Bruce Feiler - Abraham

Kreću čim zarudi zora. Rijeka ljudi poteče ulicama, počinje se uspinjati po brežuljcima i nekoliko novčića padne na ispružene dlanove prosjaka. Napuštaju svoje kuće, svoje živote, svoje susjede i dolaze sami ili po dvoje, troje. Njihove su glave pokrivene, a pogledi ponikli. Sami su. Ali kad prođu kroz gradska vrata i podignu pogled, odjednom se nađu na osvijetljenom mjestu, prisnom mjestu. Tu su kod kuće. Nitko nije sam u Jeruzalemu: čak i kamen znade vašeg oca.Kad se ta rijeka ljudi nade u gradu, razdvaja se. Kršćani skreću prema sjeveru. Danas je posljednji petak prije Božića, a poslijepodne će redovnici povesti sjetnu povorku u kojoj će se nositi križevi niz Put boli. Židovi skreću prema jugu. Danas je posljednji petak Hanuke, a u suton će rabini održati svečani obred paljenja šest svijeća kod Zapadnog zida. Muslimani skreću prema zapadu. Danas je posljednji petak Ramazana, a u podne će svećenici održati masovnu molitvu tijekom koje će se dvjesto tisuća ljudi klanjati poput jednog.Današnji dan nije rijetkost. Jeruzalem je vjerski kamen kušnje i takav je bio još od prije početka vremena. Legende jednoboštva jasno govore o jednoj stvari: prije

postanka vremena, bijaše voda, a tama prekrivaše dubinu. Komad tla izroni iz vode. To tlo je Stijena, a stijena je ovdje. Adam je pokopan ovdje. Salomon je gradio ovdje. Isus je molio ovdje. Muhamed je uzašao ovdje.I Abraham je došao ovamo da žrtvuje svoga sina. Danas je ta stijena magnet jednoboštva, klišeizirana, iz-nošena maska od vapnenca, koju su u današnje doba rijetki živući vidjeli, a još rjeđi dodirnuli, skrivena ispod zlatne kupole i koju je usijanost koja je u svakom trenutku naizgled okružuje učinila još moćnijom. Legende kažu da je Bog prvu zraku svjetlosti pustio iz Stijene. Ta zraka probila je tamu i ispunila njegovu veličanstvenu zemlju. čini se da svjetlost u Jeruzalemu savršeno odgovara tom opisu. Ispran zimskim kišama, kao što je slučaj jutros, zrak ima boju

svjetlosti svijeće: ružičastu, boju šafrana i ruže; tirkiznu, boju bronce i rubina. Jetka je ironija u tome da je svjetlost svih tih boja, a da su istodobno vjernici odjeveni uglavnom u crno i bijelo, kao da tek moraju postići bogatstvo izvora.A to je i glavni razlog zašto dolaze. Stijenu smatraju pupkom svijeta, a svijet, često se tako čini, želi kroz taj pupak upuzati natrag u utrobu Gospoda Boga. Kako moj prijatelj arheolog i suputnik Avner Goren kaže dok se žurno probijamo ulicama i uspinjemo do mjesta s kojeg se vidi cijeli grad, "Kad živiš u Jeruzalemu, osjećaš se život-nije, osjećaš se više svoj. To je počast, ali i teret."Stojeći ovdje, možete vidjeti vječnost. Stojeći ovdje, možete dotaknuti izvor.Stojeći ovdje, možete namirisati nagorjelo meso.Usred jutra eksplozija isisava život iz zraka. Okrećem se Avneru. "Bomba? Probijanje zvučnog zida?" "Nije zrakoplov," kaže on. Puščana paljba rešeta zrak. Sirena zavi-_Stijena Abrahamova - Domja. Miran hod vjernika postaje parada živčanih pogleda. Svaki odjevni predmet predstavlja provokaciju: talit {židovski molitveni šal — prim.prev.), kafija (rubac koji Arapi nose na glavama — prim. prev.), jarmulka, križ. Svaki kamen je potencijalna prijetnja. Muškarci sa strojnicama motaju se uokolo s walkie-talkie slušalicama u ušima, na rubovima usana vise im cigarete. Avner zastaje kako bi se izgrlio s jednim vlasnikom trgovine, Ara-pom. "Danas smo živčani," kaže Abdul. "Bojimo se da izraelski policajci ne isprovociraju nekog mladića pa da izbiju borbe. Na Ramazan je uvijek najgore."Na katu, na balkonu židovske srednje škole gdje se smještamo kako bismo promatrali što će se dalje događati, hasidski (koji pripada židovskoj sljedbi koja se strogo pridržava vjerskih zakona i propisa) 'naestogodiš-njak po imenu Joshua došao je promatrati masu muslimana. "Poštujem činjenicu da su oni vjernici," kaže on, "i da poštuju istog Boga kao i mi. Ali ne poštujem to što njihove molitve mogu ugroziti moj život — kamenje i noževi, ubijanje policajaca, uzavrela krv i mržnja i ubojstva. Neki dan sam hodao gradom kad je odjeknula eksplozija. Okrenuo sam se i potrčao, a tada se začula još jedna eksplozija. Potrčao sam u drugom smjeru, a onda je eksplodirao automobil-bomba. Držao sam se za trbuh. Mislio sam da ću povraćati. Bilo je to prvi put da sam istinski pomislio kako će mi se nešto dogoditi."Legende kažu da su mudrost i bol dva životna stupa blizanca. Bog ulijeva ova svojstva u dva simetrična stoš-ca, zatim ih spaja na njihovim vrhovima, tako da ponor boli susreće tijelo znanja. Mjesto na kojem se dodiruju ta dva stošca je središte svemira. Ta točka je Stijena i na tom je mjestu kralj David silno čeznuo za tim da izgradi Palaču mira. Ali David je pogriješio: pomaknuo je StijenuAbrahami učinivši to oslobodio je Vode iz Dubine. "Ne možeš me pomicati," objavila je Stijena. "Stavljena sam ovdje kako bih zadržala ponor.""Otkad?" upitao je David."Od trenutka kada je Bog objavio, 'Ja sam Gospod tvoj Bog.'"David je uklesao ime Božje na Stijenu i gurnuo je natrag na njeno mjesto. Poplava se povukla. Kamen kušnje zapravo je vršni kamen: ukloni ga i smrt će ti se obrušiti na glavu.U kasno jutro zavladao je razdražljiv mir. Avner i ja promatramo trideset i pet jutara velik trg popločan kamenom pješčanikom Haram al-Sharifa ili Planine hrama. Na južnom kraju nalazi se džamija El-Aksa, muslimanima treća najsvetija džamija. Na sjeveru je Kupola Stijene, veličanstveni kositreno-plavi osmerokut izgrađen iznad Stijene, natkriven kupolom od 24-karatnog zlata koja dominira ekumenskim obrisom Jeruzalema. Ponad nje se nalazi Maslinska gora sa skupinom crkava koje obilježavaju Isusove posljednje korake. U podnožju se nalaze ostaci vanjskih zidova Drugoga jeruzalemskog hrama, što ih štuju kao Zapadni zid. Duhovna činjenica koja određuje Jeruzalem je ovo: odakle god pogledali grad, pod kojim god kutom snimali grad, pred kojim god se hramom molili ili klanjali, u vidokrugu će vam se osim vašeg svetog mjesta nalaziti najmanje još jedno sveto mjesto neke druge vjere.Ali to ne sprječava ljude u pokušajima da razore suparnička sveta mjesta. Svakoga dana možete naići na vjernike koji u svojim srcima nose uništenje. Joshua, pobožni židovski dječak koji sjedi s

nama, žvačući čokoladne kekse u obliku polumjeseca, povjerava nam svoju_Stijena Abrahamova - Dommaštariju. "Mi vjerujemo da će prorok doći i ponovno izgraditi Treći jeruzalemski hram i da će svi Židovi doći. Gledam Planinu i sve te muslimane i pokušavam si to predočiti."Posljedica ovakvih snova je to da nismo sami na našoj osmatračnici. četiri kršna muškarca u trapericama i kožnim jaknama odgurnuli su nas od ograde i postavili ondje stol, gdje su zasjeli kako bi odatle, s uzijima u rukama i dalekozorima nalik na igračke promatrali što se događa. Brz pogled po krovovima, s kojih strše televizijske antene i cvatu pelargonije, otkriva bezbroj stražara poput ovih. Svaki vjerski blagdan predstavlja mogući vjerski rat.Ali ritam molitve prevladava sve. Približavanjem podneva, stotine tisuća ljudi već su preplavile Haram al-Sharif i obrubile trg smjestivši se pod čemprese i palme. Mujezin počinje zvati na molitvu i upravo u tom trenutku počinju se oglašavati zvona Getsemanske crkve, tvoreći melodiju neke božične pjesme. čini se kao da nitko ne primjećuje taj sudar, a možda to uopće i nije sudar: harmonija, na kraju krajeva, je nadzirana disonanca. Imam, glavni svećenik El-Akse, započinje svoju propovijed, a vođa osiguranja prevodi zapaljive riječi. Danas je Dan grada Jeruzalema, kad džamije diljem kugle zemaljske obećaju vjernost ovom rastrganom gradu, al-Qudsu, Svetom gradu.Konačno stiže i trenutak vrhunca. Propovijed je završena, povorka vjernika stoji u redovima, jedan po jedan. Imam čita uvodne retke Kur'ana, a oni se saginju, uspravljaju, kleče, čelima dotiču tlo, pa još jednom, potom ustaju. Dojam plime izaziva strahopoštovanje, poput valova u moru mlijeka: više je ljudi ovdje najednom mjestu okupljeno kako bi se posvetili molitvi nego što ima stanovnika u većini gradova odakle su došli. Slijedi krat-

ka stanka pa počinje drugi plimni val: saginjanje, uspravljanje, klečanje, doticanje tla, a potom recitiranje najsvetijih riječi na svijetu. Bog je jedan jedini, a Muhamed je glasnik Božji. Nakon toga imam daje blagoslov: Blagoslovio Bog proroka Muhameda i njegov narod onako kako je blagoslovio Abrahama i njegov narod. A zatim grad duboko udahne.Potreklih sam godina često dolazio u Jeruzalem. Moji su posjeti bili dio većeg iskustva: pokušavao sam shvatiti korijene svog identiteta osobno se vraćajući u taj biblijski krajolik. Većinu putovanja obavio sam tijekom rijetkog mjehurića mira, kad je putovanje od jednog do drugog mjesta bilo relativno jednostavno. A sada se taj mjehurić rasprsnuo, a svijet koji je izgledao spojen upravo tim pupkom iznenada se rasporio upravo u samom središtu: Istok i Zapad; Arapi i Izraelci; Židovi, kršćani i muslimani. Riječi poput apokalipsa, sudar civilizacija, križarsk rat, dži-had odjekivale su iz naslova s novinskih stranica. "Nalazimo se u svjetskom ratu," bio je rekao Abdul, vlasnik trgovine, "vjerskom i-atu, a izvorište mu je tu pred vratima moga doma."Iskustvo koje sam stekao u ovom području uvjerilo me da je moguće — a možda čak i neophodno — spoznati trenutno stanje okrećući leđa sadašnjosti i vraćajući se povijesnim izvorima. Osobito u pitanjima vjere, čak i najsuvremeniji čin temelji se na stoljećima pomiješanih vjerovanja, krvi i nesporazuma.I u takvom silnom požaru, koji hara već četiri tisućljeća, jedno ime odjekuje u pozadini svakog razgovora. Jedna ličnost stoji na iskonu svakog djela koje je uslijedilo. Jedna osoba sadrži širinu prošlosti — a možda i dimenzije budućnosti — u svojoj životnoj priči._Stijena Abrahamova - DomAbraham.Veliki patrijarh židovske Biblije je također i duhovni praotac Novoga zavjeta i veliki sveti graditelj Kur'ana. Abraham je predak koji pripada i judaizmu i kršćanstvu i islamu. On je središnja ličnost arapsko-izraelskog sukoba. On je središte bitke između Zapada i islamskih ekstremista. On je otac — vi mnogim slučajevima, navodni biološki otac — 12 milijuna Židova, dvije milijarde kršćana i jedne milijarde muslimana diljem svijeta. On je prvi jednobožac u povijesti.A o njemu se ne zna gotovo ništa.Ja sam ga želio upoznati. Želio sam shvatiti njegovo nasljeđe — i njegovu privlačnost. Želio sam otkriti kako je uspio poslužiti kao praotac mirijada svojih potomaka, iako su ti isti potomci bili zauzeti međusobnim laktarenjem i na-guravanjem te svojatanjem Abrahama. Želio sam dokučiti je

li on beznadni izvor rata ili mogući posrednik pomirenja.Ali gdje sam ga mogao pronaći? Abraham, ako je uopće i postojao, nije ostavio nikakvih dokaza o sebi — ni zgrada ni tepiha ni ljubavnih pisama svojoj ženi. Iz očiglednih razloga, razgovor s njegovim poznanicima nije dolazio u obzir; a opet polovica čovječanstva danas tvrdi da su njegovi potomci. Židovska Biblija raspravlja o njegovom životu, ali to čine i Novi zavjet i Kur'an — i često se ne slažu, čak ni oko osnovnih stvari. Obilazak mjesta koja je on posjećivao, iako je bio vrlo plodan za mene i za druge, također ima svojih ograničenja, jer se Abrahamov plan putovanja mijenjao od naraštaja do naraštaja i od vjere do vjere.Morao sam smisliti nekonvencionalno putovanje. Ako je moje prethodno iskustvo u tom području bilo putovanje kroz prostor — tri kontinenta, pet zemalja, četiri ratne zone — ovo je imalo biti putovanje kroz prostor i vrijeme____— tri vjere, četiri tisućljeća, jedan beskrajni rat. Morao sam čitati, putovati, tragati za znanstvenicima, razgovarati s vjerskim vođama, posjetiti njegov zavičaj, čak se i vratiti kući i kopati ondje, jer sam ubrzo uvidio da, želim li razumjeti Abrahama, moram razumjeti njegove nasljednike.A njih ima na milijarde. Usprkos bezbrojnim revolucijama u povijesti ideja, Abraham je ostao točno određena ličnost za polovicu vjernika u svijetu. Muslimani ga svakoga dana spominju u svojim molitvama, jednako tako i Židovi. U kršćanskoj se liturgiji neprestano pojavljuje. Najupečatljivija priča iz Abrahamova života — njegovo žrtvovanje sina Bogu — igra središnju ulogu u najsvetijem tjednu kršćanske godine, o Uskrsu. Ta se priča pripovijeda na početku najsvetijeg dvotjedna u židovstvu, o Roš Hašani. Ta epizoda nadahnjuje najsvetiji dan u islamu, 'Id al-Adhu, svečanost žrtvovanja, na vrhuncu hodočašća.A opet, te se vjere ne mogu čak ni dogovoriti kojeg je sina namjeravao ubiti.Ono u čemu se slažu jest to da Abraham zauzima takav sveti prostor zato jer je on prva osoba koja je shvatila da postoji samo jedan Bog. To je njegov najveći doprinos civilizaciji i zajednički dar abrahamskim vjerama. To mu daje moć, ali je također i točka zapaljenja, jer svatko želi imati prevlast nada tim trenutkom. Muhamed je možda važniji muslimanima, Isus kršćanima, a Mojsije Židovima; pa opet sve tri vjere čine sve što je u njihovoj moći kako bi se međusobno povezale kroza svog zajedničkog patrijarha. Kao daje Abraham ta Stijena koja svakoga vuče prema zajedničkom ognjištu, najvišem mjestu, najranijem mjestu. Mjestu najbližem Bogu. Uspostavi nadzor nad Stijenom i imat ćeš nadzor nad Abrahamom. Nadziri Abrahama i nadzirat ćeš prag koji vodi k božanskome.___Stijena Abrahamova - DomI tako sam se vratio u Jeruzalem. Došao sam sam — na neki način, svi mi dolazimo sami — na nesigurno odredište. Došao sam zato, jer je ovo najbolje mjesto za razumijevanje Abrahama i za razumijevanje onoga što je otkrio o Bogu.I zato, jer je ovo najbolje mjesto da shvatim samoga sebe.Suton je rano prekrio Jeruzalem toga petka. Sunce je za sobom ostavilo trag boje lavande i rubina koji se zakvačio za oblake i davao im sedefast izgled. Oko četiri sata već se gotovo spustio mrak.Odšetao sam se do trga ispred Zida, gdje su se sudionici u svečanosti okupili za obred paljenja menore (še-sterokraki židovski svijećnjak koji se koristi u vjerskim obredima — prim.prev.). Dan je protekao u nemiru, ali bez krvi, na čemu je grad bio zahvalan, ali i pošteđen. Uvidio sam da su eksplozije dio krajolika baš kao što su to i maslinici i iskonske pripovijesti. Sutra će se svi probuditi i opet se suočiti s bolnom napetošću.Ali sada je bilo vrijeme za proslavu. Sjedobradi muškarac u crnom kaputu s okruglim krznenim šeširom na glavi stajao je na podiju ispod Kupole. Pred njim se nalazila tri metra dugačka željezna menora, dva i pol metra visoka, s devet okruglih posuda za ulje veličine limenke za boju. Upalio je baklju i podigao je u zrak. Gomila je počela ritmički izgovarati: Slava Tebi, o Gospode Bože naš, kralju svemira, koji si činio čuda za naše praoce u davna vremena u ovo doba godine.A potom je uslijedio trenutak zbog kojeg su ovi vjernici i došli. Pet stotina, više ili manje, ljudi skupilo se kod ostataka Drugoga jeruzalemskoga hrama, mjesta koje je bilo oskvrnuto dvije tisuće

godina ranije (a potom ga jeam_rjnovno osvojila skupinica radikalnih Židova) i počelo pjevati "Stijeno iz davnina." Bila je to ona ista pjesma koju nas je moja majka prisiljavala pjevati bez sluha, nespretno se držeći za ruke oko stotina višebojnih svijeća tijekom bezbrojnih noći moga djetinjstva. Ali sada nisam mogao pjevati; jedino sam mogao slušati — glasove, kamenje, uzbuđeno lupanje srca od straha koji sam osjetio ranije istoga dana — kad sam ponovno začuo riječi. A Tvoja je riječ njihove mačeve slomila, kad je nas naša snaga ostavila.I dok sam stajao ondje, prisjećajući se, piljeći u molitve utkane u Zid, shvatio sam da u iseljeništvu jednoboštva mi o tim blagdanima razmišljamo kao o danima ispunjenima veseljem, ali oni su ovdje također i puni boli. Ramazan je priča o postu i obnovi, Božić je priča o izgonu i rođenju, Hanuka je priča o razaranju i spasenju. Isto vrijedi i za ovo mjesto, Stijenu; to je mjesto gdje život susreće smrt. Na pupku svijeta, Muhamed je sa zemlje otišao u raj, pa se vratio; Isus je sa zemlje otišao i isto se tako vratio. Abraham je položio svoga sina na tlo i ponudio ga kao žrtvu.Je li to način kako postići svetost, Abrahamovo nasljeđe: biti spreman ubiti za Boga?Nakon nekoliko minuta prišao mi je jedan muškarac. Bio je nizak, s ostriganom bradom boje pijeska i s crnim kippahom na glavi. David Willna bio je pohađao židovsku školu u Los Angelesu, a potom se upisao na rimokatoličko sveučilište. Osvojivši 14.000 dolara na Kolu sreće, odlučio je doći u Izrael i provesti ondje godinu dana. Ostao je petnaest godina i još se ne namjerava vratiti. Upitao sam ga zašto, a on mije ispričao jednu priču.Dva brata živješe svaki sa svoje strane brda. Jedan bijaše bogat, ali ne imaše obitelji; drugi imaše veliku obitelj, ali ne bijaše baš imućan. Bogati brat zaključi jedne noći da je blagoslovljen imetkom i uze vreću žita iz svoga silosa i_Stijena Abrahamova - Domodnese je u silos svoga brata. Drugi brat zaključi daje blagoslovljen brojnom djecom, a budući da bi njegov brat trebao imati barem bogatstvo, uze vreću žita iz svoga silosa i odnese je svome bratu. Svake noći njih su dvojica tako nosili žito i svako bi se jutro oba brata začudila pro-našavši istu količinu žita u silosu kao dan ranije. Konačno se jedne noći sretnu na vrh brda i shvate što se događa. Padnu jedan drugom u zagrljaj i izljube se.A u tom trenutku začu se glas s neba koji reče: "Ovo je mjesto gdje mogu izgraditi svoj dom na zemlji.""Ovu priču prepričavaju sve tri vjere," kaže David. "A naša predaja kaže da je ovo to brdo, davno prije jeruzalemskoga hrama i davno prije Abrahama. A priča nam kazuje da je ovakav stupanj bratske ljubavi neophodan prije nego što se Bog prikaže na ovom svijetu.""Dakle, može li se Bog prikazati na ovom svijetu?""Niste bili mogli napisati takav rukopis koji bi rekao da bismo danas, nakon tisuća godina, sa svom našom tehnologijom i sofisticiranošću, još uvijek vodili ratove oko ovog mjesta, oko Abrahamova nasljeđa. Ali razlog tomu je to što je ovo mjesto uspostavljanja odnosa. Ovo nije samo mjesto gdje je moguće povezati se s Bogom, to je mjesto gdje je moguće povezati se s Bogom jedino ako razumijete što to znači uspostaviti međusobnu vezu."Veza između dvaju ljudskih bića je ono što stvara i omogućuje povezanost s Bogom. Ako niste u stanju živjeti jedni s drugima i slagati se međusobno, onda niste u stanju imati odnos s Bogom." Mahnuo je rukom prema Zidu, Kupoli, crkvama. Bile su osvijetljene umjetnom rasvjetom, tako da su malo previše blistale.A potom se okrenuo natrag prema meni. "Dakle, pitanje nije može li Bog donijeti mir ovome svijetu. Pitanje je: možemo li mi?"BOG ABRAHAMOV1ROđENJEn je star. Zauzima malo mjesta. čini se da je jedva u stanju nekome odgovoriti. Pa ipak, kad mu bljesne iskra u oku, još uvijek može datiživot beživotnom — i mladost mrtvima. I može smrviti ikone.

"Dakle, profesore, što nam je poznato o Abrahamu?" pitam ga."Sve što znamo o Abrahamu piše u Bibliji," kaže on. "A u tlu nema ničega."Avraham Biran sjedi u svojem uredu iz kojeg se vidi Stari grad, u istom uredu u kojem radi već trideset godina, otkad je otišao u diplomatsku mirovinu i postao neslužbenim dekanom biblijskih arheologa. Nosi zeleni pulover i na licu širok osmijeh kojim pokazuje zube požu-tjele od duhana. U devedeset i trećoj, približava se godinama u kojima se čovjek, čijim se životom bavi cijeli život, prvi put pojavio u povijesti u Knjizi Postanka II."Dakle, znači li to da on ne postoji?" Prvi sam put posjetio profesora Birana prije mnogo godina na početku svojih biblijskih lutanja, a sada sam ponovno na početku još jednog putovanja. Ovdje sam kako bih pokušao baciti malo svjetla na zamagljenu mladost Abrahamovu i odgo-

voriti na pitanje koje nagriza srž moje potrage: Je li Abraham doista ikada postojao? Ako je, kada? I gdje?"Oh, on postoji," rekao je profesor Biran. "Samo se osvrnite oko sebe. Ali upamtite, arheologija ne može ni dokazati ni opovrgnuti Bibliju. Slažem se s Albrightom, utemeljiteljem našeg polja rada, koji kaže da Biblija, kao knjiga božanskog nadahnuća, ne treba dokaze. Istodobno, ne možete se baviti arheologijom u biblijskim zemljama niti proučavati Bibliju ako niste svjesni otkrića.""Pa gdje onda da tražim?""Gledajte dokaze, gledajte kulturu iz koje je došao, gledajte na tekst.""I što ću pronaći?""Gledajte, za mene su to stvarne ličnosti. Nemam razloga sumnjati u to. Ne znam jesu li sve pojedinosti točne, a zapravo me i nije briga. Ako tražite povijest, bit ćete razočarani. Ako tražite Abrahama, nećete biti razočarani."On nema majke. Nema prošlosti. Nema osobnosti. čovjek koji će preoblikovati svijet pojavljuje se iznenada, gotovo kao prikrivena misao, bez fanfara, bez lepršanja bijelih golubova, u Knjizi Postanka II, u 26. retku: "Kad je Terah bio navršio sedamdesetu, postao je ocem Abrama, Nahora i Harana." S ovim nejunačkim početkom, Abram (ime na hebrejskom znači "otac je uzvišen" ili "moćni otac") napušta svoga oca u dobi od sedamdeset i pet godina, odlazi iz zavičaja, seli u Kanaan, putuje u Egipat, rađaju mu se dva sina, mijenja ime, odsijeca si dio penisa, isto čini i svojem 'naestogodišnjem sinu i novorođencu, protjeruje svog prvorođenca, pokušava ubiti drugorođenog, bori se u svjetskom ratu, kupuje neku zemlju, pokapa svoju ženu, ponovo se ženi, dobiva još djece i umire u dobi od stotinu i sedamdeset i pet godina._Bog Abrahamov - RođenjeAli, je li baš bilo tako? U posljednjih četiri tisuće godina, u priču o Abrahamu uglavnom se gotovo bespogovor-no vjerovalo — kao u tradicionalnu priču, biblijsku priču ili riječ Božju, ili sve troje. Prije otprilike dvjesto godina, mnogi su zahtijevali dokaz. Val židovskih i kršćanskih učenjaka pročešljao je Bibliju u potrazi za dokazom i oni zaključiše da je čitava priča slabo potkrijepljena činjenicama i ustvrdili daje nije izdiktirao Bog već da su je sklepali prepisivači koji su se međusobno natjecali. "Nemamo povijesnih saznanja o praocima," napisao je Julius Well-hausen, njemački proučavatelj Biblije i Kur'ana. A osobito je bilo "teško protumačiti" Abrahama.Arheolozi su na ovu uvredu odgovorili uzevši u ruke svoje trnokope i uputivši se prema brdima. Kopali su u današnjem Iraku, gdje Knjiga Postanka navodi da je rođen Abraham. Iskapali su u južnoj Turskoj, gdje je živio prije nego što se otputio u Kanaan. Kopali su u Sheche-mu, Bethelu i Beer-Šebi, gdje je šatorovao u obećanoj zemlji (Palestini). I premda arheolozi nisu pronašli ploču na kojoj bi pisalo ABRAHAM JE SPAVAO OVDJE, pronašli su dovoljno dokaza koji povezuju Abrahama s ranim drugim tisućljećem p.n.e. (prije naše ere), pa je tako William Albright 1949. godine izjavio: "Malo je razloga za sumnju u istinsku povijesnu vjerodostojnost pripovjedaka naših praotaca."Takvo je uvjerenje bilo kratkoga vijeka. Novi naraštaj znanstvenika odbacio je dokaze svojih prethodnika kao nedostatne, a njihove tvrdnje proglasio romantičarskima. Abraham nije bio proizvod vremena u kojem se odvijala priča, već vremena u kojem je Biblija zapisana, tisuću i petsto godina kasnije, u prvom tisućljeću p.n.e. "Potraga za povijesnim Abrahamom je u osnovi

jalova zanimacija," zapisao je T. L. Thompson 1974. godine. Ta priča je tek

nešto više od zbirke književnih tradicija, "koja se najbolje može usporediti s drugim pripovijetkama, poput Hamleta ili Kralja Leara." Iz praha je bio nastao, u prah se bio vratio.Ali Abraham je uzvratio udarac. Ploče pronađene u Nuziju, na sjeveru Iraka i na drugim nalazištima, ukazivale su na to da su razni običaji iz priče, poput začinjanja djeteta sa služavkom, bili zakoniti i dobro poznati u to doba. Masovne seobe iz Mezopotamije u Kanaan zabilježene su oko 1800. godine p.n.e. Polako je postignut dogovor koji je pokazivao da, iako nisu pronađeni pouzdani dokazi Abrahamova postojanja, ima mnogobrojnih primjera za priču koji ukazuju na to da postoje duboki usmeni korijeni koji usađuju Abrahama u njegovo zavičajno tlo.Danas se mnogi istraživači slažu da je Abraham — bilo da je riječ o stvarnoj osobi ili izmišljenom spoju nekoliko osoba — iznikao iz svijeta semitskih plemena s gornjeg kraja Plodnoga polumjeseca. Iako Biblija, najdetaljniji prikaz njegova djetinjstva, ne spominje Abrahamovo rodno mjesto, sam tekst kazuje daje njegov brat Haran rođen u Uru kaldejskom. Židovski i kršćanski učenjaci povezuju to mjesto s Urom, glavnim gradom pradavne Sumerije; muslimani ga povezuju sa Sanliurfom, u južnoj Turskoj. Točno mjesto Ura je nepoznato.Haran umire; Abraham i drugi njegov preživjeli brat se žene; potom Terah saziva cijeli rod i ruše šatore i odlaze u Kanaan. Stižu do drevnoga raskrižja u Harranu, blizu Sirije, gdje podižu naselje. Nimalo slučajan, ovakav itene-rar u skladu je sa životima nomadskih pastira, koji su putovali s kraja na kraj toga područja sa svojim stadima, živjeli neko vrijeme pokraj naseljenih područja, a potom putovali dalje. Stari spisi opisuju interaktivno društvo, u_Bog Abrahamov - Rođenjekojem se nesjedilačka plemena nikada nisu udaljavala od gradskih područja, gdje su kupovali i prodavali dobra. Biblija aludira na ovaj način života, zovući Abrahama Heb-rejcem i Aramejcem. Ove i druge inačice, Aramu i Arabu, bili su uobičajeni izrazi za "polunomade," sve dok ih nije zamijenio sveobuhvatni izraz Arapin.Ali pripovijedajući priču o Abrahamu, Bibliju ne zanima samo povijest. Ona uzima elemente povijesti, miješa ih s elementima mita i započinje ih oblikovati u temu. Abraham nije čovjek koji se skućio ili čovjek koji luta. On je spoj oba čovjeka, i u svojem odgoju utjelovljuje poruku koju će jednoga dana predstavljati: vječni stranac u stranoj zemlji, osoba koja stoji po strani žudeći za time da postane dio obitelji, bezemljaš koji žudi za zemljom, pobožan čovjek koji utjehu za svoj beskrajno težak život pronalazi u Bogu.Cijelu ovu stvar čini još zanimljivijom činjenica da je Abraham toliko maglovit lik. Njegovu priču moramo prihvatiti s vjerom, prije nego znanstveno. Moramo ga vidjeti ne kao nešto što možemo dokazati već kao nešto što moramo vjerovati, baš onako kako vidimo Boga.On nema djece. Godine idu. Zaglavio je u Harranu. Abraham je proživio gotovo polovicu svoga života, a još nije učinio ništa što bi privuklo našu pozornost. Zašto bi nam uopće bio zanimljiv?Ako je prvi korak koji sam morao učiniti kako bih shvatio Abrahama bio taj da se suočim s nepostojanjem činjenica, razmatranje nepostojanja njegova djetinjstva je bio drugi. Većina glavnih likova u povijesnoj liniji Biblije pojavljuje se kao djeca, dojenčad ili u nevolje upada čak i prije rođenja. Opširni dijelovi Knjige Postanka raspravljaju o Jišmaelu i Isaaku prije njihova rođenja. Jakov i Ezav

hrvu se u majčinoj utrobi. Josip kao 'naestogodišnjak ima problema s kićenom haljom. Dojenče Mojsije skriven je u visokom šašu. Dječak David bori se protiv Golijata. Novorođeni Isus još je u povojima.Abraham je navršio sedamdeset i pet godina, a u životu mu se nije dogodilo ništa bitno. Jedino što nam se kaže je daje njegova obiteljska loza duga (po očevoj liniji seže sve do Noe) i da on ne može imati vlastitih potomaka. U Knjizi Postanka, priči prožetoj muškarcima, lozom i snagom, obezvrjeđujući učinak ove slabosti je zapanjujući. Naša glavna reakcija pri upoznavanju s Abrahamom nije divljenje: mi smo ravnodušni ili osjećamo sažaljenje. On predstavlja potpuno prazan list papira: nema ni djece niti djetinjstva.

Budući da sve drugo u Bibliji ima svoju svrhu, čini se da sa sigurnošću možemo reći da to nepostojanje djetinjstva također mora imati nekakvu svrhu. Dakle, kakvu?Bog traži nekoga. U potrazi je za nekim posebnim. Na početku Knjige Postanka, u stanju uzbuđenog, plodnog stvaralaštva, Bog stvara svijet. Stvara svjetlost i tamu; zemlju i mora; sunce i mjesec; svakojaka stvorenja. I nakon svakog od tih čina, on za svoje djelo kaže daje "dobro." Potom stvara ljude, određuje im da budu plodni i da se množe, i daje im prevlast nad ostalim stvorenjima i, prvi put, objavljuje daje njegovo djelo "vrlo dobro." Jasno je da su ljudi najvažniji u Božjem svijetu. On ih treba. On želi da oni budu njegovi predstavnici na zemlji.Ali ljudi ga razočaravaju. Adam, kušajući voćku, pokazuje da više voli Evu nego Boga, tako da ih Bog protjeruje. Deset naraštaja prolazi, a tijekom toga razdoblja Bog ustanovljuje da je zemlja iskvarena i ispunjena nasiljem. Žao mu je stoje stvorio ljude i odlučuje krenuti ispočetka. Ovaj put odabire Nou, pravednika. Ali Noa, opivši se_Bog Abrahamov - Rođenjenakon plovidbe arkom, pokazuje da mu je od Boga milija boca. I opet, Bog se povlači. Još deset naraštaja prolazi, a u međuvremenu Bog se razbjesni kad sazna da se ljudi žele ujediniti i izgraditi toranj do neba. Bog ne želi da mu prijete. On želi da ga oponašaju. On želi da ga vole.Nakon tolikih promašenih pokusa, Bogu treba novi čovjek. Njemu treba netko odan, netko tko neće biti neposlušan i tko će znati cijeniti darove koje mu nudi. Iznad svega, Bogu treba netko tko treba njega i tko će ispuniti njegova uzvišena mjerila.Njemu treba Abraham.Abraham uvodi dvadeseti naraštaj ljudi. Pa ipak, od samog se početka Abraham razlikuje od prethodnika: nije pravednik, nije poseban. Ne posjeduje nikakvih božanskih osobina. Osim toga, nema mira. Zajedno sa svojom obitelji i suprugom Šaraj om (i ona će kasnije, poput svoga supruga, promijeniti ime), on seli iz mjesta u mjesto, ali staje i prije nego što stigne kamo je naumio i podiže nastambu na novom mjestu. čini se da je nesiguran. Njegov je život odgođen — i još gore, rastrgan. Nema nasljednika, ne može stvoriti sljedećih deset naraštaja, pa čak ni sljedeći naraštaj. Kako kaže tekst, u jedinom biografskom detalju o tim godinama, "A sada je Saraja bila jalova, bez djeteta."Potreba za sinom dominirat će Abrahamovim životom. Na početku većine junačkih priča stoji rođenje, dolazak nade. Priča o ocu zapadne civilizacije započinje s izostankom rođenja, s ravnodušnim očajem. Abraham osvaja našu pozornost pukim izostankom nadzora nad svojim vlastitim životom. U pripovijesti o stvaranju, on ne može stvarati. On je anti-Bog.A u tome, možda, i je stvar.U pripovijetkama o junačkoj mladosti, junak kreće na

put kako bi činio junačka djela i osvojio ruku svoje ljubljene. Drukčiji se izazovi nalaze pred junakom koji kreće u pustolovinu u svojim srednjim godinama. Njegova je pustolovina mračnija, okrenuta više nutrini, i graniči s ludošću sežući prema uzvišenom. Sjetite se Don Quixo-tea, Edipa. U srednjim godinama mladić počinje starjeti, uviđati neizbježnost vlastite smrti. Kako je Jung primijetio, srednja dob je puna napetosti između plodnosti, osjećaja sudjelovanja u neprestanom procesu stvaranja, i stagnacije, osjećaja zaglavljenosti. Knjiga Postanka u svojoj osnovi je priča o plodnosti. A Abraham, kad se pojavi u drugom poglavlju, izlaže se opasnosti da prekine tu priču. On u sebi nema života.Ova kriza nam daje glavnu razliku između Abrahama i njegovih predaka: za razliku od Adama i Noe, Abrahamu treba Bog. Konkretno, Abrahamu treba sposobnost stvaranja, a da bi je dobio, on se mora obratiti Stvoritelju. Nelly Sachs, njemačka pjesnikinja koja je 1966. godine dobila Nobelovu nagradu, gledala je na Abrahama kao na predstavnika ljudi koji promatra razoren krajolik, pogledom seže preko plamenova i silno čezne za božanskim.Zvao si me, Abrame.A ja toliko čeznem za tobom.Abraham nije pojedinac ili povijesna ličnost. On je ur čovjek, čovjek koji nas podsjeća da iako je Bog možda presjekao pupčanu vrpcu s ljudima, ljudima je još uvijek potrebna hrana koja dolazi od Boga. I to je upravo ono što Abrahama čini toliko privlačnim Bogu. On nije Bog: on je čovjek.

Pouka iz Abrahamova ranog života jest da biti čovjekom ne znači živjeti sigurnim ili udobnim životom. Biti čovjekom je isto što i biti nesiguran, biti na putu prema nepoznatom mjestu. Biti na putu prema Bogu. Praz-_Bog Abrahamov - Rođenjenina Abrahamove nevidljive mladosti jest pobjeda prepoznavanja ove nužnosti. Njegove rane godine predstavljaju propitivanje, čežnju, rastući očaj te konačno skromnu molbu. Upomoć.Kasnije tijekom moga razgovora s Avrahamom Biranom, on mije ispričao jednu priču. Kad je prvi put došao u Jeruzalem, još kao mladić, posjetio je mnoga sveta mjesta o kojima je bio čitao još kao dječak. Oči su mu zaiskrile kao nikad dotad. "A ja nisam osjećao ama baš ništa," reče on. "Sama me mjesta nisu toliko dirnula u srce. Ono što me dirnulo bile su priče."A priča je bilo na stotine.Očaj u srcu Abrahamovih ranih godina — koliko god ga to možda učinilo privlačnim u Božjim očima — pokazao se frustrirajućim za njegove potomke i pridonio jednoj od složenijih stvarnosti Abrahamova života: njegovoj beskrajnoj evoluciji. Većina povijesnih ličnosti za sobom ostavi mnogo podataka o sebi — pisma, dnevnike, sjećanja suradnika — koji se postupno osipaju, sve do trenutka kada nakon stoljeća i stoljeća ljudi koji govore o njima pred sobom imaju samo nejasne tragove. Abrahamov je slučaj upravo suprotan: podaci o njegovom životu vremenom bujaju, eksponencijalno.Vjerojatno se manje od jedan posto priča ispričanih o Abrahamu pojavljuje u Bibliji. Velika većina njih nije se pojavila čak ni stotinama, pa ni tisućama godina nakon njegove smrti. Kada biste grafikonom prikazali sve pripovijetke o Abrahamu prema datumu kada su se počele kazivati, dobiveni grafikon imao bi oblik megafona, s nevidljivim usnikom usađenim negdje u drugom tisućljeću p.n.e., koji se razvija u današnje, širom otvoreno, zvono.

Za mene je ovakvo obilje predstavljalo izazov. Potraga za Abrahamom nije obuhvaćala samo proučavanje vremena u kojem je rođen; ona je obuhvaćala i proučavanje svakog vremena u kojem je netko prepričao ovu priču. Ipak, bio je to jedini način sagledavanja Abrahama. I zato sam, prije nego što sam krenuo na taj put i svakako prije nego sam sjeo porazgovarati s bilo kojim ekstremistima, morao obići razne knjižnice. Morao sam prelistati stranice ispunjene narodnim blagom, legendama, a ponekad i mržnjom. Morao sam početi razotkrivati Abrahama kojeg su od glave do pete bile sastavile različite predaje.Sve tri religije pridružile su mi se u ovom postupku tumačenja, iako su Židovi nužno došli prvi, vjerojatno početkom trećeg stoljeća p.n.e. Svaka je strana Abrahamova života bila otvorena za prepričavanje. Prva medu njima: njegovo djetinjstvo. Budući da mu je u Knjizi Postanka zanijekano djetinjstvo, on ga dobiva u smrti; zapravo, on dobiva više od jednog djetinjstva. U razrađenoj, povijesnoj psihoanalizi, djeca Abrahamova polako sastavljaju priču o ranom životu svojih praotaca sa željom da bolje shvate svoj vlastiti. Abraham je u tom smislu poput Isusa — priče ispričane o njemu nakon smrti jednako su važne, ako ne i važnije, od priča ispričanih o njemu tijekom njegova života. Ovakav postupak začinje bogat paradoks: Bog je možda stvorio ljude prema svome liku; mi ljudi, Abrahama smo stvorili prema svojem.I dok priče o Abrahamu sežu toliko daleko da često izgledaju izmišljenima, većina tumača pažljivo je tražila uporište za svoje priče u Bibliji. Nemajući nikakvih tragova o Abrahamovu dječaštvu, primjerice, tumači su se posegnuli za Knjigom Jošue, u kojoj Bog kaže Izraelićanima, "Davno su vaši preci — Terah i njegovi sinovi Abraham i Nahor — živjeli preko rijeke Eufrata i služili drugim bogo-_Bog Abrahamov - Rođenjevima. A onda sam poveo vašeg oca Abrahama preko rijeke i proveo ga cijelom zemljom Kanaan.""Aha!" rekli su tumači. Abraham je jamačno bio drukčiji od svojih rođaka jer je on samo on bio uzet s one strane Eufrata. Nekako je znao da je obožavanje idola pogrešno. Iz ove jednostavne postavke istkani su svesci i svesci knjiga. U Knjizi jubileja, nekanonskom židovskom tekstu iz drugog stoljeća p.n.e., dječak Abraham prikazanje kako pita svoga oca, svećenika, kakva je korist od idola, imajući u vidu to da su nijemi. "I ja to znam, sine moj," odgovori mu Terah, "ali što da

činim s ljudima koji si mi zapovjedili da služim pred njima?"U Abrahamovoj Apokalipsi, iz prvog stoljeća n.e., dječak pristupi kamenom bogu koji se prevrnuo u očevoj prodavaonici idola. Kad njih dvojica usprave kip, on se ponovno sruši na tlo i pritom mu otpadne glava. Nema problema — otac odmah dlijetom iskleše novo tijelo i pričvrsti na nj staru glavu. "Kakve to beskorisne stvari moj otac čini?" pitao se Abraham. "Nije li prije on bog svojim bogovima? Bilo bi primjerenije da se oni klanjaju njemu."Iako ove priče pokazuju briljantnu domišljatost, njihov pravi dar leži u tome što se čini da neopisivo rastu i prelaze granice teksta. Knjiga Postanka sugerira da je Abrahamova obitelj živjela u Uru kaldejskom. Arheolozi su ovu sugestiju uzeli zdravo za gotovo i otisnuli se u potragu za Urom, ali prvi su tumači to shvatili etimološki i primijetili da ur, na hebrejskom, označava "vatru" ili "plamen." Odjednom je rečenica "Ja sam Gospod koji te je spasio iz [vatre] kaldejske," dobila potpuno drukčije značenje.Tumači su se bacili na posao. Nakon Abrahamova suprotstavljanja ocu u svezi s idolima, Terah je o tome obavijestio babilonskoga kralja Nimroda, koji je zapovjedio da se dječak spali u peći. Milijun ljudi došlo je gledati pogub-

ljenje. Svučen u donje rublje i umotan u laneno platno, Abraham je bačen u peć. Tri dana i tri noći on korača kroz vatru, prije nego što konačno izroni iz peći. "Zašto nisi izgorio?" pita ga Nimrod. "Bog neba i zemlje izbavio me," odgovara mu Abraham.Ur nije bila jedina riječ koja je nadahnula životopisce. Kaldeja, u donjem dijelu Mezopotamije, bila je poznata u antičko doba kao domovina astronomije i astrologije. Prema mišljenju tumača, to je moglo značiti samo jedno: Abraham je jamačno bio zvjezdoznanac! A Knjiga jubileja navodi, "Abram probdje noć u sedmom mjesecu kako bi mogao promatrati zvijezde od sumraka do zore, eda bi vidio kakvu će ćud pokazati godina glede kiše."Prema drugim pričama, Abraham se odselio u Feniciju kako bi predavao astronomiju. Po mnogima je on Egipća-ne poučio aritmetici i drugim znanostima, koji su ta znanja kasnije prenijeli Grcima. Abraham, u dobi od sedamdeset i pet godina, nomad-stočar, odjednom postaje Albert Einstein svoga doba, sudjeluje na međunarodnim simpozijima i predavanjima, širi znanje i osvaja međunarodna priznanja usporediva s Nobelovim nagradama za astronomiju, matematiku, meteorologiju te — samo za izdržljivost —mir.Ono što je važno za ovaj postupak je to da već nekoliko stotina godina nakon što je napisana Biblija, Abraham započinje poprimati razmjere kakve ne posjeduje u samom tekstu. Ono što je u ovom postupku nezgodno jest to da svaki od pisaca koji piše o Abrahamu pokušava Abrahamu u usta staviti riječi namijenjene piščevom naraštaju ili određenoj, ciljanoj publici. Jedan je pisac filozof, pa želi naglasiti Abrahamov razbor. Drugi je pak rabin pa želi naglasiti Abrahamovu pobožnost. I iako su ove pripovijesti učinile Abrahama privlačnijim njihovim čitatelji-_Bog Abrahamov - Rođenjema, istovremeno postoji opasnost da ga drugima učine odbojnijim. Primjerice, danas se astrologija ne smatra znanošću i na nju se gleda s podsmijehom; tvrdnja da je Abraham bio astrolog u očima našeg naraštaja zapravo narušava njegovu vjerodostojnost.Ova nas situacija stavlja u izazovan položaj — pokušavamo prikupiti stoje moguće više podataka o Abrahamu, istovremeno prihvaćajući da to činimo kroz prizmu koja nam možda više može reći o piscu nego o onome o čemu pisac piše. Na jednoj razini, ta mi se dvojba učinila zadivljujućom, ali i zastrašujućom. čekajte malo, želite mi reći da ako želim shvatiti Abrahama da moram shvatiti Abrahama kojeg je svaki naraštaj tijekom četiri tisuće godina vidio drugačije? čak i kad bih si velikodušno izračunao da su u svakih stotinu godina bila samo dva naraštaja, to bi značilo da moram proučiti osamdeset različitih Abrahama. To bi bilo iscrpljujuće. To bi bilo izluđujuće.To bi bilo sjajno. Stvarnost je gora od toga.Osamdeset različitih Abrahama — koji se protežu od antičkoga doba do današnjice — samo su oni Abrahami koje su stvorili Židovi. Kršćani i muslimani imaju svoje vlastite Abrahame. Osamdeset se ubrzo pretvara u dvije stotine i četrdeset. I Abraham ubrzo postaje nepregledan. Kažimo to riječima koje bi Kaldejci mogli razumjeti: Abraham je Mliječni Put, a ne zvijezda Sjevernjača.

I opet nisam imao izbora nego krenuti kroz trnje. A tamo sam prošao kroz čitav niz drugih knjižnica i susreo se s drugim nizom učenjaka. Na mnogo je načina štreber koji čuči u meni — a, konačno, čak i pustolov, koji također čuči u meni —smatrao ovaj postupak uzbuđujućim. Kao da sudjelujem u divovskom, trodimenzionom lovu u kojem svaki trag u judaizmu vodi do nekog pustinjskog

skloništa u kršćanstvu, do neke palme u islamu, pod kojom se nalazilo neko vrelo — to! — koje je iznenada razjašnjavalo nekakvu zavrzlamu opisanu na naslovnici jutrošnjih novina.Razlog zašto se ova potraga pokazala toliko uzbudljivom bio je taj da proučite li te silne stotine Abrahama — shvatite li kako se razvijao s vremenom — shvatit ćete što je u svakoj od religija vrijedno. 1 premda će se ustanoviti da su mnogi od tih Abrahama nespojivi jedni s drugima, svi oni imaju nešto zajedničko: Abrahamovu vjeru u jednog jedinog Boga. I većina pisaca se slaže daje do takvog svjetonazora došao još kao dječak. Taj biografski detalj postao je toliko općeprihvaćen da je zapravo i upisan u Bibliju.Kršćanske tumače, uključujući i one koji su okupljeni u Novom zavjetu, poput Pavla i Ivana, manje je zanimalo Abrahamovo djetinjstvo, a više događaji koji su potom uslijedili u njegovu životu. Nasuprot tomu, islam je bio očaran Abrahamovim dječaštvom. Kur'an je izgovoren u pero Muhamedu ibn Abdullahu, arapskom trgovcu iz uglednoga plemena Korejšita, tijekom razdoblja od dvadeset i dvije godine, s početkom 610. godine n.e. Objave su stizale izravno od Alaha i bile su istinski bolne za proroka, koji je bio zatečen svojim poslanjem. "Nijednom u životu nisam primio objavu," rekao je prorok, "a da nisam mislio kako mi se duša nasilno odvaja od tijela." Muhamed je vjerovao da ne utemeljuje novu religiju već da obnavlja iskonsku vjeru u jednoga Boga. Također je objasnio da on donosi tu istinsku vjeru Arapima, koji su, za razliku od svojih susjeda u plodnim područjima Bliskog istoka, tek trebali primiti proroka."Ja islam vidim kao reformaciju u kontekstu jednoboštva," kaže Bili Graham, pročelnik Katedre za blisko-_Bog Abrahamov - Rođenjeistočne jezike na Harvardu i vodeći povjesničar islama. Skladan muškarac dječačka izgleda koji je došao i otišao s našeg sastanka s kacigom na glavi jašući bicikl, Graham ima zarazan sjevernokarolinški naglasak, zbog čega svaka njegova rečenica zvuči stričevski i zapovjedno kao da ju je izgovorio neki sudac američkoga Vrhovnoga suda podrijetlom s Juga. "Jasna je poruka ta da se Muhamed vratio s Kur'anom kako bi oživio i popravio svijet, krenuvši od Arapa."Budući da je Kur'an jednostavno oživljavao istine koje su ljudi već znali, u njegovim pričama češće se događaji prizivaju u sjećanje nego se isti prepričavaju u nizu, redom kako su se dogodili. Primjerice, priče o Abrahamu, koga Kur'an naziva Ibrahimom, razbacane su po tekstu umjesto da su skupljene onim redom kojim ih je možda Abraham proživio."Kur'an je pisan u referencijalnom stilu," kaže Graham. "On ne prepričava događaje, već nas upućuje na njih. Uobičajeno retoričko sredstvo je 'Sjetite se kad je...,' kao u 'Sjetite se kad je Abraham učinio ovo...' A vi se sami morate sjetiti kada." Zbog nepostojanja pravocrtnog pripovijedanja, iskustvo susreta s pričama iz Kur'ana razlikuje se od susreta s istima u Knjizi Postanka. Ali učinak je isti: Abraham je manje povijesna ličnost, a više živa osoba koja zbori o ljudskoj povijesti."Kur'an je više didaktika nego pripovijedanje," objašnjava Graham. "Sve je u službi ideje da smo svi mi sluge Božji. Stoga sve što je izgovoreno o Abrahamu pokazuje daje usred poganskoga svijeta on bio uzor svoje vjere."čak i kao dječak.Abrahamovo djetinjstvo, koje Biblija zanemaruje, a Novi zavjet ne dotiče, sada se po prvi put javlja kao Sveto pismo. A to je djetinjstvo nevjerojatno slično legendama

koje su se međusobno spajale tijekom prethodnog tisućljeća. U šestom poglavlju, ili suri, Abraham pita svoga oca zašto na idole gleda kao na bogove. Izvan kuće, Abraham promatra zvijezde i zaključuje da su one bogovi, sve dok ne nestanu. Isto se dogodi i sa suncem i mjesecom. Naposljetku Abraham spoznaje da se iza svega toga mora kriti jedan Bog. "Odričem se tvojih idola.

