Petak 13/11/202010 kn/100 din/1.20 €

Samostalni srpskitjednik

#10914620

Od Joea Bidena očekuje se da u politiku vrati dijalog, uvažavanje i međunarodnu suradnju, a kritičari upozoravaju da će trampizam opstati i nakon Trumpa ukoliko

demokrati ne učine radikalan rez prema svojim starim politikama str. 16–17.

Povratak u budućnost

2 Politika NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

IMPRESSUM

#1091Godina xXI / Zagreb | petak, 13/11/2020

Samostalni srpski tjednik

IzdavačSrpsko narodno vijećeZa izdavačaMilorad Pupovac Glavni urednikNikola Bajto

Zamjenice glavnog urednika Tamara Opačić i Andrea Radak Izvršni uredniciGoran Borković (Portal Novosti), Petar Glodić (Kronika), Boris Postnikov (Kultura)Redaktorica Darija Mažuran-Bučević

KolumnistiMarinko Čulić, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Sinan Gudžević, Boris RašetaRedakcijaPaulina Arbutina, Mašenjka Bačić, Jerko Bakotin, Dragana Bošnjak, Milan Cimeša, Zoran Daskalović, Ivica Đikić,

Tena Erceg, Milan Gavrović, Dragan Grozdanić, Tomislav Jakić, Mirna Jasić Gašić, Nenad Jovanović, Vladimir Jurišić, Davor Konjikušić, Saša Kosanović, Anja Kožul, Igor Lasić, Bojan Munjin, Srećko Pulig, Hrvoje Šimičević, Alem Ćurin (ilustrator) i Borivoj Dovniković (karikaturist)

Tajnica redakcijeVedrana BibićGrafički urednici Ivica Družak, Darko MatoševićDizajnParabureau / Igor Stanišljević & Damir Bralić, Nikola ĐurekIlustracija naslovnice Alem Ćurin

Štampa Tiskara ‘Zagreb’, ZagrebTiraža 6500

Novosti su financirane sredstvima Savjeta za na cionalne manjine Vlade Republike Hrvatske.

RedakcijaGajeva 7, 10 000 Zagrebt/f 01/4811 198, 4811 281info@portalnovosti.comwww.portalnovosti.com

Što sukob predsjednika i premijera konkretno znači za državu i građane?

piše Ivica Đikić

Izlike za male razlikeNovosti analiziraju kakva su, mimo isforsiranog i autentičnog osobnog animoziteta, suštinska politička razilaženja predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića u područjima za koja su zajednički nadležni: obrani, nacionalnoj sigurnosti i vanjskoj politici dodali smo pravosuđe, korona-krizu i hrvatsko-srpsku normalizaciju Bitka za politički utjecaj – Zoran

Milanović i Andrej Plenković (Foto: Dalibor Urukalović/pixsell)

3 Politika NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Žestoki i sad već višetjedni javni konflikt predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjed-nika Vlade Andreja Plenkovića u svojoj srži ima apriornu pre-

mijerovu namjeru da maksimalno politički marginalizira i donekle redikulizira predsjed-nika države te da se prema njemu odnosi is-ključivo kao prema smetnji i, s druge strane, Milanovićevu ambiciju da – lišen izbornih kalkulacija – ostavi što snažniji politički trag u petogodišnjem predsjedničkom mandatu i da ostvari ponešto od onoga u što politič-ki vjeruje, a teško da išta može ostvariti ako ga Banski dvori uopće ne primjećuju, ako ga pokušavaju isključiti ili ako ga nastoje prika-zati kao neozbiljno i besposleno zanovijetalo, kao neophodni privjesak. Lični animozitet i polemički stilovi dvojice vodećih političara u državi, animozitet koji je dijelom auten-tičan a dijelom umjetno proizveden, pritom su samo dodatni elementi i u ovom tekstu nećemo se time posebno baviti.

Milanovića očigledno jako iritira Plenkovi-ćeva ignorancija i postavljanje svisoka, a Plen-kovića izbacuje iz takta to što mu Milanović ne ide niz dlaku i Plenković uporno ne može ili ne želi prijeći preko toga što je aktualni predsjednik Republike u ljeto 2016. u jednom nejavnom razgovoru nazvao njegovu majku –

‘vojnom lekarkom’. Prije će biti da ne želi nego da ne može, jer mu to služi kao izlika za uvri-jeđenost i za forsiranje neprijateljstva s Mila-novićem, neprijateljstva koje mu je potrebno i iz unutarstranačkih razloga, što Milanovića navodi na oštre javne reakcije, jer i njemu nije mrsko da u ovom času bude praktično jedini glas opozicije premijeru, i tako ukrug.

Radi se, dakle, o čistoj politici, o bici za politički utjecaj i politički autoritet – jedan drugome trenutno su jedina konkurencija – a recentna istraživanja javnog mnijenja kažu da ni jedan od njih dvojice zasad nije poražen, pa ni ozbiljnije okrznut biračkim razočara-njem. No što to konkretno znači za državu i građane? Trpe li i, ako da, u kojoj mjeri oni dijelovi državnog sustava kojima zajednički upravljaju premijer i predsjednik? Obrani, nacionalnoj sigurnosti i vanjskoj politici do-dali smo pravosuđe, jer predsjednik ima re-lativno važnu ulogu u izboru sve nevažnijeg predsjednika Vrhovnog suda, potom korona-krizu koja uvelike određuje naše živote u po-sljednjih devet mjeseci, te hrvatsko-srpsku normalizaciju kao praktički jedini krupan politički iskorak u prvih sto dana drugog Plenkovićevog mandata.

Hrvatska vojska

U strateškom pogledu, između Mila-novića i Plenkovića nema većih ne-slaganja. Obojica se zalažu za nabavu

eskadrile višenamjenskih borbenih aviona, bez problema su se dogovorili o imenovanju admirala Roberta Hranja za načelnika Glav-nog stožera, nema prijepora u vezi s drugim kadrovskim rješenjima unutar vojske i nema načelnog mimoilaženja oko dugoročnih obrambenih planova u sklopu nato-a. Razli-ka je tek u tome što bi predsjednik i vrhovni zapovjednik stavio nešto snažniji naglasak na modernizaciju i opremanje Hrvatske ratne mornarice.

Izuzev proceduralno-protokolarnih nesu-glasica i zavrzlama, zasad jedini pravi sukob izbio je u vezi s predsjednikovom odlukom da ne delegira svog savjetnika za obranu i na-cionalnu sigurnost u povjerenstvo koje na tehničkoj i operativnoj razini vodi postupak odabira nadzvučnog borbenog zrakoplova za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Ta odluka mogla je biti i drukčija i ne bi bilo bitne razli-ke, no u Milanovićevom stavu ima logike, s obzirom na to da će završnu riječ o kupovini zrakoplova dati Vijeće za obranu u kojem sje-

de i predsjednik i njegov savjetnik za obranu. U povjerenstvu, usto, sjedi i četvero ljudi koji su paralelno odgovorni predsjedniku i premi-jeru: načelnik Glavnog stožera admiral Hranj, ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije Daniel Markić, ravnatelj Vojne sigurnosno-obavještajne agencije general Ivica Kinder i predstojnica Ureda Vijeća za nacionalnu si-gurnost Maja Čavlović. Plenković taj više-manje nevažni potez zauzimanja distance prema procesu u kojem će ionako odlučivati Vlada koristi kao primjer Milanovićeve de-struktivnosti i kao opravdanje za vlastitu isključivost kad je posrijedi suradnja s poli-tičkim neistomišljenicima.

Milanović je u kratkom roku uspio postići naklonost šire shvaćenog vojnog vrha, s time, naravno, da je njemu vojni sustav otprije dobro poznat, kao i mnogi ljudi koji su na istaknutim položajima u oružanim snagama: em se kao diplomat bavio nato-om, em je bio premijer četiri godine, em se privatno druži s ljudima koji su dugo radili u sustavu obrane. Milanovi-ća, osim toga, vojska istinski zanima, a s obzi-rom na to kolike su mu ovlasti, može dobar dio svog radnog vremena posvetiti tom sustavu. Plenković je s vojskom ostao na pristojnom odstojanju. On je taj segment bio sasvim pre-pustio ratnim generalima Damiru Krstiče-viću i Tomi Medvedu, s tim da je Krstičevića zamijenio Mario Banožić čije ime, za razliku od Krstičevićevog, ne znači ništa u vojnom miljeu. Milanović pak u svojoj blizini ima dvo-jicu neusporedivo kompetentnijih i iskusnijih savjetnika – Dragana Lozančića i umirovlje-nog generala Marijana Marekovića. Ako se Banožićeva uloga u Ministarstvu obrane svede na izazivanje sukoba s predsjednikom države po šefovim instrukcijama, teško da će to na-štetiti Milanoviću, ali moglo bi Vladi i hdz-u.

Sigurnosne službe

Andrej Plenković u više je navrata sugerirao da je upravo on, premijer, bio meta oružanog napada radikali-

ziranog ili samoradikaliziranog desničara Danijela Bezuka, dvadeset dvogodišnjaka iz Kutine, na zgradu Vlade i policajce iz osi-guranja, ali čini se da nitko – možda pogrešno

– nije ozbiljno shvatio premijera. Tome je do-nekle tako i zbog premijerovog istovremenog iznenadnog otkrića o političkoj radikalizaciji hrvatskog društva te zbog promptnog zauzi-manja stava da su za radikalizaciju krivi svi osim hdz-a. Nitko nije povjerovao ni u to da je Milanović još 2016. godine posijao sjeme mržnje prema Plenkoviću spominjanjem njegove majke u nedomoljubnom kontek-stu, ali to jest otvorilo novi krug zaoštravanja retorike između dvojice najviših dužnosnika koji dijele nadležnosti u području nacionalne sigurnosti.

Milanović je potom uputio pismo Plenko-viću u kojem ga je pozvao da sazovu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost zbog eskala-cije radikalizma, jer to mogu samo zajedno, a premijer se onda odao zakonski upitnom odgađanju tog sastanka i drugim pravnim i logičkim akrobacijama čiji je smisao u po-kazivanju mrzovolje spram ideje o susretu s predsjednikom. Koristeći se argumentom osobne uvrijeđenosti, premijer nastoji mi-norizirati Milanovićev utjecaj na sigurnosni sustav, ali to naprosto nije izvedivo: prepreka su ustavne i zakonske odredbe, Milanovićev politički instinkt i temperament te – kao i u slučaju Hrvatske vojske – njegovo izvrsno poznavanje sigurnosnog sektora i čelnih lju-di u službama, naročito kad je riječ o soa-i i Danielu Markiću. Sjednica Vijeća za nacio-nalnu sigurnost mora se održati i održat će se tjedan prije ili tjedan kasnije: vns, po zakonu, mora dati godišnje smjernice za rad tajnim službama, oko čega vjerojatno nema većih prijepora, i dogovor o tome naprosto se ne

može izbjeći. Kad je jasno da će se sjednica dogoditi, onda je valjda bolje da se dogodi što prije te da predsjednik i premijer svoje po-slovne sastanke što prije počnu doživljavati kao poslovne sastanke, dakle susrete lišene privatnih emocija i osobnih tenzija.

Vanjska politika

Primjetniji konflikt dosad je izbio samo u pogledu odnosa prema Inicijativi tri mora u kojoj je zdušno sudjelovala bivša

predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović: kad je Milanović objavio da predstavljanje Hrvatske na nedavnom virtualnom samitu rečene platforme prepušta ministru vanjskih poslova, Plenković je uskočio da zamijeni Gordana Grlića Radmana. Milanović je skeptičan prema bilo kakvom hrvatskom ve-zivanju uz države kao što su Mađarska i Polj-ska, dok predsjedniku Vlade nije mrsko da u Budimpešti i Varšavi ima prijatelje i saveznike. Vidljiva je, također, tehnička neusklađenost akcija u pogledu popravljanja političkog polo-žaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zajednički im je cilj izmjena izbornog zakonodavstva koja bi, pojednostavljeno, dovela do toga da Hrvate u Predsjedništvu BiH predstavlja onaj kojeg su većinski izabrali Hrvati, no razlika je u pristupu: Milanović je za dinamičnije i još aktivnije djelovanje, a Plenković bi najradije da se Milanović ne miješa u te stvari i da mu ne uzima eventualne zasluge.

Koliko je poznato, predsjednik i premijer još nisu postigli dogovor o prvom krugu di-plomatskih imenovanja. Jedini kojeg su do-sad zajednički potvrdili jest Hidajet Bišče-vić, odnedavno veleposlanik u Srbiji.

Pravosuđe

Ovo je područje u kojem su unatrag dva mjeseca isplivale ponajveće ra-zlike između Milanovićevog i Plen-

kovićevog razumijevanja politike, vlasti i trenutačnog stanja u državi. Milanoviću je izbijanje afere Janaf bilo povod da kritički progovori, prije svega, o radu i postupcima Državnog odvjetništva. Kazao je da dorh mora objašnjavati javnosti svoje postupke, pa i zašto je propuštena prilika da se pribavi ključni dokaz protiv bivšeg direktora Janafa Dragana Kovačevića i poduzetnika Peteka, da mora sastavljati kvalitetnije optužbe, da se ne smije baviti obijesnim parničenjem i alibi-optužnicama koje zadovoljavaju kratkoroč-na očekivanja politike i javnosti, da ne smije manipulirati medijima. Iznio je prijedlog da prvostupanjski postupci u slučajevima ko-rupcije i kriminala na visokim razinama budu dovršeni u roku od godinu dana, a da za tri godine proces mora biti pravomoćno okončan.

Premijer Plenković na ovo je odgovorio da će njegova vlada i hdz čvrsto stajati iza potpu-ne neovisnosti pravosuđa te da su Milanovi-ćeve kritike na račun Državnog odvjetništva, sudova i pojedinih visokorangiranih sudaca nedopustiv i skandalozan oblik ugrožavanja samostalnosti tih tijela i funkcija, kao što je nakaradno i njegovo shvaćanje da premijer treba znati za provođenje tajnih istraga protiv političkih dužnosnika i državnih službenika.

Valja se, ipak, nadati da će kakav-takav dijalog na ove teme biti nastavljen, ne nužno između predsjednika i premijera, jer se radi o nečemu što je važno svim građanima.

Covid−19

Plenković u posljednje vrijeme učesta-lo optužuje Milanovića da je podrivao protuepidemijske napore Vladinog

i hdz-ovog Stožera civilne zaštite i pritom redovito poteže predsjednikovu netočnu usporedbu Covida−19 i karijesa. Milanović doista jest zagovarao opušteniji pristup kad je riječ o borbi protiv epidemije, praktično se deklarirao pobornikom švedskog koncep-ta i minimalističkih intervencija u slobode i prava ljudi, ali to je daleko od podrivanja i opstruiranja. A i da nije tako, Plenković je zadnji koji može nekoga optuživati za rela-tivizaciju ili umanjivanje korona-opasnosti: Hrvatska pod njegovim vodstvom proteklih šest mjeseci prakticira švedski model ili nešto vrlo slično tom modelu, bez obzira na to što stižu dramatična upozorenja svih domaćih li-ječničkih organizacija i bez obzira na to što je u proteklih mjesec dana od Covida−19 umrlo najmanje dvostruko više ljudi nego ukupno u prethodnih sedam-osam mjeseci epidemije.

Milanović se otvoreno protivio i protivi pravno-političkom okviru državne protuepi-demijske borbe. Prema njegovom mišljenju, trebalo se posegnuti za člankom 17. Ustava koji propisuje dvotrećinsku većinu u parla-mentu za ograničavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda u okolnostima koje nisu re-dovne. Ustavni sud, međutim, uz tri suprot-na stava, dao je za pravo Plenkoviću koji se odlučio za članak 16. Ustava prema kojem se prava i slobode mogu limitirati zakonom, što u konkretnom slučaju znači da je Sabor mimo dvotrećinske većine prenio ogromne ovlasti Stožeru civilne zaštite. Obrazloženje kaže da Sabor ima pravo izabrati za kojim će ustavnim člankom posegnuti u određenoj si-tuaciji, ali ostaje nejasno zašto bi se onda bilo koja parlamentarna većina ikad uhvatila za ustavnu odredbu o potrebnoj dvotrećinskoj većini za odluke što zadiru u osnovna prava i slobode građana. Bilo bi zdravo da se nastavi rasprava i o ovoj temi.

Hrvatsko-srpska normalizacija

Milanović je u Kninu 5. kolovoza ove godine, u povodu obilježavanja dvadeset i pete godišnjice ‘Oluje’,

izravno i nedvosmisleno pozdravio Plenkovi-ćevo otvaranje prema ratnim traumama Srba u Hrvatskoj, odnosno nagovještaj politike hrvatsko-srpskog razumijevanja i prevlada-vanja međusobnog nepovjerenja i mržnje proizišlih iz rata devedesetih godina. Dva-desetak dana kasnije, Milanović je govorio na komemoraciji pobijenim srpskim civilima u Gruborima i opet je jasno podržao put kojim je krenuo premijer. Nije to, naravno, učinio samo zbog premijera: riječ je, više-manje, o razmišljanju koje Milanović dijeli s javnošću tokom cijele svoje političke karijere. ■

Bez problema su se dogovorili o imenovanju

načelnika Glavnog stožera – Robert Hranj (Foto:

Marko Lukunić/pixsell)

4 Istražujemo NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Saborski zastupnik Domovinskog pokreta nastoji projicirati sliku o sebi kao o umjerenom konzervativcu, ali riječ je o desnom ekstremistu

piše Hrvoje Šimičević

V eć duže vrijeme zastupnik Domovinskog pokreta Stjepo Bartulica nastoji njegovati imidž bogobojaznog konzer-vativca i pristojnog ekonom-

skog liberala koji nema veze s krajnjom de-snicom. Ima, uostalom, i određeni karijerni put koji sugerira pripadnost srednjoj struji: profesor je na katoličkom fakultetu, bio je savjetnik predsjednika Ive Josipovića i premijera Tihomira Oreškovića. Prije pet godina složio se, k tome, s novinarom Novog lista da u Hrvatskoj desnica ‘otvoreno raspiruje etničku mržnju, netrpeljivost, širi netoleranciju, neslobodu, što je na Zapadu nezamislivo’. ‘To je zato što naša današnja desnica zapravo nema veze s konzervativ-nom idejom’, dodao je Bartulica. Na konsta-taciju novinara da se on ne uklapa u takvu konzervativnu scenu, odgovorio je: ‘To je zato što nisam političar.’

Pet godina kasnije Bartulica je postao po-litičar i član Domovinskog pokreta, koji ne posjeduje drugi program osim otvorenog raspirivanja etničke mržnje, netrpeljivosti i netolerancije. U Hrvatski sabor ušao je, k tome, na valu sirove nacionalističke kampa-nje koju su emitirali njegovi stranački kole-ge kroz prijateljske neofašističke medijske platforme. U zadnjih šest mjeseci i sam je gostovao najmanje četiri puta kod neslužbe-nog glasnogovornika Škorinog pokreta Ve-limira Bujanca, a zna navratiti i u Podcast Velebit, gdje se obilato negira ustaški udio u holokaustu. Bartulica je prigrlio stupidne i huškačke optužbe svojih kolega na račun tjednika Novosti tražeći obustavu njegovog financiranja.

Iako je na ovakav način pristupio politici, on i dalje nastoji projicirati sliku o sebi kao o umjerenom konzervativcu. Otkad je ušao u Sabor, sve ga češće zovu i srednjostrujaški mediji. Neopterećeni potpitanjima o nje-govoj biografiji, puštaju ga da neometano razglaba o američkim izborima i geopolitici.

Razgrnu li se, međutim, njegove frazetine o tržišnoj ekonomiji i tradicionalnoj obite-lji, na vidjelo izlazi najekstremniji izdanak Domovinskog pokreta. Neki drugi u toj družini, naime, baštine tek sitne šovenske sentimente prema Srbima, dok je Bartulica svjetski čovjek koji ujedno poštuje lokalne običaje. Tako je nedavno izjavio da država treba dokinuti financiranje nevladinog sek-tora zato što su to ‘protuhrvatske’ udruge koje promoviraju prava lgbt osoba, zaštitu okoliša i slične teme. Bartulica se zalaže i za ukidanje postojećih izbornih prava ma-njinama, čvrsto vjeruje da protiv Škore radi

‘duboka država’ i da hrvatskom vladaju ba-štinici komunizma.

Ovaj konzervativac se, kako vidimo, ne libi iskazivati reflekse tipičnog domaćeg na-cionalista koji rezonira intelektualnim ka-pacitetom 15-godišnjeg trola na društvenim mrežama. Ono što ga razlikuje od ostatka čopora iz Domovinskog pokreta jest svjeto-nazorska nadgradnja, u kojoj se konzerva-tivizam zapadnog tipa promovira nauštrb ženskih reproduktivnih prava, prava gej za-jednice, nevladinog sektora i institucija koje funkcionalnom čine liberalnu demokraciju. Prije dvije godine Bartulica je za pedofiliju u Katoličkoj crkvi okrivio ‘homoseksualnu supkulturu’ među klerom. Osim što se radi o degutantnoj relativizaciji zločina nad dje-com, Bartulica je tako demonizirao cijelu lgbt populaciju, pridajući joj historijsku odgovornost za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Jasan je i nedvosmislen stav Bartulice o tome treba li zabraniti pobačaj: on smatra da se radi o ubojstvu i da su ubo-jice oni koji sudjeluju u njemu.

Stjepo Bartulica je svojevrsni pionir agresivne konzervativne misli u Hrvatskoj. Kao član Opusa Dei osnovao je Centar za

Bartulice i naličje

Član Opusa Dei Stjepo Bartulica pionir je agresivne konzervativne misli u Hrvatskoj. Osnovao je Centar za obnovu kulture 2009. godine i otad gotovo da nije postojala viđenija ultrakonzervativna inicijativa u kojoj nije sudjelovao. Nedavno je izjavio da treba dokinuti financiranje tjednika Novosti, ali i nevladinog sektora zato što su to ‘protuhrvatske’ udruge Stjepo Bartulica – ukidao bi štošta

(Foto: Patrik Macek/Pixsell)

5 Istražujemo NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

nedavno postavio u Vrhovni sud, kadar je organizacija tipa Fondacije Heritage, koje će i preko njenih odluka nastojati krimina-lizirati pobačaj u sad-u. Njen prijatelj, isto-mišljenik i kolega po pravu Carter Snead gostovao je na Bartuličinoj konferenciji u Zagrebu prije pet godina. Radi se, ukratko, o setu individua koje su brojni komentatori američke srednje struje bez suzdržavanja zadnje četiri godine u više navrata nazivali vjerskim i tržišnim fanaticima. Ponekad i nesposobnim luđacima.

Z asad nije poznato u kojoj su mjeri američki ultrakonzerva-tivci, pa tako i Heritage, finan-cirali hrvatske istomišljenike. Zna se, međutim, da Bartulica

zadnjih nekoliko godina usko surađuje s ovom zakladom. U listopadu 2018. godine Bartulica i Heritage organizirali su zagre-bačku konferenciju o energetskoj sigurnosti na kojoj je govorila tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, promotorica Višegradske skupine zemalja koja je usko po-vezana s američkim konzervativnim pokre-tom. U Zagreb su ovim povodom došli polj-ski ministar za europske poslove Konrad Szymanski, litavski ministar energetike Žygimantasa Vaičiunasa i Nick Loris u ime Zaklade Heritage. Prema relevantnim medijskim izvješćima, Loris je imao presud-nu ulogu u poticanju Trumpa da se povuče iz Pariškog sporazuma o klimatskim promje-nama. U prosincu prošle godine Bartulica je s Davorom Ivom Stierom posjetio Zakladu Heritage u Americi. Prije nekoliko mjeseci sredio je i gostovanje potpredsjednika Zakla-de Jamesa Carafana u Bujici. Bartulica je usko povezan i sa srodnim Leadership Insti-tutom iz sad-a, također bliskim Republikan-skoj stranci. Uoči izbora u Hrvatskoj njihov član Ron Nehring trenirao je Miroslava Škoru ‘strateškoj komunikaciji’ u javnosti. I

kampanju protiv muslimana. U više navrata u Hrvatskoj je preko Bartulice gostovao i Ro-ger Kiska iz slovačke organizacije Alliance Defending Freedom te Sophia Kuby, izvrš-na direktorica udruge European Dignity Watch, posvećene ‘obrani života i temeljnih ljudskih i obiteljskih sloboda’. Oboje su sači-njavali jezgru koalicije više od stotinu evrop-skih i američkih krajnje desnih kršćanskih udruga zaslužnih za stvaranje jednog od najzloćudnijih tajnih planova u recentnijoj povijesti Evrope. Iste, 2013. godine, kad je spomenuti dvojac sudjelovao u ljetnoj školi Bartuličinog Centra, pokrenuta je dugoroč-na kampanja fanatika s ciljem poništavanja antidiskriminacijskih zakona na evropskoj i nacionalnim razinama. Nije bila riječ samo o očekivanom pokušaju lišavanju prava pri-padnika lgbt zajednice i njihovog kaznenog gonjenja. U manifestu Agenda za Evropu kao krajnji ciljevi su navedeni potpuna za-brana pobačaja i kontracepcije te zakonsko otežavanje razvoda. Za promoviranje ‘izvor-nih moralnih načela’ članovima su predložili preuzimanje i izvrtanje ljudskopravaškog jezika u borbi protiv ljudskopravaša, umre-žavanje, lobiranje, manipuliranje javnošću i ciljanje pozicija u evropskim pravosudno-političkim institucijama. Ukratko, ultima-tivni plan je bio da glume normalnost kad se obraćaju vanjskom svijetu.

Plan Bartuličinih istomišljenika razotkri-ven je prije dvije godine, što ne znači da se njegovo provođenje i dalje ne odvija. Uspo-stavom administracije Donalda Trumpa, ultrakonzervativne organizacije koje su ga dovele na vlast otpočele su kampanju obila-tog financiranja evropskih partnera. Prema recentnom istraživanju koje je objavljeno na stranicama Open Democracy, američke ultrakršćanske organizacije po svijetu su uplatile najmanje 280 milijuna dolara ne-poznatih financijera za borbu protiv repro-duktivnih prava žena i lgbt osoba. Otkriće je izazvalo popriličnu uzbunu među evrop-skim političarima i ljudskopravašima: cir-kulacija milijuna čije krajnje porijeklo nije poznato nazvana je opasnim uplitanjem u politički i pravosudni sustav evropskih ze-malja. Na popisu donatora nalazi se i Fonda-cija Heritage, ultraška organizacija koja ima ponajveći utjecaj na Donalda Trumpa te se desetljećima zalaže za zabranu abortusa, ne-regulirano nošenje oružja, razbijanje sindi-kata i socijalne države te promociju sociopat-skih libertarijanska učenja. Od 2016. godine imali su jednu od ključnih uloga u oblikova-nju, odnosno rasturanju institucija koje drže na okupu američku liberalnu demokraciju. Heritage je u Trumpovu administraciju uveo doslovno stotine svojih članova i simpati-zera, koji su u nizu agencija i ministarstava podrivali obrazovnu, energetsku, radničku, poreznu i zdravstvenu politiku. Sutkinja Amy Coney Barret, koju je Donald Trump

obnovu kulture 2009. godine. U narednih 11 godina gotovo da nije postojala viđenija ultrakonzervativna inicijativa u kojoj Cen-tar i Bartulica nisu sudjelovali. Najčešće u partnerstvu s Vicom Batarelom, bio je za homofobni referendum o ustavnoj definiciji braka i hodove za život, a protiv Istanbulske konvencije i spolnog odgoja u školama.

Njegova desna ruka u Centru za obnovu kulture već je godinama Robin Harris, biv-ši savjetnik britanske premijerke Marga-ret Thatcher koji je značajni dio života po-svetio obrani čileanskog diktatora Augusta Pinocheta. Kad je Pinochet 1998. godine uhićen u Londonu, Harris je suorganizirao kampanju za njegovo puštanje i sredio su-sret između Thatcher i bivšeg predsjednika Čilea. Napisao je i knjigu u obranu Pinocheta, u kojoj je moralno opravdavao opačine nje-govog krvavog režima. Više tisuća pobijenih i mučenih političkih neprijatelja nazvao je

‘neizbježnom cijenom’ konflikta u toj zem-lji, dok je fašističkog monstruma okarakte-rizirao kao ‘staromodnog konzervativnog nacionalista i pragmatičnog vjernika u slo-bodno poduzetništvo.’ Sadržaj je bio toliko moralno i faktografski bestidan da je čak i The Economist, glasilo američkog imperi-jalizma koje je preziralo Pinochetovog pret-hodnika Salvadora Allendea, objavio ko-lumnu u kojoj su potanko secirane Harrisove ukoričene splačine. Već duže vrijeme živi u Hrvatskoj, a odnedavno svoja predavanja koristi za širenje antimuslimanske histerije. U ime Centra za obnovu kulture, pa tako i Stjepe Bartulice, u više je predavanja govo-rio o ‘rastakanju kršćanske baštine’ u Evropi preko ‘masovne najezde islama’ i ‘masovnog useljavanja imigranata neeuropskog podri-jetla’ koji ‘prijete sigurnosti, kulturi i gospo-darstvu’ evropskih zemalja.

Pinochetov koktel državnog nasilja i total-ne privatizacije, koji je inspirirao Naomi Kle-in da napiše knjigu ‘Doktrina šoka’, očigledno je uzor navedenoj družini. Upravo je Stjepo Bartulica svojevremeno doveo u Hrvatsku Josea Pineru, Pinochetovog ministra i arhi-tekta privatizacije socijalnog sustava u toj ze-mlji. Pinera je u nekoliko navrata gostovao na događajima Centra za obnovu kulture. Jutar-nji list je 2013. godine objavio da tadašnji šef hdz-a Tomislav Karamarko njega i Harrisa planira angažirati kao savjetnike, iako od toga na kraju nije bilo ništa.

Preko festivala, konferencija i ljetnih škola za mlade konzervativce, Centar i Bar-tulica su upoznali hrvatsku javnost s no-vom generacijom kršćanskih ekstremista, poput Lile Rose i Judith Reisman, koje promoviraju zabranu pobačaja i propovije-daju nadriznanstvene teorije o pedofilskom fundamentu spolnog odgoja. Bartulica je u Hrvatskoj vodio razgovor i s poljskom filo-zofkinjom Agnieszkom Kolakowskom koja godinama u toj zemlji vodi fašistoidnu

ovaj se institut nalazi na popisu organizacija koje su u zadnje vrijeme financirale svjetske i evropske ekstremiste novcem nepoznatog porijekla.

Bartuličin Centar za obnovu kulture sa-svim se prirodno stopio i s reakcionarnim režimima iz Višegradske skupine, koju iz geopolitičkih interesa podržavaju sad i ta-mošnji kršćanski fundamentalisti. Njegov partner Harris i on godinama javno drukaju za neliberalne vlasti u Poljskoj i Mađarskoj, proglašavajući ordinarno političko razboj-ništvo Viktora Orbana suverenističkim otporom birokratima iz Bruxellesa. U zagre-bačkim priredbama Centra za obnovu kul-ture u više je navrata gostovao prijatelj or-ganizacije John O’Sullivan, još jedan bivši suradnik Margaret Thatcher. O’Sullivan živi i radi u Mađarskoj, gdje vodi institut Danube koji je financiran sredstvima režima Viktora Orbana. U skladu s imenom financijera, in-stitut nije razočarao ni po pitanju program-skog sadržaja.

Bartulica pritom nije zaobišao ni rađanje novog globalnog ekstremističkog pokreta, u kojem najvećim dijelom sudjeluju američki i evropski radikali. Prošle godine u Washin-gtonu je organiziran premijerni skup nazvan Nacionalna konferencija konzervativizma. Početkom ove godine nastavak se desio u Rimu, gdje je Bartulica gostovao na poziv organizatora, Fondacije Edmund Burke. No-vinarka Anne Applebaum, koja je nazočila potonjem događaju, sažela je njihove ideje u listu The Atlantic. Nulta točka pokreta bazira se na tezi da su evropske integracije zlo. Uni-verzalne ideje poput ljudskih prava su ‘opasne ideologije’ i jedini spas tradicionalne Evrope je u plemenskim, etnonacionalnim zajedni-cama. Ekstremno desni parlamentarni zastu-pnici iz Nizozemske, Španjolske, Francuske, Poljske i Mađarske, pridruženi konzervativci, kršćanski radikali, populisti i rasisti iz većine evropskih zemalja pričali su o ‘progonjenim kršćanima’ u Evropi, pošasti liberalne de-mokracije i prijetnjama bijelom evropskom identitetu u suvremenom svijetu. Najveće ovacije zaradio je Viktor Orban, čije je zajed-ničke fotografije sa skupa objavio i Bartulica.

‘Teme naglašene na konferenciji jedne su od misija Centra za obnovu kulture u jav-nom djelovanju u Hrvatskoj i to s ponosom ističemo’, poručili su iz organizacije Stjepe Bartulice, koji, unatoč svemu navedenom, u dijelu javnog prostora i dalje uspješno njegu-je imidž benigne srednjostrujaške konzerve s racionalnim odnosom prema kapitalistič-koj ekonomiji. Sadržaj ovoga teksta, koji bi mogao poslužiti i kao usputni smjerokaz kolegama koji ga nekritički puštaju da u ete-ru drobi o geopolitičkim silnicama, ukazuje na ekstremni rasap između njegovog lica i naličja. Nešto poput omiljenog lokalnog svećenika koji se u slobodno vrijeme upušta u nedozvoljene perverzije. ■

Njegova desna ruka je Robin Harris, bivši savjetnik Margaret Thatcher, koji živi u Hrvatskoj i odnedavno svoja predavanja koristi za širenje antimuslimanske histerije

Bartulica se zalaže i za ukidanje postojećih izbornih prava manjinama, čvrsto vjeruje da protiv Škore radi ‘duboka država’ i da hrvatskom vladaju baštinici komunizma

Ekipa za referendum o braku – Zvonimir Hodak,

Vice Batarelo, Stjepo Bartulica i Slaven Letica

(Foto: Željko Lukunić/Pixsell)

6 Zdravstvo NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Istražili smo što se u zdravstvenom sustavu dešava s odaslanom žalbom ili sugestijom

piše Igor Lasić

Tek poneke institucije korektno rješavaju slučajeve žalbi (Foto:

Hrvoje Jelavić/pixsell)

Zdravstveni mukZbog nedostatnog protoka informacija unutar cjelokupnog sustava naše zdravstvo nema istinskog pojma o samom sebi. Odozgo se reagira isključivo povodom kakve afere, mada je vidljivo da su se slučajevi poput užasa u Metkoviću ili Obrovcu mogli spriječiti da su glasovi pacijenata bili usmjereni u sistematizirani i nebirokratizirani mehanizam podrške

7 Zdravstvo NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Pacijentima u Hrvatskoj stoji na raspolaganju impresivno širok iz-bor adresa kojima se mogu požaliti na kvalitetu zdravstvenih zahvata, komunikaciju s medicinskim oso-

bljem, dostupnost usluga, stanje infrastruk-ture i štošta tome sličnog. Zakoni primjereno uređuju razne mogućnosti. I premda vlada opće uvjerenje da je korisnije vikati u jamu, pa je odmah potom zatrpati, katkad poneke institucije rješavaju slučajeve žalbi sasvim korektno. No jednom kad se požalite, mo-žete slobodno zaboraviti na ideju da će vaša primjedba biti iskorištena u punom njezinu potencijalu i općem interesu. Znači, kao po-datak koji bi zajedno s tisućama drugih bio valjano statistički obrađen i koji bi ponudio dragocjenu sliku zdravstvenog sustava iz kuta samih korisnika.

Drukčije pak nije moguće ni znati kakav taj sustav uistinu jest. Ostaju napabirčeni ad hoc dojmovi koji u javnosti kolaju slučajnim putanjama, te stoga – između drugih relevan-tnih uzroka – zdravstvo u Hrvatskoj ne bismo umjeli poboljšati ni kad bi se to nekim čudom iskreno namjeravalo. A ta je činjenica naroči-to važna u momentu poput ovog, dok sustav uslijed epidemijskog opterećenja prispijeva na rub pucanja.

Provjerili smo o čemu je točno riječ, kon-taktirali odgovorne ustanove, usporedili za-dane ingerencije, porazgovarali s nekolici-nom upućenijih pojedinaca, raspitali se kako izgleda protok tih informacija i statistika na-dolje i nagore. Ako se niste službeno požalili u bolnici, domu zdravlja ili zavodu – tamo gdje vas je zadesila nevolja, recimo – možete birati između obraćanja Ministarstvu zdrav-stva, putem tzv. Bijelog telefona ili ciljano tamošnjem Povjerenstvu za promicanje i za-štitu prava pacijenata, ili možda županijskom Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata, strukovnim komorama liječnika, medicin-skih sestara, kao i primalja, pa Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje i Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata. Da ne spominjemo službe van šireg sustava, npr. Agenciju za zaštitu osobnih podataka ili Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ovisno o problemu.

Ministarstvo zdravstva nadalje objedinjuje razne inspekcijske servise, a u okviru Samo-stalnog sektora za inspekcije u zdravstvu. Tamo djeluju Služba zdravstvene inspekcije, Služba farmaceutske inspekcije i Služba za inspekciju krvi, tkiva i stanica. Mogli bismo dalje nabrajati kako se sektor dijeli na odjele po razinama zdravstvene zaštite, primjeri-ce, ali na ovome ćemo se mjestu zaustaviti s klasifikacijom, jer ste poantu već shvatili: da se vaše pritužbe razvrstavaju i strukturi-raju tako minuciozno kao što je organiziran sustav institucija koje ih zaprimaju, od svega bi još i bilo nešto.

Nas je dakle zanimalo što se u krajnjem dešava s odaslanom primjedbom, žalbom ili sugestijom. Domaća pamet koja se bavi organizacijom sustava, u novije doba već je pokušavala osmisliti model postupanja s ta-kvim prilozima samih pacijenata i drugih op-servatora, kako bi kroz centralni mehanizam evidentiranja i obrade ipak osigurala temelj za što precizniju refleksiju odozdo. Ništa od toga nije prošlo, a podrazumijevalo je para-metre s kojima bi se svakoga kvartala i godine dobio uvid u to što se zbiva, podijeljeno na brojne tipove problema, institucija, društve-nih i medicinskih skupina, ishoda i daljnjih statističkih procesa. Statistika je također zna-nost, mada ovdje grubo zapostavljena, što je apsolutno bezumno u sustavu komplicira-nom kao što je zdravstveni. Lišen složene metodologije kojom se utvrđuje ozbiljnost gomilajuće problematike i proceduralni efekt njezine obrade, on je tako zapušten u paušal-nom tehničkom otaljavanju ili, kao što bi se

danas kazalo u širem žargonu – na aparatima. Samo što se ne koristi ni vrijedna memorija tih aparata, jednom kad krenu s bilježenjem.

Komunikacija koju smo obavili s nadlež-nim adresama ukazuje na već spomenutu drastičnu njihovu nepovezanost. Ministar-stvo zdravstva ponudilo nam je stanovite brojčane podatke o pritužbama i predstav-kama koje dobivaju i s kojima postupaju slijedom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a u procesima gdje sudjeluju inspekcijske služ-be ili hzzo, ali smo čuli i da ‘to svakako nisu jedine predstavke koje smo zaprimali niti imamo uvid u predstavke ili pritužbe koje su zaprimale bolnice’.

Tako biva donekle jasnije i npr. zašto je ne-davna situacija u kb Dubrava u Zagrebu, usta-novi koju zbog koronavirusa ionako drma ultravanredno stanje, izgledala nalik kaosu koji se uopće ne može kvalitetno sanirati. Dok podaci iz iskustva korisnika usluga nisu sistematizirani kao integralna i pregledna materija, nemamo pojma ni što ustvari zna-či alarmantni navod tamošnjih zdravstvenih radnika da se zaraženi koronom tretiraju ‘kao drugorazredni pacijenti’. Ne znamo ni što bi onda bili prvorazredni ili trećerazredni, dok politikantska intervencija ministra zdravstva Vilija Beroša jedina s razlogom podsjeća na nekakav sustavni čin.

