11 arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

38
11. SRPSKA ARHITEKTURA IZMEĐU DVA SVETSKA RATA Razvoj srpske arhitekture posle Prvog svetskog rata bio je uslovljen političkim prilikama, odnosno orijentacijom ka Zapadu, pri čemu je poseban značaj imala vezanost za Francusku. Takođe, kao posledica političkih okolnosti u ovom periodu u Srbiju pristiže veliki broj ruskih emigranata. Ruski arhitekti dominiraju arhitektonskom scenom tokom treće decenije, dobijaju velike porudžbine i grade monumentalne objekte. Takođe popunjavaju mesta nastavnog kadra na Tehničkom fakultetu. Živu graditeljsku aktivnost razvijaju Nikola Krasnov i Viljem Baumgarten. Međutim, unutrašnja organizacija struke odvija se izvan njihovog uticaja. Na kongresu ujedinjenja 1919. godine srpsko Udruženje inženjera i arhitekata postaje konstitutivni element novog Udruženja jugoslovenskih inženjera i arhitekata. Početkom 1923. godine beogradski arhitekti osnivaju Klub arhitekata i kao važan problem ističu pitanje afirmacije struke, jer su u međuratnom periodu arhitekti osećali da im preti stalna opasnost od konkurencije građevinskih inženjera, a naročito u oblasti stambene izgradnje. Sa ciljem približavanja svetu kulture i umetnosti uzimaju učešća u kulturnoj manifestaciji, Četvrtoj jugoslovenskoj umetničkoj izložbi održanoj u Beogradu. Zatim objavljuju svoje tekstove u dnevnim listovima i književnim glasilima, kao što je Srpski književni glasnik. Obe ove forme izlaganja arhitektonskih ideja u ovom periodu imaju ogroman značaj. Ali, arhitektonski časopis nije imao uslova za opstanak u čitavom periodu između dva rata. Druga ustanova u kojoj su se početkom treće decenije okupljali ugledni arhitekti bilo je Arhitektonsko odeljenje Ministarstva građevina, čija nadležnost je obuhvatala izradu i kontrolisanje planova monumentalnih građevina, škola, bolnica, crkvi, 1

Upload: marija-miletic

Post on 25-Oct-2015

263 views

Category:

Documents


9 download

DESCRIPTION

Skripta

TRANSCRIPT

Page 1: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

11. SRPSKA ARHITEKTURA IZMEĐU DVA SVETSKA RATA

Razvoj srpske arhitekture posle Prvog svetskog rata bio je uslovljen političkim prilikama, odnosno

orijentacijom ka Zapadu, pri čemu je poseban značaj imala vezanost za Francusku. Takođe, kao posledica

političkih okolnosti u ovom periodu u Srbiju pristiže veliki broj ruskih emigranata. Ruski arhitekti

dominiraju arhitektonskom scenom tokom treće decenije, dobijaju velike porudžbine i grade monumentalne

objekte. Takođe popunjavaju mesta nastavnog kadra na Tehničkom fakultetu. Živu graditeljsku aktivnost

razvijaju Nikola Krasnov i Viljem Baumgarten. Međutim, unutrašnja organizacija struke odvija se izvan

njihovog uticaja.

Na kongresu ujedinjenja 1919. godine srpsko Udruženje inženjera i arhitekata postaje konstitutivni

element novog Udruženja jugoslovenskih inženjera i arhitekata. Početkom 1923. godine beogradski

arhitekti osnivaju Klub arhitekata i kao važan problem ističu pitanje afirmacije struke, jer su u

međuratnom periodu arhitekti osećali da im preti stalna opasnost od konkurencije građevinskih inženjera, a

naročito u oblasti stambene izgradnje. Sa ciljem približavanja svetu kulture i umetnosti uzimaju učešća u

kulturnoj manifestaciji, Četvrtoj jugoslovenskoj umetničkoj izložbi održanoj u Beogradu. Zatim objavljuju

svoje tekstove u dnevnim listovima i književnim glasilima, kao što je Srpski književni glasnik. Obe ove

forme izlaganja arhitektonskih ideja u ovom periodu imaju ogroman značaj. Ali, arhitektonski časopis nije

imao uslova za opstanak u čitavom periodu između dva rata. Druga ustanova u kojoj su se početkom treće

decenije okupljali ugledni arhitekti bilo je Arhitektonsko odeljenje Ministarstva građevina, čija

nadležnost je obuhvatala izradu i kontrolisanje planova monumentalnih građevina, škola, bolnica, crkvi,

privrednih i industrijskih zgrada. Na njegovom čelu bio je Petar Popović, profesor vizantinike na

Tehničkom fakultetu i jedan od protagonista srpsko-vizantijskog stila. Odeljenje je uključivalo predstavnike

svih generacija i svih stilskih tendencija, tako da je bilo uporište konzervativizma kao i Arhitektonski odsek

Tehničkog fakulteta. Međutim mladi članovi nastavničkog kolegijuma i budući protagonisti modernizma

(Zloković, Kojić, braća Krstić) ostvarivali su svoje ideje u praktičnom radu, izvan škole, u kojoj je

predratna generacija održavala kontinuitet akademizma, u čijem središtu je bio nacionalni tradicionalizam.

Međutim, umor koji je posle Prvog svetskog rata zahvatio preživele protagoniste ove prve generacije osećao

se i u objektima koje su gradili (Stevanović i Đorđević su sagradili zgradu Akademije nauka na osnovu

predratnih projekata, Đorđević i Nestorović zgradu Univerzitetske biblioteke, dok su Nestorović i

Tanazević sagradili zgradu Tehničkog fakulteta). Iz redova nove generacije na fakultet je prvi došao Milan

Zloković 1923.

Pored veze sa Francuskom i ruskim emigrantima, važan je bio i kontakt sa Čehoslovačkom. Uticaj praške

škole pojavio se u Srbiji preko arhitekata školovanih u Pragu i preko izložbi čehoslovačkih umjetnika. U

1

Page 2: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

Pragu su studirali Nikola Dobrović i Svetomir Lazić,a u višestrukim kontaktima sa praškom sredinom bio je

i Momir Korunović. Sa druge strane, mnogi češki inženjeri i arhitekti su stigli posle Prvog svetskog rata u

Srbiju slično kao ruski emigranti.

Tokom treće decenije Kraljevina SHS i u nazivu države jasno ispoljava svoj višenacionalni sastav. Ali, što je

vreme više odmicalo euforično bratimljenje iz prvih poratnih dana počele su da zamjenjuju nacionalističke

raspre. U srpskoj arhitekturi se nerešeno nacionalno pitanje izražava i kroz težnje za restauracijom

nacionalnog srpskovizantijskog stila ili kroz težnje ka nadnacionalnom akademizmu. Borba ovih tendencija

ostala je zabeležena u burnoj istoriji građenja jedne od najvećih palata podignutih tokom treće decenije,

palate Ministarstva šuma i ruda,poljoprivrede i voda. Prvobitni projekat je izradio Nikola Nestorović i

nosio je obeležje akademizma i secesije. Međutim, javila se potreba za proširenjem programa i raspisan je

novi konkurs. Među radovima strogo akademskog karaktera, jedino je rad nagrađen prvom nagradom nosio i

izvesnee oznake srpskovizantijskog stila. Zatim se pojavio zahtev da se objektu doda još jedan sprat i novi

projekat su zajedno izradili Nikola Nestorović i Dragiša Brašovan. U ovom projektu srpskovizantijske

kupole dobile su dominantnu ulogu, mada u osnovi nisu imale nikakvog tehničkog ni funkcionalnog

opravdanja. Prozori poslednjeg sprata, kao i ulazni rizaliti sa zalučenim otvorima takođe su doprinijeli da

projektom ovlada duh srpskovizantijskog stila. Odabir ovakvog dekorativnog sistema nije mogao biti

prirodna želja projektanata, već je to prije svega rezultat uticaja političke prirode. Projekat je završio

Krasnov. Sličnu sudbinu imala je i zgrada Ministarstva finansija. O preplitanju političkih i arhitektonskih

ideja svedoči još jedan paralelan događaj, konkurs za projekat Jugoslovenskog paviljona na izložbi u

Filadelfiji.

Sa druge strane ukus investirora-bogataša kao i ukus investitora-političara predstavljao je glavnu kočnicu

arhitektonskog razvoja. Bogati sviet želio je da živi u vilama koje su ga podsjećale na francuski XIX vek, sa

kitnjastom akademskom dekoracijom. Klasna slojevitost odredila je vrstu i kvalitet arhitektonskih dela.

Treća decenija je ispunjena različitim idejama mnogih autora. Počinje sa još uvek prisutnim Nestorovićem,

Tanazevićem, Đorđevićem, a završava se prodorom modernista. Međutim, nju obeležavaju posleratni srpski

akademizam, srpskovizantijski stil i srpski ekspresionizam, čiji predstavnici su Milutin Borisavljević,

Dimitrije M. Leko i Momir Korunović. Njihova dela, iako realizovana uglavnom u četvrtoj deceniji,

odražavaju ideale treće decenije. Njima bi se mogao priključiti Jezdimir Denić, čije jedino delo, zgrada

Trgovačke akademije u ulici Lole Ribara, reprezentuje srpkovizantijski stil.

Izraziti predstavnik akademizma je Milutin Borisavljević, čiji osnovni metodi podrazumevaju isključivo

estetički pristup arhitekturi i projektovanje na osnovu pamćenja primera iz prošlosti. Svoju posleratnu

graditeljsku karijeru Borisavljević je započeo učešćem na konkursu za Spomen kosturnicu na Zejtinliku,

koji je pokazivao veliku sličnost sa spomenikom u Duamonu, zatim iste sličnosti sa uzorima pokazuju i

2

Page 3: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

ograda sa kapijom parka na Studentskom trgu, kao i njegovo najznačajnije delo kuća Flašar na Kotež

Neimaru.

