18 zbornik prelog rapanić

8/18/2019 18 zbornik prelog rapanić

1/26

222

Ivan, biskup splitski,

Donat, biskupzadarski i njihovoravensko ishodište

—Željko Rapanić


2/26

223

1 O biskupu Donatu novije: , Sveti Donat. Rotonda Sv.Trojstva u Zadru. Split, 2002., 25. – Isti, Su san Donato vescovodi Zara, u: Hortus artium medievalium, 8 (2002.), 235. Također u:

, , Zadar u srednjem vijeku, Zadar,1976., Poglavlje 1. Od Justinijana do osnivanja teme, 51 (autorica:. ). – O biskupu Ivanu, kojeg Toma Arhiđakon nazivaRavenjaninom, pisao je nedavno ,

Venerabilis presul

Iohannes. Historijski Ivan Ravenjanin i začetci crkvene organizacijeu Splitu u VII. stoljeću, u: Povijesni prilozi, 29 (2005.), 7–28. Tu jenaznačio ono bitno što je dotad pisano o toj splitskoj ličnosti. – Odvojici biskupa i razdoblju u kojem su djelovali na više mjesta u: , Litterarum studia. Književnost i naobrazbaranoga hrvatskog srednjovjekovlja , Zagreb, 1998. i , Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997.

Uvodne napomeneZadarski biskup Donat i splitski biskup Ivan dvije su iznimne ličnosti kojesu obilježile završetak 8. i početak 9. stoljeća na istočnoj obali Jadrana, prvina crkvenom i političkom, drugi samo na crkvenom polju. Obojica su opisaniu izvorima pa su odavno predmet historiografskog raspravljanja.¹ O bisku-pu Donatu zna se mnogo više nego o drugim suvremenima, nešto starijimili nešto mlađim dalmatinskim biskupima. O njemu svjedoče vjerodostojnipovijesni izvori: uklesani natpisi, koji mu spominju ime i djela, zatim pripo-

vjedni izvori karolinškog doba, te srednjovjekovne gradske legende koje mupridaju veliko i vjersko i političko značenje. O biskupu Ivanu piše pak splitskikroničar Toma Arhiđakon, a poslije ga spominju, prenoseći i kroničarove ri-

ječi, katalozi salonitanskih i splitskih nadbiskupa što ih je sabrao D. Farlati.Pripisivao mu se i poznati sarkofag iz splitske krstionice s epitafom jednognadbiskupa Ivana. Tomina poglavlja o crkvi u Spalatumu i biskupu Ivanu pri-

vlačila su pažnju od I. Luciusa i D. Farlatija, preko F. Račkog, pa F. Bulića i J.


3/26

224 Željko Rapanić

Bervaldija, do suvremenih historičara, potičući redovito nove i nove inter-pretacije.² S druge strane, biskup Donat privlačio je pažnju svojim djelom– gradnjom crkve sv. Trojstva te političkom i vjerskom djelatnošću. Ni jednoni drugo nije u njegovu slučaju poticalo posebne historiografske rasprave i iznjih dobivene, često dvojbene zaključke.

Biće svakoga ranosrednjovjekovnog grada ovisilo je u velikoj mjeri o cr-kvenom ustrojstvu, točnije, o tradiciji mjesne biskupije ili nadbiskupije. Kakosu se pak razvijale ili kako su nastajale biskupije jadranskih gradova Zadraodnosno Splita i Dubrovnika, nije dovoljno jasno. Raspravljajući o biskupimaIadera i Spalatuma na završetku 8. i na početku 9. stoljeća, a dotičući sasvimusputno i kastrum pa nešto poslije grad Rausion,³ pokušat ćemo, kao splitskikroničar kad pripovijeda o propasti Salone,⁴ izložiti nešto na osnovi pripo-

vjednih izvora ( partim scripta), zatim prema onome što je u znanosti dosad otom zaključeno i nama predano ( partim relata), te nadograđujući se na mišlje-nja prethodnika (opinionem sequens) domisliti štogod novo, jer je to u znanostidopušteno uraditi.

Među svećenike iz Ravene, kojima je Barada u raspravi Episcopus Chroa-tensis pripisao važnu zadaću,⁵ uvrstit ćemo, uz njegova Ivana Ravenjanina,i biskupa Donata. To je polazište ovom našem raspravljanju. Osim na poti-cajima koje smo našli u Vežićevoj knjizi o crkvi sv. Trojstva i na davnoj, aza vrijeme kad ju je napisao toj lucidnoj Baradinoj raspravi, oslanjamo se ina Koračevo uočavanje nekih političkih okolnosti u kojima je nastala zadar-ska rotonda.⁶ Oslanjamo naš prijedlog i na novije historiografske spoznaješto dopuštaju da se poznatim činjenicama pokloni drukčija pozornost.⁷ Ovarasprava razrađena je pretpostavka koju smo najavili u knjizi o Splitu.⁸ Još

2 Vrlo iscrpan i temeljit pregled svih tih mišljenja, s mnogo vlastitih

komentara i podrobnih tumačenja, napisala je -, Toma Arhiđakon i njegovo djelo, Jastrebarsko, 2002., 75–121.

3 Split ćemo nazivati tim latinskim oblikom imena koji je zabilježenupravo u rano doba. Vidi o tome u našoj knjizi: Od carske palačedo srednjovjekovne gradske općine, Split, 2007., 171. Na isti načinkoristimo se i starim (onodobnim) imenom Zadra, Iader i Dubrovnika, Rausion.

4 , Historia salonitanorum atquespalatinorum pontificum (dalje: Hist. Salon.). Citiramo po novomizdanju Književnog kruga, Split, 2003. Ovdje cap. 7.

5 , Episcopus chroatensis, u: Croatia sacra, 1 (1931.), 161.

6 , Ravensko poreklo Sv. Donata (Sv. Trojice) u Zadru,u: Zograf , 21 (1990.), 9.

7 Navodimo za ovu priliku vrlo prikladnu, modernu sinteznu sliku povijesnih gibanja u rano doba hrvatskoga srednjeg vijeka koju je napisao u povodu izložbe Hrvati i Karolinzi (Muzejhrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2000.), pod naslovom Uosvit novog doba. Karolinško carstvo i njegov jugoistočni obod, u: Hrvatii Karolinzi. Dio 1: Rasprave i vrela, Split, 2000., 70.

8 , Od carske palače do srednjovjekovne općine, Split, 2007.,180. Pažljiv će čitatelj primijetiti da se nekoliko kraćihodlomaka iz knjige ponavlja u ovom tekstu.


4/26

Ivan, biskup splitski, Donat, biskup zadarski i njihovo ravensko ishodište225

ćemo dodati da nas ono što i kako ovdje izlažemo, navodi da promijenimoneka stajališta o biskupu Ivanu koja smo dosad zastupali.⁹ Pokazale su senaime netočnim primjedbe koje smo u radu o splitskim sarkofazima (str. 247,

bilj. 51) bili uputili S. Gunjači. On je bio u pravu kad je, vrlo opširno rasprav-ljajući o Ivanu Ravenjaninu u prvoj knjizi svojih “ispravaka starije hrvatske

historije”, odvojio biskupa Ivana, koji se spominje u natpisu na sarkofagu izsplitske krstionice, od biskupa Ivana o kojem piše Toma Arhiđakon.¹⁰ Prvi jetoga biskupa Ivana nazvao “nicejskim” i pružio priliku da Katičić rastumačii objasni lik imena njegove biskupije naveden u popisu sudionika nicejskogsabora,¹¹ a nama pak da izložimo ovu pretpostavku.

Zadarski biskup Donat povijesno je višestruko potvrđen, svojom dje-latnošću vrlo dobro dokazan, vremenski određen, ali mu je podrijetlo ne-poznato. Splitskom Ivanu podrijetlo je u izvorima zabilježeno, on je Ra-vennatus, no vrijeme njegova djelovanja, iako je u Solinskoj povijesti Tome

Arhiđakona bogato opisano, nedovoljno je, zapravo nije nikako određeno.Ovom raspravom nismo ni pomišljali utvrditi im stvarno podrijetlo, jer u

raspravljanju o obadvama biskupima i nije važno gdje su oni uistinu bilirođeni, u kojem gradu, nego što su, kad i odakle donijeli sa sobom u zadar-ski, odnosno splitski kraj. Važno je, čini nam se, pronaći institucionalnoi intelektualno, pa i političko ishodište obojice biskupa, jer oni djeluju u

vrijeme kad se konfigurira ranosrednjovjekovna slika starih gradova naistočnoj obali Jadrana i kad se u njihovu neposrednom zaleđu događajuznatne etničke promjene, točnije, kad se tu doseljavaju Hrvati. Zato ćemona početku kratko opisati one okolnosti koje su uvjetovale dolazak biskupāi njihove intervencije u dvama dalmatinskim gradovima. Bez toga su bes-puća domišljanja i nagađanja beskrajna. Koji put su takvu domišljanju teš-koće nametala i ona uvriježena mišljenja o doseljenju Slavena i njihovu

naseljavanju okolice dalmatinskih gradova u prvoj polovini 7. stoljeća, alii pomisli o političkoj snazi što su je tobože imali, temeljene na pisanjuTome Arhiđakona i cara Porfirogeneta. Doseljenici bi – evo jednoga takvog– kao neposredni susjedi gradovima bili toliko brojni i moćni da su mogliodlučno utjecati na njihov život pa čak priječiti gradskom biskupu odlazak

9 , Dva splitska ranosrednjovjekovna sarkofaga,u: Arheološki radovi i rasprave, 8–9 (1982.), 233. – Isti, Predro-maničko doba u Dalmaciji, Split, 1987., 69 i d. – Isti, Ecclesiaedestructae ... ut restaurentur imploramus (iz pisma Stjepana

VI. pape biskupu Teodosiju 887. godine), u: Starohrvatska

spomenička baština: rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža,(ur.) M. Jurković, T. Lukšić, Zagreb, 1996., 57. – Isti, Sveti Dujam– patron splitski, u: , , Sveti Dujam, Split, 1997.

10 , Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji,knj. I., Zagreb, 1973., Dodatak na str. 453.

11 , Imena dalmatinskih biskupija i njihovih biskupa u aktima ekumenskoga koncila u Niceji 787. godine,u: Filologija, 11 (1992.–1983.); pretisak u: , Uz

početke hrvatskih početaka. Filološke studije o našem najranijemsrednjovjekovlju, Split, 1993. , 26. Dalje citiramo prema pretisku!


5/26


u Italiju na crkveni sabor.¹² S takvih polazišta otvarala su se mnoga nepo-trebna i nerješiva pitanja.

Povijesni okvir

Podsjetimo posve kratko na doba u kojem su živjeli Donat i Ivan te na zbiva-nja u jadranskim krajevima gdje su oni djelovali, tj. na drugu polovinu 8. i napočetak 9. stoljeća. Tu, u političkim i vjerskim prilikama, treba potražiti razlo-ge obnavljanja dviju crkvenih institucija – zadarske i splitske biskupije, točni-

je restauraciji stare salonitanske u novom sjedištu. Naravno, i graditeljskoj iklesarskoj djelatnosti koja je bila s time povezana. Barada je, raspravljajući o

biskupu Hrvata, bio dobro opisao neke procese i naznačio pojedine značajnijedogađaje; tomu ćemo dodati nekoliko dopuna.

