20113 živo vrelo12 2011 prisutnosti i blizine drugih, dodirom su se oblikovala naša temeljna...

Liturgijski dodiri Otajstvaod 27. studenoga do 24. prosinca 2011.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn12 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn

živo vrelo2011

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 12God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Dodiri Božje blizine

naša tema: Liturgijski dodiri Otajstva 2 Dodir – otajstvo blizine, I. Žižić

Kristovi liturgijski dodiri Crkve, A. Crnčević

Došašće: kad se nebo i zemlja dodiruju, I. Šaško

otajstvo i zbilja 20Biblijska razmišljanja:I. Šaško, I. Raguž, A. Vučković,Ž. Tanjić, S. Slišković

Prva nedjelja došašća

Druga nedjelja došašća

Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije

Treća nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

trenutak: pisma čitatelja 40 Homilija u hodu kroz liturgijski prostor

V. Blažanović, 2003.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 12–2011

D Dodiri Božje blizine

Dodir je prvo iskustvo kojim ljudsko biće otkiva svijet, već od trenutka rođenja. Vid, sluh i miris doimaju se kao sla-bo razvijene osjetilne moći u usporedbi s osjetom dodi-

ra. Sva površina tijela prekrivena je razvijenim plaštem osjeta, kožom koja u svakome svom djeliću omogućuje »propusnost« iskustvenosti svijeta. Dodirom osjećamo i doživljavamo meko-ću i grubost predmeta, toplinu i hladnoću, suhi i vlažni zrak, bli-zinu i udaljenost osobe, njezinu privrženost i povučenost… Ono što čujemo i opažamo dodiruje nas i rađa u nama odgovor. Ni mišljenje o svijetu koji nas okružuje nije lišeno iskustva koje se u nas utiskuje doticajem. Dodir i osjet čine nas trajno otvoreni-ma svijetu.

Otajstvom utjelovljenja Bog je u potpunosti prihvatio ljudsku narav, od utjelovljenja do smrti i ukopa. Kristov životni i isku-stveni put tijela, od rođenja do smrti, bio je put kojim je čovje-ku darovao otkupljenje. Otkupljenje je povjereno našim osje-tima, doživljajnosti tijela, slavlju vjere u koje je uključen čitavi čovjek. Otvorenost naših osjeta svemu što zapažamo i što nam se daruje uvodi nas u temu dodira i osjećanja Boga i njegova spa-senja. Istinsko udioništvo u liturgiji može se vjerno predstaviti kroz opise osjetilnih iskustava slušanja, gledanja, dodira, okusa i mirisa. Liturgijska obrednost daje prostor svakomu od tih osje-ta kako bi se dar otkupljenja iskusio u njegovoj cjelovitosti i kako bi nutarnji čovjek bio u duhovnom jedinstvu s tijelom. Obnova toga jedinstva znak je otkupiteljske pomirenosti po kojoj vjer-nik anticipira puninu Kristova dara vječnosti. Dodiri u liturgiji ne stoje kao zasebni čini; oni su ucijepljeni u auditus fidei, u go-vor Objave koja rasvjetljuje spoznaju i pročišćava sveukupnost čovjekova iskustva. Estetika slavlja traži povjeravanje svega bića zbiljnosti otajstva. Uskraćivati tijelo i dodir sakramentalnoj bli-zini Krista u liturgiji, u strahu od nedostojnosti, znači još uvijek živjeti podijeljenost na izvanjski i nutarnji život, na tjelesnu i du-hovnu sferu doživljavanja. Sakramentalni susreti s Kristom da-ruju spasenjsku novost u koju je pozvan sav čovjek.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgijski dodiri OtajstvaNAŠA TEMA Liturgijski dodiri Otajstva

MDodir – otajstvo blizine

Ivica Žižić

Dodir zaokružuje ljudsko iskustvo smještajući se

na njegove krajnje točke i u njegove najdublje prostore. On nas čini

otvorenima svijetu, ali u isti trenutak čini taj isti svijet opipljivim.

Dodir, kao čuvstvena spona, smješta se

između našega tijela i ‘tijela svijeta’. Dodirom prebivamo u svijetu, ali

također preko dodira taj isti svijet prebiva u

nama. Dodir je zato oblik dioništva na stvarnosti koja nas okružuje i čiji

smo dio. Svakom gestom dodira postajemo dionici

upravo one stvarnosti koju dodirujemo, kao

što ta stvarnost postaje dijelom nas samih.

Među ljudskim osjetilima dodir zacijelo najintenzivnije utje-lovljuje otajstvo blizine: blizine jer je on iskustvo odnosa koje se začinje u susretu tijela te igri gesta – i otajstvo jer

po svojoj duhovnoj veličini nadilazi puko fizičko prianjanje i živi od simboličke otvorenosti. Dodirom se, naime, čovjek izravno otvara drugome i njime potvrđuje svezu osjećaja, prijateljstva, povjerenja… Stoga je dodir u svojoj duhovnoj vrijednosti osjetilo koji na poseban način ukazuje na čovjekovu dijalošku otvorenost, ali i na otvorenost iskustvu svetoga. Konačno, dodir može očitovati evanđeosku vjeru i liturgijski način njezina prebivanja u okrilju Otajstva: pokazuje kako dodir postaje forma odnosa vjere.

Dodir i obrisi blizineDodir se smješta na rubovima našega svijeta opažaja, a ipak se na-lazi posred svih naših iskustava: od iskustva mišljenja (koje se ne da razdvojiti od tjelesnog doticaja iako se njime ne ograničava), preko emotivnog iskustva (tako za emocije kažemo da su nas »dirnule«), iskustva tijela (neprestano dodirujemo i stalno smo u dodiru sa stvar-nošću)… Dodir zaokružuje ljudsko iskustvo smještajući se na njegove krajnje točke i u njegove najdublje prostore. On nas čini otvorenima svijetu, ali u isti trenutak čini taj isti svijet opipljivim. Naime, dodi-rom ćutimo njegove oblike, težinu i lakoću, čvrstinu i mekoću, topli-nu i hladnoću… Dodir, kao čuvstvena spona, smješta se između na-šega tijela i ‘tijela svijeta’. Dodirom prebivamo u svijetu, ali također preko dodira taj isti svijet prebiva u nama. Dodir je zato oblik dioniš-tva na stvarnosti koja nas okružuje i čiji smo dio. Svakom gestom do-dira postajemo dionici upravo one stvarnosti koju dodirujemo, kao što ta stvarnost postaje dijelom nas samih.

Dodir nije samo očitovanje drugoga, nego je također otkriće nas samih, naše tjelesnosti i tjelesnosti naših odnosa koji su na svim ra-zinama duhovni. Naime, u dodiru se duhovno i tjelesno stapaju u je-dinstvo, te je svaki tjelesni pokret ujedno duhovna gesta. Uostalom, upravo smo dodirom ‘probuđeni’ na naše čovještvo. U snazi inicijative,

3

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220111220111212201112prisutnosti i blizine drugih, dodirom su se oblikovala naša temeljna iskustva preko kojih smo postali ‘stvar-ni’ sebi i drugima. Tako je upravo dodirom otvoren pri-stup smislu, temeljnoj simbolici u koju je uronjen naš ljudski svijet. Dodirom je taj smisao postao stvaran i blizak.

U okrilju dodira ostvaruje se prvi simbolički kon-takt kojim čovjek izlazi iz sebe i ulazi u odnos s ob-zorom smisla, ljepote, istine... Svakako dodir nije ne-posredna zamjedba stvari nego njihova preobrazba na dubljoj, simboličkoj razini. Slike dodira osobito su prisutne u govoru. Za nas ljude nešto (ili netko) mo-že biti nazvano »hladno« jer je emotivno zamrlo ili je ravnodušno, ali može biti i »toplo« kao emocija lju-bavi. To pokazuje kako dodir ‘osjeća’, ali i ‘vjeruje’; u svakom slučaju, dodir u sebi ima duhovnu veličinu koju nije moguće potisnuti u jednostavno tjelesnu di-menziju. U stvarnosti, kao da rukama dotičemo veli-ke istine i iskustva, a zatim ih kazujemo metaforama dodira. To nam ukazuje na činjenicu da dodir ne mo-že biti sveden na puki fiziološki podražaj ili reakciju, nego da je on mjesto preobrazbe gdje se čovjek simbolički otvara najdubljim istinama i odnosi-ma. Dodir ima u sebi neku neiskazivu otvorenost, spontano nagnuće da se ozbilji u zajedništvu i dioništvu.

Dodir – dioništvo – zajedništvoDodir živi od uranjanja u prisutnost drugoga, od spoznaje posredovane osjet-nim gestama, od ‘estetske osmoze’. Promotrimo li podrobnije kako i gdje se ‘koncentrira’ osjet dodira, odmah ćemo pomisliti na ruke. Ruke su ‘strune osjeta’ među kojima naš duhovni svijet prebire ‘melodije simbola’ svijeta koji nas okružuje. U osjetu dodira ruku očitovano je otajstvo blizine. To pokazuju ruke kada se pružaju drugome, kad se isprepleću u gestama zagrljaja ljubavi ili prijateljstva, ali i kada oblikuju, stvaraju ili prikazuju.. Ruke su odnosi ko-ji su postali dodir. Ne postoji situacija u kojoj dodir nije odnos i u kojoj ruke nisu dodir. Bit osjeta dodira je dioništvo i zajedništvo.

Dodir je nošen odnosom koji nadmašuje puki fizički kontakt. Neki do-diri su geste u kojima odjekuje sav naš duhovni svijet. Neki dodiri utiskuju u naše tijelo doživljaje i neizbrisiva sjećanja jer su nabijeni emocijom susre-ta, zajedništva... Tako, pomilovati nekoga znači dodirnuti ga na sasvim po-seban način, stavljajući se u odnos nježnosti koja je puna delikatnog obzira prema drugome i koja ne želi drugoga posjedovati, nego dopustiti da biva u ljepoti svoje drugosti. Jean-Luc Marion će reći da pomilovati znači »da-rivati tijelo«. Milovanje je već u sebi ‘obred-darivanja-tijela’ – dodir koji je gestom preobražen u zajedništvo.

Različita iskustva upravo u slikama dodira pronalaze posrednički medij kojim će se izraziti. Mi neprestano iscrtavamo značenja i vizualiziramo smi-sao putem gesta dodira. Nije čudno što se gdjekad koristi glagol dodirnuti

Ikar i iskonski mito susretu s nebom.(H. Matisse, 1947.)

NAŠA TEMA

4

Liturgijski dodiri Otajstva

umjesto onoga osjetiti ili iskusiti. Dodir jest iskustvo do kojega čovjek dola-zi preko vida, dodira, preko osvjedočenja posredovanoga osjetilima. Dodir je neka vrsta animacije koja nam dočarava kvalitetu stvari. Ovdje je tijelo ono koje spoznaje u snazi dioništva na stvarnosti koju dodiruje. Zato i do-dirom čovjek spoznaje. No, ta spoznaja je drukčija od one koja nam je po-sredovana mišljenjem. Dodir je već u sebi spoznavanje i tumačenje, osjet-no zrenje… Dodir ima oblik odnosa i snagu emocije kojima se u geste tijela utiskuje duhovna veličina susreta.

Dodiri pashalne vjereLiturgijsko iskustvo započinje tjelesnom zamjedbom (a ne s pretpostavka-ma). Liturgija se smješta u životni prostor čovjekove osjetnosti i zato se obraća svim osjetilima, zato vidi čovjeka u njegovom izvornom duhovno-tjelesnom integritetu. Kad to ne bi bilo tako onda bi došlo u pitanje ne samo ono što liturgija slavi nego i ono što Crkva vjeruje. Liturgija, naime, potvr-đuje cjelovitost vjere posred iskustva: ona očituje istinu o Bogu i u svje-tlu tog sakramentalnog doticaja očituje istinu o čovjeku. Liturgija u svojoj estetskoj snazi otkriva vjerniku Otajstvo uvodeći ga u odnos vjere. I to čini također preko osjetila dodira. Slike te liturgijske preobrazbe osjetila nalazi-mo već na stranicama Pisma i u liturgijskoj mudrosti tradicije Crkve, koja se stalno vraća na osjetilo dodira da bi iskazala veličinu otajstva blizine.

Dodir u liturgiji pokazuje kako vjera obuhvaća tijelo i osjetila unoseći ih u logiku pashalnog odnosa – u događaju susreta s Uskrslim, analognog onome kojim su učenici vidjeli i prepoznali Gospodina. Liturgija upravo ta iskustva ponavlja i ponazočuje.

Da je dodir uronjen u otajstvo blizine i u otajstvo dioništva, preobražen cjelovitim prianjanjem objavljenoj istini, govori Pismo prema kojem je do-dir unesen u logiku vjere, u kontekst osvjedočenja o vjerodostojnosti i istini-tosti Riječi. »Što bijaše od početka, što smo čuli, (…) što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedoči-mo, i navješćujemo vam Život vječni (…)« (1Iv 1-3). Tu su i ruke pozvane do-dirom prionuti istinitosti Riječi, osvjedočiti se i ispovjediti iskustvo Živo-ta koji se očitova. I dodir je dakle pozvan prijeći s uobičajenoga opažaja na iskustvo vjere. Pozvan je prihvatiti pashalnu formu dioništva i zajedništva.

Znakovito je da se iskustvo susreta apostola s Uskrslim koncentrira upra-vo u osjetilu dodira. Gdje žalost ustupa mjesto radosti susreta (usp. Iv 20, 20), a sumnja nestaje u dodiru Kristova ranjenog ali uskrslog tijela (usp. Iv 20, 27), nastupa pashalna vjera. Tu je i dodir doveden do stanja vjere – u prisutnost Onoga koji poziva nadići sumnju i »prinijeti prst«, odnosno, vje-rovati. Susret s Uskrslim ‘ozdravlja’ dodir od povlačenja u sumnju (»Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čava-la, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« Iv 20, 25). A na mjesto sumnje dolazi dodir pashalne vjere koja izrasta iz susreta i osvjedo-čenja Kristove Prisutnosti.

Njegova će Prisutnost postati iskustvo dodira i pogleda koji ga prepo-znaju u lomljenju kruha (usp. Lk 24, 30-31), iako On iščezava iz neposred-nog gledanja i dodirivanja. Sakramentalni čin – poglavito euharistija – od-

Dodir nosi i otkriva vlastitost osobe.

5

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220111220111212201112sada će biti mjesto dodira pashalne vjere, mjesto gdje će se osjeti izlaga-ti susretu s Uskrslim te, preobraženi njegovom prisutnošću, bit će pozva-ni vjerovati.

Liturgija dodiraGombrich je govorio o povijesti umjet-nosti kao dugotrajnom procesu otklju-čavanja lokota naših osjetila. To bismo sasvim dobro mogli primijeniti na li-turgiju u kojoj je na djelu očitovanje Otajstva u sakramentalnom redu bo-goslužnog slavlja Crkve i otkriće osje-tila u njihovoj simboličkoj sposobno-sti da žive duhovno jedinstvo. Dobro je podsjetiti se da dodirom i vidom (rukama i očima) započinju svi naši simbo-lički pothvati te da se dodir smješta na početak naših iskustava. Liturgija, do-duše, postupa obzirno s tim osjetilom (pribojavajući se stalne kušnje da se upravo dodirom sveto svede na idola). No, liturgija ozbiljuje osjet dodira kao sponu dioništva i zajedništva te formira i druga čovjekova osjetila u otvoreno-sti svetome, potiče ih na stalno otvaranje njegovoj transcendentnoj drugosti i njegovoj fascinantnoj veličini.

Liturgija dovodi čovjekovu osjetnost do iskustva Riječi koja se sakra-mentalno daruje i daje dodirnuti, vidjeti i čuti u blagdanskom svetkovanju Crkve. Liturgijski dodir, naime, pronalazi svoju temeljnu paradigmu u su-sretu s Uskrslim, u slikama i simbolima pashalne vjere, koja prosvjetljuje i obuhvaća ljudsku osjetnost uvodeći je u logiku i dinamiku vjere.

U liturgiji dodir svjedoči o realizmu vjere. Ali dodir je također svjedo-čanstvo pashalne vjere koja je pozvana ‘sakramentalno dodirnuti’ Kristovo uskrslo tijelo, iskusiti njegovu Prisutnost, prionuti spasenjskom odnosu… Dodir uspostavlja taj odnos i u njemu prebiva kao spona zajedništva i di-oništva. Nekoliko vrlo znakovitih primjera može nam približiti smisao do-dira u liturgiji.

U liturgiji Riječi dodir iznova živi u okrilju pashalne vjere. Tako ruke i poljubac postaju simbolička žarišta dodira s Božjom Riječju, navještenom i slavljenom na ustima i u gestama Crkve. Ruke i poljubac, koji dodiruju te ujedno obilježavaju slavlje navještaja iscrtavajući u njemu velike slike lju-bavi i svetosti, imaju za cilj živjeti očitovanje Riječi. Geste vjere, u svojoj svečanoj suzdržanosti i u svojoj intimnoj bliskosti, ižaravaju snagu susreta koji preobražava i uvodi ljude u događaj pashalne vjere.

