živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIII. • CIJENA: 13 KN122016

Došašće i postojanost u vjeriod 27. studenoga do 24. prosinca  2016.

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIII. (2016.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Kraljevstvo je Božje među vama

naša tema: Došašće i postojanost u vjeri 2 Konstantnost – kršćanska adventska krjepost,

I. Šaško

Došašće – nadahnuće za proročki život vjere, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 15 Biblijska razmišljanja:

A. Vučković, I. Bodrožić, D. Runje, I. Šaško, I. Raguž

Prva nedjelja došašća

Druga nedjelja došašća

Bezgrješno začeće Bl. Dj. Marije

Treća nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

u duhiu i istini 36 Molitvena bdjenja u obitelji

trenutak 40 Blagoslov obitelji i(li) kuća?

12 • 2016 

MOTIV NA NASLOVNICI:

Postojanost i strpljivostPablo Picasso: Žena koja sjedi, 1909.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   12–2016.

živo vrelo 1

KKraljevstvo je Božje među vama

K rist Gospodin, uči nas papa Franjo, »u sebi je sjedinio sve: nebo i zemlju, Boga i čovjeka, tijelo i duh, osobu i društvo. Prepoznat-ljiv znak toga jedinstva i pomirenja svega u Njemu jest mir. Krist

je ‘mir naš’ (Ef 2, 14). Evanđeoski navještaj započinje uvijek pozdravom mira, a mir oduvijek okrunjuje i učvršćuje odnose među učenicima. Mir je moguć zato jer je Gospodin pobijedio svijet i njegovu stalnu konflik-tnost ‘uspostavivši mir krvlju križa njegova’ (Kol 1, 20).« (Evangelii ga-udium, 229).

U svijetu koji je ranjen nepravdama, duboko podijeljen i ispunjen strahom, Kristovi vjernici žive kao znak Onoga koji je rasvijetlio svaku tamu, sve razdore i samu smrt. Pritjelovljeni Kristu, kršćani su ospo-sobljeni postojano živjeti dar vjere te proročkom hrabrošću svjedočiti Novo nebo i Novu zemlju. Gdje su kršćani predani primljenomu Daru, tu je sjeme novosti, trag svjetla koje daje vidjeti onkraj obzora smrti, u vječnost. Gdje su kršćani otvorni preobrazbenoj snazi Božjega Duha, tu ljepota ljubavi ozdravlja ranjene odnose, pomiruje neprijateljstva, sti-šava razdore i traži puteve služenja nemoćnima, bolesnima, malenima i svim potrebitima. Proročka zadaća zahtijeva od nas izgradnju »Božje-ga svijeta«, življenje evanđelja pred svijetom i u svijetu, ne izuzimajući pred Božjim svjetlom nijedno područje života, nijednoga čovjeka i ni-jedno pitanje koje život donosi.

Postojanost i proroštvo. Postojanost u proročkome svjedočenju. Ti vidici življenja vjere pokazuju se posebice u duhovnosti došašća, koja nas odgaja za radosno bdjenje i iščekivanje Kristova dolaska te nas hra-bri proročkom riječju, katkad oštrom, a katkad punom utjehe. Bdjenje i postojano iščekivanje nije skrivanje u vlastiti svijet, kao što se ni pro-ročki život ne odriče bdjenja i molitvenoga poniranja u otajstvo Boga.

Biti prorok tiče se sadašnjosti. To je život iz spomena na Darovano i iz nade u Obećano. Kada nas život vjere, unatoč postojanoj molitvi i svemu nastojanju Crkve, dovede u sumnju i pred pitanje »Možemo li u svijetu što promijeniti?« ili »Ima li smisla toliko se predavati?«, utjehu nam va-lja potražiti u Kristovoj riječi: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljev-stvo je Božje među vama!« (Lk 17, 20-21). To je ohrabrenje našoj posto-janosti u vjeri i okrjepa za svjedočanska djela − makar malo zamjetna i krhka − jer i zrno gorušičino uzraste u stablo, kojega krošnja resi svijet.

Urednik

2

NAŠA TEMA Došašće i postojanost u vjeri

2

K

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

K rjepost postojanosti jedna je od omiljenih tema u mislima i spisima ne samo kršćanskih pisaca i duhovnih voditelja, ne-go svih onih koji se bave ljudskim ponašanjem i odgajanjem,

usmjeravanjem i formiranjem čovjeka prema nekomu cilju na putu koji podraz umijeva napor i žrtvu.

Među glavnim, stožernim kršćanskim krjepostima nalazi se i ja-kost (lat. fortitudo), prilično bliska sadržaju krjeposti koju sam na-mjerno stavio pod nazivak ‘konstantnost’ (lat. constantia). Ona se u nijansama razlikuje i od strpljenja i od ustrajnosti i od postojanosti, kojoj je po značenju najbliža.

U tome smislu zanimljiva je popričesna molitva iz zajedničkih slavlja mučenika: »Sacris, Domine, recreati mysteriis, quaesumus, ut, miram beati N. constantiam aemulantes, patientiae praemium consequi mereamur aeternum.« Na hrvatskome ta molitva (u pri-jevodu jako bliskom izvorniku) glasi: »Obnovio si nas, Gospodine, svetim otajstvima. Daj da nastojeći dosegnuti postojanost blaženoga/svetoga I. i postignemo vječnu nagradu strpljivosti.«

Jedna od molitava iz kršćanske baštine (pape Klementa XI.) moli ovako: »Redde me prudentem in consiliis, constantem in periculis, patientem in adversis, humilem in prosperis.« – »Daj (Gospodine) da u savjetima (odlukama) budem razborit, u pogiblima postojan, u nevoljama strpljiv, u blagostanju/sreći ponizan.«

U Rimskome se misalu riječi koje su povezane istim korijenom i sadržajem koji nosi constantia pojavljuju četrdesetak puta. Po tome se vidi značajna zastupljenost i važnost toga pojma, pri čemu je naj-češće riječ o postojanosti u vjeri ili vjerom, ali nisu izostale poveznice s ljubavlju i nadom te s molitvom. Ta međuupućenost teologalnih krjeposti na odražaj stožernih krjeposti nedvojbeno je ispravan put pristupa i tumačenja.

U lepezi bliskih pojmova nalaze se: perseverantia, patientia, persistentia. Budući da je u riječi ‘konstantnost’ prisutna ideja tra-janja, postojanoga trajanja, možda bi na hrvatskome najprimjereniji prijevod bio u riječi ‘ustrajnost’. Dok je strpljivost u sebi vrijednost, baš kao i ostale stožerne krjeposti (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost), ‘konstantnost’ to nije. Ovdje je ustrajavanje u nečemu mišljeno kao ustrajnost u dobru, jer se može ustrajati i u zlu. To je razlog zašto je potrebno taj pojam staviti u kontekst, da bi se vidjela dimenzija krjeposti.

Konstantnost – kršćanska adventska krjepostVodilje za duhovnu raščlambu

Ivan Šaško

U našoj kulturi konstan-tnost nije omiljena krje-

post. Nije na cijeni slijedi-ti zacrtani put, ponašati se

dosljedno, nastupati vje-rodostojno. Djelovanje u skladu s krjepošću ustraj-nosti je mudro djelovanje koje ne previđa sučeljava-nje s protivštinama. Vrije-me došašća, prodahnuto

nadom i iščekivanjem, odgaja nas za konstan-

tnost, postojanost. Ono je jedinstveno vrijeme kon-

statiranja, učvršćivanja, poniranja pogledom duha i tijela u životnu zbilju, u

otajstvo koje nije očito, ali živi u sigurnosti Božje blizine i njegova dolaska.

2živo vrelo 3 2

‘Konstantnost’ ima još jedan vidik koji nije uočljiv na prvi pogled u riječi ‘ustrajnost’ te je zbog toga razumljivo da se konstantnost spaja s postoja-nošću. Naime, konstantnost je složenica od con-stare, stare cum – stajati s nečim/nekim; dakle: ‘su-stajnost koja traje’. To znači: biti usko povezan s nekim ili s nečim, biti potpora i pratnja, na tragu onoga što znači riječ pa-rakletos, korištena kao ime za Duha Svetoga. Zato se i među sedam darova Duha Svetoga nalazi jakost.

Pojmovno nijansiranjeIz načina življenja u suvremenosti nije teško zaključiti da u našoj kulturi konstantnost nije omiljena krjepost. Nije na cijeni slijediti zacrtani put, po-našati se dosljedno, nastupati vjerodostojno. Ustrajati u nečemu zahtijeva uključivanje nutarnje energije, bez dopuštanja da poteškoće udalje od po-stavljenoga cilja. Djelovanje u skladu s krjepošću ustrajnosti je mudro dje-lovanje koje ne previđa sučeljavanje s protivštinama.

Nije teško zaključiti zašto se danas ne cijeni ustrajnost. Živimo u društvu (s pravom nazvanim ‘tekućim’, nepostojanim) u kojemu se nagrađuje po-pustljivost, fleksibilnost, prilagodljivost, dok se čvrstoća stavova i dosljedno provođenje uvjerenja shvaća kao radikalnost, netrpeljivost, i dovoljnim ra-zlogom da se nekoga istakne do mjere izravnijega ili neizravnijega progon-stva i isključivanja.

NAŠA TEMA Došašće i postojanost u vjeri

4

Gledajući Novi zavjet, susrećemo riječ hypomoné, sastavljenu od prefik-sa hypo koji znači ‘ispod’ i glagola ‘menein’ koji znači: boraviti, stajati. Ne radi se o istoznačnici s riječju hypostasis, ali joj je bliska, baš kao i latinska riječ substantia. Radi se o nečemu što daje postojanje i opstojanje.

Osim na nekoliko mjesta u Evanđelju po Luki taj se pojam u Novome za-vjetu nalazi gotovo isključivo u poslanicama sv. Pavla i u Knjizi Otkrivenja, zajedno tridesetak puta. Apostol tu riječ koristi tamo gdje želi naglasiti ustraj-nost u življenju novoga života u Kristu, naviještenoga propovijedanjem, tako da je ustrajnost potrebna i navjestiteljima i onima koji prihvaćaju naviješteno.

Konstantnost je način življenja po cijenu poteškoća i suprotstavljanja, znajući da takav stav rađa nadu koja ne razočarava (usp. Rim 5, 3-5). Za svetoga Pavla temelj ustrajnosti je Božja ljubav ulivena u naša srca po daru Duha Svetoga, ljubav koja nam prethodi i osposobljuje nas živjeti vrijeme iščekivanja Kristova dolaska. Apostol Jakov potiče: »Strpite se dakle, braćo, do Dolaska Gospodnjega!« (Jak 5, 7) Na tome mjestu se koristi glagol ma-krothymésate, koji je u latinski preveden u smislu strpljivosti, te je kao ta-kav prenesen i u prijevode na žive jezike. No, u pozadini je slika širine duše, one velikodušnosti koja se odnosi na ustrajnost, na konstantnost.

Papa Benedikt XVI. u homiliji rimskim sve-učilištarcima (nad kojom valja dodatno zastati i razmatrati ju), 15. prosinca 2011., taj poticaj tu-mači kao pokazivanje »puta koji vodi u Betlehem, oslobađajući nam srce od bilo kakvoga kvasca ne-strpljivosti (nepodnošenja ograničenja) i pogrješ-noga čekanja koje se može ugnijezditi u nama, ako zaboravimo da je Bog već došao i da djeluje u našoj osobnoj i zajedničkoj povijesti tražeći da bude prihvaćen«.

Iščekivanje Gospodinova dolaska uključuje vraćanje u betlehemsku spilju, gdje je Krist po-stao čovjekom. To je put na koji smo pozvani do-življavajući u sadašnjosti Božju blizinu i njegovo djelovanje koje obnavlja i podupire naše življenje.

Papa razvija misao napominjući da kršćanska strpljivost i ustrajnost nisu istoznačne s apatijom i pomirenošću s okolnostima u kojima se ništa ne može učiniti. To su krjeposti s pomoću kojih se poštuju vremena i načini ljudske uvjetovanosti te se zato izbjegava pomutiti najdublje ljudske če-žnje površnim i prolaznim nadama koje razoča-ravaju.

Sveti Jakov nastavlja, uključujući u nijan si ra nje pojmova i ustrajnost, konstantnost: »Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv (makro-thymon) je s njime dok ne dobije kišu ranu i ka-snu. Strpite se (makrothymésate) i vi, očvrsni-te srca jer se Dolazak Gospodnji približio! […]

4živo vrelo 5

Za uzor strpljivosti (makrothymías) i podnošenja zala (kakopathías) uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje. Eto: blaženima nazivamo one koji ustrajaše (hypomeínantas). Za postojanost (hypomonèn) Jobovu čuste i nakanu (telos) Gospodnju vidjeste jer milostiv je Gospodin i milosr-dan!« (Jk 5, 7-9.10-11).

U tome kratkom tekstu zbijena je pojmovna raznolikost i stupnjevitost od koje je sazdan ispravan pogled na kršćansku konstantnost: strpljivost kao širina duha – makrothymía – i kao jačanje srca, u čemu su uzor proroci, kao središnji likovi navještaja Dolaska, te time i došašća. Najveći neprijatelj ustrajnosti koji čovjeka želi otkloniti od Gospodina, narušavajući konstan-tnost, jest kušnja zala. Apostol Jakov iznosi blaženstvo: Blaženi koji ustraja-še, oslonjeno na Isusovu riječ: Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti (usp. Mt 10, 22; 24, 13; Mk 13, 13). Tu je blaženstvo vezano uz specifičan, spomenuti pojam ‘hypomone’ te je, kao posebno naglašen u postojanosti, istaknut Job. Ipak, važno je uočiti završnu rečenicu koja spominje Božju nakanu, telos, što označuje i svrhu, cilj, viđen u Božjemu milosrđu. Taj se odlomak može čitati i u suprotnome smjeru, polazeći od Boga koji je milosrđe i njegove nakane kao vrela našega pouzdanja i ustrajnosti.

Proročka ustrajnostSvaki je prorok susreo protivštine i našao se u raznim krizama, najprije svo-je nedostojnosti i malenosti, a zatim i sumnja u svoje poslanje. Izdržali su s pouzdanjem u Boga, znajući da trebaju »biti s« i »stajati s« (cum-stare, con-stantes) Gospodinom. Oni koji su konstantni su-stanari su s Gospo-dinom; borave s njime i u njemu. Sjetimo se Krista koji je molio svoga Oca za apostole da ostanu u njemu, baš kao što su i učenici nakon uskrsnuća, u Emausu, molili Uskrsloga da ostane s njima.

Jakov koristi sliku iz ratarskoga života, pomalo odudarnu našemu na-činu doživljavanja svijeta. Ali, baš to vraćanje na ritam prirode, na Stvori-teljevo djelo, olakšava razumijevanje i opravdanost duhovnosti ustrajnosti. Treba paziti na postojanje sjemena, rasta i donošenje plodova. U svim trima fazama Božje zakonitosti potrebno je boraviti s Gospodinom, biti konstan-tan. Plodovi dolaze na kraju, ali čvrstoća je posebno potrebna u vremenu sjemena, dok ono nije vidljivo. Tada treba očvrsnuti srce i gledati Gospodi-na u oslonjenosti na njegovu vjernost i obećanja. U Knjizi Otkrivenja hypo-moné ističe baš tu odliku snage, čvrstoće ustrajnosti u vjeri, u progonstvi-ma i iščekivanju Kristova pojavka (usp. Otk 2, 2-3; 13, 10; 14, 12). Povijesni kontekst su stvarna progonstva, a ne samo metaforički izričaj o nutarnjim poteškoćama koje ima kršćanski vjernik.

U sjemenu, koje se nalazi ispod (hypo-mone), jest i dinamika cijeloga došašća. Sjeme je nada, ali ta je nada podložna najvećim kušnjama. I trplje-nje je dio vremena sjemena. Zato su slike sjemena i proroštva tako bliske. U njima su istodobno i obećanje i nada i kušnja i plod.

