Sadržaj

Uvod 2

Geneza 1989. 3

Istočna Europa na prekretnici 6

Revolucija ili ne ? 9

Zaključak 12

Literatura 13

Uvod

Riječ revolucija potječe od lat. revolutio što znači preobrat. U pravilu opisuje svaku naglu

promjenu koja sa sobom nosi dalekosežne posljedice. Na temelju iskustava Francuske

revolucije iz 1789. pojam se uglavnom koristio za promjene posredstvom nasilje i

oružane borbe uz nužne žrtve. Pojam revolucija može se koristiti i za opis brzih

promjena na području kulture, gospodarstva, tehnologije, društva itd. Postoji i

klasifikaciji na znanstvene,političke i vjerske revolucije pri čemu granice između njih ne

moraju biti jasne i čvrste već je moguće da jedna proizlazi iz druge. Pojam koji se obično

suprostavlja pojmu revolucije jest pojam evolucije što označava postupniji i bezbolniji

prijelaz iz starog stanja u novo pri čemu postoji manji rizik od pojave starih boljki u

novim okolnostima. Ono što se smatra posebnom značajkom revolucije jest da se ona

mora odvijati izvan ili barem na rubu pravne norme što samo po sebi sugerira pobunu

protiv postojećeg reda stvari. U kontekstu godine 1989. koja je donijela prekretnicu za

tolike stanovnike istočne Europe iza željezne zavjese pokušati ćemo dati odgovor koliko

je ono što se kolokvijalno naziva revolucijom doista sadržavalo elemente

revolucionarnosti tj. koliko je opravdano pridavanje tim događajima revolucionarnog

značaja.

2

Geneza 1989.

Događaji koji su se krajem 80-ih godina 20. stoljeća u gustom rasporedu odvijali na

prostoru istočne Europe i danas podliježu mnogim interpretacijama i pogledima iz

mnogih vizura.1 Takva multiperspektivnost sama po sebi je razumljiva, s obzirom na

kompleksnost odnosa, brojnost faktora koji su u tim događanjima igrali ulogu, te samu

prostornu širinu na kojoj su se zbivanja odvijala. Ipak, problem može nastati ako jedno

gledište prihvatimo kao prevladavajuće i ključno.

Tadašnje stanje i promjene u istočnoj Europi francuski politolog Francois Fejto opisao je

kao „revoluciju bez revolucionara“ budući da su se komunistički sustavi urušavali sami

od sebe, bez želje Sovjetskog Saveza da intervenira i spriječi razvoj događaja.2

Komunizam je kao sustav jednostavno implodirao. Američki politolog T. Garton Ash

nazvati će stanje u kojemu su se nalazile istočnoeuropske države „refolucijom“ tj.

kombinacijom revolucije i reformi.3 Pritom se misli na spregu pritisaka „odozdo“ tj. iz

naroda i pritisaka „odozgo“ tj. od reformistički nastrojenih komunističkih vlastodržaca

koji su većinom iz nužde, ali možda manjim dijelom i iz istinske spoznaje o dotrajalosti

vlastite politike, odlučili prihvatiti promjene u svom dvorištu.

Treba istaknuti kako je vezivanje pojma revolucije za tadašnje događaje u to vrijeme

možda bilo nepopularno i zbog toga jer su se tim pojmom desetljećima služili upravo

komunisti čime su opravdavali svoju vlast i svoju okoštalu nomenklaturu.

U čitavom svijetu već na prijelazu iz 70-ih u 80-e godine dolazilo je do sve veće erozije

socijalističkih sustava, idealne projekcije o velikom i snažnom gospodarskom usponu

nisu se ostvarile, čak štoviše s vremenom će gospodarstva zabilježiti negativni rast.

Socijalizam je iznevjerio i nastojanja za demografskim napretkom.

1 Istočna Europa ovdje se ne uzima kao geografski već kao politički pojam, te označava sve zemlje iza tzv.

željezne zavjese, pa tako i one poput Mađarske, Čehoslovačke i DDR-a koje geografski najvećim dijelom

pripadaju srednjoj Europi2 Povijest 19 - Suvremeno doba (1985.-2007.) i kronologija. Str. 1813 Garton Ash, T., Mi građani: Revolucije 1989., str. 7

3

Stopa smrtnosti, suprotno očekivanjima, nije se smanjivala, a očekivano trajanje života

je tijekom posljednjih dvadeset godina opadalo (posebno u SSSR-u, Poljskoj i

Mađarskoj)4.