Okrenut ću se onome tko je stvorio nebo i zemlju i živjet ću životom pravednika. Ja nisam idolopoklonik."Sljedeće pojavljivanje dječaka Abrahama je još prepoz-natljivije. U jednoj od poznatijih židovskih legenda, Abraham razbija idole štapom i pokušava krivnju za štetu svaliti na jednog od idola. "Zašto mi se podruguješ?" pita ga otac. "Znaju li ti idoli išta?" Priča u dvadeset i prvoj suri gotovo je identična, u njoj Abraham razbija idole i svaljuje krivnju na vrhovnog idola. "Pitaj njih, ako su ti u stanju odgovoriti," kaže Abraham. "Znaš i sam da oni ne mogu govoriti," stiže mu odgovor.Začuđujujuća sličnost ovih dviju pripovijesti otvara nam dvije mogućnosti. Prva, priča je istinita. Judaizam, u prvom redu, drži da je usmena predaja o Abrahamu i drugim likovima stigla od Boga na planini Sinaj zajedno s pisanim tekstom sredinom drugog tisućljeća p.n.e. Islam također smatra daje Kur'an u pero izgovarao Bog. I stoga je priča o Abrahamu i razbijanju idola riječ Božja, i samim time predstavlja nepovredivu istinu. Druga je mogućnost ta da legende o Abrahamu nije sastavio Bog već Bogom opijeni ljudi. Te su se legende potom toliko razmnožile Bliskim istokom da ih je Muhamed prikupio od židovskih i kršćanskih trgovaca u Arabiji. Ova situacija bi potvrdila znanstvenički stav daje islam svoje korijene imao u postojećim elementima u tom području i učinio ih dostupnima novoj i široj publici.Bog Abrahamov - RođenjeU svakom slučaju, značenje zajedničkog nasljeđa je jasno: sve tri religije Abrahamovo djetinjstvo vide na silno sličan način. U osnovi Abrahamova životopisa je sklad među svim njegovim potomcima. Prednost ove univerzalnosti ne smije se podcijeniti. Abraham, koji nadilazi granice svih religija i vremena, pobožan je, odan, kadar deduktivno razmišljati, voljan boriti se za svoju vjeru i spretno koristi svoj um i logiku kako bi širio božansku poruku koju samo on razumije. On je prorok, junak, kariz-matična ličnost. Dostojan je Boga.Također, ne bi valjalo previdjeti potencijalni problem s ovom univerzalnošću. Jedna od nenamjernih pouka iz Abrahamova djetinjstva je ta da bi se pojedinci trebali osjećati slobodnima da se riješe lažnih religija, čak i ako to znači suočavanje s otporom njihovih obitelji, njihovih naroda ili njihovih političkih vođa. Ova pouka proglašava pravomoćnom napetost koja postoji sve do danas, u kojoj mladi ljudi odbacuju Boga svojih roditelja u korist svoga vlastitog. Abraham postaje ne samo model zajedničkog podrijetla, već također i fundamentalizma, zbog mišljenja da onaj koji Boga čuje najjasnije, čuje ga najispravnije. Abraham je, još u dječaštvu, zbog svojih uvjerenja odbačen, pa čak i bačen u vatru zbog svoje vjere. Abraham, drugim riječima, nije samo prvi jednobožac. On je također i prvi mučenik.POZIVKristalno svježeg subotnjeg jutra krajem listopada 1977. godine, stupio sam, a da se u svom životu još nisam nijednom obrijao, na propovjedaonicu sinagoge Mickve Israel u Savannahu, u saveznoj državi Georgiji. Bio sam odjeven u potpuno novo tamno-plavo prugasto odijelo i bijelu košulju, a oko vrata mi je, velikim čvorom, bila vezana kravata s kosim crvenim, plavim i bijelim prugama. Moja valovita plava kosa bila je dvaput začešljana preko ušiju. Bio sam nervozan.Pod blistavom svjetlošću koja je sjala kroz prozore od obojenog stakla, donio sam Toru iz otvorenog kovčega do prednjeg dijela male pozornice. Maknuo sam srebrni pokazivač s ručica, potom skinuo gornji i donji poklopac nalik na krunu, zatim tvrde korice i, naposljetku, platneni pokrov. Svaki pokret, brižno učinjen, trajao je malko dulje nego je trebao. Otkopčao sam sponu i razmotao svitak na podiju. Izgovorivši kratku molitvu, u ruku sam uzeo srebrni pokazivač, slijedio rabinove upute i počeo zastajkujući recitirati na nesigurnom hebrejskom, " Vayo-mer hashem el-Avram lech-lecha..." Imao sam trinaest godina.Riječi koje sam na glas čitao bili su uvodni stihovi dva-_Boe Abrahamov - Pozivnaestoga poglavlja Knjige Postanka, "Gospod reče Abra-mu, 'Idi...'"U mojoj obitelji, bar micva je bila, riječima dječaka kakav sam bio u to doba, "velika fora." Hebrejski sam bio počeo učiti mnogo godina ranije. Uvježbavao sam ga svakoga ljeta u đačkom kampu. Obitelj i prijatelji skupili su se iz svih dijelova zemlje. Tradicionalni obred prelaska židovskih 'naestogodišnjaka u punoljetstvo je za mene bio još važniji, jer je odlomak koji sam čitao

— u kojem Bog poziva Abrahama da napusti kuću svoga oca i krene u obećanu zemlju — bio isti onaj koji je moj brat bio čitao na svojoj bar micvi tri godine ranije. Ova priča, koja označava početak biološke loze Abrahamove, također je imala zvučne sličnosti s djevojačkim prezimenom moje majke, Abeshouse [na engleskom — prim.prev.j iliti "Kuća Abrahamova."Spomenuo sam obje ove veze s onime stoje, za mene, bilo najvažnijim dijelom obreda. Nakon molitava i čitanja, blagoslova i recitacija, rabin je sjeo, a ja sam sam prišao podiju kako bih odrecitirao kratku molitvu zahvalnosti koju sam sam bio sastavio. Tišina je ispunila svetište dok sam tako stajao ispred tristo ljudi u prostoriji u kojoj se moja obitelj molila već gotovo cijelo stoljeće. Iščekivanje u zraku ispunjenom sunčevim zrakama i prašinom, ljeskanjem orahovih klupa i uspomenama iz djetinjstva, bilo je gotovo opipljivo, ali i toplo i srdačno, poput nježnog zagrljaja tradicije.I odjednom je nestalo nervoze. Stojeći tako, pogleda uprta preda se, nekoliko centimetara iznad glava okupljenih, onako kako me majka bila poučila, čitao sam na glas tekst napisan pastelno zelenom tintom na žutim listovima istrgnutima iz rokovnika, moje novo odijelo odjednom je nestalo, moja kosa više nije bila uredno

podšišana i moje je tijelo doista isparilo kad sam otvorio usta i postao, u tom trenutku, svojim vlastitim glasom.Ako išta možemo naučiti iz Abrahamova ranog života, onda je to ovo: Bog sluša kad ljudi viču. čuo je Abraha-movu molbu u Harranu i odgovorio mu svojim vlastitim pozivom. Božje riječi na početku dvanaestoga poglavlja Knjige Postanka spadaju među najupečatljivije u hebrejskoj Bibliji i predstavljaju prijelomnu točku u povijesti čovječanstva. Sva Abrahamova djeca, kojoj god vjeri pripadali, slažu se u jednom: Bog se tim riječima ne obraća samo Abrahamu, on se obraća svakom čovjeku koji čezne za nečim.Ali, što Bog točno govori? Ovo je pitanje iz naraštaja u naraštaj zbunjivalo bogoslove, svećenike i kandidate za bar micvu. Poziv je kod, šifrirani plan za čovječanstvo. Dešifrirajte te riječi i živjet ćemo s Božjim blagoslovom; ne obazirite se na njih i srušit ćemo se u prah poput Babilona.Same riječi su jednostavne i izravne. "Bog reče Abra-mu, 'Idi iz svoga zavičaja i kuće svoga oca u zemlju koju ću ti pokazati."Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, v i ti ćeš biti blagoslov.Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.Ovim riječima Bog potvrđuje svoju odluku da iznova stvori svijet. Kao i ranije, sa Stvaranjem, on se služi samo riječima kako bi prizvao svijet u postojanje, kako bi iz_Bog Abrahamov - Pozivkaosa stvorio čvrsto tlo. Samo ovoga puta je Abraham pupak svijeta, sveta ishodišna točka. Stijena.Usprkos svojoj jednostavnosti, mnogo je toga zapanjujućeg u ovim riječima: prvo, što traže od Abrahama; štoviše, što obećavaju zauzvrat. Savezi su bili dobro poznati na antičkom Bliskom istoku kao službeni ugovori između dviju stranaka, koje su obično u sebi uključivale međusobne obveze zapečaćene prisegom. Prema strogim obrascima koje su takvi savezi slijedili, ako su dužnosti bile izvršene, uslijedili bi nekakvi blagoslovi; ako ne, slijedile bi kletve.Iako se često o njemu govori kao o savezu, Božji poziv Abrahamu na prvi pogled kao da ne sadrži nikakve opipljive obveze na strani primatelja. Za razliku od, primjerice, saveza sklopljenog na planini Sinaj, ovaj savez ne sadrži zapovijedi ili zakone koje Abraham mora slijediti kako bi primio Božji blagoslov. Prije se čini kao izraz čiste Božje velikodušnosti, poput jednosmjernog ugovora.Pogledamo li malo bolje, od Abrahama se traži da učini dvije stvari kako bi ispunio svoju stranu ugovora. Prvo, mora napustiti svoju domovinu i očevu kuću. Ovo je općenito neobičan zahtjev, ali još ga dubljim čini činjenica da on stari, da mu je žena jalova i da on čak niti ne zna kamo ide. Njegovo odredište opisano je tek kao "zemlja koju ću ti pokazati." Iako će kasnije Bog konkretno obećati Abrahamu da će njegovi potomci biti brojni poput zvijezda na nebu i da će on naslijediti svu zemlju između Eufrata i Nila, u ovom je trenutku Bog mnogo tajanstve-niji — i zahtjevniji.Ovakva uvijenost vodi do druge stvari koju Abraham mora učiniti kako bi ispunio ugovor: mora

prihvatiti valjanost stranke koja mu nudi takvu pogodbu. To nije lako učiniti i čini se mnogo težim za Abrahama nego, recimo,

za Izraelićane na planini Sinaj. Ondje je Bog već bio poslao pošasti, razdvojio more, poslao kišu mane i općenito pritekao u pomoć nekadašnjem robiju u pustinji. Potom se pojavljuje kao grom i munja na samoj planini, pa ipak Izraelićani izliju zlatno tele i opiru se sklapanju ugovora s njim.Abraham, naprotiv, nije svjedok materijalne manifestacije Božjeg postojanja — nema gorućih grmova, nema mrtvih žaba, nema kamenih ploča, voda ne izvire iz stijene. I, što je još gore, sam glas se ne predstavlja. Kasniji biblijski likovi saznaju da taj bestjelesni glas pripada "Bogu Abrahamovu" i obično čuju kratak životopis. Abraham nema takav tretman.Dakle, što onda on misli, tko mu daje takva obećanja? Kasniji naraštaji zaključuju daje Abraham shvatio da glas pripada Bogu, konkretno, jednom i jedinom Bogu. Sve se tri religije slažu u tome. Ali Biblija, zapravo, i ne. Ako išta, onda barem sugerira nešto drugo. Glas koji poziva Abrahama u Kanaan pripada Jahveu, što se često prevodi kao "Gospodu." Kasnije Abraham obavlja obrezivanje na zahtjev El Šadaja ili "Boga Svemogućega." Sadi metljiku po nalogu El Olama, ili "Vječnoga Boga." Drugim riječima, čini se da Abraham služi nekolicini bogova. čak i Jahve potvrđuje ovu polimorfnost, govoreći Mojsiju da se Abrahamu prikazao kao El Šadaj.U tim odlomcima sugerira se da Abraham, daleko od potpunog jednobošca Mojsija, još uvijek u sebi čuva odjeke mnogoboštva svojih predaka. On je prijelazni lik, koji jednom nogom stoji u prvom, a drugom u drugom svijetu. Ako ništa drugo, onda ovakav položaj čini njegovo povjerenje u Jahvu još nevjerojatnijim. Abraham, s korijenima u mnogobožačkom društvu — svijetu u kojem su bogovi imali oblik i tjelesnost i bili poistovjećivani s opip-_Bog Abrahamov - Pozivljivim vidovima svakodnevnog života, poput kamenja i drveća — spreman je pokloniti svoje povjerenje bestjelesnom, nevidljivom, nedoknžljivom bogu. Abraham je vizionar.Stoje možda i najvažnije od svega. Bez obzira kako on shvatio taj glas, Poziv još uvijek predstavlja monumentalni ispit za Abrahama. Bez znanja o natprirodnom izvoru glasa, ne proživjevši djetinjstvo proučavajući njegovu povijest, bez ikakve veze s njim, Abraham je prisiljen iskazati nadljudsku posvećenost ovom apstraktnom zahtjevu. Poput mladića u prototipskoj junačkoj pripovijesti, Abraham, kako bi osvojio ruku svoje ljubljene, mora prvo svoju ljubav iskazati djelima.Ali kakav samo poticaj ima! Ako već Bog i traži mnogo od Abrahama, nudi mu mnogo i zauzvrat — i mnogo više od toga. Bog, koji se već pokazao kao raspomamljeni genocidni krvnik, sada se pokazuje kao prosac impresivnog šarma. On očito želi da Abraham prihvati njegov prijedlog. I doista, širina njegove ponude sugerira da on treba Abrahama onoliko koliko Abraham treba njega.Kao znak svoje odanosti, Bog obećava Abrahamu da će mu se dogoditi četiri stvari: stvorit će veliku naciju, bit će blagoslovljen, njegovo će ime biti slavno, i bit će blagoslov drugima. U dobroj mjeri, Bog se također zavjetuje da će blagosloviti one koji budu blagoslovili Abrahama i prokleti one koji prokunu njega.Iznenađujuće je kod ovog popisa kako se on kreće od određenog prema sveopćem. Počinje s onim što Abraham najviše želi: s plodnošću. "Velik ću narod od tebe učiniti," kaže Bog. On zapravo obećava Abrahamu dati sina. Stvoritelj — Bog — učinit će također i Abrahama stvoriteljem, i tako će djelić njegove slave prijeći na zemlju.

Božji izbor Abrahama, koliko god bio svet, sa sobom donosi i silne opasnosti. Sa Stvaranjem, Bog je osmislio svijet u kojem ljudi imaju prevlast nad drugim bićima, ali ne ijedni nad drugima. A sada uvodi hijerarhijsko načelo. "Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati." Jedna skupina ljudi prima Božji blagoslov; druga ne. Još uvijek je samo jedan Bog, ali sada postoje dvije skupine ljudi. čak i prije nego što se pojave ikakve napetosti između Abrahamovih potomaka, potencijalno veći problem postoji između njegovih potomaka i ostatka čovječanstva.čini se da je Bog svjestan mogućeg fijaska, jer čim je uveo to načelo, odmah gaje pokušao popraviti.

Nakon što je obećao ispuniti Abrahamovu želju za biološkom plod-nošću, Bog širom otvara šator i nudi Abrahamu mogućnost da pruži nadomještenu, duhovnu plodnost cijelom svijetu. Ovim riječima — "sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati" — Bog uzdiže Abrahama na uzvišeni položaj koji će vječno zauzimati.Abraham više nije samo pojedinac, sa svojim vlastitim potrebama. On je postao Božjim zastupnikom na zemlji. Ovaj simbolizam toliko je dubok da se razliježe kroz stoljeća, i sa svakim naraštajem biva sve glasniji, sve dok ne odjekuje u milijardama svakodnevnih molitava do dana današnjega: Abraham je bio izabran, ne zbog sebe već zbog svijeta.To je krajnja moć Poziva: to je poziv svijetu da se posveti Bogu. Bog ponovo šalje maslinovu grančicu čovječanstvu. Ako stavite svoj život u moje ruke, predlaže On, bit ćete nagrađeni. Budući da se čovječanstvo u prošlosti podsmjehivalo toj grančici, Bog sada traži plaćanje u gotovini, unaprijed: ovo učini danas, kako bi ono mogao dobiti sutra._Bog Abrahamov - PozivOvaj zahtjev za dokazom uvodi zastrašujući jaz. U Božjem pozivu poznata je žrtva, pa čak i nagrada, ali put, mjesto, pa ni donositelj poruke nisu poznati. Biti Abrahamov potomak znači živjeti u tom jazu — bacati pogled preko ramena na svoj zavičaj i zuriti pred sebe prema bezimenom odredištu i pitati se: Imam li hrabrosti odvažiti se na skok?Abraham se odvažio skočiti i tako si osigurao vječnu slavu. Tekst je toliko doslovan da gotovo sakriva značenje: "Abram učini kako mu Gospod bijaše zapovjedio." On to čini nijemo, pristajući na pogodbu svojim stopalima, a ne riječima. čovjek koji luta čini ono u čemu je najbolji, on hoda. Ali sada hoda s Bogom. I čineći tako, Abraham ostavlja neizbrisiv niz stopa: on ne vjeruje u Boga; on vjeruje Bogu. On ne traži dokaza; on sam pruža dokaz.Abrahamov nijemi savez s Bogom toliko je veličanstven da oblikuje središnje načelo svih triju abrahamskih vjera. Židovski odnos s Pozivom je najsloženiji. Je li Bog potaknuo taj odnos, pitaju se tumači, ili je to bio Abraham? Kasnije knjige hebrejske Biblije čini se da slavu daju Bogu. Hebrejski prorok Izaija govori o tome kako Bog "izbavlja" Abrahama; prorok Nehemija slavi Boga zato što je "odabrao" Abrahama i izveo ga iz Ura.Tradicionalno, Poziv se smatra početkom procesa seoba koji će svoj vrhunac doživjeti kad Abrahamu bude ponuđena zemlja. Kako dodaje Nehemija, "Zaključivši da ti je njegovo srce blisko, sklopio si savez s njim da daš zemlju kanaansku, hetitsku, amoritsku," i drugih. "I održao si svoju riječ."Kasnije, kada su Židovi prognani iz obećane zemlje, židovski tumači počeli su naglašavati da je Abrahamov odlazak u stvari predstavljao unutarnje, duhovno puto-

vanje. Abraham sada postaje Božji prosac. Srednjovjekovni rabini, primjerice, govorili su kako lech-lecha treba biti prevedeno kao "Idi k sebi," kao, idi k svojim korijenima, otkrij svoj vlastiti, istinski potencijal. Kako mi je David Willna objasnio kod Zida: "Kao Židovi, moramo biti posvećeni kretanju i rastu, ali to mora biti iz ispravnih raz-.loga. Bogu ne treba naša pomoć. Moramo to činiti zbog nas samih."Islam, međutim, naglašava Abrahamovu pokornost pred Bogom i na Poziv gleda kao na nagradu za njegovu odanost. "Abraham je bio uzor pobožnosti," kaže se u šesnaestoj suri, "čestit čovjek poslušan Bogu." Riječ musliman zapravo znači "onaj koji se predaje Bogu," a tekst kaže kako je Abraham bio takav uzor moralnosti daje još kao dječak u Babilonu bio hanif, onaj koji postupa kao pravi jednobožac.Kur'an sugerira da je u znak priznanja tih osobina Bog odabrao Abrahama i učinio ga vođom velikoga naroda. Kako kaže druga sura: "Kad je Gospod Abrahama stavio na kušnju izdavši mu neke zapovijedi, a Abraham ih ispuni, on reče: 'Ja sam te postavio za vođu čovječanstva.'" Tekst taj trenutak naziva savezom i smatra ga začetkom nacije muslimana koji ostvarenje doživljava u Muhamedu."Prema našem shvaćanju, Abrahama smatramo utemeljiteljem islama," kaže šeik Feisal Abdul Rauf, imam džamije Masjid-Al-Farah i međunarodno cijenjen predavač o islamu. Izuzetno smiren čovjek, šeik Abdul Rauf ima rijetku sijedu kosu, kratko podšišanu bradu i tih, ali hipnotičan glas u kojem

vješto miješa oksfordski naglasak s povremenim amerikanizmima radi boljeg učinka. Dočekao me u svojoj primaćoj sobi na Manhattanu, prekrivenoj beduinskim tepisima boje kestena, sjedeći na stolcu prekriženih nogu u dokoljenkama._Bog Abrahamov - Poziv"Mislim da Abrahamov ugovor s Bogom nije bio toliko osoban," nastavlja on. "Riječ je o tome da će Abraham osigurati da vjerovanje u jednog Boga ne umre s njim. Da će prenijeti tu poruku na svoje potomstvo i podići narod čija kolektivna svijest je određena predavanjem Bogu. Abrahamova misao vodilja je ista kao i ona u američkom Ustavu, 'jedan narod pod jednim Bogom.'"Budući da se Abraham predao u cijelosti, Bog je izabrao Abrahama i postavio ga na ispravan put, izvodeći ga iz Babilona i odvodeći ga u Siriju, čije zemljopisno ozeml-je obuhvaća Kanaan. Kur'an njegovo odredište naziva zemljom "blagoslovljenom za cijelo čovječanstvo" i sugerira da je Abraham pristao poći na put kako bi štovao Boga, jer je znao da mora.Poput judaizma, islam ovo vidi koliko unutarnjim, toliko i vanjskim putovanjem. "Svi duhovni muslimani kažu da bismo, kada se molimo, trebali pokušavati biti u abrahamskom stanju," kaže šeik Abdul Rauf. "Trebali bismo usvojiti Abrahamov pogled na svijet. Trebali bismo pokušati biti abrahamski u našem postojanju."A kako bi on opisao abrahamsko postojanje?"Prvo, potpuna odanost Bogu, čak i ako to znači napuštanje obitelji i odlazak iz vlastitog grada. Na drugoj razini, sklapanje našeg vlastitog ugovornog sporazuma s Bogom. Svatko od nas ima savez koji mora sklopiti s Bogom, 'Štovat ću te kao svoga Boga i ti ćeš se brinuti o meni.'"I konačno, poznavanje samoga sebe na najdubljoj razini. Primarni cilj religije jest upoznati Boga, ali jedini način da to postignete jest da pronađete Boga u svojoj vlastitoj svijesti. To se dogodilo Abrahamu, a može se dogoditi i nama. I svatko kome se to dogodi odabrat će živjeti život u skladu s Božjim pravilima.":^>.#

Ako Židovi i Muslimani smatraju Poziv važnim, kršćani ga vide kao čin koji je odredio Abrahamov život. Prije polaska za Jeruzalem, otišao sam posjetiti stare obiteljske prijatelje u svom rodnom gradu. Prva osoba koju sam pohodio bio je John Lyons, koji je živio u ulici u kojoj sam odrastao, u kući nasuprot našoj. John, najstariji od devetoro irske djece katolika, nakon dugotrajnog premišljanja odlučio je postati svećenikom. Moja je majka bila važnom karikom u postupku donošenja odluke, a slika koju je naslikala, a koja opisuje njegovu unutrašnju borbu, visjela je na zidu naše blagovaonice dok sam bio mali."Poziv Abrahamu ključanje za svu Božju djecu," kaže otac John. Približavao se pedesetoj, crvena kosa bila mu je sve rjeđa, a odjeven u košulju od flanela više je sličio drvosječi nego svećeniku. "Prihvaćanje tog Poziva učinilo gaje Ocem vjere."Bio sam došao razgovarati o predodžbi vjere u kršćanstvu, o čemu sam bio čitao, ali nisam to najbolje razumio. Za mnoge je rane kršćane vjera bila ukorijenjena u priči o Abrahamovu odlasku. Tu je vezu izvorno uspostavio Pavao, Židov iz prvoga stoljeća koji se iz progonitelja kršćana preobrazio u misionara. Za Pavla, Abraham je imao prvenstvo zato jer je njegov savez s Bogom bio utemeljen na vjeri, osobito na njegovom "nadanju protivnom nadi" u Božjem obećanju da će imati potomke usprkos svojoj dobi. Abraham, piše Pavao u poslanici Rimljanima, "nije pokleknuo u vjeri kad je promatrao svoje vlastito tijelo koje je bilo gotovo mrtvo."Arijci su bili sposobni za takvu vjeru, naglasio je Pavao, pa ih se moglo uvući u arenu božanskoga spasenja. Biti dijete Abrahamovo znači odgovoriti na Božji Poziv, krenuti na putovanje, postati strancem. Kao što se danas lako zaboravlja — kad je kršćanstvo religija koje vlada polovicom_Bog Abrahamov - Pozivsvijeta — da su rani kršćani imali snažan osjećaj otuđenosti. Odlazak je od najveće važnosti za kršćanski identitet."Pouka Abrahamova," objašnjava otac John, običnim glasom, neurešenim godinama provedenim u propovjedaonici, "je ta da morate biti voljni sve staviti na kocku. Morate se svega odreći za Boga. čak i u Novom zavjetu, Isus kaže da ako niste voljni odreći se muža, žene, majke, oca i djece, za

Kraljevstvo Božje, onda niste dostojni ići mojim stopama. Sve se svodi na to da ako se osjećate previše udobno, ili previše sigurno, ili previše želite nadzirati stvari, onda nećete biti voljni vjerovati Bogu."A Biblija kaže, 'Želim da mi u potpunosti vjeruješ, Ab-rahame.' Nećete znati gdje ćete sljedeći put jesti. Nećete znati gdje ćete sljedeći put zanoćiti. Ako kanite sklopiti savez sa mnom, morate mi vjerovati svakom stanicom u vašem tijelu. A ako to učinite, ja ću vas blagosloviti."Kao i za Židove i muslimane, i za kršćane Poziv u sebi sadržava unutarnje putovanje. Kako kaže otac John, "Od većine nas nikada neće biti traženo da poduzmemo takav rizik, ali moramo biti voljni. Moramo reći, 'Ako me zoveš, Bože, moram se moliti za milost da prihvatim.' Možda to ne morate učiniti na tjelesnoj razini, ali na duhovnoj razini morate reći Bogu, 'Slijedeći Tebe pronaći ću mir znajući da moj život ima značenje.'"To je kao Božja molitva. Kad propovijedam, kažem ljudima daje to vrlo zastrašujuća molitva. Jer kada molite i kažete 'Budi volja Tvoja,' vi govorite, 'U redu, Bože, spreman sam učiniti kako Ti želiš.' Pa ipak, većina nas želi učiniti kako sami želimo, jer većina nas želi sve imati pod nadzorom. Želimo sigurnost u kojoj znamo da imamo kuću, imamo posao, djeca su nam zaštićena, imamo otvoren štedni račun. A Bog kaže da vam to neće donijeti sigurnost koju doista trebate u svojem životu."__"Ali, kako znate kad vas Bog doista zove?" upitao sam."Bilo bi lijepo kad bismo od Boga elektronskom poštom primili poruku koja kaže, 'Želim da postaneš rabinom, piscem, svećenikom.' Pokušavam reći mladim ljudima da ako žele shvatiti što im govori Bog, moraju biti tihi i usredotočiti se na svoj život. Neki dan sam vozio svoju nećakinju Mali u grad. Ona ide u drugi razred srednje škole i nije joj se svidio CD koji smo slušali tijekom vožnje. Rekao sam joj, 'Možemo isključiti glazbu', na što je ona odvratila: 'Ne, ne, tišina je dosadna!'"Većina nas ne osjeća se ugodno u tišini. Uđemo u kuću, uključimo hi-fi, budimo se uz TV, padamo u san uz TV, cijelo smo vrijeme bombardirani glazbom i riječima. Isus, Abraham, oni su otišli u pustinju. Maknuli su se od svega što im je moglo odvlačiti pažnju."Nedavno mi je došla jedna gospođa i rekla, 'Trebam savjet; moram odlučiti da li da se podvrgnem operaciji presađivanja srca.' Rekao sam, 'Ne mogu Vam ništa savjetovati. Jedino što Vam mogu reći jest to da morate otići nekamo preko vikenda, povući se u tišinu i posvetiti se molitvi. Porazgovarajte s ljudima — s liječnikom, s Vašim mužem. Ali kad budete razmatrali konačnu odluku, jedini način na koji ćete je moći donijeti i pomiriti se s njom — jedini način da se pomirite s Bogom — jest da to učinite u tišini.""Dakle, Abrahamova je poruka: idite?""Abrahamova je poruka: budite sami, budite u tišini i slušajte. Ako, prije svega, nikada ne začujete Poziv, nikada nećete znati kojim putem da krenete."Otišavši od oca Johna, svratio sam do Mickve Israel, treće najstarije sinagoge u SAD i jednog od najvažnijih mjesta u mom životu. Arnie Belzer nije bio rabin u mom dje-_Bog Abrahamov - Pozivtinjstvu, ali tijekom godina koje je proveo u Savannahu, vodio je vjenčanje moje sestre, u govorima veličao moju baku i slavio uspomenu na moga strica. On je simpatičan, jasan čovjek, koji voli lijepe automobile i kratke srebrne zaliske nalik na raketna krilca. Sjedili smo u svetištu, bilo je toplo, ako se dobro sjećam, a na klupama su se nalazili pusteni jastučići. Gotički lukovi bili su svježe obojeni u boju badema. Razgovor smo počeli s dvanaestim poglavljem Knjige Postanka."Ono što ja ovdje uvijek vidim jest Abraham koji odgovara na poziv koji stiže od Boga kojeg mu nitko nikada nije spominjao. A on ne sumnja u njega. Pokaži mi nešto! Bilo što! Kako se zoveš? čak i Mojsije mu postavlja takva pitanja. To je vrlo snažno — takav primjer neuobičajenog povjerenja. Ali to ne izgleda pretjerano židovski. Mi veći naglasak stavljamo na Abrahama koji se kasnije svađa s Bogom. Ali kakav je to sjajan uzor za islam, koji obožava popuštanje. I kakav sjajan uzor kršćanstvu koje vjeri daje prvenstvo.""Pitam se je li to dobar uzor za život," rekoh. "Odlazak od obitelji dovodi ga do njegove vlastite obitelji."

"Sve dok se ne odvojite, niste odrasli," reče rabin Belzer, a njudžerzijski naglasak provlačio mu se kroz usvojeni južnjački šarm. "Kad sam bio u školi za rabine, psihoanalitičar mi je rekao da je trenutak u kojem odrastamo onaj trenutak u kojem nam više nije bitno što misle naši roditelji. Za mene je to bilo nevjerojatno otkriće. 'U redu,' rekao je, 'voliš svoje roditelje, uvijek ćeš voljeti svoje roditelje, ali u redu je ako se oni ne slažu s onim što činiš. U redu je ako napustiš roditeljski dom i odeš živjeti negdje drugdje. Možda će biti razočarani. Možda ćeš im silno nedostajati. Ali sada si odrastao.'"Znam jednog čovjeka koji ima pedeset godina i još

nije odrastao. Dobro. Abraham je čekao do poznih godina da bi odrastao i konačno sazrio. Ali svi se moramo odvojiti od svojih roditelja, čak i metaforički. Ne želim reći tom čovjeku, 'Uskoro to neće biti važno, tvoji roditelji žive nekako bez tebe.' Ali nekako mu treba netko tko će mu reći, 'lech-lecha.'""Dakle, Abraham jest model.""'Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.' Očito, blagoslov o kojem je ovdje riječ jest blagoslov jednoboštva. Bog kaže, 'Zbog tebe, Abrahame, spoznaja o meni širi se cijelim svijetom.' Osjećam da su te riječi pisali za mene, za tebe, za sve nas da se osvrnemo i shvatimo, 'Ja sam dio ovog kontinuuma. Još uvijek sam blagoslov za ostatak svijeta.'"Upitao sam ga misli li da je Abrahamov Bog jedno-božac ili možda nešto drugo."Nije bitno. Uvijek zajedno stavljam nevidljivog boga i jednobožnog Boga. Nevidljivi bog je značajan zbog toga što nije vezan za određeno mjesto; apsolutno je i potpuno prenosiv. Omogućuje vam da odete na bilo koje mjesto na svijetu. Vi ga ne napuštate. Uvijek ga imate sa sobom. Izgrađivali smo potpuno prenosivu religiju.""A ta religija je?""Abrahamizam. On kaže da je u redu ne biti u svome zavičaju, uopće ne posjedovati zemlje. Ostavio je očevu kuću, znajući da će mu'otac uvijek biti u srcu. Otići ću nekamo i pokušati nešto novo. Okladit ću se u prenosivog boga — svačijeg Boga, svugdje.""Dakle, ako je to što govorite istina," rekoh, "onda je Poziv najobuhvatniji odlomak u cijeloj priči o Abrahamu.""I je. Poziv nam kazuje da odnos s Bogom nije odnos pripadnosti već odnos neobičnosti. Svi smo mi stranci._Bog Abrahamov - PozivAbraham je blagoslovljen — narodi svijeta su blagoslovljeni — jer je imao hrabrosti otići na drugo mjesto i učiniti od sebe stranca. Jer, vjerujte mi, u nekom trenutku u našim životima, svi mi moramo poći na neko drugo mjesto i sami sebe učiniti strancima."Kad je to izgovorio, moje oči počele su kružiti po prostoriji. Zasvjetlucale su na svjetlosti iznad kovčega, ružičastoj zraci stoje dopirala kroz obojeno staklo, nizu ploča na zidu s imenima članova obitelji koji su umrli. Moja majka još uvijek voli sjediti pokraj tih spomen-ploča.Prisjetio sam se svoje bar micve. Od svih događaja toga vikenda, jedan se osobito ističe u mojem sjećanju. U subotu navečer, nakon obreda, moji roditelji pozvali su sedamdesetak prijatelja i rođaka u našu kuću. Nosio sam smeđe odijelo od kord-samta s prslukom. Otprilike usred zabave, moj otac me pozvao do šanka koji je bio postavljen blizu kuhinje. Naručio je gin i tonik. Kad je piće bilo smiješano, zagrlio me oko struka, stavio mi piće u ruku i rekao, "Sine, sada si muškarac. Odgovoran si za svoja vlastita djela."Sjedeći ponovno u sinagogi, prisjećajući se toga trenutka, razmišljajući o svom djetinjstvu, odjednom sam počeo cijeniti temeljnu silu ove prostorije, odjek onog odlomka iz Tore, značenje očevih riječi. Dio Abrahamova nasljeđa, otkrivao sam to, stizao je iz tog udobnog mjesta, ali se također pripremao za odlazak s tog mjesta. Prvi i jedini način da steknete svoju vlastitu obitelj jednoga dana jest taj da odete iz obitelji u kojoj ste odrasli, što vas neumitno zbližava s obitelji koju ste ostavili za sobom. Barem menije šok odvajanja pomogao da počnem cijeniti osjećaj povezanosti koji bi mi se inače mogao činiti zagušljivim. Bol koju mije nanosila samoća obvezivala me da

otkrijem nasljeđe doma koje sam nosio sa sobom kamo god bih

krenuo. A odvojenost od roditelja omogućila mi je da shvatim da je roditeljstvo blagoslov — i da osjećaj samostalnosti nije nespojiv s osjećajem zaštićenosti.Sve dok nisam ponovno pročitao priču o Abrahamu kao odrasla osoba, nisam shvaćao sve slojeve poslanja u toj pripovijesti, niti njenu svrhu u mom životu. Srećom, moji roditelji su to prvi shvatili. Ondje sam bio dječak, a moj otac je bio taj koji je ustrajavao i rekao: "Idi."DJECA ABRAHAMOVA3JISMAELPustinja je zelena jutros. Ta boja začuđuje oko. Pred očima polako promiče povorka nezainteresiranih deva. Na nebu kruži sokol, neimpresioniran. Ali dolje, u kamenitom koritu rijeke, ispucalom od polugodišnjeg prženja na suncu, ali u kojem se već stvaraju prve lokvice, zelenilo je utjeha žednom tlu. Stigla je zima. A s njom i voda."Ovo je pustinja Beer-Šeba," kaže Rami Harubi. "Ovo je pustinja Abrahamova."Rami Harubi je bjelosvjetski tip čovjeka, kakav je osobito tipičan na Bliskom istoku: osoba sklona kazivanju izvornog pjesništva, pismen u jeziku pijeska i često prekriven prašinom. Pustinjski čovjek. Dijelom eko-graditelj, dijelom mudrac i stari prijatelj, Rami živi u Negevu i sanja o raju vječne divljine. Visok je, prosijed, veličanstven."Možeš vidjeti Abrahama kako hoda, baš kao oni beduini," kaže on, rukom pokazujući pastira koji vodi malo stado ovaca. "Prije tri tjedna pala je prva kiša. Onjuši je." Podigao je busen tek iznikle trave, vlati kratke poput vojničke frizure. Mirisala je na izlet u prirodu. "Imam poseban naziv za nju, djevičansko paperje. Od sada ćemo osjećati kako se zemlja budi. Zemlja je dovoljno vlažna dar

se sjeme otvori. Dovoljno je mokra da mravi polože svoja jaja u tlu. Kukci iščekuju taj trenutak — i mi isto tako. Sljedećih šest mjeseci bit ćemo sretni."Rami me odveo u pustinju u blizini Beer-Šebe, gdje se Abraham naselio tijekom svojeg boravka u tom području, kako bi mi pokazao što se događa za vrijeme naglog povodnja. Također želi sa mnom razgovarati o pitanjima u jezgri Abrahamova života: hoće li dobiti sina? Hoće li imati nekoliko sinova? Ako bude tako, tko će biti njegov nasljednik? Pokušaj da odgovori na ta pitanja prevladavat će Abrahamovim životom u preostalom dijelu hebrejske Biblije, kao i Novom zavjetu i Kur'anu. Razrješenje tih pitanja udarit će temelje vječnom međusobnom odnosu Abrahamovih potomaka."Obično sa sobom povedem obitelj da prenoćimo pokraj ovog riječnog korita kad padne prva kiša," kaže Rami. "Prisloniš li glavu uz tlo, možeš čuti vodu kako dolazi na udaljenosti od dva kilometra." Oglasio se poput uragana. "Može valjati kamenje i nositi automobile, a ako spavaš predubokim snom možeš se probuditi u Sredozemnom moru — ili se uopće više nikad ne probuditi.""Ali kad voda krene, ne zaustavlja se. A ti je želiš uhvatiti, zadržati. čekaj, trebamo te! I tu dolazi ono bitno." Vodi me po koritu, gdje lokvice opstaju u vapnenačkim bazenčićima, a hrpice šljunka su potpuno suhe. Tlo je krto, uglavnom prekriveno mrežom sušom ispucalog tla. "Životinje piju vodu u lokvama, tako da brzo nestane. Prava je voda ispod šljunka. Želiš li preživjeti ovdje, moraš poznavati zakonitosti tla."Ispruženi dlan okreće prema nebu. "Ovo je pustinja." Prekriva dlan drugom rukom. "A ovo su ljudi koji ovdje žive. Između pustinje i ljudi mora biti vode. Priča o Abrahamu je priča o vodi. On ovdje čini dvije stvari: sadi drvo_Djeca Abrahamova - Jišmaeli kopa zdenac. To pokazuje da razumije vodu, daje postao vodom. Svima nam je dao život."Ako je u pustinji tako teško pronaći vodu, onda je u pustinji još teže pronaći Abrahama. Njegovi glavni riječni tokovi su nestali, pritoka ima na pretek. Ali u povodnju materijala koji ga okružuje, vidljiva je jedna istina. Sve tri religije uglavnom se oslanjaju na isti korijen, istu predaju i, u mnogim slučajevima, na isti izvorni tekst.Proroci iz kasnije hebrejske Biblije govore o Abrahamu iz Knjige Postanka, Evanđelja govore o

Abrahamu iz Knjige Postanka, čak i Kur'an govori o Abrahamu iz "Knjige." I doista, Knjiga Postanka je jedino mjesto koje na sveobuhvatan način istražuje pripovijest o Abrahamovu životu. Ostale knjige podrazumijevaju da čitatelj već zna osnovnu priču.Ova pretpostavka daje biblijskoj inačici izvjesno prvenstvo u priči o Abrahamu, ali također postavlja i pitanje. Biblija ne pokušava biti sveobuhvatna. Za svaku pojedinost iz te priče, čak i površan čitatelj žudi za desetak pojedinosti koje su ispuštene. "čekajte!" čitatelj poželi po-vikati. "Mogu li postaviti samo nekoliko pitanja prije nego što krenemo dalje?" Biblija ne bi bila uspješna kao povjesnica; razočarala bi kao reportaža. Ali možda je upravo to razlog zašto je uspješna kao pripovijest — i Sveto pismo.Biblijska priča o Abrahamu jest trijumf književne elipse: tekst nam pruža upravo dovoljno pojedinosti kako bi nam prenio svoje mirijade poruka, i niti sloga viška. Posljedica toga je to da sam ubrzo shvatio da, ako želim shvatiti Abrahama, čak i Abrahama o kojem se govori u kršćanskoj i islamskoj tradiciji, moram početi pažljivo čitati priču upravo onako kako se pojavljuje u Knjizi Postanka.

A priča se ozbiljno počinje odvijati Pozivom.Kad Abraham ode iz Harrana, priča se prebacuje iz teorije — "zemlja koju ću ti pokazati" — u praksu — kamo idem? Sam tekst odražava tu promjenu istoga trena. Abraham uzima svoju ženu, nećaka Lota i svu svoju imovinu i kreće "ka zemlji kanaanskoj." U sljedećem stihu, stižu u Shechem, u obećanoj zemlji, i pojavljuje se Gospod Bog, govoreći, "Dat ću ovu zemlju tvojim potomcima." To je drugo spominjanje obećanja, i prvo koje veže Abrahama za određeno ozemlje. Ova inačica također uvodi i novu dimenziju u priču: geopolitičku.Abrahamova sposobnost pronalaženja samog sebe u središtu svjetske politike nije nova; započela je još u antičko doba. Cjelokupni raspon antičke bliskoistočne povijesti odigrao se na uskoj traci vodom natopljene zemlje koji se naziva Plodnim polumjesecom. Gornji krak Plodnog polumjeseca bila je Mezopotamija, zemlja smještena između Tigrisa i Eufrata, gdje su se nalazila carstva Su-mera, Babilonaca i Asiraca. Donji krak bio je Egipat i faraonska civilizacija izrasla oko rijeke Nila. Između se nalazila kišom prošarana obala Sredozemlja, krhkije područje, u kojem nema velikih rijeka i poplava, pa tako ni velikih carstava koja bi terorizirala svoje susjede. Ako ništa drugo, središnji potez Plodnoga polumjeseca — današnji Libanon, Sirija, Izrael i palestinska područja — bio je strateško srce toga područja, a oba su kraka žudjela za time da ga stave pod svoj nadzor. Nijedan krak nije jako dugo uspijevao u tome, stoje samo poticalo suparništvo.Priča o Abrahamu u obliku kojem se pojavljuje u Knjizi Postanka gotovo je savršena personifikacija te bitke. To je priča o borbi za nadzor nad obećanom zemljom, bitka za plodnost u kolijevci plodnosti. Abraham je rođen u Mezopotamiji. Lišen zemlje i sjemena, putuje u obećanu zem-_Djeca Abrahamova - JišmaelIju, gdje odmah okolčuje i svojata ozemlje. Pogađa ga suša i Abraham se sklanja u Egipat.Ostatak priče je epska borba oko Abrahamova potomstva, koju su započele dvije žene, jedna iz Mezopotamije, Sara, i druga iz Egipta, Sarina sluškinja Hagara. Uklonjen iz obogaćene zemlje, Abraham mora zazvati moć oplođivanja. A da bi to učinio, on predaje svoj život Bogu. Kako Rami kaže, "Abrahamova je inovacija u tome da ode iz zemlje na rijekama na neko novo mjesto, gdje mora stvoriti novi svijet."Stigavši u Egipat, Abraham se boji da će ga faraon dati ubiti zbog Sare, koja je "oku prelijepa," tako da moli svoju ženu neka kaže da mu je sestra. Ona učini tako i faraon je odmah zavede, a Abrahama obaspe bogatstvom i stokom. Bog potom nagradi Saru zbog njene patnje tako što pošalje pošasti na faraona. Faraon na to odgovara protjerivanjem obitelji.Vrativši se u Kanaan, Abrahamova pratnja postaje tako velika da se on i Lot moraju rastati. Abraham Lotu daje ljepši komad zemlje, pokraj Sodome i Gomore. Kad Lota zarobe u ratu u kojem su se četiri kralja okrenula protiv petog, Abraham osnuje savez koji ga krene spašavati. Naš sažaljenja vrijedan, impotentni starac odjednom postaje ratni heroj!A svijet to primjećuje. On počinje pregovarati, sklapati sporazume s mjesnim vođama. Kralj jednog kanaan-skog grada, Melchizedek, blagoslivlje ga i slavi njegova Stvoritelja, "Blagoslovljen bio

