1

Uvod Ljudski život odvija se u porodici. Ljudi se po pravilu rađaju u porodici, u njoj se podižu i odrastaju, sami stvaraju porodicu i u porodici umiru. Ona obezbjeđuje rađanje i obnavljanje naraštaja i vrši primarni odgoj i osposobljavanje mladih generacija. Porodica je primarno područje socijalizacije i predstavlja sveukupnost intraporodičnih interakcija i odnosa sa okolinom što je čini dosta složenom mrežom odnosa. Porodica se može definisati kao društvenu grupa koju karakteriše zajedničko prebivanje, ekonomska saradnja i reprodukcija. Ona uključuje odrasle osobe različitog spola, od kojih dvoje održavaju društveno odobrenu spolnu vezu i jedno ili više djece, vlastite ili usvojene. Ona čini autentičnu grupu sa kontinuitetom prijenosa ponašanja, običaja, tradicije, kulture i sistema vrijednosti kroz generacije koje se rađaju u njoj. Svaka porodica ima svoja određena nepisana pravila ponašanja prema kojima funkcioniše. Za porodicu se kaže da je temeljno mjesto nastajanja, rasta, ukupnog vrijednosnog odgoja svake ljudske osobe, svakog naroda, konačno cijelog društva. Ipak, porodica je mnogo složeniji sistem da bi je jasno opisala jedna definicija. Definisati porodicu, nije jednostavno i predstavlja veliki izazov. Porodica je kroz historiju mijenjala svoj oblik i padala pod uticaj dešavanja u društvu, ali je ipak sačuvala svoju primarnu funkciju. Na porodičnu koherentnost, između ostalog, utiču i dešavanja izvan nje. Sve učestalije nasilje odraz je globalne krize vrijednosti u društvu. Nasilje u porodici uništava porodicu iznutra i umanjuje njen značaj. Nasilje se ispoljava u svakodnevnom životu u svim oblicima interpersonalnog komuniciranja, čega nije sačuvana ni institucija porodice. Nasilje u porodici je prisutno od njenih najprimitivnijih oblika pa do monogamne porodice i promjena koje su uticaj savremenog doba. Podređen položaj žene, fizičko kažnjavanje i skrivanje zlostavljanja zbog stida je uticalo na enorman broj svakodnevnog nasilja u porodici. Tokom historije vodile su se borbe oko prava čovjeka, položaja žene u društvu i odgovaranja za nasilno ponašanje muškaraca prema ženi i djeci. Sve do kraja 19. stoljeća u Velikoj Britaniji muškarci su imali legalno pravo da tuku svoje žene. 1979. godine Švedska je bila prva zemlja koja je zabranila bilo kakvo fizičko kažnjavanje djece. Usvajaju različite deklaracije o ljudskim pravima; zaštiti žena 1950. godone i djece 1959. godine, kao i porodični zakoni na nivoima država u Federaciji Bosni i Hercegovini donešen 2005 godine. Time se obezbjeđuju pravne osnove za gonjene počinitelja nasilja i uticanje na smanjenje njegovog broja. Porodično nasilje može se definisati kao zloupotrebu moći, povjerenja i zavisnosti u porodičnim odnosima, a uključuje zlostavljanje djece, kućno nasilje i zlostavljanje osoba starije životne dobi. Nasilje u porodici se, također, može odrediti kao skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebnom sile, zastrašivanjem i manipulisanjem . Porodično nasilje uključuje mnoge oblike zlostavljačkog ponašanja i predstavlja obrazac prinudnog ponašanja čija posljedica je tjelesno zlostavljanje ili prijetnja tjelesnim zlostavljanjem, ponavljajuće psihičko zlostavljanje, silovanje, socijalna izolacija, lišavanje, zastrašivanje, ekonomsko ucjenjivanje i drugi oblici zlostavljanja.

2

1. PORODICA 1.1. Uopšeno o porodici

Porodica je grupa lica direktno povezani srodničkim odnosom, čiji su članovi odgovorni za brigu o djeci. Srodstva ili srodnički odnosi su takvi među pojedincima koji se uspostavljaju bilo putem braka ili kroz nasljedne redove koji povezuju krvne srodnike. Porodični odnosi se uvijek javljaju u okviru širih srodničkih grupa. U gotovo svim društvima raspoznajemo ono što sociolozi i antropolozi identifikuju kao nuklearnu ili osnovnu porodicu, tj. dvoje odraslih koji žive u jednom domačinstvu sa svojom ili usvojenom djecom. U većini tradicionalnih društava ova osnovna porodica bila je dio šire mreže srodnika. Porodica je univerzalna drustvena kategorija, spada u red najstarijih i najtrajnijih društvenih kategorija. Zasniva se na braku i odnosima srodstva čiji članovi po pravilu žive u zajednici. Porodica je biološka i edukativna grupa. To je njena osnovna društvena sadržina od postanka do najnovijeg vremena. Biološka funkcija porodice, ogleda se u zadovoljavanju polnog nagona individue, zadovoljavanju emotivnih potreba, reprodukciji, tj. u rađanju i odgoju nove generacije, odnosno produžavanju ljudske vrste. U historijskom razvitku porodice njena edukativna funkcija nije bila uvijek istog inteziteta, što nije samo zavisilo od nje, nego i od okolnosti - sadržine, karaktera i strukture društvenih odnosa u kojim se nalazila i razvijala. U društvenim odnosima u kojim društvo preuzima brigu edukacije počevši od predškolskog uzrasta i dalje, ova funkcija porodice se smanjuje. Također, na to je uticala i ekonomska funkcija porodice - da li se odvija u njoj ili izvan nje, da li ženski članovi učestvuju u obavljanju te funkcije. Za razliku od robovlasničkog i feudalnog društva, kapitalistički način proizvodnje i buržoaski politički sistem udaljavaju kako ženu tako i muškarca od same edukativne uloge u porodici. I biološka funkcija porodice je pokazalasvoju evoluciju. Socijalna funkcija porodice se ogleda u odgoju i brizi za potomstvom, do zaštite od napada i ugrožavanja slobode pojedinca. Danas su se funkcije porodice promijenile, ali je i dalje ona ostala važna društvena institucija, koja ima veliku ulogu u životu svakog pojedinca i u svakom društvenom sistemu.

1.1.1. Porodica – to je prije svega dijete Istinska i etička monogamna ljubav između dva bića, o kojoj je govorio i Engels, može se razviti i opstati samo između dva subjekta koji su ekonomski ravnopravni. Samo u takvoj zajednici može se doživjeti potpuna sreća i zadovoljstvo. Svaki drugi oblik "sreće", koji je kupljen sticanjem bolje društvene pozicije, i sklapanjem bračne veze, za bračni par može postati izvor razočarenja. Sve dok životna zajednica nije sagrađena na ekonomskoj nezavisnosti, koju možemo obezbijediti samo radom, to je isto kao i ranija eksploatacija tuđeg rada. Tu imamo posla s lažnim moralom i preživjelim odnosima.

3

U malograđanskoj porodici, o kojoj je tada pisao Marks, porodica je bila jedini oblik brige o djetetu. Za zasnivanje braka i porodice, svakako, potrebna je ljubav, o kojoj je Marks govorio kao o varijabli, ali djeca zahtijevaju i više od toga: ona traže ljubav oba bračna druga, čak i onda kad ljubavi među roditeljima, možda, više i nema. Odlučivanje o djetetu je slobodno, i to upravo zbog toga da bismo upozorili na to da se to odlučivanje ne tiče samo braka, već se radi o odgovornom odlučivanju bračnog para koji su roditelji djeteta. Odgovorno odlučivanje o djetetu uslovljeno je i emocionalnom zrelošću, usklađenošću karaktera i drugim uslovima koji, svi zajedno treba da omoguće da dijete ima topao dom u svakom pogledu, U tom smislu, takva odgovornost treba da vodi do čvršćh veza s djetetom, a ne da se zahtijevaju oštrije sudske mjere za zaštitu braka u kojem je umrla ljubav.

1.1.2. Teorijske koncepcije porodice Iz složenosti same prirode i funkcije koju ima porodica kako u društvu tako i u samom čovjekovom razvoju, prirodno je da su se pojavile mnoge teorije i istraživanja kako bi se porodica i njena povijest razumjela i spoznalo čovjekovo nastajanje i postojanje. Danas ne postoji cjelovita teorija koja definira porodicu u njenoj sveobuhvatnosti. Postojeća istraživanja nisu dovoljna za uređivanje općih teorijskih principa koji bi na adekvetan način osvjetlili porodicu kroz njenu historiju. U sociološkoj literaturi, za sada, preovlađuju empirijska istraživanja porodice i njenih funkcija. Empirijskim istraživanjima nedostaje jasan teorijski pristup. Zato se i može danas govoriti o različitim teorijama i koncepcijama o shvatanju porodice. Mnogi istraživači tragaju za univerzalnim obilježjima na osnovu kojih ondauspostavljaju teorijske pristupe. Većina njih polazi od bioloških funkcija porodice njene trajnosti i postojanosti kroz historiju kao organizirane društvene grupe, njenu društveno-historijsku ulogu, univerzalnost funkcija, stepenove razvitka kroz historiju itd. Polazeći od tih osobenosti pojedini sociolozi, u globalnom smislu, uspostavljaju klasifikaciju teorijskih pristupa u istraživanju porodice. Najčešće ih svrstavaju u historijsko-institucionalne, strukturalno-funkcionalne i interakcionalno-simboličke koncepcije straživanja. Svaka od ovih teorijskih orijentacija ima izvjesne specifičnosti, a sve zajedno, u stvari, predstavljaju teorijsko-empirijsku koncepciju porodice:

1. Historijsko-institucionalna teorija, polazi od evolucionalne, ili nstitucionalne koncepcije porodice. Evoluciona teorija poima porodicu kao historijsku tekovinu. Otuda ona nastoji definirati historijske tipove porodice. Pri tome polazi od spoznaja do kojih su došle druge društvene nauke, npr. etnologija, antropologija, etnografija, nauka o jeziku, arhelogija itd. (Za svoj predmet izučavanja uzima historijske tipove i stepene razvoja porodice od najranijih oblika do modernog industrijskog duštva). Ona nastoji odgovoriti na pitanje da li je porodica stara koliko i ljudsko društvo. Predstavnici ove teorije na osnovu antropoloških istraživanja ukazuju na postojanje izvjesnih formi porodnične organizacije u najprimitivnijim društvima. Oblici i forme porodične organiziranosti uslovljene su materijalnom i kulturnom osnovom

4

društva i ne može se govoriti o pravolinijskom razvoju porodice kroz historiju. Za razliku od evolucionističke torije, institucionalisti pristupaju porodici kao društvenoj grupi. Za njih je porodica organizovana društvena grupa iz koje se izvodi sva druga organizacija društva. Institucionalizacija porodice se ogleda kroz brak i prava ljudi koji takav oblik udruživanja sobom nosi, kao što je razvod, prava potomstva na nasljedstvo, status i uloga supružnika u porodici i društvu itd. Dakle zastupnici ove teorije naglasak stavljaju na društvena obilježja porodice i njene funkcije.

2. Za strukturalno-funkcionalnu teoriju, porodica je društvena grupa u okviru globalnog sistema i njegovih podsistema. Najznačajniji prestavnici i zagovornici ove teorije su Claude Levi Straus, B. Malinovski, George Peter Murdock i Talkott Parssons. Mada se po svojim analizama i rezultatima istraživanja ovi autori međusobno dosta razlikuju, oni, u suštini, imaju zajedničku polaznu osnovu. Ta polazna osnova se ogleda u poimanju porodice kao osnovne društvene organizacije, njenoj uslovljenosti društvenim pravilima, normama i vrijednostima, te funkcijama koje ona ima i za jedinku i za društvo. U osnovi ove koncepcije su društvena funkcija porodice, društveni procesi, društveni odnosi. Funkcije podsistema porodice su: brak, autoritet, ponašanje, sistem vrijednosti, pravila, vjerovanja, tradicija, kultura. Dakle, ovaj teorijski pristup nastoji ustanoviti funkcionalne veze između sistema i podsistema u okviru porodice, ali i društva.

3. Institucionalno-simbolički pristup predstvlja pokušaj tretiranja porodice kao osnovne društvene grupe sa svim njenim unutrašnjim procesima i oblicima organizacije. Za osnovu svoje analize zagovornici ove teorije, uzimaju jezik, simbole, uloge jedinke u grupi itd. Dakle, ona promatra pojedinca i njegovo mjesto u grupi, otuda je bliska psihologiji i njenim gledištima. Socijalizacija je za ovu teoriju najvažnija funkcija porodice, pomoću koje se uspostavlja identitet i integracija ličnosti i same grupe u društvo.

Navedene teorije i istraživački pravci , naravno nisu sveobuhvatni, niti je moguće veliki broj istraživanja i rezultata do kojih su mnogi autori došli struktuirati u jednu teoriju ili pristup. Većina od njih nastoji spoznati porodicu i njene funkcije u cjelini. Tako, idealist, Hegel, porodicu shvata kao životnu zajednicu koja je povezana unutrašnjim vezama biološke zavisnosti, emocijama i interesima. To je zajednica uvjerenja tj. životna zajednica koja veže svoje članove moralnim uvjerenjima. George Peter Murdock, porodicu shvata kao društvenu grupu, koju karakteriše zajedničko prebivalište , ekonomska saradnja i razmnožavanje. Porodica u sebe uključuje oba pola, od kojih najmanje dvoje održavaju društveno odobrenu spolnu vezu, i jedno ili više djece, vlastitih ili usvojenih. Dakle po Murdocku, porodica uključuje najmanje dvije odrasle osobe suprotnog pola, koje žive zajedno, udružuju rad i sredstva te proizvode potomstvo. Sociolozi nazivaju najmanju porodičnu zajednicu inokosnom, a ona se sastoji od muža i žene, te njihove malodobne djece. Veću porodičnu grupu od inokosne nazivaju proširena porodica. Po Mudrocku inokosna porodica postoji u svakom društvu, bilo da egzistira

5

samostalno ili u okviru proširene prodice. Zato on i definira porodicu kao univerzalnu grupu bez obzira da li je sačinjava inokosna ili proširena porodica. Talcott Parssons smatra da u industrijskom društvu porodica sadržava dvije temeljne i nerazdvojne funkcije, a koje su bile zajedničke porodici u svim društvima: Primarna, socijalizacija djece i stabilizacija odraslih pripadnika društva. Proces stabilizacije je, u stvari, proces prilagođavanja zajedničkoj kulturi. A stabilizacija odraslih se odvija posredstvom prihvatanja vrijednosti u porodici. Vrijednosti su povezane sa motivacijom ličnosti i sa sistemom uloga koje ima jedinka u porodici, ali i u društvu. Porodica je tako instrument putem kojeg se realizira sistem vrijednosti ili zajedničke kulture. Za M. Mladenovića je porodica u strukturalnom i formalnom pogledu historijska i promjenjiva društvena grupa, čija su univerzalna obilježja: Počiva na heteroseksualnim vezama, pomoću kojih muškarci i žene zadovoljavaju prirodne, polne, duhovne, moralne i estetske potrebe i objezbjeduju reprodukciju društva rađanjem potomstva(biološke osnove porodice.) Zasniva sistem srodničkih odnosa koji predstavljaju osnov za polne tabue i podjelu uloga unutar porodica (bisocijalne osnove porodice). Objezbjeđuje i razvija socijalne i individualne (moralne i psihičke) osobine ličnosti (socijalne osnove porodice). Objezbjeđuje obavljane određenih ekonomsko(proizvodno) prostornih ili samo djelatnosti u okviru porodice (ekonomske osnove porodice). Teorijske koncepcije, najčešće polaze od funkcija koje porodica ima, kako za čovječanstvo tako i za društvo. Zato je sve teorije definiraju kao univerzalnu društvenu zajednicu. Kao takva, ona je čvrsta, stabilna i homogena društvena grupa u kojoj vladaju ljudski odnosi zasnovani na ljubavi, poštovanju i ravnopravnosti njenih članova, u kojoj se ostvaruju neke od bitnih funkcija koje porodica ima u životu jedinke ili, pak, društva u cjelini. Kao ljudska zajednica, ona je u stalnom dinamizmu i evoluciji. Dakle, nije statična u vremenu i prostoru, već je izraz čovjekovih sposobnosti i odnosa koje ljudska civilizacija stvara. Većina njenih nekadašnjih funkcija prenesena je na društvo. Preuzimanjem mnogobrojnih funkcija koje su ranije bile u okviru porodice, stvoren je prostor za integraciju porodice u širu zajednicu odnosno, u društvo. Istina, time je porodica dovedena u zavisnost od društva i odnosa u njemu, ali je to uzajamni proces društvenog razvoja i uticaja koji je nerazdvojan i koji ima veliko značenje kako u povjesnom tako i u ljudskom iskustvu. Danas preovlađuje brojčano manja porodica ili bračna grupa, koja se sastoji od roditelja i djece, za razliku od povijesne velike porodice . Promjena strukture porodice rezultat je, prije svega, promjena u sferi proizvodnje, tehničko - tehnološkom napretku, ali i demografskoj strukturi stanovništva, promjenama u organizaciji i funkcijama društva. Industrijska proizvodnja isključila je porodicu iz proizvodne uloge, a organizacija države ne zasniva se više na krvnom srodstvu, staleškim ili, pak, plemenskim, ili familijarnim obrascima. Država se danas obrazuje na osnovama funkcionalnih potreba i interesa građana na određenoj teritoriji. Takav način organizacije, doprinio je povećanju prava ljudi, njenih građana, ravnopravnijem odnosu članova porodice, većoj pokretljivosti cjelokupnog stanovništva, a posebno članova porodice izvan mjesta njenog trajnog boravka.

6

1.1.3. Tipovi porodice Na osnovu istraživanja antropologa L. Morgana , F. Engels u svom radu - "Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države" je dao najpotpuniji pregled razvitka historijskih tipova, formi porodice i porodičnih odnosa.To su slijedeći tipovi porodice:

• krvnosrodnička porodica, • porodica punalua,

• porodica parova, i • monogama porodica.

Prema historijskim tipovima društveno ekonomskih odnosa ovi oblici porodice su sistematizirani u tri glavne grupe:

• grupni brak za etapu divljaštva, • brak parova za etapu varvarstva i

• monogamna porodica za etapu civilizacije. Ova Engelsova tipologija porodice i njen historijski raspored, prihvaćena je u sociologiji. Porodica je kroz historijski razvoj klasnog društva doživljavala bitne promjene, ali je i zadržavala bitne osobenosti svojih početnih faza razvitka. Najviše se promjenila njena ekonomska funkcija, a najmanje njena biološka funkcija. U robovlasničkom i feudalnom društvu porodica je osim biološke funkcije vršila i proizvodnu funkciju. Međutim, u savremenim društvenim odnosima, porodica je postala gotovo samo potrošačka društvena grupa. Posljedice ovih promjena su značajne. Značajna činjenica za porodicu i društvo je i usporen proces emancipacije žene i to emancipacije u smislu ravnopravnosti sa muškarcem i emancipacije u najširem društvenom smislu. Podređen položaj žene u odnosu prema muškarcu, počinje sa patrijarhatom. Sa razvojem industrijske proizvodnje, a sa njom i razvitak drugih društvenih djelatnosti, omogućio je ženi izlazak iz čvrstog porodičnog života, njenu ekonomsku, a potom i društvenu nezavisnost. Materijalni uslovi postojali su sve povoljniji za ravnopravan položaj žene u porodici i društvu. Tome je mnogo doprinijelo i demokratizacija vlasti i upravljanja, tako da se odnosi u društvu i porodici sve više humanizuju.

1.1.4. Potpuna porodica U nizu faktora koji utječu na razvoj djeteta i formiranju ličnosti čovjeka porodica je jedan od najvažnijih. Porodica i porodični odgoj predstavljaju prvi i temeljni stupanj u razvoju djeteta i njegove ličnosti i ničim se ne mogu zamijeniti. Za djecu je nezamjenjiv osjećaj ljubavi koji ih međusobno povezuje s roditeljima. Ljubav prema roditeljima, težnja da se oni oponašaju, da se dijete što prije izjednači sa njima jeste ono prirodno odgojno sredstvo koje pomaže malom djetetu da počne prihvatati socijalna i moralna pravila života prije nego što je sposobno da ih u potpunosti shvati svojim razumom i iskustvom da se s roditeljima identifikuje. Ljubav prema roditeljima je uvjet za razvitak drugih socijalnih čuvstava, kao što su: razumijevanje, saosjećanje, ljubaznost, poštivanje drugih ljudi, pravednost i drugo. Iz ovog se može zaključiti da su sređene porodične prilike i roditeljska

7

ljubav činilac od kojeg će u mnogo čemu zavisiti duševno zdravlje djeteta, odnosno budućeg čovjeka. Neophodno je potrebno da dijete u porodici stekne osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, da osjeti da je voljeno i da se o njemu brine, jer će tako uspostaviti pravilan odnos prema sebi, drugim ljudima i okolini uopšte, a samim tim će izbjeći osjećaj straha i malodušnosti, agresivnost, povučenost u sebe, neprijateljski stav prema okolini itd. Ta potreba za zaštitom i sigurnošću izražena je već kod sasvim malog djeteta. Takvu potrebu u ranom djetinstvu može zadovoljiti samo majka, jer se dijete osjeća sigurno i zaštićeno samo onda kada je ona u blizini, jer dok je nema, kod njega se javlja ugroženost i strah koji nestaju čim se majka pojavi. I mnogo kasnije djetetu su potrebni roditelji, jer ono treba zaštitu, oslonac i pomoć. U porodici dijete upoznaje odnose među ljudima, razvija svoje emocije. Ako raste u porodici u kojoj postoji međusobno povjerenje i ljubav, drugarski odnos između roditelja, roditelja i djece, najverovatnije će se u takvim porodicama dijete razviti u ličnost pozitivnih osobina, nezavisno i sigurno u sebe. Naprotiv, česti sukobi i razmirice u porodici, prevelika strogost, nepokazivanje ljubavi prema djetetu, međusobno nepovjerenje izazivaju povučenost, nesigurnost, agresivnost i kod djeteta razvijaju sklonost ka neurotičnosti. Ni pretjerana briga ni pretjerano maženje ne djeluju pozitivno na razvoj djeteta, jer ono postaje sebično i nesamostalno.

1.1.5. Ko se smatra članom porodice Zakon tačno propisuje ko se smatra članom porodice. Po Porodičnom zakonu BiH, član porodice može biti:

• suprug ili bivši suprug,

• deca, roditelji, krvni srodnici, lica koja su u tazbinskom srodstvu (svekar, svekrva, tast, tašta i sl.),

• lica koja žive ili su živela u zajedničkom domaćinstvu,

• vanbračni partner – sadašnji i bivši, partner sa kojim ste bili ili ste još uvek u emotivnoj ili seksualnoj vezi,

• lice sa kojim nikada niste živeli u istom domaćinstvu ali imate zajedničko dete ili je dete na putu da bude rođeno.

1.1.6. Savremena porodica Porodica je u današnje vrijeme suočena sa brojnim teškoćama i problemima, kako bi se održala i ispunila pretpostavljene funkcije i očekivanu ulogu. Prvi problem sa kojim se savremena porodica susreće jest siromaštvo. Istraživanja pokazuju da jedna petina svetskog stanovništva (globalnog društva) živi u siromaštvu. Siromaštvo je prisutno u lokalnim sredinama, u pojedinim regionima, pa i cijelim kontinentima. Porodica trpi dvostruki pritisak od siromaštva: prvo, porodice se raspadaju zbog siromaštva i drugo, ne mogu na vrijeme da se zasnuju nove i obavljaju očekivane funkcije. Poseban problem predstavlja činjenica da su siromašne porodice obično brojne i nalaze se u nerazvijenim područjima, sa visokom stopom nataliteta (demografskom eksplozijom).

8

Jedan od većih i značajnijih problema, svakim danom sve prisutniji, jeste problemnasilja. Porodice su ugrožene nasiljem kako unutar samih porodica, tako i nasiljem u neposrednom okruženju. Nasilje unutar porodica karakteristično je za sva savremena društva bez obzira na njihovu ekonomsku i ukupnu razvijenost. Nasilničko ponašanje se ispoljava od strane supružnika međusobno (posebno muža prema ženi), od strane roditelja prema djeci, kao i od strane djece prema roditeljima. Visok stepen nasilja u porodici ima svoje korijene u frustracijama, strahu, neizvesnosti i teškoćama, koje pojedini članovi doživljavaju u društvu i to prenose na porodicu. Neostvarene ambicije, namjere, težnje i interesi pojedinih članova porodice, stvaraju “refleksno” nasilje koje se ispoljava u porodici, kao neka vrsta emotivnog i socijalnog “ventila”. Kriminal, terorizam, ratne pretnje i ratovi, predstavljaju okruženje i socijalni i kulturni milje u kome se nasilje stalno širi i postaje način života i djelovanja. Težnja za slobodom i individualizmomu porodici i porodičnim odnosima, predstavlja jedan od značajnih izazova u savremenom društvu. Savremeno društvo i liberalne tendencije donose potrebu za individualnom afirmacijom i potvrđivanjem sposobnosti, ambicija i želja svakog pojedinca. To počinje od rane mladosti kroz školu i druge vidove socijalizacije. Pitanje lične slobode, izbora i odluke postavlja se i u porodici. Gde su granice slobode, autonomnosti i samostalnosti svakog člana, kako ostvariti ličnu slobodu a da to ne bude na uštrb slobode drugih članova. Patrijarhalne i tradicionalne porodice su posebno na “udaru” zahteva za individualizmom , samostalnošću i poštovanjem ličnosti svakog člana. Tradicionalni autoritet i ugled pater familiasasve više slabi, osipa se, i nastaje vakum u porodičnoj organizaciji i skladnim odnosima. Emancipatorski feministički pokreti nastoje da istaknu pitanje ugroženosti “ženskih” ljudskih prava u modernoj porodici i potrebu izvlačenja žene iz teskobe bračnog i porodičnog stanja. Sve su češći sukobi između roditelja i djece na osnovu prava na individualnost i slobodu, obaveza i uloga koje roditelji nameću i očekuju od djece. Osnovno pitanje se postavlja, kako razviti skladne porodične odnose i porodičnu toleranciju kako bi svi članovi osećali zadovoljstvo i sreću u porodici. U tradicionalnim porodicama članovi osećaju potrebu da “pobegnu” iz porodice i ostvare svoju slobodu i samostalnost živeći sami ili u nekom drugom vidu zajednice (rana udaja, neke zajednice vršnjaka, komune, sekte i slično). U liberalnim porodicama deca rano napuštaju “porodično gnezdo” u potrazi za samostalnošću, što može da stvori drugi vid frustracije (nedovoljno socijalizovani i pripremljeni susreću se sa “surovom” realnošću i to izaziva emotivnu prazninu, strah i nesigurnost). Problem porodične tolerancije i granice u zahtevu za slobodom i samostalnošću najčešći je uzrok povećanog stepena razvoda brakova u savremenom društvu. Nezadovoljni stanjem u porodici i osećajem fizičke i duhovne teskobe mladi često pokušavaju da nađu utočište u drugim grupama koje su negacija porodice. Na prvom mestu to su sekte koje privlače mlade ljude (i ne samo mlade) svojim aktivnostima i veštinom prezentovanja “alternative” skučenim porodičnim odnosima, teškoćama i nepravdi u savremenom društvu. Ulaskom u sektu nastaje sukob u samoj ličnosti (nove obaveze i uloge i potreba da se napusti porodica ili održi neka veza sa njom). Većina modernih sekti je po samoj svojoj prirodi orijentisana na negaciju porodice jer se ona predstavlja kao “velika” porodica. Neke sekte direktno zahtevaju raskid sa porodicom, a neke to čine postepeno i prikriveno svojom indoktrinacijom i nametanjem novih pravila.

9

Pored sekti, u moderno vrijeme, jedan od problema koji narušava skladne porodične odnose, jeste i sve raširenija pojava idolai širenje idolatrije(predanost obožavanju idola) kod mladih ljudi. Često zbog neispunjenih vlastitih ambicija i očekivanja, mladi se orijentišu na projektovanje suštine i smisla svog života u praćenju i obožavanju neke ličnosti ili grupe iz “šou biznisa”, sporta ili druge oblasti. To se ogleda u želji da “svog” idola prate svuda, pokušavaju da mu se približe, znaju sve njegove manire, oponašaju ga i imitiraju u načinu odevanja, ponašanja, vrsti hrane, pokušavaju da žive “njegov” život, zanemaruju svoje obaveze. Poseban problem je kada mladi ljudi za idole uzimaju frustrirane i patološke ličnosti (kriminalce, ubice). Postoje i takve porodice koje, posmatrano sa strane, izgledaju kao veoma skladne i tolerantne, ali kada im se približite otkrivate sve njihove probleme i teškoće. To se može nazvati pojavom otuđenja u porodici. Obično su te porodice posvećene jednom cilju (sticanju bogatstva, ličnoj afirmaciji članova, predanom ispunjavanju obaveza na poslu) i za svakodnevna porodična druženja i obaveze nemaju dovoljno vremena, strpljenja i ambicije. Članovi se često ne viđaju danima iako stanuju u istom prostoru, okupljaju se povremeno na ručkovima ili nekim porodičnim svečanostima. Često nisu međusobno upoznati o problemima i potrebama. Svaki član traži pomoć i podršku u nekoj instituciji građanskog društva (savetovališta, lični psiholog, agencije). Takve porodice imaju samo spoljašnju formu porodice (kuću, veliki stan u kome zajedno žive), ali ne i klasičnu formu unutrašnjih bliskosti, povezanosti, upućenosti jednih na druge i osećaj porodične sigurnosti. Porodice sa mnogo djecepredstavljaju značajan problem modernog svijeta i novih porodičnih odnosa. Najčešće je reč o siromašnim porodicama koje ne mogu da ispune neophodne ekonomske i socijalne funkcije da bi se njihovi članovi normalno razvijali. Siromaštvo može biti naslijeđeno, a može se pojačati brojnošću članova koji dodatno opterećuju porodični budžet. Porodice sa velikim brojem djece obično se nalaze u siromašnim krajevima svijeta (Afrika, Južna Amerika, jugoistočna Azija) ili u sirotinjskim kvartovima i prigradskim naseljima velikih svjetskih gradova. Takve porodice doprinose povećanju demografske neravnoteže, zadržavaju siromaštvo i izazivaju sumnjičenje, podozrenje i nepoverenje razvijenog dijela svijeta. Suprotan primjer su porodice sa malo djece, koje podstiču strah od nedovoljne reprodukcije i potrebne obnove stanovništva (rezervna radna snaga, preuzimanje obaveza). Posebno se ta činjenica ističe kao argument u širenju straha od nestajanja pojedinih etničkih grupa, rasa, kultura (sindrom “bijele kuge”). Postoji još nekoliko iskušenja i problema u porodici, porodičnim odnosima i odnosima porodice i njenog okruženja u današnje vijreme. Jedan od njih je i pojava brakova istog spola(homoseksualnih i lezbejskih brakova). Ovaj problem postaje izražen još više sa zahtjevom tih parova da legalno usvajaju djecu i tako formiraju “prave” porodice. Biće veoma značajno za psihologe i sociologe istraživanje života takvih porodica, ponašanje dece u okruženju, njihove potrebe, senzibilnost, sklonosti, odnos sredine prema njima. Savremena porodica se susreće i sa sve izraženijim problemom mješovitih brakova(rasno, kulturno) koji zahtevaju duži period prilagođavanja, posebno u sredinama koje inkliniraju rasnoj ili kulturnoj “čistoti”. Može se pomenuti i problem kohabitacije za koju neki teoretičari smatraju da predstavlja “budućnost” bračnih zajednica i modalitet porodičnih odnosa. Sloboda kretanja partnera

10

(odlaska, ostajanja, povratka), nije formalno-pravno ograničena. Veza se zasniva na emotivnoj bliskosti ili nekom interesu dužeg ili kraćeg trajanja. Ona može da prerasta iz emotivno-ljubavnih, bračnih u prijateljske, poslovne, saradničke odnose i obrnuto, iz pomenutih odnosa u “prave” bračne odnose.

1.2. Porodica i porodično pravo Nauka porodičnog prava i politika o porodici su posebno upućene na kulturni i društveni razvitak jedne zemlje. Porodica je podložna promjenama. Promjene koje su se dešavale u evolutivnom razvoju porodice, a koje su se uglavnom ticale promjena u njenoj strukturi i njenim funkcijama, uticale su na porodično pravo. Posmatrajući historijski njen razvojni put od kraja 18. stoljeća, evidentna je razgradnja velikih porodica u širem smislu, koje obuhvataju širi krug srodnika. Društveni značaj srodstva, koji je bio posljedica političkih prava i privilegija, postepeno je slabio. Počinje dominacija tzv. male porodice (porodica u užem smislu) koja uglavnom obuhvata roditelje i djecu koja žive u zajedničkom domaćinstvu. Promjene koje su se odigrale u strukturi porodice imale su direktan uticaj na promjenu njenih funkcija te se porodica koja je bila izrazito proizvođačka zajednica, pretvara u potrošačku zajednicu. I pored strukturalnih promjena, patrijarhalna obilježja porodice ostaju prisutna tokom čitavog 19. stoljeća. Muškarac je i dalje šef porodice, njegova uloga je dominantna u sferi bračnih i roditeljskih odnosa. Autoritet muškarca odražavao se u nizu prava koja proizilaze iz braka (zastupanje, određivanje mjesta stanovanja i dr.) Brak je bio jedini priznati osnov porodice, dok vanbračna zajednica nije imala nikakav priznati status, socijalno i pravno degradirana. Vjerska, običajna i kulturna tradicija su trajni pratilac porodice i braka. Na njihovim osnovama i gledištima, uspostavljene su moralne norme, običaji ali i zakonodavstvo. Religija na sebi svojstven način uspostavlja kriterije dopuštenosti braka, gledišta na vjernost, preljubu, rastavu braka, odnose prema djeci, djece prema roditeljima, prava naslijeđivanja imovine itd. Na osnovu religijskih gledišta, država najčešće uspostavlja pravne norme, koje postaju opće društvena obaveza za sve građane. Te norme postaju dio tradicije ali i zakonskih rješenja mnogih država. Brak tako pored pravne zadobija i vjersku sankciju,odnosno obaveznost, što je izraz već duge tradicije i običajnosti nekih naroda i država. O roditeljskom pravu, kao pravu u pravom smislu te riječi, nije se moglo govoriti. Riječ je o očinskoj a kasnije o roditeljskoj vlasti, konstituiranoj u interesu oca, odnosno roditelja a ne djece. Neravnopravnost majke, odnosno njeno potpuno, a kasnije djelimično isključenje u vršenju prava prema djeci, te potpuna degradacija vanbračne djece, najtipičnija su obilježja patrijarhalne porodice u sferi roditeljskih odnosa. Sliku patrijarhalne porodice mijenjaju zahtjevi za ravnopravnošću žene i muškarca, kao i za priznanja prava djece, te pojava međunarodnih dokumenata, koji su prožeti idejom zaštite osnovnih prava i sloboda. U članu 3. stav 1. Povelje Ujedinjenih nacija, pored ostalog ističe se zahtjev za "razvijanje i posticanje poštovanja preva čovjeka i osnovnih sloboda za sve, bez razlike na rasu, spol, jezik i vjeru". U preambuli ovog dokumenta se kaže da su narodi koji osnivaju Organizaciju odlučni da potvrde vjeru u osnovna prava čovjeka, u ravnopravnost muškarca

11

i žene. Time se mijenja odnos muškarca i žene u domenu braka i u domenu odnosa roditelja i djece. Osigurano je jednako pravo na slobodan izbor bračnog druga, na sklapanje braka samo po slobodnoj volji i uz njihovu potpunu saglasnost, jednaka lična prava muškarca i žene, uključujući i pravo na izbor profesije i zanimanja, na izbor porodičnog imena, jednaka prava i odgovornost u braku i po razvodu braka, u pogledu vlasništva nad imovinom, odnosno sticanjem, raspolaganjem i otuđivanjem (Član 16. Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena). Poslijedica primjene principa ravnopravnosti u domenu roditeljskog prava znači ista prava za oca i majku u odnosu na djecu. U svim slučajevima interesi djece moraju biti na prvom mjestu. Ovaj princip se posebno odražava na položaj vanbračne djece, koja su sve manje degradirana. U "prvoj fazi" ona se u svojim pravima približavaju pravima djece rođene u braku, da bi se u daljim reformama sa njima potpuno izjednačila. Naše zakonodavstvo je uvažilo društvene promjene i prilagodilo im status i potrebe porodice. U tome je njegova vrijednost.

1.3. Porodica i uloga žene u porodici Govoreći o ulozi žene u porodici potrebno je odgovoriti što je porodica i tko je žena. Gdje joj je mjesto i koje sve uloge ima u porodicii. Porodica je osnovna stanica društva, kolijevka života, izvor života i ljubavi. Otac je glava porodice, a žena srce obitelji. U obitelji je žena nositeljica života, majka, odgojiteljica, suputnica, supatnica, partnerica, hraniteljica, moliteljica. Bez obzira na oblik porodice, ženina uloga u porodicii je neizostavna, jer ona je osnovni dio porodice. Uloga žene u porodici mijenjala se tijekom povijesti. Danas se od žene traže nove uloge. Žena se duboko razlikuje od muškarca; premda imaju jednaka prava, oni nisu jednaki. Potrebno je uvažiti razlike i ne tražiti od žene da bude muškarac bez obzira na uloge koje je preuzela.

1.3.1. Identitet žene Identitet žene je u odgovoru na pitanje „tko je žena“ i u kojim se ulogama nalazi i ostvaruje: nametnutima poviješću i tradicijom ili prilagođenima zahtjevima današnjeg vremena. Osnovni problem je kriza identiteta same žene, tj. njezina nesigurnost s obzirom na pitanje: tko sam ja? Žena se duboko razlikuje od muškarca. Čitav organizam impregniran je kemijskim tvarima koje izlučuju spolne žlijezde. Fiziološke zakone nije bitno nadomjestiti ljudskim željama. Žene moraju razvijati svoje sposobnosti u smjeru svoje naravi, a ne pokušavati oponašati muškarce. Čini se da osnovni problem i nije u različitosti između muškarca i žene, nego u poznavanju i priznavanju jedinstvenih i pozitivnih osobina ženske duše. Duša nije neki „anđeo u tijelu“ nego forma tijela, pa je stoga sav osjetilni psihološki život (osjeti i ćula, sklonosti i imaginacija) uvjetovan od biologije isto kao što je intelektualna psiha uvjetovana uključujući tu estetske, moralne i religiozne osjećaje. Žena nije jednaka muškarcu. Međutim, sasvim je nešto drugo tvrditi da ima ista prava kao

12

muškarac. Ali one imaju različite ličnosti. Muško i žensko stvori ih. Možda pri tom olako zaboravljamo da ravnopravnost traži i to da se poštuje razlike, različitosti u ličnosti. Upravo nepoštivanje tih psiholoških razlika izvor je mnogim sukobima i nesporazumima u brakovima odnosno u odnosu muškarca i žene. Premda slični muškarac i žena se razlikuju u svojim obilježjima. Žena je isto vrijedna i ima ista prava kao i muškarac. Ona mu je partnerica, istoga dostojanstva i vrijednosti kao on. Čovjeku, muškarcu i ženi, dano je da vladaju nad stvorenjima, ali im nije dano da vladaju jedno nad drugim. To znači da ni muškarac ili muž ne smije vladati nad ženom – i obratno! Od rođenja, od začeća, onog prvog trenutka u kojem je određen spol u jednoj jedinoj stanici, zigoti, kroz rast i razvoj u majčinom krilu, radionici života, u kojoj Bog tka novo ljudsko biće do trenutka rođenja određen je njen spol. U nekom sredinama se izuzetno raduju ženskoj djeci , a u nekim su ženska djeca nepoželjna i nerado prihvaćena.

1.3.2. Žensko i muško Što je presudno da žena bude žena, njezin X kromosom ili njeno opredjeljenje za ulogu žene? Koliki i kakav utjecaj u definiranju ženskosti i muškosti ima priroda, a koliko i kakav društvo, religija, kultura? Otkrićem ljudskog genoma ustanovljen je visok postotak identičnog u genetskoj osnovi muškarca i žene. Ova dva bića unatoč tome pokazuju različitost biološku, fiziološku, povijesnu, kulturološku. Koliko god težili za ravnopravnošću spolova, toliko zapravo činimo nepravdu, ako ne uvažavamo osnovna biološka i psihofizička obilježja spola, jer uvažavajući ih upravo pružamo mogućnost ostvarenja u potpunosti. Diskriminacija je jednako ponašanje prema nejednakima. Progovoriti o razlikama između muškarca i žena neizbježno je u govoru o ulozi žene u porodici; nije dobro ni pretjerano isticati te razlike.

1.3.3. Mjesto i uloga žene u porodici U jednom dinamičnom okruženju, kao što je porodica, svaki se član porodice stalno izgrađuje i mijenja, prolazeći kroz faze porodičnog ciklusa. Krenimo od rođenja. Braća i sestre u porodici, redoslijed kojim su djeca rođena jedno je od obilježja ranog života s tragovima za budućnost. Važno je dojenje i bliski kontakt s majkom od samog rođenja, sigurnost, pažnja i zaštićenost u majčinu krilu kao i prisutnost oca od rođenja i ranije u pripremama za porod i prenatalnoj komunikaciji. Neizbježna je uloga onih koji od rana čuvaju dijete: majka, otac, baka, teta, sestra, brat ili netko treći. Selo, grad, narodni običaji, izbor zvanja, zanimanje, rad na poslu, u kući, vjersko opredjeljenje, sve su to kamenčići u mozaiku koji oblikuje ženu. Žena u porodici: kćer, sestra, unuka, djevojka, zaručnica, majka, baka, teta, strina, zaova, nevjesta, snaha, jetrva, svekrva, punica... U odnosu na rodbinsku ulogu koju nije u svakom slučaju izabrala, zanimanje je u nekim sredinama mogla birati. Kao majka, ona je roditeljica, nositeljica života, odgojiteljica, prije svega je partnerica.

13

1.3.4. Partnerstvo Prije uloge majke značajno je partnerstvo. Žena od čovjekova rebra, čovjekove strane, pored njega, drug, prijateljica, savjetnica. Različita i slična. Za zajedništvo je potrebna sličnost, a različitost je bogatstvo zajedništva, koje traži trajnu korekciju sebe. Živjeti partnerski odnos u ravnopravnosti spolova u datosti kakvi jesu, možda je jedna od najzahtjevnijih uloga žene u porodici, od koje se traži i niz drugih uloga: trajno odgovaranje i osluškivanje potreba supruga, suputnika, muža, održavanje ravnoteže bračnog odnosa iz kojeg crpi snagu i daje primjer djeci i ostalim članovima porodice i zajednice. Za harmoniju bračnog odnosa i ostvarenje uloge žene i njenog identiteta vrlo je važna uloga muža, supruga, oca. Zato, da bi žene bile žene, potrebno je da muževi budu muškarci i istinski partneri koji pored svoje životne družice ostvaruju i pronalaze svoj identitet. Žena je pomoć mužu danas, u traženju novog identiteta koji se poljuljao u novonastalim situacijama. Ako je i izgubio staru ulogu jedinog hranitelja porodici, njegovu ulogu muža i oca nitko mu ne može oduzeti ni preuzeti. Pravu ulogu muža i oca može odigrati jedino on, a uloga žene je da mu to omogući. Žena je empatično biće, suosjeća s mužem, s djecom i ostalim članovima porodice. Njena svijest i društveni angažman su danas porasli. Čovjek, muž, otac, muškarac koji je prihvatio svoju ulogu omogućava ženi da pored njega ostvari svoj poziv. Nakon sudbonosnog „DA“, svijet nije stao, završeno je jedno razdoblje života i počelo novo. Otvorena je nova stranica zajedničkog života u kojem ljubav vodi glavnu riječ. U međusobnom odnosu muža i žene stvara se nova slika kojom se osvaja svijet i ostvaruju pozitivni i negativni bodovi na pozornici života, pogotovo ako se živi u proširenoj porodici. Ta je veza jako važna jer je tu izložena dodatnim strujama i zahtjevnim odnosima. Jedno tijelo koje su postali muž i žena nije samo njihovo fizičko zajedništvo, već sve ono duhovno i materijalno što se nastavlja iz njihovog zajedničkog odnosa. Znati zadržati to jedinstvo za čitav život, veliko je životno umijeće, koje nije upravo proporcionalno ni u matematičkom odnosu sa školskim obrazovanjem, naprotiv, čak visoko školovane osobe padaju lakše na takvom životnom ispitu nego naše bake koje su, obdarene životnom mudrošću, osluškujući srce i poštujući Božje zakone uspjele roditi i odgojiti djecu i sačuvati brak. Davati, ne tražiti, primati, ne zadržavati za sebe. Nezrelost za partnerstvo dovodi do novih uloga u odnosu bračnih drugova. Neki u ženi traže majku ne samo djeci već i sebi, pa postaju ljubomorni na svoju djecu. Ima nezrelih i nesposobnih žena, koje u liku supruga traže oca. U takvim nezrelim odnosima rađa se ovisnost, ljubomora i nesamostalnost za život. Druga su krajnost samoživi supružnici, jaki individualci, koji stalno teže ostvariti sebe i svoje životne ciljeve, zbog kojih nerijetko pati cijela porodica, pogotovo ako su ti ciljevi sebični.

1.3.5. Različite uloge Tijekom povijesti žene su odigrale značajne uloge u društvu. Utjecale su na tijek povijesti, zbog njih su se vodili ratovi, ali one su dobivale i nagrade za mir. Može li žena biti samo majka, odgojiteljica i domaćica? Nije li nerazborito i sebično isključiti ženu iz svih društvenih događanja, zahtijevati od nje da pere, kuha mete, rađa i odgaja djecu i zanemari

14

sve društvene aktivnosti koje je obogaćuju, izgrađuju i nadopunjuju? Nemaju sve žene jednake potrebe, ni jednake ambicije. Neke su vrlo skromne u svojim željama i ambicijama, a druge prividno neumjerene. Dobro se prisjetiti prispodobe o talentima prije prosuđivanja o ženi i njenim ulogama. Danas žene rade i zbog ekonomskih prilika. Teško je živjeti od jedne i nijedne plaće. Ostati kod kuće bila bi u nekim slučajevima doista premija i privilegija. Značajna je uloga majke u prve tri godine djetetova života, važnost je u dojenju djeteta, stoga je poželjno zaštititi i majku i dijete i omogućiti im što kvalitetnije zajedništvo. Uloga žene u porodici mijenjala se tijekom povijesti. Danas se od žene traže nove uloge. Žena se duboko razlikuje od muškarca, premda imaju jednaka prava, oni nisu jednaki. Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko, potrebno je uvažiti te razlike i ne tražiti od žene da bude muškarac bez obzira na uloge koje je preuzela.

1.3.6. Uloga žene kao majke Ne samo osoba koja rađa već i suhranitelj, u nekim slučajevima je i jedina koja prehranjuje porodicu. Kako sačuvati dostojanstvo žene i majke u poslovima koji traže predanje, vremenski i tjelesno iscrpljuju do kraja i ne ostavljaju dovoljno vremena ni snage za porodicu? Žene i danas imaju puno teži put k ostvarenju poslovne karijere nego muškarci. Ovakav status žene u poslovnome svijetu donio je neke negativne posljedice za ženu, porodicu i samo društvo. Žena je u većini slučajeva stavljena pred izbor: ili karijera ili porodica. Ženin smisao za empatiju, njena suosjećajnost uveliko ostvaruje mogućnost osobe u kojoj tražimo utjehu, ne samo njena vlastita djeca i suprug već i sve povjerene osobe. Ona je rame za plakanje, uho za slušanje, melem za rane duše i tijela. Majčin poljubac i pravovremena riječ, pravi su lijek u nekim situacijama. Mnoge su naše majke i bake odigrale tu ulogu bez prethodnog scenarija, spontano reagirajući osnovnim opredjeljenjem za život ispunjen ljubavlju. Porodica je temeljna društvena zajednica čija je osobitost sistemska briga za odgoj i u toj zadaći ona je nezamjenjiva. U zahtjevnosti odgoja majka ima veliku ulogu. Nedostatak kućnog odgoja pravi neprilike ne samo onima koji ga nemaju, već takvi prave neprilike i onima koji ga imaju. Odgajati svojim primjerom, znanjem stečenim, usvojenim ili sve prepustiti spontanosti? Porodični odgoj zahtjevan je i naporan proces, izložen mnogim iskušenjima: štampa, tv, internet, ulica, loše društvo, biti u trendu (droga, alkohol, duhan, igrice...) Odgoj traži prilagođavanje sebe zahtjevima djece i vremenu u kojem živimo, a da se pri tom ne izgubi svoj identitet. Traži čvrsto držanje uzdi u rukama, koje treba znati i olabaviti. Naporno je boriti se protiv zla, koje se često skriva u povodljivoj masi koja želi biti u trendu. Kako se danas boriti protiv zla i ostati savremena, a ne staromodna i nazadna? Da bi se mogla boriti protiv zla u vlastitoj porodici, treba spoznati korijenje zla i znati razlikovati što je dobro, a što zlo. Tu je i genetsko nasljeđe koje nije uvijek nepobjedivo. Za odgoj su zahvalni pravi uzori.