Velike snove o jednakosti i pravednosti zamijenila je surova realnost vladavine rastuće

birokracije, poltronstva, nepotizma, korupcije itd. Naposlijetku, građanima u tim

zemljama kroz polupropusne medije nudila se mogućnost usporedbe života s građanima u

zapadnim zemljama i oni su u toj usporedbi ispadali nesumnjivi gubitnici. Ipak, pravo

stanje je bilo prikrivano, a ekonomska politika svodila se na puko servisiranje, dok se o

razvoju u tim prilikama nije moglo govoriti. Naravno da su na takvu situaciju utjecali i

svjetski ekonomski trendovi, prvenstveno porast cijena nafte, čime se zaduživanje

nastavljalo, a posuđeni novac nije korišten za unaprjeđenje proizvodnje nego za

pokrivanje tekućih troškova, održavanje vlasti i statusa quo. To je uključivalo i brojne

restrikcije, što su ponajviše osjetili građani, a duboke strukturalne reforme su se

izbjegavale. To je na neki način i razumljivo s obzirom da bi svaka korjenita reforma

koju bi provodila komunistička vlast za nju bila samoukidajuća, jer bi tražeći uzroke

problema došla sama do sebe.

Za razliku od ostalih zemalja, komunistička vlast u Sovjetskom Savezu bila je i ostala

relativno stabilna. Komunizam je naposlijetku najduže i preživio upravo u SSSR-u.

Tamošnji stanovnici naprosto nisu poznavali život izvan tog sustava i nisu imali

mogućnost usporedbe koju je imalo mahom starije stanovništvo u zemljama poput

Poljske, Mađarske, Čehoslovačke, DDR-a itd. koje je živjelo i u drukčijem sustavu.

Takvo stanje „stabilnost“ bolje rečeno stagnacije počelo se mijenjati 1985. dolaskom na

vlast Mihaila Gorbačova. On će postupno početi provoditi pritisak za promjene s vrha.

SSSR će postati specifičan upravo po tome što je pritisak odozdo bio minimalan, dok je

recimo u Poljskoj on bio ključan i presudan, a u Mađarskoj je taj proces bio još složeniji,

tu se radilo o kombinaciji pritiska odozgo i odozdo pri čemu je u početku čak veću ulogu

igrao pritisak odozgo.

Međutim, da stav Gorbačova nije bio da se Sovjetski savez ne treba miješati i

preusmjeravati društvene i političke promjene u drugim zemljama, vjerojatno bi čitav taj

proces bio usporen, pa možda i zaustavljen za neko vrijeme.

4 Hobsbawm, E., Doba ekstrema, str. 401-402

4

Gorbačov je odaslao nedvosmislenu poruku, „poštivanje svakog suverenog prava ljudi da

biraju društveni sustav kakav smatraju prikladnim predstavlja najznačajniji preduvjet za

normalan europski proces.“5

Isticanje isključivo ekonomskih uzroka za događaje 1989. može djelovati suviše

pretenciozno. Obično se kao primjer navodi DDR kao prezadužena zemlja koja je kao

takva morala kolabirati, ali kao protuprimjer možemo navesti primjer Rumunjske koja je

u razdoblju od 1980.-1989. gotovo u potpunosti otplatila svoj vanjski dug, a prevrat je

usprkos tome bio puno burniji i krvaviji, te je naposlijetku sam bračni par Ceausescu

platio glavom.

Pored nespornih ekonomskih uzroka treba uvažiti i ideološke razloge tj. iscrpljenost

marksističko-lenjističke ideologije, što je rezultiralo relativno lakom predajom vlasti

opozicijskim snagama u većini zemalja. U nekim zemljama, poput Poljske taj prijelaz je

bio postupniji, komunisti i opozicija su u početku koalirali, te se predviđala kombinacija

tržišnih reformi i autoritarnosti6 Djelomično razlog za to treba tražiti i u tome što

opozicija i nije bila u potpunosti spremna na preuzimanje potpune kontrole nad zemljom.

Komunistička nomenklatura preduboko se ugnijezdila u sve strukture i bilo je potrebno

doći do određenog stupnja suglasnosti kako bi se premostile podjele u društvu i daljnje

ekonomsko propadanje. Na to pitanje se nadovezuje i kasniji problem lustracije, koja

suprotno nekim zahtjevima, nije intenzivno provedena niti u jednoj istočnoeuropskoj

zemlji, a u nekima poput Jugoslavije (Hrvatske) to je bilo nemoguće i zbog ratnog stanja.