Abram od Boga najvećega/Stvoritelja neba i zemlje." Abraham na to odgovara poklanjajući Melkisedeku desetinu od svih svojih posjeda. čovjek poželi klicati, navijati za Abrahama i njegov uspon, moć koju je prikupio, klicati njegovom dostojanstvu. Abraham nije tek čovjek vjere, on je čovjek snage i

snošljivosti, također. Nije ni Machiavelli, ni Drakon, ni Napoleon. On je Abraham — odmjeren, moralan, umjeren, daleko od krajnosti.Ali on još uvijek nije potpuno zadovoljan pa on svoju nemoć iskaljuje na Bogu. Kad mu se Bog ukaže nakon vojnog pohoda i radosno mu ponovi svoje obećanje — "Tvoja će nagrada biti veličanstvena" — Abraham mu prkosno odgovara, "O Gospode Bože, što mi to Ti možeš dati, budući da ću umrijeti bez djece." On izgubljeno dodaje, "Budući da mi ne daješ potomka; moj sobarbit će mi nasljednik." Šutljivac konačno ipak progovara, a njegove prve riječi kojima se sada obraća Bogu su riječi očaja, čak i sumnje.Bog istoga trena reagira, dramatično proširujući svoje obećanje koje je godinama davao. "Tvoje će potomstvo biti zasužnjeno u zemlji stranoj", kaže on Abrahamu. "Ali ja ću presuditi narodu kojem će tvoji potomci služiti; i na kraju će otići slobodni s velikim bogatstvom." On dodaje, "Tvojim potomcima dajem ovu zemlju, od rijeke egipatske do velike rijeke, rijeke Eufrata."Konačno Abraham dobiva svoju nagradu — najpoželjnija zemlja na svijetu sada pripada njegovoj obitelji. I on ovu nagradu ne dobiva kao odgovor na prethodnu šutnju već kao odgovor na svoj novopronađeni glas. Prkosno odgovorivši Bogu, izrazivši svoju pokolebanu vjeru, Abraham postaje još čovječnijim i još privlačnijim. Ima mesa, karaktera; sućutan je. Opkoračio je svijet, duša mu sada najviše žudi za sinom.I tako počinje sumnjati. Abrahamovo kolebanje pokreće novo poglavlje u priči. čak i prije nego što postane ocem velikog naroda, Abraham postaje ocem velike tradicije, uzajamno djelatnog odnosa s Bogom, borbe. Plativši unaprijed u gotovini, Abraham sada traži isto_Djeca Abrahamova - Jišmaelzauzvrat. Vjeruj, ali potvrdi tu vjeru. Daj mi sina, on daje znak Bogu, ili Ti više ne mogu vjerovati.Razgovarajući s Ramijem, pitao sam ga zašto misli da je priča o Abrahamu toliko okrenuta djeci. "U pustinji nema ničeg," kaže on. "Cijelo se vrijeme krećeš. Nemaš kuće, nemaš zemlje. Jedini odnos koji imaš je odnos sa svojim sinom, njegovim sinom, i njegovim sinom — u lancu. Moraš se vezati uz nešto, pa se tako vežeš uz obitelj."Abraham nema obitelji. Tekst nas bez okolišanja podsjeća na početku šesnaestog poglavlja Knjige Postanka: "Abramova žena Sara nije mu rađala djece." Ali sada Sara preuzima stvari u svoje ruke. "Vidiš," kaže ona Abrahamu, "Gospod Bog me učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji; možda ću imati djece." Iako je, zakonski, Sarin čin u skladu s antičkim običajem nadomjesnog majčinstva, njeno je djelo moralno upitno. Sam jezik to sugerira. Sara ne spominje ime sluškinje, niti ičime daje do znanja da bi buduće dijete moglo pripadati toj drugoj ženi. "Možda ću imati djece," kaže ona.Štoviše, Sara uzima svoju sluškinju i daje je Abrahamu na način koji podsjeća na način na koji je Eva uzela plod i dala ga Adamu. I opet je neizbježna implikacija: Sara se pokušava izboriti za nadzor nad stvaranjem, oko čega se Abraham i Bog već spore. Abraham je možda pokoleban u svojoj vjeri, ali čini se da se Sara odrekla svoje vjere. Njen je čin možda nesebičan, ali je također i bezvjeran.Još je upitnije to što Abraham postaje pasivan. čovjek koji se upravo odvažno suprotstavio Bogu, sada mlitavo ispunjava Sarin zahtjev — bez pogovora. Galantni ratni heroj izvan kuće, mlakonja unutar četiri zida. "Oduvijek me začuđivalo u ovoj priči," kaže Carol Newsom, profesorica na Bogoslovnom fakultetu Emorv's Candler u At-

lanti, "što se čini kako je moralna naklonost priče na strani Hagare i Jišmaela, iako pisac zna da se mi moramo prvenstveno poistovjetiti s Abrahamom, Sarom i Izakom." Newsom, sićušna plavokosa Alabamka s harvardskim doktoratom, poznata je kao jedna od vodećih stručnjakinja za žene u Bibliji i žestoko detaljna analitičarka obiteljskih odnosa u tekstu. "Pa ipak, priča stalno pokazuje njihovo neznanje, mane i sitne ljubomore. To je nevjerojatno. Umjesto da imamo jednostavno

poistovjećivanje, od nas se na neki način traži da se poistovjećujemo dvostruko.Sarin potez izaziva napetost koja će zauvijek zaokupiti povijest. Abrahamovo upitno očinstvo sada se spojilo s još upitnijim majčinstvom. "U pripovjednom, književnom smislu, imate dva lika koji pokušavaju zauzeti isto mjesto u priči," kaže Newsom. "Sara kaže, 'Neka Hagara zauzme moje mjesto.' Ali ne možete to tek tako nadopisati, kao palimpsest. čim to prestane funkcionirati, vidite zašto."Kad Hagara zatrudni, Sara postaje ljubomorna. Predvidivo, ona se iskaljuje na Abrahamu. "Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju; ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda." Abraham opet izbjegava odgovornost. "Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci," kaže on. "Kako ti se čini daje dobro, tako prema njoj postupi."Sara "napada" Hagaru, u tekstu piše, istim riječima koje se kasnije spominju pri opisu tretmana kakav su Izrae-lićani imali od strane faraona u Egiptu, i Hagara reagira na isti način, bježeći u pustinju.Mjesto kamo Hagara odlazi — divljina Šura — je upravo ono isto mjesto kamo su Izraelićani otišli odmah nakon prelaska Crvenog mora. I opet Biblija odašilje suptilnu poruku. Sva Božja djeca pate na neki način. A kad pate, onda ih čuva Bog.__^_Djeca Abrahamova - JišmaelI kao da to potvrđuje, u sljedećem se retku Hagari prikazuje anđeo Gospodnji. Samo što je ovaj put Bog šalje natrag u naručje nevolji. "Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se." Zaštita koju pruža Hagari daleko je od one koju pruža Izraelićanima. Ipak, Bog očito brine o njoj: služavka je prva osoba u Bibliji koja prima takvog poslanika, a Božji je glasnik prvi koji je oslovljava imenom. I doista, Bog nastavlja i objavljuje blagoslov koji se po svojem rasponu i bogatstvu može mjeriti s Abrahamovim.Prva stvar koju on obećava Hagari su bezbrojna djeca. "Tvoje ću potomstvo silno namnožiti." Ali Bog je vrlo određen s Hagarom. Dobit će sina i prozvati ga Jišmael, ili "Bog čuje." Jišmael, kaže Bog, će biti "kao divlje magare:/ ruka će se njegova dizati na svakoga,/i svačija ruka na njega."Proučavatelji Biblije spore oko značenja ovih riječi, iako se mnogi slažu da se izraz divlji magarac, umjesto u pogrdnom smislu, odnosi na ćud beduina, osobito na divljeg pustinjskog magarca koji luta uokolo u stadima. Sljedeći stih, "ruka će se njegova dizati na svakoga," sugerira da će Jišmaela njegov način života poput divljaka odvesti u sukob sa svijetom.Ipak, ova poruka ima neke nijanse. Hagara saznaje da će njen sin živjeti u pustinji (a ne u vodom bogatoj Iza-kovoj zemlji), ali to saznaje izravno od Boga. Hagara je jedina žena koja izravno prima božanski blagoslov potomaka, što zapravo od nje stvara ženskog patrijarha. Kako je to rekla Carol Newson, "Hagara, koja je ranije zauzimala isto mjesto kao i Sara, sada zauzima isto mjesto koje i Abraham."Kao da slavi svoj položaj, Hagara se potom obraća Bogu izravno, "Ti si El-Roi," ili "Bog Prikazan." Hagara je jedina osoba u Bibliji — muška ili ženska — koja se Bogu

obraća imenom. Sara možda još uvijek nije kadra stvoriti ikoga po svom liku, ali Hagara stvara Boga po svome.Cijela ta drama oko Sare i Hagare stavlja u drugi plan važnu činjenicu: Abraham sada ima nasljednika! Oduševljeni otac ima osamdeset i šest godina kada se rađa Jišmael, jedanaest je godina prošlo od trenutka kada je prvi put čuo Božje obećanje. Njegov veliki narod konačno je dobio svojeg prvog pripadnika.I tu nema dvojbe: prvijencu je definitivno bilo najbolje na drevnom Bliskom istoku. Prema zakonima koje je Bog izgovorio u pero Mojsiju na Sinaju, prvorođeni sin nasljeđuje dvostruko više od ostalih, kao i položaj svoga oca na mjestu glave obitelji. Tako je, kaže Deuteronomij (peta knjiga Mojsijeva — prim. prev.), čak i ako majka prvoga sina nije voljena. U Izlasku (druga knjiga Mojsijeva — prim. prev.), Bog ide još dalje: "Prvo što izađe iz svake majčinske utrobe među Izraelićanima je moje."Imajući u vidu Božju očiglednu sklonost prvorođenci-ma, zašto nam se čini da Knjiga Postanka prema njima gaji nekakav drugorazredan odnos? Kain ubija svojeg mlađeg brata, Abela, i biva

proklet da cijelog života bježi. Ezav, kojega je prijevarom mlađi brat blizanac Jakov lišio njegova prava prvorođenog sina, prognan je izvan obećane zemlje. Jakovljev prvorođenac, Reuben, čini rodo-skvrnuće, pridružuje se prodaji Josipa u sužanjstvo, i kasnije ga svrgava njegov otac. Sudbina ovih prvorođenaca je nevjerojatno slična sudbini Abrahamova prvorođenog sina, Jišmaela, koji je također prognan u pustinju.Ova dosljednost sugerira nam i odgovor. Usprkos svojem silnom zanimanju za rijeke i carstva koja su na njima nastala, Biblija nema povjerenja u takva naseljena mjesta. Tekst se, zapravo, čini ambivalentnim prema područjima_Djeca Abrahamova - Jišmaelu kojima općenito uzevši ima dovoljno vode. Nasuprot tomu, Biblija neprestano šalje ljude u pustinju po iskupljenje, jer ondje, daleko od lagodnosti života u naselju, daleko od uvijek dostupne vode, ondje se okreću Bogu za pomoć.Bog Knjige Postanka želi biti voda života za svoje ljude. On želi da njegov narod na zemlji bude zaštićen, ali i da ga taj narod treba — da ima zemlju, ali da se i bori. Ovakva želja zahtijeva složeno manevriranje. Prvorođenci, prirodni gospodari, postižu ovu ravnotežu tako što bivaju iščupani iz udobnosti i trajno izmješteni. Drugorodeni, prirodno slabiji, ovu ravnotežu postižu nasljeđivanjem zemlje, ali uz vječan osjećaj otuđenosti. Ijedni i drugi, sinovi čovječji, tako postaju sinovi Božji, koji žive svoje živote u stanju trajne uzbunjenosti, a ne može ih utješiti ni njihova okolina niti njihova loza, i stalno žude za božanskim opravdanjem.Ali čak ni takva vječna žudnja nije dovoljna Bogu. On želi i ljudsko meso. Bog se pojavljuje trinaest godina kasnije i zapovijeda Abrahamu da obreže kožicu svoga spolovila. Kasnije, svaki će muškarac biti obrezan osmoga dana po rođenju. Borba za plodnost sada je dosegla razinu mesa i krvi. Bog zahtijeva komadić ljudske kreacije za sebe; on ostavlja svoj trag na svakom muškarcu. Bog tako postaje sastavnim dijelom svakog čina stvaranja.Ali on to ne može učiniti sam, pa tako Bog traži od Abrahama da obavi prvo obrezivanje. Stvoritelj treba pomoć od svojeg ljudskog partnera, koji je, sada kad je postao otac, i sam dokazao daje stvoritelj.I Abraham čini što se od njega traži — odmah. Obre-zuje samog sebe u dobi od devedeset i devet godina, Jiš-maela u dobi od trinaest, a potom svakog muškarca u svojem kućanstvu, uključujući i roblje. Značaj ove zapo-

vijedi često se previđa. Abraham je prvi koji prihvaća novi ugovor, ali Jišmael je drugi. Izak još nije ni u planu. Nadalje, Abraham stavlja svoj žig na svakoga u svojoj okolini, bez obzira na srodstvo. Božji blagoslov nije ograničen samo na one Abrahamove potomke koji će naslijediti zemlju; on se odnosi na svakog tko ima veze s njegovim kućanstvom. Obrezivanje, kasnije jedno od najpro-turjećnijih obilježja Abrahamova života, pokazuje Abrahama u njegovom najisključivijem izdanju.Kao dokaz ovog novog ekspanzivnog rasta, obrezivanje Abrahamu priskrbljuje novo ime. "I više se nećeš zvati Abram," objavljuje Bog, "već će ti ime biti Abraham, jer te činim ocem mnoštva naroda." (Riječ Abraham zapravo znači "otac mnogih naroda.") Abram, sin Terahov, sada je ponovno stvoren kao sin Božji. Sada kad je Bog dio njegovog života (kao i na njegovom tijelu), on je spreman ispuniti Božje obećanje i postati ocem svijeta.Jedna od zbunjujući! i strana Abrahamova života je činjenica daje malo prikazivan u umjetničkim djelima. Abraham baš i nije bio divovski lik u povijesti umjetnosti i zabave. Ne postoji Michelangelov kip koji svatko može zamisliti, kao što postoji kip Davida; ne postoje dva neizbrisiva ispružena kažiprsta na stropu Sikstinske kapele, kao što postoje za Adama. Josip je dospio i u jednu trilogiju koju je napisao Thomas Mann i u mjuzikl Andrewa Lloy-da Webbera (i na video, u glavnoj ulozi Donny Osmond).Hollywood je osobito zanemarivao Abrahama. Cecil B. DeMille je o Mojsiju snimio epski film, a DreamWorks svoju crtanu svjetsku uspješnicu. Steven Spielberg i Har-rison Ford proveli su cijeli jedan film u potrazi za izgubljenim kovčegom ugovora. A koliko je tek filmova snimljeno o Isusu..._Djeca Abrahamova - JišmaelAli o Abrahamu — ništa.

A Abrahamov bi život, čini se, upravo odgovarao trodjelnom modelu kakav zahtijeva Hollywood. Prvi čin — njegova mladost, koja vrhunac postiže pozivom što mu ga upućuje Bog. Drugi čin — njegove pikarske pustolovine na putu do Egipta i natrag, njegova sve veća frustracija Bogom, dolazak sina te njegovo dramatično spolno sa-moobogaljenje, koje označava vrhunac njegove mužev-nosti, ali baca sumnju na njegovu potenciju. A tu su pretpostavke za treći čin — u kojem ima najviše akcije — u kojem je Abraham uhvaćen u klopku smrtonosnog ljubavnog trokuta, suočava se s odlukom o životu ili smrti za prvorođenog sina, a potom mora sličnu groznu odluku donositi i za drugog.Dvojba koja mori Hollywoođ je ta da je, usprkos svoj toj akciji u koju su uključeni Abraham, njegove žene i njihovi sinovi, prava priča o Abrahamu zapravo bliža staromodnom filmu o dva pajdaša — njemu i Bogu. Dva lika koji nemaju ništa zajedničkog gurnuti su jedan drugome u zagrljaj pod krajnje nepovoljnim okolnostima i prisiljeni smisliti način, protivan njihovim prirodnim nagonima, da surađuju kako bi spasili svijet. Kakva drama! Kakav potencijal za Oscara! Ali, budući da je jedan od ovih likova nevidljiv, snimanje ove priče postaje nezgodno.U Knjizi Postanka, nježno amo-tamo između Abrahama i njegovog nevidljivog sugovornika je upravo ono što toj priči daje njenu upečatljivost. A taje borba tek počela. Nakon obrezivanja, Gospod se pojavljuje pred Abraha-mom u liku tri čovjeka. Abraham odmah širom otvara krila svoga šatora, kolje tele i moli Saru da pripremi objed. Kao nagradu, ta mu trojka obeća da će Sara uskoro roditi sina.Ali ona se nasmije. "Pošto sam uvenula, sada da spoz-

nam nasladu? A još mi je i gospodar star!" Bog se očito ozlovoljio. "Zar je za Gospoda išta nemoguće?" Odgovarajući, Sara zapravo laže Bogu — "Nisam se smijala" — ali Bog ne želi čuti niti riječ. "Jesi, smijala si se." Konačno, ljudi odlaze.Dok je Bog unizio Saru, Abrahama je promaknuo. Na odlasku, Bog odlučuje Abrahamu odati tajnu: razmišlja o tome da uništi Sodomu i Gomoru zbog njihovih grijeha. Abraham čini nešto što bi bilo nezamislivo nekoliko godina ranije: počinje kuditi Boga. "Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim?" pita ga Abraham. "A što ako u gradu ima pedeset nevinih duša?" Na kraju se otvoreno razbjesni: "Daleko bilo od Tebe! Zar da ni Sudac cijeloga svijeta ne radi pravo?"A još veće iznenađenje izaziva činjenica da Bog počinje pregovarati s njim. Ako on pronađe pedeset nevinih ljudi, kaže Bog, poštedjet će grad. A ako ih bude četrdeset i pet? uzvraća mu Abraham. U redu, četrdeset i pet. I tako se munjevito cjenkaju i cijena spiralno opada: četrdeset, trideset, dvadeseti Sve dok konačno ne postignu dogovor na deset.Ovakva obrnuta dražba ljudskim životima je najsjajniji odlomak dijaloga u cijeloj priči o Abrahamu, a vjerojatno i u cijeloj Knjizi Postanka. Abraham, ratnik, odjednom je postao najsmioniji i najspretniji diplomat antičkoga doba: on zapravo stvara život koji Stvoritelj kani uništiti. Abraham, nekoć neplodan muškarac, sada je gotovo jednako plodan kao i Bog. Ne-otac je sada otac ljudima koje ni ne poznaje, samo zato što su, možda, moralni. Posljedica toga je da ljudi imaju drugog zaštitnika na zemlji: ako ih Bog napusti, ljudi se sada mogu okrenuti Abrahamu. Stvaranje više nije sposobnost samo rijeka, ili Boga.Sada i Abraham može stvarati._Djeca Abrahamova - JišmaelNaravno, Abrahamova novootkrivena sposobnost uskoro vodi do još veće plodnosti. Po drugi put Abraham moli Saru da legne i kaže da je njegova sestra, ovaj put gerarskom kralju. I opet je Bog nagrađuje. "Sara zaće i rodi Abrahamu sina u njegovoj starosti." (Blizina ovih dvaju događaja navela je neke komentatore da dovedu u sumnju očinstvo nad Izakom.) Ipak, Abraham sinu nadijeva ime Izak — "on se smije" — i osmoga ga dana obrezuje. Ali to je sve što se spominje u tekstu. Dvadeset i pet godina čekali smo taj trenutak, a Biblija ga gotovo preskače. Sara je bjelodano sretna. "Dade mi Bog da se nasmijem," kaže ona. Ali Abraham ne može dočekati da odvede svoga sina od njegove majke, pa čak priredi gozbu onoga dana kada Sara Izaka odbije od prsiju.Ali Sara se ne da izgurati laktovima. Ako je voljna suprotstaviti se Bogu, onda je jamačno voljna

učiniti isto — pa i više od toga — Abrahamu. Jednoga dana ona uhvati Jišmaela i Izaka u igri. Neki tumači sugeriraju da se igra odnosi na spolno uznemiravanje, budući da je Jišmael sada već 'naestogodišnjak, da ne kažemo i stariji. Ali riječ metzachek je izvedenica Izakova imena, Yishaq, što sugerira dječački smijeh.Bilo kako bilo, Sara djeluje hitro i smrtonosno. "Otjeraj tu sluškinju i njezina sina," ona kaže Abrahamu, "jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom Izakom."Abraham, međutim, ne dijeli Sarinu veću sklonost prema Izaku. Jišmael je još uvijek njegov prvorođenac. "To je Abrahamu bilo nemilo," piše u tekstu. Ali Bog tješi Abrahama zastrašujućom najavom. "Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; štogod ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak."

I opet, Bog odašilje miješanu poruku. U jednu ruku, on pristaje uz tlačitelja i potiče Abrahama da razbaštini svog prvorođenog sina. Bog doista Izaka zove njegovim imenom i kaže da će on povećati broj Abrahamovih potomaka. Drugim riječima, zemlja će pripasti drugorođenome.Nasuprot tome, Jišmael ne biva imenovan, iako Bog priseže da će mu stvoriti narod, dajući tako isto obećanje kakvo je na početku dao Abrahamu. Izak ne dobiva takvo obećanje. I Jišmael nosi Abrahamovo sjeme. čist učinak ovakvoga zapleta je neudobna, ali još uvijek svrhovita ravnoteža: Izak dobiva zemlju, ali djelomice zahvaljujući zlobi svoje majke. Jišmael odlazi u progonstvo, ali čini to uz Božji, najuzvišeniji blagoslov i Abrahamovu najdublju grižnju savjesti.U stvari, Abraham čini sve što može kako bi se odupro slanju svoga sina u pustinju. Za razliku od čina obreziva-nja, koje on izvršava "istoga dana" kad to Bog od njega zatraži, ovaj put Abraham odugovlači. Sljedećeg jutra uzima hljeb i mješinu s vodom i daje ih Hagari, potom ih prebacuje preko njena ramena, a zatim isto čini s djetetom.Hagara odlazi i luta divljinom Beer-Šebe sve dok ne ostane bez vode, i u tom trenutku ona stavlja Jišmaela u grm. Tekst prikazuje njihovu bol kako bi pokazao silinu patnje. "Neću gledati kako dijete umire," nariče Hagara. A potom brižne u plač.I opet, Bog čuje njen vapaj. "Ne boj se," anđeo dovikuje Hagari. "Digni dječaka i utješi ga." Bog joj potom otkriva vrelo vode. Jišmael se izravno suočio sa smrću, i to pod rukom vlastita oca, ali ga je u posljednjem trenutku spasio Bog. Ovo je njegova inačica Poziva: izbačen iz kuće svoga oca, on preživljava samo zahvaljujući Božjoj velikodušnosti. Stvorio gaje Abraham, ali gaje ponovno stvorio Bog. Bog odbija u potpunosti prepustiti moć stvaranja._Djeca Abrahamova - JišmaelOva situacija sugerira važnu pouku koja će svoj odjek imati u sljedećoj epizodi, kada Abraham gotovo usmrti i Izaka. Izak i Jišmael, sila koja pokreće priču o Abrahamu gotovo četvrt stoljeća prije njihova rođenja, postaju mnogo beznačajniji nakon svog dolaska na svijet. Žudeći za Božjom ljubavlju desetljećima dok još nije bio ocem, Abraham nije voljan ugroziti svoj sadašnji položaj dajući prednost sinovima nad Bogom.I opet, njegovo ponašanje ima trajne posljedice. Abrahamova djeca provest će ostatak svojih života pokušavajući zadobiti ljubav svoga oca. A Abraham je toliko zaokupljen Bogom i traženjem njegove ljubavi da ne uviđa da njegovi sinovi tu istu ljubav traže od njega.Možda je najdojmljivije obilježje priče o Jišmaelu i Izaku ta ravnoteža: nijedan od sinova nije čisti pobjednik ili čisti gubitnik. Ovaj književni majstorski potez, međutim, prouzročio je njihovim potomcima beskrajne probleme.Židovske je tumače u nepriliku doveo Jišmael. Oni su se složili daje, na početku svog života, Jišmael bio silno važan svome ocu. Kada Abraham, primjerice, obrezuje Jišmaela i svoje kućanstvo, "nakupila se hrpica kožica, sunce ih je obasjavalo i one trunuše, a vonj njihove truleži diže se do Gospoda poput najslađeg tamjana." Bog objavljuje, "Kad moja djeca zapadnu u grijeh, sjetit ću se toga vonja njima u korist i bit ću ispunjen suosjećajem prema njima."Ali kad se rodio Izak, židovski tumači okrenuli su se Jišmaelu. Knjiga Postanka kaže daje, nakon stoje spašen, Jišmael oženio neku Egipćanku i postao ocem dvanaest plemena. Krajem prvog tisućljeća p.n.e., njegove su potomke počeli povezivati s beduinskim plemenima na Bliskom istoku,

prvo u Negevu, kasnije u Arabiji. Davno

prije nego što su kršćani i muslimani počeli uopće razmišljati o ovoj vezi, židovski su pisci prepoznali Jišmaela kao praoca Arapa. Jozefus, židovski povjesničar iz prvog stoljeća n.e., koji je živio u Rimu, napisao je da dvanaest Jišmaelovih plemena nastanjuje svu zemlju između Eufrata i Crvenoga mora. "Oni su arapski narod i svoja plemena tako nazivaju, i zbog svojih vlastitih odlika i zbog dostojanstva Abrahama, njihova oca."Budući da su ova plemena bila smatrana neprijateljima Izraelićana, židovski tumači su njima pripisivali sve moguće nečasne osobine, a usput i njihovom praocu. Kako piše u osvrtu Midrash Esther Rabbah, "Od deset dijelova gluposti u svijetu, devet je bilo dano Jišmaelićani-ma, a jedan ostatku svijeta. Isto tako, devet je dijelova grubosti dodijeljeno Jišmaelićanima, a jedan ostatku svijeta."I već je postojala ovakva zlonamjerna tradicija tumačenja, kada se rodio Muhamed. I dok su židovski tumači bili povezivali Jišmaela s Arapima, arapski to nisu bili činili. U predislamskim arapskim izvorima nema ničeg što bi govorilo o tome da beduini potječu od Abrahama. Prvi Muhamedovi životopisci, međutim, slijedili su prorokovu lozu sve do Jišmaela, preko njega do Abrahama, a potom sve do Adama. Muhamed je želio ujediniti sve Arape u jedno, vlastito pleme Korejšita, a da bi to učinio morao je njihovo nasljeđe povezati s nekim svetim izvorom.Jišmael je bio važna karika u ovom lancu, iako se teško može reći daje on važniji lik u Kur'anu. U stotinu i četrnaest sura u Kur'anu, Jišmael se spominje svega dvanaest puta, a samo u jednoj suri navodi se nekakav pokazatelj njegova karaktera. U devetnaestoj suri piše daje Jišmael bio "čovjek od riječi, apostol i prorok. Propisao je svojem narodu molitvu i davanje milodara, a njegov Gospod bijaše zadovoljan njime."_Djeca Abrahamova - JišmaelMeđutim, muslimanski tumači, pokušavajući uzdignuti Muhameda, bacili su se na uzdizanje Jišmaela. Počeli su s oživljavanjem Hagare. Ibn Sa'd, ugledni učenjak iz devetog stoljeća, rekao je daje Hagara bila najpouzdanija sluškinja Tiranina, mutnog lika koji odgovara faraonovom. Al-Kis'i, domišljatiji tumač, kaže da je Hagara zapravo Tiraninova kći. U oba slučaja, Hagara sada ima kraljevske veze.Ovaj carski rodovnik ostavlja traga i na Jišmaelu. Al-Kisa'i kaže da, kada su Abraham i Hagara dovršili spolni čin u kojem je začet Jišmael, nebeski se začuo glas, "Nema drugog boga do Boga samoga, koji nema družice." To su iste riječi, al-Kisa'i kaže, koje je Abraham izustio u trenutku svojeg vlastitog rođenja.Najveći doprinos koji Kur'an i njegovi tumači daju životu Jišmaelovu odnosi se na njegov premještaj u Meku. Umjesto protjerivanja Hagare i Jišmaela u Negev, Abraham ih zapravo odvodi u Meku, smješta ih ondje, a potom se vraća kući. Ostavljena u pustinji, Hagara sedam puta prelazi put između dviju stijena u potrazi za vodom prije nego što se pojavi anđeo i spasi je. U tijeku je ključna promjena, mjesto radnje se premješta iz Plodnoga polumjeseca u Arabiju, gdje Jišmael odrasta i postaje uglednim Arapinom. Abraham čak i posjećuje Jišmaela u njegovom novom domu. Sara mu dopušta da ode u posjet, pod uvjetom da ne sjaše sa svoga konja.Kad prvi put dođe u posjet, Jišmael je u lovu, tako da Abraham razgovara s njegovom ženom, koja je goropadna i negostoljubiva. Osim toga, nije ni radoznala, pa ga niti ne pita za ime. Abraham ostavlja poruku svome sinu da "promijeni prag svoga doma." Jišmael se vraća, nanjuši svoga oca i protumači njegovu poruku kao neodobravanje izbora žene. Odmah se razvodi i ženi drugom.

Abraham se vraća, upoznaje novu ženu i zaključuje da je dobra i gostoljubiva (iako ga ni ona ne pita za ime). Ona ide toliko daleko da mu čak pere kosu i namaze mu glavu uljem, a da on ni sjahao nije. On ostavlja poruku: "Prag tvoje kuće je zdrav." Jišmael se vraća, nanjuši svoga oca, čuje poruku i obavještava svoju ženu: "Moj otac odobrava moj brak."Na površini, možda se čini da muslimanske pripovijesti o Jišmaelu proturječe židovskima. Ali Židovi to nisu tako vidjeli. Zapravo, u stoljećima nakon pojave islama, mnoge muslimanske priče počele su se pojavljivati u židovskim tekstovima. U Midrash Pirqe Rabbi Eliezer iz osmog stoljeća,

Jišmael se ženi ženom iz pustinje. Abraham posjećuje svoga sina i ponavlja se ista priča o prvoj i drugoj ženi, pa na kraju Jišmael zaključuje da ga otac još uvijek voli.Ova sličnost ukazuje na to da ili je ova pripovijest potekla iz židovskih izvora i odatle stigla do muslimanskih ili je bilo obratno. U svakom slučaju, podrijetlo priče manje je važno od činjenice koja nadvisuje obje pripovijesti, a taje daje prihvaćaju i Židovi i muslimani. Iako se podrobnosti o Jišmaelovu životu možda blago razlikuju u svakoj od vjera, od naraštaja do naraštaja, temeljna poruka ostaje istom. Abraham protjeruje Jišmaela iz zemlje, ali ga ne protjeruje iz svojeg kruga ljubavi i očinstva.Kako je očigledan početak s Pozivom, biblijskoga Boga zanima stvaranje velikog naroda na određenom komadu zemlje, krenuvši od Abrahama. Izak je definitivno nasljednik te tradicije. On je pobjednik u borbi, da tako kažemo, a Jišmael je izbačeni suparnik. Kako kaže Carol Newsom, "Mislim da bi bilo neiskreno išta druga osim da je to židovska priča o utemeljenju."_Djeca Abrahamova - JišmaelAli imajući u vidu tu jasno književnu svrhu, skrb i pažnja posvećene artikuliranju Jišmaelova budućeg plemstva postaju još zanimljivijima. Biblija nikada nije lijepo postupala s odmetnicima ili prognanim likovima. Adam i Eva su prokleti. Abel je ubijen. Lotova žena je pretvorena u stup soli. Jišmaela, nasuprot tome, osobno spašava Bog, on postaje ocem tuceta prinčeva i vodom velikog naroda. Kristalno jasna pouka ovdje je ta da iako Božja zemlja može pripasti jednome od Abrahamovih sinova, Božji blagoslov pripada obojici."Usprkos zanimanju koje priča iskazuje za Abrahamova nasljednika," kaže Carol Newsom, "ona još uvijek govori o mjestu drugih rođaka i ukazuje i na ljubav i suparništvo koje postoji među njima. U tom smislu postoji iskren opis društvenih složenosti. Priča možda nije u cijelosti zatvorena, ali blizu je tome. Svaki pokušaj svojatanja Abrahama samo za jednu stranu u suprotnosti je s pričom."Kasnije toga jutra koje sam bio proveo s Ramijem, stavio sam jedan kamenčić nasred riječnoga korita. "Ovo je Abraham," rekoh. Potom sam stavio dva kamenčića ispod onog prvog, kao da sastavljam obiteljsko stablo. "Ovo su Jišmael i Izak. Pitanje na koje je čitav svijet stoljećima pokušavao dobiti odgovor jest: u kojem smjeru ide Abrahamova loza?"Ovakvi se izazovi sviđaju Ramiju. "Ako pogledaš zemlju," reče on, "zgrade i kamenje, mogao bi birati između ovog i onog puta." Potom je zagrabio punu šaku kamenja i moje obiteljsko stablo pretvorio u koncentrične krugove. "Ali ako gledaš na svijet ideja... nije važno.""A što ti misliš, jesu li priče jednako jake kao kamenje?"

"Mnogo jače. Mnogo moćnije. Priča je ozračje ovog mjesta. Cijelo je vrijeme tu oko tebe. Možeš ga pokrenuti. Možeš ga ponijeti sa sobom. Možeš s njime učiniti sve što te volja, samo ga ne možeš uklesati u kamen."On rukom razbaca kamenje koje je poslagao, ostavivši na svome mjestu samo Abrahamov kamen. "Abraham je promijenio svijet, jer je svijetu donio jednu ideju.""Koju ideju?""Ideju da ono što je važno je snaga ideja — ljudskih ideja. Ne rijeke. Ne idoli. Ne kamenje. Ne zemlja. Abraham je otišao u pustinju, mjesto ništavila, i stvorio nešto potpuno novo. A to novo temeljilo se na nečem nevidljivom. Skupio je tehnologiju i know-how sa svih mjesta koja je bio posjetio. Pomiješao ih je s ovim velikim, nespoznatljivim, nedodirljivim Bogom, i to je prenio obojici svojih sinova. I to je promijenilo svijet. Ako ratujemo oko kamenja, onda smo potpuno promašili bit. Kod Abrahama je riječ o jednoj jedinoj ideji, a tu je ideju dao svima nama."4IZAKUlica kralja Davida započinje nekoliko blokova kuća dalje od dveri Jaffa u jeruzalemskom Starom gradu i proteže se na jug prema Betlehemu. Na tom području, danas domom raskošnih hotela, banaka i zgrade YMCA-e u armenskome stilu, nalazilo se prvo naselje izgrađeno izvan srednjovjekovnih zidina.Otprilike na polovici te ulice, na kraju kratkog trga op-ločenog jeruzalemskim kamenom nalazi se mala židovska trgovina. Unutra su police ispunjene kiduš šalicama (u kojima se nalazi

blagoslovljeno vino) i menorama za Hanuku, pomiješane s plavo-bijelim molitvenim šalovima i stotinama pletenih, šivanih i zlatovezom urešenih kippaha (židovskih kapica — prim. prev.). U stražnjem dijelu trgovinice, na pod se prevrnula oko metar velika kartonska kutija. Iz nje su se poput kakva klupka okamenjenih liganja prosuli lakirani i ulašteni ovnujski rogovi."Evo jednog dobrog," kaže sedamdeset devetogodišnji vlasnik trgovine B. Cohen i sinovi. Odjeven u crno sa sijedim uvojcima zabačenima iza ušiju, Binyomin Cohen je pogrbljen i tiho govori, a šiljata mu brada, nalik na čarob-njačku, pada niz prsa. "Savršen je šofar dug otprilike dva pedlja," kaže on. "Ovaj je dobar, jer zavija udesno."Abraham"Udesno?""Otkad je svijeta i vijeka raspravlja se o desnom i lijevom. Desno je bolje, jer je bliže Bogu."Došao sam potražiti šofare, oslikane rogove u koje se puhalo u Bibliji na planini Sinaj i u jeruzalemskomu hramu i u koje se danas puše jednom godišnje na židovsku Novu godinu. Zvuk — sirov, mucajući, ričući — proizvodi se usnama i plućima, jer rogovi nemaju dodataka kojima bi se mogao poboljšati njihov tonalitet. Židovska tradicija pruža mnogo razloga za puhanje u šofar: rog prisjeća na Božju objavu na Sinaju, podsjeća na razaranje jeruzalemskoga hrama, pobuđuje savjest na početku dana pokajanja. Ali jedan razlog najglasnije odzvanja. Kada sam upitao g. Cohena na što pomisli kad čuje šofar, on mi je odgovorio, "Na akedah," vezivanje Izaka."Idete li na sud," reče on, "trebate dobrog odvjetnika. Šofar je kao dobar odvjetnik. Podsjeća Boga na Abraha-movu poslušnost kada je iskazao volju da žrtvuje ono što mu je bilo draže od samoga života. Kako reče rabin Abba-hu, 'Kada čuješ šofar, sjeti se akedaha i to si upiši u zasluge kao da si se privezao uz oltar preda mnom.'"Iako Binvomin Cohen prodaje šofare već trideset godina, već ih šezdeset godina izrađuje. Sa šest godina, živeći pokraj Galilejskoga mora, on i njegovi vršnjaci bili su ljubomorni na ljude koji su puhali u te rogove u sinagogi. Otišli su do mjesnog mesara, od njega dobili ovnujski rog i, slijedeći postupak koji se stoljećima nije mijenjao, potopili ga u vrelu vodu na nekoliko sati, a potom ostrugali njegovu unutrašnjost. Na kraju su pred sobom imali šuplju, šiljastu školjku, zagrijali su čavao i njime probili malu rupu za usta. A potom su školjku/rog uglačali kamenom plovučcem. Cijeli posao trajao je mjesec i pol dana. "Tijekom dana morali smo ići u školu," objasni on._Djeca Abrahamova - Izak"1, je li dobro zvučao?"Podigao je ruke i slegnuo ramenima i tom univerzalnom židovskom gestom izrazio skromnost, lukavstvo i samozadovoljstvo: "Ha, nije na meni da to kažem. Ali ako zbilja želiš čuti istinu..."Vezivanje Abrahamova najdražeg sina je najslavljenija epizoda iz praočeva života. Sve tri religije slave taj čin kao konačni izraz Abrahamova odnosa s Bogom. Ali ono što nam taj događaj doista govori, gdje se odvija, čak i koji sin je uključen u nj, predmet su spora koji traje već stoljećima. Sve ovo čini vezivanje najraspravljanijim, najneshva-ćenijim i najzapaljivijim događajem u čitavoj priči o Abrahamu.Na početku dvadeset i drugog poglavlja Knjige Postanka, Bog ponovno iznenada i bez uvoda poziva svog izabranika. "Abrahame!" Ovoga puta, međutim, oglasivši se gromkim glasom, praotac mu uzvraća, "Evo me." "Uzmi svoga sina," kaže Bog, "svog najdražeg jedinca, Izaka, koga ljubiš, i pođi u kraj Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdo koje ću ti pokazati."I opet Bog poziva Abrahama da krene na put čija svrha nije jasno izrečena i čije odredište nije poznato. Stigli smo do drugog Poziva, nove lech-leche, završnog vrhunca u Abrahamovom životu s Bogom. I premda je uzbudljivo prepoznavati poznate akorde veličanstvene drame — kao kad čujete ponavljanje omiljene melodije u nekoj simfoniji — taj tekst također odašilje i jednu jezovitu poruku. četiri puta Bog ukazuje kojega sina Abraham treba povesti sa sobom — "svoga sina, svog najdražeg jedinca, Izaka, koga ljubiš" — kao da Abraham nije siguran kojeg sina da povede, koji mu je najdraži ili, kad spozna da je riječ o Izaku, je li ono što osjeća prema njemu ljubav. Iako Jiš-

maela uopće nema u blizini, Izakov položaj je još uvijek ugrožen.Rano sljedećega jutra, Abraham osedlava svoga magarca, uzima sa sobom Izaka i dvojicu slugu i

kreće na put. Trećega dana, opazivši mjesto izdaleka, on kaže slugama, "Ja i dječak odosmo gore da se poklonimo pa ćemo se vratiti k vama." Na trenutak, Abraham, koji kaže mi ćemo se vratiti, očito vjeruje u to da će Izak preživjeti. Ali Izak nije pretjerano siguran u to. Dok se udaljavaju od slugu, on pita, "Oče, evo kremena i drva; ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?" Ovo je najjetkiji trenutak u priči, a Abrahamov je odgovor izravan. "Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!"Abrahamov odnos prema sinu — brižan, ali istovremeno i neusiljen i odrešit — odražava veću ambivalentnost koju Biblija, čini se, osjeća prema Izaku. Izak je nadaleko najmanje privlačan od svih praotaca, i jedan je od najmanje upečatljivih glavnih likova u Petoknjižju. Abraham je otac svijeta, Jakov je otac Izraela, Izak je tek otac blizanaca. Jedino što pamtimo o Izaku je ono što on nije: nije nerođen, nije prognan, nije žrtvovan. A ono što je bio, pa, bio je izvrgnut podsmijehu svoga brata, tetošila ga je majka, zamalo gaje ubio vlastiti otac i, nakon Abrahamo-ve smrti, prevarila gaje vlastita žena i nadmudrio njegov drugi sin, Jakov. Izak u sebi nema ama baš ništa božan-sko. On je običan čovjek kojeg svatko iskorištava.Na početku vezivanja, ne znamo koliko je Izak star. Legije umjetnika oslikavale su ga kao dijete, iako je u tekstu naznačeno drukčije. Izak sam nosi drva za žrtvovanje, što malo dijete ne bi moglo učiniti, i u svakom je slučaju sposoban apstraktno razmišljati, što pokazuje njegovo pitanje, "Gdje je janje?" Jozefus kaže daje Izak imao dvadeset i pet godina, dok Talmud predlaže trideset i tri, kao i_Djeca Abrahamova - IzakIsus kad je bio razapet na križ. Jedna popularna teorija pretpostavlja da je bio stariji. Sara je imala devedeset godina kad je rodila Izaka, a stotinu dvadeset i sedam godina kad je umrla. Budući da je njena smrt opisana odmah nakon vezivanja i bila izazvana, po mišljenju mnogih, vijestima o tom događaju, Izak bi trebao imati trideset i sedam godina.Koliko god Izak bio star, on stiže na određeno mjesto s Abrahamom, koji podiže žrtvenik. Abraham slaže drva, vezuje svoga sina i polaže Izaka na oltar, povrh drva. Zatim uzimlje nož i sprema se zaklati svoga sina. Hoće li to učiniti? Hoće li velika nada čovječanstva, naš surogatni stvoritelj, postati ubojiti uništavatelj poput Boga? I hoće li Izak mirno ležati i ne učiniti ništa dok mu otac bude rezao grkljan? Žudimo za time da saznamo njihove misli. Iščekujemo njihovu raspravu s Bogom.Ali od rasprave ni traga. U ovom nam je trenutku Iza-kova šutnja obeshrabrujuća, ali Abrahamova je nezamisliva. čovjek koji je ranije izgrdio Boga zbog ubijanja ljudi koje čak nije ni poznavao, sada je spreman priklati svoga vlastitog sina. O čemu li je razmišljao?Tumači su iznijeli nekoliko mogućnosti. Možda je Abraham znao da Izak neće umrijeti. To bi objašnjavalo njegovu prethodnu izjavu prema kojoj će se obojica vratiti. Možda je Abraham vjerovao da Izak doista pripada Bogu, kako je naznačeno u retku iz Egzodusa — "prvo dijete iz svake utrobe među Izraelićanima pripada meni." Naposljetku, možda je Abraham imao povjerenja u Boga. Imao je vjere. To možda objašnjava njegov odgovor Izaku, "Bog će providjeti."Ali postoji još jedna mogućnost. Gotovo sva tumačenja vezivanja govore o tome daje riječ o kušnji, konkretno o kušnji Abrahamove ljubavi prema Bogu: Hoće li biti vo-

ljan učiniti štogod Bog zatraži, bez obzira na to koliko nečovječan bio zahtjev? čak i sam tekst zauzima takav stav, ustanovljujući na početku da "Bog iskušava Abrahama." Ali Bog ni u jednom trenutku ne kazuje Abrahamu da je riječ o kušnji. čak štoviše, on ni u jednom trenutku od Abrahama ne traži da ubije svoga sina. Bog od Abrahama traži samo da odvede svoga sina u planine i prinese ga kao žrtvu paljenicu. Abrahamu ni u jednom trenutku nije izričito zapovjeđeno da zakolje svoga sina. Stari Židovi, pazeći na ovakve nijanse, o ovom su događaju govorili kao o prinošenju, a ne vezivanju i ne žrtvovanju. Smrt se nije smatrala dijelom te priče. Kako mije Binyomin Cohen rekao, citirajući Talmud, "Lončar ne iskušava oštećene vrčeve, jer bi se takvi razbili. On iskušava samo one koji su neoštećeni."Posljedica toga jest da Abraham možda uopće nije podvrgnut kušnji. Možda on sam provodi kušnju. Možda je to Abrahamov način iskušavanja Boga, konkretno Božjeg obećanja danog u prethodnom poglavlju, da će Abraha-movu lozu nastaviti Izak. Imajući na umu daje Bog prisilio Abrahama da progna Jišmaela, Abraham je jamačno sumnjao u Božju odanost. Njegov pokušaj da ubije Izaka

tako postaje načinom na koji Abraham ustanovljava je li Bog samilosna i milosrdna ličnost, što je u tom trenutku pod velikim znakom pitanja. Ako Izak pogine, onda je Bog lažac. Ta ponuda, stoga, postaje Abrahamov poziv Bogu. Umjesto "Idi," Abraham kaže, "Dođi ovamo!"I suočen sa svojim trenutkom odluke, Bog djeluje. Anđeo Božji zazivlje, "Abrahame! Abrahame!" I Abraham ponovno odgovara. "Evo me!" "Ne spuštaj ruku na dječaka," kaže mu anđeo, "niti mu što čini. Sada, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svoga sina, jedinca svoga."_Djeca Abrahamova - IzakAbraham podiže pogled i ugleda ovna rogova zapetljanih u gustišu. (To je veza između šofara i akedaha.) Abraham umjesto svoga sina nudi ovna Bogu. Zauzvrat, anđeo proširuje Božje obećanje — "A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja" — a Abraham se vraća sam do svojih slugu. Tkogod daje stavljao koga na kušnju, Abraham iz ovog događaja izlazi još snažniji. O Izaku ni riječi.Epizoda završava.Ali posljedice su tek počele. Dar je Abrahamov de facto odgovor na Poziv i označava zamjenu uloga između Abrahama i Boga. Umjesto uzdizanja Abrahama do neba, taj događaj dovodi Boga na zemlju. Abraham je postao vršiteljem radnje, a Bog onim koji reagira na nju. Abraham je tako naslijedio plašt kojim je Bog pred njegovim očima mahao cijeli jedan naraštaj. On je Božji partner. čovjek je postao nečovjekom; nebožanski je postao božanskim.Daleko od apstraktnog, razlika je postala istaknutijom. Dok na početku pripovijesti Abraham pripada Bogu, sada Bog, na neki način, pripada Abrahamu. I uvijek nakon toga događaja, Bog se spominje kao "Bog Abrahamov." Iskušavši jedan drugoga, konzumirajući svoju ljubav, Abraham i Bog sada su nepovratno stopljeni jedan s drugim. Ono što sudbina združi, neka nitko ne rastavi.Pa ipak,naravno, ljudi su to pokušavali.Devedesetak kilometara sjeverno od Jeruzalema, dolina Jezreel uspinje se od rijeke Jordana na istoku do Me-giddoa na zapadu. Na sjeveru se nalazi mirno Galilejsko more. U naručju ovih baršunastih brežuljaka, koji cijele godine pršte od divljeg cvijeća, draguna, grožđa i avokada, zbili su se neki od stožernih vjerskih događaja, od Jošuinog osvajanja do Isusovog poslanja. Tlo je prepuno kamenja koje govori o tim trenucima, uključujući i sićuš-Abrahamnu sinagogu u gradu Beit Alfi u kojoj se nalazi najstariji poznati prikaz Abrahamova žrtvovanja vlastitoga sina.Sinagogu u Beit Alfi izgradila je u šestom stoljeću n.e. mala zajednica Židova. Izgrađeno za otprilike tri stotine vjernika, vapnenačko je zdanje okrenuto na jug, prema Jeruzalemu, a apsida i lađa slične su onima u crkvama toga vremena. Po cijeloj molitvenoj dvorani razbacani su mozaici — žutosmeđi, oker, narančasti i grimizni. četverokutne ploče prikazuju arku, zodijak i, najbliže vratima, sačinjavaju trometarsku sliku Abrahama, Izaka, ovna te Božjeg pomagača koji zazivlje, na hebrejskom, "Ne spuštaj ruku.""Već u to doba," kaže moj prijatelj arheolog Avner Go-ren, "akedah je krajnji primjer čovjekove odanosti Bogu. Zato se i nalazi u središtu sinagoge."Ali to nije oduvijek bilo tako. Nakon opisa u dvadeset i drugom poglavlju Knjige Postanka, vezivanje se ne spominje nigdje drugdje u hebrejskoj Bibliji. Ni David, ni Sa-lomon, niti ijedan od proroka ne spominje tu priču, iako aludiraju na mnoge druge događaje iz života praotaca. Kada kasnije knjige citiraju Abrahama, one spominju njegov odlazak iz Ura, savez koji je prihvatio, zemlju koja mu je obećana. Možda su bili zapanjeni tim događajem. Možda su se željeli distancirati od nagovještaja žrtvovanja djeteta. To ne znamo.Međutim, nakon stoljeća zanemarivanja, priča je počela dobivati na važnosti potkraj prvog tisućljeća p.n.e., tijekom razdoblja u kojem su Izraelićani bili izvrgnuti progonu. Biblija kaže da su Abrahamovi potomci izvedeni iz sužanjstva te da su obećanu zemlju osvojili do, otprilike, 1000. godine p.n.e. Vladali su tom zemljom oko pola tisućljeća, prije nego što su poraženi i otišli u izbjeglištvo 586. godine p.n.e.. U izbjeglištvu, vode poražene nacije_Djeca Abrahamova - Izakrazvili su niz običaja i molitvi koje su postale jezgrom judaizma.

I kada su pedeset godina kasnije ponovno osvojili svoju zemlju, svi Izraelićani više nisu živjeli zajedno. Židovi su sada prakticirali svoju vjeru u Mezopotamiji, Egiptu i Arabiji. Za te je zajednice, okružene neprijateljski raspoloženim nežidovima, Abrahamovo žrtvovanje Izaka postalo snažnim simbolom patnje koju pobožni pojedinac mora podnijeti za vjeru. Kako je zapisao Filon, židovski filozof koji je živio u Egiptu u prvom stoljeću p.n.e., Abraham je služio svojem Stvoritelju "iz ljubavi, svim srcem."Najjasniji znak nove važnosti koja je stavljena na žrtvovanje je taj da Izak sada postaje svojevoljna žrtva. U Jozefusovom spjevu, Židovski stari vijek, koji prepričava priču o praocima, Abraham drži smiren i razborit govor svome sinu prije epizode u kojoj objašnjava svoje djelovanje. Izaku je toliko drago to čuti da uvjerava Abrahama kako nije bio vrijedan toga da se uopće rodi i da će se "spremno predati" na volju Bogu i svome ocu. A potom se žurno penje na žrtvenik kako bi umro.Za tadašnje Židove, na koje je silno utjecala grčka filozofija, vezivanje je simboliziralo snagu razuma koja slavi pobjedu nad sirovim emocijama, čak i nad roditeljskom ljubavlju. U jednoj popularnoj priči, ispričanoj u apokrifnoj knjizi 4 Makabejcima, majka i njenih sedam sinova odbijaju jesti svinjetinu ili meso žrtvovano idolima te ih divljački muče i ubijaju. "Sažaljenje nad vlastitom djecom nije pokolebalo majku tih mladića; njena je vjera bila snažna kao Abrahamova." Svećenik-mučenik Eliezer ide još dalje, na samrtnoj postelji kriknuvši kako bi Židovi trebali biti poput Izaka: voljni žrtvovati sami sebe Bogu. "O, djeco Abrahamova, umrite plemenito za svoju vjeru!" Odjednom žrtvovanje nije tek kušnja; to je mjerilo pobožnosti.

Vezivanje Izaka, stoljećima zanemarivano, do Isusova vremena se bilo preobrazilo u definirajući trenutak u životu Abrahamovu i snažnu alegoriju za Židove stradalnike da moraju biti voljni gledati smrti u oči i čvrsto se držati sebe, svoje vjere i svojeg oca. Smrt u žrtvovanju, čak i u judaizmu, postala je stazom ka božanskom iskupljenju.Kršćani su preuzeli ovakav pogled na vezivanje i dalje ga preobrazili: u središte ikoničke karike između Abrahama i Isusa.Nekoliko koraka zapadno od Planine hrama u Starom gradu uzdiže se jedno od neobičnije izgrađenih zdanja u Jeruzalemu, često prepravljana bazilika koja se širi na sve strane, s posvuda dograđivanim kapelicama, kupolama, glavnim lađama s prozorima i kupolicama. Sveti grob je crkvi isto što i Picasso portretu — kubistička vizija izlomljene ljepote. Tisuću sedamsto godina staro svetište koje označava mjesto gdje je Isus razapet na križ, položen u grobnicu i uskrsnuo, toliko je posvećeno daje suverenost nad njegovim kvadrantima nerazmjerno podijeljena između grčkih pravoslavaca, rimokatolika, Kopta, Armenaca i Sirijaca. A musliman čuva ključ ulaznih vrata.Golgota, također poznata i pod nazivom Kalvarija ili Stijena raspeća, sama predstavlja mjesto na kojem se nalazi dvokatna crkva, čije je prizemlje pod nadzorom grčkih pravoslavaca, a kat podijeljen između grko- i rimokatolika. Katolička četvrtina je ukrašena s tri velika mozaika: u sredini je Marija Magdalena; lijevo Isus upravo skinut s križa; a desno Abraham koji upravo kani žrtvovati Izaka. Isusov lik ispružen na kamenu pomazanja gotovo je identičan liku Izaka na žrtveniku. Oba muškarca su goli, jedino što oko struka imaju komad tkanine; na_Djeca Abrahamova - Izaklicima im se očitava bolno prihvaćanje. Iza Isusa je grm bez lišća; iza Izaka je grm u kojem je ovan."Jasna poruka ovdje je ta da su planina Morija i Kalvarija jedno te isto," objašnjava Jessica Harani, profesorica vjere na Telavivskom sveučilištu. "Abraham voli Boga toliko da će žrtvovati svoga sina. Bog voli čovječanstvo toliko da će žrtvovati svoga sina. Ovdje stoji znak jednakosti. I tako bi trebalo biti.""Ali s jednom velikom razlikom," kažem. "Abraham nije žrtvovao svoga sina.""Kršćanska tipologija vidi Krista kao ispunjenje svih tipologija."Unatoč svim kasnijim razlikama, kršćanstvo i judaizam imali su nešto zajedničko u prvim stoljećima prvoga tisućljeća n.e.: ijedne i druge su progonili Rimljani. U ovom kontekstu, objema religijama su trebali uzori, ne samo u vjeri, nego u vjeri suočenoj s izazovom. Obje su pronašle nadahnuće u Abrahamovoj spremnosti da usmrti svoga sina — i u Izakovoj spremnosti da bude usmrćen.