15

1.3.7. Položaj žene u društvu Težnja da se dominira nad ženom od strane muškarca i od strane društva veoma je stara tema. Gdje su uzroci i koreni takve težnje? Možda se korijeni mogu naći i u biblijskoj poruci koja kaže da je Bog stvarajući svet za šest dana stvorio čoveka (muškarca) upravo šesti dan. Na kraju svog “stvaralačkog” zanosa, možda već “umoran” i u žurbi da ode na odmor tog sedmog dana, zaboravio je da mu stvori ženu. Biblijska metafora o stvaranju žene od Adamovog rebra može da znači da je ona tu pristigla naknadno, slučajno, jer Adam nije našao “druga za sebe” među “zemaljskim zverima i nebeskim pticama”, da je stvaranje svijeta moglo da se završi i bez nje, ali i da je žena neizbežna u “božijem poretku” stvari i svijeta. Bog kao da se kasnije “pokajao” zbog visokog položaja i značaja koji je dao ženi prilikom stvaranja sveta pa nastoji da je stavi na razna iskušenja i kazni zbog počinjenih grijehova. Prvi grijeh u raju načinila je žena probajući zabranjeno voće sa “drveta od znanja dobra i zla” i dovodeći u nepriliku Adama, zbog toga je bila kažnjena od strane Boga izgnanstvom iz raja i osudom na patnje u “običnom” svetu i daljem životu. Od tada žena postaje simbol grijeha koji nije samo njen grijeh već grijeh čitavog ljudskog roda, ona je načinila grijeh koji “ispašta” ljudski rod. Zato Bog stalno, kroz riječi svojih proroka, podsjeća ženu na “vječiti grijeh” i na nužnost da bude pokorna mužu, muškom rodu, “muškoj” civilizaciji i da im vjerno i vječno služi. Grčka mitološka predanja govore o ženskim likovima među bogovima kao simbolima odrđenog stanja i ponašanja “karakteristčnog” za žene. Među dvnaest olimpijskih božanstava polovina su ženski likovi i svaka je zaslužna za neku “žensku” osobinu. Hera je simbol bračne čistoće (iako incestuoznog porijekla) ali i bezgranične ljubomore zbog koje progoni i kažnjava sve žrtve Zeusovog nevjerstva. Demetra simbolizuje plodnost (posebno drveća i žitarica), pokazala je nevjerstvo prema Zevsu, ali i veliki gnjev i osvetu prema ljudima i bogovima (zabranila nicanje drveća, žita i drugih plodova dok joj ne vrate kćerku). Afrodita kao boginja ljepote postala je simbol nevjerstva i dvostrukog morala (nagrađuje i štiti one koji njoj lično čine dobro a kažnjava ostale). Boginja Atena plemenita i mudra (ali ne tako lijepa) rodila se iz Zevsove glave pošto je on prethodno u svoju utrobu sakrio najmudriju od svih boginja Metidu. Da li je to metafora koja govori da muškarci ne trpe pametnije žene od sebe i da nastoje da ih “sklone”? Artemida simbolizuje djevičanstvo i ritualnu čistoću ali je prijeka, neočekivanog i nepredvidivog ponašanja (svojim strijelama lahko donosi smrt). Hestija je boginja koja simbolizuje vječitu žensku smjernost i vezanost za kuću i ognjište. Postoje i tipični zli mitološki ženski likovi kao Klitemnestra (simbol podmuklosti, zlopamtila i osvete) ili Medeja, čarobnica (simbol lukavstva, izdaje i podvale). Vrhunac negativnog ženskog lika predstvaljaju Erinije boginje zastrašujućeg izgleda (od kojih bježe, bogovi, ljudi i zvijeri) i osvetničkog ponašanja (dijele pravdu prema svojim mjerilima, kažnjavaju ne samo krivce već i njihove potomke). Zašto onaj koji simbolizuje pravdu mora da bude nakazan ženski lik? Dominacija bogava nad besmrtnim boginjama i smrtnim ženama kao mitološka projekcija čovjekove želje i svijesti predstavljala je pokazatelj muškarcima da vječito sumnjiče žene, da nemaju povjerenja u njih, da očekuju prevaru i podvalu, da ih drže dalje od značajnih mjesta i uloga, te da mogu da ih koriste kao objekat za nesmetanu upotrebu i zadovoljstvo, kao “pomoćno sredstvo” za svoje ciljeve i namjere bez bilo kakve bojazni i moralne osude.

16

Podređenost žene muškarcu i njen neravnopravan položaj kroz historiju tumače se kao posledica biološke razlike između muškarca i žene. Muškarci su zbog svoje hormonske strukture skloniji agresivnosti i dominaciji što su pokazivali još od vremena lovačke privrede pa do savremenih sofistikovanih oružja. Žene su svojom biološkom konstitucijom pogodne za rađanje i odgoj dece zbog toga treba da ostanu vezane za kuću. To je jedna od pretpostavki o ulogama koja ima za cilj da ženu smesti u privatnu sferu i da je izoluje od javnog života. Takav položaj žene u kući ima dvostruko značenje:

• mjesto žene u kući gdje se bavi odgojem i brigom o djeci znači da je to vrlo odgovorno mjesto koje muškarac ne želi da preuzme na sebe,

• muškarac za sebe uzima privilegiju da duže i češće boravi izvan porodice i tako priprema uslove za uspon u karijeri pokazujući veliki stepen sebičnosti a sve pod izgovorom zaštitnika porodice. Muškarac tako sebe prestavlja kao “igrača” više uloga u društvu, dok ženu svodi na jednu ulogu – majke i domaćice.

Ipak većina autora se slaže da su kulturni razlozi u osnovi svih podjela između muškarca i žene i dominacije muškarca u “muškoj civilizaciji”. Sve počinje od učenja muških i ženskih uloga u detinjstvu a završava se sticanjem moći i vlasti u rukama muškarca i podređenim položajem žene. Žena je eksploatisana i podređena i u onim društvima gde se to pravda podjelom poslova prema polovima kao i u onim društvima gdje te podjele nema pa su žene prinuđene da rade sve poslove kao i muškarci. Iako nema pisanih tragova iz vremena lovačko-sakupljačke privrede, prema nekim ostatcima iz tog perioda (figure od kamena) može se zaključiti da su žene u tom periodu bile veoma cijenjene i imale ravnopravan položaj sa muškarcima, a možda i povlašten. Prva neolitska revolucija (oko deset hiljada godina pre nove ere) označava početak obrade zemlje motikom. Smatra se da je upravo žena pronašla motiku i da je obrada zemlje bio njen posao. Arheološki nalazi iz tog doba svedoče da su prva božanstva koja su plemena slavila bila upravo ženskog lika, iz toga se može zaključiti da je žena bila cijenjena i poštovana. Druga neolitska revolucija (između šest i tri hiljade godina pre nove ere) donosi veliki tehničko tehnološki napredak (plug kao sredstvo za obradu zemlje, čamac za kretanje po vodi, upotreba snage životinja, vjetra i vode za pogon). Tada dolazi i do demografskog napretka, plemena imaju svoja stalna staništa, javlja se robovlasništvo i gomilanje dobara, formiraju se klase. U tom periodu dolazi do degradacije položaja žena. Međutim, nije bila ista situacija kod svih plemena. Na primer, položaj žena kod egipatskih plemena bio je bolji od položaja žena kod Sumera. U antičkim gradovima žena je bila ograničena na kućne poslove i tako počinje proces udaljavanja žena iz oblasti javnog života, od centara ekonomske i političke moći. To je pomalo paradoksalna situacija ako se ima u vidu da je grčka mitologija obilovala likovima ženskih božanstava. Pojavom monoteističkih religija i svemoćnog Boga u liku muškarca, koji se “javio” muškarcu, degradacija žena silazi na najnižu tačku. Sama biblijska predanja govore mnogo o odnosu prema ženi i njenom podređenom položaju u takvoj sredini. Svedočeći o položaju jevrejske žene u vreme kada je Isus iz Nazareta imao pet godina portugalski nobelovac Žoze Saramago ispisuje ovu rečenicu: “bolje bi bilo da zakon završi u plamenu nego da bude poveren ženi”.

17

U predfeudalnom periodu uskraćena su sva značajna i uticajna prava ženama. Kao najznačajnije uskraćeno pravo toga vremena jeste pravo da žene mogu ući u crkvenu hijerahiju. Ženama je ostao prostor da učestvuju u formiranju manastira i da šire katoličku vjeru. Kao opatice, kraljice, princeze one su učestvovale u obrazovanju djece, bavile se misionarenjem i preobraćanjem u hrišćanstvo. Početkom feudalne epohe žene su povratile deo svoje moći, naravno samo odabrane i one koje su imale posebne uslove (supruge, sestre i ćerke kraljeva i prinčeva). Vizantija se posebno izdvajala po broju kraljica i učenih žena koje su se bavile društvenim poslom. Vrhunac feudalizma dovodi ponovo do udaljavanja žene iz javnog života. Celibat u katoličkoj crkvi, formiranje centralizovanih država u kojima se pojavljuju stalne državne službe poverene muškarcima, razvoj trgovine, državnih škola, sve to dovodi do udaljavanja žene iz tih oblasti. U svim oblastima života i delovanja (ekonomija, vera, politika) uloga žena se sužava, ali one ne pristaju na takav položaj bez otpora. Inkvizicija je poslala hiljade žena na lomaču pod izgovorom da se bave vradžbinama. To je bio period poznat kao progon “veštica”. O toj surovosti svedoči i podatak da je babicama bilo zapoveđeno da prilikom porođaja žrtvuju žene a ostavljaju dijete. U to vrijeme su ženama ukinuta i prava nasljeđivanja tako da su ostale potpuno obespravljene. U doba renesanse žene pokušavaju da povrate svoja prava. One počinju postepeno da uzimaju učešće u umetničkom i kulturnom stvaralaštvu tog perioda, ali često bez prava priznavanja njihovih djela. Bile su anonimni umjetnici ili je djelo bilo poznato pod imenom nekog muškarca. Tek razvojem buržoazije žene uzimaju učešća u društvenim poslovima (trgovina, zanatstvo). U 19. vijeku žene postaju značajna radna snaga, značajan deo radničke klase, to prestavlja prvi masovniji izlazak žena na društvenu scenu. One počinju da se bave humanitarnim i dobrotvornim aktivnostima. Tada u Francuskoj nastaje prvi feministički pokret koji se bori za politička i ekonomska prava žena. Ubrzo se formira i prvo međunarodno udruženje žena Međunarodni savet žena – International Council of Women – ICW u Vašingtonu 1888. godine, kome prisustvuje 66 žena, 8 iz Evrope. Dvadeseti vijek označava početak borbe žena za njihova cjelokupna prava. Prije svega one se bore za politička prava, samo 21 zemlja u svijetu poslije Prvog svjetskog rata davala je ženama pravo glasa. Revolucija u Rusiji donijela je nade i podstakla dalju borbu za prava žena širom sveta. Nalet fašizma u prvoj polovini dvadesetog vijeka ponovo je degradirao položaj žena i poništtio sve rezultate koje su do tada postigle u procesu oslobađanja i emancipacije. Posle Drugog svetskog rata počinje ponovna borba za prava i položaj žena. U periodu od 1965. do 1980. godine razvija se neo-feministički pokret koji traži rušenje granica između privatnog i javnog života, učešće žena u oblasti kulture, obrazovanja, pravo na rad i jednaka prava u radu, učešće u političkom životu. Bez obzira na značajan napredak u emancipaciji žena do koga je došlo u drugoj polovini 20. veka, ipak se može konstatovati da i dalje ostaje dosta prostora gde ženama predstoji naporan i dug put da se izbore za ravnopravan status sa muškarcima. One su i dalje potisnute iz glavnih društvenih tokova u mnogim zemljama savremenog svijeta. Uzrok takvog stanja je u neravnomernoj raspodjeli moći u društvu, a izvor velikim dijelom u tradicinalnoj kulturi, patrijarhalnoj svijesti i ekonomskoj nerazvijenosti društva. Potiskivanje žena počinje još prije njihovog rođenja,u fetusu. To je uglavnom psihičko potiskivanje kroz želju da se rodi muško dete, da bude prvo muško. Postoje i primeri

18

fizičkog uklanjanja kada se ultrazvukom utvrdi da majka u svojoj utrobi nosi ženski plod. Sa takvom dobrodošlicom u patrijrhalni svijet nastavlja se njeno potiskivanje i u detinjstvu. Prednost i povlašten položaj u porodici daje se muškom djetetu. Izdvajanje i favorizovanje muškog djeteta prisutno je u patrijarhalnim porodicama i uobičajeno je da se odnosi na očeve, međutim, istraživanja su pokazala da je naklonjenost majkiei njena privrženost muškom djetetu daleko čvršća i emotivnija nego kod oca. Kroz takav oblik rodne socijalizacije žene se od malih nogu dovode u situaciju da više cijene muškarce od žena, dakle od samih sebe i da to prihvataju kao prirodno stanje stvari u porodici i u budućim odnosima u društvu. Na to se dalje naslanja učenje ženskih uloga kroz proces identifikacije sa majkom čije je mesto u kući u privatnoj sferi. Od žene se, po tom modelu socijalizacije, očekuje da bude skromna, poslušna, trpeljiva, požtvovana, skrivena, da sama oseti da je manje vrijedna od muškarca i da mora da mu prepusti brigu o svim značajnijim i javnim poslovima. Od početka se žene uče da pristaju na razlikovanje i obavljanje ženskih poslova, da imaju žensko vaspitanje i kraće školovanje. Kod nekih žena se to akumulira u polni hendikep izražen psihološkom frustracijom krz stalni žal za time što nisu rođene kao muško. Brak se nekada pojavljuje kao negacija slobode i autonomije žene. Nekim ženama je to nastavak potiskivanja iz prethodnog perida, dok kod žena koje su odrastale u tolerantnijim uslovima to može da bude kulturni šok i izvor frustracije. Žena u braku dolazi u različite vidove zavisnog položaja. U Indiji se i danas, u velikom broju slučajeva, brak smatra kao prilika da muškarac ostvari dobru i lahku zaradu zbog tradicije da žena mora da donese veliki miraz. U Pakistanu postoji “zločin radi časti”, pojava da muškarci ubijaju supruge (nekada čak i sestre i kćerke) ako se posumnja u njihovo nevjerstvo. Istraživanja su pokzala da je to uglavnom izgovor za nasilje koje se provodi nad suprugama. U osnovi toga stoji ideologija verskog fanatizma i integrizma. Mnoge žene stupanjem u brak postaju nevidljive, odsustvuju iz javnog života, zarobljene rađanjem, odgojem dece i kućnim poslovima, posvećene i podčinjene muževljevim zahtevima i navikama. U svijetu još uvek ima zemalja u kojim se tolerše poligamija kao oblik bračnog života. Zarobljenost žene u porodici je česta pojava koja se sureće u svim savremenim društvima bez obzira na njihovu ekonomsku i kulturnu razvijenost. Razlog takvog stanja nekada je nedostatak ambicije kod žene da se izvuče iz neuspelog braka, nekada žena dobrovoljno robuje ambicijama muža, žrtvuje svoju karijeru da bi pomogla mužu, a nekada je podređena djeci, sve neostvarene ambicije projektuje na djecu. Ekonomsko potiskivanje žene ogleda se u njenoj zavisnosti od muža i njegovih primanja u slučajevim gdje su žene nezaposlene. Kod zaposlenih žena često se dešva da su slabije plaćene od muškaraca za isti posao koji obavljaju. Žene su često i rezervna radna snaga jer čine većinu među nezaposlenima. U nerazvijenim zemljama žene su podvrgnute višestrukoj eksploataciji (teški poslovi, dužina radnog vremena, slabo plaćen posao). Sve je češća pojava ponižavanja žena na radnom mestu, pritisci i zlostavljanje. Danas je sve češća “upotreba” žena od strane kompanija i agencija kao sredstva za sticanje bogastva i profita: šou biznis, reklamne svrhe, manekenstvo, sport. Menadžment je jedno od mesta gde se ostvaruje muška dominacija, poznati i uspešni menadžeri su uglavnom muškarci i oni “čuvaju” taj prostor za sebe. Potiskivanje žena u savremenom društvu nastavlja se u političkom životu. Pokazatelji su neravnomerna i neproporcionalna zastupljenost žena u partijskom rukovodstvu,

19

parlamentima, izvršnoj i upravnoj vlasti. Sam izborni sistem je polno neproporcionalan i nepodesan za šire učešće žena prema njihovom broju u biračkom telu. U tom pogledu postoji veliko nepoverenje u mogućnosti i namare žena da obavljaju poslove od zajedničkog interesa. Žene su uglavnom “udaljene” od centara političke moći i uticaja što dodatno pojačava njihov politički hendikep u društvu, tako da i njihovo formalno povećano učešće u izbornim procedurama ostaje nedovoljno i lako marginalizovano. Nastup različitih ekstremnih ideologija i pokreta (nacionalizam, neofašizam) stvaraju posebno nepovoljne uslove za šire učešće žena u politici. Neravnopravnost u nauci i kulturi daje još jednu dimenziju ukupnom udaljavnju žena od glavnih društvenih tokova. Ako se pogledju brojne nagrade koje se dodeljuju u umetnosti i književnosti, zapaža se da ih retko dobijaju žene. Čak i Nobelova nagrada za književnost veoma retko je došla u ruke ženi piscu. Odavno je rasprostranjena lažna dilema i podela na žensku i mušku književnost. Sama ta podela govri mnogo o odnosu prema ženi uopšte, a posebno prema ženi piscu. Žena je često prototip nemorala i nepouzdanosti u filmovima i književnim djelima. Tradicionalna kultura razvija mit o muškarcu kao heroju, spasitelju, mesiji, vođi. Na planu igre kao sastavnog dijela kuture postoji podjela na igre koje su dopuštene ženi i one koje nisu. Žena se na drugoj strani kroz igru predstavlja kao predmet za zabavu i razonodu. Na žensku igru se ne gleda kao na kreaciju, slobodu, uzvišenost, neponovljivost, već kao na trenutnost, prolaznost, emociju i strast. Obrazovanje je proces u kome se ostvaruje promocija i uspon žene u društvu, to je jedini siguran instrument njenog opstanka u glavnim društvenim tokovima. Dok neobrazovan ili nedovoljno obrazovan muškarac ima mnogo načina da se afirmiše, pribavi moć i uticaj, neobrazovanim ženama to retko uspeva. Ipak i u obrazovanju postoje principi i mehanizmi koji zaustavljaju uspon i napredak žene, usmeravaju je na marginalne koloseke u društvu. Sama nepristupačnost obrazovnih institucija u mnogim državama ostavlja žene bez tog značajnog sredstva socijalne i kulturne promocije. Podela na ženske škole i fakultete već usmerava žene na nešto što je lakše, manje priznato, manja mogućnost napretka u karijeri i slabije plaćeni posao. Primeri nerazvijenih zemalja najbolje ilistruju značaj obrazovanja za emancipaciju žene (prisutna je obrnuta korelacija između stope pismenosti žene i stope fertiliteta). Uporedo sa stvaranjem uslova za napredak i emancipaciju žene u društvu razvijaju se instrumenti i metode degradacije, upotrebe i zloupotrebe žene u prljavim poslovima. Pojava koja je danas posebno razvijena označava se kao trgovina belim robljem gde se žena kupuje, prodaje i preprodaje kao stvar. To je najviši stepen degradacije žene u savremenom društvu. Žena se ponovo pretvara u roba, tretira kao stvar sa kojom se raspolaže po volji i nahođenju njenog trenutnog vlasnika. To je najteži put na kome se savremena, mlada žena može naći, put od lepote do pornografije i prostitucije. Godišnje preko milion žena postanu žrtve trgovine belim robljem, a trgovci ostvare promet od 6 do 8 milijardi dolara. Sve to prati pojačani stepen nasilja i kriminala u svim segmentima društva kako bi se obezbedio što sigurniji put i neometani uslovi za takvu trgovinu. Rat je pojava u kojoj dolazi do potpunog potiskivanja žene iz društva. Tada sve muškarac uzima u svoje ruke. Žena se pretvara u servis za uspešniji ratni pohod (radi u fabrikama municije, donosi hranu, postaje bolničarka). U tim uslovima kada Tanatos (bog smrti) pobeđuje Erosa (boga ljubavi) žena živi u strahu i neizvesnosti da, pored svih nevolja, ostane i bez nekog od svoja četiri voljena muškarca (sin, brat, otac, muž).

20

Do sada je bilo reči o potiskivanju žene čiji su uzroci spoljašnji (nalaze se u samom karakteru društvenih odnosa) na koji žene ne mogu da utiču ili teško uspevaju da se izbore sa njima. Međutim, postoje i unutrašnji uzroci, nalaze se u samom biću žene. Ovde ćemo ih označiti kao oblike samopotiskivanja žene u savremenom društvu. Žene postaju taoci sopstvenog tela pristajući na vrednosti koje su im nametnuli muškarci (izgled, linija i telesne dimenzije, telo bez prirodnih nedostataka, opšti imidž). Da bi udovoljile tim trendovima žene pristupaju odricanju od hrane i načina života koji vodi do asketizma. Manekenstvo kao sve šira pojava (posao, dobra zarada – posebno za druge) teraju mlade žene i djevojke da stižu do anoreksije. Ostati mlada i lepa do kraja života postaje ideal kome stremi sve veći broj savremenih žena. Lezbejstvo se pojavljuje i kao potiskivanje i samopotiskivanje žene. U prvom slučaju u mnogim zemljama ova vrsta seksualne i životne slobode doživljva se kao socijalna devijacija, gleda se na nju sa prezirom i neodobravanjem, dok je u nekim zemljama predmet strogih kazni koje se primenjuju nad ženama takvih sklonosti. U smislu samopotiskivanja žene, lezbejstvom kao slobodnim i ličnim izborom ona sebe zatvara u uzak krug (socijalni, vrednosni, kulturni) u kome postoji mogućnost da oseti psihološku teskobu i marginalizovanost. Pristajanjem bez pobune na vrednosti koje joj današnji principi i pravila svakodnevnog života nameću, žena pristaje i na potiskivanje iz važnih segmenata društvenih odnosa. Neodlučnost i odsustvo potrebe za akcijom koja će biti usmerena na promenu postojećeg stanja, takođe doprinose samopotiskivanju savremene žene. Osnovno pitanje koje se nameće jeste, ko i kako može pomoći savremenoj ženi da popravi svoj status i položaj u društvu. Ako se izostave pojedinačne akcije, stavovi, poruke i zalaganja poznatih i afirmisanih ličnosti onda oslonac treba tražiti u društvenim grupama i kolektivnim akcijama (pokreti, građanske inicijative, udruženja). Historija se ne može shvatiti samo kao historija ugnjetavanja žena, već i kao historija njihovog otpora i borbe za stalno poboljšanje položaja, za učešće u društvu, za proširenje polja emancipacije. Sedamdesetih godina dvadesetog vijeka feminizam kao pokret doživljava svoju renesansu, pojavljuje se težnja za reformom klasičnog feminističkog pristupa pitanjima emancipacije žena. Taj novi senzibilitet i energija označeni su kao neo-feminizam. On zahteva svestraniji pristup najvažnijim pitanjima emancipacije žena. Težište se prebacuje na međunarodni plan i ukazuje na položaj žena na globalnom nivou. Tu se mogu uočiti tri bitna područja na kojima se ogleda aktivnost neo-feminističkog pokreta. Prvo, zahtev za ukidanjem svih oblika nasilja nad ženama. Aktivnost u tom pravcu posebno je primetna kod Evropskog udruženja za borbu protiv nasilja nad ženama na poslu. Ohrabrenje i podsticaj koji daje to udruženje vidi se i po tome što je u međunarodnom pravu sada usvojen stav po kome je silovanje u ratnom pohodu tretirano kao zločin (sud u Hagu već sudi za takve slučajeve), dok to nije bio slučaj za takve postupke tokom Drugog svetskog rata. Rezultat borbe međunarodnih udrženja žena je i zaključak Konferencije o ljudskim pravima u Beču 1993. godine da su ljudska prava žena i devojčica deo opštih ljudskih prava, pa tako neotuđiva i nepovrediva, jednaka za sve. Ovo je stvarno apsurd i paradoks, pokazatelj nehumanosti, slabosti i nedorečenosti savremene civilizacije i društvenih odnosa u kojim je potrebno posebno naglašavati da žene i devojčice spadaju u ljudska bića, da i one imaju ljudska prava koja se moraju poštovati i štititi. No ipak i to nije iznenađenje ako se ima u vidu da u arapsko-muslimanskom društvu

21

tek počinje borba protiv ponižavajućeg položaja žena i vjerskog fundamentalizma (otpor za sada pružaju žene pojedinačno). Drugi globalni zahtev međunarodnih udruženja žena odnosi se na osporavanje postojećeg načina ekonomskog razvoja i traganje za njegovom alternativom. Kroz Svjetske konferencije žena (prva u Meksiku 1975., Kopenhagen 1980., Najrobi 1985, i Peking 1995.), aktivistkinje neo-feminističkih pokreta traže poboljšanje ekonomskog položaja i standarda žena, posebno u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Zatim kritikuju stavove i praksu medjunarodnih ekonomskih institucija (MMF, Svetske banke, Svetske trgovinske organizacije), traže da se ekonomski razvoj i ekonoska budućnost zasnivaju više na saradnji i kooperaciji u svim dijelovima svijeta, a manje na sveopštoj i surovoj konkurenciji. Treće područje aktivnosti usmjereno je da se doprinese borbi i osporavanju ratova i novih oblika militarizacije sveta. Tu se može pomenuti jedna važna organizacija, Međunarodna liga žena za mir i slobodu. Predstavnice tog udruženje upućuju poruke sa zahtevom da se smanji ulaganje u naoružanje, posebno eliminisanje nuklearnog oružja i zabranu nuklearne energije i u mirnodopske svrhe, zatim eliminisanje sofistikovanog oružja namijenjenog za velika razaranja. One se bore za otklanjanje ratnih prijetnji i sprečavanje daljeg širenja rata, insistiranje na pregovorima zaraćenih strana, solidarnost sa ženama koje su ugrožene ratom. Rezultat svih aktivnosti međunarodnih organizacija žena jeste i promena tradicionalne svijesti i navika. Navešćemo još dva primera. U Čileu je prvi put u njegovoj historiji žena postala ministar odbrane (2002. godina), drugi primer je da žena upravlja vojnom huntom koja se nalazi na vlasti u Bangladešu. Za savremenu ženu postoji mnoštvo iskušenja i prepreka njenoj slobodi, emancipaciji i afirmaciji u društvu. Žena se nalazi u protivrječnoj i paradoksalnoj situaciji, na jednoj strani se stalno potvrđuje njena uloga kao stuba porodičnog i društvenog života, a na drugoj strani postoje brojni pokušaji da se žena potisne iz glavnih tokova društvenog života i da se ospori njen značaj, uloga i uticaj u društvu. Za ženu se danas, u 21 vijeku, još uvek postavlja biblijsko pitanje da li će moći da se rodi: Bog je “šalje”, ali čovek (određena kultura i tradicija) sprječava njen dolazak na ovaj svet ili joj priređuje nevoljnu i neprijatnu “dobrodošlicu” koja je prati tokom cijelog života. Brak je veliko iskušenje za savremenu ženu. On može da je sputa, podčini, zarobi, obespravi, učini “nevidljivom”, može, naravno, i da je afirmiše, učini slobodnom i dostojanstvenom, da potvrdi njen značaj i izuzetnost. Brak je jedna raskrsnica čiji putevi mogu da odvedu ženu u siromaštvo, nasilje i porodični pakao, što je danas čest slučaj, ili u bogastvo, afirmaciju, sreću i zadovoljstvo, što je danas, u mnogim društvima, sve rjeđi slučaj. Zbog toga se iz dana u dan povećava procenat razvedenih brakova i samohranih majki sa djecom, ali i procenat nevjenčanih brakova, kako bi se žene što manje vezivale i što lakše izvukle iz neuspešnog braka i ispravile svoju raniju grešku. U razvijenom svetu tržište je regulator svih odnosa, uspjeha i neuspjeha, čovjeka, društvenih grupa i cijelih društava. Žena je posebno izložena djelovanju tržišta kao mehanizma koji je dodatno potiskuje i ponižava. Počevši od tržišta rada gde žena sve teže nalazi posao prinuđena da prihvati poslove koje muškarci odbijaju ili poslove u kojima dolazi pod direktnu vlast muškarca, do tržišta koje potpuno degradira ženu i pretvara je u robu kao što je trgovina ženama (“belim robljem”) u cilju seksualne i svake druge eksploatacije.

22

Sukob između muškarca i žene stalno se proširuje. Njegov osnovni izvor je sticanje, očuvanje i raspodjela moći u društvu i raspodjela uloga između muškarca i žene. Muškarac želi da prigrabi i sačuva što više moći za sebe jer je ona katalizator društvenog djelovanja, ona je društvena energija, pokretač svih pojava, procesa i i odnosa, pa prema tome treba da ostane njegovo ekskluzivno pravo. Sukob oko uloga u porodici i društvu podrazumijeva nastojanje da se žena ponovo vrati u kuhinju ili tamo zadrži ako već nije uspela da iziđe, da muškarac siđe u kuhinju. Taj sukob se nastavlja dalje oko uloga u politici, obrazovanju, kulturi, zdravstvu i ostalim oblastima društva. Osnovni problem i zadatak u budućem periodu odnosi se na promjenu društvenih odnosa koji neminovno proizvode sukobe žene i muškarca i dovode do potiskivanja žene na marginalne pozicije u savremenom društvu.

1.3.8. Obrazovanje i politička uloga žene u društvu Analizirajući ekonomski položaj žene u društvu, na sličan način se može analizirati i položaj žene u odnosu na mogućnosti obrazovanja kao i politička uloga žene u društvu. U mnogim analizama koje su provedene u ovom pravcu, zaključuje se da su mogućnosti za obrazovanje u mnogim društvima nejednake za muškarce i žene te da se vrlo često u nekim tradicionalnim društvima mogučnosti za obrazovanje pružaju šire muškarcu u odnosu na ženu. Posebna je analiza koja se odnosi na politički život žene tj. njen položaj u društvu kao i njena uloga u politici. Čak i površna analiza u svim zemljama, uključujući i našu državu, govori da je politička moć žene u večini društava zanemariva. To jasno pokazuju statistički podaci koji se odnose na procente učešćća žene u vlasti. U našoj državi, pravno ne postoje prepreke za podjednaku zastupljenost žena i muškaraca u političkom životu (sve žene i muškarci imaju ista ustavima garantovana prava na učešće u političkom i javnom životu). U stvarnosti je politička participacija žena ograničena na formalno učešće u zakonodavnim i izvršnim tijelima sa ograničenim pristupom procesima odlučivanja. Na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini postoji rodni debalans. Što se ide ka višim nivoima vlasti taj debalans je izraženiji. Učešće žena u političkom životu je neznatno, mada su neki pomaci napravljeni uvođenjem izbornog pravila da na kandidatskim izbornim listama mora biti najmanje 30% žena. Navedeno izborno pravilo nije puno pomoglo da se promijeni praksa u BiH već je, naprotiv, potvrđena praksa diskriminacije žena u političkom i javnom životu. Države koje imaju dužu demokratsku tradiciju pružaju veću pažnju političkoj ulozi žene u društvu te se može primijetiti određeni veći procent prisutnosti žene u vlasti (Norveška, Švedska, Finska, Belgija) ali se opet zaključuje da je taj procent ukupnog broja država u svijetu zanemariv koji pruža jednake mogučnosti u političkom životu žene i muškarca. Bez obzira na važeće propise u mnogim društvima u praksi je prisutna suprotna situacija kada je u pitanju ekonomska i politička moć muškarca u odnosu na ženu.

23

2. PORODIČNO NASILJE

2.1. Uopšteno o nasilju Nasilje se može sagledati iz više različitih perspektiva, te i definisati na razne načine, ali za potrebe ovog rada biće korištene one definicije koje proizilaze iz same prakse bavljenja ovim problemom. Johan Galtung, sociolog interdisciplinarne perspektive, osnivač je Internacionalnog instituta za istraživanje mira (Peace Research Institute in Oslo) 1959. godine. On predlaže sledeće četiri definicije nasilja: Nasilje je negativan uticaj na osnovne ljudske potrebe (ili život) koji se može izbjeći i koji ograničava potencijalnu mogućnost zadovoljenja tih potreba. Prijetnja nasiljem je takođe nasilje. Osnovne ljudske potrebe osobe su potreba za opstankom, zdravljem, identitetom i slobodom. Direktno ili personalno nasilje je ono kod koga prepoznajemo konkretnog počinioca. Nasilje u kojem nema prepoznatljivog počinioca zovemo strukturno nasilje. Strukturno nasilje Galtung široko definiše kao sistematske načine kojima određeni režim sputava individue u ostvarenju njihovog punog potencijala. Institucionalizovani rasizam i seksizam se mogu navesti kao primjeri istog. Kulturno nasilje obuhvata one aspekte kulture koji bivaju korišteni za opravdanje ili legitimaciju direktnog ili strukturnog nasilja. Bitno je napomenuti da ne postoje nasilne kulture, koje bi u svojim aspektima sadržavale nasilje, ali postoje kulture nasilja kao na primer ugnjetavanje kroz ideologiju.Valja pomenuti i tzv. krug nasilja i kontrolne taktike koji su nastali kao rezultat iskustava u radu sa zlostavljanim ženama. Kada je riječ o konkretnim manifestacijama nasilja koje žene doživljavaju, radi se o raznim taktikama i tehnikama koje nasilnik koristi nebi li stekao i/ili održao svoju moć i kontrolu nad žrtvom. Različiti mehanizmi kontrole i kontrolne taktike kojima se nad ženom u porodici sprovodi nasilje ogledaju se u narušavanju njenog samopoštovanja i autoriteta kroz ponižavanje i omalovažavanje, u psihičkom i emocionalnom iscrpljivanju, uskraćivanju slobode kretanja i raspolaganja novcem, prijetnjama, ucjenama, zastrašivanjem i korištenjem muških privilegija kojima se žena potčinjava. Ovi modeli ponašanja su najčešće dugotrajni i kombinovani sa drugim vrstama nasilja i prisile.

2.1.1. Teorijsko hipotetički okvir Postoje brojne teorije nasilja u porodici, a kao dve glavne grupe teorija mogu se izdvojiti:

• Objašnjenja individualnim faktorima vezanim za ličnost nasilnika – psihološke teorije, psihoanalitički pristup, psihijatrijske i sociopsihološke teorije;

• Objašnjenja društvenim faktorima i uticajima – sociološke, ekonomske i feminističke teorije.

2.1.1.1. Psihološke i psihijatrijske teorije Ove teorije smatraju nasilje izrazom slabe kontrole impulsa, nerazvijenog ega i frustracija u dejtinjstvu. Polazi se od pretpostavke o individualnoj patologiji psihe nasilnika ili nasilnice, koji su okarakterisani kao duševno bolesni. Međutim, problem sa teorijama koje objašnjavaju nasilje psihopatologijom nasilnika-nasilnice, je u tome što je istraživanjima ustanovljeno da

24

osobe koji su duševno bolesne ne usmjeravaju svoje nasilje samo na intimne partnere, niti pak profil osobe koja vrši porodično nasilje odgovara profilu duševno bolesne osobe. Naime, većina nasilnika jementalno zdrava i svesna svojih postupaka u trenutku nasilja. Takođe, jedno vreme se smatralo da su žene koje su preživele nasilje u porodici same duševno bolesne, ali problem je što ove teorije nisu uzele u obzir mogućnost da je takvo psihičko stanje zapravo fizički i psihološki efekat, osnosno posledica nasilja. U bliskoj vezi sa pomenutim stoje teorije koje posmatraju nasilje kaogubitak kontrole.Vjerovalo se da muškarci gube kontrolu nad sobom i postaju nasilni pod uticajem alkohola, pri čemu se alkohol smatra samim uzrokom gubitka kontrole. Drugo objašnjenje je da je muško nasilje rezultat njihove nesposobnosti da kontrolišu svoj bijes i frustracije. Polna socijalizacija i očekivanja u vezi sa muškim ulogama u društvu podrazumevaju da muškarci potiskuju svoj besi frustracije, te stoga kada se ove emocije nagomilaju dolazi do gubitka kontrole, oslobađanjaemocija putem eskalacije nasilja. Tako je žena žrtva dodatno proglašena krivcem za nasilje koje trpi. Međutim, ovo je u kontradikciji sa ponašanjem nasilnika, jer je muško nasilje pažljivo usmereno ka određenim osobama u određenom vremenu i prostoru. Na primjer, ove osobe nisu nasilne prema svojim šefovima ma koliko ih isti provocirali, i ma koliko nasilnici bili u emocionalnom stanju „gubitka kontrole“. Njihovo ponašanje je kontrolisano, jer najčeće kao žrtve biraju svoje partnerke u privatnosti doma, i preduzimaju sve da nema vidljivih dokaza nasilja. Oni svoje taktike pažljivo biraju, neki uništavaju nameštaj, neki se oslanjaju na prijetnje nasiljem, neki prijete i deci. Na ovaj način oni sami biraju šta će a šta neće učiniti žrtvi, iako tvrde da su izgubili kontrolu. Ovo ukazuje na činjenicu da su nasilnici sposobni da kontrolišu svoje nasilno ponašanje. Ova teorija je poznata i kaoteorija cikličnog nasilja. Kada je tenzija oslobođena u vidu nasilja, par bi uživao u periodu “medenog meseca” tokom kojeg je muškarac bio nježan, izvinjavao se i kajao zbog počinjenog nasilja. No, mnoge žene nikad nisu doživele ovaj period medenog meseca. Neke su izjavljivale da nije bilo gradacijskog nagomilavanja tenzije, već se pre radilo o nepredvidivim, gotovo nasumičnim, epizodama nasilja. Kao što je već pomenuto, ova teorija ne objašnjava zašto je nasilje usmjereno samo prema intimnim partnerima, a ne idrugim osobama. Često je ova teorija posmatrana zajedno sa modelom “porodično-partnerskog konflikta”. Prema ovom modelu, i muškarci i žene doprinose nasilju u intimnim vezama. Pretpostavka je da je karakteristika veza obostrano nasilje, i da u mnogim slučajevima žena provocira muža uzrokujući njegove nasilne odgovore. Žensko ponašanje doprinosi podizanju tenzije kod muškarca, sve dok ne dođe do nasilja koje prati period medenog mjeseca.Teorije zasnovane na ideji obostranog nasilja ne uzimaju u obzir različite načine na koje muškarci, odnosno žene koriste nasilje u intimnim vezama. Dalje, svaka teorija koja opisuje nasilje kao odgovor na provokacije partnera je jedan od načina da se ponovo okrivi žrtva. Niti pak uzima u obzir sve one slučajeve kada suprug eksplodira oko trivijalnih stvari ili tuče ženu dok spava. Sa druge strane, generalno govoreći, ženski kriminalitet je znatno manje proučavan od muškog. Najviše zapostavljen aspekt kriminaliteta žena je njegov krivično-pravni aspekt, naročito kaznena politika sudova prema ženama i položaj žene-učinioca u krivičnom postupku, što zapravo prestavlja odnos formalne društvene kontrole prema kriminalitetu žena. Razlozi ovome leže, kako u specifičnosti ženskog kriminaliteta spram muškog, tako i u krivično-pravnojreakciji na kriminalitet žena. U starijoj kriminalističkoj literaturi,C. Lombrosoje kriminalitet žena video kao tendenciju u vezi sa individualnim karakteristikama koje je smatrao biološkim atavizmom poput oblika lobanje ili crta lica. Nešto kasnije,Cowie i Slater(1968), zastupnici hromozomske teorije, zaključuju da određene crte poput visine, mogu voditi u kriminalno ponašanje djevojaka. Ovoj listi crta dodate su i muške psihičke crte kod žena (energičnost, agresivnost, preduzimljivost).

25

Psihološka objašnjenja kriminaliteta žena Thomas-a i Freud-apolaze od određenih fizioloških crta žena poput materinskog nagona i pasivnosti koje izazivaju i određene psihičke reakcije.Tako, vršenje krivičnih dijela od strane žena biva tumačeno kao odstupanje od prirodnih uloga ženskog pola ili pobuna protiv istih. Freud je smatrao da je svaki oblik ove pobune rezultat nedostatka u razvoju zdravog ženskog ponašanja. Sa druge strane žena kao žrtva nasilja, prema njemu, je žena prirodno predodređena da bude mazohistkinja, čiji se koren može naći udubokim unutrašnjim konfliktima. Pollak (1950) primećuje nedostatak podataka o ženskom kriminalitetu i objašnjava ovo time da žene bolje prikrivaju svoja krivična dijela. Uzima u obzir specifičan društveni položaj žena i njihovu socijalizaciju te smatra da su žene podobnije za vršenje krivičnih dela u vezi sa njihovim životom koji je seksualno orijentisan. Stoga, dok je koristoljublje motiv izvršenja krivičnih dela kod muškaraca, kod žena su u pitanju seksualna motivisanost i kleptomanija. Zatim, krivična dijela žena, čak i ako su otkrivena, rijetko kada bivaju prijavljena, a ukoliko do toga dođe žene uživaju razne pogodnosti u krivičnom postupku što je rezultat potrebe muškaraca da budu kavaljeri. Takođe, žene su češće podstrekači i pomagači zločina, nego izvršioci, smatra ovaj autor. Bitna za razumevanje nasilja u porodici su istraživanjaLeonore Walkerkoja je formulisala teoriju naučene bespomoćnosti i teoriju cikličnog nasilja. Teorija onaučenoj bespomoćnostižrtve, polazeći od psiholoških istraživanja ponašanja žena koje ostaju u nasilnim vezama, počiva na hipotezi da je situacija takva jer konstantna izloženost nasilju umanjuje volju žene da napusti nasilnika. Ova teorija objašnjava zašto žene postaju žrtve i kako ih proces viktimizacije onemogućava da napuste nasilnika. Tri osnovne komponente teorije su : informacija o tome šta će se dogoditi (mogućnost), kognitivna predstava o mogućnosti da se nešto dogodi (učenje,očekivanje, vjerovanje, percepcija) i ponašanje. Za osećanje bespomoćnosti nije važno da li za ista postoji kontrola nad vlastitim životom, već je važno očekivanje, odnosno predstava koju osoba o tome ima. U tom smislu, ova teorija je kritika onih koji su smatrali da žena ostaje u nasilnoj vezi jer je mazohistkinja. Autorica naglašava da polnom socijalizacijom žene uče svoju tradicionalnu ulogu koja u njima stvara pogrešno uverenje da imaju malo direktne kontrole nad svojim životom, te paralizuje svaku njihovu misao o aktivnom suprotstavljanju i promeni. U tom smislu, objašnjeno je nenapuštanje nasilnika u bračnoj vezi. Ovo osećanje bespomoćnosti karakteristično je kako za žene domaćice tako i za uspešne zaposlene žene koje su naučene da svoj brak moraju održati, te zbog toga skrivaju nasilje koje trpe.Ovome treba dodati mnoge društvene, ekonomske i kulturne razloge zbog kojih žena ostaje u vezi sa nasilnikom. Razlozi znaju biti veoma racionalni – strah od osvete nasilnika, bilo premanjoj bilo prema deci, loše finansijsko stanje, odnosno finansijska zavisnost od nasilnika, kao i pritisak od strane porodice ili zajednice da ne napusti supruga. Žena žrtva nasilja često ne može očekivati podršku porodice ukoliko odluči da napusti nasilnika, jer se na razvod gleda kao na nešto nemoralno, i veliki broj razvedenih žena biva etiketiran istigmatizovan od strane zajednice. Ovo je posebno karakteristično za manja mjesta. Prigovor ovoj teoriji ogleda se i u činjenici da žene koje ostaju u nasilnim vezama često pokušavaju da napuste nasilnika, i veoma oprezno i svesno pokušavaju da minimiziraju nasiljei zaštite svoju decu. Žene žrtve nasilja ne žive u stanju naučene bespomoćnosti, one traže kanale kojima mogu izaći iz kruga nasilja i često upadaju u krug ostanka, napuštanja i ponovnog vraćanja nasilniku. One donose svesne i aktivne odluke – napuštaju nasilnika na kratko vreme u nadi da će nasilje prestati, te pokušavaju da ponovo uspostave vezu sa njim na nenasilnoj osnovi.Teorija o naučenoj bespomoćnosti oslanja se na karakteristike žena žrtava kao što su nisko samopoštovanje, tendencija povlačenja i ideja o gubitku kontrole. Ali ove karakteristike su prije posledica, fizički i psihološki efekti nasilja, nego njegov uzrok. Zatim, statični model koji ova teorija predstavlja, u suprotnosti je sa činjenicom da se kako nasilje, tako i reakcija žene nanasilje, menjaju tokom vremena.

26

Prva epizoda nasilja je po pravilu manje nasilje, žrtve su često šokirane ili iznenađene, i veruju da se ono neće ponoviti. One vjeruju da će se stanje promijenitite i dalje ostaju posvećene vezi. Počinju da preispituju sebe i svoje ponašanje u pokušaju da odgovore na pitanje šta je izazvalo nasilje. Ovo nije neobično u patrijarhalnom društvu koje podrazumeva da je uloga žene da brine o zadovoljstvu muža i porodice, tako da se od njih očekuje da se zapitaju kako je njihovo ponašanje ”uzrokovalo” nasilje supruga. Individualno je koliko će ženama trebati vremena da shvate ovu društveno konstruisanu situaciju i shvate da njihovo ponašanje nije ono što uzrokuje nasilje. Paralelno sa pojavom ove teorije događa se ponovni uspon psihopatologije, gde teoretičari smatraju da žene ostaju u nasilnim vezama jer pate od poremećaja ličnosti koji ih je na prvom mjestu usmerio da traže nasilne veze kao sredstvo samokažnjavanja, ili se pak smatra da su zavisne od nasilnih veza. Navođeno je da su mnoge od ovih žena takođe alkoholičarke, kao i njihovi supruzi, tako da ih je moguće izliječiti kroz programe odvikavanja od alkoholizma. Svakako, ove teorije su u suprotnosti sa činjenicom da su žene imale vrlo racionalne razloge zbog kojih su ostajale u nasilnim vezama. Treba napomenuti da, iako za žene žrtve nasilja postoji veći rizik da postanu zavisne od alkohola ili droga, ovo je prije posledica nasilja nego uzrok.

