20 godina 'vremena', dodatak, vreme 1034, 28. oktobar 2010. · hiljada ljudi i izazvalo...
TRANSCRIPT
“Ako šovinizam i slepa mržnja onemoguće reformu i Jugoslavija stvarno počne da
se raspada, to će običnim ljudima stvoriti pakao koji i ne pominju oni koji o tome
govore sa neverovatnom lakoćom: prekid komunikacija, preseljenja, napetosti,
diktature, možda ratove”. Podnaslov teme prvog broja Vremena (Može li se raspasti
Jugoslavija) bio je, naknadno čitajući, uzdržan i izražavao je uverenje da se najgore
ipak neće dogoditi. Dogodilo se. Pa, tako, i danas govorimo o onim istim stvarima kao
pre 20 godina: propasti privrede i teškoj ekonomskoj situaciji (onda: Srpska ruka u
srpskom džepu), nužnosti dijaloga s kosovskim Albancima (onda: Kontakti Beograda i
kosovske alternative), evrointegracijama (onda: Evropska šansa Jugoslavije)… I, naravno,
nepromenjenom odnosu vlasti prema novinarstvu (onda: Država protiv novinara).
To ne znači da se od onda ništa nije promenilo, ali sigurno je da preživeli nisu
računali s cenom koju će platiti i još uvek plaćaju na putu do boljih vremena, bilo da su
do punoletstva polovinu života već proveli u “psihološkom građanskom ratu” ili, tada
već sredovečni, služući ramenima pred činjenicom da im je bolje poluvreme života
odavno iscurelo.
U ono vreme višestranački izbori bili su održani ili zakazani u svim republikama,
kriminalci s državom/republikom kao sponzorom razvozili su oružje od Vardara do
Triglava.
Reforme saveznog premijera Ante Markovića i njegov napor da mirno transformiše
Jugoslaviju već su praktično zaustavili republički/nacionalni lideri, inače nesložni
u svemu drugom. Prvo zato što su se i marka i dolar i svaka valjana valuta mogli –
dinarima!, do tada nezamislivo – kupiti u bankama i, drugo, što se to ljudima, građanima,
dopalo.
Jugoslavija je pobedila na svetskom košarkaškom prvenstvu u Argentini.
Inače, te godine su slovenački i hrvatski komunisti napustili 14. kongres SKJ, hrvatski
Sabor je izabrao Franju Tuđmana za predsednika države, na Maksimirskom stadionu i
drugim stadionima obračunavale su se bande “navijača”, JNA je naredila preuzimanje
naoružanja i municije od Teritorijalne odbrane, Slobodan Milošević je izabran za
predsednika Srbije, hrvatski Sabor usvojio je ustav kojim su Srbi tamo svedeni na
nacionalnu manjinu.
1990
U oružanim incidentima koji učvršćuju autoritet lokalnih gospodara rata
i pojačavaju strah kojim je paralizovan običan svet pada prva krv: Pakrac,
Plitvice, Borovo selo, Kijevo... A, istovremeno, Jugoslavijom kruži putujući cirkus
republičkih/nacionalnih vođa koji su, kao, zabrinuti za budućnost zemlje.
Kako se mire, brinu, dogovaraju i planiraju, možda najbolje govori izjava
regruta JNA Bahrudina Kaletovića, krajem juna snimljenog u nekoj slovenačkoj
vukojebini.
“Kakvo je stanje”, pita novinar Yutela.
“Jebeno... Oni kao hoće da se otcepe a mi im kao ne damo”.
Upozorenje Stojana Cerovića da “više nije reč o bilo kakvom pozitivnom
rešenju, nego o prihvatanju odgovornosti za poteze koji proizvode nesreću i smrt,
da bi se izbegle veće nesreće i pogibije” odlazi u prazno, kao što u besmislenu
smrt nedelju dana kasnije kreću kolone vojnika ka Vukovaru. A mlitave
sankcije Evropske zajednice samo pojačavaju motivisanost srpsko–crnogorskog
sramnog, pljačkaškog pohoda na Dubrovnik. Masakr postaje epitet uz koji se
stavlja samo ime mesta: Ovčara u Vukovaru postala je krajem godine nesrećni
začetnik te vrste govora, a lokacije se još i danas, dvadeset godina kasnije,
istražuju: Brtoj i vrste počinilaca, takođe.
Sredinom oktobra JNA je odbacila petokraku kao simbol. A “Crvena zvezda”
se okačila na mesto prvaka Evrope u fudbalu.
Krajem decembra poslednji i izuzetno popularni savezni premijer Ante
Marković podnosi ostavku jer ne prihvata “ratni budžet” za 1992.
Godinu je obeležio 9. mart u Beogradu: Prve demonstracije u nizu pobuna
građana Srbije protiv režima. Režim ih je iskoristio da pojača “neredovno–
vanredno stanje” u Jugoslaviji, a okrene se kriminalcima i političkim
hohštaplerima kao saveznicima u ratu koji su odbili regruti, rezervisti, njihove
majke i očevi (“Ne može u rat. Ne pušta ga otac”), sestre i braća, građani, ljudi (pa
makar i Srbi, što rekao patrijarh Pavle).
19911991
19921992
U proleće je već svakome bilo jasno da se širenje eksjugoslovenskog rata ne
može zaustaviti.
Srbi proglašavaju Srpsku Republiku BiH. Evropska zajednica priznaje
Hrvatsku – u kojoj Srbi formiraju Republiku Srpsku Krajinu, potom priznaju
Bosnu i Hercegovinu usred zastrašujućeg meteža nacionalnog, verskog,
kriminalnog, lopovskog, teledirigovanog i, ukratko, građanskog rata.
Poslednje jedinice JNA napuštaju Makedoniju. Međunarodna zajednica
ipak odlaže rešavanje makedonskog pitanja “zbog ´opskurnog´ problema
imena koje Skoplju zabranjuje Atina”. Tada niko, a Makedonci najmanje, nije
očekiao da će odlaganje tog “opskurnog problema imena” dočekati punoletstvo
bez rešenja.
Srbija i Crna Gora formiraju Saveznu republiku Jugoslaviju, umesto SFRJ.