Na generalnom planu, niti Hrvatska liječ-nička komora nije nam mogla ponuditi iole sedativan odgovor. Doznali smo da ‘hlk ne raspolaže pregledom ukupnog broja svih pri-tužbi korisnika zdravstvenih usluga u Hrvat-skoj, niti pregledom ukupnog broja pritužbi koje korisnici usluga upućuju direktno Mini-starstvu zdravstva. Također, hlk ne raspolaže detaljnim zbirnim podacima za vrste institu-cija, vrste događaja i ishode ovih predmeta, kao što ih tražite u vašem upitu’. hlk ima tek pregled ‘onih pritužbi koje joj je uputilo Ministarstvo zdravstva na postupanje, kao i svih pritužbi koje su fizičke ili prave osobe uputile direktno hlk-u’.

Hrvatska udruga bolničkih liječnika od-govorila nam je da ‘ne raspolaže traženim podatcima’. Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, s druge strane, poručila je:

‘Imamo statističke podatke, no za tu analizu nam trenutno treba vremena, pa nismo u mogućnosti za sada vam je dostaviti.’ Hrvat-ski zavod za zdravstveno osiguranje dodao nam je da ta kuća ‘ne vodi evidenciju na način kako ste pretpostavili u upitu, putem statisti-ke koja bi se potom prosljeđivala Ministar-stvu zdravstva’. Svi podaci koji bi se morali slijevati u bazen iz kojeg će sustav crpiti zna-nje o aktualnim prilikama, pa se izgrađivati svrhovitijim i djelotvornijim, zanemaruju se već od točke njihova zaprimanja.

Jedan bivši ravnatelj hzzo-a, međutim, koji ovom prilikom želi ostati neimenovan, ispričao nam je da je takav pretpostavljeni proces svojevremeno zapeo i na nivou žu-panijskih Povjerenstava za zaštitu prava pa-cijenata. Naime, po Zakonu o zaštiti prava pacijenata, radi se o regionalnim tijelima s najvišom ovlašću zastupanja potonjih. No, kao što smo čuli, ni ‘taj sustav nije do kraja za-

živio u praksi, niti se organizira da profunkci-onira u smjeru sistematičnog prikupljanja po-dataka, obrade i daljnjeg postupanja’. Damir Jukica, predsjednik Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata Grada Zagreba, rastumačio nam je dio tih okolnosti.

— Sve staje na nacionalnom povjerenstvu pri Ministarstvu zdravstva, pa je rad županijskih tijela i dalje neiskorišten. Osnovani smo na zahtjev Europske unije, ali kao da je ovdje nekome stalo da građani niti ne saznaju da im je besplatno dostupna pravna pomoć oko te vrste problema, i to 24 sata dnevno, sedam dana tjedno, oko svih konkretnih slučajeva kršenja i ugrožavanja prava pacijenata. Tvr-dim da smo pritom mi, ovo povjerenstvo, općenito najuspješnija institucija u državi. Odgovaramo na veliki broj predmeta, dobi-vamo odreda pohvale tih korisnika, ali dalje od toga ne ide. Bit će vam jasnije zašto je tako, samo ako kažem da je jedini političar koji me je pitao kako može pomoći, u ovih 12 godina otkako postojimo, bio ministar zdravstva Si-niša Varga. Zato mogu jedino zaključiti da je na djelu opstrukcija i čak sabotaža. Iza nje sto-ji dio političara, bez obzira na stranke iz kojih dolaze, kao što sam se uvjerio, te dio zdrav-stvenih djelatnika čiji bi interes bio ugrožen ako bi se djelovalo kako treba. I, konačno, tu je dio vodećih medija koji podržavaju takvu mafiju – rekao nam je Jukica.

Neki drugi mediji već su izvje-štavali o tom kontekstu prije više godina, kad je javnost doznala da to zagrebačko ti-jelo radi u izrazito otežanim

uvjetima. Pritom nije zgoreg napomenuti da se pozicije povjerenstava razlikuju od županije do županije, iako ih sve fatalno po-gađa ignorancija centralnih državnih vlasti prema njihovu djelovanju. A stanje bi bilo znatno bolje da klasificiraju podatke koje im ova tijela šalju već i samo onako kao što ih zagrebačko povjerenstvo dostavlja u godiš-njim izvještajima.

Dagmar Radin, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te istraživačica zdravstvenih sustava i politika, smatra da opi-sano stanje odražava dvije ključne činjenice:

— Jedna je ta da su pacijenti kao korisnici su-stava naprosto podzastupljeni. Ne iskazuje se interes sagledavanja njihovih mišljenja. Ako je zadovoljstvo pacijenta jedan od krajnjih ciljeva zdravstvenog sustava, taj sustav nema smisla dok god se odraz njihova nezadovolj-stva ne uzima ozbiljno u obzir. A drukčije nismo u stanju povezati ulazne podatke s ishodima, i obrnuto. Sustavno znamo jako malo. Ne možemo znati više samo iz anketa koje su neredovite i nesistematizirane. I ne može npr. Hrvatska liječnička komora dati rješenje na pritužbe pacijenata na liječnike, ako ona zapravo ne predstavlja pacijente, nego liječnike.

Druga činjenica koju je za Novosti pod-crtala Radin glasi da je hrvatsko zdravstvo u osnovi veoma zatvoren sustav u pogledu dostupnosti podataka, dakle, ne samo pre-ma unutra, nego prema van. ‘Sve što imamo priliku vidjeti’, dodala je ona, ‘jest ono što moraju dostaviti međunarodnim organiza-cijama. No naše Ministarstvo zdravstva je nakon Ministarstva obrane drugi najzatvo-reniji dio Vlade rh. Kad govorimo o kvaliteti ponuđenih informacija, dovoljno ga je uspo-rediti s, primjerice, kudikamo otvorenijim Ministarstvom financija’.

Zaključimo priču: naše zdravstvo nema istinskog pojma o samom sebi, o onome što je u sustavu dobro, i koliko je to dobro, kao ni onom što je loše, i koliko loše. Od svega čuju se samo jauci pacijenata u vidu žalbi koje često skandaliziraju širu javnost. Odozgo se reagira stoga isključivo kampanjski, kad je pažnja okupljena povodom kakve žešće afe-re, mada je vidljivo da bi se slučajevi poput onih najčuvenijih u novije vrijeme – užasa u Metkoviću ili Obrovcu, recimo, pa da ne govorimo jedino u kontekstu koronavirusa

– mogli spriječiti da su se pacijenti i njihove obitelji imali kome obratiti. Odnosno, da su im glasovi bili usmjereni u sistematizirani te nebirokratizirani mehanizam podrške.

Naročito je tako otkad je Agencija za kva-litetu i akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi početkom prošle godine izgubila neo-visnost pripajanjem Ministarstvu zdravstva. Pritužbe se tako danas još više samo broje na komad, hzzo se bavi samo problemima financiranja usluga, komore odrađuju struč-na pitanja, sanitarnu inspekciju zanima tek njezina problematika, a sve zajedno ne ko-ordinira nitko zainteresiran oko dugoročne strategije zdravstva.

I ono naočigled sve manje predstavlja stra-teški javni interes. Korona nije uspjela razdr-mati podzemne tokove njegova rastakanja, drugi su prioriteti nanovo uzeli primat na-kon kratkog političkog trzaja društva koje je silom prilika uvidjelo koliko je ovisno o stanju zdravstvenog sustava. No sad je na vi-diku cjepivo protiv uzročnika ove pandemi-je, i sve se vraća u stare gabarite. Ondje gdje podaci Svjetske zdravstvene organizacije i Europskog pregleda zdravstvenih sustava i politika smještaju Hrvatsku na samo kon-tinentalno dno prema, naprimjer, liječenju onkoloških bolesti te tzv. izbježivoj smrt-nosti od njih.

No to je već problem loše prevencije na koju se malo tko žali, dok mi ne znamo ni što bismo s onim na što pacijenti masovno ulažu pritužbe. Zdravstvo je sve više pre-pušteno tržištu, poslovnom kao i političko-stranačkom, i za nezadovoljstvo korisnika usluga u javnom sustavu će ubuduće biti još manje sluha. A s nastavkom trenda ra-stuće nejednakosti, uostalom, i žalbi će u zdravstvu biti sve manje, jer ih oni najsi-romašniji ili pacijenti u najvećim mukama ionako ne pišu. ■

Damir Jukica (Foto: Dalibor Urukalović/

pixsell)

Dagmar Radin Naše Ministarstvo zdravstva je nakon Ministarstva obrane drugi najzatvoreniji dio Vlade rh – kaže Dagmar Radin, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Na djelu je op-strukcija i čak sabotaža iza koje stoji dio političara i zdravstvenih djelat-nika – ističe Damir Jukica, predsjednik zagrebačkog Povje-renstva za zaštitu prava pacijenata

8 Repovi rata NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Podaci o nestalima Ministarstva hrvatskih branitelja i Komisije za nestale Vlade Srbije

piše Jerko Bakotin

dokumentaciju vukovarske bolnice, da otvori arhive i omogući pristup osobama koje su se na tom području bavile asanacijom i obavještaj-nim radom. Međutim, tijekom četvrt stoljeća potragu za nestalima opstruirala je i Hrvat-ska. Novosti su više puta pisale da se obitelji srpskih žrtava kažnjavaju time što se oteže s identifikacijom njihovih članova, iako su loka-cije s posmrtnim ostacima iz 1995. uglavnom poznate, a to se, po svemu sudeći, radilo kao vid odmazde za stvarnu ili navodnu nekoope-rativnost Srbije. Nestalima se manipuliralo u političke svrhe, pa je napomena Ministarstva da pristup Hrvatske ‘u potpunosti odgovara humanitarnoj dimenziji’ neistinita, kao i teza da Ministarstvo izbjegava ‘bilo kakav oblik povlašćivanja odnosno diskriminacije po bilo kojoj osnovi’. Ministarstvo napominje da ‘oče-kuje pozitivan pomak’ nakon zadnjeg sastanka sa srbijanskom Komisijom, ‘i to u prvom redu u odnosu na unaprjeđenje pravnog okvira suradnje’ – sporazum na osnovu kojeg Hrvat-ska i Srbija po ovom pitanju surađuju potječe još iz 1996. Navodi se i da je hrvatska vlada u 2019. odobrila pet milijuna kuna za oprema-nje zagrebačkog Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku kako bi se ubrzalo rješavanje spomenutih 878 neidentificiranih žrtava.

Novosti su upit o broju nestalih srpske naci-onalnosti na području Hrvatske uputile i Ko-misiji Vlade Srbije. Iz odgovora proizlazi nešto kompleksnija ukupna slika. Navodi se ukupno 1702 nestalih i to: 367 državljana Republike Srbije, ‘vojnika bivše jna i lica za koja su po-rodice podnele zahtev za traženje Komisiji preko nekadašnjeg Jugoslovenskog Crvenog krsta (uglavnom srpske ali i drugih nacional-nosti)’, potom 627 nestalih građana rh srpske nacionalnosti čije porodice zastupa Srbija, i konačno ‘u službenim evidencijama Komi-sije se vodi još 688 lica čiji nestanak nije pri-javljen prema kriterijumima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i radi se na verifikaciji ovih slučajeva’. Na pitanje postoji li usklađe-na lista nestalih Hrvatske i Srbije, odgovor je da je Knjiga osoba nestalih na području rh predstavljala takav pokušaj. Međutim, glavni kriterij mkck-a, koji su prihvatile obje strane, glasi da svaku nestalu osobu mora prijaviti član njezine obitelji. ‘Ovo u mnogome oteža-va ionako složenu situaciju pri evidentiranju, imajući u vidu da time nisu obuhvaćena sva nestala lica iz evidencije Komisije.’ S obzirom na to da su obitelji i neevidentiranih nestalih ustupile uzorke svoje dnk, u Zagrebu ‘svake godine imamo određeni broj rešenih slučajeva koji se ne vode u ukupnom broju evidentira-nih slučajeva’. Na sastanku hrvatskog Povje-renstva i srbijanske Komisije 8. svibnja 2018. dogovoreno je da će novo izdanje Knjige osoba nestalih na području rh pripremiti Ministar-stvo branitelja u suradnji s mkck-om i Hrvat-skim crvenim križem, a podatke će provjeriti i suglasnost dati i Komisija. Međutim, na sa-stanku 23. listopada 2020. Sučić je izjavio da je ‘novo izdanje spremno i da će to biti ‘Knjiga nestalih građana Republike Hrvatske’’, navodi Komisija u odgovoru Novostima.

Prema podacima Komisije, u gotovo pet godina od 2016. do danas, dakle u Medve-dovom i Sučićevom mandatu, kroz proces identifikacije riješena je sudbina 103 osobe srpske nacionalnosti iz Hrvatske. Kako je prema podacima Ministarstva branitelja u istom periodu identificirano minimalno 164 nestalih Srba – od 184 identificiranih njih 89 posto odnosi se na 1995. – proizlazi da Povje-renstvo i Komisija nemaju usklađene podatke ni o tekućim identifikacijama. Zaključno, u četverogodišnjem periodu od 2012. do 2016., dok je na čelu Ministarstva bio Predrag Fred Matić, a na čelu Uprave za zatočene i nestale Ivan Grujić, prema podacima Komisije iden-tificirano je ukupno 219 osoba, što podupire tvrdnje srpskih izbjegličkih udruženja da se u to vrijeme radilo ažurnije. ■

‘Ukupno sagledavajući dosadašnji tijek pro-cesa istraživanja i rješavanja sudbina osoba ne-stalih u Domovinskom ratu, ekshumirano je 5181 osoba, od kojih je završno identificirano 83,1 posto, što komparativno predstavlja viso-ku učinkovitost procesa identifikacija. Najveći broj posmrtnih ostataka ekshumiranih osoba odnosi se na razdoblje 1991. godine, točnije njih 77 posto, dok se preostali dio odnosi na 1995. godinu’, stoji dalje u odgovoru. Što se tiče preostalih nestalih, od njih 1869 ukupno 60 posto odnosi se na osobe nestale 1991., a 40 posto na one nestale 1995. Trenutno je 878 ek-shumiranih, ali neidentificiranih posmrtnih ostataka. Njih 61 posto odnosi se na 1991., a preostali dio na 1995. godinu.

Ministarstvo branitelja je ‘sukladno zabra-ni diskriminacije po bilo kojoj osnovi’ odbilo iznositi podatke o nacionalnosti identifici-ranih žrtava. Uzimajući u obzir da se kod po-smrtnih ostataka koji se odnose na 1995. u pravilu radi o žrtvama srpske nacionalnosti ubijenima tijekom akcija Bljesak i Oluja, i da se od ubijenih tijekom 1991. također jedan manji dio odnosi na Srbe, temeljem odgovora

Ministarstva moguće je pretpostaviti da su od 184 osobe identificirane tijekom Medvedova i Sučićeva mandata otprilike 90 posto ili više Srbi. Od približno 4300 ukupno identificira-nih minimalno 23 posto su osobe srpske na-cionalnosti, a stvarni postotak je i bitno veći. Što se tiče preostalih 1869 osoba koje traži Re-publika Hrvatska, minimalno 40 posto njih, a vjerojatno i oko polovine, čine nestali Srbi.

Ministarstvo navodi da je trenutno u tije-ku proces terenskih istraživanja na području Sisačko-moslavačke županije. Probna iskapa-nja izvršena su na 18 lokacija, a na dijelu njih pronađeni su posmrtni ostaci. Na području Vukovarsko-srijemske županije istraživanja se provode kontinuirano, s obzirom na to da se gotovo jedna trećina svih nestalih, odnosno 525 osoba, odnosi na to područje. Poslije beo-gradskog sastanka rečeno je da će Hrvatska uz kninsko groblje pretražiti i ‘poznate grobnice’ nakon Bljeska i Oluje. Na naš upit o kojim je grobnicama riječ, Ministarstvo je odgovorilo da se radi o ‘preliminarnim informacijama zaprimljenim na sastanku s Komisijom za nestala lica Vlade Republike Srbije za koje je u tijeku provjera pri nadležnim tijelima Repu-blike Hrvatske (mup, obavještajne agencije)’.

Među poteškoćama koje otežavaju rješava-nje pitanja preostalih nestalih Ministarstvo izdvaja ‘nedostatak pouzdanih, vjerodostojnih i kvalitetnih informacija’, što proizlazi iz ‘dosa-dašnjeg inertnog i pasivnog pristupa nadležnih tijela Republike Srbije za dostavom dokumen-tacije koja bi pomogla rješavanju ovoga pita-nja’. Navodi se i da ‘dinamika rasvjetljivanja sudbina osoba nestalih u Domovinskom ratu pokazuje kako pristup Republike Hrvatske u potpunosti odgovara humanitarnoj dimenziji ovog problema’. Srbija je svakako mogla i mora-la učiniti više – hrvatska strana je i na zadnjem sastanku tražila da Beograd preda zaplijenjenu

Od ožujka 2016. do danas, od-nosno tijekom mandata Tome Medveda na čelu Ministarstva hrvatskih branitelja, a Stjepana Sučića na čelu Uprave za zato-

čene i nestale, izvršena su probna iskapanja na 223 mjesta i izviđanja daljnje 221 moguće lokacije prikrivenih grobnica. Pronađeni su i ekshumirani posmrtni ostaci 139 osoba, a za-vršno su identificirani posmrtni ostaci 184 oso-be. Od svih identificiranih posmrtnih ostataka, njih 89 posto odnosi se na 1995., kako piše u iscrpnom odgovoru Ministarstva branitelja na pisani upit Novosti, upućen nakon sastanka Povjerenstva za zatočene i nestale Vlade Repu-blike Hrvatske i Komisije za nestale Vlade Sr-bije, održanog 23. listopada u Beogradu. Izne-nađujuća otvorenost te institucije u odnosu na dosadašnju praksu možda je posljedica nove suradnje premijera Andreja Plenkovića i vodstva sdss-a u pokušaju svladavanju jazova koji dijele većinska hrvatska i većinska srpska sjećanja na posljednji rat. U svakom slučaju, Ministarstvo branitelja u svom je odgovoru iznijelo niz važnih i preciznih podataka.

Neusklađeno o nestalimaTemeljem odgovora Ministarstva branitelja Novostima moguće je pretpostaviti da su od 184 osobe identificirane tijekom Medvedova i Sučićeva mandata najmanje njih 164 Srbi. Prema srpskoj Komisiji za nestale, u tom periodu riješena je sudbina 103 osobe srpske nacionalnosti iz Hrvatske, što znači da podaci o tekućim identifikacijama nisu usklađeni

Tomo Medved i Stjepan Sučić (Foto: Dalibor Urukalović/pixsell)

9 kolumna NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

(Čak je – uzgred budi rečeno – i alpinistička simbolika za kojom hrvatski ekonomski ana-litičar lakonski poseže u uvodu svoga teksta usavršavana upravo u vrijeme kada su Jo-seph, Leni i ekipa modelirali javnu svijest, jer stremilo se ka vrhuncima, ka čistome zraku, snježnim obroncima i bistrim vidicima što se odatle pružaju. Nebrojeni su, primjerice, por-treti vođe karakterističnog brka koji usprav-no, s pogledom uprtim u vječnost, stoji na vrhu planine, mjestu do kojeg dopiru samo velikani i orlovi. A dolje u podnožju mlada i snažna nacija sprema se u jednome zalogaju progutati svijet. Ako i ima tragova magle, ona je tu da prikrije gnušanja vrijednu gomilu u jeseni života.)

Neoliberalni kapitalizam, sa svojim hi-mnama agresivnosti, rastu i profi tu, opslu-žuje kult vječne mladosti potrošačkim izo-biljem, a prezir prema starosti najčešće se manifestira kroz njeno groteskno poricanje. Silno je zabavno kada se Šonje grozi matorih predsjedničkih kandidata iako već pogled na njihova lica potvrđuje da su ovi u borbu protiv svojih godina uložili prilične kirurške i farmakološke resurse. Čak ni to što dijele njegov odium prema starenju (osobito vlasti-tom) nije spriječilo hrvatskog ekonomista da od njih s gađenjem okrene glavu. Zaista, kako se uživjeti u nešto što, slijedom ideologije uzlaznih krivulja, više nalikuje sortiranju organskog otpada nego predsjedničkim iz-borima u vodećoj kapitalističkoj sili svijeta?

Nezgodna stvar je što život – pa i onaj društveni – nije nalik krivulji. Prije bi se dao predočiti kao čvor, s kojim nikad pouzdano ne znaš je li nagnut prema gore ili prema do-lje. Ali to je teško uvidjeti ako se u potrazi za bistrinom uspneš toliko da ti glava završi u oblacima. Hoću reći: temeljna magla našeg vremena upravo je sveprisutna ekonomistič-ka retorika koja nas, uz pomoć svojih grafova, statistika i recitatora poput Velimira Šonje, vodi od nužnosti do nužnosti, tj. od moranja do moranja, tj. od prisile do prisile. Starenje uz takav ideološki presing, hoćeš-nećeš, is-pada vid sabotaže.

Možda u to treba polagati nade? Možda jedini razumni vid otpora leži u forsiranju stagnacije, zaostajanja i klonulosti, čak i pri-je nego na to uputi puka biologija? Možda simbol smislene borbe treba biti štap i čekić? Možda je u pravu Bifo Berardi kada tvrdi da će nadolazeća pobuna voditi ‘oslobađanju ko-lektivnog tijela i duše od izrabljivanja brzine i konkurencije’?

Što reče onaj literarni junak (82) s početka, tek da šonjema vadi mast: ‘Između djetinj-stva i starosti događa se kontrarevolucija.’ ■

Čovjek koji želi voditi aktivan ži-vot nema vremena zadržavati se u srednjoj dobi – kaže lik (82) iz jedne prozne knjige čijim se na-slovom i autorom ovdje nećemo

opterećivati. Velimir Šonje, ekonomski ek-spert srednjih godina i jedan od najgorljivijih domaćih promotora liberalno-kapitalističkih dogmi, misli sasvim drugačije: stareći, čovjek iz upotrebljiva ljudskog materijala evoluira u društvenog parazita i štetočinu.

Svoj je nedavni članak, uz naslovnu na-pomenu da će pisati ‘o starenju’, započeo iz privilegirane planinarske perspektive, opči-njen idiličnim pejzažom, ljepotom prirode i kristalnom jasnoćom koju uzvisina omogu-ćuje: ‘Vrijeme je ovih dana prekrasno, osobito iznad nizina kojima se povlače jesenske ma-gle. Unatoč tome, većina odlučuje ostati dolje. To bi mogla biti i metafora života: neki ljudi iz nepoznatih razloga odlučuju disati teži zrak i gledati kroz maglu (ne vidjeti), iako bi im samo mali napor otvorio neke nove vidike. Moguće je da starost takav napor čini nepod-nošljivim.’

Dobro je odmah uočiti klopku što ju je alpinist postavio u svojoj ‘metafori života’: taman pomisliš kako bi banalni prizor pentra-nja na brdo imao predočiti put do nečega po-put spoznaje, kako je uspon ustvari slikoviti prikaz misaonog procesa, mentalnog napora što se poduzima radi svladavanja nizinske magluštine i otvaranja ‘nekih novih vidika’, a ekonomski se stručnjak onda vrati na golu fi zičku predispoziciju jer je, veli, moguće da

‘starost takav napor čini nepodnošljivim’.Bit će da je riječ o metafori unutar metafo-

re i da autor pomoću fi zičke oronulosti osoba odmakle dobi nastoji dočarati njihovo umno zaostajanje i intelektualnu atrofi ju. Odviše si star, kaže, da bi ti se razbistrilo pred očima; čak te ni obilno životno iskustvo ili višak pročitanih knjiga ne mogu dovesti do spo-znaje i ‘nekih novih vidika’, rezerviranih za mlade planinare. Starenje je, drugim riječima, osuđenost na nizinu, na disanje teškog zraka, bauljanje kroz neprozirnu maglu i možda tek nostalgično sjećanje na vedriju stranu pameti, kakva krasi Velimira Šonju, proroka u najbo-ljim godinama.

Šonje svoje čitatelje ljubazno obavještava kako piše ‘o starenju’ radi toga ‘da vam zbog pandemije i američkih izbora ne promaknu zanimljive stvari’, ali zatim o rečenim ‘zani-mljivim stvarima’ mudruje baš na primjeri-ma pandemije i američkih izbora. Potonji su za njega prije svega ‘dvoboj starčadi’, pa mu se – nakon što s vrha brijega sagleda stvar –

‘nameće jedno dublje pitanje’: kako se, naime, ‘Amerika dovela do toga da se sudbinska bitka vodi između Kandidata (77) i Kandidata (74)’? Šonju je to smlavilo: ‘Dvoboj starčadi odvra-tio me od uživljavanja u ove izbore; ubio je u meni interes i želju za opredjeljenjem.’ Jer što ćeš se opredjeljivati ako su sve razlike među kandidatima poništene u fatumu njihove presudne istosti, tj. njihove starosti.

Potom se osvrće na ‘pandemijske frustra-cije’ i konstatira da ćemo ‘kad se magle ra-ziđu’ (opet je tu, naravno, brdsko-planinski rakurs) shvatiti koliko na događaje i pridru-žene pojmove – kao što je, na primjer, ‘pojam kapaciteta zdravstvenog sustava’ – utječe de-mografi ja, odnosno kontinuirano starenje stanovništva. Da nije te grozne pošasti, o

‘kapacitetu zdravstvenog sustava’ kao prije-tećoj veličini u stavci troškova ne bismo ni vodili računa.

Temeljna magla našeg doba upravo

je sveprisutna ekonomistička

retorika koja nas, uz pomoć svojih

grafova, statistika i recitatora poput

Velimira Šonje, vodi od nužnosti

do nužnosti, tj. od prisile do prisile.

Starenje uz takav ideološki presing,

hoćeš-nećeš, ispada vid sabotaže

Stvari izgledaju još zloslutnije kada se uzmu u obzir globalni ekonomski pokazatelji, upozorava lokalni ekonomski ekspert. Italija je, recimo, s medijalnom starošću populacije od 46 godina jedno od najstarijih društava na svijetu, a istodobno bilježi ‘jednu od najnižih stopa gospodarskog rasta među razvijenim zemljama’. S druge strane, ‘dva su najdina-mičnija europska gospodarstva – Irska i Island

– ujedno najmlađa društva s medijalnom sta-rošću stanovništva oko 37 godina’. Računicu pomalo kvari Njemačka koja je, s prosječnom dobi žitelja od 47 godina, još starija od Italije, a ekonomski joj ne ide loše. No alpinist pro-gnozira da slika Njemačke kao ‘gospodarskog pogona Europe’ neće biti duga vijeka: podaci pokazuju da Francuska (medijalna starost 41 godina) ‘od 2017. bez problema slijedi nje-mačku ekonomsku dinamiku’.

Velimir Šonje napominje kako mu ni na kraj pameti nije poticati išta slično geronto-fobiji. On samo glasno razmišlja na uzvisini. On samo leprša nad maglama. Kako će se mijenjati naš svijet? Na koji način rješavati narastajući problem? Što činiti kada su sila-zne krivulje pojedinčeva organizma – pa još kad je takvih pojedinaca nesnosno mnogo – u koliziji s uzlaznim imperativima društva? Što kada su biološki parametri u suprotnosti s parametrima željenoga ekonomskog rasta? Kako da društvo eliminira fosilna goriva i pre-đe na mladalački adrenalin?

Valja ga razumjeti. Ideologija uzlaznih kri-vulja – kakvu Šonje, kao dobar vojnik fi nan-cijske diktature, dosljedno zastupa – podrazu-mijeva snažnu averziju prema malaksalosti. Svako usporavanje ukazuje se kao nagovje-štaj katastrofe. Svaka je stagnacija potenci-jalno kobna i uzrokuje paničnu potrebu ‘da nešto napravimo’ kako bismo izbjegli propast. Utoliko i ekonomistova brdska umovanja o biopolitičkim izazovima što ih donosi sve veći udio metuzalema u ljudstvu europskih država sliče na neku vrstu preliminarnih raz-matranja, na pripremu terena za zauzimanje diskursa koji će isključiti kolebanja i obzire.

Iako sumnjam da će to biti korisno, Ve-limira Šonju vrijedi podsjetiti kako je bilo izrazito teško uočiti starce u fi lmskim ka-drovima Leni Riefenstahl, a još teže na Goebbelsovim propagandnim fotografi ja-ma i plakatima. Fašizam se, između ostaloga, artikulirao kroz agresivnu energolatriju: sve je pucalo od zdravlja, romantičarskog kulta mladosti, snage, ponosa i energije. Budući da je svojom slabošću – svojom biološkom uvjetovanošću – remetio ideale titanske po-tentnosti nacije, ostarjeli dio stanovništva tretiran je kao struktura koje se treba sramiti, te je ukloniti makar iz inscenacija kojima se režim samolegitimira i projicira u budućnost, kada su već logori prebukirani drugom sor-tom nekorisna življa.

UVREDE & PODMETANJA

Piše Viktor Ivančić

Štap i čekić

Starenje je, prema Šonji, osuđenost na nizinu, na

disanje teškog zraka (Foto: Goran Kovačić/pixsell)

10 Aktualno NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Vladinim zakonom ili ujednačavanjem sudske prakse trebalo bi doći do zabrane ustaških simbola i znakovlja

piše Dragan Grozdanić

Ustavni drumom, pravosuđe šumomUstavni je sud posljednjih godina u nizu predmeta zauzeo jasno stajalište da je ‘Za dom spremni’ nedvojbeno ustaški pozdrav Nezavisne Države Hrvatske i kao takav neustavan, a jednako tretira i obilježja koja podsjećaju na ndh. Međutim, zakonodavstvo i sudska praksa u očitom su raskoraku s takvim stavom Hoće li filoustaška simbolika

napokon postati kažnjiva? (Foto: Dino Stanin/pixsell)

11 Aktualno NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Drugostupanjska oslobađa-juća presuda koju je lanjskog listopada donijelo tročlano vijeće Visokog prekršajnog suda (vps) u korist Marka

Perkovića Thompsona zbog uzvikivanja pokliča ‘Za dom spremni’ na početku pje-sme Bojna Čavoglave protivna je odlukama i praksama Ustavnog suda koje bi, s obzi-rom na to da tumače Ustav i pojašnjavaju koje je važeće pravo u državi, trebale biti obavezujuće za sva tijela vlasti u državi pa tako i – za sudove. Ustavni je sud posljed-njih godina u nizu predmeta, uključujući i uvodno spomenuti, zauzeo jasno stajalište da je ‘Za dom spremni’ nedvojbeno ustaški pozdrav Nezavisne Države Hrvatske i kao takav neustavan, a jednako tretira i obilježja koja podsjećaju na ndh.

U svojim odlukama Ustavni je sud odbio još 8. studenoga 2016. ustavnu tužbu koju je podnio bivši nogometaš Josip Šimunić, nakon što ga je Visoki prekršajni sud u siječ-nju 2016. osudio na novčanu kaznu, jer je u studenom 2013. po završetku utakmice Hr-vatske i Islanda preko službenog mikrofona izvikivao ‘Za dom’, pozivajući publiku da mu odgovori ‘spremni’. To je u presudi ista-knuto kao simboliziranje mržnje prema lju-dima drugačije vjerske i etničke pripadnosti kao i manifestacija rasističke ideologije.

U svibnju 2016. odbijena je pak i ustavna tužba Josipa Miljka, bivšeg predsjedni-ka hčsp -a, koji je zajedno s još dvojicom okrivljenika osuđen jer su uz podignutu desnicu pozdravljali ustaškim pozdravom i pjevali ustaške pjesme. Ustavni je sud na-posljetku odlukom od 10. listopada 2017., poništio imenovanje ulice 10. travnja u na-selju Slatinski Drenovac u općini Čačinci. Zaključeno je da bi se sporni naziv ulice, s obzirom na to da se u samoj općini ne zna s čime se taj datum povezuje (jer ne po-stoji obrazloženje) mogao jedino povezati s datumom 10. travnja 1941., kao danom osnivanja ndh, što je u svom zahtjevu za ocjenom ustavnosti ispravno naznačila i Vlada, a što Općina Čačinci u svom očito-vanju nije osporila.

I bez obzira na navedene ustavnosud-ske prakse, hrvatski se niži sudovi, zbog nepostojanja ujednačene sudske prakse i/ili zakonske zabrane koja bi dovela do ek-splicitnog kažnjavanja ustaškog pozdrava, ponašaju poput beketovskih junaka, odav-ši se apsurdu i rezignaciji dok vrijeme ne-umitno protječe, a prijepori se umnažaju i posve nepotrebno unazađuju društvo. Tako je ljetos na općoj sjednici svih sudaca Viso-kog prekršajnog suda (vps) većinom glasova odlučeno da izvođenjem Bojne Čavoglave u konkretnom sudskom predmetu nije poči-njeno djelo prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Prema izvješću tog suda, pjesma se javno izvodi i priopćava putem radijskog i televizijskog programa, registrirana je kao autorsko djelo, izvedena na organiziranom koncertu (...) na kojem policija nije evidentirala niti jedan incident.

Time je vps potvrdio prvostupanjsku oslobađajuću presudu šibenskog Općin-skog suda iz listopada 2018., a pritom je, ne manje važno izostala i reakcija Policijske uprave šibensko-kninske koja kao pokretač prekršajnog postupka protiv Thompsona nije podnijela žalbu na presudu, a koja bi eventualno dovela do postupka za zaštitu zakonitosti koji može pred Vrhovnim su-dom podnijeti Državno odvjetništvo kao ovlašteni tužitelj.

Da takvo rezoniranje nižih sudova zabri-njava, baš kao i nedostatak protureakcije po-licije kao tužitelja, navela je svojedobno u iz-vješću i pučka pravobraniteljica. Nakon što su pravni stručnjaci promptno utvrdili da je

odluka Visokog prekršajnog suda ništavna, jer on nema pravo na sjednici svih sudaca odlučivati o bilo kojem konkretnom pred-metu, pa ni onom Thompsonovom, stvari se manje-više nisu do danas pomakle s mjesta. Zabilježena je hvale vrijedna inicijativa An-tifašističke lige Hrvatske koja je još u lipnju Državnom odvjetništvu predala inicijativu za zaštitu zakonitosti zbog presude Visokog prekršajnog suda. Da li je dorh u međuvre-menu uputio Vrhovnom sudu zahtjev za za-štitom zakonitosti u bilo kojem predmetu ili praksi koji se odnose na zloupotrebu pozdra-va ‘Za dom spremni’, nismo do zaključenja ovog broja uspjeli doznati.

‘Sporna pitanja koja se učestalo povlače oko ustaških simbola i znakovlja, mogu se riješiti ujednačavanjem sudske prakse ili zakonskim rješenjem’, ponovio je nekidan već prisutnu javnu tezu predsjednik Ustav-nog suda Miroslav Šeparović. ‘Što se tiče pozdrava Za dom spremni Ustavni sud je rekao da je to ustaški pozdrav Nezavisne države Hrvatske i da je korištenje tog po-zdrava neustavno. Obilježja koja podsjećaju na ndh su protuustavna. To smo jasno rekli i to je naš stav’ – govorio je Šeparović.

Do sada smo među političkom oporbom, ali i pravnim stručnjacima mogli čuti zala-ganja za zakonsku zabranu ustaških sim-bola. Kampanja se polako zahuktava, pa je predsjednik zagrebačke Židovske općine Ognjen Kraus pozvao premijera Andreja Plenkovića u povodu Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma i 82. obljetnice Kristalne noći da konačno pred-loži predsjedniku Sabora iniciranje saborske sjednice i donošenje zakona, nalik na onaj kakav već odavno postoji u Austriji i Nje-mačkoj, a kojim će biti konačno zabranjeni ustaški simboli i pripadajuće znakovlje.

Iako se struka već više puta izjašnjavala oko različitih navedenih prijepora, kontak-tirali smo Zlatu Đurđević, predstojnicu Katedre za kazneno procesno pravo na za-grebačkom Pravnom fakultetu da pokuša definirati da li bi za ovo društvo bilo bolje donijeti konkretan zakon ili postoji način ujednačavanja sudske prakse u slučajevi-

ma ustavne neprihvatljivosti zločinačkih insignija. Profesorica prije svega ističe da je svim protagonistima oslobađajuće od-luke zbog izvikivanja pozdrava ‘Za dom spremni’ zajedničko ignoriranje odluka Ustavnog suda. Podsjeća da suci vps –a nisu uopće ovlašteni na sjednici procjenjivati je li ‘domaće pravo bilo dovoljno predvidivo za okrivljenika sa stajališta načela zakoni-tosti’ već je trebalo sudsko vijeće uputiti da sukladno čl. 37. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu rh, u slučaju ako utvrdi da pojedina zakonska odredba koju bi trebalo primijeniti nije u suglasju s Ustavom, treba zastati s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti.

Ignorirajući dakle odluke Ustavnog suda, krši se zahtjev za ujednačenošću sudske prakse u smislu odluka Europskog suda za ljudska prava te se preporuci Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nede-mokratskih režima daje prednost pred odlu-kama Ustavnog suda kojima su ad absurdum podržane odluke Visokog prekršajnog suda. Provalija u koju je upao vps, ističe Zlata Đurđević, uvjetovana je prirodom pravne norme koja je apstraktna i po naravi slijepa u odnosu na pojedinačne predmete te ne može biti podložna iznimkama za određene pojedince. To je pravna srž neustavnosti i nezakonitosti odluke Visokog prekršajnog suda.

— Nakon što je Ustavni sud potvrdio odluke Visokog prekršajnog suda kao ispravne, za-uzeta pravna stajališta u tim odlukama su postala konstitucionalizirana i njih više niti jedan redovni sud, pa ni Visoki prekršajni sud ne može mijenjati, a kamoli zauzimati kvazipravna shvaćanja. Stoga smatram da glavna državna odvjetnica ima obvezu po-dići zahtjev za zaštitu zakonitosti kako bi dala priliku Vrhovnom sudu da ispuni svoju ustavnu funkciju i kao najviši sud osigura jedinstvenu primjenu prava po čl. 116. st. 1. Ustava rh – govori za Novosti profesorica Đurđević.

Na adresu Vrhovnog suda upu-tili smo dopis s pitanjem ka-kav je njihov stav oko ujedna-čavanja spornih pitanja koja bi trebala jednom zasvagda

biti riješena – sudskom ili zakonskom prak-som. Odgovorili su nam šturim navodom iz kojeg čitamo da ondje tek u konkretnim predmetima postupaju, kada oni po nekoj pravnoj osnovi radi odlučivanja pristignu na njihovu adresu.

‘Vrhovni sud odlučuje u konkretnom predmetu na temelju zakonskih odredbi koje su na snazi. S obzirom na to, odgovor na vaše pitanje sadržavao bi nagađanja koja nisu primjerena za Vrhovni sud rh’, piše u odgovoru koji je potpisao sudac Željko Paja-lić, glasnogovornik Vrhovnog suda.

— S obzirom na stajališta koja je zauzeo Viso-ki prekršajni sud u pojedinim predmetima i na sjednici sudaca te na sigurnost pravnog poretka, najbolje rješenje bi bilo da se ustaš-ki simboli zabrane zakonima – zaključuje profesorica Đurđević. Ključno je dakle pro-mijeniti praksu proizvoljnog odlučivanja nižih sudova kako bi ustavnopravne odluke bile obavezujuće za sve. Docenticu s Kate-dre za ustavno pravo na zagrebačkom Prav-nom fakultetu Anu Horvat Vuković upi-tali smo kako spriječiti takve proizvoljnosti.