2.1.1.2. Teorije socijalnog učenja Smatralo se da su muškarci nasilni zato što su u svojim primarnim porodicama kao djeca naučili da je nasilje model rješavanja konflikata, dok su sa druge strane žene tragale za nasilnim muškarcima jer su u svojim porodicama gledale kako njihove majke bivaju zlostavljane. Riječ je o teorijama o nasilju kao naučenom ponašanju. Iako istraživanja pokazuju da su oni dječaci koji su prisustvovali scenama nasilja u porodici kao djeca skloniji da postanu nasilni kao odrasli, opet je veliki broj onih koji to ne postanu. Potpunije objašnjenje uzima u obzir i uticaj šireg društva, koje toleriše i podržava uvjerenje da muškarac treba da kontroliše svoju ženu i uspostavlja ovu kontrolu putem nasilja. Dakle, radi se o učenju uloga muškaraca i žena respektivno, što kasnije, u odraslom dobu, doprinosi nasilnom ponašanju. Primer socio-psihološkog pristupa je teorija socijalnog učenja Alberta Bandure („Principi promene ponašanja“, 1969.). Ova teorija uzima u obzir nekoliko međusobno povezanih faktora: nasilje u primarnoj porodici supružnika, agresija kao stil ponašanja ličnosti, stres, upotreba i zloupotreba alkohola i nezadovoljstvo bračnom vezom. Proučavajući razlike u muškom i ženskom kriminalitetu, kriminologEdwin Sutherlandsmatrada u zemljama gde žene uživaju veću slobodu i ravnopravnost sa muškarcima (Zapadna Evropa i SAD) stope ženskog kriminaliteta pokazuju tendenciju da se približe stopama muškog. Njegov stav je da krivično delo predstavlja proizvod ličnosti i situacije, te se njegova teorija može smatrati socio-psihološkom. Ono što nedostaje u ovim teorijama je prepoznavanje nasilnikove namere da uspostavi kontrolu nad partnerkinim akcijama, mislima i osećanjima. Aktuelno shvatanje nasilja kroz gore pomenuti točak nasilja i kontrolne taktikeproizašlo je iz diskusija sa ženama žrtvama nasilja i nasilnicima kroz Interventni program za nasilje nad ženom u porodici u Duluth-u (Domestic Abuse Intervention Project). Točak nasilja opisuje razne taktike kojima se nasilnik koristi kako bi održao moć i kontrolu nad partnerkom.U nasilnim vezama, nasilnik koristi određene obrasce taktika kako su opisane na točku nasilja, ne bi li pojačao upotrebu fizičkog nasilja. Epizode nasilja nisu izolovani primeri gubitka kontrole, niti ciklični izlivi bijesa i frustracije. Zapravo, svaki primer nasilja je deo šireg obrasca ponašanja koje ima za cilj da sprovede i održi moć i kontrolu nad žrtvom.Točak

27

nasilja je baziran na pretpostavci da je svrha nasilja moć i kontrola nad ženom. Pretpostavke ranije prikazanih teorija – dječak koji posmatra nasilje u svojoj porodici, zloupotreba droga i alkohola – mogu biti faktori koji doprinose nasilju, ali oni nisu uzrok nasilja. Naprotiv, nasilnik svesno koristi taktike kako bi osigurao submisivnost partnerke. Dakle, on ulazi u vezu sa određenim očekivanjima o tome ko ima kontrolu i koji su mehanizmi dominacije prihvatljivi. Radi se o stavovima i uverenjima koji određuju nasilnikovo ponašanje, prije nego o ponašanju žrtve.Praksa muškog nasilja, putem koga se održava i podstiče ženska podređenost i nejednaka moć, je za uzvrat tolerisana i ojačana političkim, kulturnim institucijama i ekonomijom društva.Čak ni ova teorija koja smatra da nasilnici koriste nasilje ne bi li stekli moć i kontrolu, nije dovoljna da objasni celokupan fenomen nasilja. Točak nasilja jeste opisao iskustva žena, ali nasilnici u terapijskim grupama nisu pokazali želju za moći i kontrolom kada su govorili o svom nasilnom ponašanju. Tako je još jedna dimenzija dodata u okvir objašnjenja nasilja – širi društveni kontekst.

2.1.1.3. Sociološka teorija Sociološke teorije govore o porodici i kao kamenu temeljcu društva koji tvori osnovnu jedinicu društvene organizacije i gotovo je nemoguće zamisliti da bi društvo moglo funkcionirati da nema nje. Uključuje skupinu ljudi izravno povezanih srodničkim vezama, pri čemu odrasli pripadnici preuzimaju odgovornost za brigu o djeci. Za razliku od drugih društvenih grupa koje nastoje poduzeti sve potrebne mjere kad ne funkcioniraju, porodica se često sudbinski miri sa situacijom koja narušava skladan porodični život. Porodičnii odnosi, kako navodi Giddens, osim što pružaju osjećaj topline i zadovoljstva, mogu biti i izrazito napeti, dovoditi ljude do očaja, te ih ispunjavati dubokim osjećajem straha i krivnje. Statistički gledano, dom je najopasnije mjesto u modernom društvu, veća je vjerojatnost da će osoba, bez obzira na spol i dob biti žrtva fizičkog napada u kući, nego li na nekom mjesto van doma. Porodične su veze unutar porodice nabijene snažnim emocijama, pa svađe u domu i ono što se u početku čine kao mali izgredi, mogu biti samo uvod u veći sukob među članovima i povećanja mogućnosti pojave nasilja među njima. Razvojem svijesti o ljudskim pravima, te pravima djece, žena i starijih, u današnje moderno doba srušeni su brojni stereotipi o idealnoj porodici. Klinička iskustva i empirijska istraživanja pokazala su kako porodica, temeljna jedinica društva, ne pruža samo svojim članovima emocionalnu, socijalnu i materijalnu podršku, već može biti i izrazito nasilno okruženje. Najčešći uzrok smrtnosti danas u svijetu su razni oblici nasilja. Većina od tih oblika nasilja su i dalje teme koje društvo uporno zanemaruje. Nasilje je dio složenog, kontinuiranog obrasca ponašanja, i sastavni je dio dinamike odnosa. predstavljaju radove na temi obiteljskog nasilja. Navode da je obiteljsko nasilje oblik interpersonalnog nasilja u koje mogu biti uključeni svi članovi obitelji: bračni partneri, njihova djeca i njihovi roditelji. Oblici mogu biti zanemarivanje, emocionalno, tjelesno i spolno nasilje. Treba razlikovati pojmove agresija, nasilje i zlostavljanje. Agresija ili nasilje bi se mogle definirati kao akt, akciju ili aktivnosti usmjerene prema drugoj osobi, tj. neprijateljsko ponašanje protiv drugog pojedinca, kojem je svrha emocionalno ili tjelesno povrijediti i ozlijediti tu osobu. Taj cilj može ili ne mora biti postignut agresijom i imati pogubne

28

posljedice. Na to ukazuju Barrett i Mclntosh koji upozoravaju na visok postotak prijavljenih zločina koji uključuju fizičko nasilje muževa nad ženama, a sve su i učestalija silovanja u braku. Ne odbacuju ni mogućnosti brakova koji počivaju na ljubavi i pažnji, ali je problem nasilja golem i niti malo zanemariv. Zlostavljanje uključuje i negativne posljedice koje su proizašle iz agresije ili nasilja, a to su ozljeđivanje, bolest ili smrt. Prema tome porodično je nasilje širi pojam koji može uključivati agresivnu, zlu namjeru prema članu obitelji, i/ili agresivan nasilnički akt prema njemu i/ili negativne posljedice u obliku ranjavanja, povređivanja ili smrti. Nedvojbeno je da je nasilje u svakom pojedinom slučaju kršenje temeljnih ljudskih prava. Odrediti što je sve nasilje i jasno ga definirati nije uopće jednostavan zadatak. Različite društvene skupine, strukture i profesije ga vide i određuju na različite načine. Oblici nasilja, koji su društveno prepoznati i zakonski kažnjivi, mijenjaju se kroz vrijeme, dok su promjene spore, a i brojni oblici ostaju neprepoznati i nekažnjivi. Za razliku od drugih oblika nasilja u školi, u prometu, nasilja na ulici, na radnom mjestu, itd., porodična nasilja često su „skrivena i nevidljiva, a samim time su i mnogo opasnija. Žrtve su uglavnom nemoćne i slabe da bi se suprotstavile nasilniku, dok ih neka društvena očekivanja i vlastiti strahovi, stavovi prisiljavaju na šutnju. Bitna je činjenica da se nasilje u porodici zapravo tolerira, a u većini slučajeva i odobrava. Drugi ljudi prilično često za ovakav oblik nasilja, najčešće ne misle kao o nasilju. Tako često prihvaćaju stajalište da može postojati dobar razlog da muž udari ženu, a neki smatraju da vrijedi i obratno, kao i da postoje okolnosti kada je sasvim legitimno udariti bračnog partnera. Razlike u kulturalnim normama među društvima su velike, pa se tako u nekim društvima zlostavljanje kako žena, tako i djece, ne smatra nasiljem. Procjenjuje se kako je jedna od pet žena na svijetu fizički ili seksualno zlostavljana u nekom razdoblju svog života, te kako je jedna od triju žena širom svijeta doživjela porodično nasilje barem jednom tijekom svog života. Autorica Klasnić u svom radu navodi kako se standard društveno prihvatljivog ponašanja u intimnim vezama kroz povijest neprestano mijenjao. Mnoga ponašanja koja se danas karakteriziraju kao nasilje u intimnim vezama, nekad su bila legalna i društveno prihvatljiva. To znači da svako društvo za sebe definira što je nasilje, a da je nasilje supstancijalna kategorija kulture. Društvena konstrukcija roda centralna je u izučavanju porodičnog nasilja i nasilja u intimnim vezama. Rod organizira društvenu interakciju, a žene u ovoj interakciji zauzimaju podređenu poziciju, dok muškarci većinom zauzimaju pozicije moći. Tako Čudina-Obradović i Obradović navode da kada se govori o obiteljskom nasilju, najčešća pomisao je muževo agresivno ponašanje usmjereno prema ženi i djeci. Zbog veće tjelesne snage muškarci u većini slučajeva zadaju za život opasne ozljede, dok je tjelesno zlostavljanje žena nad muževima uglavnom slučaj kod samoobrane. No, što se tiče emocionalnog zlostavljanja nad mužem provode uglavnom žene, primjer za to su omalovažavanja, ucjenjivanja, ponižavanja i sl. Najčešće žene to rade iz osvete za muževo nasilje. Također najčešća emocionalna i tjelesna kažnjavanja djece, provode upravo majke - odgajateljice. Prema kojoj je nasilje logičan rezultat odnosa dominacije i nejednakosti položaja žena i muškaraca, koji su formirani ne samo ličnimizborima i željama nekih muškaraca da dominiraju svojim ženama,

29

već i načinom na koji društvo konstruiše društvene i ekonomske odnose žena i muškaraca u braku, intimnim vezama i porodici. Zadatak društva je da shvati kako naš odgovor na nasilje stvara klimu netolerancije ili prihvatanja sile kao legitimnog sredstva rešavanja konflikta u intimnim vezama. Od izuzetnog značaja za rješavanje problema nasilja u porodici, jeste reakcija društva, odnosno zajednice.U osnovi socioloških teorija su proučavanja interpersonalnih odnosa i socijalnih grupa, strukture društva i različitih kultura. Mogu se nabrojati sledeće teorije:

• teorija resursa, koja ukazuje na blisku vezu između moći i resursa u porodici; teorija resursa koja se definira kao moć donošenja odluka u nekoj porodicii. Utemeljena je na vrijednosti resursa koje svaka osoba unosi u zajednički odnos (odnosno u porodicu). Ovi resursi mogu biti financijski, društveni i organizacijski, a iz ove teorije proizlazi hipoteza da su nasilju skloniji muškarci s većom plaćom i višim društvenim ugledom od svojih supruga.

• teorija razmjene i socijalne kontrole, posmatra ljudsko ponašanje u kategorijama zadobijanja poštovanja i izbjegavanja kazne;

• teorija subkultura, posmatra nasilje kao potencijalni normativni standard određenih subkultura paralelnih dominantnoj kulturi u društvu;

• teorija konflikata vidi konflikt kao jednu od univerzalnih formi socijalne interakcije; • patrijarhalna perspektiva posmatra nasilje u porodici kao pitanje moći, te vidi autoritet kao

osnovni izvor moći u patrijarhalnim odnosima. • Opšta sistemska teorija posmatra nasilje u porodici kao sistematski, kontinuirani element

društvene interakcije.

• socijalno-ekološka teorija nasilja (ili socijalno-ekološki okvir za razumijevanje uzroka nasilja) koja se oslanja na Bronfenbrennerov ekološki model individualnog razvoja osobe. Ova teorija je analizirana u poglavlju uzroci i posljedice nasilja nad ženama u bračnoj zajednici.

Tako Straus uzroke nasilja nad ženama vidi u samoj strukturi društva i porodičnog sistema. Među najznačajnijim faktorima izdvajaju se:

• porodica kao društvena grupa sa visokim nivoom konflikata, visok nivo nasilja u društvu,

• porodična socijalizacija tj. vaspitavanje djece uz pomoć nasilja, kulturne norme i seksistička organizacija društva.

Kulturne norme opravdavaju i dozvoljavaju upotrebu nasilja od strane muškarca-muža, dok seksistička organizacija društva i porodice utiču na visok nivo nasilja prema ženama u porodici.

2.1.1.4. Ekonomske teorije Ove teorije objašnjavaju nasilje u porodici ekonomskim faktorima kao što su: loše materijalno stanje – niska plata, nezaposlenost, loši stambeni uslovi, veliki broj dece ili pripadnost nacionalnoj manjini.

30

2.1.1.5. Feministričke teorije Feministička teorije prema kojim je nasilje nad ženama dio patrijarhalnih struktura društva, namjerni način ponašanja koji služi za uspostavljanje i održavanje moći i kontrole muškarca nad ženom. Temelj im je pretpostavka da društveni uvjeti podržavaju rodne nejednakosti i muške privilegije. Nasilje se promatra kao konstruirano, naučeno kao reakcija na nedostatke ovakvih teorija u novije se vrijeme pojavljuje sve više multidimenzionalnih teorija nasilja nad ženama koje uzroke ovog fenomena vide u kompleksnim obrascima interakcije faktora na različitim razinama. Imaju uporište u praksi bavljenja problemima žena i bitno su uticale na promenu društvenih institucija i svijesti ljudi o problemu nasilja nad ženama. Zasnovane na akcionim istraživanjima i iskustvima žrtava nasilja u porodici, polaze od stava da je odnos moći u društvu uvek u korist muškaraca i da je taj odnos reflektovan u porodici.

2.1.2. Ko može biti nasinik Nasilnik može biti svako: član porodice, poznata ili nepoznata osoba, bivši ili sadašnji partner, kolega sa posla, radnik u firmi, službenik neke institucije. Nasilnici pripadaju svim društvenim strukturama: različitih su profesija, nivoa obrazovanja, materijalne situacije, nacionalnosti. Nasilnik uglavnom vrši nasilje promišljeno (kada nema nikog kod kuće, tako da nema dokaza: čupa vas za kosu, gurne vas niz stepenice) i manipulativno (ide u kupovinu, donosi cveće, vodi vas na večere, putovanja, opravdava i umanjuje nasilje, moli za oproštaj i prikazuje sebe kao „dobrog i pažljivog”). Nasilnik vrši nasilje u kući ili na drugom mestu, najčešće bez svedoka. Nasilje uglavnom počinje odmah po zaključenju braka, često kada je žena u trudnoći. Na početku nasilje nije svakodnevno, ali vremenom postaje. Žena postaje sve slabija psihički i fizi čki, a nasilnik postaje sve jači, suroviji i manipulativniji.

2.1.3. Nasilje u porodici je obrazac ponašanja Nasilje u porodici nije izolovani incident već obrazac ponašanja, a izvršilac porodičnog nasilja je u 91,5 odsto slučajeva muškarac, pokazuje istraživanje Autonomnog ženskog centra u Srbiji. Gotovo polovina nasilnika ne priznaje izvršeno krivično delo, što je, u poređenju sa istraživanjem od pre pet godina, dvostruko veći procenat u odnosu na one koji priznaju da su počinili nasilje. Većina nasilnika (22,9 odsto) ima između 41 i 48 godina, skoro 17 odsto su muškarci od 25 do 32 godine, 15 odsto nasilnika je starosti od 33 do 40 godina, a među starijima od 65 godina ima najmanje nasilnika (6,4 odsto). Sudska praksa je pokazala da je dominantan oblik nasilja u porodici nasilje prema bračnom drugu, odnosno ženi (48,9 procenta), vanbračnoj i razvedenoj ženi (18,20 odsto), zatim prema roditeljima, deci, svekrvi, pastorku, dedi, babi i sestri. Veliki je procenat nasilja dece prema roditeljima i iznosi 14,3 odsto, dok je dete žrtva roditeljskog nasilja u 8,6 odsto slučajeva.

31

Prikupljeni podaci pokazuju da akti nasilja nisu izolovani incidenti, već pokazatelji obrasca zlostavljanja koje se dešavalo u dužem vremenskom periodu. S tim u vezi zabrinjava činjenica da se čak 63,5 odsto žrtava, uglavnom žena, nikada nikome nije obratilo za pomoć iako su nasilje trpele godinama, pa i decenijama. Među počiniocima nasilja najčešće se pominju zanimanja inženjer, stomatolog, mašinski tehničar, srednjoškolski profesor, umetnik, lekar, zemljoradnik, oficir, trgovac, stolar, ekonomista, doktor medicinskih nauka, vodoinstalater, socijalni radnik, pravnik, veterinar, pilot, taksista, pekar, mašinbravar, fizioterapeut, aviomehaničar... Takva "paleta" nasilnika samo potvrđuje opštevažeći stav da izvršioci nasilja u porodici pripadaju svim društvenim slojevama, da su različitiog obrazovanja i različitih zanimanja. Fizičko nasilje je najzastupljeniji oblik nasilja (48,6 odsto), fizičko i psihičko nasilje čini 36,1 procenat, dok je u ostalim slučajevima vršeno različito psihičko nasilje. Kad su u pitanju roditelji, deca ih najčešće udaraju rukama po glavi i telu, ali i roditelji znaju da budu veoma surovi i brutalni u kažnjavanju dece. Psihičko nasilje u većini slučajeva podrazumijeva uvrede, psovke, pretnje ubistvom, da će žrtvu iseći nožem i zapaliti, isterati iz kuće, stavljanje kuhinjskog noža pod grlo, paljenje stvari po kući, stavljanje konopca oko vrata, uskraćivanje lekova i odlazaka kod lekara ili postavljanje prislušnih uređaja u stanu da bi se kontrolisala supruga. Pored toga, potvrđeno je da je nasilje u društvu direktno povezano sa porastom nasilja u porodici, da su posledice izloženosti nasilju brojne i da bitno utiču na mentalno zdravlje žrtve, ali i na one koji posmatraju nasilje (djecu). Otuda psiholozi, socijalni radnici i pedagozi upozoravaju da je porodično nasilje opasno po celo društvo jer "količina" nasilja doživljena u detinjstvu doprinosi razvoju i pribegavanju nasilju u međuljudskim odnosima u odraslom dobu.

2.2. Nasilje u porodici

2.2.1. Nasilje u porodici kao društveni fenomen Na prvom mjestu treba napomenuti da se naša zemlja nalazi u procesu tranzicije društva. Brojne promjene na društvenom makroplanu, poput ekonomske i političke krize društva,između vrijednosnog sistema praćenog općim padom morala, socijalni problemi, korupcija utiču na različite načine na funkcionisanje porodice. Jasno je da sva ta dešavanja djeluju na samog pojedinca, što bitno utiče na međusobne odnose, kako unutar, tako i van porodice. S druge stane razorne posljedice rata koji se dogodio na ovim prostorima osjećaju se u svim sferama života, što se posebno odražava na porodicu i mješovite brakove. Usljed različitih nezadovoljstava, gdje su često i nemogućnost zadovoljenja minimalnih ekonomsko-egzistencijalnih potreba dolazi do poremećaja bračnih odnosa i nezadovoljstva pojedinca usljed nagomilanih problema koji se, nažalost, sve češćezavršavaju slučajevima nasilja ili zlostavljanja nekog od članova porodica. Žene i djeca su najugroženiji u svojim domovima, gdje bi trebali osjećati najsigurnije, jer muškarci u svojoj nemoći i nesnalaženju u društvu i na poslu, agresivnost i nasilje ispoljavaju upravo prema članovima svoje porodice.

32

Nezaposlenost, neisgurnost, osjećaj manje vrijednosti, gubitak moći u porodici i van nje, uz istovremeno jačanje žene, koja u ovim teškim vremenima sve češće postaje stub porodice, dovode do krize muškog identiteta, koja čini da muškarac postaje nasilan i agresivan. Ako posmatramo porodicu, stanje u kojem se nalazi, i probleme sa kojima se suočava, možemo reći da se naše društvo nalazi u dubokoj krizi. Međutim, kriza u porodici natupa ne samo usljed povećane količine stresa unutar porodice već i onog stresa koji dolazi iz spoljašnje sredine. Kao posljedica takvog kriznog stanja, javlja se otuđenost pojedinca, gubi se osjećaj pripadnosti porodici, međusobne saradnje i emocionalna ravnoteža. Otuđenost članova porodice dovodi do nejedinstva društva, do ugrožavanja osnovnih vrijednosti za opstanak društva, kao što su solidarnost, privrženost, ljubav i saosjećanje. Problem je što porodica u većini slučajeva ne prepoznaje poremećaje u svom funkcionisanju. Krizna porodična stanja izražavaju se najčešće kroz simptomatsko ponašanje jednog od članova kao što su, alkoholizam, narkomanija, agresivno i nasilno ponašanje.

2.2.2. Nasilje među supružnicima i posljedice Kućno nasilje je nasilje koje vrše odrasle osobe ili adolescenti nad svojim partnerima iz aktuelnog ili ranijeg perioda u bračnim ili vanbračnim heteroseksualnim, homoseksualnim i bisksualnim odnosima, a uključujući fizi čko, seksualno i psihičko zlostavljanje. Od drugih oblika porodičnog nasilja kućno nasilje se razlikuje po tome što je to odnos naizgled ravnopravnih ili jednakih, nasuprot odnosu djece i roditelja, odraslih ili odrasle djece i njihovih starih roditelja. Kućno nasilje generalno se definiše kao zlostavljanje žene od njenog muža ili od drugih oblika porodičnog nasilja kućno nasilje se razlikuje po tome što je to odnos naizgled ravnopravnih ili jednakih, nasuprot odnosu djece i roditelja, odraslih ili odrasle djece i njihovih starih roditelja. Kućno nasilje generalno se definiše kao zlostavljanje žene od njenog muža ili zlostavljanjen žene od njenog muškog prijatelja s kojim je u zajednici, ali također se kućno nasilje odnosi i na muškarca koji je napadnut od strane njegovog ženskog partnera i na zlostavljanje koje se događa između dvije osobe istog spola koje žive skupa kao intimni par. Kućno nasilje obuhvata aktuelni ili prijeteći fizi čki napad, seksualni napad, psihičko zlostavljanje, ekonomsku kontrolu i progresivnu socijalnu izolaciju. Dosta široko je definisanje veze kvalifikovane kao „kućna“. Kućna veza odnosi se na sadašnju ili raniju vezu dvije osobe neovisno o spolu koje su bile u bračnoj vezi ili krvnom srodstvu, dijele ili su dijelile boravište ili su bile uključene u „stvarnu“ udvaračku vezu pri čemu se „stvarna“ može interpretirati i kao jedna epizoda seksualne aktivnosti. Kućno nasilje se ne ograničava samo na nasilje koje se događa u bračnoj zajednici, već na nasilje među osobama koje se nalaze ili su se nalazile u bliskim, intimnim odnosima. Kućno nasilje se manifestuje u tri glavne forme: fizičko, seksualno i psihičko zlostavljanje. Fizičko zlostavljanje uključuje radnje u stepenu manje opasnosti od napad kao što su

33

hvatanje i guranje do opasnih napada kao što su gušenje, davljenje, udaranje, napadi oružjem, vješanje, spaljivanje i dr.. Seksualno zlostavljanje i seksualno uznemiravanje su česti oblici nasilnog ponašanja, a ujedno to su oblici ponašanja koju su najmanje prijavljivani. Silovanje kao oblik seksualnog zlostavljanja je jedno od najtežih iskustava u životu jedne žene. Kako silovanje zadire u tjelesni integritet u seksualnoj sferi to ono ima poseban uticaj na ženu kao i na odnos okoline prema njoj. Seksualno zlostavljanje uključuje radnje od primoravanja partnera na seksualne aktivnosti, prostiticuje, pornografije, do silovanja. Ostojić definiše silovanje žene u partnerskim vezama kao vaginalni, analni ili oralani snošaj gdje partner uz fizičku prisilu želi seks, ili postupa grubo sa fizičkim povređivanjem kada žena odbija seks ili kada partner želi seks, a žena je u snu, nesvjesnom stanju ili drugim stanjima bespomoćnosti. Ovo uključuje milovanje, oralni seks, analni seks, snošaj ili bilo koja nepoželjna ili pod prisilom urađena seksualna aktivnost. U definiciju je uključeno i seksualno ponižavanje radnje kao što su stavljanje predmetabez pristanka partnera u vaginu ili rektum. Također, u silovanje u braku ubraja se prisilana snošaj partnera nakon porođaja. Žene sa iskustvom seksualnog zlostavljanja osjećaju krivnju za ono što su doživjele u smislu da su same na neki način, bilo izgledom bilo ponašanjem ili drugi način izazvale silovanje. Okolina, uglavnom, zbog odnosa društva prema seksualnosti izostavlja razumijevanje i podršku što vodi ka tome da se žena dodatno okrivljuje, samu sebe smatra poniženom, obilježenom, a nerijetko i okolina nema drugačiji stav. Silovanje u braku ili partnerskoj vezi u odnosu na silovanje od nepoznatog najčešće je neprepoznato inepriznato. Suprotno od fizičkog i seksualnog zlostavljanja, psihičko zlostavljanje je akt koji se može posmatrati od otvorenog „ubit ću te“ do teško primjetnog, suptilnog „ako odeš, ja ne mogu preuzeti odgovornost za ono što ću uraditi“. Psihičko zlostavljanje uključuje ponašanje kao što je prijetnja i prinuda, korištenje ekonomske moći, upotreba muških privilegija, korištenje djece, omalovažavanje, demantiranje i okrivljavanje, izoliranje i emocionalno zlostavljanje. Psihičko nasilje se može posmatrati kao kontinuum koji odražava ozbiljne i specifične radnje, kao što su prijetnje ubistvom i zasjedom, do manje brutalnih radnji kao što su kontrola ponašaja ili verbalno zlostavljanje. U pogledu učestalosti javljanja kućnog nasilja vjeruje se da dvije do četiri miliona žena u toku godine bude žrtva zlostavljanja svojih partnera, da jedna od sedam žena traži pomoć u porodičnoj medicini, jedna od tri žene u urgentnim centrima, jedna od četiri žene koje počine samoubistvo. Kućno nasilje događa se među partnerima i u porodicama neovisno o naciji, rasi, religiji, ekonomskom statusu, edukacionom nivou, mjestu življenja. No, većem riziku od nasilja su, ipak, izložene neke grupe žena. Žene ispod 25 godina starosti, nižeg socioekonomskog statusa, nezaposlene, žene bez prijatelja sa socijoalnom izolacijom češće izvještavaju da su žrtve nasilja. Žene sa iskustvom zlostavljanja u djetinjstvu češće su i žrtve kućnog nasilja. Značajan broj istraživanja upućuje da je kućno nasilje povezano sa zloupotrebnom alkohola i drugih sredstava ovisnosti.

34

Utvrđeno je da oko ¼ muškaraca koja počini nasilni akt nad partnerom ima probleme sa zloupotrebom alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci. Sistemski pregled na kućno nasilje fokusira situaciju dijadnog odnosa kako u porodicama tako u braku, odnosno, vanbračnoj vezi. Porodica ili intimni bračni ili vanbračni par se posmatra kao društveni sistem. Svaka osoba u sistemu posmatra se kao osoba koja na određeni način utiče ili doprinosi zlostavljanju. Faktori iz društvenog sistema koji mogu doprinjeti nasilnom ponašanju među partnerima mogu uključivati upotrebu i zloupotrebu alkohola i drugih sredstava ovisnosti, stres, neefektivne obrasce komunikacije što dovodi do toga da jedno postaje žrtva nasilja a drugo ima slabu moć kontrole impulsa. Posljedice kućnog nasilja gdje žena stalno suočena sa prijetnjom ili ostvarenim tjelesnim, psihičkim i seksualnim povređivanjem brojne su i raznolike, a mogu biti tjelesne, psihičke, socio-ekonomske i posljedice na djecu. Tjelesne posljedice fizičkog zlostavljanja uključuju od modrica, masnica na licu, povređenih usana, nosa, modrica na drugim dijelovima tijela do faktura nosa i drugih ličnih kostiju, ekstremiteta, glave, kičme te povrede unutrašnjih organa. Psihičke posljedice se mogu svrstati u tri nivoa: psihički poremećaji, kognotivni poremećaji i poremećaji u odnosu s drugim ljudima. Vodeća posljedica kućnog nasilja su gubitak vjerovanja u smisao života, osjećaj nemoći i nezaštićenosti, negativno mišljenje o sebi, povećana tolerancija na zlostavljanje. Značajan broj istraživanja indiciraju da u žena sa iskustvom kućnog nasilja postoji visok rizik za razvijanje posttraumatskog stresnog poremećaja, a procjenjuje se da u grupi žena sa depresivnim poremećajem značajan broj žena sa iskustvom kućnog nasilja. Utvrđenje specifičnih posljedica seksualnog zlostavljanja u braku je važno za planiranje i provođenje tretmana zlostavljanih žena i porodice, ali posljedice je teško izolovano posmatrati. Dugotrajni efekti seksualnog zlostavljanja su negativna osjećanja prema muškrcima, nizak nivo samopoštovanja, osjećanja straha, anksioznosti, krivnje, sramote, promjene ponašanja uključujući uzimanje alkoholnog pića, odbijanje uspostavljanja ponovne veze, depresija i dr.

2.2.3. Dinamika nasilja u porodici Nasilje u porodici s vremenom eskalira, te dobija na učestalosti i brutalnosti. Rijetko započinje udarcima. Uglavnom počinje manjim bezazlenim napadima, uvredama, naguravanjem. Fizičkom zlostavljanju prethodi vrijeđanje, razbijanje predmeta, bacanje predmeta, prijetnje. Pojedini čin nasilja nad ženom nije slučajni i izolovani događaj gubitka kontrole. To je dio složenog modela ponašanja u kojem je nasilje sastavi dio dinamike odnosa.

• Prva faza: Odnosi među partnerima su napeti, neizbježno dolazi do manjih incidenata, žrtva pokušava smiriti situaciju i smanjiti napetost.

• Druga faza: Raste napetost među partnerima, partner zlostavljač pojačava kontrolu žrtve nasilnim ispadima, dok se žrtva zbog straha povlači.

35

• Treća faza: Partner zlostavljač pokazuje kajanje, opravdava svoje nasilničko ponašanje, te mu umanjuje ozbiljnost, često daje obećanje da se nasilje neće ponoviti.

• Četvrta faza: Odnos među partnerima prividno je dobar, žrtva prihvata izvinjenje nasilnika, dok on negira nasilje. To je period malog zatišja tzv. “Medenog mjeseca” nakon čega će se nasilje najčešće ponoviti.

2.2.4. Vrste nasilja u porodici Najčešće vrste nasilja u porodici:

• Silovanje,

• Obljuba zloupotrebom položaja, • Nedozvoljene polne radnje,

• Posredovanje u vršenju prostitucije, • Zlostavljanje i mučenje.

2.2.4.1. Silovanje

Različite države su različito zakonima definirale silovanje, ali u principu u većini zakona silovanje je snošaj jedne ili više osoba (počinitelja) bez svojevoljnog pristanka na isti odnos od strane silovane osobe to jest žrtve silovanja. Fizička nemogućnost da se odbrani tjelesni integritet, strah zbog nanošenja ozljeda što težih što lakših ili čak strah od smrtne opasnosti to jest bilo kakva nemogućnost odbrane od seksa s prisilom bez svojevoljnog pristanka smatra se silovanjem. Žrtve silovanja mogu biti i žene i muškarci premda je žena kao žrtva silovanja daleko učestalija. Seksualni odnos pri silovanju nije nužno vaginalni, jer pod silovanje spada i analni te oralni seks bez svojevoljnog pristanka te seks stranim tijelom (predmetom). Silovanje se smatra jednim od najtraumatskijih doživljaja za ljudsko biće u vrijeme mira, a žrtva silovanja pokazuje visoku učestalost posttraumatskog stresnog poremečaja, koji može trajati od nekoliko sedmica do nekoliko godina. Svjetska zdravstvena organizacija definirala je 1975. godine u Tokijskoj deklaraciji: mučenje je namjerno, sastavno i samovoljno nanošenje tjelesne i mentalne patnje odstrane jedne ili više osoba, samostalno ili po naređenju treće osobe, a u svrhu prikupljanja podataka, priznanja ili bilo kojeg drugog razloga. Spolne aktivnosti obuhvataju ne samo tjelesni spolni nasrtaj, već i mentalno zlostavljanje, primjerice prisilno svlaćenje, spolno ponižavanje, prijetnje i promatranje spolnog zlostavljanja drugih osoba. Velika je važnost te činjenice na razini društva da su silovane žene nevine i zaslužuju podršku i sućut. Kako će suprug, porodica i okolina reagirati, ovisi o stupnju obrazovanja i prethodnoj kvaliteti braka. Još se ne može odrediti psihološka važnost takvih razlika između silovanih žena, te da se žene, premda politraumatizirane i u tečkom PTSP, rasterećuju grižnje savjesti pomoću racionalizacije "nisam jedina koja je silovana, društvo nas mora prihvatiti jer se to dogodilo hiljadama žena“.

36

2.2.4.1.1. Osječaj silovane žene Silovane žene često razvijaju osjećaj krivnje u odnosu na svoje roditelje i na svoga supruga, ako su udate, te negiraju bilo kakve vlastite želje, potrebe, stavove ili bježe u bolest, promijene svoje ponašanje, izgube ulogu žene i majke, što dovodi do brojnih problema i psihičkih dekompenzacija. Takve žene osječaju niz psiholoških manifestacija, kao što su strah, tuga, ljutnja, očaj u velikim razmjerima, praćen stalnim osjećajem prijetnje.

2.2.4.1.2. Reakcije na silovanje Skoro sve silovane žene pokazivale su izrazite somatske reakcije i velik strah:

• strah od zatvorenih i otvorenih prostora, • strah od samoće ili nazočnosti drugih ljudi, • strah od iznenadnih zvukova i nepoznatih ljudi.

Somatske reakcije mogu se generalizirati kao tjelesna bol, glavobolje, bolovi u želucu, malaksalost, gubitak apetita, nesanica ili iznenadna sječanja na sam čin silovanja nekoliko puta na dan. Mnoge su žene postale zbunjene i izgubile koncentraciju kad su bile među ljudima pa su se povukle u sebe. Mnogo silovanih žena, naročito one koje su tajile svoje traumatsko iskustvo, odselilo se daleko od mjesta događaja i sredilo svoj život. Osjećaji stida i odbojnosti prema vlastitom tijelu i spolnosti te gubitak samopoštovanja bili su izraženi.

2.2.4.1.3. Kako prepoznati žrtvu silovanja Mnoge žene ne žele otvoreno govoriti da su silovane, boje se reakcije uže obitelji. Važan je dio liječenja traume, osiguranje psihološki sigurne okoline u kojoj će žena moći iskazati svoje patnje i bol. Da bi ih pronašli i pomogli žrtvama silovanja, najvažnije je tražiti njihove traumatske reakcije koje će neke žene lakše pokazati, npr. nesanicu, noćne more, gubitak volje za životom, različite somatske poremećaje.

2.2.4.2. Obljuba zloupotrebom položaja Lice koje, zloupotrebom svog položaja, navede na seksualni odnos ili sa njim izjednačen čin drugo lice koje je u odnosu kakve podređenosti ili zavisnosti (poslodavac, medicinsko osoblje, radnik institucije kojoj se obraćate) kazniće se zatvorom. Međutim, ako je žrtva maloljetnik, a izvršilac je nastavnik, vaspitač, roditelj, usvojilac ili drugo lice kome je maloljetnik povjeren na čuvanje i vaspitanje, kazniće će zatvorom od 1 do 10 godina. Izvršenje ovog krivičnog dijela, sa još težim posljedicama povlači strože kazne.

37

2.2.4.3. Nedozvoljene polne radnje Pod drugom polnom radnjom se podrazumeva svaka ona polna radnja koja nije obljuba ili sa njom izjednačen čin (na primer: diranje, milovanje po telu i intimnim delovima, svršavanjem po telu žrtve, primoravanjem žrtve da dodiruje polne organe nasilnika, i sl.).

2.2.4.4. Posredovanje u vršenju prostitucije Kao radnja osnovnog oblika pomaganje u vršenju prostitucije, a sastoji se u učestvovanju u predaji nekog lica drugome radi vršenja prostitucije. Na kraju, osnovni oblik obuhvata propagiranje ili reklamiranje prostitucije putem sredstava javnog informisanja i drugih sličnih sredstava. Teži oblik krivičnog dela postoji ako je osnovni oblik izvršen prema maloletnom licu. Za potrebe ovog krivičnog dela moglo bi se postaviti pitanje da li se pod prostitucijom podrazumeva samo jedna radnja prostituisanja, jedna radnja prostituisanja uz nameru tog lica da se time bavi ili više radnji prostituisanja. Imajući u vidu činjenicu da zakonodavac ne koristi izraz bavljenje prostitucijom, a ne spominje ni nameru lica da se time bavi, prihvatljivije bi bilo da se pod prostitucijom kod ovog krivičnog djela podrazumeva i samo jedna radnja prostituisanja. Krivično delo može biti izvršeno samo sa umišljajem, koji treba da obuhvati i svijest da se radnja izvršenja preduzima u cilju vršenja prostitucije.

2.2.4.5. Zlostavljanje i mučenje Zlostavljanje žena je sistem kontrole. To je način na koji muškarac održava moć nad ženama i porodicom. To je način na koji muškarac prisiljava ženu i porodicu da zadovolji njegove potrebe - emotivne,fizičke, seksualne. Postoji neka pravilnost koja prati slučajeve nasilja u porodici. To se naziva ciklus zlostavljanja u porodici. Postoje tri faze:

• Faza podizanja tenzije Ovo je faza kad u muškarcu počinje da se nagomilava bijes. Ponekad je bijesan na nju ili porodicu, ponekad zbog svog posla ili nečeg što nema nikakve veze sa ženom i decom. Ova faza može biti dugačka ili kratka (dani ili minuti).

• Faza akutnog zlostavljanja U ovoj fazi muškarčev bijes eksplodira i on počinje da maltretira ženu. Može da je ošamari, šutne, gurne, da baca stvari na nju. Nasilje može da uključi i silovanje i seksualno maltretiranje. Konačno muškarac iskali svoj bijes i stane.

• Faza ponovnog uspostavljanja veze (ili faza medenog meseca.) Ovo je faza kada se muškarac izvinjava i često obećava da više neće povrediti ženu. Ponekad će čak i zaplakati i moliti ženu za oproštaj. Govoriće ženi kako mu je ona neophodna. Mada je moguće da muškarac stvarno vjeruje u ono što govori, ovo je vrijeme kada on uveliko manipuliše. On često objašnjava ženi šta je to ona uradila čime je izazvala njegov bijes i time okrivljuje ženu za sopstveno ponašanje.

38

2.2.5. Nasilje u porodici kao kazneno dijelo Kaznena djela su po svom karakteru protupravna ponašanja težeg značenja od prekršaja. Kaznenodjelo nasilničkog ponašanja u porodici čini član obitelji koji nasiljem, zlostavljanjemili osobito drskim ponašanjem dovede drugog člana obitelji uponižavajući položaj.Počinjenje ovog kaznenog djela od strane člana porodice može se sastojati u primjeni fizičke ili psihičke sile, o spolnom ili ekonomskom nasilju,o primjeni nasilja prema stvarima, o zlostavljanju (koje može bititjelesno, spolno, psihičko, emocionalno, ekonomsko), ili je pak došlodo osobito drskog ponašanja (vrijeđanja, bahatosti i drugih uznemirujućihponašanja).

2.2.1 Bitno je upamtiti - da bi se smatralo kaznenim djelom, ponašanje okrivljenika mora drugu osobu dovesti u ponižavajući položaj. Kada se promišlja o pojmu „ponižavajući položaj“, mogli bismo reći da se mora raditi o ponašanju koje ima za posljedicu gubitak osobnog dostojanstva, samopoštovanja i samopouzdanja neke osobe. Međutim, potpuno je jasno da svako nasilničko ponašanje uznemiruje i kao posljedicu izaziva osjećaj straha, povrede osobnog dostojanstva, ugroze samopoštovanja i samopouzdanja.

Postoji još cijeli niz kaznenih djela pod koja se može podvesti nasilničko ponašanje u porodici. Istovremeno, radi se o specifičnim kaznenim djelima s posebnim obilježjima. Neka od tih kaznenih djela: ubojstvo, teško ubojstvo, čedomorstvo, tjelesne i teške tjelesne ozljede, narušavanje nepovredivosti doma, protupravno oduzimanje slobode, otmica, prisila, prijetnja, silovanje, spolni odnošaj s djetetom, bludne radnje, zadovoljenje pohote pred djetetom, rodoskvrnuće, zlostavljanje i zanemarivanje djeteta.

2.2.5.1. Kazneno dijelo prijetnje Kazneno djelo prijetnje koje se progoni po službenoj dužnosti, ali na prijedlog oštećene stranke, ponašanje je pri kojem netko nekome ozbiljno prijeti da će njega/nju ili njemu/njoj blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti je ili joj oduzeti slobodu, nanijeti joj zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem ili drugim opasnim sredstvom, uništiti joj društveni položaj ili materijalni opstanak. Prijetnja je kao oblik nasilja vrlo često prisutna u kažnjivom i protupravnom ponašanju nasilja u porodici, pa smo stoga smatrali potrebnim posebno je istaknuti. Znači, ukoliko vam počinitelj prijeti (na način koji u vama stvara osjećaj nesigurnosti, straha i bojazni za vlastiti život), savjetujemo da protiv počinitelja svakako podnesete prijedlog za kazneni progon.

2.2.6. Mitovi i činjenice o porodičnom nasilju Mit: Porodično nasilje nastaje iz siromaštva ili manjkavog obrazovanja. Činjenica: Porodično nasilje je uobičajeno na svim razinama društva bez obzira na bogatstvo ili siromaštvo. Ono se lakše drži u tajnosti ako osoba ima novaca ili utjecajne

39

prijatelje, ali se događa bez obzira na to. Nema nikakvih dokaza koji bi poduprli ideju da neobrazovani i siromašni više zlostavljaju svoje supruge ili partnerice nego obrazovaniji i bolje stojeći. Mit: Alkohol i droge su najveći uzrok porodičnog nasilja. Činjenica: Premda su alkohol i droge često povezani s porodičnim nasiljem, oni ga ne uzrokuju. Mnogi muškarci koji tuku svoje supruge ne piju. Ljudi koji piju ne tuku nasumce ljude na ulici, svoje roditelje ni svoje šefove. Nasilje usmjeravaju baš prema svojim ženama. Oni tuku svoje supruge, nastavljaju tako i nakon što prestanu piti. Zlostavljač će alkohol koristiti kao ispriku za nasilje ili će ga alkohol spriječiti da shvati kojom snagom se služi, no alkohol nije uzrok. Porodično nasilje i zloupotreba opojnih sredstava moraju se shvatiti i tretirati kao samostalni problemi. Mit: Žena koju tuče partner ima mnoge razloge za ostanak u nasilnoj vezi. Činjenica: Mnogo je socioloških, ekonomskih i kulturoloških razloga koji mogu navesti ženu da ostane u nasilnoj vezi:

• nema kuda otići, • nema sredstava za uzdržavanje djece,

• stidi se ili osjeća poniženom zbog zlostavljanja, • boji se da će prijatelji, porodica i zajednica kriviti nju zbog zlostavljanja,

• emocionalni ili vjerski razlozi, • boji se da će zlostavljač prijetnje provesti u djelo (nauditi njoj, sebi, djeci,

prijateljima, roditeljima),

• zlostavljane žene su u velikoj opasnosti od teških, pa i smrtonosnih napada ako pokušaju otići. Žena je jedina koja može prosuditi kada je za nju sigurno napustiti zlostavljača.

Mit: Muškarci su žrtve nasilja jednako često kao i žene. Činjenica: U 95% porodičnog nasilja žrtve su žene. Žene uglavnom upotrijebe silu u samoobrani. Mit: Zlostavljači su nasilni jer ne znaju kontrolirati svoj bijes i frustracije. Činjenica: Zlostavljači nisu ljudi koji gube kontrolu. Oni u načelu ne napadaju svoje šefove, bez obzira na to koliko su ljuti. Zlostavljači se ponašaju u skladu s vlastitim pravilima o nasilnom ponašanju. Često partnere zlostavljaju isključivo bez nazočnosti drugih i paze da ne ostave vidljive dokaze. Istraživanja pokazuju da zlostavljači postaju sve kontroliraniji. Mit: Porodično nasilje jest problem, ali u ruralnim područjima. Činjenica: Porodično nasilje je problem koji postoji svugdje. Mit: Svima su poznate žrtve porodičnog nasilja. Činjenica: Svi mi poznamo žrtve. Između 1/3 i ½ žena ima iskustva s nasiljem u intimnim vezama diljem svijeta. Žrtve porodičnog nasilja možda ne žele govoriti o tome jer se stide, osjećaju ponižene, boje se da će njih okriviti za zlostavljanje, boje se osvete zlostavljača ili su ekonomski zavisne. Mit: Zlostavljači su nasilni jer ne znaju kontrolirati svoj bijes i frustracije. Činjenica: Zlostavljači nisu ljudi koji gube kontrolu: Oni u načelu ne napadaju svoje šefove, bez obzira na to koliko su ljuti. Zlostavljači se ponašaju u skladu s vlastitim pravilima o nasilnom ponašanju. Često partnere zlostavljaju isključivo bez nazočnosti

40

drugih i paze da ne ostave vidljive dokaze. istraživanja pokazuju da zlostavljači postaju sve kontroliraniji. Mit: Porodičnoo nasilje jest problem, ali u ruralnim područjima. Činjenica: Porodično nasilje je problem koji postoji svugdje. Mit: Žrtva uzrokuje nasilje. Zlostavljana žena je to tražila. Činjenica: Zlostavljač uzrokuje nasilje. On je odgovoran za svoje akcije. Mnogi ljudi vjeruju da nešto nije u redu sa zlostavljanom ženom (neuredna je, stalno prigovara…), odnosno da na neki način zaslužuje nasilje. Mišljenje mnogih je da su muškarci “izazvani” od partnerice, što može objasniti sociopsihološki fenomen po kojem ljudi vjeruju da se dobre stvari događaju dobrim, a loše lošim ljudima. Istraživanja to ne potvrđuju. Većina pretučenih žena učinila je sve da spriječi partnera da bude nasilan. On je taj koji odabire nasilje kao svoj oblik ponašanja i samo on je taj koji može zaustaviti nasilje. Mit: Ako muškarac tuče ženu mora da je mentalno bolestan. Činjenica: Mentalna bolest nije preduslov porodičnog nasilja. Mit: Djeca trebaju svog oca, iako je nasilan prema njihovoj majci. Žena bi za dobro svoje djece trebala ostati s takvim partnerom. Činjenica: Odrastanjem u takvoj porodici djeca uče biti nasilna. Nedvojbeno je da djeca trebaju oca, ali odrastanje u nasilnom domu ima niz štetnih posljedica za emocionalni i socijalni razvoj djece. Mit: Nasilje i ljubav ne idu zajedno. Činjenica: Ljubav ne isključuje nasilje. Uvjerenje da su ljubav i nasilje toliko različiti da ne mogu postojati u istom odnosu u stvarnosti je drugačije. Dio djece već u djetinjstvu nauči da ih ljudi koji ih vole ujedno i tuku. Nasilni partneri mogu očitovati uzajamnu ljubav. Tjelesno nasilje nije početak kraja braka. Vjerovanje je nekih žena da su one jedine koje su ikad prihvaćale i razumjele tog muškarca, te da se on samo na njih može oslon.