I u euharistijskoj liturgiji dodir opisuje slavlje stavljajući se u otvore-nost Otajstvu. Ruke i usta koje se uzdižu na molitvu te pružaju u prihvaća-nju kruha i vina ozbiljuju dodir zajedništva. Od uzdizanja ruku na euhari-stijsku molitvu, a potom i molitvu Gospodnju, preko pružanja ruku u znak mira, pa sve do primanja euharistijskih prilika, dodir je pozvan vjerovati i u vjeri osjećati.

Dodir se ne svodina tjelesni doticaj. Bivamo »dodirnuti« svjetlom, toplinom, blizinom, osmjehom drugih, ugodom glasa…

NAŠA TEMA

6


MKristovi liturgijski dodiri CrkveDodirnuti i prepustiti se dodiru Otajstva

Ante Crnčević

Dodirnutost Bogom i njegovim otajstvom traži

odgovor koji se uobličuje u geste i stavove tijela.

Tko je dodirnut Božjom dobrotom, ne može

ostati isti – on će ustati u klicanju i zahvalnosti, prostrijeti se u predanju,

kleknuti i sabrati se u kajanju… Liturgija

je izabrano i sveto mjesto dodira, mjesto

božanskoga grljenja čovjeka. Stoga je za

cjelovitost liturgijskoga iskustva potrebno otkriti

i na ispravan način vrjednovati duhovnost

dodira.

M olitveni vapaji kršćanske vjere zorno zrcale ono što vjernici »vide« u daru spasenja za koje mole. Slike spasenja ne oči-tuju samo u »duhovnim stanjima« – iskazanima u zazivi-

ma »prosvijetli me«, »pouči me«, »uputi me« – nego i u iskustveno-sti Božje blizine. Kršćanin, naime, svoju molitvu rado artikulira kroz snažne »iskustvene« slike: ozdravi me, iscijeli me, prigni se k meni, podigni me, privini me k sebi, primi me, povedi me, zaštiti me, brani me, dotakni me… Jesu li to samo metaforički izrazi u kojima antro-pomorfizmi daju životnost iskustvu Božje blizine, ili se u kršćanstvu doista može govoriti o iskustvu Boga, zbiljskom susretu s njim, o do-diru i dodirnutosti Otajstva? Na to pitanje kršćanska misao i duhov-nost pružaju odgovore koje, po raznolikosti njihova značenja, mo-žemo smjestiti u široki raspon od alegorizma do realizma. Origen je među prvima razvio nauk o »duhovnim osjetilima« i moćima, pod-sjećajući da je Krist sama sebe nazvao »svjetlom« kako bi rasvijetlio naše duše, »Riječju« da bi mogao biti slušan, »kruhom« da bi mo-gao biti kušan i blagovan; Krista se, nadalje, naziva »uljem« i »mio-mirisom« po kojemu se duša napunja mirisom Riječi; on je »Riječ-tijelom-postala«, povjerena našemu dodiru, kako bi nutarnji čovjek mogao primiti Riječ života (Komentar Pjesme nad pjesmama, 167, 25). Osjećanje Krista vodi k dubljoj »nutarnjoj spoznaji« i zajedniš-tvu duše s njim. No, život vjere, osobito u slavlju Kristova djela spa-senja, ne zanemaruje ni samu zbilju osjećanja i dodirivosti Kristova otajstva. Predaja Crkve povjerava nam Riječ života, istinu o Kristu i njegovu spasenju, ali i živo iskustvo Krista. Apostol Ivan na počet-ku svoje Prve poslanice napominje da se njegovo svjedočanstvo ima ne samo čitati i razumijevati, nego također osjećati iskustvom dodira Kristova otajstva: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidje-li očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu (…), što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedniš-tvo s nama.« (1Iv 1, 1.3) Zajedništvo s Kristom ostvaruje se posluhom njegovoj riječi, ali i rukama po kojima osjećamo Krista u njegovoj sa-kramentalnoj pojavnosti, rukama kojima nastavljamo Krista prepo-znavati i služiti mu u licima onih koji trpe nemoć, osamljenost i osku-dicu. Vidati rane bolesnima, pružiti čašu žednima, nahraniti gladne, zaogrnuti one koji su lišeni osnovne zaštite i brige, pohoditi utamni-čene i osamljene (usp. Mt 25, 31-46) – što li je drugo nego susresti Krista u dodiru onih koje on po našim rukama želi pohoditi svojom ljubavlju? Po našim dodirima, koji pronose svjedočanstvo Kristove ljubavi, ostvaruje se evanđelje ruku.

7

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220111220111212201112No, to svjedočko dodirivanje ili evanđelje ruku očituje se uvijek

kao plod dodirnutosti Kristom i njegovim spasenjem. Liturgija je dje-lo spasenja. Mjesto u kojem smo uvijek iznova odozgor dodirnuti, za-hvaćeni i preobraženi. Istinsko iskustvo Boga u slavlju vjere rado opi-sujemo kao dodirnutost Bogom. To nije samo slika. Susret s Bogom prožima čovjekovo tijelo; susret se osjeća tijelom, zagledanošću, sa-branošću. Sabranost nije tek duševni proces i usredotočenost misli. Uronjenost u zbilju koja nas zaokuplja daje osjetiti strujanje na povr-šini kože, u krvotoku, u rumenilu ili ozarenosti lica… Mir koji osjeća-mo u sebi prenosi se na naše udove. Dodirnutost Bogom i njegovim otajstvom traži odgovor koji se uobličuje u geste i stavove tijela. Tko je dodirnut Božjom dobrotom, ne može ostati isti – on će ustati u klica-nju i zahvalnosti, prostrijeti se u predanju, kleknuti i sabrati se u ka-janju… Liturgija je izabrano i sveto mjesto dodira, mjesto božanskoga grljenja čovjeka. Stoga je za cjelovitost liturgijskoga iskustva potrebno otkriti i na ispravan način vrjednovati duhovnost dodira.

Dodir je, kaže sveti Bonaventura, najduhovniji od svih osjeta jer izvire iz ljubavi. Gdje nedostaje ljubav, dodir je povrjeda tijela i čita-ve osobe. Budući da istinski dodir izvire iz ljubavi, koja među teolo-galnim krjepostima nosi najveću snagu sjedinjenja s Bogom (ljubav je maxime unitiva, kaže Bonaventura), smisao i značenje »liturgijskih dodira« valja čitati u svjetlu sjedinjujuće ljubavi koja upravo u liturgi-ji Crkve nalazi svoj najdublji izričaj.

Liturgijsko prepuštanje dodiruLiturgija se vrši i ostvaruje kroz obred koji zahvaća osobe. Osobe ni-su samo vršitelji obrednoga čina. Obred uključuje osobu, zahvaća u njezinu nutrinu, kroz geste i dodire koji vrše obred. Obredni čin uvi-jek uključuje tijelo, vjernikovo djelovanje, njegove ruke i dodire. Gdje je osoba, tu je i dodir. Čovjek dodiruje ne samo rukama, nego i pogle-dom, slušanjem, ali i pozornošću misli, uronjenošću u ono čemu se povjerava i prepušta (biti ‘dirnut’ ili ‘dotaknut’) kao i onomu u što se želi proniknuti (dodirnuti). Ruke i dodiri ne stoje u obredu tek zbog njihove nužnosti za obredni čin, ili zbog ‘gestâ’ koje bi ‘ilustrirale’ nu-tarnje doživljavanje; slavitelj vjere postaje dionikom spasenjske zbilje upravo po gestama, po dodirima, po osjećanju Otajstva.

Sam se Krist učinio dodirljivim. Postao je vidljiv i dodiran. Utjeloviv-ši se povjerio se moćima tijela. Primljen je na ljudske ruke – i u Betlehe-mu i na Kalvariji – te na taj način pokazao svu blizinu božanskoga u ljud-skomu. Sam za sebe reče da »ima biti predan ljudima u ruke« (Mt 17, 22). Predao se dodiru ljudske ljubavi i prijezira, prihvaćanja i osude, a na koncu dodiru smrti i zemlje. No, on je sam spasenjski djelovao dodirom. Ozdravi-teljski dodiri njegovih ruku u očima suvremenika postaju znamen darova-nog spasenja i nastupa Božjega Kraljevstva. On ispruža ruku i dotiče se gu-bavca (Mt 8, 3), dotiče se ruke Petrove punice, a Jairovu kći prima za ruku (Mk 5, 41), slijepcu u Betsaidi stavlja ruku na oči i ozdravlja ga (Mk 8,22-25); na djecu polaže ruke i moli nad njima (Mt 19, 13-15). Daje se dodir-

Kristovi ozdraviteljski i spasenjski dodiri objavljuju zbilju Božjega kraljevstva. ( )

NAŠA TEMA

8


nuti: ženi koja se dotiče skuta njegove haljine kaže »Vjera te tvoja spasila« (Mk 5, 25-34), a »mnoštvo je tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala« (Lk 6, 19). I nakon uskrsnuća daje se vidjeti i do-dirom iskusiti: »Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vi-dite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.« (Lk 24, 39) Sveti Augustin naglašava da su se apostoli u zbilju uskrsnuća mogli ‘uvje-riti’ svojim osjetilima (»suis etiam sensibus probaverunt«, De civitate Dei, XVIII, 54, 1). Vjeri je bilo potrebno iskustvo gledanja, dodira, blagovanja, zajedništva s njim… Tako se posvjedočuje da kršćanstvo nije rođeno iz mi-sli, nego iz iskustva bogočovjeka Isusa iz Nazareta, umrloga i uskrsloga. Bez iskustva gledanja i dodira, zamjećuje papa Pavao VI., ostala bi samo gnoza; kršćanstvo nastaje iz očitosti i dodirnosti Krista – utjelovljenoga, umrloga i uskrsloga. Augustin iz svih ‘osjetnih iskustava’ Boga izdvaja upravo dodir: »Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotakao si me i ja gorim za mirom tvojim.« (Is-povijesti, X, 27, 38)

»Otajstva dodira«, u kojima je Krist spasenjem zahvatio sve stvorenje i u kojima se darovao ljudskom iskustvu, jesu oslon sakramentalnomu isku-stvu Boga, jer ono što nekoć bijaše vidljivo u Kristu (quod conspicuum fu-it), prešlo je u sakramente Crkve (in sacramenta transivit), veli papa Le-on Veliki (Sermones, 74, 2). Krist se, snagom Duha, u životu Crkve očituje i pokazuje bliz ponajprije svojim dodirom – sakramentalnim »znakovima« koji se urezuju u vjernikovo biće. Biti opran, pomazan, zaodjeven i pro-svijetljen Kristom – nisu tek »teološke slike« krsne preobrazbe. Liturgija krštenja omogućuje dodirnutost Kristom kroz čine polijevanja/pranja vo-

dom, po pomazanju miomirisnom krizmom, po odjeve-nosti u novo (krsno) ruho, po toplini svjetla koje nam se povjerava. Razloge nedoživljenosti Kristova dodira u liturgiji valja tražiti ponajprije u zaboravu i obescjenje-nju obrednoga te u svođenju govora o sakramentima na govor o »sakramentalnoj milosti« koju se – u zaboravu obredne dimenzije – zamišlja, razmatra i duhom proni-če. Po liturgijskom slavlju vjere Krist nas »milosno do-diruje« po gestama vjere, po posvetnim činima, po Ri-

ječi koja obrednim naviještanjem postaje objaviteljski čin, Božji »izravni govor« zajednici vjernika; On nas dodiruje i po zajednici vjernika, po osje-ćaju pritjelovljenosti i pripadnosti Crkvi, koja je Kristovo tijelo. Crkva, Kri-stovo tijelo, nije zajednica u koju se vjernik »ubraja«; njoj se pripada, nju se osjeća, kao što ruka osjeća pripadnost tijelu. Crkva je ondje gdje se osje-ća dodirnutost Kristom.

No, liturgija kao bogoljudsko djelo ostvaruje se i ‘kuša’ u uzajamnosti dodira Krista i Crkve. Po gestama i činima otajstvo postaje dodirno, daro-vano našemu iskustvu. U sakramentalnim činima Krist se izlaže dodirima Crkve: poljubac oltaru i evanđelistaru u slavlju euharistije, poljubac Križu u liturgiji Velikoga petka, otvorena ruka na koju u pričesti biva položeno Kri-stovo tijelo u prilici kruha – što li su drugo doli istinski dodiri Krista?

Liturgija kao bogoljudsko djelo ostvaruje se i ‘kuša’ u uzajamnosti dodira Krista i Crkve. Po gestama i činima otajstvo postaje dodirno,

darovano našemu iskustvu.

9

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220111220111212201112U preispitivanju vlastitoga pristupa liturgijskim slavljima počesto nam

se jednostrano ‘nameće’ pitanje o sabranosti duha i misli kojima uranjamo u slavljeno otajstvo. Slavlje vjere ne će dosegnuti cjelovitost iskustva Otaj-stva sve dok »pozornost i sabranost« ne budu protegnute na obredne geste i čine, na »dodire« kojima iskustveno zahvaćamo zbilju Otajstva. Liturgij-ska estetika uvijek traži holistički pristup zbilji obrednog i otajstvenog. Vi-šestoljetnom usredotočenju liturgije na »gledanje duše« i na »duhovno na-dilaženje« obrednosti i tjelesnosti – želimo li biti vjerni putu obnove – valja pridružiti osjetljivost(!) i pozornost za obrednu snagu i teološku vrijednost činâ, gestâ i dodirâ vjere.

Dodirnutost Božjom riječjuLiturgijska dodirnost Otajstvom ne očituje se samo u gestama koje se do-gađaju po našim rukama i tijelu. Dodir, jer je čin ljubavi, osjeća se cjeli-nom bića. Dodirnuti se može pogledom, riječju, osjećajem blizine… Zato se i slušanje riječi u liturgiji nadopunja gledanjem, dodirom i mirisom riječi. Navještaj je praćen obrednim gestama koje omogućuju događajnost i do-dirnost Riječi. Prije navještaja evanđelja đakon u procesiji nosi evanđelistar kako bi zajednica doživjela dolazak Krista koji govori Crkvi; navještenoj se riječi uzvraća poklicima koji omogućuju odgovor vjere (dia-logos); prije na-vještaja evanđelistar se kadi kako bi zajednica osjetila miomiris Božje rije-či; evanđelistar se, naposljetku, ljubi u znak ispovijedanja vjere u blizinu i prisutnost Krista koji zbori svoju riječ. Pozornost na riječ stoga se ne ostvaruje samo osjetljivošću uha i slušanjem. Zajednica je do-dirnuta Riječju. Prepuštanje dodiru Riječi pretvara slušanje u po-sluh; auditus fidei (usp. Gal 3,2-5) rađa oboedientiam fidei (usp. Rim 1,5). Po obrednim dodirima Riječi liturgija nas uvodi »u same Kristove osjećaje« (Rim 5,1), osjećaje ‘sluge’ koji se posvema raz-daje za braću. Odgovor vjere na liturgijom posredovanu riječ ne zadovoljava se spoznajom ili »usvajanjem Objave«; odgovor tra-ži izrijek u životnim činima vjere koji će pronositi »Božje dodire« i njima preobražavati svijet.

Riječ koja se povjerava liturgijskom navještaju uvijek je posre-dovana dodirom. Proročko poslanje u Starome zavjetu često je pri-kazano slikom dodira. Jeremija svjedoči: »Tada Jahve pruži ruku, dotače se usta mojih i reče: ‘Evo, u usta tvoja stavljam riječi svo-je.’« (Jr 1,9) Prorok Izaija biva pripravljan za služenje riječi ‘oči-šćenjem usana’: »Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žera-va koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: ‘Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh opro-šten.’« (Iz 6,6) Na sličan način i Danijel biva ‘dodirnut’ u ohrabre-nju za svoju službu: »onaj, sličan sinu čovječjem dotače se mojih usana… Tada me se opet dotače onaj što bijaše kao čovjek te me okri-jepi« (Dn 10, 16.18). Božja ruka Ezekijelu pruža svitak pri čemu ču-je glas: »Sine čovječji, progutaj što je pred tobom! Pojedi svitak te idi i propovijedaj domu Izraelovu!« (Ez 3, 1). Prorok biva dodirnut i »u utrobi nahranjen« riječju koja mu se povjerava. Sve te slike dodira

Vjernik se u liturgiji izručuje dodirima Otajstva.

ne ostvaruje samo osjetljivošću uha i slušanjem. Zajednica je do- pretvara slušanje u po-

(usp. 1,5). Po obrednim dodirima Riječi liturgija nas uvodi »u same

5,1), osjećaje ‘sluge’ koji se posvema raz-daje za braću. Odgovor vjere na liturgijom posredovanu riječ ne zadovoljava se spoznajom ili »usvajanjem Objave«; odgovor tra-ži izrijek u životnim činima vjere koji će pronositi »Božje dodire« i

Riječ koja se povjerava liturgijskom navještaju uvijek je posre-dovana dodirom. Proročko poslanje u Starome zavjetu često je pri-

pruži ruku, usta mojih i reče: ‘Evo, u usta tvoja stavljam riječi svo-

1,9) Prorok Izaija biva pripravljan za služenje riječi ‘oči-šćenjem usana’: »Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žera-

dotače se njome mojih usta i reče: ‘Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh opro-

6,6) Na sličan način i Danijel biva ‘dodirnut’ u ohrabre-dotače se mojih

… Tada me se opet dotače onaj što bijaše kao čovjek te me okri- 10, 16.18). Božja ruka Ezekijelu pruža svitak pri čemu ču-

Pojedi svitak te idi Pojedi svitak te idi Pojedi svitak 3, 1). Prorok biva dodirnut i »u

utrobi nahranjen« riječju koja mu se povjerava. Sve te slike dodira

NAŠA TEMA

10


i dodirne komunikacije nalaze vlastito mjesto i u li-turgijskom slavlju? Liturgijski čitač ima najprije biti dodirnut Riječju kako bi mogao biti njezinim služite-ljem, posrednikom liturgijskoga dodira za zajednicu slavitelja.

