Utjelovljenje Božjega milosrđaod  25.  prosinca  2015  do  16.  siječnja  2016.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXII. • CIJENA: 13 KN

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list132015

Utjelovljenje Božjega milosrđaod  25.  prosinca  2015.  do  16.  siječnja  2016.

dva kalendaraRokovnik

Mjesečni preglednik

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXII. (2015.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Da život imaju…

naša tema: Utjelovljenje Božjega milosrđa 2 Otvorena nebesa i dar milosrđa, A. Crnčević

Utjelovljenje Božjega milosrđa u svjetlu liturgijskih molitava, I. Šaško

otajstvo i zbilja 14 Biblijska razmišljanja:

S. Slišković, I. Raguž, I. Ćurić, D. Runje,A. Vučković, I. Šaško

Rođenje Gospodinovo

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Sveta Marija Bogorodica

Druga nedjelja po Božiću

Bogojavljenje

Krštenje Gospodinovo

u duhu i istini 38 Obiteljske molitve u božićnome vremenu

trenutak 40 Vrijeme kićenja božićne jelke

13 • 2015 

MOTIV NA NASLOVNICI:

Pojavila se milostivost i čovjekoljublje Boga našega.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   13–2015.

živo vrelo 1

BDa život imaju…

Božje utjelovljenje govori o novome početku. Štoviše, govori o novome načinu počinjanja. Prihvatiti istinu da je Bog postao čovjekom, znači umjeti u svemu vidjeti novost i put na koje-

mu je moguće susresti Boga. Čudesni Božji silazak među ljude, u zbilju svijeta i u vrijeme ranjeno prolaznošću, otkriva izlaz u našim bezizlaznostima, mogućnost u našim ljudskim nemogućnostima. Ondje gdje je Bog postao čovjekom i živio ljudskim vremenitim i smrtnim životom, za život ljudi ništa više nije isto. I naš hod vjere nije više traganje, nego hodočašće prema onome što nam je Utjelov-ljeni i Uskrsli pripravio u svojoj vječnosti, kod nebeskoga Oca. Nije prošao samo putem umiranja. Prošao je i putem života, od samo-ga utjelovljenja i rođenja, putem odrastanja, putem životnih briga i iskušenja. Nije preobrazio samo smrt, nego i sami život. Život je postao mjestom susreta s njim.

Razlog Božjega silaska i utjelovljenja stoji u njegovoj želji za našim spasenjem. Na to divno djelo nismo ga nagnali svojim grije-hom, pa ni smrtnošću naše ljudske naravi. Izvor spasenja jest uvi-jek u Bogu, u njegovu božanskome naumu, punu ljubavi i milosrđa. Bogatstvo Božjega milosrđa očituje svoju ljepotu upravo u otajstvu utjelovljenja – ondje gdje se rađa život i gdje sve ima novi početak: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.« (Iv 10, 10) Božan-sko utjelovljenje povezuje u daru spasenja dvije važne istine: da je ono od Boga i da se zbiva u povijesti. Čovjek je dvostruko obdaren: primio je, nezasluženo, na dar, ono što sam nije mogao postići; još je čudesnije da mu je to darovano već sada, u zbilji vremenitoga ži-vota. Ljudski život, zaodjenut u božansku narav, postaje mjestom predokusa vječnosti.

Nizu slika u kojima razmatramo čudesno otajstvo Božjega utje-lovljenja – život, radost, slava, susret neba i zemlje, silazak, male-nost – treba nužno pridružiti i riječ milosrđe. Božje milosrđe iskon je i dara života i dara spasenja. On koji nas je prvi ljubio, još od po-stanka svijeta, nije u ljubavi posustao ni onda kada smo se od njega udaljili grijehom i neposluhom. Utjelovljenje je djelo Božjega milo-srđa. Milosrđe ne oduzima nego otkriva ljepotu slavljenja Božića.

Ur ednik

NAŠA TEMA Utjelovljenje Božjega milosrđa

2

ČP

NAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Očitovanje Božjega Sina na zemlji označava

početak velikoga vremena milosrđa, nakon što je grijeh zatvorio nebesa podižući kao prepreku između ljudskoga bića

i njegova Stvoritelja. Isusovim se rođenjem

nebesa otvaraju! Bog nam je u Kristu dao jamstvo nerazrušive ljubavi. Od

kada je Riječ postala tijelom, moguće je nebesa vidjeti otvorena. To je bilo

moguće betlehemskim pastirima, mudracima s

Istoka, Krstitelju, Isusovim apostolima, svetom

Stjepanu prvomučeniku, koji je uskliknuo: ’Evo

vidim nebesa otvorena‘. Ovo je veliko vrijeme

milosrđa!«

Čudesnim otajstvom Utjelovljenja Bog je čovječanstvu razot-krio riznice svoje ljubavi i milosrđa: nije dopustio da čovjek, ranjen grijehom i zarobljen smrću, sâm traga za spasenjem,

nego je »rastvorio nebesa« i sišao k njemu, utjelovio se, postao čo-vjekom, prošao ljudskim putem – od rođenja do smrti – kako bi ga uveo u božanski život, u svoju vječnost. Poniznost Uzvišenoga i Božji silazak u čovještvo shvatljivi su tek kada to otajstvo promatramo u obzoru Božjega milosrđa. Samo je milosrđe bilo kadro dati mjesta tolikome čovjekoljublju. Čovjek sâm ne zavrjeđuje takvo djelo, čin u kojemu se Bog izručuje životu koji je, kao posljedica ljudskoga grijeha, ranjiv, prolazan, smrtan… U začetku Božje Objave i njegova utjelovljenja stoji milosrđe.

»Očitovanje Božjega Sina na zemlji označava početak velikoga vremena milosrđa, nakon što je grijeh zatvorio nebesa podižući kao prepreku između ljudskoga bića i njegova Stvoritelja. Isusovim se ro-đenjem nebesa otvaraju! Bog nam je u Kristu dao jamstvo nerazruši-ve ljubavi. Od kada je Riječ postala tijelom, moguće je nebesa vidjeti otvorena. To je bilo moguće betlehemskim pastirima, mudracima s Istoka, Krstitelju, Isusovim apostolima, svetom Stjepanu prvomuče-niku, koji je uskliknuo: ’Evo vidim nebesa otvorena‘ (Dj 7, 56). Mo-guće je to i svakomu od nas ako dopustimo da nas obuzme Božja ljubav, koja nam je po Duhu Svetomu dana na krštenju. Dopustimo da nas Božja ljubav obuzme! Ovo je veliko vrijeme milosrđa!« (Papa Franjo, Nagovor uz ’Angelus‘, 12. siječnja 2014.)

Tu istinu Crkvi neprestano posvješćuje liturgijska mudrost. Pri-pravljajući se za svetkovinu Gospodinova rođenja, Crkva se u molitvi (ovdje s novim osvjetljenjima u prijevodu) obraća nebeskomu Ocu: »Svemogući vječni Bože, razaznajući da se bliži svetkovina rođenja tvoga Sina po tijelu, molimo da nama, nedostojnim tvojim slugama, podari milosrđe (nobis indignis famulis tuis misericordiam prae-stet) Riječ koja se udostojala iz Djevice Marije postati tijelom (di-gnatum est caro fieri)…« (Sacramentarium Veronense, 1355). Rije-či molitve, preuzete iz drevnoga Ravenatskoga svitka (6. st.), a sada smještene u liturgiju dana 23. prosinca, jasno izriču odnos ljudskoga roda i Boga: kao ljudi pred njim smo nedostojni (indigni famuli),

Otvorena nebesa i dar milosrđaBožje milosrđe u slikama Utjelovljenja

Ante Crnčević

2živo vrelo 3

ali se on udostojao utjeloviti (dignatum est caro fieri) kako bi nam poda-rio svoje milosrđe (misericordiam praestet). Udostojao se poniziti. Njego-vo dostojanstvo ne trpi od te krajnje poniznosti jer mu je cilj iskazati nam milosrđe. Milosrđe unosi logiku neočekivanoga i iznenađujućega. Zakon i pravednost ustupili su mjesto izobilju sućutnosti i smilovanja.

Utjelovljenje (incarnatio), Božje ’prihvaćanje tijela‘, objavljuje istinu da je njegovim spasenjskim zahvatom – kako se dade zaključiti iz semitskoga pojma tijelo – zahvaćen čovjek u cjelini, i to upravo pod vidom njegove smrt-nosti, prolaznosti, ograničenosti i kontigentnosti. Bog »silazi« u zbilju čovje-kova života, da ga upravo tu, ranjena i smrtna, ozdravi svojim božanstvom.

Milosrđe je dar »odozgor«Pred uzvišenim otajstvom Božjega utjelovljenja u misli nam naviru psalmi-stove riječi: »Što je čovjek, Gospodine, da ga poznaješ, što li čedo ljudsko da ga se spominješ? Nagni, Gospodine, svoja nebesa i siđi.« (Ps 144, 3.5) Origen u svome tumačenju, koje je do nas doprlo preko sv. Jeronima, va-paj upućen Gospodinu da »nagne svoja nebesa i siđe« razumijeva kao riječi upućene Sinu, te tumači: »Ne ćeš moći spasiti ovu bijedu koja je čovjek, ako ju ti sam ne uzmeš na se. Zalutala ovca ne će biti ozdravljena, ako ju ti sam ne staviš na svoja ramena.«

»Otvaranje nebesa«, silazak Božjega Sina u zbilju svijeta (»ušatorio se«, eskenosen), »u-tjelovljenje« vječne Riječi u ljudsko smrtno tijelo i »u-vre-menjenje« Vječnoga u ljudsku prolaznost objavljuju spasenjsko gibanje u njegovoj ’silaznosti‘. Spasenje koje se ostvaruje u Kristu nije plod čovjeko-ve čežnje i nastojanja, ne događa se u gibanju »prema gore«, nego je »dar odozgor«. Riječ silazak u sebi sažimlje čudesni paradoks Božje ljubavi spram čovjeka i ide dalje od slike svemira ustrojena u dvije razine. Riječ silazak, još od apostola Pavla, uokviruje divljenje pred neobuhvatljivim i ljudskoj logici neshvatljivim otajstvom Božjega sjedinjenja s čovjekom. Ni-cejsko-carigradsko vjerovanje tu istinu sažimlje u izrijek: »radi nas i našega spasenja sišao s nebesa«.

»Kada dođe punina vremenâ, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođe, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.« (Gal 4, 4-5)J. Botteri Dini: Sveta noć, akrilik na platnu.

NAŠA TEMA Utjelovljenje Božjega milosrđa

4

Pred tim otajstvom vjernik se pita što je nagnalo Boga na to čudesno djelo. Je li Božje čovjekoljublje i milosrđe, očitovano u utjelovljenju, našlo razlog u ljudskome grijehu ili u pradavnome naumu spasenja? Zar čovjek, pa i svojom bijedom i bespomoćnošću, može biti odlučujući za Božje dje-lovanje? U pozadini tih pitanja kriju se koliko udivljenje i čuđenje, toliko i nespremnost prihvatiti istinu da je Bog sišao. »Mi ne volimo misao da se netko spušta prema nekomu. Ne želimo ’spuštanje‘. Želimo jednakost. Daleko nam više odgovara uzrečica deposuit potentes de sede (silne zbaci s prijestolja) od uzrečice descendit de caelis (sišao s nebesa) – premda je oboje povezano, jer upravo Bog koji silazi zbacuje s prijestolja moćnike, a one koji su bili zadnji postavlja za prve. No, mi bismo se radije sami pobri-nuli za obaranje moćnih, bez silazećega Boga.« (Benedikt XVI., Bog Isusa Krista, 48).

Istina o Bogu koji silazi ne mijenja samo do tada uvriježenu sliku o ne-dostupnome i nad svijet uzdignutome Bogu, nego iz temelja mijenja i naše poglede na svijet i na njegovu uređenost. Ako je Bog sišao na svijet, među ljude i zaodjenuo se čovještvom, onda ni u svijetu niti u ljudskoj naravi više ništa nije isto. Ono »odozgor« preobražava zbilju koja je »dolje«; zapravo, ništa više nije »dolje«; sve je uneseno u Boga i njegov božanski život, u vječnost koja je samo njemu vlastita. No, da bismo razumjeli značenje »si-laska«, nužno je podsjetiti da pojam »nebesa« u govoru vjere ne označava nekakav ’gornji svijet‘, nego vlastitost Boga i njegova života. Nebesa su slika »Božje slave«, nedostupne i nemoguće ljudskomu biću. ’Silazak s nebesa‘, stoga, govori o kretanju iz slave prema križu (papa Benedikt XVI.), od bo-žanskoga prema ljudskomu, kako bi čovjek bio uzdignut u božanski život.

Govor o Božjemu silasku otvara temu dara i milosrđa. Čovjek ne mo-že sâm sebe izbaviti iz prolaznosti i smrtnosti, nije kadar ni voljom ni

nastojanjem dosegnuti dostojanstvo spašeni-ka i biti prenesen u život Božje vječnosti. Svi snovi o čovjekovu samoostvarenju pokazali su se promašenim i nedostatnima. Spasenje je dar, koji čovjek može samo primiti, ponizan pred Božjom poniznošću. Otajstvo utjelovlje-nja nije moguće razumjeti izvan razmišljanja o Božjemu čovjekoljublju, milosrđu i darivanju. Božje čovjekoljublje i milosrđe nisu uvjetovani tek stanjem čovjekove bezizlaznosti, njegove grješnosti i bespomoćnosti. Misliti na taj na-čin značilo bi razloge milosrđa i ljubavi tražiti u ljudskome grijehu i Božjoj uvjetovanosti ili u unaprijed utvrđenoj pravednosti. Nasuprot viđenju spasenja u čijemu bi središtu stajao grijeh kao razlog Božjega silaska u čovještvo i otkupljujućega trpljenja (hamartocentrizam), valja u središte staviti osobu Isusa Krista koji očituje Očevu ljubav. »Kada dođe punina vre-menâ, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen,

Ako je Bog sišao na svijet, među ljude i zaodjenuo se

čovještvom, onda ni u svijetu niti u ljudskoj naravi više

ništa nije isto. Ono »odozgor« preobražava zbilju koja je

»dolje«; zapravo, ništa više nije »dolje«; sve je uneseno

u Boga i njegov božanski život, u vječnost koja je samo

njemu vlastita.

4živo vrelo 5

Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.« (Gal 4, 4-5) Govor o »punini vremenâ« premješta naš pogled od čovjeko-va stanja bezizlaznosti na Božji naum spasenja, od početka vlastit Bogu.

U Bogu postoji ljubav koja je milosrdna i darežljiva, spremna na izne-nađujuća djela, moguća samo ondje gdje je ljubav prvo počelo djelovanja. U tome smislu veliki franjevački učitelj Ivan Duns Skot, taj »pjesnik Utjelov-ljenja« – kako ga je nazvao sv. Ivan Pavao II. – imao je smjelosti tvrditi da je upravo Božja ljubav prvi razlog Božjega utjelovljenja te da bi se Bog utje-lovio sve da čovjek i nije sagriješio. Čovjekov pad, pa i pad samih anđela, tvrdio je, nisu dostatan razlog utjelovljenju koje nadvisuje svaku ljudsku lo-giku i pokušaje ponovne uspostave pravednosti u svijetu. Premda svjestan stvarnosti istočnoga grijeha i njegovih posljedica za čovjeka, ne umanjujući istinu da je Krist otajstvom svoje smrti i uskrsnuća otkupio čovjeka, Duns Skot naučava da je Božje utjelovljenje najveće Božje djelo, dostojno najviše-ga ljudskoga udivljenja, te da ono nije uvjetovano nikakvim kontigentnim događajem ili posljedicama grješnih čina (usp. Reportata Parisiensia, In III Sent., d. 7).

Božja ljubav tako objavljuje Kristovu proegzistenciju, njegov život za drugoga. Sišavši s nebesa »radi nas i radi našega spasenja«, za nas je po-stao čovjekom i živio ljudskim životom. Božje milosrđe i čovjekoljublje nisu očitovani samo u »spasenjskim djelima«, nego u čitavoj njegovoj egzisten-ciji, životu koji je posvema smješten u odnos ljubavi. Otajstvo utjelovljenja daje spoznati proegzistentnoga Boga. Sav njegov život jest proegzistentan, spasenjski, pa se djela spasenja (vazmeno otajstvo) ne mogu izdvojiti kao zasebni čini. Božje čovjekoljublje i njegova djela milosrđa, ostvarena u Isu-su Kristu, nisu jedini put definiranja Kristove proegzistencije. Bio bi to od-već redukcionistički, humanizirani govor o Bogu i smještanje Boga samo u okvir ljudskoga iskustva i stanja; Kristov život za nas očitovanje je njegova za usmjerena prema Ocu. Silazak s neba »radi nas i radi našega spasenja« i predanje na križ »za nas« izvršenje su poslušnosti Ocu: »Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grješnici, tako će i posluhom jednoga mnogi postati pravednici.« (Rim 5, 19) Silazeći u svijet i predajući se za ljude, Isus ostaje »u ljubavi Očevoj« (Iv 15, 9) da bi u nju unio one radi kojih je sišao s nebesa i utjelovio se.

