Sarajevski žurnal za društvena pitanja (jesen/zima 2012) Pregledni rad

koncept kozmopolitizma u mišljenju immanuela kanta – savremena čitanja

mr. sc. valida repovac-pašić, viša asistentica

Odsjek sociologije, Fakultet političkih nauka Univerzitet u Sarajevu (repovacpasicv@fpn.unsa.ba)

U prvom dijelu rada izložena su savremena čitanja Kantove tri rasprave: odgo-vor na pitanje: šta je prosvjetiteljstvo? (1784), ideja za univerzalnu historiju sa kozmopolitskom namjerom (1784a), vječni mir: filozofski nacrt,1 koje povezuju, pored opće kozmopolitske vizije, fundamentalni stoički principi koz-mopolitizma: razum, prirodno pravo i pripadanje. Jezički gledano, eseji su, za razliku od Kantovih kompleksno pisanih kritika, napisani u duhu projekta/programa ka boljem i pravednijem društvu, te ovaj rad predstavlja ogled Kanto-vog viđenja kozmopolitizma unutar interpretacija Michela Foucaulta, Marthe Nussbaum i drugih.2 Drugi dio članka je fokusiran na manje poznat osvrt koji sa stanovišta kritičke geografije nudi David Harvey tvrdeći da je moguća bolja kozmopolitska vizija od današnje koja je produkt kantijanske teorije i tradicije.

Ključne riječi: kozmopolitizam, prosvjetiteljstvo, razum, sloboda, univerzalizam, vječni mir

Filozofija immanuela kanta (1724-1804) izvršila je impresivan utjecaj na društvenu i političku misao u stoljećima koja su nakon nje uslijedila. Broj-ni savremeni radovi i diskusije, unazad dvije decenije, intenzivno se bave pitanjem reutemeljenja stoičkog kozmopolitizma3 unutar kantove norma-tivno-političke filozofije, kao i reaktualizacijom te ideje u postmodernim uvjetima svijeta i mišljenja o društvu. nepobitno je da je kant zahvaljujući najprije Kritikama postao jedan od najznačajnijih filozofa svih vremena. međutim, u prvom dijelu će se analizirati tri kantova eseja koji se smatraju izvorištima kako modernih tako i postmodernih teorija kozmopolitizma.

drugi dio rada pruža analizu univerzalnosti kantovog kozmopoli-tizma naspram neugodne partikularnosti njegovih djela antropologija i

95

96 valida repovac-pašić

Geografija. cilj analize je dokazati da je spomenuta suprotstavljenost od krucijalnog značaja za današnju afirmaciju ideje kozmopolitizma i kreira-nje kozmopolitskih politika i praksi. ako znanje svijeta, kako kant tvrdi, proizlazi iz partikularnih “uvjeta mogućnosti postojanja”, na kojim se onda osnovama može vjerovati njegovom univerzalizmu i kozmopolitizmu? da bi se pokušalo odgovoriti na ovako postavljen problem, interesantno je najprije proučiti misao davida Harveyja, koji sugerira ili da se odbaci kompletan projekt prosvjetiteljstva kojem je kozmopolitizam imanentan ili da se tim pitanjima priđe na drugačiji način, dekonstruirajući ih, kao što to radi savremena ljevica.

Tri eseja

Odgovor na pitanje: Šta je prosvjetiteljstvo? (1784) razmatra ulogu prosvje-titeljstva u oslobađanju ljudi od vela neznanja. Razum – odlika ljudskih bića je kod kanta, kao i kod helensko-romanskih stoika, primarni kon-stituirajući princip traganja za pravednijim svijetom. prosvijetljeni razum pruža mogućnosti slobode i pretpostavka je razvoju univerzalne moralne historije ljudskog društva i kozmopolitskog poretka i prava.

Aude sapere! – imaj hrabrosti da znaš! za nezrelost kant krivi lijenost i kukavičluk, također osobine ljudskih bića zbog kojih se ona pokoravaju volji i moći autoriteta, ostajući tako u komforu vlastitog neznanja. put iz stanja nezrelosti leži u prosvjetljenju zajednice. izvjesnije je da će društvo kao cjelina, prije nego individua sama, kolektivnim prosvjetljenjem zako-račiti iz mračnog stanja neslobode u stanje slobode. razlog tome je što, smatra kant, individualna svijest često može biti ograničena obavezama i odgovornostima nametnutim službom državi. zbog toga su prosvjetljenje i oslobađanje bitni radi djelovanja u javnoj sferi unutar koje se stvara za-jedničko dobro utemeljeno na razumu i osigurano zakonima i institucijama po mjeri građana.