41

3. PORODIČNO NASILJE NAD ŽENAMA

3.1. Šta se podrazumijeva pod nasiljem nad ženama Pod terminom „nasilje nad ženama“ podrazumijeva se svaki čin rodno zasnovanog nasilja koji rezultira ili će vjerovatno rezultirati fizičkom, seksualnom ili psihološkom povredom žene ili njezinom patnjom, uključujući prijetnje takvim radnjama, prisilu ili samovoljno lišavanje slobode, bilo u javnosti ili privatnom životu. To obuhvata, ali nije ograničeno samo na:

• nasilje u porodici ili domačinstvu, uključujući između ostaloga, fižičku i mentalnu agresiju, emocionalno i psihološko zlostavljanj, silovanje i seksualno zlostavljanje, incest, silovanje supružnika, zločin pračen u ime časti, genitalno sakačenje i druge tradicionalne obrede koji ženama nanose štetu, kao što su prisilni brakovi;

• nasilje do kojeg dolazi u široj zajednici, uključujući, među ostalima, silovanje, seksualno zlostavljanje (iskorištavanje), seksualno uznemiravanje i zastrašivanje na radnom mjestu, u institucijama i drugdje, trgovinu ženama u svrhu seksualnog i ekonomskog iskorištavanja i seksualnog turizma;

• nasilje koje počini ili toleriše država ili njeni službenici; • kršenje ljudskih prava žene u vrijeme oružanog sukoba, naročito otmice, nasilno

preseljenje, sistemska silovanja, seksualno ropstvo, prisilne trudnoće, trgovina ljudima u svrhu seksualnog i ekonomskog iskorištavanja.

Nasilje prema ženama je fenomen koji poznaju kulture i društveni sistemi u svim vremenima i na svim prostorima i najteži oblik kršenja ženskih ljudskih prava (Mamula i sur.,2010). Prisutno u svim društvima, razlikuje se po dominantnim oblicima nasilja, odnosu prema nasilju, zakonskim mehanizmima za sankcionisanje nasilja i mehanizmima zaštite žena žrtava nasilja. Nasilje prema ženama se često naziva i rodno zasnovano nasilje, pojam koji je prvi put naveden u Deklaraciji o eliminaciji nasilja prema ženama (UN, 1993)7, a koji danas prepoznaju i priznaju međunarodna i nacionalna tijela i institucije. Odnosi se na bilo koji čin nasilja koji dovodi do, ili je vjerojatno kako će dovesti do fizičke, seksualne ili psihološke štete ili patnje žena. Uključuje prijetnje, prisilu i/ili oduzimanje slobode. Prvi put se unutar spomenute Deklaracije navodi kako se ne radi samo o fizičkom, seksualnom i psihološkom nasilju koje se događa u obitelji, već i o svim oblicima nasilja usmjerenim protiv žena koji se događaju u cijelom društvu, ili su izvršeni i/ili nesankcionisani od strane države. Pojednostavljeno rečeno, rodno zasnovano nasilje uključuje one oblike nasilja u kojima su većina žrtava žene, a u većini slučajeva počinitelji su muškarci. Dva dominantna oblika nasilja prema ženama su nasilje u porodici i seksualno nasilje. Nasilje u porodici široko je rasprostranjeno i pojavljuje se među svim socioekonomskim grupama. Uključuje fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje, ali i pokušaj ubistva i ubistvo. Karakteriše ga izrazita rodna asimetrija, kao i veliki broj neprijavljenih slučajeva. Žrtve nasilja sistemski su izložene nevjerici, podsmijehu i optuživanju, a socio-kulturalni kontekst u kojem živimo u većini slučajeva okrivljuje žrtve za doživljeno nasilje.

42

Izmjenama u Krivičnom zakonu BiH i Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, kojim se inkrinimiše nasilje u porodici, nasilje prema ženama postaje vidljiviji fenomen. Nasilje prema ženama je najučestaliji, široko rasprostranjeni vid nasilja u porodici. Različite metodologije prikupljanja podataka o rasprostranjenosti nasilja daju različite pokazatelje godišnje stope nasilja. Evidencije o prijavljenim slučajevima nasilja u porodici, iako sadrže brojne nedostatke, potvrđuju rodni karakter i rasprostranjenost fenomena. Sva dosadašnja saznanja potvrđuju da se ne radi o prolaznom problemu i izoliranom događaju. Nasilje traje dugi niz godina prije nego što se prijavi i riješi. Razlozi ostajanja žene u nasilnoj vezi i odustajanja od tužbe su različiti i često su mjesto nerazumjevanja od strane profesionalaca koji se bave problemom nasilja u porodici. Nasilje u porodici praćeni su nizom rodnih sterotipa (uvjerenja,stavova i predpostavki) o pojavi zasnovani na pojednostavljenim objašnjenjima ovog složenog fenomena. Mitovi o ovom fenomenu oblikuju ne samo stavove javnosti nego i stavove žena prema nasilju kojem su izložene, što onda utiče na njihovo različito ponašanje i izbore. Nasilje u porodici karakteriše određena pravilnost u nastajanju, trajanju i prestanku odnosno riječ je o cikličnoj dinamici nasilja. U literaturi se ponašanja kojima partner ostvaruje kontrolu i moć, opisana je u modelu "točak nasilja". Različite su strategije i taktike koje koristi nasilnik (zlostavljanje, prijetnje, izolacija, manipulacija djecom, ekonomsko zlostavljanje). Veoma je važno sagledati vezu između nasilja prema ženama i nasilja prema djeci u porodici, što se često u našem kontekstu analizira kao odvojene pojave. Neprepoznavanje ove veze dovodi do pogrešne procjene i intervencija i dovodi do štetnih posljedica, uključujući daljnju izloženost žene i djece nasilju, pa čak i do smrtnog ishoda. Posljedice nasilja su višestruke i međusobno povezane. Prije svega, to su posljedice po zdravlje, fizički i psihički integritet žrtava, njihove radne sposobnosti i ukupnog socio-ekonomskog statusa. Posljedice po društvo su ogromni troškovi za suzbijanje nasilja, povećana morbidnost i smrtnost, te povećan broj samoubistava, zloupotrebe droga i alkohola, te druge patološke pojave, smanjenje radnog potencijala stanovništva i obrazovnih mogućnosti usljed lošeg kvaliteta života porodica u kojima se dešava nasilje, erozija socijalnog kapitala i mnoge druge. Nasilje prema ženama je kombinacija različitih vrsta nasilja, mjesta izvršenja i različitih izvršilaca i odnosi se na različite forme nasilja (nasilje u porodici; nasilje u zajednici; nasilje počinjeno ili odobreno od strane državnih službenika i institucija gdje borave žene i nasilje protiv žena i kršenje ljudskih prava žena tokom rata ili oružanog sukoba (Preporuka Vijeća Evrope Rec(2002)5). Nasilje prema ženama i nasilje u porodici su kompleksni fenomeni i zato je potrebno koristiti različite pristupe da bi se mogli razumjeti. Nasilje prema ženama ugrožava uživanje ljudskih prava žena, posebno njihovih osnovnih prava na život, sigurnost, dostojanstvo i fizički odnosno emocionalni integritet. Prepoznato je da nasilje šteti ne samo ženama, već i društvu u cjelini. Važno je naglasiti činjenicu da su neke grupe žena, kao što su žene i djevojčice sa invaliditetom, često izložene većem riziku od nasilja, iskorištavanju i zlostavljanju kako unutar porodice tako i izvan nje.

43

3.2. Nasilje u porodici, žena žrtva, društvena reakcija Muško nasilje protiv žena u porodici je svaki čin protiv ženine volje, a koji je ugrožava psihički, fizički, seksualno ili ekonomski. Nasilnik može biti član porodice (muž, sin, otac, brat, ujak..) ili bilo koji poznati (prijatelj, poznanik, šef, kolega) ili nepoznati muškarac. Važno je znati da se nasilje može desiti svakoj ženi i da nasilje nije posljedica ženinog ponašanja nego sistema patrijarhata u kome muškarci imaju moć, a nasilje protiv žena je način da oni tu moć održe. Nasilje protiv žena je primjer zloupotrebe moći jednog pola nad drugim, podsticano od svake društvene zajednice tokom hiljadugodišnje istorije. Žene imaju ograničen pristup informacijama o svojim pravima i mogućnostima zaštite od nasilja, te stoga pomoć traže tek nakon dugotrajne izloženosti nasilju, kada je ono ostavilo vidljive posljedice na fizičko i psihičko zdravlje. Ženi, žrtvi nasilja je najprije potrebno da priča i razmisli o onome što je preživjela. Konstantna izloženost nasilju umanjuje volju žrtve da napusti nasilnika. Ima nisko samopoštovanje; trpi nasilničko ponašanje; ekonomski i emocionalno zavisi od nasilnika; nesigurna je u vezi sa sopstvenim potrebama; ima lošu sliku o sebi; ima nerealna uvjerenja da može promjeniti nasilnika; vjeruje da je ljubomora dokaz ljubavi; nezaposlenost i siromaštvo povoljno utiču na vulnerabilnost žena za nasilje u porodici; žene koje preuzmu tradicionalno mušku ulogu hranitelja u porodici su često zlostavljane od strane partnera. Svaka žena žrtva nasilja može razgovarati i prekinuti šutnju;odlučiti da vjeruje sebi i da vrednuje ogroman rad koji je uložila u djecu i porodicu; naći svoju mrežu podrške i donjeti odluku da želi izaći iz situacije nasilja. Prijavljivanje može biti teška odluka jer se žene boje još većeg nasilja.To je veliki korak, jer se muškarcu daje do znanja da ima neko moćniji od njega, i da je nasilje zločin. Većina žena pokušava prikritri nasilje koje je nad njima izvršeno zato što ne zna kome se obratiti, kome može vjerovati. One trebaju telefone koje mogu nazvati u hitnim slučajevima i ustanove u kojima mogu naći savjete. Potrebno je upoznati je sa svim mogućnostima kako da se zaštiti i kako da prevaziđe to što je preživjela. Društvena reakcija na nasilje prema ženama i nasilje u porodici je osnova za efikasnu zaštitu žena od nasilja, a odnosi se na javnu osudu nasilja, prijavljivanje, savjetovanje, pomoć, pokretanje sudskih procesa, prevenciju i moralnu podršku u okruženju. Inkriminacijom nasilja u porodici država radi na njegovom suzbijanju i to preventivno (davanjem jasnog upozorenja da je to neprihvatljivo ponašanje koje društvo neće tolerisati) i represivno (kažnjavanjem i držanjem odgovornim za počinjenje nasilja isključivo njegovog počinioca). Iz svega ovog slijedi da bi društvena reakcija trebala da bude optimalan multidisciplinarni pristup, usklađeno, adekvatno i efikasno preventivno djelovanje organa vlasti na svim nivoima i nevladinih organizacija u sprječavanju nasilja u porodici kada su u pitanju i uzroci ali i posljedice. Naravno, osim institucionalnog pristupa, važan je i naš lični pristup, odnosno promjena vlastitih stereotipnih stavova i (ne) djelovanja na okolinu u pravcu osvješćivanja i unapređenja zdravog okruženja bez diskriminacije po bilo kom osnovu.

44

3.3. Konceptualizacija problema iz perspektive žrtve/počinioca nasilja

Žena o nasilju koje trpi, ne razgovara jer je niko ne podržava i niko joj ne vjeruje, drugi traže krivicu u njoj, zakonskeprocedure predugo traju, ima strah od nasilnika, nema dovoljno prihoda, nema gdje da ode, ima djecu, boji se da će jojon uzeti djecu, stidi se onoga šta će ljudi misliti, emotivno je zavisna od partnera, brine o nasilniku i vjeruje da će bitibolje. Nasilnik se najčešće postavlja kao vrhovni kontrolor koji odlučuje u svim situacijama kada se radi o ženinomživotu. On odlučuje šta ona treba da radi, šta da govori, šta da misli, kada da telefonira, koliko novca joj je potrebno. Ovu kontrolu plasira kao njegovu ljubav i brigu za njom. Nasilnik postiže kontrolu neprestanim zastrašivanjem:” spalićuti kosu, baciću te sa krova, isjećiću te na komade, naći ću te kud god da odeš”. Često se te prijetnje odnose i na djecu ilina bliske osobe: roditelje ili sestre i braću. Muškarci su naučeni da dominiraju u porodici, a ponekad ili često to rade nasilno. Djeca koja odrastaju u situacijinasilja kasnije ne poznaju drugi način komunikacije. Pozicija žena je u mnogim situacijama ne samo različita, nego je imanje povoljna. Položaj žena je manje povoljan i nejednak u odnosu na muškarce. Položaj žene i žensko iskustvo uvećini situacija su različiti od položaja muškaraca u istim situacijama. Položaj žena posljedica je odnosa moći između muškaraca i žena. Žene su izložene ugnjetavanju, iskorištavanju i podčinjavanju. One su nevidljive, manje priznate i njihove uloge iakorazličite podređene su ulogama muškarcima. Nejednakost potiče iz društva a ne iz bioloških razlika. Veza između nasilja prema ženama u porodici i socijalne reprodukcije (opstanka) patrijarhata je sistemska i može seuočiti na svim nivoima. Pri tom, veza između (re)produkcije nasilja nad ženama u porodici i (re)produkcije nasiljadruštvenog sistema nije neposredna i jednostavna, jer sistem svakodnevno proizvodi nasilje prema ženama složenimsistemom nejednake moći odnosa među polovima u porodici. Patrijarhalna ideologija, koja je u osnovi mizogina, opravdava postupke muškaraca prema ženama i djeci kroz prava iobaveze da uređuju unutrašnje odnose i kažnjavaju neprilagodljive članove porodice. Nasilje prema ženama po ovoj ideologiji nema karakter disfunkcije, dezorganizacije, dezintegracije i poremećajaporodičnih odnosa, već naprotiv, ono se stimuliše, propisuje i nameće kao sredstvo disciplinovanja “ lošeg, ženskog,pasivnog i prirodnog od strane kulturnog, muškog, kontrolišućeg aktivnog elementa“( Miletić–Stepanović, 2006.)Tako porodica, koja svojim članovima treba da obezbjedi uzajamnu ljubav, brigu i poštovanje, postaje prostor u kojemse nasilje producira i reporoducira kao jedini obrazac ponašanja. Ugnjetavanje i ponižavanje slabih i nemoćnih ostaće uopticaju desetine godina i prenosiće se na potomstvo, što ima za posljedicu da žene prihvataju nasilje kao prirodnostanje i/ili kao sudbinu.

3.4. Od tabu-teme do društvenog zla koje se mora iskorijeniti Normativno-pravna regulacija problema nasilja u porodici ( nasilja prema ženama i djeci u porodici) su novijeg datuma i u skladu su sa promjenama razumjevanja nasilja u porodici

45

kao javnog problema a ne isključivo kao privatnog problema. Međunarodno pravo je jasno u propisivanju da država koja propusti da obezbjedi adekvatnu institucionalnu zaštitu žrtvama nasilja, smatra se odgovornom za kršenje ljudskih prava žena. Promjene u pristupu pravnog regulisanja počele su u zadnjih dvadeset godina u svijetu a inkrimisanost nasilja u porodici u pravnom sistemu u Bosni i Hercegovini prisutna je od 2000.godine. Nasilje u porodici, reguliše domaći i obiman, pravno obavezujući međunarodni okvir, s obzirom na ustrojstvo pravnog sistema naše zemlje i činjenicu da su međunarodni izvori prava, po pravnoj snazi iznad domaćih, te na njihovu direktnu i proiritetnu primjenu u velikom broju slučajeva koja proizilazi iz Ustava BiH (Aneks 1 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Bosna i Hercegovina je ratificirala sve relevantne međunarodne dokumente i uspostavila značajan pravni okvir za zaštitu žena. Ustav BiH navodi da će BiH i entiteti osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda (Član II/1.), da će se Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (ECHR) direktno primjenjivati u BiH te da će imati prioritet u odnosu na ostale zakone (Član II/2). Također, “svi sudovi, ustanove, organi vlasti te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i temeljne slobode“ kako je to utvrđ no Ustavom BiH (Čan II/6) (Sali-Terzić, 2011). Nasilje prema ženama, posebno nasilje u porodici, i dalje predstavlja široko rašireni društveni problem u Bosni i Hercegovini i ozbiljno kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda žena žrtava/onih koje su preživjele nasilje.

3.5. Uzroci nastanka nasilja nad ženama Najčešći uzroci nastanka nasilja nad ženama su:

• Alkoholizam u porodici,

• Nemoral, preljuba i nevjera, • Manipulacija,

• Psihopatske ličnosti, • Nezrele osobe u porodici,

• Neurotične osobe itd.

3.5.1. Alkoholizam u porodici Upotrebaalkoholnih pića stara je gotovo koliko i čovječanstvo. Ta hemijska materija oduvijek je pratila čovjekovo bitisanje, olakšavajući mu privremeno tjeskobu koju su izazivali surovi životni uslovi, pružajući mu osjećanje sreće ili zaborava, i otklanjajući mu strahove pred nepoznatim i zastrašujućim. Alkohol najprije čovjeku pokazuje svoje blago i dobroćudno lice, da bi vremenom, tiho i neprimjetno, zarobljavao njegove kapacitete izazivajući potrebu kod induvidue da svu svoju energiju, volju, znanje i umjeće podredi želji, a zatim i potrebi za pijenjem. Osoba koja razvija zavisnost od alkohola gubi kritički odnos prema realitetu, sopstvenu ličnost izlaže podsmjehu sredine, a njegovu porodicu problemima koji nastaju zbog disfunkcije sistema.

46

Neki dokumenti iz 15 vijeka ukazuju da zloupotreba alkoholnih pića uslovljava pojavu socijalnih i zdravstvenih posljedica, zbog čega je bilo zabranjeno da stanovništvo upotrebljava opojna pića. Legalizujući alkohol umnožila nam se i problematika sistema: porodični sistem je sve više počeo da trpi. Konzumenti alkohola su doprinijeli inauguraciji kategorije bolesti poznate kao bolest zavisnosti od alkohola. Zavisnost nije samo bolest pojedinca, to je bolest porodice i najrasprostranjenije oboljenje savremenog čovjeka. U sredini kakva je naša reći nekom otvoreno da previše pije, da se ponaša neadekvatno, da je bolestan zbog pijenja, praktično je nezamislivo. To je jedan od razloga što osobe koje razvijaju problem zavisnosti od alkohola imaju lažnu sliku o sebi. Pijenje često predstavlja poželjan način života i stil ponašanja u društvu, obezbjeđujući bolje prihvatanje, simpatije i gratifikacije. Najčešće treba da prođu godine zakomplikovane mnogim neprilikama, zdrastvenim problemima da bi pojedinac tu riječ čuo od nekog ko nije član njegove uže porodice. Imajući sve rečeno na umu, porodica osobe zavisne od alkohola ima time teži zadatak jer oni jedino govore o alkoholu, učesnici su i trpe posledice alkohola. Historijski gledano, porodica koja ima člana alkoholičara posmatrana je na dva načina:

• Kao uzrok pijenja; • Kao žrtva alkoholičara.

Bilo kako bilo, iz ovog rečenog slijedi da je porodica osobe sa problemom zavisnosti od alkohola u svakom slučaju disfunkcionalna, bilo da primarno igra ulogu u razvoju alkoholizma, ili sekundarno da trpi zbog svog člana “alkoholičara”. Disfunkcionalne porodice u kojima su članovi izgubili osjećanje međusobne bliskosti i gdje supružnici žive ne jedan sa drugim već jedan pored drugog, naša su svakodnevica. Tužno je čuti da dijete trpi od bolesnog člana, da mora da ćuti, da ga izbjegava. Teško je kada roditelj o djetetu praktično da ne zna ništa, ko mu je učitelj, kakva su mu interesovanja i sposobnosti, šta žele, ko su mu prijatelji, često ni da li su zdrava ili bolesna. Karakteristike osobe koja ima problem sa alkoholom:

• Nerealističan pristup procesu življenja; • Nesposobnost preuzimanja sopstvene odgovornosti u porodici; • Osjećanje neadekvatnosti u vitalnim aspektima porodičnog života: ogleda se u

njegovoj nesposobnosti da pronađe i održi posao, da održava svrsishodne odnose sa prijateljima, komšijama, da održava normalne seksualne odnose, da se igra sa djecom, itd;

• Nedostatak samodiscipline: postoji pregršt impulsivnih izliva, nedosljednih, popustljivih stavova;

• Preokupacija samim sobom i egocentričnost: takav stav mu otežava mogućnost prihvatanja i razumijevanja patnje člana porodice;

• Negativan ili ambivalentan stav prema autoritetu: ovo može dovesti do nedostatka discipline ili pretjerane discipline, pri čemu u porodici nastaje konfuzija i neprijateljstvo;

47

• Površni odnosi sa drugim ljudima: takve osobe imaju teškoće u pokazivanju ili prenosu emocija ljubavi i topline, osjećanja koja su toliko potrebna za razvoj porodičnog života. Dijete koje ne doživljava dovoljno ljubavi unutar porodice može postati mrzovoljno, uplašeno, zbog čega su mogućnosti da se razvije u emocionalno zdravu, toplu ličnost, punu razumijevanja ograničene;

• Ograničena interesovanja osobe koja pati od zavisnosti od alkohola ne rijetko izoluju čitav porodični sistem od normalnih aktivnosti. Članovi porodice se vrlo često moraju ograničiti samo na njegova interesovanja, dok izražava ljutnju zbog normalnih zanimanja članova porodice.

Nabrojaću još neke osobine: visok nivo anksioznosti u interpersonalnim relacijama, nedovoljno samopoštovanje, osjećanje izolacije, grandomanija, perfekcionizam, kompulzivnost i druge. Ekscesivno pijenje stvara krize i razdore među članovima porodice i pruža im opravdanje za nesuglasice u porodičnom životu. Karakteristike alkoholičara, njihovih supružnika, reagovanje članova porodice i njihove interakcije pružaju osnove za duboka i ozbiljna ograničenja i poremećaje vitalnih odnosa u porodici.

3.5.2. Manipulacija Manipulacija je vještina da jedno kažeš, drugo misliš, treće radiš. Cilj je manipulacije destabilizirati drugoga da sumnja u samoga sebe kako bi se njime vladalo. Vlast nad drugima je moć i bez osjećaja. Kad imaš srca, staneš i osjetiš drugu osobu. Postoje ljudi puni srca i duše, a postoje i bezdušni ljudi koji manipuliraju drugima.

3.5.3. Psihopatske ličnosti U početku su veliki šarmeri, nastoje se dopasti, imaju dobru spiku. Kasnije omalovažavaju, sebe stavljaju u centar i jedino su oni mjerodavni, ali to je tek početak. Za društvo biraju naivne, ustrašene i potlačene kako bi ih uputili na pravi put, da im služe. Psihopatske osobe služe se uvjeravanjem i zastrašivanjem, a kasnije ušutkavanjem. Na taj način ostaju moćne. Manipulatori iskorištavaju dobrohotnost bližnjega tako da ga izluđuju stalno mijenjajući poruke - jedan trenutak dobre, drugi loše - u drugome vide zlo, krivnju, manipuliraju drugim da se popravi, ispravi, jer nije dovoljno dobar. Tako počinju “igre bez granica”, pa što god drugi napravi, nije dobro. Idealne žrtve su mlade žene koje su imale problematičnog oca ili ga nisu imale, te su i dalje u duši dobre curice koje bi napravile sve za malo ljubavi i pažnje. Psihopati obavezno od žene stvaraju objekt. Točnije, nježnost daju samo u spolnosti, kroz spolnost, tako da ženu ostavljaju zbunjenu i krivu. Nameću sustave prikrivene nagrade i kazne, igraju se njezinim osjećajima. Na primjer, nakon seksa kažu: “Budi sretna da sam te uopće oženio”. Zatim nameću osjećaj manje vrijednosti i tome slično.

48

Ako je žena u vezi s psihopatom, osjetit će:

• neizravno nasilje - služe se zlobnim primjedbama, omalovažavanjem i prezrivim pogledima, a poslije poriču da su uopće nešto takvo rekli. Takve dvostruke poruke zbunjuju, izluđuju drugu osobu. Npr. “ti si kriva”, “sama si to tražila” (nakon što je zlostavlja);

• odbijanje izravne komunikacije- na taj način zadržava moć; • smišljeno barata pogrešnim podacima– izvrće činjenice, drugu osobu naziva

pogrdnim imenima i riječima i kudi; • zlo stavlja osjećajem krivnje - koristi osjećaj krivnje da bi vladao.

Narcisoidna ličnost nije toliko opaka i zla nego je samo opsjednuta sobom, „ljubi sliku svoju“ i ženu tretira kao ukras, lutkicu, predmet koji mu koristi, te želi da na određeni način hoda, da se češlja na njegov način, da obuče baš ono što je namijenio. Ne doživljava je kao potpuno biće nego kao osobu koju treba pod svaku cijenu prilagoditi sebi. Za psihopatsku ličnost je tipično da se dobro prikriva, da je uvažena i tražena u društvu te da vješto krije svoju zlu ćud. Često manipulira drugima te ima nekoliko poslova, a nijedan trajan. Takav tip iskorištava ženinu dobroćudnost. Ona ne sluti da je on u srži zlonamjeran, da mu je cilj povrijediti drugoga, jer joj nešto takvo i ne pada napamet. On traži posebne uslove, kažnjava hladnoćom od koje se i sastoji. Žena misli da je kriva, da nešto radi pogrešno, trudi se, nastoji još više, a on još tvrđi, stalno se osjeća krivom, opravdava se, traži načine, a on je još gori, dok se jedan ne slomi, najčešće žena, jer naivno misli da će ga njezina dobrota urazumiti! Žena ne smije misliti da će ga promijeniti ako je pokorna i puna razumijevanja. Ne smijemisliti da će ga proći ako žena šteti i sebi i djetetu. Još ako konzumira i alkohol, treba nastojati izaći iz takve nastrane i štetne veze što prije. Odlazak je jedina zdrava poruka djeci. Ne smijemisliti da će, ako dobije još malo vremena, biti bolji, da još nešto treba napraviti. To je osjećaj krivnje.Odgovornost za odnos žena prima na sebe, a on se svojom manipulacijom izborio za to da nikad nije kriv. Takvi ne osjećaju krivnju ni kajanje.

3.5.4. Nezrele osobe u porodici Nezrele se osobe često napiju, vrijeđaju, bacaju stvari, tuku ženu, djecu i slabije, a onda plaču nad time što su učinili. Također, često blokiraju svoje osjećaje te postaju agresivni, a tek kada se “ispucaju”, shvate da su tužni, jadni i da im je teško. Problem se javlja kada nezrela osoba ima jak osjećaj ponosa i ne priznaje pogrešku, te provodi teror nad cijelom porodicom. U dubini duše joj je žao, ali ne želi priznati. Takvi ljudi se zatvaraju u sebe, uvrijede se i ljute, ne daju do sebe, te je druga osoba na muci jer, uza sve, trpi i pasivno nasilje onoga koji je uvrijeđen. Znači, ne samo da je osoba nasilna, nego često to i ne priznaje i uvrijedi se te stvara psihološki pritisak. Ipak, njima je zapravo uvijek žao, kaju se i obećavaju da će biti bolji.

49

Nezrele osobe opsjednute su osjećajem za pravdu, pri čemu su uvijek zakinute one same. Njima se “čini nepravda” - vani, na poslu, u porodici - te su sumnjičavi, a za najmanju sitnicu planu i u bližnjima gledaju neprijatelja. Puni su predrasuda i misle da su u pravu a drugi u krivu, te osjećaju da su ih najbliži iskoristili, napustili i izdali. Da sve bude gore, to im se u djetinjstvu prečesto i događalo. Na kraju se često u vlastitoj porodici osjećaju strancima, bježe u prošlost, maštaju o odlasku te i dalje krive supruga, ili suprugu ili pak krivnju vide u djeci. U takvim odnosima stradaju djeca koja ostaju neshvaćena i po strani, te preuzimaju osjećaj krivnje (“kriv sam što sam živ” i sl.). Još ako je u takvu situaciju upleten alkohol i nedostatak novca, „pakao“ je zagarantovan.

3.5.5. Neurotične osobe

Za razliku od nezrelih osoba, pretežito neurotični ljudi imaju potrebu za kontrolom svojih impulsa i zato pritisak doživljavaju unutar sebe. Također su odgovorniji za svoje postupke, te nastoje biti prilagođeni. Kontroliraju sebe i druge, pa su naporni, žele red, rad, mir, čistoću i disciplinu, te su u čestom sukobu s opuštenijim članovima porodice. Da umanji sukob, neurotična osoba želi još više imati sve pod kontrolom, iscrpi se kontrolirajući sebe i druge, stan i posao, pa svi odahnu kad on, ona, zaspi pred televizorom. U takvim se porodicama njeguje ljubaznost, pa agresija i sukobostaju prikriveni do nekog većeg događaja kao što je gubitak posla, odlazak djece, kada sve “pukne”. Često se šokiraju pojavom agresivnih reakcija. U takvim porodicama se ne govori o osjećajima, osjećajni svijet je često prigušen, jer svatko ima drugog posla. Prikriveno psihološko nasiljeočituje se upravo u tome nametnutome miru u kojem se ne smije remetiti poredak. U porodicama u kojima je jedan ili više članova neurotični česti su sukobi, svađe zbog sitnica ili frustracija života u zajednici. Primjerice, mogu se bacati stvari, lupati vratima, vikati i prigovarati, a da zapravo nitko ne misli stvarno nauditi drugom. Do krizedolazi kada neurotični načini pucaju, te se jedan ili više članova počinje služiti nezrelijim obranama u kojima se proziva drugoga uz “niske udarce”, te sukob može prerasti u nasilje. Do toga uglavnom dolazi kada se problemii nagomilaju, kada se više ne može na stari način. Ponekad su takvi obračuni poput oluje, pročiste odnose. Na žalost, najčešće čovjek pokazuje svoju nisku stranu, te je mnogo ranjenih, ali uz želju da se odnosi poprave pod svaku cijenu. Neurozi pomaže sukob ako je na kraju konstruktivan, jer, kao što smo rekli, neurotičari vole imati život u svojimrukama. Zato je s njima najlakše surađivati.

3.6. Vrste nasilja Najčešće su sljedeće vrste nasilja:

• Psihičko nasilje, • Ekonomsko nasilje,

50

• Fizičko nasilje,

• Seksualno nasilje,

3.6.1. Psihičko nasilje Psihičko nasilje je najrasprostranjeniji vid nasilja i podrazumeva situacije kada partner: vređa, ismeva, kritikuje, optužuje, preti, naziva pogrdnim imenima, ponižava, omalovažava ili onaložava rodbinu i prijateljice (npr. „ti si glupa”, „vidi kakva ti je majka”, „tvoje prijateljice loše utiču na tebe”, i sl. ), ljubomoran je, prisluškuje razgovore, pretresa tašnu, ograničava ili onemogućava komunikaciju sa rodbinom i prijateljicama, kada svojim ponašanjem nagoni da mislite da ste „luda” i druge slične situacije.

3.6.2. Ekonomsko nasilje Ekonomsko nasilje podrazumeva situacije kada partner: ne daje novac za potrebe porodice, ne dozvoljava uvid i pristup porodičnoj zaradi, uzima zaradu i ograničava potrošnju, traži opravdanje svake potrošene pare, primorava na napuštanje posla, ne dozvoljava da se zaposlite, manipulativnim radnjama onemogućava napredovanje u poslu ili školovanju (uvek pred ispit ili obavezu na poslu pravi ekscese, uplaćuje skupa putovanja, organizuje dolazak gostiju), sva imovina koju stičete se vodi na njegovo ime i druge slične situacije. Ekonomsko nasilje podrazumijeva ponašanja kojima nasilnik ograničava i kontrolira ženine ekonomske resurse i potencijale (Klasnić, 2011) te je obično samo jedan oblik represije i kontrole za instrumentalizaciju moći nad ženom što uzrokuje po nju negativne posljedice.Gotovo sve žene žrtve porodičnog nasilja izvijestile da su (zajedno s drugim oblicima nasilja) doživljavale i različite oblike ekonomskog nasilja. Međutim, do nedavno nisu postoji nacionalni podaci o zastupljenosti ekonomskog nasilja u općoj populaciji žena, a prepoznata potreba za ovakvim podacima bila je glavni razlog za pokretanje projekta koji bi se bavio upravo ekonomskim nasilje nad ženama. Utvrđeno je da su ekonomskom nasilju bile izložene gotovo sve žrtve porodičnog nasilja čime je potvrđena pretpostavka o tome kako je ekonomsko nasilje samo jedan oblik kontrole od strane nasilnika. Najčešći uzrok konflikata među partnerima koji su završavali fizičkim nasiljem bio je vezan za novac ili imovinu. Utvrđena su dva najčešća obrasca ponašanja koja su po prirodi suprotna, ali zapravo oba predstavljaju oblike ekonomskog nasilja. Prvi je onaj u kojem je riječ o potpunoj financijskoj i ekonomskoj ovisnosti žrtve o nasilniku. Žene u ovakvim vezama, osim što trpe fizičko, psihičko, a neke i seksualno nasilje, nemaju pristup financijskim sredstvima, isključene su iz donošenja odluka, nemaju uvid u obiteljske financije, a njihov partner u potpunosti kontrolira obiteljske financije i imovinu (on je taj koji plaća račune i hranu, nerijetko ženi daje džeparac, a ona mu mora pravdati svaki trošak). Riječ je najčešće o nezaposlenim ženama, ali ne uvijek. Drugi obrazac je onaj u kojem žena u potpunosti sama uzdržava kućanstvo. Sav financijski teret je na ženi, partner je često nezaposlen, ali ne uvijek, ništa ne pridonosi u kućanstvo, žena ponekad otplaćuje njegove dugove i kredite, briga za djecu i obitelj je u potpunosti na njoj,

51

ali za potrebe nasilnog partnera (a najčešće je riječ o cigaretama i alkoholu) novca se uvijek mora naći pa makar na račun toga da obitelj zbog toga nema za hranu ili režije. Istraživanje na uzorku opće populacije žena pokazuje veće varijacije među zemljama. Ovdje je naglasak bio na prepoznavanju i stavovima o ekonomskom nasilju te na porodičnoj financijskoj situaciji. Ono što je zajedničko većini žena u svim zemljama je pretežito tradicionalna podjela rodnih uloga u kućanstvu, deklarativna ravnopravnost u donošenju financijskih odluka i raspolaganju novcem i imovinom te naglašavanje važnosti ekonomske neovisnosti. Većina žena izjavile su kako bi radile čak i kada bi njihovi partneri zarađivali dovoljno da mogu uzdržavati cijelu porodicu jer im to pruža osjećaj sigurnosti i ravnopravnosti.

3.6.2.1. Od prigovaranja na kupovinu do ucjenjivanja Na temelju kvalitativnog istraživanja utvrđeno je ukupno 56 indikatora ekonomskog nasilja. U kvantitativnom istraživanju ispitanice se pitalo o četiri tipa ekonomskog nasilja; onom “univerzalnom“ kojeg mogu doživjeti sve žene koje žive s partnerom te nekim specifičnima koji ovise o zaposlenosti žene, zajedničkoj djeci te o tome odgovaraju li za sadašnjeg ili bivšeg partnera. Među “univerzalnim“ ekonomski nasilnim ponašanjima najzastupljenija su prigovaranje ženi zbog načina na koji troši vlastiti novac, dovođenje žene u situaciju da mora lagati o cijeni nečega što je kupila, uzimanje zajedničkog ili ženinog novca bez njezinog znanja ili dopuštenj te dovođenje žene u situaciju da mora skrivati nešto što si je kupila. Nadalje, pojavljuje se i donošenje važnih odluka o ulaganju ili trošenju zajedničkog ili ženinog novca bez dogovora s njom, ponašanje partnera kao da je njegov novac samo njegov, a ženin novac zajednički, onemogućavanje ženi da troši vlastiti novac onako kako ona želi, te dovođenje žene u situaciju da nema novca za osobne životne potrebe poput hrane, plaćanja režija, odjeće i sl. Ekonomsko nasilje nakon prekida intimne veze, odnosno nakon prestanka suživota s partnerom koje uključuju odbijanje financijske pomoći oko brige za dijete, odbijanje plaćanja alimentacije, financijsko ili materijalno ucjenjivanje i dr., ukupno je doživjelo žena. Utvrđeno je također da kod zaposlenih žena njihovi partneri različitim ponašanjima pokušavaju onemogućiti njihovu financijsku neovisnost (optužbe za loše raspolaganje plaćom, uznemiravanje na poslu, nagovaranje na davanje otkaza, zabrana odlaska na službena putovanja ili poslovna usavršavanja i sl.), dok oko žena koje zajednički s partnerom skrbe za dijete doživljavaju ekonomsko nasilje jer im partner uskraćuje financijska sredstva za potrebe djeteta. Gotovo sva ekonomski nasilna ponašanja zastupljenija su među ženama koje govore o bivšim, nego među onima koje govore o sadašnjim partnerima. Utvrđeno je također da su svi oblici ekonomskog nasilja po subuzorcima žena međusobno pozitivno povezani. Drugim riječima, doživljavanje jednih obično podrazumijeva i doživljavanje drugih oblika ekonomskog nasilja, čak i nakon prekida intimne veze.

52

3.6.2.2. Siromašne žene u gradu najugroženije Od faktora za koje smo provjeravali povezanost s ekonomskim nasiljem nad ženama, najznačajnijim su se pokazali imovinski status i tip naselja u kojem par živi (selo/grad). Naime, žene u porodicama slabijeg imovinskog statusa češće doživljavaju opće oblike ekonomskog nasilja koji se odnose na kontrolu trošenja, raspolaganje novcem i imovinom, ekonomsko iskorištavanje i donošenje financijskih odluka. Ekonomsko nasilje vezano za djecu također je češće u porodicama slabijeg imovinskog statusa. Ali ponašanja kojima je cilj onemogućavanje financijske neovisnosti zaposlenih žena te ekonomsko iskorištavanje žena nakon prekida veze podjednako su zastupljena u svim društvenim slojevima. Tip naselja u kojem žena i njezin partner žive pokazao se također značajnim faktorom u iskustvu brojnih ekonomski nasilnih ponašanja koja su u pravilu zastupljenija u urbanim područjima. Žene koje žive u gradu više su izložene ekonomskom nasilju svojih partnera nego žene koje žive na selu, a to se odnosi i na opće oblike ekonomskog nasilja (uzimanje novca, kontrola trošenja, osiromašivanje, financijsko iskorištavanje), ali i na specifične oblike vezane za zaposlenje žene, uzdržavanje djece te, naročito, ekonomsko nasilje nakon prekida veze i to ono koje se tiče neplaćanja alimentacije i odbijanja pomoći oko brige za dijete. Osim imovinskog statusa i mjesta stanovanja, nađene su i razlike u iskustvima ekonomskog nasilja s obzirom na radni status žene, obrazovni status i žene i njezinog partnera te na dob žene.

3.6.2.3. Ako imaš posao, sama se brini za dijete Utvrđeno je da zaposlene žene češće doživljavaju ekonomsko nasilje vezano za uzdržavanje djece od onih koje su nezaposlene, a slično je utvrđeno i kad je riječ o ekonomskom nasilju nakon prekida veze ili braka, i to baš kod onih ponašanja koja su također vezana za uzdržavanje djece (pomoć oko brige za dijete, plaćanje alimentacije). Čini se da partneri zaposlenih žena činjenicu da žena radi uzimaju kao opravdanje za ekonomsko iskorištavanje i odbijanje izvršavanja svojih obaveza, smatrajući valjda kako se zaposlena žena može i treba sama financijski brinuti za dijete. Nisko obrazovane žene također su podložnije ekonomskom nasilju – partneri ih češće dovode u situacije da su o njima potpuno financijski ovisne, a ako su zaposlene, sprečavaju ih da odlaze na posao i nagovaraju ih da prestanu raditi. Slični su nalazi i s obzirom na obrazovni status partnera, pri čemu je on najčešće također nisko obrazovan. Ekonomsko nasilje od strane bivših partnera nakon prekida veze ili braka najzastupljenije je u skupini žena sa srednjoškolskim obrazovanjem. Dob se pokazala značajnim faktorom u nekim specifičnim ekonomski nasilnim ponašanjima. Mlade žene su u većem riziku od toga da ih partner nakon prekida veze ili braka naprosto izbacio iz vlastitog ili zajedničkog stana/kuće, a također i češće doživljavaju da im njihovi partneri uzimaju novac da bi se njima kladili ili kockali. Oblik zajednice nije se pokazao povezanim s time hoće li žena biti žrtva ekonomskog nasilja od svog partnera. Naime, sva su ekonomski nasilna ponašanja podjednako

53

zastupljena u vezama u kojima su partneri u braku kao i u onima u kojima partneri žive u izvanbračnoj zajednici.

3.6.3. Fizičko nasilje Fizičko nasilje podrazumeva: šamaranje, udaranje, guranje, šutiranje, štipanje, gnječenje, čupanje za kosu, lomljenje delova tela, posekotine, gašenje cigareta po telu, davljenje, grebanje, ujedanje, saplitanje, gađanje nekim predmetom i drugo. Znakovi fizičkog nasilja:

• povrede na licu, • povrede na dijelovima tijela pokrivenih odjećom, • podlivi i ogrebotine po tijelu,

• iščašenja, lomovi i napukline. • opekotine različitog stepena,

• povrede nožem ili drugim predmetima, • unutrašnje povrede (krvarenje),

• vidni tragovi gušenja na vratu, • izbijeni zubi, • povrede bubnjića.

3.6.4. Seksualno nasilje Seksualno nasilje podrazumeva svako ostvarivanje ili pokušaj ostvarivanja seksualnog odnosa ili seksualnih aktivnosti protiv volje, odnosno prisiljavanje na učestvovanje u seksualnim aktivnostima koje ne prijaju ili su ponižavajuće. Ono najčešće uključuje silovanje i pokušaj silovanja, dodirivanje intimnih delova tela, seksualne primedbe, ponude, zahteve, ucjene, izraze lica i pokrete tela koji u vama izazivaju osjećaj stida ili poniženja, prisiljavanje na gledanje pornografskih filmova ili časopisa, prisiljavanje na pornografsko fotografisanje i drugo.

3.6.4.1. Seksualno uznemiravanje i ucjenjivanje Seksualno uznemiravanje je bilo koja neželjena seksualna pažnja koju je žena iskusila. To uključuje namigivanje, štipanje, pipkanje, ponovljene komentare vašeg izgleda, sugestije seksualne prirode i pritisak da izađete sa njim. To, takođe, može uzeti formu pokušaja ili stvarnog silovanja. Seksualno uznemiravanje se može dešavati u svakoj situaciji u kojoj muškarac ima moć nad ženom ( socijalni radnik nad klijentkinjom, doktor nad pacijentkinjom, policajac nad ženom vozačem, nastavnik nad studentkinjom). Ovaj odeljak se usresređuje na uznemiravanje na radnom mestu zato što je taj problem bio najšire proučavan do sada. Na radnom mestu, nasilnik može biti onaj koji zapošljava, nadređeni, saradnik, klijent ili mušterija. Svaka neželjena seksualna pažnja prouzrokuje anksioznost i osećanje stida, ali kad se to desi na radnom mestu, naš posao je ugrožen.

54

Skorašnji izveštaji otkrivaju da je većina žena iskusila seksualno uznemiravanje na poslu u nekom momentu svog radnog veka. 88% od 9000 žena koje su odgovorile na anketu Redbook magazina 1976. godine je iskusilo neželjenu seksualnu pažnju na poslu. Izveštaj iz 1991. rađen na uzorku od 4450 žena u SAD i Kanadi od strane časopisa Ms. saznaje da je 43% žena iskusilo seksualno uznemiravanje na poslu ili u akademskom okruženju. Osim toga obe studije potvrđuju da niko nije imun na seksualno uznemiravanje - žene svih starosnih doba, rasa, klasa, zaposlene na različitim poslovima su tome izložene.

3.6.4.2. Incest i seksualno zlostavljanje dece Tradicionalno, incest je bio definisan kao seksualni kontakt koji se dešava između starijih muških rođaka i mlađe ženske dece u porodicama svih klasa i rasa. Zato što se to dešava unutar porodičnog konteksta, incestuozni odnos je onaj nad kojim dijete ili mlada žena nema kontrolu. Članovi porodice kojima se veruje koriste svoju moć - kao i našu ljubav i zavisnost- da iniciraju seksualni kontakt, i da osiguraju da se odnos nastavlja i ostane tajna. Primjer: Pogodba sa mojim bratom je bila da on može spavati sa mnom kako bi vježbao za svoje djevojke. Pristala sam ne zato što sam uživala, već zato što sam se bojala da ostanem sama kada moji roditelji izađu iz kuće. Nikada nisam ni pomislila da govorim o tome. To se jednostavno moralo događati. Seksualno zlostavljanje dece je najčešće počinjeno od strane porodičnih prijatelja koji imaju pristup deci unutar njihovog porodičnog okruženja. Zlostavljanje je takođe počinjeno od strane ljudi kojima roditelji normalno veruju - doktora, zubara, nastavnika i bebisitera. Uprkos popularnim mitovima, “opasni stranac” predstavlja mnogo manju pretnju dečacima nego devojčicama. Ipak, roditelji nas uče da očekujemo opasnost od stranaca, a ne od autoritativnih figura kojima verujemo, tako da je nasilje koje proističe iz ovog poverenja često zastrašujuće i zbunjujuće. Incest i seksualno zlostavljanje dece ima različite forme i može uključivati seksualno sugestivan jezik; produženo ljubljenje, gledanje i peting; vaginalni i/ili analni snošaj i oralni seks. Zato što je seksualni kontakt često postignut bez sile, vi ne morate pokazivati znake fizičkog zlostavljanja. Teško je govoriti o incestu ili zlostavljanju dece. Neke zlostavljane osobe nisu nikada rekle bilo kome, mada se zlostavljanje moglo nastavljati godinama. Nikada nisu pomenule kako se plaše porodičnih okupljanja, gde će izvjesni ujak ili porodični prijatelj poći za njima. Za neke od zlostavljanjih osoba istraživanje vlastitog tijela sa starijim bratom se preobratilo u seksualni susret što je imalo za posledicu da se osećaju čudno zlostavljanim. Svaka preživela zlostavljana osoba ima svoju sopstvenu priču. Mnoge su skrivale svoje priče godinama.

55

3.6.5. Ugrožavanje mira Pod ugrožavanjem mira podrazumjeva se vika, galama, istjerivanje iz stana, sakrivanje ili izbacivanje stvari, dokumenata i slično, razbacivanje, cijepanje i uništavanje predmeta, nanošenje štete na kućnim aparatima i drugo.

3.6.6. Druge vrste nasilja Postoje i druge vrste nasilja koje se zbivaju na raznim mjestima i u raznim životnim situacijama (npr. kada nasilnik o vama iznosi nešto neistinito što šteti vašem ugledu, kada priča drugima bilo šta iz ličnog ili porodičnog života i drugo). Nasiljem se takođe smatra:

• ako vam se čini da su incidenti fizičkog nasilja manje značajni u poređenju sa onima o kojima ste čitali, gledali na televiziji ili čuli da druge žene pričaju o njima. Ne postoji „bolji“ ili „gori“ oblik nasilja; možete biti jako povređeni ako ste npr. gurnuti;

• ako su se incidenti fizičkog nasilja dogodili jednom ili dva puta u toku veze. Studije pokazuju da ako vas je partner/suprug jednom povredio, verovatno će se nasilje ponoviti;

• ako fizički napadi prestaju kada postajete pasivni i odustanete od vaših prava da izrazite ono što želite, slobodno se krećete i viđate druge ljude i donosite sopstvene odluke. Ne smatra se pobedom to ako odustanete od svojih prava u zamenu za to da vas partner ne napada!

• ako nema fizičkog nasilja. Mnoge žene su emotivno i verbalno napadnute. Ovo može biti jednako zastrašujuće i često ga je zbunjujuće razumeti.

3.7. Oblici zlostavljanja Najčešći oblici zlostavljanja su:

• Fizičko zlostavljanje, • Seksualno zlostavljanje, • Emocionalno zlostavljanje,

• Ekonomsko zlostavljanje, • Otmica,

• Povreda slobode kretanja, • Povreda slobode izražavanja i udruživanja.

3.7.1. Fizičko zlostavljanje Fizičko zlostavljanje uključuje:

• Pljuskanje, udarci šakama, udarci rukama, nogama, guranje, grebanje, ugrizi, bacanje stvari na vas.

56

• Prijetnje i napadi.

• Zaključavanje u kuću ili van kuće, ostavljanje na opasnim mjestima. • Odbijanje pomoći kod ozlijeda, bolesti ili drugog stanja.

3.7.2. Seksualno zlostavljanje Seksualno zlostavljanje uključuje:

• Primoravanje nošenja odjeće ili činjenje seksualnih radnji koje nisu ugodne. • Prisiljavanje ili primoravanje vođenja seksualnih radnji protiv volje.