U svjetlu rečenoga, u svim tekstovima Novoga zavjeta odražava se dina-mika koju je sveti Pavao izrazio na sljedeći način: »Nevolja rađa postojanošću (hypomoné), postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji

NAŠA TEMA Došašće i postojanost u vjeri

6

nam je dan!« (Rim , 5, 3-5). Gospodin koga iščekujemo, objavljen u Djetetu Isusu, očitovanje je otajstva Božje ljubavi koja daruje život i vodi ga do punine.

Adventski hod je hod nutarnjega oslobađanja, iskustvo duboke slobode, jer nas vodi prema izlaženju iz nas samih prema Bogu koji nam je postao bliz, koji je prisutan u našim svakidašnjim odlukama, koji nam govori u taj-nosti srca.

Jobov primjer u trpljenjuSadržajna lepeza govora o ustrajnosti obuhvaća starozavjetno iskustvo pro-roka, ali je iznimno snažno prisutno u psalmima i mudrosnim knjigama, naročito u Knjizi o Jobu, koja bi mogla biti zastupljenija u naviještanju Božje riječi tijekom došašća, a u kojoj je pojam ‘postojanost’ vrlo učestao. Govore-ći o ustrajnosti, kao da se podrazumijeva kušnja trpljenja.

U hebrejskome izvorniku za postojanost se rabi riječ miqweh, koja nosi sadržaj nade i pouzdanja, dok se kao pripadne rabi više glagola koji ozna-čavaju: čekanje s pouzdanjem i sigurnošću; nestrpljivo čekanje povezano s nadanjem; ustrajno čekanje.

Knjiga o Jobu, prepuna neočekivanosti, nudi polazišta za uvide u to ka-ko ustrajati, kako biti konstantan. Radi se o čovjeku koji je ‘nepravedno’ stavljen na kušnju trpljenja, kako vlastitoga, tako i njemu dragih osoba; na kušnju od strane Boga i Božjega neprijatelja, Sotone. Iz teksta, namjerno višeznačnoga, nije jasno čija je krivnja. Neprijatelj djeluje tako da zadire u

Jobov život u onome što mu je najdra-že, ranjavajući i njega osobno. Bog mu to dopušta, da bi prokušao njegovu vjeru, zacijelo ne oslonjenu samo na zemaljsko blagostanje (bogatstva, dje-ce, mudrosti). Čitatelj od samoga po-četka Knjige zna za taj izazov kušnje, za ‘okladu’ koju Bog prihvaća, a Jobu je ona nepoznata.

U tome se okviru ostvaruju dijalozi Joba i njegovih prijatelja koji ga dola-ze tješiti, ali su zapravo njegovi nepri-jatelji koji opravdavaju ono što se čini Božjom kaznom. Poput pripjeva po-navljaju: Ako ti je loše, tada si učinio nešto loše. Pred tim se riječima Job buni, raspravlja, prigovara, da bi se u konačnici obratio izravno Bogu. Job pokazuje da ustrajnost, postojanost u odnosu prema Bogu, traži višestrukost držanja koje je zanimljivo i zbog toga što su duboko ljudsko.

Tako se susrećemo s tužaljkom (usp. Job 3) koja dovodi do želje za ne-postojanjem i za smrću, koja se prihva-

6živo vrelo 7

ća radije negoli život u trpljenju; ili do optuživanja Boga da muči čovjeka (usp. Job 7, 17-20), ne dajući mu mogućnost bijega, držeći ga na životu, dok Job želi umrijeti. Zatim slijedi suprotna slika: budući da nije dobio nikakav znak s neba, Job optužuje Boga za njegovu odsutnost, za nebrigu, za neobra-ćanje pozornosti; optužuje ga da se prema njemu odnosi kao prema neprija-telju, postavljajući mu zamke, a da pritom ostaje skriven: »Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja?« (Job 13, 24).

Na kraju razgovora, koji sve više postaje glasno promišljanje, Job upuću-je završni izazov, proglašavajući se nedužnim i pozivajući Boga da se obja-vi (usp. Job 31). Bog odgovara, ali ne dajući odgovore Jobu; pomaže mu smještajući ga među stvorenja, u djelo Stvaranja, kojega je i Job dio, ali ne i završetak. Tako se može govoriti o ‘terapeutskome odmaku’ od vlastita tr-pljenja. Job razumije, ali što? Shvaća da je trpljenje ljudska uvjetovanost, kao dio života s kojim se treba suočiti i živjeti ga. Tekst završava još jednim iznenađenjem. Gospodin kaže Jobovim prijateljima da je Job o njemu govo-rio ispravno, odnosno da su oni raspalili Gospodinov gnjev jer nisu o njemu »onako pravo govorili« kao njegov sluga Job (usp. Job 42, 7). Ali, slike o Bo-gu koje je u svome trpljenju iznosio Job, jesu li one ispravne? Čini se da jesu.

Važno je konstatiratiIz iznesenoga proizlazi da su ustrajnost, postojanost i strpljivost način živ-ljenja životnih okolnosti (‘biti-unutra’) koje uključuju trpljenje, kušnju, bol, bez da ih se niječe, bez straha da se u tome doživljavanju zaziva Božje oči-tovanje, progovori o ljudskoj muci i čežnji koja vidi vlastitu nemoć, a sve u skladu s voljom da se nosi životni plan koji se ne predaje malodušnosti (mikrothymia - malodušnost u oprečnosti s makrothymia – velikodušnost, strpljenje) i nepomičnosti, nekoj vrsti anticipirane, ‘prerane’ smrti, kao odu-stajanje od života.

Postojanost koju živimo kao vjernici jest dar sposobnosti življenja svih uvjetovanosti (kojima do kraja ne poznajemo ni razlog ni svrhu), pouzdajući se u Boga koga ne prestajemo uključivati u svoje trpljenje. Kao kršćanima nam je to itekako razumljivo, jer se Bog nije sakrio, nego je sâm postao dio našega trpljenja, da bismo živjeli postojanost.

U životnim je poteškoćama više nego očito da je jedno govoriti o Bogu, a drugo govoriti s Bogom, razgovarati s njime, pri čemu se događa put ponov-noga razumijevanja vlastitoga života. Tako je i ‘protest’ (doslovno: iznošenje određenoga svjedočanstva pred nekim) ne samo dopušten, nego i nužan za zdrav vjernički odnos. Job nije pasivno strpljiv, nego je postojan i u toj po-stojanosti ulazi u raspravu s Bogom, jer ne odustaje od Božjega obećanja i od Božje vjernosti samomu sebi. Premda iznenađen onime što se događa, čuva objavljenu Božju istinu. Time se ne gubi ništa ni od ljudskoga. Ne radi se o dilemi: čovjek ili Bog, nego su Bog i čovjek uključeni u krjepost ustrajne postojanosti.

Za vrijeme došašća je, dakle, važno konstatirati, a to i u suvremenome izražaju znači nešto utvrditi, pa tako i ‘učvrstiti’. Došašće je vrijeme konstati-ranja, poniranja pogledom duha i tijela u životnu zbilju, u otajstvo koje nije očito, ali živi u sigurnosti Božje blizine i njegova dolaska.

8

NAŠA TEMA Došašće i postojanost u vjeri

8

DDar vjere, u otajstvu krsnoga preporođenja razliven na naše živote, preobražava nas u novo, krsno dostojanstvo, kojim bi-vamo osposobljeni za trostruku službu: svećeničku, kraljev-

sku i proročku. Tako bivamo uronjeni u punu zbilju Kristova života i poslanja. S njime dijelimo dar božanskoga života, ali i zadaće njegova spasenjskoga poslanja u svijetu, ne odvajajući život vjere od zadaća koje su nam povjerene.

Krštenik je osposobljen za svećeničku službu, s pomoću koje po-svećuje život i svijet u kojemu živi. »Onima, naime, koje je prisno združio sa svojim životom i poslanjem, Krist je također dao udjela u svojoj svećeničkoj službi radi vršenja duhovnoga bogoštovlja da Bog bude proslavljen, a ljudi spašeni. Zbog toga su laici, kao oni koji su Kristu predani i Duhom Svetim pomazani, pozvani i opremljeni kako bi se u njima proizveli uvijek novi plodovi Duha. Sva njihova djela, naime, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdaš-nji posao, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, štoviše, i životne teškoće, ako se strpljivo podnose, postaju duhovnim žrtvama, Bogu milima po Isusu Kristu (usp. 1Pt 2, 5); one se u euharistijskom slavlju zajedno s prinosom Gospodnjega tijela pobožno prikazuju Ocu. Tako i laici, kao klanjatelji koji posvuda sveto postupaju, posvećuju Bogu sâm svijet.« (Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Cr-kvi ‘Lumen gentium’, 34)

Krštenik je obdaren kraljevskim dostojanstvom i slobodom. »Krist je, postavši poslušan sve do smrti te zbog toga uzvišen od Oca (usp. Fil 2, 8-9), ušao slavu svojega kraljevstva. Njemu je sve pod-vrgnuto, a on će sebe i sve stvoreno podvrći Ocu da Bog bude sve u svemu (usp. 1Kor 15, 27-28). Tu je vlast on podao učenicima da i oni budu postavljeni u kraljevsku slobodu te samoodricanjem i svetim ži-votom u sebi pobijede kraljevstvo grijeha (usp. Rim 6, 12), štoviše, da služeći Kristu također u drugima, poniznošću i strpljivošću privedu svoju braću onomu Kralju kojemu služiti znači kraljevati. Gospodin, naime, želi proširiti svoje kraljevstvo i putem vjernika laika, to jest kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravednosti, ljubavi i mira; u tom će kraljevstvu sámo stvorenje biti oslobođeno od robovanja pokvarljivosti u slobodu slave djece Božje (usp. Rim 8, 21). Učenicima je doista dano veliko obećanje i velika zapovijed: ‘Jer sve je vaše, vi ste pak Kristovi, a Krist Božji’ (1Kor 3, 23).« (Lumen gentium, 36)

Došašće – nadahnuće za proročki život vjereAnte Crnčević

Crkva je pozvana živjeti proročki odnos prema svijetu, živjeti životom

koji je znak, životom koji otkriva drukčiji put, pa i onda kada se u svojoj vjernosti evanđelju su-

vremenicima čini zastar-jelom i nesuvremenom. Kada u Crkvi ponestane proročkoga žara, ističe papa Franjo, u njoj ne-

staje sâm božanski život. Proroštvo se ne odnosi

tek na pretkazivanje bu-dućega. Prorok je vjeran

obećanjima i usmjeren prema budućemu te iz

te usmjerenosti pozoran na sadašnjost. On živi tu trostruku dimenziju spa-senjske zbilje: spomen i

nadu uzbiljuje u sadašnji trenutak svoga postojanja.

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

8živo vrelo 9 8

Krštenik prima zadaću proročke službe. »Krist veliki prorok koji je svje-dočenjem života i snagom riječi proglasio Očevo Kraljevstvo, ispunja sve do punoga očitovanja slave svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji – koja u njegovo ime i njegovom vlašću naučava – nego i po laicima, koje je tako uči-nio svjedocima i opremio ih osjećajem vjere i milošću riječi (usp. Dj 2, 27-18; Otk 19, 10) da snaga evanđelja sjaji u svagdašnjem obiteljskom i društve-nom životu. Oni se pokazuju kao djeca obećanja, ako – jaki u vjeri i nadi – otkupljuju sadašnji trenutak (usp. Ef 5, 16; Kol 4, 5), a u strpljivosti iščekuju buduću slavu (usp. Rim 8, 25). Tu pak nadu neka ne kriju u nutrini srca, nego neka je neprekidnim obraćenjem i borbom ‘protiv vladara svijeta ovih tminâ, protiv duhovnih bića zloće« (Ef 6, 12) izražavaju također u struktu-rama svjetovnoga života. Kao što sakramenti Novoga zakona, kojim se hrani život i apostolat vjernikâ, predoznačuju novo nebo i novu zemlju (usp. Otk 21, 1), tako su i laici moćni glasnici vjere u stvarima kojima se valja nadati (usp. Heb 11, 1) ako sa životom po vjeri postojano povezuju ispovijedanje vjere. Ta evangelizacija, to jest Kristova poruka iznesena svjedočenjem živo-ta i riječju, zadobiva osebujno obilježje i posebnu učinkovitost iz toga što se izvršuje u uobičajenim okolnostima svijeta.« (Lumen gentium, 35)

Te tri zadaće, izrasle iz krsnoga dostojanstva, međusobno se traže i na-dopunjuju. Proročka služba Kristovih vjernika, čini se, ostaje počesto naj-manje shvaćenom i prihvaćenom. Premda je Božje obećanje spasenja dose-glo ispunjenje u Kristovu životu i njegovu djelu spasenja koje zahvaća cijeli svijet, proročka služba ne prestaje. Svatko tko je životom srašten s Kristom, prihvaća Božje poslanje: istinu evanđelja posvjedočiti i odjelotvoriti u da-našnjemu svijetu. Ta zadaća ide dalje od naviještanja ili ‘upoznavanja’ ljudi našega vremena s istinom evanđelja; proročka zadaća zahtijeva od nas iz-gradnju »Božjega svijeta«, život evanđelja pred svijetom i u svijetu, ne is-ključujući pred preobrazbenom snagom evanđelja nijedno područje života, nijednu zajednicu, nijednu razinu društvenoga života i nijedno pitanje koje život donosi. Biti prorok tiče se sadašnjosti. Biti sanjar, bijeg je od sadaš-njosti u iluzornu budućnost koja nas ne obvezuje, prepuštajući sadašnjost drugima. Božje kraljevstvo, uraslo u zbilju svijeta, tiče se nas i trenutka koji nam je darovan. Ono buduće, ostaje dar, dar koji ponovno nadvisuje nas, naše zasluge, pa i granice naših želja i zamišljaja. Proročki život Kristovih vjernika način je izgradnje njegova kraljevstva u svijetu.

NAŠA TEMA Došašće i postojanost u vjeri

10

Življenje vremena došašća, kojim odjekuju proročki navještaji, ispunjeni u Kristu, preriče proročke pozive izabranomu narodu u poziv upućen Crkvi, novomu Božjem narodu. Među ljudima, pa i među Kristovim vjernicima, još uvijek postoje područja života nalik pustinji (usp. Iz 41, 18-19), životi nalik usahlim kostima (usp. Ez 37, 3-4), putevi obrasli i neprohodni (usp. Iz 40, 3-4), životi podložni grijehu i nečistoći (usp. Mal 3, 3), ljudi koji vape za pra-vednošću (usp. Jr 23, 5) kao i oni koji se oglušuju na riječ spasenja… Živjeti dar vjere znači biti prorok. Gdje život vjere ne nosi proročku snagu, gdje se ne tiče drugih ljudi, svijeta, društva…, tu je Kristovo evanđelje ’zatvoreno’, neživotno.

Crkva je danas pozvana živjeti proročki odnos prema svijetu, živjeti živo-tom koji je znak, životom koji otkriva drukčiji put, pa i onda kada se u svojoj vjernosti evanđelju suvremenicima čini zastarjelom i nesuvremenom. Kada u Crkvi ponestane proročkoga žara, ističe papa Franjo, u njoj nestaje sâm božanski život. Proroštvo se ne odnosi tek na pretkazivanje budućega. Pro-rok je vjeran obećanjima i usmjeren prema budućemu te iz te usmjereno-sti pozoran na sadašnjost. On živi tu trostruku dimenziju spasenjske zbilje: spomen i nadu uzbiljuje u sadašnji trenutak svoga postojanja.

Proročki život i ispunjeno proroštvoPojam prorok (grčki prophétes) u svetopisamskoj uporabi nosi tri značenja, vezana uz prefiks pro (prije, ispred): u vremenskome određenju prorok je onaj koji pretkazuje, proriče, naviješta ono što će se zbiti, daje unaprijed spo-znati buduće; mjesno značenje ističe iznošenje na vidjelo, stavljanje pred oči, predočavanje; postoji i značenje u funkciji zamjene (substitutivno značenje), pa bi prorok bio onaj koji govori ‘u nečije ime’ ili ‘umjesto nekoga’ (Gianfran-co Ravasi). U toj širini značenja proročka uloga prenosi se na svakoga vjerni-ka, jer svatko je pozvan svjedočiti (riječju i životom), oslanjajući se na istinu koja počiva u Bogu, te na taj način pretkazivati puninu Božjega spasenja.