Nedelju dana kasnije napadnuta je kolona JNA u povlačenju iz Sarajeva, potom
i ona u Tuzli. To su poslednji poginuli vojnici JNA. Pet dana kasnije osnovana je
Vojska Jugoslavije, u kojoj će tek da se gine.
Premijer Srbije Radoman Božović uživa nadimak “Mister 10.000 odsto”, što
je tek početni infl acioni učinak njegove vlade.
Beograd sa skupa nekoliko desetina hiljada ljudi 22. aprila na Trgu
Republike povodom “otvaranja” bosanskog rata poručuje: “Ne računajte na nas”.
Protest nije uticao na širenje, ali je produžio onu tanku crvenu liniju građanskog
otpora koja je Srbiju zaista držala izvan rata, opraštajući se istovremeno od sve
većeg broja obrazovanih devojaka i mladića.
Jednako uzaludno demonstriraju studenti kao i haotična, smešna ili
jadna opozicija režimu. “Rezultat je suštinski gori nego decembra 1990. Posle
svih demonstracija, sabora, pohoda, nemih protesta, peticija, saopštenja,
memoranduma, miliona datih za reklamu, cela demokratska opozicija
ima samo dvadesetak poslanika više sa kojima ne zna šta će. Ima i velikog
protivnika na krajnjoj desnici” (Komentar izbornih rezultata, 28. decembra).
Koncentracioni logori svih zaraćenih strana u BiH.
Sankcije, i one “sportske” na Olimpijskim igrama u Barseloni. Nestašice
svega i redovi za svašta.
A, u stvari: Vreme je ratnohuškačkim pisanjem prouzrokovalo smrt desetina
hiljada ljudi i izazvalo rat u Bosni, tvrdi Miloševićeva TV Novi Sad.
Te hipergodine mirno su se razišle Češka i Slovačka.
Ubijen je Paja Patak – jer je, držeći se sankcija, kompanija
Volta Diznija zabranila objavljivanje bilo kog svog lika u
Srbiji/Jugoslaviji. Na užas miliona malih štediša, pucaju
Dafi ment i Jugoskandik, piramidalne banke; velike štediše
prethodno su, milom i silom, u kamionima iznele svoje
uloge, kamate i džeparac. U BiH ratuju Srbi, Muslimani i
Hrvati u svim zamislivim i nezamislivim kombinacijama,
uključujući i muslimansko–muslimanski rat “država”
Fikreta Abdića i Alije Izetbegovića. Srbi možda nisu
najluđi, ali ipak odbacuju Vens–Ovenov mirovni plan,
uprkos tome što im na Pale dolaze Slobodan Milošević,
Dobrica Ćosić, Momir Bulatović i Konstantin Micotakis.
“Trule kobile” koje su bosanski Srbi tad odigrali s
gostima, a nacrtao Predrag Koraksić Corax Vreme je
koštalo krivične prijave i mučnog suđenja.
U tom haosu nekako neprimetno prolazi osnivanje
Međunarodnog tribunala za ratne zločine počinjene u
Jugoslaviji, 27. maja.
199319934–11. januar 1500
18. januar 2500
1. februar 3000
8. februar 5000
22. februar 8000
8. mart 10.000
6. april 15.000
19. april 20.000
26. april 30.000
10. maj 50.000
24. maj 100.000
7. juni 300.000
21. juni 500.000
5. juli 1.000.000
19. juli 2.000.000
26. juli 5.000.000
2. avgust 10.000.000
16. avgust 30.000.000
23. avgust 50.000.000
6. septembar 200.000.000
20. septembar 500.000.000
27. septembar 800.000.000
Prvog oktobra 1993. izvršena je
denominacija dinara brisanjem
šest nula, ali to jedva da je uticalo
i na uštedu štamparske boje za
novac.
CENA “VREMENA”
6. oktobar 1500
11. oktobar 3000
18. oktobar 10.000
25. oktobar 15.000
1. novembar 50.000
8. novembar 200.000
15. novembar 1.000.000
29. novembar 5.000.000
6. decembar 50.000.000
13. decembar 200.000.000
15. decembar 500.000.000
27. decembar 25.000.000.000
1994
Pretposlednji januarski broj Vremena u 1994. godini koštao je 1 “Avramov” dinar, nazvan po vremešnom guverneru Narodne banke Dragoslavu Avramoviću koji je “kupio” narod merenjem vrednosti dinara spram cene kesice prženih papalina. Smenjen je tri godine kasnije jer se suprotstavio dirigovanim spekulacijama na račun ostavinske mase SFRJ, dirigovanoj infl aciji radi izvoza i dirigovanoj svojini radi očuvanja postojeće privredne strukture i monopola stare vlasti.
Opozicija? Hronično bolesna od unutrašnjih sukoba,
demokratska opozicija ne samo da ne može da sastavi vladu
već, kako stvari stoje, ne može da sastavi ni samu sebe.
Masakr na Markalama u Sarajevu.
“Odjednom su i Karadžićevi Srbi i Ujedinjene nacije i NATO
otkrili u sebi neočekivane rezerve strpljenja, dobre volje i
spremnosti na ustupke”.
Plemena? “Bilo da je rat dobijen ili izgubljen, u bitku za
poslijeratnu vlast mora se već sada ići. U sva tri nacionalna
tabora vlada velika pometnja. Grozničavo se priprema
argumentacija uz koju će se narodu, srpskom, hrvatskom ili
muslimanskom, objašnjavati da je ono što se čini izgubljeno
zapravo dobiveno, i obrnuto”.
Raskid ljubavi Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića.
“Avramov dinar” i obuzdavanje infl acije. Cena: Vreme br. 170
od 24. januara 1994, str 3: “Jedan superdinar a u petak, subotu i
nedelju: 20.000.000 dinara”.
Desetog aprila avioni NATO prvi put su napali srpske
položaje na zemlji u BiH. Ispostavilo se da je taj incident
posledica loše diplomatije pre nego velike odlučnosti i
ratobornosti bilo koje strane. Pravilo igre u Bosni, međutim,
promenjeno je: nezamislivo se desilo.
Je� ine glave izbegličke. Tajna i prisilna mobilizacija.
Nestašica struje.
Ostalo? Vo na ražnju postaje svenacionalna tradicija.