Prihvatiti vjerom naviještenu riječ znači osjetiti dodir Riječi. Biblijski govor rado rabi sliku dodirnu-tosti da bi orisao cjelovitost prihvaćanja Riječi. Sla-vitelj se povjerava riječi, biva njime dodirnut, com-punctus, do mjere »probodenosti«. Riječ se prima, osjeća, blaguje… U liturgijskom slavlju Riječ nije do-segla svoj vrhunac tumačenjem i razumijevanjem, nego preobrazbenim dodirom onih kojima je navi-ještena. Dodir pohranjuje riječ u srce, u osjećaje, u novi pogled, u djelovanje, u korak obraćenja… Ona se nastanjuje u srce Crkve. Liturgijski glas (vox) Ri-

ječi pro-vocira u vjerniku ‘stanje’ koje su stari nazivali ruminatio, ponovno ili trajno »žvakanje« riječi, suživljenost s njom. Isto iskustvo Ivan Kasijan-ski naziva volutatio cordis, »ljuljanje srca«, u smislu da srce postaje »zip-ka riječi«, a pri čemu Božji Duh pokreće gibanje srca. Upravo zato liturgi-ja Riječi daje prostora šutnji, kako bi Riječ pronašla sigurno mjesto u srcu vjernika.

Pričest kao susret i dodirSlavlje otajstva euharistije – koje je spomen-čin Božjega čovjekoljublja i »predanja u ruke čovječje«, za spas istoga čovjeka – jest mjesto najintimni-jega dodira Crkve s Kristom. U razmišljanju ćemo se zaustaviti tek nad jed-nom molitvom iz Rimskoga misala. Na dan 30. prosinca, te u neke svagdane božićnoga vremena, upisana je sljedeća popričesna molitva: »Bože, tebe su-srećemo u pričesti svetoga otajstva. Daj da bude djelotvorna u našem srcu: da primanjem tvoga dara budemo dostojni tvojih milosti.« Riječ o susretu s Bogom u činu pričesti u latinskom je izvorniku izražena glagolom continge-re, koji je izvedenica iz glagola tangere. U molitvi, koja je preuzeta iz Veron-skoga sakramentara (Ve 1256), ispovijeda se sva zbiljnost i ‘tjelesnost’ eu-haristijskoga susreta priznaje: »Deus, qui nos sacraménti tui participatióne contíngis…« (Bože, koji nas dodiruješ (dodirom prožimaš) po sudjelovanju u tvome otajstvu…). Valja zamijetiti da se susret ostvaruje po uzajamnome dodiru (con-tactus), po prožimanju. Euharistija omogućuje otajstveni cum-tangere, dodirivati se, susretati se. Potpuni se susret ostvaruje tek u uzaja-mnoj otvorenosti i izloženosti susretu. Skroman je, stoga, i nedostatan izraz »primiti pričest«. Euharistija omogućuje uzajamno izručenje, sjedinjenje po uzajamnosti darivanja. Papa Ivan Pavao II. u enciklici Ecclesia de euc-haristia (br. 16) pojašnjava da je »tijesno sjedinjenje« (necessitudo) koje se ostvaruje po euharistiji nalik zajedništvu koje vlada među osobama Presve-toga Trojstva (cum aliqua similitudine ipsius vitae trinitariae). Povezanost koja čuva odnos između Oca i Sina, po euharistiji se utiskuje u odnos između Krista i pričesnika: »Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, ta-

Život otkupljenika je »život u Božjoj ruci«.

11

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220111220111212201112ko i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.« (Iv 6, 57) Euharistijska »goz-ba susreta« (convivium) ostvaruje životno zajedništvo Krista i Crkve: »Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.« (6, 56). Kao što hrana prožima i krijepi tijelo, tako i Krist, »euharistijski blagovan«, proži-ma i krijepi vjernika božanskim životom. Crkva upravo po euharistiji izraža-va i očituje samu sebe kao communio, kao zajedništvo. Euharistija je »prin-cip zajedništva« koje se ostvaruje među Kristovim vjernicima. Dodirnutost (cum-tactus) Krista i Crkve usmjerena je k plodnosti svetog susreta: kršća-nin je poslan u sve susrete i odnose unositi Kristov dodir.

Valja zamijetiti da je jednostrano usmjerena duhovnost znala u pojedi-nim povijesnim razdobljima uvelike zanemariti »dodirnost s Kristom« u otajstvu euharistije. Pobožnost kao da je ustuknula pred darom dodira Kri-sta. Nerijetko se i danas euharistiju samo razmatra i poklonstveno gleda, pa i u osobnom pristupu stolu euharistijskoga slavlja, bojeći se svakoga do-dira Kristova tijela. Otajstvenost euharistije ne očituje se samo u uzvišeno-sti Kristove žrtve i njegova čovjekoljublja, nego i u čudesnosti dara u oblič-ju kruha, u darovanosti čovjekovu blagovanju. Pred otajstvom euharistije moguće je razmatrati Božju skrivenost pod ‘velom’ kruha, ali i Božju daro-vanost i izručenost čovjekovu dodiru i blagovanju. Zato s vjerom ispružena ruka u činu pričesti progovara o spremnosti prihvaćanja Kristova dara i o izručenosti Kristovu dodiru.

Duhovnost (i praksa) koja zahtijeva pričest na usta rođena je poglavito iz osjećaja čovjekove nedo-stojnosti za dodir Kristova tijela. U lišenosti dodi-ra pričest se prvenstveno predstavljala kao duhovno iskustvo, usmjereno prema nutarnjem gledanju i du-hovnom sjedinjenju s Kristom. Nastojalo se da želja i otvorenost duše postanu iskustveno snažniji od čo-vjekova tijela koje dodirom i blagovanjem osjeća i živi sjedinjenje s Kristom. Čini se da su iz veličanstveno-ga himna »Klanjam ti se smjerno« – koji se pripisuje sv. Tomi Akvinskom, ili barem utjecaju njegove misli – izdvojene i pamćene riječi »vid i opip, okus, varaju se tu« (visus, tactus, gustus in te fallitur) te shvaće-ne kao poglavita paradigma »razumijevanja euhari-stije«. No, pravo govoreći, »ne varaju se osjetila vida, opipa i okusa, nego se mi možemo prevariti u tumače-nju onoga što oni pokazuju i osjećaju« (R. Cantalame-ssa). Prijevara može nastupiti kad u osjetnom isku-stvu euharistije izostane »slušanje« (sed audito solo tuto creditur), riječ koja u onomu što se vidi i dodiru-je otkriva otajstvenu zbilju: »Ovo je moje tijelo«. Jed-nako kao što sakramentalno iskustvo može ostati ne-cjelovito kada ga se svede na audits fidei, u zaboravu na dodirnost Kristova tijela i dodirnutost njime.

Započeta liturgijska obnova, koje smo dionici, na-stoji »vratiti tijelo« u liturgiju, s prvim ciljem da se na

Doticaji Uskrsloga Kristai zajedništvo s njim u blagovanju daju iskustvenost susretus Onim koji je k Ocu uzašao.(V. Blažanović, 2006.)

NAŠA TEMA

12


iskustven i životan način živi Otajstvo i preobrazba njime – ne za-nemarujući dodir i dostojnost otkupljenog čovjeka za »dodirni su-sret« s Kristom. Zato i današnje rasprave o prikladnom »načinu« pričesti ne mogu biti razriješene bez uvida u liturgijsku teologi-ju ili bez teološko-antropološkoga pristupa obrednom susretanju Krista i Crkve. Sakramentalni dodir ne umanjuje milost, niti joj stoji nasuprot, nego, naprotiv, omogućuje cjelovitost iskustva.

Ruke i dodir OtajstvaDodir je osjećanje prisutnosti i blizine drugoga. Ničiji zagrljaj dje-tetu ne može nadomjestiti majčin dodir i zagrljaj. Dodir ruku čuva identitet i posebnost osobe. Osoba se prepoznaje po dodiru. Oti-sak dlana i prsta nepogrješivo ostavlja jedinstvenost osobe i njezi-na dodira. Zato je dodir ruku najneposredniji oblik susreta. Način pružene ruke progovara o intenzivnosti susreta. Ponekad je to ru-ka koja osjeća i prenosi svu blizinu i toplinu susreta, a ponekad tek uljudbena gesta koja ne dopire ni do svijesti ni do osjećaja.

Među liturgijskim gestama uočavamo niz gesta ruku: uzdignu-te, ispružene, raširene, položene, sklopljene – uvijek komunicira-ju način odnosa sa zbiljom otajstva. Otkrivaju čovjekovu hvalu,

izručenje i predanje Bogu, podložnost Božjem dodiru, otvorenost njegovu darivanju… Izdvojit ćemo samo dvije liturgijske geste – raširene i skloplje-ne ruke.

Raširene ruke, preslikavajući Kristovo predanje na križu, izriču molite-ljevu hvalu i uzdignuće u božanski život. Raširene i uzdignute ruke pred-stavljaju molitelja u njegovoj otkupljenosti i zahvaćenosti »onim što je gore« (Kol 3, 2). Predsjedateljske molitve u liturgijskom slavlju uvijek su praćene gestom raširenih i uzdignutih ruku. Po raširenim rukama predsje-datelja zajednica slavi djelo otkupljenja, dodiruje i zahvaća spasenje koje je dar odozgor. Raširene ruke predsjedatelja nose i uzdižu molitvu čitave za-jednice. U raširenost ruku unesena je čitava zajednica kao jedan molitelj.

Kada svećenik u liturgijskom slavlju izriče molitve kao pojedinac, npr. nakon poziva »Pomolimo se« prije zborne molitve (kad je dano vrijeme svakomu za osobnu molitvenu nakanu) ili kad izgovara osobne molitve (tzv. »svećeničke apologije«) – npr. prije navještaja evanđelja, prije pra-nja ruku, ili prije pričesti – te su molitve praćene gestom sklopljenih ruku. Sklopljene ruke izriču sabranost. Dlan sljubljen s dlanom govori o usredo-točenosti na sebe, na svoje misli i na osobnu molitvu. Kad između dlana i dlana ne postoji ništa drugo, izostaje svaki dodir izvanjskoga svijeta, pa i dodir drugih; čovjek sklopljenih ruku okrenut je sebi, sabran i uronjen u osobnu molitvu.

Geste ruku pokazuju na koji način dodirujemo ono što molimo i sla-vimo. One nas očituju kao zajednicu i kao pojedince. Po njima dodiruje-mo Otajstvo i izručujemo se njegovu dodiru. Nekad će u tom susretu dodi-ra izostati i sama riječ: bit će nam dostatna šutnja kako bismo se posvema povjerili dodiru. Liturgija je zbilja prožimajućega i preobrazbenoga bogo-ljudskog dodira.

Ruke su govor. One svjedoče na koji način doživljavamo

svijet, sebe i druge te na koji način oblikujemo

odnos s Bogom. U liturgiji su one uzdignute, raširene,

ispružene, položene, otvorene, sklopljene…

(Foto: Shutterstock)

13

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220111220111212201112

JDošašće: kad se nebo i zemlja dodirujuAdventske slike bogoljudskoga dodira

Ivan Šaško

Jedno od važnih iskustava u životu čovjeka jest dodir. Budu-ći da liturgijsko slavlje obuhvaća i daje prostora svim osje-tilima, tako je i s dodirom. Pritom ne mislim samo na li-

turgijske geste koje su vezane uz dodirivanje osoba i predmeta, nego općenito na doživljavanje svijeta, nošenja osjećaja, ‘dirnu-tosti’. Dodir je obilježje naše tjelesnosti, dakle izravno vezano uz utjelovljenost. Zbog toga, u godišnjemu ciklusu Kristova vreme-na dodir ima svoje posebno mjesto u ciklusu Utjelovljenja, odno-sno u vremenu došašća i Božića.

Dodir je i eminentno biblijska tema, počevši od Knjige Postan-ka i govora o tome da se jedno stablo ne dira. Dodir je razdjelni-ca koja se odnosi na suodnos Boga i čovjeka; on je ovdje shvaćen kao blizina i spoznaja, razlikovanje između stvorenja i Stvoritelja. Dodir je tijekom Staroga zavjeta često viđen kao prostor moralne prihvatljivosti ili neprihvatljivosti (čistoće ili nečistoće), povrjede ograničenja ili znak Božje naklonosti. Čovjeka može dotaknuti ili dobro ili zlo. Božji dodir nije nikada indiferentan, nego je snažan, zbog čega je bio znak izabranja i blagoslova, mijenjajući ljudske živote ili ih preporučujući Božjoj dobroti, kao što je slučaj s rodi-teljima koji Isusu donose djecu, da bih dotaknuo.

Dodir je i u Novome zavjetu iskustvo oslobađanja, zbog čega neki ljudi žele dotaknuti Isusa, da bi ozdravili. Kada se odnosi na čovjeka dodir može imati oznaku nebrige. Isus farizeje upozorava da puno toga što govore i što je dobro traži i osobno zalaganje, a oni »ni da bi prstom maknuli« (ili: prstom se toga dotaknuli).

Dodir u deset slika povezanih s došašćemI dok Božić govori puninom tjelesnosti, došašće je suzdržanije, is-punjeno približavanjem, sviješću za potrebom pripreme, naslu-ćenoga dara. Ono živi od izabranih prijelazaka i odluka za prihva-ćanjem novoga, premda se još jasno ne vide njegovi jasni oblici,

Došašće je sudjelovanje u uzajamnosti razmjene.

Ono nije grubo odlu-čivanje između dviju

stvarnosti, nego suptilno osluškivanje i zaštita

krhkih slutnja i pouzdanje u tu krhkost. Došašće

je brižnost da se ugodni zvuk ne prekrije bukom, da se razigranost boja ne prelije jednoličnošću, da se miomiris uspije širiti,

okus zaštiti od neukusa i sačuvati kao mjerilo, da se dodir nježnosti ne uguši u silini grubih udaraca i da

može prerasti u predanost. Koje su nosive stvarnosti

i slike koje prožimaju vrijeme došašća, govoreći

o dodiru neba i zemlje?

NAŠA TEMA

14


te se time to novo tek treba izgraditi. Došašće je sudjelovanje u uzajamnosti razmjene. Ono nije grubo odlučivanje između dviju stvarnosti, nego suptil-no osluškivanje i zaštita krhkih slutnja i pouzdanje u tu krhkost. Došašće je brižnost da se ugodni zvuk ne prekrije bukom, da se razigranost boja ne prelije jednoličnošću, da se miomiris uspije širiti, okus zaštiti od neukusa i sačuvati kao mjerilo, da se dodir nježnosti ne uguši u silini grubih udaraca i da može prerasti u predanost.

Koje su nosive stvarnosti i slike koje prožimaju vrijeme došašća, govore-ći o dodiru neba i zemlje? Nabrajam ih deset, koje meni izgledaju primjere-nima i koje liturgijska slavlja očituju, ali to nije dovršen katalog i vjerujem da svačiji život može pronaći nijanse u kojima se nalazi dragocjenost nena-metljivosti pojavka Boga.

1. Dodir u eshatološkoj dimenziji došašćaSlika kršćanskoga života kao hodočašća, hoda (ići ususret Kristu; hod pre-ma Sinu) nalazi se već u zbornoj molitvi prve i druge nedjelje došašća. To je put koji vodi prema ponovnoj izgradnji Božjega grada, prema pronalaže-nju vlastite slobode i dostojanstva. I euharistija se promatra kao pomoć na tome putovanju, kao hodočasnička hrana. Na tome putu nismo bez jasno-ga cilja koji osvjetljava Krist, a ispravan je duhovni stav svakako budnost. Ona u savršenome skladu drži prianjanje uz zemlju, zauzetost u svijetu i iščekivanje Gospodinova dolaska. Došašće je življena stvarnost pokretlji-vosti, traženja, žudnje; u suprotnosti s ravnodušnošću i hladnoćom, kojih smo često žrtve.

U došašću se vidi na koji način vjernici žive svijest o prisutnosti (par-usia), dodiruju je u dubini duše, jer buduće stvari, obećane, već su u nama po Božjoj prisutnosti i po stvorenosti na njegovu sliku. One traže odjek u nama; one traže obraćenje, onu promjenu smjera koja se ostvaruje po za-gledanosti u obećano. Eshatološka sintagma: već, ali ne još na najbolji na-čin pokazuje zbilju dodira jer dodir nije dovršena gesta, ali se u dodiru ona naslućuje i preduhitraj je ostvarenja.

2. Dodir kao iskustvo proroštvaProroci su dodirnuti Božjim pozivom; oni sami ‘dodiruju’ nedostupnu stvarnost; pozvani su dodirnuti druge ljude. Proroštvo je uvijek iznjedre-no iz iskustva susreta i života s Bogom. Ono je plod pozvanosti koja se osla-nja na proživljeno s Bogom, kako bi se jasnije vidjelo buduće koje ne smije ostati bez Boga. Ponovno je riječ o stanju u kojemu se ne radi o dovršenju jednoga djela, nego o jasnoći oslonjenoj na pouzdanje u Boga. Dodir je ri-jetko dovršena radnja. On je uvijek pomalo plah, prethodnica onomu što dolazi ili što treba ispuniti. Možda je najveća hrabrost potrebna baš za do-dir od kojega započinje nešto novo.