Vezu između vezivanja i razapinjanja na križ prvi je uočio Pavao. Smjestio je Golgotu u samo srce nove vjere i u njoj vidio vrhunac povijesti: u jednom slučaju, Abraham djeluje za dobrobit Izraela; u drugom, Bog djeluje za dobrobit cijeloga čovječanstva. U oba primjera, Bog po-šteđuje život žrtve. "Po vjeri Abraham, stavljen na kušnju, ponudi Izaka kao žrtvu," piše Pavao u poslanici Hebre-jima II. "Onaj kojemu je obećano bio je spreman žrtvovati svoga jedinoga sina." Abraham je razmatrao činjenicu da je Bog u stanju dići nekoga iz mrtvih — "a figurativno govoreći, sin mu se doista vratio iz mrtvih."I drugi kršćani iz toga vremena razrađivali su teorije o toj vezi. Ivan naziva Isusa "jaganjcem Božjim." Irenej nuka kršćane da nose križ svoje vjere onako kako je Izak

nosi drva za svoju žrtvu. Tertulije bilježi kako je razlog zašto Izak nosi svoja vlastita drva za žrtvu bio misterijom sve dok Krist nije morao ponijeti svoj drveni križ na svoje vlastito žrtvovanje.Štoviše, Izak je, poput Isusa, rođen natprirodno, od jalove majke. Oba su rođenja objavili anđeli. Evanđelja čak naznačuju datum Isusova raspeća na Pashu, u isto doba kada židovski tumači smještaju i Izakovo žrtvovanje.Zamisao slikovitog predočavanja unaprijed — zamisao da nešto što se događa u hebrejskoj Bibliji predstavlja nešto što se događa u Novom zavjetu čak i prije nego što se dogodilo u stvarnom životu — silovito spaja te dvije priče i iznova nam otkriva kako su judaizam i kršćanstvo iznikli iz istog sjemena. Ali slikovito predočavanje unaprijed također uvodi i naznaku hijerarhije, koja će kasnije opteretiti odnose između Židova i kršćana. Za kršćane, od sada nadalje, priče u hebrejskoj Bibliji više nisu odvojene i autonomne; one postaju pukim nagovještajima događaja u Novom zavjetu, gdje postižu svoje duhovno ispunjenje. S obzirom na to, Isus ne doziva u sjećanje Izaka, on ga istiskuje. Na mozaicima blizancima uzduž Golgote, primjerice, nalazi se jedna golema razlika: Izak nema zlatnu svetačku aureolu oko glave; Isus ima.Ovo nas podsjeća na činjenicu daje Isus umro.A Izak nije.Ili ipak je?Rani uspon kršćanstva odvijao se paralelno s razdobljem kljaštrenja židovstva, koje je drugi smrtonosan udarac zadobilo razaranjem Drugog jeruzalemskoga hrama 70. godine n.e. Židovi toga vremena, koji su se osjećali žrtvama pod Rimljanima, sada su se osjećali još ugroženi-jima. Rijetko je koja predaja iskusila utjecaj ove promje-_Djeca Abrahamova - Izakne više od epizode na Moriji. Kršćansko tumačenje te priče postalo je tako snažno da su židovski tumači osjetili potrebu da odgovore. Konkretno, Židovi su slijedili kršćansko vodstvo i počeli se više usredotočivati na Izaka. Izak je, poput svih Židova, bio žrtvom. Izak je, poput svih Židova, patio u tišini.Kao jedno od obilježja ovoga preobražaja, židovsko ime toga događaja promijenilo se tijekom ovoga razdoblja, iz prinošenja, izraza koji se pojavljuje u priči, u vezivanje, izraz kojeg u priči nema. (Uobičajeni izraz na hrvatskom, žrtvovanje ili gotovo žrtvovanje, također odražava ovaj kršćanski utjecaj.) Osim toga, akedah prvi put ulazi u židovsku liturgiju tijekom ovoga razdoblja, oko trećeg stoljeća. Od tada, Židovi uvijek čitaju priču o vezivanju tijekom svojih novogodišnjih proslava.Značaj je ove promjene u tome daje, kad se kršćanstvo pojavilo, Abraham već bio prešao put od lika obična čovjeka do lika oko čijeg se nadzora bore religije. Obje religije žele se predstaviti kao prirodni nasljednici njegove baštine: "Mi više sličimo Abrahamu nego vi!"Ova bitka će se vremenom samo pogoršati. Do križarskih ratova, kršćansko-židovsko neprijateljstvo postalo je tako ozbiljno da su židovski tumači poduzeli završni korak u pokušaju da za sebe ponovno osvoje njegovo nasljeđe. U jedanaestom stoljeću, kršćanski pljačkaši pokrenuli su besmislene krvave progone Židova. U Mainzu, Wormsu, Kolnu i drugdje od Židova se tražilo da se odreknu svoje vjere i preobrate na kršćanstvo. Ako su odbili, bili bi izvrgnuti mučenju. Umjesto preobraćenja, mnogi su Židovi radije odabrali ubiti svoju djecu i sebe same. Židovski molitvenici iz toga vremena doista su sadržavali molitve koje su se recitirale prije ubojstva djece i izvršenja

samoubojstva.

"Ne postoji nitko kome bi bolje bilo žrtvovati svoje živote nego našem Bogu," napisao je jedan ljetopisac iz Mainza, gdje je 1096. godine ubijeno tri stotine ljudi. "Neka svatko tko ima nož provjeri je li dovoljno oštar. Neka takav istupi i prereze nam grkljane kako bi nas očistio od grijeha Onaj Koji Živi Vječno; i neka naposljetku sam sebi prereze grkljan." Žene su rezale grkljane vlastitoj djeci, rabini svojim stadima, ljubavnici svojim ljubavnicama — "dok nije nastala rijeka krvi."I što su klicali čineći kolektivna samoubojstva? "Pitaj se sada i vidi, je li ikada bio takav holokaust još od vremena Adamova? Je li ikada bilo tisuću i sto žrtvovanja u jednome danu, a svatko od žrtvovanih je kao akedah Izaka, sina Abrahamova?"Suočeni sa svojim vlastitim smrtima, Židovi su se opet okrenuli Abrahamu, i učinivši to promijenili shvaćanje patnje koje je postojalo stoljećima. U pradavno doba, djeca Izraela patila su jer su bila prekršila Božje zakone. Ova protuzakonitost objašnjava njihovo kažnjavanje u pustinji pod Mojsijevim vodstvom ili u Izraelu nakon što su izgradili kraljevstvo.Nasuprot tomu, srednjovjekovni Židovi počeli su na stradanje gledati kao na znak Božje naklonosti, a ne njegova bijesa. Od uzornih se pojedinaca često traži da pate zbog svog pravedničkog ponašanja, rekli su rabini. Nevolja je pokazatelj dostojnosti, a ne grijeha, i samo osnažuje one koji su vjernici. Za dokaz su se okrenuli Izaku. Ali kako bi prodali tu zamisao Izaka kao krajnje žrtve, tumači su morali priču učiniti još paralelnijom tim vremenima. A da bi to učinili, uveli su radikalnu zamisao: Izak, rekoše, je doista bio žrtvom. Abraham je ubio svoga sina.Zamisao daje Izak umro na Moriji ima duboke korijene u židovskoj predaji. Kako je pokazao Shalom Spiegel u_Djeca Abrahamova - Izaksvojoj studiji Posljednji sud, iz 1950., komentatori su opet svoja viđenja čvrsto usidrili u tekstu. Ukazali su na činjenicu da se Izak ne vraća s Abrahamom s planine, i da je riječ hr koja označava ovna, srodna riječi hryt, to jest, "posljednji dani," koja naznačuje daje Abraham shvatio da će njegovi potomci bili zaglavljeni u gustišu sve do kraja vremena.Ali najveće sidro jest to da, dok je Abraham vezivao svoga sina, anđeo mu je dvaput doviknuo kako bi ga zaustavio. Prvi put je rekao: "Ne spuštaj ruku." Drugi put: "Kad si to učinio i nisi mi uskratio svoga jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti." Tumači su se okomili na to. Zastoje dvaput doviknuo, ako je Abraham stao nakon prvog povika? Također, zašto kaže da Abraham nije uskratio svog jedinca sina?Samo se jedan razlog nameće: Abraham je sina ubio već prilikom prvog povika. Kako rabin Ephraim iz Bonna piše u svojoj utjecajnoj pjesmi iz dvanaestog stoljeća, Abraham se požurio, koljenima prikliještio Izaka i zaklao ga.I na njega pade uskršnja rosa i on oživje, Otac ga zgrabi da ga ponovno zakolje, Sveta knjigo, budi svjedok! Nepobitna je činjenica: I Gospod Bog zovne Abrahama, čak po drugi put s nebesa.Abraham je tada ugledao ovna, kažu tumači, i njega ubio drugi put.Dakle, ako je Izak bio doista mrtav neko kratko vrijeme, što se zbilo s njim? On se očito kasnije vraća, postaje ocem Ezava i Jakova, i umire u dubokoj starosti. Ovdje tumačenja postaju još složenijima i iskazuju svoju silnu odanost kršćanstvu. Izak, kažu rabini, je zapravo nestao na tri dana, a onda se vratio. U nekim inačicama otišao je

u nebo; prema drugima je otišao u Rajski vrt ili čak proučavati Toru. (Značenje «tri dana» se zapravo javlja prije judaizma i kršćanstva i bilo je poznato mezopotamskim bezbošcima kao vrijeme koje bogovi provode putujući podzemnim svijetom ili paklom, a potom se vraćaju.)Pa ipak, čak i za židovske tumače, naglasak nije na tome daje Izak umro, već daje uskrsnuo. Bog gaje oživio nagrađujući njegovu krepost, tako da može donijeti spasenje svojim potomcima. Predodžba prema kojoj je Izak bio žrtvovan i ponovno rođen postala je toliko raširena da su Židovi u Srednjem vijeku počeli čela posipati pepelom u znak sjećanja na svog pogubljenog praoca. Svaki Židov koji se našao na kušnji postao je novi Izak. "Sjeti se mnogih akedaha nama u korist,"

zaključuje rabin Ephraim. "Svetaca, muškaraca i žena, pogubljenih u tvoju slavu."Ideja Izakove smrti i uskrsnuća toliko je jaka da jednom kad je ušla u usmenu predaju nikada nije u potpunosti nestala. Ako ništa drugo, onda je Izakova samrtna borba možda odgovornija za trajan utjecaj te priče. Abrahamova kušnja toliko je neobična da on zbog nje izgleda višestruko udaljenijim, dok je Izakova vjera neposrednija. Abraham je postao nalik na božanstvo, on više nije ljudsko biće. On više nije jedan od nas.Izak, to jesmo mi — naša spremnost da poklonimo povjerenje našim očevima, naša neprekidna bol, naša vječna želja da budemo nagrađeni za našu pravednost. U svakom trenutku u povijesti kad su nevini ljudi patili, pjesnici su navodili Izaka kao svjetionik dostojanstva i nepravde. Engleski pjesnik Wilfred Owen priziva u sjećanje Izakovu smrt u živopisnom prijekoru upućenom očevima koji svoje sinove šalju u smrt u Prvom svjetskom ratu. Anđeo preklinje Abrahama da ne ubije momka, i čak i pokazuje na ovna kojeg valja žrtvovati umjesto njega._Djeca Abrahamova - Izak"Ali starac ne htjede tako, već zakla sina svoga - /I pola sjemena Europe, jedno po jedno."Kipar George Segal uporabio je Abrahama i Izaka na isti način u spomen na ubijene na sveučilištu Kent State (prim. prev. — 4. svibnja 1970. godine, Nacionalna Garda Ohija pucala je i usmrtila četiri te ranila devetoro studenata koji su prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu; nakon tog incidenta, narod se okrenuo protiv Nbconove vlade i Vijetnamskog rata.) Na sličan je način Bob Dylan upotrijebio Abrahama kako bi prosvjedovao protiv rata u Vijetnamu u svojoj pjesmi "Povratak na autoput br. 61." Bog kaže Abrahamu, "Ubij svoga sina za me." Abe (skraćena inačica imena Abraham u Americi) mu kaže, "čovječe, sigurno me zafrkavaš." Bog kaže, "Ne." Abraham kaže, "A gdje bih ga trebao ubiti?" Bog kaže, "Na autoputu br. 61." (Vjeruje se da se broj 61 odnosi na autoput u Dvlanovoj zavičajnoj saveznoj državi Minnesoti.)Ali predodžba Izaka kao metafore za nepotrebnu smrt svoj je konačni izražaj dobila u holokaustu. Jedna od uspavanki iz toga vremena najidišu ovako jadikuje:Ti si, čedo moje, dio Svetoga stada,Krhka grana putujućeg stabla, Dok nas, poput Izaka na akedah, Brod nosi preko mora.Snivaj, čedo moje; rano je jutro.Uskoro će valovi jenjati.U gustoj magli skrivenačuči vječna snaga našega naroda.Kako je napisao Elie Wiesel, "Svi pogromi, svi križarski ratovi, svi progoni, svi pokolji, sve katastrofe, svi masakri

mačem i ubojstva ognjem — svaki put Abraham je vodio svoga sina na žrtvenik, svaki put na novi holokaust."Ali Wiesel također naglašava: mučeništvo, usprkos svojoj trajnosti u vjerskoj povijesti, ne govori o Židovima ili o vezivanju. Govori o preživljavanju. Izak, štogod da mu se dogodilo na brdu Morija, naposljetku živi — kao i njegovi potomci. Židovski opstanak, u stvari, ovisi o njegovom preživljavanju i iz njega crpi svoje nadahnuće. Ovakvo uvjerenje započinje s njegovim naizgled neprikladnim imenom, Yishaq, što znači "On se smije." Kao prvi koji je preživio, Izak poučava one koji su preživjeli u budućoj židovskoj povijesti da je moguće patiti i cijeloga života sumnjati, a opet ne izgubiti umijeće smijanja.Izak, sugerira Wiesel, nikada ne zaboravlja užas koji ga je snašao na brdu Morija. On netremice gleda u lice svoga oca, vidi ispruženu ruku s nožem pod njegovim grlom, i čuje spasonosni Božji zov. I zna daje sjenu njegove vlastite smrti obasjala svjetlost njegove vlastite istrajnosti u patnji. I on zna, iznad svega, da u žaru takve nesreće, postoji samo jedan odgovor. On se smije, zamišlja Wiesel: "Usprkos svemu."Ao je mogućnost da je Izak umro u vezivanju zauvijek promijenila značenje priče, druga ju je zamisao učinila još upitnijom. Što ako Izak nije bio taj sin?Devetoga dana mjeseca Dhu 1-Hijja, gotovo dva milijuna u vjernika u bijelim haljama skuplja se u dolini Mine, kod Meke. Pod suncem koje prži, vjernici se pripremaju za vrhunac svečanosti Hadža,

godišnjeg hodočašća na koje bi svaki od zdravih muslimana koji si to mogu priuštiti morao otići barem jednom u životu. U zoru, hodočasnici uzimaju svaki po šaku kamenčića veličine zrna graška, uspinju se dugim rampama i bacaju kamenčiće na_Djeca Abrahamova - Izaktri divovska kamena stupa. Ti sedamnaest metara visoki stupovi, zapravo stožastog oblika, predstavljaju Nečastivog, koji je tri puta pokušao navesti Abrahama da iskaže neposluh Bogu odbivši da žrtvuje svoga sina. Abraham nije podlegao iskušenju.Sljedećega jutra, hodočasnici se ponovo sakupljaju na ravnici. Imam vodi zajedničku molitvu, zatim uzima ovcu staru barem godinu dana i okreće je na lijevi bok, tako da je okrenuta prema Meki. Izgovara svete riječi Allahu ak-bar, "Bog je velik," a potom životinji oprezno presijeca grkljan — dušnik i vratne žile — jednim jedinim potezom. Krv se slijeva u lokvu. 'Idal-Aclha, ili Žrtvena gozba, predstavlja zaključni obred hodočašća i spomen na Abrahamo-vo žrtvovanje ovna umjesto da ubije svoga sina. Samo u Saudijskoj Arabiji bude zaklano pola milijuna koza, ovaca, ovnova, krava i deva; većina mesa dijeli se siromašnima."Jedi njihovo meso," kaže Kur'an za zaklane životinje, "i nahrani skromnoga prosjaka i poniznoga molitelja." Svrha ovoga čina nije nahraniti Boga već nahraniti ljudske duše. Kako kaže dvadeset i druga sura, "Njihovo meso i krv ne dopire do Boga; naša pobožnost dopire do Njega."Ali koliko god Kur'an potanko opisivao sve pojedinosti klanja i podjele mesa, nevjerojatno je neodređen glede pojedinosti o događaju koji je nadahnuo tu gozbu. Zaustavite bilo kojeg hodočasnika u Mini, površno pretražite internet, razgovarajte s istinskim muslimanom-vjernikom bilo gdje na svijetu i pitajte ga koga je Abraham pošao žrtvovati toga dana, i odgovor će bez razlike biti isti. Kako Kratka enciklopedija islama zaključuje, "U islamu je općenito prihvaćeno daje Jišmael imao biti žrtvovan."Ali Kur'an nije toliko precizan.Priča o gotovo ostvarenom Abrahamovom žrtvovanju poznata je među Arapima kao dhabih, što dolazi od riječi_"rezati, razderati, rasporiti," i odnosi se i na način klanja i žrtvu. Taj je događaj opisan u trideset i sedmoj suri, nakon priče o tome kako je Abraham kao dječak bio bačen u Nimrodov oganj. Abraham preklinje, "Gospode, daj mi kreposna sina." A Bog uslišava, "Prenijeli smo mu vijest o plemenitu sinu." Kad je sin dostigao dob u kojoj je mogao početi raditi, Abraham mu reče," Sine moj, sanjao sam da te žrtvujem. Kaži mi što misliš o tome." Sin odgovara, "Oče, učini kako moraš. Dao Bog da te ne razočaram."Abraham polegne sina potrbuške, licem ka tlu, ali dok to čini začuje se glas Gospodnji, "Abrahame, ispunio si svoju viziju." "Ovo je doista bila gorka kušnja," zaključuje Bog. "Ucijenili smo njegova sina plemenitom žrtvom i nagradili ga slavom budućih naraštaja. 'Mir s Abraha-mom.'"Priča završava s prvim spominjanjem imena toga sina. "Dadosmo mu Izaka, pobožna proroka, i obojicu ih bla-goslovismo."Sličnosti s biblijskom pričom su nevjerojatne: Abraham prima poziv da žrtvuje svoga sina; ide toliko daleko da čak i započinje s obredom; Bog se umiješa i izbavi dječaka. Sličnosti s biblijskim tumačenjima — i židovskim i kršćanskim — su također značajne: dječak je dovoljno star da radi i govori, Abraham se zapravo savjetuje sa svojim sinom, a dječak se pokazuje kao dragovoljna žrtva.Ali pojavljuju se također i važne razlike. Prvo, taj se događaj odvija u snu, zbog čega je nejasno je li se to ikada doista zbilo. Drugo, ne spominje se ni mjesto ni drvo ni vatra ni nož. Konačno, i što je najznakovitije, u snu sin nije imenovan. Izakovo ime pojavljuje se tek nakon svršetka priče.Pomanjkanje pojedinosti u kuranskoj priči samo po sebi i nije iznenađujuće. Kur'an često isključuje činjenice_Djeca Abrahamova - Izakpretpostavljajući da ih slušatelji već znaju i umjesto toga se usredotočuje na duhovnu pouku događaja. A poruka ove priče živopisno nam je prikazana: Abraham je istinski vjernik, koji se podvrgava Božjoj volji, koliko god ona bila ekstremna, i biva nagrađen za svoj trud. Bog želi da svi ljudi žrtvuju svoje svjetovne želje — čak i roditeljsku ljubav — kako bi služili višem cilju.

Kako reče šeik Feisal Abdul Rauf, "Osjećaj koji me obuzimlje dok čitam Kur'an je taj daje najbitnije to da su se i Abraham / njegov sin prepustili krajnjoj žrtvi. Kada Bog od tebe traži da učiniš nešto, koliko si daleko spreman ići? Bi li žrtvovao onoliko koliko su oni žrtvovali?"Pa ipak, unatoč jasnoj nakani priče da ne imenuje dječaka, Kur'an se pojavio u zapaljivoj vjerskoj klimi sedmoga stoljeća, u kojoj su se Židovi, kršćani i muslimani već počinjali hrvati oko vlasništva nad Abrahamovom obitelji. Iz toga je proizašla potreba koju su osjećali islamski tumači, da raspetljaju tu nejasnoću. Odmah je započela rasprava. Većina prvih tumača proučavala je tekst i zaključila daje sin o kojem je riječ jamačno Izak. Navodili su činjenicu da se to žrtvovanje događa relativno rano u Abra-hamovu životu, prije putovanja u Meku s Jišmaelom. Također, svaki put kad Bog obećava Abrahamu sina u Kur'anu, taj sin se naziva Izakom. Stoga, kada je Abraham molio za sina na početku te priče, on je molio za Izaka.Prvi muslimanski tumači dodavali su pojedinosti kako bi Izaka učinili još privlačnijim. Pisac al-Suddi kaže daje Izak zamolio oca da zategne konopac kojim ga je sputao, kako se ne bi migoljio, da brzo potegne nožem i da povuče svoje skute kako ih krv ne bi umrljala i tako rastužila Saru. Abraham cjeliva Izaka, a potom ga prevrće na čelo (zanimljiv muslimanski dodatak, imajući u vidu to da vjernici čelima dotiču tlo). Napokon, Bog se upliće._____Izakovi zagovaratelji prevladavali su u prvim stoljećima postojanja islama, ali vremenom se broj Jišmaelo-vih odvjetnika izjednačio s njima. Njihov je argument bio oslonjen o činjenicu da Bog ne bi zatražio od Abrahama da žrtvuje Izaka zato što je Bog već bio u Kur'anu obećao Abrahamu i Sari da će Izak imati sina. Bog, per defmitio-nem, ne krši svoja obećanja. Također, jedan od izvora napetosti u priči proizlazi iz ideje da se od Abrahama traži da žrtvuje svoga sina u trenutku kada izgleda prestar da ponovno postane ocem. Ova drama bi se mogla primijeniti samo na prvorođenog sina, a to je Jišmael.Kako je to šeik Abdul Rauf izrazio, "Nema dvojbe ni među Židovima, niti kršćanima ni muslimanima da se zapovijed odnosila na njegova jedina sina. I nema sumnje daje Jišmael bio najstariji sin."Zagovornici Jišmaela također naglašavaju još jednu stvar, geopolitičku. Dhabih se zbio u Mini, kažu, nakon Jišmaelova odlaska u pustinju, tijekom jednog od Abra-hamovih posjeta. Židovski i kršćanski tumači, kažu oni, ne žele priznati Abrahamovu očitu naklonost Jišmaelu. Jedan tumač, Tha'labi, iz jedanaestog stoljeća, govori o jednom židovskom mudracu koji je svojem prijatelju muslimanu izjavio kako Židovi također znaju koji je sin stvarno žrtvovan. "Ali oni ne zavide vama," rekao je mudrac, "vjernicima Arapima, što je vaš otac bio onaj kojega je Bog zapovjedio da bude žrtvovan."Ibn Kathir, koji piše kasnije, ide još dalje, optužujući Židove za "nečasno i prijetvorno" uvođenje Izaka u priču, iako Biblija kaže da je Abraham krenuo žrtvovati svoga jedinoga sina, svoga najdražega sina. "Oni su nasilno uveli ovakvo shvaćanje, jer je Izak njihov otac, a Jišmael je otac Arapima." A komentator al-Tabarsi sažeo je predmet prepirke: "Dokaz koji koriste oni koji tvrde da je riječ o_Djeca Abrahamova - IzakIzaku je to da se kršćani i Židovi u tome slažu. Odgovor na to je to da njihovo slaganje nije dokaz i takvo viđenje nije prihvatljivo."Sve do desetoga stoljeća muslimani su raspravljali o identitetu sina gotovo onoliko koliko su se Židovi i kršćani prepirali oko toga je li Izak doista bio ubijen. Kako je drugi komentator, al-Tabari, rekao o suprotstavljenim argumentima: "Daje ijedan od njih potpuno ispravan, ne bismo se bavili nijednim drugim." Ali nijedno od mišljenja nije prevladalo. Učenjak Reuven Firestone međusobno je usporedio više od dvije stotine srednjovjekovnih islamskih osvrta i zaključio da kao žrtvovanog sina njih stotinu i trideset spominje Izaka, a stotinu trideset i tri Jišmaela.Kako bilo da bilo, vremenom je Jišmael ipak prevladao u islamskom svijetu, a zamisao da je Abraham možda ipak sa sobom poveo Izaka izgubila se u rijeci vremena. Firestone je zaključio da ovo ima više veze sa sukobom između vjera nego sa sukobom između Abrahama i Boga. Već u jedanaestom stoljeću islam se više priklonio oslanjanju na vlastite autoritativne izvore, i "kako je

rodoslovna veza s Abrahamom, Jišmaelom i sjevernim Arapima postala čvršćom, legenda o Izaku smatrana je sve sumnjivijom sve dok konačno nije bila potpuno odbačena."Za muslimane, Jišmael je bio najdraži sin, dakle on je bio onaj kojeg je Abraham poveo kao buduću žrtvu. Ono stoje bilo temom rasprave postalo je predmetom doktrine. I baš kako su kršćani vjerovali da njihova inačica priče dokida židovsku, muslimani su vjerovali da njihova inačica gazi i židovsku i kršćansku. Priča koja nominalno govori o pokoravanju Bogu postala je pričom o pobjedi u ime Boga. Kao posljedica toga, pokazalo da istinska žrtva Abrahamova prinošenja nije bio ni njegov sin, pa čak niti ovan.Prava žrtva bila je sloga između njegovih potomaka.Spremajući se napustiti B. Cohena & sinove, upitao sam Binvomina Cohena koliko djece ima. "Desetoro," odgovori on. A unuka? "Više od pedeset." A praunuka? Počeo je brojati. "Devet, deset, ne sjećam se.""Pa, biste li žrtvovali jednoga od svojih sinova?" upitao sam ga.Na moje veliko iznenađenje, nije oklijevao s odgovorom. "Svatko od nas ima svoj vlastiti akedah," reče on. "Mnogo toga činimo za Boga. On mi još nije izdao zapovijed. Ali kad bi mi izdao takvu zapovijed, ja bih je ispunio."Binyominu Cohenu, kao i mnogim ljudima danas, zamisao najveće žrtve za Boga nije strana već neposredna. To je izraz njihove nesebičnosti, njihove božanstve-nosti, njihove voljnosti da ne budu sputani svijetom koji ih okružuje. A to je bilo, počeo sam uviđati, jedno od uznemirujućih nasljeđa Abrahamova života. Doista, možda je to bilo upravo ono što me prvenstveno i potaknulo da krenem na ovo putovanje.Abraham, polako sam spoznavao, nije samo blag čovjek mira. Onoliko koliko predstavlja uzor umjerenosti, toliko je i uzor fanatizma. U samom svojem ponašanju — u svojoj odlučnosti da se odvoji od svoga oca, u svojoj spremnosti da terorizira oba svoja sina — on je gajio intimnu vezu između vjere i nasilja. A onda, uzdignuvši takvo ponašanje na razinu mjerila pobožnosti, u svojim je potomcima uskomešao sličnu žudnju za provalom nasilja, za viđenjem boli kao odvojka vjerovanja, za korištenjem okrutnosti kako bi se promicala njihova vizija svijeta u čijem je središtu božanstvo.Unatoč svim razlikama koje postoje u židovskom, kršćanskom i muslimanskom tumačenju žrtvovanja, po mom mišljenju daleko je najvažnija spoznaja da su sve tri reli-_Djeca Abrahamova - Izakgije odlučile smjestiti pripovijest o jednom ocu koji se priprema ubiti svoga sina u samo središte svoga samora-zumjevanja. Ova je činjenica toliko temeljna da ju je lako previdjeti. Ali ne bi trebalo biti tako. Sve tri jednobožačke vjere prisiljavaju svoje sljedbenike da se suoče s najneza-mislivijom od ljudskih boli: s gubitkom djeteta. Vezivanje, raspinjanje i dhabih — o kojima se obično misli da predstavljaju razlikovno svojstvo ovih jednobožačkih vjera — zapravo oslikavaju njihovo zajedničko podrijetlo.Glede ove mračne zajedničke crte, sve tri religije dijele legendu koja okružuje žrtvovanje. Odmah nakon stoje dječak spašen, on leži na žrtveniku, grčevito stežući bodež, a emocije izazvane ovim teškim iskušenjem polako jenjaju u njegovu tijelu. Bog mu veli da će mu ispuniti bilo koju molbu. "O, Bože, molim Te da mi ispuniš ovo," kaže dječak. "Kad se bilo tko, bilo kada, sretne s Tobom na vratima Neba — bez obzira na to vjeruje li u Tebe ili ne — molim Te da ga pustiš da uđe u Raj."Suočen s fantomom vlastitog smaknuća, Abrahamov sin uzvraća mu svojim vlastitim Pozivom. On traži od Boga da blagoslovi one koji blagoslivljaju Boga i one koji ga proklinju. Sveobuhvatni blagoslov koji je Bog darovao Abrahamu sada mu se vraća kao još veća molba od Abrahamova sina. Nasilje se, drugim riječima, može u tren oka pretvoriti u vrlinu.Posljednja stvar koju sam upitao Binvomina Cohena prije odlaska bila je koja mu je stvar u njegovoj trgovini najmilija."Volim kupce," reče on."čini mi se da posao ide prilično loše," rekoh."Ide prilično nedobro," reče on. "Nikad ne kažem: loše. Ne možete reći: loše.""Zašto ne možete reći: loše?"v<*! :%«t; :%^! Spremajući se napustiti B. Cohena & sinove, upitao sam Binvomina Cohena

koliko djece ima. "Desetoro," odgovori on. A unuka? "Više od pedeset." A praunuka? Počeo je brojati. "Devet, deset, ne sjećam se.""Pa, biste li žrtvovali jednoga od svojih sinova?" upitao sam ga.Na moje veliko iznenađenje, nije oklijevao s odgovorom. "Svatko od nas ima svoj vlastiti akedah," reče on. "Mnogo toga činimo za Boga. On mi još nije izdao zapovijed. Ali kad bi mi izdao takvu zapovijed, ja bih je ispunio."Binyominu Cohenu, kao i mnogim ljudima danas, zamisao najveće žrtve za Boga nije strana već neposredna. To je izraz njihove nesebičnosti, njihove božanstve-nosti, njihove voljnosti da ne budu sputani svijetom koji ih okružuje. A to je bilo, počeo sam uviđati, jedno od uznemirujućih nasljeđa Abrahamova života. Doista, možda je to bilo upravo ono što me prvenstveno i potaknulo da krenem na ovo putovanje.Abraham, polako sam spoznavao, nije samo blag čovjek mira. Onoliko koliko predstavlja uzor umjerenosti, toliko je i uzor fanatizma. U samom svojem ponašanju — u svojoj odlučnosti da se odvoji od svoga oca, u svojoj spremnosti da terorizira oba svoja sina — on je gajio intimnu vezu između vjere i nasilja. A onda, uzdignuvši takvo ponašanje na razinu mjerila pobožnosti, u svojim je potomcima uskomešao sličnu žudnju za provalom nasilja, za viđenjem boli kao odvojka vjerovanja, za korištenjem okrutnosti kako bi se promicala njihova vizija svijeta u čijem je središtu božanstvo.Unatoč svim razlikama koje postoje u židovskom, kršćanskom i muslimanskom tumačenju žrtvovanja, po mom mišljenju daleko je najvažnija spoznaja da su sve tri reli-_Djeca Abrahamova - Izakgije odlučile smjestiti pripovijest o jednom ocu koji se priprema ubiti svoga sina u samo središte svoga samora-zumjevanja. Ova je činjenica toliko temeljna da ju je lako previdjeti. Ali ne bi trebalo biti tako. Sve tri jednobožačke vjere prisiljavaju svoje sljedbenike da se suoče s najneza-mislivijom od ljudskih boli: s gubitkom djeteta. Vezivanje, raspinjanje i dhabih — o kojima se obično misli da predstavljaju razlikovno svojstvo ovih jednobožačkih vjera — zapravo oslikavaju njihovo zajedničko podrijetlo.Glede ove mračne zajedničke crte, sve tri religije dijele legendu koja okružuje žrtvovanje. Odmah nakon stoje dječak spašen, on leži na žrtveniku, grčevito stežući bodež, a emocije izazvane ovim teškim iskušenjem polako jenjaju u njegovu tijelu. Bog mu veli da će mu ispuniti bilo koju molbu. "O, Bože, molim Te da mi ispuniš ovo," kaže dječak. "Kad se bilo tko, bilo kada, sretne s Tobom na vratima Neba — bez obzira na to vjeruje li u Tebe ili ne — molim Te da ga pustiš da uđe u Raj."Suočen s fantomom vlastitog smaknuća, Abrahamov sin uzvraća mu svojim vlastitim Pozivom. On traži od Boga da blagoslovi one koji blagoslivljaju Boga i one koji ga proklinju. Sveobuhvatni blagoslov koji je Bog darovao Abrahamu sada mu se vraća kao još veća molba od Abrahamova sina. Nasilje se, drugim riječima, može u tren oka pretvoriti u vrlinu.Posljednja stvar koju sam upitao Binvomina Cohena prije odlaska bila je koja mu je stvar u njegovoj trgovini najmilija."Volim kupce," reče on."čini mi se da posao ide prilično loše," rekoh."Ide prilično nedobro," reče on. "Nikad ne kažem: loše. Ne možete reći: loše.""Zašto ne možete reći: loše?"

"Nikada nemojte reći: loše," reče on. "Ako se ujutro probudite i možete otvoriti oči, to je dobro." Ispričao mije priču o tome kako Bog, u trideset i drugom poglavlju Knjige Postanka, ponavlja Jakovu obećanje koje je dao Abrahamu, kako će njegovih potomaka "biti previše i neće ih se moći pobrojati." "A riječ dobro napisana je dvaput," reče Binvomin Cohen. "To znači da ako kažete daje nešto dobro, da će biti još bolje. A ako kažete da je nešto loše, oh, tek ćete vidjeti stoje loše."Pod takvim okolnostima, njegove su mi riječi zvučale neusporedivo lijepo. Usred ratne zone, samo nekoliko minuta nakon što mi je pokazao odlomak u Knjizi Postanka u kojem piše kako će Jišmael vječno u ruci držati mač protiv Izaka, i samo nekoliko sekundi nakon što mi je rekao da bi ubio svoje dijete ako bi to njegov Bog zatražio, osjetio je poriv da mi kaže kako bih trebao uvijek biti zahvalan. "Ako o Abrahamu govorimo dobro," reče on, "možda će dobro postati još bolje."

Ovo je sveto mjesto, pomislio sam, gdje loše može biti dobro, gdje smrt može biti sveta i gdje vas nikakva bol ne može natjerati da se odreknete Boga.Nije ni čudo daje priča o vezivanju toliko važna Židovima, kršćanima i muslimanima, pomislih. Ona predstavlja dio Abrahamova života koji je najbliži nama samima i postavlja pitanje za koje se nadamo da se nikada nećemo morati suočiti s njim: Bih li ubio za Boga?A mnogi Abrahamovi potomci su, naravno, tijekom povijesti na to pitanje davali potvrdan odgovor.NAROD | ABRAHAMOVŽIDOVIUši mi se počinju začepljivati već po izlasku iz grada. Ubrzo nakon toga počinje me mučiti lagana glavobolja. Nekoliko minuta nakon što smo krenuli istočno od Jeruzalema, cesta se počinje strmo spuštati, a čini se kao da prolazi kroz različita klimatska područja: prvo hladnoća i kiša na izlasku iz grada, potom oblaci i zelena trava u planinama, onda sparina i plavo nebo na rubu litice i konačno pakleni terarij na dnu svijeta.Mrtvo more, u antičko doba poznato kao More soli, poslužilo je kao pozadina brojnim ključnim trenucima u židovskoj Bibliji, uključujući i Sodomu i Gomoru, planinu Nebo i Jerihon. Potkraj prvog tisućljeća p.n.e., također je poslužilo kao kulisa za preobražajni trenutak u povijesti Biblije — kao i Abrahamove povijesti.Otprilike tristo i devedeset metara ispod morske razine, na grebenu koji se nadvija nad sjeverozapadnom obalom mora, ostaci male pradavne zajednice leže razasuti na suncu. Labirint prostorija dovoljno velikih da u sebi primi nekoliko stotina ljudi, koji su u njima jeli, učili i prali se, dugim je akvaduktom, kojim se nekad prenosila voda za pročišćavanje, povezan s vapnenačkom stijenom. Brežuljci boje mamutovca na kojima počinje akvaduktAbrahamtoliko su izmrvljeni da su istočkani desecima udubljenja, pećina i špilja.U proljeće 1947. godine, mladi beduin po imenu Mo-hamed Adh-Dhib izgubio je kozu na tom grebenu i tražeći je naletio na ulaz u jednu pećinu. U tamu je ubacio kamenčić i umjesto da začuje meketanje kojemu se bio nadao, začuo je zveket razbijene lončarije. Bio je previše uplašen da uđe, ali se sljedećega dana s prijateljem vratio do pećine. Njih dvojica provukli su se kroz otvor i pronašli desetak glinenih posuda, visokih nekoliko stopa, te ostatke mnogih drugih posuda.Podigli su poklopce na posudama i pronašli tamne, pravokutne blokove premazane crnom smolom. Osjećao se smrad truleži. Ponijevši sa sobom te blokove, uklonili su smolu i lanene povoje i otkrili rukopise na koži, ispisane u paralelnim stupcima i mjestimice smrvljene. Slova nisu bila arapska, tako da su zaključili da je najvrjedniji dio njihova otkrića koža: nove sandale! Kod kuće su odmah izrezali nove vrpce za svoje sandale, a potom odnijeli najveći svitak do postolara u Betlehem, a on je shvatio da u rukama ima nešto mnogo vrjednije od materijala za obuću.Ono stoje u rukama držao bio je rukopis Knjige Izaiji-ne, tisuću godina stariji od bilo kojeg poznatog primjerka. Ubrzo se počela širiti novost: u onim je brežuljcima skriveno zlato!I Bog, također.Svitci s Mrtvoga mora, a kojih je na kraju bilo pronađeno ukupno osam stotina, nakon pretraživanja svih pećina, bijahu pravi prevrat u razumijevanju Biblije i nestalne političke i vjerske klime u kojoj je rođeno Sveto Pismo. Sročila ih je ekstremna židovska sljedba pod nazivom Eseni, koji su izbjegli u brda posljednjih stoljeća_Narod Abrahamov - Židoviprvoga tisućljeća p.n.e. kako bi živjeli u ekstremnoj obrednoj čistoći. Svitci nam razotkrivaju daje riječ o izoliranoj zajednici koja je bila duboko posvećena proučavanju teksta Biblije — i razumijevanju toga kako taj tekst djeluje na njihove svakodnevne živote. To je srž abraham-skih religija — uzimanje starih tekstova i prilagodavanje istih sadašnjem vremenu te preobražavanje istih u bezvremene tekstove, a taj je postupak u ovoj zajednici ži-votnije vidljiv nego igdje drugdje."Ono što nam je Kumran pokazao," reče Hanan Eschel, jedan od vodećih arheologa koji se bavi tim razdobljem, "jest to da su još u trećem stoljeću p.n.e. kružili različiti tekstovi Biblije. Prepisivači su još uvijek uzimali komadiće usmenih predaja i ugrađivali ih u jednu pripovijest." Eschel je blag, uspravan čovjek, duboko religiozan — na glavi nosi kippah — ali ipak žestok zagovaratelj dokaza.

Crnokos, pomalo pognut, živahno gestikulira rukama — podsjetio me na mog učitelja kemije iz osnovne škole svojom sposobnošću da vam, recimo, o akumulatoru govori tako da vam akumulatori i ono što se o njima zna postane, dok govori o njima, najvažnijom stvari na svijetu."Dakle, što se dogodilo u trećem stoljeću da se to promijenilo?" upitao sam ga. Stajali smo među ostacima dvije tisuće godina stare knjižnice. Drugi kat se bio srušio, otkrivši nam duge stolove na kojima su svici prepisivani, čak i tintarnice. Došao sam u Kumran kako bih pokušao shvatiti ovaj trenutak — trenutak u kojem je tekst Biblije konačno postao neosporiv i vjernici su počeli ponovno tumačiti tu priču — jer on predstavlja raskrižje u povijesti jednoboštva. On je omogućio Abrahamu, primjerice, da prijeđe put od nejasnog drevnog lika do besmrtnika, da od jednog Abrahama nastane njih dvjesto i četrdeset."Dogodilo se to da su ljudi konačno osjetili da su to

ispravno shvatili," kaza Eschel. "Biblija je postala nečim duhovnim, što nitko nije smio mijenjati." "A zatim?""Pa, ako su ljudi željeli shvatiti tekst — shvatiti kakve veze on ima s njihovim životima — morali su ga pomladiti. Morali su prepričati priče. Umijeće drukčijeg tumačenja je velika inovacija ovoga razdoblja, ali, koliko nam je poznato, također nam je stvorila gomilu problema."Imajući na umu to da sam krenuo u potragu za onime što sam smatrao da je jedan Abraham u srcu svih triju vjera, začudilo me koliko sam vremena proveo pokušavajući ustanoviti gdje završava Abraham jedne, a gdje počinje Abraham druge religije: je li pravi Abraham počeo s Moj-sijevim rođenjem ili Isusovom smrću? Je li pravi Abraham počeo s Muhamedovom smrću ili padom Carigrada? I što je s usponom buržoazije, te usputne teme s fakulteta? Pokušavati pratiti tolike različite Abrahame bilo je kao da pokušavam pratiti dizala u nekom neboderu: u prometu ih je na desetke u svakom trenutku, neka se dižu, neka spuštaju, svako se zaustavlja samo na nekim katovima, a svaka kabina ima jedan cilj: odvezite me u nebo što je brže moguće.Naposljetku sam zaključio da se, unatoč svojem po-svemašnjem kaosu, povijest Abrahama kao kulturnoga lika tijekom posljednje četiri tisuće godina zapravo vrti oko brojnih kritičnih trenutaka koji su mu pomogli učvrstiti njegovu trajnu važnost. Ključni sat njegova života — pravog ili izmišljenog — uvijek će biti onaj kada je Bog izabrao Abrahama, iščupavši ga iz potpune zabiti i dopustivši mu da preustroji svijet.Druga faza u priči počinje kasnog prvog tisućljeća p.n.e., kada Židovi počinju stvarati religiju od svojih dav-_Narod Abrahamov - Židovinih vremena u pustinji. Što se u ključnom trenutku često previđa, prvi Židovi također su odabrali Abrahama, doz-vavši ga iz etera njihove vlastite prošlosti i promaknuvši ga na položaj praoca. Iako to danas može zvučati neobično, Abraham je mnogima poznat kao Otac Židova, ali mu taj položaj nikada nije bio zajamčen. Bio je to izbor.Isto vrijedi i za faze koje su uslijedile. Prvi kršćani također su odabrali Abrahama. Prvi su muslimani također izabrali Abrahama. Nitko to nije morao učiniti. Povijest je pretrpana duhovnim vizionarima koji u potpunosti odbacuju sustave vjerovanja svojih predaka. Abraham je, na kraju krajeva, i sam jedan od njih. Njegovi nasljednici, za razliku od njega, odabrali su naglasiti svoju prošlost. U svakom prijelaznom trenutku tijekom evolucije religija, svako je sljedeće utjelovljenje jednoboštva odabiralo da se ponovno poveže s tim istim čovjekom.Pitanje zašto su vjere to činile — a potom, što je svaka od religija učinila s Abrahamom nakon što bi ga prisvojila — vladat će Abrahamovom pričom sljedeće dvije tisuće godina. Posljedica toga je to da, ako je prvi korak koji sam morao učiniti da bih razumio Abrahama bio taj da pomno pročitam njegovu priču, sljedeći je korak bio taj da pomno pročitam kako je svaka od religija na svoj način protumačila tu priču.Počeo sam, naravno, s judaizmom. Davno prije nego što su se kršćani i muslimani posvetili tumačenju Abrahama, rani Židovi su prvi krenuli u rekonstrukcijski operativni zahvat nad svojim pretpostavljenim ocem.Glavni razlog zašto su Židovi na mjestima poput Kum-rana bili u stanju izabrati Abrahama kao

svojeg praoca je taj što je većim dijelom izraelićanske povijesti taj patrijarh bio izgubljen za svoje potomke. Iako su ovakve priče

o Abrahamu, Jišmaelu i Izaku danas zadivljujuće, gotovo se sa sigurnošću može reći da su Izraelićanima koji su četrdeset godina lutali pustinjom, a potom osvojili obećanu zemlju (Palestinu) oko 1200. godine p.n.e., bile nepoznate. Do trenutka kada je David preuzeo Jeruzalem oko 1000. godine p.n.e. i postao kraljem ujedinjenog Izraela, Abraham je bio vjerojatno poznat samo nekolicini vođa po usmenoj predaji koja se šaptom prenosila s koljena na koljeno."Mislim li da je povijesni David znao za Abrahama?" upitao se Jon Levenson, profesor poredbene religije na Harvardu i vodeći autoritet o povijesti judaizma. "Ne znam. Ali ne bi me iznenadilo da nije."No David nije trebao Abrahama, jer Bog s njim sklapa svjež savez. "Narod neka bude tvoje nasljeđe," kazuje Bog izraelićanskomu kralju, "a kraj svijeta tvoj posjed." Sve što su Izraelićani imali učiniti jest izgraditi hram u kojem će udomiti Boga i ondje prinositi obredne žrtve, a Bog će se pobrinuti za njihovu dobrobit. Nije bilo obvezno tjedno čitanje Tore, nisu se morali poštivati košer propisi. Judaizam, kao što svi znamo, tada još nije postojao.I to je djelovalo! Davidov sin Salomon izgradio je veličanstven hram u Jeruzalemu i doveo Izraelićane do vrhunca moći u povijesti. Izraelsko kraljevstvo ubrzo je postalo carstvom koje se moglo mjeriti s onima u Egiptu i Mezopotamiji. Ali Mezopotamija je uskoro uzvratila udarac i do šestoga stoljeća p.n.e. izraelićansko je kraljevstvo bilo zbrisano s Plodnoga polumjeseca. Većina je Izraeli-ćanabila istjerana iz svojega zavičaja i otpremljena u izbjegličke tabore u Babilonu. Narodi svijeta nisu bili Izrae-lovo nasljeđe; krajevi svijeta nisu bili u njegovu posjedu. Prijetila je kriza: činilo se daje Bog razvrgnuo svoj savez.I tu se javlja Biblija. Tijekom izbjeglištva, duhovni vođe_Narod Abrahamov - ŽidoviIzraela počeše redefinirati svoj identitet. Izbacili su propali savez s Davidom i počeli tragati za novim temeljnim zakonom. I zato su se okrenuli svojoj usmenoj prošlosti. Jedan od likova na koji su naletjeli bio je Mojsije. Bog mu je bio obećao zemlju, pomogao mu da oslobodi svoj narod i dao mu zakone. Na Sinaju, Mojsije je primio šest stotina i trinaest zakona koji upravljaju svekolikim životom, od štovanja sabata do proslave Pashe. A oni su odjednom postali životno važni ljudima gurnutima u metež.Ali Mojsije nije bio dovoljan. Vođama mlade vjere trebao je ne samo temeljni zakon već i duboko ukorijenjena nacionalna mitologija. Trebao im je netko blizak Bogu, a istovremeno ne toliko vezan za zemlju, netko tko je utjelovljivao plemenitu povijest Izraelićana, ali tko je također simbolizirao njihove kušnje.Trebao im je Abraham.Abraham je bio ključan u ovoj novopronađenoj sponi s prošlošću, jer je stajao na samom izvoru izraelićanskoga naroda. Također, Bog je s Abrahamom sklopio savez koji je prethodio zemlji. Abraham je pomogao ljudima da se suoče s krizom izbjeglištva, jer je i sam nekoć bio prognan.Ali tko je znao išta o Abrahamu? U svakom slučaju, većina Izraelićana to nije znala, jer su rijetki imali priliku usmenim putem čuti svoju povijest. Tako su najvrsniji pisari počeli zapisivati tu priču na opsežan način, stoje u konačnici kao ishod imalo Toru, prvih pet knjiga Biblije. Sredinom petoga stoljeća p.n.e., Ezra, izraelićanski svećenik, vratio se iz izbjeglištva u Jeruzalem sa sobom donoseći ovu novu pisanu povijest. Izraelićani povratnici gotovo su jedno stoljeće živjeli u glavnomu gradu, gdje su ponovno izgradili hram i pokušali ponovno dostići staru slavu. No, njihova su nastojanja bila uzaludna. Drugi je jeruzalemski hram blijedio u usporedbi s prvim, a u gradu

o Abrahamu, Jišmaelu i Izaku danas zadivljujuće, gotovo se sa sigurnošću može reći da su Izraelićanima koji su četrdeset godina lutali pustinjom, a potom osvojili obećanu zemlju (Palestinu) oko 1200. godine p.n.e., bile nepoznate. Do trenutka kada je David preuzeo Jeruzalem oko 1000. godine p.n.e. i postao kraljem ujedinjenog Izraela, Abraham je bio vjerojatno poznat samo nekolicini vođa po usmenoj predaji koja se šaptom prenosila s koljena na koljeno.