Proročki život iziskuje se od svih vjernika, pritjelovljenih Isusu Kristu, dakle i nakon vremena onih koji su nosili posebnu ‘zadaću’ proroka. U Isusu Kristu ispunjena su sva proroštva, ali njihova protegnutost prema punini koja se ima zbiti o ponovnome Kristovu dolasku unosi proročku dimenziju u život svakoga vjernika. Ivan Krstitelj, nazvan »posljednjim od proroka«, u svome djelu propovijedanja ne predstavlja se kao onaj koji pretkazuje budu-će događaje. Njegovo je proroštvo drukčije: on suvremenike poziva na obra-ćenje, poziva ih da trenutak u kojemu žive prepoznaju kao »vrijeme spase-nja«; otkriva im da je među njima onaj koga su iščekivali. Takvo Ivanovo proročko iskustvo, usmjereno na svjedočanstvo o zbiljnosti dara spasenja, daje zaključiti da se proroštvo tiče sadašnjosti. Vrijednost proročkoga života ne prestaje s dolaskom Isusa Krista. Svakomu su vremenu potrebni proro-ci, svjedoci već objavljenoga i već darovanoga. Zato sveti Pavao opominje kršćane u Solunu: »Duha ne gasite, proroštva ne prezirite!« (1Sol 5, 19-20). Patristička paradigma koja Stari zavjet promatra kao ‘sjenu’ (umbra), no-vozavjetno ispunjenje i život Crkve kao ‘sliku’ (imago), a konačni dovršetak u Kristu kao punu istinu (veritas), stavlja nas u trajnu protegnutost prema još nedosegnutomu i obećanomu, ali već sada darovanomu i povjerenomu

10živo vrelo 11

našemu iskustvu, još dok smo u svijetu, u tijelu. Život vjere koja hodi prema susretu s Kristom licem u lice po svojoj je naravi proročka vjera; ona živi iz nade u punu istinu, ali svjedoči njezinu zbiljnost u svagdašnjosti, izručujući svu egzistenciju njezinoj preobrazbenoj snazi. To vodi k spoznaji da je »kr-šćanstvo po svojoj naravi pokret, jer hodi ususret uskrslomu Gospodinu koji je uzašao na nebo i koji će opet doći« (Kard. J. Ratzinger u razgovoru s teo-logom Nielsom Christianom Hvidtom, 1998.). Kršćani su trajno u pokretu, u protegnutosti prema Punini od koje žive. Ta protegnutost nadahnuće je da uvijek imamo oči otvorene za ljude, u ljubavi predani za njih, svjedočeći blizinu Gospodinova dolaska svakomu čovjeku.

Mogli bismo reći da se s Ivanom Krstiteljem dovršava starozavjetni niz proroka te započinje novi niz ‘proročkih svjedočanstava’ koja se tiču sadašnjosti, vremena u kojemu Crkva živi. Ivanovo svjedočanstvo, sažeto u rečenicu »Evo Jaganjca Božjega«, novi je oblik proroštva. Ono svjedoči ispunjenje i zbiljnost Krista među ljudima. Proročko poslanje u Crkvi ne osposobljuje za riječ oblikovanu na matrici »Bit će…, dogodit će se…« nego: »Evo, sada, ovdje, među nama… živi i djeluje Bog.« Od vjernika se ne traži proročanstvo, nego proroštvo, koje počiva na svjedočanskome životu. Ljudi lako slušaju proroke budućega – jer ih se ono životno ne dotiče – ali teško prihvaćaju »proroke sadašnjosti«, one koji riječju i svjedočanstvom života ukazuju na drukčiju vrijednost sadašnjega trenutka i na potrebu da na druk-čiji, obraćeni način živimo odnos s Bogom – sada i ovdje. Sve dok prorok smjera samo prema budućnosti, on i njegova riječ ostaju manje privlačni, neobvezujući; kada pak posegne u sadašnjost, koja zahvaća nas i naše živo-te, tada se rađa sasvim osoban odnos prema proroku, stav prihvaćanja ili odbijanja. Ivan Krstitelj, »čovjek samo jedne radosti, one da čuje glas Gos-podinov«, oblikuje duhovnost došašća kao ‘proroštvo sadašnjosti’, objavlju-jući da ‘obećana budućnost’ živi već sada.

»Prorok nije onaj tko pretkazuje budućnost. Bitna odrednica proroka ni-je u poricanju budućih događaja; prorok je onaj tko govori istinu, jer je u do-diru s Bogom i zbog toga je riječ o istini koja vrijedi i za ovaj trenutak i koja također rasvjetljuje budućnost. Stoga nije riječ o pretkazivanju budućnosti u svim njezinim potankostima, nego o uprisutnjenju Božje istine u sadašnji trenutak te o naznačivanju puta kojim valja ići.« (Kard. J. Ratzinger u raz-govoru s teologom Nielsom Christianom Hvidtom, 1998.)

Proročki život je govor, znak, svjedočanstvo. To se čita u slučaju proroka Ezekijela: Boga ga šalje da bude znak svome narodu: »Postavih te kao zna-menje domu Izraelovu.« (Ez 12, 6). Kad ne biva slušana njegova riječ, on svojim životom opominje na izgnanstvo koje prijeti narodu.

U površnome i redukcionističkome shvaćanju proročke službe kao pret-kazivanja događaja, proroštvo se lako veže za karizmu, za posebne darove, za ‘objave’ i ‘viđenja’, a iz vida se gubi eklezijalna i komunitarna dimenzija proročkoga života: živeći vjerodostojno dar vjere, vjernik se stavlja u odnos, odnosi se proročki; postaje znak, svjedočanstvo, izazov – sve do osude i od-bacivanja. Proročka nas vjera upućuje k drugima i čini nas odgovornima pred njima i za njih. Proročki se život ne može svesti na brigu i odgovornost za ‘obraćenje’ drugih; proroštvo nas čini odgovornima pred drugima, odgo-

NAŠA TEMA Došašće i postojanost u vjeri

12

vornima za dar vjere koji nam je dan da bude razdavan. Vjera stavljena pred druge, postaje kušnja nama samima; tu se vjera čisti od svake prijetvorno-sti, pretvaranja, površnosti i neiskrenosti. Iznošenje vlastitoga dara vjere pred druge snažan je poziv na hrabru zauzetost da primljeni dar prihvatimo bezpridržajno, da ga stavimo u odnos s čitavom egzistencijom te dopustimo da on prožme sav život i sve odnose.

Nerijetko proroke vidimo kao ljude koji su odbačeni i progonjeni. No, još prije toga prorok prolazi kroz progonstvo vlastitoga života. Daru vjere i pro-ročkomu životu opire se sav život, navike, grješne sklonosti i slabosti, briga za prihvaćenost i za ‘mjesto’ u svijetu. Prorok biva prognan od sebe samoga. Jeremija živi tu kušnju priznajući: »Ti me zavede, Gospodine, i dadoh se za-vesti; nadjačao si me i svladao me. A sada sam na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. […] Riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: ne ću više na nj misliti, niti ću govoriti uz njegovo ime. Al’ tada mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.« (Jr 20, 7-9). Nakon što se svla-da otpor prema preobražajnoj snazi Božje riječi, tada otpor koji dolazi izva-na, od ljudi, postaje manjom zaprjekom; taj izvanjski otpor postaje naravno mjesto življenja i svjedočenja vjere.

Protivljenja proročkome životu dvojaka su: jedna se pojavljuju s izrav-nim otporom Bogu i njegovoj riječi; druga su pak ona koja se predstavljaju ‘Božjima’, dolaze od onih koji nastupaju ‘u Božje ime’. Iskustvo starozavjet-

nih proroka i ovdje može biti poučno: protivili su im se kraljevi i svećenici. »Prvi su mislili da su Božji namjesnici na zemlji, a drugi su vjerovali da posjeduju Riječ Božju. A Bog šalje proroke i k jednima i k drugima da ih u ime Božje kore, da kritiziraju njihove neljudske postupke. Bog šalje proroke koji nemaju vla-sti, ni političke ni duhovne, k onima koji imaju i čvrsto u svojim rukama drže i jednu i drugu vlast. Jedino što proroci imaju jest Riječ Bož-ja i zaštita Božja! Imaju i Duha Božjega.« (A. Rebić, Prorok – čovjek Božji, 78). Proroštvo

kakvo se traži od današnjega vjernika često nema snagu riječi; upućeno je k onima koji poznaju Riječ, slušaju je, ali ne žive. Stoga proročkome živo-tu ostaje samo postojano življenje Riječi, otvaranje života Riječi kako bi na konkretan i živ način mogla progovoriti drugima.

Sveti Ivan od Križa, čiji spomendan slavimo u došašću (14. prosinca), svo-jim mističnim iskustvom svjedoči: »Ako osoba traži Boga, njezin Ljubljeni još više traži nju.« U toj vjerničkoj igri traženja – kojoj se opire grijeh, pretvara-jući život u igru skrivanja – temeljna briga ne biva kako postići što, ili kako izgraditi bolji svijet; sva briga biva usmjerena k jednomu: kako otvoriti Bogu prostor svoga života. Tako vjera ne teži tek za nekim unaprijed zamišljenim rezultatom ili uspjehom, nego poglavito za životom kao ‘prostorom’ susreta s Bogom (Iain Matthews). Prorok nema nakanu proricati ili opominjati, nego samo vjerodostojno živjeti. Proroštvo nije ’dužnost‘ ili ‘zadaća’, nego život.

Proroke vidimo i kao ljude koji su odbačeni, pro-gonjeni. No, još prije toga prorok prolazi kroz

progonstvo vlastitoga života. Proročkomu životu opire se vlastiti život, navike, grješne sklonosti,

briga za prihvaćenost i za ‘mjesto’ u svijetu. Pro-rok biva prognan od sebe samoga. Jeremija živi

tu kušnju priznajući: »Ti me zavede, Gospodine, i dadoh se zavesti; nadjačao si me i svladao.«

12živo vrelo 13

Došašće – vrijeme proročke odvažnostiLiturgija došašća, odabirući za navještaj proročke odlomke koji nose radost zbog Mesijina dolaska te pripovijedajući svetu povijest koja otkriva ‘blizi-nu’ Kristova silaska u čovještvo, otkriva nam došašće kao vrijeme Božjega traganja za čovjekom. Sva povijest spasenja može se promatrati u tome str-pljivom, vjernosti i obećanja punom, Božjemu traganju za čovjekom. Čo-vjek pak, ranjen grijehom, u stalnome je iskušenju skrivati se pred Bogom: »Pobojah se pa se sakrih«, govori Adam nakon iskustva grijeha. To je moć grijeha: odvajati nas od Boga i nagnati nas da se skrivamo od njega.

Bog se u svome utjelovljenju pokazao čovjeku naklonim, milosrdnim spram njega i njegove podložnosti grijehu i smrti. Preteča Isusova dolaska, Ivan, objavljuje Božju naklonost: on je Jo-hannah; njegovo ime objavlju-je: »Bog je pokazao milosrđe«, sagnuo se nad čovjekom. Došašće je vrije-me očitovanja Božje naklonosti i blizine. Njegova naklonost, već iskušena u utjelovljenju Sina i njegovu otkupiteljskome djelu, daruje hrabrost i odvaž-nost za radosno iščekivanje onoga što nam je obećao.

Prvo predslovlje došašća govori o daru odvažnosti koja je potrebna za radosno adventsko iščekivanje: Krist je, naime, »već došao i otvorio nam put vječnoga spasenja (nobisque salutis perpetuae tramitem reseravit), da bismo – kad ponovno dođe u slavi veličanstva – napokon u očitu dar primili ono što sada kao obećano budno čekamo (quod vigilantes nunc audemus exspectare promissum)«. U hrvatskome je prijevodu, u zadnjemu dijelu ne-vedenoga odlomka, previđena odrednica hrabrosti i odvažnosti koja odliku-je adventsko iščekivanje. Bog nam je, naime, otvorio put (trames) da bismo se »odvažili (audemus) sada budno iščekivati ono što nam je obećano«.

NAŠA TEMA Došašće i postojanost u vjeri

14

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Dvije su riječi osobito zanimljive. Svojim pr-vim dolaskom, utjelovljenjem, Bog nam je otvorio trames. U Rimskome misalu tu riječ nalazimo na svega četiri mjesta. Premda je prevedena imeni-com pût (kao da bi u latinskome stajala riječ via), ona nosi određenije značenje: prijeki put, izravan put preko. Krist nam je darovan kao Posrednik (Mediator) između Boga i ljudi, najprječi put (trames). Čovjek je bio u traganju, gradio vlastite putove k Bogu, a Bog nam je u Isusu Kristu otvo-rio (reseravit) onaj jedini izravan put (trames); uklonio je ‘prijevornicu’ (sera) gredu kojom su bi-la zapriječena vrata vječnosti. Tim velikim darom čovjeku je dana hrabrost da se smije (audere) na-dati daru vječnosti i iščekivati ju. Riječ audemus ne izražava tek smionost koja bi bila odgovor na našu bojažljivost, nego smionost koja počiva na daru utjelovljenja koje je zalog svakoj našoj nadi i svakomu nastojanju u življenju vjere. Proroštvo se danas tiče hrabrosti i odvažnosti u svjedočenju Boga i njegove objave ljudima. Mogli bismo nijan-sirati značenja i hrvatskome nizu riječi pridružiti i riječi smionost, smjelost, pa i srčanost.

Iščekivanje Obećanoga iziskuje hrabrost i od-važnost jer nas svijet i vrijeme u kojemu živimo trajno upućuju da pogled i brige svrnemo na sa-

dašnjost, na sadašnje brige. Došašće usmjeruje pogled prema Obećanome, prema Svjetlu koje rasvjetljuje naš pogled i daje novost gledanja na svijet i na vremeniti život. Potrebna je hrabrost za nadu, za vječnost, kako bismo umjeli prihvaćati svijet, ne gubeći neprolazno. To je smisao proročkoga ži-vota Kristovih učenika. Oni žive iz vječnosti, kao »spomenici budućnosti«, unoseći ljepotu vječnosti u vremeniti život.

U euharistijskoj molitvi za mise u različitim potrebama (poznatoj pod imenom ‘Peta euharistijska molitva’) molimo da Crkva, Božji narod, zasja kao proročki znak (propheticum signum eluceat). Proročki život otkriva pravo lice Crkve: zagledana u vječnost i rasvijetljena svjetlom vječnosti ona susreće svijet i svakoga čovjeka. Zato se i u misnome obrascu za slavlje sa-kramenta potvrde moli: »Nauči ih da je ljubav punina zakona, da pred svi-jetom očituju slobodu tvoje djece te svetim životom vrše proročku službu tvoga naroda (propheticum tui populi munus sua valeant sanctitate prae-bere).« (Popričesna molitva u Misi potvrde). Izvodeći krštenike na put svje-dočenja vjere, sakrament potvrde daje im zadaću biti proročkim znakom.