michel Foucault u eseju O prosvjetiteljstvu4 uočava probleme kanto-va eseja. za početak mu zamjera negativnu definiciju prosvjetiteljstva jer označava bijeg iz stanja nezrelosti, za koje optužuje ljude (rabinow, 2010). Foucault ukazuje na nekonzistentnost kantove argumentacije koja ide od zahtjeva za prosvjetljenjem masa da bi zaključio da su nesposobne uprav-ljati same sobom i onda etablira prosvijetljenog, tolerantnog princa5, koji će uz pomoć dobro organizirane vojske garantirati sigurnost i “slobodu”

Koncept kozmopolitizma u mišljenju Immanuela Kanta – savremena čitanja 97

građana6 (kant, 1784). rezultat prosvjetiteljstva na kraju je ugovor “...prosvijetljenog despotizma sa slobodnim razumom gdje je javna upotreba autonomnog razuma najbolji jamac poslušnosti...” (rabinow, 2010: 37). Foucault ironizira i zaključuje da se kantijansko prosvjetljenje cjelokupnog društva, naroda udruženih u idealnoj univerzalnoj zajedni-ci, može realizirati samo na način despotskog kozmopolitizma; te da se u raspravi potpuno zanemaruju ostali bitni faktori koji su utjecali na ovaj proces, poput šireg društveno-historijskog konteksta (vrijeme revolucio-narnih pomjeranja), i da ispod simplicističkog predstavljanja leži mno-go kompleksnije pitanje “historijske promjene koja utječe na političku i društvenu egzistenciju čovječanstva” (rabinow, 2010: 35), a koju kant nije uzeo u obzir. Foucault zaključuje da rasprava nije ponudila zado-voljavajuću argumentaciju niti je na pravi način dovela ovaj fenomen u vezu sa socijalnim i političkim transformacijama koje su zahvatile evropu i svijet krajem 18. stoljeća.

kantov drugi esej Ideja za univerzalnu historiju sa kozmopolitskom na-mjerom (1784) ulrich Beck (2006: 45) naziva “tajnim utemeljivačkim tek-stom današnjice”. u devet teza kant je posvećen pretvaranju prosvjetitelj-ske čežnje za mirom u teoriju univerzalnog građanskog društva nudeći nove pravne okvire i kategorije.7 prve tri teze su nastavak elaboracije o razumu iz prethodnog eseja. Četvrta teza uvodi teoriju društvenog ugovora polaze-ći od hobsovske društvene-nedruštvenosti – prirodnog stanja ljudi sklonih izolaciji i sukobima, ali i kulturalizaciji i saradnji. Univerzalno građansko društvo predmetom je pete teze, a njegova uloga je da uredi i osigura jed-nake slobode svih pojedinaca. Univerzalna zajednica je izazov od prirode postavljen pred ljudsku vrstu – ona je smisao i krajnja svrha evolucije ljud-skih bića. šesta teza razrađuje pitanje građanskog ustava kao pretpostav-ke kreiranja univerzalnog građanskog društva. u sedmoj tezi kant dalje objašnjava da dobar ustav, osim što garantira pravnu državu, pruža odred-be među državnih odnosa. kant i na ovom mjestu, što mu zamjera jürgen Habermas, izjednačava prirodno stanje individua koje prethodi sklapanju društvenog ugovora sa prirodnim stanjem država prije sklapanja društve-nog ugovora. da bi se izbjegle napetosti i onemogućilo ratovanje, te da bi se osigurali mir i stabilnost, potrebno je da se države kao i pojedinci odre-knu dijela slobode (suvereniteta) kako bi napustile stanje bezakonja i ušle u Ligu nacija. liga nacija zakonima uređuje odnose među državama ga-rantirajući sigurnost i pravdu za sve. kontrakt o odnosima među državama

98 valida repovac-pašić

jedini je put od barbarskog do civilizacijskog stanja ili “svjetskog građan-skog stanja” (Habermas, 2010: 128). njemu države trebaju podjednako da teže kako bi doprinijele harmoniji svijeta. liga nacija je cilj razvoja svijeta – realizacija tajnog plana prirode o krajnjem dobru, kaže se u osmoj tezi. da bi se načinio okvir za ispunjenje kapaciteta čovječanstva, potrebno je urediti odnose među državama izvan klasičnog međunarodnog prava (Ha-bermas, 2010: 128-132) postavljenog vestfalskim mirom 1648. kantova “revolucija” međunarodnih odnosa je kao i prosvjetiteljstvo dugoročan i spor proces. u devetoj tezi umjesto zaključka kant se bavi utvrđivanjem načina realizacije ambiciozno postavljenog programa, filozofske težnje o osvješćivanju univerzalne historije u skladu s razumom, prirodnim pravom čiji cilj je svjetska zajednica građana (kant, 1784a).8