Apeninski poluotok bio je tijekom 8. stoljeća područje mnogovrsnih su-koba i konfrontacija, dok je istočna obala Jadrana, izvan znatnijih političkihzbivanja, čitavo jedno stoljeće (oko 650. – oko 750. godine) provela u relativnu

miru. O njoj zato ne pišu ni istočni ni zapadni pisci, jer je izvan glavnih inte-resa obaju Carstava. Druga polovina 8. stoljeća unosi međutim na to područ-

je, u taj mir jednog relativno perifernog područja, znatne novosti.Onodobni četverolist glavnih političkih čimbenika – langobardsko i franač-

ko kraljevstvo, Istočno Carstvo i papina država (rimski dukat) – približavalisu se već od završetka 7. stoljeća, a osobito oko polovine 8. stoljeća, međusob-

12 Nevjerojatno je, na primjer, da ugledan autor, poput akademikaMargetića, pomišlja kako su u 7. stoljeću Slaveni iz okoliceSpalatuma (careve palače) priječili stanovnicima upravo nastajaloggrada da otplove u Italiju, pa napiše i sljedeću rečenicu: “...

dalmatinski gradovi nisu bili u to vrijeme (oko 680. godine –op. Ž. R.) pod Bizantom, već su priznavali prevlast političkihorganizacija sklavinija u svome zaleđu, koje su bile u sklopu‘avarsko–slavenske’ konfederacije. Odlazak biskupa (dalmatinskihgradova) u Rim mogao se lako protumačiti u najmanju ruku kaosumnjivo dogovaranje o političkoj situaciji pa su vođe tih sklavinijazabranili putovanje u Rim.” , Etnogeneza Hrvatai Slavena, Split, 2007, 78, odnosno 93. On slično piše i u osvrtuna rad Vladimira Košćaka, komentirajući njegovo mišljenje oDrugom nicejskom saboru, u: , Prikazi i diskusije,Split, 2002., 279. Takvih neprihvatljivih zaključaka ima i u drugim

njegovim radovima. Slične su tomu i neke rečenice upravospomenutog Košćaka. Kako, na primjer, prihvatiti njegovu misaoda je opat Martin s mnogo novca plovio uz obalu papinim (op. Ž.R.) brodovima jer je tako bilo sigurnije nego putovati kopnom.

A brodova, piše Košćak, nije moglo biti više od dva-tri, pa suotkupljene sužnje prebacili samo do otoka, a ne i dalje, preko mora! , Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskihsabora 925. – 928. godine, u: Historijski zbornik, 33–34 (1980.–1981.), 292. Zaista je neprihvatljivo kad noviji autori slažu takve

pretpostavke ili ishitrene zaključke što su koji put ispod razineromantičara kraja 19. stoljeća.


6/26


nim sve zaoštrenijim odnosima u novoj raspodjeli političkih i teritorijalnihingerencija na Apeninskom poluotoku. Ravena, glavna carska ekspozitura naJadranu, nije uvijek bila u suglasju s politikom što se iz Konstantinopola pro-

vodila u Italiji pa je, na primjer, Justinijan II. (u drugom razdoblju vladanja od705. do 711.) okrutno intervenirao 709. godine, izazvavši u Ravenjana snažnu

reakciju i zatim dugotrajnu odbojnost prema središnjici.¹³ Poslije više godinapritiska i povremenih oružanih sukoba 751. godine langobardski kralj Deside-rije osvojio je ravenski egzarhat, pa je venecijanski poglavar, dux Venetiarum,ostao jedini zagovornik bizantske vlasti na Jadranu. Dva desetljeća poslije,774. godine, u kratkotrajnu ratu, Franci dokidaju Desiderijevo kraljevstvo, azatim 788. godine osvajaju Istru. S njima se tih desetljeća tijesno povezala pa-pina država, tražeći Pipinovu zaštitu od Langobarda koji su je u više navrataozbiljno ugrožavali. Istočno Carstvo pak na tlu Apeninskog poluotoka nemau to doba više ni podršku onih frakcija u langobardskom društvu koje su mu,svojedobno predvođene Alboinom, na razne načine bile sklone još od vreme-na suradnje u ratu protiv Istočnih Gota i potom doseljenja u Italiju. S njima

je vrlo često održavalo dobru i obostrano korisnu suradnju.¹⁴ Kao odgovor napapino ‘odmetništvo’ od Carstva i povezivanje s Francima, te odlučno suprot-stavljanje ikonoklastičkom pokretu što ga je Lav III. bio pokrenuo oko 730.godine,¹⁵ taj je car polovinom stoljeća oduzeo Ilirik zapadnoj, rimskoj Crkvi.Tad je i Dalmacija potpala pod onu istočnu, konstantinopolsku.¹⁶

13 (800./805. – poslije 846.) o tome na pomalo literaran način piše u životopisu biskupa Feliksa: Liber pontificalis ecclesiae ravennatis, (ed.) O. Holder Egger. MonumentaGermaniae Historica, Scriptores rerum langobardicorum saec,

VI. – IV., Hannover, 1878., 278–391. (pretisak: 1964.) – O ravenskom

egzarhatu literatura je obimna, nepregledna; upozoravamo na: . ., Ravennskij egzarhat. Vizantijci v Italii, Sankt–Peterburg,2001. Osobito Glava 2. Političeskije procesi, 101–188.

14 Primjer takvih odnosa pokazuje priča Pavla Đakona o bijegukraljice Rosemunde, supruge langobardskog kralja Alboina, uRavenu. To, naravno, nije posljedica njezine ljubavne avanture

poslije ubojstva kralja, nego odraz različitog djelovanja rodovskihfrakcija u langobardskoj zajednici – onih sklonih samostalnosti

pojedinog dukata, i onih koje su bile naklonjene jedinstvu i»državi«. O toj Đakonovoj priči pisali smo u radu: Tri ljubavneanegdote kao povijesni izvor, u: Scripta Branimiro Gabričević dicata,

(curaverunt) J. Dukić, A. Milošević, Ž. Rapanić, Trilj, 2010., 197. Sin posljednjega detroniziranog langobardskog kralja Desiderija – Adelchis, potražio je azil u Konstantinopolu.

15 Sažetu a sadržajnu sliku problema što ih je ikonoklazam potaknuo, izložio je u predavanju održanomna odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Ljubljani 6. travnja1987., koje je tiskano na slovenskom jeziku pod naslovom:Ikonoklazem, njegov pomen za Bizanc in njegove posledice naZahodu, u: Zgodovinski časopis, 41 (1987.), 399–407.

16 O tom razdoblju i Lavu III. u: , Istorija Vizantije, /2. fototipsko izdanje na osnovi izdanja iz 1959./,


7/26


No prostrano balkansko područje u zaleđu jadranske obale, naseljeno Sla- venima, postalo je na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće ipak predmetom interesaobaju tadašnjih Carstava, franačkog, koje stremi Istoku, i bizantskog, kojestremi Zapadu.¹⁷ Istok i Zapad bili su povezani morem, a brodovi su plovili iJadranom, noseći teret do Venecije, koji je odatle alpskim prijevojima stizao

do gradova i luka na sjeveru, u Danskoj i Nizozemskoj.¹⁸ U takvu stanju me-đusobnih odnosa gradovi na istočnoj obali Jadrana postaju poveznica istoč-nih trgovišta s lukama sjevernog Jadrana, osobito s Venecijom. Bio je to slaboprimjetan slijed zbivanja koji se očitovao gotovo skrito, bitni događaji koji suga uvjetovali odvijali su se dalje od dalmatinske obale, a razlozi su im bili nesamo praktični, gospodarski i trgovački, nego na početku 9. stoljeća i politički,poglavito zbog postizanja prevlasti nad jadranskim prostorom kojoj su težilaoba Carstva.

Gradovima na istočnoj obali u tom času pokazuju se iznenadne znatneopasnosti. Prva od Hrvata, koji se naseljavaju u zaleđu, a druga od Franaka,koji su osvojili Istru i tamo poremetili stoljetni sustav vlasti i upravljanja.

Veneciju su zatekle slične prijetnje od Franaka koji su joj došli u neposred-nu okolicu. U tim nesigurnim trenutcima u gradu se formiraju dvije strujeod kojih profranačka, na čelu s tribunom Obelijerijem i bratom mu Beatom,dolazi na vlast i kratko vrijeme napušta savezništvo s Bizantom. Oni čak za

Beograd, (bez god.), 165. Ostrogorski citirajući . ,L’annexion de l’Illyricum oriental, de la Sicile et de la Calabre au

patriarcat de Constantinople, u: Recherches de sciences religieuses,40 (1952.), 191, odbacuje mišljenje po kojem se taj čin oduzimanja

pokrajina papi dogodio već 732. godine, pa drži da je to bilo polovinom stoljeća, poslije prestanka bizantske vlasti u srednjoj i

sjevernoj Italiji, tj. poslije langobardskog osvajanja egzarhata. Vidii: Velika povijest Crkve, (ur.) H. Jedin, sv. 3: Srednjovjekovna crkva,Zagreb, 1971., 9, bilj. 2. Nekoliko rasprava . o tomrazdoblju pod naslovom Studije iz istorije borbe oko ikona u Vizantiji,tiskano je u njegovoj knjizi Dela V , Beograd, 1970. (bilj. 11), 26 kaže da je »bizantska Dalmacija već dekretomLava III. Izaurijca 732. oduzeta Rimu i podvrgnuta carigradskom

patrijarhu« kad se papa odupro ikonoklastičkoj doktrini. – O tome , Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb,1925., /pretisak/, Zagreb, 1990., 289 i Ekskurs II., 685. – Također i . (bilj. 16), 402.

17 , L’ amministrazione bizantina in Dalmazia, Venezia, 1976., zatim nekoliko njegovih rasprava pretiskanih uByzantium on the Balcans, Amsterdam, 1976., te ,Bizant na Jadranu, Zagreb, 1992. Autori, osobito Goldstein, navodeobilje literature pa se tim putem lako pobliže konzultirati omnogim pojedinostima .

18 Vrijedi podsjetiti da je langobardska Pavija tad, unatoč nesigurnim vremenima, bila svojevrsni »centar trgovine i mode« gdje setrgovalo skupim orijentalnim tekstilom, nakitom, mirodijama,oružjem i ostalim na Zapadu traženim proizvodima ili onima koje

je Zapad izvozio na Istok.


8/26


Karla, kako piše mletački kroničar Ivan Đakon, organiziraju navalem exerci-tum ad Dalmaciarum provinciam depopulandam,¹⁹ što kazuje da se dalmatinskigradovi još nisu bili odlučili prijeći na Karlovu stranu, osjećajući se sigurnimapod zaštitom Istočnog Carstva.²⁰ Iako su i sama akcija i njezin rezultat vrloupitni, činjenica je da Jadertinci na čelu s duksom Pavlom i biskupom Dona-

tom, zajedno s Venecijancima Obelijerijem i Beatom idu 805. godine u poslan-stvo Karlu u Diedenhofenu. Pavao i Donat su legati Dalmatarum koji s ducesVenetiae trebaju raspraviti status njihovih dviju zajednica, tad pod okriljemIstočnog Carstva, u konfrontacijama što su se početkom stoljeća prenijele ido istočne obale Jadrana.²¹ Točnije, status njihovih zajednica u odnosu na fra-načku vlast koja je stigla do venecijanskih laguna, a u dalmatinskom slučajuna Hrvate koji su tada, po svoj prilici franačkim posredništvom, već naselilipodručje Ravnih kotara. Nema dvojbe da se refleks istarskog nezadovoljstvapod novim režimom, očitovan na saboru u Rižani, prenio i na susjedna pod-ručja, tim više što se na saboru ističu i neprihvatljivi nalozi Istranima da pozapovijedi franačkog duksa Ivana, plove u Dalmaciju, Veneciju i Ravenu.

Nema valjanog argumenta koji bi podržao pretpostavku o franačkoj krat-kotrajnoj prisutnosti, čak i vlasti nad istočnim obalama i u tamošnjim gra-dovima. O tom kratkom razdoblju piše u sinteznom pregledu rane povijestiM. Ančić,²² a nekoliko sažetih rečenica napisao je i Pavuša Vežić.²³ Franačkapak jadranska epizoda privlači pažnju onim intrigantnim, pa i zbunjujućimimenom Hurocus, koje neizbježno asocira na karolinški (germanski) svijet, i

19 , Chronicon venetum, u: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam, collegit, digessit, explicuit Fr. Rački, Zagrabiae,1877., (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium,

vol. 7), 310.