Savezna vlada guši sopstveno glasilo, Borbu. Beogradsko
podzemlje se obračunava na ulicama. Hapšenje Vojislava
Šešelja. Balašević peva u Ljubljani. Prvo suđenje za ratne
zločine u Jugoslaviji.
1995Predsenik SRJ Zoran Lilić abolicijom je prekinuo krivični postupak protiv
generalmajora I.B. osumnjičenog da je magacine VJ olakšao za više od dva miliona
komada pešadijske municije, hiljade mina i raketa... Osumnjičen je bio za proneveru
dvesta tona goriva, deobu zaplenjenog oružja, posuđivanje vojnih tablica za “uvoz”
ukradenih kola sa ratnih područja, zatim i za dodelu stana “zaslužnoj” potpukovnici...
Zagreb i Knin, Hrvatska i Krajina, odbijaju plan Z–4 koji je, kasnije će se ispostaviti,
bio poslednja ponuda za miran izlaz u Hrvatskoj.
Šanse za bilo kakvo zajedničko delovanje srpske opozicije su nikakve: nastavlja se
borba neprestana u kojoj će borci uglavnom gledati da jedan drugog prevare.
Mlađan Dinkić objavljuje knjigu “Ekonomija destrukcije”. Tada je bio asistent na
Ekonomskom, danas već ima iskusvo svega i svačega u vlasti.
“Mladić i ja smo poznanici i ratni drugovi. Naš odnos je sasvim normalan, to je
odnos dva profesionalna ofi cira koji se bore protiv fi zičkog istrebljenja svog naroda”,
kaže za javnost načelnik Generalštaba VJ Momčilo Perišić.
“Bljesak” u maju: Hrvatska oslobađa zapadnu Slavoniju od Srba; “Zagreb će ne samo
silom vraćati oteto, nego će na svaki način gledati da Srbima pokaže vrata”.
Srebrenica.
“Oluja” u avgustu: Najmanje 200.000 Srba je prognano iz Hrvatske, većinom stižu
u Srbiju, gde će neki od njih reći da ih Srbija tretira gore no oni svoju stoku. Vojno
sposobne izbeglice direktno sa granice srpske vlasti šalju Arkanu na “obuku i
prevaspitanje”, pa nazad na ratište.
Dejton u novembru: U vojnu bazu Rajt Peterson, novembra, na zahtev SAD dolaze
predstavnici srpskog, crnogorskog, bosanskog i hrvatskog rukovodstva. Bosanski Srbi su
nepoželjni zbog optužnica u Hagu, pa njihove interese zastupa Slobodan Milošević. Posle tri
nedelje pregovora postignut je dogovor o podeli BiH na dva entiteta bez stvarnih zajedničkih
institucija: Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Sporazum je potpisan 21. novembra, a
mir zvanično sklopljen u Parizu 14. decembra. UN ukidaju sankcije a sve iz SFRJ nastale
suverene uspostavljaju diplomatske odnose – osim SRJ i Hrvatske, zbog “preostale srpske
teritorije” u Zapadnom Sremu i okolini Vukovara pod kontrolom UN do 1998).
1996“Sve smo do sada probali i ostaje nam još
mogućnost da probamo i svi zajedno”, kaže u Vremenu
Zoran Đinđić. “Ovo je prekretnička godina kada se radi
o sudbini naroda, ali i o sudbini opozicionih stranaka i
ljudi koji ih vode”, kaže Vojislav Koštunica. “Tačno je da
se ovde igra na jedan gol i da su sudije u istom dresu kao
i igrači”, kaže Vuk Drašković.
A onda: “Oko 20.000 učesnika devetomartovskog
skupa je svojim brojem i mlakom energijom poslalo
dvosmislenu poruku organizatorima – niste baš propali,
ali naročitu snagu nemate”, ocenjuje analitičar Vremena
domet mitinga opozicije.
“Slobo, jebeš li šta osim nas”, pita beogradski grafi t.
Aleksandar Tijanić, ministar informacija. I drugi
ministri.
Senzacionalno otkriće: Nismo sami u svemiru
(Naslovna strana Vremena, 17. avgust)
Izbori 96. Peta rutinska pobeda S. Miloševića, kolaps
koalicije “Zajedno”, radikali ponovo među Srbima
(Naslovna strana Vremena, 9. novembar)
Lokalni izbori, 17. novembar: Opoziciji – pola Srbije! Zbog nepriznavanja rezultata i krađe izbora,
počinju protestne šetnje koje će trajati do proleća sledeće godine. Jedan hladni opis, danas:
Krajem 1996. u Srbiji, Crnoj Gori i na saveznom nivou održani su izbori. Dotadašnji režim, u nešto
izmenjenom obliku, zadržao je republičku vlast u Srbiji, dok je demokratska opozicija osvojila
većinu opština i gradova, nakon višemesečnih građanskih i studentskih demonstracija. Uz podršku
do tada vladajuće crnogorske Socijalističke narodne partije, SPS i JUL zadržavaju većinu na
saveznom nivou. Novi saziv skupštine izabrao je Slobodana Miloševića za novog predsednika SRJ.
Što se Crne Gore tiče, novi predsednik je postao Milo Đukanović ... što je protumačeno kao početak
demokratije u Crnoj Gori.
1997
Građani Srbije u proleće beleže najznačajniju u nizu malih pobedu tokom godina
sukoba s režimom Slobodana Miloševića, koji je posle polugodišnjih protestnih
šetnji, pištašljki, šerpi, hapšenja, mlaćenja, muzike, zajebancije – gotovo kao po
receptu “Tri Š”, šorka, šega i ševa – prisiljen da prizna krađu na lokalnim izborima
1996. i vlast u Beogradu i četrdesetak gradova Srbije preda opoziciji.
Praktični raspad Albanije kao države i ulaz opljačkane robe, prvenstveno oružja,
pojačava napetosti na Kosovu.
Otvaramo pitanje radioaktivnog otpada u Vinči.
B.B. King u Sava Centru.
Rusija i Nemačka pregovaraju o vraćanju uzajamno opljačkanog
kulturnoistorijskog blaga, “Prijamovog zlata” i “Ćilibarske dvorane”.