Sličan metod pokazuje i Dimitrije M. Leko. Međutim, njegova emancipacija od predratnih metoda i idejnih

strujanja tekla je relativno brzo. Dom Materinskog udruženja iz 1922-1925. godine, građen je još uvek u

predratnom maniru, projekat za rekonstrukciju Narodnog pozorišta u Skoplju je akademizirana secesija,

a projekat zgrade Saveza nabavljačkih zadruga u Makedonskoj ulici pokazuje elemente koji predstavljaju

trajno obeležje njegovog metoda: smireni ritam pilastara koji uokviruje vertikalne nizove prozora sa

kvadratnim međupoljima. Ovaj metod Leko je primenio prvi put na velikom konkursu za blok

Ministarstva šuma i ruda,poljoprivrede i voda iz 1921. godine, kao i u skici za zgradu Ministarstva

saobraćaja, zatim u konkursnim radovima za Ministrastvo finansija i rekonstrukciju Hipotekarne

banke. Vrhunac predstavlja Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja, klasično delo srpskog

akademizma, sa akademskom osnovom u kojoj je leva polovina jednaka desnoj, nema ni pomisli na

nesavršenost i slučajnost. U suštini čitava struktura teži samo jednom cilju- večnosti.

Romantična grana srpske arhitekture doživljava tokom treće decenije snažne promene. Srpskovizantijski stil

se tokom dvadesetih godina uporno držao u studentskim radovima, ali je u stvarnosti bio jedva prisutan.

Jačanje unitarističkih tendencija okretalo se protiv srpskovizantijskog stila kao i protiv drugih potencijalnih

izraza nacionalističkih zatvaranja. Nije bio zaboravljen, ali je sve više gubio javnu podršku državne uprave.

Mogao je biti primjenjivan samo još u privatnim zgradama i sporadično školskim zgradama. Primeri su

Trgovačka akademija delo Jezdimira Denića, koji je hteo da spoji akademski i romantičarski metod, kao i

Druga ženska gimnazija delo Milice Krstić, koja pokazuje izgubljen osjećaj za prostornu kompoziciju.

Pojedini delovi objekta su neproporcionalni i gube vezu sa oblicima na koje treba da asociraju.

Veza između ekspresionizma, nacionalnog romantizma i Ar-Nuvoa zapaža se u delima Momira

Korunovića, Pošti kod Železničke stanice, zatim Ministarstvu pošta u Palmotićevoj ulici i Matici sokola, kod

kojih ekspresionistička podloga nije svuda podjednako vidljiva. Najmanje se oseća u Matici sokola.

Ekspresionističkom metodu ovde bi se mogli pripisati skoro isključivo naglašeni pilastri u pročelju. Pošta

kod Železničke stanice bila je romantična građevina, koja je pobuđivala asocijacije na bogato ukrašenu

tortu. Ekspresionistilčkom uticaju ovde bi se moglo pripisati redanje različitih oblika i različitih ritmova po

vertikali. Od sva tri dela Ministarstvo pošta je po karakeru najbliže romantičnoj grani ekspresionizma. U

naglašenim masama ugaonih kula može se prepoznati duh na kome su zasnovana dela Gočara i Janaka. Dela

ovih čeških arhitekata nastala su otprilike u isto vrijeme kada i Korunovićevo Ministarstvo pošta. Korunović

je boravio u Pragu 1910-1911. godine na Tehničkoj višoj školi kao državni pitomac Kraljevine Srbije. U to

vreme češki romantičarski ekspresionizam stvarao se na osnovama nemačke i austrijske verzije Ar-Nuvoa.

Pred sam svetski rat ponovo je putovao u Francusku, Nemačku i Prag da bi sastavio program za zgradu

Glavne beogradske pošte. 1921. je još jednom putovao u Nemačku, Švajcarsku, Italiju i Čehoslovačku. Svi

3

Page 4: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

ovi kontakti nisu mogli ostati sasvim bez uticaja na formiranje Korunovićevih shvatanja. Ali, njegove veze sa

češkom arhitekturom tu i prestaju. Svoju verziju romantičarskog ekspresionizma Korunović je dalje razvijao

potpuno samostalno, približavajući se pročišćenim oblicima srpskovizantijskog stila u sokolskim domovima i

crkvenim objektima ili se vezujući za ekspresionističke oblike u spomenicima, među kojima je najbolji

Spomen kosturnica na Zebrnjaku i predstavlja romantiziranu verziju Ajnštajnove kule.

Treća značajna grana romantičarskog duha dvadesetih godina, pored srpskovizantijskog stila i osobenog

Korunovićevog dela, jeste folklorizam, koji se nastavlja na tradicionalne graditeljske metode, koji su se

lakše mogli povezati sa dobom racionalizma, nego sa vremenom akademizma i ekspresionizma. Jedini i

najznačajniji predstavnik ovog pokreta bio je Branislav Kojić. Ovaj pokret je imao više izgleda na uspeh

nego srpskovizantijski stil, jer je imao još žive uzorke stambene arhitekture. Bilo je rasprava koje su se

zalagale za pokušaj oblikovanja monumentalne profane arhitekture u nacionalnom stilu, tako što bi se

elementi folklorne graditeljske tradicije spojili sa elementima srednjovijekovne dekorativne plastike.

Praktični primeri bliski ovim teorijskim postavkama bili su sokolski domovi Momira Korunovića. Kojić se

od folklorizma nije odvajao sve do kraja svoje graditeljske karijere. Svi budući modernisti prošli su kroz

periode kasne secesije, akademizma ili romantizma.

Korunovića i čitavu romantičnu, nacionalnu granu srpske arhitekture, zbrisali su sa scene modernisti.

Modernistički pokret uzašao je na videlo, krajem 1928. godine, osnivanjem Grupe arhitekata modernog

pravca. Ali, i pre formalnog osnivanja bilo je pokušaja prenošenja metoda evropskog racionalističkog

pokreta, uprošćavanja ili potpunog ukidanja istorijskih dekorativnih sistema, uvođenja funkcionalističkih

principa u oblikovanju unutrašnjeg organizma građevine, obraćanja pažnje i na manje vredne sadržaje kakvi

su željezničke stanice ili radnički domovi. Projekte malih željezničkih stanica Milan Zloković je radio

krajem 1925. godine. Iste godine nagrađeni su njegovi konkursni radovi za Umetnički paviljon Cvijeta

Zuzorić i Jugoslovenski paviljon u Filadelfiji. U projektima željezničkih stanica Zloković se koleba

između funkcionalističkog i folklorističkog modela, a u projektima za paviljone sasvim je blizak romantično

folklorističkom modelu. Ali, pilastri, venci, kapiteli sasvim su nestali. Branislav Kojić se tokom 1926.

godine uz romantičarski folklorizam opredjeljuje i za ideje evropskog racionalizma.

Na prvim jesenjim i prolećnim salonima novootvorenog Umetničkog paviljona Cvijeta Zuzorić učestvuju

osnivači Grupe arhitekata modernog pravca: Zloković, Kojić, Dubovi i Babić. Sredinom 1929. godine

Grupa arhitekata modernog pravca, u okviru delatnosti Kluba arhitekata, otvara veliku arhitrektonsku izložbu

pod nazivom Prvi salon arhitekture. Dve godine kasnije beogradski modernisti, u saradnji sa

istomišljenicima iz Zagreba i Ljubljane organizovali su Izložbu jugoslovenske savremene arhitekture, koja

je označila trenutak pune afirmacije modernističkog pokreta. Među tekstovima koji su se u to prelomno doba,

oko 1929. godine pojavili u dnevnoj i periodičnoj štampi, treba izdvojiti Kojićev programski tekst

4

Page 5: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

publikovan pod naslovom Arhitektura Beograda, u kome se zalaže da se sopstveni izraz traži u slobodnom

radu i nezavisnom stvaranju.

Krajem treće i početkom četvrte decenije modernistički pokret nezadrživo se širio i po broju učesnika i po

količini i kvalitetu ostvarenih dela. Dragiša Brašovan, koji je u periodu između 1927-1929 godine izveo

Genčićevu i Škarkinu vilu, dva klasična primera akademske umetnosti, početkom 1929. godine, projektuje

istovremeno Paviljon u Barseloni i Radnički dom u Novom Sadu. Oba dela su bliska ekspresionističkim

uzorima, ali nesumnjivo pripadaju sferi racionalističkog, a ne akademskog duha. I naredna Brašovanova dela,

kuća na uglu Francuske ulice u Beogradu, a posebno Jugoslovenski paviljon na izložbi u Milanu iz

1931. godine, predstavljaju antologijske primere srpskog modernizma.

Sredinom 1930. godine, na beogradskoj arhitektonskoj sceni pojavljuje se Nikola Dobrović, ličnost

evropskog formata. Bio je češki đak i sve do sredine četvrte decenije boravio je i radio u Pragu. Dakle, bio je

na izvoru evropskog racionalizma. Iz Praga Dobrović je nameravao da uspostavi vezu sa domaćom sredinom

učešćem na javnim konkursima, ali početkom 1929. godine sredina još nije bila spremna da prihvati

bezornamentalnu arhitekturu u domenu javnih objekata, pa je Brašovan sasvim lako izgurao sa scene

Dobrovićev konkursni projekat za novosadsko Pozorište. Međutim, sredinom iduće 1930. godine,

Dobrović je trijumfovao na međunarodnom konkursu za rešenje Terazijske terase u Beogradu, dok su

domaći modernisti prošli izuzetno loše. U Dobrovićevom projektu prostor je jasno artikulisan dobro

proporcionisanim kulama. 1931. godine osvojio je prvu nagradu na konkursu za željezničku stanicu

Beograd-Dunav. Potom je u nekoliko mahova u dnevnoj štampi publikovan Jugoslovenski studentski

dom, koji je Dobrović gradio početkom tridesetih godina u Pragu.

Domaći modernistički pokret razvijao se, međutim, sasvim izvan domašaja Dobrovićevog uticaja. Između

1931-1932 godine Milan Zloković je izgradio niz stambenih zgrada i vila. Na nekim stambenim zgradama

pojavljuju se reljefi u poljima između prozora, što svedoči o još uvek prisutnom strahu od prazne površine.

Među najranijim Zlokovićevim monumentalnim objektima je Hipotekarna banka u Sarajevu, gde je

prisutna izvjesna akademska težnja ka monumentalnosti, osna simetričnost rešenja, stubovi u pročelju. U isto

vreme kada je završena Hipotekarna banka, između 1928-1932 godine, Zloković gradi i hotel Žiča u

Mataruškoj banji. U ovom objektu, kako u opštoj koncepciji, tako i u detaljima, u konstrukciji i

oblikovanju, nema nikakvih reminiscencija na metode akademizma.