20 (bilj.1), 68.21 An. Regn. Franc. ad ann. 805. Vidi u: Hrvati i Karolinzi. Dio 1:

Rasprave i vrela, 257. – Dalmatae su ovdje kao i u An. Regn. Franc.,ad ann. 810. (kad im Pavao, prefekt Cefalonije dolazi u pomoć

protiv Pipinova brodovlja koje je pokorilo Veneciju) označeni kaostanovnici nekoga neodređenog područja – ne u smislu stanovnikanekadašnje provincije ili, nešto poslije, stanovnika Bornina dukata.Nisu oni ni Gottschalkovi homines Dalmatini ili homines Venetici,kako ovaj franački teolog naziva stanovnike Dalmacije i Venecije.Duces Venetiae su u analima jasno određeni – oni su predstavnici

Veneta, stanovnika Venetiarum; oni su što i Gottschalkovi Venetici.

Dalmatae su po svoj prilici stanovnici širega jaderskog područjakoje je prvo u vidokrugu tadašnjih pisaca kronika i anala, a zatim iostalih obalnih gradova koji bi u tim godinama trebali pregovaratisa zapadnim vlastima, a prefekt Cefalonije bi ih mogao zaštititi.O razini autonomnosti jadertinskog dukata, u nedostatku vrela,ipak je teško raspravljati. Vidi: , Od karolinškogdužnosnika do hrvatskoga vladara, u: Radovi Zavoda za povijesne

znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, 40 (1998.),34.

22 (bilj. 7) , 80.23 (bilj. 1), 21.


9/26


imenom njegove žene Dana, koje asocira na slavenski (uklesano je: ego Danaet Hurocus coniuge mea), što se čitaju na natpisu iz bokokotorskog područja.Potiče nekoliko ne presudno važnih, ali svakako zanimljivih i ne baš jedno-stavno objašnjivih pitanja.²⁴ No to je priča za neku drugu priliku.

U to vrijeme, relativno siguran, stari grad Jader dobio je prednost u us-

poredbi s drugim gradovima na srednjem dijelu istočne obale Jadrana, po-glavito sa Spalatumom ili južnijim Rausijem, koji su tad bili tek gradovi unastajanju. Bio je velik grad, zabilježio je Porfirogenet u 29. glavi svoje knjige,opisujući istočnu obalu Jadrana. Imao je i odličan mikropoložaj na poluoto-ku, dobre gradske zidine, prilično veliki ager i otoke pred samim gradom, štoga je činilo itekako pogodnim da se upravo u njemu konfigurira novo car-sko uporište na istočnoj obali Jadrana. Nije doživio ni opsade ni razaranja nikontrakcije gradskog tkiva, što je bilo uglavnom redovito kod svih preživjeliheuropskih gradova. Oko takva središta konfigurirala se jedna područna, rela-tivno samostalna zajednica pod imenom provincia Jadertina, kako ju imenujelokalno pripovjedno vrelo Translatio beati Grisogoni martyris.²⁵ Nije nevažno

spomenuti da je Jader bio i tranzitno mjesto, grad-luka na putu sa Zapada naIstok (dakako, i u obratnom smjeru), da je u tome imao također strategijskuulogu koja je i tijekom idućih stoljeća bila vrlo aktualna. Tako je, na primjer,u vrijeme o kojem je ovdje riječ, franački teolog Amalarije iz Metza, ugledanali i kontroverzan liturgičar iz kruga Alkuinovih učenika, na svom putovanjuu Konstantinopol 813. godine, kao poslanik Karla Velikog caru Mihajlu I., bo-ravio u Zadru i o tome sastavio kratak zapis zabilježivši nekoliko zanimljivihpodataka za povijest dalmatinskih krajeva.²⁶

Osim Jadera i njegova biskupa Donata, u ovoj je priči važna ličnost i dux Pa-ulus, zapovjednik gradske milicije, također predstavnik Dalmatinaca. Njegovačesto spominjana diplomatska uloga, koju je u Diedenhofenu na franačkom

dvoru obavio zajedno s Donatom, upućuje i na nekakav vojni angažman urješavanju spomenutih konfrontacija. Pri tome nisu neobične riječi pisca fra-načkih anala koji kaže kako su Donat i Pavao došli Karlu noseći magna dona.Mir, ili međusobno dobri odnosi, uspostavljaju se u ranom srednjem vijekumeđu ravnopravnima (u ovom slučaju, u pozadini je ipak riječ o Istočnom iZapadnom Carstvu), ili među onima koji se takvima, podjednako moćnimaili bogatima, sami smatraju. Tad se prijateljstvo ili mir učvršćuju darovima.²⁷ Tako bi se barem naizgled, a često na kratko vrijeme, stvorila mogućnost da

24 , Une question onomastique du littoralméridional Adriatique, u: Problemi seobe naroda u Karpatskoj kotlini,

Novi Sad, 1978., 91. Ona citira u bilj. 1–4 i radove o tom natpisu i imenu. – Natpis vidi u: , , Glossar zur frühmittelalterlichen Geschichte im östlichenEuropa, Wiesbaden, 1982., 89.

25 , Translatio beati Grisogoni martyris kao povijesno vrelo, u: Starohrvatska prosvjeta, ser. 3 , 25 (1998.), 127. – (bilj. 7) , 96.

26 , Još jedan franački teolog u Dalmaciji: Amalarijeiz Metza i njegovo putovanje u Carigrad 813. godine, u: Historijski

zbornik, 58 (2005.), 1. Autor je bogato raspravio mnoge pojedinostikoje su vrijedne i u kontekstu o kojem ovdje pišemo.


10/26


se izbjegne nekakav drugi, neprijateljski oblik ponašanja, koji bi mogao dove-sti do agresije, rata, pljačke i sličnih nepoželjnih stanja i odnosa. Međutim,ovom prilikom, unatoč darovima i razgovoru na franačkom dvoru te carevojordinatio de ducibus et populis tam Venetiae quam Dalmatiae, to se nije dogodilo.Sukob je uslijedio već iduće godine kad je patricij Niceta brodovljem spriječio

daljnji franački prodor na Jadran i odmetništvo gradskih poglavara Venecije iZadra. U Konstantinopol – dodajmo i ovo kad je riječ o poslanstvima Jaderti-naca – putuje samo biskup: on ide preuzeti relikvije, vrlo vrijedan carski darza novu, obnovljenu jadersku Crkvu koja nije imala svojih mučenika. Takose u okviru našeg izlaganja usput nameće i primjer Rausija, koji je iz male-na kastruma, a zbog prikladnih sigurnosnih razloga, doseljenjem izbjeglicaiz susjednoga, napuštenog Epidaura, pomalo prerastao u novi grad. I tu su seu prikladnom trenutku s Istoka donijele relikvije kako bi se njima osnažilanevelika epidauritanska vjerska baština, ali i carski interesi u tom kraju.²⁸ Dodajmo još, a to u ovoj prigodi nije nevažno, da jedan od 22 kanona, koji suu zaključcima akata Nicejskog sabora iz 787. godine, jest i nalog da se crkve ne

posvećuju bez ulaganja relikvija.²⁹ Ingerencije bizantskih vojskovođa, u ovom primjeru područnih upravlja-

ča i ravenskih egzarha, protezale su se sve do početka 7. stoljeća i na Ilirik,konkretno od Istre do južne Dalmacije, pa se tako i papa Grgur Veliki dopi-sivao s prefektom Ilirika Jobinom, prokonzulom Marcelinom te egzarhomItalije Kalinikom,³⁰ koji su djelovali i na prostoru istočnog Jadrana.³¹ Tad su

još funkcionirale carske vojske, bez obzira na to što nisu imale ni snagu niugled onih iz doba Justinijanovih zapovjednika. No već tad a još više u vri-

jeme langobardskog osvajanja sjeverne pa srednje Italije, svu snagu obranepredstavljaju lokalne milicije predvođene gradskim činovnicima, ponegdjei ostatci Germana, nekadašnjih carskih plaćenika, koji su se bili nastanili u

gradovima Italije. Gradovi se u to vrijeme brane koliko mogu sami, svojomsnagom, pa ili odolijevaju, ili propadaju, ovisno o cilju i sili napadača. Lijepprimjer ustrojavanja i djelovanja lokalne obrane koji bi, držimo, mogao biti

27 Anonimni pisac herojskog epa Beowulf takve je odnose zabilježioriječima: »mir nije ništa drugo nego postizanje uvjeta da seizmijene darovi među narodima«. Taj ep stare engleske literature,napisan u prvoj polovini 8. stoljeća, a nazvan po skandinavskomheroju Beowulfu, sažimlje običaje gentilnih zajednica i opisujenačine ponašanja koji su se održali i tijekom 9. i 10. stoljeća.Citiranu rečenicu donosimo prema: , Le origini

dell’economia europea. Guerrieri e contadini nel medioevo, Roma–Bari, 1983., 63.

28 Dragocjen je o tome rad , Sveti Vlaho idubrovačka obitelj svetaca zaštitnika, u: Dubrovnik: časopis zaknjiževnost i znanost , n. ser., V, 5 (1994.), 29.

29 Velika povijest Crkve (bilj. 16), 42.30 , Documenta ..., 255, br. 46. – Vidi u radu:

O godini razorenja Solina, u: Izabrani spisi, (ur.) V. Rismondo, Split,1984., 303.

31 Vidi: (bilj. 30) , pisma na str. 424 – Jobinu, i na str. 456– Marcelinu.


11/26


gotovo i paradigmatski, donosi ravenski kroničar Andrija Agnel. On piše, izla-žući život biskupa Feliksa (708. – 724.) koji je nastradao u sukobima Ravenjanas carskim predstavnicima, kako je u jednoj opasnoj prilici za Ravenu, izabranigradski vođa dux Georgius (poslije vođa područne milicije, formirane u graduumjesto carske vojske) organizirao obranu grada. Najprije je, priča kroničar,

pripremio stanovništvo okolnih gradova na obranu šireg područja, a građaneRavene, populum civitatis, podijelio u više jedinica (numerus), svaku pod zapo- vjedništvom jednog vođe s vlastitom zastavom (bojnim znakom, vexillum) iimenom.³² Na taj je način bila, kako svjedoči Agnellus, u jednoj prilici orga-nizirana obrana grada u moćnoj, velikoj Raveni. Mjesne bande, i tako su senazivale te nevelike skupine branitelja, čuvale su određeni dio grada koji im je

bio povjeren. Dopušteno je pretpostaviti da je na kakav sličan, dakako, mnogoskromniji način, a ovisno o snazi i značaju grada, po sličnim, posve praktič-nim načelima bila organizirana obrana i u jadranskim gradovima i u njihovuokružju, pretpostavimo i u onom jadertinskom, na istočnoj obali. Tako su semjesnim stražama ili milicijama nejaki gradovi mogli u povremenim neprili-

kama prikladno obraniti od isto tako nejakih, ili barem ne osobito jakih nepri- jatelja koji su se naselili u blizini. Naravno, nezainteresiranih za osvajanje! Naprimjer, Spalatum u palači, nedaleki mu Tragurij, pa i Jader. A da je bilo takonekako, svjedoči i priča o prijenosu moći sv. Krševana u Zadar, o čemu su s ra-zličitih polazišta pisali Radoslav Katičić, Mate Suić i Mladen Ančić.³³ GrađaniJadera su naime s hrvatskim susjedima imali doticaje koji nisu uvijek bili narazini kakva strašna sukoba; tomu je dijelom bila zaslužna gradska elita, koja

je organizirala obranu grada, a dijelom sami doseljenici. U gradskom zapo- vjedniku, koji se nazivao dux, smjelo bi se, možda, vidjeti kasnije dalmatinsketribune, kako je to davno slutio Franjo Rački,³⁴ a o čemu je poslije pisao Lujo

32 , Liber pontificalis, vidi: životopis biskupa Feliksa. – , Régionalisme et indépendance dans l’empire Byzantinau VIIe siècle, Roma, 1969., 160. – Duks Georgius je, naravno, kaoi svaki vođa u sličnim pričama, opisan kao iznimno sposoban i

vješt, hrabar i mudar čovjek, sposoban riješiti svaku nevolju koja bi snašla građane. Sličan mu je, nađimo skromnu usporedbu unašim krajevima, bio i vođa izbjeglih Salonitanaca Magnus Severus o kojem pripovijeda (Hist. Salon., cap. X.).