Godine 1995. obilježavala se dvjestota godišnjica objavljivanja Vječnog mira, ambicioznog programa za promicanje univerzalnog poštivanja ljud-skog dostojanstva i obuzdavanje globalnog rata. martha nussbaum jedan je od najznačajnijih interpretatora ovog dijela kantove filozofije. iako se kant rijetko direktno poziva na stoičke filozofe, prema nussbaum, antička promišljanja su znatno utjecala na oblikovanje njegovih ideja o kozmopo-litizmu.9 tekst Vječni mir: filozofski nacrt iskrena je i sveobuhvatna odbra-na kozmopolitskih vrijednosti utemeljenih u stoičkoj filozofiji (nussbaum, 1997). kant se oslanja na klasične principe grčke tradicije, pogotovo na romanski period stoicizma, gdje je riječ kosmopolitês dobila prvo artikulira-no značenje, iako on veoma indirektno, kratko i uopćeno diskutira stoičke ideje, bez preciznih referiranja na izvore. ipak, autorica tvrdi da je kanto-va misao duboko protkana upravo romanskim idejama kozmopolitskog humaniteta. kao primjer nudi nam kantovo moderno čitanje prirodnog prava10, tvrdeći da ono u potpunosti odgovara pojmu predstavljenom kod cicerona. upravo ciceronov tekst De Officiis je bio veoma značajan za kanta u vrijeme kada je on pisao Grundlegung i kasnije etičko-političke spise (nussbaum, 1997).

projekt Vječni mir: filozofski nacrt iz 1795. godine potvrđuje ideju novog međunarodnog pravnog poretka – Ligu nacija. premise argumentacije idu od zahtjeva za uspostavom mira u svijetu, koji je moguć samo onda kada države dobrovoljno dogovore ligu nacija, instituciju sigurnosti i stabil-nosti, do kritike osvajačkih ratova, pitanja “prava suverene države da vodi rat”, čije dokidanje je “zapovijed uma” (Habermas, 2010: 132-135). na putu ka Vječnom miru kant uvodi pojam kozmopolitsko pravo, suplementa

Koncept kozmopolitizma u mišljenju Immanuela Kanta – savremena čitanja 99

ustavno-državnom i međunarodnom zakonu čija zadaća je da garantira prava i građanima i državama. Kozmopolitsko pravo – jus cosmopolitica, postavljeno je iznad i između unutarnjeg prava država i međunarodnoga prava (Beck, 2006: 45-46). kant, pod pretpostavkom da države posjeduju idealno republikansko uređenje i da su međunarodnopravno formalizira-ne, u Federaciji slobodnih država uvodi i dodaje treću oblast prava, koja se u literaturi naziva pravo na gostoprimstvo.11

međutim, problem je što liga ne posjeduje legitimitet narušavanja suvereniteta pojedinih država. i danas je misterija zašto je kant na kraju odustao od svjetske republike i ostao na programu lige – federacije (suve-renih) naroda, “surogata saveza naroda” kako ga Habermas naziva. time je kant argumentaciju prethodnih eseja vratio s nivoa kozmopolitizma (transdržavnosti i transnacionalnosti) na fleksibilnu federaciju republika koje samo priznaju kozmopolitsko pravo (Beck, 2006: 45-46). namjesto Republike svijeta, projekt Vječnog mira predstavlja viši nivo integracije društva, a proces kozmopolitizacije svijeta ostaje na volju republikama kao izvoru njegova legitimiteta. u knjizi Rascijepljeni Zapad Habermas nedosljednosti kantovih eseja svodi na problem pojednostavljene ana-logije prirodnog stanja individua i prirodnog stanja država, te na odu-stajanje od u potpunosti dovršenog kozmopolitskog društva. kantov kozmopolitizam nije bezuvjetan, već je kompromis između kozmopo-litskog projekta i rasta moći mladih nacionalnih država koji je rezulti-rao promjenom pravca u nacrtu univerzalne zajednice, koji i dan-danas predstavlja izazov i poteškoću svima koji se bave interpretacijom kantove filozofije kozmopolitizma.

Neke manje poznate interpretacije Kanta – David Harvey i kritika Kantovog geografsko-antropološkog utemeljenja kozmopolitske etike

david Harvey,12 socijalni teoretičar i geograf neomarksističke provenijen-cije, u knjizi Kozmopolitizam i geografije slobode pretpostavlja da kantovo utemeljenje kozmopolitskog prava proizlazi iz određenih geografskih struk-tura – viđenja da sva ljudska bića prirodnim pravom imaju jednako pravo na zemljinu površinu. no fizička ograničenost zemlje fizički ograničava i pravo na njeno posjedovanje, što uzrokuje antagonizme ali i potrebe da se ljudi prilagode jedni drugima. Harvey primarno kritizira kantovu (za)datu shemu zemljine površine podijeljene na države/nacije – apsolutno

100 valida repovac-pašić

poimanje prostora iz kojeg proizlaze prava stanovnika, također unaprijed fizički podijeljena granicama država-nacija koje oni nastanjuju.