— Sprečavanje proizvoljnosti u odlučivanju sudova provodi se usklađivanjem sudske prakse kroz odluke hijerarhijski viših sudo-va, odnosno u zadnjem stupnju odlukama Vrhovnog suda, pod okom Ustavnog suda čije su odluke nadređene svim presudama, pravnim shvaćanjima i propisima u državi. No, sustav očuvanja prava i vrijednosti re-publike ne funkcionira bez suradnje drugih

državnih tijela. U konkretnom slučaju, mo-gućnost Vrhovnog suda da u posljednjem stupnju odlučuje ovisi o dorh-u. On je taj koji treba podnijeti zahtjev za zaštitu za-konitosti protiv drugostupanjske odluke vijeća vps-a koje je primijenilo neustavno pravno shvaćanje opće sjednice. Narušava-nje ustavnog poretka, stoga, ne slijedi već kada jedno vijeće ili sudac ‘skrenu’ s puta prava, nego ako i kada im u tome svojom šutnjom potporu daju državna tijela o čijoj lojalnosti ustavu taj poredak ovisi – govori Ana Horvat Vuković.

Zamolili smo našu sugovornicu za mišlje-nje o tome kako bi se sporna pitanja oko ustaškog pozdrava, ali i obilježja koja pod-sjećaju na ndh, mogla i trebala riješiti: ujed-načavanjem sudske prakse ili pak zakonom. Docentica ističe da je također i u percepciji građana itekako vidljivo da u takvim spor-nim pitanjima nedostaje konkretizacija i opipljivost koju daje zakon, koji je čini se potreban da prisnaži ustavu koji jest od vr-hovne važnosti, ali s kojim se većina nas u životu upozna tek efemerno.

– Jasno je i da se percipiranom međusob-nom neusklađenošću prekršajnih sudova (pogotovo nakon protuustavnog pravnog signala s vrha prekršajno-sudske hijerarhi-je) policijske službenike obeshrabruje da podnose prekršajne prijave za koje ne mogu biti sigurni hoće li na sudovima ‘proći’ ili ne. Stoga, umjesto zaduživanja sudbene vlasti da od slučaja do slučaja rješava pitanja koja i danas izazivaju značajne društvene shizme, i to u okolnostima u kojima se često čini da ne postoji jasna politička volja za njihovim ultimativnim razrješenjem, treba tu proble-matiku regulirati i na zakonodavnoj razini

– kaže Ana Horvat Vuković.— Kaznenim zakonom ili posebnim propi-som se, dakle, može izrijekom zabraniti sva-ko ono veličanje ndh koje bi bilo učinjeno izrijekom, simbolički ili relativizacijom nje-nog zločinačkog karaktera i nasljeđa. Na taj bi se način daljnje smanjila mogućnost za interpretativna rješenja kojima se izbjegava primijeniti inače zaista jasan stav Ustavnog suda – ističe naša sugovornica.

Opći je zaključak iz pravnog kuta da bi budućnost pravne prakse s odlukom Viso-kog prekršajnog suda u slučaju Thompson, kada bi ona ostala na snazi, zasigurno vodila daljnjem širenju iznimaka o dopuštenosti pozdrava ‘Za dom spremni’. To bi u konač-nosti rezultiralo njegovom legalizacijom. Takav scenariji bio bi krajnje poguban za cijelo društvo i sasvim se sigurno nipošto ne bi smio dogoditi. ■

Ignorirajući odluke Ustavnog suda, krši se zahtjev za ujednačenošću sudske prakse u smislu odluka Europskog suda za ljudska prava – kaže Zlata Đurđević

Kaznenim zakonom ili posebnim propisom se može izrijekom zabraniti svako veličanje ndh koje bi bilo učinjeno izrijekom, simbolički ili relativizacijom njenog zločinačkog karaktera i nasljeđa

– ističe Ana Horvat Vuković

Docentica s Katedre za ustavno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu Ana Horvat Vuković (Foto: Patrik Macek/pixsell)

Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za

kazneno procesno pravo na zagrebačkom Pravnom

fakultetu (Foto: Goran Jakuš /pixsell)

12 Ekonomija NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Što je to loša banka i zašto ju je u određenim situacijama dobro imati?

piše Milan Gavrović

strancima. Predsjednik Nadzornog odbora Europske središnje banke, Andrea Enria, sada kaže da si ‘ne možemo priuštiti ban-karski sektor koji nije u stanju podržati transformaciju naših gospodarstava’, pa zato predlaže staro rješenje. Lošu banku. U Hr-vatskoj nema tog problema jer banke nikad nisu imale zadatak da podrže transformaciju gospodarstva. Nisu ga one ni uništavale. Taj je posao započela hdz-ova vlast privatizacij-skom pljačkom i preko Borislava Škegre politikom tečaja i prevelikog proračuna, a nastavila do današnjeg dana, u bratskoj kooperaciji sa sdp-om. Banke su se samo prilagodile i to vrlo uspješno. Kamate koje su zaračunavale u Hrvatskoj bile su znatno više nego u njihovim matičnim zemljama, a umjesto na privredu, koja je trebala sve ma-nje kredita, one su se koncentrirale na građa-ne. Pritom su uzimale sve što im život pruža, ne libeći se ni ordinarne piramidalne sheme, zabranjene u mnogim zemljama. Tako su oročenu štednju zamijenile investicijskim fondovima, u kojima su ulagači (štediše) do-bivali dok su uplate bile veće od isplata. A onda su, odjednom, svi fondovi počeli miste-riozno gubiti, sve dok se nisu sveli skoro na nulu. Tako je iz džepova hrvatskih građana, a onda i iz Hrvatske, izvučen ogroman no-vac. Slijedila je velika prevara s kreditima u švicarskim francima, koji su postojali samo na papiru. Ali manipulacijom tečajem, koju su provele matične banke u inozemstvu, u Hrvatsku je uvedeno doživotno dužničko ropstvo. To što su sada počele gubiti sporo-ve samo pokazuje da su banke tada previše zinule. Ali nitko ih u Hrvatskoj nije kočio, niti je štitio vlastite građane, pa je bilo lako izgubiti samokontrolu.

Ljubljanska banka je u međuvremenu shvatila da im se grajzlerska, nacionalistič-ka politika u Hrvatskoj nije isplatila. Zbog nekih 175 milijuna eura izgubili su tržište na kojem strane banke godinama, pa i deset-ljećima, zarađuju teške milijarde. S ugledom poslovnih Slovenaca, koji su ovdje nekad imali, korektnost b i im se silno isplatila. Poslije su u nekoliko navrata pokušali po-novno ući na hrvatsko tržište, ali ih je ta-dašnji guverner Hrvatske narodne banke, pokojni Željko Rohatinski, spriječio. I to uz opću podršku. Tragovi su im, kako kaže onaj crnogorski pjesnik, smrdjeli nečovještvom.

Hrvatske banke, točnije banke u Hrvat-skoj, za razliku od europskih sada ne trebaju lošu banku da ih spasi od nenaplativih kre-dita privredi, ali nešto ipak trebaju. Koro-nakriza im je naime prepolovila dobit. Neki se štediše sada ponovno žale da su izgubili novac u investicijskim fondovima, koje su im preporučili bankarski službenici. Dakle, opet piramidalna shema. Morat će smisliti nešto novo. ■

a nova je dobivala samo loši dio poslovanja. Rasterećena starih grijeha, postojeća banka mogla je ponovno udahnuti punim plućima i nastaviti poslovanje kao da se ništa nije desilo. A jedini zadatak nove banke bio je da pokuša naplatiti barem nešto iz torbe konta-miniranog, dakle otrovnog sadržaja, koja je bila sva njena imovina. Nesretni Marković nije ima vremena da to ostvari, ali recept je prenesen u Sloveniju pa su ubrzo nakon uvođenja tolara umjesto jugoslavenskog dinara osnovane Nova ljubljanska, Nova mariborska i Nova koparska banka. Nijedna druga od novih država nastalih raspadom Jugoslavije nije napravila ništa slično, iako ni njihove banke nisu bile u boljem stanju od slovenskih. U Hrvatskoj su one pretvorene u samoposluživanje za novi režim i njegove privilegirane pripadnike, pri čemu je pred-njačila Privredna banka.

Ali Slovenci su napravili još nešto čega nije bilo u španjolskom receptu, koji su pre-uzeli preko Beograda. U novu banku nisu prenijeli samo svoja bolesna potraživanja, već i neka zdrava dugovanja. U prvom redu deviznu štednju građana iz drugih republi-ka. Ljubljanska je naime bila jedina banka u Jugoslaviji koja je imala razvijeno poslova-nje i izvan matične republike. Kako se tada tvrdilo, pola poslovanja Ljubljanske banke bilo je izvan Slovenije, u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Srbiji je odmah velikodušno pokloni-la tamošnju banku i tako se riješila obveza prema srpskim štedišama. (A i da nije, sva su slovenska poduzeća u Srbiji zaplijenjena,

a ispred njihovih imena samo je dodan pre-fi ks beo...). U Hrvatskoj Ljubljansku banku nitko nije dirao, ali je vlast povukla naoko velikodušan potez. Omogućila je njenim de-viznim štedišama da svoju štednju prebace u domaće banke. Naravno, samo na papiru, jer devize nije isplaćivao nitko. Upućeni su odmah rekli da se zapravo željelo domoći tih deviza, u naivnoj vjeri da će ih Slovenci ubr-zo vratiti. Od oko 850 milijuna maraka, 500 je preneseno u hrvatske banke. Ali Slovenci su s tipičnim nacionalističkim refl eksom isplaćivali samo štednju u Sloveniji, a hr-vatske banke u Hrvatskoj niti to. Slovenci su tvrdili da je to kompenzacija za kredite koje nisu mogli naplatiti od hrvatskih poduzeća, a Hrvati da su devize ostale u Beogradu. Prvo je bilo apsurdno jer štediše nemaju ništa s bančinim poslovanjem, a drugo je bila gola laž. U infl aciji kakva je tresla Jugoslaviju, Na-rodna banka Jugoslavije samo je na papiru (govorilo se pro forma) otkupljivala devize od poslovnih banaka, kako bi imala neku ra-čunicu za emisiju novca. U životu, bankama (a to znači i republikama) ostajale su devize, a dobivale su i dinare iz emisije. Tko kaže da se ne može imati i ovce i novce? Zato se od Slovenaca nikad nije čulo opravdanje da su devize ostale u Beogradu. Oni su znali da to ne bi prošlo ni na jednom sudu. A hrvatske su banke poslije priznavale do 70 posto šted-nje, ali samo za određene namjene, kao što je otkup društvenih stanova.

Pravi eldorado za hrvatske banke nastao je, međutim, tek kad su one rasprodane

Europi je potrebna loša banka kako bi izbjegla rizik nenaplativih kre-dita, glasi poruka iz Europske cen-tralne banke. Hrvatska narodna banka ne diže sličnu uzbunu, niti

hrvatskim bankama prijeti takva opasnost. Njima se, doduše, u koronakrizi smanjila do-bit, ali njihovo je poslovanje sasvim u redu. Stanje je dobro poznato i nepromijenjeno. Koliko god hrvatska proizvodnja slabila ili propadala, bankama je uvijek dobro.

Što je to loša banka i zašto ju je u određe-nim situacijama dobro imati? Recept su u jednom trenutku svojih ekonomskih nevo-lja izmislili Španjolci, a od njih ga je odmah preuzeo zadnji jugoslavenski premijer Ante Marković u onih kratkih godinu dana (od sredine 1989. do sredine 1990.) kad je još vjerovao da može provesti svoju reformu. U kaosu koji je preuzeo od svog prethodnika, Branka Mikulića, bio je i bankovni sustav, zagušen (kako se tada govorilo) kontami-niranim kreditima. Ekonomisti, a posebno bankari, vole nerazumljive i mudre defi ni-cije, ali bit je bila sasvim jednostavna. Kre-dite koje su dali nisu mogli naplatiti. Zato nisu smjeli davati nove kredite, bez kojih se nije mogla pokrenuti ekonomija. Umjesto kontaminiranih kredita, liječnici bi napi-sali neoplazma. Ali lijek je često isti. Tkivo zahvaćeno rakom moralo se odrezati.

Nenaplativi krediti nisu se brisali, već su se, po španjolskom receptu, prebacivali u novu banku koja je samo zato osnovana. Sve što je vrijedilo ostajalo je u postojećoj banci,

Dobar, loš, banka‘Ne možemo si priuštiti bankarski sektor koji nije u stanju podržati transformaciju gospodarstava’, kažu iz ecb-a pa predlažu staro rješenje – lošu banku. U Hrvatskoj nema tog problema jer banke nikad nisu imale zadatak da podrže transformaciju gospodarstva

Prosvjed u organizaciji udruge Franak, Zagreb 2015. (Foto: Željko Lukunić/pixsell)

13 kolumna NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

logorske županije. Zagreb je, metnimo, gos-podarsko, kulturno i administrativno sjedište cijele Republike Hrvatske, pa su inspektori svejedno na koncertu Pipsa u Muzeju suvre-mene umjetnosti brojali posjetitelje i odreza-li organizatoru trideset somova kazne.

‘Postoje određene situacije. Svi znamo što je Vukovar’, prijeteći je u Dnevniku Nove tv ponovila dr. Markotić.

Ah da, određene situacije. Ispričavam se, potpuno sam smetnuo s uma određene situ-acije. Najosjetljivije i najzajebanije od sviju si-tuacija, određene situacije jedine su znanosti poznate situacije određenije od svjetske pan-demije koronavirusa, jače čak i od odlučnog i beskompromisnog predsjednika Vlade Repu-blike Hrvatske Andreja Plenkovića. Čovjeku se govno u dupetu smrzne i kad pomisli na određenu situaciju.

‘Točno je da je ovaj stožer dao dozvolu za održavanje tradicionalne procesije Za križen, jer se radi o starom običaju koji stanovnici-ma Hvara mnogo znači’, mrtav hladan ovo-ga je proljeća Krunoslav Capak novinarima potvrdio kako će se usred stroge nacionalne karantene, ‘jer to stanovnicima Hvara mnogo znači’, dopustiti tradicionalno nošenje dr-vene akcijske fi gurice po hvarskim selima. Hrvati su tada prvi put čuli za tu, kako se zove, određenu situaciju.

Od tada, bilo ih je nekoliko. Određena situ-acija ne bira ni mjesto ni vrijeme, i pojavljuje se kad je čovjek najmanje očekuje. Prema do sad prikupljenim podacima, određene situa-cije najviše i najčešće pogađaju hdz, Crkvu i braniteljske udruge, odnosno hrvatske ka-tolike i domoljube.

Svi, eto – kad već govorimo o domoljubi-ma – znamo što njima znači grad čiju ćemo herojsku ratnu epizodu i ovog studenog obi-lježiti kolonom sjećanja, grad u kojemu se tog davnog studenog branila ideja hrvatske samobitnosti, i zahvaljujući kojemu danas imamo slobodnu i nezavisnu Republiku Hr-vatsku. Nije, uostalom, slučajno da su Vla-da i Stožer svoju mjeru zabrane masovnog okupljanja suspendirali baš do 30. studenog. Sretan vam dakle Dan Republike, hrvatski domoljubi, obilježite 29. novembra dosto-janstveno, s respektom prema odlukama Drugog zasjedanja avnoj-a. Svi znamo što je Jajce, ali ipak budite odgovorni i u koloni držite distancu.

Kako kojoj koloni?Pa petoj. ■

Svi znamo što je Vukovar? Naravno

da znamo. Grad na sjeveroistoku

Republike Hrvatske, najveća hrvatska

luka na Dunavu, gospodarsko,

kulturno i administrativno

sjedište Vukovarsko-srijemske županije,

ali kakve to ima veze sa svjetskom

pandemijom Covida−19?

Još jednom apeliramo na poštivanje svih mjera. Od članova i članica Znan-stvenog savjeta dobit ćemo prijedlog novih, a ove mjere će sada biti produ-žene. Ako Stožer procijeni da ih tre

ba još pooštriti, to će se dogoditi’, ozbilj-nim glasom rekao je premijer Andrej Plenko-vić nakon sastanka s članovima Znanstvenog savjeta Vlade prošlog petka, pred još jedan be-sani vikend na vrhuncu zloglasnog ‘jesenskog vala’ pandemije koronavirusa i Covida−19.

‘Je li bilo prijedloga za pojačavanje mjera?’, drhtavim glasom pitao je jedan novinar pod maskom. ‘Postoji jedna margina dodatnog pooštravanja mjera, poput javnih okupljanja’, odgovorio je predsjednik Vlade brišući znoj sa čela. ‘Sada je to pedeset osoba za javna okup-ljanja, trideset za svadbe i petnaest osoba za privatna okupljanja. Zato smo i kazali, ako postoji netko unutar struke koji smatra da mogu biti strože mjere koje neće naštetiti gospodarstvu, spremni smo i za to.’

Dva dana kasnije, u nedjelju, objavljeno je kako je u Republici Hrvatskoj u posljed-nja dvadeset četiri sata zabilježeno četrdeset dvoje umrlih od Covida−19, apsolutni dnevni rekord od početka pandemije.

‘Od sutra u ponoć, temeljna ograničenja koja postoje nastavljat će se primjenjivati do daljnjega’, dramatičnim glasom izjavio je predsjednik Vlade Plenković nakon sastanka s članovima Nacionalnog stožera Civilne za-štite. Zašto od sutra u ponoć, zašto se mjere ni bi nastavile primjenjivati od sutra u deset, ili već danas od 15.47?, drhtavim se glasom ispod maske pitao jedan sarkastični novinar zagrebačkih Novosti, ali premijer se nije dao zbuniti. ‘Stožer je najavio da će sutra produlji-ti sve postojeće mjere, a razmatrat će se i nove. Situacija je ozbiljna’, objasnio je Plenković, obznanivši i kako se zbog ozbiljnosti situacije Stožer od sutra vraća proljetnom pandemij-skom ritmu od tri press-konferencije tjedno.

Do sutradan, do ponedjeljka i prve redov-ne pressice Stožera, u Republici Hrvatskoj umrlo je još trideset osam ljudi, čime se broj preminulih od Covida−19 tog crnog vikenda popeo na stotinu i petnaest. U samo tri dana, ukratko, u Hrvatskoj je od Covida−19 umrlo više ljudi nego u svih šest mjeseci od početka pandemije pa do sredine ljeta i one turistič-ke ‘pobjede nad koronavirusom’. Situacija je bila, kako je ono rekao premijer Plenković, da: ‘ozbiljna’. Nacija je bez daha čekala nove mjere Stožera.

Naravno da premijer Plenković i Nacional-ni stožer nisu odugovlačili. Vremena više nije bilo, i već tog ponedjeljka, na prvoj redovnoj konferenciji za novinare, Nacionalni stožer je objavio kako je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović upravo potpisao izvanred-nu izmjenu ranije Odluke o nužnim epidemio-loškim mjerama kojima se ograničavaju okup-ljanja i uvode druge nužne epidemiološke mjere i preporuke radi sprječavanja prijenosa bolesti Covid−19 putem okupljanja, te da se iza točke iv uvodi točka iva, koja glasi: ‘Epidemiološke mjere iz točke iii stavka 1. podstavaka 1., 8. i 9. ove Odluke iznimno se ne primjenjuju na okupljanja koja se organiziraju radi obilje-žavanja blagdana i neradnih dana sukladno

Zakonu o blagdanima, spomendanima i ne-radnim danima u Republici Hrvatskoj’, što će, kako smo saznali, ‘trajati do 30. studenoga 2020.’

Može li razumljivije, bez izmjena, dopuna, točaka, stavaka i podstavaka?, pitao je onaj dopisnik Novosti.

‘Iznimno se od nužnih epidemioloških mjera i ograničavanja javnih okupljanja na pedeset osoba izuzima ovogodišnja Kolona sjećanja u Vukovaru’, objasnili su članovi Sto-žera. ‘Kolona sjećanja bit će ograničena na petsto ljudi, a ako i bude koji više, ja se nadam da nitko neće brojati’, mrtav hladan dodao je potom član Stožera i ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak.

Član Nacionalnog stožera Civilne zaštite usred smrtonosnog jesenskog vala svjetske pandemije nada se da nitko neće brojati ljude u vukovarskoj Koloni sjećanja? Koga vi jebe-te?, pitao je onaj novinar Novosti.

Samo tri dana nakon što je predsjednik Vla-de ‘još jednom apelirao na poštivanje svih mjera’, najavljujući kako su ‘spremni za sto-že mjere’ i kako će ih, ‘ako Stožer procijeni da treba, još pooštriti’ – samo dan nakon što je objavio kako je ‘situacija ozbiljna’ i kako se ‘ograničenja nastavljaju do daljnjega’, te

‘razmatraju i nove mjere’ – predsjednik Vlade hladnokrvno je odlučio da se mjere privreme-no, kako ono, ‘relaksiraju’, i da se u Vukovaru dopusti Kolona sjećanja!

‘Dan sjećanja jedan je od najvažnijih blag-dana u Hrvatskoj i bilo bi potpuno neodgo-vorno ne promišljati o tom danu s epidemio-loškog aspekta’, što god da je mislio objasniti objasnio je šef Stožera i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. ‘Ovogodišnja Ko-lona sjećanja u Vukovaru bit će organizirana dostojanstveno i s respektom prema žrtvi Vukovara’, novu je oštru mjeru novinarima pak razjasnio premijer Andrej Plenković.

Nacija je odahnula. Za razliku od dosadaš-njih, ovogodišnja Kolona sjećanja na žrtvu Vukovara bit će organizirana s respektom prema žrtvi Vukovara.

‘Svi znamo što je Vukovar’, strogim glasom prekinula me u to ugledna liječnica dr. Alem-ka Markotić, detaljno za Dnevnik Nove tv obrazloživši odluku Nacionalnog stožera.

Svi znamo što je Vukovar? Naravno da znamo. Grad na sjeveroistoku Republike Hrvatske, najveća hrvatska luka na Duna-vu, gospodarsko, kulturno i administrativno sjedište Vukovarsko-srijemske županije, ali kakve to ima veze sa svjetskom pandemijom Covida−19? I Bjelovar je gospodarsko, kultur-no i administrativno sjedište Bjelovarsko-bi-

UGOVOR S ĐAVLOM

Piše Boris Dežulović

Živjela određena situacija!

Kolona naprijed, korona stoj – Andrej Plenković i Davor Božinović

(Foto: Josip Regović/pixsell)

14 NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

INTRIGATOR

I ntenzivna fi skalno-politička aktiv-nost hrvatske vlade zatekla nas je s prošlim brojem ovih novina u rasko-raku: baš dok smo štampali osvrt na porezni aspekt rebalansiranog pro-

računa, kao i projekcije onog za 2021. godi-nu, u javnost su procurili detalji novog vala tzv. porezne reforme. Ni o kakvoj istinskoj reformi nije riječ, naime, jer se generalni kurs te politike i dalje uporno održava istim, danas koliko i prije desetljeće i pol ili dva. No ipak smo dužni tu analizu iz prošlog izdanja nadopuniti novim pojedinostima, a sve na tragu panstranačke orijentacije Republike Hrvatske u pogodovanju višoj klasi te si-

stematičnog cijeđenja najširih društvenih slojeva.

Hrvatska je europskounijski šampion oporezivanja siromašnijih i povlađivanja bogatima, što Bruxelles potvrđuje redov-nim godišnjim izvještajem ‘Trendovi opo-rezivanja u eu-u’. Ujedno se forsira porez na potrošnju, u vidu enormno visokog pdv-a koji najgore pogađa nižu klasu, i zaobilaze opterećenja na kapital, a naročito na dobit i nekretnine, dionice i sl. Takav raskorak je nedavnim redizajnom dodatno pojačan, jer Vlada nanovo obara porez na dobit koji će iznositi 10 umjesto 12 posto za one koji bi-lježe prihod do sedam i pol milijuna kuna godišnje, umjesto dosadašnjeg praga od tri milijuna kuna. Porez na dohodak također doživljava preinake, s obaranjem od 24 po-sto na 20 posto za primatelje mjesečne po-rezne osnovice do 30 tisuća kuna, i 36 posto na 30 posto za vlasnike viših cifri.

Bogati će tako i razmjerno prištedjeti znatno veću razliku od ostalih, dosljedno o trošku ukupne zajednice, premda ih se ovim još uvijek ne potiče, te famozne potencijal-ne investitore, da zarađenu vrijednost ulažu u daljnji obrt na području Hrvatske. Nema porezne stimulacije za npr. reinvestiranje ostvarene dobiti, a na strani radnih poreza naročito nema ni pokušaja cizeliranja mo-dela kakvo bi uključivalo veći broj poreznih razreda iliti pragova.

Ne bi tu posrijedi bila, dakako, nikakva posebna čudotvorina, nego klasično rješe-nje kojim se raspodjela poreznog tereta u društvu određuje prema više socijalnim pri-oritetima, što je osobito važno u doba krize.

To se uobičajeno imenuje kao progresivna fi skalna politika, dok se razrezi poreza na-lik ovima hrvatskim beziznimno nazivaju regresivnim. No eksponenti naše izvršne vlasti su nam ovih dana upravo zbog toga priuštili i raskošnu terminološku maška-radu, naslovivši svoju politiku – u opreci s navedenom znanom podjelom – izrazima poput ‘indirektna progresija’ i ‘proporcio-nalno oporezivanje’.

■ Igor Lasić

Obranili Plenkovića od hdz-a

Propao je i drugi pokušaj Udruge dragovoljaca Hrvatskih obrambe-nih snaga (udhos) iz Orahovice da na zgradi nekadašnjeg ca� e bara ‘Blues’ u središtu grada po-

stavi spomen-ploču hos-u te promijeni ime pješačke i biciklističke staze Put stare pruge u Šetnica dragovoljaca hos-a. Prvi pokušaj je zabilježen početkom 2019., kada pred-sjednik Gradskog vijeća Radoje Medenica (sdp) inicijativu nije ni uvrstio na dnevni red sjednice. Najnoviji se zbio krajem listo-pada, kada su prijedlozi nadglasavanjem od-bijeni. Za postavljanje ploče rezultat je bio neriješen, a za promjenu imena šetnice bilo je sedam hdz-ovaca, dok je protiv bilo devet vijećnika: iz sdp-a tri, iz hss-a pet i jedan iz nezavisne liste Hrabro.

— Prijedlozi su uvršteni na dnevni red bez prethodne suglasnosti Komisije za komu-nalne djelatnosti, čime je prekršen poslov-nik. Taj postupak i činjenica da sedam vijeć-nika hdz-a žele hos-ove nazive u Orahovici u potpunoj su suprotnosti s onim što pred-sjednik te stranke Andrej Plenković govo-ri u javnom prostoru. Osim toga, na području grada djeluje osam udruga iz Domovinskog rata i ne smijemo odlučivati samo o jednom prijedlogu. Time bi se otvorila Pandorina kutija jer bi ostale udruge bile stavljene u podređeni položaj. Postavljanje takvih ploča i naziva dodatno bi izazvalo podje-le, a mi želimo živjeti u gradu tolerantnog okruženja. Zato smo u kampanji obećali da ćemo poskidati sve table s neprihvatljivim obilježjima, što smo i napravili za vrijeme dok smo bili na vlasti – izjavio je Novosti-ma predsjednik Gradske organizacije sdp-a Radoje Medenica.

Vijećnik hss-a Tomislav Petrušić glasao je protiv prijedloga jer je Orahovica turistič-ko mjesto te je zaključio da prilikom dono-šenja takvih odluka ‘treba misliti na vizuru grada’. hdz-ovi vijećnici očito ne razmišlja-ju tako jer da im je turistički razvoj grada među prioritetima, kao što to pišu u svojim razvojnim planovima, nikad im ne bi palo na pamet promijeniti ime šetnici koja vodi prema Jezeru, najposjećenijoj izletničkoj destinaciji Slavonije. I još joj nadjenuti ime koje izaziva prijepore u društvu jer podsjeća na mračno razdoblje hrvatske povijesti.

■ Goran Gazdek

Hrvatska je europskounijski šampion oporezivanja siromašnijih i povlađivanja bogatima, što Bruxelles potvrđuje redovnim godišnjim izvještajem

Isusovačka služba za izbjeglice (jrs) i mup završili su projekt ‘Integracija osoba pod međunarodnom zaštitom preseljenih iz Turske’?Ovim je projektom sirijskim izbjeglicama omogućeno da u eu uđu na zakonit način i da ne riskiraju živote na opasnim putovanjima. Pokrenut je 2015., kao izraz solidarnosti s dr-žavama u koje je pristigao velik broj izbjeglica. Riječ je o međunarodnoj strategiji za smanje-nje nezakonitih migracija te sprječavanje kri-jumčarenja ljudi. Projekt smatram uspješnim

– djeca su upisana u škole, završila su razrede, lokalna je zajednica pružila podršku novim susjedima, odrasli su uključeni u programe obrazovanja i prekvalifi kacije, a neki već i rade. Nisu svi ostali u rh, no oni koji jesu na putu su uspješne integracije.

Koliko je izbjeglica putem projekta stiglo u Hrvatsku?Hrvatska se temeljem dviju odluka Vlade iz 2015. i 2017. godine obvezala prihvatiti uku-pno 250 Sirijaca iz izbjegličkih kampova u Turskoj. Temeljem prve odluke prihvaćene su 152 osobe, a u našem je projektu prihva-ćeno preostalih 98 izbjeglica, odnosno 20 obitelji. Aktivnosti vezane uz prihvat i kom-pletnu integraciju vodio je jrs, dok je mup proces sufi nancirao europskim sredstvima.

Koliko je uspješna integracija ovih obitelji?Kao i sve osobe koje u rh dobiju međunarod-nu zaštitu, prve dvije godine su smješteni u državnim stanovima, opremljenim europ-skim novcem u Sisku i Karlovcu. Ključni je čimbenik integracije lokalna zajednica, i u tome su se naša dva grada iskazala. Glavni izazovi za izbjeglice su hrvatski jezik, uklju-čenje na tržište rada i općenito normalan život nakon godina u izbjegličkim kampo-vima. Uvijek je tu i fi nancijsko pitanje jer su obitelji najčešće višečlane.

Kakav im je život u gradovima?Naši ljudi vole pomagati i time jako olak-šavaju život izbjeglicama. Jedna grupa vo-lontera nam se javila nakon što su na lokal-nom portalu pročitali ružne komentare o izbjeglicama, pa su angažmanom pokazali da njihov grad nije takav. Naš je obrazovni sustav dobro posložen i djeca izbjeglice se relativno lako integriraju u njega. Mnogi su poslodavci otvoreni stranim radnicima. Sve u svemu, izbjeglice su ljudi koji vježbaju našu ljudskost, izvlače najbolje iz nas, poti-ču nas da mijenjamo nabolje naše sustave i obrasce ponašanja.

■ Mirna Jasić Gašić

Vlada ‘poreznom reformom’ nastavila trend regr esivnog oporezivanja

BORDOLINE

Stanko Perica, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi

–Bogami strogo – čujem da su zabranjeni svi masovni skupovi, osim godišnjica, blagdana, proslava i demonstracija...

Socijalne razlike na ulicama (Foto: Marin Tironi/pixsell)

Odmozi sirotu na svoju sramotu Prihvatili

smo Sirijce

15 NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Prema obećanju ministra prostor-nog uređenja, graditeljstva i držav-ne imovine Darka Horvata na vidiku je nova odluka o prodaji sta-nova u vlasništvu ili suvlasništvu

Republike Hrvatske koje na temelju ugovora o najmu koriste najmoprimci, među koje se ubraja jedna od najosjetljivijih i najdiskrimi-niranijih grupa proizašla iz posljednjeg rata

– bivši nositelji stanarskog prava.Posljednja takva Vladina odluka potječe

iz 2013. godine i po njoj postupak prodaje stanova na području posebne državne skrbi provodi Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, a prodaju stanova u velikim gradovima provodi Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Prema ministrovim podacima, Mi-nistarstvo i Središnji državni ured temeljem posljednje Vladine odluke sklopili su samo 261 kupoprodajni ugovor. Usaglašeni tekst nove odluke trebao bi stići na dnevni red Vlade, a saborski zastupnici sdss-a očekuju smanjenje cijene otkupa i pojednostavljenje dokumentacije. U toj populaciji najmopri-maca su i bivši nositelji stanarskog prava koji su uspjeli ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje pod diskriminatornim odred-bama, među kojima je i ona da na prostori-ma bivše države ne smiju imati nekretninu u svom vlasništvu. Saborska zastupnica sdss-a Dragana Jeckov navodi da je 9293 bivših nositelja stanarskog prava stambeno

zbrinuto, ali u većim hrvatskim gradovima samo njih 1659.

— U ranijim razdobljima postojala su značaj-nija sredstva u državnom proračunu na pozi-ciji stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava. Nažalost, oko stotinjak zahtjeva je u međuvremenu zatvoreno jer su podnositelji zahtjeva umrli ili su stanovi vraćeni – kaže Jeckov.

Dok se očekuje nova Vladina odluka o mo-gućnostima otkupa stana, pravni ekspert za pitanja stambenog zbrinjavanja iz Projekta građanskih prava Sisak Dragan Milić ističe da brojni bivši nositelji stanarskog prava koji su ostvarili pravo na stambeno zbrinjavanje i dobili stan ostaju bez njega zbog rigoroznih kontrola.

— Imam u rukama najnovije rješenje od 30. oktobra ove godine kojim se Boži Raliću oduzima stan u najmu koji je dobio u Se-svetama. Ljudi koji ostvare stambeno zbri-njavanje i u konačnici dobiju stan od države praktički su osuđeni da moraju vječno biti unutar četiri zida na rubu egzistencije jer po važećim propisima svaki put kad policija dođe u provjeru prebivališta, oni moraju biti u tom stanu – navodi Milić.

Dodaje da je 115 bivših nositelja stanar-skog prava još uvijek bez konkretne adrese izvan područja posebne državne skrbi.

— Većina tih rješenja za ostvareno pravo stambenog zbrinjavanja izdavana je prije 13 godina, kada se kretalo sa zatvaranjem poglavlja o pravosuđu prije ulaska Hrvatske u eu. Naštampali su ta rješenja da pokažu progres, ali ti ljudi, nažalost, ni danas nisu stambeno zbrinuti – kaže Milić i napomi-nje da je bilo raznih varijanti rješenja tog problema.

— Neki od nositelja stanarskog prava koji su ostvarili stambeno zbrinjavanje željeli su da zamijene realizaciju svog statusa za Srbiju ili

Crnu Goru u okviru Regionalnog projekta stambenog zbrinjavanja. No Hrvatska je tu opciju energično odbila sa objašnjenjem da su prava ostvarena za hrvatski nacionalni program stambenog zbrinjavanja. Po tom hrvatskom nacionalnom programu ljudi mogu umrijeti prije nego što ostvare svoje pravo. Sve se svodi na čisto razvlačenje kako bi se stvar završila sama od sebe, odnosno da ti ljudi sami odustanu ili da biološki nestanu

– tvrdi Dragan Milić. ■ Paulina Arbutina

Catering za studente

G otovo mjesec dana traje štrajk radnica, kuharica i po-moćnih radnica, servirki na traci i domara iz zadarskog studentskog restorana, odre-

da zaposlenika Agencije za studentski stan-dard. Štrajkaši na čelu s Novim sindikatom traže, s punim pravom, da se kolektivnim ugovorom, tim posve uobičajenim radnič-kim aktom, u najvažnijem defi nira i utvrdi vrijednost boda. Time bi se odredila i visina plaće, ali i sistematizacija radnih mjesta, kako Upravno vijeće Agencije, čiji je osnivač zadarsko sveučilište, ne bi kao do sada, i bez dogovora sa sindikatom, određivalo plaću radnicama.

Problem radnica dospio je konačno i do saborske govornice, gdje ga je izložila zastu-pnica Radničke fronte Katarina Peović, koja je upozorila da rektorica Sveučilišta u Zadru i ravnateljica Agencije za student-ski standard koriste proračunska sredstva kako bi gušile štrajk, svakodnevno naruču-jući hranu iz cateringa, dok se radnicama ne žele platiti dani provedeni u štrajku. Peović i sindikat pozvali su sveučilišne radnike i zastupnike na solidarnost s radnicima.

Sveučilišni profesor i član rf-a Mate Ka-pović skrenuo nam je pažnju da je pomalo bizarno da rektorica Dijana Vican, umje-sto dogovora s radnicama i sindikatom oko osnovnih radničkih prava, pribjegava po-kušajima da štrajk uguši naručujući hranu preko cateringa.

— Riječ je o još jednoj demonstraciji sile, ka-kve nisu rijetke u nas, a koje se uvijek doga-đaju nad onima koji su u najlošijem položaju. Da je riječ o digitalnim nomadima, a ne o radnicama u menzi, sigurno bi im se izišlo u susret – kaže Kapović.

Osvrnuo se i na ulogu zadarske rektori-ce, koju je interpretirao u okviru njezinog šireg političkog habitusa: poznata je, tvr-di Kapović, još otkako je 2009. bila protiv studentske blokade prilikom borbe za javno fi nancirano obrazovanje, po bliskosti hdz-u i konzervativno-klerikalnim strukturama te po autoritarnu ponašanju na sveučilištu.

— Njezino postavljanje u ovom slučaju samo je kontinuitet takvih političkih opredjelje-nja. Ono što je pozitivno: sada barem u Sa-boru imamo političku opciju koja će uvijek beskompromisno podržati svaku radničku borbu pa i ovu – kaže Kapović.

■ Dragan Grozdanić

Diskriminacija po stanarskom pravu

U očekivanju nove Vladine odluke o prodaji stanova koje koriste najmoprimci

Bivši nositelji stanarskog prava i dalje su oštećeni visokim cijenama otkupa stanova, rigoroznim kontrolama i suvišnom papirologijom

U gradovima je zbrinuto samo 1659 bivših nositelja stanarskog prava (Foto: Kristina Štedul Fabac/pixsell)

Nacifašizam; termin-kovanica koji upućuje na ideološku bli-skost nacizma i fašizma, ma-sovnih desničarskih pokreta i režimâ totalitarnog tipa čiji

počeci sežu do razdoblja Prvog svjetskog rata (fašizam) i netom nakon njega (nacizam). Zajednički su im kult autoriteta Vođe, anti-komunizam, rasizam, srodne ideje o ‘velikoj Italiji’ i pangermanizmu, konzervativni na-zor... No pored vrijednosno-svjetonazorske, važna nam je i socioekonomska dimenzija nacifašizma.

Dobro nam je poznat pakt nacizma i fašiz-ma s evropskim liberalnim kapitalizmom u 1920-im, 1930-im i ranim 1940-im godinama. Pokazalo se da su za poslovno-korporativne i bankarsko-fi nancijske krugove tadašnjeg liberalnog kapitalizma fašizam i nacizam bile puno prihvatljivije ideologije, u uspo-redbi s revolucionarnom ljevicom te epohe u kojoj su prepoznavali prijetnju vlastitim interesima. Neki autori, poput povjesničara Ishaya Lande, smatraju da su pojedine struje unutar liberalizma pokazivale više sklonosti ka politizaciji i mobilizaciji siromašnih di-jelova stanovništva kroz fašizam i nacizam, upravo zbog bojazni pred narastajućom sna-gom političke ljevice s početka 20. stoljeća i straha od artikulacije istinske demokracije društvenih masa koja bi ispostavila zahtje-ve i za klasno pravednijom redistribucijom ostvarenog društvenog bogatstva, a takva je moguća pod okriljem nekog tipa realiziranog demokratskog socijalizma.