Došašće je vrijeme snažnoga glasa proroštava (osobito Izaije) koja tra-že svoj daljnji korak. Ono je ujedno vezano uz Ivana Krstitelja koji dodi-ruje novost, ali je ipak poveznica sa starim. Puno je toga što prepoznaje, pripravlja, ali jednako tako puno toga ne razumije; osjeća nesigurnost. Po-slanje mu je jasno; ono što govori nedvojbeno je, ali ono što se ostvaru-

15

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220111220111212201112je traži više od dodirivanja zbilje. Po-trebno je Utjelovljenje.

Valja napomenuti i to da je tipič-no mjesto navještaja proroštava grad, odnosno mjesto različito od pustinje. Grad je u starini slika redovitosti pro-tjecanja života, mjesto gdje se ne traži visoka cijena ni za što osim za vjeru, gdje se lako zamagli memorija proš-lih dobročinstava. Tako je proroštvo fluidnost, za razliku od zakona. Zakon je bio potreban kao čvrstoća u nestal-nosti pustinje i kao mogućnost novo-ga, a proroštvo je potrebno kao dovo-đenje u pitanje životne ustabiljenosti; prorok na grub način zatvara putove koji se čine otvorenima, a zapravo su bez budućnosti. Tako je vrijeme kušnje ne samo vrijeme nedostatka, nego i vrijeme izobilja koje ostavlja privid da je život sam po sebi razumljiv.

3. Dodir u sukladnosti s iščekivanjem Vrijeme došašća se giba između konačnosti drugoga Kristovoga dolaska i Kristova dolaska u tijelu. Riječ je o iščekivanju koje se artikulira na dva na-čina, ali je uvijek u pitanju iščekivanje. Dodir je iskustvo budnosti, one dra-gocjene napetosti koja u jezgri posjeduje dočekano, ali se životno izražava na bezbroj načina. Baš kao i pojam iskustvo, iščekivanje posjeduje uporiš-nu točku i sadržaj na koji se može pozvati, osloniti. Iščekivanje nije prazna nepoznanica, nego duboko ukorijenjena istina da već posjedujemo ono što čekamo. Iskustvo znači kušati nešto iz nečega, slično kao i iskušenje, gdje se traži podudarnost, provjeravanje.

Tako je čovjek u svojoj stvorenosti upućen na vječnost; u svojoj izgu-bljenosti na nađenost; u svojoj samoći na zajedništvo. Postoji u našim uo-bičajenim izričajima nešto što potvrđuje istinu susreta u vremenu, sa slut-njom vječnosti. Zar ne kažemo da nešto ‘traje cijelu vječnost’ ili da nekoga nismo vidjeli cijelu vječnost. Pozivajući se na misao sv. Tome Akvinskoga: »In cognitionem aeternitatis opportet nos venire per tempus.« (Do spo-znavanja vječnosti primjereno je da do njega dolazimo po iskustvu vreme-nitoga.) To što u nama živi kao stvarno iščekivanje vječnoga odražava se u našim iskustvima iščekivanja koja su najvidljivija u iščekivanju osoba. Do-šašće je baš takvo: čekanje Onoga koji je došao, što daje trajnu mogućnost povratka na dočekano i trajno iznenađenje i napetost nepoznatoga u sigur-nosti Dolaska.

4. Dodir kao mogućnost nošenja i produženja čežnjeZa pjesnika Rilkea čežnja je »ne imanje domovine u vremenu« (»Das ist die Sehnsucht: Wohnen in Gewoge / und kaeine Heimat haben in der Zeit.«), no jednako tako nastavlja da su »želje tihi razgovori svakodnevnih sati s

Otajstvom utjelovljenja Krist se povjerio čovjekovu dodiru kako bi čovjek postao dionikom božanskoga života.

NAŠA TEMA

16


vječnošću«. Život je uistinu vježbanje za susret s vječnošću, jedno veliko razdoblje došašća koje – kršćanski gledano – nije neka obična čekaonica u grčevitosti pred onim što čovjeka treba snaći, nego čežnja za budućim.

Istinska molitva je razgovor s Vječnim koji ostavlja tragove dodira u vre-menu. Mistička iskustva koja na stanovit način ima svaki vjernik, a osobito u najvećem mističkom iskustvu – u liturgiji (euharistiji), darovana su nam trenutcima, komadićima iskustva koji osvježavaju i obogaćuju čežnju.

5. Dodir kao događaj (kratkoga) susretaBez obzira koliko željen ili ne, dodir je uvijek susret. Ne dodirujemo samo rukama. I pogled i sluh su dodiri koje želimo prekinuti i produžavati, zadr-žavati se u dodirnutoj zbilji. Znamo da postoje na razini iskustva vremena oni doživljaji koje bismo rado zadržali, ali prebrzo se gube ili pak oni kojih bismo se željeli osloboditi, ali prelaze u dosadu.

Došašće je prožeto gibanjem i susretima. Aristotel je vrijeme označio kao broj gibanja u odnosu na prije i poslije (»tauto gar estin ho kronos, arithmos kineseos kata to proteron kai hysteron«). Vrijeme pretpostavlja i iskustvo prostora, a susret je ostvariv baš u njima. Pokušaji ‘virtualizacije’ opet završavaju na temeljnim pitanjima pokušaja oslobađanja od iskustve-nosti ili pak u pokušaj da se potenciraju iskustva naše tjelesnosti u što ma-njoj navezanosti na tjelesno. Ipak, stavljajući te kategorije pred sebe, shva-ćamo da je govor o virtualnosti nedorečen i slab.

Štoviše, virtualnomu je potreban taj dodir s iskustvom tjelesnoga da bi ga mogao pokušati reproducirati i umnažati, intenzivirati pojedine osje-ćaje. No, oni ‘slučajni’ dodiri, pomalo nejasni, omotani u pitanja ili daro-vani jesu dio građenja mogućnosti (ponovnog) susretanja. I svaki je od njih u našoj iskustvenosti drukčiji. Ta neponovljivost u Kristovu dolasku koji se obredno ponavlja iznova potvrđuje istu dinamiku prisutno-odsut-no-prisutnoga.

6. Dodir i poveznica sa spomenomKoliko je samo sjećanja ostalo živjeti samo u dodiru sa spomenom po: sli-ci, riječima, okusu, mirisu, dodiru koji je praćen gestama susreta, osobito zagrljajem ili poljupcem. Pamte se prvi dodiri; pamte se zadnji pogledi, za-grljaji, riječi, noseći duboko u sebi sigurnost da nisu posljednji. Prijelasci iz »ne još« u »više ne« primjetljivi su kada se stvara ‘zbirka vremena’ u svije-sti čovjeka: spomen prijašnjega i prepoznavanje kasnijega.

Sa svetim Augustinom je povezano razmišljanje da je materijalni vidik vremena gibanje, ali da je formalni vidik ljudska svijest (11. knjiga ‘Ispovi-jesti’). On kaže da se o trima vremenima može govoriti samo u smislu pri-sutnosti: prisutnost prošloga u sjećanju, prisutnost sadašnjega u proma-tranju, prisutnost budućega u iščekivanju. To sabiranje vremena događa se u duši čovjeka koji nije prepušten, bespomoćno izručen muci protjeca-nja trenutaka. Postoji mogućnost skupljanja. Ništa ne treba biti izgublje-no, ali jednako tako ljudsko sjećanje ne može sve sačuvati. Događa se izabi-ranje, tumačenje, stvaranje međuodnosa. Ostaju na određeni način dodiri koji nose spomen.

17

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo12201112201112122011127. Dodir u tragu nadanjaKršćanska se nada temelji na Radosnoj vije-sti, posijanoj na tamnome, negostoljubivo-me tlu, nerijetko orošenom krvlju. Božjim obećanjima suprotstavlja se životna kon-kretnost; ona razočarava. Nada nije dio ilu-zije koja je Božja obećanja zamijenila ljud-skim očekivanjima. Ona je sigurnost vjere koja je smještena u Bogu koji nam se objav-ljuje kao prisutnost. U našemu ljudskome i vjerničkome iskustvu vjera, kao postojanost i čvrstoća (od glagola ‘aman’ je i naš ‘amen’), posličena je gesti prihvaćanja, držanja u ru-kama, oslonjenosti, zagrljaja. Ljubav je sveo-buhvatna; tiče se i preduvjeta i konačnosti, i izvora i uvira; ne traži razloge, uporišta, »ne traži svoje« i zbog toga je najveća. Između njih se – nemoguća bez njih – nalazi nada.I dodir je takav – između nesigurnosti od-sutnosti i sigurnosti trajno prisutnoga.

Kršćani žive nadajuću egzistenciju. Kao što su experientia (iskustvo) i expectatio (iščekivanje) pripadni došašću, tako je po-trebno promatrati i egzistenciju (grč. eks-histemi), tj. življenje koje obuhvaća i svijet onkraj vremenitoga. Za nas je život prepuna napetosti, ali ima siguran kraj, jer nam Bog dolazi ususret, poput oca ko-ji dočekuje svoga izgubljena sina, opazivši ga dok je još bio daleko želeći ga dodirnuti i zagrliti.

Tri obilježja dodira u kategoriji međuprostora/vremena8. Dodir – zadržanost na pragu Došašće u slici putovanja, hodočašćenja traži svoj cilj, ide prema njemu. U prolaženju ima puno iskustava koja valja napustiti, sačuvati u spome-nu, pretočiti u buđenje čežnje, da se ne otkloni od dolazišta. Ni u jed-nome iskustvu dodira nema ‘velikoga završetka’. Zapravo se i ne zna je li dodir na početku ili na kraju. Upravo takav smještaj na razmeđe ve-že misao uz iskustvo praga, tako važnoga za obrednost. Može se krenu-ti u oba smjera: ući ili izaći; nastaviti ili se vratiti. To je kritična točka, vaganje.

Taj dodir s ciljem na pragu došašću daje kakvoću inicijacijske sna-ge. U svojoj dimenziji radosnoga pripremanja za Božić ono sadrži ‘meta-noju’, obraćenje. Dodiru je odlika iskustvo ‘između’ ovostranoga i ono-stranoga, duhovnoga i tjelesnoga, vidljivoga i nevidljivoga, vremenitoga i vječnoga. To je prag božanskoga i ljudskoga koji u kršćanskome litur-gijskom iskustvu nestaje, odnosno dobiva svoje ukristovljenje kozmič-kih dimenzija.

Žudnja za dodirom nebai dotaknutost svjetlom.

NAŠA TEMA

18


9. Dodir – iskustvo između sna i jave Iskustvo sna je također liminalno iskustvo. Ono što pamtimo i što nas dodi-ruje, a ne znamo pripada li nama ili je objava nečega izvan nas, događa se na prijelascima nesvjesnoga i svjesnoga. Dragocjen je san koji Biblija toliko puta ističe kao susretište Boga i čovjeka. Radi se o iskustvu pojedinca, o vla-stitosti koju u konačnosti može interpretirati netko drugi, ali uvijek osvr-ćući se na vlastitost (zapamćenih) iskustva. Dakle, i tu postoji veza između ljudi koji traže pomoć drugih, da bi protumačili život, ono što trebaju činiti, ono što ih zbunjuje ili potiče, otvara ljepotu doživljaja ili nosi upozorenja.

Dodir je metafora geste buđenja koja se može ostvariti na razini svih osjetila: tjelesnim dodirom ruke, zvukom, svjetlom, mirisom. Izostavljam okus, jer se u redovitim prilikama on ne pojavljuje, premda se u nasilnim buđenjima (torturama) koristi i okus.

Dodir s jedne strane pripada javi, ali postaje i dio sna. Zbog toga je do-bra slika došašća u kojemu se isprepliće cjelovitost iskustva. Osim toga, on je slika zore, buđenja, pojavka novoga života, uskrsnuća, krštenja…

10. Dodir – povlašteni prostor za govor anđela. Anđeli, Božji glasnici i poslanici, posrednici su između neba i zemlje. Mo-žemo reći da su nositelji dodira neba zemlji. Oni po-sreduju, oni su izme-đu. Slika njihova komuniciranja u Bibliji i u kasnijoj ikonografiji su ljestve, sredstvo silaženja i uzlaženja. Ljestve govore o međuprostoru i pripadno-sti/nepripadnosti (ni) jednomu (n)i drugomu, o mogućnosti i otvorenosti. Bog svojim dolaskom čini baš to: razdire nebesa, otvara mogućnost življe-nja s pogledom u nebo, a svojim utjelovljenjem omogućuje naše dioništvo u nebeskoj zbilji. Anđeli vode ljude do praga njihove spoznaje i iskustva, najavljuju buduće događaje, pozivaju na služenje Bogu, otklanjaju sumnju i daju sigurnost, javljaju se u snu i bude od Boga pozvane kada se umore…

Kozmički zagrljaj, pomirba zemaljskoga i nebeskoga.

(C. Demetrescu)

19


Liturgijski kalendar

11 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 12 P Svagdan; ili: Bl. Djevica marija Guadalupska

Br 24,2-7.15-17a; Ps 25,4-5b.6.7b-9; Mt 21,23-27 13 U Svagdan; ili: Sv. Lucija, djevica i mučenica

od dana: Sof 3,1-2.9-13; Ps 34,2-3.6-7.17-19.23; Mt 21,28-32

14 S Sv. Ivan od Križa, prezb. i crkv. nauč., spomendan od dana: Iz 45,6b-8.18.21b-25; Ps 85,9ab-14;Lk 7,18b-23

15 Č Svagdan: Iz 54,1-10; Ps 30, 2.4-6.11.12a.13b;Lk 7,24-30

16 P Svagdan: Iz 56,1-3a.6-8; Ps 67,2-3.5-7; Iv 5,33-36 17 S Svagdan: Post 49,2.8-10; Ps 72,1-4b.7-8.17;

Mt 1,1-17 18 N ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 19 P Svagdan: Suci 13,2-7.24-25a; Ps 71,3-6b.16-17;

Lk 1,5-25 20 U Svagdan: Iz 7,10-14; Ps 24,1-4b.5-6; Lk 1,26-38 21 S Svagdan: Pj 2,8-14 (ili: Sef 3,14-18a);

Ps 33,2-3.11-12.20-21; Lk 1,39-45 22 Č Svagdan: 1Sam 1,24-28; 1Sam 2,1.4-8;

Lk 1,46-56 23 P Svagdan: Mal 3,1-4.23-24; Ps 25,4-5b.8-10.14;

Lk 1,57-66 24 S Svagdan: 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16;

Ps 89,2-5.27.29; Lk 1,67-79

STUDENI 27 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 28 P Svagdan: Iz 4,2-6; Ps 122,1-9; Mt 8,5-11 29 U Svagdan: Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Lk 10,21-24 30 S SV. ANDRIJA APOSTOL, blagdan vl.: Rim 10,9-18; Ps 19,2-5; Mt 4,18-22

PROSINAC 1 Č Svagdan: Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a;

Mt 7,21.24-27 2 P Svagdan: Iz 29,17-24; Ps 27,1.4.13-14; Mt 9,27-31 3 S Sv. Franjo Ksaverski, spomendan

od dana: Iz 30,19-21.23-26; Ps 147,1-6;Mt 9,35-38; 10,1.6-8

4 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 5 P Svagdan: Iz 35,1-10; Ps 85,9ab-14; Lk 5,17-26 6 U Svagdan; ili: Sv. Nikola, biskup

Iz 40,1-11; Ps 96,1-3.10ac.11-13; Mt 18,12-14 7 S Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30 8 Č BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE, svetkovina 9 P Svagdan; ili: Sv. Didak Cuahtlatoatzin

Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19 10 S Svagdan. Liturgija kvatri

Prigodna čitanja, str. 179-189; Lk 17,11-19

U liturgiji su anđeli viđeni kao navjestitelji Riječi (đakonska služba), a u molitvama nose obilježja Posrednika, Isusa Krista ili se mogu poistovjetiti s djelovanjem Duha Svetoga.

I premda se čini da način kojim pristupaju ljudima ima najmanje izra-žaja dodirom, ovdje se proširuje govor o dodiru i postaje razvidnije ostvare-nje u Kristu koje – kristološki čitan – izražava lijepo Psalam 23: »Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i pali-ca tvoja utjeha su meni.«

* * *

Na kraju ne želim preskočiti istinu naše vjere da se nebo i zemlja dodiruju u Kristovu križu, a na tome tragu otkupljenja, taj je dodir prisutan u bogo-služju, u kojemu slavimo Božju ljubav koja se očitovala na križu. Osim to-ga, nebo i zemlja dodiruju se tamo gdje Isus susreće ljude, naročito nas kr-šćane. To trebamo znati, ali se prepoznavanje i najdublja spoznaja događa u hodu s Uskrsnulim.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Prvo čitanje Iz 63,16b-17.19b; 64,2b-7O da razdreš nebesa i siđeš!