Dakle posljedice za gubitničku stranu nisu bile nimalo revolucionarne već ih se na neki

način nagradilo za njihovo neopiranje promjenama i omogućena im je akomodacija na

nove prilike. To je logično kada promotrimo podjelu na revolucije ovisno o tome tko ih je

izvršio.

U slučaju kada revoluciju izvrši vojska, tj. naoružane grupe očekivano je da će i obračun

s protivnicima biti suroviji, ali u slučaju kada takav sukob izostane nova vlast u želji da

5 Kenney, P., Breme slobode, str 17.6 Isto, str. 16

5

osigura sebi stabilnost i kontinuitet ponašati će se koncilijantnije, pogotovo kada naslijedi

strukture velikim dijelom premrežene kadrovima iz starog sustava koje je lakše

postepeno pridobivati nego ići u brutalan obračun sa njima.

Istočna Europa na prekretnici

Prve zemlje u kojima su komunisti na relativno miran i bezbolan način sišli s vlasti bile

su Poljska i Mađarska. Ipak, između političkih situaciju u tim dvjema zemljama postojale

su i neke razlike. Poljska je još od 1980. i pojave sindikata „Solidarnost“ postala zemlja

predvodnica reformi unutar istočnog komunističkog bloka. Na čelu sindikata našao se

mladi i karizmatični Lech Walesa, radnik u gdanjskom brodogradilištu koje je ujedno

postalo i žarištem rastućeg otpora. Zemljom je zavladao val prosvjeda s kojima se vlast

surovo obračunavala. Kada je 1981. po direktivi iz Moskve za premijera izabran general

Wojcijeh Jaruzelski u Poljskoj je uvedena politika čvrste ruke, vlast je odlučila pod

svaku cijenu slomiti aktivnost sindikata. Walesa će biti uhićen, a „Solidarnost“

zabranjena, no 1983. mnogima će biti pružena politička amnestija. Ipak, dašak slobode

osjetio se tek nakon 1985. i dolaska Mihaila Gorbačova na čelo Sovjetskog Saveza.

„Solidarnost“ će ponovno biti obnovljena 1986. , a Walesa je nekoliko godina ranije

dobio i Nobelovu nagradu za mir čime su uloga, ali i odgovornost čitavog pokreta postali

još veći i značajniji.7 Sada vlast više nije mogla ignorirati rastuće nezadovoljstvo i

potrebe za promjenama. Važnu ulogu u životu Poljske, s obzirom na ogromnu većinu

katoličkog stanovništva, imala je i katolička crkva.8

Poseban poticaj dogodio se 1979. kada je za papu izabran dotadašnji krakovski nadbiskup

Karol Wojtyla. Njegovi posjeti Poljskoj u narednim godinama, usprkos negodovanju i

suzdržanosti komunističkih vlasti, dodatno su mobilizirali Poljake, a mnoge od njih 7 Walesi je Nobelova nagrada za mir dodijeljena 1983., ali budući da mu je vlast oduzela putovnicu nije ju mogao osobno primiti.8 Prema podacima poljske vlade 95% Poljaka ističe pripadnost Rimokatoličkoj crkvi, dostupno na http://www.poland.gov.pl/?document=397 (14.1.2012.)

6

učvrstili u uvjerenju o njihovoj gotovo mesijanskoj ulozi u budućnosti Europe, upravo na

čelu sa novoizabranim papom.

U Čehoslovačkoj se za događaje 1989. rabi termin „baršunasta revoloucija“ budući da su

komunisti, također uz okrugli stol i pregovore, nakon početnog opiranja odlučili mirno

predati vlast, iako su mnoge oporbenjake, na čelu s Vaclavom Havelom u početku

iznenadili pokušaji komunista da sačuvaju pozicije. Komunisti su pokušavali progurati

svoju koncepciju hibridne vlasti, koja bi zapravo bila samo kozmetička komunistička

vlast, zatim su predlagali koaliciju, da bi naposlijetku pristali na potpunu promjenu

sistema.9 U Estoniji, baltičkoj državi koja je bila u sastavu SSSR-a, ti događaji su ostali

upamćeni kao „pijevna revolucija“ budući da je narod na jednom od festivala pjesmom

izrazio svoje protivljenje ostanku u SSSR-u. Sve te termine možemo smatrati

oksimoronima, ali ono što je bilo revolucionarno jest promjena jednog monološkog i

direktivnog stava tadašnjih komunističkih elita i spoznaja da postoji potreba za

dijalogom, iako je pritisak naroda i novoformiranih oporbenih političkih aktera bitno

usmjeravao taj dijalog i ostavljao bivšim apsolutnim vlastodršcima malo manevarskog

prostora.