I mnogi drugi srpski arhitekti početkom četvrte decenije napuštaju akademske metode istorijskog

eklekticizma i opredjeljuju se za modernu bezornamentalnu arhitekturu. Branislav Kojić gradi folklorističke

objekte u Beogradu i Skoplju, kao i stambenu zgradu dr Đurića u Prizrenskoj ulici u Beogradu, koja

mu je donela nagradu za najbolju fasadu i postala jedan od antologijskih primjera srpskog modernizma. Jan

Dubovi izgradio je krajem treće i početkom četvrte decenije kompleks Opservatorije na Zvezdari, a

Dušan Babić niz stambenih zgrada među kojima istaknuto mesto zauzima zgrada" Lektres" u Ulici

5

Page 6: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

Maršala Birjuzova. Na ovom objektu u izrazitom obliku pojavljuju se elementi modernističkog

dekorativizma: snažne horizontalne pruge na fasadama, formalno povezivanje prozora u trake, popunjavanje

međuprozorskih polja reljefima, pažljivo izabrano mesto motke za zastavu. Izvjestan dekorativistički

manirizam, koji je brzo osvojio moderniste, ima svoje korene u tradicionalnoj naklonosti srpskih arhitekata

prema romantičnom nego klasičnom idealu i prema većoj bujnosti oblika nego strogosti proporcija.

I pored nesumnjivog prodora modernizma, pritisak javnosti bio je znatan tokom čitave četvrte decenije.

Braća Petar i Branko Krstić, graditelji monumentalnih objekata (Crkva Sv. Marka, Agrarna banka,

Igumanova palata) odolevali su ovom pritisku sa promeljivom srećom. Tragovi kompromisa vidljivi na svim

ovim delima: eklekticizam u osnovnoj ideji za Crkvu Sv. Marka, akademizam u oblikovanju fasade

Agrarne banke i srpsko-vizantijski stil u oblikovanju Igumanove palate. Znatno više od avangardnog duha

sadrže dve stambene zgrade,vile u Profesorskoj koloniji i na Senjaku. Obe vile se odlikuju kubičnim

formama i totalnim odsustvom uticaja investitora na izgled objekta.

Kada se govori o međuratnom srpskom modernizmu, treba izdvojiti dva objekta: zgradu Dečije klinike delo

Milana Zlokovića i zgradu Državne štamparije delo Dragiše Brašovana. U oba slučaja reč je o izuzetnom

nadahnuću projektanata i njihovoj istinskoj želji da se objekat savlada i u kompoziciji masa i u oblikovanju

detalja do stepena perfekcije. U oba dela zastupljeni su svi elementi pročišćenog modernističkog metoda:

stubovi u strukturi objekta, prozori povezani u stvarne nizove ili tretirani kao jednostavna perforacija

fasadnog platna, bezornamentalna fasada, slobodni aranžman osnove, krovne terase.

6

Page 7: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

RUSKI EMIGRANTI

U migraciji četrdeset hiljada ruskih izbeglica koje su u Kraljevinu SHS prispele posle pet evakuacija sa juga

Rusije od 1919. do 1921. godine, među stručnjacima različitih vokacija našlo se i sedamdesetak arhitekata.

Do kraja treće decenije, iz različitih država u rasejanju, stiglo je još osamdeset arhitekata i stotinak

građevinskih inženjera koji su se takođe bavili projektovanjem. Približno jedna trećina emigranata je živela

u Beogradu, u kome se posle rata osećala potreba za stručnjacima. Pripreme za izgradnju prestonice, kao i

zvanični pozivi državnih vlasti privukli su neke od najuglednijih ruskih arhitekata u emigraciji. Raspuštanjem

ruskih vojnih formacija i odlaskom mnogih emigranata u druge zemlje početkom tridesetih godina, u

Jugoslaviji je ostalo znatno manje Rusa. Ipak, najistaknutiji graditelji su u njoj ostali do kraja radnog i

životnog veka.

Procene istoričara su da je do kraja 1923. godine, u našu zemlju došlo hiljadu dvesta inženjera. Sredinom

1922. godine u Beogradu je osnovan Savez ruskih inženjera u Kraljevini SHS, kao prva profesionalna

organizacija ruskih inženjera u egzilu. Udruženje je radilo u sekcijama, podeljenim prema različitim

specijalnostima. Nezadovoljni položajem u jedinstvenom Savezu, arhitekti su sredinom 1922. godine

osnovali posebno Društvo arhitekata. Opšteinženjerska skupština ih je u januaru naredne godine pozvala da

se vrate u prvobitnu organizaciju i osnuju posebnu sekciju, vodeći računa o interesima jedinstvenog saveza,

ali se na taj poziv arhitekti nisu odazvali. Tek je sredinom juna 1923. godine u upravu Saveza ušao i

predstavnik arhitekata. Razlog za nesporazum između ruskih arhitekata i Saveza, ogledao se u njihovom

stavu da su oni „nešto drugo“ u odnosu na ostale inženjere, jer su „kreativniji i elitniji“.

U prvim posleratnim godinama, obeleženim ekonomskom oskudicom i protivrečnostima u političkoj i

kulturnoj sferi višenacionalne jugoslovenske države, ruski arhitekti su delili sudbinu ostalih

visokokvalifikovanih krugova ruske emigracije. Prihvatajući u početku privremene poslove, često nedostojne

njihovog renomea, uspeli su da se konsoliduju i postepeno uključe u tokove srpske arhitekture. Vremenom su

ispoljili svoje stvaralačke mogućnosti i postigli zavidnu afirmaciju. Stručno umeće iskoristili su za

obezbeđivanje egzistencije, koliko i za izgradnju prestonice druge domovine“ koja ih je svesrdno prihvatila.

Motivisani višim, neretko panslovenskim idealima, doprineli su jačanju rusko-srpskih veza.

U početku je mali broj ruskih neimara uspeo da se zaposli u ustanovama srpskih arhitekata i obnovi prekinuti

kontinuitet stručnog rada. Najambiciozniji su se opredelili da rade u Beogradu, dok su se ostali zaposlili u

regionalnim, od 1929. godine banovinskim, centrima sa dominantnim srpskim stanovništvom- Banjaluci,

Sarajevu, Cetinju, Skoplju, Nišu i Novom Sadu. U manjim mestima, zbog nedostatka stručnjaka, Rusi su

dobijali rukovodeće pozicije u arhitektonsko-urbanističkim službama.

7

Page 8: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

Od sedamdesetak arhitekata koji su prispeli u prvom izbegličkom talasu, više od polovine se nastanilo u

Beogradu, ČIJa ih je atmosfera podsećala na velike ruske gradove. Radno mesto u prestonici bilo je

najprestižnije i najunosnije. U Beogradu su bile koncentrisane glavne ustanove ruskih emigranata i stručni

centri srpske arhitekture.

Znatan broj mladih rusa upisao se na Arhitektonski odsek Tehničkog fakulteta u Beogradu. Na tom fakultetu,

kao i u drugim visokoškolskim ustanovama, vakuum u nastavnom kadru popunili su upravo ruski stručnjaci.

Na Arhitektonskom odseku, sve do 1933. godine, kada je asimilovan, „srpski Rus“ Petar Anagonisti, postao

asistent-volonter, a Grigorije Samojlov asistent docentu Aleksandru Deroku. Kao vodeća srpska ustanova sa

jakom katedrom za srpsko-vizantijsku arhitekturu, fakultet je nastojao da očuva jednonacionalni sastav

nastavnog kadra. Na Građevinskom i Mašinskom odseku Tehničkog fakulteta su ruski stručnjaci preuzeli

glavne predmete.

Znatan broj Rusa zaposlio se u privatnim biroima beogradskih arhitekata, uglavnom u svojstvu pomoćnika-

crtača, nadzornika gradnje i sl. Međutim, u razradi projekta, koje su zvanično potpisivali srpski graditelji,

ruska ruka je često bila primetnija od ruke nadređenog projektanta. Od ruskih arhitekata i građevinskih

inženjera koji su u Beogradu delovali u samostalnimili saradničkim biroima, trebalo bi izdvojiti Evgenija

Gulina, Jakoba Kozinskog, Vasilija Bilinskog, Vasilija Gončarova, Valerija Staševskog, Nikolaja

Mesaroša, Vasilija Olejnikova, Georgija Jeremejeva, Nikolaja Šilova, Leonida Makšejeva, Andreja

Papkova i Viktora Lukomskog. Jedan deo ruskih inženjera i arhitekata okupljao se u grupe kvalifikovanih i

nekvalifikovanih radnika, preuzimajući od opština i privatnika građevinsko-preduzimačke poslove. Neimari

zaposleni u Tehničkom odeljenju Opštine grada Beograda, učestvovali su u razradi urbanističkih planova.

Tako je na čelo Biroa za Generalni plan Beograda 1920. godine postavljen Georgij Kovaljevski. U Upravi

Dvora, od 1922. godine graditeljskim aktivnostima rukovodio je inženjer Sergej Smirnov.

Centar okupljanja najsposobnijih i najuglednijih ruskih stvaralaca u Kraljevini SHS, bilo je Arhitektonsko

odeljenje Ministarstva građevina. Ono je krajem druge i početkom treće decenije zaposlilo više ruskih

graditelja starije,srednje i mlađe generacije: Nikolaja Krasnova, Vasilija Androsova, Viktora Lukomskog,

Nikolaja Miškovskog, JelisavetuKaminsku-Samsonovu, Mihaila Kirkvuda i dr. Raspoređeni po

odsecima za monumentalne građevine, uređenje banja i gradova, izgradnju bogomolja, spomen-obeležja,

škola, bolnica, privrednih i industrijskih zona, hudožnjaci su razvili plodnu projektantsko-izvođačku

delatnost, odgovarajući na narudžbine iz Srbije, Makedonije, danas BiH, a ređe iz Hrvatske i Crne Gore. Uz

pomoć ruskih stručnjaka iz Ministarstva građevina, živu graditeljsku aktivnost su razvijali i Ministarstvo vera

i Ministarstvo saobraćaja, kao i Ministarstvo vojske, u čijim nadleštvima je takođe bilo ruskih graditelja (V.

Baumgarten i N. Vinogradov).