33 , Zadrani i Mirmidonci oko moći sv. Krševana(bilj. 11), 191. – , Zadarski i ninski Mirmidonci, u: RadoviZavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

u Zadru, 38 (1996.), 13. – , Translatio beati Grisogonimartyris kao povijesno vrelo, u: Starohrvatska prosvjeta, ser. 3 , 25(1998.), 127. – U svakom radu ima zanimljivih detalja kojima seobogaćuje ovo naše izlaganje, jer pisac djela Translatio, koje onikomentiraju, ne pripovijeda obuzet katastrofičnim ugođajem kojim

je o propasti Salone pisao Toma Arhiđakon.34 , Nutarnje stanje Hrvatske prije XII stoljeća: IV, u:

Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 28 (1890.), 122.35 , Tribuni u srednjovjekovnim dalmatinskim

gradskim općinama, u: Zbornik radova Vizantološkog instituta, 16(1975.), 26.


12/26


Margetić.³⁵ Njegovo pak, Margetićevo, objašnjenje naziva jaderskih bandi injihovih zapovjednika (tribuna), koje uspoređuje s nazivima ravenskih, nijeuvjerljivo, ali bi naš komentar bio izvan okvira ovoga raspravljanja.

U Jaderu je tako, vjerojatno već posljednjih desetljeća 8. stoljeća, stolovaoi carski vojni predstavnik, dux Iaderae, uz kojeg je biskup bio druga visoka

ličnost u gradu.³⁶ Onaj Paulus dux Iaderae ne bi bio samo mjesni zapovjednikkakav je bio, na primjer, na početku svoga angažiranja ravenski dux Georgius,što ga je opisao kroničar Agnel, ili splitski Magnus Severus, o kojem je pisaosplitski Arhiđakon. On je osoba koja u jednoj prilici 805. godine ima zadaću dakao predstavnik lokalne vlasti zajedno s biskupom Donatom bude zastupnikDalmatinaca u poslanstvu caru Karlu u Diedenhofen kako bi se izmirile onekonfrontacije nastale na jadranskom prostoru o kojima smo upravo napisalinekoliko rečenica.

Da bi se slika upotpunila i u njoj nešto bolje odredilo mjesto dvjema bi-skupijama i obojici biskupa, dodat ćemo nekoliko riječi o dvama crkvenimpodručjima: onom jaderskom i onom salonitanskom. O tom je primjernu ra-

spravu napisala Branka Migotti.³⁷ Prije svega, posve je točno upozorila na dvageografski i etnički određena prostora, na Liburniju i na Dalmaciju, područjanastavana dvjema moćnim ilirskim zajednicama. To je činjenica koja je imalaznačenja i u stoljećima romanizacije tih područja, a koja se odvijala različitomdinamikom. Dodali bismo, i u ranom srednjem vijeku, kad se dobro pokazujurazličitosti područja koje gravitira zadarskom središtu, i onoga koje je pove-zano uz salonitansko (splitsko). Liburnija je romanizirana s manje otpora i

brže od delmatskih krajeva. Bila je oslonjena više na sjeverne italske prostore,dok je Dalmacija, s glavnim gradom provincije Salonom, privlačila stanovniš-tvo središnjih i južnih područja, te velik broj orijentalaca i Mediteranaca. Tesu okolnosti utjecale i na formiranje gradskih Crkava Jadera i Salone. Prvi po-

datci o jaderskoj kršćanskoj zajednici potječu su s kraja 4. stoljeća, kad je zabi-lježeno sudjelovanje biskupa Feliksa (381. – 390.) na saborima u Akvileji i Mi-lanu. Jader je od tih prvih vremena više okrenut sjevernim središtima Crkve,poglavito Akvileji, dok je Salona, kao trgovački i središnji grad provincije, bilaod početka otvorena mnogim intelektualnim i religijskim utjecajima što sustizali s Istoka. Poslije biskupa Feliksa dva detalja pokazuju značaj jaderske

biskupije: biskup Andrija, sudionik je provincijskih sabora u Saloni 530. i 533.godine, a činjenica da je potpisan neposredno iza nadbiskupa Honorija, koji

je sazvao sabore, pokazuje njegov ugled. Potkraj stoljeća papa Grgur Veliki,rješavajući sporove u dalmatinskoj crkvi, dopisuje se s jaderskim biskupomSabinijanom koji sudjeluje u njihovu rješavanju.³⁸ Za Jader, kao i još pokoji

36 O funkciji i titulama vojnih dužnosnika i časnika: , Duces e magistri militum nell’ Italia esarcale (–. secolo),u: Reti Medievali Rivista, 6, 2 (2005.), 1–46. : http://www.storia.unifi .it/ /rivista/saggi/Borri.htm (30. rujna 20).

37 , Dalmacija na razmeđi Istoka i Zapada u svjetlumeđusobnog odnosa jaderske i salonitanske ranokršćanske Crkve,u: Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 24–25 (1991.–1992.), 163.

38 , S. Gregorio Magno papa nelle sue relazioni collaDalmazia (a. 590. – 604.), u: Bullettino di archeologia e storia dalmata,27 (1904.), suppl. 1–3. /Prijevod: Sv. Grgur Veliki papa i njegovi


13/26


grad na obali i sjevernom otočju, može se pretpostaviti neprekinuto djelova-nje kršćanske gradske zajednice. S biskupom na čelu ili bez biskupa, teško jereći. Stara se vjerska organizacija u njemu posve sigurno pritajeno održalaprevladavajući moguće sedisvakancije, vrlo česte u posljednjim stoljećimastarog svijeta i na pragu srednjeg vijeka. Zabilježene su u mnogim krajevima

Zapada pa ih se opravdano može pretpostaviti u ovdašnjima.³⁹ No nigdje se vjerska tradicija nije posve prekinula ako je mjesto preživjelo, jer je u svakompreživjelu gradu postojala neka vjerska (crkvena) institucija koja se brinulao stanovnicima. Jader tako u rani srednji vijek donosi vrijednu vjersku kr-šćansku baštinu.⁴⁰ Kad je u posljednjim desetljećima 6. i prvim desetljećima7. stoljeća Salona pomalo napuštana, pa su se gasile njezine gradske funkcije,tamošnja se Crkva preselila u carevu palaču, pa time dala važan legitimitet iautoritet novom gradu Spalatumu koji je u njoj nastajao. Jaderska pak ostajeu svom sjedištu, ne seli nikamo; za to nema nikakve potrebe. Njezine inge-rencije ostaju nepromijenjene sve do početka 9. stoljeća kad s Hrvatima uokolicu grada, u Ravne kotare, dolaze i franački svećenici.

Postavlja se međutim ono neizbježno a vrlo važno pitanje vrhovne nad-ležnosti nad pokrajinskim i mjesnim crkvama. Kad je polovinom stoljeća carLav III., kako smo spomenuli i kao odlučan odgovor na papino povezivanjes Francima a u sklopu borbe protiv štovanja ikona, oduzeo rimskoj crkvi ju-risdikciju nad Solunom (taj je grad 441. godine bio promoviran u vikarijatnakon što je sirmijski biskup pobjegao u Solun), oduzeo ju je i nad čitavimIlirikom, pa prema tome i nad jadranskim iliričkim biskupijama. Tad je to po-dručje potpalo pod jurisdikciju konstantinopolskog patrijarha. Italiji, koja je

bila izvan dosega carske vlasti, car nije mogao nametnuti novi filozofsko-teo-loški pokret ikonoklazma, ali Kalabriji i Siciliji, te istočnoj obali Jadrana, jest.Zato su vrlo važno svjedočanstvo riječi ljetopisca Mihajla Sirijca koji kaže:

“Iste godine (tj. 754.) sazvao je car Konstantin u Carigradu sinodu biskupapristaša halkedonske dogme (tj. pravoslavnih) iz rimske crkvene pokrajine (tj.carigradske: Novog Rima) i onih iz Dalmacije, Helade, Cilicije i Sicilije. Sastalisu se zbog pitanja o ikonama, o tome treba li ih poštovati ili ne. I donijeli su

odnosi s Dalmacijom/, u: (bilj. 30), 403, pisma nastr. 449, 451 i 452.

39 Vidi, na primjer, nekoliko gradova u kojima nije bilo biskupa u: , Srednjovekovna civilizacija zapadne Evrope,Beograd, 1974., 83.

40 O jaderskoj crkvi u ranom srednjem vijeku, njezinu

jurisdikcijskom području, te političkim odnosima koji su ihuvjetovali, nedavno je u povodu obljetnicemučeništva sv. Anastazije, napisao opsežnu raspravu: Zadarska

biskupija u okviru splitske metropolije do 1154., u: Sedamnaeststoljeća zadarske crkve. Zbornik radova Znanstvenog skupa o 1700.obljetnici mučeništva sv. Stošije (Anastazije), 16. – 18. studenog 2004.,(ur.) Livio Marijan, sv. 1, Zadar, 2009., 105, osobito 118.

41 , Chronicon; tekst donosimo prema: (bilj. 11), 28. Tu je opširno obradio problem koji se plete okotadašnjih jadranskih biskupa i biskupija te njihovih imena, kako sfilološkog, tako i s historiografskog stajališta.


14/26


odluku da se ikone nikako ne smiju poštovati.”⁴¹ Ako je ta vijest točna, a ne vidimo razloga da bi o njoj trebalo dvojiti, točnije, da bi Sirijac nešto netočnoprenio, smije se zaključiti kako su u to vrijeme biskupi jadranskih obalnihi otočkih gradova bili podvrgnuti istočnoj Crkvi te da su slijedili ikonokla-stičku herezu. Sirijčeva vijest upućuje naime na zaključak da se dalmatinska

Crkva, dospjevši pod Konstantinopol i sudjelujući na spomenutom saboru,svrstala uz ikonoklaste i prihvatila aktualni carski diktat. Koje su to biskupijei biskupi bili, nije poznato.

Nešto kasnija ‘intervencija’ iz Ravene u dalmatinsku Crkvu – onu u Spala-tumu opisuje Arhiđakon, a onu u Jaderu pretpostavljamo i njoj nešto razlaže-mo – dopušta pomisao da njezine veze s Rimom, koje su bile vrlo intenzivneu vrijeme Grgura Velikog, nisu ni za ikonoklastičke hereze bile sasvim preki-nute. Zato je razumljivo da otupljivanjem te euforije biva posve logičan po-

vratak u rimsko, papino okrilje, pa ravenski svećenici dolaze na istočnu obalukad se zato pokazala potreba. Ravenska pak Crkva, iako u središtu bizantskogegzarhata, bila je povezana s Rimom, a njezini su biskupi upravo zbog takvih

odnosa bili u neprijateljskom odnosu s patrijarhom. Zato ikonoklastička epi-zoda nije imala u egzarhatu znatnijeg odaziva. Naprotiv, izazvala je pobune pai drastične sukobe.