Ekonomistička analiza nacifašizma po-kazuje i da su pored proklamiranog antika-pitalizma – upakiranog u rasističku teoriju zavjere o Židovima, ‘njihovim’ bankama i fi rmama – nacizam i fašizam zapravo zao-bilazili i prikrivali, a to i dalje čine u svojim suvremenim verzijama, stvarni sistemski ekonomsko-socijalni antagonizam koji je u središtu kapitalističke režimske strukture: klasnu društvenu nejednakost. Mehanizmi-ma nacionalizma i rasizma uspjeli su masov-no mobilizirati dijelove radništva na način koji je kontraproduktivan njihovim vlasti-tim materijalnim interesima, uz pogrešnu percepciju problema (’drugi nam kradu naša radna mjesta i poslove’). Fašizam i nacizam su, preko radikalnog nacionalizma i suprotno socijalističkoj ideji internacionalizma, uvijek na pozicijama obrane kapitalističke nacio-nalne države i njoj pripadajućih vrijednosti kakve su privatno vlasništvo i korporativna logika profi ta.

U našoj tranziciji – što je, uz neke razlike, i evropski trend – ove se ideologije afi rmiraju kroz revizionističke interpretacije. Tezama da su navodne komunističke i lijevo-liberal-ne ideološke urote neprekidne i sveprisutne, nastoji se relativizirati povijesne užase koje su fašizam i nacizam proizveli, ali i skrenuti fokus s bitnih aspekata tranzicije: privatiza-cijskih i pretvorbenih pljački, socijalno pusto-šećih rezultata deindustrijalizacije, nezapo-slenosti, društvenog razvlaštenja i korupcije.

■ Hajrudin Hromadžić

Nacifašizam

LEKSIKONTRANZICIJE

16 Svijet NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

posebnih pravila u Georgiji održi još jedan krug izbora.

Donald Trump pokrenuo je, međutim, niz sudskih tužbi kojima će pokušati osporiti re-zultate, a iako je njegov očajnički pokušaj da ostane na vlasti u prvim danima nakon izbora izazivao više podsmjeha nego zabrinutosti, glavni državni odvjetnik Bill Barr dao mu je za pravo autoriziravši istragu njegovih navoda prije završetka brojanja glasova, što nije uo-bičajena praksa. Trump je započeo i s nizom smjena najviših dužnosnika u institucijama kao što su Ministarstvo obrane i Nacionalna sigurnosna agencija, a spekulira se i o smje-nama šefova cia-e i fbi-ja, što implicira da će, ako mu osporavanje izbora ne prođe na sudu, pokušati zadržati kontrolu nad onim što se kolokvijalno naziva ‘dubokom državom’.

Na izborima nedavno održani-ma u Sjedinjenim Državama napokon je svrgnut Donald Trump, predsjednik kojega su mnogi u Americi i izvan

nje nazivali ‘aberacijom’ pa stoga jedva do-čekali da ga se riješe i vrate u stanje koje se obično naziva normalnim. Uz rekordnu izlaznost od 66,5 posto ili 160 milijuna bi-rača, demokratski protukandidati Joe Bi-den i Kamala Harris dobili su rekordnih 50,6 posto ili 76 milijuna glasova, a time i većinu elektora potrebnih za prolazak na izborima. Demokratska stranka zadržala je većinu u Zastupničkom domu, ali s manje zastupnika nego što ih je imala u prijaš-njem sazivu, dok će novi sastav Senata biti poznat tek u siječnju, nakon što se zbog

Nakon predsjedničkih izbora u sad-u na kojima je pobijedio demokratski kandidat

piše Tena Erceg

nog poretka u okviru nato saveza, sa svime što taj poredak podrazumijeva.

Biden je, drugim riječima, političar ekstre-mnog centra od kojega se očekuje da očuva status quo koji ugrožavaju dva navodno jed-nako opasna populizma, desni koji je utjelo-vio i na višu razinu uzdignuo Donald Trump, i onaj lijevi koji je predstavljao njegov de-mokratski protukandidat Bernie Sanders.

Za razliku od Bidena koji nije ni skrivao da mu se predizborni program ne svodi na puno više od micanja Trumpa, Sanders je bio kandidat čiji je program ciljao na razgradnju postojećih struktura moći. Zbog toga ga je taj isti establišment izbacio iz igre i na njegovo mjesto doveo čovjeka koji, kako u Guardia-nu piše Janis Varufakis, neće propitivati okolnosti koje su dovele do ekonomske krize 2008. i posljedičnog rasta nejednakosti, od kojih je profitirao upravo Donald Trump. Što-više, kako u magazinu Current Affairs piše Nathan J. Robinson, demokratski establiš-ment više je energije potrošio na demonizi-ranje Sandersa prokazujući ga kao ‘neelekta-bilnog’ zbog toga što je socijalist, nego protiv samoga Trumpa, unatoč tome što je Sanders imao impresivnu organizacijsku strukturu, program za borbu protiv materijalnih uzroka problema većine stanovništva i dobar rejting među pripadnicima rasnih manjina, naročito Latinoamerikancima, demografskoj skupini koja je na ovim izborima zabilježila najveći porast izlaznosti (s 12,6 milijuna 2016. na 20,6 milijuna).

Nekoliko dana nakon izbora Alexandria Ocasio-Cortez, najistaknutija predstavni-ca progresivnog krila Demokratske stranke, dala je intervju u kojemu je upozorila da bi stranka mogla izgubiti međuizbore koji će se održati za dvije godine ukoliko vodstvo odustane od progresivnih ciljeva. Ocasio-Cortez ovime je označila kraj moratorija na sukobe između vodstva stranke i lijevog krila koji je uspostavljen kako bi se pobije-dilo Trumpa, te ocijenila izrazito opasnom činjenicu da neki vodeći demokrati izborni uspjeh pripisuju Johnu Kasichu, bivšem republikanskom guverneru Ohija koji je u kampanji podržavao Bidena. Isti ti vodeći demokrati, okupljeni u korporativnom krilu stranke, smatraju da su antirasistički prote-sti Black Lives Matter i inzistiranje na eko-nomskom programu koji bi se temeljio na Novom zelenom dogovoru doveli do toga da su demokrati izgubili mjesta u Kongresu. Po njima, stranka bi se u sljedeća dva mjeseca trebala okrenuti Trumpovim biračima kako bi pobijedila na izborima u Georgiji, dobila većinu u Senatu i tako bila u prilici provoditi program bez zakonodavnih sabotaža repu-blikanaca.

Ocasio-Cortez i još tri progresivne zastu-pnice zaslužne su za to što je Biden pobijedio u njihovom državama, prije svega time što su neumorno radile u aktivističkim kam-panjama na terenu, zagovarajući progresiv-ne politike za koje su i istraživanja javnog

Ako za Bidena i Harris unatoč Trumpovom pokušaju puča sve pođe prema planu, oni bi u siječnju trebali postati novi predsjednik i potpredsjednica države, nakon čega bi se stvari za Ameriku i za ostatak svijeta trebale nastaviti prema formuli business as usual. No što točno sačinjava tu normalnost za kojom su tijekom četiri godine Trumpovog mahni-tanja žudili milijuni zgroženih i šokiranih ljudi u Americi i izvan nje, tema je o kojoj raspravljaju svi koji dišu lijevo od izabranih dužnosnika.

Joe Biden percipira se kao oličenje upra-vo te normalnosti kojoj se ljudi žele vratiti, obiteljski čovjek koji već desetljećima živi od senatorske plaće i redovito prijavljuje porez, za razliku od nekretninskog tajkuna Trumpa opterećenog istragama za financij-ske malverzacije. Za razliku od Trumpovog agresivnog etnonacionalizma i fašistoid-nog populizma kojima je mrcvario žene i pripadnike manjina, te frontalnih napada na institucije liberalne demokracije kojima je ohrabrivao slične desne populiste diljem svijeta, od Bidena se očekuje da u politiku vrati dijalog, uvažavanje i međunarodnu su-radnju. Obrise svojih politika on je već dao osnivanjem radne skupine za borbu protiv epidemije Covida−19 i najavom mjera koje se tiču povećanja minimalne plaće i bolje dostupnosti zdravstvene zaštite i obrazova-nja, a na globalnom planu povratka sad-a u Svjetsku zdravstvenu organizaciju i Pariški klimatski sporazum, te revitalizaciju global-

Povratak u formalno normalnoZa razliku od Trumpovog agresivnog etnonacionalizma i fašistoidnog populizma, od novog američkog predsjednika Joea Bidena se očekuje da u politiku vrati dijalog, uvažavanje i međunarodnu suradnju. Međutim, Bidenovi kritičari upozoravaju da će trampizam opstati i nakon Trumpa ukoliko demokrati nastave iste probleme rješavati s više istih politika

Tužbama će pokušati osporiti rezultate – Donald Trump (Foto: Carlos Baria/Reuters/pixsell)

Poruka za Trumpa s nju-jorških ulica (Foto: smxrf/

pa Images/pixsell)

proustaških grupacija. Postoje pomaci u pristupu prema žrtvama Srba u Domovin-skom ratu i komemoracijama. Međutim, ustaški pozdrav se i dalje tolerira na držav-nim komemoracijama – rekao je Kraus i uputio apel premijeru Andreju Plenko-viću i njegovoj vladi.

— Imate jedinstvenu priliku donijeti zakon o zabrani upotrebe simbola ndh kojim bi se prekinulo izjednačavanje žrtava fašizma i antifašizma, definirala ndh i tko su bile žrtve Jasenovca, Jadovna i 50 drugih logora. To ste dužni prema Ustavu rh, pogotovo što tvrdite da ste moderna stranka desnice koja se riješila filoustaša. Nakon nekoliko godina odvojenih komemoracija pružio sam ruku da zajedno odemo odati počast svim žrtvama Jasenovca i ako ste zaista uvjereni da ndh treba staviti u ropotar-nicu povijesti, predložite predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću da inicira sjednicu kako bi se donio zakon. Ako takav zahtjev bude izglasan, skinut ćete ljagu koju Hrvatska nezasluženo nosi 30 godina. Moja ruka je ispružena i čeka vašu – poru-čio je Kraus Plenkoviću.

Vesna Teršelič, voditeljica Docu-mente – Centra za suočavanje s prošlošću, istaknula je šutnju institucija o obilježa-vanju zločina ustaškog režima u javnom prostoru, naglašavajući da je usprkos tome zadnjih mjeseci vidljiv pomak u pozitiv-nom smjeru. Naglasila je bitne pomake u obrazovanju, od novog kurikuluma u ko-jem je holokaustu i stradanjima posvećeno

NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.KRONIKA

Iako se situacija oko revizionizma i govora mržnje u Hrvatskoj polako poboljšava, pojedinci i društvo u cje-lini i dalje se moraju boriti za njihovo suzbijanje, kvalitetnije obrazovanje

mladih generacija i izmjenu zakona kojim neće biti tolerirani ustaško-nacističke oznake i pozdravi, zaključili su učesnici međunarodne konferencije ‘Novi pristupi nasljeđu holokausta i obrazovanju o holo-kaustu’, održane 9. novembra u Zagrebu povodom Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma te obilježavanja 82. obljetnice Kristalne noći. Stavove učesnika, prosvjetnih radnika, čelnih ljudi nevladinih organizacija, predstavnika vlasti i naroda

žrtava najbolje je ocrtao predsjednik Židov-ske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina rh Ognjen Kraus.

— Kristalna noć 1938. ne smije se nikad zaboraviti kao čin nacističkog barbarstva

– rekao je Kraus i podsjetio da je u pogro-mu 1938. stradalo 1.300 ljudi, spaljeno je 1.400 sinagoga i sjedišta židovskih općina, a 30.000 Židova odvedeno je u koncentra-cione logore i tamo pobijeno.

— U Njemačkoj je danas zakonski zabranje-na upotreba nacističkih simbola, negira-nje logora i izjednačavanje sila Osovine i antifašista. U Hrvatskoj nije tako, iako se situacija ponešto promijenila, jer se hdz u koaliciji s manjinama riješio desnice i

više prostora i važit će od naredne školske godine, preko najave novih udžbenika iz povijesti pa do davanja sredstava školama za terensku nastavu u Jasenovcu.

— Događaji od prije 70 godina imaju utjecaja na zbivanja u Evropi i svijetu – rekao je američki ambasador Robert Kohorst i naglasio potrebu komemoriranja žrtava na-cizma i ustaša, ali i podsjetio da je ambasada sad-a partner u obrazovanju prosvjetnih radnika o holokaustu. Predavači u osnov-nim i srednjim školama govorili su o izazo-vima podučavanja, jer im je za ovakve teme ostavljeno tek nekoliko školskih sati. Na-glasili su da se revizionističkim narativima stvara pritisak na njih, jer se i dalje dopušta-ju u školama, a potenciraju ih i neki roditelji. Nastavnik Miljenko Hajdarović naglasio je da će od naredne školske godine holo-kaust, koji je do sada spominjan na jednoj stranici, biti obavezna tema, a pohvalio je i odluku o omogućavanju odlaska učenika u Jasenovac. Tamara Janković, koja predaje u dvije osnovne škole, smatra da brojni učitelji propuštaju lekcije o holokaustu, jer smatraju da su djeca za njih premalena.

— Novi kurikulum i udžbenici prilika su za poticanja vlastitog kreativnog mišljenja. Nužno je koristiti lokalne primjere kako djeca ne bi smatrala da se lekcija odnosi na nekog drugog – istaknula je.

Neven Budak s Filozofskog fakulte-ta u Zagrebu, predstavio je priručnik o antijudaizmu i antisemitizmu objavljen na inicijativu Shoah akademije, koja razvija programe prilagođene učenicima osnovnih i srednjih škola te studentima, kreirajući posebne seminare namijenjene djelatnicima u školstvu.

— Srpsko narodno vijeće brani dio kulture sjećanja, koliko god bio usamljen u tome. Ako mjesto sjećanja nije mjesto nade, onda je nešto krivo u društvu – kazala je Aneta Vladimirov, zamjenica predsjednika snv-a i podsjetila da u Gospiću školska godina počinje slavljenjem operacije u Medačkom džepu 1993. u kojoj je pobijen velik broj civila, Memorijalni centar Domovinskog rata dobiva osam puta veći iznos sredstava od države nego jusp Jasenovac, a u reviziju se uključuje i Katolička crkva čiji biskup u Glini posvećuje spomenik u počast, kako tvrdi, ‘30.000 pripadnika Wehrmachta i drugih vojski koje su stradale u ovom kraju’.

Stav je snv-a da svako mjesto zločina treba učiniti mjestom sjećanja i mjestom učenja, u čemu surađuju i s Arhivom Srba u Hrvatskoj. Vladimirov je spomenula primje-re kao što su antifašistički kamp za mlade u Srbu, suradnju s Inicijativom mladih za ljudska prava, studijsko putovanje u Staru Gradišku, komemoracije na mjestu dječjeg logora u Sisku ili posjete nekadašnje djece logoraša Mirogoju, gdje je masovna grobni-ca u kojoj su njihovi nesretni vršnjaci.

Učesnici iz okolnih zemalja složili su se da se tema holokausta politizira i u njihovim društvima, zbog čega su dužni suprotstaviti se manipulacijama u javnom prostoru i poticati kritičko razmišljanje učenika, dok su predstavnici hrvatskih institucija pobrojali pozitivne pomake u svojim domenama.

Na godišnjicu Kristalne noći, kod fon-tane na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, u organizaciji Antifašističke lige zapaljene su svijeće žrtvama genocida nad Židovima, Srbima i Romima.

■ Nenad Jovanović

Protiv revizionizma – zakonom i obrazovanjemDok je u Njemačkoj zakonski zabranjeno izjednačavanje sila Osovine i antifašista, u Hrvatskoj se ustaški pozdrav i dalje tole­rira, rekao je Ognjen Kraus u Zagrebu

I ove godine zapaljene su svijeće za žrtve genocida (Foto: Josip Regović/pixsell)

С купљање потписа за Европску иницијативу грађана за националне ре-гије чији је циљ повећање једнакости у еу, првобитно

предвиђено до 7. новембра, продужава се за још три мјесеца у земљама еу, али не и у Хрватској. Разлог је чињеница да је Српско народно вијеће прикупило 14.199 потписа, што је готово двоструко више од 8.250, колики је био минимум за Хрватску.

Интерес за скупљање потписа за ‘Ко-хезијску политику за једнакост регија и одрживост регионалних култура’, којом би се регијама пружила могућност из-равног приступа фондовима еу, више је него јасан. Изравну корист могао би имати добар дио од готово 200.000 Срба, колико их има у Хрватској, а који живе махом на подручјима којима је потребна брига државе због привред-ног заостајања и ратног насљеђа.

Подручја у којима мањине чине већину или значајан број становника, не само у Хрватској, него и у другим земљама Уније, такођер заостају. Ини-цијативу су покренули Секељи, мађар-ска национална мањина у Румуњској, али су и у осталим еу земљама носиоци били углавном из редова мађарске националне мањине.

— У Хрватској је комплетну иниција-тиву изнијело Српско народно вијеће у координацији са својим вијећима. Наравно, уз свесрдан позив припадни-цима осталих мањина да се прикључе

– рекла је координаторица петиције Емина Ђурашевић из снв-а. Потпи-си су прикупљани путем папирнатих образаца, што се по искуству показало најефикаснијим, али су на крају сви потписи унесени кроз он-лине систем.

— Имали смо укупно 130 активиста на територију државе. Највише потписа, око 6.000, прикупљено је у Вуковар-

Праведнији развој регијаАктивисти Српског на­родног вијећа прикупили су 14.199 потписа за развој регија у којима мањине чине већину

Екскомуникација па екстерминацијаУсташе нису оклијевали с геноцидом над Жидовима, рекао је Иво Голдштајн

Српско народно вијеће успјешно провело европску мањинску акцију

Винце Лорант, предсједник фуен-а (Фејсбук/фуен)

Иво Голдстеин (Фото: Даворин Вишњић/PIXSELL)

ско-сријемској жупанији, слиједе Сисачко-мославачка жупанија са 1.750 те Осјечко-барањска и Личко-сењска с око 1.000 потписа. снв захваљује свим својим вијећима, активистима и пот-писницима на изванредној сурадњи и успјешној реализацији – рекла је Ђурашевић.

На разини еу прикупљено је готово 1,1 милијун потписа, што је било довољно за прелазак прага од потреб-них милијун потписника. Од седам потребних земаља само их је пет ис-пунило минимум – Румуњска, Литва, Словачка, Хрватска и Мађарска, у којој је скупљено преко 700.000 потписа. Како Шпањолска и Шведска имају преко 50 посто потребних потписа, а с обзиром да је акција проведена у окол-ностима протуепидемиолошких мјера, Комисија еу одлучила је продужити рок до фебруара 2021. године.

Што се тиче процедуре, ако се до фебруара 2021. године прикупи потребан број потписа, лопта се сели у Брисел, односно у Комисију и Парла-мент еу који је дужан расправљати о том питању, али се измјена постојећих закона не догађа аутоматски. Прије двије године Федерална унија нацио-налних мањина (фуен) покренула је иницијативу у циљу допуњавања и побољшавања европских закона који регулирају права националних мањи-на у земљама еу. О иницијативи у којој је скупљено 1,2 милијуна потписа, значајно више од потребних милион, прво јавно саслушање у Европском парламенту одржано је 15. октобра ове године.

Успјехом актуалне акције задовољан је и Винце Лорант, предсједник фуен-а, који је захвалио свим учес-ницима акције, предсједнику снв-а Милораду Пуповцу и генералном секретару Саши Милошевићу. При-купљање потписа се наставља.

■ Н. Ј.

У организацији Центра за промицање толеранције и очување сјећања на холока-уст а поводом Међународ-ног дана борбе против холо-

кауста и фашизма, одржан је семинар ‘Антисемитизам, холокауст, страдања – прошлост у садашњости’ .

Професор и новинар Инослав Беш-кер говорио је о готово двомиленијској хисторији прогона Жидова, заснованој на двојбеним изворима из Библије и подсјетио на високе постотке страдања Жидова, Рома и Срба у ндх, док је Горан Хутинец, доцент на Филозоф-ском факултету у Загребу говорио о антисемитским покретима у Европи у 20. вијеку и данас. Гордана Виловић, професорица на Факултету политичких

знаности у Загребу, позабавила се медијима који лавирају између про-

фесионалног и етичког новинарства и кривотворења те говора мржње.

— Нажалост, факултети не одгајају младе људе већ их образују. Дјеца се одгајају у школи, на улици и медијима. Зато је питање како их спријечити да дођу на Томпсонов концерт само зато што је то разглашено – рекла је Виловић.

По ријечима професора повијести с Филозофског факултета иве голдштај-на, на подручју Хрватске и БиХ стра-дало је између 75 и 80 посто чланова жидовске заједнице. Усташки је покрет био антијугославенски и антисрпски, прво против Срба као представника власти, потом као Срба као колективи-тета који је пристао уз Југославију. С

приближавањем нацистима, преузима-не су антижидовске и расистичке тезе.

— ндх је била мрачно и трагично раз-добље за Жидове, Србе и Роме, те за све оне који су имали другачија мишљења. Мјере су доношене прво против Срба, а онда против Жидова и Рома који су за разлику од Жидова и Срба били на мар-гини интереса, а о њиховом страдању се није говорило до прије 15 година, казао је Голдштајн и нагласио да су мјере про-тив Жидова биле унапријед планиране

– екскомуникација, концентрација па екстерминација.

По његовим ријечима, усташе нису оклијевали с геноцидом над Жидовима и није било притисака из Њемачке као што се тврди. Голему већину одвели су у логоре и побили до аугуста 1942. кад су кренуле депортације у Аушвиц. Почело је с расним законима, исељењи-ма из станова у бољим квартовима па с јагмом за њиховом имовином, да би завршило с мрежом логора.

— Нема простора за било какву рела-тивизацију злочиначког карактера, а ако нетко жели штитити Хрвате, треба рећи да су образ сачували партизани, испрва комунисти и Срби, а онда и све више Хрвата. Плима усташоносталгије не значи да се промијенила повијест; то говори о онима који промовирају лажљиве тезе и говори о болести Хрват-ске данас, али и болести других држава у регији – закључио је Голдштајн.

■ Н. Ј.

Семинар ‘Антисемитизам, холокауст, страдања – прошлост у садашњости’2 KRONIKA

Novosti #1091, petak, 13. studenoga 2020.

Даница Кљајић, предсједница карловачког вснм-а

није реално очекивати да барем она дочека организирану обнову, односно ону по тзв. моделу Е, кад већ није могла у обновљеном дому бар неко вријеме уживати са својим супругом. Сви такви случајеви, наравно, утјечу на број наших повратника, чему засигурно придоноси и врло лоше стање инфраструктуре на подручјима у којима чинимо већину. У самом Карловцу највећи проблем имамо с откупом станова, који је ради високих, тржишних цијена стамбених квадрата онемогућен и поред свих силних ‘попус-та’, поготову ако је ријеч о умировљени-цима са скромним, махом минималним пензијама. Ту би под хитно требало реагирати, како би и ти људи имали могућност коначно откупити станове под истим увјетима као и они који су то учинили тијеком рата или у пораћу. Да потцртам цијелу причу, четворни метар стана у Вуковару откупљује се за свега стотињак еура, а у Карловцу за пет или шест стотина.

Колико припадници заједнице кори-сте бесплатну правну помоћ која им се пружа преко наших вијећа?Служба за бесплатну правну помоћ свакодневно ради унаточ пандемији ко-ронавируса: настојимо помоћи људима, колико је могуће, да остваре своја права од имовинских до социјалних и статус-них, а посебице она зајамчена Уставом.

Како вснм планира обиљежити свој дан и Светог Николу, славу Вијећа?С обзиром на то да лани нисмо славили, ове ћемо године то учинити заједно са Српском православном црквом – али уз ограничења која прописују епиде-миолошке службе, односно стожери Цивилне заштите. Већ довршавамо све договоре, а на прославу планирамо поз-вати представнике Града и Жупаније.

Што, с обзиром на садашњу ситуацију, планирате?Планирамо бити још активнији у промоцији и остваривању наших права, посебице у домени културног и ет-ничког идентитета. Надаље, кроз своје ћемо одборе радити на јачању права на запошљавање те пружати правну и сваку другу помоћ у сурадњи с другим институцијама заједнице, како у Кар-ловцу, тако и шире. Наравно, у оној мје-ри у којој нам то омогуће ограничења везана уз пандемију болести Цовид−19.

■М. Цимеша

Вијеће српске националне мањине у Карловцу ускоро ће – 19. децембра – про-славити свој дан и славу: колико у овом часу српска

заједница тога града има припадника?Тешко је то са сигурношћу рећи, али ми-слим да стање није добро, на што указују опћи трендови везани уз број станов-ника Карловца. Оних српске национал-ности било је 2001. готово 5.100, што је износило 8,5 посто од укупно 60.000 Карловчана и Карловчанки; већ 2011. било нас је мање, 4.500, односно осам посто на 56.000 становника. Успоредимо ли то с 1991., када смо чинили готово 25 посто или 18.000 од свеукупно 74.000 људи, јасно је да је наш број драстично смањен. За очекивати је да ће тај нега-тиван тренд бити присутан и у априлу сљедеће године, након новог пописа ста-новништва, можда чак и у већем омјеру.

Како, осим тог негативног тренда, оцјењујете тренутачни положај кар-ловачке заједнице?Што се запошљавања тиче – а то је за све нас изнимно важно питање, положај наше заједнице овдје није уопће по-бољшан или се то није догодило у већој мјери: још увијек нас је недовољно у др-жавним тијелима и јавним подузећима, а у некима нас уопће нема. Поред тога, са стамбеним се збрињавањем споро напредује, па сваке године то своје право остварује тек незнатан број наших по-вратника. И обнову се чека предуго те је многи корисници уопће немају прилику доживјети. Посљедњи такав случај за-биљежили смо у селу Спаредњаку, гдје је човјек имао право на грађевински мате-ријал за поправак, обнову или изградњу обитељске куће, али га није дочекао: умро је прије неголи му је достављен, па је његова супруга и даље приморана живјети у туђој кући, оној у селу Загорје. Она као стопостотни инвалид не може сама организирати обнову, а како је уза све ријеч и о жени озбиљних година,

Помажемо људимаСлужба за бесплатну правну помоћ свакоднев­но ради унаточ панде­мији коронавируса

Книнска болница је од животног значаја

На тему Приједлога измјена и допуна Државног про-рачуна за 2020. годину и пројекција за 2021. и 2022., у четвртак 5. новембра,

говорила је сдсс-ова саборска заступни-ца Ања Шимпрага која је изјавила да ће Клуб ове странке подржати ребаланс. Утврдила је да пројекције из септембра, на којима се темељи ребаланс, приказ-ују бољу приходовну страну прорачуна него што су била првотна очекивања након избијања пандемијске кризе.

— Ребалансом се предвиђају приходи од 147,2 милијарде куна и расходи од 157,7 милијарди куна, као и повратак прора-чунског дефицита на одрживу разину од 2,9 посто бруто друштвеног произ-вода. Дефицит у прорачуну јесте 29,5 милијарди куна односно 8 посто бдп-а. У односу на 2019. укупни планирани приходи од пореза и доприноса у 2020. мањи су за 12,2 милијарде куна. Укупни планирани расходи у 2020. финанцира-ни из свих извора, већи су за 16 ми-лијарди куна у односу на 2019. односно за 11,5 посто – изнијела је Шимпрага.

Истакнула је да додатно повећање обавеза у здравству указује колико треба ојачати здравствени сустав. Рекла је да сваки грађанин мора имати адек-ватну здравствену скрб како у Загребу, тако и у Книну, према којем гравитира највећи дио залеђа Шибенско-книнске жупаније, откуда заступница и долази.

— Болнице попут книнске спомињем на трагу негативних расправа и мишљења како на малом простору имамо велику концентрацију нерационално распо-ређених болничких капацитета што доводи до великих трошкова. Али с овим се грађани Книна, околице и свих других крајева који се налазе у сличној ситуацији засигурно не би могли сло-жити. Сви знамо колико нама болнице заправо значе, а значе нам живот – ре-кла је Шимпрага.

Овог тједна, Шимпрага је посветила говор у Сабору свијести о људима који болују од тешких болести у епидемији коронавируса. Шимпрагиној суграђан-ки, 25-годишњој докторици денталне медицине, дијагностициран је глиоб-ластом, најагресивнији облик тумора на мозгу. Будући да лијечење ове боле-сти захтијева висока средства, Шим-прага је са саборске говорнице позвала све да се укључе у донације за лијечење младе докторице у Турској.

— Као друштво можемо и морамо дјеловати. Посљедице ове епидемије

су вишеструке. Превентивни прегледи већим дијелом стали су због затварања, напредовање болести рака откриват ће се у каснијој фази, како каже струка. Остаје нам вјера у добре људе ма како се звали, ма којем се Богу молили, та вјера мијења свијет и мијења животе набоље. У сјени короне остаје забо-рављен човјек – закључила је Ања Шимпрага.

Криза је уздрмала опћине

Ања Шимпрага такођер је устврдила да су негативне посљедице кризе осјети-ле јединице локалне и подручне самоуправе што

је исказано у мањку прихода пореза на доходак у износу од 2,7 милијарди куна.

Опћине на потпомогнутим подручји-ма имају смањење прихода од пореза на доходак од 10, па чак и до 25 посто, рекла је сдсс-ова заступница и оције-нила да је то пуно у односу на њихова прорачунска средства. Предложила је повећање кроз компензацијске мјере јединицама локалне и подручне самоу-праве, како би у коначници и смањење стопа пореза на доходак за саме опћине,

градове и жупаније протекло без зна-чајнијих губитака од прихода у њихо-вим прорачунима.

Шимпрага се осврнула на средства која је Влада почела издвајати за програм за финанцирање пројеката локалне инфраструктуре, руралног раз-воја те потицања подузетништва и обрта на подручјима која су трајно насељена припадницима националних мањина. сдсс очекује да се средства повећају како би се на тим подручјима створиле претпоставке за убрзанији опоравак, али исто тако и за повратак. Подсјетила је на електрификацију повратничких крајева. Радови се изводе у Лици на подручју Доњег Лапца, Мишљеновића и Буше-вића, Госпића, Дивосела, Ведрог Поља, Горњег Карина и Ајдеровца код Срба док се у мјестима Сисачко-мославачке жупа-није припрема техничка документација и очекује се почетак радова. Кад су у питању водоводи и цесте на потпомог-нутим подручјима, Шимпрага сматра да изванпрорачунски корисници, у првом реду Хрватске воде и Хрватске цесте, требају појачати средства за израду пројектне документације те реконструк-цију изградње.

■ Ања Кожул

МАЊИНСКИ ЗАСТУПНИК

Развој инфраструктуре је све неизвјеснији због кризе (Фото: Кристина Штедул Фабац /pixsell)

3 KRONIKANovosti #1091, petak, 13. studenoga 2020.

Slatka ili ljuta, ratarska je kultura othranila mnoge generacije

Jugoslavije. Posebno uspješni povrtlari bili su seljaci iz Majkovca, uglavnom ljudi srpske nacionalnosti: toliko su bili dobri da je njihova paradajz-paprika pod imenom majkovačka prepoznavana po kvaliteti di-ljem zemlje. Danas 84-godišnji Pero Babić prisjeća se tog sretnog doba u kojem je samo radi svoje paprike bio ‘netko i nešto’ i kada se moglo dobro živjeti od svoga rada. Ali i tada je, priznaje nam, bilo teško pokrenuti posao, baš kao što je i svaki početak za veći-nu nepoznat i težak.

Generacije poljoprivredni-ka danas se mogu samo s nostalgijom prisjećati zlatnih osamdesetih, sedamdesetih i šezdesetih godina prošlog

stoljeća, kada su brojne ratarske kulture uspješno hranile cijele porodice, ali i školo-vale djecu te bile generatori razvoja mnogih sela. U virovitičkom su kraju to mahom bile povrtne kulture, a među njima je pred-njačila paprika, čija je proizvodnja ovdje dosezala i po 20 posto ukupnog uroda cijele

Zlatni dani majkovačkih paprikaPero Babić (84) prisjeća se nadaleko pozna­tih paprika koje je u virovitičkom kraju uz­gajao sa suprugom Stanom. Od rada svojih ruku tada su odlično živjele brojne porodi­ce poljoprivrednika, a njihovo povrće je bilo na glasu diljem Jugoslavije

— Da ti pravo kažem, bio sam muzikant, ne baš voljan za posao na zemlji. Dvadeset sam godina svirao violinu po okolnim selima, na zabavama i na svadbama: u sa-stavu je bilo Hrvata, Mađara i Srba, pa smo svirali sve, hrvatske, mađarske i srpske pjesme. To sam baš volio, iako mi je ćaća stalno govorio da batalim tu violinu i da je vrijeme da se primim kakvog ozbiljnijeg posla. Tako mi je jednog dana kazao: ‘Evo ti jutro zemlje, pa kud znaš, široko ti bilo polje!’. Dao mi je i jednu junicu da imamo

mlijeka, i onda sam prestao svirati te sa suprugom Stanom započeo novo životno poglavlje. Uzgajali smo piliće i patke, pa ih vozili prodavati na zagrebački Dolac. A moja je žena ispočetka bila toliko uporna i vrijedna da je na dva paket sica muškog bicikla, prednjem i stražnjem, prevozila robu do dvadesetak kilometara udaljene tržnice u Virovitici. Tamo bi onda kupila nešto hrane koju nismo sami proizvodili, a kad bismo je pojeli, ne bi nam opet ostalo ništa – kaže nam Pero.

N o kad su mu upućeniji rekli da se na paprici može obr-nuti ‘dobar dinar’, odlučio je po onom ćaćinom jutru pobacati sjeme, pa je ubrzo

krenulo nabolje. Došla bila i tzv. komasa-cija pa mu zemljište povećali za još jedno jutro, a neke je oranice sam kupio, da bi se naposlijetku njegovi nasadi paprike raširili na puna tri jutra.

— Nekom srećom, rađala je odlično; štoviše, bilo je to čudo jedno, s obzirom na to da nismo upotrebljavali nikakvu zaštitu i da je sve bilo prirodno. Počeli su se za nas zanimati i stručnjaci, pa je tako jedan inženjer Čeh osobno nadgledao naša polja paprike i s njih uzimao sjeme. Zemlja je ovdje stvarno odlična, može durati i kišu i sušu. Ako je zemlja dobra, dobro je i ono što na njoj posadiš – tvrdi naš sugovornik.

Valjalo je svu tu papriku dopremiti do kupaca, pa je stoga kupio stari kombi s kojim je prvo otišao pravo u Zagreb. Ondje mu rekoše da bi tako kvalitetnu robu mogao dobro utržiti u Sloveniji, pa bi potegnuo i do Maribora. Prodaja je bila dobra, kupovali su Perinu papriku i Austrijanci, no najbolje je surađivao s jednim nakupcem Albancem. Imao je u slovenskom gradu i svoju vlastitu vagu da može prodavati na vreće, no radi nje mu je na vaganje dolazila konkurencija, što ga je ometalo u poslu, pa bi drugim trgovcima znao reći da se posluže državnom. To bi nekima zasmetalo, kao što je zasmetalo nekog Iliju koji mu se prijeteći unio u lice govoreći mu da se pravi važan pred njim

koji može kupiti čak i avion. ‘Ma kupi ti sebi vagu, što će ti avion’, odbrusio mu je Pero, pa već sutradan preselio tezgu u Gornju Radgonu.

No tamo je prodaja slabije išla, pa je oti-šao u Mursku Sobotu te ondje naletio na konkurenciju nesklonu drugim proizvođa-čima i trgovcima.

— Ja odonud nisam htio da idem. Imao sam paprike za jesti, hljeba bih si kupio, pa nisam htio nikamo ni makac. A oni kudili moju papriku da je ljuta, tužakali me mi-

Muzikant u poljo privredi

– Pero Babić

Mnogi su nas kupci u Sloveniji i zavo-ljeli, sprijatelji bi se s nama pa bi nam ustupali sta-nove da u njima prenoćimo kad bismo došli u grad a oni bili negdje na vikendu ili na moru

4 KRONIKANovosti #1091, petak, 13. studenoga 2020.

Humanitarna akcija Grada Vrbovskog u Dalmaciji

liciji da im prijetim, a ja se samo borio za svoje pravo da prodajem. Istina je, bili su krupniji i jači od mene, no kazao sam im da ću ih s srediti čujem li još jednom da mi kude papriku. Ne znam zašto, ali tad su me ozbiljno shvatili – kaže Pero kroz smijeh.

- Bili su, jednostavno, loši prodavači i obični prevaranti, što su kupci brzo shvatili, pa nama omogućili da kvalitetom osvojimo veće tržište. Mnogi su nas kupci i zavoljeli, sprijatelji bi se s nama do mjere da bi nam ustupali stanove da u njima prenoćimo kad bismo došli u grad a oni bili negdje na vikendu ili na moru – tumači nam razloge svog uspjeha u Sloveniji.

Tempo Babićevih bio je ubitačan: papriku bi brali ponedjeljkom pa bi noć do utorka proveli na putu, da svježa dočeka prve ranoranioce. Na tržnici bi bili dok sve ne prodaju, a onda u četvrtak opet berba, da imaju štogod u subotu i nedjelju ponuditi kupcima. Pored paprike, sadili su i kukuruz koji su prodavali po Bosanskom Novom, Bihaću i Prijedoru, ali i kupus koji su plasirali po Našicama i Kutini.

- Gdje god bismo došli, prvi bismo svoju robu, onako kvalitetnu i čistu, prodali. To je pridonijelo našem širenju, pa smo uskoro imali dva traktora i dvadeset jutara zemlje. U Somboru sam nabavio kamion za koji sam dao para koliko za četiri ‘fergu-sona’, no još mislim da je to bila dobra in-vesticija. Jer da nisam imao čime prevoziti ono što bih proizveo, sav bi mi trud bio za džaba – tumači nam svoju poslovnu logiku.

Nažalost, dođoše nesretne devedesete, kad se naglo urušio dotadašnji sustav. Rat je zatvorio granice, veliko tržište je nestalo, a kupovna moć ljudi padala, pa je poljopri-vreda brzo postala neisplativa. Majkovcu, selu sa stopostotnim srpskim stanov-ništvom ime je naprasno promijenjeno u Žlebine, a čuvena majkovačka paprika iznebuha postade virovitičkom, jer eto, ni Srba u tom mjestu više nema kao nekoć, prije nego što će doći turobna vremena u kojima će mnogi ‘ispariti’ bez traga, drugi pod pritiskom zamjenjivati svoje kuće za one u susjednim državama, a treći, malo-brojni, ostajati poput Pere u svom selu.

— Bilo je svakojakih pritisaka i prijetnji. Dolazile bi pijane budale iz susjednog sela u kojem žive Mađari i pucale po kućama, ali našu porodicu nitko nije dirao. Bilo je teško živjeti u vremenima kad nisi znao što nekome može pasti na pamet. Dolazili su i nama neki ljudi, Hrvati iz Vojvodine, ali nismo željeli mijenjati kuće. Nismo odavde htjeli nikamo, iako su ponude bile takve da bi glava zaboljela. Ni moj sin jedinac nije htio čuti za odlazak: bolje da tu propadne-mo, govorio je, nego da tamo ništa nemamo. Nažalost, dobio je šećer, valjda od stresa, a nije htio doktoru, pa je umro prije tri godine, u svojoj 54-oj. Tek smo tada žena i ja konačno kapitulirali i propali – priča nekad uspješni poljoprivrednik, čija se mje-sečna primanja zajedno sa supruginim ne približavaju iznosu od tri tisuće kuna. Na to se ne žale, navikli su živjeti skromno i kad se imalo puno, puno više. Kaže jedino da ga brine ovolika nepravda u društvu. Zabrinut je radi onoga što čeka njegovu unučad i pra-unučad te sve ljude u Hrvatskoj, bez obzira na nacionalnost i vjeru.

— Jedan je na televiziji rekao da ima četiri stotine hektara zemlje, ali nije objasnio odakle mu toliko, kako je to zaradio. Nekolicina njih ima toliko puno, a drugi nemaju ništa, pa ni priliku da rade. Onda odu za Njemačku, Austriji ili Irsku ili se propiju pred prvim dućanom i postanu seoski nevaljalci – sažima Pero Babić bolne točke hrvatske poljoprivrede, razvoja i svakodnevnice.