Arhitektonski tokovi u međuratnoj Srbiji, kanalisani u stručnim institucijama, suštinski su izvirali iz

predvodničke svesti nekoliko najuticajnijih graditelja, zastupnika različitih stilova: Momira Koruvovića

8

Page 9: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

zastupnika nacionalnog sloga, Milutina Borisavljevića i Dimitrija M. Leka predstavnika akademizma,

Milana Zlokovića i Branislava Kojića zastupnika modernizma. Vodećim ruskim neimarima iz starije i

srednje generacije, kao i tek diplomiranim arhitektima, više su odgovarali vizantinizam i akademizam

konzervativnog krila beogradske arhitekture, nego rani modernizam ili ljubljanska postsecesija, zagrebački ili

sarajevski funkcionalizam. Među ruskim umetnicima koji su izbegli u Kraljevinu SHS, nije bilo izrazitih

predstavnika avangarde.Među arhitektima su preovlađivali stvaraoci vaspitani u duhu ruske imperijalne

arhitekture neoklasicističkog smera. Većina graditelja je studije završila u Sankt Peterburgu, glavnom centru

akademskog neoklasicizma. Ostali su školovani u Moskvi, i takođe zastupaju konzervativna arhitektonska

shvatanja, i pružaju neskriven otpor prodoru moderne arhitekture.

U trećoj deceniji XX veka, gradeći javne objekte u duhu akademizma, kakve su 1.) Ministarstvo finansija,

2.) Ministarstvo šuma i rudnika, poljoprivrede i voda, 3.) Generalštab, 4.) Državni arhiv i dr, ruski

emigranti su prednjačili u oficijelnoj arhitekturi. Srpski graditelji tek pristigli sa frontova ili izašli iz školskih

klupa, učili su od Rusa kako se grade monumentalna zdanja, raz.vija dekoracija, filigranski izvodi detalj,

plasira heraldika. Uz gradnju objekata za poterebe prestonice, ruski arhitekti su podizali i objekte za

sopstvenu zajednicu- crkve, škole, grobljanske kapele, spomenike i sedišta nacionalnih udruženja.

Srpski arhitekti dugo nisu uspevali da pariraju Rusima u rešavanju najsloženijih graditeljskih poduhvata, pre

svega izgradnji ministarstava u upravnom centru prestonice, na uglu Nemanjine i Ulice Kneza Miloša.

Komponujući u anacionalnim načelima akademizma, Rusi su odredili arhitektonsko-urbanistički lik i drugih

repernih gradskih tačaka, kao što su deo Univerzitetskog centra oko parka Ćirila i Metodija, prostor oko

Narodne Skupštine, Savsko pristanište sa Zemunskim mostom i delom Karađorđeve ulice. 1.) Zgradom

Vojnog muzeja, 2.) uređenjem savskog šetališta sa Velikim stepeništem na Kalemegdanu, 3.) obnovom

crkve Ružice, Rusi su suštinski odredili novi arhitektonski izgled Beogradske tvrđave. Ipojedinačnim i

samostalnim objektima kao što su Državni arhiv u Karnedžijevoj ulici ili Ruski dom u Ulici Kraljice

Natalije, beogradskoj arhitekturi utisnuli su poseban istoristički pečat. Podigli su najznačajnije rezidencijalne

objekte i uredili njihovu okolinu: 1.) Dvor Kralja Aleksandra I na Dedinju, 2.) Gardijski kompleks na

Topčideru, 3.) Palatu Patrijaršije Srpske Pravoslavne Crkve. Rusi (V. Androsov, V. Lukomski, G.

Samojlov, V. Staševski) su projektovali ili učestvovali u dovršavanju mnogih crkava međuratnog Beograda

i njegovoj okolini: Žarkovo, Ropočevo, Rogača, Sibnica, Lazarica. Podigli su spomen-obeležje njegovim

braniocima na Novom groblju (R. Verhovskoj). U drugim slučajevima , kada nisu podizali samostalne ili

urbanistički dominantne objekte, vešto su se uklapali u postojeće ambijentenajreprezentativnijih ulica- Kralja

Milana, Terazije, Knez-Mihailove, Kneza Miloša, Resavske , Krunske i dr.

Karakteristike ruskog akademizma, evidentne na mnogim beogradskim zgradama, ogledaju se u težnji ka

monumentalnosti, izraženoj na manjim objektima, slojevitoj gradaciji fasadnih platana, na kojima glavni

motiv nije preterano naglašen, doslednoj primeni rustike prizemlja, sužavanju konture zgrada od prizemlja ka

9

Page 10: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

vrhu i obilju fasadne plastike retoričkog karaktera. Osim lavljih figura u različitim položajima, u beogradsku

arhitektturu su uneli i motive pseudohelenističkih ratničkih kompozicija, kao i pseudorenesansne kasetirane

svodove i niše. Uneli su i motiv timpanona sa lučno zasvedenom lođom, kao završnim segmentom fasade, na

osnovu čega im se mogu pripisati i objekti sa takvim obeležjem o kojima ne postoje podaci o autoru. Zbog

glomaznih i nezgrapnih kompozicija, kao i pretrpavanja kompozicija, bili su kritikovani u beogradskoj

štampi.

Osim u stilu akademizma, Rusi su gradili u ruskim i azijskim istorijskim stilovima, kakve su. 1.) Iverova

kapela i 2.) Spomen kosturnica ruskih ratnika i Nikolaja II na Novom Groblju, 3.) crkva Sv. Trojice

na Tašmajdanu, 4.) Kalmički hram u Malom Mokrom Lugu, zatim u duhu srpskog nacionalnog stila,

kojeg su nerado prihvatili. Ponekad bi kombinovali elemente različitih istorijskih stilova, osavremenjavajući

ih motivima secesije. Koliko je sloboda u tumačenju stilova bila vidna u bogatstvu reminiscencija (renesanse,

baroka, ampira i dr), toliko se iscrpljivala u formalizmu i tradicionalizmu, nagomilavanju neorganski

raspoređenih motiva.

Vodećoj ulozi Rusa u državnoj arhitekturi, uz Viljema Baumgartena, autora Generalštaba iz 1928. godine,

i Ruskog doma iz 1933. godine, najviše je doprineo Nikolaj Petrovič Krasnov. Dovršavanje, uređenje ili

projektovanje kapitalnih državnih zdanja (kakva su: 1.) Ministarstvo na uglu ulice Kneza Miloša i

Nemanjine, 2.) Državnog arhiva, 3.) Njegoševe kapele na Lovćenu, 4.) obalnih stubova Zemunskog

mosta, 5.) uređenje Narodne Skupštine, 6.) Starog Dvora na Dedinju, 7.) mauzoleja dinastije

Karađorđević na Oplencu i dr), uglavnom je poveravano njemu, kao dokazanom akademskom stručnjaku,

koji je nekada sarađivao sa imperatorom Nikolajem II, a sada sa kraljem Aleksandrom I.

Vladar Jugoslavije je od Rusa podjednako očekivao afirmaciju „jugoslovenskog unitarnog“ akademskog stila

koliko i „obnovu“ srpsko-vizantijske srednjevekovne arhitekture. Obzirom da se dolaskom ruskih stručnjaka

povećao broj upućenih u graditeljstvo vizantijskog kulturnog kruga, monarh se i u nacionalnom stilu srpske

arhitekture oslanjao na ruske stručnjake- S. Smirnova, V. Lukomskog, N. Krasnova i V. Androsova.

Uspeh u prestonici, Rusima je omogućio da grde i u ostalim centrima: Nišu, Skoplju, Cetinju, Valjevu,

Pančevu, Leskovcu, Kragujevcu, Vranju, Prištini, Kumanovu, Bitolju, Novom Pazaru, Raškoj.

Učešće na izložbama donosilo je dodatni publicitet ruskim graditeljima. Izlažući na kolektivnim izložbama

ruskih umetnika u Kraljevini SHS, na smotrama studenata arhitekture, grupe K.R.U.G. i sasvim retko na

prezentacijama konkursnih radova koji organizovali srpski arhitekti, oni su konstantno bili u žiži javnosti,

privlačeći pažnju investitora. Na taj način, naklonost poslovično stroge beogradske kritike, stekli su Ivan Rik

i Grigorije Samojlov, dok su Lukomski i Papkov zahvaljujući čestim izložbama održali kontinuitet rada.

Do početka četvrte decenije, srpske graditelje nije ugrožavala dominantna uloga ruskih graditelja u zvaničnoj

arhitekturi. Agilni i produktivni, saradnici istaknutih srpskih arhitekata ( D. Brašovana, M. Zlokovića, D.

M. Leka, B. Nestorovića, D. Maslaća), ruski neimari gotovo da nisu smatrani strancimaraspisivači konkursa

10

Page 11: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

za objekte nacionalnog značaja, u propozicijama su isticali klauzulu da na njima mogu učestvovati građani

Kraljevine SHS i Rusi koji žive u njenim granicama. Mlade Ruse, učesnike zapaženih izložbi Kluba

studenata arhitekture, novinari su svrstavali među „naše najmlađe arhitekte“.Autoritativnog čelnika među

ruskim stvaraocima u Ministarstvu građevina, Nikolaja Krasnova je štampa, uoči obnove Njegoševe kapele

na Lovćenu, nazvala „našim najboljim stručnjakom“.

Iako su Rusima dugo poveravani glavni graditeljski poduhvati, srpska arhitektura se suštinski razvijala izvan

sfere njihovog uticaja, nadovezujući se na ideje autoritativnih srpskih graditelja predratnog razdoblja.

Delatnošću Kluba arhitekatabeogradske sekcije UJIA, Grupe arhitekata modernog pravca iz 1928-1934

godine, izložbama Jugoslovenske savremene arhitekture iz 1931. i 1933. godine, srpski arhitekti su uspeli da

se stvaralački emancipuju i afirmišu. Ruski uticaj se, otud, može smatrati sekundarnim, ni manjim ni većim

od onog koji je dolazio iz akademske arhitekture Budimpešte, Praga, Beča ili Pariza.

Između srpskih i ruskih arhitekata vladao je povremeni konkurentski rivalitet, delom proisteko iz ideoloških

razlika. Domaćim graditeljima nedogmatične moderne orijentacije bili su podsticajni primeri češkog

funkcionalizma, Losov-Raum-plan i francuski Ar-Deko nego eruditski akademizam konzervativnih Rusa.

Prevashodno podržani od oficijelnih krugova, delujući van srpskih strukovnih organizacija, Ruski graditelji

su predstavljali posebnu grupaciju na stručnoj sceni.

Pomenuti jaz između domaćih i ruskih arhitekata sve se više produbljivao u tridesetim godinama.