Poslednji ostatak Republike Srpske Krajine, Sremsko–baranjska oblast, vraća se
Hrvatskoj.
Koalicija “Zajedno” koja veruje da je mesecima vodila građane u proteste a ne
obrnuto, koristi priliku da se, čim je proglasila pobedu, raspadne.
“Dosije Vremena” analizira sve varijante izlaska iz kosovke krize: autonomija
(u međuvremenu nestala), Balkanija (utopija), regionalizacija (sada samo kao
“enklavizacija”), unitarna država (nema teorije), nezavisno Kosovo (uglavnom
obavljeno), podela (male šanse), protektorat (već obavljeno), konsocijacija (utopija),
eklektična konstrukcija, rat (smo obavili) i dijalog (biće, valjda).
Vreme konstatuje: Srbija pruža veoma čudnu sliku – režim se urušava a opozicija
se raspada.
Umrla majka Tereza, poreklom Albanka iz Skopja.
Posle mnogo mrcvarenja, predsedenik Srbije postaje Milan Milutinović.
1998
Đorđe Balašević održao dva koncerta u Sarajevu.
NATO ocenjuje da sukobi na Kosovu nisu samo unutrašnje pitanje SRJ.
Savet bezbednosti UN uvodi embargo na izvoz oružja.
U Srbiji na referendum krajem aprila izlazi 73,05 odsto upisanih birača:
protiv učešća stranih predstavnika u rešavanju problema na Kosovu 94,73
odsto.
Posle sedam godina obnovljen vazdušni saobraćaj između Sarajeva i
Beograda, a železnički između Beograda i Zagreba.
U Beogradu policija sprečila protestnu šetnju studenata, Skupština usvojila
vladin Zakon o univerzitetu, rektor BU Dragan Kuburović podneo ostavku.
Kosovski Albanci prekidaju dvomesečne protestne šetnje porukom “NATO
– Ne na granici sa Kosovom, već na Kosovu”.
Zabranjeni letovi JAT-a u zemlje Kontakt–grupe (osim Rusije) i Grupe 8.
Savet NATO-a saopštio da su svi planovi za vojne akcije na Kosovu završeni.
Jugoslavija svetski šampion u košarci.
Film Emira Kusturice “Bela mačka, crni mačor” dobio Srebrnog lava u
Veneciji, a “Bure baruta” Gorana Paskaljevića nagradu međunarodne fi lmske
kritike.
Papa Jovan Pavle Drugi na misi u Mariji Bistrici proglasio je blaženim
kardinala Alojzija Stepinca.
Vlada Srbije donela Uredbu o posebnim merama u uslovima pretnji
oružanim napadima NATO, na osnovu koje je privremeno zatvoreno više radio
stanica i redakcija nezavisnih dnevnika.
Slobodan Milošević saopštava da je u pregovorima s Ričardom Holbrukom
otklonjena mogućnost vojne intervencije.
Skupština Srbije usvojila Zakon o javnom informisanju s drakonskim
kaznama koje izriču sudije za prekršaje.
Jugoslovenska odbojkaška reprezentacija vicešamion sveta.
U oružanom napadu maskiranih osoba na kafi ć u centru Peći ubijena
šestorica mladića srpske nacionalnosti, trojica ranjena. VJ saopštila da je u
graničnom incidentu u blizini Prizrena likvidirano 36 terorista i da je šest
ranjeno pri pokušaju ilegalnog prelaska granice.
Savet EU odobrio zabranu izdavanja viza za 19 srpskih i jugoslovenskih
političara odgovornih za represiju prema nezavisnim medijima.
GODINA ULTIMATUMA
Milosrdni anđeo.
Vreme je napravilo izbor 10 ličnosti koje su obeležile godinu na osnovu
učestalosti njihovog pominjanja: Slobodan Milošević (196), Vuk Drašković
(79), Vojislav Šešelj (65), Zoran Đinđić (52), Dragoslav Avramović (29), Mlađan
Dinkić (24), Ibrahim Rugova (24), Vojislav Koštunica (23), Mirjana Marković (20),
Momčilo Perišić (20), Hašim Tači (19), Nebojša Pavković (15), Milutin Mrkonjić
(15), vladika Artemije (13), Ivan Novković (8), Bogoljub Arsenijević (8).
Slobodan Milošević je početkom godine izjavljivao je da Jugoslavija neće
dati Kosovo “ni po cenu bombardovanja”. Početkom juna prihvata mirovni
plan koji su u Beograd doneli Viktor Černomirdin i Marti Ahtisari. Pošto je Savet
bezbednosti UN usvojio Rezoluciju 1244, jugoslovenska vojska i policija povlače
se sa Kosova. Milošević objavljuje pobedu, a u septembru ocenjuje da je obnova
zemlje uspešna.
Vojislav Šešelj prednjači u teškim optužbama za izdaju protiv opozicionih
stranaka, studentskih organizacija, nezavisnih medija, sindikata i sudija...
U tome prevazilazi i profesorku Mirjanu Marković, koja preko Direkcije JUL-a
najavljuje “dekontaminaciju” nezavisnih medija.
Vojislav Koštunica je izgradio sistematičnu ekvidistancu i prema režimu i
prema zapadnim zemljama – zagovara saradnju s međunarodnom zajednicom
ali govori da u nju treba imati manje poverenja nego što to pokazuju neke
opozicione partije. Među prvima je ocenio da se “na Kosovu, mimo rezolucije
Saveta bezbednosti UN, uspostavlja režim vojne diktature NATO-a, u okviru
kojeg ono što se zove KFOR ne odgovara nikome, a svi odgovaraju njemu”.
Zoran Đinđić, satanizovan od režima jer “u toku rata nije bio sa svojim
glasačima već se sretao sa zapadnim političarima koji su vodili rat protiv njegove
zemlje”. Od juna do decembra u okviru Saveza za promene davao je pečat
demonstracijama u desetak gradova u Srbiji: “vlast može da pobedi samo narod,
a nikako partije”.
Ivan Novković. Tehničar TV u Leskovcu je 1. jula, u poluvremenu prenosa
košarkaške utakmice Jugoslavija–Nemačka prekinuo redovan program da bi
u sedam minuta iskrenosti saopštio svoj protest zbog pogibije velikog broja
Leskovčana na Kosovu i zbog lošeg stanja u okrugu.