"Mislim li da je povijesni David znao za Abrahama?" upitao se Jon Levenson, profesor poredbene religije na Harvardu i vodeći autoritet o povijesti judaizma. "Ne znam. Ali ne bi me iznenadilo da nije."No David nije trebao Abrahama, jer Bog s njim sklapa svjež savez. "Narod neka bude tvoje nasljeđe," kazuje Bog izraelićanskomu kralju, "a kraj svijeta tvoj posjed." Sve što su Izraelićani imali učiniti jest izgraditi hram u kojem će udomiti Boga i ondje prinositi obredne žrtve, a Bog će se pobrinuti za njihovu dobrobit. Nije bilo obvezno tjedno čitanje Tore, nisu se morali poštivati košer propisi. Judaizam, kao što svi znamo, tada još nije postojao.I to je djelovalo! Davidov sin Salomon izgradio je veličanstven hram u Jeruzalemu i doveo Izraelićane do vrhunca moći u povijesti. Izraelsko kraljevstvo ubrzo je postalo carstvom koje se moglo mjeriti s onima u Egiptu i Mezopotamiji. Ali Mezopotamija je uskoro uzvratila udarac i do šestoga stoljeća p.n.e. izraelićansko je kraljevstvo bilo zbrisano s Plodnoga polumjeseca. Većina je Izraelićana bila istjerana iz svojega zavičaja i otpremljena u izbjegličke tabore u Babilonu. Narodi svijeta nisu bili Izrae-lovo nasljeđe; krajevi svijeta nisu bili u njegovu posjedu. Prijetila je kriza: činilo se daje Bog razvrgnuo svoj savez.I tu se javlja Biblija. Tijekom izbjeglištva, duhovni vode_Narod Abrahamov - ŽidoviIzraela počeše redefinirati svoj identitet. Izbacili su propali savez s Davidom i počeli tragati za novim temeljnim zakonom. I zato su se okrenuli svojoj usmenoj prošlosti. Jedan od likova na koji su naletjeli bio je Mojsije. Bog mu je bio obećao zemlju, pomogao mu da oslobodi svoj narod i dao mu zakone. Na Sinaju, Mojsije je primio šest stotina i trinaest zakona koji upravljaju svekolikim životom, od štovanja sabata do proslave Pashe. A oni su odjednom postali životno važni ljudima gurnutima u metež.Ali Mojsije nije bio dovoljan. Vođama mlade vjere trebao je ne samo temeljni zakon već i duboko ukorijenjena nacionalna mitologija. Trebao im je netko blizak Bogu, a istovremeno ne toliko vezan za zemlju, netko tko je utjelovljivao plemenitu povijest Izraelićana, ali tko je također simbolizirao njihove kušnje.Trebao im je Abraham.Abraham je bio ključan u ovoj novopronađenoj sponi s prošlošću, jer je stajao na samom izvoru izraelićanskoga naroda. Također, Bog je s Abrahamom sklopio savez koji je prethodio zemlji. Abraham je pomogao ljudima da se suoče s krizom izbjeglištva, jer je i sam nekoć bio prognan.Ali tko je znao išta o Abrahamu? U svakom slučaju, većina Izraelićana to nije znala, jer su rijetki imali priliku usmenim putem čuti svoju povijest. Tako su najvrsniji pisari počeli zapisivati tu priču na opsežan način, što je u konačnici kao ishod imalo Toru, prvih pet knjiga Biblije. Sredinom petoga stoljeća p.n.e., Ezra, izraelićanski svećenik, vratio se iz izbjeglištva u Jeruzalem sa sobom donoseći ovu novu pisanu povijest. Izraelićani povratnici gotovo su jedno stoljeće živjeli u glavnomu gradu, gdje su ponovno izgradili hram i pokušali ponovno dostići staru slavu. No, njihova su nastojanja bila uzaludna. Drugi je jeruzalemski hram blijedio u usporedbi s prvim, a u gradu

o Abrahamu, Jišmaelu i Izaku danas zadivljujuće, gotovo se sa sigurnošću može reći da su Izraelićanima koji su četrdeset godina lutali pustinjom, a potom osvojili obećanu zemlju (Palestinu) oko 1200. godine p.n.e., bile nepoznate. Do trenutka kada je David preuzeo Jeruzalem oko 1000. godine p.n.e. i postao kraljem ujedinjenog Izraela, Abraham je bio vjerojatno poznat samo nekolicini vođa po usmenoj predaji koja se šaptom prenosila s koljena na koljeno."Mislim li da je povijesni David znao za Abrahama?" upitao se Jon Levenson, profesor poredbene religije na Harvardu i vodeći autoritet o povijesti judaizma. "Ne znam. Ali ne bi me iznenadilo da nije."No David nije trebao Abrahama, jer Bog s njim sklapa svjež savez. "Narod neka bude tvoje nasljeđe," kazuje Bog izraelićanskomu kralju, "a kraj svijeta tvoj posjed." Sve što su Izraelićani imali učiniti jest izgraditi hram u kojem će udomiti Boga i ondje prinositi obredne žrtve, a Bog će se pobrinuti za njihovu dobrobit. Nije bilo obvezno tjedno čitanje Tore, nisu se morali poštivati košer propisi. Judaizam, kao što svi znamo, tada još nije postojao.

I to je djelovalo! Davidov sin Salomon izgradio je veličanstven hram u Jeruzalemu i doveo Izraelićane do vrhunca moći u povijesti. Izraelsko kraljevstvo ubrzo je postalo carstvom koje se moglo mjeriti s onima u Egiptu i Mezopotamiji. Ali Mezopotamija je uskoro uzvratila udarac i do šestoga stoljeća p.n.e. izraelićansko je kraljevstvo bilo zbrisano s Plodnoga polumjeseca. Većina je Izraelićana bila istjerana iz svojega zavičaja i otpremljena u izbjegličke tabore u Babilonu. Narodi svijeta nisu bili Izrae-lovo nasljeđe; krajevi svijeta nisu bili u njegovu posjedu. Prijetila je kriza: činilo se da je Bog razvrgnuo svoj savez.I tu se javlja Biblija. Tijekom izbjeglištva, duhovni vođe_Narod Abrahamov - ŽidoviIzraela počeše redefinirati svoj identitet. Izbacili su propali savez s Davidom i počeli tragati za novim temeljnim zakonom. I zato su se okrenuli svojoj usmenoj prošlosti. Jedan od likova na koji su naletjeli bio je Mojsije. Bog mu je bio obećao zemlju, pomogao mu da oslobodi svoj narod i dao mu zakone. Na Sinaju, Mojsije je primio šest stotina i trinaest zakona koji upravljaju svekolikim životom, od štovanja sabata do proslave Pashe. A oni su odjednom postali životno važni ljudima gurnutima u metež.Ali Mojsije nije bio dovoljan. Vođama mlade vjere trebao je ne samo temeljni zakon već i duboko ukorijenjena nacionalna mitologija. Trebao im je netko blizak Bogu, a istovremeno ne toliko vezan za zemlju, netko tko je utjelovljivao plemenitu povijest Izraelićana, ali tko je također simbolizirao njihove kušnje.Trebao im je Abraham.Abraham je bio ključan u ovoj novopronađenoj sponi s prošlošću, jer je stajao na samom izvoru izraelićanskoga naroda. Također, Bog je s Abrahamom sklopio savez koji je prethodio zemlji. Abraham je pomogao ljudima da se suoče s krizom izbjeglištva, jer je i sam nekoć bio prognan.Ali tko je znao išta o Abrahamu? U svakom slučaju, većina Izraelićana to nije znala, jer su rijetki imali priliku usmenim putem čuti svoju povijest. Tako su najvrsniji pisari počeli zapisivati tu priču na opsežan način, stoje u konačnici kao ishod imalo Toru, prvih pet knjiga Biblije. Sredinom petoga stoljeća p.n.e., Ezra, izraelićanski svećenik, vratio se iz izbjeglištva u Jeruzalem sa sobom donoseći ovu novu pisanu povijest. Izraelićani povratnici gotovo su jedno stoljeće živjeli u glavnomu gradu, gdje su ponovno izgradili hram i pokušali ponovno dostići staru slavu. No, njihova su nastojanja bila uzaludna. Drugi je jeruzalemski hram blijedio u usporedbi s prvim, a u gradu

o Abrahamu, Jišmaelu i Izaku danas zadivljujuće, gotovo se sa sigurnošću može reći da su Izraelićanima koji su četrdeset godina lutali pustinjom, a potom osvojili obećanu zemlju (Palestinu) oko 1200. godine p.n.e., bile nepoznate. Do trenutka kada je David preuzeo Jeruzalem oko 1000. godine p.n.e. i postao kraljem ujedinjenog Izraela, Abraham je bio vjerojatno poznat samo nekolicini vođa po usmenoj predaji koja se šaptom prenosila s koljena na koljeno."Mislim li da je povijesni David znao za Abrahama?" upitao se Jon Levenson, profesor poredbene religije na Harvardu i vodeći autoritet o povijesti judaizma. "Ne znam. Ali ne bi me iznenadilo da nije."No David nije trebao Abrahama, jer Bog s njim sklapa svjež savez. "Narod neka bude tvoje nasljeđe," kazuje Bog izraelićanskomu kralju, "a kraj svijeta tvoj posjed." Sve što su Izraelićani imali učiniti jest izgraditi hram u kojem će udomiti Boga i ondje prinositi obredne žrtve, a Bog će se pobrinuti za njihovu dobrobit. Nije bilo obvezno tjedno čitanje Tore, nisu se morali poštivati košer propisi. Judaizam, kao što svi znamo, tada još nije postojao.I to je djelovalo! Davidov sin Salomon izgradio je veličanstven hram u Jeruzalemu i doveo Izraelićane do vrhunca moći u povijesti. Izraelsko kraljevstvo ubrzo je postalo carstvom koje se moglo mjeriti s onima u Egiptu i Mezopotamiji. Ali Mezopotamija je uskoro uzvratila udarac i do šestoga stoljeća p.n.e. izraelićansko je kraljevstvo bilo zbrisano s Plodnoga polumjeseca. Većina je Izraelićana bila istjerana iz svojega zavičaja i otpremljena u izbjegličke tabore u Babilonu. Narodi svijeta nisu bili Izrae-lovo nasljeđe; krajevi svijeta nisu bili u njegovu posjedu. Prijetila je kriza: činilo se daje Bog razvrgnuo svoj savez.I tu se javlja Biblija. Tijekom izbjeglištva, duhovni vode

_Narod Abrahamov - ŽidoviIzraela počeše redefinirati svoj identitet. Izbacili su propali savez s Davidom i počeli tragati za novim temeljnim zakonom. I zato su se okrenuli svojoj usmenoj prošlosti. Jedan od likova na koji su naletjeli bio je Mojsije. Bog mu je bio obećao zemlju, pomogao mu da oslobodi svoj narod i dao mu zakone. Na Sinaju, Mojsije je primio šest stotina i trinaest zakona koji upravljaju svekolikim životom, od štovanja sabata do proslave Pashe. A oni su odjednom postali životno važni ljudima gurnutima u metež.Ali Mojsije nije bio dovoljan. Vođama mlade vjere trebao je ne samo temeljni zakon već i duboko ukorijenjena nacionalna mitologija. Trebao im je netko blizak Bogu, a istovremeno ne toliko vezan za zemlju, netko tko je utjelovljivao plemenitu povijest Izraelićana, ali tko je također simbolizirao njihove kušnje.Trebao im je Abraham.Abraham je bio ključan u ovoj novopronađenoj sponi s prošlošću, jer je stajao na samom izvoru izraelićanskoga naroda. Također, Bog je s Abrahamom sklopio savez koji je prethodio zemlji. Abraham je pomogao ljudima da se suoče s krizom izbjeglištva, jer je i sam nekoć bio prognan.Ali tko je znao išta o Abrahamu? U svakom slučaju, većina Izraelićana to nije znala, jer su rijetki imali priliku usmenim putem čuti svoju povijest. Tako su najvrsniji pisari počeli zapisivati tu priču na opsežan način, stoje u konačnici kao ishod imalo Toru, prvih pet knjiga Biblije. Sredinom petoga stoljeća p.n.e., Ezra, izraelićanski svećenik, vratio se iz izbjeglištva u Jeruzalem sa sobom donoseći ovu novu pisanu povijest. Izraelićani povratnici gotovo su jedno stoljeće živjeli u glavnomu gradu, gdje su ponovno izgradili hram i pokušali ponovno dostići staru slavu. No, njihova su nastojanja bila uzaludna. Drugi je jeruzalemski hram blijedio u usporedbi s prvim, a u gradu_je živjelo malobrojnih dvadesetak tisuća, u usporedbi se nekadašnjih četvrt milijuna stanovnika.Ezra je bio silno ražalošćen kad je ustanovio da "žutokljuna" zajednica nije onoliko pobožna koliko stanovništvo Babilona. Za proslave Nove godine, on je na glas pred okupljenim mnoštvom čitao dijelove Tore. Prva reakcija bilo je ogorčenje — Kako to da nam to nitko nije rekao? — nakon čega je uslijedio javni skup i iskazana odlučnost da se prouči taj tekst. Mnogi ovo smatraju početkom judaizma: Božja je volja sada bila utjelovljena u jednom tekstu. Rođenje biblijski narod.Tijekom sljedećih nekoliko stotina godina, Izraelićani su se bacili na ozakonjivanje svoje Biblije, prikupljanje i zapisivanje svih usmenih predaja i prenošenje istih stanovništvu. Tomu je pomoglo i otkriće pergamenta — jeftinih, obrađenih životinjskih koža umjesto papirusa — u trećem stoljeću p.n.e. "Razlika," kaže Hanan Eschel, "je bila u tome što je to bio jednostavan materijal koji se mogao pronaći bilo gdje, a ne rijetka biljka koja je rasla jedino u Egiptu." Utjecaj pergamenta na Bibliju — kao i na opću povijest ljudske misli — bio je jednako silan kao i otkriće tiskarskoga stroja gotovo osamnaest stoljeća kasnije.Ali jednom kada je tekst postigao svoj konačni oblik — ono što učenjaci nazivaju utvrđenim oblikom — započeo je pravi rad. Iznenada su Izraelićani imali Sveto Pismo koje je opisivalo živote njihovih predaka koji su živjeli nekoliko tisuća godina prije njih, ali kakve je to veze imalo s njima? Još uvijek im je trebalo nešto što će taj tekst učiniti relevantnim za njihove živote. Trebali su popločati put do svoje prošlosti. A da bi to učinili trebao im je midraš.Midraš, od biblijskoga korijena koji znači "tragati, propitivati ili tumačiti," su izmislili Židovi koji su nastavali_Narod Abrahamov - Židovimjesta poput Kumrana, a potom su ga usvojili i kršćani i muslimani. "Kumran je prozor kroz koji možemo promatrati taj postupak," kaže Eschel. "Ljudi koji su živjeli ovdje počeli su čitati Knjigu Postanka, primjerice, i osjećali su se ovako nekako, 'Pa, teško je prihvatiti da je Abraham rekao Sari da govori mu je sestra.' Očito je da osjećaju nelagodu zbog pouke koju šalje ovaj tekst, tako da ga oni mijenjaju. Oni ponovno pišu tu priču."U judaizmu, midraš preuzima dva oblika. Prvi, halaha, bavi se tumačenjem teksta kojim se propisuju vjerski propisi i obredi, kao, primjerice, u koje se doba pale svijeće na sabat ili kako se spravlja maces (beskvasni kruh — prim. prev.). "Bez usmenoga zakona, biblijski je zakon poput

kostura," kaže Jon Levenson, tihi Zapadnovirdžini-jac čiji su napisi o Abrahamu među najoštroumnijima koje sam čitao. "Nemamo pojma kako obaviti vjenčanje. Nemamo pojma kako obaviti sahranu." Usmeni zakon smatra se jednako obvezujućim kao i pisani, a rabini su smatrali da je Mojsiju izgovoren u pero na planini Sinaj kad i Tora. U Kumranu, pripadnici sljedbe provode dvije trećine svake noći proučavajući zakon.U drugom se obliku midraša, hagadi, tumače pripovjedni dijelovi Biblije kako bi se izvukle životne pouke. Baš kao stoje, primjerice, Abraham iskazao dobrodošlicu Božjim glasnicima na njihovom putu u Sodomu i Gomo-ru, tako bi svi Židovi trebali dočekivati posjetitelje u svojim domovima. "Vrlo je teško znati kako živjeti abraham-ski život," kaže Levenson. "Što biste vi učinili? Ustali i krenuli pješice u Kanaan? Svezali svoga sina za žrtvenik? Tako su oni počeli uzimati likove koji djeluju na razini legenda i pretvorili ga u model kako običan Ivan Ivanić može živjeti svoj život."Ukratko, rani su tumači počeli stvarati niz novih i

je živjelo malobrojnih dvadesetak tisuća, u usporedbi se nekadašnjih četvrt milijuna stanovnika.Ezra je bio silno ražalošćen kad je ustanovio da "žutokljuna" zajednica nije onoliko pobožna koliko stanovništvo Babilona. Za proslave Nove godine, on je na glas pred okupljenim mnoštvom čitao dijelove Tore. Prva reakcija bilo je ogorčenje — Kako to da nam to nitko nije rekao? — nakon čega je uslijedio javni skup i iskazana odlučnost da se prouči taj tekst. Mnogi ovo smatraju početkom judaizma: Božja je volja sada bila utjelovljena u jednom tekstu. Rođenje biblijski narod.Tijekom sljedećih nekoliko stotina godina, Izraelićani su se bacili na ozakonjivanje svoje Biblije, prikupljanje i zapisivanje svih usmenih predaja i prenošenje istih stanovništvu. Tomu je pomoglo i otkriće pergamenta — jeftinih, obrađenih životinjskih koža umjesto papirusa — u trećem stoljeću p.n.e. "Razlika," kaže Hanan Eschel, "je bila u tome što je to bio jednostavan materijal koji se mogao pronaći bilo gdje, a ne rijetka biljka koja je rasla jedino u Egiptu." Utjecaj pergamenta na Bibliju — kao i na opću povijest ljudske misli — bio je jednako silan kao i otkriće tiskarskoga stroja gotovo osamnaest stoljeća kasnije.Ali jednom kada je tekst postigao svoj konačni oblik — ono što učenjaci nazivaju utvrđenim oblikom — započeo je pravi rad. Iznenada su Izraelićani imali Sveto Pismo koje je opisivalo živote njihovih predaka koji su živjeli nekoliko tisuća godina prije njih, ali kakve je to veze imalo s njima? Još uvijek im je trebalo nešto što će taj tekst učiniti relevantnim za njihove živote. Trebali su popločati put do svoje prošlosti. A da bi to učinili trebao im je midraš.Midraš, od biblijskoga korijena koji znači "tragati, propitivati ili tumačiti," su izmislili Židovi koji su nastavali_Narod Abrahamov - Židovimjesta poput Kumrana, a potom su ga usvojili i kršćani i muslimani. "Kumran je prozor kroz koji možemo promatrati taj postupak," kaže Eschel. "Ljudi koji su živjeli ovdje počeli su čitati Knjigu Postanka, primjerice, i osjećali su se ovako nekako, 'Pa, teško je prihvatiti da je Abraham rekao Sari da govori mu je sestra.' Očito je da osjećaju nelagodu zbog pouke koju šalje ovaj tekst, tako da ga oni mijenjaju. Oni ponovno pišu tu priču."U judaizmu, midraš preuzima dva oblika. Prvi, halaha, bavi se tumačenjem teksta kojim se propisuju vjerski propisi i obredi, kao, primjerice, u koje se doba pale svijeće na sabat ili kako se spravlja maces (beskvasni kruh — prim. prev.). "Bez usmenoga zakona, biblijski je zakon poput kostura," kaže Jon Levenson, tihi Zapadnovirdžini-jac čiji su napisi o Abrahamu među najoštroumnijima koje sam čitao. "Nemamo pojma kako obaviti vjenčanje. Nemamo pojma kako obaviti sahranu." Usmeni zakon smatra se jednako obvezujućim kao i pisani, a rabini su smatrali da je Mojsiju izgovoren u pero na planini Sinaj kad i Tora. U Kumranu, pripadnici sljedbe provode dvije trećine svake noći proučavajući zakon.U drugom se obliku midraša, hagadi, tumače pripovjedni dijelovi Biblije kako bi se izvukle životne pouke. Baš kao što je, primjerice, Abraham iskazao dobrodošlicu Božjim glasnicima na njihovom putu u Sodomu i Gomo-ru, tako bi svi Židovi trebali dočekivati posjetitelje u svojim domovima. "Vrlo je teško znati kako živjeti abraham-ski život," kaže Levenson. "Što biste vi učinili? Ustali i krenuli pješice u Kanaan? Svezali svoga sina za žrtvenik? Tako su oni počeli uzimati likove koji

djeluju na razini legenda i pretvorili ga u model kako običan Ivan Ivanić može živjeti svoj život."Ukratko, rani su tumači počeli stvarati niz novih i

poboljšanih Abrahama. Ti noviji modeli Abrahama, preinačeni i osuvremenjeni, svježe obojeni i s novim gumama na kotačima, imali su vrlinu da su bili neposredni. Bili su relevantni. Ali također su se i na znakovite načine razlikovali od prethodnoga Abrahama, onog o kojem se govori u Knjizi Postanka. Za rabine, te su nepodudarnosti predstavljale izazov.Litice iznad Kumrana teško da se mogu nazvati upečatljivima. Vapnenac je mek i lako se mrvi. Sama litica je okomita, i iznenada se raskolila kada je stvorena i Sirijsko—afrička pukotina u potresu prije 200 milijuna godina. Jedino raslinje su tu i tamo raštrkani grmovi kadulje. Godišnja količina oborina na Mrtvome moru je pedeset milimetara, dok u Jeruzalemu, samo dvadesetak kilometara zapadnije, padne dvjesto dvadeset milimetara.Nakon kratke šetnje, Hanan Eschel me odveo u špilju četiri, gdje je pronađeno tisuću i petsto fragmenata od više od petsto svitaka. Bacio sam kamen u uzak otvor i umjesto zveckavog zvuka, jato golubova i Tristramovih čvoraka zalepršao je u zrak. Špilja je bila mračna i skučena, na tri metra dubine mnogo manja nego što sam očekivao; rekao bih da dvojici osmogodišnjaka u njoj ne bi bilo dosadno samo nekoliko sati."Pa zašto su onda donijeli rukopise ovamo?" upitah."Znali su da bi Rimljani sve uništili, a željeli su ih spasiti.""Pretpostavljam da im je to upalilo!" "Upalilo im je!"Napetost koja je nagnala Esene da, prvo i prvo, odu u pustinju — a potom da sakriju svoje svitke u pećinama — isti je onaj pritisak koji nastavlja proganjati mnoge Židove danas: Kako bih se trebao odnositi prema vanjskom svi-_Narod Abrahamov - Židovijetu, osobito kad je taj svijet neprijateljski raspoložen prema mojoj religiji. Kao čestit 'naestogodišnjak koji je obavio svoju bar micvu i odrastao na američkom Jugu, sudjelovao sam u nebrojenim razgovorima o tome jesam li ja američki Židov ili židovski Amerikanac. Poput mnogih, neprestano sam razmišljao o tom pitanju: koji identitet da stavim na prvo mjesto? Da se pridružim prevladavajućoj kulturi i da naglasim svoje sličnosti? Ili da se odvojim od vladajuće kulture i naglašavam svoje posebnosti?Ova nerazrješiva napetost, kasnije sam shvatio, postoji još od rođenja judaizma. Rođen u izbjeglištvu, okružen neprijateljski nastrojenim narodima, judaizam je oduvijek imao napete odnose s drugima. Židovski odgovor na ovu borbu definirao je njihov identitet kroz povijest. Također je definirao i njihov nazor o njihovom ocu-uteme-ljitelju.Aleksandar Veliki osvojio je Palestinu 333. godine p.n.e. i uveo razdoblje kolonizacije koje će Židove odvesti u podređen položaj sve do kraja antike — prvo pod Grcima, a naposljetku pod Rimljanima. Kako će to činiti stoljećima, neki su se Židovi željeli asimilirati sa svojim zavojevačima; drugi se nisu željeli miješati s njima. Oba tabora okrenula su se Abrahamu kao svome uzoru.Za elitističke Židove, koji su žudjeli za tim da se uklope u grčki ili rimski život, Abraham je postao simbolom toga da su Židovi duboko u sebi jednostavno isti poput drugih. Jozefus, primjerice, zanemaruje obrezivanje (prežidovski!) i naglašava da je nežidov poput Abrahama u središtu povijesti. Filon je podcrtao Abrahamovu ulogu opskrbljivača cijeloga Sredozemlja znanošću. Ovo je bio Abraham kao Otac Sviju.Pa ipak, daleko dramatičniji trend tih vremena odveo

je Abrahama u suprotnom pravcu. Za Židove pod opsadom, Abraham je postao ekskluzivni otac kojega je izabrao Bog da im sam prenese njegove blagoslove. U Abrahama su gledali očekujući njegovo objašnjenje njihove prisege. Kako Abraham kaže u dvadeset i trećem poglavlju Knjige Postanka daje on "stranac i doseljenik," tako da su njegovi potomci bili strancima i doseljenicima pod carskom vlašću. Ako su oni bili prisiljeni živjeti s 'bunker-skim' stanjem duha, Židovi su željeli Abrahama u svojem bunkeru. Zaboravite na njegovu ulogu da bude blagoslovom svim narodima;

mi ga trebamo da blagoslovi nas.Uspon kršćanstva i rimsko pljačkanje Drugoga jeruzalemskoga hrama 70. godine n.e. samo je ubrzalo proces u kojem su Židovi postali još izoliranijima — i još posesivniji prema svojim biblijskim praocima. Kad nije bilo zemlje ni središnjega hrama, židovstvo se izražavalo posjetom sinagogi, poštivanjem zakona, čitanjem Tore i proučavanjem midraša. U ovom okolišu, s početkom tijekom stoljeća koja su uslijedila nakon Krista i nastavila se sljedećih tisuću godina, Abraham je postao važnim instrumentom napuhavanja splasnutog morala opkoljenih Židova i pomagao im je podnositi pritisak da se preobrate. Postao je političkim likom koji se bori za očuvanje Izraela. Ali budući da Izrael nije postojao tijekom Abrahamova života, rabini su morali obaviti još neke prilagodbe. Prvi trik koji su napravili bio je taj da su ga izvadili iz omeđenih granica povijesti i učinili ga bezvremenskim likom, nekom vrstom židovskoga anđela-čuvara.Iznenada, rabini su pisali u svojim osvrtima, Abraham je postao razlogom zašto je Bog stvorio svijet. "Ali za te nisam stvorio sunčevu kuglu," kaže Bog u jednom midrašu. "Ali za te nisam stvorio i mjesec." On je bio zaštitnik zagrobnoga života. "U zagrobnom životu, Abraham_Narod Abrahamov - Židoviće sjediti na ulazu u Podzemni svijet, i priječit će ulazak svakom neobrezanom Izraelićaninu." On čak sjedi i pokraj Boga u vječnosti. Bog će posjesti svoga mesiju desno od sebe, a Abrahama lijevo. "Zašto sam ja lijevo?" pita Abraham. "Zato jer sam ja tebi zdesna," kaže Bog. Binyo-min Cohen bio bi silno uzbuđen, Abraham je postao toliko uzvišen da Bog sada sjedi Abrahamu zdesna!Ali rabini nisu od Abrahama stvorili samo polubo-žanstvo; također su ga učinili i idealnim čovjekom: on je postao prvim Židovom. Ovo je zapravo mnogo teže nego učiniti Abrahama Božjom lijevom rukom. Budući da je uzoran Židov onaj koji poštuje Mojsijev zakon, Abraham sada mora poštivati Mojsijev zakon. A to je moglo biti problematično, jer se Mojsije pojavljuje nekih sedamsto godina nakon Abrahama. Ali rabini su pronašli nešto izuzetno zanimljivo za što su se mogli uhvatiti. U dvadeset i šestom poglavlju Knjige Postanka, Bog kaže da je Abraham poslušao "moje zapovijedi, moje zakone i moja učenja."Bingo! Rabini su ovaj redak protumačili tako da znači daje Abraham poznavao i poštivao zakone prije svih drugih. U stvari, on je izmislio zakone. U rabinskom oslikavanju njegova portreta koji se pojavio u tome razdoblju, Abraham govori hebrejski. Sjedi u učenoj akademiji i proučava midraš. On se moli, ubire porez, poštuje zakone o čistoći, putuje na mjesto gdje je izgrađen hram, čak i poučava molitvu nakon objeda. On je prvi koji je uveo jutarnju molitvu i prvi koji je propisao uporabu molitvenih šalova.Abraham, stari putnik iz Mezopotamije, plemeniti ratnik koji se bori sa Sarom i Hagarom oko svoga nasljednika, koji izražava svoju religioznost gradnjom žrtvenika i time što gotovo žrtvuje svoga sina, sada postaje sinagoški rabin, koji se drži košera, nosi kippah, čita Toru i, bezAbrahamsumnje, drži propovijedi od kojih njegovi vjernici jamačno zaspu.Gotovo svaka strana židovskoga života sada svoje podrijetlo nalazi u Abrahamu. Rabini su čak pronašli i način kako da mu pripišu izmišljanje Pashe, blagdana koji, površno gledano, proslavlja oslobođenje Abrahamovih potomaka iz sužanjstva. Više ne. Kad ga Božji glasnici posjećuju na putu ka Sodomi i Gomori, a Abraham im hita u susret, on krvari, jer je obrezan tek tri dana prije toga. Za nagradu, Bog dopušta njegovim potomcima da u znak sjećanja na njegovu krepost krvlju mažu okvire vrata tijekom Pashe.Do Srednjeg vijeka, Abraham je postao toliko silan da je gotovo postao svecem. On procjenjuje svaku kravu koja je prodana, pazi da košer vino bude jeftinije i spašava brodove na moru pred olujama. Dragi kamen obješen njemu oko vrata donosi ozdravljenje svakome tko ga pogleda; nakon njegove smrti, taj je kamen obješen o sunce. U stvari, Abraham možda uopće nije umro; crvi nisu pojeli njegovo tijelo kad je sahranjen.Ako vam ove osobine zvuče poznato, u pravu ste. Abraham je postao spasiteljem, nebeskim likom koji utjelovljuje božanstvo na zemlji, zastupa ljude u zagrobnom životu i, u svojim djelima za života, obuhvaća sveto pismo Božjega nauma. Židovsko shvaćanje Abrahama postalo je nevjerojatno slično kršćanskom shvaćanju Isusa, pri čemu je Krist logos, riječ i zakon. I doista, ova

dva shvaćanja razvila su se tijekom istoga razdoblja i nedvojbeno su utjecala jedno na drugo.Za Židove pod naletom kršćana (a sada i muslimana), Abraham je postao otkupiteljem, svojevrsnim povijesnim mesijom prije dolaska pravoga mesije. U svakom slučaju, nisu svi rabini smatrali Abrahama ekskluzivnim zaštitni-_Narod Abrahamov - Židovikom Židova. Brojni midraši tvrdili su daje on, budući da je obrezan u dobi od devedeset i devet godina, u biti preobraćenik te nastavlja primati nežidove u kraljevstvo Božje.Ali vladajuća nit judaizma do Srednjega vijeka smatrala je da Abraham više ne predstavlja lik koji izražava Božji sveopći blagoslov čovječanstvu. Sada je on bio lik koji je svoj blagoslov namijenio isključivo potomcima Izakovim. Abraham je postao isključivim vlasništvom Židova. U međuvremenu, potomci Jišmaelovi bili su gurnuti u stranu. Tekst je bio nadmašen; sada su vladali komentari.Kao čitateu, kao građanin — i posebno kao Židov — bio sam zgranut čitajući o ovom kolektivnom, samovoljnom prisvajanju Abrahama. Što se dogodilo s onim dobrim stričekom Abrahamom o kojem sam učio na satovima bar micve? Što se dogodilo sa sveopćim, zdravorazumskim Abrahamom koji je blagoslivljao i Jišmaela i Izaka i kojeg je Bog nazvao blagoslovom za "sve obitelji svijeta"? Što je još važnije, što da radim s ovim novim Super Abrahamom, sada kad sam spoznao nešto o njemu?Kako bih dobio odgovor na svoje pitanje, otišao sam u posjet rabinu Davidu Rosenu, bivšem glavnom rabinu u Irskoj, jednom od najuglednijih građana i ravnatelju odjela za meduvjerske odnose Američkog židovskog odbora. Rabin Rosen je gradski čovjek s uredno podšišanom tamnom bradom i milozvučnim govornim stilom koji je bio spoj profesora s Cambridgea, UN-ovog mirovnog posrednika i Glasa Božjega. Da je kojim slučajem živio u Abra-hamovo vrijeme, jamačno bi ga bili poslali da pomiri Saru i Hagaru.U religijskom smislu, judaizam smatra ovaj postupak preustroja Biblije zdravim, primjećuje on. "Ono što rabini pokušavaju učiniti je to da osnaže drevnost moralnogAbrahamzakona koji su naslijedili. Oni vide opasnost u tome da se pojavi netko u židovskoj zajednici i kaže, 'Slušajte, Abraham se nije pridržavao košera i Bog kaže daje to okej. Možda i nije grijeh ako se ne pridržavam toga.'"Oni upotrebljavaju taj tekst kao obrazovno sredstvo, nastavlja rabin Rosen, trudeći se reći kako je Abraham imao božansko nadahnuće i činio takve stvari i prije nego što ih je Bog izrekao Mojsiju. "Naravno, povijesno gledano, to je prilično smiješno. Ali ja na to ne gledam kao znanstvenik. Gledam što su učinili i vidim da nam žele prenijeti važnu moralnu poruku."Ali koliko god ovakav pristup bio zdrav, on zida temelje mnogih problema s kojima će se te religije susresti u budućnosti. "Postoje opasnosti u ovom postupku," slaže se rabin Rosen. "Sami mudraci u Talmudu kažu daje dan kada je usmeni zakon stavljen na papir poput dana kada je načinjeno zlatno tele. Oni su sudjelovali u tom postupku, pa ipak kažu kako je to strašna stvar. Zašto? Oni kažu da onog trenutka kad zapišeš usmeni zakon također činiš nešto pomalo bestidno. Uzimaš nešto što je dinamično — Toru — i stavljaš ga u kalup. Uzimaš taj tekst i koristiš ga kao izgovor za svoje vlastite zamisli."Još veći je problem u tome što su rabini vješto oslab-jeli vrijednost teksta dajući svojim vlastitim osvrtima jednaku težinu. Ova je okolnost stvorila ono što rabin Rosen zove "bezvlađem", jer su rabini ozakonili zamisao reinterpretacije. Kada su židovski komentatori otvorili vrata razdvajanju Abrahama od njegova okruženja i preobliko-vali ga prema svojim vlastitim likovima, kršćanski komentatori su pohrlili istim putem poput oluje, a za njima su u stopu nadirali muslimanski komentatori. Ako Abraham može postati prvim Židovom, onda jednako lako može postati i prvim kršćaninom i prvim muslimanom._Narod Abrahamov - ŽidoviUskoro će se religije zaratiti oko svojeg pretpostavljenog zajedničkog nasljeđa.I odjednom se pažljivo uravnotežena poruka priče o Abrahamu — da Bog pazi na svu svoju djecu — predaja koja je postojala stotinama godina prije nego što su religije same po sebi nastale, našla

ugroženom od strane nasljednika te predaje. Abraham je bio vrijedan plijen. Nadzireš li njega, možeš nadzirati pristup Bogu. Posljedica toga je bilo to daje on postao neodoljivom pozivnicom za krađu identiteta: Ukradi me, tvoj sam! Židovi za ovaj postupak ne mogu kriviti nikoga drugoga do li same sebe. Oni su ga potaknuli, i oni će, u konačnici, platiti visoku cijenu za nj."Vi se bavite ljudskim problemom," kaže rabin Rosen. "Sve dobre stvari mogu se prostituirati. Pitanje je, kakav je vaš motiv? Srednjovjekovni kršćani prostituirali su biblijske tekstove u svoje vlastite svrhe. Kasnije su muslimani činili isto. čak i neki rabini danas to čine kako bi promicali židovski nacionalizam. Svi žele da Abraham bude njihov otac i ničiji više."Ali koliko vjernika danas — Židova, kršćana ili muslimana — doista razumije taj postupak? Sigurno religije same ne žele na sva zvona udariti da je njihov pogled na Abrahama vremenom evoluirao, često kao odgovor na vanjske sile. Za mene, sama spoznaja o ovoj borbi za Abrahamovim identitetom — o kojoj nisam znao mnogo usprkos bezbrojnim satima vjerskoga odgoja u djetinjstvu, desetljećima bogoštovlja i godina proučavanja u zreloj dobi — bila je uznemirujuća i pomalo u meni izazivala odbojnost.Moja trenutna reakcija je bila da isključim sve komentare. Ako mi namjeravate reći da je Abraham isključivo vaše područje, a tekst mi bjelodano govori nešto drugo,Abrahamzakona koji su naslijedili. Oni vide opasnost u tome da se pojavi netko u židovskoj zajednici i kaže, 'Slušajte, Abraham se nije pridržavao košera i Bog kaže da je to okej. Možda i nije grijeh ako se ne pridržavam toga.'"Oni upotrebljavaju taj tekst kao obrazovno sredstvo, nastavlja rabin Rosen, trudeći se reći kako je Abraham imao božansko nadahnuće i činio takve stvari i prije nego što ih je Bog izrekao Mojsiju. "Naravno, povijesno gledano, to je prilično smiješno. Ali ja na to ne gledam kao znanstvenik. Gledam što su učinili i vidim da nam žele prenijeti važnu moralnu poruku."Ali koliko god ovakav pristup bio zdrav, on zida temelje mnogih problema s kojima će se te religije susresti u budućnosti. "Postoje opasnosti u ovom postupku," slaže se rabin Rosen. "Sami mudraci u Talmudu kažu daje dan kada je usmeni zakon stavljen na papir poput dana kada je načinjeno zlatno tele. Oni su sudjelovali u tom postupku, pa ipak kažu kako je to strašna stvar. Zašto? Oni kažu da onog trenutka kad zapišeš usmeni zakon također činiš nešto pomalo bestidno. Uzimaš nešto stoje dinamično — Toru — i stavljaš ga u kalup. Uzimaš taj tekst i koristiš ga kao izgovor za svoje vlastite zamisli."Još veći je problem u tome što su rabini vješto oslab-jeli vrijednost teksta dajući svojim vlastitim osvrtima jednaku težinu. Ova je okolnost stvorila ono što rabin Rosen zove "bezvlađem", jer su rabini ozakonili zamisao reinterpretacije. Kada su židovski komentatori otvorili vrata razdvajanju Abrahama od njegova okruženja i preobliko-vali ga prema svojim vlastitim likovima, kršćanski komentatori su pohrlili istim putem poput oluje, a za njima su u stopu nadirali muslimanski komentatori. Ako Abraham može postati prvim Židovom, onda jednako lako može postati i prvim kršćaninom i prvim muslimanom._Narod Abrahamov - ŽidoviUskoro će se religije zaratiti oko svojeg pretpostavljenog zajedničkog nasljeđa.I odjednom se pažljivo uravnotežena poruka priče o Abrahamu — da Bog pazi na svu svoju djecu — predaja koja je postojala stotinama godina prije nego što su religije same po sebi nastale, našla ugroženom od strane nasljednika te predaje. Abraham je bio vrijedan plijen. Nadzireš li njega, možeš nadzirati pristup Bogu. Posljedica toga je bilo to daje on postao neodoljivom pozivnicom za krađu identiteta: Ukradi me, tvoj sam! Židovi za ovaj postupak ne mogu kriviti nikoga drugoga do li same sebe. Oni su ga potaknuli, i oni će, u konačnici, platiti visoku cijenu za nj."Vi se bavite ljudskim problemom," kaže rabin Rosen. "Sve dobre stvari mogu se prostituirati. Pitanje je, kakav je vaš motiv? Srednjovjekovni kršćani prostituirali su biblijske tekstove u svoje vlastite svrhe. Kasnije su muslimani činili isto. čak i neki rabini danas to čine kako bi promicali židovski nacionalizam. Svi žele da Abraham bude njihov otac i ničiji više."Ali koliko vjernika danas — Židova, kršćana ili muslimana — doista razumije taj postupak? Sigurno religije same ne žele na sva zvona udariti daje njihov pogled na Abrahama vremenom

evoluirao, često kao odgovor na vanjske sile. Za mene, sama spoznaja o ovoj borbi za Abrahamovim identitetom — o kojoj nisam znao mnogo usprkos bezbrojnim satima vjerskoga odgoja u djetinjstvu, desetljećima bogoštovlja i godina proučavanja u zreloj dobi — bila je uznemirujuća i pomalo u meni izazivala odbojnost.Moja trenutna reakcija je bila da isključim sve komentare. Ako mi namjeravate reći da je Abraham isključivo vaše područje, a tekst mi bjelodano govori nešto drugo,

onda ja to ne želim čuti. Toptat ću nogama, prekrit ću dlanovima uši i držat ću se teksta."Vaša dvojba je zadivljujuća," kaže rabin Rosen, a u glasu mu se osjeća mješavina zbunjenosti i znatiželje. "Bit će zanimljivo čuti kako ste to riješili."A kako bih to učinio, postavljat ću čak i odraslija pitanja: Zašto ne odbacimo rabine i njihove prevare? Zašto se ne odreknemo onoga što je počelo u Kumranu?Sunce je upravo zaranjalo za litice u trenutku kad smo stigli do točke najudaljenije od naselja, u blizini pećine Jedanaest. Kako je odmicao dan, narančasta i crvena boja u stjenovitim brazdama postale su bogatijima, a usamljenost krajolika još izražajnija.Postojanje tolikog broja pećina u brežuljcima podsjetilo me na sličan okoliš na Sinaju, gdje su prvi kršćanski redovnici dolazili živjeti u divljinu u blizini mjesta na kojem je Mojsije primio Deset zapovijedi. "Mnogo je sličnosti između onoga što se dogodilo ovdje i onoga što će se dogoditi kasnije u kršćanstvu s pustinjacima koji su otišli daleko od ljudi," objašnjava Hanan Eschel. "Ti su vjernici ostavili sve što su posjedovali — nisu imali ništa, ni obitelji, ni osobnih stvari — i došli ovamo služiti Bogu."Smjestili smo se na jednu stijenu s koje je pucao pogled na Mrtvo more. Zajedno toliko veličanstveno i povijesno mjesto, Mrtvo more uvijek je previše tiho. Možda sol prigušuje, ili barem upija, zvuk.Spomenuo sam svoju sve veću nemoć u cijelom postupku midraša. Ono što su tumači učinili možda je genijalno, rekoh Eschelu, ali je prouzročilo i silne probleme."Oni nisu razmišljali o tome," reče on. "Bili su sigurni da je ono što čine važno. Pokušavali su učiti iz povijesti i nisu se brinuli zbog implikacija."_Narod Abrahamov - Židovi"Ali mi znamo kakve su implikacije," rekoh, "i osjećaj koji me obuzima — i to uopće ne mislim na djetinjast naćin — jest ljutnja. Njihov nevini postupak uskoro će se potpuno oteti nadzoru.""Mislim da niste u pravu. Mislim daje to ono što Sveto pismo čini zanimljivim. Jedino drugo što se može učiniti jest da se ostavi Biblija. Svijet se mijenjao i ako ste željeli ostati u vezi s drugim naraštajima morali ste nekako izmijeniti tekst. Da se nisu smjeli pisati komentari, sam tekst bi ostao zamrznut i postao bi nevažan.""Ali čemu da budem vjeran?" upitah. Spomenuo sam pravilo iz američkog baseballa prema kojem se izjednačeni rezultat priznaje kao pobjeda trkača. "Ako se tekst i komentari ne slažu, što mije činiti? Da li da slijedim tekst ili da slijedim tumače? Ili da jednostavno sam protumačim tekst?""Prvo što shvatiš je to da su ti tumači bili briljantni," reče on. "Oni su tekst čuli na vrlo kreativan način. I kad pokušate ući u njihove mozgove i shvatiti što ih je mučilo, dobit ćete bolji osjećaj za tekst. Svojim učenicima govorim kako je najvažnija stvar da nikada ne podcjenjuju te ljude, jer onog trenutka kad pomislite, 'Ja sam pametniji od njih,' nećete uopće shvatiti što su radili. A oni su jako dobro znali što rade.""Ono što su oni radili je upravo ono što mi radimo danas," nastavi on. "Pokušavamo spoznati što se dogodilo u Jeruzalemu ili, recimo, u Parizu, promatrajući neki redak u Svetom pismu. To je vrlo stara predaja. Ljudi u Kumranu su činili to isto. čitali su Bibliju primjenjujući je i na Abrahamovo i na svoje vlastito vrijeme."Spomenuo sam da židovska predaja kaže kako je hala-ka, usmeni zakon, obvezujuć, dok hagada, tumačenje pripovijesti, nije. čak i rabini su često govorili da hagada

proturječi razumu. "čini se da nećete upasti u zamku proturječja," rekoh."Dobro tumačenje nije proturječno. Vrlo je teško uzeti tekst i učiniti da on govori suprotno od

onoga što doista govori. Ako ste rekli da je Abraham išao iz Shechema u Harran, umjesto obrnuto, kako piše u Knjizi Postanka, to bi išlo vrlo teško. Ponekad je davali radikalna biblijska tumačenja, ali obično bi samo dodavali ponešto.""Dakle, u praksi, ono što kažete je da možete čitati različita tumačenja, uživati u njima, ali na kraju krajeva morate pronaći svoj vlastiti smisao u priči.""Točno. Ali to će biti eklektičan posao. Svako malo ćete pomisliti, Hej! Ovo je toliko sjajno daje to jamačno upravo ono stoje mislio pisac Biblije. I tako, uzet ćete tu zamisao, ubacit ćete u nju jednu zamisao odavde i naposljetku naglasiti stvari koje vas zanimaju. Učinit ćete ono što su mnogi prije vas učinili, ali vi ćete to učiniti danas, u svijetu nakon 11. rujna, a ono što se tada dogodilo utjecat će na način na koji čitate Knjigu Postanka.""Dakle, koja je poruka Knjige Postanka nakon 11. rujna?"Zagledao se jednu sekundu prema moru. Nebo je postajalo narančasto upravo kao i kamenje. Bio nevjerojatno opušten čovjek. Uspon, razgovor, moja bezobraština nisu nimalo utjecali na njegovu ozbiljnu samosvijest."Ako pitate mene, riječ je o skromnosti," reče on. "Zašto se religiozni ljudi ponašaju onako kako se ponašaju? To je zbog nedostatka skromnosti. To se dogodilo u Jeruzalemu s kršćanskim kultovima koji su naumili dići u zrak hram Planine kako bi načinili put za mesiju. To se dogodilo u Izraelu s ubojstvom predsjednika vlade Yitz-haka Rabina nakon stoje sklopio mir s Palestincima. Neki su ljudi pročitali tekst, a boluju od nedostatka skromnosti. Oni su doista vjerovali da znaju odgovore na sve. Ja_Narod Abrahamov - Židoviznam da ne znam odgovore na sve. Pokušavam shvatiti tekst i komentare, i znam da će netko drugi imati više uvida od mene."On nastavi, "Mislim da se ista stvar dogodila i s islamom. Kur'an kaže da bi ljudi koji vjeruju u Muhameda trebali vladati svijetom, a ipak su ustanovili da svijet ne radi onako kako je zapisano u Svetom pismu. Ne može biti riječ o pogrešci u bogoslovlju, dakle, mora biti riječ o pogrešci u povijesti — a ta pogreška mora biti privremena. Onog trena kad ti se u glavi javi ta misao, imaš dopuštenje promijeniti je. Imaš dopuštenje djelovati umjesto Boga."Ono što pokušavam učiniti, osobito u ovom dijelu svijeta, je da poučim ljude da budu skromniji. Pokušavam im objasniti da oni ne mogu imati odgovore na sva pitanja. Ako budete skromni, vjerojatno ćete tekst bolje shvatiti, tako da će biti i puno manja vjerojatnost da ćete činiti grozne stvari u ime Božje.""Dakle, možete li u priči o Abrahamu pronaći osnovu za skromnost?"On se nasmiješi. "Cijela ta priča govori o skromnosti. Ostavite svoju obitelj, ostavite sve što znate. Razmislite o trenutku u kojem Bog kaže Abrahamu da sluša što će mu Sara reći glede Jišmaela. Znamo da se Abraham osjećao loše zbog toga; morao je poslati Jišmaela od kuće. Ali je znao da nije razumio sve."Možete uzeti priču o Abrahamu i naučiti ljude da nemaju odgovore na sve, zato jer smo mi Abraham — baš onako kako su svi ti komentatori rekli — i nemamo sve odgovore. Ne znamo svoje odredište. A u svakom slučaju ne znamo sve o Bogu."6KRŠćANIIako još nije 10.30 prijepodne, episkop jeruzalemski natače mi čašicu rakije. A potom mi spravlja šalicu čaja. Zatim mi pokazuje trikove sa svojom hranom. Sjedimo u njegovoj skučenoj kuhinji u Starom gradu, nekoliko koraka od Svetoga groba, a on jurca naokolo kako kakva brbljava tetka. Uzima suhu smokvu iz zdjele, raspolovljuje je, stavlja orah u sredinu, sklapa razdvojene polovice i gura mi zalogaj u usta. "Nije li to sjajno!" kaže on. "To me naučio jedan redovnik u Libanonu."Episkop Theophanes je svojevrstan kuhinjski iluzionist, nizak dvojnik Nathana Lanea s bradom, koji bi mogao poslužiti kao mađioničar na proslavi dječjeg rođendana u vrtu iza kuće, ali koji je slučajno čelnik Grčke pravoslavne crkve na najsvetijem mjestu u kršćanskom svijetu. On nadzire pola crkava na mjestu gdje je Isus razapet na križ, Golgota je pod njegovim nadzorom, a sebe vidi kao duhovnog nasljednika linije koja seže sve do Adama, s dvije stožerne usputne postaje —

