Charles Baudelaire

Cvjetovi zla I

BLAGOSLOVKad se Pjesnik rodi u čemeru svijeta Jer je višnjih sila odluka to bila, Mati pesti grči, gnjevom obuzeta, Hulama je samog boga ražalila:

»Bolje da sam život klupku zmija dala No da ruglo dojim zbog kojeg se plače, Kunem noć što kratkom nasladom je sjala Kad utroba moja ispaštanje zače.

Kad me od svih žena izabra ko znamen Da odvratna budem mom suprugu tužnu I kad već ne mogu baciti u plamen — Ko ljubavno pismo — tu nakazu ružnu,

Sa sebe ću mržnju kojom Ti me kazni Izliti na plod što Tvoja zloba stvori, Tako ću previnut izdanak nakazni Da pupoljke kužne nikad ne rastvori!«

Usta te nemajke mržnjom zlom se pjene, Za nakane Višnjeg gluha je i nijema, Samoj sebi time u bezdnu Gehene Lomaču za zločin materinstva sprema.

Pod okriljem, ipak, Anđela on sniva, Odbačeno čedo sjaj sunčani pije, U hrani, u piću, u svemu otkriva Kap nektara rujnog, miris ambrozije.

On druguje s vjetrom, s oblacima zbori, Opaja se pjesmom svoga križnog puta, A Duh što ga prati s ganućem se bori Videći ga gdjeno ko ptica skakuta.

Nevoljko ga sreću oni koje voli, Njegova dobrota u njih drskost rađa, Osjetljivo mjesto traže gdje ga boli, I tamo ga pakost njihova pogađa.

Pepela mu u kruh primiješaju smjerno I zagade vino što se njemu toči, Sve čega se takne, bace licemjerno, Žale se kad stanu na put kojim kroči

Žena mu se hvasta trgovima javnim: »On luduje za mnom jer me lijepom vidi, Vanjštinu ću — slična idolima davnim — Preličiti zlatom da se svakom svidi.

Tamjanom i mirhom opit ću se znati, Klanjanjima, vinom rujnim kao sanja, Radoznala da 1' ću srce to što pati Nagnati da meni ko boštvu se klanja.

A kad igra ta mi bezbožna dodija, Moja ruka gipka tiho će ga taci, Moji nokti — nalik na pandže harpija — Do njegova srca lako put će naći.

To srce što dršće ko ptičica plahaIz grudi ću njemu živo iščupati,S prezirom ga na tlo bacit bez uzdaha.Mezimici mački — da glad stiša — dati!«

K nebu gdje mu oko vidi tron u sjaju Pjesnik vedar diže svoje smjerne ruke, Munje svijetlog duha vid mu zaklanjaju Da ne gleda bijesne narode i puke:

»Blagoslovljen, Bože, što nam patnju dade Kao lijek božanski za zloće i bludnje, Eliksir najčišći koji tek kroz jade Sprema duše jakih za svetije žudnje.

Znam, Gospode, da si odredio mjesto Pjesniku kraj Tvojih blagih kerubina I da ga na slavlje pozivaš uz prijesto, Vječno slavlje Trona, Vlasti i Vrlina.

Znam da Bol je plemstvo jedino u koje Pakao ni zemlja nikad zagrist neće, Da mističnu krunu spletem, potrebno je Zadiviti svemir sve dok vrijeme teče.

Ali ni Palmire izgubljeno blago, Biseri, dragulji, pa ma gdje se krili, Djela tvojih ruku, sve kamenje drago Sjajemo ovoj kruni ne bi ravni bili;

Jer ona će biti od svjetlosti bistre Sa svetog ognjišta praiskonskih zraka, Spram nje oči smrtne, ma koliko iskre, Zrcala su samo mutna i nejaka!“

(Jurević)

BLAGOSLOV

K nebu, gdje mu oko vidi tron od zlata,Vedri Pjesnik ruke diže, i, od sjevaRazgranjenih munja bistrog duha svoga,On ne vidi rulju što je puna gnjeva:

Blagoslovljen da si, Bože moj, što patnjuDade nam za lijek grjehova nam kletihI da sok nam bude čist, najbolji, kojiKr'jepeć u kraj vodi uživanja svetih!

Znam da mjesto čuvaš Pjesniku gdje sretniRedovi se nižu svetih LegionaI da ga pozivaš na vječito slavljeTrona, i Kreposti, I Dominaciona.

Znam: samo je patnja plemenitost kojuZub zemlje I pakla ne može da dira,A za gradnju treba mistične mi kruneRad sviju vremena I sviju svemira.