19991999
“Vidovdansko izručenje” je verovatno ubrzalo uvođenje veronauke u škole i
gradnju Svetosavskog hrama: obe stvari najavio premijer Zoran Đinđić.
Momir Gavrilović, nekadašnji radnik Državne bezbednosti, ubijen je 3.
avgusta na Novom Beogradu, nekoliko sati pošto je bio u kabinetu predsednika
SRJ Vojislava Koštunice koji je prekinuo godišnji odmor da bi javnosti saopštio
da je Gavrilović u njegovom kabinetu ukazivao na prodor organizovanog
kriminala u privredni život, na popustljivosti i nesnalaženje vlasti i nadležnih
organa, a i na korupciju.
Zbog unutrašnjih sukoba DOS je za šest meseci sa skupštinske većine od 176
poslanika spao na vladinu većinu od 131 mandata.
Balkanska duvanska afera povlači se po ozbiljnim i neozbiljnim novinama
i potresa više zemalja, od Italije do Crne Gore. Krajem decembra urednik
zagrebačkog “Nacionala” Ivo Pukanić tvrdi je da mu je iz Crne Gore i iz Srbije
(Surčina), nuđen novac da ućuti.
“Hrabri reformistički ekonomisti” dobili su laskave ocene od Borda
direktora svetske banke, jugoslovenski predsednik Vojislav Koštunica je 8.
maja u institutu “Ist–Vest” u Njujorku primio nagradu Državnik godine.
Autobus “Niš ekspresa” raznet je podmetnutom minom 16. februara kod sela
Livadice u blizini Podujeva. Jedanaest ljudi je poginulo, a više od 40 povređeno.
KFOR-ova i UNMIK-ova istraga rezultirala je time da je glavni osumnjičeni za
podmetanje mine misteriozno nestao iz američke baze Bondstil, a decembra
su međunarodne sudije kosovskog vrhovnog suda zbog nedostatka dokaza
oslobodile ostale osumnjičene.
Jugoslavija prvak Evrope u vaterpolu, košarci i odbojci.
Hapšenje i izručenje Slobodana Miloševića. O predaju
policiji s njim je pregovarao šef poslaničke grupe DOS-a
Čedomir Jovanović koji je na Dedinje odneo pismenu izjavu
Vojislava Koštunice, Zorana Đinđića i Milana Milutinovića
da ga ne lišavaju slobode radi izručenja Hagu. Kasnije je bilo
polemike da li je ili nije na originalni dokument dopisan
neki amandman i s čijim odobrenjem. Ekshumacija 40
leševa Albanaca iz Suve Reke iz masovne grobnice kod
Batajnice završena je 26. juna, dva dana pre izručenja
Slobodana Miloševića Hagu, po odluci vlade Srbije da
direktno primeni Statut Haškog tribunala.
2001
2002Srbija, zemlja čuda: postoji Skupština, ali se ne zna ko su poslanici; ima izbora,
ali nema predsednika; ne može se izabrati predsednik, ali njegovu dužnost
može preuzeti svaki poslanik većine; ima transparentnosti, ali se ne zna ko su
podizvođači javnih radova; govori se o svetskim ekonomskim standardima,
a kriminalce nazivaju biznismenima ili kontroverznim biznismenima; ima
kapitalizma, ali nema kapitala; hvataju špijune, pa im se izvinjavaju; zemlja u
kojoj se još ne zna da li će biti federacije s Crnom Gorom, ali se već zna ko će biti
federalni ministri...
U dvanaest godina glasači u Srbiji devet puta su glasali za predsednika: šest
pokušaja nije dalo rezultat, a dvojicu izabranih predsednika hapsi Hag. Posle
tri neuspela izborna kruga funkciju predsednika Republike će obavljati Nataša
Mićić, predsednica Skupštine.
Oduzimanje mandata Demokratskoj stranci Srbije. Pošto je odluka
proglašena za neustavnu, DOS preko noći isključuje DSS a zadržava 45
mandata. DSS se na takav postupak ponovo žali Saveznom ustavnom sudu i o
čitavom problemu obaveštava OEBS. Poslanici DSS-a su se vratili u Skupštinu
posle sastanka Predsedništva DOS-a i sporazuma o zajedničkoj izjavi Vojislava
Koštunice i Zorana Đinđića o minimumu saglasnosti: predsednički izbori,
Ustavna platforma, srpski Ustav, vanredni parlamentarni izbori.
Potpredsednik srpske vlade, predsednik Odbora za bezbednost u Skupštini
Jugoslavije, bivši načelnik Generalštaba, penzionisani general Momčilo Perišić
uhapšen je 14. marta u motelu “Šarić” zajedno sa prvim sekretarom američke
ambasade u Beogradu Džonom Dejvidom Nejborom. Udarac je produbio
sukobe u DOS-u; postupak protiv Perišića prekinut zbog toga što mu se sudi u
Hagu.
Likvidacija Beobanke, Invest banke, Jugobanke i Beogradske banke zbog
negarantovanih i nenaplativih dugova.
Košarkaši u Indijanapolisu peti put postaju prvaci sveta.
Amerikanci u smederevskoj železari.
20032003Ubistvo Zorana Đinđića. Slike: ispred zgrade vlade Srbije kola sa zatamnjenim
staklima panično uleću u saobraćaj; konferencija u vladi Srbije, Nebojša Čović čita
tragičnu vest... Srbija je stala i udarila se po čelu. Televizije su prenosile verovatno
poslednju veliku sahranu u Srbiji, kada su građani ispratili kovčeg od hrama
Svetog Save do groblja.
Prvi veliki ekonomski događaj bio je januarski prelazak platnog prometa
iz državnog Zavoda za obračun i plaćanja, nekadašnje Službe društvenog
knjigovodstva, u poslovne banke. Bilo je na početku nekih problema, gužvi i
nesnalaženja, ali manje nego što se moglo očekivati, s obzirom na činjenicu da su u
dotadašnjem platnom prometu učestvovale i mnogobrojne propale, nelikvidne ili
prevarantske fi rme. Među 154.000 pravnih lica u Srbiji koja su stekla svoj poreski
informativni broj, postalo je vidljivo da 30.000 pravnih subjekata ima čak 120.000
blokiranih računa.