U popričesnoj molitvi Druge nedjelje došašća molimo mudrost da se, okrijepljeni euharistijskim otajstvom, znademo »zemaljskim dobrima is-pravno služiti, a za nebeskima težiti«, »terrena sapienter perpendere, et cae lestibus inhaerere«. Dok hrvatski prijevod govori o ‘ispravnome slu že-nju’ zemaljskim dobrima, latinski izvornik ističe, pomno spoznavanje ‘te-

14živo vrelo 15

STUDENI 27 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 28 P Svagdan: Iz 4,2-6; Ps 122,1-9; Mt 8,5-11 29 U Svagdan: Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Lk 10,21-24 30 S SV. ANDRIJA APOSTOL, blagdan

vl.: Rim 10,9-18; Ps 19,2-5; Mt 4,18-22

PROSINAC 1 Č Svagdan: Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a;

Mt 7,21.24-27 2 P Svagdan: Iz 29,17-24; Ps 27,1.4.13-14; Mt 9,27-31 3 S Sv. Franjo Ksaverski, prezbiter, spomendan

od dana: Iz 30,19-21.23-26; Ps 147,1-6; Mt 9,35-38; 10,1.6-8 4 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 5 P Svagdan: Iz 35,1-10; Ps 85,9ab.10-14; Lk 5,17-26 6 U Svagdan; ili: Sv. Nikola, biskup

Iz 40,1-11; Ps 96,1-3.10ac.11-13; Mt 18,12-14 7 S Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30 8 Č BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE 9 P Svagdan; ili: Sv. Juan Diego Cuauhtlatoatzin:

Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19

10 S Liturgija kvatri: Po izboru iz Prigodnih i zavjetnih čitanja (str. 179.-189.): Kol 3,12-17; Ps 145,2-11; Lk 17,11-19

11 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 12 P Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Guadalupska:

Br 24,2-7.15-17a; Ps 25,4-5ab.6-7bc.8-9; Mt 21,23-27 13 U Sv. Lucija, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Sef 3,1-2.9-13; Ps 34,2-3.6-7.17-19.23; Mt 21,28-32 14 S Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Iz 45,6b-8.18.21b-25; Ps 85,9ab-14; Lk 7,18b-23 15 Č Svagdan: Iz 54,1-10; Ps 30,2.4-6.11-13; Lk 7,24-30 16 P Svagdan: Iz 56,1-3a.6-8; Ps 67,2-7; Iv 5,33-36 17 S Svagdan: Post 49,2.8-10; Ps 72,1-4b.7-8.17; Mt 1,1-17 18 N ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 19 P Svagdan: Suci 13,2-7.24-25a; Ps 71,3-6b.16-17; Lk 1,5-25 20 U Svagdan: Iz 7,10-14; Ps 24,1-4b.5-6; Lk 1,26-38 21 S Svagdan: Pj 2,8-14 (ili: Sef 3,14-18a);

Ps 33,2-3.11-12.20-21; Lk 1,39-45 22 Č Svagdan: 1Sam 1,24-28; Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-56 23 P Svagdan: Mal 3,1-4.23-24; Ps 25,4-5ab.8-10.14; Lk 1,57-66 24 S Svagdan: Jutarnja misa: 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16;

Ps 89,2-5.27.29; Lk 1,67-79

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

žine’ i vrijednosti koju vremenita dobra imaju u ljudskome životu: glagol perpendere (od pendere, objesiti na tezulju) znači ‘pažljivo izvagati’, ‘točno izmjeriti’. Služiti se ‘ispravno’ zemaljskim dobrima, značilo bi ne pridavati im vrijednost veću od one što ju ona imaju i koju mogu pružiti čovjekovu ži-votu. Svako ‘precjenjivanje’ rađa prijevarom i neskladom, nauštrb nebeskih dobara za kojima valja uvijek ‘težiti’ (inhaerere). I ovdje je korisno zaustaviti se nad izvornikom: glagol inhaerere znači ‘visjeti o čemu’, biti čvrsto vezan za što. Adventska usmjerenost prema Budućemu i euharistijsko otajstvo, u kojemu se hranimo Božjim vječnosti, uče nas mudrosti ovisnosti o Daru i nebeskim dobrima. Živimo iz Dara jer: što imamo a da nismo primili (usp. 1Kor 4, 7). Razne ‘ovisnosti’ od kojih boluje današnji čovjek pokazuju se kao plod ‘krivoga vaganja’ i traženja vrijednosti ondje gdje je nema.

Proročki život svjetlošću vječnosti rasvjetljuje sadašnjost, otkriva njezi-nu vrijednost i darovanost kao put kojim je moguće hoditi prema vječnosti. Adventska zagledanost u Kristov dolazak osposobljuje nas za život »u Božjoj blizini«, kako bi svi odnosi i sva nastojanja izvirali »iz Božje blizine«, koja preobražava i nosi ljepotu življenja, »otkupljujući sadašnji trenutak« (usp. Ef 5, 16).

OTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: 339.1 K tebi, Gospodine Otpj. ps.: 344 Obradovah se kad mi rekoše Prinosna: 362.3 i 4 Padaj s nebaPričesna: 350 Gospodin će dati srećuZavršna: 363 Sine Božji

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

27. studenoga 2016.

Prva nedjelja došašćaUlazna pjesma K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se po sti dim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće.

Ps 25, 1-3

Zborna molitvaSvemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak.Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino, dar tvoje dobrote. U ovoj službi pretvaraš ih u sakramenat svoga Sina: daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 2, 1-5Gospodin sabire sve narodeu vječni mir kraljevstva Božjega.

Čitanje Knjige proroka IzaijeViđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu: Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova.K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći:»Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva!On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim.Jer će iz Siona Zakon izaći, iz Jeruzalema riječ Jahvina.« On će biti sudac narodima,mnogim će sudit plemenima i oni će mačeve prekovat u plugove, a koplja u srpove. Ne će više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 122, 1-2.4-9Pripjev: Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u Dom Gospodnji!«Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.

Onamo uzlaze plemena,plemena Gospodnja!Po zakonu Izraelovuda slave ime Gospodnje.Ondje stoje sudačke stolice,stolice doma Davidova.

Molite za mir Jeruzalemov!Blago onima koji tebe ljube!Neka bude mir u zidinama tvojimi spokoj u tvojim palačama!

Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: »Mir tebi!«Radi Doma Gospodina, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti.

Drugo čitanje Rim 13, 11-14aBlizu je spasenje naše.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Shvaćate ovaj čas: vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spa-senje bliže nego kad povjerovasmo. Noć po-odmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i raz -vratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.Riječ Gospodnja.

16živo vrelo 17

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, Božjom nam je riječju naviješten Kristov slavni dolazak. Iskrenom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu da nas okrijepi u hodu k tome milosnom susretu. Molimo zajedno:

Učvrsti nas u nadi, Gospodine.

1. Rasvijetli, Gospodine, svjetlom Duha Svetoga hod Crkve, da po svetosti i svjedočanstvu života svojih vjernika bude svim ljudima znak tvoje blizine i mjesto ostvarenja tvoga Kraljevstva, molimo te.

2. Prodahni, Gospodine, svojom mudrošću pastire Crkve da uvijek umiju raspoznavati put spasenja te predanim služenjem i proročkom riječju unose u svijet radost evanđelja, molimo te.

3. Obraduj, Gospodine, svojom milošću ljude koji su zarobljeni brigom za ovaj svijet: pomozi im otkriti blago vječnosti koju si svima darežljivo pripravio, molimo te.

4. Pohodi, Gospodine, naše obitelji: obnovi ih u snazi ljubavi, okrijepi u zajedništvu molitve i u otvorenosti pred svakim darom tvoje dobrote, molimo te.

5. U svima nama probudi žar vjere i radosne nade da ovo vrijeme tvoga dolaska bude i vrijeme našega puta k tebi, molimo te.

Bože, začetniče i dovršitelju svakoga dobra. Hod vjere što ga danas započinjemo prati bogatstvom svoje milosti da nevolje i iskušenja života ne ugase u nama nadu u vječno zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaGospodin će datisreću, i zemlja našaurod svoj.

Ps 85, 13

Popričesna molitva Gospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nas u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti nebeska dobra.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Ps 85, 8Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svojei daj nam svoje spasenje.

Evanđelje Mt 24, 37-44Bdijte da budete pripravni!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti. Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospo-din vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Prva nedjelja došašća

Svakodnevni život raspršuje i iscrpljuje naše snage. Radimo, krećemo se, nepre-stano smo u nekom zadatku pa od mnoš-

tva poslova i zauzetosti ne vidimo više čemu sve to služi i kamo je naš život usmjeren. Život u svakodnevici je ispunjen neprestanom bri-gom. Brinemo za tijelo i jelo, za toplinu i odi-jelo, ali i za posebne događaje kao što su vjen-čanja. S nama se međutim, premda daleko od naše svijesti, događa još nešto. Idemo sve bliže svomu kraju. To, međutim, i ne opažamo. La-ko se uvjerimo kako je naš kraj ne samo mo-guć i vjerojatan, nego i stvaran i posve izvje-stan, ali u istome trenutku sami sebe smirimo tješeći se kako to još nije slučaj i kako sada ne-ma nikakve potrebe zaustavljati se na nečemu što će tek kasnije doći. To je uobičajeni način kako se uvjeravamo da živimo budno i u do-diru sa zbiljom. Uspavani se život prepozna-je i po dubokome uvjerenju da nije uspavan. Slično je i s odnosom prema Bogu. Bog nam je puno bliže nego mislimo, ali mi to u nepro-buđenome životu ne vidimo. Živimo rastrgano između mnogo stvari, raspršeni između tisuća obveza koje odrađujemo paralelno. Ovakav način života nije iznimka. On je pravilo. Samo mali broj ljudi opaža svijet drukčije i sluti da se treba spremiti za ono što dolazi.

Noa je sa svojom korabljom slika toga ma-log broja. Noa je imao otvoreno srce za Boga i bio je poslušan Božjoj volji. Njegov način živo-ta njegovim suvremenicima nije bio shvatljiv. Njegov je rad izazivao nerazumijevanje i pod-smjeh. Nije živio kao drugi i nije bio samora-zumljiv dio društva u kojem je živio.

Naš svakodnevni neprobuđeni život ide za-jedno s našim uvjerenjem da smo budni. Lako je probuditi nekoga tko je uspavan, ali je teško probuditi nekoga tko misli da je budan, a za-pravo spava. Svakodnevica je velika obmana. Iluzija. Mislim kako živim probuđeno samo stoga jer se brinem oko hrane i pića i jer sam raspršen u mnogim stvarima. Ne opažam da je upravo takav način stanje neprobuđenosti. Mi možemo živjeti u svojim iluzijama, a ne u stvarnosti. Zbilja je teško dohvatljiva. Dospjeti u zbilju nije lako. Filozofija nastaje u trenut-ku kada čovjek otvori oči i počne probuđeno promatrati što jest. U njemu se budi divljenje. Budnost je udivljenost pred onim što jest. Mi-stika nastaje u trenutku kada čovjek otvori oči za zbilju kakva jest i u njoj sasvim jasno opa-ža Božju nazočnost. Vjera je također trenutak probuđivanja, otkriće kako iznad svakodnev-nih briga i odnosa postoji dublji i važniji od-nos. Taj trenutak je kao prijelaz iz sna u javu.

MU

DR

OST

CR

KV

E D ošašće znači već započeti, ali i samo započeti Go spodinov dolazak. Time izlaze na vidjelo

dvije istine: kršćanin ne gleda samo ono prošlo, ono što je bilo, nego isto tako i ono što dolazi. On usred svih katastrofa svijeta nadmoćnom sigurnošću zna da sjeme svjetla skrovito raste, i da će jednoga dana dobro konačno pobijediti i da će mu sve biti podlož-no: kada Krist ponovno dođe. On zna da će Božja prisut nost, koja je sada tek započela, jednoga dana biti potpuna prisutnost. I to ga znanje čini slobod-nim, daje mu najveću sigurnost.

J. RATZINGER / BENEDIKT XVI., Dogma i navještaj, 364.

Budnost

Zrnje…Iščekivati Kristov dolazak znači živjeti iz nade, iz onoga čemu se nadamo i što iščekujemo. Zato je iščekivanje Kristo-va dolaska življenje u njegovoj blizini. Onaj koga čekamo, uprisutnjuje se i preobražava naše vrijeme. Ulazimo u njegovo »vječno sada«, u njegovu prisutnost koja se povjerava pogledu vjere. Sve dok smo u svijetu, ne će biti trenutka u koje mu bismo mogli reći da Krista više ne trebamo iščekivati. Za kršćanina je svaki trenutak vre-mena iščekivanje, otvaranje vječnosti koja nam se daruje. Svakodnevno.

18živo vrelo 19

Budnost i nutrinaBudnost je stanje svijesti. Nutrina. Otvore-nost. Opažanje svijeta na svjestan način. Život u budnom stanju nije rastrgan između mnoš-tva stvari i obveza nego je povezan nutarnjom sabranošću. Budnost, osim toga, ima još jed-na smisao. Budan je onaj tko je spreman čuti glas drugoga. Budnost nije zatvorenost u sa-moga sebe. Budnost je nutarnja otvorenost za glas koji dolazi izvana. Budan je tko čuje glas potrebnoga, ostavljenoga, rubnoga. Budnost je etička dimenzija. Uključuje spremnost su-sresti se s drugim koji treba moju blizinu. Budnost je sposobnost u svojoj nutrini imati prostor za drugoga, za nijemi glas i krik drugo-ga. Drugi u meni je glas koji me probuđuje iz uspavanosti, izgubljenosti i raspršenosti i po-ziva me na odgovornost prema drugome. Glas drugoga u meni me probuđuje. Probuđenost je rezultat slušanja glasa drugoga u meni.

Budnost i BogOvim se probuđivanjem otvara i pitanje Bo-ga u našem životu. Bog se pojavljuje kao glas Drugoga u mojoj nutrini. Božja blizina je poziv na spremnost za njegov dolazak. Spremnost za dan Gospodnji ne lišava me rada i truda. Noa nije manje radio od svojih suvremenika. Upravo suprotno. Radio je više i dulje. No njegov rad nije bio raspršen. Imao je pogled kojim je obuhvatio cijelu zemlju, sav život i na-

dasve je znao što mu je činiti. U korablji je bilo mjesta za svaki život. Pa ipak Noa nije bio ras-pršen. Bio je sabran. Tko pusti u svoju nutrinu glas Gospodnji, on kuša kako sav njegov život i rad dobiva usmjerenje. Pozornost na vrijeme i na skrb za život obilježje je probuđenoga. Ne-probuđeni se brine za mnogo, a sve mu curi iz ruku. Zbog raspršenosti nutarnjih snaga ne uspijeva pronaći temeljno usmjerenje života. Tako se raspršenost pokazuje kao izgubljenost i neprobuđenost. Čovjek živi, ali kao da ne živi. Čini mnogo, ali kao da ništa nema stalnosti i kao da sav trud nema neki rezultat.

Probuđenost je probuđenost Glasom ko-ji dolazi s druge strane i kojim ja ne mogu upravljati. Božja blizina probuđuje. I obratno, samo probuđenost opaža Božju blizinu.

Isusov poziv na budnost poziv je na svjesni trud oko budnosti. Budnost se ne događa sama od sebe. Za nju se valja odlučiti. Samo onaj tko se odluči za budnost može opažati Božju blizi-nu i svoj život usmjeriti prema jednom cilju koji nadilazi svakodnevnu izgubljenost u stvarima.

Budnost nije odsutnost sna i odmora. Upra-vo suprotno. Opisi pakla su opisi nemogućno-sti sna i odmaka. Budnost je probuđeni život neraspršene pozornosti na ono što jest. Takva budnost omogućuje dubok i miran san. Takav je san imao Isus. Spavao je na krmi broda koji je zapao u oluju. Njegov je san bio san probuđe-noga. Dubok, tvrd i miran. Dočim su ga učenici

probudili bio je odmah u zbilji. Bez stra-ha. U trenu je opazio i oluju i strah svojih učenika. Probuđenost je jasnoća o zbilji. Samo probuđeni opaža što jest. Došašće je vrijeme intenzivne pozorno-sti na probuđenost duha. To je vidljivo po zornicama i biblijskim tekstovima o Gospodinovoj blizini i dolasku. Probu-đena pozornost na Božju blizinu istovre-meno je i pojačana pozornost na drugo-ga i produbljena pozornost na vlastitu nutrinu. Probuđen život nije raspršen među mnogim stvarima, nego sabran na temeljne odnose: s Bogom, s drugim lju-dima i sa samim sobom.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 339.2 Puče sionski ili: O, dođi, Kriste Spase naš (ŽV 12-2009)Otpj. ps.: 345 U danima njegovimPrinosna: 340.2 Isklijat će mladica ili: 364.2 i 3 Klikujte sada zanosnoPričesna: 353 ili 354 Čuj, jasni glas odjekujeZavršna: 365 Evo, ide čas

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

4. prosinca 2016.

Druga nedjelja došašćaUlazna pjesma Puče sionski, evo, Gospodin dolazi spasiti narode; i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca.

Usp. Iz 30, 19.30

Zborna molitvaSvemogući i milosrdni Bože, dok hitimo u susret tvome Sinu daj da nas zemaljske brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine. Koji s tobom.

Prvo čitanje Iz 11, 1-10Po pravdi će sudit siromasima.