Izgubljeno blago prastare Palmyre,Neznane kovine, biser mora tajnlh,I u tvojoj ruci, premalo bi biloZa dijadem taj mi vedri, l'jepi, sjajni;

Jer će on mi biti samo od čista sv'jetlaS ognjišta iskonskog, vrela svetih zrakaS kojih oči smrtne - sjaj kad svoj sav daju -Zrcala su plačna, puna polumraka".

Nazor

ALBATROS

Često za zabavu mornari na broduLove albatrose, bijele morske pticeŠto prate brodove uz duboku voduKao ravnodušne, tihe suputnice.

Tek što ih uhvate i na daske stave,Vladarice neba nespretno i bijednoSpuste svoja krila i, pognute glave,drže ih ko vesla postiđeno, čedno.

O, kako je mlohav taj putnik krilati!Nedavno prekrasan, kako li je ružan!Netko mu kljun draži onim što dohvati,Drugi oponaša hod mu tako tužan.

Pjesnik je nalik tom gospodaru nebaŠto živi u buri i carskog je roda,U zemaljskoj hajci nema što mu trebaI silna mu krila ne daju da hoda.

Robić

UZNESENOST

Iznad svih jezera i iznad dolina,i iznad najvišeg planinskog vrhunca,i dalje od zvijezda i dalje od sunca,i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,kao dobar plivač među valovima,i ostavlja brazdu među prostorimasa neizrecivom i mužijačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,pročisti se gore u bistrome zrakui pij kao nektar u ovome mrakuvatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,od kojih se duša mutno zamaglila,sretan je tko može u zamahu krilauznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato marida svakoga jutra čistog zraka kuša,- tko nad svime lebdi i bez muke slušarazgovore cvijeća i svih nijemih stvari!

Jurević

IV

SUGLASJA

Ova priroda hram je gdje stupovi živi Nejasne nam umu riječi zborit vole, Put čovjeka vodi kroz same simbole Što motre ga prisno, a duh im se divi.

Kao što se dugi, daleki odzvuciU sklad dubok, taman stapaju i spoje,— Sklad prostran ko noć i ko svjetlost što je —•Slivaju se boje, mirisi i zvuci.

Mirisi su jedni ko put dječja svježi, Ko polja zeleni, slatki ko oboe, A drugi pak bujni, razbludni i teži,

Po širenju slični svem što beskrajno je: Tamjan, mošus, ambra opojstvom se jave, Ushite nam duha i ćutila slave.

JUREVIC

SUGLASJA

Sva Priroda hram je gdje stupovi živiIzrjecima mutnim ponekad se glase:Kroz šume simbola čovjek probija seI pod njinim prisnim pogledima živi.

K'o odjeci kad se iz daleka spojeU jedinstvo mračno, duboko bez kraja,Silno poput noći i sunčeva sjaja,Dozivlju se zvuci, mirisi i boje.

Jedini mirisi su ko put dječja svježi,Slatki k'o oboa, k'o polja zeleni,-Drugi od sveg jači, bujni iskvareni,

Kao stvar se šire što u beskraj bježi:Mošuš, ambra, tamjan te izmirna plaveĆutila i dušu, ushite im slave.

(Z. Mrkonjić)

X

NEPRIJATELJ

Moja mladost mrkla olujina bješe, Suncima tek gdjekad svijetlim obasjana, Pustoš vrtu mome gromovi naniješe, I malo mi osta voća neubrana.

Jesen misli, eto, već dodirnu mene, Lopate se latit valja koja zape, Da životu vratim zemlje poplavljene Gdje rupe duboke ko grobovi zjape.

Tko zna da 1' će novo cvijeće mojih snova Naći na tlu, golom poput pješčanika, Sok okrepe tajne za cvjetanja nova?

O boli! O boli! Vrijeme život grabi,A Netko nam srce glođe, mračna lika,1 krijepi se našom krvlju, koja slabi!

JUREVIĆ

NEPRIJATELJ Mladost mi je bila mračna nepogoda koju samo katkad sunce bljeskom probi,i u mojem vrtu sad je malo ploda,kad nakon oluje osta u grdobi.

Evo već se jesen mojih misli šunja;sad motiku i grablje tražim, radi trudada izravnaim zemlju plavu, punu mulja,gdje ko rijeke velike jame zjape svuda.

No da li će cveće novo koje sanjamdo mistične hrane životne doći?korjenom u zemlju pustu da uranja,

O boli! To vrijeme život jede, mrvi, i dušman mračni što nam srca glođeraste snažan mlazom istekle nam krvi.