Čitanje Knjige proroka IzaijeTi si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek.Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova,zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojihi radi pleménâ baštine svoje!O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega. Pritječeš onomu što pravdu čini radosno, onima što se tebe spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmoi opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrioi predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac:mi smo glina, a ti naš lončar –– svi smo mi djelo ruku tvojih.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 80,2ac.3b.15-16.18-19Pripjev: Bože, obnovi nas,

razvedri lice svoje i spasi nas!Pastiru Izraelov, počuj,ti što sjediš nad kerubima, zablistaj,probudi silu svoju,priteci nam u pomoć!

Vrati se, Bože nad vojskama,pogledaj s neba i vidi,obiđi ovaj vinograd:zakrili nasad desnice svoje,sina kog za se odgoji!

Tvoja ruka nek bude nad čovjekomdesnice tvoje,nad sinom čovječjim kog za se odgoji!Nećemo se više odmetnuti od tebe;poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Drugo čitanje 1Kor 1,3-9Očekujemo objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju. Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama te ne oskudijevate ni na jednom daru čekajući objavljenje Gospodina našega Isusa Krista! On će vas učiniti i postojanima do kraja,

Ulazna pjesma K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam,Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani!Koji se u tebe uzdaju,postidjet se neće.

Ps 25,1-3

Zborna molitvaSvemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak.Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino, dar tvoje dobrote. U ovoj službi pretvaraš ihu sakramenat svoga Sina:daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja.Po Kristu.


27. studenoga 2011.

21

»Bdijte, jer ne znate kada je čas.«(Evanđelistar opatice Hitde, kraj 11. st.)

Popričesna molitva Gospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nas u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti vječna nebeska dobra. Po Kristu.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 339.1 K tebi, GospodineOtpj. ps.: Gospodine, Bože naš (ŽV 2008/12)Prinosna: 362.1 i 4 Padaj s nebaPričesna: 350 Gospodin će dati srećuZavršna: 363 Sine Božji

Braćo i sestre, okrijepljeni snagom kršćanske nade iščekujemo Kristov slavni dolazak. Upravimo svoj pogled vjere i želje srca prema Kristu i molimo zajedno: Dođi Gospodine, Isuse.

Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:1. da u budnosti molitve i zauzete ljubavi za sve ljude svjedoči sigurnu nadu u tvoj spasenjski dolazak, molimo te.Za sve kršćane: da evanđeoskom odgovornošću 2. izgrađuju svijet u kojem žive te tako trajno uprisutnjuju tvoje Kraljevstvo, molimo te.Za braću i sestre koji su zarobljeni vremenom 3. i obuzeti duhovnom pospanošću: ražari im vjeru da svoj život prepoznaju kao vrijeme spasenja, molimo te.Za nas ovdje sabrane: rasvijetli naše dane 4. svjetlom onoga Dana kad ćeš se ti pojaviti u slavi; nadahni nas da vrata svoga vremena otvorimo tvome daru spasenja, molimo te.Za braću i sestre koji dovršiše svoje životno 5. bdijenje: obdari ih vječnošću koju si nam pripravio po svojom smrti i uskrsnuću, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, u ovim molitvama izručujemo ti svoje živote. Čuvaj u nama nadu koja životu daje smisao i radost i pomozi nam da budemo ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

besprigovornima u dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Ps 85, 8Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

Evanđelje Mk 13, 33-37Bdijete: ne znate kad će se domaćin vratiti.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaGospodin će datisreću, i zemlja našaurod svoj.

Ps 85,13


22


V rijeme doša-šća je vrijeme iznenađenja,

srušenih lažnih si-gurnosti; to je vrije-me napetosti prepu-ne nestrpljive ljubavi u kojoj se planovi po-stavljaju na drukči-je temelje; snovi se raspršuju i ponovno slažu; koraku se da-je drukčiji smjer; vri-jeme je to u kojemu

nemoguće postaje mogućim. Tko bi htio propustiti to vrijeme? Ono je plodan prostor našega duhovnog rasta kojemu prijete neljudske ubrzanosti i prisile.

Pogledom prema Kristovu ponovnom dola-sku svi događaji svakodnevnoga života zadobi-vaju posebno značenje i vrijednost, snagom ko-načnoga događaja. Čest izrijek vezan uz došašće je: ići ususret Gospodinu. No, da Bog nije krenuo prema nama nikada ga ne bismo susreli. Kažemo da kršćanstvo ne gleda svijet i vrijeme kao ponav-ljanje istoga, jer bi to onemogućilo naše iščekiva-nje. Biblijski čovjek promatra povijest kao susre-tište Boga i čovjeka u kojemu postoji i konačni cilj. On je u svjetlu Božjega dolaska k nama.

Upravo zato evanđelje pred nas stavlja pris-podobu o svršetku kao iznenadnome dolasku. Nema govora o dramatičnim događajima, već je sve skriveno u prispodobu o gospodaru koji od-lazi na put i svoje imanje povjerava slugama. Ne povjerava im sat povratka, već iz prispodobe pro-izlazi da je važno biti na pravome mjestu, vršeći svoju dužnost. Isus ne odgovara na pitanje zna-tiželjnika kada će doći kraj svijeta. Kaže samo da je blizu, da je siguran i da se ne pokušavamo ve-zati uz nestalna uporišta. Poziva nas na bdijenje i premda je teško definirati što bi točno bilo bdi-jenje, možemo ga promatrati kao suprotnost rav-nodušnosti i ukočenosti. Gospodar koji odlazi na put ne želi sluge koji će ga čekati, već ljude koji će raditi povjereni im posao.

Adventska budnost – radosno gibanje

Evanđelje u jednoj riječi – bdijte! Gospodar dolazi iznenada, ali ne zaboravimo da je Kristovim dolaskom na zemlju Božje kraljev-stvo već započelo. Nije li stoga Isusov poziv na budnost usmjeren i na sadašnjost, a ne samo na budućnost? Vrijeme u koje ulazimo usredotočeno je na ‘danas’; biti suvremenici budućnosti znači budno živjeti sadašnjost. Jedini način da budemo vjerni vječnomu nalazi se u činjenici da ne zane-marimo život i bližnje koji su sada pored nas. Za kršćane se tako – po Božjemu dolasku – sadaš-njost i vječnost stapaju; ne u smislu predvidivosti, nego u smislu pouzdanja u Boga, pri čemu drago-cjeno mjesto imaju i iščekivanje i iznenađenje.

Isus ne opisuje što će se dogoditi tijekom pu-ta na koji smo zakoračili. Njegova riječ ne rješa-va detalje povijesnih zagonetki, već ponajprije nudi značenje događaja. Tako kršćanin nije čo-vjek koji sve zna unaprijed, ali kršćanin u sve-mu prepoznaje nit Božje prisutnosti. Ne će nam se zamjeriti što možda nismo obaviješteni, jer je svaki čovjek dovoljno obaviješten da može ljubi-ti Boga u bližnjemu. Nama bi mogle biti upuće-ne riječi koje će govoriti o nespremnosti i o ne-dostatku ljubavi.

Dakle, umjesto znatiželje – budnost; umje-sto informacije Isus nudi poticaj. Pobuđuje u na-ma iščekivanje, da bismo bili budni. On ne kaže: navijte svoje satove da zazvone i da vas upozo-re na točan trenutak Gospodareva dolaska, već opominje da se klonimo uspavanosti.

Uznemirenost, ali ne i budnostIz ovonedjeljnoga navještaja Riječi teško se na prvi pogled može dosegnuti radosna vijest i sve se pomalo zavija u prijeteće slike Božjega dola-ska. No, poziv: Budni budite! Bdijte! nije strep-nja pred nečim što je loše, već ponajprije na-petost pred događajem Gospodinova dolaska. Takvu napetost poznajemo, osobito kada k nama dolazi netko tko nam je drag. Tada smo cijelim bićem u iščekivanju i – premda najavljen – gost uvijek iznenađuje i kao da nikada nije sve spre-mno onako kako bismo željeli da bude. Tako po-

Foto: Shutterstock

23


Odjeci RiječiTi si, Gospodine, naš otac Iz 63, 16b-17.19b; 64, 2b-7Redci iz prvoga čitanja dio su psalma (Iz 63,7 – 64,11), koji je najvje-rojatnije nastao nedugo nakon razorenja Jeruzalema i Hrama godi-ne 587. Bogu su ovdje nadjenuti naslovi Oca i Otkupitelja (63,16b), što je utemeljeno na prethodnim redcima koji svjedoče o Božjem za-uzimanju za narod. Prorok stoga i propituje Boga zbog čega i ne po-vede narod »pravim putem« (63,17). On očekuje Božji silan dolazak pri kojem će se »razderati nebesa«, a njegov će dolazak biti vidljiv i neprijateljima naroda (63,19b). Bog je po svojim silnim djelima u ko-rist onih koji se u njega uzdaju jedinstven u povijesti (64,3). Grijesi koji gnjeve Gospodina (64,4b) uzrok su nečistoće naroda (64,5). Kao da je riječ o obrednoj nečistoći koja čovjeka odjeljuje od Boga (64,6). No, prorok se vraća svome refrenu i naziva Gospodina Ocem, koji poput gline oblikuje svoju djecu (64,7; usp. Iz 45,9; Jr 18,1-12). Pun pouzdanja u Boga koji može čovjeka usmjeriti pravim putem.

Darko Tepert

Zrnj

e

ziv na budnost može značiti poziv na to da bude-mo cijelim bićem tu, prisutni, da dopustimo da Bog bude naša sadašnjost.

Biti budan znači također ne uljuljati se u stvo-renim slikama o Bogu; drugim riječima: nikada ne zaključuj svoj susret s njim, jer je to trajno su-sret u napetosti, susret moguće novosti. Baš zbog toga nitko ne zna kada će se ukazati drukčija sli-ka od stvorene, kada će to Bog doći. Ali, zar nas već toliko toga, od ratova, elementarnih nepogo-da, različitih tegoba i nesigurnosti ne drži bud-nima? Čini se da ne. Vanjski nas događaji mogu uznemiriti, ali ne i držati biblijski budnima. Kr-šćanska budnost ovisi o ljudskoj nutarnjosti. Ka-da budemo hodili ususret Kristu, budimo tihi ka-ko ne bismo prečuli korake osobe koja dolazi i ne buči. A vjerojatno je tu pored nas, u ljudima koji čekaju i koji se nadaju.

Došašće – vrijeme gibanjaU navještaju Božje riječi došašće, kao i danas u čitanju iz Knjige proroka Izaije, rado koristi gla-gole gibanja: lutati, vratiti se, ići, sići, pritjecati, otpadati, odnositi, trgnuti se… Obilježje stvara-teljskoga Božjeg djela i stvorenja kojima je dan život jest gibanje, suprotnost obilježju smrti. Ljubav pokreće, a umiranje zaustavlja. Život koji proizlazi od Boga je takvo gibanje koje troši sna-

gu radi davanja i primanja radosti; on je stanovi-ti rizik, čuvan mudrošću Duha Svetoga, odluka, odgajanje za izbor, novost, čežnja, zanimanje.

Život koji nudi Božji neprijatelj, đavao, je uznemirenost, ali ne i gibanje; trošenje energije, ali bez darivanja i radosti; površni nadomjestak nečega, ali ne i stvarna promjena; uvježbavanje, ali ne i odgajanje; napetost bez istinske čežnje…

Nije nam dan uvid u srž Života koja je Bog sâm, ali smijemo biti dionici neprestanoga koz-mičkoga gibanja koje se odražava na čovjeka. Radosnoga čovjeka prepoznajemo po njegovoj gipkosti (premda je možda prikovan i uz krevet), životnosti koja je budna iznutra; tužan je čovjek zaustavljen, bez zanimanja, ravnodušan i – ka-žemo – utučen (prikovan). Postoji samo jedno stanje u kojemu nikada nećeš griješiti, ući u opa-snosti, gdje ćeš poštovati odredbe i nitko ne će imati što reći protiv tebe – kad si mrtav (kaže se: o mrtvima samo dobro).

Bog nam došašćem govori: probudi se; pred tobom i u tebi je život. Hodaj, izabiri, pogriješi, moli oproštenje, ponovno se pridigni, uči, plači, trpi, rasti, skači i pjevaj, raduj se – živi! Nemoj prespavati život ili biti nepokretan, jer nisi sigu-ran što to Bog od tebe očekuje. Otkrij to – živeći, pokretan onim za što znaš da dolazi od Boga – – ljubavlju.

Ivan Šaško

Poziv na bdijenje ne odnosi samo na iščekivanje onoga što dolazi. Bdijenje

mijenja odnos prema sadašnjemu vremenu. Ono je način življenja u kojem buduće ne iznenađuje;

Bdijenje je eshatologija sadašnjosti. Buduće ne iznenađuje ondje gdje se već živi predokus budućega. Noć je

slika vremena koje zaokuplja i svladava, slika utonuća u vrijeme.

Bdijenje je hrvanje s vremenom i povjeravanje budućnosti.

uz Prvo čitanje:


24

Ulazna: 339.2 Puče sionskiOtpj. ps.: 110 Pokaži nam, GospodinePrinosna: 364.2 i 3 Klikujte sada zanosnoPričesna: 353 ili 354 Čuj, jasni glas odjekujeZavršna: 365 Evo, ide čas

Prijedlozi za pjevanje

4. prosinca 2011.

Druga nedjelja došašćaUlazna pjesma Puče sionski, evo, Gospodin dolazi spasiti narode; i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca.

Iz 30,19.30

Zborna molitvaSvemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu daj da nas zemaljske obvezei brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine. Koji s tobom.

Darovna molitvaGospodine, nek nas ponizne molitve i skromni prinosi pomire s tobom: ne možemo se pouzdati u svoje zasluge, priteci namu pomoć svojom milošću.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 40,1-5.9-11Pripravite put Gospodinu!

Čitanje Knjige proroka IzaijeTješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 85, 9ab-14 Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe

svoje i daj nam svoje spasenje.Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir narodu svomu,vjernima svojim.Zaista, blizu je njegovo spasenjeonima koji ga se bojei slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost će nicat iz zemlje,pravda će gledat s nebesa.

I Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.Pravda će stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

Drugo čitanje 2Pt 3, 8-14Iščekujemo nova nebesa i zemlju novu.

Čitanje Druge poslanicesvetoga Petra apostolaJedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju. Kao tat će doći dan Gospodnji u koji će nebesa s trijeskom uminuti, počéla se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti. Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i

25


Bogu, Ocu milosrđa i darivatelju spasenja, povjerimo svoje živote i uputimo mu svoje molitve:

Vodi nas, Gospodine, putem spasenja.Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika: prodahni je 1. proročkim duhom i odvažnošću da nepokoleblji-vo svjedoči evanđelje spasenja te svima bude znak tvoje blizine i ljubavi, molimo te. Za sve kršćane: da budu svjesni svoga kršćanskog 2. poslanja u svijet i u zajednicu ljudi u kojoj žive; pomozi im da svojom riječju i djelom budu svjedoci novoga neba i nove zemlje, molimo te. Za one koji se nalaze u pustinji grijeha: otvori im 3. srca da prime tvoju Riječ i radosno krenu putem obraćenja, molimo te.Za nas ovdje sabrane: rasvijetli nam pogled vjere 4. da umijemo prepoznati i priznati sve što je u nama grješno i pogubno; obnovi u nama žar vjere i predanja tvome očinskom vodstvu, molimo te.Za našu domovinu: daj nam duha razbora da 5. umijemo izabrati one koji će najviše doprinijeti boljitku života, povjerenju i obnovi zajedništva; a sve nas nadahni da s kršćanskom savješću budemo odgovorni članovi društva, zauzeti za opće dobro i savjesni u izvršenju svega što nam je povjereno, molimo te.

Svemogući Bože, učini da pustinja što je u nama procvjeta spasenjem te vjernim svjedočenjem tvoje riječi i tvoje ljubavi budemo dostojni zajedništva s tobom u nebeskoj domovini. Po Kristu.

Molitva vjernika

Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.

Pričesna pjesmaUstani, Jeruzaleme,stani na visoko, vidi radost što ti dolaziod Boga tvoga!

Bar 5,5; 4,36

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas duhovnim jelom. Smjerno te molimo: po sudjelovanjuu ovom otajstvu nauči nas,u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrimapravilno služiti, a zanebeskim težiti. Po Kristu.

pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počéla, užarena, rasataliti. Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 3,4. 6Pripravite put Gospodinu,poravnite mu staze; svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Evanđelje Mk 1,1-8Poravnite staze Gospodnje.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPočetak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasni-ka svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodi-nu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraće-nja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijeda-jući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u de-vinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I pro-povijedao je: »Nakon mene dolazi jači od me-ne. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«Riječ Gospodnja.


