u to. No to je bila neka druga tema i Dewi Ayu nije željela o tome ništa ispričati Rosini, barem ne te večeri. Ustala je i brzo se vratila u krevet, zaboravivši na proključalu vodu i kavu.

Idućih je dana stara žena pokušala uhoditi ružnu mladu djevojku i dosjetiti se najrazumnijeg objašnjenja za ta silna čuda, jer nije željela vjerovati da je sve to zasluga nekog duha, makar kuća uistinu i imala duha.

Jednoga jutra ona i Rosinah zatekle su nekog strašno starog muš-karca, još drhtavog od hladnoće jutarnjeg zraka, kako sjedi ispred peći u kojoj je plamtjela vatra. Izgledao je kao gerilac, čupave i zamršene kose, zavezane na zatiljku uvelim žutim listom. Neobičan dojam poja-čavalo je njegovo lice, upalo, kao da je godinama gladovao, i njegova tamna odjeća pokrivena blatnim mrljama i tragovima osušene krvi. Čak mu se na boku ljuljao malen bodež privezan za kožni remen. Nosio je cipele nalik na one koje su u ratu nosili nepalski vojnici Gurke, prevelike za njegova stopala.

»Tko si ti?« upitala je Dewi Ayu.»Zovite me shodancho« odgovorio je starac. »Smrzavam se,

pustite me da ostanem malo kod vaše peći.«Rosinah ga je pokušala racionalno procijeniti. Možda je u proš-

losti uistinu predvodio shodan, možda je bio pripadnik Halimundske bojne i sudjelovao u pobuni protiv Japanaca prije nego što je pobjegao u šumu. Možda je ondje stvarno bio godinama odsječen od svijeta i nije znao da su Nizozemci i Japanci odavno otišli i da sada imamo svoju republiku s vlastitom zastavom i nacionalnom himnom. Rosinah mu je dala da doručkuje gledajući ga nježnim pogledom i iskazujući mu poštovanje koje je ipak bilo malo pretjerano.


Eka Kurniawan

24

No Dewi Ayu promatrala ga je s određenom sumnjom, pitajući se je li on princ kojega njena kći čeka svake večeri i je li je možda on poučio vođenju ljubavi. No čovjek je izgledao kao da je prevalio sedamdesetu i nije bilo sumnje da je već godinama impotentan, i s tim zaključkom njene su se neugodne misli počele rasplinjavati. Čak ga je pozvala da se doseli k njima jer su još uvijek imale jednu praznu sobu, a činilo se da je čovjek izgubio sve veze s vanjskim svijetom.

Shodancho, koji je bio istinski smeten i jadan, pristao je na to. Bilo je to u utorak — prošla su tri mjeseca otkada je Dewi Ayu ustala iz mrtvih. Istoga toga dana pronašli su Ljepoticu kako u jadnom stanju leži izvaljena na podu svoje sobe. Majka joj je, zajedno s Rosinom, pomogla ustati i polegla je na krevet. Za njima se iznenada pojavio shodancho, govoreći:

»Pogledajte joj trbuh — trudna je gotovo tri mjeseca«.U nevjerici, Dewi Ayu pogledala je Ljepoticu pogledom u kojem

više nije bilo zbunjenosti, nego samo bijesa — koji bi možda bio manji da je bila manje iskusna žena — i strogo je upitala: »Kako si zatrud-njela?«

»Jednako onako kako si i ti četiri puta zatrudnjela«, odgovorila je Ljepotica. »Svukla sam se i vodila ljubav s muškarcem.«


1. - znanjezlikovci, ni jadnici ne umiru lako.« kada su se pojavile žene iz susjedstva, babica je...

Documents