ČOVJEK I MORE

Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more!U beskraj prostrtom njegovome valuDušu svoju gledaš kao u zrcalu,A duh tvoj još gorče sakriva ponore.

Ti voliš roniti u grud lika svoga,Grliš ga očima, rukama, u svomeSrcu se veseliš šumorenju tome,Sred tog bučna jada, divlje silenoga.

Tajanstveni, tamni, vi ste obadvoje,Čovječe, još nema mjere tvog bezdana;More, ti sakrivaš bogatstva neznana,Tako strašno tajne vi čuvate svoje!

Ipak, eto, tu su stoljeća bezbrojna,Da se vi bez grižnje, nemilo borite,Umiranje, pokolj, tako vi volite, Borioci vječni, braćo nespokojna!

Vidović

XXII

HIMNA LJEPOTI

Dolaziš li s neba ili iz dubine, O ljepoto? Božjim ili vražjim činom Kraj tvog dobročinstva uvijek zločin sine, Pa te zato mogu porediti s vinom.

U tvome je oku i zapad i zora, Olujni mirisi u veče sumračno, Poljupci su piće, a usta amfora, Junak kukavica, a dijete junačno!

Iz crna ponora ili sa svih zvijezda? Ukleta Sudbina liže tvoje pete, Na sreću gradiš il' uništavaš gnijezda, Vladaš, al' ti riječi tvoje nisu svete.

Po mrtvima gaziš i još im se smiješ, Od tvoga nakita ništa nije skrito, Umorstvo i Užas na trbuhu griješ, Oni tamo plešu vrlo ponosito!

A mušica, sretna, leti prema svijeći, Drhtne, plane, veli: »Blagosiljam plamen!« Zaljubljenik, slomljen, kraj ljubljene kleči Ko da umirući gladi grobni kamen.

S neba il' iz pakla, svejedno odakle, O Ljepoto! čudo strašno i golemo, Ako su ti ruke samo vrata takle Onog beskonačnog što je meni nijemo,

Od Vraga il' Boga, svejedno! Vještice, Svejedno, kad daješ — ti, otrovni cvijetu, Ritam, miris, svijetlo o, moja kraljice, I nije sve gadno i teško na svijetu!

ROBIC

HIMNA LJEPOTI

Stižeš li sa neba il iz vječnih tama?Tvoj pogled, božanstven i ispunjen tminom,Ljepoto! I dobro i zlo nosi nama,Pa te zato mnogi porede sa vinom.

U tvom oku sunce ulazi i sviće;Ko olujno nebo ti odišeš zrakom;Usne ti amfora, a poljupci pićeŠto heroje slabi, djecu čini jakom.

Iz bezdana kroči il sa zvjezde pade?Uz tvoj skut se Udes moto ko pseto;Nasumice rasipaš radost i jade,Vladajući nad svim, nehajna za sve to.

Po mrtvima gaziš i rugaš se njima;Pod nakitom tvojim i Groza je ljupka,A Porok, taj dragulj najdraži međ svima,Po stomaku tvome zaljubljeno cupka.

Ožareni smrtnik leti tvojim tragom,Svjetiljko, i kliče: Blagoslov tom plamu!Dahtavi ljubavnik povijen pod dragomSliči smrtniku što miluje jamu.

Sa nebesa ili iz pakla, zar je bitno,Ljepoto! grdobo grozna i prokleta!Ako mi tvoj pogled, osmjeh i sve čariŠire vrata dosad nepoznatog Svijeta!

Bog ili Vrag? Anđeo ili Sirena,Zar je bitno, činiš li- o, mirise, sjaju,Svilooka vilo, kraljice ljubljena!-Svijet manje odvratnim dok nam dani traju!

LJEPOTA

Ko san od kamena lijepa, o smrtnici!Grudima svojim već svakoga izranih,I ljubavlju vječnom i nijemom za njih,Ko tvari nekom izgaraju pjesnici.

Modrinom kraljujem, sfinga neshvaćena,Put mi je labuda, a srce od snijega,Mrzim svaku kretnju htijenja i bijega,Nikad nasmijana, nikad napaćena.

Preda mnom pjesnici provode sve noćiI dane, da vide ponosno mi lice,Jer nema spomenika ravnih mojoj moći;

Ja ih ožaravam poput Ijubavnice,Čistim zrcalima od Ijepše stvarnosti, Ocima svojim, što sjaju u vječnosti!