Ako je Očeva ljubav u sebi dar, onda i utjelovljenje njegova Sina va-lja promatrati kao posluh Očevoj ljubavi i čistu gratuitnost spram čovjeka. Kristovo utjelovljenje stoga je očitovanje Očeva milosrđa, zagrljaj Oca koji prvi hrli u susret »izgubljenomu čovjeku«, još dok je on daleko – na zemlji, u prolaznosti svijeta. Radost anđela kod »otvorenih nebesa« prenosi Oče-vu radost i otvorenost doma vječnosti svakomu tko je zahvaćen zagrljajem Kristova utjelovljenja.

Krist – lice Očeva milosrđaRazumijevajući otajstvo utjelovljenja u obzoru neupitne i neuvjetovane Božje ljubavi, sav Kristov život postaje mjesto i način njezinoga objavljenja i očitovanja. Prije negoli je iskazana i odjelotvorena u Kristovim ’znamenji-ma‘ i djelima njegove muke i smrti, Očeva je milosrdna ljubav očitovana u

6

NAŠA TEMA Utjelovljenje Božjega milosrđa

6

Kristu sâmome, u njegovu »biti čovjek«. Nadahnjujuća je, stoga, misao pa-pe Franje da je Krist »lice Očeva milosrđa«. Očevo je milosrđe »postalo živo, vidljivo i dosegnulo svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta« (LM, 1). Nevidljiv Bog, koji »prebiva u nedostupnu svjetlu« (1Tim 6, 16), po Kristovu utjelov-ljenju i objavi, izručuje svoje čovjekoljublje u ljudskoj spoznaji i iskustvu. »U Kristu i po Kristu Bog postaje vidljiv u svome milosrđu, to jest postaje očitim onaj pridjevak božanstva koji je već Stari zavjet različitim izrazima i poj-movima odredio kao ’milosrđe‘. Čitavoj starozavjetnoj predaji o milosrđu Božjem Krist daje konačno značenje. O njemu on govori i tumači ga ne samo slikama i prispodobama, već nadasve on milosrđe utjelovljuje i uosobljuje. On je sâm, u određenome smislu, milosrđe. Tko milosrđe u njemu vidi i su-sreće, tomu Bog postaje osobito ’vidljiv‘ kao otac ‘Bogat milosrđem‘.« (Papa Ivan Pavao II., Dives in misericordia, 2)

Čudesnost Božjega milosrđa očitovana je u otajstvu Utjelovljenja nje-gova Sina. On se uživljuje i uprisutnjuje upravo ondje gdje je izobilovao grijeh, to jest u ljudsko tijelo; silazi ondje gdje je zanijekana njegova stva-rateljska moć i gospodstvo – u svijet; izručuje se onomu iskustvu koje je negacija svakoga života – smrti. Umjesto srdžbe koja bi, po ljudskome su-du, pristajala svakomu susretu Boga s čovjekom, on se odnosi ljubavlju i milosrđem. Milosrđe ne očituje tek ’razumijevajući‘ ili ’opravdavajući‘ čo-vjeka. On, štoviše, postaje čovjekom ne odbacujući i ne prezirući ni tijelo, ni svijet, ni vremenitost života. Došao je uzljubiti čovjeka ondje gdje je bio najviše ranjen.

Milosrđe o kojem pripovijeda čitava povijest spasenja ne nudi se tek kao odnos koji Bog gaji prema ljudima, ili kao poziv na ideal međuljudskih odnosa. Milosrđe nije pojam. Ono je stvarnost koja »ima svoje lice, a to je lice Isusa Krista« (R. Fisichella). Govor o Kristovu licu u kršćanskoj je po-božnosti nerijetko otežan motrenjem samo lica raspetoga i trpećega Krista. Suze kajanja, kojim oplakujemo grijehe i izražavamo sjedinjenost s Kristo-vom patnjom, daju nam kontemplirati »lice Raspetoga«. No, ako suze ka-janja »ispiru« grijehe i čiste pogled za jasnoću motrenja otajstva Kristova trpljenja i smrti, onda su i kontempliranju uzvišenoga otajstva utjelovljenja potrebne suze. »Nema drugoga puta doli suzâ, da bi se vidjelo otajstvo«, uči nas sv. Šimun Novi Teolog. Božje utjelovljenje, spoznato kao očitovanje Očeve milosrdne ljubavi, rađa udivljenjem. Sv. Franjo Asiški, često zadu-bljen u misterij Kristova utjelovljenja i njegove muke, sa suzama u očima govorio je o čudesnoj Božjoj ljubavi, pokazanoj u običnosti i siromaštvu ko-je je pratilo Kristovo rođenje: »O, kako je sirota Djevica onoga dana bila okružena neimaštinom! Bez suza nije na to mogao misliti. Dok je jednog dana sjedio pri ručku, jedan je brat spomenuo siromaštvo Blažene Djevice i neimaštinu Krista, njezina Sina. Smjesta je ustao od stola i bolno zajecao.« (Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, 151)

Takvo proživljavanje zbiljnosti Kristova utjelovljenja omogućuje razu-mjeti i Kristove suze, isplakane nad sudbinom u koju je čovjek sebe grije-hom doveo. Evanđelja bilježe dvije zgode u kojima je Isus sućutnost s ljud-skim rodom proživljavao u suzama: plakao je za umrlim Lazarom (usp. Iv 11, 33-35) i nad Jeruzalemom koji se opirao Božjemu naumu ljubavi (usp.

6živo vrelo 7 6

Lk 19, 41-41). Bog se utjelovio »da bi mogao plakati zajedno s nama« (G. Pollano) te da bismo u njegovim suzama – tom svima razumljivom jeziku – mogli spoznati snagu njegove sućutnosti i ljubavi. U njegovim se suzama ra-zlijeva Očeva ljubav. To su suze sućutnoga Boga. On koji se rodio kao dijete i tako htio pokazati potpunu blizinu s čovjekom, umio je plakati da bi čovjeku pokazao snagu svoga milosrđa. Doista, samo prava ljubav umije plakati – i kada tuguje i kada se raduje.

Suze udivljenja pred otajstvom Utjelovljenja i suze sućuti i kajanja pred otajstvom Križa mogu nam oslikati dva vjernička i pri tom teološka pogleda na Isusa Krista. Kroz povijest su se, naime, razvila dva pravca u proma-tranju i razumijevanju Isusa: prvi ima polazište u otajstvu utjelovljenja i osobito je raširen u staroj, kako istočnoj tako i zapadnoj kršćanskoj misli; drugi, oslanjajući se na ’teologiju križa‘, posebice je razvijan u protestant-skome misaonom krugu. Dok teologija utjelovljenja govori o bitku, o Bogu koji je istovremeno Bog i čovjek, te u istini o Božjemu utjelovljenju nastoji otkriti smisao života i graditi odnos s Bogom, trpeći katkada od svojevrsne ‘statičnosti’ vjere, teologija križa, pak, oslonjena na Božje spasenjsko djelo, potiče na kršćanski dinamizam koji se uvijek kritički odnosi prema svijetu. Oprečnosti između tih dvaju pristupa nije moguće dokinuti nekom jedno-stavnom sintezom, nego upravo polariziranjem u kojemu se ta dva puta »međusobno korigiraju i u međusobnoj uzajamnosti ukazuju na cjelinu« (J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, 227-229). Smisao svakoga kršćanskog nastojanja, kako u osobnome životu tako i društvenome zalaganju, vraća nas temeljnome pozivu čuvanja darovanoga zajedništva s Bogom. Izvan to-ga zajedništva, započetoga u utjelovljenju, sva su nastojanja nespasenjska.

Bog povjeren ljudskoj ljubaviOtajstvo utjelovljenja u liturgij-skoj je duhovnosti prikazano u slici »otajstvene razmjene« ljudskoga i božanskoga: uzimajući na sebe našu ljudsku narav Bog nam je omogućio dioništvo u svome božanskom živo-tu. U toj čudesnoj razmjeni ’darova‘ Bog čovjeku očituje milosrđe i lju-bav, ali se i sâm povjerava ljudskoj ljubavi i brizi. Postao je čovjekom u zbilji i vlastitosti malenoga, tek rođenoga djeteta, potrebit pomo-ći, izručen skrbi drugih, ’ovisan‘ o onima koji su ga spremni primiti. Povjeren krilu Majke Marije, povje-rava se i daruje našoj brizi i ljuba-vi. I tu se očituje poniznost njegove ljubavi. Dopušta da bude ljubljen; ne zaustavlja se na zahtjevu da ga spoznamo i njegov nauk prihvatimo

Sišavši u život bespomoć-noga djeteta, iznova je svima otkrio dostojanstvo Božjega sinovstva. Doista, »premalo je biti stvorenje, makar volje-no, daleko je više biti dijete«.Marko Ivan Rupnik: Kristovo rođenje, mozaik u kapeli Sestara klanjateljica Presv. sakramenta, Lenno, Italija, 2007.

NAŠA TEMA Utjelovljenje Božjega milosrđa

8

kao put spasenja; zahtijeva više – zahtijeva ljubav. Sâm staje na put ljubavi – one koja je ljudima najintimnija: roditeljske, majčinske.

Činjenica da je živio ne samo kao čovjek, nego da je bio dijete, unosi nas u njegov odnos sinovstva i in-timnoga zajedništva s Ocem, otvarajući i nama put da smijemo Boga zvati Ocem. Isusova poniznost, očito-vana u utjelovljenju, postaje put svakoga čovjeka. Biti »dijete pred Bogom« poziv je protiv zamki ’odraslosti‘ i ’emancipiranosti‘ u kojima čovjek kuša sâm graditi put spasenja.

U božićnoj Misi polnoćki odzvanja proročki tekst: »Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je i nazvan je imenom: ’Savjetnik ču-desni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira‘.« (Iz 9, 5-6) Zadivljujuće je da se Dijete o kojemu govori prorok predstavlja imenima: Savjetnik, Bog, Otac, Knez. U nejakome djetetu Bog objavljuje svoju silu i snagu; u njemu, izloženu vremenu, daruje svoju vječnost. Zao-dijeva se u nemoć djeteta, ponizna pred onima čijoj je brizi povjeren, da bi na samome početku spasenjskoga djela ukazao na našu oholost. Pojavljuje se kao dije-te da bi dodirnuo našu ljubav. Sišavši u život bespo-moćnoga djeteta, iznova je svima otkrio dostojanstvo Božjega sinovstva. Doista, »premalo je biti stvorenje,

makar voljeno, daleko je više biti dijete« (T. J. Šagi Bunić). Čovjek zazire od tolike neuvjetovanosti i ljubavi. Radije bi gradio dogovorni odnos, temeljen na zaslugama i pravednosti, pri čemu bi pokazivao svoju moć, sâm ravnajući svojim životom i spasenjem. »Možda bismo mu se lakše predali da je pred nas izašao sa svojom moći i mudrošću. Ali, on ne želi našu predaju, već radi-je apelira na naše srce i na našu slobodnu odluku da prihvatimo njegovu lju-bav. Učinio se malenim da nas oslobodi one ljudske težnje za veličinom koja proizlazi iz oholosti; slobodno se utjelovio da nas učini uistinu slobodnima, slobodnima da ga ljubimo.« (Benedikt XVI., Nagovor na Općoj audijenciji, 17. prosinca 2008.)

Postavši tijelom u obličju nemoćnoga djeteta, Bog otkriva što znači kre-nuti putem njegova spasenja. Taj put nije u novome rasvjetljenju spoznaje, u novome moralnome zaokretu ili u djelima zaokupljenoj ljubavi: prije sve-ga potreban je novi početak, rođenje, izručenost novomu stvaranju kako bi se živjelo iz Božje novosti. Rođenjem i iskustvom djeteta, Krist objavljuje Boga najtješnje blizine. Beskrajnost i nedohvatljivost nebesa, odjednom se zbila u maleno Dijete koje traži nježnost, dodir, brigu, zagrljaj, ljubav… Bož-ja udaljenost zbila se u blizinu; njegova Riječ s nebesa sada se čuje u šapatu i plaču djeteta. Blizina koja je potrebna djetetu, jest blizina u kakvoj nam se Bog daje susresti. Bez straha – jer dijete osjeća i traži čistu ljubav. »Straha u ljubavi nema, jer savršena ljubav izgoni strah; strah je muka, i tko se boji, nije savršen u ljubavi. Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi.« (1Iv 4, 18-19)

Kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja

našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u

pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu.

(Luis Rauschhuber)

8živo vrelo 9

BU Betlehemu Marija donosi i prinosi Isu-

sa, Bogočovjeka, čiji Duh prožima našu kristoliku ljudskost, da bi se uprisutnilo

dobro, Božja ljepota i istina. Božić objav-ljuje da se to događa

samo onda kada ga prihvaćamo i čuvamo u braći i sestrama koji

su slika poniženoga, napuštenoga, izranje-noga Krista. Božić je otajstvo utjelovljene

Ljubavi, koja pritječe u pomoć svijetu i lju-

dima. Susret u tome otajstvu rađa poklik pun udivljenja: O,

čudesnodivne razmje-ne Boga koji je postao

čovjekom, da bismo mogli imati udjela u njegovu božanstvu!

Božićno je vrijeme obilježeno navještajem i događajem utjelov-ljenja Bogočovjeka Isusa Krista, čime se dovršava iščekivanje i ispunja nada. Slavlja božićnoga ciklusa, odnosno ciklusa Božjega

očitovanja, izražavaju i dopuštaju nam da budemo dionici milosrđa Bo-ga, vidljivoga u Sinu koji je postao čovjekom. Marija i Josip, zajedno s pastirima i mudracima, žive poniznu Božju slavu u poniznosti Sina. Nji-ma se pridružuje Crkva u radosti koja je oživljena po neizrecivoj novosti.

To je vrijeme u kojemu snažniji naglasak dobivaju povezanosti s Isusovim životom, s darom njegova ‘u-povješnjenja’, darom nebeskoga Oca koji se daje radi zajedništva života – u nad-povijesnosti – u Duhu Svetome. Božja blizina u Isusu Kristu poziva na osobni dijalog s njim, u liturgijskoj i osobnoj molitvi. Tako se navještaj Kraljevstva Božjega, kao Božjega plana za spasenje čovječanstva, konkretizira u življenju Blaženstava i služenju bližnjima.

Otajstvo milosrđa naročito je istaknuto i vidljivo s motrišta koje ne zanemaruje marijanski vidik. Čovječanstvo po Mariji prima dar Utje-lovljenja. To je vidljiva konstanta u ikonografskim prikazima. Njezino djevičansko materinstvo objavljuje Otajstvo koje je Božji Duh ostvario u njezinu krilu. U njezinu je srcu, a zatim u njezinoj utrobi, stvarnošću postajala Božja čežnja da čovjek prihvati njegovo smilovanje. Marija predstavlja plod svoje vjere kojom je prihvatila osjenjenost Duhom – otajstvo Boga u tijelu Djeteta, Boga koji je postao pristupačnim, do-brohotnim darom za sve. I što god se u našim životima događalo, to je radosna novost koju nikakva novost ne može natkriliti, osobito kada ju čujemo vjerom koja uključuje dar Otkupljenja po križu i uskrsnuću.

Posebnost božićnoga otajstva njegova je ‘prihvatljivost’ u djetetu. No, taj površni pristup lako se može spotaknuti na zahtjevnost teološ-koga sadržaja koji je dohvatljiv samo vjerom. Slikovito se može reći da je Bog u Djetetu prihvatio put na kojemu se ‘uči’ biti čovjekom, kako bi čovjek ‘učio’ svoj poziv ‘biti po Božju’. U Kristovoj tjelesnosti postao je osjetilnim Božji plan o ljudskosti svakoga čovjeka.