PretpostavkaPoslije izložene skice nekih važnijih političkih i vjerskih zbivanja formuliratćemo našu pretpostavku, sažetu u naslovu ove rasprave.

Ugled i snaga svakog grada u ranom srednjem vijeku u velikoj su se mjeritemeljili na baštini koju su naslijedili iz prethodnih vremena. Tako je bilo i sasvim istočnojadranskim gradovima od Istre do južne Dalmacije, bez obzira na

njihovu različitu poleogenezu. Vrlo je slabo poznato što se u kojem od tih gra-dova, s jedva kojom tisućom ili nešto više stanovnika, događalo u mjesnoj crkvipotkraj 8. stoljeća, kad se u nekima od njih oblikuju ili obnavljaju biskupije. Još

je manje jasno kako se taj proces odvijao. Poznato je da su na koncilu u Niceji787. godine bili biskupi današnjeg Raba, Osora, Splita i Kotora.

Međutim, da bi među svećenicima Jadera ili Spalatuma, u načelu, dakako, inekoga drugog grada, potkraj 8. stoljeća postojao jedan, podoban da bude uz-dignut na funkciju biskupa u vrijeme znatnih filozofsko-teoloških kontrover-zi i političkih promjena i previranja, neophodno je, prije svega, pretpostavitiznatnu vjersku djelatnost u gradu, odnosno postojanje dobro uređene i aktiv-ne mjesne crkve koja bi među svojom, domaćom elitom mogla sebi izabrati

poglavara. Toga, moglo bi se zaključiti, u Jaderu i u Spalatumu, u tim dvamaposebno važnim istočnojadranskim gradovima, nije bilo. Zato za biskupe, uokolnostima kakve su bile u drugoj polovini 8. stoljeća, dolaze ugledni sveće-nici iz Ravene koji slijede novi smjer državne religijske politike i osudu iko-noklazma, što ju je postupno i oprezno inaugurirala carica Irena, i zamjenjuju

biskupe ikonoklaste s onoga konstantinopolskog sabora o kojem je pisao Mi-hajlo Sirijac. Arhiđakon tako izričito pripovijeda o svećeniku Ivanu koji je izRavene došao obnoviti salonitansku biskupiju što se preselila u Spalatum, ucarevu palaču. Donat je pak, pretpostavljamo, u Zadru imao sličnu zadaću –urediti crkvu u novom upravnom središtu.


15/26


Arhiđakon ne kaže kad je biskup Ivan to obavio, iako, kao srednjovjekov-ni pisac čija je zadaća da ono što je njemu važno bogato opiše pa prenesesvojim suvremenicima, pripovijeda mnoge pojedinosti. Taj nedostatak pouz-danih oslonaca odavno je navodio historičare da domišljaju što vjerojatnijislijed događaja, te što bolje odrede osobu biskupa Ivana i njegovo vrijeme.

Posljednjih godina, kako smo na početku naznačili, uglavnom je prihvaćenomišljenje da je taj Ivan, biskup u Spalatumu, bio onaj koji je pod imenom staresalonitanske biskupije naveden u popisu sudionika Nicejskog koncila. Time

je u aktima sabora jasno istaknuta i tradicija nekadašnje metropolije, i ugledkoji je Salona sačuvala, a novi grad Spalatum od nje naslijedio⁴².

Barada je raspravljajući o biskupu Hrvata, evo onog polazišta s kojeg smokrenuli, bio ustvrdio da je obnova biskupija u Dalmaciji, poglavito u Splitu iu Zadru, provedena u drugoj polovini 8. stoljeća nakon što su Langobardi 751.godine osvojili Ravenu, dotad u bizantskom posjedu. On piše da je “... hijerar-hija u Dalmaciji obnovljena vjerojatno između god. 760. i 770., odmah poslijegubitka Ravene, a u vrijeme cara Konstantina V. Kopronima (741–775)”.⁴³ Ne-

što malo poslije, rezimirajući, kaže i ovo: “... obnova hijerarhije u Dalmacijiprovedena je od Bizanta preko svećenika zapadnog obreda u drugoj polovici8. stoljeća”. Otprilike u isto vrijeme kad i Barada, Antun Dabinović objavio je

veliku raspravu koja na mnogo mjesta dotiče upravo slična pitanja.⁴⁴ Obojicagledaju na Ravenu kao na ishodiše iz kojeg se obnavlja crkvena organizacija uDalmaciji. Dakle, na svećenike s područja tamošnje vrlo ugledne nadbiskupi-

je, uvijek tijesno povezane s Rimom. Čini nam se da se toj Baradinoj raspravinije posvetila dovoljna pažnja, bez obzira na neke netočnosti koje danas uo-čavamo a koje on tad nije mogao znati. Njegovo mišljenje bio je prihvatio iGrga Novak koji drži da je Ivan Ravenjanin postao biskup između 791. i 809.godine, ne ulazeći pobliže u to historiografsko pitanje, a tumačeći pojedinosti

u skladu s ondašnjim spoznajama.⁴⁵ Vojislav Korač bio je sljedeći autor kojiraspravljajući o crkvi sv. Donata apostrofirao i političke događaje povezane sRavenom.

Na Baradinu mišljenju, a povezano s načinom na koji Korač upućuje na Ra- venu, ali s nešto drukčijom argumentacijom, mi gradimo našu pretpostavkuo Donatu iz Ravene, zadarskom biskupu, i Ivanu iz Ravene, splitskom biskupu,ali ne Tominu Ravenjaninu, nego o onome nazvanome Nicejski. S obzirom nato da je Donatovo biskupovanje odlično utvrđeno valjanim izvorima i ne po-

42 O biskupu Ivanu, kojeg Toma Arhiđakon naziva Ravenjaninom, posljednji je pisao

u raspravi Venerabilis presul (bilj. 2) i

nastojao dokazati njegovo djelovanje u drugoj polovini 7. stoljeća.Za nju nismo znali kad smo našu pretpostavku, koju ovdje potankoizlažemo, naznačili u knjizi o Splitu. Ona je, eto, posve usuprotBasićevoj, naravno, i još nekim drugima.

43 (bilj. 5), 172.44 , Kada je Dalmacija pala pod jurisdikciju

carigradske patrijaršije?, u: Rad Jugoslavenske akademije znanosti iumjetnosti, 239 (1930.), 151.

45 , Nekoja pitanja iz istorije srednjevjekovnoga Splita,u: Starohrvatska prosvjeta, n. ser., 1–2 (1928.), 1. Također u: PovijestSplita, sv. I, Split, 1978., 40, bilj. 67.


16/26


stavlja nikakve dvojbe, preostaje utvrditi ono Ivanovo. No s obzirom na to da bi Tomin Ivan bio onaj Nicejski, i njegovo biskupovanje biva dobro određeno.

Je li – dotaknimo sad bit našeg prijedloga – presmjela pretpostavka poveza-

ti tako obojicu biskupa s Ravenom, ali u sasvim drukčijem kontekstu nego što

je to svojedobno uradio Louis Duchesne.⁴⁶ Njegovu tumačenju jednoga mo-

gućeg slijeda događaja u dalmatinskoj crkvi ondašnja historiografija nije sepriklonila pa ga je, kad je bilo o tome riječi, uglavnom s pravom odbacila.⁴⁷ Bi-

skupe međutim dovodimo u vezu s Ravenom na drukčiji način od Duchesnea.

Čini se naime mogućim, pa zato i dopuštenim pretpostaviti da se u po-litičkim okolnostima druge polovine 8. stoljeća, u nevoljama koje su pratile

bizantski egzarhat i dovele do njegova dokinuća, čak prije franačkog detroni-ziranja Desiderija, a osobito poslije kad su opća politička gibanja postala po-sve jasna – papa je naime na strani Franaka, langobardske države više nema,Franci su u sjevernoj Italiji i sluti se njihov pohod na istok – Carstvu namećepotreba za višestrukim, znatnim političkim intervencijama. Jader, na srediniistočne obale Jadrana, dolazi tako u središte pozornosti sveukupne državne

strategije kao pogodno novo središte na Jadranu. Krajem 8. stoljeća raste muzato ugled pa postaje sjedište svjetovne vlasti (arhontije, poslije teme) i na

jedan znatno skromniji način zamjenjuje Ravenu, sjedište nekadašnjeg egza-rhata. U takav grad dolazi Donat, a u Spalatum, nasljednika stare metropole

bogate vjerskom tradicijom, Ivan, obojica iz ravenskoga crkvenog kruga. Tamosu bili ugledni svećenici koji su mogli i znali preuzeti biskupije u dvama tad

važnim gradovima na području srednje Dalmacije. Tad se uređuju crkve, neu smislu nekakva uklanjanja “poganskih idola”, kako piše Toma za Spalatum,

jer su oni tu već odavno bili uklonjeni, nego se crkve uređuju u novom duhu.Donat i Ivan bili su svećenici koji su iz Ravene došli obnoviti dvije biskupijena osnovi tradicionalnog učenja, protivnog ikonoklastičkom koje su zastupali

njihovi prethodnici, dalmatinski biskupi sudionici sabora u Konstantinopo-lu 754. godine. To je bilo povezano uz ponovno uspostavljanje pravovjernognačela, što je bila potaknula carica Irena prije nego je sazvala sabor u Niceji.O tome se vrlo malo može saznati iz pripovjednih izvora. No nekoliko riječifranačkog teologa Amalarija u njegovoj Epistula ad Hilduinum abbatem o nekojliturgijskoj posebnosti što ju je zapazio u Zadru, a koja je bila različita od fra-načkih običaja, otkriva mali tračak neke spoznaje o tome.⁴⁸ Amalarije naime

46 , Le provincial romain au XII. siècle, u: Mélangesd’Archéologie et d’histoire de l’ École française de Rome, 24, 1 (1904.),106. On je naime bio izložio pretpostavku da je papa Ivan X. (914. –

928.), prestavši biti ravenskim nadbiskupom i došavši na papinskustolicu, započeo i dovršio obnovu Crkve u Splitu.

47 Komentiraju ga , , Kronotaksa solinskihbiskupa, prilog uz Bullettino di archeologia e storia dalmata za god.1912., 116.

48 Amalarije Simpozije iz Metza (oko 774. do 780. – oko 850.),liturgičar, Alkuinov učenik. Bio je u poslanstvu Karla Velikog caruMihajlu I., koje je trebalo predati ovjerovljene sporazume upravosklopljenoga mirovnog ugovora u Aachenu te dobiti potvrdu,

potpis, bizantskog cara. (bilj. 27). – Velika povijestCrkve (bilj. 16), 130.


17/26


ističe kako je primijetio neke različitosti u obredu pa piše: “sine aliqua obse-ruatione nostre consuetudinis”. Ne bi riječi o consuetudo nostra trebalo, kakotočno primjećuje Vedriš, “razumjeti kao iskaz o uporabi bizantske liturgije uZadru nakon Aachenskoga mira, već bi ih radije trebalo smjestiti u kontekstkompleksnih odnosa među različitim latinskim liturgijskim tradicijama u

doba Karolinške renesanse”. Zadarski ritus, nastavlja Vedriš, “bio je sasvimizvjesno također latinski (iako ne nužno reformi ranog ‘karolinškog’, galorim-skog tipa)”.⁴⁹ Smijemo li to Amalarijevo zapažanje zadarskog načina protuma-čiti kao njegovo osobno viđenje Donatove ravensko-rimske liturgijske prakse,koju je ovaj uveo došavši u Jader i poništivši dotad aktualnu, tj. onu što suprovodili njegovi ikonoklastički prethodnici? Za događaje u Spalatumu i Iva-nove liturgijske intervencije nemamo ni takva tračka.