Robić

EGZOTIČNI MIRIS

Kad sklopljenih vjeđa u jesenje večePijem žudno miris tvojih vrelih grudi,Na žale blaženstva duša mi odbludi,U slap žitkog sunca. što sveudilj teče.

To je otok sneni kojem zemlja dajeDrveće prebujno, rujno sočno voće;Vitki snažni momci tu plandujuč kroče,A oči se žena razdragano sjaje.

Odmamljen daleko dahom iz njedara,Gledam luku punu klonulih jedaraI trudnih brodova od prošle oluje.

A vonj tamarida, što pline od žara,Draškajuć nosnice, dok lahori struje,U meni se miješa s pjevanjem mornara.

Vladislav Kušan

JA TE OBOŽAVAM

 Ja te obožavam kao nebo noću,O posudo tuge, i tvoju mirnoćuJa ljubim sve više što mi bježiš daljePa i makar mislim da te tama šaljeDa bi ironično razmak povećalaŠto ga je do neba već priroda dala.

 U divljem naletu nasrćem i skačemI k'o crv lešinu ne bih dao jačem!I meni je draga, u očaju slijepom,Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Robić

POSMRTNO GRIZODUSJE

Kad snivala budeš tamna ljepotice,Na dnu spomenika,od crna mramora,Kad ti dom udobni-ložnicu Amora-Zamijeni hlad jame i vlaga grobnice;

Kad pritisne ploča plašljive ti grudiI bokove,gipke u nehaju kretnja,I srcu ti,punom pustolovnih hlepnjaNe dade da kuca,treperi i žudi

Tad će grob,što znade moje žeđi tajne(jer on uvijek pojmi pjesnika u plaču)Za nesanih noći i čame beskrajne

Reć ti:"Zašto nisi,ljubavnice,smjeloOkusila ono za čim mrtvi plaču?"-I crv,kao grižnja,izgrist će ti tijelo

Jurević

GRIŽNJA SAVJESTl

Kad ćeš ti da spavaš, ljepotice mračna,Na dnu spomenlka od crna mramora,Pa ti stan i krevet budu jama plačnaOd kiše i rupa tijesna, bez otvora;

Kad će kamen - tišteć plašljive ti grudiI bokove koji za mekoću znaju -Pr'ječit srcu tvome da se, želeć, budi,A nozi da trči putem, k Dogođaju:

Grob, taj pouzdanik sanje mi beskrajne(Raka razumije pjesnika), u vajneNoći bez sna, r'jet će: Da l' ti vr'jedi sade,

Kurtizano jadna, što ne upoznadeZa čim mrtvi plaču?" - I na te crv će sjesti,I kožu ti točit ko grižnja savjesti.

Nazor

MIRIS

Čitaoče, reci, udahnu li kadaZrak crkve starinske, gdje se tamjan vije?S nasladom, polako, da l' uskrsnu kadaDah mošusa starog, što torbica krije?Zanosom dubokim opaja nas lakoSjaj minulih dana, kad obasja zjene!Nad ljubljenim tijelom ljubavnik se takoNadvija i srče pelud uspomene.

Njena teška kosa mirisna je puna,Iz nje vonj divljine vio se i peokao tamjan loga i omame veo.

A iz haljine njene od meka baršuna,Što mladošću nagom natopljena sva je,Hlapio je miris krzna u odaje.

Jurević

ŽIVA BAKLJA

Preda mnom hodaju oči pune boja Što su po Anđelu postale magnetom; Idu ko dva brata što su braća moja I kojima služe moje oči metom.

Od klopke i grijeha izbavljaju sobom, Korake mi vode da Ljepotu kušam, Oni su mi sluge, ja sam njima robom, Cijelim svojim bićem ja tu baklju slušam.

Oči čarobnice, u vašemu sjajuNešto je od svijeća usred bijela dana;Kraj rumena sunca one svjetlo daju

Ne za Smrt, jer vam je riječ Buđenja dana, Pjevajte mi duši Buđenje bez kraja, Zvijezde što vam sunce ne potamni sjaja!

ROBIĆ

ŽIVA BUKTINJA

Stupaju preda mnom Oči pune bljeska,Ko Anđeo da ih magnetičnim stvori;To su moja braća, dva brata nebeska,Lijuć mi u oči oganj nesagoriv.

Štite me od grijeha i nesreće druge,Korake mi vode po stazama Lijepog;Ja sam njihov sužanj, oni moje sluge;Toj buktinji živoj pokoran sam slijepo.