26

Došašće kao vika utjehe

Na jednom mjestu u »Teo-timu«, djelu u kojem ra-spravlja o Božjoj ljuba-

vi, sveti Franjo Saleški napisao je da se razlika između duhovnih i neduhovnih osoba može uočiti i po sljedećem: neduhovne osobe o duhovnim stvarima, o Bogu, ri-jetko ili gotovo nikada ne govore, ali zato o neduhovnim stvarima buče na sve strane. Ne možete doći do riječi od njih. Duhovne pak osobe o duhovnim stvarima, o Bogu, jasno i glasno govore, a o neduhovnim uglavnom se suzdr-žavaju od pretjerana govora, na što se odnosi i tekst proroka Iza-ije: »On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama.«

Vikanje o Bogu i Božja vikaSveti Franjo Saleški time ne želi reći da i du-hovne osobe nisu žustre i glasne, strastveno angažirane i u neduhovnim stvarnostima, tj. kada nije riječ o Bogu, nego o stvarnostima svakidašnjega života. Želi samo posvijesti-ti činjenicu koliko ljudi ulože strasti, živaca i vremena za zaista nebitne stvari; kako li se samo često uznemire pa čak i posvađaju zbog sitnica o kojima ne ovisi smisao čovjekova ži-vota. Svetac u »Teotimu« zapravo skreće po-zornost na činjenicu da su duhovne osobe vi-še posvećene Bogu i duhovnomu, više jasno i glasno govore o Bogu, pokazuju više strasti za Boga, više »viču« o Bogu negoli o drugim stvarima. Ovaj govor o važnosti »vikanja Bo-ga« oslanja se na prvo čitanje iz knjige pro-roka Izaije. Prorok Izaija predstavlja glasnika koji je pozvan vikati, podizati glas o radosnoj vijesti: »Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča… Glas viče: …Glas nalaže: Viči! Odgovorih: Što da vičem? Svako je tijelo k’o trava… Na visoku se uspni goru, glasniče radosne vijesti, Sione! Podigni snaž-

Druga nedjelja došašća

no svoj glas, glasniče radosne vijesti, Jeruza-leme! Podigni ga, ne boj se.« Na tragu ovih promišljanja mogli bismo reći da je doša-šće, kao vrijeme vikanja o Bogu, poticaj na preispitivanje mojega duhovnog glasa: tro-šim li svoj glas strastveno i u cijelosti u nebit-nim stvarima, ili sam spreman svojim glasom strastveno i predano vikati o Bogu?

Dakako, vikati drugima o Bogu jest istin-sko vikanje samo ako dopustim Bogu da i on meni samome viče. U tom smislu došašće ni-je samo vikanje o Bogu nego i vrijeme Božje vike. Ivan Krstitelj je u svojoj osobi ostvario i jedno i drugo: Bog mu je vikao, a zatim je i on vikao drugima o Bogu. Jedno bez drugoga ne ide. Vikanje drugima o Bogu bez Božje vi-ke u sebi samomu nevjerodostojno je, poka-zatelj je licemjerja i samohvale. A Božja pak vika u meni bez vikanja drugomu dokaz je da Božja vika u meni uopće nije odjeknula. Jer, tko može zadržati radost, a da je ne podijeli s drugima, tko zadržati Božju viku, a da ne vi-če o Bogu!

Na visoku se uspni goru, Glasniče radosne vijesti, podigni svoj glas…

27


Odjeci Riječi

Ivan propovijedanjem privlači mnoštvo: »Grnula k njemu sva

judejska zemlja«. No, ne da se osvojiti mnoštvom koje ga slijedi. Naviješta

Jačega, otvara put Onomu koji dolazi. Preteča Ivan mnogima postaje »zamka

vjere«. Lako prihvaćaju »krštenje vodom« i proklamirano oproštenje

grijeha, prihvaćaju i pokoru, no još nisu spremni biti »kršteni Duhom

Svetim i ognjem«. To je novost uronjenosti u božanski život.

Pripravite put Gospodinu Iz 40, 1-5.9-11Prvo čitanje donosi početak drugog dijela Knjige proroka Izaije, što ga još nazivamo i Deuteroizaija (Iz 40 – 55). Upravo zbog svoga po-četnoga retka ta se poglavlja nazivaju Knjigom Izraelove utjehe, a nastala su u Babiloniji kad se već bližio kraj babilonskoga ropstva. Sada »glas«, poslušan pozivu iz r. 1, nalaže da se pripravi put Gos-podinu kroz pustinju (heb. midbar), to jest kroz čitav kraj na istok od Jeruzalema, te da se poravna staza (heb. izraz označava dobro pripravljenu stazu od kamena) u stepi (heb. araba), to jest u doli-ni oko rijeke Jordana i Mrtvoga mora (r. 3). Očito je riječ o povratku Boga koji poput pobjednika vodi narod u njegov grad, u svoje sveti-šte. Tako, poput čudesnoga razdvajanja vodâ Crvenoga mora i za-ustavljanja vodâ Jordana za prvoga Izlaska, i u ovom se drugom Izlasku također može očekivati da će se, i unatoč prirodnim zako-nima, Bogu i njegovu narodu pripraviti put (r. 4).

Darko Tepert

Božja utjeha i obraćenjeDanašnja nam čitanja također pokazuju u če-mu se sastoji Božja vika i vikanje o Bogu: u utjesi i obraćenju. »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vi-čite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana.« (Iz 40, 1-2) Utjeha se sasto-ji u tomu što Bog neočekivano daruje čovje-ka novim početkom. Ne osvrće se na ono što je bilo prije, na »ropstva« i »krivnje«. Jed-nostavno započinje novi odnos s čovjekom o kojemu čovjek nije mogao ni sanjati. Biti utješen Bogom znači moći uvijek započinja-ti s Bogom: nijedna životna situacija nije ta-ko zatvorena da s Bogom ne bi mogla biti ra-stvorena. Biti utješen Bogom znači da je Bog s nama prije negoli smo mi s njim. U vreme-nu najrazličitijih vrsta depresija i neutješeno-sti ovoga svijeta, kršćani se raspoznaju upra-vo po tomu što u njima odjekuje Božja vika utjehe, što su sami utješeni te što drugima viču o Bogu utjehe. Jer, Bog koji ne tješi ni-je kršćanski Bog. Po tomu ćemo i znati ras-poznavati Boga od raznih bogova idola. Ido-li ne tješe, samo nude kratkotrajnu i površnu utjehu koja ne može utješiti ljudsko srce. Tje-še izvana, a iznutra vode u očaj. A Bog utje-

he tješi čovjekovo srce u svim neutješenosti-ma ovoga života. Tješi iznutra, a izvana daje snagu u neutješenostima (neuspjesima) ovo-ga života.

Posve je razumljivo da Božja utjeha zahti-jeva obraćenje na otpuštanje grijeha, o koje-mu je propovijedao Ivan Krstitelj. Obraće-nje se sastoji u tomu da »poravnam staze«, »pripravim putove« svojega srca priznanjem grijeha. Božja se utjeha ne može primiti ta-mo gdje se ne priznajem grješnikom. Bog ne može tješiti onoga koji sebe tješi ohološću sa-modopadnosti i samohvale. Obraćenje raz-bija lažnu samoutjehu Božjom utjehom. Ali ni priznanje grijeha nije dovoljno. Potrebno je priznati se grješnikom pred Bogom. Mno-gi se, naime, priznaju grješnicima, ali i dalje samodopadno ustraju u svojim grijesima; vi-še vjeruju u moć grijeha, negoli u moć prašta-nja; više vjeruju svojim grijesima, nego Bož-joj utjesi. A obraćenje razbija lažnu neutjehu Božjom utjehom.

Obratimo se i otvorimo svoja srca Božjoj vici, njegovoj utjesi. O takvom Bogu vičimo drugima. I ovo je promišljanje htjelo biti sa-mo jedno skromno vikanje o Bogu koje se na-da da je proizašlo iz Božje vike…

Ivica Raguž

Zrnj

e uz Prvo čitanje:


28

8. prosinca 2011.

Bezgrješno začeće Blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaRadujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti kao nevjestu, urešenu nakitom.

Iz 61,10

Darovna molitvaGospodine, milostivo primi spasonosni prinos o svetkovini bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije. Nju si, vjerujemo, darom svoje milosti unaprijed očuvao od svake ljage: po njezinu zagovorui nas oslobodi svake krivice.Po Kristu.

Prvo čitanje Post 3,9-15.20Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojega i roda njezina!

Čitanje Knjige PostankaPošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog: »Gdje si?» – reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Na trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98,1-4Pripjev: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu

jer učini djela čudesna.Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje Ef 1,3-6.11-12Izabra nas u njemu prije postanka svijeta.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas zamilova u Ljubljenome. U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu.Riječ Gospodnja.


Ulazna: 568.3 Radujem se u Gospodinu ili: 763 Zdravo budi, MarijoOtpj. ps.: 572 Pjevajte GospodinuPrinosna: 368 Poslan bi anđel GabrijelPričesna: 351 Božanska Riječi, rođenaHiman nakon pričesti: 160 VeličaZavršna: 600 Zdravo, Djevo čista

Zborna molitvaBože, ti si po zaslugama smrti svoga Sina unaprijed oslobodio od svake ljage grijeha začeće Djevice Marije i tako pripravio dostojan stan svome Sinu.Po njezinu zagovoru daj nam da čista srca dođemo k tebi.Po Gospodinu.

29


Pjesma prije evanđelja Lk 1,28Zdravo Marijo! Milosti puna! Gospodin s tobom!Blagoslovljena ti među ženama!

Evanđelje Lk 1,26-38Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!

Čitanje svetoga evanđelja po LukiU ono vrijeme posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSlavno se o tebi zbori, Marijo: iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Popričesna molitva Gospodine, Bože naš! Primljena otajstva neka iscijele u nama rane onoga grijeha od kojega si jedinstveno unaprijed očuvao bezgrešno začeće blažene Marije. Po Kristu.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog je djevicu Mariju obdario puninom milosti i očuvao je od svakoga grijeha. Skrušena srca njemu uputimo svoje molitve da i u nama ojača svoju milost:

Marija Bezgrješna slika je tvoje Crkve: 1. daj da zajednica tvojih vjernika po njezinu zagovoru trajno raste u svetosti, molimo te.Marija je svojim posluhom postala uzorom 2. svim krštenicima: daj da oni koji predvode tvoj narod na putu spasenja trajno slijede primjer njezine poniznosti i posluha, molimo te.Djevica Marija nova je Eva, majka Krista 3. Otkupitelja: po njezinu zagovoru osnaži nam vjeru i pomozi da svakodnevno živimo dar otkupljenja, molimo te.Za sve one koji drugi Kristov dolazak iščekuju 4. živeći evanđeoski savjet djevičanstva:ohrabri ih da, poput Marije, ostanu vjerni u posvećenju tebi, molimo te.Za našu pokojnu braću i sestre: daruj im 5. mjesto u zajedništvu svojih svetih, molimo te.

Bože, učinio si Mariju dostojnom roditeljkom svoga Sina. Okrijepi i nas svojom milošću da budemo dostojan stan Njemu koji se želi nastaniti u nama. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Neka mi bude po riječi tvojoj.(Foto: Shutterstock)


30

vjekovo udalja-vanje od prvog tre-nutka njego-va nesnalaženja. Grijeh oštri osjećaj Božje bli-zine i otupljuje čovjeko-vu osjetljivost za Boga. Ne podnosi blizinu i bježi u zabo-rav na Boga. Ljubav je, naprotiv, osjetljiva na pr-vi dašak nevjere. Dočim je čovjek sagriješio, Bog ga traži. Grijeh čovjeka odvlači od Boga, a daje mu da se bavi sobom, vrtom, hranom, straho-vima, mnoštvom stvari, ali ne i Bogom. Kada ga Bog zove, Adam se odaziva. Čuje njegov glas, ali ga se boji. Odaziva se, ali više se ne može izloži-ti Božjoj blizini. Nestao bi. Uz to, sâm vidi da je gol. Boji se sebe pred Bogom. Do sada je bio gol, ali se nije bojao. Golotinja je nepodnošljiva pred drugim, osim ako me drugi prihvati onakvim ka-kav jesam. No, to traži od mene da samoga sebe prihvatim. Adam se skriva jer osjeća Božju blizi-nu i jer se pred njom osjeća golim. Grijeh mu je otvorio oči. Sada vidi kakav je bez Boga. No, bez Boga više nije u suglasju sa samim sobom. Mi-sli kako nije dovoljno dobar za susret s njim. Za-to bježi i krije se. »Tko ti otkri da si gol?« – pita Bog. Adamu je njegova golotinja bila skrivena. To je znao samo Bog. Sada to zna i Adam. No, to mu znanje nije od pomoći. Upravo suprotno! Otkrio je svoju ništavnost i ne može je nositi. Do sada je spoznavao samo dobro. Sada je spoznao i zlo. Spoznao ga je kršeći Božju zapovijed. I isku-sio je posljedice prekršaja: strah, golotinju i bi-jeg. Spoznaju više nije mogao ukloniti niti je u stanju odstraniti strah koji se zauvijek ugnijez-dio između njega i Boga. Taj će se procjep uvući i u ljudsko srce. Sve dok ga ne iscijeli probodeno srce Isusovo. I dok mu to ne postane jasno u Ma-rijinu bezgrješnom i probodenom srcu. U njezi-nu će se srcu razotkriti nakane grješnih srdaca.

Adam je stvoren ni iz čega. Nije ga bilo. Na-stao je samo voljom Božjom. Sličan je Bogu po mnogo čemu, ali mu je i nesličan jer nosi trag

Spasiteljska iznimka

Bezgrješno začeće Bl. Dj. Marije

Bezgrješno Marijino začeće je iznimka. Ma-rija, izabrana i puna milosti, nikada nije bila pod vlašću grijeha. Drugi jesu. Bez-

grješno je začeće iznimka; grijeh je pravilo. Za-to opis prvoga grijeha s početka Biblije nije povi-jesni izvještaj pada u prvi grijeh, nego opis kako čovjek potpada pod vlast grijeha. Grci su mislili početak kao izvor iz kojega sve dolazi i koji osta-je prisutan u svemu što iz njega izlazi. Slično je i s istočnim grijehom. Nije samo na početku, ne-go je prisutan posvuda gdje su ljudi koji su u do-diru s početkom. Mreža života već je od početka i mreža grijeha. Pa ipak, u mreži života postoji izuzetak. Marija i njezino dijete. I po njemu, tom neobičnom djetetu, po pravom čovjeku i pravom Bogu rođenom od žene zaštićene od sile grijeha, drugi će moći biti oslobođeni iz vlasti grijeha. Mreža života je šira od mreže grijeha.

Grijeh kao gubitak zaštiteNakon što je Adam jeo s drveta, javlja mu se Bog. Pita ga gdje je. Traži ga. Adam je izgubljen. Izgubljenost nakon grijeha je njegovo nesnala-ženje u svijetu bez Boga. Do sada je njegov svijet bio uređen i on se u njemu osjećao kod kuće. Sa-da se skriva i ne snalazi. Boji se Boga. Do sada ga se nije bojao. Sada se između njih smjestio strah. Strah Adama odvaja od Boga pa je Bog, ako želi do čovjeka, prisiljen tražiti ga. To je znak da mu je stalo do njega. Od početka, od prvoga čovjeka, Bog traži čovjeka. Isus će kasnije svojim prispo-dobama isticati upravo ovo Božje obilježje. Bog je tražitelj čovjeka. Usred grijeha Bog traži čovje-ka, ali čovjek ne traži Boga. Skriva se od njega. Bog nije nestao s njegova obzora. Adam čuje nje-gove korake. No, sada ga se boji. Grijeh ne dopu-šta čovjeku da traži Boga. To će moći tek kada do-đe na dno. S druge strane, Bog ne čeka da čovjek dosegne dno svoga pada. Traži ga odmah. Nepo-sredno nakon grijeha. Čovjek, sa svoje strane, ne opaža koliko mu Bog nedostaje sve dok ne do-segne dno. Štoviše, u početku priželjkuje da Bo-ga nema. Bilo bi mu draže da ga ostavi samoga i da mu se ne približava. Adam se ne bi skrivao da nije čuo Božje korake i Božji glas. Bog opaža čo-

vanje od prvog tre-nutka njego-va nesnalaženja. Grijeh oštri osjećaj Božje bli-zine i otupljuje čovjeko-vu osjetljivost za Boga. Ne podnosi blizinu i bježi u zabo-rav na Boga. Ljubav je, naprotiv, osjetljiva na pr-


vanje od prvog tre-nutka njego-va nesnalaženja. Grijeh oštri osjećaj Božje bli-zine i otupljuje čovjeko-vu osjetljivost za Boga. Ne podnosi blizinu i bježi u zabo-


31


Odjeci Riječi

ništavila. Adam vidi svoju ništavnost i boji se Božje blizine. Na Božje pitanje daje krivi od-govor. Žena. To je Adamov odgovor. Bježi od sebe. Tako se bijeg od Boga pokazuje kao bi-jeg od samoga sebe i od odgovornosti za svo-je čine. Time započinje igra prebacivanja kriv-nje. Nije kriv on. Kriva je ona. I to žena koju mu je Bog dao. Žena i Bog. Adam se osjeća odba-čen od najbližih. Bog i žena, oni koji su mu naj-bliži, krivi su za njegovo nesuglasje sa samim sobom. Protiv njega su. No, Adam ovdje stvara nerealnu sliku odbačenosti. Odbačenost je mu-čan osjećaj, ali Adam laže samome sebi. Odba-čenost mu je dobrodošla. Njome može optužiti ženu i Boga i smjestiti se u iluziju svoje bezgr-ješnosti. Koja razlika Adamove iluzije bezgrješ-nosti i Marijine stvarne bezgrješnosti. Adam je izmišlja da se zaštiti, a Marija je nosi kao milost usprkos probodenome srcu. Nemoć preuzima-nja svoje krivnje i moć nošenja posljedicâ tuđe krivnje. Ovdje se bistri važna razlika iskrenosti i istine. Iskrenost može uništiti. Istina spašava.