Abrahamom i Isusom. Abraham je toliko važan grčkoj crkvi da se kapelica koja se nalazi odmah iznad Golgote zove kapelicom Abrahamova saveza."Veličanstvenost našega oca Abrahama je u tome daje___Narod Abrahamov - Kršćanion imao čistu zamisao o Bogu, jasniju nego u drugih naroda," kaže on.Došao sam k njemu porazgovarati o tome kako su kršćani gledali na Abrahama tijekom stoljeća. Kršćansko tumačenje razvilo se iz židovskoga i naraštajima je nudilo jednako široku poruku da je Abrahamov blagoslov otvoren svim ljudima, bez obzira na podrijetlo. Ali tijekom vremena, baš kako su Židovi pokušavali prisvojiti Abrahama isključivo za sebe, tako su i kršćani nastojali silom oteti Abrahama drugima i imati ga samo za se. Pogoršavanje odnosa između Židova i kršćana može se, kao i u drugim područjima života, jasno vidjeti u suparništvu oko njihova zajedničkoga oca."Bog je s Abrahamom razgovarao onako kako razgovara s drugim ljudima, ali mi to ne čujemo," nastavlja episkop Theophanes. "Nismo na istoj razini. Ali Abraham, u tom trenutku radosti za čovječanstvo, začuo je Božje riječi. Razumio je daje Bog lik s kojim se može razgovarati na čovjekolik način. To je vrlo dirljivo. Susret s Bogom je silan doživljaj, a Abraham je bio prvi koji se susreo s Njim. On je početak objave. Govoreći u duhovnom smislu, on je početak čovječnosti.""A je li on početak kršćanstva?"On zatrese glavom. "Božja je objava putovala od Abrahama preko proroka do Isusa. Može se reći daje ova objava bila namijenjena samo kršćanima, ali ja ne mislim tako. Postoji zajednička psiha u svijetu u kojoj ljudska bića streme ka božanskom. To je Božji trag na svima nama, a kojeg osjećaju svi religiozni ljudi. Samo što gaje Abraham osjećao jasnije."Koliko nam je svima poznato, Isus je vjerojatno rođen posljednjih godina prvoga tisućljeća p.n.e. u Palestini koja

se nalazila pod rimskom vlašću. Isus (njegovo pravo ime bilo je Jošua) je rođen kao Židov i umro je kao Židov. On i njegovi sljedbenici prakticirali su obrezivanje, obilježavali Pashu i poštivali zakone. Nisu tragali za novom religijom, ali su se, kao i stanovnici Kumrana i drugih mjesta, nadali da će poboljšati postojeću. Hram, tvrdili su oni, je iskvario judaizam, a judaizam je napustio siromašne i oskvrnuo zakone čistoće.Ali ove poteškoće mogao je ispraviti novi voda. U budućnosti, Isus kaže u evanđelju po Mateju: "Mnogi će doći s istoka i zapada i jesti s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom."Mnogi su se sjatili sa svih strana kako bi čuli novoga propovjednika, što je izazvalo sumnjičavost i židovskih čuvara hrama i rimskih vlasti. Isus je na kraju razapet na križ zbog svojih zločina protiv države, što je bio tipičan rimski način pogubljenja. Ali priča o Isusu ne završava ondje. Ako ništa drugo, njegova je popularnost počela rasti kad su njegovi sljedbenici proširili glas da Isus nije nepovratno umro na križu. On se vratio u život. Mnogi su počeli govoriti stvari koje Isus sam nikada nije bio izjavio, to jest, daje mesija kojeg su Židovi čekali stoljećima. On je bio, kako gaje Pavao prozvao, "Sin Božji."Isusovi sljedbenici — u to doba još uvijek Židovi — bili su toliko nadahnuti svojim vjerovanjem daje Isus spasitelj da su pohrlili sudjelovati u evanđelju. "Pridružite nam se!" dovikivali su svojim suvjernicima. "Objavljena je dobra vijest o kraljevstvu." Malo je Židova došlo. Možda ih je uništenje hrama učinilo plahima. Možda su bili zasljep-ljeni navikom. Možda nisu bili uvjereni. Štogod bio razlog tomu, Isusovi učenici odlučiše obratiti se širem puku, uključivši u to i nežidove. A u tu svrhu morali su Isusa povezati s nekim likom koji nije Židov. Trebao im je_Narod Abrahamov - Kršćanipraotac kojeg je blagoslovio Bog, koji je imao duboki duhovni pedigre, i koji je predstavljao uzor vjere koju je utjelovio Isus.Trebao im je Abraham.Prvi koji je to uvidio bio je Pavao, prvi apostol koji je naširoko pisao o Isusu. Pavao je bio duboko religiozni Židov koji je počeo vjerovati u Isusa. Bio je bistar, vrlo logičan, ali nije imao formalnog obrazovanja. On je bio čovjek od djela, koji je bio agresivan i borben u razgovoru sa sugovornicima. Pavao je kazivao u pero niz poslanica koje su naslovljene prema narodima kojima

su poslane — Rimljanima, Galaćanima, Korinćanima — a u kojima govori o određenim problemima u svakoj od tih zajednica i pokušava primamiti vjernike za svoju stvar. Kako bi svoju poruku učinio upečatljivijom posebice kod Židova, koristi tehniku koja je najpoznatija njegovoj publici: rabinski midraš. On prepričava priču o Abrahamu kako bi naglasio ono što misli daje najvažnije.U četrnaest Pavlovih poslanica u Novom zavjetu, Pavao sveukupno devetnaest puta spominje Abrahama, što je više od bilo koga drugoga osim Isusa. Pavao spominje Abrahama više nego dvaput češće nego što ga spominju svi proroci u drugoj polovici hebrejske Biblije. Svjedoci smo očitog rasta Abrahamove važnosti. Pavao u biti odabire Abrahama na isti način na koji ga odabiru rabini. Zašto?Prvo, judaizam je bio prevladavajuća religija u to doba, a Pavao je morao samoga sebe definirati izrazima koje Židovi mogu shvatiti, ali također i izrazima koji će ga razlikovati od Židova. Drugo, Pavao se želio odmaknuti od onoga što je smatrao tiranijom zakona u životu Židova. Konačno, želio je pronaći način da zaobiđe plemenski partikularizam judaizma, određujuće obilježje kojega je

bilo to da svi ljudi moraju biti obrezani. Po Pavlovu mišljenju, te su spone ograničavale judaizam, dok ga je on želio raširiti iskazujući dobrodošlicu nežidovima kroz Kristovo evanđelje.Abraham je bio savršen model za Pavlovu novu viziju judaizma poboljšanog Kristom, jer je Abraham razvio jedinstven odnos s Bogom prije nego što je judaizam izmišljen, prije nego što su stvoreni zakoni, čak i prije nego stoje propisano obrezivanje. Kako bi to dokazao, Pavao se oslanja na redak iz petnaestog poglavlja Knjige Postanka. Nakon što Abraham stiže u obećanu zemlju i dvoji o Božjem zavjetu da će mu dati potomstva, Bog ga uvjerava tako što mu pokazuje zvijezde na nebu i kaže da će toliko bezbrojno biti njegovo potomstvo. Kako Novo revidirano standardno izdanje opisuje taj trenutak, jezikom mnogo shvatljivijim kršćanima, Abraham "povjerova Gospodu; i on mu to uračuna u pravednost."Za Pavla, ovo je ključna rečenica u priči o Abrahamu i možda i najvažnija rečenica u cijelom Mojsijevom Peto-knjižju. U Božjim očima Abraham je doživio priznanje jer je vjerovao Bogu, jer je imao vjere da će, ako napusti dom svoga oca i ode kako je od njega zahtijevao Bog, njegov narod postati velik. "Kako mu je onda to dano do znanja?" Pavao pita u poslanici Rimljanima 4:10. "Je li to bilo prije ili poslije obrezivanja? Ne bijaše to poslije, već prije." Ovo je moglo značiti samo jedno: Obrezivanje nije najvažnije za vjeru.Abrahamovo obrezivanje, koje se događa najmanje trinaest godina kasnije, nije preduvjet za pravedničko ponašanje, tvrdi Pavao, već je to nagrada. Za Pavla, obrezivanje je imalo dvojaku svrhu. Prvo, da učini Abrahama "pretkom svih onih koji vjeruju, a nisu obrezani." Abraham, drugim riječima, je otac Ždovima koliko i nežidovi-_Narod Abrahamov - Kršćanima. Svaka osoba koja iskazuje vjeru je potomak Abrahamov.Paul vidi vjeru kao kamen temeljac Abrahamova odnosa s Bogom. Ali vjera za Pavla nije slijepa poslušnost; ona je dinamično, unutrašnje iskustvo. Velečasni dr. Ric-hard Wood, bivši dekan Bogoslovne škole u Yaleu, objasnio mije to ovako: "Pavla progoni osjećaj vlastitoga grijeha. Na neki način, najvažniji njegov doprinos povijesti kršćanske misli je bila njegova analiza naravi ljudske zlobe. On kaže kako je temeljni problem u tome što se u našim nastojanjima da budemo pravedni pojavljuje oholost." Pavao vidi Abrahama kao čovjeka kojeg je blagoslovio Bog iako nije bio pravedan. A razlog za to: imao je vjere. "To je to!' kaže Pavao. Ako će se Bog prema meni odnositi kao prema pravedniku usprkos mojemu grijehu, onda neću iskazivati oholost. Pobuda je samo u Božjim rukama."Ovo je midraš u svojem najkreativnijem — i najfleksibilnijem — izdanju. Kako kaže velečasni dr. Wood, druželjubivi srednjezapadnjak i bivši ravnatelj Earlham Collegea u Indiani, "On uzima Knjigu Postanka i čini nešto upitno s njom, tako što je koristi kako bi odgovorio na pitanje različito od onog koje je tvorac Knjige Postanka imao na umu." Ali Pavao se ne zaustavlja ovdje. On ide dalje u poslanici Rimljanima 4 i kaže da, budući da je Abraham dobio obećanje od Boga pola tisućljeća prije nego što je Bog dao svoj zakon na Sinaju, sam zakon nije ključan za Božji

blagoslov. "Ako su oni koji se pridržavaju zakona predodređeni da budu nasljednici," kaže Pavao, "vjera je ništavna, a obećanje isprazno."Pavlovo umanjivanje značaja zakona nije ništa neobično za izraelićansku povijest. Mojsijev zakon nije bio ključan za narod u vrijeme Davida i Salomona. Ali Pavlovo

bilo to da svi ljudi moraju biti obrezani. Po Pavlovu mišljenju, te su spone ograničavale judaizam, dok ga je on želio raširiti iskazujući dobrodošlicu nežidovima kroz Kristovo evanđelje.Abraham je bio savršen model za Pavlovu novu viziju judaizma poboljšanog Kristom, jer je Abraham razvio jedinstven odnos s Bogom prije nego što je judaizam izmišljen, prije nego što su stvoreni zakoni, čak i prije nego stoje propisano obrezivanje. Kako bi to dokazao, Pavao se oslanja na redak iz petnaestog poglavlja Knjige Postanka. Nakon što Abraham stiže u obećanu zemlju i dvoji o Božjem zavjetu da će mu dati potomstva, Bog ga uvjerava tako što mu pokazuje zvijezde na nebu i kaže da će toliko bezbrojno biti njegovo potomstvo. Kako Novo revidirano standardno izdanje opisuje taj trenutak, jezikom mnogo shvatljivijim kršćanima, Abraham "povjerova Gospodu; i on mu to uračuna u pravednost."Za Pavla, ovo je ključna rečenica u priči o Abrahamu i možda i najvažnija rečenica u cijelom Mojsijevom Peto-knjižju. U Božjim očima Abraham je doživio priznanje jer je vjerovao Bogu, jer je imao vjere da će, ako napusti dom svoga oca i ode kako je od njega zahtijevao Bog, njegov narod postati velik. "Kako mu je onda to dano do znanja?" Pavao pita u poslanici Rimljanima 4:10. "Je li to bilo prije ili poslije obrezivanja? Ne bijaše to poslije, već prije." Ovo je moglo značiti samo jedno: Obrezivanje nije najvažnije za vjeru.Abrahamovo obrezivanje, koje se događa najmanje trinaest godina kasnije, nije preduvjet za pravedničko ponašanje, tvrdi Pavao, već je to nagrada. Za Pavla, obrezivanje je imalo dvojaku svrhu. Prvo, da učini Abrahama "pretkom svih onih koji vjeruju, a nisu obrezani." Abraham, drugim riječima, je otac Ždovima koliko i nežidovi-_Narod Abrahamov - Kršćanima. Svaka osoba koja iskazuje vjeru je potomak Abrahamov.Paul vidi vjeru kao kamen temeljac Abrahamova odnosa s Bogom. Ali vjera za Pavla nije slijepa poslušnost; ona je dinamično, unutrašnje iskustvo. Velečasni dr. Ric-hard Wood, bivši dekan Bogoslovne škole u Yaleu, objasnio mi je to ovako: "Pavla progoni osjećaj vlastitoga grijeha. Na neki način, najvažniji njegov doprinos povijesti kršćanske misli je bila njegova analiza naravi ljudske zlobe. On kaže kako je temeljni problem u tome što se u našim nastojanjima da budemo pravedni pojavljuje oholost." Pavao vidi Abrahama kao čovjeka kojeg je blagoslovio Bog iako nije bio pravedan. A razlog za to: imao je vjere. '"To je to!' kaže Pavao. Ako će se Bog prema meni odnositi kao prema pravedniku usprkos mojemu grijehu, onda neću iskazivati oholost. Pobuda je samo u Božjim rukama."Ovo je midraš u svojem najkreativnijem — i najfleksibilnijem — izdanju. Kako kaže velečasni dr. Wood, druželjubivi srednjezapadnjak i bivši ravnatelj Earlham Collegea u Indiani, "On uzima Knjigu Postanka i čini nešto upitno s njom, tako stoje koristi kako bi odgovorio na pitanje različito od onog koje je tvorac Knjige Postanka imao na umu." Ali Pavao se ne zaustavlja ovdje. On ide dalje u poslanici Rimljanima 4 i kaže da, budući daje Abraham dobio obećanje od Boga pola tisućljeća prije nego što je Bog dao svoj zakon na Sinaju, sam zakon nije ključan za Božji blagoslov. "Ako su oni koji se pridržavaju zakona predodređeni da budu nasljednici," kaže Pavao, "vjera je ništavna, a obećanje isprazno."Pavlovo umanjivanje značaja zakona nije ništa neobično za izraelićansku povijest. Mojsijev zakon nije bio ključan za narod u vrijeme Davida i Salomona. Ali Pavlovo

viđenje se suprotstavljalo judaizmu njegova vremena, koji je bio izgrađen na zakonu. Pavao obilazi oko detaljnijeg Božjeg saveza s Mojsijem kako bi se vratio na njegov općenitiji savez s Abrahamom. "Svi koji se pouzdaju u djelovanje zakona su pod kletvom," kaže on u poslanici Galaćanima 3. "Ono što ja mislim reći jest to da ovo, ovaj zakon, koji je stigao četiristotrideset godina kasnije, ne poništava savez koji je prethodno potvrdio Bog." Bog je obećanjem, a ne

zakonodavstvom, Abrahamu zajamčio nasljednike.Ova točka izaziva Pavlov nezaustavljiv napredak. U Knjizi Postanka, Bog obećava svoj blagoslov "Abrahamu i njegovom potomku," primjećuje on. Potomak je u tekstu u jednini, a ne množini. (Iako je Pavao pisao na grčkom, ista razlika ostaje.) "Ne kaže, 'I potomcima,'" primjećuje Pavao. Ovo znači da obećanje dano Abrahamu zapravo nije namijenjeno velikom broju ljudi, kako tvrde Židovi, već jednom jedinom čovjeku. A taj čovjek je Krist. "Ako pripadate Kristu, onda ste Abrahamovi potomci, nasljednici prema obećanju." Isus, Pavao naglašava, je istinski potomak Abrahamov, a ljudi koji ga prihvate kao svoga spasitelja postaju pripadnicima Abrahamove obitelji, bez obzira jesu li ili nisu obrezani.Pavlovo postignuće je majstorsko: on u potpunosti reinterpretira hebrejsku Bibliju ne napuštajući biblijsku priču, već je koristeći za svoje vlastite ciljeve. On odbacuje rodoslovlje, koje će se činiti kao daje u središtu pozornosti Knjige Postanka, i zamjenjuje ga vjerom. Biologija više nije važna; loza se prenosi s koljena na koljeno vjerovanjem, a ne krvlju.Štoviše, Pavao čini to u vrijeme dok još uvijek tvrdi da je Židov i da su Židovi koji poštuju zakon još uvijek Abrahamovi potomci. Zakon, objašnjava on, je tek dodao_Narod Abrahamov - KršćaniBog kao privremenu mjeru, jer su Izraelićani bili griješili. Trebao im je zakon koji će ih voditi dok se ne vrati čista vjera. Isus je pružio tu vjeru. Pavao nastavlja u poslanici Galaćanima 3 ovako, "Nema više: Židov — Grk! Nema više: rob — slobodnjak! Nema više: muško — žensko! Jer svi ste vi jedno u Isusu Kristu."Ono što Pavao ovdje čini je upravo ono što su činili i rabini i mudraci svog doba: on stvara novog Abrahama za svoje vlastite ciljeve. On umanjuje naglaske pripovjedne drame Abrahamova života — njegovu prepirku s Bogom oko Sodome i Gomore, njegov pokušaj žrtvovanja vlastita sina — i umjesto toga se usredotočuje na rani, prvotni trenutak kada je otišao iz očeve kuće i uputio se u nepoznato. A Pavao to čini, ističe on, kako bi naglasio da je Abraham bio sredstvom Božje sveopće milosti.Predmetom je rasprave jesu li Pavlove riječi doista sveopće ili one na profinjen način isključuju Židove koji ne vjeruju u Krista. Pavao, što se njega tiče, tvrdi da ne isključuje nikoga. "Pitam dakle, zar je Bog odbacio narod svoj?" kaže on u poslanici Rimljanima 11. "Nipošto! Ta i ja sam Izraelićanin, iz potomstva Abrahamova." I za razliku od svojih slijednika, Pavao ne optužuje Židove za Isusovu smrt niti kaže da je Bog osnovao crkvu iskazujući gnjev prema svojem narodu.Ali on oklijeva, kao kad kaže u poslanici Rimljanima 11 da će neki Židovi biti odlomljeni od svetoga drveta života, a nežidovi, "divlje masline," bit će pricijepljeni na njihovo mjesto. "Pavlov veliki problem," kaže Jon Levenson s Harvarda, "je: Koliko se može pouzdati u svoga Boga? Zašto bi vjerovao ovom božanstvu čija su se prethodna obećanja Abrahamovoj djeci pokazala lažnima? Od sada nadalje, kakve se god poteškoće pojave, bit će riješene kroz Krista. Židovi su otpiljeni od stabla."

Ipak, većina promatrača slaže se da je Pavao prvenstveno pokušavao privući nežidove u obitelj Abrahamovu umjesto da zadrži Židove vani. Kako je objasnio velečasni dr. Wood, "Zamislite da smo vi i ja u židovskoj pastvi toga vremena i počnemo vjerovati daje Isus stvarno mesija. Bi li Pavao od nas očekivao da prestanemo s obrezivanjem ili ostavimo zakon? Mislim da ne bi. U stvari, mislim da bi ga takva pomisao zgranula. On pokušava podići prostraniji šator.""Dakle, vi mislite da je to poruka koja uključuje i Židove?""Mislim.""Ali što je s posljedicama njegove prepirke?" rekoh. "Osjećam leptiriće u želucu dok čitam te retke; iako njegova poruka može biti uključujuća, već možete vidjeti kako se pokreću strojevi protužidovstva.""Apsolutno," reče on. "Mogu se poistovjetiti s tim odgovorom. Nisam odrastao razmišljajući o njemu, jer nisam odrastao razmišljajući o tom pitanju. Ali u Pavlovim radikalnijim trenucima možete vidjeti da on gotovo osuđuje zakon. U pozadini, kad pogledate na tragičnu povijest raskola između judaizma i kršćanstva tijekom razdoblja od dvije tisuće godina i pročitate ove retke, kažete,

'Tako mi svega, Pavle! Stvorio si nam gadnih problema, a da toga nisi ni bio svjestan.""Jer kad ste jednom stvorili dvije suparničke skupine potkraj prvoga stoljeća, Pavao je dao opravdanje, mislim da je to učinio doista nenamjerno, za odustajanje od dobrih stvari u židovskoj tradiciji. A on je to učinio putem samog velikog patrijarha židovske tradicije."Nakon otprilike sat vremena u kuhinji episkopa Theo-phanesa, predložio mije da posjetim crkvu. Preko rame-_Narod Abrahamov - Kršćanina je prebacio crni plašt, a na glavu stavio visoki crni klobuk nalik na cilindar, ali bez oboda. Kad smo izašli van, a on me poveo kroz svoj vrt, nisam mogao a da ne pomislim kako me podsjeća na kralja na šahovskoj ploči.Vani, gomila se ljudi pred ulazom u Sveti grob razdvojila da propusti biskupa. Redovnici su se štrcali kako bi ga pozdravili. Jedna je vjernica munjevito stala pred biskupa, kleknula na jedno koljeno i poljubila mu nadlanicu, izgovarajući molitve. On je pozdravi, nakloni se te me povede do vrata koja nikada do tada nisam bio uočio, iza kojih se nalazilo kamenito spiralno stubište.Nekoliko sekunda kasnije stajali smo na krovu bazilike. Posvuda su bili razbacani vrhovi kupola, a sama je bazilika bila prepuna ožiljaka od opeke, gipsa i betona od stotina obnova i dogradnja. Poveo me do odaje u koju je moglo stati dvanaestak ljudi. Prostorija, izgrađena u petnaestom stoljeću, bila je oslikana freskama. Slike u gornjem redu prikazivale su događaje iz Isusova života; donji se red sastojao od prizora iz Abrahamova života, uključujući i žrtvovanje vlastita sina koje se umalo dogodilo i susret s Božjim glasnicima na njihovu putu u Sodomu i Gomoru."Na ovom je mjestu, prema predaji, Abraham žrtvovao svoga sina," reče biskup, "a Bog Isusa. Nalazimo se točno iznad Golgote. Priproste ljude dovode ovamo i govore im daje ovo točno to mjesto. Nekim je ljudima to važno.""Ali Vama nije?""Ne marim za arheologiju. Menije mnogo važnija alegorija. Vidite, sve u životu ima dvojaku narav, tjelesnu i duhovnu. Ovaj zid ima dvije dimenzije. Vi imate dvije dimenzije. I u Abrahamu su bile dvije dimenzije."Upitao sam ga na što cilja."Abraham u sebi ima i Boga i čovječnost. On je posti-

gao jedinstvo koje je svoje potpuno ispunjenje doseglo u Isusu Kristu.""Dakle, Abraham predstavlja napetost između stanja čovječnosti i stanja božanstvenosti.""Ali ne negativnu napetost!" reče on. "Pozitivnu napetost. Ne možete razdvojiti stanje čovječnosti od stanja božanstvenosti." Kako bi ilustrirao to, on poče objašnjavati motive fresaka s Abrahamovim i Isusovim likovima u kapelici. Posjetitelj ulazi u kapelicu u susreće se s Abrahamom oči u oči, na istoj razini, potom diže pogled prema Isusu, a iznad njega je kraljevstvo nebesko. Svaki posjetitelj iznova proživljava uzašašće k Bogu."Što se Abrahama tiče, bitno je upamtiti da on živi u svima nama. Kad služimo misu, iznosimo kruh, koji predstavlja Isusa. Pokraj njega stavljamo još jedan komad kruha, koji predstavlja Mariju. Pokraj njega stavljamo još devet manjih komada kruha koji predstavljaju devet oltara slugu, apostola, proroka i drugih. Abraham je jedan od proroka. Pred sebe stavljamo zalogaj kruha koji predstavlja ljude. Sve to stavljamo u kalež, sa Svetim Duhom." On sklopi oči i podiže ruke u zrak kako bi ukazao na preobražaj. "I to postaje tijelom Kristovim."Otvorio je oči i pogledao me. "Menije ovaj zalogaj kruha mnogo važniji od Biblije. Ona je tek davna priča. Liturgija se događa svaki put kad je obavljamo. Po meni, Abraham još uvijek živi u tom kaležu. I u meni.""Znači li to da on ne živi u meni?" upitah."On živi u Vama," reče on. "Gledajte, neću tražiti izlike. Ono što je Crkva učinila s Abrahamom bilo je grozno i okrutno. Ali za stotinu godina, ozbiljne će ljude smatrati ekumenskima. Oni će znati da Abraham pripada čitavom čovječanstvu."V#! ;*H#'_Narod Abrahamov - Kršćani

Zamisao da Abraham pripada čitavom čovječanstvu, koja se barem duhom pojavljuje u Pavlovim poslanicama, počela se brzo raspršivati u ranokršćanskim tekstovima. Abraham je čest, iako ne i prevladavajući, lik u evanđeljima, četirima pripovijestima o životu Isusovu, napisanima krajem prvoga stoljeća n.e. Sva evanđelja, zajedno s Pavlovim poslanicama i raznim drugim tekstovima, sačinjavaju Novi zavjet. Iako su evanđelja napisana nakon Pavla, ona se zapravo u kršćanskome Svetom pismu pojavljuju prije, pripisana Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Abraham je dovoljno važan lik da se pojavi u prvoj rečenici Novoga zavjeta, u Evanđelju po Mateju: "Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova."Za razliku od Pavla, evanđelja se laćaju važnosti rodoslovlja u hebrejskoj Bibliji i pokušavaju Isusa povezati izravno s Abrahamom. Matej, primjerice, ignorira Jišmaela i kaže daje Abraham otac Izakov, koji je otac Jakovljev, i tako dalje. Matej nabraja četrnaest naraštaja od Abrahama do Davida, još četrnaest od Davida do deportacije u Babilon, i još četrnaest od Babilona do Krista. David se gotovo sigurno pojavljuje u ovoj lozi, jer prorok Mihej kaže da će židovski mesija doći iz njegova klana. Abraham se najvjerojatnije pojavljuje, jer Matej želi Isusa usaditi stoje moguće dublje u tlo izraelićanske povijesti i dati mu prestiž starodrevnosti.Evanđelja također pronalaze duhovne vrline Isusove ukorijenjene u Abrahamu. U šesnaestom odlomku Evanđelja po Luki, Isus priča priču o nekom bogatašu, odjevenom u grimiz i fini lan, i siromahu, Lazaru, koji je priželjkivao nasititi se onime što je padalo s gospodareva stola, a čireve što su mu pokrivali tijelo lizahu mu psi. Bogataš umre i ode u pakao. Siromah umre i "anđeli ga odnesoše u Abrahamovo krilo."

Iz paklenih dubina, bogataš vapi za Abrahamovom milošću, ali mu ovaj uzvraća: "Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš." Ovaj odlomak pokazuje jasno koliko duguje židovskim tumačima. Potreban je suvremeni kršćanski uzor — u ovom slučaju, potlačeni — koji se retroaktivno usađuje u život Abrahamov. Abrahama, drugim riječima, pretvaraju u Isusa.Spajanje Abrahama i Isusa svoj vrhunac postiže u Evanđelju po Ivanu. četvrto evanđelje ponekad se naziva evanđeljem nad evanđeljima, jer je napisano kasnije od ostalih, oko 85. g. n.e. i učinkovito pokušava sintetizirati prethodna tri. Ivanovo je također najduhovnije od svih evanđelja. Tekst se manje bavi Isusovom ljudskošću, a više njegovom božanstvenošću. Isus je uvijek nešto drugo, samo ne ljudsko biće. On je riječ Božja utjelovljena u povijesnoj ličnosti.Ovaj lik je živo izložen u jednoj očaravajućoj — i proturječnoj — pričici. U osmom odlomku Evanđelja po Ivanu, Isus poučava skupinu pisara i pripadnika židovskih sljedbi u hramu. "Ja sam svjetlost svijeta," kaže on. "Tko ide sa mnom, neće hoditi u tami." Židovi se opiru, govoreći, "Svjedočanstvo tvoje nije istinito." Isus im reče kako ga ne bi trebali mjeriti po ljudskim mjerilima, jer je on Božji izaslanik. Ako me slijedite, nastavi on, "upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi."Ali mi smo potomci Abrahamovi, uzvraćaju mu Židovi, "nikada nismo nikome bili robljem." (Očigledno previđaju ili ne znaju za razdoblja u Egiptu.) "Znam, potomstvo ste Abrahamovo," kaže Isus, "a ipak tražite priliku da me ubijete, jer moja riječ nema mjesta u vama." On dodaje, "ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka." A ovo još više raspaljuje Židove. "Sada vidimo da imaš zloduha,"_Narod Abrahamov - Kršćaniodgovaraju mu oni. Abraham je mrtav. "Zar si ti veći od oca našega Abrahama?""Otac vaš usklikta što će vidjeti moj dan," odvrati im Isus. "I vidje i obradova se." Odjednom Abraham poznaje evanđelje tisućljećima prije rođenja Isusova.Židovi mu bijesno uzvraćaju: "Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?"A Isus odgovara jednom od spornijih rečenica u Novom zavjetu: "Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham bijaše, ja jesam!"Židovi na to grabe kamenje i bacaju ga na nj.Isusova izjava s kraja osmoga odlomka Evanđelja po Ivanu smatra se najjasnijom implikacijom njegova božanskoga podrijetla u evanđeljima. Isus je sada poput Boga, jer može postojati i putovati kroz vrijeme i prostor, a to izražava kada kaže da je živio prije Abrahama. Isus nadalje naznačuje

daje rekao Abrahamu tko je i daje to Abraham prihvatio. Isus više ne nadomještava Abrahama; on mu prethodi. Isus nije sjeme Abrahamovo; Abraham je sjeme Kristovo.Ne iznenađuje što Židovi odbacuju ovakav savez i bivaju poistovjećeni s đavlom. Zato su mnogi učenjaci smatrali ovaj odlomak najprotužidovskijim u cijelom Novom zavjetu. Kako kaže velečasni dr. Wood, "Nezgodno je to. Bogoslovlje s kraja prvoga stoljeća stavilo je te riječi u Isusova usta. Bi li to Isus izgovorio? Nalazim da mi je to nemoguće povjerovati. Toliko je to suprotno prirodi ostalog za što imamo razloga misliti daje on rekao."Ipak, kako on naglašava, po Ivanu je Isus to izgovorio, a posljedice su strašne. Reakcija Židova — bacanje kamenja — živo govori o njihovoj ljutnji. Pukotina između Židova i kršćana sada izgleda nepremostivom. Riječi su zamijenjene borbom.

A zašto? Iz kršćanske perspektive, Židovi ne priznaju Isusu pravo da bude smatran božanskim. Iz židovske perspektive, Isus ne priznaje Židovima — ili barem Židovima s kojima se prepire — ono što je stoljećima definiralo njihov identitet: pravo da budu smatrani djecom Abra-hamovom. Kako Isus kaže tijekom te prepirke: "Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili. A eto, tražite da ubijete mene." Bez Abrahama, Židovi su izgubili svoju vezu s Bogom. A odjednom, Abraham više nije zajednički otac čitavoga čovječanstva; on je izraz jaza između kršćana i Židova.A u kakav se to samo jaz pretvorilo.U stoljećima nakon što su evanđelja zapisana, ranokršćanski pisci nastavili su proširivati suparništvo između kršćana i Židova. Kao i u drugim područjima, razaranje hrama krajem prvoga stoljeća n.e. ispostavilo se ključnim. Crkveni oci vidjeli su u nevoljama židovskoga naroda nove dokaze svoje vlastite pobjede i osvetu za njihovu tvrdnju da su oni istinsko kraljevstvo Izraela. Crkva, koja je do tada bila u obrambenom položaju u odnosu prema judaizmu, sada je prešla u napad.Ugledni pisci poput Justa Mučenika i Ireneja (iz drugoga stoljeća) te Euzebija (iz četvrtog), počeli su tvrditi da Abraham nije uopće Židov, već kršćanin. Just, koji je rođen u gradu gdje se Abraham prvi put zaustavio stigavši u obećanu zemlju, bio je prvim piscem koji je sve Židove smatrao Kristovim neprijateljima. Abrahama je, tvrdi Just, pozvao Isus istim onim glasom koji dozivlje sve vjernike ka Kristu. Posljedak je toga da će kršćani naslijediti Svetu Zemlju i da su oni doista "narod što gaje Abrahamu obećao Bog."Dakle, ne samo da je Isus osudio Židove, već im je_Narod Abrahamov - Kršćanitakođer oduzeta i zemlja i Bog otac, pa su sada postali siročićima.Irenej ide još dalje, govoreći kako kršćanstvo uopće nije nova vjera, već iskonska, ona koja je Abrahama dovela do njegove pravednosti. "Gospod Bog nije bio nepoznat Abrahamu, čiji danje želio vidjeti." U stvari, Abraham je spoznao Boga kroz Krista, koji se Abrahamu prikazao u tjelesnom obliku.Do konačnog je prijeloma došlo pojavom Augustina. Ovaj bogoslov iz četvrtoga stoljeća tvrdio je da Židovi slijepo i besramno gledaju na povijest tjelesnim očima, a ne duhovnim. Ispravno je vrijeme gledati, ustrajno je tvrdio on, očima vječnoga Sina Božjega. Kako bi dokazao svoju tvrdnju, on se oslanjao na zapaljivi osmi odlomak iz Evanđelja po Ivanu u kojem Isus kaže, "Prije negoli Abrahama bijaše, ja jesam." "Odvagnite riječi i spoznajte misterij," piše on. Isus ne kaže, "Prije Abrahama, ja sam bio," jer Isus nije nikada stvoren. On jednostavno jest.Kao posljedica toga, vjernici u Kristu sačinjavaju nadmoćnu religiju, ustvrdio je Augustin. Onako kako Bog svoje mlađe sinove voli više od starijih u Bibliji, tako On više voli mlađu religiju, kršćanstvo, nego stariju, judaizam. Židovi mogu i dalje postojati, ali samo zato što njihova predaja daje tamnu svjetlost iz koje dopire bijela svijetlost kršćanske istine. Judaizam, drugim riječima, sada služi kršćanstvu. Abraham ima nov narod, Kristov narod.Ono što je naznačio Ivan, a Just potvrdio, Augustin je sada zabetonirao za sljedećih gotovo tisuću i pet stotina godina kršćanske povijesti. Abraham, koga je Pavao zvao "pretkom svih koji vjeruju," sada je postao pretkom svih koji mrze. Kada su nacistički propagandisti potražili opravdanje za svoj antisemitizam, primjerice, citirali su radove iz ovoga razdoblja. Išli su čak toliko daleko da su

Justa Mučenika nazvali "najvećim antisemitom kršćanske antike."Ipak, ono što su ovi kršćanski tumači učinili nevjerojatno je slično onome što su učinili židovski tumači: uzeli su biblijski lik otvoren prema svima, izbacili ono što im se nije sviđalo, jasnije ocrtali ono što su htjeli naglasiti, da bi im na kraju ostao simbol njihove vlastite jedinstvenosti koji je izgledao daleko više kao zrcalni lik njihovih vlastitih maštarija nego kao odraz izvorne priče. Abraham je sada kršćanin koji je poznavao Isusa, čuo evanđelje te proslijedio Božji blagoslov isključivo onima koji prihvaćaju tijelo Kristovo.Židovi, kao i drugi biološki potomci Abrahamovi, i stvarno svi koji odbacuju dobre vijesti koje donosi Krist, lišeni su svoga posjeda, istjerani i prepušteni zaboravu. Abraham, koji je inicijalno upotrijebljen kako bi opravdao uključenje nežidova u kraljevstvo Božje, sada se koristi kako bi potvrdio isključenje Židova iz svoga vlastita nasljedstva. Abraham je možda u posljednji čas spriječen u namjeri da ubije svoju vlastitu krv i meso na Moriji, ali kršćani su to sada učinili umjesto njega.I opet, kao stranac koji se susreće s ovom predajom punom mržnje, bio sam smućen. Abrahama su njegovi vlastiti samoproglašeni potomci toliko preobrazili da vrlo malo sliči portretu koji sada blijedi u Bibliji. Sama biblijska priča možda je mijenjana tijekom vremena; možda je neizmjerno promijenjena. Ali još uvijek je u stanju prenijeti plemenitiju poruku o Božjoj milosti nego stoje prenosi ijedan od dvaju portreta Abrahamova, a koje su pretpostavljeni duhovni nasljednici marljivo stvarali.Još jednom, preda mnom se kočilo pitanje: Zašto ne odbaciti ta tumačenja? Zašto ne odgurnuti od sebe krš-_Narod Abrahamov - Kršćanićansko isključivo tumačenje Abrahama i reći da je jednako umjetno kao i židovsko?"Zato jer ne možete," kaže velečasna Petra Heldt. Velečasna Heldt je njemačka luteranska svećenica koja vodi Ekumensko bogoslovno istraživačko bratstvo u Jeruzalemu. Sićušna žena široka i ozbiljna lica i kose smotane u pundu rođena je u Berlinu, ali se sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća preselila u Izrael kako bi radila na poboljšanju židovsko-kršćanskih odnosa. Kad sam se susreo s njom u knjižnici u njenom uredu, nekoliko ju je dana dijelilo od dovršenja doktorata o korištenju Abrahama u ranokršćanskim napisima."Svaka priča, onoga trena kad je zapisana, bit će pročitana na drugi način," kaže ona. "A svako čitanje bit će protumačeno drukčije. U tom smislu, ne postoji nijedna jedina" izvorna priča i ne postoji izvorna poruka."Dok je govorila, dlanove je utisnula u procjep između stisnutih nogu, kao da ne želi privući previše pozornosti prema njima. A to ne želi, jer su joj ruke prekrivene ožilj-cima. Godine 1997. velečasna Heldt gotovo je živa izgorjela u dvostrukom samoubilačkom bombaškom napadu na jeruzalemskoj tržnici Mehane Yehuda. Obavljala je kupovinu za večeru kada je začula eksploziju bombe nekoliko štandova dalje. Potrčala je, ali je u tom trenutku ugledala svoga prijatelja Nissima, trgovca ribom, kako se . rukuje s nekim Palestincem. Ali umjesto da pusti njegovu ruku, taj gaje muškarac privukao bliže k sebi i aktivirao i drugu bombu. Druga je vatrena kugla bljesnula i odbacila je.U trenutku kad je pala na tlo, tijelo joj je bilo prekriveno opekotinama drugog i trećeg stupnja, a krhotine bombe zabile su joj se u noge i stopala. Pola sata kasnije, na ulazu u bolnicu Hadassah, gdje će provesti sljedećih šest______tjedana na odjelu za opekotine, očiju otečenih od opeklina, nesposobna da jede ili pije, novinar joj je gurnuo mikrofon pod nos. "Što mislite, zašto ste preživjeli?"Njen je odgovor bio čudesan baš kao i njeno preživljavanje. "Zato da bih mogla govoriti o Božjoj uzvišenosti. Mi smo njegovo sredstvo kojim će donijeti mir ovome svijetu.""Pogledate li povijest," kaže mi ona, "svaka je religija, u različita vremena, iz različitih razloga, pokušavala sebe postaviti kao najvažniju religiju. Prisvajanje Abrahama je tek jedan od načina uspostavljanja vlastitog autoriteta." Ovakav grabež za moći obično se javlja na povijesnim prekretnicama, ona primijeti. Za Židove, ta se prekretnica dogodila nakon stoje razoren i Drugi

hram, a oni su morali podupirati svoj sve slabiji identitet. Za kršćane, to se dogodilo nakon sloma Rima u četvrtom i petom stoljeću, kada su izgubili svoju političku zaštitu. "To je psihološka potreba potaknuta političkim okolnostima. Upotrebljavate svoju kulturu kako biste ustanovili svoj trijumfalizam, jer vaša politička moć možda opada. Želite pokazati da ondje postojite oduvijek. Abraham je odličan način da to dokažete."Imajući u vidu ovu povijest korištenja Abrahama u političke svrhe, rekoh, "Mislite li da je Abraham dobro sredstvo kojim ćete postići pomirbu?""Mislim daje on najbolje sredstvo.""Zašto?""U njega možete staviti sve što biste željeli. Dovoljno je otvoren. Dovoljno je širok. Ni Shakespeare ne bi smislio bolji lik. Posađen je u tom dvorištu svijeta, dakle, on prethodi svima nama, i stoga je sa svima nama. Ne prepoznaje ga se kao lijepog, ili Židova ili kršćanina ili crnca ili bijelca ili koga god, dakle u njega možete staviti što god hoćete._Narod Abrahamov - Kršćani"Također, on ima tu božansku vezu koja je predivna, i sva ta božanska obećanja koja nadahnjuju. Doista vam ne pada na pamet nitko drugi. On je savršen.""Dakle, Vi kažete da je jedan od razloga zašto je on veličanstven lik — nedostatak pojedinosti u Knjizi Postanka?""Upravo tako. A to je tipično za vrlo dobrog junaka. Imate li jasnu predodžbu o Hamletu ili Edipu? Nemate! U bajkama imate sjajnih junaka. Ne znate ni jesu li stari ili mladi, imaju li crnu kosu ili plave oči. Zato ih svi i vole.""Dakle, možete li reći, primjerice, kršćanima, da bi se trebali vratiti izvornoj priči o Postanku i tamo pronaći toga junaka?""Nijedan kršćanin ne može shvatiti priču o Postanku bez Pavla; nijedan Židov ne može je shvatiti bez rabina.""Pa kako onda pronaći toga junaka, ako se između Vas i njega nalaze sva ta tumačenja?" To je upravo ona močvara u koju cijelo vrijeme upadam i toliko sam se uzbudio da sam skočio sa svoga stolca. Sjedili smo između dvije duge police s knjigama. Ustao sam i otišao na jedan kraj police, oko tri metra udaljen od velečasne Heldt. "Dobro, ja sam ovdje," rekoh. "Ja sam ja. A Vi ste Abraham. I između Vas i mene se nalaze sve ove knjige. Kako da Vas pronađem? Ako počnem čitati jednu po jednu knjigu, kad naletim na neku zanimljivu neću dalje čitati, neko ću se vrijeme zadržati na toj knjizi i tu ću zastraniti. Kako da zaobiđem sve te knjige i vratim se Abrahamu?""Vrlo lako," reče ona. "Šutnite ih nogom s puta.""Da ih šutnem?""Možete ih sada šutnuti u stranu, jer znate što činite." "Zbunjen sam," sjeo sam natrag na svoj stolac. "Gledajte, prvo morate spoznati da se između Vas i mene nalaze sve te knjige. Stoje već prilično postignuće,

jer većina ljudi ne zna da one postoje. Drugo, morate pronaći način da sami sebe oslobodite od ovog načina isključivog razmišljanja, što nećete nikada uspjeti, ali biste barem trebali dati sve od sebe pokušavajući. Potom, kad to završite, nas dvoje ćemo se naći — Vi ste Židov, ja krš-ćanka — sjest ćemo i početi crtati Abrahamov lik. Ja ću reći, 'Što znaš o njemu?' Vi ćete me pitati što ja znam, a zajedno ćemo povući glavne crte: on je muškarac, živi u pustinji. I odatle ćemo krenuti.""A kada krenemo odatle, hoćemo li ponovno ići kroza sve te knjige?""Naravno, Vi ćete ponijeti svoje knjige, a ja svoje. Ali moramo biti kritični jedno prema drugome.""I što ćemo dobiti na kraju?""Gorostasni lik koji drži naša zajednička očekivanja u svojem životu i čiju osobnost oboje vidimo kao prikaz onog najboljeg u nama. To je predivno. I može se dogoditi." Ona zastane na trenutak. Lukav osmijeh zaigrao joj je na licu. "Pođimo sada pronaći muslimana. Nas troje učinit ćemo isto i bit ćemo na najboljem putu da riješimo problem svijeta."7MUSLIMANI

Nekoliko dana nakon posljednjeg petka Ramazana hodam užurbanim korakom maglovitim ulicama Muslimanske četvrti u samom srcu Staroga grada Jeruzalema. Zrak je siv, a raspoloženje još sivlje. Saginjem se ispod Mamelučkog mosta i prolazim kroz rijetko rabljen tunel kojime stižem do malenog kamenog stubišta nekoliko koraka udaljenog od Željeznih vrata Haram al-Sharifa. Dva stražara Izraelca čuvaju ulaz. Sumnjičavo me gledaju. Zapadnjaci ne prolaze ovuda. Otvaraju se vrata i jedna žena izlazi van sa svojim rubljem, ugleda me, pa se brzo povlači unutra i zalupi vratima.Na vrhu uskoga stubišta ulazim u malen, u bijelo okre-čen ured, u kojem se nalazi računalo sa zelenim monitorom, podno grijanje, aparat za kavu i Enciklopedija islama u nekoliko svezaka. Ovaj ured pripada dr. Yusefu Nadshehu, pročelniku Odsjeka za islamsku arheologiju palestinske Vlade i kustosu Kupole Stijene. Nekoliko minuta neobavezno čavrljamo ispijajući čaj. Pokazuje mi dijagram svih polumjeseca na vrhu minareta po cijelom Jeruzalemu.Točno u 10.45 na vratima se pojavljuje muškarac širokih ramena, gradske fizionomije i poslovnoga držanja teAbrahamme pozdravlja smireno, ali srdačno. Nudim mu stolac pokraj sebe. On odbija i sjeda na suprotnom kraju prostorije.Šeik Yusef Abu Sneina je imam džamije El-Aksa, jedan od najrječitijih islamskih vođa u Jeruzalemu, onaj koji je zadnjega petka u Ramazanu održao vatreni govor koji sam imao prilike čuti. Ima tamnu kosu i prosijedu, vrlo kratko podšišanu bradu. Njegove su crne obrve oštro iscrtane iznad očiju i podsjećaju me, protivno mojoj volji, na one ajatolaha Homeinija, ali njegove oči se mreškaju na nježan način. Mlad je, ima samo četrdeset i tri godine. I on je nervozan. Ovo je prvi intervju koji daje novinaru koji nije musliman."Na glasuje po svojem poznavanju Kur'ana," bio mije o imamu rekao Yusef Nadsheh prije nego je došao. "Zna ga napamet, kao i hadith." Time je mislio na pripovijesti o tome što je prorok Muhamed rekao i učinio, a koje su prikupljane stoljećima nakon njegove smrti i smatraju se najpouzdanijim izvorima podataka o njegovim razmišljanjima. "I prekrasno govori arapski. Pet godina je živio u Medini, središtu islamskoga učenja."Naš je razgovor isprva bio ukočen. Zahvalio sam šeiku što je odvojio svoje dragocjeno vrijeme kako bi se susreo sa mnom i postavio mu nekoliko pitanja o njegovu životu. Njegovi su odgovori bili površni. Na vrijeme sam mu postavio pitanje o tome koliko je Abraham važan islamu."Abraham je glavni lik," reče on ozbiljnim glasom, kao da drži predavanje. "Njegovi potomci su poput kralježnice koja povezuje naraštaje. Od dvadeset i pet proroka u islamu, sedamnaest ih pripada Abrahamovoj obitelji. A sam Abraham je osamnaesti. Sve u islamu je povezano s njim."Upitao sam ga zastoje, od svih ljudi na svijetu, Bog izabrao upravo Abrahama._Narod Abrahamov - Muslimani"Bog nije izabrao Abrahama," reče on. "On je Abrahama stavio na kušnju. Abraham je bio u sukobu s kraljem koji je obožavao idole, imao je poteškoća sa svojom ženom, bio je ostario, a djece nije imao, Bog je od njega tražio da žrtvuje svoga sina. I svaki put bi se pokorio Bogu. Bio je u potpunosti posvećen Bogu. To je primjer koji svi moramo slijediti."U Tori, spomenuh, Abraham ne iskazuje uvijek poslušnost Bogu. On razgovara s njim. čak se i prepire s Bogom. Upitao sam ga doživljava li on na isti način Abrahama u Kur'anu."Da," reče on i navede primjer Abrahama i ptica, iz priče koje nema u Bibliji. U drugoj suri, Abraham traži od Boga dokaz da može uskrisiti mrtve. "Zar nemaš vjere?" upita Bog. "Imam," odgovara Abraham, "ali samo želim umiriti svoje srce." I Bog kaže Abrahamu da uzme četiri ptice, raskomada ih i razbaca ih po planinama. A onda kaže Abrahamu da ih pozove kući. "Odmah će ti doletjeti," uvjerava ga Bog."I Bog mu prikaže svoju moć, a Abraham mu povjerava," reče šeik Abu Sneina. "Zato se Abraham pokoravao Bogu.""Je li onda Abraham bio musliman?" upitah. To je bilo jedno od ključnih pitanja koja sam došao istražiti. Muslimanska odluka da prihvate Abrahama bila je, rasprave radi, čak nevjerojatnija od iste takve kršćanske odluke. Islam se pojavio punih šest stoljeća nakon kršćanstva, i barem tisuću

godina nakon judaizma. Muhamed je živio dvije tisuće i pet stotina godina nakon vremena u kojem je Abraham navodno živio. Pa ipak je Muhamed slijedio isti smjer kojim su išli i Pavao i rani kršćani, i isti smjer kojim su pošli Ezra i rani Židovi: on je svoju duhovnu poruku vezao uz najstarijeg proroka. A onda, baš kao i nji-

hovi prethodnici, prvi muslimani, uživajući u blagodatima slavne prošlosti, nastaviše tvrditi da prošlost pripada njima i nikom drugom."To ovisi o tome što mislite kad kažete musliman," šeik Abu Sneina reče. "Ako muslimanom smatrate svakoga tko se pokorava Bogu, onda je islam započeo s Adamom, nastavio se u Abrahamu, potom svim prorocima judaizma i kršćanstva. Ali ako muslimanom smatrate osobu koja slijedi islam, s prorokom Muhamedom i svim tumačenjima, onda se to javlja mnogo kasnije.""Dakle, koja Vam je definicija draža?" upitah."Po meni, Abraham se pokorio Alahu. Učinio je sve za Boga. Ne znam je li on poput mene, ali bih ja volio biti poput njega."Zamisao da će se u sedmom stoljeću nakon Krista na Bliskom istoku pojaviti još jedna religija, upotrijebiti istu temeljnu pripovijest kao judaizam i kršćanstvo, a potom ih brzo istisnuti u smislu političke i religijske moći, predstavljala je šok gotovo svima — uključujući i Arape.Ali ne i Muhamedu. Gotovo dva stoljeća nakon Augu-stinove smrti, kada je kršćanstvo upravo razvijalo svoj najotrovniji soj trijumfalizma, jedan novi prorok se pojavio u Meki kako bi dodijelio Arapima ono što je smatrao njihovim zasluženim mjestom u povijesti spasenja. Po mnogo čemu, Muhamed nije izgledao poput glasnika: imao je oko četrdeset godina, bio je bogat trgovac, oženjen starijom ženom, nepismen. Teško da bi.se za njega moglo reći da je odgovarao profilu revolucionara.Ali Muhamed je bio naučio mnogo putujući Arapskim poluotokom, područjem pod vlašću plemena koja su bila u stalnim sukobima. Zbog svojeg nepovoljnog smještaja u samome pustinjskom središtu Plodnoga polumjeseca,_Narod Abrahamov - MuslimaniArabija nije s drugima dijelila bogatu kulturu i moć koju je dovoljno vode donijelo Mezopotamiji, Egiptu ili čak obećanoj zemlji. Beduinska plemena nisu imala poljoprivrednih viškova, nisu imala potrebu za složenim društvenim odnosima niti žudnje za uljudbom. Dva tisućljeća nakon što su jednobošci prvi put srušili idole svojih otaca, Arapi su još uvijek bili mnogobošci.Ali Arabija se mijenjala. Međunarodni trgovački putovi i složenije novčano poslovanje donosili su više novca i napredak poluotoku pod vodstvom Muhamedovoga plemena Korejšita. S pojačanim vezama s vanjskim svijetom, sada su kolale posvuda i priče jednobožačkih proroka. Muhamedov dar se sastojao u tome da je prepoznao tu promjenu — i zagospodario njome. Na početku nije previše navaljivao; nije pokušavao preglasno širiti evanđelje. Samo je ispričao svoju priču i upravljao njome, zaodje-nuvši je riječima u šovinističko stjecanje punoljetnosti za Arape, svojevrsnu Osvetu Neplodnoga polumjeseca.Za njegovu je domoljubnu poruku bio ključan Muhamedov jezik. Svatko tko danas putuje Bliskim istokom zna da je arapski jezik milozvučan, pjesnički jezik. Poglavito Arapi koji provode mnogo vremena u pustinji koji god da su jezik naučili — arapski, engleski, francuski — govore ga s elegancijom i otmjenošću koja slušatelja rasplinjuje, nadahnjuje i, povremeno, izluđuje. Arapski je mnogo stvari: ali nijedna od njih nije čvrsta. Mnogo češće teče, razvija se, oblikuje, poput pješčane dine.A Muhamed, po svemu što se pripovijeda, govorio je arapski toliko snažno i toliko hipnotizirajuće lijepo, kako do tada nitko nije čuo, a od tada rijetki. Jedan od razloga zašto je Kur'an i dalje toliko utjecajan je u tome što pjesnički jezik upotrijebljen u njegovim surama posjeduje raskoš kakva se može pripisati jedino Bogu. DjelomičnaAbrahamposljedica toga je da je više od jednoga stoljeća akademskog raščlanjivanja imalo mnogo manjeg utjecaja na Kur'an nego što je isto imalo na Bibliju. Pobožni muslimani i dalje vide Kur'an kao nepročišćenu riječ Božju, što je jedan od razloga za pobožnost kojom zrači. U Kur'anu nema

pripovijedanja u trećem licu. Bog govori izravno u svih šest tisuća dvjesto redaka teksta.Drugi ključ Muhamedove poruke je u tome da je ona stigla ispunjena likovima koji su slušateljima bili otprije poznati. Isus, Mojsije, David i drugi bijahu već dobro poznati u Arabiji, zbog velikog broja židovskih i kršćanskih trgovaca nastanjenih na poluotoku. Ali da bi postigao najsnažniji učinak, Muhamed je morao povezati svoju poruku s prorokom s kojim bi se slušateljstvo moglo poistovjetiti. A da bi to učinio, trebao mu je netko sličan njemu samome, netko povezan s Arabijom, netko tko će donijeti poruku jednoboštva kolebljivom mnogobožačkom stanovništvu.Trebao mu je Abraham.Abraham se spominje u dvadeset i pet od stotinu i četrnaest sura u Kur'anu, a četrnaesta sura nazvana je po njemu. A prevladavajuća poruka o Abrahamu jest ta daje on bio pravedan i pokoran Bogu te da je odbacio obožavanje idola. Kako piše u šezdesetoj suri: "Imate dobar primjer u Abrahamu." On je rekao svome narodu: "Odričemo se vas i idola koje obožavate umjesto Boga. Odričemo vas se: neprijateljstvo i mržnja vladat će između nas sve dok ne povjerujete u jednoga i jedinoga Boga."I opet, početna točka islama znakovito je slična početnim točkama judaizma i kršćanstva: imajte vjere u Boga. A jedan čovjek na najbolji način personificira tu poruku. "Zastoje za mene Abraham toliko zanimljiv lik?" kaže Bili Graham, harvardski stručnjak za islam. "Zato jer, iako_Narod Abrahamov - Muslimani0 njemu ne znamo ništa u povijesnom smislu, postoji bliskoistočna predaja koja ga na neki način portretira kao čovjeka nezamislive, gotovo idiotske vjere. čovjeka koji, usprkos svoj svojoj razboritosti, vjeruje u Boga. I upravo zbog toga se on ističe u povijesti — bez obzira je li riječ o mitološkom ili stvarnom liku — kao lik koji nekako zaokuplja maštu svih triju predaja."Poput kršćanstva, i islam je počeo s vrlo brzim širenjem. Prvih godina Muhamedova propovijedanja, dok je živio u Meki, uzduž jugozapadne obale Arabije, bio je dovoljno pažljiv da naglasi kako je Abraham univerzalni lik vjere. Svi — i Židovi i kršćani i muslimani — su plemena Svete knjige, rekao je Muhamed, koja vjeruju u istoga Boga. U stvari, Muhamed je očekivao od Židova i kršćana da slijede njegov povratak čistom jednoboštvu. "Budite učtivi kad raspravljate s plemenom Svete knjige," kaže se u dvadeset i devetoj suri. "Kažite: 'Mi vjerujemo u ono što nam je bilo objavljeno i što je objavljeno i vama. Naš Bog1 vaš Bog su jedno. Njemu se pokoravamo.'"Ova bliskost između Muhameda i drugih vjera samo se učvrstila kada je skupina plemena koja su živjela u obližnjem Yathribu, uključivši i Židove, pozvala proroka da presudi u jednom sporu. Prorok se spremno odazvao pozivu. Poput Isusa, među čelnicima u Meki bio je izazvao proturječje sa svojom porukom o društvenoj i duhovnoj jednakosti. Pripadnici mjesne oligarhije, koji su ostvarivali dobit zahvaljujući takvoj nejednakosti kao i od godišnjih hodočašća na koja su Arapi odlazili kako bi obišli poganska svetišta u gradu, počeli su se suprotstavljati. Muhamedova selidba iz Meke u Yatrib u srpnju 622. godine, nazvana hedžra, predstavlja zametak vjere, pa obilježava prvu godinu u muslimanskom kalendaru. Muslimani ne bilježe povijest od godine Muhamedova rođenja

ili smrti, niti od godine kada je počeo recitirati Kur'an. Vrijeme počinje one godine koje je prorok otišao iz svoga zavičaja, otputovao u drugu zemlju i začeo zajednicu vjernika. U tome se nepogrješivo očitava odjek Abrahamova Poziva.Yathrib, kasnije preimenovan u Medinu, osnovan je kao židovsko naselje i u to je doba oko deset tisuća Židova još uvijek živjelo u tome gradu. Muhamed je blisko surađivao sa židovskim čelnicima, proširio svoje znanje o Bibliji i prilagodio svoju novu vjeru kako bi bila što prihvatljivija njegovim saveznicima. Odredio je da tjedna molitva bude u petak, tako da se podudara s vremenom kada se Židovi pripremaju za svoj sabat (i ne natječe se sa židovskim radnim tjednom, kako se događalo s kršćanskim sabatom). Uz to, preporučio je svojim vjernicima da se mole u smjeru Jeruzalema i proglasio židovski Dan pokajanja muslimanskim posnim danom.Međutim, srdačni odnosi između Židova i muslimana nisu potrajali. Dok su Židovi možda i bili spremni postići politički sporazum s Muhamedom, nisu bili spremni prihvatiti ga kao proroka. Za