• Prisiljavanje na seks, silovanje ili prijetnje silovanjem. • Primoravanje na seks s drugim ljudima.

3.7.3. Emocionalno zlostavljanje Emocionalno zlostavljanje uključuje:

• Vrijeđanje • Izazivanje u osjećaja bezvrijednosti i glupavosti

• Ismijavanje uvjerenja • Javno ili privatno ponižavanje • Ignoriranje

• Zastrašivanje ili uznemiravanje • Prevelika ljubomora ili posesivnost

• Optuživanje za nevjeru bez valjanog razloga • Odvajanje od vaše porodice i prijatelja

• Sprječavanje odlaska na posao ili u školu • Napadanje djece ili kućnih ljubimaca • Prijetnja ubojstvom ili napuštanjem ili izbacivanjem iz kuće

• Prijetnja da će se on/ona ubiti ili poludjeti ako odete ili ne učinite što on/ona želi

3.7.4. Ekonomsko zlostavljanje Ekonomsko zlostavljanje uključuje:

• Uzimanje ili trošenje vašeg novca

• Sprječavanje da ste u radnom odnosu • Uzimanje ili uništavanje vaših stvari

• Trošenje većine novca na njega/nju ili davanje vama vrlo malog džeparca • Očekivanje da izbrojite i predate svaku lipu od vlastite zarade ili da s novcem

učinite više no što je to moguće

• Odbijanje da vas obavijesti o zajedničkoj financijskoj situaciji

57

3.7.5. Otmica Pod otmicom se smatra djelo ako silom, pretnjom, obmanom ili na drugi način odvede ili zadrži neko lice u nameri da od njega ili drugog lica iznudi materijalnu ili imovinsku korist, ili da njega ili koga drugog prinudi da nešto učini, ne učini ili trpi. Postupak se pokreće podnošenjem krivične prijave. To znači da svako odvođenje ili zadržavanje, protiv volje, može predstavljati ovo krivično delo.

3.7.6. Povreda slobode kretanja Postoje krivična dela protivpravnog lišenja slobode, otmice i povrede slobode kretanja i nastanjivanja. Lišenje slobode jeste situacija u kojoj je neko samovoljno rešio da zatvori drugu osobu ili joj na drugi način ograniči kretanje (veže je, na primer), bez obzira na motiv takvog postupka. Otmica je u osnovi isti postupak, ali s namerom da se od otete osobe ili nekog drugog, na primer, njene porodice, iznudi novac ili nekakva korist, ili se oni prinude da nešto učine ili ne učine. Kazne za ova dva krivična djela zavise od posljedica, pa u slučaju smrti otete osobe kazna može biti i do 18 godina zatvora.

3.7.7. Povrede slobode izražavanja i udruživanja Kažnjivo je sprečavanje ili ograničavanje slobode govora i javnog istupanja, sprečavanje ili ometanje zakonitog javnog skupa (silom, obmanom ili na drugi način), kao i sprečavanje sindikalnog ili političkog organizovanja i djelovanja. Kazne ne prelaze dvije godine zatvora, a ako je počinilac službeno lice — do tri godine. Povreda slobode govora goni se po službenoj dužnosti, a ostala dva krivična dela po predlogu.

3.7.8. Ugrožavanje sigurnosti Pod ugrožavanjem sigurnosti se misli na ozbiljnu prijetnju da će napasti na život ili tijelo osobe i na taj način izazove uznemiravanje građana. Uznemiravanje sigurnosti takođe podrazumijeva učestalo pračenje ili na drugi način ugrožavanje sigurnosti bračnog partnera ili vanbračnog partnera.

3.8. Primjeri nasilja nad ženama Izloženost žena nasilju ima duboke korene u patrijahalnoj strukturi društva i tradicionalnoj podjeli polova. Promjene u javnom životu, poput rata, nejmaštine, gubljenja zaposlenja, u značajnoj meri utiču na odnose među ljudima i pogoduju nasilju i u porodici i van nje.

58

3.8.1. Trgovina ženama i devojčicama Već krajem 19. vijeka problem trgovine ženama i djevojčicama u cilju prostitucije postao je javan. Prema izveštajima UN-a danas su trgovinom ženama posebno pogođene žene i djevojčice iz južne i jugoistočne Azije (Burma, Kina, Kambodža, Laos, Nepal, Tajvan, Tajlan, Vijatnam), iz istočne Evrope (Baltik, Ukrajina), te iz Južne Amerike (Brazil). Stvarna mjera trgovine ženama teško se može odrediti. Po podacima lokalnih NGO samo u Tailandu preko 2 miliona žena rade kao prostitutke. Ženama se obećava dobro plaćen posao u nekoj drugoj zemlji. Nakon prelaska granice njima se oduzima pasoš i bivaju prisiljene na rad u bordelima. One su prisiljene raditi pod uslovima koji su ravni onima iz robovlasničkog vremena, a i plaćene su veoma malo, obzirom da su se zadužile kod trgovaca koji su preuzeli troškove puta i dolaska u dugu zemlju. Socijalna izolovanost, nasilje i boravak u stranoj zemlji još više povećavaju zavisnost žrtve. Tradicionalno preferiranje muške djece težak finansijski položaj ili jednostavno lakovernost koja je prisutna kod roditelja vodi do toga da se u nekim zemljama (Kambodža, Tailand) ženska deca prodaju. Međutim, neredak je slučaj i nasilnog odvođenja žena ili djevojčica od njihovih roditelja. Tržište trgovine ženama je u stalnom porastu i već se može meriti sa tržištem droge i oružja. Nizak društveni status žena, diskriminisanje silovanih, razvedenih ili udovica doprinose jednako dobro, kao i njihova životna situacija (nemogućnost pronalska posla ili nastavka obrazovanja, siromaštvo), razvoju i održanju ovog posla koji je nedostojan čoveka. Od 1904. godine postoje međunarodni sporazumi za suzbijanje trgovine ženama, tako između ostalog i međunarodni sporazum za suzbijanje trgovine djevojčicama i njihovu zaštitu od 18. maja 1904. (koji je izmenjen i dopunjen 1949. godine). Međunarodni sporazum o suzbijanju trgovine djevojčicama od 4. maja 1910. godine obavezuje države potpisnice (do 1989. godine ovaj sporazum potpisala je 71 država) na kažnjavanje dela kao što su provođenje prisilne prostitucije, te navođenje maloletnica na prostituciju. Lokalni zakoni za suzbijanje prostitucije uglavnom se odnose dosta kritički prema žrtvama, koje od države bivaju gonjene kao ilegalne imigrantkinje ili prostitutke, dok svodnici nakon uplate kaucije i korupcije opet dolaze na staro mjesto započinjući sa novim djevojkama. U mnogim zemljama EU-a žena se može obratiti sudu tek kada posjeduje dozvolu boravka u dotičnoj zemlji.

3.8.2. Tradicionalno preferisanje muške djece Tradicionalno preferisanje muške djece posebno je rašireno u Kini, Severnoj Koreji, Indiji i Pakistanu. Ženska dojenčad, djevojčice i žene bivaju uskraćene za hranu i lečničku zaštitu. Napretkom tehnike moguće je veoma rano odrediti pol fetusa u telu majke. Ukoliko je reč o ženskom fetusu vrše se pobačaji, ili se devojčice nakon rođenja ubijaju ili napuštaju.

59

Po demografskim proračunima širom sveta "nedostaje" 90 miliona žena. U Južnoj Aziji, Kini, na Srednjem i Bliskom Istoku smrtnost djevojčica je duplo veća od smrtnosti njihovih muških vršnjaka. U proseku na 100 rođene dece muškog pola dolazi 93 ili 96 ženskih beba. U 21 zemlji sveta na 100 rođene muške dece dolazi manje od 95-ero rođene ženske dece, i to, pre svega, u Aziji i Pacifičkoj oblasti, dok je u drugim zemljama Evrope, Amerike i bivšeg Sovetskog Saveza prisutna blaga brojčana nadmoć žena. Selektivnim pobačajima u Kini na 100 muških beba dolazi 88 ženskih beba. Tradicionalno preferisanje sinova duboko je ukorenjeno u strukture društva. U Kini i Indiji sinovi donose veći socijalni prestiž. Samo muškarci mogu provoditi tradicionalne kultove. Obzirom da se djevojčice udaju u druge porodice, samo sinovi predstavljaju osiguranje egzistencije roditelja u njihovoj starosti. U društvima gde je uobičajeno da djevojke pri udaji sa sobom nose miraz, odnosno gdje su roditelji mladenke obavezni platiti miraz. Ubijanje novorođene ženske djece kao rešavanje problema miraza sve se više prihvata u siromašnim dijelovima Indije. U Kini je korijen problema u tome da država želi nasilno i po svaku cijenu nametnuti ideal porodice sa jednim djetetom. Ovo jedno djete, onda, po želji roditelja treba da bude dječak. U regionima gjde žene imaju nešto više ekonomske moći, zato jer rade ili pomažu u poljoprivredi, te tako i igraju ulogu u ostvarivanju prava na penziju ili doprinose kućnom budžetu, preferisanje muške djece nije izraženo ili nije tako jako izraženo. U Kini i Indiji zabranjeno je prenatalno određivanje pola djeteta i selektivni pobačaji. Nažalost, sami zakoni ne mogu stati u kraj ovakvoj praksi.

3.8.3. Obrezivanje žena (osakaćivanje genitalija, FGM) FGM = Female Genital Mutilation, pre svega je veoma raširena u Africi kod mnogih plemena. U Egiptu, Etijopiji, Sudanu i Džibutiju gotovo 100% žena ima ovakvu sudbinu. U ostalim državama su obrezane samo pripadnice pojedinih plemena, npr. u Nigeriji, na Maliju, u Senegalu, Burkina Faso ili u Keniji. FGM se pojavljuje i na arapskom poluostrvo (Ujedinjeni arapski Emirati, Južni Jemen) i u delovima Azije. Prema procjenama na sijvetu živi između 100 i 157 miliona žena i djevojčica koje su podvrgnute obrezivanju. Svake godine taj broj se poveća za oko dva miliona. Oni koji nisu pripadnici plemena koja vrše obrezivanje, ovaj običaj ne nazivaju obrezivanjem, već osakaćivanjem genitalija. Sve se, uglavnom, vrši bez anestezije i dezinfekcijskih sredstava, ponekad se upotrebljavaju prirodni melemi. Osakaćivanje vrše babice ili starije žene, a ređe sveštenici muškog pola ili berberi. Starost djevojčica nad kojima se provodi ovaj poduhvat, u pravilu, je između 4 i 8 godina. FGM je stari običaj, koji datira još iz vremena prije pojave monoteističkih religija. Proširen je kod muslimana, jednako kao kod hršćana i animista. Stvarni motiv za osakaćivanje genitalija ipak treba potražiti u partijarhalnim društvenim strukturama. Osakaćivanje služi kao sredstvo kontrole ženske seksualnosti i zaštita od gubitka nevinosti. Zdravstvene posljedice su veoma teške:

• stanje šoka zbog velikog gubitka krvi; • trovanje krvi; tetanus; • inficiranje dječijom paralizom, hepatitisom i HIV-om;

60

• zapaljenje jajnika i maternice; sterilitet; Nerijetko u plemenima postoji zabrana da se govori o bolovima. U mnogim zemljama donešeni su zakoni protiv osakaćivanja genitalija. U Egiptu je ministar zdravlja preporučio da delomično odstranjivanje klitorisa vrše ljekari umesto da se vrši ekstremnim poduhvatima. U Sudanu i u Keniji takođe postoji zakonska zabrana. FGM ipak predstavlja integralni dio tamošnjeg društva. Osakaćivanje genitalija ženama ne može se ni u kom slučaju pripisati samo primitivnim plemenima i povezati sa pojmom "u izumiranju". Upravo suprotno, čak i srednji stalež u gradovima praktikuje obrezivenje žena, što se u Africi sve više širi. Tendencija je da se sve češće provode drastične procedure umesto blagih; operacije provode se na sve mlađim djevojčicama, čak i na ženskoj dojenčadi, pošto dojenčad ne pružaju jak otpor pri ovakvom poduhvatu. Osakaćivanje genitalija je tek odnedavno tema međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava i zdravlja. Sada se FGM praktikuje čak i u zapadnjačkim zemljama od strane doseljenika i izbeglica. Danas u mnogim zemljama svijeta postoje mali lokalni projekti i inicijative žena, koje na svim nivoima pokušavaju djelovati protiv osakaćivanja genitalija žena i posledica toga: prosvećivanjem, medicinskom zaštitom, kućama za zaštitu devojčica, vaspitanjem i kvalifikovanjem itd.

3.8.4. Kršenje prava žena: Ubistva zbog časti Ubistva zbog časti (honor crimes) vrlo su česta na istoku i jugoistoku Turske. Tradicionalno ova ubistva proširena su i vrlo česta u cjelokupnom području Sredozemlja, na Bliskom Istoku, te dalje u Aziji i Africi. Devojke koje izgube svoju nevinost moraju računati na ubistvo koje će izvršiti njihova porodica. Ljubavna afera je jednako smrtna kao i silovanje ili seksualno zlostavljanje, čak ako je jedno ili drugo počinjeno od strane bližeg člana porodice. U ovom slučaju počinioc će ponovo vratiti čast porodici kada ubije zlostavljanu djevojku. Ista kazna prijeti ženi koja pobjegne iz braka sa čovjekom kojeg ne voli ili ako pobjegne pijre sklapanja braka ugovorenog od strane porodice, čak iako razlog za njen bijeg nije afera sa nekim drugim čovjekom. Tačan broj ubistava zbog časti nije poznat, obzirom da se mnogi slučajevi zaključuju kao nesretni slučajevi. Samo u gradu Urfa u Turskoj u posljednjih pet godina počinjeno je 26 ubistava zbog časti. U Pakistanu svake godine biva ubijeno ili povrijeđeno stotine žena zbog sumnje od strane njihovih muških rođaka da imaju ilegalnu seksualnu aferu. Djevojke, ukoliko pobjegnu, bivaju mučene i ubijene - ubodima, vatrenim oružjem, polivene benzinom i zapaljene, ili bivaju utopljene, pregažene (od strane muških rođaka), otrovane (od strane majki ili svekrvi). Veoma je mali broj slučajeva kada počinioci ovih ubistava nisu pripadnici porodice. Patrijarhalni moral stavlja čast cijele porodice u vezu sa nevinošću devojke, odnosno sa čednošću udate žene. Međutim, ne pravi se razlika između činenice da li je nevinost izgubljena samovoljno ili silom. Ukoliko je "sramota" vidljiva za susede, mogućim gravidnim stanjem neudate djevojke, jedina šansa da se povrati izgubljena čast je smrt devojke. Obečašćenje jedne djevojke u porodici može uništiti šanse za udaju svih njenih sestara.

61

Ubistva koje se počinjavaju u cilju vraćanja časti porodici kažnjiva su. Ali rađe se prihvata zatvorska kazna, nego mogućnost da porodica ostane obečašćena. Porodično vijeće često daje nalog najmlađem (maloljetnom) članu porodice da izvrši ubistvo kako bi se izbjegla zatvorska kazna. Uglavnom za žene postoji samo mogućnost bijega kako bi izbegle sigurnu smrt. Sa druge strane, opet, ne postoje jasne zakonske odredbe koje bi ovakvim ženama omogućile pravo da zatraže azil. Ovakva kazna slijedi čak i ženama i devojkama iz porodica turskih doseljenika u Evropu, ukoliko se one usude tražiti i za sebe prava koja vide da imaju žene zapadne Evrope.

3.8.5. Nasilje u vezi sa devojačkim mirazom Ubistva zbog djevojačkog miraza proširena su u Južnoj Aziji (Bangladeš, Pakistan, Indija i Nepal). Evo nekoliko podataka: Prema izveštaju vlade 1993. godine u Indiji je počinjeno 4.936 ubistava zbog djevojačkog miraza, 1994.god. i 1995.god. 4.811. U Pakistanu po zvaničnim podacima ubistava zbog djevojačkog miraza porasala su sa 1.100 iz 1980. godine na 1.800 iz 1990. godine. Ipak ove crne cifre su po svemu sudeći mnogo veće. Mnoge žrtve podlegnu nakon nanešenih povrede pre nego se ispita koji su stvarni razlozi za počinjeno nasilje, dok pripadnici porodice iz straha odbijaju dati bilo kakve izjave. Najpre žene bivaju zlostavljane psihički i fizi čki od strane supruga i njegove porodice. S obzirom da je povratak u roditeljsku kuću gotovo nemoguć zbog "sramote" koju bi pretrpele, mnoge od njih pribegavaju samoubistvu. Ostale žene uglavnom sustiže sudbina koja ih osudi na polivanje kerozinom i paljenje. U većini domaćinstava postoje sporeti na kerozin, tako da se ova ubistva uglavnom razašnjavaju kao kućne nesreće. Glavni razlozi za ubistva izvršena zbog djevojačkog miraza su finansijske prirode, kada roditelji mladenke nisu u stanju platiti cijenu koju mladoženja zahtjeva ili pak kada mladoženja želi doći u posjed novog miraza novom ženidbom. Protiv ubistava zbog devojačkog miraza u Indiji je od 1961. godine zabranjen miraz. A 1986. godine Krivični zakon je dopunjen odredbom po kojoj mladoženja i pripadnici njegove bliže porodice snose odgovornost u prvih sedam godina braka za svaku neprirodnu smrt mladenke, ukoliko se mogu dokazati šikaniranja provedena nad istom. I pored toga ubistva zbog miraza se i dalje dešavaju.

3.8.6. Zlostavljanje žena Zlostavljanje žena, često upućuje na batine, koje su najčešći i najmanje prijavljivan zločin. Zlostavljanje se dešava ženama svih starosnih kategorija, nacija, klasa i rasa. Njega čine muškarci za koje smo udate, naši sinovi i očevi, nećaci koji nas plaše pretnjama i šamaraju i muški rođaci koji nas verbalno maltretiraju i degradiraju. 25% američkih porodica ima istoriju zlostavljanja žena.

62

3.8.6.1. Primjeri zlostavljanja žena Prebijanje ima mnoge forme. Većina žena koje su prebijene su zlostavljane ponovo i ponovo od strane iste osobe. Kako vreme protiče, ta prebijanja često eskaliraju u učestalosti i ozbiljnosti. Gađao me je čašama. Šutirao u abdomen, bacao na krevet i udarao dok sam ležala na podu - i sve to dok sam bila trudna. Šibao me je, šutirao i bacao, podizao i bacao na pod ponovo. Udarao me je pesnicama i nogama u glavu, grudi, lice i abdomen beskonačno mnogo puta. Dobijala sam šamare zato što bih rekla nešto o politici, zato što sam imala drugačiji pogled na religiju, zato što sam se zaklinjala, što sam plakala, zato što sam želela da imamo odnose. Pretio mi je kada nisam želela da uradim ono što mi je govorio. Pretio mi je kada je imao loš dan - kada je imao dobar dan. Druge žene su zlostavljane manje redovno, pa ipak zlostavljanje je imalo uticaja na samopoštovanje nas i naše dece. Moj muž je savetnik precednika Savezne skupštine. Tukao me je, vezivao za stolicu, ponekad ostavljao bez vode i hrane po dva dana. Ponekad me je posle batina terao da se našminkam, obučem i idem sa njim na prijem. Naš sin je sve to gledao. Ja sam se iz toga izvukla, ali moj sin još uvek ima grižu savesti što me nije zaštitio, iako je bio dete. Neke od nas su vrijeđali godinama i tako da smo počele da vjerujemo degradirajućim lažima koje smo slušale. Istraživači su pokušali da razumiju zašto je nasilje unutar porodice tako rasprostranjeno. Jasno je, muškarci su dobli dozvolu od pravnih institucija (sudova), policije i drugih muškaraca da tuku. Činjenica da muškarci širom sveta, svih klasa, boja, veroispovesti i etničkih grupa, tuku svoje žene pokazuje da nešto više nije u redu i da se taj problem ne može objasniti samo individualnim poremećenostima tih muškaraca. Mora biti da nešto nije u redu sa društvima u kojima ti muškarci žive i koja im dopuštaju da tuku žene... Kako možemo drugačije objasniti da je bivšem premijeru Japana Sato-u uručena Nobelova nagrada za mir iako je njegova žena javno izjavila da je on bije? Mnogi muškarci su naučili nasilje kod kuće; mnogi muškarci koji tuku su vidjeli svoje očeve kako zlostavljaju njihove majke i mnoge žene koje su zlostavljane su odrasle u porodicama u kojima muška moć nikada nije dovođena u pitanje, a fizičko kažnjavanje u ime ljubavi je bilo prihvaćeno. Kada nas naše porodice uče da prihvatimo mušku moć u svim tim formama, poruci je teško prkositi. Ono što čini problem tako kompleksnim je da su muškarci koji prebijaju ljudi sa kojima smo bile bliske i intimne, možda očevi naše dece. Mi možemo još uvek biti ograničene ljubavlju i lojalnošću. Mi ostajemo kod kuće ne samo zato što muškarci ne žele da nas puste da odemo ili nam tu mogućnost otežavaju, već takođe zato što se nadamo da će ta epizoda biti poslednja, da će stvari krenuti na bolje, da će se naš muškarac promeniti. Mi izmišljamo izgovore za njihovo ponašanje. Pre nego što sam otišla imala sam običaj da kažem: “Da, on me je udario pesnicom i šutnuo, ali ja sam rekla nešto što ga je iznerviralo.” Ili: “On me udara samo onda kada se

63

prepirem sa njim.” Sada uviđam da svako ima pravo da se razbesni, to je prirodno, ali on nije imao pravo da izrazi svoj bes tako nasilno i da me povredi. Mi ne napuštamo kuću zato što ne znamo šta ćemo sa decom? Kako ćemo živeti i izdržavati same sebe? Gde ćemo ići? Mi retko dobijamo odgovarajuću zaštitu od vjerskih ustanova, sudova i policije, centara za socijalni rad, jer nas oni često ne shvataju ozbiljno. Kada sam treći put pozvala lokalnu stanicu policije rekli su mi : “Kod vas je to uobičajeno stanje stvari.”, i nisu došli. Mnoge pretučene žene su imale slična iskustva. U centrima za socijalni rad su ih loše vrednovali, patronizirali ili im je rečeno da su njihovi problemi beznačajni. U prisustvu ovakvog neoprostivog tretmana moramo se sjetiti da nijedna žena ne zaslužuje da bude verbalno vrijeđana ili pretučena. Svaka žena zaslužuje da njena priča bude ozbiljno shvaćena.

3.8.7. Prostitucija Oko 1.3 miliona žena u ovoj zemlji zarađuje jedino ili djelimično za život od prostitucije. Nasuprot ružnim stereotipima o prostitutkama kao posrnulim ženama, zavisnicama od droge ili prenosnicama bolesti, prostitutke su zaposlene žene koje izdržavaju djecu kao samohrane majke, pokušavaju da uštede novac da bi išle u školu, ekonomski prežive na tržištu rada koje nedovoljno plaća žene na svim ekonomskim nivoima. Mnoge od njih su domaćice ili sekretarice koje noću rade kao prostitutke da bi sastavile kraj s krajem. Jednom politički ostavljene bez glasa i izolovane od drugih žena, tokom proteklih 20 godina prostitutke su se organizovale tražeći podršku u političku asocijaciju (udruženje). Počele su da javno govore i pišu o svojim životima i tako, iznijele mnoge oblike nasilja koje su prostitutke iskusile:

• Siromaštvo koje prisiljava žene - posebno siromašne žene, marginalizovane žene i tinejdžerke koje su pobegle od kuće - da počnu da rade kao prostitutke (mnoge žene nemaju pristup drugim poslovima); seksistička diskriminacija prilikom zapošljavanja znači da čak i žene iz srednje i više klase mogu zaraditi više prostituišući se nego radeći druge poslove koji su im dostupni; činjenica je da veliki broj žrtava incesta postaju prostitutke.

• Maltretiranje od strane policije. • Zastrašivanje i prebijanje od strane makroa, kojima mnoge prostitutke moraju dati

svoje zarade u zamenu za zaštitu. Mnoge od njih se plaše za svoje živote.

• Nedostatak policijske zaštite protiv drugih zločina: ulični šetači posebno, one žene bez posla u sigurnim gostinskim sobama ili kućama salona masaže koje su često silovane, pretučene i ostavljene bez da im je plaćeno.

• Hapšenje i krivično gonjenje prostitutki je uobičajeno, dok klijenti (uglavnom beli, srednjih godina, iz srednje klase i oženjeni) odlaze slobodni.

• Klasne i nacionalne predrasude dovode do hapšenja i zatvaranja znatno većeg broja siromašnih prostitutki nego onih koje su iz srednjeg i višeg sloja.

64

Kao bijela žena, pripadnica srednje klase, medicinska sestra, mogla sam raditi posao djevojke na poziv umesto da mušterije nalazim na ulici. Bila sam uhapšena, ali nikada nisam bila u zatvoru. Sistem nije ciljan da mene gurne u zatvor. Siromašne žene i izbeglice imaju teži pristup mjestima kao što su ekskluzivni hoteli, gde ako ste siromašni i loše odjeveni i uz to još sami, automatski bivate okarakterisani kao prostitutka. Stoga su siromašne žene na ulicama i u barovima, gde su vidljivije i više izložene eksplataciji i hapšenjima - i one su te koje završe u zatvoru. Neke feministkinje su kritikovale prostitutke zbog pojačavanja stereotipa polnih uloga pristajanjem na ulogu seksualnog objekta. Prostitutke su istakle da one nisu različite od ostalih žena u smislu prodaje vlastitih usluga muškarcima. Rečeno rečima jedne bivše prostitutke: Radila sam normalne (uobičajene) poslove gde sam se osećala više kao da se prostituišem nego u samoj prostituciji. Imala sam manje kontrole nad svojim životom, a nemoćnost nije bila čak na prvom mestu. Ljudi me nisu videli kao da prodajem sebe, ali sa minimalcem koji je bio tako mali i šefom koji je bio tako uvredljiv, osećala sam se kao da prodajem vlastitu dušu. U svetu gdje žene imaju tako malo moći, gotovo sve žene zavise na neki način od novca muškaraca, njihove zaštite i usluga. Mnoge koje nisu prostitutke, na primer, osjećaju da moraju spavati onda kad to njihovi muževi žele, zato što oni obezbeđuju finansijsku i emocionalnu sigurnost. Feministkinja Karen Lindsey kaže: "Pitanje da li ili ne da prodamo sebe muškarcu je lažno: stvarno pitanje je kako da prodamo sebe na način koji je najmanje destruktivan za nas same i naše sestre. To je odluka koju ni jedna od nas ne može načiniti za onu drugu... Prostitutke ne trebaju našu ljubaznost. Ono što im je potrebno je naše savezništvo. Kao i nama njihovo." Prostitutke su se organizovale u SAD i Evropi (uključujući i famozni štrajk francuskih prostitutki 1975.) da zahtjevaju dekriminalizaciju, aboiliciju svih zakona protiv prostitucije. (Legalizovanje prostitucije nije dovoljno. U Zapadnoj Nemačkoj, gde žene rade u javnim kućama kojma upravlja vlada, one se osećaju kao da su ilegalne svodnike zamenile onim legalnim: One imaju malo kontrole nad svojim radnim uslovima i još uvek im se oduzima veliki deo njihovih honorara.) Sa dekriminalizacijom prostitutke bi imale više kontrole nad svojim radom i novcem koji zarade. Najviše od svega, one više ne bi odlazile u zatvor zbog obezbeđuvanja usluga koje društvo samo po sebi postavlja tako zahtjevno i što su odabrale najbolje plaćeni posao koji im je bio dostupan. Dugoročni cilj je , izrečen rečima PUMA člana, da “nijedna žena ne treba da bude prostitutka zato što nema alternative.” Rečima jedne britanske prostitutke: “Kraj ženskog siromaštva je i kraj prostitucije."

3.9. Kako muškarac postiže dugotrajno nasilje nad ženama

• Izolacija Muškarac koji je nasilan raznim metodama izoluje ženu od porodice, prijateljica, spoljnog svijeta. Izolacija ima mnogo oblika: isključivanje telefona, zaključavanje žena, vrijeđanje pred prijateljima, oduzimanje dokumenata.

65

• Momenti „nježnosti“ Muškarac koji zlostavlja ženu ima momente kada je ljubazan i nježan do sjledećeg čina nasilja. Kupuje joj cveće, parfeme, izvodi u šetnju, djeci kupuje poklone, i sl. Tim pozitivnim ponašanjem i obećanjima daje ženi nadu da će se promijeniti. Tokom vremena ovi trenuci su sve ređi.

• Potpuna kontrola Cilj nasilnika je kontrola nad ženom. Nasilnik se najčešće postavlja kao vrhovni kontrolor koji odlučuje u svim situacijama kada se radi o ženinom životu. On odlučuje šta ona treba da radi, šta da govori, šta da misli, kada da telefonira, koliko novca joj je potrebno. Ona obično mora da mu polaže račun za sve što radi. Ovu kontrolu plasira kao njegovu ljubav i brigu za njom.

• Zastrašivanje Zatrašivanje je jedna od uspješnih tehnika kontrole. Nasilnik postiže kontrolu neprestanim zastrašivanjem: spaliću ti kosu, baciću te sa krova, isećiću te na komade, naći ću te kud god da odeš. Često se te pretnje odnose na djecu ili na vama bliske osobe: roditelje ili sestre i braću.

3.10. Zbog čega žene trpe nasilje Razlozi za to su mnogobrojni i mogu se podijeliti na one koji su vezani za subjektivni osječaj žrtve, i razloge koji se tiću predrasuda okoline i opšte društvene nebrige i zanemarivanje ovog problema. Ljubav, nada i starh su tri osnovne pokretačke snage koje drže ciklus nasilja u stalnom pokretu. Osim toga, postoje i drugi razlozi kao što su:

• Obečanja

• Izjednačavanje zlostavljanja sa osječajem ljubavi – krivica • nepovjerenje koje žena žrtva nasilja ima od strane ljudi u svom okruženju

• Kada žena žrtva nasilja misli da “ može promeniti” nasilnika tokom odredenog perioda vremena

• Kada žena žrtva nasilja ima nizak nivo samopoštovanja

• Kada žena žrtva nasilja ima strah da će time što napusti nasilnika ostati sama • Strah žene žrtve nasilja da će njen odlazak provocirati nasilnika

• Briga žene žrtve nasilja da će odlazak ili razvod imati negativan uticaj na djecu • Jaka tradicionalna ili religiozna ubjeđenja • Nedostatak informacija o močucnostima pravne i institucionalne zaštite od nasilja u

porodici. • Prethodni neuspeli pokušaji žene žrtve nasilja da dobije podršku od strane

prijatelja, rodaka, policije i sl.

66

3.10.1. Ekonomska zavisnost žene Ekonomski položaj žene u društvu je također veoma bitan kada se analiziraju uzroci nasilja u porodici. Ekonomski položaj žene u svakom društvu nije shvaćen na odgovarajući način u smislu vrjednovanja ekonomskog doprinosa žene u porodici. Da bi se shvatio značaj žene u porodici u ekonomskom smislu, bitno je shvatiti ekonomski značaj rada u domačinstvu i shvatiti koliko je taj rad žene podcijenjen jer nije plačen i žene obično nose nejednak teret kučnih obaveza. Potrebno je shvatiti da domačica ima vrijednu vještinu za tržište i da na taj način zaslužuje poštovanje. Problem je što se tradicionalno u svim prostorima, samo plačeno zaposlenje smatra nacionalnim prihodom. Domačice predstavljaju tako zvani „neformalni sektor“ koji ekonomisti u svim državama zanemaruju a taj neformalni sektor u koji se uključuju i domačice u največoj mjeri se sastoji od žena. U spomenuti sektor se uključuju i ulični prodavaći, prodaja na pijacama, sitni poljoprivrednici i slično i u svim tim oblastima uglavnom rade žene. Taj posao se ne smatra produktivnim tako da je na taj način prisutna ekonomska nejednakost između žene i muškarca u svakom društvu. Posao u kući zaista ima ekonomsku vrijednost ako društvo želi ekonomski da prihvati ovu vrijednost. To znaći da ukoliko žena ne bi radila besplatno kučne poslove, da se ti poslovi na tržištu moraju platiti i na taj način je vrlo jednostavno moguće utvrditi ekonomsku vrijednost domačice koja je nezaposlena. Održavanje domačinstva predstavlja održavanje tako zvane reproduktivne sfere u društvu i omogučava drugima u domačinstvu (obično muškarcima) da stvaraju prihod van kuće. Zbog toga je potrebno istražiti razloge zbog kojih se kućni posao ne vrednuje i ne poštuje kao zanimanje u odnosu na druga zanimanja. Ne predstavlja samo problem što se ekonomski ne vrednuje posao domaćice, već je problem što se samo od žene očekuje da radi kućne poslove. To je postala tradicija u večini kultura država svijeta tako da žene u tom pravcu nemaju izbora. U mnogim društvima ako žene rade van kuće i od njih se očekuje da rade kućne poslove. U tom pravcu ima pojedinačnih razlika u porodicama ali generalno je ovakva situacija prisutna u većini društava. Žene su neravnopravne u odnosu na muškarce i kada su u pitanju mogučnosti za zapošljavanje jer se u večini društava šire mogućnosti pružaju muškarcima za poslove za koje su na jednak način obrazovani muškarci i žene te je prisutna i nejednaka naknada za iste poslove muškarca i žene u mnogim društvima.

3.10.1.1. Ekonomsko nasilje za ženu jedno od najgorih Ekonomsko nasilje čest je, ali dosad slabo prepoznat oblik nasilja, mahom nad ženama. Javljao se u puno oblika. Tako je, primjerice, žrtvama suprug uskraćivao novčana sredstva za normalan život, bez obzira na to jesu li ga same zaradile ili ne. U većini slučajeva žene žrtve ekonomskog nasilja nisu zaposlene, pa suprug smatra da one ne pridonose kućanstvu, što dakako nije točno. No, čak i onda kad žena radi, blagajna je kod supruga koji joj uskraćuje osnovna sredstva za život. Bilo je i situacija kada je suprug nasilnik ucjenjivao suprugu, prijeteći da joj neće dati novac ako ne učini ono što od nje traži. Događao se i paradoks da se, nakon što je izrečena

67

prvostupanjska osuda za muža nasilnika zbog zlostavljanja u obitelji, u žalbenom postupku supruga žalila da neće od čega imati živjeti ako suprug ode u zatvor. Ukratko, ekonomsko nasilje podrazumijeva uskraćivanje i oduzimanje novca, neplaćanje alimentacije i ostale oblike kontrole, koja ostavlja žene bez sredstava za život. Nasilnici često dugogodišnjim žrtvama zabranjuju školovanje ili zapošljavanje, pa su to uglavnom žene potpuno nekonkurentne na tržištu rada. Izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji vezane za ekonomsko nasilje, takve bi se situacije trebale riješiti. Ekonomska ovisnost žene baza je koja potencira sve druge oblike nasilja i vrlo često čini ženu taocem nasilnika. Kao manje spominjani oblik ekonomskog nasilja ističe kad suprug ženi ne da da se zaposli kako bi je lakše mogao kontrolirati. Upravo se taj oblik ekonomskog nasilja ne mora nužno javiti s fizičkim nasiljem.

3.11. Posljedice nasilja u porodici

3.11.1. Traume Trauma se najbolje može definirati kao pukotina u tkivu vremena i prostora, odnosno, kao iznenadni prekid u doživljaju vremena i prostora kao kontinuiteta. Za žrtvu se traume obično kaže kako je "zeleđena" u vremenu i prostoru, za što Nietszche koristi pojam "vječno vraćanje". Ovo se odnosi na vječni povratak u situaciju i trenutak traume, trenutak traume nikad ne prolazi, uvijek se vraća. Kad kažemo da je sebstvo jedan dijalog između svijeta i nas, pri tome obično mislimo kako "s druge strane" ima nekoga tko nas može čuti i vidjeti, prepoznati i prihvatiti. Mi uglavnom vjerujemo da svijet ima dovoljno empatije za nas i naše potrebe. Spomenuta je empatija ljepilo koje povezuje fragmente našeg sebstva, naših pet osjetila, u jednu smislenu cjelinu. Ako želimo zadržati svoj kontinuitet u prostoru i vremenu potrebno je da svijet, iz trenutka u trenutak, reagira na nas. U velikoj većini slučajeva, svijet zaista i reagira na naše postojanje, mi na svijet utječemo, svojom pojavom i svojim ponašanjem. Svi smo već naučeni da u svijetu, tamo vani, ima nekoga tko nas zna i tko nas vidi, da više i ne obraćamo pažnju na tu svakodnevnu pojavu.

3.11.1.1. Šta je trauma Trauma je iznenadna spoznaja da u svijetu, tamo vani, nema nikoga za nas, da mi svijetu značimo - baš ništa. Ova se spoznaja može pokrenuti u različitim situacijama, svejedno radilo se o prometnoj nesreći, silovanju, ratu, smrti člana obitelji, poplavi, požaru, potresu, zajednički je nazivnik trenutna spoznaja da svijetu nije stalo do nas, da u njega ne možemo imati povjerenja, da smo sami u svemiru. Naš se dijalog sa svijetom prekida tog momenta, a mi ostajemo fiksirani u položaju u kojem smo se zatekli, zaleđeni. Čovjekov duhovni razvoj možemo definirati kao neprestano osvještavanje nesvjesnog, odnosno, kontinuiranu integraciju vlastitih ambicija s vlastitim idealima. Drugim riječima, duhovni razvoj znači širenje horizonta svijesti prema prostorima podsvijesti.

68

Kod traume, širenje horizonata je završeno, integracija svjesnih i nesvjesnih psihičkih struktura je blokirana. Osoba ostaje zaleđena u prostoru i vremenu, sa zauvijek fiksiranom strukturom ega i superega, ma koliko arhaična ona bila. Njen duhovni razvoj je završen. Također, možemo reći da, poslije traume, nakon katastrofe, osoba zauzima posljednje stabilno stanje organizacije svoje psihe koje je imala, pa makar to bila i razina stabilne organizacije iskustava kakvu je imala sa dvije godine.

3.11.1.2. Može li se izliječiti trauma Ako na traumu gledamo kao na pukotinu u tkivu vremena i prostora, ona se ne može izliječiti. Trauma neće "proći s vremenom", jer u traumi vrijeme ne teče. Međutim, nešto se ipak može učiniti. Ako traumatiziranu osobu vratimo u psihičko stanje kakvo je imala prije traume, odnosno, u stanje dijaloga sa svijetom kakvo je imala prije katastrofe, možemo s njom nastaviti njen psihički razvoj tamo gdje je on zaustavljen. Ako možemo s osobom ostvariti odnos na njenoj arhaičnoj razini organizacije, onakvoj kakvu je imala sa dvije godine, možemo joj pomoći u njenom duhovnom rastu, odnosno, možemo joj pružiti jedno novo korektivno emotivno iskustvo.Drugim riječima, lijek za traumu dugotrajno je tugovanje i žalovanje u jednoj empatičnoj atmosferi. Odnosno, tamo gdje se može tugovati, tamo nema traume, i obratno. Na ovim našim prostorima traume su toliko česte da se više i ne registriraju kao traume. Na silne ratove, katastrofe i druge nedaće, više se ne reagira žalovanjem i tugom.

3.11.2. Gubitak samopoštovanja Nasilnici se ponašaju nasilno baš zato što posjeduju nerealno visoko samopouzdanje i samopoštovanje. Mnogi nasilni zločinci opisuju se nadmoćnima, posebnim i elitnim osobama koje zaslužuju povoljniji tretman", poručuje Ulla Lovenkrands, danska psihologinja koja 20 godina istražuje psihologiju kriminala. Članovi uličnih bandi imaju visoko mišljenje o sebi i traže od drugih da ih poštuju. Nasilnici sa školskih igrališta smatraju se nadmoćnima okolini. Nisko samopoštovanje i samopouzdanje nalazimo među žrtvama nasilnika, a ne među samim nasilnicima. Vanjsko samopouzdanje izjednačuje se sa samopoštovanjem, a obrambeni mehanizmi s istinskim, dubokim osjećajima. Samopoštovanje se također indirektno izjednačuje s manjim senzibilitetom za tuđe potrebe.

3.11.3. Unutrašnje i spoljašnje smetnje (teškoće) Nekoliko mitova nas može sprečiti da se efikasno odbranimo od fizičkih napada. Evo nekoliko takvih: napadač je neranjiv, velika fizička snaga koju napadač ima odlučiće ko će pobediti u situaciji napada. Ipak žene su se odbranile od napada na mnogim instancama. Jedna žena se prestrašila od tri muška adolescenta koji su je pratili gradskim ulicama. Ona se okrenula brzo i vrisnula i prestrašila ih. Druga je zaustavila mogući napad udarcem u

69

prepone. Mladoj djevojci u vozu, čovek koji je sjedio do nje samovoljno je spustio ruku na koljeno. Ona je zgrabila muškarčev članak na ruci, podigla njegovu ruku visoko u vis i rekla dovoljno glasno da cijeli vagon čuje, “Ko zna kome ovo pripada?”. On je sišao na sledećoj stanici. Postoje stotine ovakvih priča. Mi ih ne vidimo na televiziji, ne čitamo ih u novinama, ali na svakom času samoodbrane koji vodi žena i koji je za žene čućete ih. Mi često dovodimo u vezu takve izlaze iz nasilne situacije sa srećom ili dobrom sudbinom, umjesto da priznamo našu vlastitu hrabrost i snalažljivost. Važno je za naše samopoverenje da vrednujemo te uspijehe. Postoje ljudi oko nas , posebno muškarci u našim životima koji mogu svesno ili nesvjesno da nas obeshrabrabruju da učimo samoodbranu. Pošto smo počele da učimo fizičke tehnike, osećamo se uzbuđeno kao da smo dobile krila samopoverenja. Mi znamo kako da prekinemo zagrljaj, da izbegnemo da nas ščepa,da ostanemo na svojim nogama i zadržimo našu emocionalnu i fizičku ravnotežu. Ipak kada praktikujemo te tehnike na muškarcima znamo da često omašimo, zbog toga što smo eliminisale element iznenađenja i zato što nas njihov otpor našim novim veštinama onemogućava. Važno je vežbati sa ljudima koji podržavaju vaše napore da budete snažniji. Moramo biti na oprezu protiv ideje da je "malo znanje opasna stvar" i da odgovaranje na napad samo pogoršava stvari. Mada je popuštanje ponekad promišljen odgovor na napad, ono nije garancija da situacija neće krenuti na gore. U stvari, studije pokazuju da žene koje koriste aktivan otpor i koje djeluju brzo imaju veće šanse da izbjegnu silovanje nego one koje koriste pasivan otpor ili ga uopšte ne pružaju. Do ove tačke mi smo imali malo iskustava u korišćenju samoodbrane od strane pretučenih žena. Ulične tehnike koje zavise od iznenađenja i prouzrokuju štetu ne funkcionišu tako dobro u slučajevima ponovljenog nasilja od strane muškarca sa kojim živimo. Ipak, druge veštine razvijene praktikovanjem samoodbrane mogu biti korisne, kao što je učenje o prevazilaženju unutrašnjih teškoća koje su iskrsle kada smo se suočile sa situacijom nasilja. Ako osećamo veće samopoverenje, možemo početi da mislimo o pružanju otpora situaciji u kojoj bivamo pretučene na neki način, uzvraćajući nasilniku ili napuštajući ga. Moramo razviti ideju o prilagođavanju upotrebe fizičkih tehnika ženama sa različitim fizičkim mogućnostima: starijim ženama, povređenim ženama, trudnim ženama i drugim. Dalje, moramo podržati rad mreže sigurnih kuća, privremenih skloništa, SOS telefona za žrtve seksualnog nasilja i druge organizacije koje se bave problemom naše sigurnosti, zato što bez njih , samoodbrana je samo jedan mali dio preduslova ženske sigurnosti.

3.11.4. Samopovređivanje Samopovređivanje je mnogo češće među ženama nego među muškarcima, dešava se kad svjesno povredimo same sebe time što se posečemo, udarimo, opečemo itd. Zbog srama koji okružuje samopovređivanje, žene često drže taj problem u tajnosti i ne traže podršku drugih. Samopovređivanje obično nije počinjeno sa suicidalnim namerama. Zašto se žene samopovređuju? Prema jednoj grupi žena koje su iskusile samopovređivanje: Postoje mnogi razlozi zašto se samopovređujemo. Ni jedan razlog čini se ne može objasniti zašto. Neki akti samopovređivanja su način da blokiramo emocionalni bol prouzrokovan zlostavljanjem u detinjstvu ili nekom drugom traumom. Mnoge od nas kažu da fizički bol

70

prouzrokovan samopovređivanjem nekako umanjuje intenzitet emocionalnog bola. Neke medicinske studije kažu da samopovređivanja oslobađaju endorfine u mozgu koji funkcionišu kao droga za umanjenje bola. Ovi endorfini mogu redukovati nivo anksioznosti i obezbijediti olakšanje od emocionalnog bola. Samopovređivanje takođe može biti način izražavanja bijesa i drugih osećanja koja su zabranjena da se izražavaju na bilo koji drugi način. Samopovređivanje može ponoviti iskustvo zlostavljanja kako bismo ponovo stekle kontrolu nad onim što nam se događa. Mnoge od nas koje imaju iskustvo samopovređivanja su žrtve ritualnog ili kultnog zlostavljanja. One od nas koje su zlostavljane na ovaj način su obično programirane od strane onih koji su nas zlostavljali da povredimo same sebe ako obelodanimo bilo koju informaciju o zlostavljanju. Kultovi takođe programiraju svoje žrtve da označavaju svoja tijela na određen način tako da bi mogli biti identifikovani ukoliko osoba napusti kult. Neke od nas koriste samopovređivanje kao način da skrenemo pažnju na bol koji osjećamo zbog zlostavljanja. Ponekad mi vidimo naše fizičke ožiljke kao simbole skrivenog emocionalnog bola. Mnogi stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem su neinformisani o ovom problemu, tako da žena koja se samopovredila može pomisliti da je uzaludno kontaktirati grupe podrške da bi se upoznala sa pristupima koje su druge žene oprobale da bi zaustavile ovaj oblik ponašanja kod sebe. Grupe podrške koje se bave samo problemom samopovređivanja su rijetke, ali grupe za žene koje su bile zlostavljane od strane drugih su češće i mogu obezbediti korisne sugestije.

3.11.5. Neke od činjenica o posljedicama kojima su izložena djeca kroz nasilje u porodici

• Svaki put kada je majka izložena nasilju, dijete je takođe direktno ili indirektno

pogođeno nasiljem: o Kada je majka zlostavljana, njeno dijete to vidi, čuje i osjeti o Kada je majka zlostavljana, njeno dijete osjeća zbunjenost, stres i strah o Kada je majka zlostavljana, njeno dijete može osećati krivicu što je ne može

zaštititi ili može misliti da je ono uzrok što majka dobija batine, ukoliko majka odluči da napusti nasilnika, dijete može osjećati krivicu što se porodica raspala.

o Kada je majka zlostavljana, njeni sinovi mogu odrasti sa naučenim nasilničkim oblicima ponašanja, te zlostavljati svoje partnerke, ali i njene kćerke mogu razviti oseća da je nasilje normalan oblik komunikacije između muškarca i žena,te i same razviti toleranciju prema nasilju koje im se lično dogodilo u porodici koju osnuju u kasnijem periodu svog života.

o Kada je majka zlostavljana, djeca takođe mogu biti fizički zlostavljana ili zanemarena dok majka pokušava da se bori sa svojom vlastitom traumom.

• Djeca majki koje su žrtve nasilja pokazuju svoj bol kroz niz fizičkih i emocionalnih problema.

71

o Deca koja žive okružena nasiljem se češće razboljevaju i generalno imaju više zdravstvenih problema nego djeca koja žive u porodicama u kojima postoji normalan odnos između roditelja. Zdravstvene tegobe uključuju česte bolove u stomaku, glavobolje, mokrenje u krevet i slično. Zdravstveni problemi su još više izraženi ukoliko su djeca i sama žrtve nasilja u porodici.

o Djeca čije su majke žrtve nasilja imaju česte psihičke i emocionalne probleme. U predškolskoj dobi, djeca pokazuju napredak ispod proseka za svoju starosnu dob i smanjenu privrženost osobama u svom okruženju. Istraživanja pokazuju da su dječaci u školskoj dobi naročito podložni iskazivanju većeg stepena agresivnosti i ozbiljnim problemima u ponašanju.