javljanje trgovine, razvoj nauke, putovanja i geografska otkrića, općeni-to civilizacijski razvoj, omogućili su kontakte kroz taj prostrani, ograničeni i podijeljeni prostor. intenzivirane komunikacije različitih dijelova svijeta otvorile su pitanje odnosa među državama/nacijama i potrebu da oni budu regulirani. jedini način za realizaciju tako postavljenog cilja ogledao se u osnivanju poretka država/republika putem kojeg se ostvaruju uvjeti Vječnog mira i smanjuje vjerojatnost rata, i to na dva nivoa: prvo, na nivou demo-kratskih država potrebno je bilo dobiti pristanak javnosti za pokretanje rata, što nije bio slučaj s feudalnim monarhijama čije plemstvo i kraljevi su vodili ratove zarad privatnih interesa i koristi; drugo, radi stvaranja uvjeta za odvijanje slobodne trgovine. može se pretpostaviti da je kant zamišljao kozmopolitsko pravo ili pravo na gostoprimstvo najprije misleći na pravo trgo-vaca koji su prelazili granice država, te da ga je kasnije proširio na pravo stranca (kant, 1795). kant na stoičkoj liniji mišljenja kaže da se pravo na gostoprimstvo može odbiti ako stranac koji se zatekne u nečijoj zemlji uzrokuje prijetnju i destrukciju. Sve dok stranac dobronamjerno dolazi u tuđu zemlju zaslužuje poštovanje i prijateljski tretman. kozmopolitsko pravo ne podrazumijeva da se neko može i trajno naseliti na tuđoj teritoriji, ono je privremeno pravo boravka. Harvey zaključuje da je kantovo izvori-šte kozmopolitskog prava geografski pojmljeno univerzalno pravo ljudskih bića na zemljinu površinu, iz čega slijedi da je i ono fizički ograničeno na način na koji kant ograničava prostor, i da samo pod specifičnim uvjetima otvara strancima druge apsolutne prostore država/republika čije granice su fiksne i nepokretljive. tako je kantova kozmopolitska etika zasnovana na geografskim strukturama iz kojih se onda izvodi ideja kozmopolitskog prava, mada Harvey dopušta da “iako materijalne (historijske i geografske) okolnosti mogu biti kontingentne, to ne znači da je karakterizacija ovih okolnosti u formi antropološkog ili geografskog znanja nerelevantna za kozmopolitsku etiku” (Harvey, 2009: 19).

Filozofija immanuela kanta predstavlja historijski doprinos disciplinama antropologije, logike, metafizike i etike. manje je poznato da je kant pored spomenutih disciplina predavao geografiju. donedavno je njegov doprinos u toj oblasti bio nepoznat i zapostavljen. dok je michel Foucault 1964. go-dine preveo na francuski kantovu Antropologiju, za koju je napisao opširan komentar, dotle je kantova Geografija ostala nepoznata i tek se recentno

Koncept kozmopolitizma u mišljenju Immanuela Kanta – savremena čitanja 101

počela tumačiti u Francuskoj i Sad-u. zanemarivanje ove oblasti nije jasno jer je sam kant insistirao da namjesto kozmologije poučava geografiju, koju je smatrao primarnim “vanjskim znanjem o položaju čovjeka u prostoru”, i antropologiju, koja je primarno “unutarnje znanje o subjektivitetu”, tvrdeći da su one “preddiscipline” (propedeutika) i da kao takve definiraju “uslo-ve mogućnosti” svakog znanja (Harvey, 2009: 21). kant je u geografiji i antropologiji pokušao naći oslonce koji su mu kasnije znanstveno trebali podržati metafizička promišljanja i kozmopolitsku etiku. Harvey napominje da posljednji paragrafi kantove antropologije direktno upućuju na pitanje kozmopolitskog prava, koje se eksplicitno ne pojavljuje u Geografiji.

teme iz antropologije i Geografije itekako se isprepliću i potrebno ih je promatrati kao dio jedne cjeline pretpostavki/predrasuda iz kojih kant kasnije izvodi etiku. obje studije naglašavaju etnička, kulturološka i rasna razlikovanja, inferiornost i manju vrijednost onih drugih. uvidom u ove radove postaje zaista nejasno kako je kasnije kant uopće uspio doći do ideje univerzalne historije i kozmopolitske zajednice? da li je prosvjeti-teljstvo o kojem on govori izvedeno samo za one koji su na nižem stupnju razvoja svijesti, za one druge koji su nepoznati i nezreli, nedobronamjerni stranci? da li je kantov prosvjetiteljski univerzalizam isto što i srednjo-vjekovni papinski univerzalizam i da li on u sebi nosi skrivene ambicije za dominacijom? da li se može smatrati osnovom današnjeg hegemonijalnog univerzalizma neoliberalnih “zapadnih vrijednosti“?