O, prekrasne Oči, blistate ko svijećeKad mistični sjaj im usred dana gori;Sunce sja, al njihov plam zgasiti neće;

Dok one Smrt slave, vi pjevate Zori;Stupate, pojući buđenje u meni,Zvijezde čiji plamen sunce ne zasjeni!

MAČAK

I

U mome se mozgu šeta,Posve ko po stanu svome,Lijep mačak, drag po tomeŠto i glasom jedva smeta,

Koliko je tih i čedan,Čak i onda kad se ljutiUgodno je glas mu čuti,Zato je toliko vrijedan.

Taj glas što sja čist i čitakU najdubljoj mojoj tami,Kao dobar glas me mamiI veseli ko napitak.

Uspavljuje strašne boliI sadrži sve ekstaze,On ne treba duge fraze Da iskaže sve što voli.

Tko gudalo može datiŠto bi mome srcu znaloŽicu koja titra maloTako divno raspjevati,

Osim tvog dubokog glasa,Serafinski mačku čudni,U kom svi su čini budniJer vilinska ti je rasa.

IIKrzno mu je smeđesivo,A miriše, da sam svimaProžet bio mirisimaTek što sam ga pogadio.

On je duša mjesta toga,Sudi, predsjeda i časti.U njegovoj sve je vlasti.Zar stoji na mjestu boga?

Kad oči njemu predam,Ko magnetom privučeneI poslušno upravljene,Pa kad sam u sebe gledam,

Ja ne vidim svoje lice,Nego dvije vatre maleŠto sjećaju na opaleI motre me netremice.

Robić

NAPUKLO ZVONO

Gorko je i slatko u duge zimske noćiSlušat kad ti glava pokraj vatre klone,Sjećanja, što iz daljine će doći,Na zvona glas, kad negdje usred magle zvone.

Sretna li zvona što tako snažna glasa,Već staro, al bodro, još velju snagu krije,I, vjerno, svoj poklič šalje ko znak spasa,Vojniku slično staru, što na straži bdije.

No moja je duša napukla, pa kadaIspunit bi htjela pjesmom noći hladne,O, kako se često dešava da tada

Glas joj hropcu sliči ranjena vojnika,Do krvave mlake kad napušten padne,Izdišuć, bez kretnje, pod hrpom ranjenika.

Gamulin

LXXVII

NAPUKLO ZVONOU noćima zimskim maglovitih tmuša, Kraj vatre što tinja, zadimljena, snena, Uz brujanje zvona moje srce sluša — Čuvstvom sladogorkim — šapat uspomena.

O blaženo zvono, i skladno i zvučno,Što usprkos dobi čilo klatnom bije,I javlja se uvijek krepko i odlučnoKo iskušan ratnik što na straži bdije.

A i meni duša od bola prepuče,Pa kad kušam pjesmom oživiti sobu,U sumraku riječi nemilo zazvuče,

Ko plač s razbojišta il jecaj u grobu, Ko beznadni vapaj — hropac samrtnika Što gine pod hrpom već mrtvih vojnika.

VLADISLAV KUSAN

MAČKE

I učenjak strogi i strasnik pun vatreZavole, u dane svoje zrele dobi,Snažne, mazne mačke, što vječno u sobi,Suteć ko i oni, zimomorno snatre.

Odane mudrosti i putenom žaru,Traže grozu tmine i tišine grobne.Njih bi Ereb htio za teklice kobne,Kad bi, gorde, mogle služit gospodaru.

Otmjeno se pruže kad sanjarit hoćePoput silnih sfinga, što na dnu samoćeZamišljeno tonu u beskrajne tajne.

Čarovite iskre pršte s plodnog boka,A mrvice zlata, sićušne i sjajne,Palucaju zjenom zagonetnog oka.

V. KušanXLV

LXVIII

TUGA LUNE

O, kako večeras lijeno Luna sanja,Ko čarobna žena sred mnoštva jastuka,Što klonula žudi milje milovanja,Dok obline grudi gladi snena ruka.

Premirući kuša sladost polubdjenja Na svilenom hrptu mekotnih lavina, 1 pogledom prati bijela snoviđenja,Cvatove što plove u plavet visina.

Ponekad je čežnja tako bolno gane, Da niz njene zjene tajom suza kane, A skrušeni pjesnik, koji svu noć bdije,

U dlan zgrčen prima blijedu kaplju tuge, Ko zrnce opala s prelivima duge, Pa je oku sunca na dno srca skrije.