• Deca majki žrtve nasilja, naročito dječaci, su izložena velikom riziku da će kada

odrastu i sama ponavljati iste oblike nasilničkog ponašanja kojima su direktno ili indirektno bili izloženi u djetinjstvu. Postoje vjerovanja da žene žrtve nasilja samo “ponavljaju ulogu” koju su vidjele od svojih majki jer su kao djeca bile svjedoci nasilja u bliskom okruženju. Osim toga, naša društvena tradicija ohrabruju dječake da se ponašaju agresivno, da pokazuju fizičku snagu i primenjuju je na drugima, što samo pojačava efekte nasilja u porodici koji služe kao model ”pravila ponašanja” . Djevojčice uče da moraju biti slabe i nježne, da se pokoravaju i prihvataju kao pravilo, dominantnu ulogu muškarca u porodici i društvu. Ovakve društvene vrijednosti ohrabruju djevojčice da prihvate način na koji ih tretiraju njihovi muževi i da očekuju da će oni primjeniti fizičku silu da održe kontrolu nad ljudima u svom bliskom okruženju.

3.11.6. Rasa, nacija, klasa i nasilje protiv žena Nasilje na javnom mestu - silovanje i seksualno uznemiravanje posebno - služi kao sredstvo za držanje žena u podređenom položaju ili kažnjavanje žena lišenih moći posredstvom nacionalizma, rasizma ili drugih formi diskriminacije. Bijeli muškarci često koriste seksualno nasilje kao sredstvo potvrđivanja rasne dominacije nad obojenim ženama. Isto tako može biti teško ženi određene nacionalnosti da kaže da li je nasilje ili uznemiravanje potaknuto njenim polom ili njenom nacionalnošću ili i jednim i drugim. U silovanju, dupla izloženost je čak i gora. Ljudi na pozicijama moći (dobro stojeći muškarci, pripadnici većinske nacionalne grupe) odbijaju da priznaju nasilje učinjeno ženama druge rase ili nacije ili ga tretiraju kao beznačajno. Uz to, žena se suočava sa povišenom ranjivošću ako ona ne govori tečno dominantan jezik ili ga govori sa akcentom ili nema državljanstvo, zbog čega je muškarcima lakše da je iskoriste, a njoj teže da dobije pomoć. Druge forme diskriminacije stvaraju druge specifične ranjivosti. Ljudi rijetko shvataju akte nasilja ozbiljno ako je žena siromašna, stara, prostitutka, lezbejka, žena sa fizičkim ili intelektualnim ograničenjima ili institucionalizovana. Ovo je istina i za sve žene koje nemaju “muške zaštitnike” ili su im zaštitnici socijalno manje moćni od drugih muškaraca. Lezbejke koje otvoreno govore o vlastitoj seksualnoj orjentaciji su silovali muškaraci ili

72

grupe muškaraca bijesni na njihovu socijalnu nezavisnost. Starije žene imaju manje slobode da se bore protiv seksualnog uznemiravanja i ucenjivanja na poslu ili da ostave muža koji ih tuče, zato što diskriminacija po osnovu godina starosti znači da one neće lako naći druge izvore izdržavanja. Starije žene i žene sa nekim hendikepom su učestalo silovane.

3.11.7. One koje su preživele incest Žene koje su preživele incest znaju da su efekti ovog zlostavljanja doživotni. One često okrivljuju sebe dugo vremena pošto se zlostavljanje okončalo - zato što nisu rekle ne, zato što nisu uzvratile na nasilje, zato što su nešto rekle ili nisu rekle, zato što su bile “zavodljive”, zato što su vjerovale nasilniku. Često nije bilo nikoga da potvrdi da se neko prema njima ponašao okrutno i da je to zlostavljanje zaista bilo strašno. Narednih dvadeset godina ja ću verovatno nastaviti da idem okolo i pitam druge žene: “Kakvo je bilo vaše detinjstvo?” Odgovori žena da ih niko nije seksualno dodirivao dok su bile devojčice pomažu mi da shvatim da je nešto u mom detinjstvu bilo zaista pogrešno. Mnoge žene imaju teškoće u seksualnim odnosima zbog sjećanja koja oživljavaju. Mnoge priželjkuju seksualnu prisnost, pa ipak imaju teškoća da vjeruju nekom. Neke žene koje su preživjele incest se osećaju prijatno u seksu, ali ipak znaju da nešto nejasno nije u redu. Bilo je zaista teško shvatiti kako je to uticalo na moje odnose sa muškarcima. Prošla sam kroz težak period pokušavajući da razlučim ko je siguran, a ko nije. Sada jedini način na koji mogu da spavam sa nekim je ako imam potpunu kontrolu. Ponekad okrivljavanje žena samih poprima drugačije forme. Mnogi tinejdžeri sa historijom incesta “spavaju okolo” da bi se osećali prihvaćenim, ili bježe od kuće. Mnoge žrtve incesta među tinejdžerima i odraslima se osjećaju depresivno, a da ne znaju zašto pa se okreću drogama i alkoholu u nadi da će zamaskirati bol. Neke žene se osećaju bezvrijedno. Često sam se osjećala beznadežno i samoubilački. Moj otac se prema meni ponašao toliko nasilno da je to jedini način na koji ja umem da se ponašam prema samoj sebi. Sada pokušavam da naučim neke bolje načine, ali ide teško. Bila sam zavisnica od droge. Bila sam anoreksična. Imala sam problem kompulsivnog jedenja. Hrana je bila jedina stvar koju sam mogla da kontrolišem i kojoj sam mogla da vjerujem kada su me ljudi u mom životu izneverili.

3.11.8. Šta nasilje protiv žena stvarno čini ženama Nasilje jednog muškarca nad jednom ženom može izgledati kao da proizlazi iz njegovih individualnih psiholoških problema, seksualne frustracije, nepodnošljivih životnih pritisaka ili nekih urođenih sklonosti ka agresiji. Mada je svaki od ovih “razloga” korišćen da objasni i čak opravda muško nasilje, oni skrivaju istinu. Muškarci koriste nasilje nad ženama da istaknu i utvrde njihovu moć i kontrolu nad nama. Kad muž nasilnik koristi batine da zatvori ženu u kuću i spriječi je da se viđa sa prijateljima i porodicom ili je progoni van posla, on proširuje svoju dominaciju, neprijateljstvo i kontrolu. Kad šef seksualno uznemirava ili ucjenjuje svoju službenicu, on potvrđuje svoju moć da ograniči

73

njenu slobodu da radi i poboljša svoju socijalnu poziciju. Kada muškarci siluju žene, oni delaju u želji da kazne ili dominiraju, iz želje koja je često erotizovana. Nije bitno da li pojedinac koji počini akt nasilja to vidi ili ne vidi kao izraz vlastite moći. Činjenica da se toliko mnogo individualnih muškaraca osjeća ovlaštenim da izrazi svoje frustracije ili bijes čineći nasilje nad toliko mnogo žena, ilustruje moć muškaraca kao grupe koju oni poseduju nad ženama kao grupom. Na ovaj izvitoperen način čak i najnemoćniji muškarci izvlače profit od seksizma. Hiljade dnevnih činova nasilja širom zemlje kreiraju klimu straha i nemoći koja limitira žensku slobodu akcije i kontroliše naše živote. “Naučila sam da ne idem mračnom stranom ulice, da ne pričam sa strancima i da ne ulazim u nepoznata kola, da zaključavam vrata i budem čedna.” “Željela sam da se upišem u obrazovni centar elektro-tehničke struke umjesto u gimnaziju zato što sam željela da radim u servisu za opravku elektronskih aparata. Međutim tokom priprema za upis, upoznala sam dvije devojke koje su u toj struci. One su mi ispričale kako su ih seksualno uznemiravali u školi, a i posle na poslu. Sada pohađam obrazovni centar za njegu ljepote. Biću kozmetičarka. To je u redu, pretpostavljam.” Pretnja muškim nasiljm sprečava žene da iskorače iz tradicionalnih uloga i granica. Bukvalno “zadržava žene na njihovom mestu”

3.11.9. Razvod braka Savremeno industrijsko i visoko urbanizovano društvo pregazilo je kao nezadrživa bujica koncept porodice. Sa promocijom demokratske porodice i demokratskog braka morali su da izgube svaki veći značaj i uzroci za razvod braka i krivica za razvod, posebno krivica žene. Počeli su da gube značaj i svi «posebni, takozvani «apsolutni» uzroci za razvod (preljuba, radjenje o glavi i slično). Osnovni uzrnok postepeno postaje činjenica da bračni drugovi iz bilo kog razloga i po pravilu zbog bilo čije krivice, nisu mogli uspostaviti harmoničnu i sretnu bračnu zajednicu. Sva dosadašnja istrazivanja su pokazala da nesretni brakovi rađaju nesretnu djecu. Nesreća, naravno, nikada ne ide sama. Njene žrtve postaju i sami bračni drugovi. Kada oni nisu imali pravo na ličnu sreću, društvo je njihove zahteve da izadju iz nesretnog braka potpuno ignorisalo, sve dok jedan ne bi pokušao da ubije drugog ili da izvrši preljubu i sl. Danas to više uopšte nije potrebno. Ne treba čekati da se stvori teška povreda bračne dužnosti da bi društvo priznalo poraz jednoga braka.

3.11.9.1. Klasifikacija brakorazvodnih parnica Brakorazvodni uzoroci su čijenice i okolnosti predviđene zakonom, koje nastaju nakon zaključenja braka, na osnovu kojh (nadležni organ može razvesti brak. Pravna teorija porazličitim kriterijima vrši klasifikaciju brakorazvodnih uzroka. U literaturi najčešće susrećemo sljedeću podjelu:

• Opšti i posebni brakorazvodni uzroci Opći brakorazvodni uzroci su vrlo široki stilizirani, tako da ovaj brakorazvodni uzrok može obuhvatiti vrlo različite činjenice i okolnosti koje je zbog njihovog

74

odbija u životu nemoguće taksativno nabrojati. Zakonodavac se zbog toga služi formulacijom: ma koji uzrok; uzroke koji se u životu najčešće javljaju kao nesaglasnost naravi, trajni nesporazuim, neuklonjivo neprijateljstvso i sl. Posebni uzroci su određeni, to su činjenice i konkretne radnje: preljuba, sadističko ponašanje prema partneru, zlostavljanje.

• Apsolutni i relativni uzroci za razvod braka Apsolutni razlog za razvod braka je odvojen život. To je dovoljan razlog da sud razvede brak. Relativni uslov je suprotan, bračni partneri su u porodičnoj zajednici ali njihovi su odnosi trajno poremečeni.

• Skriveni i neskriveni uzroci za razvod braka Skriveni uzroci za razvod braka su zlostavljnanje, prevara, nemoral i sl. Neskriveni uzroci za razvod braka su bolest, nemanje sretstava za život i sl.

75

4. FEMINISTI ČKI PRISTUP NASILJU NAD ŽENAMA

4.1. Feminizam Feminizam je društvena teorija i praksa čiji je cilj prestanak ekonomske, društvene, političke i svake druge diskriminacije žena. Feminizam je takođe i društveni pokret koji teži oslobađanju žena od podređenog položaja, kao i izjednačavanju u pravima sa muškarcima. Feministkinje su žene koje se bore kroz svoj privatni život i/ili javne aktivnosti, pojedinačno ili udruženo, za emancipaciju žena, za društvo u kom će žene imati ista prava i pogodnosti kao i muškarci (u svim domenima naših života – domaćinstvu, obrazovanju, radnom mestu, politici, itd.). Da bi postigle svoj cilj, feministkinje se predano bave edukacijom žena, njihovim osnaživanjem, čine vidljivim razlike u pravima muškaraca i žena, utiču na donošenje novih zakona koji se tiču žena, a pružaju i druge vidove podrške u okviru svojih delatnosti i mogućnosti. Upravo je feministički pokret bio taj koji je učinio nasilje nad ženama društveno vidljivim, neprestano ukazujući na uzroke postojanja tog nasilja. Feministkinje polaze od toga da muškarci i žene u patrijarhalnom društvenom sistemu imaju nejednake pozicije moći, te da muškarci koriste nasilje u cilju zadržavanja kontrole i moći nad ženama. Upravo su feministkinje te koje su pokrenule otvaranje prvih organizacija i skloništa za podršku ženama koje su žrtve nasilja, te lobirale za donošenje zakona kojim se nasilničko ponašanje nad ženama sankcioniše. Feministkinje neprestano ističu povezanost nasilja sa patrijarhalnim razmišljanjem i muškom dominacijom. Jedan od osnovnih principa feminističkih grupa je da žene podržavaju žene, te da međusobnom podrškom i solidarnošću osnažujemojedna drugu i zajednički menjamo patrijarhalno društvo.

4.1.1. Feministički pristup nasilju nad ženama Neravnoteža moći koju posjeduju različite društvene grupe ispoljava se u dominaciji jedne društvene grupe nad drugom, tj. jednog pola, muškaraca nad ženama, u dominaciji starijih nad mlađima, jedne klase, rase, nacije nad drugom itd. Na osnovu nejednake raspodele društvene moći nasilje se može podeliti na dve grupe:

• Nasilje privilegovanih, jakih, moćnih, bogatih nad slabima, nemoćnima, siromašnima.Teoretičari to nasilje nazivaju eksploatacijom, borbom za opstanak u kojoj pobeđuju jači. Feminističke teoretičarke smatraju da je nasilje dominacija muškaraca nad ženama. Ova vrsta nasilja je legalizovana i utkana u vrednosni sistem većine država.

• Nasilje deprivilegovanih (podređenih, marginalnih, siromašnih) predstavlja odgovor na nasilje prvih i usmereno je ka njima. U periodu krize ovo nasilje se može ispoljiti kao revolucija ili u blažoj formi kao demonstracije, štrajkovi, otpor

76

koji se artikuliše kroz političke pokrete. Neketeoretičarke ovo nasilje sagledavaju kao stvaranje odbrambenih mehanizama na različite životne situacije, kao pravo na pobunu podređenih. Međutim, usled nemogućnosti da pronađu odgovor na te situacije ili da iskorijene izvor agresije koju trpe, deprivilegovani često usmeravaju nasilje prema slabijama od sebe ili između samih sebe zbog interiorizovane mržnje.

4.2. Feministički principi SOS telefona

• Žena nije kriva za nasilje koje je preživela Muško nasilje nad ženama je prisutno u svim kulturama i kroz sve vijekove. Bez obzira šta je žena uradila ona ne može biti kriva za nasilje koje je preživela. Nasilnik je odgovoran i kriv. Žene obično traže krivicu u sebi jer društvo i država (kroz porodicu, obrazovanje i socijalizaciju) legitimizuju muško nasilje nad ženama i proizvode ideologiju po kojoj je žrtva kriva. Zbog toga žene često ne mogu da prepoznaju i imenuje nasilje koje trpe.

• Poverljivost SOS telefon mora da garantuje da životna priča žene neće ići dalje od SOS telefona. Žena koja se javlja obično ima emocionalnu istoriju punu nepovjerenja i razočarenja. Zato se pruža uvjerenje da njena priča ostaje tu i neće se dalje prepričavati, tj. SOS telefon garantuje tajnost prije svega, a pored toga i anonimnost. Nije potrebno pitati ženu za njeno ime ako ona samo to ne kaže, time njeno pravo na privatnost neće biti povređeno. To predstavlja osnovu njenog poverenja prema SOS telefonu.

• Vjerovati ženi Društvo obično ne vjeruje ženi, već traži njenu krivicu. SOS u potpunosti vjeruje ženi. Povjerenje u žene, njihovu snagu i autonomiju jedan je od najvažnijih uslova za ojačavanje žena kako bi one krenule ka menjanju uslova života pod kojima se nasilje javlja. SOS-u su važni doživljaji žena, njihova osjećanja, kako su preživjele nasilje i šta one imaju o tome da kažu. Društvo obično minimizuje i iskrivljuje ženska iskustva.

• Ne davati savjete SOS nije savetodavna služba. SOS ekspertkinje za muško nasilje nad ženama su tu da podrže ženu i omoguće joj da ispriča svoju priču i da kroz razgovor pokuša da vidi svoj problem iz jedne drugačije perspektive kako bi uvidjela sopstvenu snagu i mogućnosti izlaza iz situacije nasilja. Svaka žena zna šta je za nju najbolje, ali možda ne može sama da definiše, potrebni su joj podsticaji i podrška. SOS ekspertkinje omogućavaju ženama da dodju do svojih odluka i ne daju nikakve savjete ženama.

• Pustiti da njena priča izadje napolje U razgovoru sa ženom važno je pustiti da njena priča izadje napolje, aktivno slušati nju i njen iskaz sa vrijednostima i interpretacijom koje daje sama žena. Podržavajućim pitanjima i rečenicama podsticati ženu da govori. Ne prekidati je i ne

77

davati svoje interpretacije i vrjednovanja: svaki život je drugačiji, a SOS-u je važno da čuje njen život onako kako ga ona doživljava. SOS je tu da razumije ženu.

• Ne vrednovati i ne interpretirati iskustva Bez obzira šta je žena uradila i da li se to krši sa nečijim etičkim principima važno je ne vrjednovati njeno iskustvo. Potrebno je kroz pitanja omogućiti joj da svoju situaciju vidi sa različitih strana, ali ne da dobije osudu. Vrjednovanje koje je nužno je pozitivno validiranje svega što je uradila za samo-osnaženje i podrška svim oblicima njenog suprostavljanja nasilju (uključujući i samu misao da ne želi nasilje, jer je i to vid suprostavljanja). SOS telefon ne koristi psihološke teorije ličnosti za interpretiranje ponašanja žena jer te teorije počivaju na patrijarhalnim pretpostavkama koje ne razumiju žene. SOS interpretacije počinju na analizi moći u odnosu na pol i drugim društvenim razlikama izmedju klasa, nacionalnosti, itd.

• Ravopravan odnos sa ženom koja zove SOS telefon je protiv korištenja uloga moći i podržava politiku ravnopravnosti. SOS uspostavlja komunikaciju ravnopravnosti sa ženom koja zove. Volonterka/ekspertkinja je u poziciji moći, samom činjenicom da žena koja se javlja ima problem, a da je volonterka/ekspertkinja institucija kojoj se ona obraća. Važno je da volonterka/ekspertkinja bude svjesna ove moći, svjesna ove protivrječnosti i da je ne zloupotrebljava. Moć koju može imati kroz SOS telefon treba podijeliti sa drugom ženom kroz njeno učestvovanje u odlukama o njenom životu.

• Rješenje za situaciju nasilja se nalazi u samoj ženi SOS je tu da omogući ženi da povrati povjerenje u samu sebe, osnaži se i počne da vjeruje da ona nosi rješenje za svoju situaciju nasilja. Svaka žena je ekspertkinja za samu sebe, a SOS je tu da ona preko njega to i uvidi. Svaka žena ima svoje načine kojima može da se suprostavi nasilju. Za razliku od profesionalaca koji kažu 'mi znamo šta vi treba da radite', SOS telefon ne zna unaprijed šta žena treba da radi, već se do alternativa dolazi kroz razgovor i zajedničku analizu situacije.

• Svaka situacija nasilja ima izlaz Da bi izašla iz situacije nasilja ženi je potrebna neprekidna podrška i ohrabrenje. Povjerenje u njenu snagu i mogućnost izlaza iz njene situacije nasilja je neophodno da bi ona taj izlaz pronašla i ostvarila. Čak i kada situacija izgleda potpuno bezizlazna važno je podržati ženu da govori, izadje iz ćutanja, jer i govor je nada. 'Kada vam se učini da ste u tunelu i da nema puta, važno je govoriti jer i reči imaju svetlo i to je put' (Khalida Messaudi, alžirska feministkinja, 1996).

• Žene koje se javljaju SOS-u nisu neke druge žene Činjenica je da se sve žene na različite načine u svom životu suočavaju sa muškim nasiljem, od dobacivanja na ulici do seksualnog nasilja. Samim tim i ekspertkinje SOS telefona i žene koje zovu su dio istog kontimuma ženskog pola koje su potencijalne žrtve muškog nasilja.

78

• Ženska solidarnost Ženska solidarnost podrazumijeva svijest o pripadanju ženskom polu kao i o diskriminaciji ženskog pola unutar patrijarhalnog sistema. Svi principi rada SOS-a polaze od ženske solidarnosti, koja je onda prisutna u tonu glasa volonerke/ekspertkinje, u prepoznavanju iskustva druge žene, u izboru pitanja, u podršci, u validiranju njenih pozitivnih koraka ka samostalnosti. Obzirom da patrijarhat isključuje mogućnost ženske solidarnosti onda je svaki takav čin zapravo jedan politički iskaz neslaganja sa patrijarhatom i muškim nasiljem. ’Solidarnost je opredjeljenost koja podrazumijeva da se deli isti cilj, da se gradi sestrinstvo i novi zajednički svijet za žene’ (Bell Hooks, crnačka feministkinja, 1982).

• Imenovanje nasilja je politički čin Kada se žena javi na SOS telefon treba je podržati da imenuje nasilje koje trpi na primjer: premlaćivanje, silovanje u braku, mentalno zlostavljanje, incest, seksualno ucjenjivanje na poslu...itd. Tek nakon imjenovanja nasilja žena može planirati kako da se suprostavi nasilniku i uopšte da misli da može da izađe iz patrijarhalne nužnosti da tako mora. Patrijarhalni sistem podrazumijeva muško nasilje kao dio svog ciklusa održanja i zato ono oduvijek nije bilo imenovano. U toj smislu imenovanje nasilja je politicki čin jer je to prvi korak suprostavljanja patrijarhatu i nasilniku.

• Muško nasilje nad ženama je zločin Važno je podsjećati žene koje zovu SOS da je nasilje kojem su izložene zločin i da su nasilnici odgovorni za zločin. Društvo pritiska žene da prihvate nasilje kao da je to sastavni dio njihove uloge žena, pa su one primorane da ćute i trpe. SOS telefon polazi od činjenice da je muško nasilje zločin koga treba kazniti. Muško nasilje je oblik kršenja ženskih ljudskih prava i kršenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koje su potpisale zemlje članice UN, 1948. godine.

• Muško nasilje nad ženama nije lični problem žena već društveni fenomen Bilo koja žena može biti žrtva muškog nasilja. To znači da nasilje kojem je izložena ne zavisi od njenih osobina ili karaktera. Zato je važno omogućiti ženama da razmijene iskustva sa drugim ženama kako bi imale priliku da shvate da je njihova patnja dio ženske istorije, a ne njihova lična stvar. Muško nasilje je dio sistema patrijarhalnog obrasca kojim muški pol održava kontrolu i dominaciju nad ženskim polom. Dakle, muško nasilje je društveni fenomen. Društvene (muške) nauke smatraju da je nasilje u porodici oblik porodičnog konflikta u kome jednako doprinose obje strane. Ali to nije tačno, jer polovi nemaju jednaku društvenu moć.

• SOS se miješa u porodicu Građanski moral nalaže nemiješanje u porodične stvari što podrazumeva zaštitu moćnih, to jest muškaraca. Ideologijom ne-miješanja u porodicu žrtve porodičnog nasilja ostaju izolovane i bez mogućnosti da izadju iz podredjenog položaja, a to su prije svega žene i deca. Proizvod ovog morala je i krivično pravo po kome seksualno zlostavljanje u braku nije kažnjivo, a premlaćivanje žena u braku se komentariše "to je

79

njihova privatna stvar". Podržavanjem žena da se suprostave nasilju SOS se miješa u porodicu, koja je najmanje bezbjedno mesto za ženu.

• Holistički pristup Termin ‘'holistički pristup'’ počinje od reči ‘nihole - cjelina’. Ovaj pristup podrazumijeva razmatranje i djelovanje u odnosu na cjelokupnu situaciju nasilja u kojoj se žena nalazi. Takav pristup se više tiče rada u sigurnim kućama i savjetovalištima nego na SOS telefonu. Drugim riječima, za razliku od segmentarnog pristupa većine institucija, feministički pristup podrazumijeva našu višestruku podršku žena uključujući činjenice iz njenog života: djeca, škola, zdravlje, posao, porodica, siromaštvo.... to podrazumeva rad u zajednici, rad sa institucijama, advokatsku podršku, rad sa školom, itd.

• SOS je na strani žena SOS polazi od pretpostavke o nejednakoj raspodjeli moći među polovima. SOS nije neutralan, SOS je na strani žrtava, ovog puta žena i dece jer se oni nalaze u neravnopravnom položaju u odnosu na nasilnike. Ovo je važna politika uzimajući u obzir da su društvene institucije zasnovane na logici neutralnosti, što u stvari najčešće znači da su uglavnom na strani muškaraca. Da bi izašle iz situacije nasilja ženama žrtvama nasilja treba dati podršku i biti nedvosmisleno na njihovoj strani. Biti na strani onih koje su preživjele nasilje daje šansu pravdi.

• SOS telefon je protiv svih vrsta nasilja SOS telefon je protiv svih vrsta muškog nasilja nad ženama i djecom: fizičkog, psihičkog, seksualnog, ekonomskog, zatim protiv rata, protiv državnog nasilja - nasilja institucija nad ženama, militarizma, protiv autodestrukcije kao vida nasilja nad samom sobom.

• SOS je protiv svake vrste diskriminacija žena SOS polazi od pretpostavke da je svaka žena jedinstvena i da sve žene imaju jednaka prava bez obzira kojoj klasi, rasi, naciji pripadaju, bez obzira kog su godišta, seksualnog opredjeljenja, političkog ili religijskog uverenja, bez obzira koju istoriju nose u sebi, da li su fizički ili mentalno različite, da li se bave prostitucijom ili naučnim radom. SOS telefon je otvoren za sve žene i podržava ih bez obzira na razlike!

• Djeca imaju pravo na život bez nasilja SOS istraživanje pokazuje da su u porodicama u kojima je muškarac nasilan i djeca žrtve nasilja. Žene vrlo često ostaju pored nasilnog partnera, misleći da djeca time dobijaju oca. Nasilje ucrtava traume kod djece koje se kasnije teško prevazilaze. Istraživanja govore da djeca koja su rasla u porodici sa nasiljem imaju manje pouzdanja u sebe i obzirom da je nasilnik-žrtva oblik komunikacije koju poznaju, često kasnije automatski ulaze u takve odnose, jer su im oni jedini poznati. Djeca ne vole nasilje, i djeca imaju pravo na život bez nasilja.

80

4.3. Feministički pristup ženskom zdravlju

4.3.1. Muško nasilje mijenja zdravlje žena U slučajima muškog nasilja u porodici, bolest je adaptacija tijela žene na konstantu izloženost pritisku, vrijeđanjima, nasilju. Žene koje trpe nasilje moraju poslie izvjesnog vremena biti bolesne, jer se drugačije ne može preživjeti situacija nasilja. Tek kroz bolest žena preživljava nasilje.

• Bolest je adaptacija na konstantnu izloženost nasilju.

• Kada žene ne mogu da izađu iz uslova nasilja doživljavaju traumatska iskustva koja proizvode post traumatski sindrom. To su stanja koja služe ženama da se adaptiraju na traumu koju su preživjele i nose u sebi.

• Šutnja podčinjenih je njihov prvi znak otpora, žena šuti ali se razboljeva. Ona govori tijelom. Bolest je njen otpor.

4.3.2. Kriti čki odnos prema institucijama

• Institucije medicine, psihijatruje, psihoterapije su dio patrijarhalnog sistema i kao takve posmatraju žene unutar klasične uloge pola, i najčešće ih svojim tehnikama vraćaju u tu ulogu: da šute, trpe i služe drugima.

• Institucije održavaju mit o porodici i po cijenu da žena u toj porodici bude izložena teškim oblicima zlostavljanja ili smrtnoj opasnosti.

• Institucije više vjeruju nasilniku nego ženi, jer je to dio patrijarhalnog sistema. Feministkinje smatraju da je nasilnik zločinac i slušaju ženu koja je preživjela nasilje.

• Institucije uglavnom nemaju nikakvu svijest o muškom nasilju nad ženama.. Podsjećamo da su institucije tu da bi služile ljidima a ne ljudi njima. I drugo, podsećamo da su institucije izumjeli ljudi i da ih ljudi mogu mijenjati. Post partalna psihoza je dijagnoza koja može da se protumači kao otpor žena da preuzmu ulogu majke nakon porođaja. Istraživanja pokazuju da se u našim psihijatrijskim ustanovama ova dijagnoza najčešće liječi elektrošokovima.

4.3.3. Psihološke i psihijatrijske teorije o mentalnom zdravlju žena proizvod su mizoginije patrijarhata

• Psihološke i psihijatrijske teorije su dio patrijarhalnog korpusa znanja, njih su pisali

muškarci ili žene koje preferiraju patrijarhalne odnose i hijerarhiju moći. • Feminističke teorije o zdravlju, bolestima i ženskom tijelu su nastale iz analize

iskustva stotine žena. Muškarci u tim teorijama stvaraju i traže opravdanje za svoje nasilno ponašanje, svoje fantazije imenuju naukom. Ako pročitate negdje da kažu da je žena mazohistički nastrojena znajte da je to laž.Žena sama može najbolje da zna o svom zdravlju i bolesti. Važno je da medicinsko i drugo znanje iskoristi u svoje svrhe i tako preuzme kontrolu o svome tijelu u

81

svoje ruke. Žene trebaju da transformišu strpljenje i ćutanje u jezik i akciju i tako promijene uslove života koji ih ugnjetavaju. Mijenjajući svoje mjesto u društvu žene mogu omogućiti uslove za razvoj svoga zdravlja.

82

5. ZAŠTITA OD NASILJA U PORODICI

5.1. Porodični zakon

5.1.1. Zaštita od nasilja u porodici u Porodičnom zakonu Osnovni cilj ovog zakona je zaštita žrtava nasilja u porodici sprječavanjem i suzbijanjem nasilja u porodici kojim se krše ustavom i zakonima zagarantovana osnovna ljudska prava i slobode. Zaštita od nasilja u porodici ostvaruje se primjenom ovog zakona i zakona kojima se uređuje upravni, prekršajni i krivični postupak, zaštita djece i maloljetnika u krivičnom postupku i postupak izvršenja krivičnih sankcija.

5.1.2. Mjere zaštite Svrha zaštitnih mjera je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprječavanje nasilja u porodici, te poduzimanje efikasnih mjera prevaspitavanja i liječenja nasilnih osoba.

5.1.3. Obavezni psihosocijalni tretman Zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana može se izreći nasilnoj osobi radi otklanjanja uzroka njenog nasilničkog ponašanja ili ako postoji opasnost da ta osoba nasilje ponovi.

5.1.4. Obavezno liječenje od ovisnosti Zaštitnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti nadležni sud izreći će nasilnoj osobi koja je nasilje učinila pod uticajem ovisnosti od alkohola, opojnih droga ili drugih psihoaktivnih supstanci, ako postoji opasnost da se radnje nasilja ponove.

5.1.5. Lišenje slobode i zadržavanje Policijska uprava dužna je za svaki prijavljeni slučaj nasilja u porodici izaći na lice mjesta odmah po primljenoj prijavi. Policijska uprava dužna je svaku osobu, za koju postoje osnove sumnje da je počinila nasilje u porodici, lišiti slobode.

83

5.1.6. Osiguravanje osnovnih životnih potreba Žrtva nasilja u porodici ima pravo na osiguravanje osnovnih životnih potreba u pogledu neophodnog zdravstvenog, socijalnog i materijalnog zbrinjavanja i pravo osiguravanja pravne pomoći za rješavanje socijalnog, ekonomskog i drugog statusa.

5.1.7. Finansiranje osnovnih oblika zaštite i privremene pomoći žrtvi Sredstva za finasiranje osnovnog oblika zaštite žrtve nasilja u porodici kojoj se odmah ne može osigurati zaštita u skladu sa članom 31. ovog zakona u okviru postojećih sistema zdravstvene i socijalne zaštite, osiguraće se u okviru privremene pomoći. U svrhu ostvarivanja privremene pomoći iz stava 1. ovog člana vlada kantona donijet će propis u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona kojim će propisati način ostvarivanja privremenih oblika pomoći, uključujući i pravnu pomoć za žrtve nasilja u porodici.

5.1.8. Način zbrinjavanja žrtve Radi osiguranja fizičke zaštite i ostvarivanja prava i interesa žrtve nasilja u porodici, bez straha i opasnosti po život, policija i organ starateljstva dužni su, uz prethodni pristanak žrtve, privremeno zbrinuti žrtvu nasilja u porodici u sigurnu kuću/sklonište (u daljnjem tekstu: sigurna kuća), drugu odgovarajuću instituciju ili kod druge porodice. Žrtva nasilja u porodici privremeno se zbrinjava u sigurnu kuću na zahtjev policije ili organa starateljstva, u trajanju najduže do tri mjeseca. Izuzetno, rok iz stava 2. ovog člana može se, na zahtjev sigurne kuće, produžiti uz pismenu saglasnost nadležnog organa starateljstva.

5.1.9. Zbrinjavanje žrtve u drugoj odgovaraju ćoj instituciji ili kod druge porodice

Žrtva nasilja u porodici zbrinjava se u drugu odgovarajuću instituciju ili kod druge porodice na zahtjev organa starateljstva kada organ starateljstva ocijeni da je to povoljnije za žrtvu i uz saglasnost žrtve nasilja.

5.2. Državni organi i institucije

5.2.1. Policija Ako je žena žrtva nasilja, trebalo bi da odmah pozove policiju opštine gdje živi. Treba im reći: šta se desilo, koja joj opasnost prijeti, ime izvršioca, adresu gdje se nasilje dešavalo, čime je izvršeno, posljedice – ukoliko ih ima. Policija će postavljati pitanja, na koja se

84

treba potruditi dati precizne, konkretne odgovorite i ne treba ništa prešutiti o informacijama o nasilju i nasilniku. Ako policija dođe u stan, treba im pokazati modrice, ukoliko ih ima i insistirati da to unesu u svoj zapisnik, s obzirom da će zapisnik biti dokaz u sudskom postupku. Ako nije jasno šta policajci pitaju ili predlažu, tražiti dodatno objašnjenje. Ne treba prihvatiti provokaciju nasilnika, te se ne treba raspravljati i svađati sa njim ili mahinalno, iz straha, potvrđivati sve što on kaže. Ukoliko se žrtva nasilja plaši nasilnika ili je to sigurnije, tražiti da razgovara sa policajcem nasamo. Obavezno treba navesti da li nasilnik ima oružje i da li je ranije osuđivan. Ukoliko ima oružje, zahtijevati od policije da mu se oružje oduzme. Ako je nasilnik žrtvu nasilja izbacio iz stana tražiti od policije da omoguće da uđe u stan ili da uzme svoje lične stvari. Ukoliko je žrtva nasilja povrijeđenaa zamoliti policajce da je odvezu u dežurnu zdravstvenu ustanovu gdje će joj sanirati povrde. Policiji može dostaviti ljekarsko uvjerenje o evidentiranim povredama (u fotokopiji) i raspitati se da li su i kada podneli krivičnu prijavu. Ukoliko oni to ne učine, i žrtva nasilja može podneti krivičnu prijavu. Policija može privesti i zadržati nasilnika, ali će ga oni ubrzo pustiti, s obzirom da policija nema pravo da određuje pritvor nasilniku. U roku od 48 sati od privođenja policija mora da pusti lice ili da ga sprovede istražnom sudiji.

5.2.2. Javno tužilaštvo Javno tužilaštvo preduzima gonjenje izvršilaca društveno opasnih dijela. Krivi čni zakon propisuje koja su to društveno opasna dijela (npr. nasilje u porodici, nedavanje izdržavanja, oduzimanje maloljetnog lica, silovanje...). Žrtva nasilja u porodici podnosi krivičnu prijavu policiji ili javnom tužiocu opštine gdje se dijelo dogodilo. Tužilac će dokazivati da je izvršeno krivično dijelo, ali on ne zastupa žrtvu nasilja niti je njen punomoćnik. Tužilac zastupa interese države i preduzima mjere radi sprečavanja vršenja društveno opasnih dijela. Uvijek se potrebno obraćati tužiocu ako ima saznanja, novih dokaza ili druge pojedinosti u vezi sa krivičnim dijelom. U pisarnici tužilaštva saznati pod kojim se brojem vodi predmet i kom tužiocu je dat na obradu. Sve dok se predmet ne dâ na obradu sudiji dokaze dostavljati tužiocu. Ukoliko tužilac smatra da nema dokaza da je počinilac izvršio krivično dijelo ili se dijelo koje je prijavljeno ne goni po službenoj dužnosti, on će žrtvu nasilja obavestiti o tome i dati joj rok u kom može pokrenuti ili nastaviti krivični postupak (ukoliko postupak već teče).

5.2.3. Uloga suda Sud je državni organ koji se nalazi između najmanje dvije strane u sporu, te u određenom postupku, ocjenjujući činjenice, dokaze i sl. donosi odluku (presudu, rješenje i sl. ). Sudski postupci vode se u opštinskim, okružnim sudovima, apelacionim. Građanski postupci u vezi sa: određivanjem mjera zaštite od nasilja u porodici, razvoda braka, poveravanja djece, utvrđivanja zajednički stečene imovine u braku, vode se u

85

opštinskom sudu u mestu gdje tuženi ima prebivalište. U slučaju razvoda braka nadležan je sud mjesta gdje su bračni drugovi imali zadnje zajedničko prebivalište ili gdje tuženi ima prebivalište, a u postupku za promjenu odluke o visini izdržavanja, u mjestu gde izdržavano lice ima prebivalište ili gdje tuženi ima prebivalište. Krivi čni postupci se vode pred opštinskim sudovima mjesta gdje je dijelo izvršeno. U okružnim sudovima se vode krivični postupci za određena, teška krivična dijela (silovanje, ubistvo, razbojništvo) i to okružni sud u mjestu gdje je dijelo izvršeno.

5.2.3.1. Šta je važno dokazati na suđenju Postupak pred sudom zahtjeva kako od sudije, odnosno predsjednika vijeća, tako i od stranaka u postupku i branioca optuženog, posebnu osjetljivost i pažnjukada su u pitanju krivična djela u vezi sa nasiljem u porodici. Nedovoljnainformisanost o ovom problemu u društvu kao i nedovoljno poznavanjemeđunarodnih dokumenata i standarda koji su u ovoj oblasti prisutni nameđunarodnom nivou, često ima za posljedicu da se predmeti u vezi sa nasiljem u porodici smatraju pred sudovima kao predmeti od manjeg značaja koji semogu lakše završiti u odnosu na neke druge „teže“ predmete. Takvo ponašanjese prepoznaje kako kod tužilaca koji vode istragu i optužuju krivične stvari, takoi kod sudija koji donose odluke. Takav stav bude odmah primjećen od straneoptuženih i njihovih branilaca te postoji mogućnost da se takva situacija iskoristipred sudom u cilju donošenja što blaže sankcije. Položaj žrtve u postupku se vrlo često zanemaruje kako iz razloga nedostatka preciznih odredaba uZakonima o krivičnim postupcima tako i zbog već pomenutog stava u odnosuprema ovim predmetima. Takođe je važno istaći da je medijska pažnja premaovim predmetima samo trenutna i samo ako je povezana sa senzacionalističkimsituacijama bez analitičkog i istraživačkog novinarskog pristupa što takođedoprinosi stvaranju slike u javnosti da ovaj problem nema odgovarajući društveni značaj. U postupcima u vezi sa ovim predmetima, u svim fazama postupka, od policije,centara za socijalni rad, tužilaštva, suda, treba obratiti pažnju na sljedećapitanja:

• Svjedočenje žrtve vezano za zlostavljanje i to fizičko, emocionalno,verbalno • Vidljive povrede

• Fotografije koje su prethodno sačinjene od policije • Medicinski nalazi i nalazi vještačenja o težini povrede

• Opipljivi predmeti (oružje,pocijepana odjeća,slomljene stvari koje su prikupljeni kao dokazi)

• Psihijatrijski nalaz žrtve

• Psihatrijski nalaz optuženog

5.2.4. Prekršajni sudovi Prekršaj čini svako ko skrivi protivpravnu radnju koja je propisima određena kao prekršaj. Prekršajne radnje mogu biti raznovrsne i kao takve mogu biti sadržane u raznim propisima

86

(zakonima, odlukama i dr. – na primjer remećenje javnog reda i mira, zakon o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima, zakonima koji regulišu prava potrošača, zakonima koji regulišu promet roba i usluga, odluka o držanju životinja … i dr.). Javni red i mir remeti onaj ko:

• svađom ili vikom remeti javni red i mir, ili svojim ponašanjem ugrožava bezbjednost građana,

• ugrožava sigurnost drugog lica prijetnjom da će napasti na život ili tijelo tog ili njemu bliskog lica ili

• vrijeđanjem ili vršenjem nasilja nad drugim, izazivanjem tuče ili učestvovanjem u njoj, ugrožava spokojstvo građana ili remeti javni red i mir.

Ako neko jednom od navedenih radnji remeti mir i spokojstvo, može se protiv izvršioca podneti zahtev za pokretanje prekršajnog postupka ili obavestiti policiju i insistirati da oni pokrenu postupak. Navedena ponašanja su okarakterisana kao prekršaj s obzirom da svako ima pravo na ličnu i imovinsku sigurnost, mir, spokojstvo, privatni život i slobodu kretanja, očuvanje javnog morala i ljudskog dostojanstva.

5.2.4.1. Sankcije koje se mogu izreći izvršiocu prekršaja Učiniocu prekršaja može se izreći: novčana kazna ili kazna zatvora, rad u javnom interesu, a može se izreći: opomena ili zaštitna mjera – npr. obavezno liječenje alkoholičara ili narkomana, zabrana pristupa oštećenom, objektima ili mjestu izvršenja prekršaja, oduzimanje predmeta i dr.

5.2.5. Centar za socijalni rad Centar za socijalni rad postoji u opštinama. Centar za socijalni rad:

• postupa po zahtevu suda: da pruži pomoć u pribavljanju potrebnih dokaza, da iznese svoje mišljenje o opravdanosti tražene mjere zaštite o poveravanju djece jednom od roditelja i sl.

• u postupku razvoda braka, može imati medijatorsku ulogu

• može podneti: tužbu za zaštitu od nasilja u porodici, tužbu za izdržavanje maloljetnog djeteta tužbu radi izmjene odluke o čuvanju i vaspitanju djeteta

• rješava po zahtevu za pomoć u saniranju poremećenih porodičnih odnosa i tad ima savjetodavnu ulogu. Potrebno je da jedan ili oba bračna druga, koji ne žele da se razvedu, podnesu zahtev centru za pomoć u rješavanju poremećenih porodičnih odnosa.

• vodi evidenciju i dokumentaciju o žrtavama nasilja i o nasilnicima protiv kojih je određena mjera zaštite (sud je dužan da Centru dostavi presudu).

• donosi plan zaštite djeteta u svim segmentima

• postupa po nalozima suda

87

• vrši preventivni i korektivni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava. U obavljanju korektivnog nadzora, Centar ispravlja roditelje u vršenju roditeljskog prava, upućuje ih u porodično savjetovalište ili ustanovu za medijaciju, te u vezi sa tim donosi odluke, ali takođe može pokrenuti i sudske postupke oduzimanja roditeljskog prava, i sl.)

• donosi odluke u vezi sa zasnivanjem starateljstva, hraniteljstva, usvojenja.

5.2.5.1. Centar prvenstveno vodi računa o interesima djece Kada postoji nasilje u porodici, medijacija (posredovanje u sporu), kao i porodična ili partnerska terapija, nisu odgovarajući postupci. Ne mora se prihvatiti ponuda za medijaciju. Kada se daje izjava organu koji predlaže medijaciju, naglasite da se ne prihvata predlog zbog postojanja nasilja. Uloga Centra za socijalni rad u donošenju mjere zaštite od nasilja. Ukoliko je žrtva nasilja pokrenula postupak na sudu, radi donošenja mjera zaštite od nasilja u porodici, sud će od centra tražiti: da pribavi potrebne podatke u vezi sa nasiljem koje se dešava, i da dâ svoje mišljenje u vezi sa traženom zaštitnom mjerom. To podrazumeva da će Centar pozvati žrtvu nasilja i lice koje je izvršilo nasilje, obaviće razgovor, te preduzeti potrebne dijagnostičke, terenske i druge radnje. Potrebno je reći sve kako se desilo (odgovorite na pitanja: ko je uradio, kada, gdje, kako, čim, s kim, ko je vidio, navesti posljedice i sl.). Ako se nasilje dešavalo i ranije obavezno im to reći. Ukoliko žrtva nasilja ima ljekarska uvjerenja o evidenciji povreda, dati im fotokopije. Obavezno napomenuti ako je nasilnik kažnjavan (odlukama suda ili prekršajno). Centar za socijalni rad ili drugi organ postupa po zahtevu suda i pruža pomoć u pribavljanju potrebnih dokaza, i iznosi svoje mišljenje o traženim pitanjima i o opravdanosti tražene mjere zaštite. Ako je centru poznato da je povrijeđeno neko dječje pravo, centar je dužan da pokrene sudske postupke kako bi se zaštitili interesi djeteta (npr. tužbu za izdržavanje, tužbu za povjeravanje maloljetnog djeteta, vršenje roditeljskog prava, tužbu za uređenje načina održavanja ličnih odnosa djeteta sa roditeljem u vezi sa donošenjem zaštitnih mjera od nasija u porodici, oduzimanjem roditeljskog prava i sl.)

5.2.5.2. Osposobiti žrtve nasilja za normalan život Porodično nasilje i dalje je najčešći oblik nasilja, a u 95 posto slučajeva nasilnici su muškarci. Danas, srećom, manje je onih koji zatvaraju oči pred tom vrstom nasilja, trpajući ga u četiri kućna zida. Prema procjenama udruženja koje se bave zaštitom žena, žrtava porodičnog nasilja, iz života u paklu izbavi se tek od 50 do 60 posto žena. Njih i njihovu djecu, koja su također žrtve, nakon toga treba osposobiti za normalan život. Vrlo je čest slučaj da je ekonomska ovisnost žena jedan od najvažnijih razloga zbog kojeg trpe nasilje i zbog kojeg se ne odlučuju prijaviti i napustiti nasilnika.Zato je mjera zapošljavanja zlostavljanih žena ujedno najsnažnija potpora njihovu osamostaljivanju.

88

5.2.6. Sigurne kuće

Sigurne ženske kuće su prihvatilišta namijenjena svim ženama i njihovoj djeci koji su ugroženi fizičkim, seksualnim, psihičkim i ekonomskim nasiljem u porodici. Sigurne ženske kuće su vidovi privremenog smještaja sa ciljem da se ženama i djeci pruži zaštita i podrška u izlasku iz nasilja. Sigurne kuće se nalaze na tajnim lokacijama, kako bi se korisnicama osigurala puna bezbijednost. Sigurne kuće namijenjene su i ženama koje žive u drugim sredinama. Boravak u sigurnoj kući je besplatan za korisnice, a troškove njihovog boravka snose lokalne opštinske uprave. Sigurna ženska kuća ima funkciju da zaštiti ženu i obezbijedi izmještanje iz okruženja u kojem je postojalo nasilje. Cilj je da se ženi omogući da se vrati uobičajenom načinu života u zajednici i da joj se pruži mogućnosti da organizuje život bez nasilja. Žena se na taj način ohrabruje da se postepeno ponovo uključuje u zajednicu.