Foucault u uvodniku kaže da je kant antropologiju zasnovao na detalj-nim istraživanjima razvoja ljudske vrste kako bi izgradio viziju budućno-sti ljudske vrste i zajednice. on smatra antropologiju centralnom oblašću kantove misli jer otkriva “historijske posebnosti naših a priori kategorija, njihovu ukorijenjenost u historijski varijabilnim društvenim i lingvistič-kim praksama i institucijama” (Harvey, 2009: 21). kantov sistem sadrži klice vlastite radikalne transformacije, one koju će Foucault također pri-mijeniti i koja se ogleda u pomaku od a priori koje je univerzalno i nužno ka historijskom a priori, ili jednostavnije rečeno od transcendentalnog ne-utjelovljenog subjekta, koji je jedini uvjet mogućnosti svakog iskustva, do subjekta uvjetovanog i oblikovanog vlastitom ukorijenjenošću u specifične historijske, društvene i kulturalne okolnosti (Harvey, 2009).

Harvey antropologiju vidi pragmatičnom oblašću jer definira načine da se ljudi izvedu iz stanja sebične brutalnosti i počnu kretati prema mirolju-bivom kozmopolitskom društvu.13 ono što je problematično u kantovoj

102 valida repovac-pašić

antropologiji jesu opisi i rasprave o pitanjima rasa (kant govori o potrebi njene zasnovanosti u nauci!!!), klasa, naroda i nacija, te položaja žena, koje on smatra nezrelim i nedoraslim da učestvuju u javnom životu. definicija nacije je primordijalna, radikalna i veoma ograničena. za kanta je nacija (gens) grupa stanovnika koja živi na određenoj teritoriji ujedinjena zajed-ničkim porijeklom. Svi oni koji se ne žele identificirati s datom grupom su nelegalni subjekti koje treba sankcionirati osporavanjem građanskih prava (Harvey, 2009).

kant sliku kozmopolitske zajednice izvodi iz veoma upitnih antropo-loških definicija države-nacije. to je možda razlog što nikada nije uspio doći do načina i osnova na kojima bi se zasnovala svjetska vlada. zahvalju-jući ograničenim pretpostavkama, ona se može zasnovati samo kao monar-hijski despotizam. u prvom dijelu je rečeno da Habermas ukazuje na ovaj problem i da tvrdi, na način na koji to radi i Harvey, da ograničeni kanti-janski kozmopolitski okvir jeste problem za autore poput Seyle Benhabib koji žele da prošire značenje kozmopolitskog prava onako kako ga je kant pojmio. naprimjer, Benhabib to pokušava unutar evropskog diskursa o odnosu i tretmanu prema imigranata i muslimanima (Benhabib, 2008).

istraživanje kantove Geografije mnogo je značajnije i postavlja veće probleme od antropologije. treba napomenuti da kant Geografiju nije publicirao. znanja o njoj imaju se zahvaljujući njegovim ranim zapisima (1759) i zapisima studenata s predavanja, tako da se zbog neizvjesne gene-alogije određena stajališta uzimaju s rezervom. kao i u antropologiji, i u Geografiji kant iznosi s zabrinjavajuće predrasude o običajima i navikama nepoznatih naroda (Harvey, 2009: 26). Harvey tvrdi da je kantova Geo-grafija esencijalistička, rasistička i “prostorno deterministička”. dovoljno je, kaže on, pogledati primjere potcjenjivačkih opisa “nametljivih burman-skih žena”, “sjevernih alkoholiziranih naroda”, “lopova sa jave”, “afričkih smrdljivih plemena” itd. (Harvey 2009: 27). iako kasnija verzija tekstova iz Geografije (1790) pokazuje odmak od ranije iznesenih radikalnih geograf-skih rasizama i determinizama. nussbaum piše da je kant odustao od rada na Geografiji jer ju nije uspio znanstveno utemeljiti i da je sam priznao kako je došao do spoznajnih granica oblasti. interesantno je da je njegova Geografija ostala misterija i da je niko od savremenih autora nije uzeo u ozbiljnije razmatranje (nussbaum, 1997).