Pivo: “Interbru”, multinacionalni koncern pivarske industrije sa sedištem u
Briselu, šesti po veličinu u svetu u toj branši, otkupio je Apatinsku pivaru. Preostalim
malim deoničarima, uglavnom radnicima pivare, ponudio je da svaku njihovu
akciju otkupi po ceni od 167,64 evra, sedam puta više nego što je prošle godine
njihovim drugovima koji su požurili s prodajom platio londonski Salford fond. Te
pare radnici su počeli užurbano da preuzimaju: za njih je 2003. bila odlična.
U saobraćajnoj nesreći poginula je Katarina Marić; usred Beograda nju je
pokosio džip Ministarstva poljoprivrede. Posle izvesnog otezanja, ministar Dragan
Veselinov, koji je bio u džipu, podneo je ostavku.
Novogovor hara: “Devastiran sam zato što sam vulnerabilan...”
2004Početak godine, državna kriza. Predsednik ni posle
četiri pokušaja nije bio izabran; dužnost predsednika
obavljala je predsednica raspuštene Skupštine
izabrana u toku rascepa DOS-a; produžavanje
predsedničkog v.d. stanja bilo je ustavnopravno
osporeno; vlada je bila u ostavci; budžet za 2004.
nije bio usvojen; posle tzv. skupštinskog glasanja
iz Bodruma od jula 2003. bio je osporen i guverner
Narodne banke a rezultat vanrednih parlamentarnih
izbora decembra 2003. bio je “pata karta”.
U februaru je konstituisana Skupština, u martu
manjinska vlada koju su svi smatrali slabom i
privremenom, ali niko nije želeo da obori, u junu
je izabran predsednik Republike; nastavljeno je
mrcvarenje oko održanja državne zajednice.
Neredi na Kosovu prerasli su 17. i 18. marta u pogrom Srba i najgrublje etničko čišćenje teritorije koja je
poverena na brigu Ujedinjenim nacijama i NATO-u. Proterano je oko četiri hiljade Srba, teško oštećeno ili
uništeno 35 crkava i manastira, spaljeno više stotina kuća, desetine javnih objekata. Stradali su i Romi i drugi
nealbanci. Poginulo je oko trideset, a ranjeno više stotina ljudi. Reaktivno nasilje izbilo je sporadično i u užoj
Srbiji, gde su grupe huligana spalile džamije u Nišu i u Beogradu.
Krajem juna kandidat Demokratske stranke Boris Tadić dobio je 1.681.528 glasova (53,24 odsto), a njegov
protivkandidat iz Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić 1.434.068 glasova (45,4 odsto).
Posle trinaest i po meseci skrivanja, početkom maja policiji se predao bivši komandant JSO Milorad Luković
Legija, prvooptuženi za ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića. Usledilo je mnogo spekulacija o razlogu
Legijine predaje, kada će pred sudom progovoriti, a kad progovori – šta će reći.
Visoki Dečani uvršćeni na listu svetske baštine. Deset godina ranije to nije učinjeno jer je članstvo SR
Jugoslavije u UN bilo suspendovano.
Skupština Srbije je 21. decembra statusno izjednačila četnike i partizane.
Početak kosovskih pregovora.
Presuda za ubistvo Ivana Stambolića i pokušaj ubistva
Vuka Draškovića. U posebnom odeljenja za borbu protiv
organizovanog kriminala Okružnog suda u Beogradu
na maksimalne kazne od po 40 godina zatvora osuđeni
su Milorad Ulemek Legija i još trojica pripadnika
rasformirane Jedinice za specijalne operacije.
Narodna skupština Srbije se po učinku može ubrojati
u najefi kasnije državne organe: u toku godine usvojila
je rekordan broj od 208 zakona, od kojih su neki od
dalekosežne važnosti, a u 2004. preko stotinu. Do polovine
godine zakoni su usvajani u proseku sa 145 glasova “za” što
je više od vladajuće većine.
Debakl košarkaške reprezentacije: na evropskom
prvenstvu usred Beograda plasirali su se od 8. do 12, gore i
od ponižavajućeg 11. mesta na Olimpijadi u Atini 2004.
2005
Stojan Cerović, kolumnista i jedan od osnivača Vremena umro je 21. marta 2005. u bolnici
Pitie–Salpetrier u Parizu. Kao izvanredan politički pisac, obeležio je Vreme i ostavio traga u
srpskoj političkoj kulturi. Poslednja rečenica Stojana Cerovića, pisana u bolesničkoj postelji
u Parizu, glasi: “Uostalom, zar zaista nekoga treba ubeđivati u to da život treba da se nastavi?”
U više od 400 eseja u Vremenu, držao se moralne konstante koja brani život, a proklinje
smrtoljublje. U vreme raspada, rata, nepočinstava, rasula, moralnog pada i velike razbojničke
galame, on zastupa čojstvo i razboritost. Osuđuje nasilje, pokazuje pijetet prema žrtvama,
moralno osuđuje zloupotrebu nesreća, ne tako retku u to vreme. Odbraniti od sebe drugoga,
ta miljanovska crta u njegovom karakteru, prožima i njegov opus. Kao psiholog, on odlično
razume mehanizam samoopijenosti moćnika a, za razliku od većine komentatora, on uvek i
objašnjava kako deluje otrovno piće u atmosferi poraza, uvređenosti i straha. Stojan Cerović
nije bio pesimista. Samo je uporno ponavljao pitanje: “Da nije naš problem, možda, više u
manjku života nego u višku smrti?”
2006Kraj svake Jugoslavije. Crna Gora je voljom svojih građana
na referendumu izglasala nezavisnost od državne zajednice
Srbija i Crna Gora, a nezavisnost proglasila 5. juna 2006. Tako
je okončan zajednički državni život Srbije i Crne Gore koji je
trajao 87 godina, šest meseci i četiri dana, od 26. novembra
1918, kada je odlukama Velike Narodne skupštine u
Podgorici, Kraljevina Crna Gora odlučila da svrgne dinastiju
Petrović Njegoš, da se bezuslovno sjedini s Kraljevinom
Srbijom i utopi u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (od
1929. Kraljevina Jugoslavija), a da za vladaoca prizna Kralja
Aleksandra I, drugog sina srpskog kralja Petra I i kneginje
Zorke, ćerke kralja Nikole Petrovića i kraljice Milene, koji je
nazivan kralj Ujedinitelj.