Je li Spalatum polovinom 7. stoljeća, poslije onoga pretpostavljenog po-sljednjeg salonitanskog biskupa, imao dovoljno pučanstva i svećenstva da bise u njemu formirala biskupija, nasljednica salonitanske, nije moguće ništareći. Nedostajala je vjerojatno ona formalna podloga što ju ističe odredba sa-

bora održanog u Sardici 343. godine koja kaže da se “... ne dopušta ređenje biskupa u selu ili u malenu gradu gdje je dovoljan jedan svećenik”.⁵⁰ Tomamožda nije mogao prihvatiti činjenicu da je Spalatum na početku bio ipakmodica civitas u kojoj poslije smrti posljednjega salonitanskog biskupa, bioon Maksim ili Teodor, nije bilo uvjeta da se izabere njegov nasljednik. Izbje-gli Salonitanci još nisu bili tako organizirani da bi njihova crkvena zajednicaimala mogućnost, a potom i pravo, u svom krugu odabrati biskupa. Zato jeprilično teško pomišljati na nekoga splitskog biskupa koji bi bio izabran uSpalatumu i djelovao u 7. stoljeću. Slijedila je vjerojatno sedisvakancija dok seprilike nisu primirile, pa je “carskim reskriptom” Salonitancima dopuštenostanovati u carskom posjedu – u palači kad se i veći broj stanovnika naselio

unutar njezinih zidina.⁵¹ Taj vremenski raspon od otprilike stotinjak godinaToma je prilično nespretno opisao i slabo popunio. On je međutim – budući

49 (bilj. 27), 19. Također na str. 12, s komentarima oliturgiji i političkoj pripadnosti Jadera.

50 “… licentia danda non est ordinari episcopum aut in vico autin modica civitate cui sufficit unus presbiter …”: , Historia iuris canonici, /ad usum scholarum/,Romae, 1951., 108.

51 Hist. Salon., cap. X: “... legationem miserunt ad imperatoresconstantinopolitanos petentes ut liceret eis in Spalato habitare«.

Naglasak je u carskom reskriptu na dopuštenju da se koristidržavni prostor nekadašnje carske palače kojoj je slijed događajanamijenio drukčiju funkciju. Tobožnji nalog Slavenima da dopusteSalonitancima, sada građanima Spalatuma, korištenje okolnog

područja, nekadašnjeg agera, koji je Tomina zgodna dopuna nevoljašto su ih doživjeli Salonitanci, postaje bespredmetan kad se danaszna da se u Saloni polovinom 7. stoljeća obavljaju graditeljskeintervencije na starokršćanskoj crkvi, bazilici u tzv. Šupljoj crkvi,koje su dokazane Heraklijevim i Fokinim novcem pronađenim ustrukturi pregrađenih ili dograđenih zidova. Vidi: (bilj. 8), bilj. 224.


18/26


da u priči o Crkvi u Spalatumu nije znao, ili nije htio, zabilježiti vrijeme kad seona nanovo organizirala – svom biskupu Ivanu namijenio zadaću “obnovite-lja”, a znajući da je taj čin bio povezan s Ravenom, koja je jedan pouzdan i čvrstargument u priči, odredio mu je tamošnje ishodište ne odredivši i vrijemekad se to i zašto dogodilo. Je li biskupija u Spalatumu postojala prije sabora u

Konstantinopolu održanog 754. godine, ni iz čega nije moguće zaključiti. Nijepoznato ni koje su biskupije Dalmacije tamo bile zastupljene.Onaj “posljednji” salonitanski biskup u palači, ako se u nju sklonio – vrati-

mo se detalju priče o Severovoj donaciji – nedvojbeno je kao pripadnik grad-

ske elite sam sebi izabrao stan. I njemu je, kao gradskom ugledniku i moćniku,

bilo itekako potrebno prikladno mjesto gdje će boraviti. No o tom biranju i

zauzimanju položajā u palači, Arhiđakon piše različito, pa i proturječno. Naj-

prije kaže: “... dogovorili su se da bogatiji sebi sagrade kuće na vlastiti trošak,

drugi pak, koji nisu imali novca da ih sagrade, neka stanuju u okolnim kulama,

a ostali puk neka stanuje pod svodovima i u kriptama”.⁵² Podatak je to sasvim

uredan, moguć, čak sasvim logičan. Aristokracija sebi priređuje stambeni pro-

stor, dakako, bira i dijeli vrijedne i prikladne prostore u palači. Međutim, samonekoliko redaka dalje, u istom poglavlju, Toma piše nešto sasvim suprotno: “I

tako je onaj napučeni grad Salona, slavan i star, zbog mnogih grijeha što ih je

Bogu načinio, do tolike bijede propao da od velikoga mnoštva njegova stanov-

ništva nije ostalo ni toliko da bi se mogao građanima ispuniti prostor onoga

maloga utvrđenoga grada (carev dvorac u ovom kontekstu je oppidum – utvr-

đenje); smjestili su se tek u onom njegovu dijelu što gleda na more, ostavivši

praznim preostali prostor gradića.”⁵³ Dakle, bilo je dovoljno mjesta, čak i pre-

više za malobrojne Salonitance! Ovom rečenicom Toma kaže da zapravo nije

trebalo stanovati u podrumima, odnosno “pod svodovima i u kriptama”, kako

on naziva te prizemne prostore. U istom poglavlju pak, tumačeći etimologiju

imena grada (Spalatuma), za carevu palaču kaže da je spatiosum palatium, dakleda je prostrana građevina koju nije moglo ispuniti ono malobrojno izbjeglo

stanovništvo pa je dio palače, koji nije pri moru, ostao prazan⁵⁴. Izbjeglica je

52 Hist. Salon., cap. X: “… tale pactum inter se statuerunt, ut ditioressibi domos pro priis sumptibus hedificarent; ceteri vero, quibuses non erat sufficiens pro domibus construendis, haberent turrescircum positas pro habitaculis suis, reliquum vulgus habitaret infornici bus et in criptis”. Sasvim je sigurno da tad nije ništa gradiloaedificare, nego samo prilagođavalo, popravljalo i sl.

53 Hist. Salon., cap. X: “Et sic illa populosa civitas Salona, nobilis et

antiqua, pro multis peccatis que in Deum comiserat, ad tantamextitit miseriam devoluta, ut de illa magna sui populi frequentianon tot remanserant, qui possent illius parvi oppidi ambitumcivi bus replere; sed in ea parte, quae supra mare respicit, secomponentes, reliquam partem urbiculae vacuam dimiserunt”.

54 Hist. Salon., cap. X: “Et quia spatiosum erat palatium, Spalatumappelare ceperunt«. – O ovim Tominim nedosljednostima većsmo pisali u sličnom kontekstu. , Il patrimoniodell’ antichità nella poleogenesi dell’Adriatico orientale nell’AltoMedioevo, u: Hortus artium medievalium, 1 (1995.), 10. – (bilj. 8), poglavlje: Porfirogenetova i Tomina priča, 145.


19/26


dakle bilo malo pa bismo zaključili da su to poglavito oni Salonitanci koji su

promišljeno i organizirano napuštali svoj grad i pomalo napučili carevu pa-

laču. Ta očita Tomina ‘površnost’ nebitna je za njegov slijed pripovijedanja,

ali iznimno važna za upoznavanje njegova načina pisanja i, naravno, još više i

važnije, za prva desetljeća Spalatuma. On s pozicije pisca povijesti splitske Cr-

kve kombinira i strukturira priču ne vodeći uvijek računa (koji put i ne znajućiih) o stvarnim zbivanjima. Sever, vođa Salonitanaca bio je povijesna osoba, pa

mu je dobra poveznica u lijepo složenu pripovijedanju. Pojedinosti o zaposje-

danju palače za njega su pak prilično nevažne.

Međutim, itekako je važan podatak da su izbjegli Salonitanci morali odsredišnje vlasti u Konstantinopolu zatražiti dopuštenje da se nasele na dr-žavnom posjedu – u palači. U toj se činjenici, zapravo u pravnoj formalnosti,pokazuje i stvarni, legalni početak Splita. Carevo dopuštenje, ako ga je bilo unekakvu pisanu obliku, a prema Katičićevim filološkim analizama kojima jeodlično objasnio tadašnju administrativnu terminologiju, zaista jest, pred-stavljalo je, smjelo bi se reći, utemeljenje grada.⁵⁵ Njime se uz suglasnost

središnjih konstantinopolskih vlasti prenosi i legalitet salonitanske civitas udržavni posjed, nekadašnju carsku palaču.

Dodajmo još i ovo! Jader ima i kontinuitet grada, i stanovništva, a time igradske Crkve pa krajem 8. stoljeća djeluje kao posve organizirana zajednica.Donat tamo nije “obnovitelj – utemeljitelj”, on je samo predstavnik političke i

vjerske situacije koja se konfigurirala na Jadranu poslije mnogih važnih doga-đaja na italskom poluotoku i teološko-filozofskih konfrontacija. Predstavnik

je rimske liturgije koju realizira u Jaderu povezujući vješto, čini se, intereseKonstantinopola, od kojeg je nagrađen relikvijama.

Moguće je, naravno, podsjećanjem na posljednjega salonitanskog biskupapočeti raspravu o izravnom nastavku djelovanja salonitanske crkve u Splitu

pa, iako bi to bilo dobrim dijelom maštovito nagađanje, ipak je spomen bi-skupa Teodora nekakav argument. Vjerujemo da bi mogla biti riječ o saloni-tanskom biskupu s početka 7. stoljeća koji je napustio Salonu i smjestio se uonu Severovu kulu ili je, prema Jakšiću, što je također vrlo prihvatljivo, otišaona svoj posjed na Braču, povremeno boraveći i u Spalatumu.⁵⁶ Možda je kaoi mnogi bogatiji Salonitanci, boravio i u palači i na svom otočkom, bračkomposjedu. Je li postojala duža ili kraća sedisvakancija poslije smrti biskupa Te-

55 , Vetustiores ecclesiae spalatensis memoriae,u: Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, 17 (1988.), 29; pretisak u: Uz

početke hrvatskih početaka. Filološke studije o našem najranijem

srednjovjekovlju, Split, 1993. , 99.56 O biskupu Teodoru: , (bilj. 49), 67. –

je biskupa povezao s crkvom sv. Ivana Krstitelja uBolu na Braču gdje se u Zbirci umjetnina samostana dominikanaca čuva zabat oltarne ograde na kojoj se, u standardnoj dedikacijskojshemi takvih natpisa, spominje blaženi Teodor . ,Predromanički reljef sa spomenom blaženog Teodora u Bolu naBraču, u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 25 (1985.), 49. – , Salonitanski biskupi, u: Vjesnik za arheologiju ihistoriju dalmatinsku, 86 (1993.), 223, ne uvrštava Teodora u popissalonitanskih biskupa.


20/26


odora, koji je na osnovi vijesti što ih donosi Historia Salonitana maior , umro“za vrijeme posljednjih salonitanskih dana”, nije moguće utvrditi.⁵⁷ Ti daninisu ničim ni određeni ni ograničeni, pogotovo u našem viđenju i tumačenjupropasti Salone, točnije postupnog napuštanja grada.