5.2.6.1. Kako do Sigurne kuće U slučaju trenutnog nasilja, u sigurnim ženskim kućama žene i djeca se urgentno smještaju. U takvoj situaciji nije neophodno priložiti dokumentaciju koja je obavezna za prijem. Ukoliko postoji potreba za hitnim prijemom žena i djece u Sigurnu žensku kuću, vrši se urgentni smještaj, te u takvoj situaciji nije neophodno priložiti dokumentaciju koja je obavezna za prijem. U slučaju da se ne radi o urgentnom smještanju žene, u prihvatilište Sigurne ženske kuće potencijalne korisnice dolaze po utvrđenoj proceduri. Ova procedura podrazumijeva ostvarivanje kontakata sa ženom van Sigurne kuće, a stručnim tim Centra za socijalni rad na osnovu intervjua sa ženom vrši procjenu o najadekvatnijoj vrsti pomoći koju je potrebno obezbijediti da bi se pružila podrška za izlazak iz nasilja. U prihvatnoj stanici korisnicama se obezbjeđuje kratkotrajni prihvat i zbrinjavanje do utvrđivanja odgovarajućeg oblika zaštite, a najduže do deset dana. U prihvatlilištu Sigurne ženske kuće ženama i djeci je omogućen boravak najduže do šest mjeseci, a tokom tog boravka žene i djeca se upoznaju sa drugim članovima kuće, životnim prostorom i okruženjem. U atmosferi sigurnosti, prihvatanja i podrške pruža im se mogućnost da se opuste, odmore, okrijepe, dobiju pažnju i urgentnu pomoć koja im je potrebna (medicinska, psihološka i druga vrsta pomoći). U ovoj fazi, koja može da traje kratko, žena i dijete imaju pravo na njegu, i pravo da im se ne postavljaju pitanja koja se odnose na samostalno rješavanje složenih problema. Postepeno se upoznaju sa potrebama i zahtjevima organizovanja svakodnevnog života. Takođe se detaljnije upoznaju sa vrstom i načinom pružanja stručne pomoći, koja se organizuje u okviru Sigurne ženske kuće i koju mogu da koriste kroz individualni i grupni rad, različite kreativne radionice ili edukacije, u zavisnosti od materijalno tehničkih mogućnosti Sigurne kuće i ličnih afiniteta, kao i pomoć u povezivanju sa drugim institucijama koje su od značaja u rešavanju njihovih problema (sud, pravno savetovanje, Centar za socijalni rad, zdravstvene ustanove, škola, policija i dr.). U slučaju školskog djeteta (uz dozvolu majke) škola se upoznaje sa aktuelnom porodičnom situacijom i činjenicom boravka u Sigurnoj ženskoj kući. Kontakti izmedju

89

oca i djece regulišu se preko Opštinskog suda koji donosi rješenje o optimalnom modelu viđenja. Tokom boravka korisnice u prihvatilištu periodično se analiziraju postignuti rezultati i donosi odluka da li je neophodno produžiti boravak.

5.2.6.2. Kriterijumi za prijem Osnovni kriterijum za prijem žene u Sigurnu kuću je postojanje fizičkog, seksualnog, psihičkog, ekonomskog nasilja. Kriterijumi su takođe određeni situacijom u kojoj se žena nalazi (ugroženost od nasilja i raspoloživi resursi zaštite), kao i njenim psihofizičkim stanjem. U prihvatilište i prihvatnu stanicu ne mogu se primiti osobe koje boluju od težih psihijatrijskih oboljenja ili imaju predhistoriju psihijatrijskih poremećaja, osobe zavisne od alkohola, droga i tableta, umerjeno i teže mentalno nedovoljno razvijene osobe, kao ni osobe sa poremećajima u ponašanju koje bi narušavale funkcionisanje prihvatilišta i prihvatne stanice.

90

6. PREVENCIJE NASILJA NAD ŽENAMA 6.1. Postupci u slučaju porodičnog nasilja

6.1.1. Šta žena koja trpi nasilje može učiniti da se zaštiti

Može da razgovara sa nekim o onome šta joj se desilo

• Može da napravi strategiju “odlazaka“

• Da razmisli o tome da se skloni na sigurno mesto, čak i ako u tom trenutku ne nameravate da napusti nasilnika.

• Može, takođe kontaktirati neku od ženskih nevladinih organizacija koje se bave psihosocijalnom podrškom žena i djece žrtava nasilja

• da dokumentuje svoje povrede; • da prijavi nasilje policiji

Pored ne vladinih organizacija, u svakom gradu postoje centri za socijalni rad koji takođe imaju razvijene programe rada sa žrtvama nasilja u porodici i obučene timove ljudi koji pružaju podršku.

6.1.2. Šta zlostavljana žene može uraditi Važno je da žena zna da je čeka donošenje bitnih odluka: gdje otići, koje postupke poduzeti, mora drugačije organizovati i prilagoditi život novonastaloj situaciji, obezbijediti dodatna sredstva finansiranja i sl. Ukoliko poželi da opravda nasilnikovo ponašanje i oprosti nasilniku nasilje koje joj nanosi, treba imati na umu da je praksa pokazala da, bez obzira koliko se žena trudi, ugađa, izbjegava sukobe, i uprkos povremenom poboljšanju situacije u kući, nasilnik će ubrzo nastaviti sa nasiljem, a posljedice će biti teže. Treba imati u vidu da: Niko ne smije da vrši nasilje nad ženama. Žena nije kriva zbog nasilja koje se vrši nad njom. Ne smije vjerovati nasilniku - kad je optužuje i krivi, kad opravdava nasilje, kad govori da više nikad to neće učiniti i pri tome kupuje poklone, plače, izvodi u restoran i sl.Nasilje je vremenom sve češće i surovije. Žena ne smije ćutati. Treba pokušajti da priča svima o nasilju koje trpi. Nasilje nije njena sramota, već sramota nasilnika.

6.1.3. Taktike preživljavanja Važno je da žena sebe zaštiti. Ako je fizički napadnuta, ili joj je život ugrožen prijetnjama, treba pobjeći u prostoriju koja se zaključava ili kod komšinice. Pokušati da glasno zove u pomoć, a paralelno sa tim, lupom skrećite pažnju komšija koji mogu da intervenišu i pozovu policiju. Ukoliko je zaključana, treba pokušati da preko prozora skrene pažnju prolaznika na svoju situaciju (zvati u pomoć ili pisanjem po staklu prozora pokušati da

91

skrenete pažnju prolaznika). S obzirom da se nasilje ne dešava prvi put, reći komšinici da, kada čuje lupanje, buku i sl. odmah pozove policiju.

6.1.4. Napušta stan ili nasilnika Najvažnije je da je žrtva sigurnai na sigurnom mjestu. Prije svega treba se pripremiti za napuštanje stana. Napraviti plan: gdje otići, koliko dugo može tu ostati, kako obezbediti finansijska sredstvaza preživljavanje, gdje će djeca biti, koja dokumenta i stvari poneti, ko može u tome pomoći, kada i u kom trenutku napustiti stan (najbolje je kada nasilnik nije kod kuće). Ako žena želi da zadržite decu, najbolje je da ih povedete sa sobom u trenutku napuštanja stana, ukoliko je u mogućnosti da to učini. Ovo je bitno s obzirom što je, prilikom procjene i određivanja kom od roditelja će se maloljetno dijete povjeriti, Sudu je važno i faktično stanje. Ukoliko postoji nekakva opasnost, prilikom napuštanja stana, treba pozvati policiju. Kada ode, ne treba govoriti gdje se nalazi, a državnim organima i institucijama kojima se obraća, treba reći da novu adresu ne saopštavaju nasilniku, ili im dati adresu rođaka ili prijatelja, kao uslužnu adresu. Kada žena napusti stan, a plaši se da će je nasilnik proganjati, treba obavijestiti:

• Policiju na opštini gdje se doseljava i reći im o svojim strahovima, • Centar za socijalni rad radi evidentiranja: problema, maloljetnika i situacije,

• Školu – psihologa, razrednog starješinu ili učitelja, i upoznati sa nasiljem koje su žena i djeca doživjeli i reći im da novu adresu ne saopštavaju nasilniku,

• Ljekara.

6.1.5. Odolevanje nasilju: Prevencija nasuprot opreznosti

Najsigurniji savjet koji se nudi ženama je baziran na mentalitetu “okrivljavanja žrtve”: “Ne izlazi sama napolje noću.” ... “Ne nosi seksi odeću.” ... “Ne intimiziraj se sa strancima.” ... “Kloni se rizičnih situacija.” Kao da je ono što žene rade odlučujće. Argument glasi: Žensko ponašanje, ženska zavodljivost ili nemarnost, “priziva” nasilje ili ga omogućava, što znači da bi mijenjanjem svog ponašanja trebalo da ga preduprijedimo. Žene ponekad imaju tendenciju da prihvate ovaj pogled zato što on nudi lažan ali očajnički željen osjećaj sigurnosti. Žene misle da mogu, možda, izbjeći nasilje time što ćemo ostajati u kući ili time što će učiniti po volji bijesnom mužu. Mjere zaštite kao samoodbrana mogu pomoći individualno ženama. Međutim, te mjere ne umanjuje broj muških nasilničkih akata. Kada žena preuzme korake da se zaštiti, treba da to bude sa punom sviješću da istinska odgovornost za prevenciju i iskorijenjivanje nasilja pripada muškarcima. Muškarci moraju prestati sa nasiljem protiv žena, s bilo kojim vidom nasilja. Oni moraju osuđivati nasilnike, a ne minimalizovati njihove zločine. I nadasve, za nasilje ne smiju okrivljavati žene koje su ga trpjele. Ovo je najvažnija i najprikladnija forma prevencije.

7. NAUČNO-ISTRAŽIVA Poglavlje naučno-istraživa

• Tema naučno

• Područje nauč• Rezultati nauč

7.1. Tema i metod nau

Tema naučno-istraživačkog rada je: PorodiOvim istraživačkim radom se porodično nasilje nad ženama, ko je najporodici, koji oblici nasilja i koliko kako bi ispitanici postupili u situacijama da su žrtve ili svjedoci nasilja, stavovi vezani za feministički pokret, SOS telefon za pomoodnosilo na stavove ispitanika vezane za svoje neposredno okruženje, svoje mjesto, Unsko-Sanski Kanton i Bosnu i Hercegovinu.Korištena je metoda ankete, gdje su ispitanici iznosili svoje stavove na anketnom upitniku koji je obuhvatao gore pomenute tematikistraživanje je analizirano po spolu i po starosnoj strukturi ispitanika.

7.2. Područje naučno Za sagledavanje problematike porodiimaju svakodnevnu komunikaciju sa velikim brojem grasuočeni sa njihovim svakodnevnim problemima.Odabrani ispitanici za ovaj istraživasrednjih škola na Unskojedne banke. U istraživanju je ukupno uispitanika) i ženskih 44 (55,00%Grafiku 7.1. Tabela 7.1: Tabelarni pregled

Starost i spol Ukupno

Muško broj % 45,00%

Žensko broj

% 55,00%

Ukupno

92

ISTRAŽIVA ČKI RAD

istraživački rad se sastoji od tri dijela: čno-istraživačkog rada,

je naučno-istraživačkog rada i Rezultati naučno-istraživačkog rada.

Tema i metod naučno-istraživačkog rada

istraživačkog rada je: Porodični nasilje nad ženama. kim radom se istraživalo koliko je, po mišljenju ispitanika, prisutno

no nasilje nad ženama, ko je najčešće nasilnik, najznačajni uzroci nastanka nasilja u asilja i koliko često su prisutni, koje su najčešć

postupili u situacijama da su žrtve ili svjedoci nasilja, stavovi vezani za ki pokret, SOS telefon za pomoć žrtvama nasilja i „Kuće spasa“. Ispitivanje se

odnosilo na stavove ispitanika vezane za svoje neposredno okruženje, svoje mjesto, Sanski Kanton i Bosnu i Hercegovinu.

Korištena je metoda ankete, gdje su ispitanici iznosili svoje stavove na anketnom upitniku koji je obuhvatao gore pomenute tematike. Zbog realnijeg prikaza stava ispitanika, istraživanje je analizirano po spolu i po starosnoj strukturi ispitanika.

čno-istraživačkog rada

Za sagledavanje problematike porodičnog nasilja nad ženama odabrani su ispitanici svakodnevnu komunikaciju sa velikim brojem građana te su, na bilo kakav na

eni sa njihovim svakodnevnim problemima. Odabrani ispitanici za ovaj istraživački rad su najviše prosvjetni radnici (iz nekoliko srednjih škola na Unsko-Sanskom Kantonu), uposlenici Javnog preduze

U istraživanju je ukupno učestvovalo 80 ispitanika, od kojih je muških 36 (45,00%) i ženskih 44 (55,00% od svih ispitanika) što je prikazano

pregled spola ispitanika

Ukupno

36 45,00%

44 55,00%

80 Grafik 7.1: Grafički prikaz spola ispitanika

Muško45%

Žensko55%

koliko je, po mišljenju ispitanika, prisutno ajni uzroci nastanka nasilja u

češće posljedice nasilja, postupili u situacijama da su žrtve ili svjedoci nasilja, stavovi vezani za

će spasa“. Ispitivanje se odnosilo na stavove ispitanika vezane za svoje neposredno okruženje, svoje mjesto,

Korištena je metoda ankete, gdje su ispitanici iznosili svoje stavove na anketnom upitniku Zbog realnijeg prikaza stava ispitanika,

istraživanje je analizirano po spolu i po starosnoj strukturi ispitanika.

nog nasilja nad ženama odabrani su ispitanici koji ana te su, na bilo kakav način,

ki rad su najviše prosvjetni radnici (iz nekoliko oslenici Javnog preduzeća te uposlenici

estvovalo 80 ispitanika, od kojih je muških 36 (45,00% od svih što je prikazano u Tabeli 7.1 i na

pola ispitanika

Pregled svih ispitanika po Tabela 7.2: Tabelarni pregled ispitanika po

Starost i spol 18 - 25

Muško broj % 28,57%

Žensko broj % 71,43%

Ukupno

Najveći broj ispitanika je životne starosti od 32 do 40 godinaukupno 31), te životne starosti od 26 do 31 godine (6 muških i 16 ženskih, ukupno 22).

Grafik 7.2: Grafički prikaz ispitanika po

Najveći broj muških ispitanika je je životne starosti od 32 do 40 godinanajveći broj ženskih ispitanika je životne starosti od 26 do 31 godine (16Bračni status svih ispitanika je dat Tabela 7.3: Tabelarni pregled ispitanika po bra

Bračni status

U braku broj %

U vanbračnoj zajednici

broj %

U vezi broj %

Nisam u vezi broj

%

Ukupno

Najveći broj ispitanika je u braku, ukupnoispitanika (72,50 % od svih ispitanika), nije u vezi 7 ispitanika (8,75 % od svih ispitanika) i u vanbračnoj zajednici 1 ispitanik (1,25 % od svih ispitanika). Stepen obrazovanja svih ispitanika je dat u

18 - 25

2

5

93

Pregled svih ispitanika po spolu i starosti je dat u Tabeli 7.2 i prikazan je na

regled ispitanika po spolu i starosti

godine starosti Ukupno

25 26 - 31 32 - 40 41 - 50 51+

2 6 17 5 6 28,57% 27,27% 54,84% 55,56% 54,55%

5 16 14 4 5 71,43% 72,73% 45,16% 44,44% 45,45%

7 22 31 9 11

i broj ispitanika je životne starosti od 32 do 40 godina (17 muških i 14 ženskih, ukupno 31), te životne starosti od 26 do 31 godine (6 muških i 16 ženskih, ukupno 22).

ki prikaz ispitanika po spolu i godinama starosti

i broj muških ispitanika je je životne starosti od 32 do 40 godinai broj ženskih ispitanika je životne starosti od 26 do 31 godine (16i status svih ispitanika je dat u Tabeli 7.3 i na Grafiku 7.3.

regled ispitanika po bračnom statusu

Ukupno

58 72,50%

1 1,25%

14 17,50%

7 8,75%

80 Grafik 7.3: Grafički prikaz ispitanika po bra

i broj ispitanika je u braku, ukupno 58 (72,50 % od svih ispitanika)ispitanika (72,50 % od svih ispitanika), nije u vezi 7 ispitanika (8,75 % od svih ispitanika) i

noj zajednici 1 ispitanik (1,25 % od svih ispitanika).

Stepen obrazovanja svih ispitanika je dat u Tabeli 7.4 i na Grafiku 7.

26 - 31 32 - 40 41 - 50

6

17

5

16

14

4

Muško Žensko

1

147

i prikazan je na Grafiku 7.2.

Ukupno

36 45,00%

44 55,00%

80

(17 muških i 14 ženskih, ukupno 31), te životne starosti od 26 do 31 godine (6 muških i 16 ženskih, ukupno 22).

i broj muških ispitanika je je životne starosti od 32 do 40 godina (17 ispitanika) a i broj ženskih ispitanika je životne starosti od 26 do 31 godine (16 ispitanika).

ispitanika po bračnom statusu

58 (72,50 % od svih ispitanika).U vezi je 14 ispitanika (72,50 % od svih ispitanika), nije u vezi 7 ispitanika (8,75 % od svih ispitanika) i

7.4.

51+

6

5

58

U braku

U vanbračnoj zajednici

U vezi

Nisam u vezi

Tabela 7.4: Tabelarni pregled ispitanika po stepenu obrazovanj

Stepen obrazovanja

Završena srednja škola broj%

Završena viša/visoka škola

broj%

Završen postdiplomski studij

broj%

Ukupno

Najveći broj ispitanika je sa završenom višom/visokom školom, ukupno 63 (78,75 % od svih ispitanika). Sa završenim postdiplomskim studijima je 12 ispitanika (15,00 % odispitanika), te sa završenom srednjom školom je 5 ispitanika (6,25 % od svih ispitanika). Radni status svih ispitanika je dat u Tabela 7.5: Tabelarni pregled ispitanika po radnom statusu

Radni status

Stalni posao broj %

Posao na određeno broj %

Nezaposlen/a broj %

Student/ica broj

%

Ukupno

Najveći broj ispitanika ima stalni posao, ukupno određeno ima 21 zaposlenik (26,25 % od svih ispitanika), nezaposlenih je 5 ispitanika (6,25 % od svih ispitanika), te je 1 sudent/ica (1,25 % od svih ispitanika). Pregled ispitanika po pitanju svjedobližoj okolini) je dat u Tabeli 7. Tabela 7.6: Tabelarni pregled ispitanika po pitanju

Da li ste i kada svjedočili nasilju

Da broj %

Ne broj %

Ne sjećam se broj %

Nije odgovorila broj

%

Ukupno Grafik 7.6: Grafički prikaz ispitanika po pitanju svjedo

94

regled ispitanika po stepenu obrazovanja

Ukupno

broj 5 % 6,25%

broj 63 % 78,75%

broj 12 % 15,00%

80 Grafik 7.4: Grafički prikaz ispitanika po stepenu obrazovanja

i broj ispitanika je sa završenom višom/visokom školom, ukupno 63 (78,75 % od svih ispitanika). Sa završenim postdiplomskim studijima je 12 ispitanika (15,00 % odispitanika), te sa završenom srednjom školom je 5 ispitanika (6,25 % od svih ispitanika).

Radni status svih ispitanika je dat u Tabeli 7.5 i na Grafiku 7.5.

regled ispitanika po radnom statusu

Ukupno

53 66,25%

21 26,25%

5 6,25%

1 1,25%

80 Grafik 7.5: Grafički prikaz ispitanika po radnom statusu

i broj ispitanika ima stalni posao, ukupno 53 (66,25 % od svih ispitanika). Posao na eno ima 21 zaposlenik (26,25 % od svih ispitanika), nezaposlenih je 5 ispitanika

(6,25 % od svih ispitanika), te je 1 sudent/ica (1,25 % od svih ispitanika).

Pregled ispitanika po pitanju svjedočenja počinjenom nasilju nad ženom (u porodici ili Tabeli 7.6 i na Grafiku 7.6.

ed ispitanika po pitanjusvjedočenja počinjenom nasilju nad ženomi

Ukupno

28 35,00%

48 60,00%

4 5,00%

0 0,00%

80 ki prikaz ispitanika po pitanju svjedočenja počinjenom nasilju nad

5

63

12

21

51

28

48

4

ki prikaz ispitanika po stepenu obrazovanja

i broj ispitanika je sa završenom višom/visokom školom, ukupno 63 (78,75 % od svih ispitanika). Sa završenim postdiplomskim studijima je 12 ispitanika (15,00 % od svih ispitanika), te sa završenom srednjom školom je 5 ispitanika (6,25 % od svih ispitanika).

ki prikaz ispitanika po radnom statusu

53 (66,25 % od svih ispitanika). Posao na eno ima 21 zaposlenik (26,25 % od svih ispitanika), nezaposlenih je 5 ispitanika

(6,25 % od svih ispitanika), te je 1 sudent/ica (1,25 % od svih ispitanika).

om nasilju nad ženom (u porodici ili

injenom nasilju nad ženomi

injenom nasilju nad ženom

Završena srednja škola

Završena viša/visoka škola

Završen postdiplomski studij

53

Stalni posao

Posao na određeno

Nezaposlen/a

Student/ica

28 Da

Ne

Ne sjećam se

Od svih ispitanika nasilju je svjedo(60,00% od svih ispitanika) nije nikada svjedood svih ispitanika). Pregled nasilnika prema Tabeli 7.7 i na Grafiku 7. Tabela 7.7: Tabelarni pregled Ako jeste, ko je najčešće

bio nasilnik

Otac broj %

Neko drugi broj %

Ne sjećam se broj

%

Ukupno Grafik 7.7: Grafički prikaz nasilnika prema ispitanicimam koji su svjedo Najviše je kao nasilnik bio otac, po izjavi 21 ispitanika (65,63% od svih ispitanika koji su svjedočili nasilju ili se ne sjebio nasilnik po izjavi 8 ispitanika (25,00% od svih ispitanika koji su svjedone sjećaju), te se 3 ispitanika ne sjesvjedočili nasilju ili se ne sje Pregled prijavljivanja nasilja policiji prema ispitanicima koji su svjedosjećaju je dat u Tabeli 7. Tabela 7.8: Tabelarni pregled prijavljivanja nasilja policiji prema se ne sjećaju

Da li je nasilje prijavljivano policiji

Da broj %

Ne broj %

Ponekad broj %

Nije odgovorila broj

%

Ukupno Grafik 7.8: Grafički prikaz prijavljivanja nasilja policiji prema ispitanicimam koji su svjedone sjećaju U većini slučajeva nasilje nije prijavljeno policiji, po izjavi 16 ispitanika (50,00% od svih ispitanika koji su svjedoč7 ispitanika (21,88% od svih ispitanika koji su svjedo6 ispitanika nasilje je ponekad prijavljivano policiji (18,75% od svih ispitanika koji su svjedočili nasilju ili sesvjedočili nasilju ili se ne sje

95

Od svih ispitanika nasilju je svjedočilo njih 28 (35,00% od svih ispitanika), 48 ispitanika (60,00% od svih ispitanika) nije nikada svjedočilo nasilju a 4 ispitanika se ne sje

Pregled nasilnika prema ispitanicima koji su svjedočili nasilju ili se ne sje7.7.

regled nasilnika prema ispitanicimam koji su svjedočili nasilju ili se ne sje

Ukupno

21 65,63%

8 25,00%

3 9,38%

32 ki prikaz nasilnika prema ispitanicimam koji su svjedočili nasilju ili se ne sje

Najviše je kao nasilnik bio otac, po izjavi 21 ispitanika (65,63% od svih ispitanika koji su ili nasilju ili se ne sjećaju). Neko drugi (brat, sestra, maćeha, o

bio nasilnik po izjavi 8 ispitanika (25,00% od svih ispitanika koji su svjedoaju), te se 3 ispitanika ne sjeća ko je bio nasilnik (9,38% od svih ispitanika koji su ili nasilju ili se ne sjećaju).

Pregled prijavljivanja nasilja policiji prema ispitanicima koji su svjedoTabeli 7.8 i na Grafiku 7.8.

regled prijavljivanja nasilja policiji prema ispitanicimam koji su svjedo

Ukupno

7 21,88%

16 50,00%

6 18,75%

3 9,38%

32 prikaz prijavljivanja nasilja policiji prema ispitanicimam koji su svjedo

ajeva nasilje nije prijavljeno policiji, po izjavi 16 ispitanika (50,00% od svih ispitanika koji su svjedočili nasilju ili se ne sjećaju). Nasilje je prijavljeno policiji, po izjavi 7 ispitanika (21,88% od svih ispitanika koji su svjedočili nasilju ili se ne sje6 ispitanika nasilje je ponekad prijavljivano policiji (18,75% od svih ispitanika koji su

ili nasilju ili se ne sjećaju), te 3 ispitanika (9,38% od svih ispitanika koji su ili nasilju ili se ne sjećaju)nisu odgovorila na ovo pitanje.

8

3

7

16

63

od svih ispitanika), 48 ispitanika ilo nasilju a 4 ispitanika se ne sjeća (5,00%

ili nasilju ili se ne sjećaju je dat u

ili nasilju ili se ne sjećaju

ili nasilju ili se ne sjećaju

Najviše je kao nasilnik bio otac, po izjavi 21 ispitanika (65,63% od svih ispitanika koji su eha, očuh, nana, dedo...) je

bio nasilnik po izjavi 8 ispitanika (25,00% od svih ispitanika koji su svjedočili nasilju ili se % od svih ispitanika koji su

Pregled prijavljivanja nasilja policiji prema ispitanicima koji su svjedočili nasilju ili se ne

ispitanicimam koji su svjedočili nasilju ili

prikaz prijavljivanja nasilja policiji prema ispitanicimam koji su svjedočili nasilju ili se

ajeva nasilje nije prijavljeno policiji, po izjavi 16 ispitanika (50,00% od svih Nasilje je prijavljeno policiji, po izjavi

ili nasilju ili se ne sjećaju). Po izjavi 6 ispitanika nasilje je ponekad prijavljivano policiji (18,75% od svih ispitanika koji su

aju), te 3 ispitanika (9,38% od svih ispitanika koji su

21

Otac

Neko drugi

Ne sjećam se

Da

Ne

Ponekad

Nije odgovoro

7.3. Rezultati naučno Rezultate istraživačkog rada

• Stavovi ispitanika su ispitanici iznosili svoje stavove prema gore pomenutim pokretima, inicijativama i ustanovama koje su u funkciji zaštite i pomo

• Stavovi ispitanika u sluispitanici iznosili svoje stavove kako bi postupili u svužrtve nasilja i u slunad ženom koju ne poznaju,

• Stavovi ispitanika prema uzrocima, unad ženama, gdje su ispitanici iznosili svoje stavove ko je najnajčešći uzroci i posljedice nasilja te o unasilja nad ženama.

7.3.1. Stavovi ispitanika prema feministi„Ku ći spasa“

Posebno će se analizirati stavovi ispitanika ženskog i muškog spola prema feministipokretu, SOS telefonu za pomospasa“ za pomoć ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini i UnskoKantonu.

7.3.1.1. Stavovi ispitanika o feministi Podrška ispitanika feministi Tabela 7.9: Tabelarni pregled podrške

Podržavate li feministički pokret

Žensko

Da broj %

Ne broj %

Nisam upoznat/a

broj %

Nije odgovorio/la

broj %

Ukupno Feministički pokret podržava 26 ispitanika ženskog spola (59,09% od svih ispitanika ženskog spola), 8 ispitanika muškog spola (22,22% od svih ispitanika muškog spola). Feministički pokret ne podržava 10 ispitanika ženskog spola (22,73% od svih ispitanika ženskog spola) i 16 ispitanika muškog spola (44,44% od svih ispitanika muškog spola).

96

čno-istraživačkog rada

kog rada ćemo posmatrati kroz tri cjeline: Stavovi ispitanika prema feminističkom pokretu, SOS telefonu i „Kusu ispitanici iznosili svoje stavove prema gore pomenutim pokretima, inicijativama i ustanovama koje su u funkciji zaštite i pomoći ženama žrtvama nasilja,Stavovi ispitanika u slučaju da su žrtve ili svjedoci nasilja nad ženomispitanici iznosili svoje stavove kako bi postupili u svučajevima kažrtve nasilja i u slučajevima kada bi bili svjedoci nasilja nad ženom koju poznaju i nad ženom koju ne poznaju,

ka prema uzrocima, učestalosti različitih oblika i posljedica nasilja , gdje su ispitanici iznosili svoje stavove ko je najč

i uzroci i posljedice nasilja te o učestalosti i prisutnosti razlienama.

Stavovi ispitanika prema feminističkom pokretu, SOS telefonu i i spasa“

e se analizirati stavovi ispitanika ženskog i muškog spola prema feministipokretu, SOS telefonu za pomoć ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini i

ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini i Unsko

Stavovi ispitanika o feminističkom pokretu

feminističkom pokretu je data u Tabeli 7.9 i na Grafiku

Tabelarni pregled podrške ispitanika feminističkom pokretu

Žensko Muško

26 8 59,09% 22,22%

10 16 22,73% 44,44%

8 9 18,18% 25,00%

0 3 0,00% 8,33%

44 36 Grafik 7.9: Grafički pregled podrške ispitanika feministi

ki pokret podržava 26 ispitanika ženskog spola (59,09% od svih ispitanika ženskog spola), 8 ispitanika muškog spola (22,22% od svih ispitanika muškog spola).

ki pokret ne podržava 10 ispitanika ženskog spola (22,73% od svih ispitanika ženskog spola) i 16 ispitanika muškog spola (44,44% od svih ispitanika muškog spola).

0

10

20

30

40

Da Ne Nisam upoznat/a

26

10 8

8

16

9

kom pokretu, SOS telefonu i „Kući spasa“, gdje su ispitanici iznosili svoje stavove prema gore pomenutim pokretima, inicijativama

i ženama žrtvama nasilja, tve ili svjedoci nasilja nad ženom, gdje su

čajevima kada bi sami bili nad ženom koju poznaju i

itih oblika i posljedica nasilja , gdje su ispitanici iznosili svoje stavove ko je najčešće nasilnik, koji su

estalosti i prisutnosti različitih oblika

kom pokretu, SOS telefonu i

e se analizirati stavovi ispitanika ženskog i muškog spola prema feminističkom ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini i „Kući

ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini i Unsko-Sanskom

Grafiku 7.9.

ki pregled podrške ispitanika feminističkom pokretu

ki pokret podržava 26 ispitanika ženskog spola (59,09% od svih ispitanika ženskog spola), 8 ispitanika muškog spola (22,22% od svih ispitanika muškog spola).

ki pokret ne podržava 10 ispitanika ženskog spola (22,73% od svih ispitanika ženskog spola) i 16 ispitanika muškog spola (44,44% od svih ispitanika muškog spola).

Nije odgovorio/la

03

Muško

Žensko

Nisu upoznati sa feministiispitanika ženskog spola) i 9 ispitanika muškog spola (25,00% od svih ispitanika muškog spola). Na pitanje nisu odgovorila 3 ispitanika muškog spola (8,33% od svih ispitanika muškog spola). Stavovi ispitanika o mogudata u Tabeli 7.10 i na Grafiku Tabela 7.10: Tabelarni pregled stavfeminističkom pokretu Da li feministički pokret može smanjiti nasilje nad

ženama

Da broj %

Ne broj %

Djelimično broj %

Nisam upoznata broj %

Nije odgovorila broj

%

Ukupno Grafik 7.10: Grafički prikaz feminističkom pokretu Da feministički pokret može smanjiti nasilje na ženama smatra 14 ispitanika ženskog spola (31,82% od svih ispitanika ženskog spola) i 2 ispitanika muškog spola (5,56% ispitanika muškog spola). Da feministički pokret ne može smanjiti nasilje nad ženama smatra 5 ispitanika ženskog spola (11,36% od svih ispitanika ženskog spola) i 12 ispitanika muškog spola (33,33% od svih ispitanika muškog spola). Nisu upoznati sa mogućispitanika ženskog spola (9,09% od svih ispitanika ženskog spola) i 8 ispitanika muškog spola (22,22% od svih ispitanika muškog spola). Na pitanje nisu odgovorila 2 ispitanika muškog spola).

97

Nisu upoznati sa feminističkim pokretom 8 ispitanika ženskog spola (18,18% od svihispitanika ženskog spola) i 9 ispitanika muškog spola (25,00% od svih ispitanika muškog

Na pitanje nisu odgovorila 3 ispitanika muškog spola (8,33% od svih ispitanika muškog

o mogućnošću da će feministički pokret smanjiti nasilje nad ženama je Grafiku 7.10.

Tabelarni pregled stavova ispitanika prema mogućnošću smanjenja nasila zahvaljuju

Žensko Muško

14 2 31,82% 5,56%

5 12 11,36% 33,33%

21 12 47,73% 33,33%

4 8 9,09% 22,22%

0 2 0,00% 5,56%

44 36 ki prikaz stavova ispitanika prema mogućnošću smanjenja nasila zahvaljuju

ki pokret može smanjiti nasilje na ženama smatra 14 ispitanika ženskog spola (31,82% od svih ispitanika ženskog spola) i 2 ispitanika muškog spola (5,56% ispitanika muškog spola).

ki pokret ne može smanjiti nasilje nad ženama smatra 5 ispitanika ženskog spola (11,36% od svih ispitanika ženskog spola) i 12 ispitanika muškog spola (33,33% od svih ispitanika muškog spola).

sa mogućnošću da feministički pokret može smanjiti nasilje nad ženama 4 ispitanika ženskog spola (9,09% od svih ispitanika ženskog spola) i 8 ispitanika muškog spola (22,22% od svih ispitanika muškog spola). Na pitanje nisu odgovorila 2 ispitanika muškog spola (5,56% od svih ispitanika muškog

0

20

40

14

5

21

212

12

kim pokretom 8 ispitanika ženskog spola (18,18% od svih ispitanika ženskog spola) i 9 ispitanika muškog spola (25,00% od svih ispitanika muškog

Na pitanje nisu odgovorila 3 ispitanika muškog spola (8,33% od svih ispitanika muškog

iti nasilje nad ženama je

smanjenja nasila zahvaljujući

smanjenja nasila zahvaljujući

ki pokret može smanjiti nasilje na ženama smatra 14 ispitanika ženskog spola (31,82% od svih ispitanika ženskog spola) i 2 ispitanika muškog spola (5,56% od svih

ki pokret ne može smanjiti nasilje nad ženama smatra 5 ispitanika ženskog spola (11,36% od svih ispitanika ženskog spola) i 12 ispitanika muškog spola (33,33% od

ki pokret može smanjiti nasilje nad ženama 4 ispitanika ženskog spola (9,09% od svih ispitanika ženskog spola) i 8 ispitanika muškog

spola (5,56% od svih ispitanika muškog

40

8

2

Muško

Žensko

Stavovi ispitanika o moguje dat u Tabeli 7.11 i na Tabela 7.11: Tabelarni pregled feminističkog pokreta

Da li feministički pokret može pomoći ženama

žrtvama nasilja

Da broj %

Ne broj %

Djelimično broj %

Nisam upoznata broj %

Nije odgovorila broj

%

Ukupno Grafik 7.11: Grafički prikaz stavova ispitanika prema pomofeminističkog pokreta Da feministički pokret može pomospola (34,09% od svih ispitanika ženskog spola) i 7 ispitanika muškog spola (19,44% od svih ispitanika muškog spola). Da feministički pokret ne može pomoženskog spola (4,55% od svih ispitanika ženskog spola) i 10 ispitanika muškog spola (27,78% od svih ispitanika muškog spola). Nisu upoznati sa mogućispitanika ženskog spola (13,64% od svih ispitanika ženskog spola) i 6 ispitanika muškog spola (16,67% od svih ispitanika muškog spola). Na pitanje nije odgovorio 1 ispitanika muškog spola (2,78% od svih ispitanika muškog spola).

7.3.1.2. Stavovi ispitanika o SOS telefonu za pomo Stavovi ispitanika o postojanju SOS telefona za pomoTabeli 7.12 i na GrafikuTabela 7.12: Tabelarni pregled stavova ispitanika

Da li ste upoznati sa postojanjem SOS

telefona u BiH

Da broj %

Ne broj %

Nisam siguran/na broj %

Nije odgovorio/la broj

%

Ukupno

98

o mogućnošću da će feministički pokret pomoći ženama žrtvama nasilja i na Grafiku 7.11.

Tabelarni pregled stavova ispitanika prema pomoći ženama žrtvama nasilja od strane

Žensko Muško

15 7 34,09% 19,44%

2 10 4,55% 27,78%

21 12 47,73% 33,33%

6 6 13,64% 16,67%

0 1 0,00% 2,78%

44 36 ki prikaz stavova ispitanika prema pomoći ženama žrtvama nasilja od strane

ki pokret može pomoći ženama žrtvama nasilja smatra 15 ispitanika ženskog spola (34,09% od svih ispitanika ženskog spola) i 7 ispitanika muškog spola (19,44% od svih ispitanika muškog spola).

ki pokret ne može pomoći ženama žrtvama nasilja smatra 2 ispitanika ženskog spola (4,55% od svih ispitanika ženskog spola) i 10 ispitanika muškog spola (27,78% od svih ispitanika muškog spola). Nisu upoznati sa mogućnošću da feministički pokret može pomoć

spola (13,64% od svih ispitanika ženskog spola) i 6 ispitanika muškog spola (16,67% od svih ispitanika muškog spola). Na pitanje nije odgovorio 1 ispitanika muškog spola (2,78% od svih ispitanika muškog

Stavovi ispitanika o SOS telefonu za pomoć ženama žrtvama nasilja

Stavovi ispitanika o postojanju SOS telefona za pomoć ženama žrtvama nasilja je dat u Grafiku 7.12.

Tabelarni pregled stavova ispitanika za postojanje SOS telefona

Žensko Muško

35 29 79,55% 80,56%

6 3 13,64% 8,33%

3 3 6,82% 8,33%

0 1 0,00% 2,78%

44 36 Grafik 7.12: Grafički prikaz stavova ispitan postojanje SOS telefona

0

20

40

15

2

21

7

10

12

0

20

40

60

80

Da Ne Nisam upoznat/a

35

6

29

3

i ženama žrtvama nasilja

žrtvama nasilja od strane

i ženama žrtvama nasilja od strane

i ženama žrtvama nasilja smatra 15 ispitanika ženskog spola (34,09% od svih ispitanika ženskog spola) i 7 ispitanika muškog spola (19,44% od

ma nasilja smatra 2 ispitanika ženskog spola (4,55% od svih ispitanika ženskog spola) i 10 ispitanika muškog spola

ki pokret može pomoći ženama žrtvama 6 spola (13,64% od svih ispitanika ženskog spola) i 6 ispitanika muškog

Na pitanje nije odgovorio 1 ispitanika muškog spola (2,78% od svih ispitanika muškog

ženama žrtvama nasilja

ženama žrtvama nasilja je dat u

postojanje SOS telefona

60

6

1

Muško

Žensko

Nisam upoznat/a

Nije odgovorio/la

3 03

1

Muško

Žensko

Većina ispitanika je upoznata nasilja u Bosni i Hercegovini, ženskog spola) i 29 ispitanika muškog spola (80,56% Sa postojanjem SOS telefona za pomoupoznato 6 ispitanika ženskog spola (13,64% od svih ispitanika ženskog spola) i 3 ispitanika muškog spola (8,33% od svih ispitanika mušZa postojanje SOS telefona za pomosigurno da zna 3 ispitanika ženskog spola (6,82% od svih ispitanika ženskog spola) i 3 ispitanika muškog spola (8,33% od svih ispitanika muškog spola).Na ovo pitanje nije odgovorio 1 ispitanik muškog spolaspola).

7.3.1.3. Stavovi ispitanika o „Kunasilja

Stavovi ispitanika o postojanju Hercegovini je dat u Tabeli 7. Tabela 7.13: Tabelarni pregled stavova ispitanika za postojanje „Ku

Da li ste upoznati sa postojanjem „Ku će spasa“

u BiH

Da broj %

Ne broj %

Nisam upoznata broj %

Nije odgovorila broj

%

Ukupno Grafik 7.13: Većina ispitanika je upoznata nasilja u Bosni i Hercegovini, ženskog spola) i 31 ispitanika muškog spola (86,11% od svih ispitanika muškog spola).Sa postojanjem „Kuće spasa“ za upoznata 2 ispitanika muškog spola (5,56% od svih ispitanika muškog spola).Za postojanje „Kuće spasa“ za pomosigurno da zna 2 ispitanika ženskog spispitanika muškog spola (5,56% od svih ispitanika muškog spola).Na ovo pitanje nije odgovorio 1 ispitanik muškog spolaspola). Stavovi ispitanika o postojanju Sanskom Kantonu je dat u

99

ina ispitanika je upoznata sa postojanjem SOS telefona za pomonasilja u Bosni i Hercegovini, čak 35 ispitanika ženskog spola (79,55% od svih ispitanika ženskog spola) i 29 ispitanika muškog spola (80,56% od svih ispitanika muškog spola).Sa postojanjem SOS telefona za pomoć ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini nije upoznato 6 ispitanika ženskog spola (13,64% od svih ispitanika ženskog spola) i 3 ispitanika muškog spola (8,33% od svih ispitanika muškog spola). Za postojanje SOS telefona za pomoć ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini nije sigurno da zna 3 ispitanika ženskog spola (6,82% od svih ispitanika ženskog spola) i 3 ispitanika muškog spola (8,33% od svih ispitanika muškog spola).

pitanje nije odgovorio 1 ispitanik muškog spola (2,78% od svih ispitanika muškog

Stavovi ispitanika o „Kući spasa“ za pomoćnasilja

Stavovi ispitanika o postojanju „Kuće spasa“ za pomoć ženama žrtvama nasilja Tabeli 7.13 i na Grafiku 7.13.

Tabelarni pregled stavova ispitanika za postojanje „Ku će spasa“ u BiH

Žensko Muško

42 31 95,45% 86,11%

0 2 0,00% 5,56%

2 2 4,55% 5,56%

0 1 0,00% 2,78%

44 36 Grafik 7.13: Grafički prikaz stavova ispitanika za postojanje „Ku

ina ispitanika je upoznata sa postojanjem „Kuće spasa“ za pomonasilja u Bosni i Hercegovini, čak 42 ispitanika ženskog spola (95,45% od svih ispitanika ženskog spola) i 31 ispitanika muškog spola (86,11% od svih ispitanika muškog spola).

će spasa“ za pomoć ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini nisu upoznata 2 ispitanika muškog spola (5,56% od svih ispitanika muškog spola).

e spasa“ za pomoć ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini nije sigurno da zna 2 ispitanika ženskog spola (4,55% od svih ispitanika ženskog spola) i 2 ispitanika muškog spola (5,56% od svih ispitanika muškog spola). Na ovo pitanje nije odgovorio 1 ispitanik muškog spola (2,78% od svih ispitanika muškog

Stavovi ispitanika o postojanju „Kuća spasa“ za pomoć ženama žrtvama nasilja je dat u Tabeli 7.14 i na Grafiku 7.14.

0

20

40

60

80

Da Ne Nisam upoznata

42

0 2

31

2 2

sa postojanjem SOS telefona za pomoć ženama žrtvama ak 35 ispitanika ženskog spola (79,55% od svih ispitanika

od svih ispitanika muškog spola). ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini nije

upoznato 6 ispitanika ženskog spola (13,64% od svih ispitanika ženskog spola) i 3

ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini nije sigurno da zna 3 ispitanika ženskog spola (6,82% od svih ispitanika ženskog spola) i 3

(2,78% od svih ispitanika muškog

i spasa“ za pomoć ženama žrtvama

žrtvama nasilja u Bosni i

e spasa“ u BiH

ki prikaz stavova ispitanika za postojanje „Kuće spasa“ u BiH

e spasa“ za pomoć ženama žrtvama ak 42 ispitanika ženskog spola (95,45% od svih ispitanika

ženskog spola) i 31 ispitanika muškog spola (86,11% od svih ispitanika muškog spola). ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini nisu

upoznata 2 ispitanika muškog spola (5,56% od svih ispitanika muškog spola). ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini nije

ola (4,55% od svih ispitanika ženskog spola) i 2

(2,78% od svih ispitanika muškog

žrtvama nasilja na Unsko-

Nisam upoznata

Nije odgovorila

01

Muško

Žensko

Tabela 7.13: Tabelarni pregled stavova ispitanika za postojanje „KuDa li ste upoznati sa postojanjem „Ku će

spasa“ na USK Žensko

Da broj %

Ne broj %

Nisam upoznata broj %

Nije odgovorila broj

%

Ukupno Grafik 7.13: Većina ispitanika je upoznata nasilja na Unsko-Sanskom Kantonu, ispitanika ženskog spola) i 30 ispitanika muškog spola (83,33% od svih ispitanika muškog spola). Sa postojanjem „Kuće spasa“ za pomoKantonu nisu upoznata 2 ispitanika muškog spola (5,56% od svih ispitanika muškog spola). Za postojanje „Kuće spasa“ za pomonije sigurno da zna 7 ispitanika ženskog spola (3 ispitanika muškog spola (Na ovo pitanje nije odgovorio 1 ispitanik muškog spolaspola).

7.3.2. Stavovi ispitanika u služenom

Stavovi ispitanika ženskog spolažrtve nasilja po prvi put je dat Tabela 7.14: Tabelarni pregled stavova ispitanika ženskog spola na pitanje kako bi postupili u slubi same bile žrtve nasilja po godinama starosti

Ako biste Vi bili žrtva nasilja po prvi put, kako biste postupili

Odmah bih pozvala Policiju

Sačekala da se nasilnik smiri

Suprostavila bih se nasilniku

Pokušala bih se udaljiti od nasilnika dok se ne smiri

Nešto drugo

Nije odgovorila

Ukupno

100

Tabelarni pregled stavova ispitanika za postojanje „Ku će spasa“ na USK

Žensko Muško

37 30 84,09% 83,33%

0 2 0,00% 5,56%

7 3 15,91% 8,33%

0 1 0,00% 2,78%

44 36 Grafik 7.13: Grafički prikaz stavova ispitanika za postojanje „Ku

ina ispitanika je upoznata sa postojanjem „Kuće spasa“ za pomoSanskom Kantonu, čak 37 ispitanika ženskog spola (84,09% od svih

ispitanika ženskog spola) i 30 ispitanika muškog spola (83,33% od svih ispitanika muškog

će spasa“ za pomoć ženama žrtvama nasilja na UnskoKantonu nisu upoznata 2 ispitanika muškog spola (5,56% od svih ispitanika muškog

e spasa“ za pomoć ženama žrtvama nasilja na Unskoispitanika ženskog spola (15,91% od svih ispitanika ženskog spola) i

ispitanika muškog spola (8,33% od svih ispitanika muškog spola). Na ovo pitanje nije odgovorio 1 ispitanik muškog spola (2,78% od svih ispitanika muškog

tavovi ispitanika u slučaju da su žrtve ili svjedoci nasilja nad

Stavovi ispitanika ženskog spola na pitanje kako bi postupili u slučžrtve nasilja po prvi put je dat u Tabeli 7.14.