Čitanje Knjige proroka IzaijeU onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jiša-jeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđe-nju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će suditi ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivat s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 72, 1-2.7-8.12-13.17

Pripjev: U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka!

Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta.

On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema;smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku.

Drugo čitanje Rim 15, 4-9Krist spašava sve ljude.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po posto-janosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, nek nas ponizne molitve i skromni prinosi pomire s tobom: ne možemo se pouzdati u svoje zasluge, priteci nam u pomoć svojom milošću. Po Kristu.

20živo vrelo 21

Braćo i sestre, Bog u svojoj darežljivosti daje da u nama proklija novi život. Molimo ga da naše dane i naša djela ispuni radošću i nadom u vječnost. Stoga mu zajedno zavapimo:

Obnovi nam vjeru, Gospodine. 1. Za tvoju Crkvu, koju si pozvao da živi dar

svetosti: ukloni s njezina lica svaku ljagu i nedostojnost, koja je zaprjeka ljudima da te prepoznaju i prihvate kao jedinoga Spasitelja, molimo te.

2. Za sve kojima si povjerio službu naviještanja tvoje riječi: ukloni iz njihova srca svaki strah pred svijetom; obdari ih proročkom hrabrošću i pomozi da dosljednošću života pružaju svjedočanstvo o ljepoti nasljedovanja tvoga puta, molimo te.

3. Za sve koji lutaju tražeći istinu života: rasvijetli ih svjetlom svoga Duha i podari odvažnost da krenu putem evanđelja, molimo te.

4. Za naše obitelji: izliječi ih od svake sebičnosti; probudi u njima radosnu otvorenost tvomu dolasku te njihovo zajedništvo zasja ljepotom tvoje ljubavi, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: operi nas od svakoga grijeha koji priječi naše predanje Kristu kako bi svjetlo vjere rasvijetlilo sve naše misli i djela, molimo te.

Svemogući Bože, mi u vjeri hodimo prema Kristovu slavnome dolasku. Prati, molimo te, svojim svjetlom naše korake i naša djela da budemo dostojni dara vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Pjesma prije evanđelja Lk 3, 4.6Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze; svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Evanđelje Mt 3, 1-12Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU one dane pojavi se Ivan Krstitelj propo -vije dajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu ska-kavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispo-vijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo guji-nje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dosto-jan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obra-ćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nasduhovnim jelom. Smjerno te molimo:po sudjelovanju u ovom otajstvunauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskima težiti. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Čekati Spasitelja u iskrenosti

U ovome liturgijskom ciklusu evanđelje druge nedjelje došašća stavlja nam u prvi plan propovijedanje Ivana Krsti-

telja koji je djelovao u Judejskoj pustinji, te je svoje djelovanje krunio ‘pokorničkim kršte-njem’ na rijeci Jordanu. Ivan je bio svjestan poslanja koje mu je povjerio Gospodin, te ga je revno provodio. Doista, bio je preteča i glasnik koji »pripravlja put Gospodinu« i »ravna pred njim staze«, kako je davno nagovijestio prorok Izaija, a prenio evanđelist Matej, podsjećajući da je Ivan ispunjenje proročanstva o Mesiji-nom preteči: Ovo je uistinu onaj o kom prore-če Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripra-vite put Gospodinu, poravnite mu staze!

A Ivan je pak svoje poslanje u narodu vršio na sveopći način, jer riječi pouke i poticaja ko-je su mu dolazile od Boga nije uskraćivao ni-kome. Primao je, bez izuzetka, sve koji su mu dolazili da bi čuli naviještaj o dolasku kraljev-stva nebeskoga, no to ne znači da je bio slijep ili da je za sve ljude imao istu riječ. Bilo bi do-ista preuopćeno da je svima govorio isto. Na-protiv, za svakoga pojedinca i skupinu imao je biranu prikladnu riječ. Nije bio slijep da ne bi umio razlikovati priprosti narod koji mu je dolazio u jednostavnosti i iskrenosti srca, od farizeja i saduceja koji su dolazili u dvolično-sti, glumeći poniznost, a u sebi puni oholosti i podcjenjivanja. No, Ivan se nije dao zbuniti ni prevariti, već je nastupao u potpunoj iskreno-sti, bez okolišanja i podilaženja, što je jedino imalo smisla. Božji čovjek i nije mogao drukči-je. Nije imao straha ni pred kime, niti je mije-njao sadržaj svoga navještaja iz ljudskih obzi-ra, već je govorio otvoreno i bez ustručavanja.

Prorok iskrenosti Krstitelj je mogao tako govoriti zato jer njego-vo propovijedanje nije bilo protiv nekoga, pa i onda kad je njegov govor bio britak poput mača, pa i onda kada je zvučalo da ih kritizira

i proziva zbog njihova života i životnih stavo-va. Doista, sve što je govorio, bilo je u njiho-vu korist, ako su htjeli dobro čuti i prihvatiti. Govorio im je za njihovo spasenje, pozivajući ih da se obrate od svoje dvoličnosti. Ukoliko su imali sluha za Božju poruku te snage nad-vladati vlastitu taštinu, mogli su iz njegovih riječi izvući golemu korist. Ivan je, kao prorok iskrenosti Božje, od njih tražio ono što je sam proživio kao duhovno iskustvo, a to je posve-mašnja otvorenost pred Bogom. On se pred Bogom potpuno ogolio i uklonio svaku zapre-ku, odmaknuo svaku dvoličnost i neiskrenost da bi se u dubini duše dogodio susret s Bogom. Upravo je u iskrenu susretu s Bogom pronala-zio najljepši dar i iz njega crpio najveću sna-gu. Posvemašnju iskrenost koju je sam imao i u kojoj je prednjačio, nudio je i drugima kao put istine, bez kojega nema pravoga susreta s Bogom. Samo na putu takve iskrenosti bilo je moguće pripraviti se za plodonosan susret s Mesijom. U protivnom, postojao je velik rizik da se ne prepozna onoga istinskog Božjeg po-slanika koji je imao doći u obličju sluge.

Ivan stoga uči i njih da odlože maske svoje umišljenosti i neiskrenosti. Vjerski formalizam kojim su se branili, hranili i prekrivali samo je pokazivao da nisu bili iskreni, to jest da Boga nisu susretali dubinom duše i ozbiljnošću živo-

22živo vrelo 23

ta. Njihov nedosljedan život pokazivao je da su ga susretali tek s pola snage ili tek površno, jer su se tješili kako imaju Abrahama za oca vjere, ali se nisu usuđivali nasljedovati Abrahamovu vjeru. Vjerojatno im se činilo prezahtjevnim ići tako radikalno i daleko u vjeri, a možda im se činilo i fanatičnim ostaviti sve i Bogu se potpu-no posvetiti u pustinji – poput Ivana – u skro-mnosti života i oskudici. Nisu imali iskustvo Božje snage koje je imao Ivan, koji se do kraja predao i iskreno Bogu otvorio dušu iz koje je Božja riječ snažno progovarala i jasno odjeki-vala. Zato je s jasnoćom upozoravao farizeje i saduceje da je došlo vrijeme kada se više ne će moći biti na dva stolca, jer sam Bog dolazi među svoj narod. Opominjao ih je da više ne će biti moguće biti u Božjoj službi, a ostati na polovičnoj svijesti o Bogu i samo na izvanj-skome odnosu s njime. Jasno im je poručivao da se ne će moći spasiti od nadolazeće srdžbe Božje dvoličnim izmotavanjem i vjerskim for-malizmom, već samo iskrenim obraćenjem i prihvaćanjem Boga koji traži svoj prostor, ne u palačama i dvorcima, već u ljudskim srcima.

Proroci iskrenosti Svjedočanstvo koje je pokazao Ivan Krstitelj trebalo bi zahvatiti i nas kršćane koji bismo u

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

svijetu trebali biti proroci Božje iskrenosti, po-put Mesijina Preteče. No počesto se ponašamo poput farizeja i saduceja bježeći u osrednjost i formalizam, u mlakost i polovičnost. Tako, na-žalost, bježimo i od sebe i od Boga, a ne rađa-mo plodove dostojne obraćenja i pravednosti u svijetu, što bi trebala biti naša prvotna za-daća. Zato nas Božja riječ potiče da spustimo maske koje navlačimo na lice i poradi kojih se ne možemo susresti s Bogom licem u lice, već tek usputno, u ‘polutami’, bez jasnoće gleda-nja i spoznanja njegova spasenjskoga dara.

Pustimo stoga Boga u vlastito srce u pot-punoj iskrenosti. Tada će nas on preobraziti i učiniti novim ljudima, kao što se to dogodilo s Ivanom. Pustimo ga do kraja, do onih dubina u kojima se prestajemo odupirati njegovoj vo-lji i postajemo proroci iskrenoga naviještanja njegove riječi. Pustimo ga do onih dubina u kojima nas potpuno zahvaća i mijenja nam život svojom prisutnošću, pretvarajući nas u navjestitelje njegova kraljevstva i preteče nje-gova Sina. Otvorimo mu vrata obraćenjem, ugostimo ga u iskrenosti i budimo plodni i oduševljeni navjestitelji koji će privoditi ljude ovoga naraštaja k radosnome susretu s njime i k neizrecivim dubinama dara spasenja.

Ivan Bodrožić

»Neka te ništa ne zbuni,

ništa ne uplaši.

Sve prolazi,

Bog se ne mijenja

– on ostaje uvijek isti.

Tko je strpljiv, sve postiže.

Tko posjeduje Boga,

tomu ništa ne nedostaje.

Bog je jedini posve dostatan.«

(Sv. Terezija Avilska)

Jadni čovječe, otmi se sad malko svojim poslovima, sakrij se malo od burnih misli svojih. Odloži sada tegobne brige i odgodi mučna na-

prezanja svoja. Posveti malo vremena Bogu, i otpočini malko u njemu. Uđi u sobu svoje duše: odstrani sve osim Boga, i onoga što bi ti moglo pomoći da ga tražiš; zatvori vrata i traži ga. Reci sada Bogu: Lice tvoje, Gospodine, ja tražim. A sada ti, Gospodine Bože moj, nauči srce moje gdje i kako da te traži, gdje i kako da te nađe. […] Gospodine, ako nisi tu, gdje da te odsutna tražim? Ako si pak svagdje, zašto te ne vidim na-zočna? […] Pogledaj, Gospodine, usliši, rasvijetli nas, pokaži nam sebe. Vrati nam sebe, da nam bude dobro, jer bez tebe nam je tako zlo. Smiluj se našim naporima i nastojanjima za tobom, jer bez tebe nismo nizašto. Nauči me tražiti tebe, i pokaži mi se kad te tražim, jer te ni tražiti ne mogu ako me ne poučiš, a ni naći ako se ne pokažeš. Daj da te tražim želeći i želim tražeći; daj da te nađem ljubeći i ljubim nalazeći.

SV. ANZELMO KENTERBERIJSKI, Proslogion.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: 568.3 Radujem se u Gospodinu ili: 763 Zdravo budi, MarijoOtpj. ps.: 572 Pjevajte Gospodinu pjesmu novuPrinosna: 368 Poslan bi anđel GabrijelPričesna: 351 Božanska Riječi, rođenaHiman poslije pričesti: 160 ili 161 VeličaZavršna: 600 Zdravo, Djevo čista ili: 371 Raduj se, grade Nazaret

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

8. prosinca 2016.

Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije

Ulazna pjesma Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti kao nevjestu, urešenu nakitom.

Iz 61, 10

Zborna molitvaBože, ti si po zaslugama smrti svoga Sina unaprijed oslobodio od svake ljage grijeha začeće Djevice Marije i tako pripravio dostojan stan svome Sinu. Po njezinu zagovoru daj namda čista srca dođemo k tebi.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 3, 9-15.20Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojega i roda njezina!

Čitanje Knjige PostankaPošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog: »Gdje si?« – reče mu.On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.«Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol?Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom!Na trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-4Pripjev: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu

jer učini djela čudesna!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje Ef 1, 3-6.11-12Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti, kojom nas zamilova u Ljubljenome. U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, milostivo primi spasonosni prinos o svetkovini bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije. Nju si, vjerujemo, darom svoje milosti unaprijed očuvao od svake ljage:po njezinu zagovoru i nas oslobodi svake krivice. Po Kristu.

24živo vrelo 25

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, svemogući Bog očuvao je Djevicu Mariju od svakoga grijeha i u njoj pripravio dostojan stan svomu Sinu. I nas je predodredio za posinstvo da budemo sveti i neporočni pred njim. Molimo ga da u nama obnovi milost svoga odabranja i učvrsti nas u svetosti života. 1. Za Crkvu Božju: da poput presvete Djevice Marije

bude uvijek otvorena vodstvu tvoga Duha te svim ljudima donese blagovijest spasenja, molimo te.

2. Za sve kojima si povjerio vodstvo svoga svetog naroda: daj da ostanu vjerni suradnici tvoje milosti te svojim služenjem pomažu svim kršćanima rasti u vjeri i međusobnoj ljubavi, molimo te.

3. Za nas ovdje sabrane: daj nam priznati istinu naše grješnosti i ohrabri nas da u iskrenome obraćenju otvorimo vrata Spasitelju koji dolazi, molimo te.

4. Rasvijetli svojim svjetlom naše živote da kroz ovo milosno vrijeme došašća vjerno u sebi čuvamo dostojanstvo novoga stvorenja te budemo dostojni dara vječnosti, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: po svome milosrđu oprosti im grijehe i nad njima pokaži moć svoje ljubavi te ih pridruži svojim izabranima i svetima, molimo te.

Milosrdni Bože, u bezgrješnoj Djevici Mariji dao si nam divan primjer vjernosti i poniznosti. Prodahni nas svojom milošću da živimo obnovljenim dostojanstvom koje si nam na krštenju udijelio. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđelja Lk 1, 28Zdravo Marijo! Milosti puna! Gospodins tobom! Blagoslovljena ti među ženama!

Evanđelje Lk 1, 26-38Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kra-ljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina.I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.«I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSlavno se o tebi zbori, Marijo: iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Popričesna molitva Gospodine, Bože naš! Primljena otajstva neka iscijele u nama rane onoga grijeha od kojega si jedinstveno unaprijed očuvao bezgrešno začeće blažene Marije. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Bezgrješno začeće Bl. Dj. Marije

K ada su jednom pred Isusa na nosilima spustili uzetoga čovjeka da ga ozdravi (Mk 2, 3-12), on je rekao: »Sinko! Ot-

puštaju ti se grijesi.« Potom je na mudrovanje prisutnih pismoznanaca reagirao pit anjem »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetome: ‘Otpuštaju ti se grijesi’, ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi.’« Na kraju je upravo tim riječima, naočigled svih, ozdra-vio bolesnika.

U sličnoj situaciji u kojoj je bio Isus u na-vedenom događaju nalazimo se i mi kada raz-mišljamo i govorimo o Bezgrješnome začeću Blažene Djevice Marije. Kao što je lako reći »otpušteni su ti grijesi«, ali se ne može vidjeti da se to doista i dogodilo, tako je lako reći da je Blažena Djevica Marija bezgrješno začeta, ali se to ne može dokazati oku vidljivim do-kazima. U slučaju ozdravljenja uzetoga Isus je rekao i ono teže: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« pa mu je ozdravljenje bolesnika po-služilo kao argument da, kao što ima vlast nad bolešću, tako ima i vlast otpuštanja grijeha. Ali koji tomu sličan argument možemo upora-biti da bismo potvrdili dogmu o bezgrješnome začeću njegove Majke? Da je to lako, vjerojat-no se ova dogma ne bi svečano proglasila tek 1854. godine, čemu su prethodila stoljeća pra-vih teoloških borbi. Nakon proglašenja dogme teološke su napetosti na teoretskoj razini, čini se, olabavile, ali se i danas postavlja pitanje što Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije uopće znači za naš život?