Negodovalo se zbog njihovog neprincipijelnog favorizovanja usredperioda ekonomske krize 1929-1935

godine, kada je znatno opala graditeljska aktivnost. Obzirom da su ruski stručnjaci iz nadležnih državnih

ustanova većinu objekata realizovali mimo javnih konkursa, tj. bez ikakve konkurencije, srpski graditelji su

njihove uspehe tumačili povlašćenim položajem u državnoj birokratiji. Animozitet prema Rusima su

podsticali i agresivni modernisti željni brze afirmacije, kao i osrednji beogradski arhitekti večito u potrazi za

poslom.

Ne odgovarajući javno na kritike, ruski arhitekti su nastavili predano da rade. Zaobilažni pri dodeljivanju

stručnih priznanja i dalje su smatrani majstorima arhitektonskog zanata. Iako njihova uloga u srpskoj

ahitetkturi nije bila pokretačka, a ni avangardna, njohov doprinos u izgradnji Beograda bio je dragocen. Osim

što su podigli više hiljada stambenih i javnih zgrada, Rusi su prestoničku arhitekturu približili evropskim

graditeljskim standardima. Domaće graditelje su podstakli da projektuju u širim, slobodnijim potezima, da

grade u monumentalnim razmerama, pokazali im kako se plasira fasadna skulptura, evociraju nekadašnji

stilovi pre svega ampir, ali i pokazali da se tradicionalna, hijerarhizovana akademska matrica može obogatiti

elementima secesije.

Istorijski uspon modernog arhitektonskog pokreta nije pogodovao ruskim emigrantima u Beogradu,

opredeljenim za jezik proverenog tradicionalizma. Nakon pogibije svog glavnog pokrovitelja kralja

Aleksandra I Karađorđevića u Marselju, oktobra 1934. godine Rusi gube podršku koju su do tada uživali.

11

Page 12: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

Sredinom četvrte decenije naglo je opalo interesovanje za tradicionalne načine građenja, a time i prevlast

ruskih emigranata u beogradskoj arhitekturi. Promene u srpskoj kulturi efikasno su ih potisnule u drugi plan.

Ne mireći se sa gubitkom prestiža i smanjenjem porudžbina, oni odlaze u penziju ili u novu, ekonomsku

migraciju u druge zemlje.

Iako su stvarali dela neujednačene vrednosti, doprinos Rusa beogradskoj i srpskoj arhitekturi meri se

bogatstvom, rafinmanom i solidnošću objekata najrazličitijih namena. Skloni eklekticizmu, stavrani su sa

puno slovenske emotivnosti, kojom su ublažavali strogost hijerarhizovane akademske morfologije,

potencirajući kontrasne i siluetne vrednosti arhitektonskih sklopova. Akademske stege, kanaoničnost i

disciplina nisu u potpunosti potisnule njihovu umetničku imaginaciju. Dok su u projektovanju javnih zdanja

oformili poseban tip „Aleksandrove“ unitarne arhitekture, oslanjajući se na vlastite predilekcije, u razradi

koncepcija srpskog stila i spojili su potrebnu inventivnost, prihvatljivu domaćim ideolozima tog pravca.

Koncepcijom anacionalnoga akademizma, obogaćenog elementima secesije u ideološki podeljenu i kadrovski

oslabljenu srpsku arhitekturu, u trećoj deceniji su uneli prototip gotovog stila.

Zahvaljujući Rusima, beogradska arhitektura je prerasla provincijske stege i približila se kulturno

razvijenijim evropskim sredinama. Ni neminovna modernizacija srpske arhitekture ne bi mogla da se

sprovede da ruski emigranti nisu obezbedili uslove za njen nastup. Nametanjem visokih stručnih kriterijuma,

stvaranjem konkurentske atmosfere, pospešili su stvaralačko sazrevanje srpskih arhitekata.

Nacistička okupacija i građanski rat u Jugoslaviji 1941-1945. godine, nagnali su većinu beogradskih Rusa na

novu migraciju. Deo onih koji su ostali, reaktivirao se u projektanskim službama novog socijalističkog

establišmenta.

12

Page 13: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

AKADEMIZAM

Uspon modernog arhitektonskog pokreta izražen u godinama nakon Prvog svetskog rata, nije pokolebao

tradicionalno opredeljenu većinu arhitekata. Sledbenici futurizma, kubizma, De Stajla, purizma,

ekspresionizma ili konstruktivizma još uvek su predstavljali manjinu. Većina graditelja se povinovala ukusu

investitora, evropskih malograđana koji su se obogatili u ratnim i posleratnim prilikama i pohrlili u velike

gradove. Vile u otmenim predgrađima ili višespratnice u centrima gradova, građene u stilu poznog

akademizma, ponekad sa reminiscencijama na Ar- Nuvo, uz obilnu primenu novih materijala, korišćenih na

stari način. Zahvaljujući poboljšanju komunukacija i sličnim ekonomskim uslovima u različitim državama

Evrope, sem SSSR-a, i avangardni i konzervativni arhitekti težili su stvaranju univerzalnog internacionalnog

stila.

Sporom uzmicanju akademizma u srpskoj arhitekturi, doprinela je društvena atmosfera, obojena istorizmom

u euforiji ujedinjenja jugoslovenskih naroda, a od 1929. godine, i potrebom da se oformi jugoslovenska

unitarna kultura. Klasna podvojenost je bila vidljiva u arhitekturi. Pseudograđanstvo, nastalo od seljaštva,

želelo je da nadoknadi civilizacijske nedostatke i adekvatnim stilskim sklopom pokaže privrženost evropskim

kulturnim tekovinama. Razjedinjenost na staleškom, plemenskom, kulturnom i verskom planu,

onemogućavala je stvaranje kompaktnog jugoslovenskog stila.

U Beogradu, centru srpske kulture, siromašni slojevi stanovništva naseljavali su proširenu gradsku periferiju.

Centar su izgrađivali i naseljavaliposleratni bogataši-rentijeri, industrijalci i bankari. Bogati svet hteo je da

živi u vilama koje su ga podsećale na francuski XIX vek, sa kitnjastom akademskom dekoracijom, dok je

ideal srednje klase bio otmeni hotel particulier, privatna jednoporodična kuća sa vrtom, na Kotež-Neimaru ili

Senjaku. Ciljevi intelektualaca su bileskromne prizemnne ili jednospratne kuće sa baštom u profesorskoj ili

činovničkoj koloniji. Radnici su živeli u posebnim kolonijama i neuglednim opštinskim stanovima.

Izgradnja državnih javnih objekata u prestonici i regionalnim centrima, intenzivirana u prvim godinama

nakon ujedinjenja, iziskivala je učešće raspoloživih domaćih stručnjaka. U tom poduhvatu pridružilo im se

preko tri stotine ruskih arhitekata i građevinskih inženjera, koji su zbog građanskog rata u domovini

emigrirali u Kraljavinu SHS. Do pojave srpskog modernističkog pokreta 1928. godine, anacionalnom

akademizmu parirao je srpski nacionalni „slog“. Dok su „Srbo-Vizantinci“ svoje ideje pretežno ostvarivali na

sakralnim objektima, akademisti su preovlađivali u arhitekturi profanih javnih zdanja, višeporodičnih

privatnih kuća. Srpsko-vizantijskim stilom izražavan je kontinuitet sa minulim epohama necionalne kulturne

prošlosti, ali opredeljenje da su Srbi stožerni činilac u višenacionalnoj državi. Istovremeno, da bi se ublažilo

nezadovoljstvo stručnjaka drugih nacionalnosti, akademizam je favorizovan kao unitarni jugoslovenski stil.

13

Page 14: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

U nastavi na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, tokom treće decenije nije produbljivan sukob između

zastupnika akademizma i nacionalnog stila. Mirnu koegzistenciju i delimično prožimanje tih stilova, uočljivo

u školskim radovima, odražavali su autoritativni nastavnici: Petar Popović predmet Srpska vizantijska

arhitektura, Andra Stevanović predmet Građevinske konstrukcije, Dragutin Đorđević predmet

Projektovanje javnih građevina, Nikola Nestorović predmet Nauka o stilovima i Branko Tanazević za

predmet Dekoracije u boji, modelisanje, uređenje gradova, ornamentika. U četvrtoj deceniji veka

porastao je uticaj stručnjaka opredeljenih ua modernizam- Milana Zlokovića i Branislava Kojića.

U davdesetim godinama veka, Dragutin Đorđervić je važio za najliberalnijeg nastavnika po pitanju stilskih

opredeljenja studenata, budući da ih nije sputavao, ali ni podsticao njihovo zanimanje za modernizam. Ipak,

na sačuvanim radovima darovitih studenata, najevidentniji je uticaj Đorđevićeve varijante

akademizma.Većina profesora tradicionalne orijentacije, afirmisana još u doba Kraljevine Srbije, nije

pokazivala sklonosti ka radikalnim novinama u arhitekturi.Završiti Arhitektonski fakultet u Beogradu između

1920. i 1930. godine, značilo je pristupiti sredini u kojoj su se preplitali različiti inostrani i domaći uticaji, u

kojoj su određene tendencije dobijale prevagu ili nestajale sa scene u zavisnosti od sopstvene vitalnosti.

Nekoliko godina pre pojave prvih modernističkih projekata, u domaćoj stručnoj periodici su iznete oštre

antiakademističke i antiklasicističke apelacije.

Ugledni srpski akademisti starije generacije- Konstantin Jovanović, Vladimir Nikolić, Svetozar Ivačković,

Andra Stevanović, Nikola Nestorović i Dragutin Đorđević, aktivni do sredine dvadesetih godina, nastavili

tradiciju predratnog akademizma. Reviziju njihovih ideja inspirisali su predstavnici srednje i mlade

generacije akademista: Milutin Borisavljević, Svetozar Jovanović, Dimitrije T. Leko, Aleksandar

Đorđević i Vojin Simeonović, kojima su se pridružili ruski emigranti istovetne vokacije: Nikolaj Krasnov,

Roman Verhovskoj, Vasilij Androsov, Viljem fon Baumgarten, Efgenije Gulin, Georgi Šreter,

Konstantin Paris, Julijan Djupon i Ivan Artemuškin. Osim njih, značajna dela srpskog arhitektonskog

akademizma realizovali su i pojedinci kojima je građenje u tom stilu predstavljalo privremenu fazu, pre nego

što su se opredelili za progresivni modernizam. Neki od njih ispoljili su zavidan stepen autorskog izraza:

Dragiša Brašovan, Branislav Kojić, Milan Zloković, Josif Najman, Petar i Branko Krstić, Branislav

Marinković, Bogdan Nestorović, Milan Sekulić, Milan Minić, Predrag Zrnić, Daka Popović, Lazar

Dunđerski i Grigorije Samojlov.