Teološki naglasci u molitvamaSveta godina milosrđa ušla je u život Crkve ponajprije Bulom najave pod naslovom ‘Lice milosrđa’. Ako se ima u vidu da je Isusov dolazak najviše razmatran kao vidljivost nevidljivoga i ako kao konačnost života stavimo sliku blaženoga gledanja Božjega lica, brzo se dohvaća dubina riječi sljedećega adventskog himna: »To prvi bješe dolazak, / Ne svijet

Utjelovljenje Božjega milosrđau svjetlu liturgijskih molitava

Ivan Šaško

10

NAŠA TEMA Utjelovljenje Božjega milosrđa

10

Čovječanstvo po Mariji prima dar Utjelovljenja. Njezino djevičansko materinstvo

objavljuje Otajstvo koje je Božji Duh ostvario u njezinu

krilu. U njezinu je srcu, a zatim u njezinoj utrobi,

stvarnošću postajala Božja čežnja da čovjek prihvati

njegovo smilovanje.

da kaznom udari, / Već rane svima očisti, / Spasavajuć što propade… Za tvojim licem čeznemo, / O, Kriste, Kralju, Bože naš, / Da pjesmu tebi pjeva-mo / U blaženome gledanju.« (Himan Jutarnje u došašću nakon 16. prosinca)

Vrijeme došašća proteže svoj luk dalje od samoga iščekivanja i čežnje za Božjim licem, jer povezuje proroštva i Utjelovljenje, sadašnjost i drugi Kri-stov dolazak. To vrijedi i za druge tekstove. Znajući da je sadržaj Božićnoga ciklusa očitovanje Božje ljubavi, možda bismo s pravom očekivali velik broj liturgijskih tekstova koji u tome vremenu izravno spominju Božje milosr-đe. Nije tako, ali – usprkos tomu – pet tekstova koje navodim iz Rimskoga misala uspijevaju obuhvatiti glavne naglaske vremena Božjega očitovanja. U njima se milosrđe stavlja u pet odnosa: 1. vidljivo-nevidljivo; 2. primanje-davanje; 3. vanjsko-nutarnje; 4. svjetlo srca – tama svijeta; 5. sakramentalni dar – životno svjedočanstvo. Evo kako izgledaju te molitve:

1. »Bože, po tvome Sinu postali smo novo stvorenje. Nastavi u nama dje-lo svoga milosrđa i njegovim nas dolaskom očisti od ljage staroga grijeha.« (Zborna molitva Utorka trećega tjedna došašća.) U ovoj se kratkoj molitvi vidi da je inicijacija, proizišla iz Kristova otkupljenja, ’djelo milosrđa‘. Bog nas je preobrazio u nova stvorenja, a njegov je dolazak naglašen kao proči-šćenje, poput izlaska milosrdnoga oca koji oprašta sinu na povratku u nje-gov dom, poput tolikih susreta u kojima Isus daruje novi početak. U samoj se molitvi nalazi napetost između ’staroga’ i ’novoga‘, s time da bi trebalo točnije prevesti završetak molitve koji stavlja naglasak na ono što je staro, ne spominjući izravno grijeh, te time dajući još širi okvir gušenja novoga: »očisti nas od svih mrlja staroga/starosti«.

2. »Gospodine, primili smo tvoje milosrđe usred tvoga hrama. Molimo te da s doličnim poštovanjem dočekamo blagdane svoga otkupljenja.« (Po-pričesna molitva 18. prosinca.) Ova molitva iz vremena došašća kao nosi-vi binom predstavlja primanje-davanje, ljudski odgovor na Božji dar. Zbog

toga milosrđem naziva primljeni euharistijski dar. Glagolske forme (suscipiamus i praecedamus) ot-krivaju da ni primanje ni ’uzvrat‘ ne ovise o nama, nego o Bogu, o njegovoj milosti u nama. U toj moli-tvi živi slika našega ’izlaženja‘, prethodništva samim slavljima. Misli se ponajprije na očitovanje milosrđa prema bližnjima, koje omogućuje istinsko slavlje.

3. »Svemogući vječni Bože, približila se svetko-vina rođenja tvoga Sina: On je uzeo tijelo od Djevice Marije i vezao se zauvijek s nama ljudima. Molimo, nek iskaže tvoje milosrđe nama nedostojnim vjerni-ma svojim – Isus Krist.« (Zborna molitva 23. pro-sinca.) Doslovniji prijevod ističe neke nove nagla-ske: »Svemogući vječni Bože, dok razabiremo kako se približava rođenje tvoga Sina po tijelu, molimo da nama, nedostojnim službenicima, udijeli milosr-đe tvoja Riječ, koja se udostojala postati tijelom iz Djevice Marije i u nama se nastaniti Isus Krist, naš Gospodin.«

10živo vrelo 11 10

Polazi se od izvanjskoga primjećivanja koje može biti prihvaćeno rav-nodušno. Zbog toga se moli snaga Božje Riječi (ona je milosrđe), da bi se rođenje tjelesnoga živjelo kao sraštenost, kao boravište Isusa Krista u nama. Naše tijelo postaje stanom, u-stanovljeno je Kristovom prisutnošću koja preobražava. Na sadržaju toga teksta objavljuje se istinska narav čovjeka i kršćanina.

4. »Darom premilosrdnoga srca Boga našega, pohodilo nas je Mlado Sunce s visine (službeni prijevod: po kojem će nas pohoditi…).« (Pričesna antifona 29. prosinca.) Dok u svetopisamskome tekstu Zaharijina blago-slova čitamo glagol o pohođenju u futuru (»pohodit će nas Mlado Sunce«), liturgijsko slavlje živi ostvarenost toga dolaska. U izrijeku koji skraćuje re-dak iz Hvalospjeva – koji nastavlja: »da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira« – ističe se zahvaljivanje. Budući da je riječ o popričesnoj antifoni, razumljiva je zahvala za dar živoga Krista. Sadržaj povlači asocijaciju na cijeli tekst Hvalospjeva. Zato se jasnije vidi da je milosrđe viđeno kao Božje, kao sjaj njegova srca koji je došao da čovjeku otvori obzor, da ga pozove iz nepomičnosti, umiranja i nemira u: pokretlji-vost, životnost i upravljenost prema miru. Milosrđe koje je u Bogu svjetlo, postaje svjetlom za čovjeka, pri čemu i čovjek ne ostaje tek obdarenik svje-tla, nego ide ususret bližnjima.

5. U trećemu tipskom izdanju nalazi se novi, dodatni misni obrazac za Bogojavljenje: »Gospodine, obnovljeni svetim jelom, molimo milosrđe, da u našim dušama uvijek zasja zvijezda tvoje pravednosti i bude naše blago u ispovijedanju tebe.« (Popričesna molitva na Bogojavljenje.)

Ova popričesna molitva sadržajem ide dalje od zahvale za euharistijski dar, jer je on snaga koja obnavlja. U toj se zadnjoj molitvi stvara inkluzija s prvom navedenom molitvom. Otkriva se što je zapravo novost suprotstav-ljena starosti. Osim toga, milosrđe ovdje nije vezano samo uz Božji dolazak, nego je – naizgled spomenuto usput, kao uobičajeni molitveni izrijek – sna-ga koja može živjeti kao trajno svjetlo usmjereno prema vršenju pravednosti i sigurnost trajnoga svjedočenja. Sakramentalni dar, snagom milosrđa, koje ovdje možemo slobodno shvatiti kao sinonim Duha Svetoga, prerasta u eg-zistencijalni dar.

Gledajući svih pet molitvenih sadržaja, svjesni cjelokupnosti liturgijskih slavlja, osjećamo kako je obuhvaćen teološki sadržaj milosrđa koje se očituje kao otajstvo Krista: a) u Ocu; b) u dolasku u povijest; c) u sakramentalnoj prisutnosti; d) u preobražavanju života; d) u eshatološkoj usmjerenosti onih koji žive Božje milosrđe.

’Bog s nama‘ i ’Bog u nama‘U slavlju Božića ne slavimo jednostavno Isusov rođendan (što je općepri-hvatljivo i što je jednim dijelom područje na kojemu se događaju i devijacije Božićnih sadržaja), nego je sudjelovanje u otajstvenoj stvarnosti koju kršća-ni žive svakoga dana; stvarnost koja nije djeljiva na Utjelovljenje i Vazam, nego se životno očituje kao jedno otajstvo. S pomoću dara Duha Svetoga, Krist nije samo ’Bog s nama‘ (Emanuel), nego također ’Bog u nama‘. Tom istom snagom Krist trajno dolazi k nama, rađa se u nama, jer nas Duh suo-

NAŠA TEMA Utjelovljenje Božjega milosrđa

12

Otajstvo Utjelovljenja i otajstvo Vazma u sebi

su nedjeljiva spasenjska stvarnost. I jedan i drugi

događaj imaju izvor u Očevu milosrđu i njegovu

pradavnome naumu ljubavi.Reljef u bjelokosti,

Bologna, 14. st.

bličuje Njemu, kako bismo – u svojoj krhkosti – bili Božja utjelovljenost, njegova prisutnost u svijetu.

Kršćansko otajstvo jest onaj predivan Božji dar koji živimo, ispovijedamo i svjedočimo svo-jim životom, a koji za Božić postaje prisutnost našega tijela i tjelesnosti zajedno s pastirima u hladnoći odbijanja ili u nemiru traženja, u če-žnji mudraca s Istoka.

Ne samo riječi, nego – ako odgovaraju daru Duha Svetoga – i naš način govorenja, postoja-nja i djelovanja trebaju biti prisutnost ljubavi Krista, utjelovljena u našoj ljudskosti. Betle-hemski događaj je nečuvena ’ludost‘ Boga koji želi vidjeti, čuti, govoriti, osjećati kao čovjek, da bi ljudi svakoga dana mogli vidjeti, čuti, govo-

riti kao Bog. Betlehem je izazov jer Bog nam pokazuje kako se najveća zbilja događa u malenosti, jednostavnosti, u neprimjetnosti koju oholost previđa. Betlehemska nas špilja poziva na obraćenje, na promjenu načina gledanja svoga života i stvarnosti u kojoj živimo; na obrat u pristupanju i u brizi za ljude; na promjenu kriterija vrjednovanja okolnosti te naših ponašanja. U svemu što živimo rađa se Isus i postaje prisutnošću za sve ljude, naročito tamo gdje vlada kušnja odsutnosti ili ljudska sveprisutnost. Nema ničega u našemu životu što bi bilo isključeno iz Božića i što ne bi moglo postati očitovanjem Božića, jer je Božji dolazak k nama posvetio vrijeme i prostor, ‘oduzelo’ ga prolaznosti i preobrazilo u milosno vrijeme.

Slaviti i biti BožićPozvani smo, dakle, slaviti otajstvo Božića i biti Božić! Radosna nam vijest objavljuje da je za to potrebno vrlo malo: jasle i slama primaju slavu Boga koji je postao Djetetom. I svaki se put nalazimo pred iznenađenjem jer Išče-kivani nastavlja dolaziti na zbunjujuće načine. Poznajemo trenutke u kojima nas zbunjenost nadilazi, do mjere da ne vidimo Dar za kojim čeznemo i koji ostvarujemo u otajstvu milosrđa: »Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gos-podine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?‘« U prispodobi kralj, ali u našemu životu Dijete, odgovara: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (usp. Mt 25, 37-40)

Povijamo Dijete u jaslama u bližnjima koji nas ‘sablažnjavaju’ svojom krhkošću, pritišću svojom bijedom, ponekad ljute svojom bezbrižnošću, ra-stužuju svojom nevjerom, uznemiruju svojom nebrigom, postavljaju pitanja svojom radošću, sramote svojim postupcima, ne daju mira svojim potreba-ma… To je prostor u kojemu smo kao djeca milosrdnoga Oca pozvani poviti i ljuljati svoje bližnje u zipki milosrđa. To je naša molitva, rođena iz dara Bož-je ljubavi kojom on povija i ljulja u kolijevci novorođeni život snagom najve-će ljubavi. Takav odnos prema bližnjima pronalazi ozdravljenje, radost, sna-

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

12živo vrelo 13

gu, poticaje za nemoći, tugu, za pridizanje, za izlazak iz zanemarenosti; tako potrebe bližnjih postaju naše potrebe, baš kao i njihove radosti i uspjesi.

U Betlehemu Marija donosi i prinosi Isusa, Bogočovjeka, čiji Duh pro-žima našu kristoliku ljudskost, da bi se uprisutnilo dobro, Božja ljepota i istina. Božić objavljuje da se to događa samo onda kada ga prihvaćamo i ču-vamo u braći i sestrama koji su slika poniženoga, napuštenoga, izranjenoga Krista. Božić je otajstvo utjelovljene Ljubavi, koja pritječe u pomoć svijetu i ljudima. Susret u tome otajstvu rađa poklik pun udivljenja: O, čudesnodivne razmjene Boga koji je postao čovjekom, da bismo mogli imati udjela u nje-govu božanstvu!Premda je u Isusu vrhunac i punina Objave, spasenjska povijest nije završe-na, nego se nastavlja prema načelu inkarnacije/utjelovljenja. Snagom nje-gove mesijanske službe u svijetu se po vjeri vjernika nastavlja poslanje koje-mu je on zajamčio: »Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti.« (Iv 14, 12) Vjera u njega rasla je u uvjerenju da njegovi nasljedovatelji otkrivenim licem odrazuju slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavaju u istu sliku – iz slave u slavu (usp. 2Kor 3, 18). Na taj način utjelovljenje nije tek jedan događaj, ne-go trajna paradigma Božjega djelovanja i bitan zakon otkupljenoga življenja, nosiva sastavnica autentične kršćanske duhovnosti.

Spomen-čin Kristova Rođenja je slavljenje zakona utjelovljenja; to je na-vještaj da Božja Riječ postaje čujnom na zemlji samo onda kada ju Duh Sveti preobražava u ljudsku riječ; to je obnavljanje istine da Božja ljubav postaje djelotvornom u svijetu, samo ako ju Kristov Duh prevodi u geste ljudske lju-bavi; to je svjedočenje da se Očevo milosrđe očituje u povijesti, samo ako u Kristovu Duhu postane opraštanje među ljudima; to je pokazivanje da Život postaje darom za čovjeka, kada Božji Duh utjelovljuje Riječ.

P R O S I N A C 25 P ROĐENJE GOSPODINOVO

Polnoćka: Iz 9,1-6; Ps 96,1-3.11-13; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14 Zornica: Iz 62,11-12; Ps 97,1.6.11-12; Tit 3,4-7; Lk 2,15-20 Danja misa: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

26 S Sv. STJEPAN PRVOMUČENIK, blagdanDj 6,8-10; 7,54-60; Ps 31,3c-4.6ab.7b.8a.17.21ab;Mt 10,17-22

27 N SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 28 P NEVINA DJEČICA, mučenici, blagdan

1Iv 1,5 – 2,2; Ps 124,2-5.7b-8; Mt 2,13-18 29 U Peti dan Božićne osmine:

1Iv 2,3-11; Ps 96,1-3.5b-6; Lk 2,22-35 30 S Šesti dan Božićne osmine:

1Iv 2,12-17; Ps 96,7-10; Lk 2,36-40 31 Č Sedmi dan Božićne osmine:

1Iv 2,18-21; Ps 96,1-2.11-13; Iv 1,1-18

S I J E Č A N J 2 0 1 6 . 1 P SV. MARIJA BOGORODICA 2 S Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi, spomendan

od dana: 1Iv 2,22-28; Ps 98,1-4; Iv 1,19-28 3 N DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU 4 P Svagdan: 1Iv 3,7-10; Ps 98,1.7-9; Iv 1,35-42 5 U Svagdan: 1Iv 3,11-21; Ps 100,1b-5; Iv 1,43-51 6 S BOGOJAVLJENJE 7 Č Svagdan; ili: Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter

1Iv 3,22 – 4,6; Ps 2,7-8.10-11; Mt 4,12-17.23-25 8 P Svagdan: 1Iv 4,7-10; Ps 72,1-4b.7-8; Mk 6,34-44 9 S Svagdan: 1Iv 4,11-18; Ps 72,1-2.10.12-13; Mk 6,45-52 10 N KRŠTENJE GOSPODINOVO 11 P Svagdan: 1Sam 1,1-8; Ps 116,12-19; Mk 1,14-20 12 U Svagdan: 1Sam 1,9-20; Otpj. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Mk 1,21-28 13 S Svagdan; ili: Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj

od dana: Sef 3,1-2.9-13; Ps 34,2-3.6-7.17-19.23; Mt 21,28-32 14 Č Svagdan: 1Sam 4,1-11; Ps 44,10-11.14-15.24-25; Mk 1,40-45 15 P Svagdan: 1Sam 8,4-7.10-22a; Ps 89,16-19; Mk 2,1-12

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

OTAJSTVO I ZBILJA

14

Ulazna: 384 Dijete nam se rodiloili: 403 Veselje ti navješćujem Otpj. ps.: 387 Svi krajevi svijeta vidješe Prinosna: 402.1 i 2 Radujte se, narodi Pričesna: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420 Narodi nam se

Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.

Mozaik na crkvi sv. Marije »in Trastevere«, Rim, 13. st.Foto: Shutterstock/Josef Sedmak.

25. prosinca 2015.

Rođenje GospodinovoUlazna pjesmaDijete nam se rodilo,sina dobismo, na plećima mu je vlast.Ime mu je:Anđeo velikoga savjeta.

(Iz 9, 6)

Zborna molitvaBože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav. Koji s tobom.

Darovna molitvaNek ti, Gospodine, ugodi spomenžrtva današnje svetkovine: ti nam u njoj daješ potpuno oproštenje, a mi tebi iskazujemo savršeno bogoslužje.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 52, 7-10Neka svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.

Čitanje Knjige proroka IzaijeKako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-6Pripjev: Svi krajevi svijeta vidješe

spasenje Boga našega.Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijetavidješe spasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbala;uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!

Drugo čitanje Heb 1, 1-6Bog nam progovori u Sinu.

Početak Poslanice HebrejimaViše puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno,u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelâ koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.Riječ Gospodnja.

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Danja misa

14živo vrelo 15

Braćo i sestre, Bog je po Kristovu utjelovljenju sišao u ljudsku narav da bi čovjeka obdario božanskim životom. Oživljeni Riječju po kojoj je sve stvoreno, iskrenom se molitvom utecimo Ocu nebeskome:

Neka te slavi, Gospodine, život naš.1. Gospodine, svjetlom božanske Riječi rasvijetli

put svojoj Crkvi da po vjerodostojnosti života bude dom ljubavi svim vjernicima i mjesto susreta za sve koji te traže, molimo te.