■ Goran Gazdek

Град Врбовско је ове године покренуо пројект пољопривредне производње крумпира потакнут неизвјесношћу везаном уз производњу довољних количина хране у вријеме пандемије Цовида −19. Циљ је производња већих приноса искључиво за потребе јавне кухиње те прехране у школама и вр-тићима.

— Како смо овогодишњим пројек-том садње пољопривредних култу-ра, првенствено крумпира, на три хектара добили више од сто тона ове намирнице одлучили смо да одређену количину подијелимо онима којима

так антифашиста из Самобора, Загреба и Карловца. Домаћин је био предсједник Мјесног одбора Горњи Сјеничак-Утиња Петар Линта. Присутне је поздравио предсједник карловачких антифашиста проф. Мирослав Делић, а потом је у најкраћем о самој бригади, њеним успје-

У хуманитарној акцији Града Врбовског донирано је шест тона крумпира за Далмацију. Помоћ у виду ове прехрамбене намирни-

це распоређена је на три адресе од чега је 2,5 тона допремљено Богословији Света Три Јерарха при манастиру Крка, 2,5 тоне книнском Каритасу, док је једна тона испоручена удрузи Жене косовске долине. Хуманитарну акцију организирали су Дражен Муфић, градоначелник Врбовског, Боривој До-кмановић, замјеник градоначелника и Душан Стипановић, референт за питања српске заједнице у комунал-ном одсјеку.

У Горњем Сјеничаку, 7. новем-бра обиљежена је 78. го-дишњица формирања славне 13. пролетерске ударне бри-гаде чији је командант био

народни херој Раде Булат. Код девасти-раног Дома бригаде окупило се двадесе-

је најпотребнија. Један дио донације доставили смо одгојно-образовним установама са подручја Приморско-го-ранске жупаније и Врбовског, а затим смо одлучили да одређену количину доставимо православном манастиру на овом подручју, удрузи Жене косовске долине која скрби о старијим и немоћ-ним особама и католичкој хуманитар-ној установи Каритас у Книну. Кад смо видјели какав је терен овдје у Далма-цији све до Лике, још нам је драже што је крумпир стигао баш овдје гдје га није лако узгајати као код нас – каже градоначелник Муфић.

Повезница између Града Врбовског и православног манастира у Далма-цији, по ријечима градоначелника, је и становништво српске заједнице које у горанскоме мјесту чини нешто више од 33 посто укупне популације. Задовољство због чињенице да је дио донације намијењен православној бого-словији исказао је такођер замјеник градоначелника и директор Жељез-ничко-техничке школе у Моравицама Боривој Докмановић.

— У склопу наше школе у Моравицама налази се ученички дом у којем су смјештени и ђаци који долазе са овог подручја; Бискупије, Книна и околних мјеста. У ранијим временима наши су људи долазили овдје на школовање, а њихови унуци данас се школују код нас. Долазак овдје уједно је показатељ добре сарадње и подршке коју имамо од гра-доначелника, било да се ради о нашој школи у Моравицама или као што видите, нашим образовним установама ван оквира жупаније из које долазимо

– закључује Докмановић, додајући да је брига о ђацима заједничка Богосло-вији и Жељезничко-техничкој школи у Моравицама.

Богословија Света Три Јерарха данас има тридесет и једног ученика за које се свакодневно спремају три оброка, па им је сваки вид помоћи више него зна-чајан, сазнајемо од игумана манастира Крка оца Севастијана, који је преузео помоћ.

— Нама је свака донација од великог значаја, било да се ради о храни или неким другим производима. Осим за ђаке, у нашој кухињи свакодневно се спремају оброци за одређени број запосленика који овдје раде. Захвални смо на овој донацији и пароху из Мора-вица Јеленку Стојановићу, који је за помоћ предложио нашу школу, као и свим људима који су учествовали у овој хуманитарној акцији – каже игуман Севастијан. Делегацију Града Врбовског дочекали су такођер градоначелник Книна Марко Јелић и његови замјени-ци Марио Ћаћић и Жељко Џепина.

■ Васка Радуловић

сима и најистакнутијим припадницима пар минута присутне подсјетио Петар Перо Рајић, предсједник антифашиста Загреба и Загребачке жупаније.

Бригада је прошла пут од преко 11.000 километара. Ослободила је јужни дио Словеније па је и генерал Булат проглашен почасним грађани-ном Метлике. Такођер је ослобађала Шумадију те је судјеловала на пробоју Сремског фронта да би борбени пут завршила у Загребу почетком маја 1945. У Сошицама и у Радатовићу на Жумберку гдје су споменици страда-лим борцима, домаћини су им такођер одали почаст.

■М. Ц.

Горани даро­вали крумпирДвије и пол тоне допрем­љене су богословији мана­стира Крка, 2,5 книнском Каритасу, а једна удрузи Жене косовске долине

Годишњица 13. пролетерске

Skromno obilježen antifašistički jubilej na Kordunu

Камион шестотон стигао је из Врбовског

5 KRONIKANovosti #1091, petak, 13. studenoga 2020.

Najstariji živući partizan Varaždinske županije o prošlosti i sadašnjosti antifašizma

L udbrežanin Gabrijel Nofta najstariji je živi partizan Varaždinske županije: sa svojih 95 godina još je aktivan u lokalnoj antifašističkoj udruzi

i u sportskom ribolovnom društvu. Noftin revolucionarni put započet je u njegovim gimnazijskim danima, pred Drugi svjetski rat, pa nakon ustaničke prakse u nob-u nastavljen drugačijom snagom u mirno-dopskom razdoblju sve do 1970-ih. Tada je kao dugogodišnji radnik tadašnjeg sup-a, Sekretarijata unutrašnjih poslova, umi-rovljen. I danas izuzetno vitalan i razborit, prisjetio se za čitatelje Novosti najvažnijih povijesnih događaja u kojima je sudjelovao, ali i značajnih ličnosti s kojima se susretao kroz svoj dugi i burni životni vijek.

— Rođen sam Ludbregu 1925. a potječem iz radničke obitelji. U rodnom sam gradu i završio gimnaziju, a poslije radio sve do penzije. U njemu me zatekao i Drugi svjet-ski rat, početkom kojeg sam otišao u šumu. Za mene je fašizam bio zlo, jednako kao i ka-pitalizam. Znao sam da se protiv tog zla mo-ram boriti s drugim ljudima: mi smo željeli novo društvo, bolje od onoga koje smo imali. U partizane sam stupio u listopadu 1941., a u Komunističku partiju 1944., no treba reći da sam još kao omladinac po Ludbregu ispisivao antifašističke parole, lijepio pla-kate, dijelio letke. U gimnaziji sam se prvi put upoznao s idejama socijalizma, shva-

tivši da se moram boriti protiv kapitalizma. Radio sam to u ratu i čitavo vrijeme poslije njega, na raznim dužnostima i mjestima u sigurnosnim službama – opisao nam je svoj životni i borbeni put u najkraćim crtama. Pitamo ga potom u kojim je sve bitkama sudjelovao.

— Kako sam djelovao u partizanskoj obavje-štajnoj službi, nisam toliko bio u samim borbama. Moj je rad unutar Brigade ‘Braća Radić’ bio konspirativan, djelovalo se u ile-galnim uvjetima u kojima se stalno nosila glava u torbi. Bilo je puno situacija koje su me zamalo stajale života: fašistički su mi

Kao obavještajac nosio sam glavu u torbi – Gabrijel Nofta

zlikovci pripremali klopke, nastojeći me se živog domoći. Pritom je, jasno, bilo vatrenih okršaja i pucnjave. Ništa bolje nije bilo nakon rata, kada sam se borio protiv tzv. kri-žara, koji su ubijali nedužne ljude iz okolnih pravoslavnih mjesta. Na meti bi im obično bili komunisti, odbornici i drugi ugledniji pojedinci koji su imali veze s partizanskim pokretom i novom narodnom vlašću; 1960-ih sam pak pratio ustašku emigraciju u Nje-mačkoj – kaže naš sugovornik. S obzirom na to da je radio u jugoslavenskoj sigurnosnoj službi, zasigurno je imao pristup ne baš do-stupnim informacijama, pa nas je zanimalo njegovo mišljenje o poratnim događajima na Blajburškom polju i u okolici.

— Osobno nisam sudjelovao u ničemu što je imalo veze s Bleiburgom, pred kraj rata i netom prije oslobođenja cijele zemlje bio sam u Apatovcu kod Križevaca. No s tim u vezi moram istaknuti da je Bleiburg obrađen u novije vrijeme s pozicija povije-snog revizionizma. Činjenica jest da je bilo zločina iz osvete i da su stradali i oni koji nisu trebali. Od toga ne treba bježati ili to negirati. No treba reći i drugu stvar: među dijelom ubijenih bilo je i ratnih zločinaca koji su zasluženo dobili kaznu. I nisu svi u tim kolonama ubijeni, dio njih se vratio kući, ali se o tome malo ili nimalo govori. Tako su se neki vratili i u Ludbreg, pa ovdje kasnije normalno živjeli sve do kraja života. Ne trebam napominjati da su pojedini partizani spašavali pojedince koji su bili u raznim fašističkim formacijama, među njima i domobrane ili ustaše koji su ranije znali sačuvati život ljudima iz partizanskih familija. Obično je tu bila riječ o susjedima ili o rodbini, to se isto mora priznati. Kad govorimo o Bleiburgu, neki spominju da s time ima veze i sam Franjo Tuđman. Če-sto se čulo da je on ondje jahao na bijelom konju – tumači nam Nofta. Pitamo ga je li osobno poznavao prvog predsjednika današ-nje Hrvatske iz partizanskih vremena.

— Jesam, poznavao sam i sretao Tuđmana još za vrijeme rata i odmah moram reći da on među partizanima, iako je bio komesar, nije bio naročito omiljen i važan. Da bu-dem iskren, mnogi su njegove sposobnosti i postupke već tada negativno ocjenjivali. Obavještajna služba počela ga je motriti kao prikrivenog nacionalista. Nakon do-gađaja s početka 1970-ih i ratova 1990-ih potvrdile su se sve te sumnje. Otvoreno ću reći da nikada nisam podržavao Tuđmana, da sam bio sam protivnik njegove politike. Nisam podržavao ni Maspok ili, kako to danas zovu, Hrvatsko proljeće, pa sam već 1969. isključen iz nekih društveno-politič-kih organizacija, nedugo potom i umirov-ljen – kaže nam, nastavljajući podrobnije objašnjavati zašto je i sam imao problema s masovnim pokretom iznjedrenim na na-cionalističkim temeljima s početka sedme decenije prošlog vijeka.

— Kritizirao sam tadašnje ludbreško i re-publičko rukovodstvo Saveza komunista radi svega onoga što je vodilo Maspoku; nisam se slagao s nacionalizmom koji se itekako ispoljavao i u koji su bili uklju-čeni pojedini članovi partije. Na mene su se tada bili okomili i pojedini članovi varaždinskog ogranka Matice hrvatske, pa i pojedinci iz lokalnog subnor-a. Zbog svojih stavova vezanih uz to doba bio sam poslije hdz-ova preuzimanja vlasti počet-kom 1990-ih privođen na informativne razgovore: policija me jednom pronašla u ribolovu, pa odonud odvela u policijsku stanicu. Moram ipak priznati da su bili korektni prema meni, ali s obzirom na to da 1970-ih više nisam bio u službi, ionako

Kapitalizam sam upoznao u Kraljevini JugoslavijiZa mene je fašizam bio zlo, kao i kapitali­zam. Znao sam da se protiv tog zla moram boriti. Mi smo željeli novo društvo, bolje od onoga koje smo imali. U partizane sam stupio u listopadu 1941. Prije toga sam kao gimnazijalac ispisivao antifašističke parole, priča Gabrijel Nofta (95), najstariji živući partizan Varaždinske županije

6 KRONIKANovosti #1091, petak, 13. studenoga 2020.

Suradnja Općine, Županije, snv-a i Ministarstva

U Belom Manastiru obeležen Svetski dan romskog jezika

mi ništa nisu mogli, pa su me pustili na miru – kaže.

Za kraj, zanimalo nas je je li bremenito borbeno i bogato poratno iskustvo, sve do turbulentnog raspada nekadašnje državne zajednice i kasnije, ostavilo traga na njego-vom današnjem poimanju antifašizma, ali i viđenju odnosa aktualne politike prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj?

— Ovdje danas imamo kapitalistički sustav za koji se mi u partizanima, treba to jasno isticati, nismo borili. Mi smo željeli socija-lizam i zato je naša borba bila istovremeno antifašistička i antikapitalistička. Kapita-lizam sam doživio još u Kraljevini Jugosla-viji i dobro znam da je to bio i ostao jedan krajnje nepravedan, izrabljivački sustav u kojemu nije bilo mjesta ni humanosti ni civiliziranosti, a ni napretka za dio svijeta

u kojem još živimo. Što se tiče antifašizma, aktivan sam još u tom smislu i mislim da se antifašizam mora poštivati i promicati, no prije svega braniti od desničarskih napada. Zato, koliko mi prilike dopuštaju, redovito sudjelujem u obilježavanju antifašističkih jubileja. Nedavno sam bio na godišnjici Šemovečke bitke i pritom se, na veliku čast i zadovoljstvo, družio s mladim članovima Radničke fronte. Što se hrvatskih Srba tiče, oni su dosta stradali i žao mi je što su danas ponovno ugroženi od desnice, baš kao i čitav antifašizam. Želim podsjetiti da je u kalničkom i ludbreškom kraju bilo dosta partizana srpske nacionalnosti, a mjesta u kojima su činili većinu – poput Velikog Poganca, Ludbreškog Ivanca i Vojakovač-kog Osijeka – bila su baze nob-a, krajevi u kojima je stvoren i razvijan antifašistički pokret. Ne smije se zaboraviti da su kalnički Srbi dali narodnog heroja Nikolu Severo-vića iz Belanova Sela. Srpske je nacional-nosti bila i poznata partizanka, vijećnica zavnoh-a i poratna saborska zastupnica Mileva Cetušić, koja je u ratu izvanredno vodila jednu partizansku grupu s Kalnika. Bilo je tu još mnogo važnih ličnosti, da ih sad ne nabrajam; dovoljno je podsjetiti da je zasluga srpskog naroda za antifašistički pokret u širem prigorskom i podravskom kraju bila velika. Isto tako, malo se zna koliki su doprinos kalničkim partizanima dali malobrojni podravski Nijemci i Židovi, među njima i cijela jedna jevrejska obitelj. Na Kalnik je dolazio i Rade Bulat, kao i mnogi drugi važni drugovi i drugarice koje sam osobno poznavao. Svima njima mo-ramo biti zahvalni i nikako ih ne smijemo zaboraviti – zaključio je stari borac Gabrijel Nofta.

■ Zoran Vitanović

U Krnjaku je otvoren dječji vrtić Maslačak. Tako je opći-na Krnjak četrnaesta u Kar-lovačkoj županiji od njih 17, uz pet gradova, dobila vrtić.

Vrtić se nalazi u sklopu Osnovne škole Ka-tarina Zrinski. Vrtić je smješten u jednoj od učionica, a ostvaren je saradnjom Op-ćine, Karlovačke županije i Ministarstva demografije te Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. Načelnik općine Krnjak Dejan Mihajlović rekao je da je vrtić uslov da se zaustavi pad učenika u

osnovnoj školi kao i iseljavanje iz ruralnih područja. Vrtić će pohađati jedna grupa djece u dobi od 3 do 7 godina.

— U ovoj grupi će biti sedamnaestoro mališa-na, a u predškolskoj devet, što je ukupno 26 polaznika, budućih prvašića škole Katarine Zrinski. Općina je sa Srpskim narodnim vi-jećem uložila oko 155.000 kuna u uređenje prostora, Županija je pomogla po pitanju energenata i ostalih materijalnih troškova. Općina Krnjak će osigurati plaće odgojite-ljica tako da smo kroz sinergiju učinili da imamo vrtić u općini u kojoj ga nikad nije

bilo. Ministarstvo pomaže s 500 kuna po djetetu i na taj način značajno utječe na smanjenje troškova vrtića za roditelje, koje će smještaj djece koštati 500 kuna za prvo dijete i po 400 kuna za svako sljedeće – rekao je načelnik Mihajlović. Dodao je da stanovnici Krnjaka, posebno oni najmlađi, ne smiju biti zakinuti zato što žive na rural-nom području pa će se Općina potruditi da po sadržaju vrtić bude u razini s gradskima.

Zamjenica župana Vesna Hajsan Dolinar je rekla da je ovo šesti vrtić u Županiji formiran prema modelu suradnje s osnovnim školama. Od 2017. od 17 općina samo ih je pet imalo svoje vrtiće ( Rako-vica, Vojnić, Draganić, Žakanje, Josipdol), a sada ih ima 14 općina. Generalski Stol i Barilović su otvorile vrtiće u sklopu jedi-nica lokalne samouprave, a Tounj, Lasinja, Bosiljevo, Saborsko, Cetingrad i Krnjak u okviru osnovnih škola. Sljedeće godine otvorit će se vrtići u općinama Plaški i Netretić. Uz prostor za vrtić uređeno je i dječje igralište. Djeca su povodom otvore-nja dobila simbolične poklone, a najviše su ih razveselili romobili koje im je darovao Branko Gorše, poduzetnik iz Žakanja.

■ M. C.

S avez Roma u Republici Hrvat-skoj ‘Kali Sara’ obeležio je u Belom Manastiru jedan od naj-važnijih romskih nacionalnih praznika – Svetski dan romskog

jezika 5. studeni.Ovaj datum se već jedanaestu godinu

zaredom obeležava, a unesco ga je 2015. godine na poticaj iz Hrvatske proglasio delom svetske baštine. Povelja o romskom jeziku donesena je nakon što je saborski zastupnik iz redova nacionalnih manjina Veljko Kajtazi 2008. objavio prvi Rom-sko-hrvatski i hrvatsko-romski rečnik. Već sledeće godine, na prvom međunarodnom simpoziju o romskom jeziku donesena je Deklaracija o romskom jeziku koju su učesnici simpozija uputili parlamentima u svojim zemljama.

Taj romski praznik prepoznao je Hr-vatski sabor odlukom od 25. maja 2012., a 2015. unesco ga je proglasio delom svjet-ske baštine, uvodeći ga na vlastitu listu međunarodnih dana. Grad Beli Manastir ove je godine bio jedan od domaćina obe-ležavanja Svetskog dana romskog jezika. U belomanastirskom Etnološkom centru baranjske baštine upriličena je izložba ‘Hi-

Dan romskog jezikaU ulici nazvanoj po datumu romskog praznika otkrivena je prigodna skulptura

Krnjak dobio vrtićU vrtiću Maslačak, koji će djelovati u prostorijama škole Katarina Zrinski, bit će smješteno dvadeset i šestero djece

ljadu godina migracija Roma’. Belomana-stirski gradonačelnik Tomislav Rob rekao je da se kroz projekte nastoji poboljšati njihov standard što se posebno odnosi na decu i mlade Rome. Tako je u romskom belomanastirskom naselju izgrađeno asfaltirano igralište, postavljena rasveta, a najavljuju se i drugi projekti.

U Ulici 5. studenog, nazvanoj upravo po ovom datumu, otkrivena je prigod-na skulptura, delo akademskog kipara

Saše Sermeka. Skulptura sadrži sim-bole kotača i pera čime se šalje poruka o opismenjavanju romskog naroda i težnji za očuvanjem jezika. Saborski zastupnik Veljko Kajtazi rekao je da je to istorijski trenutak za Beli Manastir jer će imenova-nje jednog dela grada romskim imenom u budućnosti imati veliki i pozitivni uticaj.

Istaknuto je da Vlada kontinuirano radi na poboljšanju položaja pripadnika rom-ske manjine, od donošenja prvog nacio-nalnog plana za Rome i prve nacionalne strategije 2012. godine, a sada je u pripre-mi i novi nacionalni plan za razdoblje od 2021. do 2027.

No još je dug put kako bi se ispravila nepravda prema Romima koji na ovim prostorima žive više od 700 godina. Uz Veljka Kajtazija, u delegaciji bili su Suza-na Krčmar, predsednica Saveza Roma u Hrvatskoj ‘Kali Sara’, Alen Tahiri, ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i Branko Petrović, predsednik Veća romske nacionalne manjine Osječko-baranjske županije.

■ Zoran Popović

Prostorije novog vrtića

Otkrivanje skulpture

Poznavao sam Tuđmana još za vri-jeme rata i odmah moram reći da on među partizanima, iako je bio komesar, nije bio naročito omi-ljen i važan. Da bu-dem iskren, mnogi su njegove sposobnosti i postupke već tada negativno ocjenjivali

7 KRONIKANovosti #1091, petak, 13. studenoga 2020.

Stogodnjak (555)13. 11. – 20. 11. 1920: čim su se doznale najvažnije pojedinosti o sporazumu u Rapallu, krenula su okupljanja ogorčenih građana. U Ljubljani je zatvoreno kazalište, u Zagrebu su se počeli okupljati ne-zadovoljni ljudi, a u Beogradu se pojavio proglas odbora ‘Jadranske obrane’, u kojem je stajalo: ‘Crni glasovi dolaze iz Italije. Tamo se potpisuje najcrnja strana naše novije historije. Srbi, Hrvati Slo-venci! …Jedan milijun Jugoslave-na ostaje pod teškim talijanskim jarmom i ropstvom. Kakovo će to ropstvo biti pokazali su događaji posljednjih dviju godina kroz koje je naš narod u okupiranom području doživljavao najmračnija poniženja…’

* snažna eksplozija odjeknula je pred dvoranom ‘Central’, u slovenskoj Gorici, pred početak nastupa mjesnog pjevačkog društva. Srećom, mrtvih i teže ozlijeđenih nije bilo. Karabinjeri su odmah zaposjeli prostor oko dvorane, pronašavši u njezinoj blizini još četiri neeksplodirane bombe. Unatoč opasnosti od no-vih eksplozija mnogi ljudi koji su kupili karte za koncert sutradan su se vratili da bi potražili svoje izgubljene stvari. Međutim, ništa od toga nisu našli jer je dvorana u međuvremenu bila potpuno očišćena, kao da se ništa nije dogodilo. Tko ju je očistio – u stvarnom i prenesenom smislu – mogli su samo nagađati…

* zove se Grigorij Ibaćenko. Ima 28 godina i zaželio se, kako kaže, svoje matuške Rusije. U Jugo-slaviju, konkretnije u Zagreb, dospio je iz Njemačke kao ratni zarobljenik. Sada se želi vratiti kući, ali mu to nikako ne polazi za rukom. Neutješno pjeva o toj svojoj groznoj sudbini: htio je preko Poljske, ali mu ne dadoše jer se tamo, govore, bije silni boj između Poljaka i boljševika. Onda htjede preko Jugoslavije, ali i tu ga – kaže – vratiše s granice. Zatim brodom preko Trsta do Crnoga mora, ali ni tu nije imao sreće. Pa, kopnom se nekako dovukao do Odese, a oni ga opet otuda vratiše u Jugoslaviju. Meko i bolno nariče nad svojom sudbinom, sve dok ne otkriše: Grigorij Ibaćenko nije nedužna žrtva rata onako kako tvrdi, već prepredeni varalica, čovjek sa stotinu imena, koji živi na tuđi račun. Izmišlja priče o svojoj prošlosti da bi bezbrižnije živio u budućnosti. Pronašli su da je bio čest gost u zatvorima, a sada mu prijeti i novi: uhvatili su ga u krađi u Brckovljanima, nedaleko Zagreba. Uz ostalo je iz crkve ukrao i cipele mjesnom popu. Brzo je smislio priču: ‘Pitate me zašto sam ih uzeo? Pa, to su ipak božje cipele. One će me i najprije vratiti u Rusiju…’

■ Đorđe Ličina

Slepa pesnikinja iz Dalja impresionira hrabrošću i upornošću

Nakon dvanaest knjiga, uglavnom zbirki pesama, ali i romana, pripovedaka, dram-skih tekstova i aforizama, Gordana Pavić iz Dalja je

napisala i knjigu svojih biografskih zapisa koju je objavio pododbor skd ‘Prosvjeta’ u Dalju. Na stotinjak stranica, pod naslovom

‘Svetle tačke naših života’, autorka donosi priče iz svog života, od rođenja kada je greš-kom babice postala slepa, do danas.

— Knjigu sam započela proletos kada je nastupila epidemija koronavirusa, a ideju

Na mjesnom groblju u Gornjoj Trebinji, u subotu 7. novem-bra, pred pedesetak sumješta-na sahranjen je Dušan Dujo Krivokuća, član Udruženja

antifašista Karlovca i Karlovačke županije, učesnik nob-a od 1944. godine kada se kao 16-godišnji dječak pridružio partizanima. Bio je u više navrata predsjednik Mjesne zajednice Skakavac – Gornja Trebinja te član Vijeća mjesnih zajednica u sastavu Skup-štine Karlovca. Po povratku iz izbjeglištva aktivno se uključio u rad srpske zajednice.Životnu misiju je uspio ostvariti prije ne-koliko godina, kad je izgrađena zajednička spomen kosturnica za 237 žrtava ustaških

pokolja u Skakavcu kraj Karlovca. Jednom od pokolja, 10. maja 1942., Krivokuća je bio svjedok. Žrtve su bile sahranjene na četiri masovne grobnice do kojih nije bilo moguće doći pa su ostale neuređene, no Krivokuća ih je sve otkrio. Tako je pored crkve Male Gospojine u Gornjoj Trebinji, napravljena zajednička spomen kosturnica s imenima svih pobijenih. Na svaku komemoraciju samim početkom godine unazad par godina dolazi i saborski zastupnik Veljko Kajtazi čija će romska zajednica financirati kom-pletno uređenje spomen kosturnice. Dakle, Dujo je svoj zadatak izvršio.

■ M. C.

da to budu biografski zapisi dao mi je moj veliki prijatelj profesor i pesnik Đorđe Nešić čiju sam podršku imala i u svom dosadašnjem radu. Ovo je knjiga o mom životu, ali istovremeno i o nesebičnim ljudima koji su mi pomagali kroz život i tako postali njegove svetle tačke – otkriva nam 72-godišnja Gordana Pavić.

— Najsvetlije tačke mog života su moja sestra Jadranka, roditelji, učitelji, prijatelji, komšije, drugovi po peru, volonteri koji mi pružaju pomoć. Da nije tih svetlih tačaka ja bih sigurno živela u večitom mraku, ali mi

one osvetljavaju puteve kojima koračam si-gurno – ističe naša sagovornica. U knjizi go-vori o svom detinjstvu, pokušajima lečenja, školovanju u školi za decu oštećenog vida

‘Veljko Ramadanović’ u Zemunu, svojim učiteljima i školskim drugovima. Opisuje i vreme koje je od 1968. do 1991. provela radeći na telefonskoj centrali u osječkom Vodovodu, ratno i posleratno vreme, zani-mljive događaje, anegdote i ljude koji su joj, svako na svoj način, pružali podršku i tako se našli u jednoj priči ili nekoliko redaka knjige. Na drugoj stranici knjige nalazi se ime Milice Lazić, 18-godišnje volonterke iz Dalja koja je zaslužna za kompjuterski unos teksta.

— Kod teta Gorde dolazim protekle četiri godine, par puta nedeljno. Pomažem joj oko unosa teksta u kompjuter i slanja raznih mejlova, čitamo, idemo u šetnju, pričamo i družimo se. Uvek je zanimljivo, a meni je drago da mogu pomoći – priča Milica koja sada ima i nešto više vremena jer je završila srednju školu za agrotu-rističkog tehničara, a zbog epidemije koronavirusa nije uspela da svoje školova-nje nastavi u Somboru kako je prvobitno planirala. Trenutno polaže vozački ispit i istovremeno pokušava da se zaposli. Posao za svoju volonterku, za koju ima samo reči hvale, traži i Gordana.

— Volonterima koji pomažu osobama sa invaliditetom, starijim osobama ili deci, treba izaći u susret i pomoći im da pronađu posao. Svuda u Evropi se volonterstvo ceni, a samo kod nas to nije slučaj – smatra Gordana Pavić. Podršci volontera se nada i oko budućih knjiga za koje već ima dosta pripremljenog sadržaja.

— Imam već napisanu pripovetku ‘Nedelj-ni ručak’, zbirku pesama ‘Konak večni’ i nekoliko dramskih tekstova. Planiram još puno toga jer sebe nazivam ‘Rista optimi-sta’ – kaže u šali, a onda ozbiljno nastavlja kako osobe sa invaliditetom moraju da se bore.

— Osobe poput mene ne bi smele da se zatvaraju u sebe, moraju da traže pomoć porodice, prijatelja, kolega na poslu, mo-raju se boriti. I zato ja, bez obzira na svoj hendikep, živim kao sav normalan svet – poručuje Gordana Pavić.

■ Dragana Bošnjak

Živeti kao sav normalan svetNajsvetlije tačke mog života su sestra, roditelji, prijatelji, komšije, drugovi po pismu i volonteri koji mi pomažu, kaže Gordana Pavić

Ostvario misiju životaKrivokuća je objedinio četiri grobišta u kojima su bili sahranjeni mještani Ska­kavca, pobijeni u Drugom svjetskom ratu

Gordana Pavić i Milica Lazić

Dušan Dujo Krivokuća

In memoriam: Dušan Dujo Krivokuća (1928 – 2020.)8 KRONIKA

Novosti #1091, petak, 13. studenoga 2020.

17 Svijet NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka da smijeni državnog odvjetni-ka koji je istraživao njegovog sina Huntera, člana upravnog odbora tamošnje energetske kompanije Burisma. Ovog puta te su insinu-acije bile potkrijepljene dokumentima čiju autentičnost Bidenovi nisu osporavali.

Hunter je u ukrajinskoj Burismi dobivao 50 tisuća dolara mjesečno, iako nije imao radnog iskustva u energetskom sektoru, a njegov otac, u to vrijeme potpredsjednik sad-a, Porošenku je prijetio uskratom kre-dita ukoliko ne smijeni tužioca, čime se i sam javno pohvalio. Iako nikada nije dokazano da je Joe Biden kod ukrajinskog predsjednika intervenirao kako bi zaštitio sina od even-tualnih nezakonitih radnji, nijedan liberalni medij nije se uoči izbora ovime bavio, dok su Facebook i Twitter blokirali dijeljenje

domaćinstava s prihodima iznad 100 tisuća dolara Biden je dobio 486 milijuna dolara, a Trump samo 167 milijuna. Samo na jednom poštanskom broju na Upper West Sideu u New Yorku Biden je dobio osam milijuna dolara, a na razini cijeloga grada 85,6 mili-juna dolara.

Uz stranačko vodstvo i ekonomske elite, za povratak u ‘normalno’ pobrinuli su se i vodeći liberalni mediji, a gledatelji koji su izbore pratili na televiziji Fox News mogli su i u real timeu vidjeti kako ta moćna ma-šinerija republikanske propagande okreće leđa Trumpu. Primjer koji dobro ilustrira ka-kva je panika u vrijeme kampanje vladala među vodećim medijima tiče se pak priče koju je nekoliko tjedana prije izbora objavio desni tabloid New York Post, koji je kao i Fox News u vlasništvu australskog medijskog mogula Ruperta Murdocha. U tekstu su se reciklirale odranije poznate insinuacije prema kojima je Joe Biden vršio pritisak na

mnijenja pokazala da ih većina građana po-država, primjerice javno zdravstvo, kontrolu nošenja oružja, pravo na pobačaj i ukidanje imigracijskih restrikcija. No kako sada stvari stoje, demokratsko vodstvo sklonije je sta-vu da je formula za osvajanje Senata daljnje pomicanje prema centru jer se smatra da je zahvaljujući tome Biden uspio prodrijeti u neka tradicionalno republikanska uporišta.

Prema istraživanju koje je krajem listo-pada proveo New York Times, podaci pri-kupljeni na temelju poštanskih brojeva donatora pokazali su da je kampanja Joea Bidena prikupila daleko više donacija nego ona Donalda Trumpa u najbogatijim dijelo-vima Amerike. List je analizirao izvore 1,8 milijardi dolara koje je od travnja doniralo 7,6 milijuna ljudi, pa ustanovio da je, osim s istočne i zapadne obale, Bidenu ovog puta podrška stizala i od dobrostojećih, visokoo-brazovanih bijelaca koji su ranije činili re-publikansku bazu, primjerice u Teksasu. Od

spornog teksta, a Twitter na čak dva tjedna i kompletni New York Post.

Nagrađivani američki novinar Glenn Greenwald, jedan od nekolicine s koji-ma je surađivao američki zviždač Edward Snowden, uoči izbora zbog pisanja o ovome dao je otkaz na portalu The Intercept, koje-mu je bio jedan od osnivača. Greenwald je otišao nakon što mu je tekst o ukrajinskim poslovima Bidenovih cenzuriran, što su nje-govi urednici nazvali ‘djetinjastim ispadom bijesa’. Poznata kanadska autorica Naomi Klein, također suradnica The Intercepta, na Twitteru je izrazila čuđenje što je uopće išao ‘potencirati ovakvo smeće u ovom tre-nutku povijesti’. Greenwald se već ranije zamjerio uredništvu The Intercepta iskazi-vanjem skepse prema službenom narativu Demokratske stranke o ruskom uplitanju u predsjedničke izbore 2016., pa je na kraju i otišao s portala koji inače financira Pierre Omidyar, donator Demokratske stranke i vlasnik još jednog tehnološkog giganta, e-Baya. Greenwald je kasnije, na svome blogu, opisao kako su bivši operativci cia-e objavili otvoreno pismo u kojemu su navode New York Posta nazvali ‘ruskom podvalom’, pa ustvrdio da bi krema američkih liberala koja je sada zbila redove da obrani demokraciju trebala objasniti po čemu su to Trumpova zlodjela bez presedana u usporedbi s vojnim intervencijama, programima otmica i tortu-re te masovnog prisluškivanja i masovnih deložacija koji su se događali i za vladavine demokrata.

Otprilike u istom tonu razmišljaju i broj-ni drugi kritičari Demokratske stranke, koji smatraju da će trampizam kao specifična vr-sta desnog populizma opstati i nakon Trum-pa ukoliko demokrati s Bidenom i Harris ne učine radikalan rez umjesto da iste probleme rješavaju s više istih politika. Ako to ne na-prave, piše primjerice Zeynep Tufekci u The Atlanticu, republikanci nemaju razloga biti nezadovoljni – Trump je prošao bolje nego na prošlim izborima, zabilježili su uspjehe među bijelim ženama, Afroamerikancima i Latinoamerikancima, a Vrhovni sud nakrcali konzervativnim sucima koji će sada nesme-tano provoditi njihovu ideološku agendu. Ukoliko demokrati nastave po starom, to su sve, smatra ova autorica, savršeni uvjeti da se na izborima 2024. ponovno kandidira Trump ili neka njegova talentiranija i kompetentni-ja, a time i opasnija verzija. ■

Novinar Glenn Greenwald napisao je da bi krema američkih liberala trebala objasniti po čemu su to Trumpova zlodjela bez presedana u usporedbi s vojnim intervencijama i programima otmica i torture koji su se događali i za vladavine demokrata

Joe Biden i Kamala Harris (Foto: Carlos

Baria/Reuters/pixsell)

18 Svijet NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Antagonizam i hegemonistički konflikti najvjerojatnije će nastaviti dominirati odnosom sad-a i Kine

piše Emina Popović

I ako ih još od prvog mandata Barac-ka Obame karakteriziraju sve češći konflikti i nestabilnosti, američko-kineski odnosi u zadnjim mjeseci-ma Trumpovog mandata dosegli

su povijesno niske razine. Upravo godinu pandemije, u kojoj su prednosti i nedosta-ci globalne međuovisnosti razvidniji nego ikad prije, obilježio je proces tzv. razdvajanja (decoupling) sad-a i Kine – dviju ekonomski, financijski, ali i socijalno snažno integriranih supersila. Zanimljivo je da je ideja o razdva-janju prvobitno nastala u Kini za vrijeme posljednje globalne financijske krize. Vizije samodostatnosti i minimiziranja odnosa sa sad-om kako bi se mitigirale rizične ovisno-sti, desetak godina kasnije američki naciona-listi počinju ozbiljnije razmatrati i odnedav-no implementirati. Prvotni, kratkoročniji cilj američke administracije bio je natjerati Kinu na promjene konkretnih trgovinskih politika te onemogućiti dominaciju kineskih kompanija u naprednim tehnologijama. Na-kon kineskog ustrajnog odolijevanja pritisci-ma u obliku tarifa i zabrana izvoza američkih proizvoda ključnih za proizvodnju i razvoj visokih tehnologija, inicijalno ekonomsko razdvajanje (koje je samo po sebi golema i ovdje gotovo nenačeta tema) nastavilo se po svim dimenzijama odnosa, s krajnjim ci-ljem izoliranja Kine od ostatka svijeta. Na-stojanjima sad-a da izgradi međunarodnu antikinesku koaliciju u svrhu ostvarenja tog cilja te obustavom razgovora između Pekinga i Washingtona razdvajanje je, prema mnogi-ma, evoluiralo u novi hladni rat.

Prije nego što se pozabavimo uzrocima, povodima i mogućim posljedicama novog hladnog rata, valja podsjetiti na prirodu američko-kineskih odnosa koji su prethodili aktualnoj krizi. Naime, posljednjih 30 godi-na tim je odnosima dominirala kapitalistič-ka logika suradnje iz vlastitih ekonomskih interesa, koja je bez dvojbe bila obostrano, ali i globalno korisna. Od normalizacije od-nosa 1979. godine pa sve donedavno, nei-zbježni ideološki uzrokovani sporovi odvija-li su se u pozadini ekonomskih odnosa i nisu se pokazali kao ozbiljnija prijetnja suradnji. Istovremeno, ekonomska pitanja uglavnom su se držala odvojena od pitanja nacional-ne sigurnosti. Iako su sad i Kina već dugo povezani i isprepleteni enormnom razmje-nom kapitala, ljudi, robe i znanja, pitanje sigurnosti tek odnedavno ulazi u ekonom-ski, a potom i u svaki drugi aspekt odnosa. Time se proširio i raspon prijetnji sigurnosti, kojima se sada nastoji doskočiti udaljava-njem od Kine i njezinom izolacijom. U ime nacionalne sigurnosti onemogućeno je po-slovanje mnogim kineskim poduzećima na američkom tržištu, kao primjerice trenutno najnaprednijoj kompaniji u informacijskoj i telekomunikacijskoj tehnologiji, Huaweiju. Zatvoren je kineski konzulat u Houstonu, zabranjen je izvoz brojnih proizvoda u sek-toru visoke tehnologije na kinesko tržište, a crne liste kineskih poduzeća u različitim sektorima se proširuju. Dok se neke od tih mjera doista mogu povezati s prijetnjama sigurnosti i javnom zdravstvu, te poveznice nisu očite u slučaju mjera kojima se ogra-ničavaju znanstvene suradnje, zabranjuju kineske društvene mreže WeChat i TikTok i suspektno pristupa etničkim Kinezima na rukovodećim pozicijama, kineskim studen-tima i turistima.