Židove, dani Božjega objavljenja davno su bili prošli. Kur'an kaže da je prorok bio frustriran njihovom neodlučnošću. Ton sura koje opisuju objave koje je primio tijekom ovoga razdoblja ponekad su oštrije od ranijih, osobito prema Židovima i kršćanima.U petoj suri, Alah kaže: "Židovi i kršćani kažu: 'Mi smo djeca Božja i njegovi miljenici.' Recite: 'Zašto vas onda kažnjava za vaše grijehe?'" Dalje se u istoj suri optužuje pleme Svete knjige za skrivanje određenih stvari u svojem Svetom Pismu i šalje znakovitu poruku kršćanima. "Nevjernici su oni koji kažu: 'Bog je mesija, sin Marijin.'" Odlomak završava sljedećim riječima: "Naš apostol došao vam je s objavama nakon razdoblja u kojem ne vidjeste_Narod Abrahamov - Muslimaniapostole, kako ne biste rekli: 'Nitko nije došao i donio nam dobru vijest ili nas upozorio.' Sada je netko došao i donio vam dobru vijest i upozorio vas. Bog je vladar sveg svijeta."Postupno se počeo razvijati raskol između prvih muslimana sjedne strane te Židova i kršćana s druge. Taj je proces odražavao ono što se događalo između prvih kršćana i Židova, kad su novi vjernici ponudili svoje viđenje sveopće poruke, ali su "stari" vjernici odbili prihvatiti to novo viđenje. U oba slučaja, nova je religija otišla svojim putem.U siječnju 624. godine, Muhamed je unio golemu promjenu: od svojih je vjernika zatražio da se okrenu na drugu stranu, da se više ne okreću prema Jeruzalemu tijekom svojih molitava, već da budu okrenuti prema Meki. Meka je izvorni dom jednoboštva, kaže Kur'an, a prethodni smjer je bio tek ispit kako bi se raspoznali Muha-medovi iskreni sljedbenici. Od tog trenutka nadalje, muslimanski vjernici molit će se okrenuti prema proroko-vom rodnom mjestu.Iako je ova promjena svakako produbila jaz između religija, malo je učinila kako bi promijenila na Abraha-movoj važnosti. Ako ništa drugo, Abraham je muslimanima postao još važnijim kao simbol toga da pokornost Bogu potječe iz vremena prije judaizma i kršćanstva. U drugoj suri piše, "Kažu: 'Prihvati židovsku ili kršćansku vjeru i bit ćeš na pravom putu.' Recite: 'Nikada! Mi vjerujemo u vjeru Abrahama pravednika.'" Ta je vjera bila objavljena ne samo Abrahamu, već i "Jišmaelu, Izaku, Jakovu i plemenima; Mojsiju i Isusu i ostalim prorocima." Islam, drugim riječima, je prava univerzalna vjera.Miroljubivi muslimani ističu kako Kur'an nikada ne zagovara nasilje prema drugim religijama i nikada ne

ustraje u tome da Židovi i kršćani moraju postati muslimanima. Kako mi je šeik Feisal Abdul Rauf, iz njujorške džamije Masjid al-Farah, rekao, "Kur'an je izričit. 'Neće biti prisile u religiji.' Vjera mora biti stvar savjesti pojedinca. čak i u krajevima gdje su muslimani vladali ne-muslimanima, nikada ih nisu prisiljavali da se preobrate."No, većina učenjaka vjeruje da se rascjep koji se zbio u Medini odražava u tekstu. Kako kaže Bili Graham, "Ako pogledate kako se razvijao Kur'an, primijetit ćete sve veće izazivanje Židova i kršćana da sada odgovore na ponovnu Božju riječ. I konačno, stiže i osuda Židova i kršćana nakon par neprilika. A onda stižete do točke na kojoj su određena djela koja je počinilo pleme Svete knjige iskorištena kao izlika za progone."Najstrahovitiji primjer ove nasilne sklonosti događao se sljedeće tri godine, kada je Muhamed, sada s većom političkom podrškom, polako protjerao ona židovska plemena u Medini koja su se okrenula protiv njega i započela podupirati njegove protivnike iz Meke. Naposljetku, Mu-hamedovi sljedbenici poklali su oko sedam stotina Židova te prodali njihove žene i djecu u roblje. Sve nade za dugoročnijim savezništvom između vjera bile su pretvorene u prah i pepeo. Novi muslimani bili su sada dovoljno snažni da sami prežive.Nakon podulje borbe, Muhamed je s oligarsima iz Meke, koji su mu se bili ranije suprotstavljali, 628. godine sklopio savez i u grad ušao ne naišavši ni na kakav otpor. Do svoje smrti 632. godine pod svoj je nadzor stavio cijelu Arabiju. Jednoboštvo je dobilo novu vjeru-članicu; Abraham je imao novu adresu.Nakon provedenih otprilike sat vremena u društvu šeika Abu Sneine, raspoloženje se počelo pomalo opuštati. Još_Narod Abrahamov - Muslimani

uvijek je bio odjeven u svoj ogrtač, ali je na pod položio svoju torbu za spise. Nekoliko puta me prekinuo usred pitanja, naglašavajući da još nije sve izrekao. U jednom sam trenutku ja to isto učinio njemu, pa smo se obojica nasmijali. Konačno mi se učinilo da se osjeća dovoljno udobno da ga mogu upitati za hadž.Kad se Muhamed vratio u Meku, započeo je čistiti sveti grad od mnogoboštva i preobražavati ga u glavni grad nove vjere. Razorio je sva poganska svetišta, osim jednoga, ćabe. Meka je naraštajima bila središtem hodočašća, a ćaba, velika crna kocka sa stranicama dužine oko trinaest metara, bila je najpoznatijim odredištem.Kur'an kaže da je ćabu zapravo podigao Adam, a potom ju je nanovo izgradio Abraham. Tijekom Noina potopa, ćaba je bila uznesena na nebo, gdje su anđeli lepršali oko nje, iz čega svoje podrijetlo vuče hodočasničko kružno obilaženje oko te kocke. Kasnije je vraćena na zemlju i bila izgubljena pod pijeskom. Tijekom jednog od Abra-hamovih posjeta Arabiji, dvoglavi vjetar mu je otkrio tajno mjesto i Abraham se bacio na obnavljanje praiskon-skog hrama u kojem je Bog ostavio svoj trag na zemlji. Kad se Abraham umorio, Jišmael mu je pomogao doni-jevši mu veliki kamen da stane na njega; kasnije je taj kamen postao poznat po imenu Maqam Ibrahim zbog otiska stopala koji je Abraham ostavio na njemu.Neki tumači primjećuju da se Abraham i Jišmael baš i nisu najbolje slagali tijekom ovoga razdoblja. U nekim predajama, Jišmael nije mogao pronaći kamen temeljac ili je kasnio ili je bio previše lijen da bi bio i od kakve pomoći. Otac mu reče, "Bog tebi ne bi povjerio takav posao, sine moj!"Nakon stoje Abraham ponovno izgradio ćabu, Bog mu zapovijedi da se popne na vrh obližnjeg brda i pozove

cijelo čovječanstvo da hodočasti u to mjesto. Njegov je glas bio pojačan tako da se mogao čuti diljem svijeta. Muhamed je zvučao poput jeke Abrahamove odanosti kad je ponovno pozvao muslimane da pođu na isto hodočašće.Hodočašće, ili hadž, uskoro je postalo jednim od pet stupova islama i jedan od trajnih razloga Abrahamove središnje uloge u vjeri. Svi hodočasnici — muškarci i žene — pročišćavaju se, odijevajući se u bijelu odjeću bez šavova i bijelu obuću bez remenčića. Ulaze u Veliku džamiju, gdje se nalazi ćaba, kreću se u smjeru kazaljki na satu obilazeći oko kocke sedam puta, a potom se mole na mjestu gdje je Abraham stajao. Kasnije, tijekom sedmodnev-nog hodočašća, vjernici trče između zvona Safe i Marve u znak sjećanja na Hagarinu mahnitu potragu za vodom za Jišmaela i kamenuju stupove koji predstavljaju đavla koji je pokušao staviti Abrahama na kušnju ne bi li ga nagovorio da se ne obazre na Božju zapovijed da žrtvuje svoga sina.Za razliku od Židova i kršćana, kojima on uglavnom predstavlja književni lik, za muslimane je Abraham opipljiv lik intimno povezan s jednim od najdirljivijih iskustava u njihovim životima. Kako mije šeik Abu Sneina rekao kad sam ga upitao što osjeća gledajući ćabu, "Imate osjećaj daje izgrađena savršeno. Bog je uputio Abrahama da je izgradi, i on ju je izgradio, kamen po kamen, i učinio je to savršeno."Šeik Abu Sneina bio je pet puta na hodočašću. Time je ostvario posebnu počast koju zaslužuju oni koji odu na hodočašće, zaslužio je pravo da ispred svog imena stavi naziv Hadži. Tijekom našega razgovora, Dr. Nadsheh mu se obraćao s Hadži Yusef."Kad hodate oko ćabe stječete osjećaj daje Alah stavio Abrahama na kušnju," nastavio je imam, "i daje Abraham_Narod Abrahamov - Muslimanipreživio i uspješno položio te ispite. A onda stanete i izgovorite dvije molitve. Tada se doista osjećate najbliži Abrahamu. To je vrlo dirljivo." "Kakav je to osjećaj?" upitah."To je osjećaj povezanosti. Osjećate da između vas i Boga postoji svojevrstan kanal. Duhovni osjećaj da ste ljudsko biće, ali niste čovjek. Vi ste čovjek s posebnim moćima, jer ste tako bliski s Bogom.""I što želite od Abrahama u tom trenutku?""Ne želite ništa od Abrahama. Neke stvari želite od Boga. Svaki put kad je Abraham razgovarao s Bogom, nikada nije od njega tražio ništa za sebe. Uvijek je tražio nešto za svoju obitelj. Nije bio

sebičan, tako da i mi pokušavamo biti nesebični.""Plačete li?""Neki ljudi plaču na glas, jer pate. Neki plaču u tišini. Neki plaču, jer su grješni i njihovi su grijesi razotkriveni. Neki ljudi plaču od sreće.""Jeste li Vi plakali?""Mnogo puta.""Kakvim suzama?""Suzama vjere."Poput kršćanstva, islam se prvih desetljeća brzo širio. U stotinu godina od prorokove smrti 632. godine, pod vlašću prva četiri kalifa, ili vladara, i prve velike dinastije (Uma-jade), islam se proširio u Arabiji, Siriji, Palestini, Egiptu, Perziji i većim dijelom Afganistana, sve do Indije, i cijelom sjevernom Afrikom od Aleksandrije do Tunisa. Baš kao i kršćanstvo, islam se pokazao prenosivim, prilagodljivim i nadahnjujućim za stanovništva udaljena od njegovih povijesnih i zemljopisnih epicentara. Odavno obećani veliki narod Jišmaelov konačno je nastao.

Dugo zatomljivano suparništvo između Jišmaela i Izaka uskoro je imalo ponovo izroniti na svjetlost dana.U još jednoj od sličnosti s kršćanstvom, kada je islam počeo rasti u svojoj veličini i snazi, muslimanski vođe počeli su se agresivnije udaljavati od svojih jednobožač-kih prethodnika. Islamski midraš, poznatiji po imenu taf-sir, smatra se strožim prema Židovima nego prema kršćanima, uglavnom zbog političkih okolnosti za vrijeme prorokova života. Kako je jedan od komentatora iz devetog stoljeća zapisao, muslimani kršćane vole više nego Židove zbog toga što su se ovi drugi otvoreno suprotstavili proroku u Medini: "Razlog zašto su kršćani manje podmukli — iako su svakako odbojni — je taj da se Izrae-lićanin ženi samo Izraelićankom, i oni se međusobno dobro slažu i sve drže među sobom... i stoga se ne ističu niti svojom inteligencijom, tjelesnim izgledom niti pameću."I opet, nusproizvod ovog procesa bio je taj da su tumači te nove religije izražavali svoje osjećaje nadmoć-nosti prema svojim jednobožačkim precima pokušavajući stegnuti svoj stisak oko Abrahama. Primjerice, muslimanski tumači su dodali nov zaplet u izgradnju ćabe. Oni su istaknuli da je ona izgrađena na mjestu gdje je anđeo Božji otkrio izvor vode Hagari, time spasivši Jišmaelov život.Još vidljiviji primjer ovog sve jačeg stezanja obruča oko Abrahama uključuje Muhamedovo noćno putovanje. Sedamnaesta sura nam kaže daje Bog pozvao Muhameda da krene na noćno putovanje od hrama u Meki do "udaljenoga hrama čiji okoliš smo blagoslovili." Tumači su to objasnili rekavši kako je Muhameda, koji je spavao u ća-bi, probudio anđeo Gabrijel i posjeo ga na čudesna krila-ta konja Buraka, koji gaje odnio do Jeruzalema. Ondje se_Narod Abrahamov - Muslimanisusreo i molio s "Božjim prijateljem Abrahamom," kao i s Mojsijem, Isusom i drugim prorocima. Onda su se pojavile ljestve i Muhamed je uzašao na nebo.Na nebu, Muhamed je opet susreo razne proroke, uključujući i Mojsija, "tamnoputa muškarca, snažne građe i kukasta nosa." U sedmom krugu neba, Muhamed je ugledao postarijeg muškarca kako sjedi na stolcu na vratima raja. "Nikad ne vidjeli drugog čovjeka toliko sličnog sebi," reče Muhamed. "A Gabrijel reče: to je tvoj predak Abraham." Muhamed više ne oponaša Abrahama; sada mu je sličan. Veza između njih dvojice nije samo duhovna ili čak rodoslovna, ona je i tjelesna.Ponovno se počinje vrtjeti poznati kotač. Abraham se kreće od sveopćeg lika koji je smatran otvorenim svim religijama, do isključivijeg lika koji daje prednost jednoj vjeri. Islam se počinje stavljati u položaj u odnosu prema svojim jednobožačkim prethodnicima u kakav se ranije kršćanstvo stavilo u odnosu prema Židovima. Mi razumijemo istinsku vjeru Abrahamovu koju ste nekako iskva-rili, govore muslimani, i zato smo zauzeli vaše mjesto u očima Božjim.I opet su tumači pronašli dokaze u svoju korist u Kur'anu. Treća sura, primjerice, kaže, "Jedina prava vjera u Božjim očima jest islam. Oni kojima su Sveta pisma dana razjediniše se međusobno drskošću nakon što im je znanje milostivo udijeljeno. Onaj tko ne priznaje Božje objave mora znati

daje Božja osveta brza." Za muslimane, poruka ovakvih odlomaka postala je vremenom jasnija: islam nije istisnuo kršćanstvo i judaizam, on im je prethodio. Islam je, u stvari, bio vjera Abrahamova koju je njegovo potomstvo iskvarilo zbog svojih vlastitih ciljeva. Drugim riječima: Prije nego što je Abraham bio, islam jest.Tijekom toga razdoblja, s početkom oko desetoga sto-_____ljeća i tijekom sljedećih nekoliko stotina godina, islam je bio na svom političkom i kulturnom vrhuncu, vladajući svijetom od Indijskog potkontinenta do Kavkaza, od srednje Azije do južne Europe. Mnogi od očiglednih sukoba među religijama skovani su tijekom toga razdoblja, uključujući i predodžbu da je Jišmael bio sin kojega je Abraham bio pozvan žrtvovati. Kad sam upitao šeika Abu Sneinu koji se od Abrahamovih sinova pojavljuje u snu o žrtvovanju, on je odgovorio Jišmael i nastavio izlagati svoje argumente."Dakle, tu je Biblija u krivu?" upitah."Da," reče on.Muslimanska nadmoćnost nad Židovima i kršćanima je naposljetku ušla u carstvo politike. U nekim mjestima ne-muslimani su bili stjerani u geta, prisiljeni jahati magarce umjesto konja, imali su obvezu jahati postrance umjesto raskrečenih nogu, i čak im je bilo zabranjeno izlaziti izvan kuće kada bi kišilo ili sniježilo kako ne bi one-čišćavali zrak. Već u devetom stoljeću, kršćani i Židovi u Bagdadu morali su nositi žute oznake na svojoj odjeći, odakle podrijetlo vuku žute značke i vrpce kojima su nacisti označavali Židove.Veliki povjesničar islama, Bernard Lewis, napisao je da muslimanska diskriminacija nevjernika, iako duboka, nikada nije dosegla razine kršćanske netrpeljivosti prema Židovima. "U cjelini, u usporedbi s kršćanskim antisemitizmom," zapisao je on u knjizi Židovi islama, "muslimanski odnos prema nemuslimanima nije odnos mržnje ili straha ili zavisti, već jednostavno prijezira."Ovakvo stanje duha promijenilo se u dvadesetom stoljeću s borbama oko europske kolonizacije Bliskoga istoka, s pojavom države Izraela i jačanjem američke hegemonije. Ove političke bitke postupno su počele utjecati_Narod Abrahamov - Muslimanina religijski dijalog, tako da čak i razgovor o Abrahamu među Židovima, kršćanima i muslimanima danas često prelazi u gorku raspravu o Jeruzalemu, Palestini, Osami bin Ladenu, židovskim naseljima, bombašima-samoubo-jicama, iračkim đacima, iranskim taocima, Zaljevskom ratu, židovskom nadzoru nad medijima, saudijskoj kraljevskoj obitelji, CIA-i i Mossadu. I, neizbježno, Božjoj volji.Noć prije moga susreta sa šeikom Abu Sneinom, sastao sam se s jednim mojim prijateljem Palestincem u nekom hotelu u Jeruzalemu, zgurali smo se u njegov izubijani i ulubljeni sedan i otputili se duboko u Istočni Jeruzalem kako bismo se susreli s imamom njegove mjesne džamije. Sa svojim prijateljem, turističkim vodičem i arheologom-amaterom, bio sam raspravljao o Abrahamu, pa se on ponudio da će me odvesti do svećenika koji živi u njegovom kvartu. "Moj brat uči s njim svakoga tjedna," reče moj prijatelj.Masud El Fassed sjedio je odjeven u skladnu odjeću na maloj sofi u blještavo osvijetljenoj sobi s podom od bijelog linoleuma. Imao je kratku bijelu bradu i zlatom izvezenu kapicu na vrh glave. Ponašanje mu je bilo odmjereno, iako se držao nekako udaljeno. Nije bio spreman odgovarati na pitanja o svojem podrijetlu, iako je odgovarao na tečnom engleskom koji je naučio živeći godinama u Londonu. Kad su nam moj prijatelj i njegov brat u šalicama za čaj poslužili topao, sladak jogurt, orahe i cimet, napravili smo stanku kako bismo uživali u nečemu što mi je izgledalo kao nešto najbolje što sam ikada kušao na Bliskom istoku.Naš je razgovor započeo na uobičajen način; razgovarali smo o Abrahamu u Bibliji i Kur'anu, izgradnji ćabe,

njegovom noćnom putovanju u Jeruzalem. Ali kad je razgovor skrenuo na žrtvovanje, imamov se ton promijenio, jer je poćeo ukazivati na to kako je Izak manje vrijedan od Jišmaela. U Bibliji, reče on, čak i proroci kude ponašanje Židova, jer se oni ne obaziru na riječ Božju. "Mojsije je to rekao.

David je to rekao. Malakaj je to rekao," spomenu on. "Svi su oni rekli da ako Židovi ne budu slijedili volju Božju, da će izazvati Božji gnjev. Svi su problemi počeli s Izakom.""Dakle, vaše je mišljenje da je Bogu Jišmael draži od Izaka?" rekoh."Bog ne voli ovako ili onako," reče on. "On više voli one koji ga štuju na ispravan način.""A štuju li ga Jišmaelovi potomci na ispravan način?""Pogledajte muslimanski narod," reče on, "osvrnite se po svijetu. Mi Boga štujemo dvadeset i četiri sata dnevno, pet puta dnevno, a potom se još dodatno molimo. Pogledajte Židove i kršćane, vi ne štujete Boga kako to muslimani čine.""A što će se dogoditi Izakovim potomcima koji se ne mole na ispravan način?" upitah."Bog vam daje mogućnost da mu se pokorite i slijedite Božja pravila. Ali vi se ne obazirete na njega, jer ste osnažili. Možete prenijeti svoju poruku diljem svijeta, možete promijeniti svijest ljudi. činite suprotno onome što Bog od vas traži. Otvarate banke i mjesta na kojima ima seksa i kockanja. Zlih stvari. Bog vam daje mnoge prilike, ali, naravno, mi znamo da ih nećete slijediti."I pogledajte što se dogodilo," nastavi on žustrim glasom, za koji bi se ipak teško moglo reći da je neprijateljski raspoložen. "Poslao je ljude vrlo jake, koji su počinili samoubojstvo kako bi ubili vas. Nevjerojatno je da se takvo što dogodilo u Americi, ali to je stiglo od Boga."_Narod Abrahamov - MuslimaniU ovom trenutku bio sam zaprepašten njegovim riječima, ali ne i razljućen. Ostao sam smiren, pokušavajući slijediti njegov tijek misli. Bacio sam pogled prema drugom kraju prostorije. Moj prijatelj potonuo je u svojem naslonjaču, ali njegov stariji brat ostao je sjediti uspravno, očiju širom otvorenih, s odobravanjem kimajući glavom. Ruke je držao na ramenima svoga četverogodišnjeg sina, kojeg je licem okrenuo prema imamu. Dječak je zaneseno gledao."Dopustite mi da provjerim jesam li vas dobro shvatio," rekoh. "Vi kažete da ću, ako sam ja Židov i potomak Abrahama, Izaka i Jakova, i slijedim zakone Tore, a ne slijedim prave zakone Abrahamove i Stvoriteljeve, biti kažnjen?""Prema vašoj Bibliji, da. Prema Kur'anu, da. A to je zato što prezirete islam i pokušavate uništiti Stvoriteljevu religiju. Nametanjem svojih zamisli i načina razmišljanja svijetu, vi pokazujete svoju mržnju prema Bogu. Sada morate slijediti posljednjega proroka kojeg je On poslao. Tek onda ćete biti spašeni.""Dakle, što će mi se dogoditi?" upitah. Gledao sam ga ravno u oči.Uzvratio mije istim pogledom. "Umrijet ćete."Nije mi padalo na pamet ništa što bih mogao reći na to."Kazna će stići od Stvoritelja," nastavi on, "ali nju će, naravno, izvršiti ljudi. Poput Hitlera, na primjer. Prema Židovima, Hitler je pobio šest milijuna ljudi. Pitao sam se, 'Zašto Hitler toliko voli Židove da ih je žive pekao?' Proučavajući Bibliju shvatio sam zašto. Židovi ne čine ono što Stvoritelj želi. Oni čine suprotno."U ovom je trenutku postalo jasno da je naš razgovor završen, a ja sam se počeo pitati kako ću se vratiti kući. Jesu li mi namjestili klopku? Je li riječ o nesporazumu?

Ili je ovo bilo tek neobavezno čavrljanje nakon večere u Istočnom Jeruzalemu, uz čaj i slasne pogačice i čavrljanje o genocidu? Morao sam postaviti još jedno pitanje.Spomenuo sam da se u svijetu danas vodi razgovor između ljudi različitih vjera, koji pokušavaju ustanoviti mogu li živjeti zajedno u miru, jedni uz druge. "Mogu li?""Mi smo muslimani," reče on. "I ovo je muslimanska zemlja. Ako želite živjeti među nama, vaša je stvar u što ćete vjerovati. To je poruka koju nam šalje Bog. Možete je pročitati u Bibliji, možete je pročitati u Kur'anu.""Dakle, poruka nade ne postoji, čak ni u Abrahamu?""Obično tu poruku nose ljudi koji ne vjeruju u Boga. Abraham je otac jedne religije, a taje religija islam."Ipak sam živ i zdrav stigao kući te večeri, vozeći se u tišini u automobilu svoga prijatelja. Žudio sam za tušem. Cijeli me taj razgovor uznemirio i ražalostio. Htio sam ga istoga trena zaboraviti, pretvarati se da se nikada nije dogodio. Tko je bio taj tip koji mi nije htio reći ni dvije riječi o

samome sebi? Je li on uopće bio vjerska ličnost? Ili je riječ o agitatoru?"Nije bitno," rekao mije prijatelj novinar koji često piše0 religiji u tome području. "Žalosna je istina da on predstavlja glavnu struju u islamu u ovom trenutku. Ima Židova koji prenose sličnu poruku o židovskom nacionalizmu, ali nema ih mnogo. Ima i apokaliptičnih kršćana, ali1 njih je ograničen broj. Tvoj imam predstavlja mišljenje većine muslimana, barem u ovom dijelu svijeta."Zbog svog iskustva iz Istočnog Jeruzalema, sljedećeg dana sam razgovarao sat vremena sa šeikom Abu Snei-nom prije negoli sam se dotakao politike. Šeik je također poznat kao nešto poput bacača plamena Ne bi držao završnu ramazansku propovijed u El-Aksi kada ne bi bio_Narod Abrahamov - Muslimanispreman iskoristiti podij treće po važnosti džamije u islamskome svijetu za raspirivanje palestinske netrpeljivosti prema Izraelu. "Jedna je muslimanska Palestina i ona se ne može dijeliti," bio je rekao u jednoj od nedavnih propovijedi. "Palestina je vakuf zemlja, dio vjerske zaklade koja pripada svim muslimanima na svijetu. Nitko nema pravo odustati od nje. Tkogod to učini, izdajnik je zaklade i nije ništa drugo doli zločinac koji će skončati u paklu."Kako se naš sastanak bližio kraju, spomenuo sam me-duvjerske razgovore u svijetu i zapitao ga misli li da je Abraham ujedinitelj ili razjedinitelj."Ako muslimani, Židovi i kršćani slijede ono što se spominje u Kur'anu, onda Abraham može biti ujedinitelj," reče on, a ja sam osjetio da možda krećemo stazom sličnoj onoj od sinoć. "Ali čak ako Židovi i kršćani slijede samo ono što se o Abrahamu govori u Bibliji, tada možemo postići jedinstvo."E, ovo je već bilo nešto novo. "Ali to su dva različita teksta," rekoh."Ali načelo je isto," reče on. "Vi imate iskreno srce, morate vjerovati da postoji jedan Bog. Možda nam je pristup različit, ali odredište je isto."Ovo je bilo toliko radikalno u svojoj otvorenosti da u prvom trenutku nisam mogao povjerovati. Spomenuo sam mu da sam prethodnog petka bio stajao na vidikovcu s kojeg se vidi El-Aksa dok je on držao govor. Vidio sam Židove kako se mole, muslimane kako se mole, sa svih crkava odzvanjala su zvona. "I svi su mogli čuti jedni druge."On se nasmija. "A kako glasi Vaše pitanje?""Je li to bio zvuk sukoba ili zvuk mira?""Kao muslimani, slijedimo raspored molitava, moramo

vjerovati kako nam nalaže islam, a Bog od nas jasno zahtijeva da prosvjedujemo protiv drugih skupina čije se vjerovanje razlikuje od našega. Mi želimo širiti islam, želimo ići u džihad. Ali to ne znači da se moramo boriti. Džihad ne označava borbu protiv ljudi, on označava poziv ljudima da priđu islamu, što je pogrešno tumačeno i kroz povijest i dan-danas. Ali to se može učiniti miroljubivo.""Želio bih vjerovati u to," rekoh. "Ali ljudi ginu. Ja živim u New Yorku.""Stanje je vrlo teško. U palestinskom društvu postoje problemi. Ljudima je uskraćeno pravo da dođu u El-Aksu. U svakoj obitelji poznaju ljude koji su zatvorenici ili ubijeni. Ovakva politička dominacija prijeti vjerskoj snošljivosti. Tako daje, vidite, vjera pomiješana s politikom.""A kad promotrim stanje, bih li se trebao osjećati tužnim ili zabrinutim? Ili bih trebao osjećati da će u budućnosti duh Abrahamov prevladati?""Trebali biste osjećati tugu," reče imam, "ne samo zbog islamskoga svijeta već i zbog Židova i kršćana."Klimnusmo ."Ali usprkos toj tuzi," nastavi on, "nada mora opstati. Svi se mi žrtvujemo. Svakome od nas poginuli su poznanici. Isto je i za Palestince i Izraelce, za kršćane i Židove, za Amerikance, za sve ljude svijeta. Moramo naći rješenje."Prvi put toga jutra osjetio sam da imam svlači svoj obrambeni oklop. Sada je sjedio na rubu svoga stolca. Širom je raširio ruke, dlanove okrenuvši prema gore. On je bio propovjednik. On je bio

vođa.Odgovarajući mu, povisio sam glas. I sam sam se pomaknuo na rub stolca. I širom raskrilio ruke. "I ja Vam sada dadem mikrofon," rekoh. "Možete se obratiti cijelome svijetu. I zamolim Vas da govorite o Abrahamu. Što ćete reći?"_Narod Abrahamov - MuslimaniSada smo sjedili okrenuti jedan prema drugome licem u lice. Jaz između nas je nestao. "Abraham je bio čovjek vjere," zausti on. "Štovao je Boga i bio zahvalan Bogu. On je izmislio jednoboštvo. I postavio visoka mjerila. Kad bi svi ljudi — ne samo muslimani, kršćani i Židovi — slijedili ispravan put Abrahamov, siguran sam da bi život bio ljepši. Ali mi to ne činimo. Situacija s kojom se suočavamo je takva da ljudi žive svoje živote daleko od istinske vjere, i daleko od Abrahama. Ako zanemarimo pojedinosti, oko kojih se možda ne slažemo, i slijedimo Abrahamova načela — istinu, moralnost i suživot — onda će većina naših problema nestati."Rečenicu je dovršio odsječno zamahnuvši rukama i odmah ustao. I ja sam ustao i mi se rukovasmo. Osjetio sam poriv da ga zagrlim, ali sam se u posljednji čas zaustavio. Imam El-Akse, koji je u glavi imao svaku riječ u Kur'anu i sve izreke proroka, bio je izjavio da možemo zanemariti pojedinosti i usredotočiti se na načela. To mi je već izgledalo poput zagrljaja.Nekoliko minuta kasnije, stajao sam sam vani na ulici. Stražari su bili nestali. Kiša je bila prestala. Sunce se probijalo kroz oblake. Ništa mi nije padalo na pamet. Jedan dio mene htio je razgovarati s medijima i reći im što sam upravo bio čuo: SMUTLJIVI IMAM ZAGOVARA POMIRBU: "ZANEMARITE POJEDINOSTI, PRIGRLITE ABRAHAMA." Dio mene želio je nazvati mirovne posrednike.Ali uglavnom sam jedino želio vjerovati.Pa prebacih svoju naprtnjaču preko ramena. Okrenuh leđa Haram al-Sharifu. I prošetah.8NASLJEđEPlaninska cesta koja od Jeruzalema vodi na jug prema Beer-Ševi nekoć se zvala Patrijarhovom cestom, jer tom su cestom biblijski praoci krenuli iz Galileje u Negev. Abraham je ovom cestom pošao na svoje prvo putovanje kroz obećanu zemlju, od Shechema do Bethela i sve do Egipta. Posljednjih godina ista cesta se naziva Tunelskom cestom, jer se na njoj nalaze dva najduža tunela u Izraelu. Ovih dana tu cestu zovu Krvavom, jer na nju ciljaju izraelski i palestinski snajperisti sa suprotnih brjegova.Jednog gorkog, blistavog četvrtka ujutro krenuo sam tom cestom prema Hebronu, jednom od najsmrtonosnijih gradova na planetu, epicentru muslimansko-židovskog rata, i mjestu koje sadrži najviše odjeka — a možda i treperenja — pomirbe. Sve tri vjere slažu se daje Abraham ovdje kupio zemlju, pokopao Saru i sam bio tu pokopan. U zdanju izgrađenom iznad njihovih ukopnih pećina prije dvije tisuće godina nalaze se spomen-ploče Abrahamu i Sari, kao i Izaku i Rebeki, Jakovu i Leji. Židovi, kršćani i muslimani stoljećima su se borili za nadzor toga mjesta.A neki su bili spremni i ubiti za nj. Hebron, četrdesetak kilometara južno od Jeruzalema, dugo je bio simbo-r

lom suživota; Židovi i muslimani stoljećima su ondje živjeli u miru i molili se zajedno nad tim grobnicama (iako su Židovi smjeli doći samo do sedme stube zdanja, a ulazak im je bio zabranjen). Na arapskom se grad zove El Khalil, ili "prijatelj," što je isto ime koje Kur'an nadijeva Abrahamu. Na hebrejskom je Hevron, što je izvedenica od haver, što također znači "prijatelj."Ali posljednjih stotinu godina taj je grad postao simbolom fanatizma. Neredi 1929. godine, nakon kojih su slijedila desetljeća sukoba, zatim pokolj 1994. i cjelodnevna snajperska paljba, podmetnute mine i pucnjava iz jurećih automobila su posljednje počivalište Abrahamovo pretvorile u krvavu, kipuću, nemirnu košnicu. Noć prije moga polaska, izraelska je vojska izvršila pretres jednog od palestinskih domova u gradu. Osumnjičeni palestinski militant pokušao je pobjeći pod okriljem mraka, ali su vojnici zapucali i ubili ga. Vijest je toliko uobičajena da čak nije objavljena ni na naslovnici novina.

"Zar nisi nervozan?" upitao sam svoga prijatelja Palestinca, Nasera, Jeruzalemca i taksista koji je pristao odvesti me do sat vremena udaljenog Hebrona. U kasnim dvadesetim godinama, iskusan, s istančanim njuhom za premošćivanje netrpeljivosti između Istoka i Zapada, bio je smiren, čak bi se reklo i previše opušten, kad me pokupio i povezao nizbrdo prema prvom tunelu, samo nekoliko minuta udaljenom od Staroga grada."Ne," reče. "Zapravo, to je nešto što većina muslimana osjeća. Vjerujem da ako ću umrijeti — ili biti ubijen — da je to moj usud. Bog želi da umrem ovoga trenutka. čak i da sam u ovom trenutku kod kuće, opet ću umrijeti. Zašto bih se onda trebao bojati odlaska na opasna mjesta? Zbog toga je bombašima-samoubojicama lakše kad se ubijaju. Vjeruju daje to njihov usud."_Krv Abrahamova - Nasljeđe"Dakle, nemaš izbora?""Točno. U islamu ne možeš upravljati trima stvarima: svojim novcem, svojim brakom i svojom smrću. Te tri stvari odredio je Bog."On nastavi, možda želeći umiriti me, "Osim toga, na taksije ne pucaju, jer znaju da ih voze Palestinci. Obično znaju u kojim se autima voze Židovi."Njegove riječi nisu polučile željeni učinak. Cesta je bila pusta i obeshrabrujuća. S obje strane mosta između dva tunela bile su postavljene deset metara visoke betonske barijere kojima su pokušali zaštititi automobile. Sive betonske ploče bile su izrovane rupama od metaka iz M-5-00 "pumperica." Gore, na kamenitim brežuljcima boje pijeska, osutima vinogradima i maslinicima, koji su se prostirali prema istoku, nalazila se skupina kuća odakle se pružao savršen pogled na cestu, "obično pucaju iz nedovršenih zgrada," reče Naser za Palestince.Nakon dvadesetak minuta stigosmo do nadzorne točke. "Ovo može potrajati," reče on. Izraelski vojnici malo su prčkali po automobilu, gurali zrcalo ispod vozila, zatražili papire i općenito mrzovoljno mrmljali protiv nas. Nakon nekoliko minuta pustili su nas da prođemo.Ali to je bio tek početak. Prošli smo kroz još pet nadzornih točaka u sljedećih četrdeset i pet minuta. Kroz neke smo prošli brzo, kroz neke sporo. Na nekima su bili i tenkovi sa strojnicama. Nad grad se spustila obeshrabrujuća mrzovoljnost, koju je razbijalo tek sunce i modro nebo. Opozicija između napetosti i blistavo modrog neba podsjetila me na New York 11. rujna. Na nekoliko nadzornih točaka vojnici su me pitali odakle sam. Ah — klimali su — znate i sami kako to izgleda. A potom bi mah-nuli i propustili nas."Dakle, ako je Bog odlučio kada ćeš živjeti i kada ćeš

umrijeti," rekoh dok smo se vozili kroz stjenovita brda i doline, "zašto nisi bombaš-samoubojica?""Bombaši-samoubojice žele postati mučenicima," reče on. "Oni su vrlo pobožni muslimani i vjeruju da ih u raju čeka bolje mjesto. Ja sam potpuno protiv ubijanja civila. Prve zapovijedi proroka Muhameda njegovim vojnicima bile su 'Nikada ne ubij dijete, nikada ne ubij ženu, nikada ne ubij starca, i nikada ne posijeci zeleno stablo.' Ali sada imami kažu da smo u drukčijoj situaciji. Nemamo oružja kojima bismo se branili, tako da je ubijanje jedini način. Kažu daje to dobro za islam."Možda je najveće iznenađenje u mojoj potrazi za Abrahamom predstavljalo to koliko se razlikovala od onoga što sam bio očekivao. Prvi šok, naravno, doživio sam ustanovivši da ne postoji jedan jedini Abraham, već da postoje mirijade suparničkih Abrahamova. Ali još mi je veće iznenađenje bilo otkriće da nijedan od vjerskih vođa s kojima sam razgovarao o ovoj naizgled nerazrješivoj zbrci nije bio bog-zna-kako zabrinut. Osim nekoliko iznimaka, svaki razgovor koji sam poveo o Abrahamu — sa Židovima, kršćanima i muslimanima — završio bi s formulom za uravnoteženjem tih suprotstavljenih brojnih Abrahama u izvedivom dijalogu.Abraham nam je očito dao zemljovid na kojem se vidjelo što je krenulo po zlu između religija. Može li nam također dati i putokaz kako da to ispravimo?Nešto se očito događalo u svijetu. Ali što?Moje putovanje imalo je svoju završnu etapu.Prije stotinu godina, zamisao da bi se jednobožačke religije mogle međusobno smatrati jednakima, a da ne pokušavaju preobratiti ili uništiti jedna drugu, bila je nezamisliva. Pomisao da bi one doista

mogle međusobno raz-_Krv Abrahamova - Nasljeđegovarati o zajedničkim uzorima bila bi maštarija dostojna Julesa Vernea. Na kraju devetnaestoga stoljeća, činilo se da se bitka između tri jednobožačke religije približava razrješenju — a to razrješenje nije izgledalo kao jednakost.Judaizam bi, za početak, bila malom religijom, bez domovine i gotovo bez političke snage. Židovi su i dalje bili odabrani narod, kako su govorili rabini; oni sami moraju slijediti stroge Božje zakone; ali oni su to činili, djelomice, tako da Bog blagoslovi cijelo čovječanstvo putem njih, kako je učinio putem Abrahama. Ovakvo vjerovanje više je elitizam nego trijumfalizam i, koliko god se činilo neukusnim, pokazat će se daleko manje agresivnim prema ostalima.U međuvremenu je i islam podbacio u svojem nadmetanju za trijumfalnom dominacijom. Islam nikada nije pokušao iskorijeniti judaizam i kršćanstvo, ali islamske su države agresivno pokušale osvojiti svijet i uspostaviti svoju vlastitu teokraciju. U Srednjem vijeku takvo je nastojanje pokrenulo rat između kršćanskoga i islamskoga svijeta, dva behemota s političkim težnjama. Islam je gotovo pobijedio, stigavši pred zidine Beča 1529. godine, a zatim zastao. Do kraja devetnaestoga stoljeća, islam se povukao natrag na pijesak, prizivajući u sjećanje samo odjeke svoje vlastite moći.Kršćanstvo se, međutim, razvijalo, djelomice zato jer se prilagodilo suvremenom svijetu. Islam je možda pogriješio napavši kršćanstvo, ali Martin Luther nije. Reforma-cija, uhvativši se za rep renesansi, započela je dug postupak rasklapanja isključivog prava Crkve na božansko spasenje. Prosvjetiteljstvo je još više umanjilo ovakvu ispovijed, jer je dobar dio Zapadne Europe i Amerike objeručke prihvatio slobodoumne zamisli svjetovnih, demo-Abrahamkratskih političkih ustanova s vjerskom snošljivosti barem nominalno u srcu.Ipak, čak i uz činjenicu da joj je politička moć bila raspršena, kršćanstvo kao religija u osamnaestom i devetnaestom stoljeću doimalo se snažnijim no ikad. Kršćani su vladali Europom, a imperijalizmom su proširili svoj kulturni utjecaj na Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku, velik dio Afrike i dijelove Azije i Bliskog istoka. Gledano u duhu vjerskih ratova prethodnoga tisućljeća, činilo se kao daje kršćanstvo trijumfiralo.Dvadeseto je stoljeće razbilo tu zabludu. Dva svjetska rata, kraj kolonijalizma i uspon kulturnog identiteta diljem svijeta nagrizlo je sve snove da bi kršćanstvo moglo jednostavno zauvijek u svoje ruke preuzeti uzde spasenja. Druge su se religije jurišajući vraćale na stare položaje. Judaizam, dugo getoiziran diljem svijeta i gotovo likvidiran u Srednjoj Europi, čak je uspio vratiti nadzor nad svojim duhovnim srcem, Jeruzalemom, kao i nad dobrim dijelom zemlje obećane Abrahamu, u kojoj ga nije bilo na vlasti devetnaest stoljeća.Islam je također zapljusnuo val važnosti. Ispostavilo serda suvremeni motor s unutrašnjim sagorijevanjem, koji je Zapadu naglo dao mnogo veću snagu nego islamskom svijetu, najdjelotvornije radi gonjen bliskoistočnom naftom. Civilizacija koja je začeta u području Plodnoga polumjeseca i koja se uglavnom klonila pustinje, odjednom je trebala pustinju kako bi preživjela. čak je i poljoprivreda odjednom trebala plodove pijeska. Ovakva prekretnica donijela je novu moć Bliskom istoku i dala poticaj žuto-kljunim islamskim režimima — Iranu, Iraku i Saudijskoj Arabiji — da odbace europske imperijaliste. Od sjeverne Afrike do jugoistočne Azije, islam je ponovno zadobio snažnu bazu._Krv Abrahamova - NasljeđeNa početku dvadeset i prvoga stoljeća, zamisao da će jedna religija istrijebiti druge bila je neplodnija nego stoje bila tijekom dvije tisuće godina — a možda i ikad. Bitka za Boga približavala se pat-poziciji. Bio je potreban novi tip religijskog međudjelovanja, u koji nisu uključeni mačevi, plugovi i ideja pobjede, već razgovor, međusobno djelovanje i ideja pluralizma. Kako kaže velečasni dr. Richard Wood, nekadašnji predavač na Yaleu, "Ono što se dogodilo, barem u bogoslovnim krugovima, jest to daje trijum-falizam mrtav. Ljudi čak niti ne pitaju za to. Naravno da postoji gomila ljudi koji to još nisu shvatili. Ali shvatit će."Tisuću i četiri stotine godina nakon Muhamedova uspona, dvije tisuće godina nakon uzdizanja

kršćanstva, dvije tisuće i pet stotina godina nakon pojave judaizma, i četiri tisuće godina nakon rođenja Abrahamova, tri monoteističke religije centimetar po centimetar su se približavale stavu otvorene - i ravnopravne - promišljenosti. Ovakvo stanje stvari postavilo je novo pitanje o kojima vjere mogu razmišljati: mogu li djeca Abrahamova doista živjeti jedna s drugima?Nakon šest nadzornih točaka i gotovo sat vremena, Nas-ser i ja smo se približili velikim žutim željeznim vratima na ulazu u Kirjat Arbu, židovsko naselje pod opsadom na padinama brijega iznad same jezgre Hebrona pod nadzorom Palestinaca. Kirjat Arba ima šest tisuća stanovnika. Sam Hebron stotinu tisuća. I zbog toga je Kirjat Arba jedno od najčuvanijih mjesta na cijeloj Zapadnoj Obali.Crvenokosi Izraelac s M-16 u rukama i nastupom plaćenog ubojice, prišao je našem automobilu. Nasser spusti prozor, a vojnik zatraži dokumente. Kažiprstom je lupkao po okidaču. Nasser mu preda izraelske dokumente u kojima je stajalo da je Palestinac i muškarac ih okrzne