Na ustavnom referendumu potvrđen je novi srpski ustav.
Prvu medalju od kada je Srbija samostalna država
osvojila je atletičarka Olivera Jevtić (1977), srebrnu u
maratonu na Evropskom prvenstvu u Geteborgu.
Poslednji koncert Šabana Bajramovića. Bio je kralj
ciganske muzike a kažu da je njegova interpretacija pesme
Đelem, đelem izabrana za himnu svih Roma. Vrednost
balkanske ciganske muzike uočili su, promovisali i koristili
poznati i priznati umetnici (Kusturica, Bregović, Balašević)
i ona je deo fraze “Serbia sounds global”. Šaban Bajramović
je autentična kulturna vrednost jedne nacionalne grupe
na kojoj su se skupile i dave je ko čuma decu sve nedaće
– siromaštvo, golotinja, glad, deprivacija, bezizlaznost,
obespravljenost, getoiziranost pa i, na veliku žalost, prezir,
nesolidarnost i nasilje većine. A plačemo na njihovu muziku,
ko ruski emigranti u Parizu.
Smrt Slobodana Miloševića. U trenutku kada je bilo ostalo još pedeset
radnih sati za njegovu odbranu po 66 tačaka u tri spojene optužnice
za zločinačko udruživanje, genocid i kršenje običaja rata, bivši
predsednik Srbije (1990–1997) i Jugoslavije (1997–2000) Slobodan
Milošević nađen je mrtav 11. marta 2006. u pritvorskoj jedinici Haškog
tribunala. Proces protiv njega počeo je 12. februara 2002, prekidan je
15 puta, najčešće zbog bolesti.
20072007
Kraj godine: propast kosovskih pregovora. Posle Rambujea 1999. propast nije vest.
Sredinom decembra vlada Srbije je naložila svim ministarstvima da pripreme
odgovor za slučaj da Kosovo proglasi nezavisnost.
Kosovski Albanci po savetu svojih zapadnih sponzora odlažu odluku o
nezavisnosti. Ponavlja se u težem obliku situacija iz januara 2006. kada je posrednik
Marti Ahtisari pre formalnog okončanja izbora u Beograd doneo svoj plan, koji je ovde
pročitan kao plan za nezavisnost Kosova.
Protiv desetoro profesora i saradnika Pravnog fakulteta u Kragujevcu Okružno
tužilaštvo u Smederevu podnelo je 25. februara zahtev za sprovođenje istrage.
Trinaestoro njih je uhapšeno pod sumnjom da su primali mito da bi studentima
omogućili polaganje ispita.
Rehabilitacija Slobodana Jovanovića.
Za ubistvo premijera Zorana Đinđića na po četrdeset godina zatvora osuđeni su
23. maja zamenik komandanta Jedinice za specijalne operacije Zvezdan Jovanović,
kao neposredni izvršilac, i nekadašnji komandant te jedinice Milorad Ulemek Legija,
kao organizator. Ulemek je zapravo osuđen na tri pojedinačne kazne od 40 i 12 i deset
godina zatvora: za ubistvo premijera, dva pokušaja ubistva i ugrožavanje ustavnog
poretka, ali je mu izrečena jedinstvena kazna od 40 godina. Specijalni sud je proglasio
krivim dvanaestoricu pripadnika “crvenih beretki”, tajne službe i zemunskog klana.
Najdramatičniji događaj za redakciju Vremena zbio se u noći od
petka na subotu, 13. na 14. april, u 02:50, kada je na simsu prozora
stana novinara Vremena Dejana Anastasijevića eksplodirala ručna
bomba M52/75; druga bomba istog tipa, smeštena zajedno sa prvom,
nije eksplodirala i nađena je kasnije u neposrednoj blizini lica
mesta. Istraga do danas nije donela nikakve rezultate.
2008
Kosovo je proglasilo nezavisnost.
Održani su predsednički i parlamentarni izbori u Srbiji.
Beograd je očekivao da posle hapšenja Radovana Karadžića i ratifi kacije
SSP-a nešto krene bolje. To se nije desilo, zbog Holandije.
Menjaju pravila glasanja! Pa, šta? Tako će raditi i kad stvarno uđemo tamo i
počnemo da glasamo, u grupi malih i prezrenih.
U našem kokošinjcu u rotaciji (Ezra Paund) priče o najboljima slabo prolaze.
Skoro da je državna tajna 80 godina Filharmonije. Jovan Kolundžija na Kolarcu
obeležava četiri decenije rada izvođenjem svih deset sonata za violinu i klavir
Ludviga van Betovena, što je valjda ravno osvajanju vrha K2 na Himalajima
(8611 metara, najteži uspon). Narodni muzej... Ne radi. Beograđani peticijom
brane knjižaru “Geca Kon” od ludila privatizacije (Habermas). Ministarstvo
kulture? Priprema šesnaestu izmenjenu verziju Zakona o informisanju.
Za predsednika Srbije izabran je kandidat DS Boris Tadić, što je slavljeno
kao pobeda proevropskih snaga u Srbiji. Tadić je osvojio 2.304.467 glasova
(50,31 odsto), a protivkandidat Tomislav Nikolić 2.197.155 (47,97 odsto).
Radovan Karadžić je uhapšen u Beogradu 21. jula 2008, prema
zvaničnim informacijama. Sutradan predsednik Nacionalnog saveta za
saradnju s Haškim tribunalom Rasim Ljajić i tužilac za ratne zločine Srbije
Vladimir Vukčević saopštavaju da se Karadžić u periodu koji je neposredno
prethodio hapšenju krio pod lažnim imenom dr Dragan David Dabić i bavio
alternativnom medicinom u privatnoj ordinaciji na Novom Beogradu, da je
učestvovao na nekoliko javnih predavanja u Srbiji kojima je prisustvovalo
stotinu ljudi i objavljivao feljton u časopisu “Zdrav život”. Karadžić je 30. jula
2008. godine u 03:45 izveden iz zgrade Okružnog suda u Beogradu i prebačen
na beogradski aerodrom “Nikola Tesla”.