2. Gospodine, obdari mudrošću Duha Svetoga papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire svoga naroda, da u Crkvi i svijetu budu ustrajni navjestitelji evanđelja života i nositelji Božjega milosrđa, molimo te.

3. Gospodine, otvaramo ti vrata svojih domova i svojih obitelji: izliječi nam srca od svakoga opiranja tvojoj Riječi i nastani se u svima nama, molimo te.

4. Gospodine, ti si se u Kristu na čudesan način darovao svim ljudima. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u bližnjima te i sami budemo tvoj dar za sve ljude, molimo te.

5. Gospodine, zazivamo tvoju dobrotu nad našu pokojnu braću i sestre: obdari ih radošću zajedništva s tobom u vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, rođenjem svoga Sina očitovao si nam svoje neizmjerno milosrđe i u nama obnovio sve što je grijehom ranjeno. Vodi nas svojim Duhom da navijek budemo dostojan dom tvomu Sinu. Koji živi.

Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.

Mozaik na crkvi sv. Marije »in Trastevere«, Rim, 13. st.Foto: Shutterstock/Josef Sedmak.

Pričesna pjesmaSvi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.

(Ps 98, 3)

Popričesna molitvaDobri Bože, Spasite-ljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja. Molimo da nas privede i vje-čnom životu u nebu. Po Kristu.

Pjesma prije evanđeljaDan nam sveti osvanu:Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu,jer danas siđe na zemlju svjetlost velika.

Evanđelje Iv 1, 1-5.9-14 – kraća verzijaRiječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ,i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše životi život bijaše ljudima svjetlo;i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

16

Zrnje…

Rođenje Gospodinovo

Ljudski izgovorena Božja Riječrazgovor s njime i okrenuo mu leđa. Božjoj ponudi ljubavi odgovorio je nevjerom. Zato, nasuprot ljubavi nije mržnja, nego nepovjere-nje. Čovjek je prestao vjerovati u Božju ljubav, ali Bog nije njega prestao ljubiti. Trudio se oko njega. Vapio je. Poslanica Hebrejima svjedoči: »Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima.« Ne naišavši na odgovor, poduzima ‘potez očajnika’. Sam postaje čovje-kom. »Konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.« Za razliku od starozavjetnih najava, koje su ostale na razini intelekta, ovdje je Riječ po-stala tijelom. Prorocima se Bog služio kao gla-snicima, a sada govori osobno. Isus je više i od anđela koji su najavili njegovo rođenje i u više navrata ljudima prenosili Božju poruku: »Po-stade toliko moćniji od anđela koliko je uzviše-nije nego oni baštinio ime.« Tako je Riječ Božja iznova došla do čovjeka. Rodivši se kao dijete svoju je snagu pretvorio u ljudsku slabost koju povjerava ljudskoj snazi da bi ljudi svoju slabost povjerili njegovoj snazi.

U Isusu Kristu Bog vjeruje čovjeku i čovjek vjeruje Bogu. Ponovno je uspostavljen dijalog. Dogodilo se obraćenje. Biblijskom terminologi-jom kazano, učinjen je zaokret. Umjesto okre-nutih leđa čovjek iznova gleda Boga oči u oči. Za

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i

bez nje ne postade ništa… I riječ tijelom posta-de i nastani se među nama. Referirajući se na riječi iz Knjige Postanka evanđelist Ivan teo-loški promišlja o Bogu i svijetu. On ne govori o kronologiji njihovih međusobnih odnosa, nego o njihovoj biti. Nije mu cilj potvrditi tezu o sedmodnevnome stvaranju, nego predstavi-ti Boga kao temelj i počelo svega stvorenoga. Ujedinjujući filozofsko poimanje iskonskoga počela i biblijsku sliku Mudrosti on progovara o Riječi koja ih ujedinjuje, ali i nadilazi, jer ona nije stvorenje nego je sami Bog.

Knjiga Postanka svjedoči da svakomu Bož-jemu stvarateljskom činu prethodi Riječ: »I re-če Bog«, a Ivan potvrđuje da je »sve postalo po njoj i bez nje ne postade ništa«. Ujedno ističe njezin dijaloški odnos koji otkriva okrenutost Bogu: »Riječ bijaše u Boga.« Za razgovor je po-trebna okrenutost jednoga drugomu, biti jedno u drugoga. Cijelo je stvorenje plod dijaloga Oca i Sina te je pozvano biti njegov sudionik. S dru-ge strane, okretanje leđa označava prekid raz-govora. Umjesto sudioništva u dijalogu čovjek je, sumnjajući u Božju dobrohotnost, prekinuo

U početku bijaše Riječ… Važno je razumjeti istinu da se u Isusu rađa onaj koji bijaše »u početku« (»en arhé«), prije svega. Dolazi da bismo svi spoznali Početak, Onoga koji je razlog svemu postojanju. Anarhija, koju razumijevamo kao »bezvlašće« i nered, zapravo je »bezpočelnost« (a+arhé). Bezvlašće i nered nastaju gdje su zanijekani zajedničko počelo i isti izvor. Prihvatiti »Onoga koji bijaše u početku« kao vlastito počelo i razlog (arhé) postojanja, zn ači stupiti u red koji ničim ne može biti ugrožen.

V eličanstvu Božjega Sina tjelesno rođenje nije ništa oduzelo niti dodalo jer se nepromjenjiva bit nije mogla ni umanjiti

niti povećati. »Riječ je postala tijelo« (Iv 1, 14). Ali to ne znači da se Božja narav promijenila u tijelo, već da je Riječ uzela tijelo u jedinstvo osobe. Pojam pak tijela izražava, jasno, čitava čovjeka. U Djevičinu krilu, zatrudnjelu Duhom Svetim, uz uvijek sačuva-no djevičanstvo, Sin se Božji s čovjekom tako neodvojivo sjedinio da se Onaj koji se izvan vremena rodio iz Očeve biti – upravo On – vremenski rodio iz Djevičina krila. Ne bismo se drukčije mogli osloboditi okova vječne smrti da u našemu nije bio ponizan onaj koji je u svome ostao svemoguć. Gospodin Isus Krist rodio se kao pravi čovjek, ali nikada nije prestao biti pravi Bog. U sebi je utanačio početak »novoga stvorenja« (2Kor 5,17). U liku svoga rođenja ljudskomu je rodu pružio duhovni začetak. Tako svi pre-porođeni stječu iskon.

Sv. Leon Veliki, iz Govora na Božić 451. godine.

MU

DR

OST

CR

KV

E

16živo vrelo 17

takav pogled potrebno je stajati na istoj razini. Čovjek nije mogao do Božje visine, ali se zato Bog spustio do čovjeka i odlučio s njime dijeliti vrijeme, prostor, ograničenja i patnje. U Utje-lovljenoj Riječi čovjek komunicira, donosi Bogu vlastitu povijest, svoje sumnje i nade, strahove i radosti, a Bog se daje razumjeti i postaje dostu-pan svakomu čovjeku i više nitko nikoga ne mo-že omesti u dijalogu s Njime. Iznova je odjeknu-la riječ: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.« Tako su tama Postanka i Betlehemska noć osvijetljene istim »svjetlom od Svjetla«.

Glasonoše RiječiPočetak Ivanova evanđelje svojevrstan je uvod u Isusovo rođenje i djelovanje na zemlji, ali istodobno i naknadno promišljanje o njegovoj sudbini, kad je njegova zemaljska misija već završena. Evanđelist svjedoči da Bog svojim utjelovljenjem »onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja«. Potvrđuje da se dogodilo ono što su proroci najavljivali. Danas čitamo jedno od takvih obećanja. Izaija proro-kuje: »Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem«. Otkupljenje u biblijskome rječni-ku znači oslobođenje. Naime, prema Zakonu, ukoliko bi netko od Izraelaca nagomilao dugo-ve ili učinio nešto zbog čega bi mogao pasti u ropstvo, njegov naj bliži rođak morao je platiti kako bi ga oslobodio. Taj se postupak nazivao otkupljenjem. Čovjek zaveden od strane Zloga postao je robom grijeha. Sâm se nije mogao iz-baviti, a nije imao nikoga da ga otkupi. Zato je »Riječ tijelom postala«. Bog je postao jedan od ljudi, čovjeku toliko srodan da ga je mogao ot-kupiti. Pri tome Isus ne otkupljuje čovjeka od Boga, kao da bi On očekivao nekakvu naknadu za počinjene grijehe, nego oslobađa čovjeka od grijeha, u smislu da može iza sebe ostaviti sve svoje slabosti i zaufano krenuti k Ocu. Sin je Božji postao Sinom čovječjim kako bi sva djeca ljudska iznova otkrila da su djeca Božja. Posla-nica Hebrejima, iz koje je izabran odlomak za današnje drugo čitanje, nastoji smjestiti kršća-nina osobno i kao člana Crkve u Kristu pred Boga. Stoga se i ne navodi ime autora. Cilj joj je usmjeriti pogled na Boga koji je jedini istin-ski donositelj radosti (apostol) svomu narodu.

Prorok Izaija govori o »ljupkim nogama gla-sonoše radosti« i stražarima koji ga čekaju. U do-ba suvremenih komunikacija teško razumijemo njihovu ulogu. No, u proročko vrijeme glasnici su imali nezamjenjivu službu. Sjetimo se Mara-tonskog polja! Na povišenim mjestima budno su stajali stražari nadajući se što prije ugledati glasnike. S istom zebnjom ljudi su upirali pogled u nebo i čekali glasnika svoga otkupljenja. Da-nas je poruka stigla! Bog je »progovorio u Sinu« i oslobodio nas svake vezanosti uz grijeh. Već sa-da smo s Kristom u Bogu. »Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.« Tako je u Božiću svima nama pružena nova prilika: »Gos-podin obznani spasenje svoje.« Međutim, psal-mist nas upozorava na dvije Božje ljubavi. Jedna je za njegov narod, a druga za »sve krajeve svije-ta«. Savez s Bogom treba poslužiti kao sredstvo da »svi krajevi zemlje vide spasenje Boga naše-ga«. Nama koji smo ga primili dana je moć da postanemo »djeca Božja« s istom zadaćom. Kao što današnji blagdan budi nostalgiju za obitelj-skim ozračjem, tako treba probuditi i čežnju za jedinstvom Božje obitelji cijeloga čovječanstva. Svijest da nas je Isus otkupio treba od nas učiniti glasonoše radosti koji će svim krajevima svijeta biti znak Božjega spasenja i poziv cijelomu čo-vječanstvu na dijalog ljubavi.

Slavko Slišković

Vlad

imir

Blaž

anov

ić

OTAJSTVO I ZBILJA

18

27. prosinca 2015.

Sveta obitelj Isusa, Marije i JosipaUlazna pjesmaI pohitješe pastirite pronađošeMariju i Josipai Novorođenče.

(Lk 2, 16)

Zborna molitvaBože, ti nam u svetoj Obiteljidaješ divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi.Daj da je nasljedujemo te postignemo vječnu radostu tvome domu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 1Sam 1, 20-22.24-28Čitanje Prve knjige o SamueluNakon onih dana: Ana zatrudnje i, kad bî vrijeme, rodi sina koga nazva imenom Sa muel, »jer sam ga«, reče, »izmolila od Gospodina«. Poslije godine dana uziđe njezin muž Elkana sa svim domom svojim da prinese Gospodinu godišnju žrtvu i da izvrši zavjet. Ali Ana ne pođe s njim jer reče svome mužu: »Neću poći dok se dijete ne odbije od prsiju, a onda ću ga odvesti da se pokaže pred Gospodinom i da ostane ondje zauvijek.« Čim je dječaka Samuela odbila od prsiju, povede ga sa sobom uzevši uz to trogodišnjeg junca, efu brašna i mijeh vina; i uvede ga u dom Gospodnji, u Šilo. A dječak je bio još vrlo mlad. Tada zaklaše junca, a majka dječakova pristupi k Eliju i reče: »Dopusti, gospodaru! Tako ti života tvoga, gospodaru, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kraj tebe moleći se Gospodinu. Molila sam za ovo dijete, i Gospodin mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Gospodinu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Go spo di-na.« I pokloniše se ondje Gospodinu.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 84, 2–3.5b–6.9–10Pripjev: Blaženi koji prebivaju

u Domu tvome, GospodineKako su mili stanovi tvoji,Gospodine nad vojskama!Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim.Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.

Duša mi gine i čezneza dvorima Gospodnjim.Srce moje i moje tijelokliču Bogu živomu.

Blaženi koji prebivaju u domu tvomeslaveć te bez prestanka!Blažen komu je pomoć u tebidok se sprema na svete putove!

Drugo čitanje 1Iv 3, 1-2.21-24Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo, primamo od njega jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago. I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove,

Darovna molitvaGospodine, prikazujemo ti žrtvu pomirenja i usrdno te molimo: po zagovoru Djevice Bogorodice i svetog Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. Po Kristu.

Ulazna: 382.2 I pohitješe pastiri ili: 422 Nebo i zemljaOtpj. ps.: Blaženi koji prebivaju (ŽV 1-2006) Prinosna: 404 Rodio se Bog i čovjekPričesna: 421 Isklija Izdanak Jišajev ili: 829 Djetešce nam se rodilo Završna: 422.4 Nebo i zemlja ili: 402.3 Radujte se, narodi

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Alternativna čitanja

18živo vrelo 19

Svemogućemu Bogu, koji nas primjerom svete nazaretske Obitelji uči da Isusa stavimo u središte svoga osobnoga i zajedničkoga življenja, uputimo svoje iskrene molitve: 1. Gospodine, svoju si Crkvu sazdao kao obitelj

svih naroda: obnovi je u jedinstvu i u vjernosti tvojoj riječi, molimo te.

2. Gospodine, svijet je danas ranjen prijetnjama i razdorom, a toliki trpe nepravde i progonstvo: rasvijetli svojim Duhom sve odgovorne u svijetu da budu graditelji mira koji nam u Kristu daruješ, molimo te.

3. Gospodine, povjeravamo ti svoje obitelji: umnoži u njima iskrenost ljubavi i predanja; roditelje i djecu združi u zajedništvo molitve i čuvaj ih u poučljivosti tvome Duhu, kako bi radost našla mjesto u svakome domu, molimo te.

4. Gospodine, svima koji žive sami, bez topline obiteljskoga doma, i svima koji su zbog životnih neprilika odvojeni od svoje domovine, ti budi sigurnost u životu, a nas nadahni na djela kršćanske ljubavi prema svim potrebitima, molimo te.

5. Gospodine, našu pokojnu braću i sestre pridruži obitelji svetih i izabranih u tvojoj vječnosti, molimo te.

Milosrdni Bože, tvojoj dobroti povjeravamo svoj život, svoje obitelji i našu hrvatsku domovinu. Pomozi nam da uvijek znademo Krista staviti u središte naših životnih traženja i nastojanja te tako iz dana u dan postajemo sve jasnijom slikom nebeske Crkve. Po Kristu.

u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Dj 16, 14bOtvori, Gospodine, srce naše da se priklonimo riječima Sina tvoga!

Evanđelje Lk 2, 41-52Čitanje svetog Evanđelja po LukiRoditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dva-naest godina, uziđoše po običaju blagdan-skom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgo -vorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapa njiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im po -slušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaDobri Oče, ti nas hraniš nebeskim otajstvima.Daj da se trajno ugle damo u svetu Obitelj te se poslije nevolja ovoga života njoj pridružimo u vječnoj slavi. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Nakon tri dana nađoše ga u Hramugdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita.

Detalj oltara u crkvi Naše Gospe, Mechelen, Belgija. Foto: Shutterstock.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Zrnje…

Crkva nas u ovome božićnom vremenu poziva da slavimo i razmatramo o Sve-toj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Sveta

obitelj uzor je svim obiteljima ukoliko se u nju sve obitelji trebaju uvijek iznova uglédati i njo-me se posvećivati, ukoliko bi svaka obitelj tre-bala postati svetom obitelji. Evanđeoski tekst, koji nas treba uvesti u razumijevanje svete na-zaretske obitelji, jest ulomak iz Lukina evan-đelja o Isusu dvanaestogodišnjaku u Hramu. Na prvi pogled možda nas i zbunjuje d anašnje evanđelje jer se ne vidi kakve veze taj tekst ima sa Svetom obitelji, osim što se zajedno spomi-nju Isus, Marija i Josip. No, ako zastanemo u miru pred Božjom riječi i pustimo ju da nam se sama razotkrije i progovori nam, moći ćemo uvidjeti da je današnje evanđelje najbolji saže-tak svete nazaretske obitelji.