Harvey kontekstualizira kantova kontroverzna antropološka i geo-grafska polazišta dovodeći ih u vezu s neoliberalnim diskursima koji su

Koncept kozmopolitizma u mišljenju Immanuela Kanta – savremena čitanja 103

hegemonijalno-imperijalnog karaktera. klice savremenog iskrivljenog uni-verzalizma ukotvljene su u kantovoj misli, tvrdi Harvey. posljedice poli-tike “neoliberalnog kozmopolitizma” su katastrofalne samo ako se imaju u vidu ratovi s kraja 20. i početka 21. stoljeća. paradoksalno, u uvjetima integriranog svijeta moćne države se samoproglašavaju nositeljima prin-cipa globalne pravde. na osnovu partikularnih viđenja i vrijednosti one nameću (često nasilu) vlastite singularnosti drugima, pretvarajući “dobro” u diskriminaciju. Hipokrizijska retorika demokracije i slobode opravdava globalnu dominaciju moćnih. dvije stotine godina od kanta svijet još uvi-jek živi zarobljen u njegovoj rečenici da je ovo vrijeme prosvjetiteljstva, a ne prosvijetljeno vrijeme. Stoga Harvey predlaže da rekonstrukcija kantove geografije i antropologije može doprinijeti shvaćanju istinske kozmopolitske budućnosti. u suprotnom, završava on, i “predsjednik Bush se može sma-trati istinskim kantijanacem” (Harvey, 2009: 34-35).

Zaključak

Sharon anderson-Gold u knjizi Kozmopolitizam i ljudska prava smatra da kantove tri rasprave povezuje teza o evoluciji ljudskog društva uvjetovanog postojanjem “kozmopolitske zajednice federativnih nacija reguliranih me-đunarodnim pravom”, i da su one postavile ideje kozmopolitske perspek-tive koja vodi kozmopolitskom stanju – izmirenju “partikularnih priroda političke zajednice s univerzalnim formama udruživanja koje same pro iz-laze iz samokonstituirajuće prirode ljudskih bića” (anderson-Gold, 2001: 15-16). autorica, za razliku od Foucaulta i Harveyja, tvrdi da kant huma-nitet ne smatra isključivo teleološkim fenomenom – ili od prirode zacrta-nom vrlinom. za kanta vrlina jeste potencijal koji se nalazi u svakom biću, ali njegov razvoj ovisi i o društvenim i kulturnim procesima i institucijama koje su same produkt historije (anderson-Gold, 2001). tako i historija nije puki narativ u vremenu ili empirijski zadatak prikupljanja događaja iz prošlosti, nego akter kreiranja kozmopolitske budućnosti. imajući u vidu ukratko iznesene argumentacije, može se tvrditi da su kantovi eseji posta-vili idejne temelje kozmopolitske zajednice.

iako u konfliktu s kozmopolitskom etikom, kantova i geografija i an-tropologija (koje smatra disciplinama svih disciplina) jesu opet osnova na kojima on gradi etičku viziju kozmopolitskog svijeta. i danas je teoretiča-rima nejasno kako je kant od geografskog i antropološkog rasizma uspio

104 valida repovac-pašić

kasnije doći do ideje univerzalizma. u tome leži vrijednost Harveyjeve analize kojom je skrenuo pažnju da ove dvije discipline imaju značajnu ulogu istraživačima kozmopolitizma i da u njima leži izvor dilema s kojima se savremeni interpretatori kantove filozofije susreću.

Historija društvene misli prožeta je raspravom i antagonizmima između partikularnih i univerzalnih pogleda na svijet. ova dva suprotstavljena tu-mačenja svijeta stara su kao i ljudska zajednica. kozmopolitizam je pokušaj da se prevaziđe navedena bipolarnost. pitanja koja se postavljaju glase: na koji način i u kojoj mjeri principi kozmopolitizma preneseni iz helensko- -romanskog društvenog i političkog konteksta, reutemeljeni u moderni u mišljenju immanuela kanta, mogu doprinijeti našoj savremenoj, pos-tmodernoj raspravi o konceptu; i da li se i u kolikoj mjeri koncept može oživjeti i primijeniti, a u cilju prevazilaženja odnosa i sukoba kojima da-nas svjedočimo. Bilo kako bilo, renesansa kozmopolitizma potrebna je jer kozmopolitizam jeste pregovaranje s drugima – različitima, koje doprinosi nadilaženju napetosti između lokalnih i globalnih stvarnosti, partikulari-zama i univerzalizama, namećući se kao kategorija komplementarna savre-menim procesima integracija svijeta. Historijski posmatrano, kozmopo-litizam jeste ideologija ili odraz ideologija različitih razdoblja o načinima integracije u veće globalne društveno-političke entitete. reaktualiziran je u savremenoj društvenoj teoriji kao konstitutivni element procesa integraci-ja svijeta simbolizirajući dijalog, komunikaciju, razumijevanje, mobilnost, migracije, osjetljivost i toleranciju na različitosti, autonomiju, transkultu-ralne i transnacionalne stvarnosti (kendal, woodward, Skrbis, 2009).

Bilješke

1 tri eseja su klasificirana u opus Političkih spisa. prva dva su nastala između prvog i drugog izdanja Kritike čistog uma. treći esej napisan je nakon publiciranja druge dvije kritike, Kritike praktičnog uma i Kritike prosuđivanja.