Tabelarni pregled stavova ispitanika ženskog spola na pitanje kako bi postupili u slubi same bile žrtve nasilja po godinama starosti

Ako biste Vi bili žrtva nasilja po prvi put, kako biste postupili

godine starosti

18 - 25 26 - 31 32 - 40

Odmah bih pozvala Policiju broj 1 6 8% 20,00% 37,50% 57,14%

ekala da se nasilnik smiri broj 0 2 0% 0,00% 12,50% 0,00%

Suprostavila bih se nasilniku broj 2 1 3% 40,00% 6,25% 21,43%

Pokušala bih se udaljiti od nasilnika broj 1 3 3% 20,00% 18,75% 21,43%

broj 0 3 0% 0,00% 18,75% 0,00%

broj 1 1 0% 20,00% 6,25% 0,00%

5 16 14

0

20

40

60

80

Da Ne Nisam upoznata

37

07

30

23

e spasa“ na USK

postojanje „Kuće spasa“ na USK e spasa“ za pomoć ženama žrtvama

ak 37 ispitanika ženskog spola (84,09% od svih ispitanika ženskog spola) i 30 ispitanika muškog spola (83,33% od svih ispitanika muškog

ženama žrtvama nasilja na Unsko-Sanskom Kantonu nisu upoznata 2 ispitanika muškog spola (5,56% od svih ispitanika muškog

ženama žrtvama nasilja na Unsko-Sanskom Kantonu % od svih ispitanika ženskog spola) i

(2,78% od svih ispitanika muškog

aju da su žrtve ili svjedoci nasilja nad

na pitanje kako bi postupili u slučaju kada bi same bile

Tabelarni pregled stavova ispitanika ženskog spola na pitanje kako bi postupili u slučaju kada

odine starosti Ukupno

41 - 50 51+

8 1 2 18 57,14% 25,00% 40,00% 40,91%

0 0 0 2 0,00% 0,00% 0,00% 4,55%

3 1 1 8 21,43% 25,00% 20,00% 18,18%

3 2 1 10 21,43% 50,00% 20,00% 22,73%

0 0 1 4 0,00% 0,00% 20,00% 9,09%

0 0 0 2 0,00% 0,00% 0,00% 4,55%

14 4 5 44

Nisam upoznata

Nije odgovorila

70

31

Muško

Žensko

101

U slučaju da su same žrtve nasilja po prvi put, 18 ispitanika ženskog spola (40,91% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi odmah pozvale policiju, 10 ispitanika ženskog spola (22,73% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi se pokušale udaljiti od nasilnika dok se ne smiri,8 ispitanika ženskog spola (18,18% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi se suprostavile nasilniku,2 ispitanika ženskog spola (4,55% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi sačekale da se nasilnik smiri,4 ispitanika ženskog spola (9,09% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi poduzele nešto drugo i 2 ispitanika ženskog spola (4,55% od svih ispitanika ženskog spola) nisu odgovorile na ovo pitanje. Stavovi ispitanika ženskog spola na pitanje kako bi postupili u slučaju kada bi same bile žrtve ponovljenog nasilja je dat u Tabeli 7.15. Tabela 7.15: Tabelarni pregled stavova ispitanika ženskog spola na pitanje kako bi postupili u slučaju kada bi same bile žrtve ponovljenog nasilja po godinama starosti

Ako bi se nasilje ponovilo, kako biste postupili

Godine starosti Ukupno

18 - 25 26 - 31 32 - 40 41 - 50 51+

Pozvala bih Policiju i zahtjevala da se uključi Centar za socijalni rad

broj 1 8 8 3 1 21 % 20,00% 50,00% 57,14% 75,00% 20,00% 47,73%

Sačekala bih da se nasilnik smiri i samostalno pokušala da riješim problem

broj 0 4 0 0 0 4

% 0,00% 25,00% 0,00% 0,00% 0,00% 9,09%

Suprostavila bih se nasilniku i pokušala mu uzvratiti istom ili sličnom mjerom

broj 1 0 0 0 0 1

% 20,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 2,27%

Pokušala bih se udaljiti od nasilnika na neko vrijeme

broj 0 0 1 0 1 2 % 0,00% 0,00% 7,14% 0,00% 20,00% 4,55%

Pokrenula brakorazvodnu parnicu broj 2 3 4 1 3 13 % 40,00% 18,75% 28,57% 25,00% 60,00% 29,55%

Nešto drugo broj 0 0 1 0 0 1 % 0,00% 0,00% 7,14% 0,00% 0,00% 2,27%

Nije odgovorila broj 1 1 0 0 0 2

% 20,00% 6,25% 0,00% 0,00% 0,00% 4,55%

Ukupno 5 16 14 4 5 44

U slučaju da su same žrtve ponovljenog nasilja, 21 ispitanika ženskog spola (47,73% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi odmah pozvale policiju i zahtjevale da se uključi Centar za socijalni rad, 13 ispitanika ženskog spola (29,55% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi pokrenule brakorazvodnu parnicu, 4 ispitanika ženskog spola (9,09% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi sačekale da se nasilnik smiri i samostalno bi pokušale da riješe problem, 2 ispitanika ženskog spola (4,55% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi se pokušale udaljiti od nasilnika na neko vrijeme,1 ispitanik ženskog spola (2,27% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi se suprostavile nasilniku i pokušala mu uzvratiti istom ili sličnom mjerom,1 ispitanik ženskog spola (2,27% od svih ispitanika ženskog spola) su odgovorile da bi poduzele nešto drugo i 2 ispitanika ženskog spola (4,55% od svih ispitanika ženskog spola) nisu odgovorile na ovo pitanje.

102

Stavovi ispitanika na pitanje kako bi postupili u slučaju kada bi bili svjedoci nasilja nad ženom koju poznaju i/ili sa kojom su u rodbinskim, prijateljskim, drugarskim i slično odnosima je dat u Tabeli 7.16. Tabela 7.16: Tabelarni pregled stavova ispitanika na ako bi bili svjedoci nasilja nad ženom koju poznaju

Ako biste bili svjedok nasilju nad ženom koju poznajete Žensko Muško

Odmah bih pozvala policiju broj 25 9 % 56,82% 25,00%

Samostalno bih pokušala smiriti nasilnika i zaštititi žrtvu broj 15 22 % 34,09% 61,11%

Sugerirala bih nekom drugom da nešto učini a ja nebih ništa učinio/la broj 2 3 % 4,55% 8,33%

Ne bih ništa učinila broj 2 0 % 4,55% 0,00%

Nije odgovorila broj 0 2

% 0,00% 5,56%

Ukupno 44 36

Većina ispitanika ženskog spola, njih 25 (56,82% od svih ispitanika ženskog spola) je izjavilo da bi odmah pozvalo policiju, a njih 15 (56,82% od svih ispitanika ženskog spola) je izjavilo da bi samostalno pokušali smiriti nasilnika i pokušali zaštititi žrtvu. 2 ispitanika ženskog spola (4,55% od svih ispitanika ženskog spola) je izjavilo da bi sugerirali nekom drugom da nešto učini a sami nebi ništa učinili, a isto toliko nebi ništa učinilo. Većina ispitanika muškog spola, njih 22 (61,11% od svih ispitanika muškog spola) je izjavilo da bi samostalno pokušali smiriti nasilnika i pokušali zaštititi žrtvu, a njih 9 (25,00% od svih ispitanika muškog spola) je izjavilo da bi odmah pozvalo policiju. 3 ispitanika muškog spola (8,33% od svih ispitanika muškog spola) je izjavilo da bi sugerirali nekom drugom da nešto učini a sami nebi ništa učinili, a 2 ispitanika muškog spola (4,55% od svih ispitanika muškog spola) nije odgovorilo na ovo pitanje. Stavovi ispitanika na pitanje kako bi postupili u slučaju kada bi bili svjedoci nasilja nad ženom koju ne poznaju (na javnom mjestu i slično) je dat u Tabeli 7.17. Tabela 7.17: Tabelarni pregled stavova ispitanika na ako bi bili svjedoci nasilja nad ženom koju ne poznaju

Ako biste bili svjedok nasilju nad ženom koju ne poznajete Žensko Muško

Odmah bih pozvao/la policiju broj 35 22 % 79,55% 61,11%

Samostalno bih pokušao/la smiriti nasilnika i zaštititi žrtvu broj 5 11 % 11,36% 30,56%

Sugerirao/la bih nekom drugom da nešto učini a ja nebih ništa učinio/la

broj 1 0 % 2,27% 0,00%

Ne bih ništa učinio/la broj 3 1 % 6,82% 2,78%

Nije odgovorio/la broj 0 2

% 0,00% 5,56%

Ukupno 44 36

Većina ispitanika ženskog spola, njih 35 (79,55% od svih ispitanikaizjavilo da bi odmah pozvalo policiju, a njih 5 (11,36% od svih ispitanika ženskog spola) je izjavilo da bi samostalno pokušali smiriti nasilnika i pokušali zaštititi žrtvu. 1 ispitanik ženskog spola (2,27% od svih ispitanika ženskog spodrugom da nešto učini a sami nebi ništa uispitanika ženskog spola) je izjavilo da nebi ništa uVećina ispitanika muškog spola, njih 22 (61,11% od svih ispitanikizjavilo da bi odmah pozvali policiju, a njih 11 (30,56% od svih ispitanika muškog spola) je izjavilo da bi samostalno pokušali smiriti nasilnika i pokušali zaštititi žrtvu, 1 ispitanik muškog spola (2,78% od svih ispitanika muškog spolaispitanika muškog spola (4,55% od svih ispitanika muškog spola) nije odgovorilo na ovo pitanje.

7.3.3. Stavovi ispitanika prema oblika i posljedica nasilja

Stavove ispitanika prema problemu, uzrocima, unasilja ćemo posmatrati kroz:

• Stavovi ispitanika prema nasilju u porodici i• Stavovi ispitanika prema nasilju nad ženama

7.3.4. Stavovi ispitanika prema nasilju u porodici Stavovi ispitanika na pitanje da li je nasilje u porodici problem društva je dat u i na Grafiku 7.14. Tabela 7.18: Tabelarni pregled stprema nasilju nad ženama

Da li je nasilje u porodici problem

društva Žensko

Ne broj

%

Da broj

%

Nije odgovorila broj

%

Ukupno Većina ispitanika je izjavilo da je nasilje u porodici problem društva, odnosno 36 ispitanika ženskog spola (81,82% od svih ispitanika ženskog spola) i 26 ispitanika muškog spola (72,22% od svih ispitanika muškog spola).

103

ispitanika ženskog spola, njih 35 (79,55% od svih ispitanikaizjavilo da bi odmah pozvalo policiju, a njih 5 (11,36% od svih ispitanika ženskog spola) je izjavilo da bi samostalno pokušali smiriti nasilnika i pokušali zaštititi žrtvu. 1 ispitanik ženskog spola (2,27% od svih ispitanika ženskog spola) je izjavilo da bi sugerirali nekom

ini a sami nebi ništa učinili, 3 ispitanika ženskog spola (6,82% od svih ispitanika ženskog spola) je izjavilo da nebi ništa učinili.

ispitanika muškog spola, njih 22 (61,11% od svih ispitanikizjavilo da bi odmah pozvali policiju, a njih 11 (30,56% od svih ispitanika muškog spola) je izjavilo da bi samostalno pokušali smiriti nasilnika i pokušali zaštititi žrtvu, 1 ispitanik

% od svih ispitanika muškog spola) nije odgovorilo na ovo pitanjeispitanika muškog spola (4,55% od svih ispitanika muškog spola) nije odgovorilo na ovo

Stavovi ispitanika prema problemu, uzrocima, uoblika i posljedica nasilja

ispitanika prema problemu, uzrocima, učestalosti različitih oblika i posljedica emo posmatrati kroz:

Stavovi ispitanika prema nasilju u porodici i Stavovi ispitanika prema nasilju nad ženama.

Stavovi ispitanika prema nasilju u porodici

ispitanika na pitanje da li je nasilje u porodici problem društva je dat u

Tabelarni pregled stavova ispitanika

Žensko Muško

3 3 6,82% 8,33%

36 26 81,82% 72,22%

5 7

11,36% 19,44%

44 36 Grafik 7.14: Grafički prikaz stavova ispitanika prema nasilju nad ženama

izjavilo da je nasilje u porodici problem društva, odnosno 36 ispitanika ženskog spola (81,82% od svih ispitanika ženskog spola) i 26 ispitanika muškog spola (72,22% od svih ispitanika muškog spola).

6

62

12

ispitanika ženskog spola, njih 35 (79,55% od svih ispitanika ženskog spola) je izjavilo da bi odmah pozvalo policiju, a njih 5 (11,36% od svih ispitanika ženskog spola) je izjavilo da bi samostalno pokušali smiriti nasilnika i pokušali zaštititi žrtvu. 1 ispitanik

la) je izjavilo da bi sugerirali nekom inili, 3 ispitanika ženskog spola (6,82% od svih

ispitanika muškog spola, njih 22 (61,11% od svih ispitanika muškog spola) je izjavilo da bi odmah pozvali policiju, a njih 11 (30,56% od svih ispitanika muškog spola) je izjavilo da bi samostalno pokušali smiriti nasilnika i pokušali zaštititi žrtvu, 1 ispitanik

) nije odgovorilo na ovo pitanje a 2 ispitanika muškog spola (4,55% od svih ispitanika muškog spola) nije odgovorilo na ovo

uzrocima, učestalosti različitih

čitih oblika i posljedica

ispitanika na pitanje da li je nasilje u porodici problem društva je dat u Tabeli 7.18

ki prikaz stavova ispitanika prema

izjavilo da je nasilje u porodici problem društva, odnosno 36 ispitanika ženskog spola (81,82% od svih ispitanika ženskog spola) i 26 ispitanika muškog spola

Ne

Da

Nije odgovorio/la

104

Manji broj ispitanika je izjavilo da nasilje u porodici nije problem društva, odnosno 3 ispitanika ženskog spola (6,82% od svih ispitanika ženskog spola) i 3 ispitanika muškog spola (8,33% od svih ispitanika muškog spola). Na ovo pitanje nije odgovorilo 5 ispitanika ženskog spola (11,36% od svih ispitanika ženskog spola) i 7 ispitanika muškog spola (19,44% od svih ispitanika muškog spola). Stavovi ispitanika na pitanje ko je najčešće nasilnik u porodici je dat u Tabeli 7.19. Tabela 7.19: Tabelarni pregled stavova ispitanika o nasilniku u porodici

Ko je najčešće nasilnik u porodici Nikada Vrlo

rijetko Rijetko Često

Vrlo često

Nema odg

Ukupno

Otac broj 3 4 11 35 17 10 80 % 3,75% 5,00% 13,75% 43,75% 21,25% 12,50% 100,00%

Majka broj 9 20 28 6 1 16 80 % 11,25% 25,00% 35,00% 7,50% 1,25% 20,00% 100,00%

Dijete broj 13 21 17 9 0 20 80 % 16,25% 26,25% 21,25% 11,25% 0,00% 25,00% 100,00%

Članovi šire porodice (nana, djed ...)

broj 13 25 16 6 0 20 80 % 16,25% 31,25% 20,00% 7,50% 0,00% 25,00% 100,00%

Neko drugi (očuh, maćeha) broj 2 10 9 28 13 18 80 % 2,50% 12,50% 11,25% 35,00% 16,25% 22,50% 100,00%

Da je otac vrlo često nasilnik u porodici je izjavilo 17 ispitanika (21,25% od svih ispitanika), da je često je izjavilo 35 ispitanika (43,75% od svih ispitanika), da je rijetko je izjavilo 11 ispitanika (13,75% od svih ispitanika), da je vrlo rijetko je izjavilo 4 ispitanika (5,00% od svih ispitanika), da nije nikada je izjavilo 3 ispitanika (3,75% od svih ispitanika) a 10 ispitanika (12,50% od svih ispitanika) nije odgovorilo na ovo pitanje. Da je majka vrlo često nasilnik u porodici je izjavio 1 ispitanik (1,25% od svih ispitanika), da je često je izjavilo 6 ispitanika (7,50% od svih ispitanika), da je rijetko je izjavilo 28 ispitanika (35,00% od svih ispitanika), da je vrlo rijetko je izjavilo 20 ispitanika (25,00% od svih ispitanika), da nije nikada je izjavilo 9 ispitanika (11,25% od svih ispitanika) a 16 ispitanika (20,00% od svih ispitanika) nije odgovorilo na ovo pitanje. Da je dijete vrlo često nasilnik u porodici nije izjavio niti jedan ispitanik, da je često je izjavilo 9 ispitanika (11,25% od svih ispitanika), da je rijetko je izjavilo 17 ispitanika (21,25% od svih ispitanika), da je vrlo rijetko je izjavilo 21 ispitanika (26,25% od svih ispitanika), da nije nikada je izjavilo 13 ispitanika (16,25% od svih ispitanika) a 20 ispitanika (25,00% od svih ispitanika) nije odgovorilo na ovo pitanje. Da su članovi šire porodice (nana, djed i slično) vrlo često nasilnici u porodici nije izjavio niti jedan ispitanik, da su često je izjavilo 6 ispitanika (7,50% od svih ispitanika), da je rijetko je izjavilo 16 ispitanika (20,00% od svih ispitanika), da je vrlo rijetko je izjavilo 25 ispitanika (31,25% od svih ispitanika), da nije nikada je izjavilo 13 ispitanika (16,25% od svih ispitanika) a 20 ispitanika (25,00% od svih ispitanika) nije odgovorilo na ovo pitanje. Da je neko drugi (očuh, maćeha i slično) vrlo često nasilnik u porodici je izjavio 13 ispitanika (16,25% od svih ispitanika), da je često je izjavilo 28 ispitanika (35,00% od svih ispitanika), da je rijetko je izjavilo 9 ispitanika (11,25% od svih ispitanika), da je vrlo rijetko je izjavilo 10 ispitanika (12,50% od svih ispitanika), da nije nikada je izjavilo 2 ispitanika (2,50% od svih ispitanika) a 18 ispitanika (22,50% od svih ispitanika) nije odgovorilo na ovo pitanje.

105

Stavovi ispitanika o uzrocima nastanka nasilja u porodici je dat u Tabeli 7.20. Tabela 7.20: Tabelarni pregled stavova ispitanika o uzrocima nastanka nasilja u porodici i njihovoj učestalosti

Najčešći uzroci nastanka nasilja u porodici

Nikada Vrlo

rijetko Rijetko Često

Vrlo često

Nema odg

Ukupno

Alkoholizam u porodici broj 1 1 1 26 49 2 80 % 1,25% 1,25% 1,25% 32,50% 61,25% 2,50% 100,00%

Nemoral, preljuba ili nevjera broj 1 1 9 46 15 8 80 % 1,25% 1,25% 11,25% 57,50% 18,75% 10,00% 100,00%

Manipulacija broj 7 17 16 24 4 12 80 % 8,75% 21,25% 20,00% 30,00% 5,00% 15,00% 100,00%

Psihopatske ličnosti broj 1 5 17 27 19 11 80 % 1,25% 6,25% 21,25% 33,75% 23,75% 13,75% 100,00%

Nezrele osobe u porodici broj 2 9 24 27 4 14 80 % 2,50% 11,25% 30,00% 33,75% 5,00% 17,50% 100,00%

Neurotične osobe broj 2 6 23 24 12 13 80 % 2,50% 7,50% 28,75% 30,00% 15,00% 16,25% 100,00%

Drugo __________ broj 2 2 3 4 4 65 80 % 2,50% 2,50% 3,75% 5,00% 5,00% 81,25% 100,00%

Da je alkoholizam u porodici vrlo čest uzrok nastanka nasilja u porodici je izjavilo najviše, odnosno 49 ispitanika (61,25% od svih ispitanika). Da su nemoral, preljuba ili nevjeračest uzrok nasilja u porodici je izjavilo najviše, odnosno 46 ispitanika (57,50% od svih ispitanika). Da je manipulacijačest uzrok nastanka nasilja u porodici je izjavilo najviše, odnosno 24 ispitanika (30,00% od svih ispitanika). Da supsihopatske ličnostičest uzrok nastanka nasilja u porodici je izjavilo najviše, odnosno 27 ispitanika (33,75% od svih ispitanika). Da sunezrele osobe u porodicičest uzrok nastanka nasilja u porodici je izjavilo najviše, odnosno 27 ispitanika (33,75% od svih ispitanika). Da suneurotične osobe u porodicičest uzrok nastanka nasilja u porodici je izjavilo najviše, odnosno 24 ispitanika (30,00% od svih ispitanika).

7.3.5. Stavovi ispitanika prema nasilju nad ženama Stavovi ispitanika o različitim vrstama nasilja nad ženama i njihovoj učestalosti je dat u Tabeli 7.21. Tabela 7.21: Tabelarni pregled stavova ispitanika o različitim vrstama nasilja nad ženama i njihovoj učestalosti Kolika je učestalost sljedećih oblika

nasilja nad ženama Nikada

Vrlo rijetko

Rijetko Često Vrlo često

Nema odg

Ukupno

Trgovina ženama i djevojčicama broj 3 15 13 33 11 5 80 % 3,75% 18,75% 16,25% 41,25% 13,75% 6,25% 100,00%

Tradicionalno preferiranje muške djece

broj 2 14 21 27 6 10 80 % 2,50% 17,50% 26,25% 33,75% 7,50% 12,50% 100,00%

Obrezivanje žena broj 27 21 17 3 0 12 80 % 33,75% 26,25% 21,25% 3,75% 0,00% 15,00% 100,00%

Kršenje prava žena: Ubistva zbog časti

broj 24 22 15 5 0 14 80 % 30,00% 27,50% 18,75% 6,25% 0,00% 17,50% 100,00%

106

Nasilje u vezi sa devojačkim mirazom

broj 25 22 15 5 0 13 80 % 31,25% 27,50% 18,75% 6,25% 0,00% 16,25% 100,00%

Navođenje na prostituciju broj 7 17 16 24 4 12 80 % 8,75% 21,25% 20,00% 30,00% 5,00% 15,00% 100,00%

Da je trgovina ženama i djevojčicama čest oblik nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 33 ispitanika (41,25% od svih ispitanika). Da jetradicionalno preferiranje muške djece čest oblik nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 27 ispitanika (33,75% od svih ispitanika). Da je obrezivanje žena oblik nasilja nad ženama koji se nikada ne javlja je izjavilo najviše, odnosno 27 ispitanika (33,75% od svih ispitanika). Da jekršenje prava žena: ubistva zbog časti oblik nasilja nad ženama koji se nikada ne javlja je izjavilo najviše, odnosno 24 ispitanika (30,00% od svih ispitanika). Da jenasilje u vezi sa devojačkim mirazom oblik nasilja nad ženama koji se nikada ne javlja je izjavilo najviše, odnosno 25 ispitanika (31,25% od svih ispitanika). Da jenavođenje na prostituciju čest oblik nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 24 ispitanika (30,00% od svih ispitanika). Stavovi ispitanika o periodu i učestalosti nastanka nasilja nad ženama je dat u Tabeli 7.22. Tabela 7.22: Tabelarni pregled stavova ispitanika o periodu i učestalosti nastanka nasilja nad ženama

U kojem periodu života najčešće započinje nasilje nad ženom

Nikada Vrlo

rijetko Rijetko Često

Vrlo često

Nema odg

Ukupno

Na početku veze broj 15 29 18 7 1 10 80 % 18,75% 36,25% 22,50% 8,75% 1,25% 12,50% 100,00%

Prije ulaska u brak/vanbračnu zajednicu

broj 5 17 30 13 3 12 80 % 6,25% 21,25% 37,50% 16,25% 3,75% 15,00% 100,00%

U trudnoći broj 8 18 31 12 0 11 80 % 10,00% 22,50% 38,75% 15,00% 0,00% 13,75% 100,00%

Nakon rođenja prvog djeteta broj 4 8 18 32 13 5 80 % 5,00% 10,00% 22,50% 40,00% 16,25% 6,25% 100,00%

Drugo __________ broj 0 2 1 3 0 74 80 % 0,00% 2,50% 1,25% 3,75% 0,00% 92,50% 100,00%

Da se nasilja nad ženama nastalo na početku veze dešava vrlo rijetko je izjavilo najviše, odnosno 29 ispitanika (36,25% od svih ispitanika). Da se nasilja nad ženama nastalo prije ulaska u brak/vanbračnu zajednicu dešava rijetko je izjavilo najviše, odnosno 30 ispitanika (37,50% od svih ispitanika). Da se nasilja nad ženama nastalo u trudnoći dešava rijetko je izjavilo najviše, odnosno 31 ispitanika (38,75% od svih ispitanika). Da se nasilja nad ženama nastalo nakon rođenja prvog djeteta dešava često je izjavilo najviše, odnosno 32 ispitanika (40,00% od svih ispitanika). Stavovi ispitanika o različitim oblicima nasilja nad ženama i njihovoj učestalosti je dat u u Tabeli 7.23.

107

Tabela 7.23: Tabelarni pregled stavova ispitanika o različitim oblicima i učestalosti nasilja nad ženama

Koliko često su zastupljeni sljedeći oblici nasilja nad ženama

Nikada Vrlo

rijetko Rijetko Često

Vrlo često

Nema odg

Ukupno

Psihičko nasilje broj 1 5 7 34 29 4 80 % 1,25% 6,25% 8,75% 42,50% 36,25% 5,00% 100,00%

Fizičko nasilje broj 0 6 13 35 24 2 80 % 0,00% 7,50% 16,25% 43,75% 30,00% 2,50% 100,00%

Ekonomsko nasilje broj 0 1 23 37 10 9 80 % 0,00% 1,25% 28,75% 46,25% 12,50% 11,25% 100,00%

Seksualno nasilje broj 4 8 19 28 14 7 80 % 5,00% 10,00% 23,75% 35,00% 17,50% 8,75% 100,00%

Da je psihičko nasilje često je izjavilo najviše, odnosno 34 ispitanika (42,25% od svih ispitanika). Da je fizičko nasilje često je izjavilo najviše, odnosno 35 ispitanika (43,75% od svih ispitanika). Da je ekonomsko nasilje često je izjavilo najviše, odnosno 37 ispitanika (46,25% od svih ispitanika). Da je seksualno nasilje često je izjavilo najviše, odnosno 28 ispitanika (35,00% od svih ispitanika). Stavovi ispitanika o različitim oblicima ekonomskog nasilja nad ženama i njihovoj učestalosti je dat u u Tabeli 7.24. Tabela 7.24: Tabelarni pregled stavova ispitanika o različitim oblicima i učestalosti ekonomskog nasilja nad ženama Koji oblici ekonomskog nasilja i koliko

često su prisutni Nikada

Vrlo rijetko

Rijetko Često Vrlo često

Nema odg

Ukupno

Uskraćivanje sredstava za život broj 2 12 18 38 9 1 80 % 2,50% 15,00% 22,50% 47,50% 11,25% 1,25% 100,00%

Oduzimanje i prodaja vlastite imovine

broj 3 7 31 27 3 9 80 % 3,75% 8,75% 38,75% 33,75% 3,75% 11,25% 100,00%

Zabrana zapošljavanja broj 2 13 25 22 9 9 80 % 2,50% 16,25% 31,25% 27,50% 11,25% 11,25% 100,00%

Da je uskraćivanje sredstava za život čest oblik ekonomskog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 38 ispitanika (47,50% od svih ispitanika). Da je oduzimanje i prodaja vlastite imovine rijedak oblik ekonomskog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 31 ispitanik (38,75% od svih ispitanika). Da je zabrana zapošljavanja rijedak oblik ekonomskog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 25 ispitanik (31,25% od svih ispitanika). Stavovi ispitanika o različitim oblicima psihičkog nasilja nad ženama i njihovoj učestalosti je dat u u Tabeli 7.25.

108

Tabela 7.25: Tabelarni pregled stavova ispitanika o različitim oblicima i učestalosti psihičkog nasilja nad ženama

Koji oblici psihi čkog nasilja i koliko često su prisutni

Nikada Vrlo

rijetko Rijetko Često

Vrlo često

Nema odg

Ukupno

Prijetnje silom broj 0 6 8 37 25 4 80 % 0,00% 7,50% 10,00% 46,25% 31,25% 5,00% 100,00%

Prijetnja oduzimanjem djece broj 2 7 20 29 10 12 80 % 2,50% 8,75% 25,00% 36,25% 12,50% 15,00% 100,00%

Oduzimanje djece broj 2 9 21 24 12 12 80 % 2,50% 11,25% 26,25% 30,00% 15,00% 15,00% 100,00%

Omalovažavanje, ponižavanje, obezvrjeđivanje

broj 0 3 10 26 33 8 80 % 0,00% 3,75% 12,50% 32,50% 41,25% 10,00% 100,00%

Uhođenje broj 2 6 17 31 12 12 80 % 2,50% 7,50% 21,25% 38,75% 15,00% 15,00% 100,00%

Oduzimanje osobnih dokumenata broj 8 14 30 13 1 14 80 % 10,00% 17,50% 37,50% 16,25% 1,25% 17,50% 100,00%

Uništavanje osobnih dokumenata broj 9 19 25 11 1 15 80 % 11,25% 23,75% 31,25% 13,75% 1,25% 18,75% 100,00%

Oduzimanje dokumenata djece broj 9 15 30 11 3 12 80 % 11,25% 18,75% 37,50% 13,75% 3,75% 15,00% 100,00%

Prijetnja oružjem (nož, pištolj i sl.) broj 7 9 20 24 7 13 80 % 8,75% 11,25% 25,00% 30,00% 8,75% 16,25% 100,00%

Zabrana kontakata sa rodbinom i prijateljima

broj 2 14 13 32 8 11 80 % 2,50% 17,50% 16,25% 40,00% 10,00% 13,75% 100,00%

Zabrana izlazaka izvan kuće, osim na posao

broj 4 10 22 22 10 12 80 % 5,00% 12,50% 27,50% 27,50% 12,50% 15,00% 100,00%

Potpuna zabrana izlazaka izvan kuće broj 9 21 14 18 5 13 80 % 11,25% 26,25% 17,50% 22,50% 6,25% 16,25% 100,00%

Da je prijetnja silom čest oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 37 ispitanika (46,25% od svih ispitanika). Da je prijetnja oduzimanjem djece čest oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 29 ispitanika (36,25% od svih ispitanika). Da je oduzimanje djece čest oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 24 ispitanika (30,00% od svih ispitanika). Da je omalovažavanje, ponižavanje, obezvrjeđivanje čest oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 26 ispitanika (32,50% od svih ispitanika). Da je uhođenje čest oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 31 ispitanika (38,75% od svih ispitanika). Da je oduzimanje osobnih dokumenatarijedak oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 30 ispitanika (37,50% od svih ispitanika). Da je uništavanje osobnih dokumenatarijedak oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 25 ispitanika (31,25% od svih ispitanika). Da je oduzimanje dokumenata djece rijedak oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 30 ispitanika (37,50% od svih ispitanika). Da je prijetnja oružjem (nož, pištolj i slično) čest oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 24 ispitanika (30,00% od svih ispitanika). Da je zabrana kontakata sa rodbinom i prijateljima čest oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 32 ispitanika (40,00% od svih ispitanika).

109

Da je zabrana izlaska izvan kuće, osim na posao čest oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo 22 ispitanika (27,50% od svih ispitanika), a isto toliko je izjavilo da je rijedak oblik psihičkog nasilja nad ženama. Da je potpuna zabrana izlaska izvan kućevrlo rijedak oblik psihičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 21 ispitanika (26,25% od svih ispitanika). Stavovi ispitanika o različitim oblicima fizičkog nasilja nad ženama i njihovoj učestalosti je dat u u Tabeli 7.26. Tabela 7.26: Tabelarni pregled stavova ispitanika o različitim oblicima i učestalosti fizičkog nasilja nad ženama

Koji oblici fizi čkog nasilja i koliko često su prisutni

Nikada Vrlo

rijetko Rijetko Često

Vrlo često

Nema odg

Ukupno

Naguravanje na zid ili druge predmete

broj 5 8 12 37 10 8 80 % 6,25% 10,00% 15,00% 46,25% 12,50% 10,00% 100,00%

Šamaranje broj 4 3 7 37 20 9 80 % 5,00% 3,75% 8,75% 46,25% 25,00% 11,25% 100,00%

Nanošenje opekotina broj 12 23 15 14 3 13 80 % 15,00% 28,75% 18,75% 17,50% 3,75% 16,25% 100,00%

Udarac šakom broj 6 9 14 26 12 13 80 % 7,50% 11,25% 17,50% 32,50% 15,00% 16,25% 100,00%

Udarac nogom broj 7 15 15 23 10 10 80 % 8,75% 18,75% 18,75% 28,75% 12,50% 12,50% 100,00%

Nanošenje teških tjelesnih ozlijeda broj 9 14 16 21 9 11 80 % 11,25% 17,50% 20,00% 26,25% 11,25% 13,75% 100,00%

Ranjavanje oružjem broj 9 25 24 7 1 14 80 % 11,25% 31,25% 30,00% 8,75% 1,25% 17,50% 100,00%

Pokušaj ubojstva broj 12 25 19 11 1 12 80 % 15,00% 31,25% 23,75% 13,75% 1,25% 15,00% 100,00%

Da je naguravanje na zid ili druge predmete čest oblik fizičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 37 ispitanika (46,25% od svih ispitanika). Da je šamaranje čest oblik fizičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 37 ispitanika (46,25% od svih ispitanika). Da je nanošenje opekotina vrlo rijedak oblik fizičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 23 ispitanika (28,75% od svih ispitanika). Da je udarac šakom čest oblik fizičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 26 ispitanika (32,50% od svih ispitanika). Da je udarac nogom čest oblik fizičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 23 ispitanika (28,75% od svih ispitanika). Da je nanošenje teških tjelesnih povreda čest oblik fizičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 21 ispitanika (26,25% od svih ispitanika). Da je ranjavanje oružjem vrlo rijedak oblik fizičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 25 ispitanika (31,25% od svih ispitanika). Da je pokušaj ubistva vrlo rijedak oblik fizičkog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 25 ispitanika (31,25% od svih ispitanika).

110

Stavovi ispitanika o različitim oblicima seksualnog nasilja nad ženama i njihovoj učestalosti je dat u u Tabeli 7.27. Tabela 7.27: Tabelarni pregled stavova ispitanika o različitim oblicima i učestalosti seksualnog nasilja nad ženama Koji oblici seksualnog nasilja i koliko

često su prisutni Nikada

Vrlo rijetko

Rijetko Često Vrlo često

Nema odg

Ukupno

Neželjene seksualne primjedbe i/ili ponude

broj 3 14 13 37 4 9 80 % 3,75% 17,50% 16,25% 46,25% 5,00% 11,25% 100,00%

Neželjeni ili prisilni dodiri tijela broj 4 12 11 34 5 14 80 % 5,00% 15,00% 13,75% 42,50% 6,25% 17,50% 100,00%

Neželjeni seksualni odnos broj 4 11 13 32 8 12 80 % 5,00% 13,75% 16,25% 40,00% 10,00% 15,00% 100,00%

Prisiljavanje na prostituciju broj 9 15 22 19 3 12 80 % 11,25% 18,75% 27,50% 23,75% 3,75% 15,00% 100,00%

Pokušaj silovanja broj 7 15 18 23 6 11 80 % 8,75% 18,75% 22,50% 28,75% 7,50% 13,75% 100,00%

Silovanje broj 8 19 11 28 3 11 80 % 10,00% 23,75% 13,75% 35,00% 3,75% 13,75% 100,00%

Da su neželjene seksualne primjedbe i/ili ponude čest oblik seksualnog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 37 ispitanika (46,25% od svih ispitanika). Da su neželjeni ili prisilni dodiri tijela čest oblik seksualnog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 34 ispitanika (42,50% od svih ispitanika). Da je neželjeni seksualni odnos čest oblik seksualnog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 32 ispitanika (40,00% od svih ispitanika). Da je prisilavanje na prostituciju rijedak oblik seksualnog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 22 ispitanika (27,50% od svih ispitanika). Da je pokušaj silovanja čest oblik seksualnog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 23 ispitanika (28,75% od svih ispitanika). Da je silovanje čest oblik seksualnog nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 28 ispitanika (35,00% od svih ispitanika). Stavovi ispitanika o najčešćim posljedicama nasilja nad ženama i njihovoj učestalosti je dat u u Tabeli 7.28. Tabela 7.28: Tabelarni pregled stavova ispitanika o najčešćim posljedicama nasilja nad ženama i njihovoj učestalosti

Najčešće posljedice nasilja nad ženama Nikada Vrlo

rijetko Rijetko Često

Vrlo često

Nema odg

Ukupno

Traume u porodici broj 4 3 6 42 19 6 80 % 5,00% 3,75% 7,50% 52,50% 23,75% 7,50% 100,00%

Gubitak samopoštovanja kod žene broj 0 2 10 25 35 8 80 % 0,00% 2,50% 12,50% 31,25% 43,75% 10,00% 100,00%

Strah od odbacivanja okoline broj 0 4 9 34 22 11 80 % 0,00% 5,00% 11,25% 42,50% 27,50% 13,75% 100,00%

Unutarnje i vanjske smetnje (teškoće)

broj 0 0 16 36 17 11 80 % 0,00% 0,00% 20,00% 45,00% 21,25% 13,75% 100,00%

Samopovređivanje broj 3 11 22 28 4 12 80 % 3,75% 13,75% 27,50% 35,00% 5,00% 15,00% 100,00%

Razvod braka broj 3 6 13 32 17 9 80 % 3,75% 7,50% 16,25% 40,00% 21,25% 11,25% 100,00%

111

Da su traume u porodici česta posljedica nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 42 ispitanika (52,50% od svih ispitanika). Da je gubitak samopoštovanja kod žene vrlo česta posljedica nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 35 ispitanika (43,75% od svih ispitanika). Da je strah od odbacivanja okoline česta posljedica nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 34 ispitanika (42,50% od svih ispitanika). Da su unutarnje i vanjske smetnje (teškoće) česta posljedica nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 36 ispitanika (45,00% od svih ispitanika). Da je samopovređivanje česta posljedica nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 28 ispitanika (35,00% od svih ispitanika). Da je razvod braka česta posljedica nasilja nad ženama je izjavilo najviše, odnosno 32 ispitanika (40,00% od svih ispitanika).

112

ZAKLJU ČAK Porodično nasilje nad ženama je značajan problem, kako u porodici tako i u društvu. Potrebno je poduzeti značajnije mjere kako bi se smanjilo porodično nasilje nad ženama. U tome bi trebale da prednjače društvene ustanove i institucije a u korak sa njima trebaju biti različiti pokreti i nevladin sektor. Zdrava porodica je i osnovna ćelija zdravog društva. To je ambijent u kojem nastaju perspektivni i produktivni naraštaji, naraštaji koji mogu osigurati i obezbijediti svjetliju i bolju budućnost. To je sredina u kojoj se razvija ljubav, poštovanje, sreća. Žena je jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji faktor za nastajanje i opstanak zdrave porodice. Žena, kao supruga, kao majka, kao sestra. Kako bi nesmetano obavljala svoju obavezu i dužnost, žena treba biti zaštićena od svakog oblika nasilja, od svakog oblika nespokoja. Pogotovu u ovim vremenima kada je izuzetno teško stvoriti ambijent i sredinu „zdrave porodice“, u kojem je izuzetno teško u pravom smislu obaviti roditeljsku dužnost, te vaspitati i pravilno odgojiti nove naraštaje. To je, prije svega teško, zbog toga što je „tempo života“ postao veoma brz, zbog naglog informacionog i tehnološkog razvoja, što su često u društvu dostupne i pristupačne mnoge negativne pojave. Ovo istraživanje je pokazalo da većina ispitanika oba spola smatra da je nasilje nad ženama problem društva (77,50% od svih ispitanika). Ovaj procenat je nešto veći kod ispitanika ženskog spola (81,82% od svih ispitanika ženskog spola). Ohrabrujuće je postojanje SOS telefona za pomoć ženama žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini. Ovo istraživanje je pokazalo da većina ispitanika oba spola zna za postojanje SOS telefona (80,00% od svih ispitanika). Međutim, trebalo bi da svi znaju za postojanje SOS telefona, pogotovu onih preostalih 20,45% ispitanika ženskog spola. Ova informacija bi trebala biti još pristupačnija i dostupnija. „Kuća spasa“ za pomoć ženama žrtvama nasilja je ohrabrenje svim ženama da nisu primorane trpjeti nasilje i da uvijek postoji izlaz iz loše situacije i mogućnost rješavanja problema. Ovo istraživanje je pokazalo da većina ispitanika oba spola zna za postojanje „Kuće spasa“ u Bosni i Hercegovini (91,25% od svih ispitanika) a nešto manji postotak je onih koji znaju za postojanje „Kuće spasa“ na Unsko-Sanskom Kantonu (83,75% od svih ispitanika). Međutim, čak 15,91% ispitanika ženskog spola nije upoznato sa postojanjem „Kuće spasa“ na Unsko-Sanskom Kantonu. Feministički pokret ima značajnu podršku ispitanika ženskog spola (59,09% od svih ispitanika ženskog spola) i prilično malu podršku ispitanika muškog spola (22,22% od svih ispitanika muškog spola). Međutim, samo 31,82% ispitanika ženskog spola smatra da isti može smanjiti nasilje nad ženama, a 34,09% vjeruje da feministički pokret može pomoći ženama žrtvama nasilja. Ovo istraživanje je pokazalo da je otac najčešće nasilnik u porodici, te da su alkoholizam u porodici i nemoral, preljuba i nevjera najčešći uzročnici nastanka nasilja u porodici. Po mišljenju svih ispitanika oba spola, nasilje nad ženom najčešće se javlja poslije rođenja prvog djeteta, te da je najčešće zastupljeno psihičko i fizičko nasilje, a rjeđe ekonomsko i seksualno. Po mišljenju svih ispitanika oba spola, uskraćivanje sredstava za život je najčešći oblik ekonomskog nasilja, prijetnja silom, omalovažavanje, ponižavanje i obezvrjeđivanje su najčešći oblici psihičkog nasilja, naguravanje na zid ili druge predmete i šamaranje su

113

najčešći oblici fizičkog nasilja i neželjene seksualne primjedbe i/ili ponude, neželjeni seksualni odnos i neželjeni ili prisilni dodiri tijela su najčešći oblici seksualnog nasilja nad ženama. Ovo istraživanje pokazuje da su traume u porodici i gubitak samopoštovanja kod žene najčešće posljedice nasilja nad ženama. Nešto rjeđe su strah od odbacivanja okoline, unutarnje i vanjske smetnje (teškoće), razvod braka i samopovređivanje. Zanimljiv podatak je da je 35,00% od svih ispitanika bilo svjedok nasilju u svojoj porodici ili bližoj okolini, a 50% tih nasilja nije prijavljeno policiji (21,88% jeste prijavljeno, a 18,75% samo ponekad prijavljeno policiji). Također, u slučaju kada bi bile žrtve nasilja po prvi put, samo 40,91% bi odmah pozvalo policiju. U slučaju da bi se nasilje ponovilo, odmah bi policiju pozvalo 47,73% ispitanika ženskog spola. U cilju smanjenja porodičnog nasilja nad ženama, neophodno je žene više educirati, omogućiti im dostupnost informacijama, organizirati savjetovanja i slično. Društvena zajednica, različiti pokreti i nevladin sektor moraju ohrabriti ženu, da žena ima više povjerenja u društvene ustanove i institucije.

114

LITERATURA 1.Haralambos, H. i Heald, R. (2002) Sociologija: Teme i perspektive. Zagreb: Golden marketing

2. Haralambos, H. i Heald, R. (1989) Uvod u sociologiju. Zagreb: Globus

3. Klasnić, K. (2011) Ekonomsko nasilje nad ženama u intimnim vezama u hrvatskom društvu – konceptualne pretpostavke. Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline,

4. Klasnić, K. (2012) Tko vjeruje u mitove o nasilju nad ženama? Rezultati istraživanja na dva hrvatska sveučilišta. U: Marinković, D. i Šljukić, S (2012) Promjene u društvenoj strukturi i pokretljivosti. Novi Sad : Odsjek za sociologiju, Filozofski fakultet u Novom Sadu,

5. Fočo, S. (1998) Sociologija, Svjetlost Sarajevo, Sarajevo

7. Fočo,S. (2000), Čovjek i demokratske promjene, Dom štampe, Zenica

8. Obradović-Dragišić, G. i Babić, D. (1999) Za nasilje nema opravdanja. Zagreb: Centar za edukaciju i savjetovanje žena,

9. Abercrombie, N., Hill, S. i Turner, B. (2008) Rječnik sociologije. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 7. Ajduković, M. (2000) Određenje i oblici nasilja u obitelji. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć,

10. Ajduković, M. i Pavleković, G. (2000) Nasilje nad ženom u obitelji. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć,

11. Adžajlić-Dedović, A., Deljkić I., Lučić-Ćatićm M., Bojanić, N., Hasković E. 2008, Policija i nasilje u porodici, Fakultet kriminalističkih nauka Sarajevo, Sarajevo,

12. Fanuko, N.1998, Sociologija, Profil, Zagreb,

13. Fromm, E. 1989, Porodica i autoritet, Naprijed, Zagreb,

14. Pajević, I., Avdibegović, E., Hasanović, M., Sutović, A. 2006, Školska skripta iz Socijalne patologije (neobjavljeno), Islamski pedagoški fakultet, Zenica

15. Traljić, N. i Bubić, S. 2007., Bračno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,

16. Mladenovic Marko, 1981, Beograd, Osnovi sociologije porodice,

17. Ljubica Matijevic Vrsaljko, odvjetnica, Zagreb, Lovrekovic tiskara..,

18. Kovačević, S. i Mujačinović, N. 2007, Podrška porodici u krizi, Iskustva Centra za socijalni rad Zenica, Islamski pedagoški fakultet u Zenici, Sistem preveniranja socijalnog isključivanja mladih, Islamski pedagoški fakultet u Zenici, Zenica.

115

19. Galić, B. (2013.): Seksistički diskurs u Hrvatskoj.U: Cifrić, Trako, Klasnić (ur.): Hrvatski identitet u promjeni? Relacijski identiteti 2, str: 203-222. Zagreb; Hrvatsko sociološko društvo: Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta.

20. Maslić Seršić, Darja (2010.): Ekonomsko nasilje nad ženama: manifestacije, posljedice i putovi oporavka. Zagreb: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

21. Marijana Wagner, 2005, Beograd, Autonomni ženski centar, Putokaz za moja prava u zaštiti od nasilja u porodici,

22. Sandra Fenerčić – Ćuk, Prevencija nasilja u obitelji, Ženska pomoć sada – SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja i Mosta d.o.o..

23. Pašalić-Kreso, A. 2004, Koordinate obiteljskog odgoja, Jež, Sarajevo. 24. Petrović, B. i Meško G. 2004, Kriminologija, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo. 25. Traljić, N. i Bubić, S. 2007., Bračno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo. 26. Nasilje u porodici, Centar za socijalni rad, Republika Srpska, Banja Luka Web stranice: 1.Đuderija, S., Milosavljević, M., Malešić, S., Jerković, A.,Smajić, Z. 2006, Inicijalni izvještaj o nasilju nad djecom u BiH, http://www.savethechildrennorwaysee.ba/dupload/Inicijalniizvjestajonasiljunaddjec omuBiH.pdf

2. Menzel, M. 2009, Gewaltpravention,

http://www.beraten-begleitenbetreuen.de/gewalt.htm,

3. Autonomna ženska kuća Zagreb (2003). Ekonomski aspekti obiteljskog nasilja: društveni trošak ignoriranja i toleriranja nasilja nad ženama. Ženska soba (2005). Stanje seksualnih prava žena u Hrvatskoj. http://zenskasoba.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=56&Itemid=30 4. Ženska soba (2007). Rodna prizma seksualnih prava mladih. Ženska soba (2010). Organizacije civilnog društva koje pružaju specijalizirane servise ženama žrtvama nasilja kao ključni akteri u procesu demokratizacije društva. http://www.zenskasoba.hr/docs/OCD_i_kljucni_akteri.pdf 5. Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH i Ženska soba (2010). Zaštita prava i pružanje podrške žrtvama/ svjedocima nasilja u obitelji.Ženska soba (2011). Seksualno nasilje u Hrvatskoj 2000. – 2010. http://zenskasoba.hr/docs/Seksualno%20nasilje%20izvjestaj%202011.pdf

6. Iz sigurne kuće „Mjesto moje sestre“, Vašington D.C., Mlađenović, L., Protić, L. 7. A ko joj je kriv, B.a.B.e., Budi aktivan. Budi emancipiran, Grupa za ženska ljudska prava, http://www.babe.hr/hr/a-ko-joj-je-kriv/

116

8. Ne želim zivjeti u naselju, B.a.B.e., Budi aktivan. Budi emancipiran, Grupa za ženska ljudska prava, http://www.babe.hr/hr/ne-zelim-ivjeti-u-nasilju/ 9.Autonomni ženski centar, Beograd, Nasilje u partnerskim odnosima, Šta je nasilje nad ženama, Zašto se muško nasilje dešava, Kako muškarac postiže dugotrajno nasilje nad ženama, www.womenngo.org.rs/konsultacije-za-zene/o-nasilju-nad-zenama/11-konsultacije-za-zene/30-nasilje-u-partnerskim-odnosima-i? 10. Vrste nasilja, https://www.hocudaznas.org/page.php?id=27 11.<<( ne) živjeti sa nasiljem>>-Drugi pogled 2, Medica, Zenica 1999. http://medicazenica.org/index.php?option=com_content&view=article&id=48&Itemid=28 12. Zakon o zaštiti nasilja u porodici, http://www.fbihvlada.gov.ba/bosanski/zakoni/2005/zakoni/11bos.htm 13. Zakon o zaštiti nasilja u porodici Republike srpske, http://pandorasbox.rs/bih/wp-content/uploads/2011/03/Zaokon-o-za%C5%A1titi-od-nasilja-u-porodici-Republike-Srpske.pdf 14. Mitovi i činjenice o nasilju u obitelji, http://public.carnet.hr/preventivni/wp-content/uploads/2012/04/SOS-Mitovi-i-%C4%8Dinjenice-o-nasilju-u-obitelji.pdf S9.9ww.womenngo.org.rs/konsultacije-za-zene/o-nasilju-nad-zenama/11-konsultacije-za-zene/30-nasilje-