Traganje za izgubljenim IsusomU središtu je evanđelja Isus dvanaestogodiš-njak. Luka nas izvješćuje da se dogodilo nešto nečuveno i vjerojatno nešto najmučnije za ro-ditelje, a to je da su izgubili svoje dijete. Vje-rojatno su pretpostavili da se dječak zaigrao s ostalim hodočasnicima, htjeli su mu dopustiti

O obitelji u prvim Kristovim riječima

Istinska radost koja se živi u obitelji nije nešto površno; ne dolazi od materijalnih stvari niti od ugodnih okolnosti. Istinska radost

dolazi iz dubokoga sklada koji živi među osobama, koji svi osjećaju u srcu i koji daje da u srcu osjetimo ljepotu onoga ‘biti zajedno’ te budemo potpora jedni drugima na životnom putu. Ali u temelju toga osjećanja duboke radosti stoji Božja prisutnost, Božja pri-sutnost u obitelji: njegova ljubav koja prihvaća, koja je milosrdna, koja poštuje svakoga. I, iznad svega, strpljiva ljubav: strpljivost je Božja odlika, za koju i nas, u obitelji, poučava da bismo ju gajili jedni prema drugima. Jedino Bog umije uspostaviti sklad među razlikama. Ako Božja ljubav nedostaje, u obitelj se gubi sklad te prevagne individualizam i ugasne radost. Naprotiv, obitelj koja živi radost vjere spontano ju priopćuje; biva sol zemlje i svjetlo svijeta; i kvasac je čitavoga društva.

Papa Franjo, Homilija na Danu obiteljî u Godini vjere,Vatikan, 27. listopada 2013.

Sveta Obitelj

»Bog u svome najdubljem otajstvu nije osamljenost već obitelj, jer u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bît obitelji, a to je ljubav. U božanskoj obitelji ta ljubav jest Duh Sveti.« (sv. Ivan Pavao II.) Zajedništvo koje je u Bogu, u jedinstvu Trojstva, slika je i temelj ljubavi i zajedništva u kršćanskoj obitelji. Supružnici su, stoga, pozvani i osposobljeni biti jedno za drugo i za svoju djecu trajan znak i podsjetnik Ljubavi kojom su posvećeni. Tako, po otajstvu Ljubavi koja se dijeli, jedni druge trajno unose u »prisan odnos s Bogom«, u obitelj s njime.

da se igra, da upozna ostale suputnike, rodbinu. Zato se nisu odmah ni zabrinuli kad su primi-jetili da ga nema. No, kad ga nisu pronašli ni kod suputnikâ ni kod rodbine, možemo samo zamisliti kako su se prestrašili i zabrinuli. Do-godilo im se, dakle, ono nezamislivo, a to je da su jednostavno izgubili Isusa. Da, ako se to do-godilo Mariji i Josipu, Svetoj obitelji, kako onda očekivati da se to ne će događati i našim obite-ljima? Život naših obitelji uvijek je iznova život gubljenja Isusa. Mnoge obitelji ne gube ga samo na tri dana, nego to traje godinama, a ponekad taj gubitak biva tako velik i dug da uopće više i ne primjećuju njegov nestanak, odsutnost i gu-bitak. A gdje je Isus izgubljen, izgubljena je obi-telj, pogubljeni su svi članovi obitelji, kao što su pogubljeno izgledali Marija i Josip. Pogubljena postaje obitelj jer tada svatko traži sebe i svoje, a ne traži drugoga, ne traži Boga. Obitelj tada postaje bojno polje gdje njezini članovi vode bjesomučni rat jedan protiv drugoga, gdje sva-tko isključivo traži sebe i svoje.

Da se to ne dogodi našim obiteljima, svetko-vina Svete obitelji poziva naše obitelji da učine ono što su učinili Kristovi sveti roditelji: da tra-že Isusa. Tražiti Isusa, tražiti njegovo, a u Isusu

MU

DR

OST

CR

KV

E

20živo vrelo 21

i s Isusom tražiti drugoga. Koliko je samo bezo-sjećajnosti, hladnoće, netrpeljivosti, agresivno-sti, negativnosti (traženja samo negativnoga u drugome kako bi se istaknulo sebe), ma koliko se puno zla može nakupiti u našim obiteljima, da cijela kuća, cijeli stan doslovno miriše, odiše tom zloćom. A sve zbog toga što svi traže samo sebe i svoje. Da se to ne dogodi, potrebno je da cijela obitelj, ili barem pojedini članovi, počnu snažno i silovito tražiti Isusa baš onako kao što su ga silovito i izgubili. Tražiti ga osobnom, zajedničkom molitvom, tražiti ga u euharistiji, tražiti ga tako što se traži drugoga, a ne sebe; tražiti ga u samoograničenju, praštanju i sva-kodnevnome podnošenju sitnih slabosti, ogra-ničenja onih s kojima se živi u obitelji. Obitelj će postati sveta ako svatko u Isusu i s Isusom malo manje traži sebe, a malo više traži drugoga.

Kristovo traganjeEvanđelje pokazuje da je sâm Isus tako živio. On nije tražio sebe, nego drugoga. To dolazi do izražaja u njegovim riječima, i to u prvim nje-govim riječima koje je on izgovorio u Novome zavjetu: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onom što je Oca mojega?« Malo tko se sjeti i promišlja o činjenici da su upravo to Kristove prve izgovorene riječi. Zasigurno

ih evanđelist Luka nije zapisao bez razloga jer one naznačuju središte Isusa Krista, njegove osobnosti, njegova poslanja. Krist naziva Boga svojim Ocem, čime potvrđuje duboku intimu i zajedništvo s Ocem već u svojoj dječačkoj dobi. On je jedno s Ocem od početka svojega postojanja, od svoje mladosti pa do konca svo-jega života. Jedinstvo i zajedništvo s Ocem ne poznaje promjenu, poboljšanje ili rast. Krist svečano i suvereno, kao nitko drugi u Starome zavjetu, već kao dvanaestogodišnjak potvrđu-je svoje zajedništvo s Ocem. Njemu je »biti«, njegovo je bivstvo »u« onome što je Očevo, biti u Ocu. Krista se, dakle, ne može razumjeti bez Oca, odnosno Krista se uvijek pogrješno ili nedovoljno razumije ako ga se promatra u njemu samom, ako se smetne s uma da je taj-na njegove osobnosti odnos s Ocem. Koliko je to iznenađujuće i koliko je to teško prihvatiti, svjedoči činjenica da je to i Kristovim rodite-ljima ostalo nerazumljivo. I oni su se morali potruditi u prihvaćanju novosti osobe Isusa Krista: »Oni ne razumješe riječi koju im reče.«

No, vratimo se našoj temi Svete obitelji. Kristove riječi kazuju nam da središte njego-ve osobnosti nije traženje sebe i svojega, nego traženje Oca, a s Ocem traženje drugoga, nas, grješnika. Koliko je Isusu stalo do drugoga, do nas, vidljivo je i u tome što on, boraveći u Hra-mu, sluša i postavlja pitanja: »Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita.« Zamislite, Bog nas sluša i po-stavlja nam pitanja! Toliko se Bog u Isusu Kri-stu stavio ‘po strani’, toliko nas traži da on želi slušati nas i da mi njega poučavamo. I ne samo to. On se podložio i svojim roditeljima u posluš-nosti. Sve je to Krist učinio kako bi se naše obi-telji ogledale u njemu, kako bi se u obiteljima više pitalo jedni druge, a manje dociralo i pame-tovalo, kako bi se više slušalo drugoga, a manje sebe, kako bi više vladala poslušnost, a manje neposlušnost.

Stoga, nemojmo čekati. Zajedno s Marijom i Josipom potražimo našega Isusa kojega smo izgubili i kojega uvijek iznova nalazimo, jer je on nas prvi našao.

Ivica Raguž

Vitraj u u crkvi Imena Marijina,Gensungen, Njemačka.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

1. siječnja 2016.

Sveta Marija BogorodicaUlazna pjesmaZdravo Sveta Rodiljo,Majko Kralja vječitoga,komu ruka ima vlastiznad svijeta čitavoga!

Zborna molitvaBože, ti si plodnim djevičanstvom svete Marije ljudskom rodu darovao vječno spasenje. Po njoj smo primili tvoga Sina, začetnika novog života: molimo te da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor.Po Kristu.

Prvo čitanje Br 6, 22-27Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.

Čitanje Knjige BrojevaReče Gospodin Mojsiju:»Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!Tako neka zazivajuime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67, 2-3.5-6.8

Pripjev: Smilovao nam se Bogi blagoslovio nas.

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Gal 4, 4-7Bog posla Sina svoga, rođena od žene.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Kad dođe punina vremena,odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!«Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Heb 1, 1–2Više puta i na više načinaBog nekoć govoraše ocima po prorocima;konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu!

Darovna molitvaGospodine, ti svako dobro počinješ i dovršuješ. Danas se radujemo svetkovini svete Bogorodice i zahvaljujemo za rođenje Isusa Krista: daj da s radošću postignemo puni plod njegova spasenja, kojemu slavimo početak. Po Kristu.

Ulazna: 385 Zdravo, sveta Rodiljo ili: 383.1 Svjetlo će nas danas obasjatiOtpj. ps.: Smilovao nam se Bog

(ŽV 13-2011)Prinosna: 811.1 i 3 O pastiri, čudo novoPričesna: 396 (397) Od istoka sunčanoga ili: 411 (410) U se vrijemeZavršna: 812 Veseli se, Majko Božja

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

22živo vrelo 23

Braćo i sestre, po rođenju svoga Sina iz krila presvete Djevice Bog je dao novi smisao našemu vremenu i našemu životu. Zajedničkom se molitvom utecimo Bogu, proseći milost darovane novosti:

Obnovi nas, Gospodine, u novosti života.1. Za svetu Crkvu Božju: da uvijek bude vjerna

navjestiteljica Kristova evanđelja i donositeljica tvoga mira i blagoslova svim ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da vjerodostojnošću nauka i života predvode tvoj narod putem spasenja, te sva Crkva raste u snazi zajedništva, molimo te.

3. Za sve koji upravljaju narodima i državama: daj da se uvijek zalažu za uspostavu evanđeoske pravednosti te tako na čitavom svijetu zavlada mir koji nam u Kristu daruješ, molimo te.

4. Za sve nas sabrane oko Kristova stola: prodahni nas svojim Duhom da poput Majke Gospodinove umijemo tvoju riječ čuvati u srcu, kako bi ona bila put i svjetlo našemu životu, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: po svome milosrđu nagradi ih zajedništvom s tobom i s tvojim svetima kod nebeskoga stola, molimo te.

Gospodine, Bože svemogući, s pouzdanjem u tvoju dobrotu danas započinjemo novo vrijeme što nam ga darivaš. Milošću svojom rasvijetli naše dane i svojom pomoću prati naša djela da uzmognemo biti pronositelji tvoga mira i graditelji tvoga kraljevstva u svijetu. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Evanđelje Lk 2, 16-21Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče.I nakon osam dana nadjenuše mu ime Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohra-njivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaIsus Krist jučer i danas isti je –– i uvijeke!

(Heb 13, 8)

Popričesna molitvaGospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sina i Majka Crkve. Molimo te da nam nebeska otajstva, koja smo primili, koristeza vječni život. Po Kristu.

Marija Bogorodica (Kraljica Hrvata),detalj s oltara u Zagrebačkoj katedrali. Foto: Zvonimir Atletić.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Sveta Marija Bogorodica

nov način Božjega djelovanja u povijesti. Zbog toga je trenutak Kristova rođenja od Djevice Marije nazvan »puninom vremenâ«.

Spasenje – darovano u povijestiU događaju Isusova rođenja skupile su se sve silnice povijesti. Ispunjena su, čak uvelike nadmašena, starozavjetna očekivanja Mesije. Povijest započinje trajati na novoj razini: kao povijest u kojoj spasenje više ne ostaje izvana, kao nešto što će se jednom trebati pridodati ljudskoj povijesti. Povijest sada nosi u sebi Božje spasenje te otkriva da je upravo u spase-nju njezin najdublji temelj i smisao. Pred na-šim ljudskim vremenom, koje ne može posto-jati bez prolaznosti jer nam u njemu mnogo toga jednostavno izmiče i bježi, događaj Kri-stova utjelovljenja otvara novu perspektivu – sudjelovanje na vječnosti, neprolaznosti i be-smrtnosti. Bog svojim utjelovljenjem i svojim spasenjskim djelovanjem postaje dionikom našega vremena, postaje čovjeku i cijelom čo-vječanstvu ‘trajni suvremenik’. Neki su veoma znakovito ustvrdili da je sama vječnost kroz »pukotinu utjelovljenja« ušla u naše vrijeme i posvetila ga. Bog je htio sudjelovati u našemu vremenu, a naše vrijeme učinio sudjelujućim

»Vremena dobra podaj nam,s mirom, Kriste, svojim!«

Ovaj zaziv, uzet iz svečanih pohvala Kri-stu, Kralju vremena i povijesti, zgod-no se uklapa u tematske nag laske koji

tvore sadržajnu strukturu liturgijskoga slavlja svetkovine Svete Bogorodice Marije i dana Nove godine. Ovaj dan je završetak osmod-nevnoga božićnog slavlja i prema crkvenoj predaji spominje događaj Kristova obrezanja, kad se – kako nam svjedoči odlomak današ-njega evanđelja – prema židovskom običaju novorođenom dječaku nadijevalo ime. U kul-turno-vjerskom ozračju židovstva ime je mno-go više nego u današnjem shvaćanju identifi-ciralo i otkrivalo čovjekovu osobnu stvarnost – njegovo dostojanstvo, pripadnost židov-skom narodu i, konačno, njegovu pripadnost samomu Bogu. Stoga je svako židovsko ime izražavalo neko svojstvo Božjega djelovanja. U imenu Isus, koje znači »Bog je Spasitelj«, kršćani su od početka razumjeli izvanredan vez Božjega spasenjskoga djelovanja, izraže-noga u Njegovu imenu i imenu sâme Kristo-ve osobe, koja to ‘imenovano’ spasenje u sebi stvarno nosi i ostvaruje za svakoga čovjeka. Kršćanin uvijek ostaje zagledan u osobu Isusa Krista kao u temelj svoga osobnoga dostojan-stva i upravo u Kristu prepoznaje jedan bitno

MU

DR

OST

CR

KV

E Darom i zadaćom bogomajčinstva, po kojemu je sjedinjena sa Sinom Otkupiteljem, te po svojim milostima i zadaćama,

Blažena je Djevica najprisnije povezana s Crkvom: kako je već sv. Ambrozije naučavao, Bogorodica je pralik Crkve u redu vjere, ljubavi i savršenoga jedinstva s Kristom. Naime, u otajstvu Crkve, koja se i sama s pravom naziva majkom i djevicom, Blažena je Djevica Marije prethodila dajući na izvrstan i jedinstven način primjer djevice i majke. […] Promatrajući njezinu tajanstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav te odano ispunjajući Očevu volju, Crkva također postaje majkom po vjerno primljenoj Božjoj riječi. Propovijedanjem i krstom ona, naime, na nov i besmrtan život rađa djecu, začetu po Duhu Svetom i rođenu od Boga. Ona je djevica koja potpuno i čisto čuva vjeru zadanu Zaručniku te nasljedujući Majku svojega Gospodina, snagom Duha Svetoga, djevičanski čuva cjelovitu vjeru, čvrstu nadu i iskrenu ljubav.

Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o Crkvi ‘Lumen gentium’, 63.-64.

Zrnje…Josipovo i Marijino postupanje s Isusom, u zaštiti njegova života, naravna je roditeljska ljubav, puna brige, skrbi i požrtvovnosti. No, ta je ljubav oplemenjena i rasvijetljena »javljanjem anđela«. Bivaju poučeni kako pred prijetnjama očuvati Isusov život. Bog se izručuje krhkoj roditeljskoj ljubavi da bi i ona sama bila okrijepljena. Potrebno je pustiti se »snu vjere« da bismo mogli čuti »riječ anđela« i Božju pouku o pravoj mjeri ljubavi: ljubiti bez mjere.

24živo vrelo 25

na svojoj vječnost. Eto nam divne istine: na-še vrijeme nije puka prolaznost. Kad brojimo dane i godine, ne idemo tek prema završetku, smrti, nego je naše postojanje u ovome svije-tu i vremenu usmjereno i struji prema punini života u vječnosti. Po Kristovu utjelovljenju naše je vrijeme, po zajedništvu s Njim, postalo bremenito blagoslovom. Zato u Kristovu rođe-nju prepoznajemo žarište vremena i povijesti svijeta. Kršćanska je vjera, dok razmatra do-gađaje i put spasenja, stoga, uvijek oslonjena na vrijeme. Kršćanskoj vjeri vrijeme nije tek podloga koja ostaje tuđa sadržaju vjere, nije ni jedan oblik zla iz kojeg bismo se trebali izbav-ljati. Nego je vrijeme posvećeno spasenjem. Upravo to prepoznavanje spasenja u vremenu »iz kršćanskih sati uklanja dosadu i težinu, či-ni da ih volimo novom nježnošću koja se bori tjeskobom prolaznosti« (E. Mounier).

Kada u Kristu, rođenu od Djevice Marije utemeljujemo središte vremena i novi početak povijesti, ostaje sasvim razložno i razumljivo da se u kršćanskoj duhovnosti, od sama nje-zina početka, i životna povijest svakog čovjeka promatra u svjetlu Isusove osobe. Čovjek u no-vome svjetlu pristupa svom vlastitomu životu. Kao bitna novost pojavljuje se novo razumije-vanje i doživljaj slobode, kojom čovjek raspo-laže u tijeku vlastitoga životnog vremena.