2 napomena: Svi prijevodi s engleskog jezika su direktni prijevodi autorice rada.3 koncept kozmopolitizma stariji je i od antičke misli kojoj izvori najčešće pripisuju krea-

ciju i oblikovanje ideje. još u biblijsko doba, glasi predanje, u okviru novog carstva (na-stanak se veže za sredinu 16. stoljeća p.n.e.) egipatski faraon amonfis iv (prema Freudu amenhotep), koji je kasnije promijenio ime u akhenaten (ehnaton, ihnaton – 14. st. p.n.e.), govorio je o ljudskim bićima kao moralno odgovornim i o njihovoj univerzalnoj zadaći da se međusobno brinu jedni o drugima, a koja je iznad neposrednih interesa lokalne zajednice (Brown i Held, 2010: 3-4). Brown i Held u The Cosmopolitan Reader

Koncept kozmopolitizma u mišljenju Immanuela Kanta – savremena čitanja 105

kažu da se osim u drevnom egiptu mogu locirati iteracije kozmopolitskog razmišljanja u feničanskoj, hebrejskoj, kineskoj, etiopijskoj, asirijskoj i perzijskoj kulturi (Brown i Held, 2010: 3-4). u antičkoj grčkoj filozof anaksagora (iz grada klazomene 500-428. godine p.n.e.) prvi je pored “materije postavio um – duh ... nous” (laertije, 79: 43) i govorio o tome kako je nebo njegova domovina. prvi filozofi koji su postavili teorijske temelje koz-mopolitizma su najprije cinici a potom stoici, koji se smatraju zvaničnim utemeljiteljima ove ideje. Stoici su, specijalno u kasnom romanskom periodu, razvili sveobuhvatniju ideju bivanja “građaninom svijeta” iako se za nju može tvrditi da je bila imperijalistička (ne iskreno kozmopolitska) i u funkciji širenja, jačanja i održanja vlasti i moći rima. Suštinska razlika između predstoičke i stoičke faze mišljenja leži u tome što je u prvom slučaju poimanje ‘građanstva’ bilo ograničeno na pripadanje polisu, gradu-državi, dok je u drugom slučaju koncept proširen na svijet u cjelini. misli se na svijet koji je kreiran ra-tovima i teritorijalnim širenjem carstva, unutar čijih granica su svi bili deklarativno “slo-bodni” i “jednaki” građani rima, pritom ne uzimajući u obzir robove (Gueye, 2006).

4 Šta je prosvjetiteljstvo? u Michel Foucault – Foucault Reader pripremljen od paula rabi-nowa, 2010.

5 kant ima u vidu princa Fredericka ii, kojeg smatra idealnim prosvjetiteljskim autorite-tom. zato se često stoljeće prosvjetiteljstva naziva i stoljećem Fredericka.

6 moto princa je: “diskutirajte koliko i o čemu hoćete, samo slušajte” (kant, 1784).7 esej raspravlja o radikalnom zaokretu u ljudskoj evoluciji i historiji čovječanstva, i sma-

tra se da je imao veliki utjecaj na kasniju Hegelovu i marxovu filozofiju o društveno- -historijskoj dijalektici.

8 može se primijetiti da je u ovom eseju, kao i u prethodnom, prisutna misao o permanent-nom razvijanju kapaciteta ljudske vrste (kao što su razum, vrline, sposobnost stvaranja uvjeta neophodnih za vlastitu egzistenciju itd.) i da ona ima jedno od centralnih mjesta u kantovoj konstrukciji kozmopolitizma. Stoga je bitno pojasniti kantovo shvaćanje kulture koje se indirektno provlači kroz tekstove. za kanta, kultura nije samo statička kategorija, čovjekovom rukom kreirana materijalnost, ona se razvija zajedno s razvojem ljudske vrste, ona je proizvod kontakata i komunikacije među ljudima. S evolucijom stasa i kultura koja u određenim materijalnim, geografskim ili historijskim okolnostima dolazi u doticaj s drugim kulturama. kulture kao i ljudi međusobno komuniciraju i isprepli-ću se. Stoga su one dinamičke konstrukcije u stalnom pokretu, razvoju i mijeni, čija je krajnja svrha, a o čemu kant ne piše ekstenzivnije, vjerovatno univerzalna kozmopolitska kultura kao dio normativno-politički zasnovane univerzalne kozmopolitske zajednice.

9 najveći utjecaj na kanta nussbaum pridaje Seneki, marku aureliju i ciceronu. 10 klaus reich je, kako nussbaum navodi, pokazao u detalje da argumentacija u Grund-

legungu usko prati cicerona, pogotovo u onom dijelu u kojem se ideja univerzalne zajednice izvodi iz argumenta prirodnog prava.