No u tom tumačenju i utvrđivanju ličnosti biskupa Ivana, o kojem piše

Arhiđakon, i doba u kojem je on djelovao, postavlja se jedno važno pitanje:kako objasniti Severovu donaciju vlastitog doma Crkvi, koja se tad pod vod-stvom Tomina Ivana Ravenjanina obnavlja u gradu?⁵⁸ Biskup Ivan našom jeinterpretacijom vodio Crkvu u Spalatumu čitavo stoljeće poslije Severa. On

je naime vodio Salonitance u 7. stoljeću i brinuo o svojim sugrađanima u teš-kom trenutku napuštanja grada, pa mu je uloga u kroničarevu kroničarovutekstu u tom smislu prikladno apostrofirana. Tom ulogom vođe on je svakakostekao autoritet i ostao zapamćen po svojem djelu kao Magnus. Uostalom,trogirski fragment iz Luciusove ostavštine u kojem se spominje njegov nepos, lijepo svjedoči o nasljedniku koji je održao taj gradski rod i spomen na svogaprethodnika.⁵⁹ Taj vremenski nesklad protumačili bismo kao jedan od čestih

Tominih dvojbenih navoda, netočnih i nepouzdanih, odnosno koji put mož-da i svjesno nejasno složenih zgoda. Spomenimo samo priče o sv. Dujmu, oGotima, o postanku Zadra, zatim njegove komentare kojima objašnjava važnedogađaje, ne znajući ili ne htijući dati ono pravo.⁶⁰ S Tominim nejasnoća-ma i netočnim informacijama suočava se tako svaki istraživač kad pažljivočita njegovu Historiju. Pri tome se mnogo puta nepotrebnim domišljanjimanastoji opravdati ono nelogično i neprihvatljivo u Tominu tekstu. Kao da sekatkad zaboravlja – ne kažemo ništa novo – da stari pisci nisu pisali zatoda bismo danas na osnovi njihovih tekstova otkrivali prošlost, njihovi su ra-zlozi i namjere bili posve drukčiji. Zato je teško prihvatiti uporno traženjeobrazloženjā onim navodima koji očito nisu u skladu s nepobitno utvrđenim

činjenicama.

ZaključakPokušajmo posložiti događaje o kojima smo izlagali i njihov kronološki slijed.Poslije langobardskog osvajanja egzarhata 751. godine Carstvo je našlo upori-šte na istočnoj obali Jadrana. Jader je za to bio vrlo pogodno mjesto. Tada, posvoj prilici, neke ingerencije preuzima i dalmatinski duks, dux Jaderae, kakoga početkom 9. stoljeća naziva pisac franačkih anala. To je vrijeme žestokoga

57 , Historia salonitana maior, Beograd, 1967., 33, 60, 89.

58 Hist. Salon., cap. XI.59 (bilj. 55), na više mjesta. – O Luciusovoj bilješci:

, Sancta Maria de Platea u Trogiru. De ecclesiisdatandis – disertatio 1., u: Starohrvatska prosvjeta, ser. 3 , 25 (1998.),49.

60 O tome je davno pisao i (bilj. 17), 291. Vrlo dobroobjašnjenje mnogih pojedinosti Tomina nejasna ili netočna pisanjauočila je i pažljivo opisala - (bilj. 2), 89i d., te na mnogim drugim mjestima. Uz to je izložila iscrpnekomentare njegovih rečenica koje privlače uzastopnu pažnjuhistoričara.


21/26


ikonoklastičkog zamaha pa budući da Mihajlo Sirijac piše kako su dalmatin-ski biskupi sudjelovali na saboru u Konstantinopolu 754. godine, valja zaklju-čiti da su slijedili ikonoklastičku doktrinu. Povijesni izvori o tome ne kazujuništa. Kad je carica Irena uspjela otupiti oštricu najžešćih ikonoklasta, sazvala

je 787. godine u Niceji sabor na kojem je ta doktrina svečano osuđena i po-

novno dopušteno štovanje ikona. Na saboru su bili biskupi pod jurisdikcijomkonstantinopolskog patrijarha, a među njima i četiri biskupa s istočne obaleJadrana, iz današnjeg Raba, Osora, Splita i Kotora. U saborskim aktima na-zvani su ondašnjim imenima njihovih biskupija. S obzirom na to da je međunjima i Ivan salonitanski (iz Spalatuma), valja zaključiti da je on u Spalatumudjelovao prije nicejskog sabora i da je obnovio staru salonitansku biskupijuzajedno s drugim svećenicima koji su iz Ravene došli u Dalmaciju. Budućida je bio u Niceji, bio je uz štovatelje ikona, pa se u tom smjeru može vidjetinjegova obnoviteljska zadaća i vjersko ishodište Ravena, gdje Crkva nije bilanaklonjena toj herezi. Otprilike u isto vrijeme kad je Ivan došao u Spalatum,pretpostavljamo da je u Jader s istom nakanom i zadaćom došao Donat, da

tamo uredi biskupiju i vrati je tradicionalnom ikonodulskom učenju. Teško jemeđutim zasada dokučiti zašto gradi monumentalnu rotondu, pogotovo kadnjezine dimenzije upućuju na državnu, a nikako na lokalnu, gradsku investi-ciju koju bi Jader toga doba teško mogao financirati,⁶¹ a konačna građevinskastruktura crkve na vrlo sposobne graditelje.

Tako bismo, eto, pokušali predložiti slijed događaja u rano, prilično ne-prozirno doba povijesti ovih dviju dalmatinskih Crkava. Splitsku bi obnovio

biskup Ivan, zabilježen u nizu potpisnika akata nicejskog sabora kao Iohannes salunentiane ecclesiae episcopus,⁶² a zadarsku ovom našom pretpostavkom, dobro posvjedočeni biskup Donat. Zašto na saboru u Niceji nema biskupa Jade-ra i, možda, još kojega dalmatinskog biskupa – što se zabrinuto pita Košćak,⁶³

a prisutan je uz rapskog i osorskog i onaj kotorski, pitanje je na koje nije mo-guće razložno odgovoriti. Razlozi njihovu izbivanju mogu biti sasvim banalni,pa zato i nedokučivi, tako da za neku pretpostavku ili ozbiljniji zaključak nemadobre osnove. Košćakove je pak primjedbe dobro osporio najprije Lujo Mar-getić,⁶⁴ a poslije, kratko se osvrnuvši na njegovo pisanje, i Radoslav Katičić.⁶⁵ Margetićevu tvrdnju da dalmatinski gradovi u 7. stoljeću nisu bili u vlastiBizanta nego su priznavali vlast “avaro-slavenske konfederacije”, kojom os-porava pripadnost dalmatinske Crkve konstantinopolskoj, valja odbaciti većzbog apsurdne tvrdnje o vlasti te konfederacije nad dalmatinskim gradovima,o čemu je bilo riječi. Ne možemo prihvatiti ni način kojim Margetić uklanjadvojbe pa kaže: “Dovoljno je pretpostaviti da su na Drugom nicejskom kon-

cilu bili prisutni i biskupi koji su se nalazili na područjima pod izravnim ilineizravnim utjecajem bizantskoga cara, bez obzira na crkvenu podređenost,

61 O tome i (bilj. 41), 112.62 Ovdje ga u kontekstu izlaganja imenujemo »salonitanski«, kako je

službeno i bio tituliran u Niceji 787. godine, čime je jasno naznačenugled i živa tradicija nekadašnje dalmatinske metropole. Vidi oimenu: (bilj. 11), 25.

63 (bilj. 12), 299.64 (bilj. 12, 2001.), 279.65 , Naknadna napomena, uz raspravu (bilj. 11), 35.


22/26


pa time nestaju sve poteškoće.” Takvim pretpostavkama u kojima su premisedvojbena polazišta, tj. i ovo i ono, i jedno i drugo, sve bi se moglo zaista lakoriješiti pa otkloniti ikakvo ozbiljno historiografsko razmišljanje.

U drugoj polovini stoljeća, smijemo sad zaključiti naše domišljanje i izlo-ženu pretpostavku, a svakako prije ekumenskog sabora u Niceji 787. godine,

dalmatinska se Crkva nanovo organizira. Tih se desetljeća preuređuje i kate-drala u Dioklecijanovu mauzoleju ukrašavanjem interijera u novom duhu inekim neophodnim pregradnjama,⁶⁶ a u Jaderu gradi rotonda sv. Trojstva.⁶⁷ Ivan i njegovi suradnici, kao i Donat i njegovi suradnici, oni Baradini “sveće-nici zapadnog obreda”, doveli su sa sobom i majstore graditelje, a vjerojatno iklesare koji rade po njihovu nalogu, no svakako po shemama tad aktualne tzv.liutprandske renesanse koja je tim putem došla i do dalmatinskih gradova.⁶⁸Glasoviti zadarski “mali” sarkofag i splitske skulpture iz katedrale, te sarkofagnadbiskupa Ivana, upravo su djela nastala u vrijeme dvojice biskupa i njihovadjelovanja u obama gradovima.⁶⁹

66 Neke intervencije u carevu mauzoleju, o kojima je kratko pisao A. Milošević, dogodile bi se upravo na prijelazu u to doba, potkraj8. i na početku 9. stoljeća; u: , ,Predromanička crkva Sv. Spasa u Cetini. Dubrovnik–Split,2009., 159 i d. Vidi i , Predromanički zvonici uDalmaciji i ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split, 2011., 150–184.

67 (bilj. 1).68 O tom likovnom izrazu: , Scultura ornamentale

del VII e VIII secolo nei Balcani occidentali, u: Hortus artiummedievalium, 9 (2003), 357. – Isti, Il bassorilievo altomedievaledel cavaliere di Žrnovnica in Dalmazia, u: Godišnjak Centra

za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne iHercegovine, 35 (2008.), 176. Ne bismo isključili ni mogućnost kakose u dalmatinskim gradovima klesarski zanat održao s obziromna stoljetnu kamenarsku tradiciju, no to je ipak periferno pitanjeu ovom raspravljanju. – Također: , Dalmatinski

primjeri reljefa liutprandovske »renesanse«, u: Renesansa irenesanse u umjetnosti Hrvatske: zbornik radova sa znanstvenihskupova »Dani Cvita Fiskovića« održanih 2003. i 2004. godine, (ur.) P.Marković, J. Gudelj, Zagreb, 2008., 395.

69 Sofisticirana raspravljanja o Ivanovu sarkofagu i sarkofagu prioraPetra, te o motivima uklesanim na njihovim pročeljima (tzv.

motiv ukrštenih ljiljana) ostavit ćemo po strani, iako oba, kao injima bliska skulptura srodnih motiva, potiču uzastopno novai nova tumačenja. Koristan je u tom smjeru rad ,Skulptura s motivom ukriženih ljiljana na istočnom Jadranu, u:Radovi studenata Odsjeka za povijest umjetnosti [Filozofskog fakultetau Zagrebu], 4 (2006.), 75, u kojem je autor, uz prikladne opisesačuvanih reljefa, prikupio obimnu literaturu. Domišljanja okonjih pletu se više od jednog stoljeća! No ni ona najnovija, nisu

promijenila naš davno izneseni prijedlog tumačenja i datiranja.Motiv nije nastao u našim krajevima, on je aktualan na »širim

prostorima« i koristi se dulje vrijeme i u raznim prigodama.


23/26


Ti očiti zapadni elementi, sheme i načela ukrašavanja crkvenog namješta- ja, ne mogu svjedočiti o nekakvoj franačkoj prisutnosti u obalnim gradovimaili o “karolinškom” utjecaju koji bi bio posljedica tobožnje političke vlasti.⁷⁰ UIaderu je Donatov arhitekt sagradio i ukrasio crkvu posvećenu sv. Trojstvu,prvu koncepciju glasovite rotonde, koja je nedugo poslije promišljeno pregra-

đena, a biskup je s putovanja u Konstantinopol donio gradu moći sv. Anasta-zije i položio ih u katedralu koja je postojala od starokršćanskih vremena.⁷¹ Ivan u Spalatumu sa svojim majstorima preuređuje, dograđuje i ukrašavacarev mauzolej. Mogao je, kad je riječ o titularima, birati između nekoliko

vjerskih prvaka, salonitanskih mučenika, pa je, prema Tominu pisanju, donioDujmove i Staševe ostatke iz Salone. Nepouzdanost Arhiđakonova pripovije-danja potvrđena je međutim i u ovoj zgodi u kojoj je odavno uočeno mnogonetočnosti i pogrešnih podataka. U naknadni pak prijenos relikvija već smoizrazili sumnju.⁷² Pokazuje se u tome još jedna nejasnoću koju bi svi pisci što

vjeruju u ranog biskupa Ivana, dakle onoga koji bi svoje zadaće bio odradio udrugoj polovini 7. stoljeća, morali objasniti. Kako se naime moglo dogoditi da

samo nešto više od desetak godina nakon što je opat Martin otkupio relikvije

Sheme splitskih motiva, ali i onih isklesanih u Jaderu, nije donio,danas možemo reći, »nepoznat Netko na srebrnom pladnju« u

jadranski kraj (parafraziramo Krležinu Jesensku pjesmu). Donijelasu ih dvojica naših biskupa koji su ih predali klesarima, pravimmajstorima. Oni su izradili one po zanatu vrhunske primjerke.