Život u novome dostojanstvuU drugome čitanju slušamo riječi apostola Pa-vla: »Odasla Bog Sina svoga, od žene bi rođen« (Gal 4, 4). Ta činjenica da je »rođen od žene« želi snažno naglasiti pravo čovještvo Božjega Sina, koji i sam postaje »zakonu podložan«, ali s poslanjem da »podložnike Zakona otkupi« (Gal 4, 5). U podložnost zakonu Krist će, na-ime, unijeti milost. Bog šalje svoga Sina na ze-mlju da postane čovjekom: radi oslobođenja, koje će se ostvariti Kristovom smrću na križu. Klicati Bogu »Abba! Oče!« izraz je slobode koja nam je u Kristu darovana, a koja označava da s Bogom koji je jedini Gospodar života i povi-jesti, nismo povezani ropskim, već sinovskim zajedništvom. Kršćanski izražena sloboda uvi-jek je »sloboda djece Božje«, sloboda kojom

čovjek svoj život i vrijeme prihvaća kao Božji dar. Sam čovjek postaje »baštinik«, sudjeluje u upravljanju životom i vremenom, ali uvijek u povezanosti s Bogom.

U takvome duhovnom ozračju možemo la-ko shvatiti nutarnju povezanost Nove godine s liturgijskom koja u središte stavlja lik Marije Bogorodice. Njezinim porodom započinje po-vijest »novoga čovjeka« koji je pozvan propiti-vati i otkrivati: Gdje stoji prvi temelj moga do-stojanstva i slobode? Kad u Kristu prepoznamo pravo lice svoga dostojanstva i slobode i istinu da smo, kao sinovi i kćeri, pridruženi utjelovlje-nomu Božjem Sinu, tada se možemo suočavati i s vrijednostima i plodovima svoga dosadaš-njega života, ali, istodobno, za budućnost raču-nati na snagu pouzdanja u Božji blagoslov koji nam u Isusu Kristu donosi plodove mira.

Slaveći na ovaj dan Novu godinu i Svjet-ski dan mira, Crkva želi temom mira započeti svaku godinu. Pitanje mira u sebi uključuje mnogo dimenzija – blagostanje, pravednost, slobodu, ljubav; jednom riječju, mir zaokru-žuje iskustvo čovjekove sreće, dotiče sve što je uključeno u duhovno-materijalnu cjelinu ljudskoga života. Iskustvo mira sreća je za ko-jom čezne svaki pojedinac, no mir pojedinca nikad nije izoliran, uvijek uključuje i mir dru-gih. Zato mir nosi bitnu oznaku zajedništva i solidarnosti: Moj mir je i mir drugoga. U Kri-stu gledamo »Kneza mira (Iz 9 ,5), onoga koji je došao razoriti »neprijateljstva« (Ef 2, 14), uništiti pregrade, pomiriti sve ljude i narode, i privući ih k sebi.

Ivan Ćurić

G. d

a Fab

riano

, Kat

edra

la u

Orv

ietu

, 142

5..

OTAJSTVO I ZBILJA

26

3. siječnja 2016.

Druga nedjelja po BožićuUlazna pjesmaDok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, sišla je tvoja svemoguća Riječ s nebesa, Gospodine, s kraljevskih prijestolja.

(Mudr 18,14-15)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, ti prosvjetljuješ sve koji u te vjeruju. Ispuni čitav svijet svojom slavom i jasno se očituj svim narodima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje (Sir 24,1-2.8-12)Mudrost se Božja nastaniposred izabranog naroda.

Čitanje Knjige SirahoveMudrost se sama slavi i u Bogu se častii sred puka svog se hvali. Usta svoja otvara u zboru Svevišnjeg i pred njegovom se moći proslavlja. Posred naroda se svog uzvisujei u punom svetom zboru pobuđuje divljenjei u mnoštvu izabranika ima hvalu i među blagoslovljenima ona se sama ovako blago-slivlje: »Zapovjedi mi Stvoritelj sviju stvari i koji me stvori, odredi mjesto za šator moj i reče: ‘Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu.’ Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati dovijeka.Pred njim sam služila u svetom šatoru i potom se nastanila na Sionu. Dao mi je tako spokoj u milome gradu i vlast mi je u Jeruzalemu. Tako se ukorijenih u slavnom narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj, i u punom zboru svetih moj je boravak.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 147,12-15.19-20)

Pripjev: Riječ tijelom postadei nastani se među nama.

Slavi Gospodina, Jeruzaleme,hvali Boga svoga, Sione!On učvrsti zasune vrata tvojih,blagoslovi u tebi tvoje sinove.

On dade mir granicama tvojim,pšenicom te hrani najboljom.Besjedu svoju šalje na zemlju,brzo trči riječ njegova.

Riječ svoju on objavi Jakovu,odluke svoje i zakone Izraelu.Ne učini tako nijednom narodu:nijednom naredbe svoje ne objavi!

Drugo čitanje (Ef 1,3-6.15-18)Po Isusu nas predodredi za posinstvo.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome. Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama:

Darovna molitvaGospodine, posveti ove darove rođenjem svoga jedinca Sina koji nam pokazuje put istinei obećava život nebeskog kraljevstva. Po Kristu.

Ulazna: 383.2 Dok je mirna tišina svime vladala ili: 419 Tama je svudOtpj. ps.: 389 Riječ tijelom postadePrinosna: 401 Svim na zemlji ili: 403 Veselje ti navješćujemPričesna: 407 Dvorani nebaZavršna: 404 Rodio se Bog i čovjek

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

I vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine.

Marko I. Rupnik, mozaik u katedrali sv. Sebastijana(Vojni ordinarijat), Bratislava, Slovačka, 2011.

26živo vrelo 27

Braćo i sestre, nebeski Otac nam je u punini vremena poslao svoga Sina i u njemu nas obdario Božjim sinovstvom. Zahvalni za taj dar, uputimo mu svoje molitve:1. Gospodine, ti si se po Kristovu rođenju

nastanio u nama i dao smisao ljudskoj povijesti. Obnovi svoju Crkvu jakošću svoga Duha da svim narodima vjerno svjedoči ljepotu tvoje blizine, molimo te.

2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve rasvijetli svojom Istinom da umiju izgrađivati i čuvati kristovsko lice Crkve te se proročkom hrabrošću zauzimati za vrjednote evanđelja na dobrobit svekolikoga društva, molimo te.

3. Okrijepi pouzdanjem u tebe braću i sestre u koji trpe u osamljenosti i oskudici i daj da u našoj kršćanskoj brizi i ljubavi prepoznaju tvoje milosrdno lice, molimo te.

4. Nama okupljenima na ovo slavlje daj da božansko sinovstvo koje si nam u Kristu darovao vjerno živimo nasljedujući put evanđelja, molimo te.

5. Braću i sestre koji dovršiše svoj zemaljski hod uvedi u radost nebeskoga kraljevstva, molimo te.

Milosrdni Bože, utjelovljenjem svoga Sina u naše si živote usadio klicu neprolaznoga života. Svojom mudrošću vodi naše korake putem koji nam je pokazao Krist Gospodin i dovedi nas u vječno zajedništvo s tobom. Po istom Kristu Gospodinu našemu.

Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Usp. 1Tim 3,16)

Slava tebi, Kriste, propovijedani narodima! Slava tebi, Kriste, vjerovani u svijetu!

Evanđelje (Iv 1,1-5.9-14 – kraća verzija)

Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

Popričesna molitvaGospodine Bože naš, smjerno te molimo: djelovanjem ovog otajstva očisti nas od zlih sklonostii ispuni nam želju za spasenjem. Po Kristu.

I vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine.

Marko I. Rupnik, mozaik u katedrali sv. Sebastijana(Vojni ordinarijat), Bratislava, Slovačka, 2011.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

U Proslovu Evanđelja po Ivanu uz ime Isusa Krista spominju se imena još samo dvojice biblijskih likova, Ivana

Krstitelja i Mojsija. Obojica u odnosu prema Kristu imaju nešto zajedničko. To u Proslovu vičući govori Ivan: »To je onaj o kojem rekoh: Koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bija-še prije mene!« Pokušat ćemo razmisliti o tim riječima primjenjujući ih jednako i na Ivana i na Mojsija. No, zamijetimo prije svega kako su izričaji o Ivanu i Mojsiju u Proslovu Evanđelja po Ivanu izgrađeni na temeljnom dijelu Sveto-ga pisma, a to je Zakon koji je Bog dao Mojsiju na brdu Sinaju.

Ivan – svjetiljka istinskoga svjetlaIvan, čovjek poslan od Boga, opisan je kao svje-dok koji je došao da posvjedoči za svjetlo. Da ne bude nikakve zabune, jasno je istaknuto da on nije svjetlo nego da je samo svjedok svjetla. To razlikovanje svjetla i svjetlila ima paralelu u prvome poglavlju Knjige postanka gdje se opisuje stvaranje svijeta u okviru od šest dana stvaranja i sedmoga dana u kojem Bog u po-svećenome počinku dovršava svoje stvaralačko djelo. Preciznije, riječ je o jednom detalju koji začuđuje čitatelje i muči biblijske tumače, ali ih istovremeno potiče da Božju riječ sve više čitaju i o njoj promišljaju. Naime, na početku Knjige postanka prvo što je Bog rekao jest ovo: »Neka bude svjetlost!« (Post 1, 3). I tako je nastupio prvi dan povijesti svijeta. No kada vidimo da tek četvrtoga dana Bog stvara i postavlja na ne-bo veliko i malo svjetlilo te zvijezde, pitamo se o kakvome se svjetlu govori prvoga dana stva-ranja. Postavlja se čak pitanje je li ta svjetlost uopće stvorena kao druga stvorenja, ili se radi o tome da je na početku stvaranja Bog jednostav-no obasjao nebo i zemlju svojom prisutnošću. U svakom slučaju, znamo da starozavjetni bi-blijski pisac u strahu od diviniziranja nebeskih tijela, tj. sunca i mjeseca, naziva ih svjetlilima koja nemaju vlastite svjetlosti nego prenose onu svjetlost kojoj je izvor u Bogu.

Svjedočanstva za Isusa

Ta se slika može zgodno primijeniti na Ivana Krstitelja koji je svojim životom i posla-njem toliko sličan Isusu Kristu da ih se lako može zamijeniti. Stoga on na pitanje »Jesi li ti Krist?« odgovara: »Nisam.« Ne želi se na-zivati ni prorokom, nego za sebe kaže da je »Glas koji viče u pustinji« (usp. Iv 1, 19-23), a Isus ga naziva »svjetiljkom što gori i svije-tli« (Iv 5, 35). Pa ipak, uloga glasa i svjetiljke u ovome svijetu neophodna je da bi se prenijela riječ i pokazalo svjetlo. Prema tome, Ivanovo svjedočko poslanje sastoji se u tome »da svi vjeruju po njemu« (Iv 1, 7). Teško se može na bolji način izraziti smisao Ivanova djelovanja i važnost njegova lika u povijesti spasenja. Gledajući i slušajući njega, ljudi bi trebali po-vjerovati u Krista. A onima koji povjeruju, to jest koji ga prime kao svjetlo koje prosvjetlju-je svakog čovjeka, Krist daje moć da postanu djeca Božja. U čemu se sastoji ta moć?

Odgovor se daje postupno. Najprije se po-jašnjava da postati Božje dijete nije istovjet-no s tjelesnim rođenjem. Dakako da je i naše tjelesno rođenje Božji dar. Ali tek u novome rođenju događa se slobodno primanje Božje-ga dara života, koji nije uvjetovan našim tje-lesnim podrijetlom, nego je utemeljen na Kri-stovu odnosu s Ocem. U tome smislu moć da se postane dijete Božje označuje moć pozna-vanja Boga koji se objavio u Isusu Kristu, za kojega Ivan svjedoči čitavim svojim životom.

Lajo

s Tsc

helig

i: Kris

tovo

rođe

nje.

MU

DR

OST

CR

KV

E

28živo vrelo 29

Mojsije – i on je pisao o KristuPremda se Mojsije spominje tek pred kraj Pro-slova, aluzija na njegov lik može se pronaći u središnjoj poruci koja se tiče Kristova utjelov-ljenja: »I riječ je tijelom postala, i nastanila se među nama« (Iv 1, 14). Grčki izraz eskenosen, koji prevodimo »nastanila se«, doziva u pamet sliku Šatora sastanka u kojemu nakon Objave na Sinaju prebiva Božja slava i u kojemu se Mojsije sastaje s Bogom. Šator sastanka kao mjesto Božjeg prebivanja prekrasna je slika Božje prisutnosti među svojim narodom, koja se ne odgađa do dolaska u Obećanu zemlju, nego prati narod čitavim njegovim putem. Na tome putu Mojsijeva je uloga posebna. Njega je Bog izabrao i poslao da izvede narod iz egi-patskoga ropstva i s njime je razgovarao licem u lice kao što čovjek razgovara sa svojim pri-jateljem. Kao najveći primatelj starozavjetne objave, Mojsije je zbog svoje važnosti jedno-stavno morao biti spomenut u tekstu koji go-vori o punini Božje objave. Bez Mojsija čitatelj Svetoga pisma ne bi mogao razumjeti što se dogodilo u Isusu Kristu. Evanđelist kaže: »Ui-stinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.« (Iv 1, 17)

Izraz pun milosti i istine ne može a da nas ne podsjeti na hebrejske riječi rab hesed we’ĕmet koje se nalaze upravo u Knjizi izla-ska, u kontekstu objave na brdu Sinaju gdje je Bog Mojsiju dao Zakon (Izl 34, 6). U tome događaju postoji jasna razlika između Zakona koji Bog daje Mojsiju i samoga Bog koji je pun milosti i istine. U Zakonu koji daje po Mojsiju Bog objavljuje svoju volju. Ali Zakon kao ta-kav ne može se poistovjetiti s Bogom, te obja-va Zakona ne može biti punina Božje objave. Zato Isus u svom djelovanju ne objavljuje neki novi zakon koji bi samo zamijenio stari. On objavljuje puninu milosti i istine. Mogli bismo reći i ovako: na Sinaju je Bog dao Mojsiju Za-kon, a u Isusu Kristu svim je ljudima objavio i dao samoga sebe.

Na koncu možemo bolje razumjeti važnost koju za vjeru u Isusa Krista imaju Ivan i Moj-sije. Ivan je poslan od Boga da bismo po nje-govu svjedočanstvu vjerovali u Isusa Krista, a o Mojsiju sam Isus govori svome narodu: »Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao.« (Iv 5, 45)

Domagoj Runje

Zrnje…Božja riječ postala je tijelom (sarks). Taj pojam u grčkome jeziku, između ostaloga, označava čovjekovo stanje, njegovu narav, podložnost grijehu i smrti. Prihvativši ranjivu i smrtnu ljudskost, Bog je sebe izručio ranama svijeta, trpljenju i smrti, kako bi čovjeka izbavio iz toga stanja i darovao mu svoju božansku, nepovredivu narav, život koji ne umire. Sišao je u prolaznost vremena i života, da bi nas uveo u svoju vječnost. Slaviti otajstvo Utjelovljenja znači biti dionik ove čudesne razmjene, u kojoj za cijenu prolaznosti, izručeni Bogu, zadobivamo vječnost.

MU

DR

OST

CR

KV

E K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Ta se riječ tiče prije svega Betlehema: Sin Davidov dolazi u svoj grad, ali se mora

roditi u staji jer u svratištu ne bijaše mjesta za njega. Tiče se, za-tim, Izraela: Onaj koji je poslan dolazi k svojima, ali ga ne žele. Tiče se i čitavoga čovječanstva: Onaj po komu je stvoren svijet, iskonska Božja Riječ, ulazi u svijet, ali ga ne čuju i ne primaju. Te riječi, konačno, dotiču svakoga pojedinca i društvo u cjelini. Imamo li vremena za bližnjega koji je potrebit naše ili moje ri-ječi, moje ljubavi; za onoga koji trpi i koji je potrebit pomoći; za izbjeglicu ili prognanika koji traži utočište? Imamo li vremena i mjesta za Boga? Može li on ući u naše živote. Može li pronaći mjesta u nama, ili smo sav prostor zauzeli našim brigama, našim nastojanjima, životom koji živimo samo za sebe? […] No, postoje i oni koji ga primiše, i tako, počev od staje koja je izvan ljudskoga doma, počinje rasti novi dom, novi grad, novi svijet.

Papa Benedikt XVI., homilija na Misi polnoćki,24. prosinca 2007.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

6. siječnja 2016.

BogojavljenjeUlazna pjesmaEvo, dolazi Gospodar, Gospodin; u ruci mu kraljevstvo, moć i vlast.

(Usp. Mal 3, 1; 1Ljet 19, 12)

Zborna molitvaBože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca. Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju tvoje nebeske ljepote. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 60, 1-6Čitanje Knjige proroka IzaijeUstani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodâ k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 72, 1-2.7-8.10-13Pripjev: Klanjat će se tebi, Gospodine,

svi narodi zemlje.Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno,siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravdai mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do morai od Rijeke do granica svijeta.

Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,vladari Šabe i Sebe danak donositi.Klanjat će mu se svi vladari,svi će mu narodi služiti.

On će spasiti siromaha koji uzdiše,nevoljnika koji pomoćnika nema;smilovat će se ubogu i siromahui spasit će život nevoljniku.

Drugo čitanje Ef 3, 2-3a.5-6Sada je objavljeno da su i poganisubaštinici obećanja.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 2, 2Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa dođosmo pokloniti se Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, neka ti budu mili darovi tvoje Crkve. To nije zlato, tamjan ni smirna, nego se danas prinosi i za hranu daje Isus Krist, koga ti darovi označuju. Koji živi i kraljujeu vijeke vjekova.

Ulazna: 382.3 Evo, dolazi ili: 402 Radujte se, narodiOtpj. ps.: 391 Klanjat će se tebi, GospodinePrinosna: 408.1 i 4 O Betleme Pričesna: 392.2 Vidjesmo zvijezdu njegovu ili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420.1 i 8 Narodi nam se ili: 424 Tri Kralja jahahu

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

30živo vrelo 31

Braćo i sestre, nebeski je Otac vodio mudrace s istoka da se poklone njegovu Sinu. Molitvom se obratimo istome Ocu da i mi umijemo prepoznati svjetlo kojim obasjava naš životni put.

Budi nam, Gospodine, svjetlo života.1. Za Crkvu u svijetu:

da bude trajno otvorena vodstvu tvoga Duha te svoju moć ne traži u vladanju, nego u poklonstvu i služenju tebi, molimo te.

2. Za papu Franju i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da uvijek znaju slijediti svjetlo koje dolazi u snazi tvoje riječi i u poticajima tvoga Duha te uvijek budu mudri predvodnici tvoje Crkve na putu prema novome susretu s Kristom, molimo te.

3. Za sve one čijoj je odgovornosti povjerena briga za svijet: da u evanđeoskim nastojanjima Crkve prepoznaju dobrobit za cijelo društvo, molimo te.

4. Za sve koji znanošću istražuju tajne svijeta i života: obdari ih istinskom odgovornošću za čovjeka i za sav stvoreni svijet, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: da poslušni tvome Duhu uvijek umijemo prepoznavati putove koji nas vode do susreta s tobom, molimo te.

S našim prošnjama primi, Gospodine, i naše poklonstvo pred tobom. Nek naš život bude ustrajan hod u tvome svjetlu. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje Mt 2, 1-12

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: ’A ti, Betleheme,zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pâsti narod moj – Izraela!’« Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.« Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

Popričesna molitvaGospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svjetlom. Htio si da se pričesti-mo ovim otajstvom: daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim srcem. Po Kristu.

»Zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njimasve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete« »Beatov kodeks«, Španjolska, oko 1180.;The Metropolitan Museum of Art, New York.

»Zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njimasve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete« »Beatov kodeks«, Španjolska, oko 1180.;The Metropolitan Museum of Art, New York.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Isus se rodio u Betlehemu. Matej njegovo ro-đenje smješta u rodoslovlje koje započinje Abrahamom. Isusa naziva sinom Abraha-

movim i sinom Davidovim. O izvanjskim okol-nostima, mjestu i političkome trenutku Matej ne kaže mnogo. Isusovo rođenje smješta u ge-neracijsko stablo, koje počinje praocem Abra-hamom, te u međuljudske odnose. Oni tvore pozadinu koja pojašnjava Isusovo podrijetlo i rođenje. O rođenju govori opisujući odnos Ma-rije i Josipa. Marija je trudna, ali ne s Josipom, nego po Duhu Svetom. Josip je pravedan i po-slušan Božjemu vodstvu. Bog ga vodi preko sna tako da ga oslobađa straha i ohrabruje da k sebi uzme svoju ženu. Marija je trudna i dijete nije njegovo, ali Marija je njegova žena. Dijete nije njegovo, ali on će mu nadjenuti ime Isus. Vo-đen u snu, Josip prihvaća sve. Uzima sebi svoju ženu i djetetu nadijeva ime. Iz njegova života nestaje straha i on staje na čelo svoje obitelji. Zbog Marijine trudnoće kovao je plan kako da ju ne izvrgne srami, a ipak napusti, a kada mu je anđeo Gospodnji u snu pokazao što mu je činiti, promijenio je svoje odluke i preuzeo na sebe ulogu muža i oca, glave obitelji. U Josipov je život Isusovim rođenjem ušao mir. Josip se pomirio sa svojim životom.

Poklonstvo mudracaU Jeruzalem je, međutim, Isusovo rođenje

donijelo nemir. Prestrašenost je zahvatila He-roda i njegov dvor. Nemir je ušao jednostav-nim i jasnim pitanjem mudraca: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski?« (Mt 2, 2). Bilo bi moguće očekivati oduševljenje Jeruzalema. No, reakcija je sasvim suprotna. Prestraše-nost. Matej tako priprema sliku naroda koji odbacuje Mesiju već od prvoga trenutka. No-vi je kralj već rođen, a Herod i njegov dvor o tome ništa ne znaju. Ako je rođen novi kralj, onda stari mora nestati. Njegovo je vrijeme počelo istjecati. Moć, međutim, ne može pod-nijeti da izvan nje postoji druga moć koju ona nema pod svojom kontrolom.

Mudraci kažu još nešto. Imaju potvrdu na nebu o novome kralju. Kralj ima zvijezdu na ne-bu. Mudraci dolaze izdaleka kako bi se poklonili novorođenomu kralju. Herodu i dvoru zvoni na uzbunu. Mudraci su mogli slijediti svoju zvijez-du izravno do Betlehema. To što dolaze prije u Jeruzalem, ima svoje značenje. Jeruzalem će tako prvi saznati za Isusovo rođenje i on će biti mjesto Isusovih zadnjih trenutaka.

Isus se tek rodio, a političke su vlasti već uznemirene. Matej posve jednostavnim opi-som pokazuje na što su različite grupe osjetlji-

Bogojavljenje

Zrnje…Mudraci, poklonivši se Novorođenomu, ne vraćaju se u svoju domovinu istim putem. Povjerovali su i bili rasvijetljeni zvijezdom Istine koja je zasjala u njihovu srcu. Vjera rađa obraćenjem i svjetlom, ostavljanjem »staroga puta« i spremnošću za novost, za nepoznato… Vraćaju se drugim putem, nepoznatim, punim iskušenjâ. Novost puta u vjeri jest »povratak« Onomu koji je iskon i uvir svega postojanja. Vjera je put povratka Bogu. Napredujemo samo onoliko koliko se vraćamo Bogu.

Poslije Herodove smrti, kada se sveta obitelj vratila u Nazaret, počinje dugo razdoblje skrivena života. Marija

koja je »povjerovala da će se ispuniti« Gospodnje riječi (Lk 1, 45) svakim danom živi sadržaj tih riječi. […] Kroz godine Isusova skrivena života u Nazaretu i Marijin je život »skri-ven s Kristom u Bogu« (usp. Kol 3, 3), po vjeri. Vjera je doista dodir s otajstvom Boga. Marija je stalno, svakoga dana, zdru-žena s neiskazanim otajstvom Boga koji postade čovjekom, s otajstvom koje nadvisuje sve što bijaše objavljeno u Starome zavjetu. Od trenutka navještenja duh Djevice-Majke uveden je u temeljnu »novost« samoobjave Boga i postao je svjestan toga otajstva. Ona je prva od onih »malenih« za koje će Isus jednoga dana reći: »Slavim te, Oče, što si ovo sakrio od mu-drih i umnih, a objavio malenima« (Mt 11, 25).

Sv. Ivan Pavao II., Enciklika »Redemptoris Mater«, 17.

MU

DR

OST

CR

KV

E

32živo vrelo 33

ve. Mudraci s istoka žele se pokloniti djetetu, a Herod, i sav Jeruzalem s njime, uznemireni su. Kad Matej spominje sav Jeruzalem, misli na one koji su svoj život i pogled na svijet uskladi-li s postojećom vlasti, s Herodom. Herod može misliti da je to cijeli Jeruzalem. Moć je sklona vidjeti sebe kao sveobuhvatni pogled na zbilju, kao što su ljudi skloni političku moć kojoj na-ginju shvaćati jedinom realnošću. Iz toga proi-zlazi i povišena osjetljivost na svaki znak neke druge moći koja bi mogla ugroziti postojeću.

Dočim Herod sazna sve što je saznati mo-gao, počinje s političkim spletkama. Do sada je sve bilo javno. Herod sada potajno zove mudra-ce. Potajni sastanci u sebi kriju razornu moć. Moguće ih je uvijek preokrenuti u svoju korist i protiv mogućih suparnika. Politička moć na-ginje sve uvući u svoj vrtlog. Potajni sastanci stvaraju dojam posebne povjerljivosti, a kriju razornu moć uništenja sugovornika. Herod se propituje o zvijezdi koja je mudrace dovela do Jeruzalema. Pokazuje zainteresiranost. Ona je stvarna. On je stvarno zainteresiran saznati gdje je Isus rođen i kada se pojavila njegova zvijezda. Informacijama koje je dobio od mudraca kasni-je će se služiti kako bi organizirao pokolj nevine djece u Betlehemu (Mt 2, 16). Herod mudraci-ma ne kaže svoje nakane. Laže im. Kaže im da se želi pokloniti djetetu. Njegove su nakane, međutim, drukčije. Šalje mudrace u Betlehem i moli ih da mu jave kad pronađu dijete. Nitko ne sumnja u Herodovu iskrenost. Nitko nema nikakva razloga za sumnju. wLjudi koji su vo-đeni istinom i iskrenošću ne mogu lako prozreti

ljude moći koji spletkare različitim ulogama, licima i namjerama. Lju-di moći imaju dva lica. Jedno jav-no, a drugo potajno. Njihov jezik nije jednoznačan. Nikada ne kažu sve što misle. Govore djelomično. Ne govore svoje nakane. Vole go-voriti ono što misle da drugi želi čuti. Koriste tuđe dobre nakane za svoje podle namjere. Majsto-ri su prerušavanja i igre između javnoga i potajnoga, rečenoga i prešućenoga, klanjanja i klanja.

Pa ipak, ljudi koji dopuštaju da ih Bog vodi, us-pijevaju nekim neobičnim i neočekivanim pu-tovima izbjeći lukavost moćnih prijetvornika. U ovome slučaju, mudraci će se drugim putem vratiti u svoju zemlju. Nisu sami otkrili što He-rod zapravo smjera. Nisu se ni bavili Herodom. Opomena im je došla u snu i oni su je poslušali. Kao što su poslušali zvijezdu i krenuli za njom, tako su poslušali i uputu iz sna i vratili se kući drugim putem. San je ovdje način kako ih Bog vodi i štiti od Heroda. Osim Josipa Bog je kroz san vodio i mudrace.

Mudraci od Heroda odlaze slijedeći svoju zvijezdu. Kada su napustili Jeruzalem, jako su se obradovali njezinu vodstvu, za razliku od Heroda koji ostaje u nemiru. Zvijezda je mudrace dovela do mjesta na kojem su našli dijete i Mariju, njegovu majku. Pred djetetom se klanjaju ničice. Isus je tek rođen, a mudrost svijeta prepoznaje njegov dolazak i klanja mu se. Mudraci su mu donijeli i darove: zlato, ta-mjan i smirnu. Blagoslov svih naroda kojega je Bog obećao Abrahamu sada se pokazuje u poklonu poganskih mudraca djetetu Isusu.

Božićno ozračje i Matejev tekst brzo nas uvode u rodoslovnu pripadnost izabranomu narodu preko Isusova rođenja, muke i smrti. Poziva nas na osobnu opredijeljenost i povje-renje Bogu koji vodi one koji imaju otvorene oči za nebo i otvoreno srce za glas njegova anđela. Istovremeno nam pokazuje kako Bog štiti svoje od ubojitih političkih spletki i dvor-skih nemira.

Ante Vučković

Reljef u crkvi sv. Bartola »in Pantano«, Pistoia (Italija), 12. st.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

10. siječnja 2016.

Krštenje GospodinovoUlazna pjesmaNakon krštenja Gospodi-nova otvoriše se nebesa, a Duh siđe na nj kao golub.I glas s neba zaori: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!

(Usp. Mt 3, 16-17)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, kod krštenja u Jordanu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista, a ti si ga svečano proglasio svojim ljubljenim Sinom. I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu: daj da vazda ostane-mo u tvojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 40, 1-5. 9-11Čitanje Knjige proroka IzaijeTješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada Slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 104, 1b-4.24-25.27-30Pripjev: Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina;

on je silno velik!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Odjeven veličanstvom i ljepotom,svjetlošću ogrnut kao plaštem!Nebo si razapeo kao šator,na vodama sagradio dvorove svoje.

Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Sve si to mudro učinio:puna je zemlja stvorenja tvojih.Eno mora, velika i široka,u njemu vrve gmazovi bez broja,životinje male i velike.

I sva ova bića željno čekajuda ih nahraniš na vrijeme.Daješ li im, tada sabiru:otvaraš li ruku, nasite se dobrima.

Sakriješ li lice svoje, od straha umiru;ako dah im oduzmeš, ugibajui opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastajui tako obnavljaš lice zemlje.

Drugo čitanje Tit 2,11-14; 3,4-7Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola TituLjubljeni: Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga

Darovna molitvaGospodine, danas slavimo dan kad si Isusa objavio kao svoga ljubljenoga Sina. Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva, kojom si oprao grijehe svega svijeta. Po Kristu.

Ulazna: 383.3 Nakon krštenja Gospodinova ili: 401 Svim na zemljiOtpj. ps.: Blagoslivljaj, dušo moja (www.hilp.hr ŽV 13-2013)Prinosna: 211 Isus Krist je slika Božja ili: 410 (411) U to vrijeme godištaPričesna: 392.3 Evo onoga ili: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našZavršna: 420.1 i 10 Narodi nam se

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

34živo vrelo 35

Nebeskom Ocu, koji nam je po svome Sinu darovao spasenje i učinio nas svojom ljubljenom djecom, izrecimo svoje molitve. Molimo zajedno:

Obnovi nas, Gospodine, u milosti krštenja.1. Za Crkvu, zajednicu krštenika: da uvijek bude

vjerna poslanju koje si joj udijelio te svim ljudima navijesti i donese dar spasenja, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve kojima si povjerio brigu za svoj narod: ispuni ih duhom radosnoga služenja da u Crkvi ustrajno grade i promiču ljepotu zajedništva kako bi svi njezini udovi mogli prepoznati i živjeti svoje kršćansko poslanje u svijetu, molimo te.

3. Za katekumene koji se pripravljaju za sakramente kršćanske inicijacije: prosvijeti ih svojim Duhom da prihvate život evanđelja te trajno rastu u daru vjere i u odanosti Crkvi, molimo te.

4. Za sve krštene koji zapostaviše udijeljeni dar spasenja: otvori im srca da umiju ponovno čuti tvoj glas i krenuti putem tvoga Sina, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: vodi nas svjetlom svoga Duha da budemo radosni svjedoci kršćanskoga imena i ustrajni graditelji zajedništva koje nam daruješ u svojoj Crkvi, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas po svojoj neizmjernoj ljubavi ne ostavljaš u grijehu. Smjerno te molimo, izliječi u nama sve slabo i grješno i obnovi sve dobro i plemenito kako bismo mogli ponovno živjeti kao djeca svjetla. Po Kristu Gospodinu našemu.

Darovna molitvaGospodine, danas slavimo dan kad si Isusa objavio kao svoga ljubljenoga Sina. Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva, kojom si oprao grijehe svega svijeta. Po Kristu.

bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela. Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Usp. Lk 3, 16

Dolazi jači od mene, rekao je Ivan:On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.

Evanđelje Lk 3, 15-16.21-22Pošto se Isus krstio, dok se molio,rastvori se nebo

Čitanje svetog Evanđelja po LukiNarod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

Popričesna molitvaGospodine, nahranio si nas svetim darom. Molimo te da vjerno slušamo tvoga Jedino-rođenca te se zovemo i budemo tvoji sinovi i kćeri. Po Kristu.

Bog je po Isusu Kristu izlio dar Duha da njego vom milošću budemo baštinici života vječnoga.Vitraj, Katedrala u Brussellu. Foto: Shutterstock.

Bog je po Isusu Kristu izlio dar Duha da njego vom milošću budemo baštinici života vječnoga.Vitraj, Katedrala u Brussellu. Foto: Shutterstock.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

S biblijskim je mjestima redovito povezano neko značenje. More, planina, pustinja, putovi… više su od običnih zemljopisnih

naznaka. Luka ne spominje točno mjesto gdje je Isus kršten. No, predaja je danas naviješten događaj vezala uz ono mjesto (Betábara) na kojemu je izraelski narod, predvođen Jošuom, prešao rijeku Jordan i ušao u zemlju obećanja. Upravo po toj činjenici Isusovo se krštenje čitalo kao prjelazak iz ropstva u slobodu; kao novi Izlazak u Božji dar života.