Na Olimpijskim igrama u Pekingu, Milorad Čavić osvojio srebrnu medalju
u trci na 100 m delfi n.
2009Kandidatura za EU; 20. oktobra ruski predsednik
Dmitrij Medvedev u Beogradu – i “Beogradu” –
obnavlja sećanje na slom fašizma. Predstavnici
Srbije i Rusije potpisuju sedam međudržavnih
sporazuma.
Autoput Horgoš–Feketić otvaran je šesti put,
bez većeg spektakla pošto je neko prebrojao
ranija presecanja vrpce.
Predsednik Udruženja tekstilnih radnika
u Novom Pazaru Zoran Bulatović, koji je
predvodio štrajk tekstilaca, 24. aprila odsekao
je sebi prst.
Petar Kočić: ima zakona za jazavca, a nema
za Davida Štrpca.
Usvojen je Zakon o informisanju, posle
odlaganja zbog reakcija javnosti i odbijanja
socijalista da ponovo budu optuženi za gušenje
medijskih sloboda. Ne valja ništa. Pisaće novi.
Narodni muzej još uvek i do daljeg ne radi.
Podigli smo opet toranj na Avali. To je lepo.
Patrijarh Pavle (95) preminuo je u snu 15.
novembra, u 10:45.
Visoki savet sudstva doneo je odluku o
izboru sudija na stalnu funkciju u sudovima
opšte i posebne nadležnosti koji stupaju na
funkciju 1. januara 2010. Za 2453 sudijska
mesta prijavilo se 5050 kandidata. Visoki
savet je izabrao 1531 sudiju i 876 kandidata
koje će birati Skupština Srbije, dok je 46 mesta
ostalo upražnjeno. Odluka je izazvala veliko
interesovanje u javnosti i brojne kontroverze.
U Kliničkom centru Srbije umro je francuski
državljanin Bris Taton. Pretučen je 17. septembra
u centru Beograda usred bela dana dok je
sa prijateljima pred utakmicu beogradskog
Partizana i francuskog Tuluza pio piće.
Srpska sportska senzacija leta 2009. zove se
Nađa Higl, 22-godišnja Pančevka koja je zlatnom
medaljom na 200 prsno u Rimu uplivala
direktno u istoriju.
Jubilarna 25. Univerzijada na kojoj se
takmičilo oko 10.000 sportista održana je
u Beogradu od 1. do 12. jula. Na zatvaranju,
evropski komesar za obrazovanje i kulturu,
omladinu i sport Jan Figel nije štedeo
komplimente, rekavši da su “svi bili svedoci 12
fascinantnih dana na Univerzijadi u Beogradu”.
REŽIM BEZ VIZA
idej
a i r
eali
zaci
ja: N
eboj
ša G
rujič
ić, V
ladi
mir
Stan
kovs
ki
i Iva
n Hr
ašov
ec. f
alsi
fiko
vanj
e se k
ažnj
ava
aid
ejaaajaajjjejeededddddiii
irea
lllea
lallare
air
eair
eaair
eair
eaaereerrrrrj
izac
ijjiiaccc
izaza
cccaaaazzNNNN
a:N:Na:NNNNNNN
a:aaaaaa
deja
de
jade
ja
deja
de
ja
dejaeja
eja
eja
eja
deja
aej
ade
ja
eja
eja
eja
ejaa
eja
ejaaaaaaaa
dejaajaejaa
deja
dejaaa
dejaaa
dejaaaejaaaaaaa
dejaejaja
dejaaaaj
dejjjjjjjjjjjjjejejdejjjjjejejejjeeeeeeeeeeeeeeeedddddddidddddddddddddddddddddidddidddddddddiiiiiiiiiiiiiiiiiii
ali r
eal
i rea
li r
eal
rea
lre
allir
eallll
reallll
irea
li r
ealalll
irea
lre
alli r
eal
reallll
i rea
lllre
alre
alre
alre
alalli r
eal
real
irea
lllllalre
allir
eaaaeaaaair
eaai r
eaaa r
eareaa
i reaaaaa
i reaareaa
rea
reaa
reaeaareaa
reaaereeeir
eereeeereeeeeereerereeireeeerrrrrrrrrrrrrrrrr rrrrrrrrrrrrrrri iiiiii
acij
izac
ijiz
acij
zaci
jza
cijjjjj
cij
cijijcij
zaci
jza
cij
izac
ijiz
acijjj
acij
izac
ijjjjjiz
acijjjcijjjj
zaci
jciiiiiiiac
iiiiz
acii
zaci
zac
zac
izac
izacza
cza
ccccza
cciz
acaccccczacccc
zaccccaccacacccaccacccc
izacazaaaizaaazaazaaaaaaaizaaaaaa
izaaaa
izaa
izaaazaaaaazzizzzizzzzzzzzzzzzzzzzziiii
NNNNa:
NNNa:
NNa:
NN:Na: NN
a:NNNN
a: NNNNNNNNNNNNNN
a: NNNNNNNN
a: N
a:
a:a:a:a:: ::::: a:
a::::::::::::a:a:aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aniI
vann
Ivannva
ni I
van
van
vanan
i Iva
nnnnni I
vannn
i Iva
naniI
van
Ivan
iIva
nva
nnani I
vann
iIva
nnnnnnva
nnIv
anIv
annnnnanannvan
i Iva
nanIv
anIv
ananvananvanananvannn
IvavaIvaaavaa
i IvaaIvaa
IvaavaaaavaaaIvaaaa
Iva
IvaavaIvaaaaaa
IvIvavavavavavavvvvIvvvvvvIvvvIvvvvvvIvvvIvvIvvIIIIIIiIIIIIii iiiii
2010Hiljaditi broj Vremena
objavljeno kao dodatak nedeljniku Vreme br. 1034, 28. oktobar 2010.fotografi je: arhiva Vremena, priredio: Aleksandar Ćirić, oblikovanje: Ivan Hrašovec, štampa: Rotografi ka