Kao što smo mogli vidjeti na primjeru ne-davnog posjeta Mikea Pompea Republici Hrvatskoj, sad ne samo što provodi prilično radikalne mjere, nego i vrlo oštro i otvoreno napada Kinu te pokušava odgovoriti ostale države od suradnje s tom zemljom. Koristeći se hladnoratovskom strategijom zadržava-nja (containment), državni tajnik ukazuje na zloćudnost i nevjerodostojnost Pekinga

Dva giganta bez detantaIako izbor Bidena sam po sebi ne obećava kraj hladnoratovskog odnosa sad-a i Kine, za pretpostaviti je da novi američki pred-sjednik neće u potpunosti odbaciti surad-nju s Pekingom. No za razliku od Trumpa, gotovo je izvjesno da će on inzistirati na pitanjima kršenja ljudskih prava, narušava-nja sporazuma ‘Jedna zemlja, dva sustava’ u Hong Kongu i pritisaka na Tajvan, a to su teme oko kojih Peking do sada nije popuštao

Susret Xi Jinpinga i tadašnjeg potpredsjednika sad-a Joea

Bidena u Washingtonu 2015. (Foto: Huang Jingwen/Xinhua/

19 Svijet NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

te apokaliptično upozorava na prijetnje koje Kina predstavlja za pojedinačne zemlje, me-đunarodnu zajednicu i postojeći svjetski po-redak. Neupućenom promatraču moglo bi se učiniti da je američka administracija upravo primila prva dramatična saznanja o kršenju ljudskih prava u Kini, opresiji muslimanske manjine i neistomišljenika, o nepostojanju nezavisnog pravosuđa i masivnim krađama intelektualnog vlasništva, dok, naravno, ni-šta od toga nije novost.

Premda Xi Jinping od samog dolaska na vlast daje povode za zaoštravanje odnosa, napadi na Kinu orkestrirani iz Bijele kuće kulminirali su upravo u izbornoj godini. Nema sumnje da je Trump tim napadima želio uvjeriti Amerikance kako će Kina, kao prokazani krivac za gubitak radnih mjesta i preseljenje proizvodnih pogona, biti ka-žnjena. Međutim, znanstvena istraživanja, kao i rast popularnosti progresivnih ideja, a u nekoj mjeri i Bidenova pobjeda na pred-sjedničkim izborima, ukazuju na to da veći dio građana uviđa kako su za propast ame-ričkog srednjeg sloja odgovornije regresivne porezne politike, loša kvaliteta javnog obra-zovanja i nepostojanje univerzalnog sustava zdravstvene zaštite i socijalne skrbi.

Kao što hladnoratovski narativi u izbor-noj godini nisu slučajnost, isto tako nije ni činjenica da se Kina prokazuje kao nevjero-dostojan partner i primarna prijetnja sigur-nosti upravo u razdoblju kada ta donedav-no pragmatična i mirnorastuća sila počinje

samouvjereno ilustrirati svoju ekonomsku, tehnološku i vojnu moć i, važnije, iskazivati nezadovoljstvo postojećim svjetskim poret-kom nastalim nakon Drugog svjetskog rata, kada ta zemlja nije imala pristup pregova-račkom stolu. S obzirom na to da je potonji uzrok krize složen i opsežan, a revizioni-stičke ambicije Kine stvarne, on zasigurno neće nestati s Bidenovom pobjedom na iz-borima. Stoga promjena administracije sama po sebi ne obećava poboljšanje odnosa. Ipak, za pretpostaviti je da Biden neće u potpuno-sti odbaciti suradnju s Pekingom. Od eko-nomskih tema možemo očekivati otvaranje razgovora, ukidanje tarifa, ali i ustrajavanje na pristupačnijem kineskom tržištu, pošto-vanju međunarodnih trgovinskih pravila, boljem tretmanu američkih poduzeća i na zaštiti intelektualnog vlasništva. Očekuje se i obnavljanje prijeko potrebne ‘zelene surad-nje’ u cilju sprječavanja daljnje degradacije ekosustava. Suradnja s Kinom u području ekologije i tranzicije na zelenu ekonomiju globalno je važna jer upravo ta zemlja bilježi najznačajnije pomake u proizvodnji čiste energije i predvodi u tehnologijama održi-vog razvoja.

S druge strane, za razliku od Trumpa, go-tovo je izvjesno da će Biden inzistirati na pi-tanjima kršenja ljudskih prava u Xinjiangu i drugdje, narušavanja demokratskih načela i sporazuma ‘Jedna zemlja, dva sustava’ u Hong Kongu i pritisaka na Tajvan, a to su upravo pitanja oko kojih Peking nikada do sada nije popuštao. Iz tih razloga Peking je vrlo vjerojatno, unatoč svemu, u Trumpu vi-dio manje zlo. Razvojni smjer odnosa uveli-ke će, prema tome, ovisiti o kineskoj reakciji. Suprotno nekadašnjim znatno umjerenijim reakcijama, Kina se ovoga puta olako i brzo dala uvući u sukob i pritom preuzela supar-ničke metode djelovanja. Ta reakcija s druge strane nije potpuno neočekivana i u skladu je s agresivnijim vanjskopolitičkim pristu-pom Kine koji smo mogli vidjeti na primje-ru vojnih aktivnosti u Južnom kineskom moru, provociranju pograničnih sukoba sa susjednim zemljama, čestim objavama trgo-vinskih ratova, represiji u Hong Kongu, kao i po borbenim nastupima kineskih diplomata. Da nametljiv i suparnički pristup postaje pravilo, a ne iznimka, pokazala je i turne-ja ministra vanjskih poslova Wang Yija Europom, čiji je primarni cilj bio spriječiti širenje antikineskog narativa i američkog utjecaja u Europskoj uniji. Međutim, Wang Yijeve usputne optužbe i prijetnje Češkoj zbog posjeta predsjednika senata Tajva-nu, a potom i odboru Nobelove nagrade u slučaju dodjele nagrade prosvjednicima u Hong Kongu, ubrzo su Kinu od žrtve napa-

da hirovite američke administracije učini-le napadačem. Na unutarnjem političkom planu, Xijeva pozicija čvršća je nekog ikad, upravo zahvaljujući aktualnim zbivanjima. Napadi iz Bijele kuće ušutkali su liberalne glasove i osigurali mu potporu čak i onih koji su donedavno kritizirali njegov strogo autoritativan način vladanja. Shodno tomu, benevolentniji pristupi Xi Jinpinga, suspre-zanje od daljnjeg širenja globalnog utjecaja i kineske dominacije svjetskim tržištem nisu izgledni raspleti.

Rasplamsavanje nacionalizma i jačanje le-gitimiteta Xi Jinpinga, kao najautoritativni-jeg kineskog vođe od Mao Zedonga, jedna je od važnijih posljedica razdvajanja, kao i Trumpove vladavine općenito. Ipak, poten-cijalno najznačajnija nuspojava reduciranja međuovisnosti i suradnje jest smanjenje troška ulaska u sukob za obje strane. Zemlje s nepostojećom ili neznatnom suradnjom znatno se lakše odlučuju na sukob od onih koje imaju razvijene zajedničke odnose. Isto tako, kroz suradnju, kako političku tako i znanstvenu i poslovnu, sakupljaju se sa-znanja i osigurava određena razina nadzora nad suprotnom stranom, što je od posebnog značaja u slučaju nepristupačnih autorita-tivnih režima. Svođenjem međuovisnosti na minimum, sad, a time i ostatak svijeta, gubi na pouzdanosti saznanja o ambicijama, nakanama i crvenim linijama Kine. U ta-kvim hladnoratovskim okolnostima odluke se donose teško, a griješi se lako i moguće pogubno.

Razvojni smjer ovisit će, naravno, i o pozicioniranju ostalih zemalja. Za hladni rat protiv Kine sad treba potporu ostatka

demokratskog svijeta, ali i zemalja Afrike i Azije koje promišljaju svoj razvojni put i kojima je kineska, politički neuvjetovana al-ternativa zapadnjačkom razvojnom procesu sve atraktivnija. Pritom treba imati u vidu da bez suradnje s Kinom mnoge zemlje ne mogu računati na dugoročni rast i razvoj te je stoga moguće da će upravo treće zemlje snositi teret sukoba, dok bi Kina prisilno, ali efikasno mogla postići samodostatnost u područjima gdje je donedavno ovisila o uvo-zu. Međutim, kako u sad-u tako i u ostatku svijeta, poslovne elite nisu se spremne od-reći kineskog tržišta i dobro obrazovanih, a nisko plaćenih kineskih radnika te aktivno lobiraju protiv antikineske koalicije. Zemlje se stoga nevoljko opredjeljuju i uvlače u bit-ku za vodstvo dviju supersila. Alternativni ishod slijedom toga mogao bi biti i okuplja-nje trećih, regionalnih sila i, dugoročno, fragmentacija moći na geopolitičkoj sceni.

Potencijalne posljedice razdvajanja upo-zoravaju da se radi o visokorizičnom po-duhvatu, koji ne samo da ne donosi koristi sad-u nego predstavlja i realnu globalnu prijetnju. Uska suradnja s Kinom kritična je u području zaštite okoliša i klimatskih pro-mjena, upravljanju aktualnom i sprečavanju budućih pandemija te u mnogim drugim područjima koja nemaju natjecateljski zero-sum karakter. Sve to, naravno, ne znači da je alternativa razdvajanju bezuvjetna suradnja s Kinom na svim poljima. Rizici suradnje postoje, no održivije, jeftinije i sigurnije rje-šenje od pokušaja izoliranja Kine jest u ek-splicitno i konkretno uvjetovanoj suradnji, u temeljitijem nadzoru suradnje i razvijanju efikasnijeg sustava kontrole rizika.

Za razliku od rizika za sigurnost, kineske revizionističke težnje manje su podložne kontroli i mitigaciji. One su integrirane u

‘kineski san’ i dio su ultimativnog cilja ob-nove značaja kineske civilizacije u svijetu te samim time nisu materijal za pregovore. Biden je s druge strane nagovijestio obno-vu američke pozicije međunarodnog lide-ra, čime ne ostavlja prostor za suvremenije, multipolarne vizije svjetskog poretka. Za Kinu bi to moglo značiti okončanje perioda strateških prilika na geopolitičkom planu i otežano pozicioniranje kao ravnopravne supersile. Ukratko, s obiju strana bruse se nove strategije i pristupi, no po svemu sude-ći, antagonizam i hegemonistički konflikti nastavit će dominirati odnosom dviju svjet-skih sila. ■

* Emina Popović istražuje i predaje teme ve-zane uz kinesku politiku i ekonomiju na Kar-lovom sveučilištu u Pragu

Demonstrirao je hladnoratovsku strategiju –

Mike Pompeo u Dubrovniku (Foto: Milan Šabić/pixsell)

Meta američkih napada – kompanija Huawei (Foto: Aly Song/Reuters/pixsell)

Rasplamsavanje nacionalizma i jačanje legitimiteta Xi Jinpinga, kao najautoritativnijeg kineskog vođe od Mao Zedonga, jedna je od važnijih posljedica procesa razdvajanja sad-a i Kine, kao i Trumpove vladavine općenito

20 NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Prošlog tjedna u Ljubljani je došlo do nasilnih prosvjeda tijekom kojih je ozli-jeđeno pet policajaca i jedan novinar. Organizatori nedavno obustavljenog bi-ciklističkog prosvjeda jasno su se ogradili od ovog skupa koji je navodno organizira-la udruga Pokret osviještenih stanovnika Slovenije na čelu s bivšim vojnim časni-kom Ladislavom Trohom. Koji je njihov politički cilj i kome su lojalni?Mislim da neću pretjerati ako kažem da je Ladislav Troha na slovenskoj nevladinoj ili političkoj sceni ono što se na dalma-tinskom dijalektu naziva redikulom, što znači da osim u nekom svom vrlo uskom eteričnom i od realnosti dosta otkačenom

Slovenski odvjetnik, pisac i kolumnist tjednika Mladina

krugu sljedbenika nema baš nikakvu re-levantnost. U široj javnosti izaziva više-manje podsmijeh i nešto sažaljenja. Na prosvjedima prošlog četvrtka njemu i nje-govim sljedbenicima očito su se pridružile neke huliganske grupe, vrlo vjerojatno se radi o navijačkim skupinama. Može se reći da ti huligan nisu ni sposobni ni željni ar-tikulirati ikakav politički stav, jedino što su te večeri željeli bilo je ispustiti višak frustracija i emocija vezanih uz restrikcije koje im nameću epidemija i vlada, a koje ih, kao pripadnike nižeg socijalnog stale-ža, pogađaju nesrazmjerno jače nego druge, privilegiranije članove društva. Vlada im je suprotstavila policijske specijalce u pu-noj bojnoj opremi – i rokenrol na ulicama je mogao početi. Što se mene tiče, nije ni bitno je li taj dio prosvjeda izrežirala vlast koja se, takva kakva je, baš nešto specijalno ne ustručava od takvih postupaka. Bitno je konstatirati da je Janšina vlada bila i više

nego spremna, još u tijeku samih uličnih sukoba, započeti beskompromisnu bitku za interpretaciju tih nereda kao nečega za što su krivi opozicija, relevantne nevladi-ne udruge i svi relevantni mediji, koji su tobože, u želji da diskreditiraju Janšinu vla-du, spremni čak i pogoršati epidemiološku sliku u zemlji te time ugroziti živote najra-njivijih članova zajednice. Taj prozirni po-kušaj reinterpretacije nije mi ništa manje problematičan od mogućnosti da je same izgrede režirala slovenska vlada.

Politike mržnje i netolerancije prema mi-grantima i drugim ranjivim skupinama u Sloveniji ne dolaze samo od desničarskih stranaka i neonacističkih grupa?Mržnju i negativan odnos prema migranti-ma prije svega hrani mainstream evropska politika potpunog zatvaranja granica. Tim se činom Evropu postavlja u ulogu tvrđave koju treba braniti, a migrante u ulogu bar-bara pod njenim zidinama. I onda ih kao ta-kve, necivilizirane i opasne, počinju vidjeti i evropski građani, pogotovu oni iz perifer-nih država, koje su stavljene u ulogu neka-kve vojne krajine, odnosno prve i zadnje linije obrane evropskog carstva. U takvim državama, u kakvu se, nažalost, pretvara i Slovenija, taj se resantiman kod specifične grupe ljudi miješa s iznova otkrivenim na-cionalističkim i vjerskim identitetom kojim kompenziraju činjenicu da su ekonomski gubitnici neoliberalnog poretka. On na njih djeluje i ideologijom unutar koje im je one-mogućen klasni identitet. Naravno, treba kritizirati te politike potpunog onemogu-ćavanja migracija, odricanja prava na azil te takozvane push-backove. Istodobno, pošteno je reći i da je politika open borders nerealna te da su migracije u naše doba, a pogotovo

Dino Bauk Tvit o Trumpu mogao bi Janšu stajati vlastiSlovenski premijer za sada ne gubi podršku birača – vlast će izgubiti ako mu podršku uskrate koalicijske stranke

INTERNACIONALA

Foto: Tanja Draškić Savić

će to biti u nadolazećoj klimatskoj krizi, je-dan od najtežih izazova na koje nema lakih odgovora.

Iz svih država svijeta ovih dana pristižu čestitke Joeu Bidenu na izbornoj pobjedi. Samo Janša brani Trumpa na Twitteru i svađa se sa stranim dužnosnicima. Gubi li on potporu vlastitih birača?Taj, sada već proslavljeni Janšin tvit, vje-rojatno je rezultat neke osobne patologije i utjecaja koji ta društvena mreža ima na nju, u vidu radikalizacije pojedinca i njego-ve odvojenosti od realnosti. Moguće je već vidjeti scenarij po kojem bi ga na kraju taj tvit mogao stajati opstanka na vlasti. To je na neki način ipak simptomatično za male narode, upitnog stupnja samopoštovanja: mogu svom vladaru oprostiti da ih gazi, vri-jeđa, krade i ponižava, samo da ih ne obruka pred svijetom. E, tu povlačimo crtu. Janša zasad ne gubi potporu svojih birača, ona je stabilna i ustvari je jednaka i kad je u opo-ziciji i kad je na vlasti, jer on uvijek i dolazi na vlast potporom drugih stranaka. Tako i ovaj put neće izgubiti vlast zato što su mu birači uskratili podršku – ona bi u narednim tjednima i mjesecima čak mogla nešto nara-sti – nego stoga što će mu podršku uskratiti koalicijske stranke.

Tko na idućim parlamentarnim izbori-ma u Sloveniji može ponuditi opipljivu i sistemsku alternativu političkom esta-blišmentu?Nama se u Sloveniji Možemo! već dogodio kad je 2014. u parlament ušla nova ljevica, odnosno Levica. Od te stranke se još uvi-jek očekuje da ponudi alternativu establiš-mentu. Problem je što je već neko vrijeme sama Levica dio tog establišmenta. Bude li se uspjela ponovno odmaknuti od lijevo-li-beralnog centra, s kojim u ovoj antijanšijan-skoj borbi već izmjenjuje molekule i počinje mu sličiti, te potraži li svoju novu mladost u aktualnim civilnim i antisistemskim pokre-tima, onda će njena uloga ostati progresivna. Ako to ne učini, samo će zauzimati mjesto nečemu novom i progresivnom te time po-stati štetna i nepotrebna.

Slovensko Ministarstvo kulture nedavno je odlučilo izbaciti 23 nezavisne kulturne organizacije koje imaju prostore u Auto-nomnom kulturnom centru Metelkova mesto. Takva odluka pravda se nužnom sanacijom, no ne nudi im se zamjenski prostor za rad. Budući da kao odvjetnik zastupate dio ovih organizacija, kako ćete osporavati nakane Ministarstva?Radi se o prozirnom manevru Ministarstva kulture kojim ono pokušava kazniti te orga-nizacije zbog kritika na račun vlasti. Ali sve te organizacije imaju pravno valjani ugovor o najmu koji se ne može tako naprasno pre-kinuti, nego jedino putem tužbe u sudskom postupku. Za to aktualni ministar nema ni valjanih razloga ni dovoljno vremena jer bi sudski postupak trajao više godina. Čini mi se čak da je domet njegova pokušaja više bio ugoditi zahtjevima svog biračkog tije-la, nego što je rezultat stvarne promišljene želje za izbacivanjem tih udruga s njihove adrese.

■ Antonela Marušić

21 NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

nadzoru, Erevan više neće ni graničiti s di-jelom Karabaha koji još uvijek ostaje pod armenskom kontrolom. Sporazum je u Ere-vanu izazvao toliki bijes da su prosvjednici provalili u parlament i na ulici pretukli nje-govog predsjednika Ararata Mirzojana. Pa ipak, ruska intervencija je u posljednji čas Armeniju spasila od potpunog poraza: kroz nekoliko dana bitno premoćniji Azer-bejdžan zauzeo bi i Stepanakert, glavni grad Karabaha, što bi rezultiralo egzodusom pre-ostalih Armenaca. Od početka rata krajem rujna do danas iz regije je izbjeglo više od 100.000 ljudi.

Za armensku katastrofu odgovorni su pri-je svega nacionalističko sljepilo, nerealnost i arogancija armenskog vodstva od 1990-ih do danas, bez obzira na razumljive traume osmanskog genocida iz 1915. Status quo

na kojem je Erevan inzistirao – uzimajući u obzir promijenjene okolnosti i naraslu vojnu moć Bakua – nije bio samo neodrživ nego i nepravedan. Devedesetih je Arme-nija, osim Karabaha, okupirala dijelove još sedam drugih okruga, a protjerano je pri-bližno 850.000 Azera ili gotovo deset posto azerbejdžanskog stanovništva. Dosadašnji pregovori uključivali su povratak teritori-ja van samog Karabaha, ali je na stolu bilo i samoodređenje ove većinom armenske regije. No sada se Armenci vjerojatno mogu nadati tek nekakvoj autonomiji. Upućeni novinari isticali su nezadovoljstvo Vladimi-ra Putina prozapadnim kursom armenskog premijera Nikola Pašinjana, pa je ruska pasivnost možda bila i način discipliniranja Erevana. Geostrateška razmišljanja vjerojat-no su igrala presudniju ulogu, a kako su Mo-skvi odnosi s Bakuom važni, kroz godine je rasla frustracija armenskom tvrdoglavošću. Istovremeno, unatoč rusko-azerskim odno-sima, Putin je azerbejdžanskom predsjedni-ku Ilhamu Alijevu oteo potpunu pobjedu i za sebe zadržao ulogu važnog arbitra konač-nog statusa Karabaha. Armenija je i službeni ruski saveznik, pa Moskva već ugleda radi ne može dozvoliti potpuni armenski poraz.

Cilj Rusije je zadržati ulogu regionalnog hegemona, surovo balansirajući između suprotstavljenih interesa zemalja u svom susjedstvu. Iako se čini da je za sada uspje-lo nasititi vuka, a kozu ostaviti barem na životu – odnosno, zadovoljiti Azerbejdžan, dok će oslabljena Armenija još više ovisiti o Moskvi – u kavkasku se igru nedvojbeno ubacila Ankara. Potpuni trijumf Putin jest uskratio i Erdoganu, a portparol Kremlja Dmitrij Peskov je rekao da sporazum ne predviđa turske vojnike u Karabahu. Pa ipak, uspjeh će Ankaru ohrabriti na daljnje širenje vlastitog utjecaja ratnim putem. A bez obzi-ra na to što se savezništvo s Armenijom nije odnosilo na Karabah, poraz Erevana nužno će deziluzionizirati ruske saveznike.

Uspjeh Bakua na slične će avanture ohra-briti Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju. Sve tri zemlje imaju odcijepljene teritorije pod kontrolom ruskih klijenata, a sada bi mogle zaključiti da je vojni uspjeh pitanje isprav-nog tajminga – Moskva je naime trenutno zauzeta i situacijom u Bjelorusiji. Srednjo-ročno, ovaj je rat rezultirao cementiranjem ruskog prisustva na južnom Kavkazu. No dugoročne posljedice za ruski geostrateški utjecaj su, moguće, upitnije.

■ Jerko Bakotin

Cjepivo protiv hiv-a

P očetkom ovog tjedna farmace-utski gigant Pfizer objavio je da je istraživanje pokazalo kako je njihovo cjepivo za koronavirus učinkovito u više od 90 posto

slučajeva pa će ta korporacija do kraja mje-seca zatražiti njegovu autorizaciju. Ohrabru-juća vijest preplavila je svjetske i domaće medije, no ovih je dana još jedna dobra in-formacija došla iz farmaceutskih krugova,

Sklopljen mirovni ugovor Armenije i Azerbejdžana

PERSONA NON CROATA

‘Žao mi je Srbije koja ne može da se oslobodi balasta četničkog pokreta. On nikada nije bio, a nije to ni sada, osnova na kojoj se može graditi moderno, savremeno druš-tvo’, rekao je u intervjuu za tjednik Vreme vojvođanski partizanski borac i narodni heroj Petar Matić Dule. ‘To što se danas pričaju priče o četnicima kao oslobodilač-kom pokretu je tužno jer se on isključivo borio protiv ustanika i sarađivao je sa okupatorima’, poručio je stogodišnji Matić.

■ T. O.

Foto: Vreme

Azerbejdžan slavi kraj sukoba u Nagorno Karabahu

(Foto: Gavriil Grigorov/Newscom/pixsell)

Cementiranje ruskog utjecaja

a tiče se lijeka za prevenciju zaraze hiv-om kod žena.

Za prevenciju zaraze do sada su žene svaki dan morale uzimati pilulu Truvada tvrtke Gilead Sciences. Prema novom istraživanju, potrebno je primiti tek šest doza cjepiva tijekom jedne godine. Stručnjaci smatraju da će ovo biti prekretnica. Prema podacima un-ove agencije unaids, u prošloj su godi-ni žene i djevojčice činile oko polovine no-vozaraženih. U subsaharskoj Africi pet od šest novih infekcija među adolescentima odnosilo se na djevojčice. ‘Ako želimo stati na kraj ovoj epidemiji, moramo učiniti ne-što kako bismo zaustavili širenje zaraze kod ovih žena. Upravo zato je ovo istraživanje važno. Omogućuje novu izrazito učinkovitu opciju za žene’, rekla je za New York Times Kimberly Smith, voditeljica istraživanja u ViiV Healthcare. Riječ je o tvrtki koja proi-zvodi cjepivo i bavi se isključivo hiv-om, a u vlasništvu je GlaxoSmithKlinea.

Brojne žene nisu sklone uzimanju lije-ka svakoga dana. Činjenica da ne moraju svakodnevno uzimati lijek značila bi da se ne moraju skrivati ili pregovarati sa svojim seksualnim partnerima. Da bi bilo učinko-vito, cjepivo će morati biti pristupačno u zemljama u razvoju, a pilule Truvada sada su nedostupne mnogima čak i u sad-u. Ipak, tamo postoje njihove generičke ver-zije. Osim toga, ženama će trebati i pristup obučenom medicinskom osoblju koje će ih moći cijepiti. Prednost novog lijeka leži u činjenici da se ne mora čuvati na hladnom, tako da se može davati ženama u mobilnim klinikama i centrima u područjima u kojima infrastruktura nije dovoljno razvijena. Kli-ničko ispitivanje provela je međunarodna mreža hiv Prevention Trials Network na preko tri tisuće ispitanika na 20 različitih lokacija u Bocvani, Keniji, Južnoj Africi, Svaziju, Ugandi i Zimbabveu. S obzirom na uvjete pandemije, ohrabruje da je 98 posto žena sudjelovalo u ispitivanju.

Injektirani lijek Cabotegravir uspore-đen je s Truvadom. Od žena koje su primi-le Truvadu, tijekom ispitivanja hiv-om se zarazilo njih 34, a od onih koje su dobivale injekciju samo četiri. Prema analizi, cjepivo je 89 posto učinkovitije od Truvade. Rani-je istraživanje provedeno na gotovo 4600 muškaraca i trans žena koje imaju spolne odnose s muškarcima pokazalo je da je u toj populaciji novi lijek 66 posto učinkovitiji. Ipak, sve žene koje su sudjelovale u istraži-vanju koristile su kontracepciju. S obzirom na to da su žene u fertilnoj dobi u visokom riziku od hiv-a, bit će potrebno ispitati kako lijek utječe na trudnice.

■ M. Bačić

Foto: Duško Jaramaz/pixsell

R at Armenije i Azerbejdžana završio je s nekoliko tisuća mrtvih i ograničenom po-bjedom Rusije: gotovo 2000 ruskih vojnika razmještenih

duž linije fronte i u lačinski koridor, gdje će ostati barem pet godina, garant su da će u re-giji presudnu ulogu nastaviti igrati Moskva. Trilateralni sporazum Armenije, Azerbejd-žana i Rusije znači i znatnu pobjedu Bakua, koji će zadržati sve zauzete teritorije. To je pobjeda i za Tursku, bez čije bi vojne i poli-tičke pomoći Bakuu bitno teže uspjela ova vojna avantura. Armenija je pak poražena: uz izgubljeno na bojnom polju, predat će još neke teritorije van samog Karabaha. Kako je strateški važan Lačin prepušten ruskom

Potpuni poraz Armenije je spriječen. Moskva uspješno balansira između interesa svojih susjeda, no dugoročne posljedice za njen geopolitički utjecaj su upitnije

22 regija NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Na prvom pojavljivanju Has-hima Thacija pred Haškim sudom za Kosovo njegov bri-tanski odvjetnik David Hoo-per u sudski je proces odmah

pokušao uvući i novoizabranog američkog predsjednika Joea Bidena. Osim što se pri-družio svom klijentu u negiranju svih deset točaka optužnice kojima se Thacija tereti da je osobno i zapovjedno odgovoran za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, Hooper je govorio i o njegovoj povijesnoj ulozi, podsje-

tivši pritom i na Bidenovu izjavu da je Thaci kosovski George Washington. Tužitelj je Hooperu uzvratio da će sve one koji su hvalili Thacija i koji će o tome eventualno svjedočiti pred Sudom za Kosovo priupitati jesu li znali za zločine koji se bivšem zapovjedniku ovk-a stavljaju na dušu kad su ga, eto, uspoređivali i s Washingtonom. Kako su zajedno s Thacijem za ratne zločine optužena još tri visokoran-girana zapovjednika ovk-a, Jakup Krasniqi, Kadri Veseli i Rexhep Selimi, koji su sve do prije neki dan također obnašali i visoke

političke i državne funkcije na Kosovu, nji-hovo haško suđenje do temelja je uzdrmalo kosovsku političku i društvenu zbilju, ali i poziciju Kosova u međunarodnim odnosima.

No prvo Thacijevo pojavljivanje pred Su-dom za Kosovo u bivšoj je srpskoj pokrajini prošlo bez značajnijih reakcija i uglavnom je popraćeno šutnjom, što ne znači da će tako ubuduće ostati. Pogotovo zbog toga što se očekuje da će kosovski birači uskoro morati izaći na izvanredne parlamentarne izbore, iako oni zasad odgovaraju jedino opozicij-skom Samoopredjeljenju, a svim drugim po-litičkim strankama, uključujući i Thacijevu i Veselijevu Demokratsku partiju Kosova (dpk), mogli bi biti čistilište u kojemu bi mnoge teško stradale.

Kad je prošloga tjedna Hashim Thaci pod-nio ostavku na dužnost predsjednika Ko-sova, odmah nakon što je objavljeno da je Sud za Kosovo potvrdio optužnicu protiv njega, Veselija, Selimija i Krasniqija, zapo-čeo je proces izbora njegovog nasljednika. Privremeno je funkciju kosovske predsjed-nice preuzela predsjednica parlamenta Vjo-sa Osmani, koja je na tu funkciju izabrana kao članica Demokratskog saveza Kosova (dsk), najjače stranke vladajuće koalicije koja je dala i premijera Avdullaha Hoti-ja. No lider Alijanse za budućnost Kosova Ramush Haradinaj odmah je zatražio da on kao predstavnik najbrojnijeg dsk-ova koalicijskog partnera bude izabran za Tha-cijevog nasljednika.

No izbor kosovskog predsjednika nije prost kao pasulj. Njega naime bira Skupština Koso-va i to dvotrećinskom većinom od 120 zastu-pnika koliko ih ukupno ima. U kosovskom parlamentu, koji je konstituiran lanjske jese-ni, sjede 29 zastupnika opozicijskog Samoo-predjeljenja Albina Kurtija, 28 zastupnika dsk-a čiji je predsjednik Isa Mustafa, 24 za-stupnika dsk-a kojemu je prije odlaska u haš-ki pritvor na čelu bio Kadri Veseli, a prije toga Hashim Thaci, zatim 13 zastupnika koalicije abk Ramusha Haradinaja i Socijaldemokrat-ske partije Shpenda Ahmetija, deset zastu-pnika Srpske liste, šest zastupnika koalicije na čijem je čelu bivši kosovski inoministar Behgjet Pacolli te deset zastupnika ostalih kosovskih nacionalnih manjina.

Na Haradinajevu ‘ponudu’ da preuzme Thacijevu predsjedničku funkciju, zasad je javno odgovorio jedino lider dsk-a Isa Mu-stafa, predloživši da parlamentarne brojke presude tko će biti ne samo predsjednik dr-žave nego i predsjednici parlamenta i vlade.

Po njemu, funkcija predsjednika parlamen-ta trebala bi pripasti Samoopredjeljenju kao najbrojnijoj parlamentarnoj stranci, funkciju premijera zadržao bi njegov dsk-a, a pred-sjednika države trebao bi predložiti, kao i do sada, dpk kao treći po brojnosti zastupničkih mandata. Mustafa je zapravo predložio for-miranje velike koalicije triju vodećih alban-skih parlamentarnih stranaka (Samoopre-djeljenja, dsk-a i dpk-a), a ostale im se mogu, ali i ne moraju pridružiti. Ako pak ne upali njegova ‘igra parlamentarnih brojki’, Mu-stafa je uvjeren da Kosovo izlaz iz sadašnje provizorne političke situacije treba potražiti na izvanrednim parlamentarnim izborima. S obzirom na činjenicu da Kurtijevo Samoo-predjeljenje već mjesecima traži raspisivanje tih izbora, oni bi malo koga na Kosovu izne-nadili. Iznenađenje bi zapravo bilo da Samo-opredjeljenje prihvati Mustafin prijedlog, jer istraživanja javnog mnijenja pokazuju da bi na izvanrednim parlamentarnim izborima ono uvjerljivo pobijedilo, a možda osvojilo i apsolutnu parlamentarnu većinu. Za sve ostale albanske političke stranke izvanredni izbori su u ovom trenutku veliki rizik.

P odizanje optužnice, pritvaranje Thacija i Veselija i njihov dobro-voljni odlazak u Haag kako bi od optužbi za ratni zločin obranili ne samo sebe nego i ovk i kosov-

sku borbu za oslobođenje i stvaranje samo-stalne države, možda bi pomoglo njihovom dpk-u da ostvari bolji rezultat od onoga s prošlogodišnjih izbora, ali ipak ostaje sum-nja da bi njihovo novo ‘žrtvovanje’ prekrilo sve koruptivne i kriminalne grijehe zbog kojih već neko vrijeme gube podršku birača, čija se većinska podrška seli prema Kurtije-vom Samoopredjeljenju. Osim toga, upitno je kako bi birači reagirali na izbornu listu stranke čiji osnivači i dugogodišnji lideri čekaju da im se presudi hoće li otići na vi-šegodišnju robiju zbog ratnog zločina. Zbog toga i dpk mora pažljivo odvagnuti je li im bolje ići na izbore ili pokušati s dps-om, Ha-radinajevom i Pacollijevom koalicijom te manjinskim zastupnicima formirati novu parlamentarnu većinu i izabrati novog ko-sovskog predsjednika, a Samoopredjeljenje i dalje ostaviti na čekanju u opoziciji.

Pritom je svima na Kosovu jasno da bi puno toga moglo ovisiti i o tome hoće li se Europska unija, dok čeka prijenos vlasti s Trumpove na Bidenovu administraciju, slo-žiti s raspisivanjem izvanrednih parlamen-tarnih izbora i tako rješavanje kosovskog pitanja još jednom odgoditi na neodređeno vrijeme, nakon čega bi mnoge stvari, pogo-tovo u pregovorima Beograda i Prištine o normalizaciji međusobnih odnosa, mogle biti vraćene na početak, pa i krenuti sasvim drugim smjerom od dosadašnjeg. eu zasad o tome šuti, ali zato su na Kosovu sve gla-sniji oni koji bi suđenje Thaciju i ostalima iskoristili za prekid briselskih pregovora s Beogradom. Tako je Haradinaj, tražeći da bude izabran za predsjednika Kosova, od Hotijeve vlade zatražio i da prekine prego-vore s Beogradom, a ubrzo mu se pridružila i predsjednica parlamenta i v.d. predsjednica države Vjosa Osmani, i to nakon što je Ho-tijeva vlada objavila da neće prekidati pre-govore s Beogradom. Pritom je znakovito da se Vjosa Osmani udaljila od Mustafinog dsk-a, iako je ostala njegova članica, a po-litički približila Samoopredjeljenju, pa i to svjedoči da novo miješanje političkih karata na Kosovu već traje, a jedino je upitno hoće li se njihova podjela, makar privremena, još jednom obaviti u aktualnom parlamentu ili u novom sazivu nakon izvanrednih izbora koji bi bili raspisani već sada, na samom po-četku haškog suđenja ‘kosovskom Georgeu Washingtonu’. ■

Kosovski pasijansNovo miješanje političkih karata na Kosovu već traje, jedino je pitanje hoće li se njihova podjela još jednom obaviti u aktualnom parla­mentu ili u novom sazivu nakon izvanrednih izbora koji bi bili raspisani već sada, na samom početku haškog suđenja Thaciju

Situacija na Kosovu nakon što je Hashim Thaci podnio ostavku na dužnost predsjednika

piše Zoran Daskalović

Prvo pojavljivanje Hashima Thacija pred Haškim sudom (Foto: pool/Reuters/pixsell)

23 knjige NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Knjiga prerano preminulog an-tropologa i anarhista Davida Graebera o, doslovno preve-deno, skenjanim poslovima inspirativno je štivo pisano

vrckavim, podosta neakademskim, svakod-nevnim jezikom koji, vidimo, ne bježi ni od vulgarizama, pozitivno zavodi svojim tezama i čita se poput romana. No na kraju ostaje i pomalo paradoksalan osjećaj da je njen ne samo osebujan jezik nego i sadržaj uglavnom prednost, ali koja nije lišena mana.

Hoćemo li na kraju iščitavši knjigu saznati za razlog postojanja toliko besmislenih po-slova u svijetu, koje uglavnom nesretni ljudi danas obavljaju? Ovisi što očekujemo. Ako se pozovemo na tezu samog autora da je to uglavnom posljedica prevage menadžerskih ideologija i da besmislene poslove izmišlja uglavnom taj sloj, dok to ne bi nužno morala biti posljedica postojanja kapitalizma kao ta-kvog, knjiga će nas zadovoljiti. Ali njen nagla-sak na subjektivni osjećaj, osjećaj da živimo u depresivnom i tužnom svijetu u kojem je rad barem polovice ljudi obesmišljen, usran i ne ispunjava zadovoljstvom i realiziranošću one koji se njime bave, opet je paradoksalno plus i minus ove knjige. Plus zato što je au-tor antropolog i potpuno je opravdano što za svoj zadatak uzima subjektivni osjećaj sreće ili uglavnom nesreće ljudi, u društvu koje rad smatra centralnom kategorijom samoo-stvarenja, što je većina na psihološkoj razini kao fakt i prihvatila. Želimo li da ljudi budu sretni i ispunjeni, najprije trebamo vidjeti prepreke na tom putu. Zašto oni dakle nisu takvi? Sve to u tradiciji je i jedne verzije an-tiautoritarnog anarhizma, koji organizacije, a posebno državu, vidi kao osnovne smetnje u pokušaju ljudi da vode smislen život. No to je i granica ove osebujne knjige, jer ne raspolaže aparaturom kojom bi nesreću vidjela kao otu-đenje, sve veće udaljavanje ljudi od proizvoda svoga rada (koji ne moraju biti stvari), zatim društva, pa onda i od samih sebe, kao i kon-centriranje na proizvodnju profita kao jedinu racionalnost. Doduše Graeber, koji je i autor parole o 1 posto ljudi koji vladaju svijetom i 99 posto gubitnika u istom tom svijetu (bio je aktivan u pokretu Occupy Wall Street), kaže da samo vlasnici velikih korporacija vjeruju ili tvrde da vjeruju da živimo u najboljem od svih dosadašnjih svjetova, onome koji njeguje efikasnost, konkurentnost, prilagod-be i reforme za opće dobro. I izgleda kao da, zavedeni vlastitom ideologijom, misle da je

svijet, valjda zato što oni u njemu enormno zarađuju, uistinu takav.

No za Graebera je istina u potpunoj su-protnosti između neoliberalnog samorazu-mijevanja i stvarnog društvenog stanja. Ljudi nemaju osjećaj da su efikasni, korisni, da je svijet zbog njihova rada bolje mjesto, nego upravo sve suprotno. I to vrijedi više za na-množeni sloj srednjih menadžera nego za klasične radnike u proizvodnji. Jedan znanac je u mome društvu na pitanje kako mu je na poslu u jednoj agenciji za odnose s javnošću jezgrovito opisao svoje iskustvo: ‘Stresno i dosadno.’ I Graeber razne savjetnike za ljud-ske resurse, koordinatore za komunikacije, istraživače za odnose s javnošću, financijske stratege, korporativne odvjetnike i slična zanimanja navodi kao ona koja su subjek-tivno i objektivno besmislena. Svode se na beskorisno prekapanje po papirima (danas u digitalnom obliku), izmišljanje posla zbog posla samoga, ukratko na nešto beskorisno. Pa kako to da su korporativni vlasnici privatnih tvrtki, koji se toliko ponose predrasudom da za razliku od parazitskog javnog sektora ne trpe neefikasnost i paze da svakog čovjeka kojeg zapošljavaju dobro iskoriste, dozvolili da im se desi takav golemi propust? Da im zaposlenici ‘dangube’ viseći na elektroničkim gadgetima, izmišljajući razloge da kinje još nekoga osim samih sebe?