U začeću očuvana od grijehaPokušat ćemo to pitanje razmotriti u svjetlu misnih čitanja ove svetkovine. Odlomke iz Knjige Postanka, Poslanice Efežanima i Evan-đelja po Luki povezuje motiv vječne i neopozi-ve Božje ljubavi prema čovjeku. Uz opis prvo-ga čovjekova grijeha u Knjizi Postanka odmah se ističe Božje obećanje Spasitelja rođena od žene. U Poslanici Efežanima govori se o čovje-

Po naumu Božje ljubavi

kovu predodređenju u Božjoj ljubavi i izabra-nju u Kristu prije postanka svijeta. A u Evan-đelju po Luki Kristovo rođenje naviješteno je njegovoj majci Mariji koja smetena razmišlja o pozdravu kojim ju je pozdravio od Boga po-slani anđeo Gabrijel.

U kontinuitetu s Marijinim razmišljanjem o tome pozdravu Crkva kroz povijest raste u spoznaji svoje vjere, pa tako i u samoj Mariji, Majci našega Spasitelja, prepoznaje ženu koja je po Božjem izabranju rođena bez ljage istoč-noga grijeha.

Naime, kada su prvi čovjek i žena sagriješili jer su upali uzamku đavla i nisu poslušali Božju zapovijed, ljudska je narav ranjena i lišena pr-votne svetosti. Tu lišenost uzrokovanu prvim grijehom Katekizam Katoličke Crkve naziva »istočnim grijehom« (br. 417), a pobjedu nad grijehom izvojevao je svojom mukom, smrću i

26živo vrelo 27

Život započinje začećemU promišljanju o bezgrješnosti začeća Blaže-ne Djevice Marije, kojega se sadržaj ne može razumjeti bez promišljanja o otajstvu Kristova utjelovljenja i njezinoj neoskvrnjenosti ljagom istočnoga grijeha, potrebno je promišljati i o drugome temeljnom elementu, a to je samo začeće. Nauk o Marijinome bezgrješnom zače-ću ne bi, naime, imao nikakve uporišne točke, kada ne bi počivao na istini da ljudski život ne počinje ni u kojemu drugom trenutku, nego baš u trenutku začeća od oca i majke. Ta jed-nostavna činjenica pokazuje aktualnost ove dogme i danas.

U stavovima koji početak postojanja ljud-skoga bića i stjecanje njegovih ljudskih prava stavljaju u neki ‘dogovoreni’ trenutak trudno-će, nema mjesta ni Božjoj ni ljudskoj ljubavi prema čovjeku. Stoga svetkovina Bezgrješnoga začeća nije dan na koji se slavi samo Marijina jedinstvena uloga u Božjem planu spasenja. Marija, kao odvijeka izabrana majka Božje-ga Sina, doista je posebna i neusporediva, ali slavlje njezinoga bezgrješnog začeća podsjeća nas da je i začeće svakoga od nas grješnikâ Božje djelo. A Krist, kojega je rodila bezgrješ-no začeta Djevica, vlastan je otpuštati grijehe i privesti nas u zajedništvo s Bogom.

Domagoj Runje

uskrsnućem Isus Krist, Sin Božji začet po Du-hu Svetome i rođen od Djevice Marije. U tome kontekstu utjelovljenje Sina Božjega poveza-no je sa spasenjskim zahvatom oslobođenja od ljage istočnoga grijeha i robovanja grijehu uopće. No, vjerničko i teološko promišljanje tu se ne zaustavlja, nego ide i korak dalje.

Postavlja se pitanje je li Kristovo utjelov-ljenje plod Božjega zahvata zbog čovjekova grijeha, ili ipak nešto više? Drugim riječima, bi li Božji Sin postao čovjekom da se nikada nije dogodio istočni grijeh? Naravno da se u stvarnosti grijeha može samo na teoretskoj razini govoriti o tome kako bi se odvijala povijest čovjekova odnosa s Bogom da grije-ha nema, ali vjernički um, obasjan zrakama Božje ljubavi, naslućuje da je ta ljubav bezu-vjetna i slobodna; pa su takvi i čini te ljuba-vi. U tome smislu, utjelovljenjem svoga Sina po Duhu Svetome, u krilu žene koja nikada nije bila okaljana ljagom ne samo istočnoga nego ni ikakva drugoga grijeha, nebeski Otac pokazuje svoju ljubav prema čovjeku koja nije tek intervencija u slučaju potrebe, nego naum po odluci njegove volje (usp. Ef 3,11). Tako je poruka bezgrješnosti Marijina začeća poruka o bezgraničnoj Božjoj ljubavi prema čovjeku.

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Snagom bogatstva milosti ljubljenoga Sina, a radi otku-piteljskih zasluga Onoga koji je trebao postati njezinim

Sinom, Marija je bila sačuvana od ljage istočnoga grijeha. Na taj način ona od prvoga časa svoga začeća, to jest od po-četka svojega života, pripada Kristu, ima udio u spasenjskoj i posvećujućoj milosti i u onoj ljubavi koja ima svoj izvor u »Ljubljenome«, u sinu vječnoga Oca koji je utjelovljenjem postao njezin vlastiti Sin. Stoga u redu milosti, po Duhu Svetome, to jest sudjelovanjem u božanskoj naravi, Marija prima život od onoga kojemu ona sama, u redu zemaljskog rađanja, daje život kao majka. Liturgija ne oklijeva nazvati ju »roditeljkom svojega Roditelja« i pozdravlja ju riječima koje Dante Alighieri stavlja u usta svetoga Bernarda: »Kće-ri svojega Sina!«.

SV. IVAN PAVAO II., Enciklika ‘Redemptoris Mater’, 10.

Diveći se Božjemu naumu spasenja crkve-ni su oci za Bl. Djevicu Mariju govorili da je sva sveta (»tota sancta«) i sva čista (»tota pulchra«), bez ljage (»sine macula«). Očuvavši ju od svake ljage grijeha, još u njezinu začeću, Bog se pokazuje vjeran u svome obećanju: moć ‘zmije’ (grijeha), koja će trajno vrebati ljudski rod, konačno će biti pobijeđena kad će ženin rod »satrti glavu zmiji«. Tako je ispunjenje obećanja Bog pripravio po ženi, Mariji, odabravši ju za Majku svomu Sinu. Bog je po Mariji si-šao u čovještvo; htio je čovjeku biti blizak, jer upravo je tu, u čovjeku, u smrtnome tijelu, htio pobijediti snagu grijeha i smrti.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

OTAJSTVO I ZBILJA

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 340.1 Radujte se u Gospodinu ili: 364 Klikujte sada zanosnoOtpj. ps.: 346 Dođi, GospodinePrinosna: 349 Srca gore Pričesna: 350.2 Evo Boga našega ili: 352 Nebesa StvorčeZavršna: 371 Raduj se, grade Nazaret ili: Sav svijete pjevaj veselo (ŽV 12-2007)

11. prosinca 2016.

Treća nedjelja došašćaUlazna pjesma Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!

Fil 4, 4-5

Zborna molitvaBože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavimo svečanom službom hvale. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 35, 1-6a.10Bog sam hita da nas spasi.

Čitanje Knjige proroka IzaijeNek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta!Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega. Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sâm hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146, 6c-10Pripjev: Dođi, Gospodine, da nas spasiš!

Gospodin ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.Gospodin oslobađa sužnje.

Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne.Gospodin štiti pridošlice.

Sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka, tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje Jak 5, 7-10Očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!

Čitanje Poslanicesvetoga Jakova apostolaStrpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srcajer se dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na drugeda ne budete osuđeni!Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zalauzmite, braćo, proroke koji su govoriliu ime Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, daj da ti neprestano prikazujemo žrtvu svoga predanja: mi obnavljamo Kristovo otajstvo da tvoje spasenje u nama snažno djeluje. Po Kristu.

28živo vrelo 29

MOLITVA VJERNIKA

S vjerom da se po Isusu Kristu i nad nama ispunja Božje obećanje spasenja, u vjeri združeni, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve:1. »Nek se uzraduje pustinja!« –

Obnovi, Gospodine, u svojoj Crkvi vjernost evanđelju da svojim životom bude glas vječnosti i putokaz nade koja preobražava svijet, molimo te.

2. »Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se!« – Vodi, Gospodine, svojim Duhom sve pastire Crkve da, unatoč protivljenjima svijeta, nikad ne posustanu u naviještanju Kristova spasenja i evanđeoskih vrjednota, molimo te.

3. »Ukrijepite ruke klonule!« – Nadahni, Gospodine, sve kršćane da budu nositelji ljubavi i svjedoci tvoje blizine svim nemoć nima, osamljenima i svim potrebitima, molimo te.

4. »Bog sâm hita da vas spasi!« – Probudi u nama, Gospodine, radost koja dolazi iz susreta s tobom; obnovi nas u zajedništvu Crkve i u snazi kršćanskoga poslanja svim ljudima, molimo te.

5. »Doći će s vječnim veseljem.« – Primi, Gospodine, naše pokojne u zajednicu tvojih svetih i proslavljenih, molimo te.

Svemogući Bože, po svojoj dobroti usliši nam smjerne molitve. Daj nam radosno živjeti dar vjere i biti odvažnim svjedocima ljubavi kojom si nas u Kristu ljubio. Po istom Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđelja Iz 61, 1Duh Gospodnji na meni je,blagovjesnikom biti ubogima posla me.

Evanđelje Mt 11, 2-11Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju:»Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugogada čekamo?« Isus im odgovori:»Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode,gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.I blago onom tko se ne sablazni o mene.« Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena?Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskomveći je od njega!«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, utječemo se tvojoj dobroti:po ovoj svetoj gozbi očisti nas od grijeha i pripravi nam duh za buduće blagdane. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Rijetko se kada kao ove nedjelje može naići ne samo na ljepotu slika i poticaja, nego i na znakove nutarnjega gibanja.

U prvome i drugome čitanju ima čak sedam uskličnika, bez ijednoga upitnika. Kratki tek-stovi s toliko naglasaka koji zadiru u dno ljud-skoga bića. Uskličnici su to koji tješe, zbog pre-obrazbe koju Bog ostvaruje i očituje; uskličnici istodobno uznemiruju; u nama bude pitanja koja nisu izrečena. S druge strane, u Evanđelju čak sedam upitnika – bez ijednoga uskličnika; upitnici koji odražavaju napetost, traže odgo-vore. Ali dok pitaju, u tim istim rečenicama možemo osjetiti i uskličnike.

Prvo je pitanje Ivanovo koje grmi u njemu samome, premda je drugima možda izgovo-reno šaptom: Jesi li ti onaj koji ima doći?, a zatim slijedi Isusov niz koji ne može stati u šapat: Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Vidjeti proroka?

Neobična privučenost istinomIvan u zatvoru, u utvrdi Makeront, na osebuj-nome mjestu, blizu Jeruzalema, ponad Mr-tvoga mora, na lako branjenoj uzvisini koja je i ljeti čuvala stanovitu svježinu. No, jednako ta-ko i mjesto prepuno nemilih događaja, daleko od očiju puka, jedno od onih mjesta na kojima zemaljski moćnici daju oduška svojim prohtje-vima. Tako je i ponašanje Heroda Antipe, na-sljednika okrutnoga oca, bilo daleko od odlika židovskoga vjernika i vladara, ne spominjući pritom njegov podložnički stav prema stvar-nim vladarima kojima je služio – Rimljanima.

Tužan život kralja koga nije volio ni njegov narod, a koga su mrzili mnogi neprijatelji. Kao takav je bio privučen istinom; rado je slušao Iva-nove riječi, ali s onim što slava i moć obećaju i nude, nikada se nije odlučio prionuti uz te riječi. Prihvatio je živjeti pogubne nejasnoće; prihvatio je biti nesretan, neslobodan i u konačnici, okru-žen neiskrenim slugama, ostao je sam.

U zatvoru se upravo na tome mjestu nalazio bučni prorok. Njegove su poruke bile jasne; go-vor oštar, zahtjevi teški. Opor i neumoljiv; čvrst i neslomiv; ostavljao je dojam učitelja života koji je siguran u sebe i u svoje stavove. Ipak, i on je nosio u sebi nemire i dvojbe.

Prorokova radost gubitkaI dok su mnogi – koji nisu željeli biti s Hero-dom – bili prisiljeni dijeliti s njime njegove stranputice, Ivanovi su učenici željeli doći do Ivana, vidjeti ga, izlažući se opasnosti. Posvu-da je tako: ljudi ispunjeni Bogom i njegovom ljubavlju pronalaze putove.

Onima koji su do njega došli Ivan iznosi svoje pitanje. Ono se može vidjeti kao stanovi-to provjeravanje, ili pak kao nestrpljivost. Ivan zna koga čeka, ali, poput svih proroka, ne po-znaje pojedinosti, detalje o vremenu ostvariva-nja. Zato nije lako biti prorok: pozvan od Boga naviještati Istinu, onu koja mu ne pripada i do-lazi odozgor; istinu koja uznemiruje slušatelje; poznavati put, ali ne i postaje na tome putu, ne-predvidivosti; znati odakle se polazi i što je cilj i moći samo usmjeriti one koji te pitaju.

Zato Isus odgovara odgovorom koji je Ivan očekivao; Isus odgovara znajući da će Ivan razumjeti i osjetiti radost koja mu daje sna-gu i dalje gubiti i – doslovno – izgubiti glavu za ono za što je davno izgubio srce; za onoga komu se posve predao. U Makerontu, tome zlatnom kavezu, u kojemu je Herod mislio sa-

Radost između uskličnika i upitnika

30živo vrelo 31

Mi poznajemo Onoga koji je došao i ko-ji dolazi i koja je cijena njegova prihvaćanja. Svojim mirom izražavamo radost zbog toga što su dokinuti strah i ropstvo i zahvalni smo Bogu koji nas čini dragocjenima po daru ko-ji niti jedan vladar na zemlji ne može postići svom silom koja mu je na raspolaganju. Zna-mo da je radost lijek koji može izliječiti naše bližnje, društvo, zatrovanosti i sukobe. U ovo-me slavlju osjećamo da se u mješavini upitni-ka i uskličnika osjeća Isusov odgovor koji se tiče svakoga vremena, s nekim novim preo-brazbama: Ivane, oni koji nisu čekali nikoga; obeshrabreni i poniženi životnim neprilika-ma i lažnim radostima, počeli su se nadati i vjerovati u Onoga komu si pripravio put.

Jesi li ti Onaj koji ima doći… Jesi li ti Onaj koji je došao i donio spasenje? U kušnji brzih odgovora na to pitanje i danas poslušajmo Isusa i Crkvu, njegovo Tijelo koje je prisutno, jako snagom Duha. Kada budemo obeshra-breni, zastanimo. Vidjet ćemo da se titraj s Mrtvoga mora nije umrtvio.

Da, Isuse, tu smo, grješni i slabi, ali tvoja Crkva govori, svjedoči u društvu; ima i mladih i starih; nekad se naša trska povine, ali se tvojom milošću i učvrsti; nekada srce zaboli i obuzme ga strah, ali hrabrosti ne nedostaje. Molimo te, ostani blizu. I onda kada do nas dopire buka iz nekih kršćanstvu sasvim stranih dvorova.

Ivan Šaško Zrnje…

»Jesi li ti onaj ili drugoga da čekamo?«, pitanje je koje Ivan iz tamnice upućuje Isusu. Za Ivana je ta tama neznanja bila teža od tamnice u koju je bio bačen. Pro-povijedao je Isusov dolazak, dolazak Sud-ca koji će razdvojiti dobre od zlih, a on prolazi svijetom, propovijeda, ozdravlja, oprašta… Sasvim drukčije od očekivano-ga. I danas bismo najradije Isusu postavi-li isto pitanje: »Jesi li ti onaj…?« Nesigur-nost i neznanje bit će u nama sve dok se posvema ne otvorimo Isusovoj iznenađu-jućoj drukčijosti. Vjera se rađa ondje gdje se dade prostora Božjoj prisutnosti, una-toč svoj nevidljivosti i neshvatljivosti.

MU

DR

OST

CR

KV

E

čuvati život, Isusove su riječi raskinule okove Ivanova tamnovanja.

Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene. Prevedeno: Konačno ljudi mogu vidjeti, jer više ne traže svoja očekivanja, nego stvarnost Božjega spasenja; vide u svjetlu koje obasjava njihove živote; izliječeni od nepo-kretnosti, mogu krenuti pravim putem. Mogu slušati istinitu Riječ, ne samo ljudsku koja se može osloniti na neistinu. Konačno, postoje oni koji prolaze iz smrti u život, gdje zadnju riječ o ljudima više nema umiranje. I to se odnosi na sve ljude, naročito na one za koje se držalo da nisu poželjni i da ne zavrjeđuju pozornost.