Srpski akademisti međuratnog doba, školovali su se ili usavršavali u evropskim centrima preživele eklektičke

arhitekture, pre svega u parizu i Budimpešti. Stoga se u njegovoj arhitekturi mogu uočiti više ili manje

izraženi francuski uticaji, kao i elementi mađarskog, nemačkog, italijanskog ili ruskog akademizma. Naročito

je jak ruski uticaj, čiji su istaknuti protagonisti, kao štićenici Kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, gradili

širom Jugoslavije. Arhitektonski tokovi u Srbiji između dva svetska rata, kanalisani u vodećim stručnim

ustanovama, kao što su Ministarstvo građevina, Arhitektonski fakultet i Klub arhitekata, suštinski su izvirali

14

Page 15: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

iz predvodničke svesti najplodnijih graditelja, zastupnika glavnih stilskih koncepcija: Momira Korunovića

predstavnika srpskog stila, Milutina Borisavljevića i Dimitrija M. Leka predstavnika akademizma,

Milana Zlokovića, Branislava Kojića, Nikole Dobrovića i Dragiše Brašovana predstavnika modernizma.

Iako su stvorili respektabilnu produkciju, ruski emigranti nisu značajnije uticali na razvoj srpske arhitekture.

Ako su u trećoj deceniji prednjačili brojem i kvalitetom ostvarenja, nespremni za ozbiljnije zaokrete, u

četvrtoj su bili potisnuti u drugi plan. U okviru akademizma kao državnog unitarnog stila, sa

reminiscencijama na ruski ampir, podigli su niz monumentalnih zgrada, ispunjenih fasadnom skulpturom i

heraldičkim znamenjima: Ministarstvo šuma i ruda, poljoprivrede i voda iz 1926-1928 godine,

Ministarstvo finansija iz 1925-1928 godine, Državni arhiv u Beogradu iz 1925-1928 godine, delo Nikole

Krasnova, Narodni teatar u Skoplju iz 1927. godine, E. Bronštajna, V. Mesnera, J. Bukavca, S.

Beljajevskog i D. M. Leka, zatim Oficirski stanovi u Beogradu iz 1928. godine, delo Verhovskoja,

Generalštab iz 1928. godine, Ruski dom u Beogradu iz 1933. godine i Oficirski dom u Skoplju iz 1928-

1929 godine, delo V. Baumgartena, Gardijski kompleks u Topčideru iz 1924. godine, delo Vinogradova,

Studentski dom Aleksandra I iz 1931. godine delo Kovaljevskog, Dom Narodnog zdravlja iz 1925.

godine i Oficirski dom u Novom Sadu iz 1926. godine, delo G. Šretera i K. Parisa. U svom radu

potencirali su eklektičke mešavine različitih stilova, od renesanse, baroka, neoklasicizma i ampira. Njihova

sloboda u tumačenju istorijskih stilova, koliko se ogleda u bogatstvu reminiscencija i neobaveznom tretiranju

ustaljenih akademskih obrazaca, toliko se pretvarala u formalizam, karakterističan po potenciranju

neorganskih sklopova i nagomilavanju plastičnih motiva.

Srpski arhitekti dugo nisu mogli da pariraju Rusima u rešavanju najsloženijih graditeljskih programa, pre

svega izgradnji reprezentativnih administrativnih zdanja u prestonici i regionalnim centrima. Prepoznatljive

odlike ruskog akademizma ogledaju se u potenciranju monumentalnosti, ostvarenoj i na manjim objektima

širom Jugoslavije, ublažavanju značaja predodređenog glavnog motiva, doslednoj primeni rustike u prizemlju

zgrada, sužavanju kontura građevina od podnožja ka vrhu stepenovanjem masa po visini, obilnoj primeni

fasadne skulpture, naročito figura lavova. U beogradsku arhitekturu Rusi su uneli i motiv timpanona sa

lučnom lođom, kao završnim segmentom fasade. Pošto su u svojim ekspanzivnim kompozicijama često

preterivali, napli su se na udaru domaće kritike. Arhitekta Milutin Borisavljević, iako njihov ideološki

istomišljenik, kritikovao ih je zbog megalomanije i nezgrapnih kompozicija. Poštedeo je jedino

Baumgartenov Generalštab, kao veličanstvenu i monumentalnu palatu, širokog zamaha, grandiozne

kompozicije i perfektnih proporcija i detalja, odnosno klasično delo beogradske arhitekture.

U razvoju srpskog međuratnog akademizma, mogu se diferencirati tri faze:

1.) period dominacije u periodu od 1919-1928 godine,

2.) doba krize, izazvano prodorom modernizma, između 1928-1935 godine,

3.) delimične obnove u monumentalizmu poslednjih predratnih godina,od 1935-1941 godine.

15

Page 16: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

U morfološko-strukturalnom pogledu, kao i akademizam u Kraljevini Srbiji, međuratni je iznutra bio

podeljen na dva smera- strogo apersonalni, konzervativni, i autorski, liberalniji akademizam, otvoren za

novine.

U prvom razdoblju od 1919. do 1928. godine, u krug akademista je prešlo nekoliko afirmisanih graditelja

koji su u prethodnom periodu gradili u nacionalnom slogu. To su Branko Tanazević, Jovan Novaković,

Jovan Stanojević i Vladimir Popović. 1924. godine Andra Stevanović i Dragutin Đorđević, uz pomoć

mladog Milana Minića, dovršavaju palatu Srpske Kraljevske Akademije. Akademski krut, slojevit

koncept ove reprezentativne prestoničke građevine, sa tesnim unutrašnjim dvorištem, obogaćen detaljima Ar-

Nuvoa i dekorativističkog akademizma, promovisanog na Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine.

Konstantin Jovanović je početkom dvadesetih godina izveo uspešnu dogradnju Narodne banke,

ponavljajući morfologiju vlastitog akademizma. Dragutin Đorđević i Nikola Nestorović su na palati

Univerzitetske biblioteke iz 1921-1926 godine, sagrađenoj u okviru novog univerzitetskog gradskog centra,

naglasili simetričnu, kanoničnu i neinventivnu kompoziciju pročelja, sa karakterističnim portikom i

proporcijama za koje je rečeno da se uzajamno dobro drže.

Zgrada Tehničkog fakulteta u Beogradu, sagrađena 1925-1931 godine, delo Branka Tanazevića i Nikole

Nestorovića, velike površine osnove i elevaciono usmerena prema nekoliko uličnih pravaca, predstavlja

kulminaciju srpskog akademizma u trećoj deceniji. Krut aranžman složene osnove zdanja, sa prostranim

unutrašnjim dvorištima, dugačkim hodnicima i prevelikim stepenišnim holom, odredio je njegovu strukturu.

Kritikujući nelogičan, arhitektonski nekoherentan i nefunkcionalan odnos spoljašnje obrade prema osnovi

zdanja, D. M. Leko je ukazao de je inspiracija tražena u rešenju Tahničke škole u Šarlotenburgu kod Berlina.

Osporen je i nedostatak istog motiva kojim bi se ublažila različitost u obradi pojedinačnih fasada, zbog koje

su lišene celovitosti i jasno obeležene monumentalnosti. Pseudorenesansni i neoklasicistički motivi,

obogaćeni retoričkom fasadnom skulpturom, tri alegorije Arhitekture, po jedna Vajarstva, Fizike, Industrije i

dr, svojom strogošću ukazuju na prosvetni karakter zdanja.

Uticaj italijanskog akademizma uočava se na palati „Asikuracioni Đenerali“ na Terazijama, koju su 1927-

1930 godine podigli nepoznati italijanski arhitekti sarađujući sa Milanom Antonovićem. Arhitekti iz

srednje i zapadne Evrope su na mnogim objektima u Beogradu i drugim gradovima, primenili internacionalna

načela tog stila, obogaćena nanosima matičnih škola: Jadransko-Podunavska banka, Francusko-Srpska

banka, palata Društva Nacional, Praška kreditna banka, Jugoslovenska banka, Srpsko-Amerikanska

banka, Narodna biblioteka u Beogradu, Uprava Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu i dr. Sa puno

uspeha stranci su podizali ugaone zgrade, prekrivajući ih ponekad i dekoracijom secesije.

Među domaćim stvaraocima kojima je akademizam predstavljao privremeno opredeljenje, izdvaja se više

plodnih graditelja. Inspirisan budimpeštanskim eklekticizmom i secesijom, Dragiša Brašovan je u Ulici

Nušićevoj 4 u Beogradu 1922. godine sagradio Eskontnu banku, koja predstavlja primer raskošno

16

Page 17: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

dekorisane, neusiljene slojevite kompozicije, u kojoj su inventivno usklađeni elementi različitih stilova.

Kasnije je podigao Sokolski dom iz 1924. godine u Zrenjaninu, kombinujući renesansne i neoklasicističke

forme, Škarkinu vilu u Beogradu iz 1926. godine, blisku romantičarskoj varijanti umerenog akademizma i

strožije koncipovanu neo-manirističku Genčićevu kuću, takođe u Beogradu iz 1929. godine.

Branislav Kojić je podigao Šumadijsku banku u Kragujevcu između 1928-1930 godine, kao i Paviljon

Cvijeta Zuzorić u Beogradu iz 1927-1929 godine sa dominantnim pseudoantičkim oblicima, ali i

slobodnijom organizacijom osnove od uobičajenih.

Milan Zloković je na Vračaru od 1924. do 1926. godine, podigao više privatnih jednoporodičnih kuća u

umerenom akademskom maniru, dok je znatno usiljenije koncipovao monumentalnu Hipotekarnu banku u

Sarajevu između 1928-1930 godine.

Braća Krstić su na nečelima akademizma komponovali kuću Nikole Krstića u Ulici Vasinoj 14 u Beogradu

između 1927-1928 godine.