To mjesto značajno je i po tome što je ge-ološki tako oblikovano da je vjerojatno najdu-blja točka na zemljinoj površini: četiristotinjak metara ispod razine mora. Tako i priroda na tome mjestu ima što reći pozornomu čovjeku. Isus koji dolazi iz nedostupnih prostora, silazi u ljudske dubine i očituje da želi spasenje sva-koga čovjeka, a najviše onoga koga su grijeh i zlo odvukli u tamu iz koje se čini da nema izla-ska. Gustave Thibon je zapisao: »Božje milo-srđe uvijek silazi dublje od dubine u koju pada ljudska bijeda.« I cijela je evanđeoska istina sažeta u nastojanje Boga da čovjeka oslobodi i vrati mu radost.

Težina grješne privlačnostiDanas nam prorok Izaija prenosi Božje

riječi upućene svomu narodu – riječi utjehe. Nakon prvih godina progonstva, s vremenom su se prognani naviknuli na nove okolnosti. Štoviše, neki su se – kako se to obično kaže – ‘snašli’ i postigli određeni društveni status.

Četrdeset je godina prošlo do pojavka izni-mnoga proroka, osjetljivoga za društvene do-gađaje i istančana osjećaja za lijepu i prodornu riječ. Izaija je uvidio da se Babilonsko carstvo, pod pritiscima perzijske moći, nalazi pred oz-biljnim prijetnjama. Bilo je to vrijeme da se u prognanima probudi nada oslobođenja od ropstva i povratka u zemlju očeva.

Da ne bi postao sumnjiv Babiloncima i op-tužen da želi rušiti vlast, koristio se rječnikom koji su razumjeli samo pripadnici njegova,

Milosrđe je sišlo dublje od grijehažidovskog naroda. No, bilo je sve manje onih koji su razumjeli tu njegovu duhovnu osjetlji-vost. Većina, zavedena i povedena putem no-voga načina života, bez povezanosti sa svojom prošlošću, s Bogom koji je govorio praocima, oslabila je u svojoj vjeri; postala nesposobnom osjetiti i slijediti Božji poziv te započeti novim životom. Opasnost boravka u Babilonu više ni-je bila težina života, nego prihvaćanje privida privlačnosti novoga načina života.

Iskustvo izabranoga naroda opomena je svakomu naraštaju i ljudima koji se prilago-đavaju banalnomu životu; životu koji djeluje ugodan, ali žanje ljepotu svojom prazninom; cijedi zadovoljstvo iz ljudi i ostavlja ih prazni-ma i nepomičnima. Nažalost, kao kršćani, kao dionici novoga života u Kristu, lako se privika-vamo i postaje nam ‘normalnim’, nešto što nije normalno, jer je nestala ‘norma’; postaje nam svejedno ono prema čemu je ravnodušnost najveća zamka ljudske radosti. Prorok govori o Božjoj utjesi koja nije samo nekoliko ohra-brujućih riječi; naviješta utjehu koja očajniku vraća nadu, jadnika pridiže iz prašine, preo-bražava njegov plač u ples, a jauk u pjesmu.

Krštenje Gospodinovo

MU

DR

OST

CR

KV

E

Trenutak u kojemu je izvor novoga dostojanstva za cijelo čovječanstvo. (Goerges Rouault)

36živo vrelo 37

Razderano nebo nad JordanomU mnoštvu za krštenje na Jordanu, u nizu ne-ispunjenih i narušenih života, stoji netko tko nosi život. Isus je jedan od onih koji čekaju da ih Ivan uroni i izdigne iz vode – slike umira-nja i rađanja, slike preporoda na novi početak. Cijela se ljudska povijest usredotočuje u Kri-stu. Čitavo čovječanstvo prolazi kroz osobu Isusa Krista kao kroz grlo pješčanoga sata, da bi izronilo u novo vrijeme, da bi se korjenito promijenilo za primanje novoga života. I baš u trenutku u kojemu se sve usredotočuje u nje-mu, Evanđelje kaže da se otvara nebo, kako bi u povijest ušao Duh koji mijenja povijest. Isu-sovo krštenje time postaje trenutkom rođenja nove ljudskosti i novoga čovječanstva.

Privlači rečenica koju nam upućuje glas s neba: Ti si Sin moj, Ljubljeni. U tebi mi sva milina. Tu bismo rečenicu trebali urezati u svoje biće; ne ju zaboraviti, ni onda kada nam je najteže. Ti si moje ljubljeno dijete. On se na Jordanu pojavio kao jedan među mnogima, jedan poput drugih, a opet jedinstven; obučen u slabost, a ipak jači od svih. Ivan, kao prorok zadužen je za iščekivanje, da kristalizira nade

Zrnje…Isusov silazak u vode Jordana otajstven je događaj kojim Isus objavljuje da u »izvor spasenja«, u Boga i njegovo milosrđe, želi uroniti svakoga čovjeka. Ako se krštenje vrši uranjanjem, vjera je život u uronjenosti u Boga. Uronjenost preobražava, mijenja, rastvara tvrdoću i odnosi nečistoću. Krsna novost preporađa nas da budemo »nova stvorenja« i dionici božanske naravi. Svakodnevno uranjati u tu novost života znači hoditi putem vjere, započetim u daru krštenja.

MU

DR

OST

CR

KV

E Krštenju pripada priznanje grijeha. Je li Isus mogao to učiniti? […] Budući da silazak u krštenje uključuje priznanje krivnje i

molbu za oproštenje i novi početak, u njegovu »da« čitavoj Božjoj volji, u svijetu označenu grijehom, prisutan je izraz solidarnosti s ljudima koji su postali grješni, ali teže za pravednošću. Tek nakon križa i uskrsnuća postalo je jasno puno značenje ovoga postupka. […] Isus je na svoja ramena uzeo teret krivnje cijeloga čovječan-stva; ponio ga je u Jordan. Svoje djelovanje započinje stupanjem na mjesto grješnikâ. Započinje ga anticipacijom križa. On je, sli-kovito govoreći, pravi Jona koji je rekao mornarima. Uzmite me i bacite u more (Jon 1,12). Cjelokupno značenje Isusova krštenja, njegovo rođenje »sve pravednosti«, postaje očito tek na križu: kr-štenje je prihvaćanje smrti za grijehe čovječanstva, a glas »Ovo je Sin moj, Ljubljeni!« nagoviješta uskrsnuće. Stoga je razumljivo da je u Isusovim govorima riječ »krštenje« oznaka za njegovu smrt (usp. Mt 10, 38; Lk 12, 50).

Pap a Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, 34.-35.

i usmjeri ih na Mesiju. Prepoznati Isusa kao jedinstvenoga, premda u odjeći redovitosti, u preplavljenosti svakodnevice – to je zahtjev vjere. No, Isusovim dolaskom, znamo da je naša ljudskost u svemu preobražena; da je gri-jeh izgubio svoju moć; da je naš povratak Bogu uvijek moguć po Kristu.

U Evanđelju izranja blizina i suprotstavlje-nost s Ivanom Krstiteljem. Isusovo doba ozna-čuje doba milosrđa, a ne kazne; to je procvat spasenja, a ne svođenje računa. I za grješnike ima nade. Od sada nadalje pozornost je okre-nuta ne toliko našim djelima koliko onomu što Bog čini za nas. Zato je posebno zanimljiva slika otvorenih nebesa, jer zatvoreno je nebo razdjelnica između Boga i čovjeka, posljedica grijeha. To je znak Božjega gnjeva protiv grješ-noga čovječanstva.

Molitva koju je davno prije izgovorio pro-rok Izaija: »O da razdreš nebesa i siđeš…« sada je uslišana. Završeno je vrijeme neprija-teljstva i Božje šutnje. I Božje riječi koje sluša-mo govore o prisutnosti njegova Sina. Isus je konačna Riječ koju Bog ima reći i koju daruje svijetu i čovjeku.

Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Obiteljske molitve u božićnome vremenu

Za svetkovinu Kristova rođenjaGospodine, u svome čudesnom promislu ljubavihtio si k nama doći na jedinstven način– u malenosti i nemoći djeteta, da bi nam otkrio svoju blizinui iskazao čežnju za našom ljubavlju.Svojim nam rođenjem objavljuješ da je i naš put vjere put rađanja, odrastanja, učenja i povjeravanja u ljubavi.Po milosti tvoga rođenja nek među nama danas zasja ljepota tvoje blizine;daj da u svoj ljepoti zaživiroditeljska radost pred osmjehom djetetai djetinja sigurnost u zagrljaju roditelja.Obnovi nam pouzdanje u tebe i daj da iz zajedništva s tobomsvakim danom raste naše međusobno povjerenje.Ti koji se objavljuješ kao Otac i Sin,nauči nas roditeljskoj mudrosti i odgovornostii daruj nam djetinju poslušnostda bismo mogli bit dom u kome trajno prebivaš. Amen.

Za blagdan Svete ObiteljiGospodine, nauči nas ljubiti kao što ti ljubiš.Nauči nas ljubiti poput Josipa koji se pouzdao u tebe;nauči nas ljubiti poput Marije koja se velikodušno predala tvojoj volji;nauči nas ljubiti poput pastirakoji su svima navijestili Radosnu vijest;nauči nas ljubiti poput Mudracakoji su se uputili daleko da bi te našli;nauči nas ljubiti poput Svete Obiteljikoja je vjerovala da Bogu nije ništa nemoguće;nauči nas ljubiti poput siromahakoji se posvema povjeravaju Bogu;nauči nas ljubiti i moliti;nauči nas ljubiti bez očekivanja uzvrata;nauči nas ljubiti svakoga dana.Nauči nas biti zahvalnima za ljubav.

38živo vrelo 39

Za svetkovinu Svete Marije BogorodiceGospodine Isuse Kriste,svojim utjelovljenjem i rođenjem od Djevice Marijedao si novi početak našemu životui smisao svemu vremenu,a u njezinoj nam poniznosti i posluhuotkrio divan primjer učeništva i pouzdanja u vjeri.Nauči nas da, poput Presvete Djevice i Majke,umijemo čuvati radost nade,budemo strpljivi u iščekivanju,poučljivi pred tvojom riječju i zovom tvoga Duha,uvijek ponizni pred tobom i hrabri za poslanja koje nam povjeravaš.Ispuni naše dane svojim miromi okrijepi nam korakeda darovano vrijeme bude natopljeno tvojom milošćui plodno djelima koja otkrivaju tvoju blizinui nose ljepotu tvoga milosrđa svakom čovjeku. Amen.

Za blagdan Krštenja GospodinovaBože, Oče nebeski, izvore svakoga života,u bistrini vode koja je sišla na naša čelai u snazi životvornoga Duhaoprani smo od ljage grijehai uronjeni u tvoj božanski život. U otajstvu krštenja preporodio si nas za sebei zaodjenuo nas haljinom besmrtnosti.Molimo te danas: po snazi tvoga Duha,koji svemu daje život i sve obnavlja,nek dar vjere u nama trajno raste,a dostojanstvo koje si nam darovaonek pred ljudima urodi svjedočanstvom za tebe.Daj nam osjetiti ljepotu zajedništva Crkvete, živeći riječ evanđelja,budemo graditelji tvoga Kraljevstva. Amen.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

Vrijeme kićenja božićne jelkeKao vjernik osjećam nelagodu i ljutnju pred činjenicom iskorištavanja i instrumentaliziranja kršćanskih blagdana u društvenoj zbilji: Božić je u društvu ’slavljen‘ znatno ranije negoli u liturgiji Crkve; želi se raznim interesima preduhitriti dane Božića kićenjem gradova, čestita-njem, darivanjem… Ne čini li se da pred tom pojavom posustaju i naše župne zajednice ako u crkvama možemo vidjeti okićenu božićnu jelku i uređene jaslice već u sredini Došašća?

Mirjam L., SplitDruštvo nas na razne načine pokušava naviknuti na nove oblike slavljenja kršćanskih blagdana. Naizgled bi se mogao steći dojam krš ćanske prožetosti društvene zbilje. No, sadr-žaji su bitno različiti, a smisao društvenih nači-na ‘slavljenja’ u mnogočemu proturječi onomu što kršćani slave. Zajednički ostaju tek neki ele-menti izvanjskosti, koji katkada više zbunjuju i zasjenjuju, nego što unose jasnoće. Zgodno je primijetiti da se tu proturječnost pokušava izbjeći novim, ipak ne slučajnim načinom govo-ra. Reći će se, primjerice, da se u društvu »obi-lježava« vrijeme Došašća, Božić, Uskrs. Slavlje obvezuje; »slaviti« Božić mogu samo oni koji u sebi pronalaze razlog, a u Bogu smisao slavlje-nja. Ide se i korak dalje pa se u društvu i javnim glasilima sve rjeđe može čuti naziv naših svet-kovina. Čuje se tek uopćeni izraz da »slavimo blagdane«, a u takvoj će se »političkoj korek-tnosti« oblikovati i čestitke, lišene sadržaja. Iz kršćanskoga slavljenja u društvu se preuzimaju samo iskoristivi elementi, podložni za druge sa-držaje i poruke.

Prvi među takvim elementima jest vrijeme. Vrijeme koje je u najširim slojevima društva prepoznato i čuvano kao blagdansko i slavlje-ničko, najpodatnije je za društvene i kulturalne preobrazbe. Lako mu je dati nove sadržaje, pa i one suprotstavljene njegovu izvornom smi-slu. Ovdje bi bilo suvišno iznova analizirati sve pojavnosti koje se na razini društvenoga života pokušava uklopiti u predbožićno i božićno vri-jeme. Za nas je važnije pitati se jesmo li i sami postali neosjetljivi pred tim zamkama i popust-ljivi pred ponudama koje zasjenjuju milosnost kršćanskoga slavljenja.

Ako je do ne tako davno u našim (ne)prili-kama okićenu jelku bilo moguće vidjeti na pred-božićnu večer samo u prozorima katoličkih obi-telji, a na javnim mjestima i drugdje tek nakon svetkovine Božića, onda bi kršćanska autentič-

nost nekadašnji strah trebala sada – u novim suprotstavljenostima, ali oblikovanima po istoj matrici – pretočiti u otpor društvenomu anti-cipiranju slavlja, barem u svojim zajednicama. Kršćansko slavljenje poznaje uvijek vrijeme priprave i iščekivanja, prepoznatljivo upravo po odricanju od onoga što je vlastito blagdan-skomu trenutku. U toj dinamici vremena, gdje slavlje preobražava život, ništa ne priječi da je vrijeme priprave znatno duže od vremena slavlja. Došašću, premda nije oblikovano kao pokorničko vrijeme, pripada odricanje, življe-no u posebnome obliku posta. Tako se izostav-ljanjem pjesni »Slava Bogu na visini« i umje-renošću u korištenju orgulja i drugih glazbala njeguje post ušiju, kako se ne bi preduhitrilo veselje Božića (BC, 236). U istome duhu gaji se i post očiju: oltar se urešava umjerenošću koja odgovara naravi Došašća kao vremena priprave i iščekivanja, na što podsjeća i ljubičasta boja liturgijskoga ruha.

U istoj »obojenosti« priprave i iščekivanja trebalo bi čuvati sav liturgijski prostor, vrijeme i pastoralne sadržaje Došašća. Samo autentič-nost priprave vodi k istinitosti slavlja. Antici-pirani božićni koncerti, okićene jelke i uređene jaslice u crkvama već u sredini Došašća (ili po-negdje već na njegovu početku) oduzimaju to-mu vremenu ljepotu iščekivanja i nade, a vrije-me slavlja (Božić) ostavljaju bez radosti, vlastite milosnomu trenutku Utjelovljenja. Može se raz-mišljati i o eklezijalnome zajedništvu, pa jelku u katedralnoj crkvi kititi tri ili četiri dana prije Božića, onu u župnoj crkvi dan nakon toga, a onu u obitelji, toj »kućnoj Crkvi«, u predvečerje Svetkovine. Tako se zajedništvo priprave i slav-lja proteže iz liturgije Crkve u živote njezinih članova. U dvojbama i poteškoćama oko toga, smisao priprave i istinitosti slavljenja valja pret-postaviti »pitanjima praktičnosti« jer je slavlje uvijek otpor onomu što je lako i obično.

U Rokovniku su za svaki tjedan kroz godinu predviđene po dvije stranice s liturgijskim čitanjima za svaki dan te citatom iz evanđelja dana (ukupno 136 stranica). Mjesečni preglednik na 28 stranica donosi pregled cijelog mjeseca na po dvije

stranice. Kalendari su tiskani dvobojno na kvalitetnom papiru u PVC koricama, što im osigurava otpornost na habanje i jamči cijelogodišnje korištenje. Dostupan je u dvije boje korica – plavoj i bordo. Na veće količine odobravamo popust.

Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu kalendara.

Kalendar možete naručiti e-mailom: na narudzbe@hilp.hr, faksom na broj +385 (0)1 5635 050 ili na telefon +385 (0)1 5635 051.

Mjesečni preglednikkn

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR8823400091110174994

2016

Nic

olas

de

Stae

l, 19

49.