VLADISLAV KUSAN

LUNINE TUGE

Večeras luna snije još tromije no prije,Ko lijepa žena ležeć na jastucima silnim,Što ruke rastreseno klizi, meke i tihePo grudima, ko pred san, po obrisima svilnim:

Na glatkome satenu tih mekanih lavina,Zamiruć ko da Ijubav snubi i svijest gubi,Očima bludi iznad vizija, bjelina,Što lazurom se penju ko cvijet, što svemir Ijubi.

Dok ona katkad znade na zemlju našu kradomSuzu od čežnje spustit, ko prevarena nadom,Tad pjesnik, što mu snove mašta razgoni živa,

Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu,Iz koje zrake bliješte ko na skrhanom opalu,I u srce je staviv, od sunčeva sjaja je skriva.

RADOSNI MRTVAC

Za svoje ću kosti sam izdubsti rakuU tlu masnih gruda, gdje puževa ima,Zaboravljen tu ću spavati u mrakuKo pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;Ne prosim od svijeta suze žalosnice,Živ, prije bih pozvo jato gavranovaDa raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvemaI recite: patnje ima li još kojeZa taj trup bez duše, za to tijelo moje.

(A. Jurević)

Spleen LXXI

Kad svod nizak, težak kao poklop tlačiDuh izmučen stravom dugih čamotinja,I kad sapet krugom neba što se mrači,Tužniji od noći dan sivkasti tinja;

Kad zatvoru vlažnom sliči lice svijetaU kojemu Nada bojažljivo kriliI ko šišmiš slijepo oko zida lijetaO stropove glavom udara i cvili;

Kad mlazovi pljušte jednolika zvukaI rešetke rišu tamnice prostrane,I kad nijemo mnoštvo odvratnih paukaNa dnu mozga mreže raspinjati stane,

Tad najednom jeknu zvona poput gromaI urlike nebom prospu grozomorno,Ko dusi što blude samotni, bez doma,Pa jecati počnu dugo, tvrdokorno.

Niz mrtvačkih kola promiče bez glasaMojom dušom; Nada shrvana zavija,A despotska Strepnja prepuna užasaU lubanju moju crni stijeg zabija.

Jurević

VIII

JEDNOJ PROLAZNICI

Ulica je bučno vrela oko mene. — Vitka, u crnini, s plemenitim strukomJedna žena prođe pridižući rukom U raskošnoj kretnji rub halje vezene;

Isklesanih nogu, sklad oko nje rosi. — Nestrpljiv ko luda, lakomo sam pio Iz oka joj (nebo gdje se orkan krio) Blagost što opčinja i slast što smrt nosi.

Blijesak... pa noć potom! Ljepoto bjeguća, O ti, čije oči u tren me opiše, Da li će te ikad moja žeđ goruća

Opet sresti? — Kasno! Možda nikad više! Jer ja ne znam tko si ni gdje si se skrila, Ti, što žud si moju jasno osjetila!

JUREVIC

JEDNOJ PROLAZNICI

Ulica je zaglušna vrištala oko mene.Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,Prošla je neka žena, a ruka joj oholaPridizaše, njihaše skutove svoje;

Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.A ja se napajah, u grču osobenjaka,Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.

Jedna munja? a zatim noć! - Trenutna prelestiS čijeg pogleda namah novim životom dišem,Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?

Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više!Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,Ti koju koju sam mogao voljeti, ti što si to znala!

SUTON Evo ljupko veče, pobratim svih hulja,Korakom ortaka nečujno se šulja;Ko ložnica velja nebo se zatvara,A čovjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.O prijazno veče, željkuju te oniKoji s pravom vele - umorni i bolni -:''Radili smo danas''! - veče melem nosiDuša koja trpi i počinak prosi,Starcu učenjaku kome vjeđe teže,I radniku svakom koji trudan liježe.

U zraku, međutim, demoni se budePo nemiru nalik na poslovne ljude,Sve kapke i strehe okrznu u letu.Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,Ulicama svuda Blud se pali tada,Ko mravinjak vrvi u njedrima grada;On posvuda krči sebi put potajni,Dušmaninu sličan, sprema prepad tajni;

Rijući po blatu što sred grada diše,Poput crva snagu iz Čovjeka siše.Odsvakud se čuje iz kuhinja pisak,Kazališta žamor i kapele vrisak;Za stolom gdje kost užitak je fini,Sjate se bludnice i sudruzi njini;Tokovi što noću za odmor ne znadu,Uskoro i oni prionut će radu:Provalit će vrata i opljačkati kaseDa požive malo, odjenu metrese.