Žena odgovara na isti način. Onako kako je Adam oponašao ženu kada je jela sa zabra-njenoga stabla, tako sada žena oponaša Adama kada se treba opravdati i sa sebe krivnju preba-citi na nekoga drugoga. Zmija koja je Evi otvo-rila oči da drukčije vidi plod, sada je za ženu izvor prijevare.

Svi su se promijenili. Svi, osim Boga. No, že-na, za razliku od Adama, ne optužuje Boga. Pre-varena je. Na početku je bila zmija. Čovjek nije izvor zla. Čovjek čini zlo jer je prevaren. On nije izvorno zao.

Euharistija – iscjeliteljsko mjesto i vrijemeGrijeh je rodio neprijateljstvo između dva roda: roda zmijina i roda ženina. U ovo će neprijatelj-stvo doći Marija i Isus. Izložit će se istoj napa-sti, ali ne će potpasti pod nju. Ni Marija ni nje-zin rod. Izloženi istoj napasti i istoj zavodljivosti ne će joj nasjesti. Ostat će izvan dometa grije-ha. Na njima je onda vidljivo kako je Bog zami-slio čovjeka i kako je čovjek izgledao prije svog pada. Neprijateljstvo koje je začeto na početku ljudskoga roda prenosi se od koljena na koljeno. I ulazi u ljudsko srce. Tako se i ljudski rod i sva-ki pojedinac nalaze u sukobu s istim napastima vezanim uz posluh Božjim zapovijedima.

Kada se zajednica vjernika na blagdan Bez-grješnoga začeća okupi oko euharistijskoga sto-la, onda kroz Božju riječ i njegovu prisutnost u euharistijskom otajstvu, usprkos nagomilanom zlu i ljudskim bjegovima od Božje blizine, na-sluti iskonsku Božju volju s čovjekom. Ona se na početku najavila, u Isusu se objavila, a na Mariji se pokazala. Crkva živi od te darovane svijesti o Božjoj volji s čovjekom.

Ante Vučković

Grijeh i stid Post 3, 9-15.20Čovjek je prekršio Božju zapovijed (Post 2,16s.). Taj je prekršaj narušio harmoniju prvoga para s posljedicama i na području spolnosti (Post 3). »Golost« je bila dio nenarušenoga iskonskog stanja čovjeka (Post 2,25), pa tek poslije pada nalazimo »odjevenost« (Post 3,21). »Biti gol« je sramotno (Post 3,7.10). Osjećaj sramote i stida vezanih za spolnost pokazatelj su izgubljene nevinosti, ranjenosti nanesene snazi ljuba-vi, nereda očitovanog u povećanju želja, sjene koja se nadvila izme-đu dvoje ljudi. Žudnja žene za muškarcem i njegovo gospodarenje nad njom (Post 3,16) kao društveno relevantni odnos nužno treba-ju pravne propise. No, najavljena je buduća pobjeda nad zmijom-na-pasnikom (Post 3,15). Po tom obećanom otkupljenju dva se izvještaja o stvaranju upotpunjuju da bi dali svjetlo i pomoć ljudskom paru da nađe pravi smisao svoga jedinstva, svoje plodnosti i svoje ljubavi.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Grijeh unosi nered u čovjeka i u njegove odnose. Nakon grijeha čovjek pred Bogom osjeća strah, pa se skriva,

a pred ženom/čovjekom stid pa se odijeva. Ogoljen od haljine božanskoga

dostojanstva kojom je prethodno bio urešen, čovjek se osjeća osamljenim, smrtnim. Spasenje se stoga naviješta

kao »zaogrnutost haljinom spasenja«, čime će biti obnovljen čovjekov odnos

s Bogom i sa svim stvorenjem.

ništavila. Adam vidi svoju ništavnost i boji se Božje blizine. Na Božje pitanje daje krivi od-govor. Žena. To je Adamov odgovor. Bježi od sebe. Tako se bijeg od Boga pokazuje kao bi-jeg od samoga sebe i od odgovornosti za svo-je čine. Time započinje igra prebacivanja kriv-nje. Nije kriv on. Kriva je ona. I to žena koju mu je Bog dao. Žena i Bog. Adam se osjeća odba-čen od najbližih. Bog i žena, oni koji su mu naj-bliži, krivi su za njegovo nesuglasje sa samim sobom. Protiv njega su. No, Adam ovdje stvara nerealnu sliku odbačenosti. Odbačenost je mu-čan osjećaj, ali Adam laže samome sebi. Odba-

jeg od samoga sebe i od odgovornosti za svo-je čine. Time započinje igra prebacivanja kriv-

je Bog dao. Žena i Bog. Adam se osjeća odba-

bliži, krivi su za njegovo nesuglasje sa samim

uz Prvo čitanje:


32

11. prosinca 2011.

Treća nedjelja došašćaUlazna pjesma Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!Gospodin je blizu!

Fil 4,4-5

Zborna molitvaBože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavimo svečanom službom hvale.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, daj da ti neprestano prikazujemo žrtvu svoga predanja:mi obnavljamo Kristovo otajstvo da tvoje spasenje u nama snažno djeluje.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 61,1-2a.10-11Radujem se u Gospodinu, radujem.

Čitanje Knjige proroka IzaijeDuh Gospodnji na meni je,jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima,iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje;proglasiti godinu milosti Gospodnje.Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom. Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.Riječ Gospodnja.

Otpjevna pjesma Lk 1,46-50.53-54Pripjev: Duša moja kliče u Bogu mojemu.Veliča duša moja Gospodina,klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,što pogleda na neznatnost službenice svoje:odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,sveto je ime njegovo!Od koljena do koljena dobrota je njegovanad onima što se njega boje.

Gladne napuni dobrima,a bogate otpusti prazne.Prihvati Izraela, slugu svoga,kako obeća ocima našim.

Drugo čitanje 1Sol 5,16-24Duh vaš i duša i tijelo neka se sačuvaza dolazak Gospodnji.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.Duha ne trnite, proroštava ne prezirite!Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za do lazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.Riječ Gospodnja.


Ulazna: 340.1 Radujte se u Gospodinu ili: 364 Klikujte sada zanosnoOtpj. ps.: 347 Duša moja kliče ili: Duša moja kliče (ŽV 2008/12)Prinosna: 362.3 Padaj s nebaPričesna: 349 K tebi, GospodeZavršna: 371 Raduj se, grade Nazaret

33


Pričesna pjesmaRecite preplašenimsrcima: »Budite jaki,ne bojte se! Evo Boga našega, dolazi da nas spasi!«

Usp. Iz 35,4

Popričesna molitva Gospodine, utječemo se tvojoj dobroti: po ovoj svetoj gozbi očisti nasod grijeha i pripravi nam duh za buduće blagdane. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iz 61,1Duh Gospodnji na meni je, blagovjesnikom biti ubogima posla me.

Evanđelje Iv 1,6-8.19-28Među vama stoji koga vi ne poznate.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuBî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna:»Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato:»Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.«Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali?Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:»Ja sam glas koji viče u pustinji:’Poravnite put Gospodnji!’– kako reče prorok Izaija.«A neki izaslanici bijahu farizeji.Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.Riječ Gospodnja.

Braćo i sestre, Bog nas po riječi proroka poziva na obraćenje i tako u nama pripravlja put obećanom spasenju. Odlučni u obraćenju i predanju Bogu, uputimo mu svoje molitve:

Za Crkvu, zajednicu vjernika: okrijepi je svojim 1. Duhom da po zajedništvu molitve, po radosnoj nadi i djelatnoj ljubavi uvijek nosi svjedočanstvo tvoga spasenja i tvoje blizine svakom čovjeku, molimo te.Za papu Benedikta, biskupa našega 2. I. i sve pastire Crkve: da proročkom snagom budu glasnici Istine evanđelja i mudri voditelji tvoga naroda te sva zajednica vjernika bude vjerna slika tvoga Kraljevstva, molimo te.Za braću i sestre koja trpe: pohodi ih po djelatnoj 3. ljubavi svojih vjernika; a svima nama otvori pogled ljubavi da umijemo pored sebe prepoznati sve koji su u oskudici i osamljenosti, molimo te.Za ljude kojima je povjerena briga upravljanja 4. našom domovinom: nadahni ih u brizi za pravednost, za opće dobro i budućnost našega naroda te uvijek budu vjerni korijenima iz kojih su izrasle vrjednote naše kulture i našega narodnoga bića, molimo te.Za nas okupljene na ovome slavlju: daruj nam 5. mudrost evanđelja i otvoreno srce da prepoznamo milost ovoga vremena i svojim životom budemo dostojan dom Kristu koji dolazi, molimo te.

Oče nebeski, ti nas ne prestaješ darivati svojom ljubavlju. Molimo te, čuvaj naša srca otvorena za tvoju riječ, a naše ruke zauzete u ljubavi prema svima koji su u potrebi te tako pripravljamo dolazak tvome Sinu. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Nakon mene dolazi jači od mene…


34

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Treća nedjelja došašća

Ovih su dana stranice naših no-vina, kao i stranice, slike i to-novi drugih medija, pune

izvješća u kojima, među ostalim, glavnu ulogu imaju osobe koje na-zivamo svjedocima. One svojim svjedočenjem i iskazima moraju rasvijetliti istinu vezanu uz odre-đene događaje za koje postoji opravdana sumnja, pa i optužni-ca, da su bili poprište nezakoni-tih radnji i kaznenih djela. Svje-dočenje je tim slučajevima, kao i inače u pravnoj proceduri, je-dan od ključnih elemenata za rasplet situacije, često odlučuju-ći za živote optuženih, sudionika u tim radnjama, ali i osobâ koje su, samo naizgled, slučajni sudi-onici nekoga takvog procesa. U svim tim događanjima svjedoče-nje, premda u svojoj srži nosi po-zitivno djelovanje koje bi trebalo pridonijeti rasvjetljavanju i utvr-đivanju istine, zapravo zadobiva i svoje negativno značenje. Pored dragovoljnih svjedoka postoje i takozvani »svjedoci pokajnici«, ljudi koji su odlučili svjedočiti tek nakon što su i sami označeni kao sudionici kriminalnih radnji, ali su iz njima poznatih razloga pristali biti svjedocima tek kada su i sami razotkriveni.

Svjedok, pa tek onda učiteljTako je ova važna riječ, riječ svje-dok, postala često upotrebljava-na ali i zloupotrebljavana do te mjere da nismo sposobni vidjeti ljepotu svjedoka i svjedočanstva. Ovaj je pojam – sjetimo se samo riječi pape Pavla VI. kako ljudi današnjeg vremena više vjeruju

Biti svjedok

svjedocima nego učiteljima i učiteljima samo ukoliko su svjedoci – sve važniji

i u samo teologiji i duhovnosti.Današnja nas nedjelja, koju je li-

turgijska tradicija nazivala nedje-ljom Gaudete (Radujte se), u hodu prema slavlju Utjelovljenja obliku-je kroz povezivanje radosti i svje-dočenja. Osoba Ivana Krstitelja povezuje ove dvije dimenzije kr-šćanskog života i otkriva im jed-no posebno značenje. On je svje-dok. No, njegovo je svjedočanstvo, premda naizgled slično, potpu-no drukčije od današnjeg poima-nja svjedokâ pred našim ljudskim, zemaljskim sudištima. Ivan je svjedok Jaganjaca, onaj koji pre-poznaje i priznaje da je Isus po-slan od Oca i na kome počiva Duh Gospodnji. Svjedok je osoba ko-ja je promijenjena onim što vidi i iskustvom susreta. Onkraj sva-kog egzibicionizma i protagoniz-ma, kao i stavljanja sebe u sredi-šte, svjedok svjedoči o Onome koji je izvor života; svjedok vodi k nje-mu, a ne prema sebi te u odnosu na Onoga za koga svjedoči poka-zuje svoju odanost i predanje. Da bi se moglo biti pravim svjedo-kom, potrebno je imati poniznu, pravednu i stvarnu sliku o sebi. Na pitanje o tome tko je, Ivan je od-govorio svojim svjedočanstvom. Ono od svakoga od nas traži spo-sobnost da kažemo istinu o sebi, o drugima i o stvarnosti s kojom se životno susrećemo. Evanđeoski svjedočiti ne znači govoriti ili re-ći mnoštvo stvari, nego znači do-nijeti životne odluke i njih svjedo-čiti u svjetlu susreta s Isusom iz Nazareta. Biti svjedok znači budi-

vih su dana stranice naših no-vina, kao i stranice, slike i to-novi drugih medija, pune

svjedocima nego učiteljima i učiteljima samo ukoliko su svjedoci – sve važniji

i u samo teologiji i duhovnosti.

35


Ivan naviješta onoga koga njegovi suvremenici ne poznaju. Onoga

pred kim sâm nije dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući.

Odriješiti remenje na obući slika je zaručničkoga odnosa. Ivan nije

‘dostojan’ jer s njim još nije nastupilo vrijeme zaručništva. No, za njim

dolazi Onaj koji će nas učiniti dostojnima. Dostojni smo odriješiti

Kristu remenje i primiti ga u svoj dom.

Zrnj

e Odjeci Riječi

ti u drugima svijest o prisutnosti Onoga koga svjedočimo svojim životima, Isusa Krista. Ni-je važno koliko sam riječi uputio i izrekao, ko-liko sam inicijativa započeo, nego je važno da u drugima budim pitanje i svijest o njihovoj po-trebi za susret s Kristom. Svjedok je osoba koja je sposobna buditi i rađati pitanja.

Svjedočki identitet S pitanjem svjedočenja usko je povezano i pi-tanje kršćanskog identiteta. Ono se u ogledalu današnje Riječi Božje otkriva kao »identitet ne-prisvajanja« i »identitet odnosa«. Ivan Krsti-telj nije Krist. Ja nisam Krist. Crkva nije Krist. Samo je Isus Krist, onaj koji je u krilu Očevu. Kršćanski identitet, identitet svjedoka je iden-titet onoga koji je u odnosu s Kristom; iz tog odnosa i kroz taj odnos oblikuje svoj život kao svjedočanstvo. Kršćani ne svjedoče o kršćan-skom imenu, nego o odnosu s Kristom. Često je upravo to značenje kršćanskog svjedočenja iskrivljeno te se pretvara u apstraktnu vjernost nekim pojmovima lišenima sadržaja. Ne smije-mo zaboraviti riječi svetoga Ciprijana iz Karta-

ge: »Slavni vijenac ispovijesti mučenikâ bit će maknut s njihove glave ako se otkrije da ga ni-su osvojili vjernošću Evanđelju, koja jedina čini mučenike (svjedoke)«. Dakle, kršćanski identi-tet nije apstraktni identitet, nego identitet ko-ji se otkriva kao vjernost Evanđelju upravo na Ivanovu primjeru. Biti znak kao on, biti prst, pogled, život usmjeren na Krista i biti sposoban otkriti vlastito mjesto življenja, mjesto koje živ-ljeno s vjernošću omogućava prisutnost Onoga koji dolazi, prisutnost koja se živi u vlastitom umanjivanju i radosti.

Kao svjedok koji prethodi Krista, Ivan je va-žan za sve svjedoke koji dolaze nakon Krista. Kako ističe Origen: »Ivanovo se otajstvo dovr-šava u svijetu sve do danas. U bilo kome da se rađa vjera u Isusa Krista, nužno je da prije toga u njegovo srce dođu Ivanov duh i snaga kako bi se za Gospodina mogao pripraviti otvoren čo-vjek i kako bi se mogli pripraviti putovi i omek-šati tvrdoća srca.« Neka nam vrijeme došašća pomogne da postanemo poput Ivana – radosni svjedoci utjelovljenog Krista koji dolazi.

Željko Tanjić

Spasenje i pravednost Iz 61, 1-2a.10-11Izričajem »Duh Gospodnji na meni je« prorok naglašava da se Gos-podin za njega zauzima (usp. Iz 42,1). Njega je Gospodin »pomazao« (Iz 61,1). U Starome zavjetu uljem su pomazivani kraljevi i svećeni-ci prilikom uvođenja u službu, dok za proroke nije bio propisan sli-čan obred (osim u slučaju Elizeja; usp. 1 Kr 19,16). Izraz stoga ovdje označava prorokovu osposobljenost (usp. Iz 45,1). Svrha je pomaza-nja poslanje da pronosi radosnu vijest siromasima. Svojom radošću prorok sudjeluje u radosti naroda (r. 10a), a razlog je radosti Gospo-din koji ga je »odjenuo haljinom spasenja« i »zaogrnuo plaštem pra-vednosti«. »Spasenje« i »pravednost« redovito dolaze u paru kod pro-roka Izaije, te se povezuju s novim stvaranjem (usp. 45,8) i s Božjim dolaskom (usp. 63,1), a u psalmima označuju i Božju dobrotu prema čovjeku (usp. Ps 36,7). Takav prorokov ures uspoređen je sa svadbe-nim ruhom (Iz 61,10) te je spreman za slavlje velike gozbe.

Darko Tepert

uz Prvo čitanje:


36

18. prosinca 2011.

Četvrta nedjelja došašćaUlazna pjesma Rosite nebesa, odozgor, i oblaci, daždite Pravednika! Neka se rastvori zemljada procvjeta Spasiteljem!