U kontekstu tih događaja ne treba zanemariti i veliku ulogu medija. Primjera radi, kada je

za vrijeme okupljanja berlinskog mnoštva u noći pada Berlinskog zida zapadnonjemačka

državna televizija objavila da su već očigledne velike pukotine u zidu i da definitivno

pada još uvijek nije bilo potpuno sigurno da će uistinu pasti. Međutim takva vijest bila je

okidač jer je motivirala još veće mase Berlinčana sa istočne i sa zapadne strane da izađu

na ulice i dočekaju jedni druge.10 Time je onemogućena mogućnost bilo kakvog prevrata.

Situacija je bila iznimno fluidna i ništa nije bilo sigurno.

9 Ne treba zaboraviti kako je vlast u Čehoslovačkoj držao Gustav Husak koji je bio odgovoran za brutalno gušenje Praškog proljeća 1968. stoga za razumijevanje njegovom opiranju potpunim strukturnim promjenama treba imati na umu i njegov strah za vlastitu sudbinu koji je vjerojatno dijelio i s mnogim drugim pripadnicima tadašnje nomenklature10 http :// www . nybooks . com / articles / archives /2009/ nov /05/1989/? page =2 (17.1.2011.)

7

To potvrđuje i držanje američke politike koja je u počecima bila oprezna, a na tadašnjeg

sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova i njegove reforme gledalo se kao na moguće

prolazne pojave, svjesni naravno činjenice da i u samom Sovjetskom Savezu postoje

moćne struje i grupacije koje su nezadovoljne Gorbačovljevim potezima, što će se

potvrditi kasnije kada Gorbačov bude otet, te vojni krugovi u Moskvi pokušaju izvesti

svojevrsni državni udar.

Gorbačovljeva miroljubivost i pasivnost iritirala je one koji su zagovarali radikalnije

rješenje i neodustajanje od komunizma i SSSR-a kao predvodnika svjetskog

komunističkog bloka.

Činjenica da je i zapad bio zatečen navirućim promjenama govore da je mogućnost

kontranapada od strane konzervativnih frakcija unutar komunističke vlasti itekako

postojala.

Revolucija ili ne?

8

Sam pojam „revolucija“ oduvijek se vezivao u nasilje i nasiljem isforsirane promjene.

Ipak, tako površno shvaćanje revolucije moglo bi nas natjerati da revolucijama smatramo

razne događaje koji uključuju nasilje, pa i određene promjene, ali ne donose sa sobom

ništa revolucionarno. Stoga bi za određenje revolucije uvijek trebalo uzeti u obzir i njene

posljedice, što znači da je uvijek potreban određeni vremenski odmak da bi se moglo

procijeniti je li nešto revolucije ili ne. Hanah Arendt će reći kako su „revolucije jedini

politički događaj koji nas neposredno suočavaju s problemom započinjanja.“11 Dakle, bit

je u uvjerenju i svijesti da se nešto staro ruši i nešto novo gradi, a cilj koji se namjerava

postići je uvijek sloboda kao temeljna vodilja svake političke misli. Uspostavljeno

višestranačje ponovno je, kako smatra Arendt, postalo prepreka slobodnom javnom

životu.

Ona čak i američki sistem vlasti, uspostavljen nakon Američke revolucije, smatra

manjkavim.12 Osnovni prigovor tom sustavu upućuje jer on otvara prostor predstavnicima

naroda, ali ne i samom narodu. 13 Stranke su postale oligarhije izdvojene od naroda, one

koje eventualno zastupaju njihove interese,ali ne i stavove i mišljenja.

Na taj način ako bismo moguću revoluciju 1989. mjerili metrom slobode kao apsoluta

jasno je da bi i ti događaji pali na testu revolucionarnost, ukratko rečeno revolucija ne bi

bila dovoljno revolucionarna. Prostor slobode svakako je dodatno bio sužen budući da su

narodne mase u istočnoj Europi vrlo brzo po smjeni i rušenju komunističke monopolne

vlasti očekivali brze promjene svog socijalnog tj. materijalnog stanja. Relativno

nespremne nove strukture vlasti to je natjeralo da se velikim dijelom oslone upravo na

bivše komuniste čime je veliki dio njih preživio svoju političku smrt.