pogledom i odmah mu ih baci natrag u krilo. "Vozi!" reče i puškom pokaže cestu kojom smo došli. "Ali sa mnom je jedan Amerikanac," reče Nasser. Vojnik se već bio okrenuo i pošao prema svojoj stražarskoj kućici.Nasser izađe iz automobila i krene za njim, ali muškarac posta ratoboran i poče ga gurati natrag bodući ga svojom puškom. "Vozi!" vikao je. "Vozi!"U međuvremenu je pristigao jedan mali kombi pun židovskih doseljenika i ja sam izašao iz auta i objasnio im da želim posjetiti grobnicu. Vozač se ponudio da me preveze do grada, a Nasser je pristao pričekati me. Utrpao sam se otraga u kombi s nekoliko učenika i jednom starijom gospođom. Žuta vrata su konačno skliznula u stranu i propustila nas.Kirjat Arba je zapanjujuće lijepo mjesto, izgrađeno na obronku brda, odakle je pucao prekrasan pogled na vinograde i voćnjake koji su, ako ste ih pogledali kroz spuštene trepavice, nalikovali na Toscanu, samo stoje sva trava izgorjela u požaru. Ulice su bile uredne, s gardenijama, rajskim pticama i bugenvilijama i novim-novcatim zgradama od svježe isklesanog vapnenca na svakom uglu. Mimoišli smo se s jednim starcem u šetnji sa smeđim psićem prasećega repa. Dvije su žene pred sobom gurale dječja kolica. Sve je izgledalo fantastično, sve dok ne biste primijetili bodljikavu žicu i troredne ograde.Vozač je parkirao i odveo me u policijsku postaju, gdje je šačica ljudi pokušala odlučiti što da rade sa mnom. Mrmljali su nešto nagruvani na hrpu, otvarali svoje mobitele i razgovarali prigušenim glasovima. Napokon su odlučili da odem ispred banke pričekati autobus ili sredstvo gradskog prijevoza koji će me odvesti do Groba praotaca. "Nećete morati čekati dulje od desetak minuta," rekoše. "Ali, kako ću znati na koji autobus ili vozilo da_Krv Abrahamova - Nasljeđesjednem?" rekoh. "Ne brinite," odgovoriše mi. "Ovdje su samo Židovi." I opet, njihove su me riječi trebale utješiti.Dolje kod banke, na uglu je čekala šačica žena. Pitao sam ih jesam li na pravom mjestu. Nisu mi odgovorile. Pojavio se jedan karavan, žene su mu domahnule kao da mašu taksiju, a onda ušle unutra. Je li to gradski prijevoz? pitao sam se. Autobus? Nije bilo važno, ionako unutra nije bilo mjesta za mene.Dok se automobil udaljavao, čuo sam šuštanje lišća na nogostupu. Osvrnuo sam se i primijetio da su ulice prazne. Nije bilo automobila, nije bilo ljudi, nije bilo slatkih psića. Kirjat Arba je iznenada utihnula, a ja sam spoznao da sam se našao u situaciji koju sam, više od svega, želio izbjeći.Bio sam sam.Moja prva reakcija bio je strah. Ratno je područje poput pustinje, palo mi je napamet, sam nikako ne možeš preživjeti. Ali taj se strah povukao jednako brzo kako se i pojavio i zamijenio gaje osjećaj hladne smirenosti, kao da osjećam ruku svoje majke na stražnjoj strani vrata kad sam bio bolestan u djetinjstvu. Možda mi se taj osjećaj javio zbog onoga što mi je Nasser bio rekao: još uvijek sam se nalazio na židovskom ozemlju. Možda se pojavio zbog onoga stoje Nasser bio rekao: nemamo nadzora nad svojim novcem, svojim brakom i svojom smrću.Ili je to možda zato što sam previše vremena proveo družeći se s Abrahamom, pronalazio utjehu u

samoći, udaljavajući se od drugih. Prisjetio sam se svoje bar mic-ve. Je li to ono stoje moj otac imao na umu kad mije rekao, "Idi"? Vjerojatno nije. Pa ipak, stajao sam tamo i osjećao se kao da me on štiti i kao da me štite same njegove riječi.Nekoliko minuta kasnije do mene se dokoturao polu-Abrahamraspadnuti Tovotin kamionet. Rukom sam mu mahnuo onako kako su malo prije bile učinile one žene. Vozač mi je dao znak da uđem. Bio je to stariji muškarac, s ispletenim kippahom i dugom, sijedom bradom. Izgledao je poput komada naplavljenog drva. U vozilu nije bilo ni radija ni klima-uređaja, kamionet je bio sav prašnjav. Krenuo je cestom niz rečeno brdo, a pokraj nas su se nizale kuće uništene bombama i stražarska mjesta svakih nekoliko stotina metara. Gledao sam i gledao, ali nisam znao što tražim pogledom. Iz daljine se začuo hitac. Skupina palestinskih 'naestogodišnjaka ljutito nas je ispratila pogledima.Konačno smo stigli do podnožja brda i velikog trga popločanog kamenom na ulazu u grobnicu, na koji je za blagdana moglo stati i do deset tisuća ljudi. Zahvalio sam čovjeku i izašao iz kamioneta. DOBRODOŠLI U HEBRON, stajalo je na natpisu. Trg je bio pust.Posljednje nedjelje u ožujku 2000. godine, papa Ivan Pavao II teška se koraka spustio trgom kod zapadnoga zida, drhtavom rukom dotaknuo njegovo kamenje i, kako je običaj među Židovima posjetiteljima, utaknuo papirić s porukom Bogu u jednu od pukotina na njemu. Papino hodočašće, prvo koje je jedan papa poduzeo u židovsku državu, slavljeno je danima zajedničkim molitvama vjernika različitih vjera, razmjenom pomno sročenih diplomatskih komplimenata i, neizbježno, sićušnim prepirkama. Mnogi taj posjet smatraju dosad najvećim događajem u povijesti dijaloga među jednobožačkim religijama. Njegova pismena molitva, koju su kasnije izvadili iz pukotine na zidu i smjestili je u Yad Vashem, jeruzalemski muzej holokausta, je najjasniji manifest koji je taj pokret ikada imao._Krv Abrahamova - NasljeđeBože naših otaca, odabrao si Abrahama i njegove potomke da Tvoje ime donesu plemenima. Duboko nas rastužuje ponašanje onih koji su tijekom povijesti tvojoj djeci nanosili bol. I moleći Tvoj oprost, ovime se želimo obvezati na istinsko bratstvo s narodom saveza.U povijesti postoje neznatni tragovi ideala da bi jednobo-žačke religije mogle živjeti jedne uz druge, a da međusobno ne ugrožavaju svoja vjerovanja i ne ubijaju se međusobno. O tome je u petnaestom stoljeću raspravljao kardinal Nicholas iz Cuse, a u šesnaestom se stoljeću ta tema spominjala na crkvenom saboru u Trentu. Ali istinsko ekumensko razumijevanje nije doista postojalo sve do kraja devetnaestoga stoljeća.Riječ ekumena dolazi iz francuskog jezika, ecumene, i znači "cijeli nastanjeni svijet," a prvotno je korištena u Srednjem vijeku i značila sveopće, te ju je kasnije prihvatila Katolička crkva kako bi njome dala do znanja da predstavlja cijeli svijet. Riječ su prisvojili protestanti krajem devetnaestoga stoljeća kako bi pokazali svoju želju za ponovnim ujedinjenjem kršćanskoga svijeta. Ekumenski je sada značio "iznad i više od vjerske pripadnosti," a naposljetku je usvojio značenje "iznad i više od bilo koje religije."Godine 1893. izvjesni odvjetnik po imenu Charles Bonnev predložio je, u sklopu svjetske izložbe u Chicagu te godine i proslave četiristote obljetnice Kolumbova otkrića Amerike, da se pripadnici svih glavnih religija na svijetu pozovu da kao gosti uveličaju taj događaj. Sabor svjetskih religija u svijetu se smatra početkom međuvjer-skoga pokreta. Nakon njega je slijedila prva Svjetska misionarska konferencija u Edinburghu (1910.), prvi Svjet-

ski kongres vjera (1933.) te, nakon religijskog progona u Drugom svjetskom ratu, prvi Svjetski sabor crkava u Že-nevi (1948.).Duhovni pokretači ovih ranih sastanaka bili su uglavnom protestanti kojima je cilj bio ponovno povezati razdvojene struje unutar kršćanstva u jedinstvenu misiju djelovanja i vjeroispovijedi. Uz to, nadali su se i da će ujediniti kršćane s vjernicima drugih religija — uključujući i budiste, hinduse i ostale — u onom stoje Svjetski kongres 1933. godine, sa zloslutnim predosjećajem često beživotnog jezika koji će progoniti ovaj pokret, nazvao "duhovnim Jedinstvom Sveopće Dobrobiti."

Katolička crkva je najprije odbacivala taj pokret tvrdeći da "pan-kršćani" proizvode lažno shvaćanje Boga. Ali holokaust, kao i sve veći utjecaj bogatih i pluralističnijih američkih katolika, prisilili su je da promijeni mišljenje. Na Drugom vatikanskom saboru 1962. godine, Crkva je izdala svoj vlastiti "Dekret o ekumenizmu" s ciljem obnove jedinstva među kršćanima. Novo je učenje također slavilo Židove kao "narod najmiliji" Bogu, jer su prvi sklopili savez s Njim. Pozdravljalo je i muslimane kao one koji "ispovijedaju trajnu vjeru u Abrahama i zajedno s nama obožavaju jednog, milosrdnog Boga."Drugi vatikanski sabor nije samo ubrzao dijalog među religijama, već i opće preispitivanje bogoslovlja koje se upustilo u brisanje ljutite isključivosti iz prošlosti. Kako mi je veliki kršćanski bogoslov Walter Brueggemann, iz Bogoslovnog sjemeništa Columbia u Georgiji, rekao kada sam ga pitao za problem predaja koje se međusobno natječu, a osobito za suprotstavljena viđenja Abrahama: "Kršćani imaju apsolutno pravo — a to kažem kao praktični kršćanin — da sve te predaje povezu s Isusom. Židovi imaju apsolutno pravo da sve te predaje povezu sa_Krv Abrahamova - Nasljeđesobom, a isto vrijedi i za muslimane. Ali ni kršćani niti itko drugi nema pravo pretpostavljati da je samo njihov smjer ispravan. Pogrješka koju je hegemonističko kršćanstvo počinilo jest u tome što se ponašalo kao da je naše iskrivljavanje predaje jedini način na koji se predaja može iskrivljavati."Ključno je, kaže Brueggemann, priznati da je svaka religija pothvat tumačenja. "Ne moram ubijati za religiju i ne moram umrijeti za religiju, i mogu obratiti pozornost tome kako netko drugi to čini i također razmišljati o tome daje netko drugi imao razloga učiniti nešto što je učinio. Moram biti dovoljno dvojezičan kako bih primijetio da naše preuzimanje predaje nije jedino moguće punopravno preuzimanje predaje."Naravno, nisu svi s oduševljenjem prihvatili ove ciljeve. Neki Židovi bili su zabrinuti misleći kako je među-vjerski pokret — poput brakova između pripadnika različitih vjera i asimilacija općenito — tek još jedan od načina potkopavanja njihove malobrojne vjere. Neki kršćani bili su zabrinuti zbog toga što bi priznavanje postojanja istine u drugim religijama moglo potkopati jedinstveni odnos između Boga i Isusa. Neki su muslimani bili zabrinuti misleći kako će pretjerano blisko poistovjećivanje sa sljedbenicima ranijih proroka možda obeščastiti Muhameđovu nadmoćnost.Sve u svemu, Brueggeman i drugi nagađaju da se postotak vjernika koji bi prihvatili načelo duhovne istovri-jednosti među vjerama vjerojatno kreće oko dvije trećine Židova, polovine kršćana i trećine muslimana. Kako ističe velečasni dr. Wood, trijumfalizam tek treba biti u potpunosti iskorijenjen; "danas je on naglašeniji u islamu nego u kršćanstvu, i naglašeniji u kršćanstvu nego u judaizmu." Rabin Rosen bio je još sumorniji, navodeći kako

se islamski svijet općenito opire prigrliti liberalne demokracije. "Bojim se da islam kaska nekoliko stotina godina za nama," kaže on.A šeik Abdul Rauf, rođeni Kuvajćanin koji je danas na čelu džamije u New Yorku, primjećuje da većina muslimana tek treba iskusiti ekonomske mogućnosti ili dostatno obrazovanje kako bi bili sposobni shvatiti, a kamo li primijeniti, ideale pluralizma i suživota. "Na isti način na koji su američki katolici oblikovali Drugi vatikanski sabor," kaže on, "i američki Židovi utjecali na svjetski judaizam s modernim idejama poput reformističkog pokreta, tako i američki muslimani moraju preustrojiti islam koji će u sebi uključivati razdvajanje crkve i države, kao i ljudska prava. Budućnost islama leži na Zapadu, u bogatoj zajednici muslimana-vjernika otvorena uma i snažna glasa."Zbog ovih nejednakosti medu vjernicima, kao i samog nasljeđa netrpeljivosti, zagovornici međureligijskog dijaloga bore se da pronađu zajednički jezik. Neki su pokušali izgladiti sporove i sastaviti manifeste zajedničkih uzora. Ovakva nastojanja često rezultiraju u ljigavim himnama koje zbore o tome kako treba ljubiti bližnjega svoga, a ne ubijati ljude, i kako treba stremiti ka "duhovnom Jedinstvu Sveopće Dobrobiti." Prema riječima Jona Levensona s Harvarda, 90 posto međuvjerskog dijaloga su obične brbljarije.Ono što zagovara Levenson, i gotovi svi drugi s kojima sam razgovarao o ovom procesu, jest drugačija vrsta razgovora, ona koja neće svoditi razlike na najmanju moguću mjeru, već će ih

isticati. Ona koja neće zanemarivati varijacije među putovima do Boga, već će naglašavati da je čak i sama ideja drugih putova prihvatljiva. "Doista bismo trebali zadržati te razlike," kaže rabin Rosen, "i_Krv Abrahamova - Nasljeđenaučiti poštovati ih. Svaka religija na svoj osobit način pristupa Bogu. Ali u našim predajama također postoji i univerzalna dimenzija koja nam je zajednička, i to također moramo naglašavati. To je, po mom mišljenju, naša najvažnija dužnost u ovom trenutku."A da bi ispunili tu dužnost, voditelji međuvjerskog razgovora shvatili su da im je potrebno više od mandata i načela. Treba im zajednički izvor. Trebao im temelj koji sve tri vjere jednako štuju, koji utjelovljuje jednobožačke ideale vjere u Boga i pravedno ponašanje prema čovječanstvu i koji je postojao prije nego što su nastale same religije.Trebao im je Abraham.Krenuo sam se uspinjati stubama prema ulazu u grobnicu, impozantno zdanje koje izgleda kao križanac između tvrđave i dvorca. Ta trokatna građevina, koju je izgradio Herod, dograditelj Drugoga jeruzalemskoga hrama, obzidana je kamenjem veličine hladnjaka, s obje strane se nalaze dva tornja, a oko vrha cijeloga zdanja nalazi se krunište kao iz kakve slikovnice. Usamljeni vjernik u tamnom kaputu stajao je kod podnožja zida, a njemu za leđima šetao se magarac.Na ulazu je desetak izraelskih vojnika stajalo iza hum-ka na kojem su ležala četiri detektora za metal. Obavijestili su me kako ne smijem u svetište unijeti svoju na-prtnjaču, već je moram ostaviti u uredu za posjetitelje koji se nalazi na cesti gdje me istovario kamionet. Ali preopasno je da se sam vraćam, rekoše, tako da su me četiri naoružana muškarca — četiri — s puškama i kacigama na glavama ispratila niza stube kojima sam se upravo bio uspeo, pričekala da ostavim svoju torbu, a zatim me poput gardedama dopratila natrag do ulaza. "Baš miran dan," rekao sam nadobudno.

"Ne zastajkujte," reče zapovjednik.Nakon još tri sigurnosne provjere, pregleda tjelesnih otvora i kraćeg informativnog razgovora, konačno sam prošao kroz ta vrata. Grobnica praotaca i pramajki naziva se El-Haram el-Ibrahami na arapskom, što znači Hram ili Džamija Abrahamova. Na hebrejskom se zove Mak-pela, riječ koja implicira udvojenje, zbog parova pokopanih ovdje. To je mjesto trodimenzionalni model povijesti međuvjerskih odnosa. Židovi su izgradili izvorno svetište; bizantski kršćani prezidali su ga u crkvu; a srednjovjekovni muslimani su je prepravili u džamiju.Iako su muslimani Židovima priječili ulazak unutra tijekom svoje vladavine, ipak su bili dopustili Židovima da se mole s vanjske strane zidova, što je bila jedna od rijetkih stvari koje su im dopuštali. Kada su Židovi 1967. ponovno osvojili to mjesto, zapravo su dopustili muslimanskoj vjerskoj zakladi da zadrži većinski nadzor nad zdanjem protivno željama desničarskih Izraelaca. Gotovo tri desetljeća muslimani i Židovi molili su jedni pokraj drugih, na jedinom mjestu na svijetu gdje se to događalo. Nakon stoje dr. Baruch Goldstein, radikalni židovski doseljenik, poubijao dvadeset i devet muslimana u grobnici 1994. godine, zdanje je podijeljeno. Jednu polovnu nadziru Židovi, a drugu muslimani. Svaka vjerska zajednica ima neograničen pristup cijeloj građevini otprilike dvanaest dana godišnje. Ovakvo skrpano rješenje, iako nikoga ne zadovoljava u potpunosti, zapravo čini tu grobnicu radnim modelom suživota — spetljano, ali djeluje.Na neki način, Hebron je oduvijek predstavljao bol za izgubljenim savršenstvom. Židovska predaja kaže da je Makpela smještena iznad ulaza u Rajski vrt. Jednoga dana Abraham je tragao za izgubljenim janjetom i naišao na špilju. Unutra je ugledao zraku svjetlosti i nanjušio naj-_Krv Abrahamova - Nasljeđeljepši miris. Slijedeći svjetlost, susreo se s Adamom i Evom i znao da želi biti pokopan ondje. Nakon svih podvojenosti u životu, Abraham čezne za time da se vrati na najstarije, najujedinjenije mjesto na zemlji, raj.Ovoga jutra raj je bio daleko. Od mirisa se osjećao jedino gubitak. Košnica molitvenih prostorija i kamenih hodnika, u kojima se obično naguravaju vjernici, bila je prazna. Prešao sam preko otvorenoga dvorišta sa židovske strane i dvjema se stubama spustio u malenu prostoriju između spomenika Abrahamu i Sari. Same ukopne špilje su skrivene ispod poda i ondje je pristup

zabranjen. Svetište posvećeno Abrahamu otprilike je veličine malog mauzoleja i bilo je prekriveno tamnozelenom tkaninom i zaključano iza mjedenih vrata koja su izgledala kao da su stopljena. Natpis na arapskom bio je ispisan na vrpci koja se protezala duž svih zidova neposredno ispod stropa.Prostorija između Abrahamove grobnice i Sarine bila je pretvorena u trošnu sinagogu, s prenosivim, pomalo izubijanim kovčegom, molitvenim knjigama naslaganima na hrpu, plastičnim kalendarom i kićenim stolcem za obrezivanje. Zidovi su bili oličeni zelenom bojom graška i narančastom, a sa stropa se spuštao luster koji je nalikovao na one iz dikensovskih predvorja. Polovina žarulja bila je pregorjela. Prašina, praznina i nekoliko prevrnutih stolaca — soba je nalikovala 'buvljaku.'Uzeo sam u ruke jednu od Biblija i prelistao je do dvadeset i trećeg poglavlja Knjige Postanka. Odmah nakon vezivanja Izakova, Sara umire u dobi od stotinu dvadeset i sedam godina," u Kirjat Arbi, današnjem Hebronu." Abraham je oplakuje, a potom se obraća Hetovim sinovima (Hetitima) koji žive u tom području, govoreći im, "Premda sam ja među vama stranac, prodajte mi zemljište za grob među vama." Oni mu odgovaraju, "Ti si izas-

lanik Božji medu nama. Nitko ti od nas neće odbiti svoga groba da mogneš sahraniti svoju pokojnicu." Ali Abraham odbija dar i ustrajava u tome da kupi špilju, i to je prvi i jedini put da on pravno posjeduje zemlju obećanu njegovom potomstvu. Potom sahrani svoju ženu.Abrahamova uloga svojevrsnoga iiber-oca toga područja fino se primjećuje u ovim posljednjim biblijskim rečenicama o njegovu životu. On kupuje ukopnu špilju (u kojoj će naposljetku i sam biti sahranjen) od Hetita, me-zopotamskoga naroda koji se zasigurno bio preselio u Kanaan kao i on. On i njegova obitelj vječno će počivati na nadomjesnom mezopotamskom tlu; oni će vječno biti stranci u obećanoj zemlji. Štoviše, nakon što je sahranio Saru, on se vjenčava ženom po imenu Ketura i s njom ima još šestoro djece. Izgleda daje ime Ketura izvedenica iz riječi ketoret, ili tamjan, što čini Abrahama još pove-zanijim s Arabijom, jer njihova djeca imaju imena koja pobuđuju asocijacije na druga arapska mjesta, kao što su Midjan i Šeba.Konačno, u dvadeset i petom poglavlju Knjige Postanka, u sedmom stihu, Abraham umire u dobi od stotinu sedamdeset i pet godina. činjenica da Abraham umire u daleko mlađoj dobi od Adama (devet stotina i trideset godina), Noe (devet stotina i pedeset godina), ili čak od svoga oca (dvjesto i pet godina), ukazuje na to da Abraham prelazi iz svijeta mitskih uzora u prepoznatljiviji ljudski lik. Štoviše, nakon svih drama kroz koje prolazi u životu, on umire "u sretnoj dobi — star i zadovoljan." Umire spokojan.Još bolje, njegova smrt promiče mir. Na Abrahamovoj sahrani, njegova dva najistaknutija sina, suparnici još i prije nego su rođeni, otuđeni jedan od drugoga od malih nogu, mladice suparničkih nacija, nalaze se zajedno prvi_Krv Abrahamova - Nasljeđeput otkad su nasilno odvojeni gotovo tri četvrtine stoljeća ranije. Tekst o njihovom susretu govori bez komentara: "Njegovi sinovi Izak i Jišmael sahrane ga u špilji Makpeli na poljani Efrona, sina Hetita Sohara, nasuprot hrastu Mamri; to je poljana što ju je Abraham kupio od Hetita."Ali značenje ovoga trenutka ne može biti umanjeno. Abraham u smrti postiže ono što za života nikada nije mogao: trenutak pomirbe između njegova dva sina, miroljubiv, zajednički, rame uz rame, bljesak mogućnosti u kojem oni nisu suparnici, mladice, ratnici, protivnici, djeca, Židovi, kršćani ili muslimani. Oni su braća. Oni su žalobnici.U nekom smislu, oni su mi koji vječno plačemo nad gubitkom našega zajedničkoga oca, prelistavamo svoja gorka sjećanja, prisjećamo se naših djetinjih očekivanja, smješkanja, smijanja, jecanja, žestoki i puni snova, pitamo se kakva nam je budućnost bez oca i zahtijevamo odgovore koje svi žudimo čuti: Što si želio od mene, Oče? I što si mi ostavio, Oče?I što ćemo sada?Krik Abrahamove djece nad umrlim ocem je krik njihova oca prije njihova rođenja: "Upomoć!"Dok sam čitao, u malo je svetište kročio jedan muškarac. Srednjih godina, bio je odjeven u dugačku svijetlo-plavu košulju i vrećaste hlače mornarski modre boje, a na glavi je imao kippah, koji mu je pokrivao prosijedu, blago raskuštranu kosu. Zasukao je rukave i omotao teffiline, kožne molitvene

kutije oko svoje lijeve ruke. Zabacio je svoj kippah unatrag i pričvrstio si sličnu kutijicu na čelo. Potom je izvadio neku knjižicu i počeo recitirati molitvu, klanjajući se nekoliko puta tijekom čitanja, nesvjestan moje nazočnosti, mrmljajući i povremeno stenjuci dok je izgovarao pojedine stihove.

"Ne mogu reći da se osjećam blizak Bogu svaki put kad se molim," reče Daniel Ginsburg završivši s molitvom. Ginsburg, Amerikanac, doselio je u ovo židovsko naselje na bačvi baruta s nekoliko stotina stanovnika u srcu samoga spornoga Hebrona, svega nekoliko koraka od groba. "Ali ponekad se tako osjećam. U ovoj smo prostoriji obrezali mog najmlađeg sina i to je doista bilo nešto posebno."Pitam ga kako se suočava sa stanjem. "Bojite li se?" pitam."Nije stvar u tome bojite li se," kaže on, glasom iznurenim kao u prodavača krafni u New Yorku. "Ako se bojite, vrlo je teško uopće živjeti ovdje. Zabrinutiji, jesam. Svjesniji, jesam. Oprezniji, jesam. Ali mislim da to ne znači sirovi strah. Ako se vani puca, nećete izaći van i reći, 'Hej, evo me, tu sam!'""U svojem stanu imam vreće s pijeskom," nastavlja on, "jer je devedeset i devet posto mojih prozora okrenuto prema brdima odakle pucaju na nas. Tako da u stanu nema svjetlosti. Kad sam prvi put dovukao vreće s pijeskom, rekli su mi daje dovoljno naslagati do visine čovjeka. Pa sam ostavio malen otvor kako bismo imali barem malo svjetlosti u prostoriji, a jedan je od terorista pronašao taj otvor i sasuo nekoliko metaka kroza nj i gotovo ubio dvoje moje djece."Pita me zašto sam usred rata doputovao u Hebron, i tu smo počeli raspravljati o Abrahamu. U jednom trenutku otvorili smo Bibliju na mjestu gdje Izak i Jišmael sahranjuju svoga oca. "Je li to trenutak nade?" pitam."Ako me pitate: mogu li Židovi i muslimani živjeti zajedno," kaže on, "onda je odgovor: moramo. Židovi i muslimani živjeli su zajedno u Hebronu stotinama godina prije nego što je nastala židovska država Izrael. Jedini_Krv Abrahamova - Nasljeđenačin na koji se može živjeti u ovoj zemlji jest da budete dovoljno otvoreni za zajednički život.""Dakle, mogu li vjere raspravljati o tom pitanju?""Naravno da mogu. Na osobnoj razini, dvoje ljudi bilo koje vjere ili bilo kakvog političkog opredjeljenja, mogu sjesti, civilizirano porazgovarati kao ljudi, pa čak i doći do civiliziranih zaključaka. Ali prenijeti to na nacionalnu razinu...? Nikad se takvo što neće dogoditi. Prvo i prvo, uvijek postoji pitanje iskrenosti ljudi uključenih u pothvat. Ja ne znam što je u njegovu srcu. Ako se pogleda povijest naših odnosa, nikada mi nisu dali razloga vjerovati. Dakle, može li postojati dijalog? Svakako, ali dajte mi račun. Recite nešto kako biste se obvezali. A potom ispunjavajte svoju obvezu barem neko vrijeme. Arapi nikada nisu držali do svojih obveza. Proučite cjelokupnu povijest islama i vidjet ćete da to nikada nisu učinili."Osjećao sam kako je poznata težina stegnula naš razgovor, ista težina koju sam bio osjetio nekoliko dana ranije s imamom u Istočnom Jeruzalemu, ona ista težina koju sam bio osjetio bezbroj puta, tijekom mnogih godina koje sam proveo u tom području. Bio je to osjećaj kao da međusobna razmjena mišljenja ustupa mjesto polemiziranju. Ali ovaj put sam također osjetio nešto drukčije. Osjetio sam da se ne trebam prepustiti tome. Osjećao sam se poduprt vlastitim iskustvom, svojom vlastitom novoot-krivenom spoznajom da svaka religija u sebi ima sličnu nit šovinizma. I osjećao sam samopouzdanje u vlastitom uvjerenju da takva strogoća ne treba biti jedinom stazom."Dakle, mislite li daje Abraham dobar temelj za razgovor?""Ako želite prema biblijskoj priči pokušati ustanoviti možemo li živjeti jedni s drugima, mislim da je jasno da nam Biblija pokazuje osobnosti naših dvaju naroda. Po-

stoji jedna stara izreka: 'Što se dogodilo precima, dogodit će se i sinovima.' I u tome ima istine. Muslimani su vrlo agresivni, poput Jišmaela, i oni su isukali mačeve protiv svakoga. A Židovi su vrlo pasivni, poput Izaka, koji gotovo da dopušta da bude ubijen, a da se nijednom riječju ne usprotivi. Zato nas i ubijaju, jer ne uzvraćamo udarce."

Zaustio sam da mu postavim sljedeće pitanje, ali sam se suzdržao. On je uzdahnuo, strpao svoje teffiline u torbu, pozdravio me i izašao iz prostorije. Ponovno sam, nisam bio ni uzbuđen niti uplašen. Nekako čak nisam bio ni tužan. Bio sam stigao na mjesto gdje sam stajao zadovoljan uz Abrahamov grob. Nisam se trebao klanjati dogmatizmu, fanatizmu, isključivosti i pasivnosti. Nisam se trebao pokoriti ljudima koji mrze, ljudima koji su očajni, radikalnim doseljenicima, genocidnim imamima. Mogao sam se moliti kao osoba, sa svojim vlastitim proturječjima, svojim vlastitim vjerovanjima, svojim vlastitim osjećajem nelagode, svojim vlastitim snovima koje sam trebao. Abraham je bio i moj otac. •Začuvšibuku, pogledao sam van, na dvorište. Dva studenta u crnim odijelima i bijelim košuljama primili su se za ruke i plesali u krugu, ritmički jednolično, ali veselo pjevajući. Prvi put toga jutra, glazba je ispunila zrak. Pogrebno raspoloženje pretvorilo se u raspoloženje puno nade. Dok sam ih gledao, bijeli je golub sa sivim pjegama oko vrata uletio u komoru u kojoj sam sjedio. Dojedrio je do zida, zalepršao krilima, zaletio se u mjedena vrata, uspaničio se, a potom uzletio prema stropu prostorije, sve brže mašući krilima, vrteći se u krugu poput onih mladića vani, naizgled vrteći prostoriju u vrtlogu, usisavajući zrak uvis, prema svojim krilima, vrteći se u beskrajnom krugu i tragajući, bučeći, grabeći i kandžama se hvatajući za ono za stoje znao da postoji ondje: izlaz._Krv Abrahamova - NasljeđeNakon što je Daniel Ginsburg otišao, nekoliko minuta sam šetao grobnicom, posjeo s nekim starcima koji su molili, a potom izašao. Vojnici su još sjedili kod vrata i pušili. Ginsburg je bio s njima te se ponudio da me odve-ze do Kirjat Arbe. Putem nismo razgovarali. Provezao se kroz grad koji je izgledao poput Disneylanda i kroz žuta vrata do Nassera, koji me čekao u svojem automobilu, pijuckajući nekakvu kolu. Krenuli smo natrag u Jeruzalem. Nasser i ja također nismo razgovarali tijekom vožnje. Ovaj put nisam razgledavao okolinu, nisam brojao rupe od metaka niti zurio u zatamnjena stakla automobila s kojima smo se mimoilazili. Gledao sam samo ravno pred sebe. Ovaj put sam želio biti sam.Onog jutra, 11. rujna, sa šesnaestoga kata zgrade u kojoj stanujem gledao sam kako se drugi toranj Svjetskog trgovačkog centra urušava, podižući u zrak oblak žeravice i prašine nalik na pepeo u ognjištu. Stajao sam izgubivši moć govora, nisam bio u stanju čak ni plakati, u stanu susjeda s kojima se nikada nisam bio upoznao. Toga sam poslijepodneva šetao uz rijeku Hudson, pokraj improvizirane bolnice koja je bila prazna, jer nijedan ranjenik nije stigao do nje. Tisuće ljudi bile su došle na bdjenje, neki u parovima, neki s djecom u kolicima. Nebo je bilo boje vatrene naranče, zrak čist. To je bilo prije nego što su dim i smrad stigli do stambenog dijela grada i zagušili nas mješavinom smrdljiva zraka i sirena.Poput mnogih, i ja sam danima bio nijem, jer su se priče o pogibijama i bliskim susretima sa smrću brzo širile telefonom, fotografije s nasmijanim izgubljenim ljubavima počele su se pojavljivati na rasvjetnim stupovima po cijelom gradu, a svijeće gorjele uzduž nogostupa. A smrad nije slabio.

Vremenom je u meni počeo rasti osjećaj da sam silovan, da me netko iskoristio. Moje je tijelo osjećalo da me netko napada i bojao sam se. A onda sam jednoga dana prepoznao to čuvstvo. To je osjećaj koji ljudi na Bliskom istoku proživljavaju svakoga dana — osjećaj užasa, ponosa i povezanosti s mjestom. Jedanaesti rujna 2001. bio je dan kada je Bliski istok došao u Ameriku. Sićušni, plodni polumjesec zemalja koje su dale život velikim svjetskim jednobožačkim religijama i, zahvaljujući njima, zapadnjačkoj civilizaciji, sada je bio osvojio suprotni kraj kugle zemaljske, zemlju koja je dugo blaženo živjela daleko od njegovih napetosti.Poput Bliskoga istoka, Amerika je bila skovana od mješavine politike, religije i zemljopisa. Utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država prizivali su u sjećanje biblijski jezik govoreći-kako su Sjedinjene Države sklopile "savez s Bogom" i objavljivali da će Amerika postati "novom obećanom zemljom." Amerika će biti svoja vlastita stijena. Većim dijelom naše povijesti, Amerikanci su vjerovali da to što smo obećana zemlja znači da smo drukčiji od ostatka svijeta. A sada znamo da nije tako. Bliskoistočna pošast stigla je i do Sjedinjenih Država.Prvo i najvažnije pitanje koje su Amerikanci postavljali nakon napada bilo je: zašto nas toliko mrze? Ljudi su se doimali zbunjenima iracionalnošću toga čina. U svakom slučaju, prva činjenica s

kojom se ljudi svakoga dana suočavaju na Bliskom istoku jest iracionalnost. Mržnja je osjećaj koji vlada svakoga dana, fanatizam se javlja svakih sat vremena.Pa ipak, ovu iracionalnost prati neočekivan dar. Bliski istok je Božja kolijevka. Kad život nije određen razumom, novcem ili računima s blagajne, on mora biti određen nečim neracionalnim. A to nešto je duh. U Americi na-_Krv Abrahamova - Nasljeđekon jedanaestog rujna, ljudi su se povukli u osjećajna skloništa: stijeg, obitelj, vjeru. Zreli ljudi plakali su na nacionalnoj TV mreži. Odjednom je došlo do slavljenja iracionalnosti, sirovih osjećaja, nesposobnosti da se stvari objasne.Postalo je uobičajenim reći kako je ovakav odgovor tipično američki. Iako to može biti istina, najdublji vid toga amerikanizma je naš emocionalizam, naš tribalizam, naše uvjerenje da smo ovdje zbog viših ciljeva i, iznad svega, naš osjećaj intimne povezanosti između naše zemlje i Boga. Tek kad to shvatimo o sebi samima, tek tada možemo uistinu shvatiti s čime se suočavamo u našim neprijateljima diljem svijeta.A to je, konačno sam shvatio, bio razlog zbog kojeg sam bio krenuo na ovo putovanje. Na put sam krenuo jer sam htio shvatiti dubinu nepovjerenja koje vlada među jednobožačkim religijama i htio sam shvatiti kakve to veze ima s temeljnom građom mog vlastitog identiteta — zemljopisom, obitelji, vjerom. Htio sam saznati kriju li se u korijenu tog osjećaja i mogućnosti postizanja sloge. Krenuo sam na put, jer sam htio biti sam, jer sam na svakoj prijelomnoj točci svoga života mogao bolje shvatiti samoga sebe — i svoju dvojbu — jedino ako bih se u potpunosti odvojio od svoje okoline.Iznad svega, pošao sam na put jer mi je trebalo sidro. Htio sam vjerovati da taj Bog pun ljubavi, ta spremnost na žrtvovanje za vjeru i to vjerovanje u mir nisu na neki način postali nespojivi. Morao sam znati je li se taj osjećaj nemira, no pun nade, vratio natrag do naših najranijih osobnosti.Trebao mi je Abraham.I pronašao sam ga — ne u knjigama, u vjerskim vođama, u špiljama. Nisam ga pronašao ni na jednom odre-

đenom mjestu. Pronašao sam ga, na neki način, svugdje. Kad sam se otisnuo na ovo putovanje, vjerovao sam da Abraham postoji na nekom tajanstvenom mjestu. Velika ab-rahamska nada bila je tamo negdje vani, u nekoj oazi u najdubljim pustinjama pravremena, i samo mu moramo ući u trag, razotkriti ga svijetu, a njegovi će potomci živjeti u vječnom skladu, plešući "Kumbavu" oko logorske vatre.Uvidio sam da je ta oaza puka fatamorgana.Ali Abraham nije. Abraham je poput vode, počeo sam vjerovati, ali ne one u oazi kako sam bio vjerovao na početku. On je ogroman, podzemni vodospremnik koji se proteže od Mezopotamije do Nila, od Jeruzalema do Meke, od Kandahara do Kansas Cityja. On je sveprisutna, nepresušna rijeka koja predstavlja temeljnu želju svih ljudi da sklope savez s Bogom. On je tjelesni izraz iskonske težnje za podrijetlom iz svetoga izvora. On je oličenje biološke potrebe koju svi imamo, a to je da osjećamo da nas štiti netko ili nešto. Bilo što.Ova neprekidna rijeka abrahamskih ideala postoji tik ispod površine svijeta još od trenutka kad su ljudi počeli pripovijedati priče. A svaki je naraštaj — u trenucima radosti i krize — crpio vodu s istoga izvora. Svaki je naraštaj odabrao jednoga Abrahama za sebe.I mi to možemo učiniti. Možemo crpiti vodu iz iste podzemne rijeke i iscrpiti lik za naše vrijeme. Možemo pozvati našeg vlastitog spasitelja iz pijeska i, čineći to, približiti se Bogu. Možemo, poput Abrahama, napustiti svoja rodna mjesta — naše udobne, čak doktrinarne predaje — i poći na put prema nepoznatom odredištu, čije dimenzije možda zna samo Bog, ali čija je dužnost da bude mjesto gdje je Božji blagoslov obećan svima.Ukratko, možemo stvoriti Abrahama broj dvije stotine četrdeset i jedan._Krv Abrahamova - NasljeđeI moramo.Dakle, kako bi trebao izgledati taj naš Abraham? Za početak, trebao bi izgledati poput nas. Trebao

bi biti stvor suvremenoga svijeta, obaviješten u skladu s našim misaonim sklopom opterećenim brojkama — broj poginulih, broj ljudi na zaposjednutim područjima, 1948., 1967., 56,6 K, 11-9. On bi se trebao baviti proučavanjem našega vremena, znajući poput snalažljivog suvremenog Zeliga da gomila ljudi pod njegovim imenom jurca svijetom sijući pustoš i razarajući njemu u čast.Ali, najviše od svega, on bi trebao utjelovljivati bezvre-menske vrijednosti koje predstavlja već četiri tisućljeća. Abraham kojeg želim svim srcem je bogobojazan, ali istovremeno i bogoneustrašiv. Taj Abraham je putnik, čovjek koji prelazi granice poznatog, koji je spreman napustiti udobnost obiteljskoga doma kako bi stekao obitelj koju želi stvoriti, i koji priznaje da to ne može učiniti sam, već traži ortaštvo s Bogom kako bi samoga sebe potpunije ostvario. I taj Abraham, predavši svoj život Bogu, spremanje suprotstaviti se Bogu, kako bi Bog mogao još potpunije ostvariti samog sebe i obnoviti svoju obvezu da će braniti čovječanstvo.Abraham za kojim čeznem bio bi most između čovječanstva i božanstva, koji daje primjer toga što znači biti vjeran, ali koji nam također donosi i Božji blagoslov na zemlju. I taj Abraham nam prenosi Božju milost putem svoje djece, putem Jišmaela, putem Izaka, i kojem onda preostaje dovoljno svetosti daje on udjeljuje svim članovima svoga kućanstva, a onda i djeci svoje druge žene. I taj Abraham je dovoljno oštrouman da zna da njegova djeca neće uvijek prihvaćati puninu Božjega blagoslova, da neće beskrajno plesati "Kumbavu" oko logorske vatre, da će se boriti, ubijati, zalijetati zrakoplovima u zgrade,

lansirati rakete na škole i općenito pokušavati protratiti Božju darežljivost.Ali taj Abraham vjeruje — protivno svim vjerovanjima — da njegova djeca još uvijek žude za Bogom. Njima još uvijek treba utjeha nečeg većeg od njih samih, još uvijek se drže nekog tračka ljudskosti, još uvijek sanjaju o trenutku kad će stajati rame uz rame i moliti se za svog izgubljenog oca i za nasljeđe mira među narodima, što je bio nalog koji je dobio s neba.Taj Abraham nije ni Židov ni kršćanin ni musliman. On nije bezgrješan; on nije svetac. Ali on je on, najbolji temelj koji imamo, otac sviju.Taj Abraham neće biti jedini Abraham. Neće biti ni posljednji Abraham. Ali to je Abraham koji nam je danas potreban.I ja izabirem njega.ZahvalevŽelio bih zahvaliti mnogim ljudima, koji se imenom i prezimenom pojavljuju u ovoj knjizi, na vremenu koje su izdvojili kako bi sa mnom otvoreno, pošteno i iskreno razgovarali o ovim često vrlo delikatnim temama. Avner Goren pomogao mi je isplanirati ovo putovanje i pri ostvarenju mnogih zamisli tijekom putovanja. Za pomoć na Bliskom istoku također sam zahvalan i Asnatu Cohenu, Smadar Goren, Yossi Klein Hale-viju, Edith Sabbagh, rabinu Barnei Selavanu i Jonathanu Steinbergu. U Sjedinjenim Državama savjetom i uputama su mi pomogli velečasni Thomas Breidenthal, rabin Abraham Cohen, Adela Collins, John Esposito, Robert Frank-lin, Mevin Meyer, Robin i Shimon Neustein, Šarah Bowen Savant i Elsie Stern.David Black je moj prijatelj, savjetnik i poslovni partner. U našem se sjajnom timu nalaze i Leigh Ann Eliseo, Gary Morris, Sušan Raihofer, Jason Sacher i Joy Tutela.Trish Grader silno se posvetila ostvarenju ovoga projekta i pomogla pri oblikovanju njegova intelektualnog i emocionalnog smjera. Jane Friedman, Cathy Hemming i Michael Morrison bili su postojani u svojoj potpori i nepokolebljivi u svojoj odlučnosti. Lisa Gallagher i mnogi

ljudi iz izdavačke kuće HarperCollins/William Morrovv neumorno su radili kako bi mi pomogli i pružili mi dom za kojim sam dugo žudio. Debbie Stier i Sharyn Rosen-blum, kao i DeeDee DeBartlo, Tara Brown i Claire Green-span su predane i izuzetno ugodne profesionalke. Posebno zahvaljujem Betty Lew, Šarah Durand i Angeli Tedesco.Beth Middleworth je fantastična dizajnerica i osoba.Za strpljenje i ugodno druženje, zahvaljujem Ruth Reichl, Docu Willoughbyju i osobito Jane Lear, čija je senzitivnost i znanje silno poboljšalo ovaj rukopis.

Karen Lehrman me elegantno potaknula da si postavim viša mjerila. Ben Shervvood ljubazno mije dopusti da putujem s njim sličnim putovima. Iako je posao bio zahtjevan, Karen Essex, David Shenk i Joe Weisberg su me nadahnuli da ga učinim užitkom. Beskrajno hvala Lauri Benjamin, Sušan Chumsky, Suzy Landi, Dani Sade, Lau-ren Schneider, Jeffu Shumlinu, Devon Spurgeon, Teresi Tritch, Jane von Mehren i Bobu VVunschu.Samo Linda Rottenberg zna koliko je svojom emocionalnom, dubokoučenom i osobnom mudrošću pridonijela ovom iskustvu. Hvala ti.Moja obitelj i dalje udovoljava mojim željama, podržava me i zahtijeva od mene još više — sve troje istovremeno. Nose me na svojim ramenima, a ja njihova srca nosim u svome. Posebno zahvaljujem svom bratu što se osobno pobrinuo da tekst bude pravovremeno ispravljen.Već gotovo dvadeset godina blagoslovljen sam, jer imam dvoje neizmjerno inteligentnih i neuobičajeno velikodušnih prijatelja. Jessicu Korn i Maxa Stiera sam upoznao u istom tjednu, na istom mjestu, prije točno pola moga života, i nije prošlo nijedno putovanje — a kamoli tjedan dana — a da nisam bio oplemenjen njihovom ljud-skošću i dobrostivošću. Ova knjiga je posvećena njima.ŠtivoAbraham je jamačno jedna od ličnosti o kojoj se najviše pisalo u povijesti. Pokušao sam pročitati mnoge tekstove iz stoljećima prikupljane ogromne literature o njemu. Ono što slijedi nije sveobuhvatna bibliografija, već subjektivan popis izvora koje sam koristio, s bilješkama i posebnim naglaskom na one izvore na koje sam se najviše oslanjao.Prvo, nekoliko napomena. U skladu sa starim akademskim običajem i novijim trendovima u popularnom pisanju, koristio sam nesljedbaške izraze p.n.e. (prije naše ere) i n.e. (naše ere) umjesto izraza prije Krista i godine Gospodnje.Zbog dosljednosti, svi navodi iz Knjige Postanka i prvih pet knjiga hebrejske Biblije uzeti su iz knjige Tora: Suvremeni osvrt (New York, 1981.), urednika W. Gunthera Plauta. Navodi iz ostatka hebrejske Biblije uzeti su iz knjige Tanakh: Sveto Pismo, novi prijevod (Philadelphia, 1985.). Navodi iz Novoga zavjeta uzeti su iz Svete Biblije, novog prerađenog standardnog izdanja, koje je izdao Ox-ford Universitv Press (New York, 1989.). Navodi iz Ku-r'ana uzeti su iz izdanja Penguin Booksa, prerađenog prijevoda N.J. Dawooda (London, 1997.).

Vodiči koje sam koristio uključuju Temeljni biblijski rječnik u šest svezaka, kao i Oxfordov Vodič kroz Bibliju, Cambridgeov Vodič kroz Bibliju i Luttenvorthov biblijski rječnik.STIJENA ABRAHAMOVAU velikoj sam se mjeri koristio nekolicinom popularnih pripovijesti o Abrahamu, posebice pripovijestima Abraham Karl-Josefa Kuschela i Abraham na kušnji Carol De-laney. Također sam se služio antologijama Ogledi o pripovijestima o praocima, urednika A. R. Millarda i D. J. Wisemana; Abrahamske vjere, urednika Paula Peacheya, Georgea McLeana i Johna Kromkowskoga te antologijom Abraham i obitelj, urednika Herschela Shanksa.Stijena Kanana Makiya je čaroban roman koji na jednom mjestu govori o mnogim legendama o Haram al-Sharifu. Sveti i svjetovni i Mit i stvarnost Mirceae Eliadea su zadivljujuće studije o simbolima religije.BOG ABRAHAMOVOsvrti o Abrahamovom životu u mladosti prikupljeni su u sjajnoj knjizi Biblija kakva je nekad bila, Jamesa Kugela i Louisa Ginzberga. Još uvijek se nadahnjujem u remek-djelima tumačenja Bog Jacka Milesa i Postanak Avivaha Zornberga. Također sam uživao u Prvom ocu, psihološkoj studiji Abrahama iz pera Hanocha Abramovitcha.Postoje mnoge korisne studije o islamu, uključujući i one koje su napisali Karen Armstrong, John Esposito, John Kaltner i neusporedivi Huston Smith, čije su Religije svijeta neprocjenjivo vrijedan i prijeko potreban vodič.ŠtivoDJECA ABRAHAMOVAOdnos između Izaka i Jišmaela majstorski je obrađen u knjizi Tekstovi o užasu Phyllis Trible.

Koristio sam i Ženski biblijski osvrt, urednica Carol Newsom i Sharon Ringe.Postoje brojna istraživanja vezivanja i njegova odnosa s različitim religijama, uključujući i Akedah Louisa Ber-mana i Vezivanje i njegov preobražaj u judaizmu i islamu Mishala Maswarija Caspija i Sasche Benjamina Cohena. Pionirska studija o židovskoj predaji prema kojoj je Abraham možda ipak ubio Izaka zove se Posljednja kušnja. Putovanja svetim zemljama je monumentalno djelo Reuvena Firestonea u kojem uspoređuje židovska i muslimanska tumačenja predaje.Za podrobnije čitanje cijele priče o Abrahamu u svakom slučaju preporučujem knjigu Jona Levensona Smrt i uskrsnuće najdražega sina, jedinstvenu i genijalnu analizu odnosa Abrahama i ranog judaizma i kršćanstva.NAROD ABRAHAMOVU korisna istraživanja ranog judaizma mogu se ubrojiti Povijest Izraela Johna Brighta i Rebekina djeca Alan Segala. Silno sam se oslanjao na Filonovo mjesto u judaizmu, studiju koju je napisao Samuel Sandmel, a koja govori o Abrahamovoj ulozi u židovskoj književnosti, kao i na njegovo izuzetno oštroumno istraživanje Židovsko shvaćanje Novoga zavjeta.Abrahamova uloga u kršćanstvu je dubinski raspravljena u knjizi Roya Harrisvillea Abrahamov lik u poslanicama svetoga Pavla, i Razbaštinjenje Židova Jeffreya Si-kera. Također sam mnogo koristi imao i od studija Pavla E.P. Sandersa, N.T. Wrighta i C.K. Barretta.•O Abrahamovoj ulozi u islamu govore Sjeme Abrahamovo Raphaela Pataija kao i Hadž i Djeca Abrahamova F. E. Petersa. Također upućujem i na Petersovo djelo Judaizam, kršćanstvo i islam u tri sveska. Bernard Lewis je proučavao odnos između religija u mnogim svojim djelima; izuzetno su mi bila korisna djela Bliski istok, Židovi islama i Semiti i antisemiti.KRV ABRAHAMOVAOdnos između religija posljednjih desetljeća istražila je Karen Armstrong u Bitci za Boga i Samuel Huntington u Sudaru civilizacija. Međuvjerski pokret raspravljen je u djelu Šira vjera Marcusa Bravbrookea i Jedna Zemlja, mnogo religija Paula Knittera, kao i u ključnoj studiji Georgea Lindbecka Narav doktrine. Yossi Klein Halevi napisao je izvrsnu, osobnu priču o štovanju Boga u različitim vjerama u Izraelu Na vratima Rajskoga vrta.