Valja uvijek, dodat ćemo još, voditi računa i o materijalu u kojem je nešto isklesano, o mramoru, koji je redovito odlično obrađen, valjda i zato što je bio dostupniji majstorima, ili o vapnencu (takav je onaj priorov, izvorno starokršćanski sarkofag) u kojem se ne

može postići potpuna klesarska izvrsnost. Taj »splitski« motiv,zaključimo ovu digresiju, u nizu je onih koji se očituju krajem 8.stoljeća na perijadranskom području, a stižu iz zapadnih, sjeverno-talijanskih područja i mogu se uključiti u repertoar liutprandskerenesanse.

70 U tom smislu nije dobro ni metodološki ni historiografskiraspravljati, na primjer, o Splitu u pretkarolinško i karolinško doba,kako to radi u radu: La Spalato dell’epoca

precarolingja e carolingia, u: Hortus artium medievalium, 8 (2002.),223. Karolinšku misao, kao ni neku političku vlast, ne može setu prepoznati ni u materijalnim ostatcima ni u historiografskim

činjenicama.71 Štovanje sv. Anastazije brzo je prihvaćeno u gradu pa je ona

uskoro postala naslovnicom katedrale, jer , kadopisuje Jader polovinom 10. stoljeća, ne spominje sv. Petra,kojemu je katedrala bila prije posvećena, nego samo sv. Anastaziju.Mjesna predaja kaže kako je Donat u Zadar donio i relikvijesolunskih svetica Irene, Chione i Agape, koje se štuju u kriptikatedrale. U darivanju relikvija naslućuje se briga središnjiceu Konstantinopolu za obnovu Crkve na istočnom jadranskom

području, konkretno u Iaderu.72 (bilj. 8), 167.


24/26


od Avara i Slavena, dakle od one Margetićeve “avaro-slavenske konfederacije”i odnio ih u Rim, stanovnici Spalatuma sa svojim biskupom traže po Salo-ni grobove mučenika da bi iz njih, i to kriomice, prenijeli relikvije u palačuza novu katedralu. Sve te Tomine nepreciznosti otpadaju ako se posumnjau onako opisani Martinov otkup i prijenos relikvija, a prihvati naša pretpo-

stavka o polaganu napuštanju Salone pri preseljavanju Salonitanaca u palaču.Naime, držimo da su oni, sluteći opasnosti i dobro znajući za njih, postupnonapuštali svoj grad i, seleći se u nedaleku plaču (dakako, i na otoke), ponijelisa sobom relikvije svojih mučenika.⁷³ S njima je, dodajmo i to, možda biodonesen i glasoviti Evangeliarium spalatense – ako je zaista pripadao saloni-tanskoj Crkvi – kao dio crkvenog blaga i posebnih vrijednosti pohranjenih ucrkvi Spalatuma. Odbacit ćemo, dakako, priču kako je evanđelistar nađen ugrobu sv. Dujma, položen na njegovim prsima, ali i ona mišljenja da je napi-san u salonitanskom skriptoriju krajem 6. stoljeća ili u nekom skriptoriju uSpalatumu.⁷⁴ Nije međutim zanemariva činjenica da su na listovima rukopisa

73 To ne prihvaća i zamjera nam na takvu tumačenju (»Ecclesia salonitana« u svojem novom sjedištu do X.stoljeća, u: Salonitansko-splitska crkva u prvom tisućljeću kršćanske

povijesti, (prir.) J. Dukić, S. Kovačić, E. Višić-Ljubić, Split, 2008.,435.) koji drži kako su Salonitanci relikvijama mogli braniti svojgrad i da ih nisu, kako mi predlažemo, već prije konačnog napada,napuštajući grad, ponijeli sa sobom. Ne prihvaća našu tezu o

postupnom i pravovremenom napuštanju grada pred opasnošćukoja je prijetila. To je međutim tema o kojoj smo već nekoliko puta

pisali i koju ćemo temeljito obraditi na drugom mjestu. Podsjetitćemo samo na dva primjera takva prijenosa koja smo spomenuli

u knjizi Od carske palače (bilj. 8), 160. Tako je, poput Salonitanaca,uradio akvilejski metropolit Paulin kad je pred Langobardima

pobjegao na otok Grado (ad Gradus insulam confugit ), ponijevši sasobom sve blago svoje crkve ( , Hist. Lang., lib.II, cap. X.). Običaj da bjegunci sa sobom odnose relikvije svojihgradskih mučenika spominje i , pripovijedajućiživot Rabana Maura pa, između ostalog, navodi primjer građanaSiscije koji su u vrijeme provale »barbara« u Panoniju sa sobom

ponijeli tjelesne ostatke sv. Kvirina, pobjegli u Rim i tamo ga, natrećoj milji izvan grada, na Via Appiji, sahranili u crkvi sv. Petrai Pavla, što je, dakako, dio legende; ,

Vita Rabani Mauri, Pat. Lat ., vol. CVII, col. 57). , čini se, kaoi , u okolici Salone i palače pretpostavlja neku moćnu

vlast doseljenika objašnjavajući onaj carski reskript upućenSalonitancima u palači i doseljenicima u njezinoj okolici. A novi

bi grad, kaže on, da je bilo kontinuiteta između Salone i grada kojinastaje u palači, umjesto Spalatum, vjerojatno zadržao ime Salona.To, dakako, ne možemo nikako prihvatiti.

74 O tom rukopisu mišljenja su razna. Navodimo nekoliko: , De Evangeliario spalatensi, u: EphemeridesLiturgicae, 71 (1957.). Novije o evanđelistaru: ,Evanđelijar svetog Dujma u Splitu, u: Crkva u svijetu, 25, 3 (1990.),


25/26


uklonjeni svi prikazi likova, pa je prihvatljiva pretpostavka V. Popovića da jeto učinjeno u ikonoklastičko doba, dakle u vrijeme kad su dalmatinski biskupislijedili ikonoklastičku herezu i sudjelovali 754. godine na saboru u Konstan-tinopolu.

Uzorke skulpture, a možda i pokojeg majstora, vratimo se našim biskupi-

ma, Ivan je donio i doveo iz Ravene, odnosno iz tamošnjega intelektualnogkruga, a iz Niceje, usudimo se to napisati, tad aktualnu formulu ISXC NHKA,koju je dao isklesati na poklopcu svoga sarkofaga. Donat je pak nedvojbenodoveo graditelje. Vrijedno je upozoriti da se obojica koriste centralnim obli-kom građevine, Donat ga gradi, Ivan ga adaptira. Je li to neka ravenska tradi-cija, ugledanje na glasoviti San Vitale, je li taj centralni oblik povezan s nekimliturgijskim zadaćama ili načelima u tadašnjoj vjerskoj i svjetovnoj (upravnoj)praksi, ne bismo se usudili razglabati, niti dodati nešto onom što su napisali

Vežić pa Ančić. Zanimljivo je također da obojica biskupa mijenjaju titulare po-stojećim katedralama i daju im imena mučenika: Donat je u Iaderu dotadaš-njeg naslovnika sv. Petra zamijenio štovanjem srijemske mučenice sv. Ana-

stazije, a Ivan u Spalatumu štovanje Bogorodice salonitanskim mučenicimasv. Domnijem i Anastazijem. Nije li to možda u skladu s onim spomenutimkanonom saborskih zaključaka iz Niceje? Nije, napokon, nevažno primijetitida se u obama slučajevima radi o zaista iznimnim građevinama kojima bisku-pi posvećuju osobitu pozornost – ona u Jaderu graditeljska je iznimka na či-tavom istočnojadranskom prostoru ranoga srednjeg vijeka, ona u Spalatumureafirmacija je rimskoga monumentalnog zdanja u novoj funkciji.

Vrijeme gradnje crkve sv. Trojstva, slobodno stojeće rotonde, kako ju na-ziva Vežić, uglavnom nije sporno – to su posljednja desetljeća 8. stoljeća. Stim su svi autori suglasni. Teško je objasniti zašto se ona sagradila (to nismoni pokušali u ovom tekstu), a zatim kad je točno uslijedila prva intervencija s

pregradnjama i dogradnjama te zašto se ona dogodila. Tu je očigledno znatnuulogu imalo i sve veće značenje grada u koji je uz biskupa došao stolovati iupravitelj pokrajine (dux ili arhont ), pa su obojica trebali nekakav reprezen-tativan prostor koji se može uočiti u strukturi pregradnje. Postaje tako pri-

vlačnom misao Vojislava Korača da je crkva sv. Trojstva sagrađena “za sedi-šte najviše vlasti u gradu” i služila kao “pridvorni hram”.⁷⁵ To bi, piše Vežić,nastavljajući tu misao, “značilo da je crkva i krilo biskupove palače uz njuprvotno bio zapravo dvor carskoga namjesnika u Zadru”.⁷⁶

U ovoj raspravi nastojali smo podsjetiti na okolnosti u kojima se odvijapripovijedanje izvorā o “graditelju” biskupu Donatu i “obnovitelju” biskupuIvanu. Prisjetili smo se pri tome riječi što ih je Milan Prelog napisao, doduše

u drukčijem kontekstu raspravljanja od ovoga. On kaže: “... treba se konačnootresti uvjerenja da su pozitivistički kriteriji koji prevladavaju u velikom di-

jelu našeg znanstvenog istraživanja najobjektivniji”.⁷⁷ Njima se, na primjer,na osnovi skulpture pokušalo odrediti (datirati) biskupa Ivana, a njime, u

231. – (bilj. 1), 244. – , Hrvati iKarolinzi, Dio 2: Katalog, Split, 2000., 135.

75 (bilj. 6), 16.76 (bilj. 1), 104, bilj. 152.77 , Umjetnost na tlu Jugoslavije između Evrope i

Mediterana, u: Peristil, 21 (1978.), 14.


26/26


drugoj prilici, tu istu skulpturu. Tominim riječima, kojima opisuje Ivanovudjelatnost, određuje se predromaničko graditeljstvo i pokrštavanje Hrvata.Donatovu monumentalnu rotondu pokušava se povezati samo s formalnimugledanjem na suvremene, oblikom slične građevine Istoka i Zapada, a znat-no se manje raspravlja o razlozima gradnje te složene građevinske strukture.

S druge pak strane analize pripovjednih izvora, kakve je uradio Radoslav Ka-tičić, postavile su znatnu zapreku olaku čitanju starih tekstova, upozorivši ina neophodan filološki analitički postupak koji može omogućiti pouzdanijiput do kakva zaključka općega historiografskog interesa.⁷⁸ Zato smo nastojaliu starim tekstovima pročitati samo ono što nam je tamo zaista bilo očito, neprovodeći, naravno, filološku analizu za koju nismo spremni. Valjda će ovanaša pretpostavka, koja remeti neka ustaljena mišljenja povezana uz ranastoljeća dalmatinske prošlosti, otvoriti put još kojem objašnjenju, ali i oporbiovom prijedlogu, koja nam možda neće biti sklona.

78 (bilj. 11).

18 zbornik prelog rapanić

Documents