Saberi se, dušo, u tom teškom časuI ne slušaj ciku što gradom se rasu.To je čas kad patnje bolesnih su ljućeMračana Noć ih davi i u ponoć vuče- u bezdanu jamu, zajedničku svima,Bolnice su pune njinim jaucima. Mnogi više neće uveče kraj vatreSa voljenom dušum da sjede i snatre.

A koliki nisu osjetili nikadToplinu svog doma, nit živjeli ikad!

Jurević

IV

VINO SAMOTNIKA

Osobiti pogled zavodljive žene Što po nama klizi kao bijela zraka Koju luna šalje, nemarna i laka, Na jezero među uzdrhtale sjene,

U ruci igrača posljednji cekini, Strastveni poljubac tanke Adeline, Muzika što takvim uzbuđenjem sine Ko da čuješ ljudski vapaj u daljini,

Sve to nije ravno, o duboki vrču, Slasti što je daješ u opojnom grču Pokvarenu srcu pobožna pjesnika!

Točiš mu nadanje, besmrtnost i mladost! --- I divnu Oholost, tu prosjačku radost, Koja s bogovima izravna bijednika!

ROBIC

VINO USAMLJENIKA

Neobični pogled neke lijepe ženeKoji klizi k nama kao zračak bijeliŠto ga vižljast mesec po jezeru preliDa u njemu kupa čari raznježene;Ni poslednji novčić u ruci igrača;Razvratnički cjelov Adeline ružne;Ni zvuci muzike opojne i tužne,Slične udaljenom vrisku ljudskog plača,Sve to nije ravno, o duboka flašo,Melemu što u tvom trbuhu sam našoDa njim srce taži kakav pjesnik dični;Ti mu liješ život, nadu davnih dana,- I ponos, to blago vječnih sirotana,Što nas čini da smo bogovima slični!

PREOBRAŽAJI VAMPIRA

Žena kojoj usta jagoda su sočna,Zmijoliko saviv struk i bedra moćnaI gnječeći grudi o tvrd rub korzeta,Šanu riječ iz koje hlap mošusa cvjeta:- "Moja vlažna usna, iskusna u žaru,U postelji savjest zna zavesti staru.Plač svačiji suše pobjedna mi njedra,I starcu izvabim gugut smijeha vedra.Onom tko me vidi nagu i bez vela,Nadomještam sunce i nebesa cijela!Moj mudrače, bludnih vještina sam puna;Kad čovjeka smamim rukom od baršuna,Il' kad grudi predam ujedima zuba,Razvratna, i plaha, i nježna, i gruba,Na ležaju ovom što stenje od strasti,I Anđeli sami morali bi pasti!"

Kad moždinu svu mi isisa iz kosti,Okrenuh se k njojzi u iznemoglostiDa joj cjelov dadem, ali vidjeh tadaMješinu ljepljivu, gnojnu, punu smrada!Sklopio sam oči, sav leden od strave,A kad ih otvorih, u svjetlosti jave:Mjesto krepke lutke, što leža uza meNapojena krvlju mojom do pomame,Drhtao je kostur škljocavih vilicaI cvilio suho kao vjetrnicaIl' cimer na šipci kad trulo se klimaUz jauke vjetra u zimskim noćima.

Jurević

III

SMRT UMJETNIKA

Još koliko puta treba da zazvečimI ljubim ti čelo, o Karikaturo?Da pogodim metu, o mistična buro,Uz luk svoj još dugo treba li da klečim?

Ispit ćemo dušu spletkareći nečim, I satrti tebe, stara armaturo, Dok te sagledamo, velika Naturo, A zbog tvoje želje kao zvono ječim!

Ima ih što svoga ne znaju Idola. Ti, kao kipari mučeni prokletstvom, Muče sami sebe u čežnji za sredstvom

I još se nadaju, s mračna Kapitola Da će doći Smrt i kao sunce slave Rascvjetati cvijeće iz njihove glave.

ROBICSMRT UMJETNIKA

Kol'ko još puta da ti, uz zvuk praporaca,poljubim nisko čelo, mutno izobličenje?Da pogodim u metu, to tajno odrečenje,koliko, moj tobolče, da strijela još pobacam?

Spletkama oštroumnim istrošićemo dušei mnoge ćemo teške skele da porušimopijre nego što Stvorenje veliko ugledamoza kojim nas paklena želja i jecaj guše

Neki još ne vidješe Idola za života,kipari koje prati prokletstvo i sramotate hode tukući se u čelo i u grudi,

a nada im je, mračni Kapitol, samo ovo:da će im Smrt, lebdeći ko neko sunce novo,pupoljke mozga jednom u cvijeće da razbudi!