Zapravo iz toga se može zaključiti kako je istinska revolucija tek predstojala, dok su

događaji iz 1989. označili tek prijelaznu fazu, mada takve prijelazne faze u povijesti

znaju i najdulje potrajati.

11 Hannah, Arendt, On revolution, Harmondsworth, Penguin books, 1977. str. 146.12 Američka revolucija bila je politički ustanak u drugoj polovici 18-og stoljeća kada su se 13 kolonija udružile protiv Britanskog Carstva. Nakon uspjeha revolucije stvorena je država koju danas znamo kao SAD ili Sjedinjene američke države.13 Isto, str. 238.

9

Gustave Le Bon, francuski psiholog, ustvrdio je kako su se „prave revolucije, one koje su

promijenile sudbinu naroda, ponajčešće izvršile tako polagano da im povjesničari jedva

mogu označiti početak, tako da bi im riječ evolucija bolje pristajala nego riječ

revolucija“.14 Ovo možemo dodatno pojasniti shvaćanjem revolucije kao određenog

skoka unutar evolucije. Pritom je ta evolucija u suštini evolucija nezadovoljstva koje

raste čime se priprema plodno tlo za revoluciju koja u pravo vrijeme mora biti potaknuta

odozgo, a nakon spuštanja u mase ona doživljava svoj crescendo.

Također, jedan od često korištenih termina jest tranzicija. Taj pojam uglavnom se referira

na razvoj postkomunističkih društava. Ipak, i tu su moguća različita određenja. Ako

tranziciju shvatimo kao naglo izvediv preokret, onda je ona poput revolucije, tj.

predstavlja revolucionarnu promjenu. Ako je međutim tranzicija proces koji se odvija u

vremenskim razdobljima, postupno zahvaća različite sfere društva, ljudskih djelatnosti,

onda je ona promjena evolutivnog tipa.15 Većina teoretičara složiti će se da je tranzicija

proces koji je raspadom socijalističkih sustava tek započeo. Ipak, zasigurno je to bio još i

dugotrajniji proces čiji početak se poklapa sa samim početkom raspadanja tih sustava.

Naravno, teško se može postići konzenzus oko točnog vremenskog određenja tih procesa,

ali posljednje desetljeće prije pada Berlinskog zida, tj. čitave 80-e godine su neosporno

bile godine kada su se promjene zbivale pred očima, kako onih koji su živjeli u tom

sustavu, tako i onih koji su sve to promatrali „sa zapadne strane“.

Prema Hobsbawmu pojam „istočnoeuropske revolucije“ može zavesti na pogrešan trag

jer sugeriraju naprasno zbacivanje režima, a to naprosto ne odgovara činjenicama. Naime,

niti jedan režim u istočnoj Europi nije bio uistinu zbačen.16

Naravno, u Rumunjskoj možemo govoriti o zbacivanju s vlasti Nicolai Ceausescua,

nakon čega je zajedno sa svojom suprugom optužen pod potpuno nepotkrijepljenim

optužbama i surovo likvidiran, ali danas je jasno da se prije radilo o državnom udaru

nego o istinskoj revoluciji i gnjevu naroda koji je bio „žedan diktatorove krvi“.

14 Le Bon, G., Psihologija naroda, gomila, revolucija, str. 289.15 Švob-Đokić. N., Tranzicija i nove europske države, str. 15.16 Hobsbawm, E., Doba ekstrema, str. 414.

10

Istina je da su komunističke oligarhije u tim sustavima padale kao „gnjile kruške“.

Konačan udarac im je zadan ne iznutra već izvana, kada je SSSR odlučio neintervenirati i

prepustiti ih vlastitoj sudbini. Revolucija je uspjela ponajprije zbog neaktivnosti

napadnutih , a ne zbog aktivnosti onih koji napadaju.