Besmislene poslove, usrane, dosadne i gad-ne, autor definira na sljedeći način: ‘Besmisle-

ni posao je oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere besmisleno, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenik ne može opravdati njegovo postojanje, premda se, u sklopu uvjeta za po-sao, zaposlenik osjeća obaveznim pretvarati da tomu nije tako’ (str. 37). Dakle, u besmisle-nim poslovima ima himbe, sadomazohizma, ali i momenata prevare, pretvaranja. Grae-ber nudi i klasifikaciju pet osnovnih vrsta besmislenih poslova, uz napomenu da je ona provizorna i mogla bi se lako širiti, ukrštati, ukratko izgledati drugačije (str. 54. i dalje). Te kategorije on naziva lakejima, nasilnicima, popravljačima, pro-formistima i žandarima. Što rade svi ti tipovi? Lakejski poslovi su oni koji postoje samo ili prvenstveno zato da bi netko drugi djelovao ili osjećao se važno. Otuda bujanje srednjeg menadžmenta, u biti slugu ili vazala, čija je jedina dužnost da usrećuju svog gospodara laskanjem i nekim sitnim dužnostima kojima se opravdava nji-hovo postojanje. Termin ‘nasilnici’ koristi se metaforički. To su ljudi čiji posao sadrži elemente agresije, ali (što je i najvažnije) po-stoje samo zato što ih drugi angažiraju. Ovdje

bismo mogli dodati da npr. plaćeni ubojice ne spadaju u tu grupu. Ustvari oni, po autoru, i ne rade neki posao (kao ni pljačkaši nemaju npr. redovnu plaću), pa u tom smislu njihov posao nije besmislen. U slobodnijoj inter-pretaciji, koja ima uporište u knjizi, mogli bismo anarhistički smjelo reći i kako bogati vlasnici kompanija danas kupuju vlade, a njih čine ljudi čiji bi opis posla, naročito na vrhu (predsjednici, premijeri) bio najbliži onome plaćenih ubojica. Oni ustvari nema-ju posao (najmanje žive od plaće), ali imaju specijalne misije koje, prema logici onih 1 posto koji drže stvarnu moć, itekako imaju smisla. ‘Nasilnici’ svoj posao doživljavaju kao odvratan, ne samo zato što osjećaju da mu nedostaje pozitivna vrijednost nego i zato što ga doživljavaju kao suštinski manipulativan i agresivan. Što pak rade popravljači? To su oni zaposlenici čiji je posao posljedica nekog teh-ničkog problema ili pogreške u organizaciji. Oni rješavaju probleme kojih ustvari ne bi

trebalo biti. Izraz pro-formisti autor koristi za zaposlenike koji postoje jedino zato da organizacija može tvrditi da radi nešto što zapravo ne radi. Npr. da čuva okoliš iako ga zapravo uništava. Peta, zadnja kategorija su žandari, koji se dijele na dvije vrste. Prvi tip su oni čija se uloga u potpunosti svodi na do-djeljivanje posla drugima. Taj se posao može smatrati besmislenim ako sam žandar vjeruje da je njegova intervencija nepotrebna i da bi, da njega nema, podčinjeni sasvim normalno radili i sami. Najspektakularniji primjer tog slučaja je funkcioniranje belgijske države bez vlade i to duže od godinu dana, a da ova niko-me nije nedostajala i da su se stvari odvijale kao i inače. Žandari tog tipa suprotnost su lakejima: to su nepotrebni nadređeni, a ne nepotrebni podređeni. Žandari drugog tipa nisu samo bespotrebni nego su i stvarne šte-točine. Njihova je uloga smišljati besmislene zadaće koje će obavljati netko drugi, nadzira-ti ih ili čak smišljati posve nove besmislene poslove. To su generatori besmislica. Prvi koji nam padaju na pamet kao primjeri tog tipa u nas su voditelji kulturnih i civilnih organiza-cija, za koje se svako malo otkrije da su pravi nasilnici, čiji podređeni često zbog bullyinga, a ne svojom voljom, bježe i u bolest.

Iz tih primjera vidimo koliko je Graebe-rova knjiga duhovita, pa i originalna. Ipak, u zaključnom dijelu ima teza koje ovaj au-tor pripisuje lošoj ili barem nerealnoj strani neautoritarnog anarhizma. Tu se radi o kri-tici Marxove radne teorije vrijednosti i na kraju zagovaranju univerzalnog temeljnog dohotka. U svijetu premreženom tolikom neizvjesnošću za radne ljude ne čudi što ta ideja danas zvuči tako privlačno. Uostalom, u Finskoj ju je i uvela konzervativna vlada, koja je nakon nekog vremena od nje morala odustati. Razdvojiti rad, koji je toliko besmi-slen, težak, potplaćen, preopterećujući (u knjizi se provlači i motiv potrebe radikal-nog skraćenja radnog vremena), razdvojiti dakle zarađivanje od brige za osnovnu egzi-stenciju svih, pa tko to ne bi htio? Ali ideja univerzalnog temeljnog dohotka sa sobom nosi nove probleme. Ona ne rješava problem jaza prebogatih i onih i dalje relativno si-romašnih, da ne govorimo da ne dovodi u pitanje osnovnu logiku proizvodnje društva, a ta je i dalje proizvodnja profita. Zaključ-no možemo reći da se radi o inspirativnoj i zabavnoj knjizi, koja ipak ne objašnjava u potpunosti zašto toliki besmisleni poslovi i dalje postoje. ■

Kad kadrovska prebacuje normuSamo vlasnici velikih korporacija vjeruju da živimo u najboljem od svih svjetova, onome koji njeguje efikasnost, konkurentnost i reforme za opće dobro, piše Graeber u svojoj inspirativnoj knjizi, koja ipak ne objašnjava do kraja zašto toliki besmisleni poslovi i dalje postoje

David Graeber: Besmisleni poslovi (prevela Alenka Mirković-Nađ, Jesenski i Turk, Zagreb 2020.)

piše Srećko Pulig

David Graeber

24 NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

NEPRIJATELJSKA PROPAGANDAnovce? E, kod tih. Čekaj malo, jebemu – Niki su, kao što vidimo, malo popustili živci – jel vi ljudi mene zajebavate? Dajete moje pare bankama, i to u sklopu obavezne štednje, a onda me uvjeravate da je to moje slobodno vlasništvo? Pa se banke igraju mojim parama dok nam država grca u dugovima, a banke na tim dugovima još i zarađuju? I čitavu tu ideju ste pokupili od pomahnitalog južnoamerič-kog diktatora? Pa jeste li vi jebeno normalni?

Tako bi nekako, u osnovnim crtama, izgle-dala rubrika ‘Nika istražuje’ da se razgovor odvijao u skladu s čitateljevim očekivanjima. Ali nije: u native stvarnosti hrvatskih medija Nika ne postavlja suvišna pitanja, tamo je sve u redu i budućnost je blistava. Uzalud

čitatelj lista novine u potrazi za odgovorima. Uzalud skrola po portalima, sve do dna stra-nice, gdje ga čeka napomena pisana sitnim slovima: ‘Ovaj prilog je napravljen u skladu s najvišim profesionalnim standardima u produkciji našeg native tima i pbz Croatia Osiguranje obveznih mirovinskih fondova.’

hupZnačajnom političkom temom bavi se i čla-nak na portalu Telegram pod naslovom ‘Cijeli it je deset godina ispred Zakona o radu’, koji pored teksta donosi video-intervju s troje direktora istaknutih domaćih kompanija.

‘Oho’, zainteresiran je čitatelj, ‘pa ja sam sada gledatelj’. Naš gledatelj klikne zatim play da čuje što o hrvatskom radnom zakonodavstvu misle uvaženi gosti, ali razgovor brzo zaluta u nepregledna prostranstva korporativnog novogovora: spominju se tu engagement i gig-ekonomija, leadership i fleksibilnost, sve je forward-looking, svi su growth-oriented, a gledatelju, nenaviklom na žargon, već se polako sklapaju oči… ‘Ja sam generalno protiv regulative i pravilnika!’, prene ga najednom odlučni glas mladog suvlasnika it-firme. Čini se da mu ni voditeljica nije nesklona: ‘Evo

već i mi u hup-u sudjelujemo u razgovorima s vladom i sindikatima o tome što treba mi-jenjati u Zakonu o radu…’ Čekaj malo, briše gledatelj krmelje, što ova novinarka radi u Hrvatskoj udruzi poslodavaca? Prevrti video unatrag, kad stvarno: voditeljica je zapravo

‘direktorica za radne odnose i ljudske poten-cijale hup-a’. Tko bi rekao. Cijeli ovaj novinar-ski prilog je deset godina ispred hrvatskoga novinarstva – misli se naš gledatelj – tako da u njemu novinara više ni nema. Baš kao što u cijeloj ovoj raspravi o radnom zakonodavstvu

– razmišlja dalje – nisam čuo nijednog radnika. Ustvari, jedini koji se tu pojavio mogao bi biti onaj anonimni Telegramov zaposlenik koji je montirao video, nakuckao popratni tekst pa ispod njega sitnim slovima dopisao: ‘Prilog je napravljen u skladu s najvišim profesional-nim standardima u produkciji tg Studija i A1.’

Stand­upNa portalu Večernjeg lista, opet, čitatelja čeka stara priča u novoj izvedbi: o mirovinskim fondovima ovaj put ga informira stand-up komičar Ivan Šarić kroz seriju razgovora s uglednim ekonomskim stručnjacima, sve pod obećavajućim naslovom ‘Raffeisen Fu-ture Boost’. A među sugovornicama i sugovor-nicima, nekako je najinteresantnija Martina Dalić. Em je bivša ministrica gospodarstva, em je iz vlade izletjela zbog onog novinarskog otkrića afere Borg: bit će zanimljivo čuti, raču-na čitatelj, što nam o mirovinskim fondovima može reći netko koga su i samog prozivali za muljanje. O sumnjivim poslovima, koruptiv-nim mejlovima i kompletnom preuzimanju Agrokora u prilogu, međutim, nema ni riječi: Martina Dalić tamo pripovijeda o svome no-vom hobiju, trčanju na duge pruge, povjerava kako je financijska politika njezina ‘ljubav’ i

‘strast’, dodaje pokoju o drugom stupu, tom sjajnom i fantastičnom bankarskom izumu… Pa ovo je kao da slušam animiranu Niku, čudi se čitatelj: ako je novinarstvo postalo reklama, hoće li se sada stvarnost pretvoriti u crtani film? I gasi kompjuter ni ne skrolajući do dna stranice, gdje ga – zna već i sam kako to ide

– čeka obavijest da je prilog rba i Večernjeg lista napravljen u skladu s najvišim profesio-nalnim standardima.

Ideja‘Pravimo priloge u skladu s najvišim profesi-onalnim standardima, a naklada nikad niža’, masira sljepoočnice prosječan vlasnik hrvat-skog medija – sjetit ćete ga se možda s početka ovoga teksta – dok zabrinuto zuri u šarene grafove na ekranu svoga laptopa. ‘I ajde ti sad meni to objasni!’ Preko puta, novinar se vr-polji u stolici: već je mislio da dolazi po otkaz, pošto uz sve te stand-up komičare i stand-hup direktorice očito postaje tehnološki višak. ‘Ne znam, šefe, sve radimo kako treba…’ ‘Sve kako treba, tako je’, mrmlja vlasnik, ‘Jel nam ogla-šivači kažu šta hoće, kažu. Jel ih ja poslušam, poslušam. Jel ti to onda lijepo napišeš, napišeš. Znači nisu krivi oglašivači, nisam kriv ja, nisi kriv ti… Pa ko je, jebemu, kriv?’ ‘A čujte, šefe’, nakašlje se novinar, ‘evo nešto razmišljam, da nije možda kriv čitatelj?’ ‘Kako to misliš?’, šef se namršti. ‘Pa eto, ideja je bila da mu podva-limo reklamu kao da je pravi, profesionalni novinarski prilog…’ ‘Znam šta je bila ideja’, prekida ga vlasnik, ‘to se zove nativno oglaša-vanje.’ ‘E pa izgleda, šefe, da nam čitatelj ipak nije toliki nativac.’

piŠe Boris Postnikov

funkcionira daleko elegantnije. Redakcija svakog medija koji drži do sebe i svojih spon-zora ima specijalni native tim, novinari su se transformirali u kopirajtere, urednici u marketinške magove, sadržaj se štanca kao na traci. Čak je i žanr nekako evoluirao: re-klame, kamuflirane u novinske priloge, to-liko dobro oponašaju medijski okoliš da su preuzele neke njegove karakteristike. Pa iznose političke stavove, seciraju zakonske prijedloge i komentiraju aktualna društvena zbivanja. Čitatelj, recimo, ovih dana u svim važnijim medijima može pratiti serijal ‘Nika istražuje’, posvećen mirovinskim fondovima. To ga zanima: načuo je negdje da bi čitava ta zapetljancija oko fondova mogla biti proble-matična, a ovdje će mu je brzo i jednostavno objasniti crtani lik Nike, simpatične djevojke krupnih očiju i širokog osmijeha. Nacrtana Nika, naime, tek što se zaposlila i sada struč-njacima postavlja pitanja o svojoj mirovinskoj štednji koja ide u takozvani drugi stup. ‘Tko je vlasnik te štednje?’, pita odmah pametnica. Evo i odgovora: ‘Nika je naučila da su dopri-nosi u mirovinskom fondu u iznosu od pet posto plaće isključivo njezin novac i njezina osobna imovina.’ Okej, ovo djeluje umirujuće, pa čitatelj jedva čeka da Nika postavi sljedeće logično pitanje: ‘Ako su novci moji, znači li to da s njima mogu raditi što god mi padne na pamet?’ E pa ne znači – glasio bi odgovor da je pitanje doista bilo postavljeno – jer te novce na burzi ulažu banke koje su zapravo vlasnice fondova, ne bi li povećale prinose. A znači li to – pitala bi zatim mala dovitlji-vica – da banke na burzi mogu i izgubiti? Eh, čuj, Nika, nije da ne mogu, ipak je to burza, financijska tržišta, stvar je nepredvidljiva… Čekaj malo, ako sam dobro shvatila, nekakve banke se kockaju mojim novcima? Dobro, ako to baš tako postaviš, onda da. Samo tren – već je lagano uznemirena crtana ljepotica – tko je uopće došao na tako blesavu ideju? Augusto Pinochet. Pinochet? Pinochet. Onaj što je u Čileu zaveo strahovladu i masakrirao ljude po stadionima – Nika je, naime, imala pet iz povijesti – taj vam je ovo prvi smislio? E, taj. I kog će to vraga danas nama u Hrvatskoj? Pa vidi, Nika, uveli smo drugi stup još prije dvadesetak godina, kad i neke druge zemlje, Poljska, Mađarska… Znači samo ove istočne jadnice, a nijedna zapadna? Je, Nika, znači. I kako sad tim istočnim zemljama ide s drugim stupom? Iskreno, teško je reći, jer su ga skoro sve osim nas u međuvremenu ukinule. Ali zašto su ga ukinule? E sad zašto, zašto, nekako je ispalo da kad države prepuste pare banka-ma, onda one same ostanu bez prihoda, pa se moraju zaduživati. A gdje se – uporna je Nika

– države zadužuju? Kako gdje, pa kod banaka. Istih onih banaka kojima su prethodno dale

TrendProsječan vlasnik hrvatskog medija – portala ili novina, televizije ili radija – poznat je po tome što pažljivo prati globalne trendove. Zamislite zato njegovo iznenađenje kada je, prije otprilike pet godina, prvi put nabasao na definiciju nativnog oglašavanja. ‘Native advertising’, pisalo je tamo, ‘posebna je vrsta oglašavanja u kojem iskustvo gledanja, či-tanja ili slušanja reklame u potpunosti opo-naša iskustvo gledanja, čitanja ili slušanja okolnog sadržaja medija u kojem se rekla-ma pojavljuje.’ Čita naš vlasnik jednom, čita drugi put, čita treći put, i ne vjeruje. ‘Čekaj malo, reklama koja izgleda kao novinarski tekst? Novinarski tekst koji je u stvari re-klama?’, zbunjeno se češe iza uha. ‘Pa mi to radimo već godinama.’

E ali zato su trendovi globalni, a hrvatski su mediji uglavnom samo prodani. Ono što je kod nas obična, svakodnevna, odavno uhoda-na praksa – pisanje reportaža i ekonomskih analiza po željama Ivice Todorića, Tomi-slava Horvatinčića ili nekog trećeg, tko tek treba završiti u pritvoru – vani vam diza-jniraju korporativni stratezi, brendiraju mar-ketinški think tankovi i odobravaju dobro utrenirani pravni timovi. Pa onda predstave kao vrhunac žanrovskog razvoja suvremenog žurnalizma: mjesto na kojem se oglas kame-leonski stapa sa svojim ‘medijskim okolišem’, tako da više nitko ne zna gdje završava medij-ski okoliš, a gdje započinje medijski bućkuriš. Onom našem vlasniku preostaje zatim samo da u stopu isprati najnoviju svjetsku modu.

‘Nino’, zove jednog od svojih provjerenijih novinara, ‘za idući broj nam treba nešto iz ekonomije, ali pazi, ovo je direktno naruče-no.’ ‘Nema problema, šefe’, odgovara ovaj,

‘mislite kao onda kada sam pisao kako Todorić ljubi bika među rogove…’ ‘E to, to’, nervozno ga prekida vlasnik, ‘samo sad po novom na kraju teksta mora ići sitnim slovima, piši:

‘Ovaj sadržaj je napravljen u skladu s najvišim profesionalnim standardima u koprodukciji s našim oglašivačem’.’ ‘Ali šefe, onda će čitatelj znati da je naručeno’, zamuckuje novinar pa umukne čim vidi šefa kako se hvata za glavu.

‘Nema on šta znati ili ne znati, čovječe, ovo ti je nejtiv advertajzing! Nativno oglašava-nje, ej! Globalni trend! Osim toga, znaš i sam kakav je naš čitatelj…’ ‘Kakav, šefe?’ ‘Pa čita jednom, čita drugi put, čita treći put, i svaki put povjeruje.’

NikaTako je to barem izgledalo prije kojih pet godina, u onim slavnim, pionirskim danima hrvatskog native advertisinga. Danas, stvar

Jedna od brojnih konferencija o oglašavanju održana početkom godine u Zagrebu (Foto: Marko Lukunić/pixsell)

Vlasnik naših mirovinskih fondova (Foto: Ivo Čagalj/pixsell)

Milica Jovanović, direktorica hup-a za radne odnose i ljudske potencijale (Foto: Vjeran Žganec Rogulja/pixsell)

25 kolumna NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Jagodina-Novi Pazar, igrač Novog Pazara Halil Hamzagić udario nožem igrača Jago-dine Andreju Uroševa! I druge novine su to javile. Da je Lićko, za mene dvojnik moga Iljaza Kalčinića, onaj veseli vitki mladić ‘sa srebrnim lukom’ potegao nož na domaćeg igrača, koji je za svoju igru od novinara Spor-ta dobio ocjenu 10!? Iz izvještaja sam shvatio da je Hamzagić isključen krajem prvog po-luvremena, pa je, dakle, kao isključen igrač, nakon sat vremena od isključenja, udario nožem igrača koji je, kao i on sam, imao broj 6 na leđima! Buljio sam u taj izvještaj i u sastav Novog Pazara, znao sam više-manje sve igrače, zakleo bih se na sve na svijetu da bi svaki drugi iz toga sastava prije potegao nož nego Lićko. Nož i Lićko, ama to mi nije išlo zajedno, nikako, ama nipošto. Sutra-

dan su novine javile da je Izvršni odbor fk Novi Pazar doživotno diskvalifi kovao Halila Hamzagića. Mogu samo zamisliti kakvu je tugu i muku proživljavao tih dana Lićkov otac, dobri Huzeir Hamzagić.

Onda je nezasiti izješa po imenu Vrijeme sve odvukao u daljinu i dozvao demona po imenu Zaborav da obavi svoj dio posla, da metlama brezovim pomete dotadašnji put zemljani i da bez milosti pusti travu da ga prekrije. Nikada poslije nisam sreo ni vidio Lićka Hamzagića. Dobro, bio sam u Beogra-du, ali bih tu i tamo došao u Pazar. Njega mi niko nije spomenuo, a i ako bih ga se kad sjetio, kraj mene nije bilo nikoga da mi išta o njemu kaže. Kojiput sam sreo njegova oca, pozdravili bismo se srdačno i rastali.

I onda je došla ova godina broj 2020, dva nula dva nula. Trećega dana ove godine, telefonom me je zovnuo Lić-ko. I pitao me, znam li ko me zove. Znam vala, Lićko, iako je ovo prvi i

najprvi put da u životu telefoniramo, a vi-djeli se nismo skoro pa pola stoljeća. Kazao mi je da već 28 godina živi u Berlinu. Dobro, Lićko, šta se to u tebi pobrkalo da onako pođe tvoj život i tvoje igranje fudbala? Eh, šta, počeo je. Znaš kako se kod nas kaže: moja havale pamet (moja luda glava). Ne znam, ne znam, ne znam. Ti me znaš, znali su me svi, ali ja sebe u tom jednom prokle-tom danu nisam znao. Napravio sam nešto što mi je upropastilo život, ne samo meni

L ićko Hamzagić je išao u pa-zarsku gimnaziju, bio je razred ispred mene. Lićko mu je bio nadimak po kojem su ga znali i zvali u gimnaziji i u gradu. Bio je

poznatiji po nadimku nego po imenu i pre-zimenu Halil Hamzagić.

Lićko je još kao gimnazijalac počeo igrati za fk Novi Pazar. To je bilo u vrijeme kad je Pazar tavorio u Moravsko-šumadijskoj zoni, cilj je bio ući barem u Srpsku ligu. Lićko je bio half, danas je ta riječ skoro prognana iz naše sportske terminologije, a mi smo s njom rasli. Prognane su i druge, polutka, centarfor, bek, prognana su i krila, i lijevo i desno. Živo je čudo kako se još drži golman.

Lićko Hamzagić je bio čas desni, čas lijevi half, nekad s četvorkom, nekad sa šesticom na leđima. Sjećam se kako je ulazio u prvu ekipu Pazara: trebalo je stisnuti petlju pred strogim Pazarcima na tribinama, a još i više pred ponekim od saigrača, koji nikakve empatije nisu pokazivali prema mladim igračima. Lićko je samo naoko bio pošteđen ove potonje okrutnosti, jer je bio rođeni Pazarac i jer mu je otac Huzeir Hamzagić bio sekretar kluba, zapravo čovjek koji je u klubu radio sve važne poslove, i kome nije bilo teško uzeti fotografi je i izvode iz matič-ne knjige igrača bez registracije, te ih sam odnijeti u podsavez u Kraljevo i sve obaviti. Kažem da je Lićko bio pošteđen naoko, jer sam od ponekog zavidljivca igrača (takvih ima više no što se misli) čuo kako Lićko ulazi u prvi tim ‘jer mu je babo sekretar kluba’. A Husein Hamzagić je bio jedan od najčasni-jih ljudi koji su Pazarom hodili, bio je veliki radnik, a fudbalu odan iskreno i bez ikakva koristoljublja.

Dva-tri puta sam igrao protiv Lićka na treningu i vidio da je, danas bi se reklo, imao jak osjećaj za prostor, da je igrački bio krajnje korektan, ni najmanjeg traga grubosti u njegovoj igri nije bilo. Ovo mogu potvrditi mnogi koji su s njime kasnije i duže igrali.

S Lićkom se nisam družio. On je imao svoje društvo, na korzu bismo samo mah-nuli glavom. Više sam razgovarao s njegovim ocem nego s njime. Ali mi je Lićko bio jako drag iz jednog razloga koji će on saznati tek iz ovih novina, skoro pedeset godina kasnije. Ta dragost nema nikakve veze sa fudbalom. Ličio mi je na moga tetka Iljaza Kalčinića. Imao je njegov osmijeh, njegovo lice, imao je njegov hod. Ne znam je li tetak Iljaz ikada igrao fuzbala, ali ja sam i u Lićkovom trča-nju i skakanju vidio Iljaza Kalčinića. Iljaz je umro godinu prije no ću upoznati Lićka. Kad sam prvi put vidio Lićkovo lice, rekao sam sebi, evo u koga se preselila duša Iljaza Kalčine! To nisam rekao nikome drugom, ni-sam ni imao kome, blizu mene nije onda bilo ljudi koji bi znavali i Iljaza i Lićka. Dobro, po-nekad me Lićko podsjetio i na Crnjanskog: Lutam još vitak, sa srebrnim lukom. Lićko je bio vitak, djevojke su ga bogme opsjedale, a on je bio čas kicoš, čas mangup. U Pazaru je riječ mangup zahtjevnija i zahvatnija no drugdje, markirana više pozitivno nego ne-gativno. Duga kosa, talijanska roba, džem-peri, cipele. I tako dalje.

Bio sam već dvije godine u Beogradu, igre Pazara pratio sam preko novina. I onda sam, kao da je jutros bilo, u ponedjeljak, 5. maja 1975, u beogradskom Sportu naišao na straš-nu vijest: u Svetozarevu, u nedjelju, poslije utakmice Druge srpske lige, grupa Istok,

nego i mome rahmetli ocu, znao si ga. To je jedan od dana koji nikome ne bih poželio da doživi. Primili smo gol, bio sam siguran da je Antonijević bio u ofsajdu, naš igrač Ćako Bihorac, znaš da je njemu ime Idriz, Ćako je, poslije priznavanja toga gola, na centru gađao i pogodio sudiju Ristića loptom u glavu, u potiljak. Sudija se okrenuo, i pitao ko ga je gađao. Ja sam rekao: ja! Onda je on mene isključio. Ja sam pošao u svlačionicu, i dok sam odlazio dosta ljudi iz publike mi je psovalo tursku majku. I ja sam, u onoj huji, svašta publici izgovorio. U poluvremenu mi je naš bek Kolašinac dao nož kojim smo mi igrači rezali podvezice za štucne, ja sam taj nož stavio u džep, bio sam se već obukao, pa sam izišao i gledao utakmicu do kraja. Jago-dina nam je u drugom poluvremenu dala još

jedan gol, i kad se završila utakmica stvorila se gužva kod korner zastavice. Opet je tamo bio Ćako, i meni se učinilo da ga je Urošev napao. Potrčao sam, izvadio nož i krenuo na Uroševa, on se izmaknuo, zakačio sam ga po rebrima ispod lijeve plećke. U tom času sam pomislio da sam ga možda teže ranio. Onda smo Ćako i ja u onom metežu utekli iza stadiona u neku šumicu. Posle su nas uhvatili i uhapsili. Saslušanja, gradske delegacije, moj rahmetli otac je iz Pazara nekoliko puta dolazio u Svetozarevo da se izvinjava. Urošev i njegovi su prihvatili izvinjenje, nisu me sudski gonili, a mogli su. Rana koju sam zadao Uroševu, srećom, bila je plitka. To me je, koliko-toliko, smirilo, iako ja od toga dana nemam smirka. Moje kajanje je svakodnevno, ja, koji nikada ni-sam imao nož niti se družio sa nožašima, udario sam igrača nožem! Kad danas sve to gledam, ja sam zapravo najviše udario svoga oca, pa sam udario sebe, a tek onda Andreju Uroševa. Čuo sam da mi je Urošev oprostio, za to sam mu zahvalan. Ali ja sebi nisam oprostio. Znaš, nije to neko dobro oprav-danje, ali ću ti reći da su mi dvojica-trojica mojih saigrača znala prigovarati kako ja ne udaram nikoga u igri, kako sam svilen, pa su me znali zvati, čuo si to sigurno, Lićko, pa ona vulgarna rima. Bio sam i u jednom posebnom emotivnom stanju tada, pukao sam, i evo me, u Berlinu, idem da gledam Herthu, igram se s unucima. Kamo lijepe sreće da sam toga 4. maja 1975. zakasnio na autobus za Svetozarevo, da sam prespavao taj dan, kamo sreće da mi taj dan nije nikad svanuo! ■

MAKSIMIR I MIROGOJ

‘Moje kajanje je svakodnevno,

ja , koji nikada nisam imao nož niti se družio sa

nožašima, udario sam igrača nožem!

Kad danas sve to gledam, ja sam

zapravo najviše udario svoga oca,

pa sam udario sebe, a tek onda Andreju

Uroševa. Čuo sam da mi je Urošev

oprostio, ali ja sebi nisam oprostio...’

piše Sinan Gudžević

Halil Hamzagić – Lićko, ranih sedamdesetih.

Privatni album

Lićko Hamzagić

26 intervju NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Članica Kuće ekstremnog muzičkog teatra u povodu predstave ‘Doktor Faustus br. 14’

razgovarao Bojan Munjin Foto Nina Đurđević

nazvao Zvonimir Mrkonjić, a Alka Ruben je njezin identitet autorice šlagera. Mira Dupelj je radila na ‘nedodirljivosti ranjivih’ kao klinička psihologinja i pedagoginja u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Pisala je o kre-ativnosti biblioterapije i muzikoterapije u praksi, a njezine su lutkarske ispovijesti i dijalozi izazov književnoj simptomatologi-ji, poetskoj kritici i klinici. I kratki komad za dvije lude lutke ‘Doktor Faustus br. 14’ izdvaja mogući klinički simptom ovisnosti, a taj sindrom stoljeća koje je još vjerovalo u budućnost bio je polazišni poticaj za našu predstavu.

Može se reći da su svi ti stvarni ljudi koji-ma se bavite u svojim predstavama neka vrsta vaših suputnika...Pa svakako da oni to jesu: oni su naši misao-ni suputnici i praktičari, postaju naša ‘zaslu-žena tema’, kako glasi onaj davni Indošev manifest. Želimo pokazati da ne polazimo ni od čega nego nastavljamo započeto; čak i ako ne slijedimo doslovno njihovu prak-su, pokazujemo da ta baza umjetničkog ot-pora, ta vrsta radikalnog mišljenja postoji ili je postojala i da je ne želimo prepustiti amneziji. U našim tekstovima su fragmen-ti povijesne avangarde, Kamova i Čerine kao preteče futurista (ne i marinetista), te njihov utjecaj na literarno-revolucionarni krug pobunjene omladine. Među njima su bili i August Cesarec, Đuka Cvijić, Zora Ruklić i članovi njihove ‘Stenjevačke re-publike’, članovi zagrebačke skupine Ze-nit, lirika vizionarskog filma kroz knjige Ivana Martinca, konkretnog pjesništva Josipa Stošića i prešućene umjetnosti koju

‘šahtofoniziramo’ za naš paralelni izvedbe-ni kanon. Krećemo od predmeta ‘napre-gnute sadašnjosti’, koji su nam urgentni i bolni, a oslanjamo se na povijesne slutnje umjetničkog otpora i avangardizma. Kada je Indoš sastavljao svoje prve pronađene postindustrijske instrumente od duhovno recikliranog otpada, možda nije razmišljao o umjetnosti buke Luigija Russola, ali njegovi su šahtofoni mutacije Russolovih

‘intonarumorija’ jer, kao što rekoh, stvari ne nastaju ni iz čega. ‘Svi misle da predstavlja-mo, a mi samo nastavljamo...’

Za Družinu mladih za vrijeme Drugog svjetskog rata u Zagrebu zapravo malo ljudi zna?Zaista je poticajno gledati na postojanje te grupe iz današnje perspektive. Družina mladih je bila u to neumjetničko vrijeme pojava neovisnog i izvaninstitucionalnog kazališta, proizašla iz Dramskog studija, koju je Vlado Habunek pokrenuo 1939. pod okriljem zagrebačkog Francuskog in-stituta. Ali Družina mladih je bila i rana pojava proširenog kazališta, škola umjet-ničke emancipacije i slutnja višemedijske umjetnosti, čija je sloboda izraza obuhva-ćala utjecaje od francuskog nadrealizma do japanskih dramsko-pjesničkih oblika. Na-šim šahtofonijama bliska je njihova jeka korskih recitacija, a šahtofonima iluzija lutaka, kao i povezivanje oblika ondašnje suvremene umjetničke prakse, likovnosti, književnosti, dramskog pjesništva i glazbe. Družinarka Mira Košutić je retrospektiv-no, kao i Dunja Robić, objavila kratki više-glasni roman s ključem ‘Diitref ili kockanje za družinu’ o bijegu u kazališnu arkadiju Razvora, u ljeto 1940. Prošle smo godine radili njezinu dramu za jednu lutku ‘Doktor Miserabilis’ iz 1950-ih, koja je izravan od-govor na nadrealistički programatski tekst Andrea Bretona iz 1956. koji je manifes-tno pozivao ‘Dolje mizerabilizam!’ Možda je to umjetnički i misaoni sinkronicitet, jer

vima, prelijevajući otkrića, iščekuju svoj intenzitetni nastavak. Radi se o nekoj vrsti umjetničkog uranjanja i aktualiziranja za koje ne znamo kamo će nas odvesti.

‘Kazalište lutaka za odrasle’Tko je zapravo bila Dunja Robić?Upravo to pitanje zatiranja kolektivne me-morije, ali i politike nedodirljivosti ranjivih ističe Branimir Donat u pogovoru njezi-nim kratkim poetskim dramama za jednu ili više lutaka koje je odabrao za knjigu ‘Kazali-šte lutaka za odrasle’. Kako je moguće da se još 1950-ih nitko nije pitao ‘Tko je ta Dunja Robić?’, prevoditeljica Baudelairea, Ril-kea, autorica niza libreta ili ‘Tko je ta Alka Ruben?’, autorica hitova na zagrebačkim festivalima? Dunja Robić je književni ho-monim Mire Dupelj, kćeri Augusta Košuti-ća, unuke Stjepana Radića, prevoditeljice, pjesnikinje, libretistice i prozaistice, autori-ce niza romana, lutkarskih i radiodrama te

‘verbalne glazbe’, kako je njezino pjesništvo

ciju pronađenih situacija ulazimo zajedno, a ja potičem arhivsku groznicu i pretapanja kvazidokumentarizma u radu s rukopisi-ma i periodikom određenog razdoblja. Od kutija s ostavštinom Augusta Cesarca u državnom arhivu do kutija rukopisa juna-kinje naše zadnje predstave, Mire Dupelj (Dunje Robić) u privatnom arhivu, u sta-nu njezine unuke Ive Gruden Zdunić. U tom našem zadnjem radu, ‘Doktor Faustus br. 14’, ključan je stih Dunje Robić, člani-ce kazališne Družine mladih iz 1940-ih godina u Zagrebu, koji glasi: ‘Svi misle da predstavljamo, a mi samo nastavljamo...’ Taj višeznačni poetski motiv kazališta učinio mi se programatskim nagovještajem u kon-tekstu našeg rada; neprestano smo u proce-su zagrijavanja nedovršenosti onoga što je započeto u našem krajoliku davno prije nas, ali i nastavljanja vlastitog fragmentarnog rada. Osobe i događaji o kojima govorimo u predstavama prizivaju one koji nedostaju i njihove sudbine. Osim toga i u estetskom smislu, a to je uvijek i pitanje politike, za razliku od institucionalnog repertoarnog kazališta, naše predstave nemaju privid izvedbene dovršenosti, pa u novim rado-

T anja Vrvilo dugogodišnja je članica i suautorica niza proje-kata eksperimentalnog izved-benog kolektiva db Indoš Kuća ekstremnog muzičkog kazališta,

ali i umjetnička direktorica i idejna začetni-ca festivala Filmske mutacije, manifestacije koja se bavi politikama filmskog kustostva. Razgovaramo o junacima koji inspiriraju njezin rad, o povezivanju umjetničkog dje-lovanja i otpora, o ranjivosti i snazi avan-garde i razlozima zbog kojih će ona opstati.

Kroz vaše predstave kao što su na primjer ‘Anti-Edip’, ‘Ratna kuhinja’, ‘Cefas’ i druge provlači se stanovita bi(bli)ografska nit o herojima otpora društvenom sistemu. Odakle ta motivacija?Takva motivacija sigurno nije došla planski. Ta podzemna taktika je proizašla iz konti-nuiranog načina rada, najprije Damira Bar-tola Indoša i njegovog koncipiranja Kuće ekstremnog muzičkog kazališta, a onda i s mojim sklonostima nevidljivim, manjin-skim osobnostima i jezicima umjetnosti. Može se reći da u istraživanja i fikcionaliza-

Tanja Vrvilo Ne bojim se za budućnost umjetničke avangardeVjerujem da mladi ljudi prirodno nastavlja­ju taj put, čak i kada ne znaju da ga nastav­ljaju, za njim nesumnjivo žude. Avangarda je po prirodi fragilna i fragmentarna, da pa­rafraziram Jean­Luca Nancyja i njezina bu­dućnost se nalazi u tim osjetljivim frag­mentima stvaranja – ti fragilni fragmenti imaju svoju vatru i oni će opstati

27 intervju NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

sa složenim scenografsko-izvođačkim in-strumentarijem za svaku scensku situaciju. Svi zvučni instrumenti njegov su izum, a prema našim tekstovima radi izvedbene grafičke partiture.

Proizvod koji koristite na pozornici je, kao što ste rekli, šahtofon. Što je to?Šahtofoni su modeli zvučnih instrumenata, metalne kutije različitih dimenzija, čija je unutrašnjost ispunjena oprugama, kojima se pristupa podizanjem limenog ili želje-znog poklopca – šahta, a koje se sviraju pre-ma grafičkim partiturama – šahtofonijama. Šahtofonske kutije zamišljene su za ruke ili tijelo jednog ili više izvođača, a tako iz-mješteni ulični šahtovi označavaju našu mrežu undergrounda – ulaza u podzemlje. Šahtofon je neka vrsta estetizacije buke i kretanja podzemljem.

U jednoj vašoj predstavi navodite kako vam je važna ‘metafizička sreće i poezija u borbi protiv jeze svakodnevice’. Što bi to bilo?Završna teza postfuturističkog manifesta Franca Berardija Bifa, kojim on prisvaja Marinettijev manifest napisan sto godi-na ranije, najavljuje da sada treba pjevati beskonačnost sadašnjosti i napustiti ilu-ziju budućnosti. Otuda onda i jeza od be-skonačne sadašnjosti. Za vrijeme korone radili smo ‘Manifest za požudu’, vratili smo se nekim tezama futurističkog manifesta Valentine de Saint-Point i koristili fra-gmente Bifovog ‘Dnevnika psiho-deflacije’, koji je pisao na početku pandemijske izo-lacije. Inače, od kraja 1980-ih se u filmskoj teoriji i praksi tematizira virus zaustavlja-nja slike, a sada se, metaforički, zaustavila fizička slika svijeta. Živimo tu beskonačnu rastegnutu i zaustavljenu sadašnjost i od toga, bar se meni tako čini, proizlazi ta po-žuda svakodnevice.

Neinstitucionalni radKako Kuća ekstremnog muzičkog kazali-šta živi iz dana u dan?Najvažnije od svega jest da smo zahvalni i sretni da u našem kazalištu radimo ono u što vjerujemo. Zato mislim da je metafizič-ki i duhovno kontraproduktivno žaliti se. Ta privilegija da smo nakupili eto već to-liko desetljeća samostalnog i zajedničkog rada i da smo opstali, nakon brojnih situa-cija u kojima se odustaje, nama je poticaj-na. Ne pada nam na pamet da prestanemo zato što još ima puno rukavaca koje želimo istražiti i čini nam se da još ništa nismo dovršili. Naše teme nam ne mogu postati zastarjele, stalno im se vraćamo, kao što, u nekoj vrsti ‘ekozofije’, obnavljamo naš pos-tmedijski instrumentarij. Ove godine smo u našem radnom prostoru, koji nazivamo Parainstitut Indoš, započeli snimanje baze fragmenata naših materijala i naše scenske aparature za izvođenja i preobrazbe našeg arhiva uživo.