Riječi upućene Ivanu, još su snažnije upu-ćene nama, da se ne bojimo poziva proroka koje nam je dano u sakramentu kršćanske inicijacije. Kao kršćani smo u svijetu koji ima nove ‘makeronte’. Svakomu je ponuđeno da bude trska koja se ljulja, nestalna i nesigurna; da bude dio isprazne pojavnosti, da sebe smje-šta među pametnije i bolje, zaslužnije i spo-sobnije (u ljutnji, ako se nešto ne odvija kako je zamislio). Ali, svakomu je ponuđeno da po-sluša čežnju koja se ne sablažnjava Isusovim pozivom, spremni se suočiti sa svime i svima koji žele zatomiti kršćanski, katolički proročki glas, zatvoriti nas, udaljiti od našega poziva.

Ivan je glas, a Krist u početku bijaše Riječ. Ivan je glas u vremenu, Krist je vječna Riječ u početku. Digni riječ, što je glas? Gdje nema

značenja, uzaludan je zvuk. Glas bez riječ zvoni u uhu, ali srce ne dira. […] Budući da je teško razlikovati riječ od glasa, neki su Iva-na smatrali za Krista. Mislili su da je glas Riječ. Ali se on priznao glasom da ne povrijedi Riječ. »Ja nisam Krist, ni Ilija, ni prorok.« Rekoše mu: »Dakle, tko si ti?« Odgovori: »Ja sam glas onoga koji viče u pustinji«, glas koji razbija šutnju. »Pripravite put Gospodi-nu« – kao da kaže: Ja se zato glasam da ga uvedem u srce, ali on ne ulazi gdje nije spremljeno. […] Da je rekao »Ja sam Krist«, kako bi lako povjerovali oni koji su ga već prije držali za Krista? Ali ne reče to, nego se očitova, istaknu i ponizi. Upoznao je gdje mu je spas; priznao se svjetiljkom i bojao se da ju ne bi ugasio vjetrom oholosti.

SVETI AUGUSTIN, Govor 293, 3.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Ulazna: 339.3 ili 341 Rosite nebesa ili: 362 Padaj s nebaOtpj. ps.: Nek uniđe Gospodin (ŽV 12-2010)Prinosna: 368 Poslan bi anđel Gabrijel ili: 370 Zlatnih krilaPričesna: 355 Riječ spasenja ili: 770 Kog zemlja, moreZavršna: 599 Zdravo budi, Marijo ili: 373-374 O rumena zoro jasna

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

18. prosinca 2016.

Četvrta nedjelja došašćaUlazna pjesma Rosite nebesa, odozgor, i oblaci, daždite Praved-nika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem!

Iz 45, 8

Zborna molitvaGospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina. Molimo te: ispuni nas svojom milošćui mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 7, 10-14Evo, djevica će začeti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeU one dane:Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga,znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.« Tada reče Izaija:»Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24, 1-4b.5-6Pripjev: Nek uniđe Gospodin:

on je Kralj slave!Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemelji i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodina i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje Rim 1, 1-7Isus Krist, potomak Davidov, Sin Božji.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaPavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – – koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu, po komu primismo milost i apostolstvo da na slavu imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane, među kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista: svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, svojim si Duhom u krilu blažene Djevice Marije sazdao čovještvo svoga Sina. Molimo te, tim istim Duhom posveti i darove na našem oltaru.Po Kristu.

32živo vrelo 33

Braćo i sestre, Bog nam šalje svoga Sina da bude zauvijek Emanuel – S nama Bog. Molitvom se utecimo nebeskomu Ocu da nas učini dostojnima Kristova spasenjskoga dolaska.

Pohodi nas, Gospodine, svojim spasenjem.1. Prati svojim Duhom hod svoje Crkve

da uvijek bude otvorena Kristu, tvojoj Riječi, te svim ljudima bude blagovjesnica tvoga spasenja, molimo te.

2. Rasvijetli svojom mudrošću pastire Crkve da umiju čitati znakove vremena te putem evanđelja vode sve koji su povjereni njihovoj brizi, molimo te.

3. Pohodi u svojoj ljubavi braću i sestre koji trpe u osamljenosti, siromaštvu ili bolesti: obnovi u njima snagu pouzdanja u tvoju dobrotu, a kršćane nadahni da im djelatnom ljubavlju posvjedoče tvoju blizinu, molimo te.

4. Obnovi u svima nama žar vjere; oslobodi nas straha koji priječi životno predanje tebi i daj nam hrabrosti prihvatiti sve što nam pružaš, molimo te.

5. Ispuni naše živote i naše obitelji istinskom molitvom da bismo u otvorenosti tvome Duhu mogli iskusiti zbiljnost Kristova dolaska k nama, molimo te.

Svemogući Bože, u svojoj neizmjernoj ljubavi šalješ nam svoga Sina da nas izbavi iz tame grijeha i povede putem spasenja. Okrijepi nas svojom milošću da ga dočekamo otvorena srca te prihvatimo kao put svoga života. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Pjesma prije evanđelja Evo, Djevica će začeti i roditi Sina i nadjenut će mu ime Emanuel! – S nama Bog!

Evanđelje Mt 1, 18-24Isus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa, sina Davidova.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuRođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, prave-dan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospo -din reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Svemogući Bože, u ovoj smo pričesti primili jamstvo vječnog otkupljenja. Molimo te: s blizinom božićnih blagdana nek raste i naša spremnost da dostojno slavimo otajstvo rođenja tvoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Uzeti k sebi

Četvrta nedjelja došašća

Č udnovat je taj čovjekov život. Od odno-sa s drugim, napose od odnosa s onim koji nas ljubi, nema ničega radosnijeg,

savršenijeg i boljeg, a opet je čovjek tako osa-mljen, lišen toga najradosnijeg, najsavršenijeg i najboljeg. Nekoliko je milijarda ljudi na svije-tu, a on ne uspijeva pronaći ni jednog jedinog s kojim bi bio u odnosu. Baš je čudnovat taj čo-vjekov život te se nameće pitanje zašto je tomu tako. Sveto pismo kazuje nam da je razlog vrlo jednostavan: čovjek teško pripušta drugoga u svoj život, napose drugoga koji bi ga određi-vao. Radije bira svoju očajničku osamljenost. Tako je to u odnosu čovjeka s čovjekom, tako je to i u odnosu čovjeka s Bogom.

Ahaz – uljudna odbijenica znakaKralj Ahaz primjer je takvog osamljena čovje-ka. Bog ne dolazi Ahazu s nekakvom zahtjev-nom naredbom, čak mu ništa i ne zapovijeda, nego ga moli. Da, Bog je tako obziran te po-nizno moli Ahaza da ga samo upita za znak. Bilo je dovoljno samo upitati Boga. Ali, Ahaz je dobro znao da bi već sam upit ugrozio nje-govu samodostatnost, da bi se tim pitanjem izručio Bogu, da bi ušao u odnos s Bogom, da bi pripustio Boga u svoj život, Boga koji bi on-

da određivao i ravnao njegovim životom. Jed-nom riječju, Ahaz je dobro znao da Bog time od njega traži vjeru u njega, jer vjera u Boga nije ništa drugo doli poslušnost, primanje ‘znaka’ koji Bog daje. Međutim, Ahaz radije bira nevjeru.

Ahaz tako postaje primjer nevjernika koji svoju nevjeru gotovo uvijek opravdava pošto-vanjem prema Bogu jer, tobože, ne želi »isku-šavati« Boga. Ne treba nas to čuditi. I danas čovjek opravdava svoju nevjeru tobožnjim po-štovanjem prema Bogu, prema njegovoj veliči-ni, uzvišenosti i tajni, a zapravo time potvrđuje da ne želi imati posla s Bogom, ne želi da ga Bog ugrožava u njegovoj samodostatnosti. K tomu, Ahaz je primjer ne samo nevjernika, nego i mnogih vjernika. To su vjernici koji bi htjeli odnos s Bogom, ali bez ‘znaka’, bez sadržaja. Oni svaki ‘znak’, sadržaj vjere proglašavaju Bo-ga nedostojnim, ograničavajućim, neosobnim. Svoju ‘vjeru’ bez ‘znaka’ opravdavaju opet po-štovanjem prema Bogu, u smislu da je Bog pre-velik da bi se spuštao na čovjekovu razinu i od njega nešto zahtijevao! No, u pozadini opet je samo samodostatnost, nespremnost na odnos s Bogom. Jer ‘znak’, sadržaj vjere, govori o tomu što Bog od nas očekuje, kakav odnos želi s na-

34živo vrelo 35

ma. Ahaz je dobro znao da bi Božji znak ugro-zio njegove planove u upravljanju izraelskim narodom. Tako se događa da i nevjernici, ali i mnogi ‘vjernici’, oni ‘vjernici’ kojima je mrzak svaki ‘znak’ (svako pravilo, dogma) radije bira-ju samodostatnost, osamljenost, nego odnos s Bogom.

Evanđelje nam pak kazuje da postoje i oso-be vjere, osobe koje puštaju Boga u svoj život, osobe koje uspostavljaju odnos vjere s Bogom, osobe koje prihvaćaju Božji znak, kakav god on jest, bilo iz »dubine Podzemlja«, bilo »go-re iz visina«. Takva je osoba sveti Josip. No, prije nego što se pozabavimo svetim Josipom, potrebno je još nakratko zaustaviti se kod Aha-za. Zanimljiv je Božji odgovor spram Ahazove uljudne i fine odbijenice, da, uljudne i fine od-bijenice, jer se obično nevjernici i vjernici pri-kazuju uljudnima i finima. Uljudni su i fini, a zapravo Bogu »dodijavaju«, uznemiruju ga tom samodostatnom uljudnošću. Umjesto da uzmu znak, oni se uljudno zahvaljuju na znaku. Pro-rok neuljudno, gotovo ljutito najavljuje Ahazu i njemu sličnima ‘znak’, znak da će se pojaviti jedna osoba, jedna djevica koja će roditi onoga koji se ne će opravdavati da ne bude s Bogom, nego onoga koji će biti s Bogom, koji će biti Emanuel, »Bog s nama«. A sad pogledajmo što nam Božja riječ govori o svetome Josipu.

Josip – hrabro uzimanje znakaJosip nije tražio znak, ali je dobio znak, i to upravo onaj najavljeni znak kralju Ahazu! Kako je Josip bio pobožan Židov, za pretpo-staviti je da je znao za tekst iz Knjige proroka Izaije. Možemo zamisliti kako se Josip morao osjećati kad mu je anđeo rekao da se znak za-počeo ostvarivati upravo s njegovom zaručni-com Marijom: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« I ne samo to. Bog je spram Josipa daleko zahtjev-niji nego spram Ahaza. Ne traži ga da moli za znak, nego da prihvati znak, i to neshvatljiv i neobičan znak, znak koji dolazi istodobno »iz

dubine Podzemlja« i »gore iz visina«: Djevica će začeti Emanuela. Bog daleko više izaziva Jo-sipa, nego Ahaza, donosi mu zapovijed, nare-đuje mu da ju izvrši: »…kako mu naredi anđeo Gospodnji«. Imajući u vidu tu golemu Božju zahtjevnost i naređenje, ostajemo zadivljeni Josipovim čudesnim prihvaćanjem Božjega znaka, njegovom velikom vjerom: »Kad se Jo-sip probudi oda sna, učini kako mu naredi an-đeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.« Josip se ne opravdava Božjom uzvišenošću i otajstve-nošću, kao Ahaz, ne poziva se na svoju ogra-ničenost, ne pada u napast samodostatnosti, nego »uzima« znak: »Uze k sebi svoju ženu.« Zanimljivo je da Matej još dva puta rabi glagol uzimati za Josipa, i to tamo gdje Josip uzima dijete Isusa i Mariju: »On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat.« (Mt 2, 14) »On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku.« (Mt 2, 21) Josipa se tako predstavlja kao osobu uzimanja, uzima-nja Božjega znaka, osobu koja istodobno uzima i Isusa i Mariju.

Važna je to poruka za nas. Vjerovati znači uzimati Krista i Mariju k sebi, uzimati Krista i Crkvu k sebi. Jer, kad se nekoga uzima, pripu-šta ga se sebi, odlučuje se za njega, preuzima se odgovornost, kao kad zaručnik uzima za-ručnicu i zaručnica zaručnika, kad jedno drugo uzimaju u ljubavi. Stoga je potrebno i danas, posebice sada, na pragu božićnoga vremena, ponovno otkriti vjeru pod vidom uzimanja, Josipova uzimanja Krista i Crkve. Uzimanje je vrhunski čin nadilaženja vlastite samodostat-nosti, ali i vrhunski čin koji ne proizlazi iz naše snage, nego je odgovor na dar samoga Boga, njegova ‘znaka’, a to je Isus, Emanuel, »Bog s nama«. Stoga, ako nam se Bog daruje u Isusu Kristu, ako Bog sâm želi da ga uzmemo k se-bi, ne budimo kao Ahaz, samodostatni i lažno ponizni, nego kao Josip, hrabri uzimatelji Kri-sta i Crkve. Uzeti k sebi drugoga u ljubavi, to je istinska poniznost.

I, vratimo se još početnoj temi, osamlje-nosti. Zašto birati očajničku osamljenost, kad nam se Bog daruje da ga uzmemo k sebi…

Ivica Raguž

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

36

Molitvena bdjenja u obitelji uoči nedjeljâ došašća (s paljenjem svijeća na adventskome vijencu)

Prateći nedjeljni ritam adventskoga hoda, življenoga u liturgiji Crkve te u osobnoj i obi-teljskoj molitvi, posebno prikladni trenutci molitvenoga zajedništva zacijelo su oni koji u molitvi združuju obitelj koja se subotom uvečer priprema za slavljenje Dana Gospodnjega. Uobičajenim molitvenim sadržajima, vlastitima svakoj obitelji, moguće je pridružiti i neke adventske trenutke, nadahnute liturgijom došašća i obogaćene paljenjem svijeće na ad-ventskome vijencu. Donosimo tekstove za molitvu i razmišljanje uz svaku nedjelju došašća.

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Na početku uobičajene obiteljske molitve, koja može biti satkana od molitve Krunice Bla-žene Djevice Marije ili Večernje molitve iz Liturgije časova, otac ili majka kaže:S današnjim zalaskom sunca ušli smo u novo vrijeme, došašće, u kojemu zajednica Kri-stovih vjernika u budnosti i nadi iščekuje Kristov slavni dolazak i pripravlja se za rado-snu svetkovinu njegova Utjelovljenja. Kad god mine dan i zađe sunce, u nama se budi nada u Krista Gospodina – Svjetlo istinsko koje rasvjetljuje naše živote i vodi nas do vrata vječnosti. Došašće koje započinjemo oslikava sav naš život kao hod i susret. Život je putovanje, ispunjeno susretima. Gospodin je onaj koji dolazi, hrli nam u susret iz svoje vječnosti. Ta istina rađa u nama nadu koja preobražava sve: i naš hod i naše susrete, i zastajkivanja i sumnje, i trenutke predanja i trenutke skrivanja pred njim, i radosti i tje-skobe. Bog svojim dolaskom zahvaća i rasvjetljuje sve, jer sve prolazi, a samo Bog ostaje. On je vječna sadašnjost. I ono što je pred nama, ono čemu se nadamo, za njega je sada. On je iznad vremena, jer u vječnosti vremena nema.