11 ovim se ekstenzivno bavi autorica Seyla Benhabib u knjizi Another Cosmopolitanism.12 rođen 1935. godine u engleskoj, david Harvey je trenutno najcitiraniji autor disci-

pline moderne geografije čiji opus je širokog društveno-političkog spektra i proteže se od pitanja urbanizacije do marksističke kritike imperijalističkog kapitalizma, pogotovo njegove neoliberalne forme.

106 valida repovac-pašić

13 pheng cheah sažima kantovu argumentaciju Antropologije tako da je: “priroda ljud-skih bića njihova sklonost ka strastima i podređenosti osjećanjima i zahvaljujući tim neracionalnim mehaničkim zakonima kauzalnosti da su isti kao i životinje i svi drugi prirodom vođeni objekti. ono što ih razlikuje je da su kao moralni subjekti samore-gulirajući racionalni agensi i da pripadaju transcendentalnoj stvarnosti slobode koju kreiraju za same sebe – svijetu koji prevazilazi sva racionalna bića vođena univerzalnim zakonom koji sami sebi propisuju zahvaljujući razumu. kultura je ta koja omogućuje prelazak prema tom transcendentalnom svijetu slobode zato što minimizira prirodno ropstvo unapređujući i oslobađajući ljudsku sklonost za svrhovitu samodeterminaciju, oslobađajući ljudsku volju od despotizama prirodnih želja, preusmjeravajući ljudske vještine prema racionalnim svrhama, formirajući volju u skladu s njihovim racional-nim slikama” (u Harvey, 2009: 24).

Literatura

anderson-Gold, Sharon. 2001. Cosmopolitanism and Human Rights. cardiff: university of wales press.

Beck, ulrich. 2006. The Cosmopolitan Vision. uk: polity press. Benhabib, Seyla. 2008. Another Cosmopolitanism. oxford: oxford university press.Brown, Garrett wallace & Held, david. ed. 2010. The Cosmopolitanism Reader. cam-

bridge: polity press.Gueye, cheikh mbacke. 2006. Late Stoic Cosmopolitanism – Foundations and Relevance.

Heidelberg: universitatsverlag winter.Habermas, jürgen. 2010. Rascijepljeni Zapad. Sarajevo: rabic. Harvey, david. 2009. Cosmopolitanism and the Geographies of Freedom. new York: co-

lumbia university press.kant, immanuel. 1784. “an answer to the Question: what is enlightenment?“(http://www.marxists.org/reference/subject/ethics/kant/enlightenment.htm, pristupljeno

21. januara 2011).kant, immanuel. 1784a. “idea for universal History from a cosmopolitan point of

view” (http://www.marxists.org/reference/subject/ethics/kant/universal-history.htm, pristupljeno 21. januara 2011).

kant, immanuel. 1795. “perpetual peace: a philosophical Sketch“(http://www.mtholoyoke.edu/acad/intrel/kant/kant1.htm, pristupljeno 21. januara 2011).kendall, Gavin & woodward, ian & Skrbis, zlatko. 2009. The Sociology of Cosmopoli-

tanism – Globalization, Identity, Culture and Government. uk: palgrave macmillan.laertije, diogen. 1979. Životi i mišljenja istaknutih filozofa. Beograd: Beogradski izdavačko-

-grafički zavod.nussbaum, martha. 1991. “kant and Stoic cosmopolitanism”. Journal of Political Phi-

losophy. 1. 1-25. rabinow, paul ed. 2010. Michael Foucault – The Foucault Reader. new York: vintage

Books.

Koncept kozmopolitizma u mišljenju Immanuela Kanta – savremena čitanja 107

The concept of cosmopolitanism in the thinking of Immanuel Kant – a contemporary reading

The first part of the paper sets out contemporary readings of the concept of cosmopolitanism in three of kant’s essays. The authors of these inter-pretations are michel Foucault, jurgen Habermas, martha nussbaum, ulrich Beck, and Sharon anderson-Gold; the three treatises by kant are “an answer to the Question: what is enlightenment?” (Beantwortung der Frage: Was ist Aufklärung?) (1784), “idea for a universal History with a cosmopolitan purpose” (Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbürger-licher Absicht) (1784a), and Perpetual Peace (Zum ewigen Frieden) (1785). They are connected not only by their universal cosmopolitan vision, but also by the fundamental Stoicist principles of cosmopolitanism: reason, natural law and belonging. linguistically, the essays are easier to read and understand than kant’s complex Critique, and were composed in the spirit of the project (programme) for a better, more just society. The second part of the paper deals with the unusual and little-known postmodern interpre-tation of kant’s concept of cosmopolitanism proposed by david Harvey from the perspective of critical geography. The author claims that a better cosmopolitan vision is possible than the one we now have as the legacy of kantian theory and tradition.

Key words: cosmopolitanism, enlightenment, reason, freedom, uni-versal history, perpetual peace