Da je postojala odlučnost možda se pad komunizma mogao spriječiti, ili barem odgoditi

za neko vrijeme, a to je dokazano na kineskom primjeru kada je vlast odlučila krvavo

ugušiti prosvjede u Tianmenu. Le Bon je na primjeru pobune u Rusiji iz 1905. pokušao

potvrditi kako vlast uz dovoljnu odlučnost može pobijediti revoluciju ukoliko se odluči

energično braniti. U izrazito nepovoljnim okolnostima gubitka rata protiv Japana,

suočena s pritiskom svih društvenih slojeva, ruska je vlast kroz ustupke seljacima koji su

činili veliku većinu stanovništva uspjela neutralizirati neprijatelja i sačuvati vlast za

naredno desetljeće. Iz toga se nameće zaključak kako se vlade ne svrgavaju nego

počinjavaju samoubojstva.17 Suprotno od toga Sovjetski savez je mnoge svoje stanovnike,

tj. republike naprosto otjerao od sebe. Tako su nezavisnost stekle i neke zemlje, poput

Bjelorusije, koje ju možda nisu ni htjele. Ipak, jasno im je dano do znanja da su

prepuštene same sebi i da se moraju brinuti o svom oporavku i budućnosti. Usprkos

načelnom stavu da SSSR treba očuvati kao savez suverenih republika raspadanje

njegovih institucija nije se moglo zaustaviti. Razna teoretska promišljanja, između

ostalog i o novom konceptu „plansko-tržišnog gospodarstva“ ostala su samo mrtvo slovo

na papiru.

Nitko nije imao konkretnu ideju kako bi se to moglo provesti i u praksi. Ta diskrepancija

između želja i realnosti, teorije i prakse bila je previše očita. Raspad je bio neminovan.

Zaključak

Pad istočnoeuropskih režima odvijao se relativno mirno što je bilo u nesrazmjeru s

golemom uloženom i tinjajućom energijom koja je mogla rezultirati i puno dramatičnijem

17 Le Bon, G., Psihologija naroda,, gomila, revolucija, str. 307.-308.

11

raspletu. U tim okolnostima, koje su za mnoge bile iznenađujuće, nije postojala garancija

mirnog razvoja događaja i stvari su mogle krenuti nizbrdo. Ipak, takav tijek zbivanja

doveo je do stvaranja i korištenja naizgled paradoksalnih i oksimoronskih termina poput

„baršunaste revolucije“, „pijevne revolucije“ „nenasilne revolucije“ itd. Ukoliko

prihvatimo nasilje kao mjerilo revolucionarnosti onda se svakako nije radilo o istinskim

revolucijama. Sudbina onih protiv kojih je pobuna bila usmjerena također ne ide u prilog

tvrdnji da se radi o revolucijama jer ne samo da komunistički vlastodršci nisu bili

kažnjeni već su se mnogi od njih, koji vjerojatno i nisu bili uvjereni komunisti, vrlo brzo

kooptirali u nove strukture vlasti. S druge strane kada bismo promatrali posljedice tih

događaja mogli bismo zaključiti kako su oni za brojne stanovnike iza željezne zavjese

značili veliku promjenu i otvaranje novih, dotada uskraćenih mogućnosti što je bilo

popraćeno i veliki nadama, pa čak i iluzijama kojih nije lišena niti jedna revolucija.

Stvarnost međutim nije donijela brze i očekivane promjene već je jedan revolucionarni

trenutak, jedan bljesak slobode zamijenjen dugoročnim i mukotrpnim evolutivnim

procesom koji se običava nazivati „tranzicija“.U samom tom procesu po životnoj

pravilnosti mnogi su doživjeli otrježnjenje od svojih ideala te su morali prihvatiti da niti

jedna promjena koja podrazumijeva rušenje starog porekta nužno ne znači da je ono što

dolazi bolje i trajnije. Pokazalo se da jedna dezintegracija predstavlja samo prijelaznu

fazu u cilju nove integracije u kojoj zemlje istočne Europe, suprotno optimističnim

očekivanjima, ni ovog puta neće biti ravnopravni već će biti suočeni s novom

arogancijom koja ovoga puta dolazi sa zapada, te da će ponovno predstavljati svojevrsnu

periferiju.

Literatura

Hobsbawm, Eric, Doba ekstrema, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2009.

12

Švob-Đokić, Nada, Tranzicija i nove europske države, Barbat, Zagreb, 2000.

Le Bon, Gustav, Psihologija naroda, gomila, revolucija, GMTK, 2004.

Kenney, Padraic, Breme slobode: Istočna Europa nakon 1989., Srednja Europa, Zagreb,

2007.

Garton Ash, Timothy, Mi građani:Revolucije 1989., Novi Liber, 1993.

Hannah, Arendt, On revolution, Harmondsworth, Penguin books, 1977.

Internet izvori:

http :// www . nybooks . com / articles / archives /2009/ nov /05/1989/? page =2 (17.1.2012.)

http://www.poland.gov.pl/?document=397 (14.1.2012.)

13