U trećoj deceniji, pod uticajem zapadnoevropskog akademizma, značajna dela ostvario je arhitekta

Aleksandar Janković, autor Okružnog načelstva u Pirotu iz 1910. godine. U međuratnom razdoblju ovaj

plodni projektant je sagradio niz jednoporodičnih i višeporodičnih stambenih zgrada, karakterističnim po

mansardnim krovovima, obilju fasadne skulpture i ornamentacije. Reč je o zgradi na uglu Zmaj Jovine 13 i

Knez-Mihailove 28 iz 1928-1929 godine, zatim, zgrada na uglu Svetozara Markovića i Bulevara

Revolucije iz 1929. godine, dok se među njegovim javnim objektima ističe Narodna banka u Nišu iz 1925.

godine, gde su neobarokni i neoklasicistički oblici stopljeni u reprezentativnu i prostorno razuđenu celinu.U

stilu akademizma, zapažena dela ostvarili su Franja Urban koji je projektovao Kuću Đorđa Cvetkovića iz

1930. godine na uglu ulica Braće Jugovića i 29. novembra, i Đorđe Janković koji je sagradio Novosadsku

banku i Kuću Ostojić u Rumi iz 1923. godine. Praksu izdvajanja ugaonog valjka ili poluvaljka, pokrivenog

kupolom, nastavili su Franja Urban na Kući Đorđa Cvetkovića, Viljem Baumgarten na Oficirskom

domu u Skoplju i Nikolaj Krasnov na zgradi Ministarstva na uglu Ulica Nemanjine i Kneza Miloša u

Beogradu.

Među graditeljima Novog Sada koji su tokom svoje akademističke faze krajem treće i početkom četvrte

decenije ostvarili značajna dela, izdvajaju se Lazar Dunđerski koji je sagradio palatu Produktivne berze

1927. godine i Daka Popović graditelj Komande Prve armijske oblasti iz 1928-1930 godine i stambeno-

poslovne palate „Vatikan“ iz 1930. godine. Modernizovanje akademistički koncipovanih volumena i

naginjanje monumentalizmu, popularno u poslednjim predratnim godinama, najavio je Milan Sekulić na

stambeno-poslovnoj palati “Kroacija“ u Novom Sadu iz 1931. godine.U Skoplju su se, uz Ivana

Artemuškina (kafana Islahana u gradskom parku iz 1919. godine, autori Narodnog pozorišta iz 1921-1927

godine, Dragutin Maslać (Ristićeva palata iz 1925. godine) i Boris Dutov (palata Armaganjan iz 1930.

godine).

17

Page 18: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

Od graditelja inspirisanih francuskim akademizmom, trebalo bi izdvojiti Josifa Najmana (zgrada Nikole

Spasića u Knez-Mihailovoj ulici 47, u Krunskoj 9 iz 1931, Mihajla Jovanovića na uglu Krunske i Bab

Višnjine iz 1932. godine), Bogdana Nestorovića (vila Koče Popovića u Ulici Kneza Miloša 50, sa Mihailom

Radovanovićem iz 1926. godine, i Vila Moačanin u Užičkoj 23 iz 1931. godine), Aleksandra Đorđevića

(kuća Pavla Hadži-Pavlovića u Ulici Svetozara Markovića 58 i Kuća Tihomira Panića u Ulici Kneza Miloša

70, iz 1926-1927 godine), Milana Minića (zgrade u Lominoj 24-26, iz 1926. godine, u Dobračinoj 6 iz 1928

godine i Čika-Ljubinoj 5 iz 1930. godine), Vojina Simeonovića (kuća u Simićevoj 6), Branislava

Marinkovića, Mihajla Radovanovića i naročito Milutina Borisavljevića. Francuski akademizam, u kome

su preovlađivale renesansne, barokne i klasicističke reminiscencije, prenet je u arhitekturu građanskog

Beograda. Elementima francuskog porekla smatrane su mansardne i višesegmentne krovne konstrukcije, kao

i osetna uzdržanost graditelja u dekorisanju fasada, težnja ka njihovoj čitljivosti, odsustvo akademskog

pretrpavanja, logičan raspored otvora i znatna funkcija praznih površina.

Početkom tridesetih godina akademizam je suvereno vladao srpskom arhitekturom. Uz ruske emigrante i

francuske đake, njegovom usponu najviše su doprinela tri graditelja: Svetozar Jovanović, Milutin

Borisavljević i Dimitrije M. Leko.

Jovanovićev akademizam nije bio ideološki čvrst ni dosledan kao Borisavljevićev i Lekov. Pre Prvog

svetskog rata učestvovao je u izgradnji Oficirske zadruge iz 1906-1910 godine, akademski razuđenog

ugaonog objekta, oživljenog nekanoničnim motivima secesije. Iako je u pojedinim delima, poput kuće u

Krunskoj 50 iz 1932. godine, iskazao sklonost ka neoromantičnim tvorevinama, Jovanović se afirmisao

monumentalnom palatom Ministarstva saobraćaja i Generalne direkcije železnica u Beogradu iz 1927-

1931 godine, ostvarenjem strogog akademizma. Ova, po kubaturi najveća zgrada u srpskoj međuratnoj

arhitekturi, do Brašovanove palate Dunavske Banovine iz 1935-1940 godine najveća po broju prostorija,

zbog nedostatka čvrsto određenih regulacionih linija i upadljivog uprošćavanja u dekorativnom sistemu,

predstavlja jednolično i statično akademsko rešenje, koje je pružilo znatne mogućnosti za plasman

heraldičkih znamenja i retoričke fasadne skulpture. Ipak, njena elegantna kula, kao najviša tačka elevacije,

jedinstvena je u tadašnjoj beogradskoj arhitekturi. Njen jedini konkurent, drevnom asirsko-vavilonskom

arhitekturom inspirisana kula Pošte 1 u Takovskoj ulici iz 1935-1938 godine, arhitekte Vasilija

Androsova, nezgrapno je postavljena iznad završenog venca i ne naglašava piramidalnost kompozicije.

Shvaćena kao glavni motiv Jovanovićeve palate, kula dominira blokom na uglu Sarajevske i Nemanjine

ulice. Kada se posmatra sa veće daljine, ili iz ptičje perspektive, u relaciji sa monotonom srednjom zonom

pročelja, predstavlja skoro suvišni, otuđeni detalj, nametnut celini ansambla. Bez obzira na pomenutu

izdvojenost, kula je donekle oživela sumorno okamenjen, uprkos obilnoj prvostepenoj plastici, štur plašt

građevine.

18

Page 19: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

Akademizam Milutina Borisavljevića bio je zasnovan na tradiciji pariske Ecole des Beaux-Arts i

načelima njegove naučne estetike arhitekture. Ovaj dosledni akademist, sklon obrazlaganju vlastitih

stavova, arhitekturu je definisao kao simboličnu umetnost koja svoj najviši stupanj dostiže u monumentalnim

građevinama. Traženju novih formi i struktura Borisavljević je pretpostavio proverene kanone, zalažući se za

više varijanti u svakom projektantskom zadatku. Apelovao je da se nastava na beogradsko Arhitektonskom

fakultetu reformiše po uzoru na parisku Ecole des Beaux-Arts, i da se umesto idejnih projekataza određene

tipove građevina, pripremaju potpuni projekti za izvođenje.

Na svom najpoznatijem delu, Vili Flašar iz 1931-1932 godine, izgrađenoj na beogradskom Neimaru,

ugledao se na arhitekturu Malog Trijanona iz 1762-1768 Anž Žak Gabrijela, shvaćenog kao savršenog dela,

božanske harmonije i najsjajnijih propozicija, dok je u komponovanju ograde parka na Studentskom trgu

iz 1929. godine preuzeo rešenje sa manirističke vile Aldobrandini. Osnovna škola u Marulićevoj ulici iz

1930-1931 godine, primer je svedenijeg, uprošćenog akademizma, gde glavni motiv nije posebno naglašen,

što se uočava i na reprezentativnoj kući Nikolić u Paraćinu iz 1931. godine, dok je on skromno izdvojen na

pročelju palate Andonović u Nišu iz 1930. godine.

Borisavljevićevi projekti koncipovani u nacionalnom stilu, kao i pojedini u stilu modernizma, kojeg je pod

pritiskom naručilaca nevoljno prihvatio, takođe odlikuje akademistička modelacija forme. Može se zaključiti

da je Borisavljevićeva arhitektura u celini bila opterećena strogim akademskim kanonima, kao i nastojanjima

da u praksi primene otkrića iz oblasti estetike arhitekture i optičko-fiziološke perspektive. Otu je on, na

izvestan način, ostao nedorečen i neiskazan kao stvaralac, shvatajući arhitekturu kao primenjenu estetiku.

Zapažanja o harmoniji i ritmu, ulozi simetrije i asimetrije, izneta u stručnoj periodici, Borisavljević nije

precizno primenio u graditeljskoj praksi.

Ako je najznačajniji i najdosledniji predstavnik akademizma u srpskoj arhitekturi od 1865. do 1914. godine,

bio Konstantin Jovanović, istu poziciju u međuratnom periodu zauzimao Dimitrije M. Leko. Njegov strogi

akademizam, zasnovan na metodu kontrolisane imaginacije, prepoznatljivo je uzdržan ili disciplinovan, lišen

slučajnih ili spontanih rešenja. U odnosu na Svetozara Jovanovića, Leko je doslednije poštovao akademske

obrasce, što se naročito ogleda u izjednačenom odnosu zidne mase i otvora, ogledalskoj simetriji, jasnom

naznačavanju regulacionih linija i isticanju monumentalnosti bezvremenih građevina. Naizgled štur i

preterano uzdržan, Lekov akademizam je ipak bio kreativniji od Borisavljevićevog naučnog i eklektičnog

pristupa arhitektonskom komponovanju.

Umereni ritam masa odlikuje skladno pročelje Lekovog Saveza nabavljačkih zadruga u Beogradu iz 1927-

1929 godine. Njegova eksperimentisanja nastavljena su početkom tridesetih godina, kada je tragao za

jednostavnijom, racionalnijoj formom akademizma, ostvarenoj na trospratnoj palati Ministarstva socijalne

politike i narodnog zdravlja u Beogradu iz 1932-1933 godine. Svedenom kubičnom konturom i masivnim

fasadnim plaštom, ova palata, sa dva unutrašnja dvorišta, najavila je vladavinu monumentalizma u srpskoj

19

Page 20: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

arhitekturi poslednjih predratnih godina. Po Maneviću, ona predstavlja ne samo završni oblik jedne tradicije,

već i klicu njene dekadencije: „Njena čitava struktura, disciplinovana i smirena, teži samo jednom cilju-

večnosti“. Na zgradi nema jakih kontrasta ili posebno eksponiranih motiva. Nekanelovani jonski stubovi

nalaze se u ravni fasade, oivičeni sa po dve skulpture L. Dolinara. Njihovo protezanje je zaustavljeno

snažnim okviromLišenom entablature i potkrovnog venca:Vreme je stalo, što je značilo ovaploćenje

akademskog ideala. Leko je i kao tumač liberalna akademistička shvatanja, kritikovao epigonstvo i zastarela

rešenja.