Tko su vaši današnji suputnici, pomagači i anđeli čuvari?I Indošu i meni je bitan taj neinstitucional-ni, neformalni edukacijski i radioničarski rad koji organiziramo, naročito s mlađim izvođačima. Moj kazališni rad nadopunjuju filmološke prakse (i obrnuto) i dugogodišnji projekt festivala o politikama filmskog ku-stostva Filmske mutacije: festival nevidlji-vog filma, koji realiziram u suradnji s mnoš-

tvom filmskih kustosa i umjetnika već 14 godina. Isto tako, iskustvo radikalne filmske edukacije na najvažnijoj filmskoj akademiji umjetnika, Film Factory Bele Tarra u Sara-jevu, gdje sam predavala i vodila dodiplom-sku klasu međunarodnih studenta filma. Indoš je nekoliko puta vodio radionice sa studentima novih medija Akademije likov-nih umjetnosti, a zajedničku radionicu sa studenticama suvremenog plesa vodili smo na Akademiji dramske umjetnosti. Mislimo da je važno da s našom praksom upoznamo mlade umjetnike.

Da, i vaša pozornica je u pravila ispunjena velikim brojem izvođača...Ono što nastojimo, neovisno o sredstvi-ma koje imamo, jest da u naše predstave uključimo što više izvođača iz različitih umjetničkih područja i takav izvedbeni efekt smatramo kolektivnom snagom. Niz ekstremno-muzičkih predstava napravili smo s članovima kultne grupe SexA; po-četkom godine Kamovljeve ‘Natuknice’ za

‘Operu Industriale’ u riječkoj luci, u povodu otvaranja programa Rijeka – Evropska pri-

jestolnica kulture, a u zagrebačkom Pogo-nu performans ‘I:O:’ prema Martinčevoj knjizi ‘Stradanje Ivane Orleanske’, pa sve do zadnjeg, ‘Doktora Faustusa’. Što se tiče institucionalne podrške, najdugotrajnija je bila vezana uz Studentski centar, za Indoša od kraja 1980-ih, a za naš rad u Teatru &td uz programe Kulture promjene, koju je vo-dila Nataša Rajković – kada smo petnae-stak godina u sc-u imali osiguran prostor za probe i mogućnost za premijerne izvedbe.

Hoće li preživjeti današnja umjetnička avangarda?Mislim da je današnja avangarda, kao i uvi-jek, u jednoj samoobnavljajućoj i samouni-štavajućoj spirali i vrtlogu kretanja, ali vje-rujem da mladi ljudi prirodno nastavljaju taj put, čak i kada ne znaju da ga nastavljaju, za njim nesumnjivo žude. Avangarda je po pri-rodi fragilna i fragmentarna, da parafraziram Jean-Luca Nancyja i njezina budućnost se nalazi u tim osjetljivim fragmentima stvara-nja. I ja se ne bojim za budućnost umjetničke avangarde – ti fragilni fragmenti imaju svoju vatru i oni će opstati. ■

je i družinar Radovan Ivšić govorio o mi-zerabilizmu socijalističko-realističke slike tijela. Nama je važno da se tu radi o društve-nom otporu kroz umjetnički izraz ili o po-litičkoj utopiji ostvarenoj kroz umjetnost. Za nas je najpoticajniji način socijalnog djelovanja – umjetnost kao najveći izraz društvenog otpora. Ili, prema tezi postfu-turističkog manifesta Franca Berardija Bifa, ‘mi zahtijevamo da umjetnost posta-ne sila životnog obrata’.

Kako biste opisali osnivača Kuće ekstre-mnog muzičkog kazališta, Damira Bartola Indoša?Mislim da prvo treba istaknuti Indoševu nevjerojatnu ustrajnost u onome što radi, što je važno iskustvo za mlade umjetnike koji ne djeluju u uobičajenom sustavu dr-žavnih ili gradskih ustanova u kulturi. On jest generator našeg kazališnog izraza i tu se ne radi samo o umjetničkom otporu, već o njegovoj politici estetike. Velika je vrijed-nost u jednoj umjetničkoj grupi kao što je naša, koja ima sve više mladih suradnika, imati takav primjer, osobu koja još od kra-ja 1970-ih do danas zrači tolikom kreativ-nom energijom u različitim fazama svog rada. Osim toga što je na sceni fascinantan performer i idealan partner, Indoš vizua-lizira i inscenira naše ideje, povezujući ih

Dunja Robić je knji-ževni homonim Mire Dupelj, kćeri Augusta Košuti-ća, unuke Stjepana Radića, prevodite-ljice, pjesnikinje i prozaistice, autorice lutkarskih i radi-odrama te ‘verbalne glazbe’, a Alka Ru-ben je njezin identi-tet autorice šlagera

Indoš je generator našeg kazališnog izraza i tu se ne radi samo o umjet-ničkom otporu, već o njegovoj politici estetike. Velika je vrijednost u jednoj umjetničkoj grupi kao što je naša, koja ima sve više mladih suradnika, imati takav primjer

28 Razgovor NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

P rošlog tjedna u zagrebačkoj Ga-leriji Nova otvorena je izuzetna izložba ‘Brioni – pokušaj prizi-vanja mrtvih. Behzad Khosravi Noori i Magnus Bärtås s Paulom

Kupelwieserom i Josipom Brozom Titom’ koja je rezultat suradnje kustosica Ane Ko-vačić i Lee Vene s tom dvojicom umjetnika.

U svom radu suočavate dvije povijesne ličnosti koje su utjecale na to da su Brioni danas otok kakav poznajemo. To su Paul Kupelwieser i Josip Broz Tito. Na koji način su za vas ta dva povijesna lika isprepletena

– jedan je bio kapitalist i industrijalac, a dru-gi komunist, revolucionar i predsjednik jedne države?Brioni su po mnogo čemu jedinstveni. To je kulturološki oblikovan krajolik s vrlo neobič-nom mješavinom faune i fl ore. Još se uvijek može osjetiti kako su Brioni ovozemaljska utopija, mikrokozmos koji predstavlja ideju carstva, iako je ta geopolitička karta odavno izblijedjela. Pojedinca lako zavede pogled na različite vrste životinja i na njihovu među-sobnu koegzistenciju: ljame, zebu goveda, an-tilope, zebre i zečeve. Bijele koze paradiraju jednom kamenom plažom. Također se čini kao da su neki krajolici Briona izvan prostora i vremena. Kao da je riječ o krajolicima koje je moguće pronaći u različitim zemljopisnim područjima – savana, mediteranski krajolik, makija i tako dalje. Paralelno s tim svjetovima imamo muzej diorama s prepariranim životi-njama i izložbu o Titu i Pokretu nesvrstanih. Preparirane životinje u prizemlju muzeja imaju, po našem mišljenju, nekropolitičku karakteristiku – kako ‘Tito’ kaže u našem fi l-mu, ‘Imati zoološki vrt znači imati koloniju koja je na raspolaganju svakome. Da se na-pravi demarkacija i odluči tko smije živjeti, a tko umrijeti.’ U pozadini diorame je estetika 19. stoljeća, zajedno s bizarnim humorom u insceniranim i dramatiziranim prizorima

mrtvih prepariranih životinja. Orangutan George je, na primjer, smrznut u opscenoj pozi. Za temu i snimanje fi lma te su diorame postale vrlo važne jer izražavaju isprazan po-kušaj da mrtve učine ‘živima’, kao da postoje danas kao i u vrijeme njihove slave. U hodni-ku muzeja nalazi se vrlo zanimljivo sjecište, odnosno neksus, između mrtvih životinja i svijeta Briona. Ondje nalazimo spomen-ploču s profi lima Tita, Nasera i Nehrua iz 1956., u neposrednoj blizini dviju glava antilopa, koji su predstavljeni kao lovački trofeji. Sam mu-zej na drugom katu čini nam se kao muzej muzeja – vremenska kapsula iz sredine 1980-ih. Sretni smo što smo je našli netaknutu.

Po vama, na koji je način ovaj otok, na ko-jem je u nekoliko navrata boravio i Franjo Ferdinand, iskaz austrijske kolonijalne moći, odnosno kako taj prostor možemo iščitavati danas, jer činjenica je da su se u njemu presijecale različite moći, uklju-čujući i fašizam?Možda se čini da bi se dva lika – Kupelweiser i Tito – bitno razlikovala. Međutim, sugerira-mo da su imali zajedničku viziju o Brionima kao o mjestu koje predstavlja ideju o Euro-pi. Kao što Kupelwieser kaže u fi lmu, ‘Otok nije samo komad zemlje, otok je zemlja koja defi nira civiliziranog čovjeka. Možete li zamisliti carstvo bez otoka?’ Tito pak kao

da je njegovao ideju da bi Brioni mogli biti središte Europe, čak središte svijeta. Tako je slijedio isti put iz 19. stoljeća. Međutim, pokušao je predstaviti novo lice Europe: pri-jatelj, a ne kolonizator.

Na koji način Brione vidite danas s obzi-rom na to da je to jedino mjesto u Hrvat-skoj gdje je u postavu moguće vidjeti Tita i priču o nesvrstanima?S naše točke gledišta, gotovo ništa na otoku ne upućuje na volju i namjeru prakticiranja socijalizma na Brionima. Činilo se da je Tito u estetskom i praktičnom smislu u potpu-nosti prihvatio kolonijalno okruženje. Ali u obrnutom smislu: dopustio je bivšim ko-lonijama da dođu na Brione, da tako kažem, a vođe iz bivših kolonija doveli su životinje. Na otoku, na primjer, nema mnogo arhitek-tonskih ostataka iz socijalističkog vremena. Hotel Karmen sagradili su fašisti, a Tito je uzeo luksuzne brionske kostime, zajedno s panamskim šeširom, i tako nekako prisvojio te kulturne vrijednosti i označitelje. Zadr-žao je i ogromno igralište za golf, iako je golf službeno osuđen kao buržoaska djelatnost u Jugoslaviji. Ili je možda napravio sintezu svih tih elemenata, što je rezultat njegove praktič-ne dijalektike. Spoj tih stvari tumačimo kao pokušaj insceniranja svojevrsnog neteritorija u središtu Europe, koji pripada nedostižnom

liku Tita. Možda je to bio dio strategije kako bi se izbjeglo izrazito povezivanje s bilo kojom jugoslavenskom republikom.

U vašem radu zanimljiva je uloga papagaja Kokija koji je i danas živ i koji i dalje glasno izgovara Titovo ime. Međutim, s njime je problem imao Franjo Tuđman, koji je na-vodno zahtijevao da se prilikom jednog njegovog posjeta nesretna životinja ukloni.Koki je zapravo bio inspiracija i polazna toč-ka za cijeli projekt. Kad Koki zove Tita, to je i zastrašujuće i fascinantno – kao da zove mr-tve ili priziva duh mrtvih. Za osobu poput Tuđmana to je vjerojatno bilo čak i politički neugodno. Koki je razlog zašto smo odlučili napisati rukopis iz perspektive mrtvih Ku-pelwiesera i Tita – obojica nam mogu reći ponešto o Brionima. To je ono što nazivamo

‘nekromantični pokušaj’ i ne znamo jesu li ta dva lika još mrtvi, ali mogu govoriti ili su jednostavno uskrsnuli.

S obzirom na to da dolazite iz inozemstva i da vas zanima nekadašnji jugoslavenski socijalistički kontekst, kako komentirate da je to često jedini narativ za umjetnike s ovih prostora koji je uspješan u inozem-stvu, pa i trideset godina nakon raspada zajedničke države?Iako je Magnus Jugoslaviju posjetio u vrije-me Tita, obojica imamo distanciran odnos s tom državom. Tito je posredno bio važan tije-kom našeg odgoja u Švedskoj, odnosno Iranu, a na neki način i rezultati kulturne industrije koja je bila dio Pokreta nesvrstani h, mislimo na animirani fi lm i profesora Baltazara. Ali glavna tema našeg projekta zapravo je tema Europe, a mi vjerujemo da je Tito nastavio već uspostavljenu Kupelweiserovu ideju i nje-govo austrougarsko vrijeme: stvoriti utopiju, prikaz svijeta koji obuhvaća carstvo, fantazij-ski otok i kolonijalno kazalište. ■

Magnus Bärtås i Behzad Khosravi Noori Zastrašujuće je i fascinantno kad Koki zove TitaZbog papagaja Kokija odlučili smo napisati rukopis iz perspektive mrtvih Kupelwiesera i Tita

Autori izložbe ‘Brioni – pokušaj prizivanja mrtvih’

razgovarao Davor KonjikušićFoto Damir Žižić

29 kolumna NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

dobivao prijetnje smrću, a na posao odlazio pod stražom. Pravio se lud oko varikine kao sredstva za ubijanje koronavirusa, što je nekolicina ljudi skupo platila jer su shvatili da je varikina pitka, ali samo jednom. Dugo je negirao postojanje zaraze u Americi, a kad ju je priznao, bilo je kasno: Amerika je jedna od zemalja u kojima je epidemija po-kosila najviše ljudi, čemu je ključni krivac on. William Karel, autor fi lmova ‘Svijet prema Bushu’ i ‘Barack Obama: velika oče-kivanja’, nije razočarao. Prikazao je čovjeka koji je Ameriku srozao na najniže razine u našem vijeku u realnom svjetlu, odnosno u realnom mraku. Sugovornici su mu profe-sori s Harvarda i drugih vodećih sveučilišta, bivši državni tajnici i savjetnici koji su dali

ostavke. Ovakav pristup preporučujemo i u Hrvatskoj – evo, npr. premijera Juričano-va ‘Bandića’ bit će uskoro pa predlažemo Prisavlju da je stave u prime-time, ljudi očito vole kritične uratke.

N1 uživo, 7. studenoga, 20:00Sad je i konačno, novi predsjednik sad-a je Joe Biden. Televizija N1 je najbolje, superi-orno pratila američke izbore – uz pandemiju korone globalni proces broj jedan – stjeravši hrt 4 u mišju rupu. Pohvale N1, uz neskri-veni dašak zadovoljstva ne samo zbog forme ovog newsa, nego i zbog sadržaja. Ruski pi-sac Dmitrij Merežkovski negdje oko 1905. pisao je o ‘nadiranju prostote’, pa ćemo tu dojmljivu formulaciju pozajmiti kako bismo opisali prodor tipova a la Trump, Kerum, Grabar-Kitarović, Palfi, Pernar i slič-nih u vrhove politike te se ponadati, možda uzalud, da im je odzvonilo. Tko ostaje? Pa ovi naši, uobičajeni sumnjivci, klasični, is-puhani, mainstream muzej voštanih fi gura

– voštani Joe, anemični Plenki, razjareni Zoki i tako dalje. ‘Nisu nešto, ali vređati ih ne damo’, recimo s Krešom Golikom. Na-kon što smo vidjeli alternativu jasno nam je da im se moramo vratiti, kao u neki osrednji, dosadan, isprazan, ali stabilan brak.

Slikar svoje zemlje – Ivan Generalić, hrt, 2. studenoga, 13:57Zemlja je izvan svake sumnje najznačajni-ja umjetnička grupa koja se ikad pojavila u Hrvatskoj. Teško je reći tko je tu bolji, veći, važniji – Krsto Hegedušić, Antun Augustinčić, Leo Junek, Frano Kršinić, Omer Mujadžić, Vilim Svečnjak, Stje-pan Planić, autor zemljaškog manifesta Drago Ibler ili planetarno najpoznatiji izdanak grupe Ivan Generalić, čiji smo život i rad vidjeli u ovom dokumentarcu koji se bavio uglavnom estetskim aspektom njegova rada, premda onaj socijalni, odno-sno politički nije nevažan. Generalićeva su platna iz zemljaške faze (1932. – 1935.) ravna djelima njegova učitelja, velikog Krste Hegedušića, koji je danas u Hrvat-skoj prilično marginaliziran, a 1930-ih je bio toliko važan da je kao slikar tri puta završio u zatvoru. Režim je 1935. zabranio Zemlju zbog idejne subverzije. Napadao ih je i Krleža, pa je oko Zemlje nastala veli-ka idejna konfuzija. Danas slikari, kao ni drugi umjetnici, kod nas nemaju više ni-kakvog društvenog utjecaja, a mladi uopće ne mogu razumjeti o čemu se tu, zapravo, radi i kako slike mogu biti razlog hapšenja i idejne borbe. Zemljaši su bili pod utjecajem njemačke, kako bi Hitler rekao, ‘izopačene umjetnosti’, ekspresionizma, naročito bri-ljantnog Georgea Grosza; njihova platna svjedoče otkuda dolazimo i gdje smo poni-kli (70 posto Hrvata, piše Rudolf Bićanić u djelu ‘Kako živi narod’, nema kreveta). Rani Generalićevi radovi očito spadaju u svjetska remek-djela (vjerojatno i kasni, ali ne ćutimo se kompetentnima ocjenjivati ih). Danas više nitko nije hlebinac, svi smo realisti, Generalića je naslijedio General, a mi smo pali tako nisko da možemo poljubiti guzicu zmije. Pohvale hrt-ovoj Trojci, po-slovično najboljem segmentu našeg etera.

Svijet prema Trumpu, hrt, 4. studenoga, 12:24‘On jest lud, ali baš pravo, nije metafora’, kaže Trumpov bivši savjetnik i dodaje:

‘Trebalo bi mu oduzeti predsjedničku po-ziciju zbog klasične neubrojivosti.’ ‘Stalo mu je jedino do osobne koristi’, kaže drugi lik. ‘On nema nimalo empatije’; ‘Psihopat i sociopat’; ‘Predator...’ Pridjevi i opisi ni-zali su se jedan za drugim. Francuzima je preoteo maske koje su već platili. Putina je pitao je li Finska u Rusiji. ‘On ima izopa-čenu sliku Amerike’; ‘Imamo Trump show’;

‘On zna izvući rasnu mržnju iz ljudi. To je njegova bit...’ Takve smo rečenice slušali cijelo vrijeme u izvrsnom dokumentarcu o Trumpu, Jokeru američke politike, emi-tiranom u izbornoj noći. Jednog je novina-ra cnn-a tako iznapadao da je ovaj danima

Dinastija Trump, hrt, 8. studenoga, 21:03Može li dalje, dublje, niže? Donald Trump je živi dokaz da može! Nakon što smo u prva četiri nastavka stalno otkrivali nova dupla dna njegove ličnosti (najpotresniji detalj bio je kad je bližnjima jednog od svojih najbližih suradnika, nakon što je ovaj umro, podvalio najjeftiniju bižuteriju koju je predstavio kao skupocjene dragulje), u petoj epizodi vidjeli smo svu raskoš Trumpove osobnosti, koju može opisati samo žanr demonologije. On je ličnost iz ‘Zlih duha’ Dostojevskog, Sta-

vrogin xxi. stoljeća, koji nije prevario jedino onoga s kim nije radio. Šest bankrota, stalna pomoć oca koji ga je izvlačio iz dugova, nepre-stane prevare kulminirale su spetljavanjem s ruskim oligarsima koji su Trumpa, kako vi-dimo u aluzijama, povezali s ruskim novcem (netko mu je nakon 2008. uvijek mistično priskakao u pomoć), a to će onda reći i kgb-om odnosno fsb-om odnosno gpu-om odno-sno kako se već te ruske službe zovu; to je uvi-jek Ohrana, uvijek je to isti princip. Rečenicu koju je najradije izgovarao u svom tv showu,

‘otpušten si’, njemu je sad izrekao američki narod, s rekordnim brojem glasova za njego-va protivnika, krajnje neinspirativnog Joea Bidena, koji nije toliko dobio izbore koliko ih je Trump izgubio (analogno dvojstvu Ko-linda – Milanović kod nas). Donald Trump u društvu spektakla bio je genij spektakla. Bio je spreman na sve, lišen bilo kakvih skrupu-la, agresivno drzak, iskvaren do koštane srž i, hrabar, obdaren s devet života kao mačka, pa je i serija o njemu bila izvrsna, ostaje još jedan nastavak koji ćemo pogledati s veseljem, a onda mu reći – You’re fi red! Ostat će njegova besmrtna zasluga da Ameriku nije gurnuo ni u jedan rat, osim u predvorje građanskoga. A hrt bi se mogao sjetiti pa dati i neki fi lm o Bidenu, nije osobito živopisan, samo je novi američki predsjednik. ■

TV RAŠETANJE Kraj Trumpova showa

Stalo mu je jedino do osobne koristi; On nema nimalo

empatije; Predator – takve smo ocjene slušali u izvrsnom

dokumentarcu o Jokeru američke po-

litike, emitiranom u izbornoj noći.

Redatelj William Karel prikazao je u realnom svjetlu, odnosno realnom

mraku, čovjeka koji je Ameriku srozao

na najniže razine u našem vijeku

Piše Boris Rašeta

Iz dokumentarca ‘Svijet prema Trumpu’ (hrt press)

30 kritike NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

Solidan uradak, vjerojatno najbolji u

Golubovićevom opusu

piše Damir Radić

Ovogodišnje online izdanje Za-greb Film Festivala svečano je otvoreno (online) projekcijom četvrtog dugometražnog igra-nog filma jednog od vodećih

autora u tzv. regiji, Srdana Golubovića – ‘Otac’. Film je ‘pravu’ (kino)premijeru imao u programu Panorama ovogodišnjeg Berlinalea, gdje je dobio nagrade publike i ekumenskog žirija. Labavo se bazira na stvarnom slučaju oca koji je nekoliko stotina kilometara pje-šačio od Kragujevca do Beograda kako bi nadležnom ministarstvu uručio žalbu na oduzimanje djece od lokalne socijalne služ-be, a u filmskoj verziji, koju scenaristički uz režisera potpisuje Ognjen Sviličić (na tekstu je surađivalo još jedno ugledno ime – Srđan Koljević), protagonist je premješten u Priboj, odnosno selo kraj tog gradića, za pretposta-viti je zato što se Golubović, dosad pretežno sklon urbanim ambijentima, želio snažnije okušati u atmosferi ruralnosti odnosno rubne (provincijske) urbanosti, te je, s premještajem radnje u Beograd, kontrastirati onoj velegrad-skoj. Naglašavanje ruralnog i rubnourbanog bilo je jako dobra odluka, jer prvi dio filma, koji se zbiva u Priboju i njegovoj okolici te na putu kroz šume, livade, sela, gradiće, ugođaj-no je, a i šire od toga, vrlo dojmljiv, no nažalost onaj drugi, većim dijelom smješten u Beograd, kudikamo manje.

‘Otac’ se otvara in medias res – majka (uo-bičajeno uvjerljiva Nada Šargin) hita s dvoje djece da bi stigla u tvornicu i tamo se zapalila iz protesta uzrokovanog strašnom nemoći da nahrani sebe i svoju obitelj, što je pak po-sljedica toga što joj je muž, naslovni lik, iz te tvornice otpušten kao višak, a nikad nije dobio zaostale plaće i otpremninu. Lakše ozli-jeđena žena završi na psihijatriji, a socijalna služba koju, licemjerno se pozivajući na slovo zakona pri donošenju odluka, vodi korumpi-rani lokalni baja (kao i uvijek odličan u ulozi negativca Boris Isaković), predaje djecu na

udomljavanje jer u vlastitom domu imaju oskudne formalne uvjete za tzv. normalan život, ali ključan je argument to što njihov otac nema stalno zaposlenje. Otac, nadničar Nikola (dojmljiva rola Gorana Bogdana u stilu naturščika), koji se osjeća prevarenim jer je ispunio glavne tražene uvjete da zadrži dje-cu (uveo struju i tekuću vodu, svježe okrečio prostorije), isprva planira štrajkati glađu, ali kad mu šef socijalne službe zaprijeti polici-jom, odluči osobno odnijeti tužbu ministar-stvu u Beograd, ne znajući da obećanja koja će tamo dobiti lokalnu službu ne obavezuju.

‘Otac’ je znatnim dijelom film putovanja (tzv. film ceste), sastavljen od dobro izabra-nih epizoda (ni ona, načelno prvoloptaška, sa švercanjem imigranata ne kvari dojam, jer je kvalitetno izvedena), među kojima posebno odskaču tri vezane uz životinje – podulja o prijateljstvu koje Nikola u kratkom vreme-nu razvija sa psom lutalicom, te dva kratka pasaža u kojima susreće zeca i vukove; sve tri sugestivno dočaravaju relaciju s prirodnim elementom (u prvom slučaju naklonjenim, u drugom neutralnim, u trećem opasnim), a ona sa psom, iako u riziku da ispadne opće mjesto, izuzetno je emotivna u svom prika-zu međusobnog povezivanja dobrih i ranji-vih bića, i njoj svakako pripadaju osjećajno najsnažniji trenuci filma. Nažalost, kasnija opća mjesta (bahata zlatna mladež, negativna verbalna reakcija Nikolina sina kad se otac ponovno susretne s djecom) ne mogu pobje-ći od svoje scenarijem zadane stereotipnosti, a i sama završnica, u kojoj Nikola shvati da su mu susjedi pokrali sve iz kuće dok ga nje bilo, iako dobro režirana, suviše je nategnuta u svom odmaku od realističnosti radi simbo-ličkih efekata. Stoga ‘Otac’, iako vrlo solidan uradak, vjerojatno najbolji u Golubovićevom opusu, ne doseže do vrsnoće donekle srodnog

‘Tereta’ Ognjena Glavonića s kojim su ga uspoređivali, najboljeg srpskog filma zadnjih podosta godina. ■

Otac na žalbenom putuProtagonist pješači do Be-ograda kako bi nadležnom ministarstvu uručio žalbu zbog oduzimanja djece

Katerina Duda: Ljetopis kretanja (audiošetnja riječkim Korzom)

Otac (r: Srdan Golubović) (18. Zagreb Film Festival)

Akcija koja afirmira grad kao zajedničko dobro (Foto: Tanja

Kanazir)

piše Ivana Meštrov

D ok se prošle subote u dubro-vačkoj Galeriji umjetnina otvarala izložba splitskih i dubrovačkih umjetnika o problematici življenja u pri-

obalnim gradovima koje turizam pretvara u destinacije, u Rijeci je tog istog dana inaugu-rirana audiošetnja, na centralnoj gradskoj ulici, Korzu, vizualne umjetnice Katerine Dude. Iako ova dva događaja naizgled ne-maju zajedničkih poveznica, oba svjedoče o turizmu kao opipljivoj hrvatskoj stvarnosti, prostornoj uzurpaciji, ali i egzistencijalnoj potrebi, što simptomatski potvrđuju i broj-ne umjetničke produkcije i kritička vizualna istraživanja realizirana na tu temu u prote-klih desetak godina.

Može li se na turizam tako olako računati, pitanje je koje raščlanjuje Dudin zvučni za-pis u trajanju od 25 minuta, uzimajući za lakmus-primjer grad Rijeku, veliku simbo-ličku, ali i realnu gubitnicu u godini obilje-ženoj pandemijom, društvenom krizom i gospodarskom stagnacijom. Duda je istra-živanje otpočela u 2019., kada je Rijeka, i dalje europska prijestolnica kulture za 2020., naoko pronašla svoj razvojni orijentir kroz mogućnosti kulturnog turizma koje potonja titula potencira.

Pitanje koje je tada umjetnica postavila slučajnim prolaznicima bilo je: Smatrate li da je stan koji stoji prazan propuštena prilika za biznis (u obliku dnevnog najma)? Većina njih odgovorila je potvrdno. I uistinu, ako se uhvatimo ukoštac sa statistikama, vrlo prisutnim u Dudinom zvučnom zapisu, što ne čudi za ovu umjetnicu koja je, uz završen studij novih medija na zagrebačkom alu-u, diplomirala i sociologiju, u tome je razdoblju u Rijeci zamjetan porast od 66 posto više apartmana za dnevni najam. Danas, kada većina tih apartmana zjapi prazna, uzimaju-ći u obzir i prazninu kao realni odraz riječke postindustrijske situacije, suočavamo se ne

samo s propalim očekivanjima koja stoje iza brzopoteznih biznis planova za 2020., nego i s mnogo značajnijom, permanentnom kri-zom grada, koji je samo u zadnjem deset-ljeću izgubio skoro osam posto svog radno aktivnog stanovništva. Rijeka je zapravo soba s pogledom na more, ali profesionalno ne može ponuditi ništa, reći će jedna od Dudinih su-govornica.

Naime, dramaturšku strukturu ‘Ljetopisa kretanja’ čine dijelovi direktno preuzeti iz polustrukturiranih razgovora koje je umjet-nica vodila s privremenim i stalnim stanov-nicima grada – opet sociološka metoda kao podloga – supostavljeni podacima Dudinih vlastitih istraživanja i odabrane literature. Dominiraju vrlo lokalni sociološki i urbani-stički identifikatori poput akutnog proble-ma riječkog prometa nerijetko hostilnog za šetače –ironično je da je centralna riječka javna plastika upravo Kožarićev ‘Hodač’ na Korzu – ali i neriješenog urbanističkog pi-tanja direktne komunikacije s morem ovog nekad vrlo živog lučkog grada. No ono što

‘Ljetopis’ prvenstveno komunicira jest kako sanitarna kriza, isto koliko i aktualna vizija turizma diljem rh, dodatno izmješta građa-ne iz onoga što je preostalo od zajedničkog, javnog prostora.

Iako nas trenutne okolnosti ograničenijih kretnji možda neće tako skoro odvesti do ri-ječkog Korza, ‘Ljetopis kretanja’ – ili točnije Ljetopis stanki u kretanju – moguće je pre-uzeti na https://gsg.hr/novosti/rijeka-lje-topis-kretanja/te. Organizator, umjetnička organizacija Građanke svom gradu, nizom akcija od 2016. afirmira grad kao zajedničko dobro. Tako i ovom, u globalnom pandemij-skom trenutku usporavanja kapitalističkih akceleracija, lokalnu pažnju odvraća od gra-da kao individualnog dobra, sugerirajući ko-lektivni angažman i građansku participaciju u raspravama o korištenju prostora grada i života u njemu, što nerijetko izostaje. ■

Grad s pogledomMože li se na turizam tako olako računati, pitanje je koje raščlanjuje Dudin zvučni zapis

31 kultura NovostiTjednik za racionalnu manjinu#1091, petak, 13. studenoga 2020.

One Punch Man(Wanpanman, one, 2009-; Yusuke Murata, 2012-; Madhouse, 2016–2017)

Saitama je superjunak s nesvakidaš-njim problemom: previše je moćan. Ma kakav superzlikovac stajao na-suprot njega, svaku je bitku sposo-ban okončati jednim jedinim ‘oz-

biljnim’ direktom. Luta svijetom u potrazi za dostojnim rivalom i istinskim izazovom, no uvijek iznova ostaje razočaran. U svijetu u ko-jem živi, superherojski renome gradi se kroz pr i medije puno više nego kroz djela. Saitama je pak fi zički neugledan, lišen karizme i soci-jalnih vještina, što ga automatski čini margi-nalcem. Premda je u više navrata spasio svijet od propasti, za to ne dobiva nikakvo priznanje jer njegovi podvizi nemaju nikakvog odjeka

u javnosti. ‘Wanpanman’ je urnebesna paro-dija superherojskog žanra, kao i borilačkog shonena – ali i puno više od toga. Posrijedi je pripovijest o depresiji i otuđenju te uopće o ži-votu u suvremenom japanskom kapitalizmu (sama čudovišta i superzlikovci porijeklom su nerijetko društveni marginalci, gubitnici i potlačeni). U kontrastu s apsurdnom premi-som serijala, Saitamin lik djeluje nevjerojatno ljudski – kao arhetipski mali čovjek u žrvnju dehumanizirajućeg sistema.

‘Wanpanman’ je počeo kao webcomic ja-panskoga crtača i scenarista poznatog kao one, u formi mange je postao hit, a popu-larnost je cementirao animiranom serijom. Tri medija ispostavljaju tri različita vizualna i pripovjedna stila, pa i tri različite verzije pripovijesti, što svaku čini vrijednom za-sebnog otkrivanja.

The Promised Neverland Yakusoku no Nebārando; Kaiu Shirai i Posuka Demizu, 2016–2020; CloverWorks, 2020-)

U sirotištu Grace Field House naizgled vlada idila: štićenici svakodnevno uživaju u naj-fi nijoj hrani i najudobnijem smještaju, kao i u ljubavi, brizi

i beskrajnom strpljenju nadležnih ‘mama’. Zabranjeno im je jedino napuštati imanje na kojem se sirotište nalazi, a za to dobiju priliku tek kad po njih dođu posvojitelji. Jedanaesto-godišnji Emma i Norman, međutim, jedne će noći slučajno otkriti užasnu istinu: sirotište je zapravo farma na kojoj se djeca uzgajaju da bi poslužila kao hrana inteligentnim čudo-višnim bićima. Zajedno sa svojim prijateljem Rayom, Emma i Norman odlučuju pobjeći te spasiti svoje drugarice i drugove od sudbine

Na Prvoj kvarnerskoj koloniji autorskog stripa i ilustracije predstavili ste posljed-njih deset godina stripa u Hrvatskoj. Kako ste objedinili sve autore i autorice koji su generacijski, a samim tim i stilski različiti u tako velikom vremenskom rasponu?Zapravo je bilo jednostavno. Postoje određena imena koja su prisutna na sceni, iako u Hr-vatskoj nema niti jednog strip časopisa koji objavljuje autorske stripove, osim Komikaza i ohoho fanzina koji se ne prodaju na kioscima. Međutim, većina autora i autorica su prisutni na internetu. Krenuo sam od svojih subjektiv-nih osjećaja po metodi što se meni sviđa, jer je ovo prva takva izložba. Izloženo je preko 300 radova različitih crtačkih rukopisa, pri-stupa i poetika. Predstavili smo radove Ivane Armanini, Simona Bogojevića Naratha, Sare Divjak, Marka Dješke, Mihaele Er-ceg, Dušana Gačića, Sonje Gašperov, Ane Gezi, Korine Hunjak, Irene Jukić Pranjić, Dragana Kordića, Darka Kreča, Darka Macana, Ivana Marušića, Dubravka Ma-takovića, Ivana Miškovića, Miroslava Ne-metha, Branke Hollingsworth, Matije Pisačića, Miroslava Sekulića Struje, Da-mira Stojnića, Danijela Žeželja i ostalih autora okupljenih oko projekata Komikaze, Lavanderman i ohoho fanzin.

Izložba je podijeljena u nekoliko cjelina?Izložba je dvostruko četverostruka zato što se izlažu i stripovi i ilustracije, riječ ‘crtež’ sam izbjegao jer nisu svi radovi rađeni u toj teh-nici. Strip i ilustracija su srodne umjetničke discipline pa ih je sasvim prirodno povezati unutar istog projekta. Mnogi autori djeluju na oba područja umjetničkog djelovanja. U prvom dijelu izložbe izloženi su radovi auto-ra koji su sami izabrali ono što će predstavljati. Bilo je zanimljivo vidjeti što su autori odabra-li iz desetogodišnjeg opusa, a pošto su sami birali radove, oni su svaki za sebe umjetnički direktori. Drugi dio izložbe odnosi se na strip projekt Komikaze koji je najdugovječniji na području Hrvatske. Početkom ove godine, na strip festivalu u Angoulemeu u Francuskoj

dobili su nagradu za najbolje izdanje alter-nativnog stripa. Pored toga, predstavljen je projekt Lavanderman Tončija Favera iz Jelse na Hvaru, što je neka vrsta zezancije na američke stripove o superheroju. Četvrti dio izložbe se odnosi na ohoho fanzin koji je zanimljiv jer okuplja brojne mlade strip crtače i crtačice, uz neka poznata imena.

Što možete reći o mladim autorima s naše strip scene?Svaka generacija je drugačija, uvijek je zani-mljivo kada se pojave novi autori. Početkom 2000-ih sve je bilo dosta prljavo, isprobavale su se granice što se smije reći, a što ne, dok su današnji mladi autori više tradicionalno crtački usmjereni, a opet su dovoljno inova-tivni da bi bili zanimljivi. Ne uklapaju se u neku predvidljivu konfekcijsku liniju.

Da li ova izložba može pridonijeti popu-larizaciji stripa?Bilo je dosta ljudi na otvorenju izložbe i cije-la priča je prilično dobro popraćena u medi-jima. Naš cilj je što više promovirati autore i projekte. Izložba se svidjela gradonačelniku Vojku Obersnelu koji je rekao da vjeruje da će uslijediti i druga i treća kolonija autor-skog stripa i ilustracije. Što će na kraju biti, pokazat će vrijeme, ali vjerujem da je sama izložba dala svoj mali doprinos populariza-ciji autorskog stripa i ilustracije.

■ Anja Kožul

Damir Steinfl Mladi autori stripa odskaču od konfekcijske linije

KVADRATGoran Bogdan je prvi hrvatski glumac koji ulazi u konkurenciju za nagradu Europske fi lmske akademije. Nominaciju za

‘europskog Oscara’ donijela mu je uloga u fi lmu ‘Otac’ Srdana Golubovi-ća, a proglašenje pobjednika čekamo do 12. prosinca.■ B. P.

koju im je namijenila prehrambena industrija.Serijal koji su osmislili scenarist/scenaris-tkinja Kaiu Shirai (njegov/njezin građan-ski identitet nije poznat javnosti) i crtačica Posuka Demizu počinje nepretenciozno, s općim mjestima horora, da bi postepeno prerastao u nepredvidivu i neusporedivu fantasy avanturu. Anime adaptacija, čija dru-ga sezona stiže u januaru 2021., u tome zasad sjajno prati stripovski predložak.

The Melancholy of Haruhi Suzumiya(Suzumiya Haruhi no Yūutsu; Nagaru Tanigawa, 2003-; Kyoto Animation, 2006–2009)

Š to ako Bog postoji, a ne zna da je Bog? Što ako živi među nama, blaženo nesvjestan činjenice da je svojim mislima i emocijama u stanju začas preoblikovati stvar-

nost? Ako još, povrh svega, ima lik i svijest hiperaktivne japanske srednjoškolke?

Sve bi ovo bio sažet opis eponimne pro-tagonistkinje Haruhi. Njene avanture pra-timo iz perspektive njenih četvero školskih kolega, koji možda postoje samo zato što je Haruhi tako poželjela; ona sama, daka-ko, takvo što ni ne sluti, niti ima pojma o njihovim nesvakidašnjim backgroundima, dok su oni i više nego svjesni njene poseb-nosti. Dok Haruhi neumorno juri za no-vim avanturama, četvorka ujedno nastoji sanirati štetu i održati zabavu na nivou

– ne uspiju li, svijet bi mogao prestati po-stojati. Od brojnih medijskih ispostava ove franšize navedimo tek izvornik u vidu light novela (omladinskog romana-feljtona), te animiranu adaptaciju iz 2006. i njen svoje-vrsni remiks iz 2009. Mješavina pitke priče, nestandardne režije i začudnoga lirsko-re-fl eksivnog sloja u očima mnogih animiranu Haruhi čini njenom najmoćnijom i najpamt-ljivijom inkarnacijom.

■ Dinko Kreho

PREPORUKE: MANGA I ANIME

Foto: Josip Regović/pixsell

Umjetnički voditelj Prve kvarnerske kolonije autorskog stripa i ilustracije

Foto: epk Rijeka 2020.

Dobre sta-re novinePoštovani čitatelji, pozivamo Vas da se pretplatite na Novosti. Pretplata za Hrvatsku za mjesec dana iznosi 32 kune, za 2 mjeseca 64, za 3 mjeseca 96 kuna, a za 6 mjeseci 192 kune. Za godinu dana pretplata iznosi 384 kune.

Molimo da uplatu obavite na: IBAN HR8423600001101506511 U rubriku Poziv na broj upišite svoj OIB.

Pretplata za inozemstvo iznosi za mjesec dana 64 kn, za dva mjeseca 128, za tri 192, za 6 mjeseci 384, a za godinu dana 768 kuna po važećem srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

Molimo da uplatu obavite na: IBAN HR8423600001101506511 SWIFT: ZABAHR2X Molimo da uplatnicu ili fotokopiju uplatnice obavezno pošaljete na adresu NOVOSTI, Gajeva 7, 10000 Zagreb, ili na tel/fax: 01 4811–281 ili na e-mail: info@portalnovosti.com