GLAS

Kolijevka je moja do knjižnice bila,Uz Babilon tamni romana i basnaGdje se mudrost Grka i Latina krilaPod pokrovom praha. — Ćuh dva zova jasna,Prvi glas mi reče, lukav, pun krepčine:»Ova Zemlja sva je poslastica sjajna,Tek ti mogu dati iste veličine,Naslada bi tvoja bila tad beskrajna!«A drugi mi šanu: »Dođi na put snova,Put što onkraj međa u neznano vodi!«Glas brujaše strasno kao huj vjetrovaNa obali mora. Tko zna gdje se rodi;Sluh mi slatkom jezom opi i zarobi.— »Idem, slatki glasu!« — rekoh. Od tog časaJao! — ranu nosim i prokletstvo kobi.U najcrnjem mraku, iza svih ukrasa Beskrajnog života, vječnog bitisanja Ja svjetove svoje vidim jasno, blizu,— Zanesena žrtva vidovitih sanja — Penjem se dok zmije obuću mi grizu. Otada mi duša tako nježno voli— Ko proroci drevni — pustoš i pučinu, Na gozbama plačem, smijem se u boliI nađem slačinu u najgorčem vinu. Zbilja često za me lik opsjene ima, Žeđ me za visinom u jaruge baca, Ali Glas me tješi: »Ostaj vjeran snima, Sni ludih su ljepši nego sni mudraca!«

JUREVIC

Glas

Kolijevka mi bila tik do biblioteke,Babilona mračnog, gdje roman, znanost, fablió,Latinski pepeo i grčka prašina, sve seMiješalo. Bijah tad velik ko in-folio.Dva mi zborahu glasa. Prvi, čvrst i zavodljiv,Govoraše: ''Zemlja je slatkiš pun miline;Mogu (a tad bi ti slast beskrajna bila!)Rodit u tebi hlepnju iste veličine.''A drugi: ''Oh, dođi! Putovat u snima,S one strane mogućeg, onkraj sveg znatnog!''I taj glas pjevaše ko vjetar duž žalâ,Sablastan cvilež, a ne zna se odakle,Što miluje uho a ipak ga straši.Rekoh ti: ''Da! Mili glasu!'' i otad, jaoPočinje to što bih svojom ranom nazv'oI zlom kobi. Iza kulisa neizmjernogPostojanja, u jami bezdanoj crnoj,Razabirem jasno svjetove osebujneI, žrtvom ushitne te oštrovidnosti,Vučem za sobom zmije što mi cipele grizu.I od vremena tog, nalik na proroke,Ljubim tako nježno pustinju i more;Pak se u koroti smijem, a na slavlju plačemI sladak okus ćutim u vinu najgorčem;Činjenice često pak lažima držim,Te, u nebo zureć, upadam u rupe.Ali Glas me tješi: ''Snove svoje čuvaj:Sni ludih su ljepši nego sni mudraca!''

EPIGRAF OSUĐENOJ KNJIZI

Dobroćudni, mirni čitaoče,Kome srce trezvenošću bije,Baci ovu knjigu, vedra nije,Iz nje sjeta i razvrat se toče.

Ako nisi školovat se htioKod Sotone-meštra prepredena-Za tebe će ostat neshvaćenaIl' ćeš reći da sam mahnit bio.

Ako udes snagu ti je daoDa zaroniš u ponore zala,Štuj me, da bi ljubit me znao.

Bolna dušo, dušo radoznala,Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,Požali me!- il prokleta budi!

Jurjević

VEZE

Priroda je hram gde mutne riječi slećuSa stubova živih ponekad, a dolje ko kroz šumu ide čovjek kroz simbolema što ga putem prisnim pogledima sreću. Ko odjeci dugi što daljem se svodeu jedinstvo mračno i duboko što jeogromno ko noć i kao svjetlost, bojemirisi i zvuci razgovore vode.

Neki su mirisi ko put dječija sveži, zeleni ko polje, blagi ko oboje,- drugi iskvareni, pobjednički, teži,

što u beskraj prostiranje svoje,kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuhakoji pjeva zanos čula nam i duha.

*

STRANAC

-Koga najvoliš, zagonetni čovječe, Oca ili majku,sestru ili brata?-Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.-A prijatelji?-Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.-A domaja?-Ne znam, pod kojom je širinom smještena.-Ljepota?-Rado bih je volio, da je besmrtna božica.-Zlato?-Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.-Pa što onda voliš neobični stranče?-Volim oblake...oblake, što prolaze...ondje

...divne oblake!

(I. Hergešić) *