Zreli period međuratnog srpskog akademizma obeležila su i druga Lekova dela (projekti banskih palata na

Cetinju, Banja Luci i Novom Sadu iz 1930. godine, Dom Saveza nabavljačkih zadruga na Cetinju iz 1932.

godine, Dom ratnih vojnih invalida u Beogradu iz 1933. godine), kao i Agrarna banka iz 1931-1934 godine

Petra i Branka Krstića, Dom Kralja Aleksandra Prvog za učenike srednji škola iz 1931-1933 godine,

delo Vojina Petrovića, Aero Klub iz 1932-1934 godine i stambena zgrada advokata Nedeljkovića iz

1936. godine, delo Vojina Simeonovića, Narodna banka u Skoplju iz 1933. godine delo Bogdana

Nestorovića, zgrada Berze iz 1931-1933 godine i Beli Dvor na Dedinju iz 1934-1936 godine, delo

Aleksandra Đorđevića, kuća Stamenka Đurđevića iz 1936. godine na uglu Katanićeve i Svetog Save 36,

delo Dragoslava Radisavljevića, kuća inženjera Božića u ulici Svetozara Markovića 6 iz 1934. godine u

Beogradu, delo Rajka Tatića. Pod pritiskom dominantnih modernističkih shvatanja u srpskoj arhitekturi, kao

i sve jačeg uticaja Ar-Dekoa, pomenuti autori su bili prinuđeni da svedu ili odbace klasicistički ornamenti

odstupe od uobičajenih načela akademističkog komponovanja. Spajajući istorijske i moderne oblike, oformili

su neobičan tranzitivni tip lokalne arhitekture. Gubitak akademske discipline i posezanje za zakasnelim

secesijskim i pomodnim racionalističkim formama, naročito je obeležio provincijsku arhitekturu

jednoporodičnih kuća.

Završni predratni period srpskog akademizma vezan je za uspon monumentalizma u tadašnjoj evropskoj

arhitekturi, saglasan prevlasti totalitarnih političkih ideologija i programa. Shodno vremenu, i primeri

srpskog monumentalizmadruge polovine tridesetih se odlikuju neobičnim modernističko-akademističkom

morfološkom simbiozom, dok je njihova struktura uglavnom bazirana na akademskoj tradiciji ( 1.) palata

PRIZAD-a, 2.) Zanatski dom, 3.) Pošta 1, 4.) Ministarstvo građevina i 5.) Pravni fakultet u

Beogradu, 6.) Hipotekarna banka u Pančevu, 7.) Pošta i Banovina u Skoplju, 8.) Banska palata i

Većnica u Novom Sadu, 9.) Hipotekarna banka, 10.) Banovinsko pozorište i 11.) novi deo

Univerziteta u Nišu, 12.) Narodna banka u Kragujevcu, 13.) Tonkićeva palata u Leskovcu i dr).

Sa povlačenjem akademizma sredinom tridesetih godina, u srpskoj arhitekturi jenjava i upotreba fasadne

skulpture. Umesto figuralne plastike, u pseudorenesansnim nišama i edikulama, kao i baroknim kartušama,

javljaju se plitki reljefi u duhu francuskog Ar-Dekoa.

20

Page 21: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

U produkciji srpskog predratnog modernizma, a ni avangardnog, ali ni kopirantski bezbojnog, krajem

tridesetih godina prevladavala je kanonična estetika ustaljenih formi, uz sve češću primenu zaobljenih

građevina naglašene monumentalnosti. Dok su se načela Korbizjeovog i Misovog slobodnog plana uveliko

razvijala u svetskoj arhitekturi, srpski modernizam tridesetih se, osim fragmentarnog usvajanja Losovog

Raum-plana, u glavnini produkcije iscrpljivao u anahronim strukturama osnove sa unutrašnjim dvorištima,

komplikovanim komunikacionim čvorovima i veoma retkim konstruktivističko-funkcionalističkim

pristupima (Zlokovićeva Univerzitetska dečja klinika i Brašovanova Državna štamparija u Beogradu

1933-1940 godine). Tome je doprineo nedostatak autentične arhitektonske teorije, što su kroz predavanja i

programske članke pokušavali da nadoknade lideri srpskog modernističkog pokreta. Kritiku akademizma i

eklekticizma, krajem tridesetih godina sublimirali Milan Zloković i vodeći konstruktor Đorđe Lazarević.

Uprkos deklarativne ortodoksije, srpska neradikalna recepcija evropskog modernizma nije impresionirala

vodeće autoritete svetske avangarde. Dogodilo se da je arhitekta Nikola Dobrović, najdosledniji i najagilniji

domaći ideolog moderne arhitekture, zbog primene zastarelih konstruktivnih rešenja bio ukoren od strane

Teo Van Dezburha i proglašen „akademičarem“. Sve izražajnije epigonstvo među modernistima i težnja ka

standardizaciji jezika, gde se najviše pozajmljivalo od Dragiše Brašovana, neizbežno su vodili u

modernistički akademizam.

Mnogobrojna ostvarenja srpskog nacionalnog stila su u trećoj deceniji veka takođe poprimila šematski

karakter. Kruta i anacionalna, konceptualna logika akademizma preneta je, neočekivano, i u

„jednonacionalno“ usmereno srpsko crkveno i profano graditeljstvo. Budući da protagonisti tog pravca naše

novije arhitekture nisu otkrili autentičan strukturno-prostorni sklop, bili su prinuđeni da ga preuzmu iz legata

ustaljenih akademskih rešenja. Uz to, usvojili su i deo akademističke morfologije, kao što su trodelna podela

fasada, isticanje glavnog motiva i dosledno poštovanje simetrije, što se vidi na 1.) Gimnaziji u Čačku iz

1910-1928 godine, delo Dragutina Maslaća, 2.) Trgovačkoj akademiji u Beogradu iz 1925. godine delo

Jezdimira Denića, 3.) Palati Pravde u Skoplju iz 1930. godine delo Nikolaja Krasnova, 4.) Patrijaršiji u

Beogradu iz 1935. godine, delo Viktora Lukomskog i 5.) Eparhijskom domu u Požarevcu iz 1938-1939

godine, delo Momira Korunovića. Sredinom četvrte decenije potisnut nakon pogibije svog glavnog mecene

u Marselju, nacionalni stil delimično usvaja i morfologiju savremenog monumentalizma, sa

kontraproduktivnim efektom, jer je estetika agresivnog, jednoznačnog totelitarnog koncepta, pre pokazala

stvaralačku krizu graditelja nacionalne orijentacije nego što je najavila renesansu njihovih ideja (1.) Crkva

Sv. Marka iz 1930-1939. godine delo Petra i Branka Krstića, 2.) Banski dvor i Palata Vrbaske banovine

u Banjaluci iz 1930-1938, delo Anđelije Pavlović, Jovanke Bončić-Katerinić i Jovana Rankovića).

Posleratni period:

21

Page 22: 11 Arhitektura izmedju dva svetska rata.doc

U posleratnom periodu obnove i izgradnje zemlje, stvarajući u korenito izmenjenim političkim okolnostima,

srpski arhitekti su kratkotrajno održali tradiciju akademizma. Ona se uočava na primerima socrealizma,

oficijelnog pravca u profanoj arhitekturi od 1945-1952 godine, bazirenog na neinventivnim spojevima široko

shvaćene „narodne“ graditeljske tradicije i bezličnog modernizma. Anonimnost rada i sveopšta politizacija

arhitekture, sveli su stvaralaštvo na ponavljanje tipskih, šematizovanih struktura, od čega se prećutno

distancirao mali broj kritički nastrojenih graditelja.

Vanstručnim, dogmatskim shvatanjima limitirana, arhitektura socrealističkog monumentalizma ( 1.) Dom

sindikata, 2.) Savezni SUP, 3.) Vojni sud, 4.) Stadion JNA, 5.) Studentski grad, 6.) Gradski SUP u

Beogradu, 7.) upravne, partijske, zadružne i školske zgrade, 8.) radnička i rudarska naselja u

unutrašnjosti), inspirisana arhitekturom SSSR-a, ni po snazi ideja a ni po vrednosti ostvarenja (sem naselja

fabrike kablova u Jagodini D. Brašovana), nije dosegla nivo graditeljstva do pre Drugog svetskog rata.

Utopljen od strane novog establišmenta u korpus dirigovanog socijalističkog stvaralištva, kreativni smer

predratnog srpskog monumentalizma pretvorio se u suprotnost- sterilni modernistički akademizam.

Do sredine šeste decenije, prema sećanju Alekseja Brkića, na beogradskom Arhitektonskom fakultetu, uz

Zlokovićev „produhovljeni“ funkcionalizam, tri su se moćne ideologije borile za status zvaničnog učenja:

socijalistički realizam, ortodoksni funkcionalizam i građevinski tradicionalizam. Sve tri su, po Brkiću,

za studente nedogmatične orijentacije predstavljale svojevrsni obruč, teži čak i od strahovanja za vreme

okupacije. Najjači otpor vladao je prema socrealizmu, koji je početkom pedesetih odbačen u teoriji i praksi.

Krajem šeste i početkom sedme decenije, sa poboljšanjem ekonomskih prilika, započeo je prosperitetni

period razvoja srpske moderne arhitekture, predvođen protivnicima doktrina funkcionalističkih sistema-

Bogdanom Bogdanovićem, Aleksejem Brkićem, Ratomirom Bogojevićem, Uglješom Bogunovićem,

Urošem Martinovićem, Ivanom Antićem, Mihajlom Mitrovićem, Ivom Kurtovićem i Svetislavom

Ličinom, u čijim delima nije bilo izrazitijih akademističkih zastranjivanja. I u teoriji i u praksi ovi autori su

se distancirali od socijalističkog realizma i modernizovanog neoakademizma, arhitekture prokustrovski

normi i činovničkih kalupa. Ipak akademizma je bilo u nastavi na Arhitektonskom fakultetu, stvaranjem kulta

moderne arhitekture, kao i u graditeljskoj praksi. Formalističko okamenjenje tuđih ideja i programa,

delimično je nastavljeno i u srpskom postmodernizmu.

22