U tišini osobne molitve, otvorimo svoja srca Gospodinu koji dolazi; molimo ga da ra-svijetli tamu našega života te u nama zasja njegov mir, snažniji od svih životnih nedaća i od svakoga grijeha. Molimo jedni za druge, i za ljude koje susrećemo, da vjernošću Bogu uzmognemo među sobom podržavati plamen Svjetla koje je nam je Gospodin darovao.Upali se prva svijeća na adventskome vijencu i neko vrijeme moli u tišini. Potom se može pročitati odlomak iz Knjige proroka Izaije (prvo čitanje Prve nedjelje došašća), v. ovdje str. 16. Nakon kratke stanke otac ili majka mole sljedeću molitvu:

Bože, svjetlo istinsko, ti si u svome čovjekoljublju htio čovjeka izvesti iz tame grijeha i smrti,obnoviti u njemu sve što je grijehom ranjenoi udahnuti mu život koji odiše tvojom vječnošću.Rasvijetli svojim životvornim Duhom naše živote, okrijepi naše zajedništvo i u naše odnose unesi ljepotu svoje ljubavida, hodeći vjerno putem tvojih zapovijedi,otvorena srca susrećemo ljudei svjedočimo im radost koju daruješ svakomu čovjeku.Daj da ovaj zapaljeni plamen gori u nama bez prestankakako bismo u milosnome vremenu došašća

36živo vrelo 37

uzmogli rasti u vjeri, u predanju tebi i u radosnome prihvaćanju Ljubavi kojom si otkupio svijet.Gospodine, budi nam svjetlo na putu života. Amen.

Na kraju se može otpjevati prikladna adventska pjesma, npr. Padaj s neba (pjesmarica Pjevajte Gospodu pjesmu novu, br. 362). Potom se nastavi s obiteljskom molitvom.

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Na početku obiteljske molitve, koja može biti satkana od molitve Krunice Blažene Djevice Marije ili Večernje molitve iz Liturgije časova, otac ili majka obitelji kaže:Na drugoj postaji našega adventskoga hoda, u pripravi za Dan Gospodnji, pred našim je očima proroštvo proroka Izaije koji Krista predstavlja u slici mladice koja će izbiti »iz panja Jišajeva«. Jišaj je bio iz Betlehema, otac starozavjetnoga kralja Davida iz čijega je roda, prema rodoslovlju koje čitamo u Matejevu evanđelju, potekao Josip, zaručnik blažene Djevice Marije. Davidov je sin i Natan od koga će se, kako zapisuje evanđelist Luka, nakon niza pokoljenja roditi Marija, Majka našega Gospodina Isusa Krista. To dugo obiteljsko stablo govori o Božjoj vjernosti i blizini i onda kada u čovjeku nestanu sva očekivanja, i onda kada se čovjek zbog svoje slabosti ne usudi nadati ikakvu dobru.

Dobro koje od Boga primamo često je nalik mladici na usahlome panju. Božje riječ katkad progovori našemu srcu i donese svjetlo upravo kada se čini da je sve zakrila tama, da smo izgubljeni, da nas je Bog napustio i da se, zbog svoje grješnosti, više ne možemo pouzdati u njegovu dobrotu. Bog vjeran ostaje. Njegova ljubav ne prestaje. On, izvor života, može sve oživjeti i sve obnoviti.

S pouzdanjem u Božju dobrotu otvorimo njegovu svjetlu vrata svoga srca i zamolimo ga da sjeme vječnoga života koje je u nas pohranjeno proklija i urodi spasenjem koje donosi plod u djelima dobrote i ljubavi. Molimo u tišini svoga srca. Upali se druga svijeća na adventskome vijencu i neko vrijeme moli u tišini. Potom se može pročitati odlomak iz Knjige proroka Izaije (prvo čitanje Druge nedjelje došašća), v. ovdje str. 20. Nakon kratke stanke otac ili majka mole sljedeću molitvu:

Bože, izvore i obnovitelju života, tebi je sve znano; ti znaš našu slabost, našu malovjernost i naša lutanja;ti znaš što nas i sada priječi da se potpuno predamo tebi.Ozdravi, molimo te, sve što je usahlo pod našom duhovnom lijenošćui daj da novom snagom u nama uzraste mladica vjere,kojoj si dao život milošću krsnoga preporođenja.Okrijepi naša nastojanja da dar vjere hranimo ustrajnom nadom,svakodnevnom molitvom i pouzdanjem u tvoju dobrotu.Daj da u budnosti vjere, u ljubavi pozorni na bližnje,radosno iščekujemo dolazak tvoga Jedinorođenca Isusa Kristate budemo dostojni jednom stati pred tebe, gledajući te licem u lice.Gospodine, budi nam svjetlo na putu života. Amen.

Na kraju se može otpjevati prikladna adventska pjesma, npr. Isklijat će mladica (pjesma-rica Pjevajte Gospodu pjesmu novu, br. 340.2) ili Klikujte sada zanosno (br. 364). Potom se nastavi obiteljska molitva.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Na početku uobičajene obiteljske molitve, koja može biti satkana od molitve Krunice Bla-žene Djevice Marije ili Večernje molitve iz Liturgije časova, otac ili majka obitelji kaže:»Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! Gospodin je blizu!« To su riječi svetoga apostola Pavla, upućene zajednici kršćana u Filipima. Njegova je briga da kršćani ne izgube radost zaboravljajući na blizinu Kristova dolaska. Radost može nestati i iz straha pred blizinom Kristova dolaska. Gdje je Krist, tu je radost, jer on je u svome rođenju pokazao veličinu Božjega čovjekoljublja. To je apostol izre kao divnim hvalospjevom u kojemu kliče: »On, Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, po stavši ljudi-ma sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.« (Fil 2, 6-8) Čudesnost Božje dobrote očitovana je već u nastupu Božjega Kraljevstva. Isusov silazak na zemlju u ljudskim je očima bio sasvim običan, nezamjetan, gotovo ne-ugledan. Ni njegovo djelovanje među ljudima nije očitovalo željenu moć i silu Božjega izabranika, pa se Ivan Krstitelj, koji je naviještao njegov dolazak, pita: »Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?«. Umjesto očekivanoga pokazivanja sile i moći Isus se predstavlja u služenju. Oko sebe okuplja odbačene, bolesne, grješne, najmanje. Vrata Boižjega kraljevstva Isus otvara svima, poziva sve. Nedostojan je samo onaj tko ga odbija, onaj tko se ogluši na njegovu riječ i tko se zatvori pred njegovom ljubavlju.

Molimo u tišini mudrost Duha Svetoga da umijemo uvijek čuti Božji glas, pa i onda kada progovara u pustinji našega života, i da ga možemo prepoznati u malim djelima lju-bavi kojom pohađa naše živote. Katkada je potrebno samo malo ljubavi da bismo mogli zamijetiti dobro koje je u nama i među nama. Katkada je potreban samo mali plamen Božjega svjetla da bismo ogrijali hladnoću naših odnosa i mlakost vjere, te između neda-ća života i zala koja susrećemo mogli vidjeli put spasenja. Otvorimo se Božjemu svjetlu koje grije srce i rasvjetljuje pogled vjere. Upali se treća svijeća na adventskome vijencu i neko vrijeme moli u tišini. Potom se pročita odlomak iz Knjige proroka Izaije (prvo čitanje Treće nedjelje došašća), v. ovdje str. 24. Nakon kratke stanke otac ili majka mole sljedeću molitvu:

Bože, tvoja je riječ svjetlo našim koracima, radost i mir našim srcima.Daj nam, molimo te, da rasvijetljeni mudrošću tvoga Duha,radosna srca prihvatimo utjelovljenu Riječ spasenja– tvoga ljubljenoga sina Isusa Krista,koji se zbog naše malenosti htio roditi kao dijetei zbog naše slabosti došao k odbačenima, grješnima i prezrenima.Ne dopusti da nas uplaši tvoja uzvišenost i veličina tvoje dobrote,jer ti se nisi plašio naše grješnosti i naše nedostojnosti.Nastani se u našim mislima i bdij nad našim djelimada sav naš život bude blistav znak tvoje blizineza naše bližnje i za ljude koje susrećemo.Gospodine, budi nam svjetlo na putu života. Amen.

Na kraju se može otpjevati prikladna adventska pjesma, npr. Klikujte sada zanosno (pje-smarica Pjevajte Gospodu pjesmu novu, br. 364). Potom se nastavi obiteljska molitva.

38živo vrelo 39

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Na početku uobičajene obiteljske molitve, koja može biti satkana od molitve Krunice Bla-žene Djevice Marije ili Večernje molitve iz Liturgije časova, otac ili majka obitelji kaže:»Josipe, sine Davidov, ne boj se!« To je tiha Božja riječ koju preko anđelova glasa Josip, zaručnik blažene Djevice Marije, čuje u snu. San je trenutak mira, potpunoga predanja, trenutak kada »otpuštamo« svoje snage i svoje planove. San je trenutak kada se potpuno odričemo sebe. Upravo tu, u snu, Bog pristupa Josipu i objavljuje mu se. U čudesnome promislu svoga dolaska na svijet Bog traži dom među ljudima. Traži prihvaćanje prije negoli je Isus vidljiv u tijelu, prije negoli se može spoznati njegova uzvišena moć koja ozdravlja i oslobađa od okova grijeha. Poniznost Djevice Marije i povjerenje njezinoga zaručnika Josipa u Božju riječ grade put Božjemu silasku među ljude. Sve se događa daleko od očiju svijeta. U tišini. Sve je tako čudesno, a sve opet tako obično, da se ne usuđuju govoriti nikomu o svome snu, o očekivanju i nadanju. Bili bi, zacijelo, ismijani i prezreni. Božji se govor razumije samo potpunim povjerenjem u njega.

U tišini srca Bog dolazi i danas. Ne dolazi sa zvukom trublje, ne dolazi da bi nas svladao svojom moći, da bi nas kaznio te da iz straha prihvatimo njegovu riječ. Dolazi tiho, u riječi koja nam je objavljena, i koja je po milosti krštenja pohranjena u naše srce. Bog nam progovara iz nutrine našega bića. Želi malo mjesta u našemu domu, u našemu životu, u našim mislima i planovima… Za silazak u čovještvo Bog je odabrao rođenje i dom, kako bi se u najvećoj intimi, najdubljoj tišini i najvećoj blizini približio čovjeku. Zato je uvijek blizu. Vjernik je onaj koji ga nosi u srcu, a kršćanska je obitelj ona koja mu daje stalno mjesto u svome domu. Molimo u tišini Gospodina da ukloni iz našega srca i iz našega doma svaki strah koji je zaprjeka da ga primimo u radosti i otvorenosti života. Upali se četvrta svijeća na adventskome vijencu i neko vrijeme moli u tišini. Potom se može pročitati odlomak iz Evanđelja po Mateju (Evanđelje Četvrte nedjelje došašća), v. ovdje str. 32. Nakon kratke stanke otac ili majka mole sljedeću molitvu:

Bože, u čudesnosti svoga promisla,ti si odabrao ljudsku obitelj za put svoga dolaska na svijeti tako posvetio naše domove i naše obiteljida budu sveto mjesto slušanja tvoje riječi i otkrivanja tvoje volje.Obitelj je svetohranište, divan dom tvoje prisutnosti,jer si htio doći u tišini, u skrovitosti, daleko od buke svijeta.Ono što nas katkada priječi da čujemo tvoj glasi da osjetimo tvoju blizinu, jest buka svijeta koja se uvlači u naš dom;s njome dolaze i brige za prolazno i za sigurnost, strahovi i obziri, borba za ugled i za mjesto u svijetu.A ti ostaješ u skrovitosti, ovdje među nama, a da te ne prepoznajemo.Ukloni, Gospodine, iz naših života strah koji nam šapće da ćemo nešto izgubiti ako prihvatimo tebe.Oslobodi nam srce za sebe kako bismo bili uistinu slobodnite tako nađemo radost i mir. Amen.

Na kraju se može otpjevati pjesma Poslan bi anđel Gabrijel (br. 368).

Priredio: fra Ante Crnčević

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Blagoslov obitelji i(li) kuća?

R imski obrednik, u knjizi Blagoslovi, smješta »Blagoslov obitelji i njihovih članova« na sami početak, u dio naslovljen Blagoslov osoba. Osim općenitoga »blagoslova obitelji«, predviđenoga za razne prilike, odnosno »kad god kršćanska obitelj zaište blagoslov ili na to nuka pastoralna skrb« (br. 42), donesen je i »Godišnji blagoslov obiteljî u njihovim domo-vima«, na što se odnosi postavljeno nam pita-nje. U našim se krajevima uobičajilo da taj blagoslov bude u božićno vrijeme, ponegdje i u predbožićno, kao dio pastoralnoga pohoda župnika ili njegovih pomoćnika obiteljima u župi. Župnike i njihove pomoćnike potiče se da u vršenju svoje pastirske dužnosti posebno »vode brigu o posjećivanju kršćanskih obitelji i naviještaju im Kristov mir« te im se »prepo-ručuje da posjećuju obitelji na svome području svake godine« (br. 68-69).

Kada je pak riječ o blagoslovu kuća, po-trebno je pojasniti da Obrednik ne sadrži neki općeniti blagoslov kuća, nego samo Blagoslov nove kuće, predviđen pri izgradnji ili preure-đenju kuće ili stana u koji obitelj useljava ili je ondje netom uselila. Taj je bogoslužni čin smješten u dio koje nosi zajednički naslov »Blagoslov zgrada, radnih i stambenih pro-storija«. Nužno je, dakle razlikovati blagoslov obitelji, koji se savjetuje kao dio godišnjega pa-storalnoga pohoda, od blagoslova kuće ili sta-na, predviđenoga samo za navedene okolnosti.

Govorom o godišnjemu blagoslovu obite-lji iz molitve i blagoslova nisu isključeni kuća ili stan, nego se želi istaknuti pastoralni su-sret s obitelji i blagoslovna molitva Crkve za obitelj i sve njezine članove, za njihove potre-be i brige, te zahvalnost za sva primljena do-bra. Obitelj svojim zajedništvom, u prostoru u kojemu živi, gradi i oblikuje obiteljski dom, koji nije moguće svesti na zdanje, prostor ili

zidove među kojima obitelj živi. Sâma obitelj jest jedinstven prostor življenja, potreban trajne duhovne brige i obnavljanja.

Uobičajeno je da se blagoslov obitelji slavi u kućama ili stanovima, a iz pastoralnih razloga, primjerice radi učvršćivanja zajedništva i veće povezanosti obiteljî koje žive u istoj zgradi, bla-goslov se može upriličiti za više obitelji zajedno, okupljenih na prikladnome mjestu (br. 73).

Budući da Red godišnjega blagoslova obi teljî u njihovim domovima ima izravno u vidu obitelj, s pravom se zahtijeva nazočnost njezinih članova, pa Obrednik određuje da se blagoslov ne vrši bez nazočnosti članova obitelji (br. 70-71), kao primjerice u slučaje-vima kada obitelj ostavi ključ od stana ili ku-će susjedima koji će ‘primiti svećenika’. Nije uvijek moguće očekivati, još manje zahtijeva-ti, nazočnost svih članova obitelji, ali je vrije-dno poticati i graditi osjetljivost za ljepotu molitvenoga zajedništva u kojemu obitelj, na početku godine, rasvijetljena radošću otaj-stva Kristova utjelovljenja, zajedno moli Božji blagoslov, zahvaljuje Bogu i očituje svoje za-jedništvo s Crkvom. Blagoslov obitelji kad je većina članova odsutna, u sebi je proturječan čin, koji svećenike dovodi u vrlo neugodnu priliku, a u vjernicima budi shvaćanja ko-ja u uvelike odudaraju od smisla blagoslova i od nakanâ s kojima ga Crkva vrši.

Iz navedenih je pojašnjenja razvidno da je riječ o blagoslovu obitelji, odnosno o blagoslo-vu osoba, neovisno o činjenici što su pojedine obitelji jednočlane. Crkva upravo takve obite-lji, posebice kada je riječ o starijim i nemoć-nim osobama, prepoznaje kao najpotrebitije kršćanske blizine i posebne pastoralne skrbi, očitovane osobito u pohodu koji uključuje blagoslov, molitvu i svjedočenje zajedništva župne zajednice kojoj te osobe pripadaju.

Poštovani, u najavi božićnoga blagoslova kuća već više godina slušam svećenika kako govori o »blagoslovu obitelji«. Smatram da se takvim načinom govora zaposta-vljaju mnoge osobe koje su ostale same te žive »bez obitelji«, pa bi bilo prikladnije govoriti o blagoslovu kuća, a ne o blagoslovu obitelji. Molim vas za pojašnjenje.

Elizabeta Franković

Nic

ola

Sim

bari

Noć poodmače, Dan se približi! Odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se Svjetlom.

Foto

: 123

RF