Iz 45,8

Zborna molitvaGospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina. Molimo te: ispuni nas svojom milošću i mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2 Sam 7,1-5.8b-12.14a.16Čitanje Druge knjige o SamueluKad se David kralj nastanio u svojem dvoru, a Gospodin mu pribavio mir od svih njegovih neprijatelja uokolo, reče kralj proroku Natanu: »Pogledaj! Ja, evo, stanujem u dvoru od cedrovine, a kovčeg Božji stoji pod šatorom.« A Natan odgovori kralju: »Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Gospodin s tobom.« Ali još iste noći dođe Natanu ova riječ Gospodnja: »Idi i reci mome sluzi Davidu: Ovo govori Gospodin: ’Zar ti da mi gradiš kuću da u njoj prebivam? Ja sam te uzeo s pašnjaka, od ovaca i koza, da budeš knez nad narodom mojim Izraelom. Bio sam s tobom kuda si god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred tobom. Ja ću ti pribaviti veliko ime, kao što je ime velikanâ na zemlji. Ja ću odrediti mjesto narodu svojem Izraelu, posadit ću ga da na njemu prebiva i da više ne strahuje, niti da ga zlikovci muče kao prije, onda kad sam odredio suce nad svojim izraelskim narodom. Ja ću mu pribaviti mir od svih njegovih neprijatelja. Gospodin će te učiniti velikim. Gospodin će ti podići dom.

I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 89,2-5.27 i 29 Pripjev: O ljubavi tvojoj, Gospodine,

pjevat ću dovijeka.O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka,od pokoljenja do pokoljenjausta će moja obznanjivati tvoju vjernost.Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja!«U nebu utemelji vjernost svoju.

»Savez sklopih s izabranikom svojim,zakleh se Davidu, sluzi svome:tvoje potomstvo održat ću dovijeka,za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje.«

On će me zvati: Oče moj!Bože moj i hridi spasa mojega.Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svojui savez svoj vjeran.

Drugo čitanje Rim 16,25-27Otajstvo drevnim vremenima prešućeno.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Onomu koji vas može učvrstiti – po mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavljenju otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima odredbom vječnoga Boga svim narodima obznanjenog za poslušnost,


Darovna molitvaGospodine, svojim si Duhomu krilu blažene Djevice Marije sazdao čovještvo svoga Sina.Molimo te,tim istim Duhom posveti i darove na našem oltaru. Po Kristu.

Ulazna: 339.3 ili 341 Rosite nebesa ili: 362 Padaj s nebaOtpj. ps.: 348 O ljubavi tvojoj (strofe: 1.,2. i 4.)Prinosna: 368 Poslan bi anđel Gabrijel Pričesna: 355 Riječ spasenja ili: 770 Kog zemlja, moreZavršna: 599 Zdravo budi, Marijo

37

vjeru – jedinomu mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Lk 1,38Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.

Evanđelje Lk 1,26-38Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Svemogući Bože, u ovoj smo pričesti primili jamstvo vječnog otkupljenja. Molimo te:s blizinom božićnih blagdana nek raste i naša spremnostda dostojno slavimo otajstvo rođenja tvoga Sina. Po Kristu.

Braćo i sestre, svoje molitve uputimo Kristu Gospodinu koji je u krilu Djevice postao čovjekom i nas učinio svojim hramom. Molimo zajedno:

Dođi, Gospodine Isuse!Za Crkvu koja iščekuje tvoj dolazak:1. daj da uvijek bude otvorena vodstvu Duha Svetoga te pouzdanjem u tebe nadilazi svaku nesigurnost života i pobjeđuje svako protivljenje svijeta, molimo te.Za ljude koji trpe u nevoljama i oskudici života: 2. pohodi ih svojim mirom, a kršćane nadahni da u njima i u svima potrebitima prepoznaju tvoje lice, molimo te Za sve koji su pritisnuti teretom grijeha:3. potakni ih da pristupe tebi te iskuse radost tvoga spasenja, molimo te. Za ovu zajednicu vjernika: oslobodi nas od 4. svake sumnje i straha pred tobom; ohrabri nas da ti se otvorimo čitavim životom, molimo te. Ispuni nas radošću koja od tebe dolazi5. i pomozi da radost tvoga dolaska umijemo darovati svojim bližnjima i svima koje susrećemo, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, uputili smo ti svoje molitve. Čuvaj u nama duh trajne i pouzdane molitve kako bismo mogli uvijek osjećati tvoju blizinu i milost tvoga dolaska. Koji živiš i kraljuješu vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.(Samostan sv. Katarine, Sinaj, Egipat, 12. st.)Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.Samostan sv. Katarine, Sinaj, Egipat, 12. st.)


38

i njegovo kraljevstvo trajati dovijeka.

Evanđelje nam opisuje kada i kako se to dogodilo. Da-vid je odavno mrtav, kao i njegov nasljed-nik koji je sagradio hram. Čak je i sama građevina višekrat-no bila uništavana. Čini se da obećanje ostaje neispunjeno. No, upravo tada na-stupa »punina vre-mena«. »Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaru-čenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davi-dova; a djevica se zvala Marija.« Tek nekoliko riječi, a takvo bogatstvo sadržaja! Svaka je ri-ječ prava riznica blaga jer progovara o Utjelov-ljenoj Riječi. »Šesti mjesec« nužno nas podsje-ća na sedmodnevno Božje stvaranje. Šestoga je dana, kao vrhunac svoga djela, Bog stvorio čo-vjeka na svoju sliku.

Danas je opisan početak savršene Božje sli-ke, Isusa Krista. Događa se to po Božjoj inici-jativi. Do tada je čovjek tražio Boga, ali ga ni-je mogao naći. Svi su ljudski pothvati propali. Ni jedan podignuti hram nije izdržao. Bog na-lazi čovjeka i u njemu svoje prebivalište. Objav-ljuje mu se po anđelu čije ime označava Božju snagu. Novi svijet ne nastaje čovjekovim tru-dom, nego Božjom snagom. Kako bi to bilo još očitije, anđeo je poslan u Galileju. To područje sjeverne Palestine i njegovi stanovnici prezira-ni su od južnjaka iz Judeje i Jeruzalema jer su zbog zemljopisnog položaja bili izloženi utjeca-jima raznih kultura i doživjeli su znatno mije-šanje stanovništva. Nisu sačuvali izvornost iza-branoga naroda. Neznatnost Nazareta još je veća. Povijesni izvori prvi put ga spominju tek nešto prije opisanog događaja, kao malo i be-

Još je tjedan dana do Božića, a božićna ra-dost kao da je već doživjela svoj vrhunac. Borovi su odavno okićeni, božićni sajmovi

održani, božićno pivo popijeno, pa čak su i u sa-mim crkvama izvedeni »božićni koncerti«. U ta-kvom ozračju buke i kakofonije Riječ Božja kao glas poniznosti, milosrđa, ljubavi i ljudskog do-stojanstva lako može biti izgubljena. Zato nam Crkva, po čitanjima izabranim za posljednju ne-djelju došašća, nastoji posvjestiti kako smo još uvijek u vremenu iščekivanja te nas potaknuti na razumijevanje pravoga smisla svetkovine za koju se pripravljamo. Sveti Pavao u današnjem drugom čitanju sadržaj Božića opisuje riječima: »objavljenje Otajstva prešućenog davnim vre-menima, a sada očitovanog i po proročkim spi-sima, odredbom vječnoga Boga, svim narodima obznanjenog za poslušnost, vjeru«.

Čovjek je Božje prebivališteNe iznenađuje, stoga, da je za prvo čitanje uzet ulomak iz Druge knjige o Samuelu. Ona nas vre-menski vraća tisuću godina prije Navještenja. U Jeruzalemu stoluje Božji izabranik, kralj Da-vid. Svjestan je da sve što jest i posjeduje dolazi od Boga te zaključuje kako nije pravedno da on »stanuje u dvoru od cedrovine, a Kovčeg Božji stoji pod šatorom«. Odlučuje sagraditi hram ko-ji će biti znak Božje nazočnosti na zemlji. Nje-govo promišljanje vrijedno je divljenja, a pro-jekt može izazvati samo pohvale. Unatoč tome, Bog šalje proroka Natana da kralju otvori pogled prema još širim obzorjima. Proročkom riječju Bog ga podsjeća na sve što je učinio za njega i po čemu je postao velik. Iako se naziva kraljem još uvijek je Božji sluga. Premda mu je želja ple-menita, Bogu to nije dovoljno. Njemu ne tre-ba hram po kojemu će biti vidljiv, nego čovjek u kojemu će biti prepoznatljiv. »Ja ću njemu bi-ti otac, a on će meni biti sin.« Bog tako poučava Davida da ga ne može učiniti vidljivim građevin-skim pothvatima, nego podižući potomstvo koje će biti vjerno Božjem Savezu. Ne želi biti zatvo-ren u kamena zdanja, nego donesen u ljudska sr-ca. Poručuje mu da će jedino tako njegova kuća

Otajstvo utjelovljenja

Četvrta nedjelja došašća

39

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220111220111212201112značajno naselje. Ipak, ono je dalo ime Spasi-telju svijeta. Živio je i umro kao Nazarećanin. Bog šalje anđela u središte prezrenog, nepo-znatog i nevidljivog svijeta. Dolazi k nepozna-toj mladoj djevojci. Čak joj se u evanđelju ime navodi tek nakon što saznamo za koga je zaru-čena. Ono asocira na sestru koja je bratu Moj-siju omogućila da preživi, dok zaručnikovo ime podsjeća na Josipa koji je osigurao život svo-joj obitelji u Egiptu. Njihov potomak darovat će novi život i potpuno oslobođenje. Ovaj je Josip iz kuće Davidove. Po njemu se ostvaruje obe-ćanje dano Davidu. Šaljući svoju Snagu pre-zrenom i zaboravljenom čovječanstvu, Bog mu poručuje kako nikada ne zaboravlja svoja obe-ćanja, a po Mariji i Josipu naučava da se u su-sretu muškarca i žene rađa novi svijet. Marijino djevičanstvo slika je Božjih odnosa s ljudima. Njegove su želje čiste, bezinteresne i nesebične. Vidi se to i po Marijinu držanju. Ona nastav-lja u raju prekinuti dijalog između Boga i žene. Nakon toga, a sve do sada, pred Božjim licem se padalo, od njegove se poruke bježalo, a nje-gove se zapovijedi nisu propitivale. Marija pita. Ona je slobodna. S njom završava jedan svijet te počinje novi. Njezinim prihvaćanjem »Neka mi bude po tvojoj riječi«, čovjek je prepoznao Boga i sebe u njemu, a Bog postao vidljivo na-zočan u svijetu.

Bog u šatoruVjerojatno smo već pripremili ili planiramo isko-ristiti ovaj predstojeći tjedan kako bismo pripra-vili svoju vlastitu »kuću od cedrovine« u kojoj ćemo proslaviti blagdane. Nastojat ćemo Božić provesti u što ljepšem i boljem ozračju. Kristo-vo utjelovljenje daje nam pravo brinuti se za tje-lesno i zemaljsko te u stvorenome prepoznava-ti znakove Stvoritelja. »Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.« Svoje nutarnje raspo-loženje želimo pokazati i vanjskim znakovima: u obliku okićenih prostora, razmjene darova i bo-gatijih stolova. Ipak, svetkovina Božića trebala bi u nama pobuditi one plemenite misli i brige koje su vodile kralja Davida da zaključimo kako nije pravedno »stanovati u dvoru od cedrovine« dok »Kovčeg Božji stoji pod šatorom«. Nakon betlehemske štalice Boga ne nalazimo »u visina-ma« nego »na zemlji«. On je jedan od nas. Po-stao je nama sličan da bi svakoj osobi vratio slič-nost njemu. Po njemu je svaki čovjek »Kovčeg Božji« i Božje prebivalište. Kao u božićnoj noći, i sada je među onima za koje »nije bilo mjesta u svratištu«. Naš Bog i danas boravi »pod šato-rom« siromaštva, nepravde i samoće te je izlo-žen raznim vrstama diskriminacije, nesigurno-sti, prijezira i nasilja. Kuca na naša vrata kako bi se rodio među nama i u nama. To je radosna vi-jest Božića! Pokušajmo ga prepoznati!

Slavko Slišković

Zrnj

e

Marija se predstavlja u poniznosti, u nemoći razumijevanja Božjega

nauma. Predanjem Marija ne požuruje spoznaju; ona se samo prepušta vremenu u kojem raste njezina

poniznost. Vjerno iščekivanje slika je njezina predanja Istini. Najveći prijatelj

istine i spoznaje je vrijeme; njezin najveći neprijatelj je predrasuda,

a poniznost joj je stalna pratiteljica. Vjeri je potrebno vrijeme. U poniznosti.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:Bog – graditelj Doma 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16Gospodin Bog želi »podići dom« kralju Davidu i izraelskom naro-du. Poslije Davidove smrti Bog će podići njegova potomka i utvrditi njegovo kraljevstvo, njegovo prijestolje zauvijek. A on će biti gradi-telj doma Božjem imenu. Bog će mu biti otac, a on njemu sin. Hram je sagradio Salomon oko 950. pr. Kr. On je bio sagrađen od kamena na Sionu i imao je središnju ulogu u izarelskom bogoštovlju. Jošijina reforma u drugoj polovici 7. st. prije Krista zahtijevala je samo jed-no svetište u obećanoj zemlji (usp. Pnz 12,2-7). Bog obećava izgna-nicima: »Ako ih i odagnah među daleke narode, ako ih i rasprših po zemljama, ja ću im sam uskoro biti Svetište u zemljama u kojima se nalaze« (Ez 11,16). Gospodin Bog obnavlja nutrinu izgnanika i želi ustanoviti novi saveznički odnos s narodom. Proroštva su označila i lik idealnoga kralja koji će uspostaviti Božje kraljevstvo.

Mario Cifrak

Lore

nzo

Bicc

i, 15

st.

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Homilija, kojom svećenik razlaže i ra-zlama naviještenu Božju riječ, je obredni čin, utkan u dinamiku otajstvenoga događanja. Zato se homilija ne doživljava i ne vrjednuje samo iz njezina sadržaja, nego također iz načina govora, iz oslonjenosti na naviještenu Božju riječ, iz upućenosti na slavljeno otajstvo kojem se zajed-nica povjerava i izručuje. Priznamo li da je ho-milija, kao dio slavlja vjere, obredni čin, bit će nužno homiliji dati vlastito joj obredno mjesto. Opća uredba Rimskog misala (br. 136) pojaš-njava: »Svećenik homiliju drži stojeći kod sjedi-šta ili na samome ambonu (stans ad sedem vel in ipso ambone), ili pak na nekom drugom pri-kladnom mjestu. Nakon homilije može se neko vrijeme ostati u šutnji.« Naznaka je ipak odred-beno široka i u njoj je moguće iščitati naznake za način i mjesto liturgijske homilije. Glede sa-moga načina uočava se specifičnost svećeniko-va stajanja za vrijeme homilije, pa se ta odred-ba ima razumijevati u komplementarnosti s naznakom da biskupu dolikuje imati homiliju sjedeći na svojoj katedri, s mitrom na glavi i dr-žeći štap (usp. Biskupski ceremonijal, 142), či-me se naglašava njegova pastirska i učiteljska služba u Crkvi. Zato odredba o stavu svećenika kod homilije ne suprotstavlja stajanje i hodanje, nego stajanje i sjedenje (koje je vlastito bisku-pu), a samo hodanje nije ni mišljeno kao pri-kladna gesta homilije. Liturgijske odredbe ipak nisu samo normativnoga karaktera, pa njihovo šire značenje valja iščitavati iz obredne logike slavlja i iz liturgijske teologije. Legitimno je, da-kle, u spomenutoj odredbi vidjeti i naznaku da homilija ima vlastito obredno mjesto. Uz am-bon, koji je mjesto navještaja, i katedru, koja je »liturgijsko mjesto učiteljstva«, kao mogućnost se spominje i »neko drugo prikladno mjesto« (in alio loco idoneo), ali bez jasnih naznaka o

Homilija u hodu kroz liturgijski prostorHomilija kojom svećenik tumači i približava Božju riječ ljudima zacijelo se vrjednuje najprije po svome sadržaju. No, složit ćemo se da ni obredne ge-ste kroz koje se ona vrši nisu nebitne. Nekoliko sam puta bio svjedok da sve-ćenik dok drži homiliju ne stoji na ambonu, nego s pokretnim mikrofonom hoda ispred oltara, a katkad i kroz okupljenu zajednicu vjernika. Može li se to nazvati prikladnom liturgijskom gestom?

M. J.

njemu (a to bi, u neredovitom okolnostima, mo-gla biti propovjedaonica ili mjesto ispred olta-ra). No, neosporno je da je riječ o mjestu (lo-cus), koje će omogućiti čin Riječi.

U oslonjenosti na naviještenu riječ, sveće-nik u homiliji »razlama« riječ, tumači je na na-čin da bi ona mogla biti »blagovana« i životno prihvaćena. Smisao navještaja i homiletskog tumačenja riječi iščitava se iz slike »stola Ri-ječi« – kako drevna tradicija naziva čitavu Li-turgiju riječi. Duhu homiletskoga načina go-vora i želji za tijesnom povezanošću homilije s naviještenom Božjom riječi, zacijelo ne od-govara oblik govora koji bi se uvjerljivo name-tao hodanjem svećenika kroz liturgijski pro-stor. Govor koji je vlastit kazalištu ili nekom javnom okupljanju, u kojemu govornik nasto-ji gospodariti riječju i govorničkom vještinom ovladati slušateljstvom, ne može biti priklad-na forma za liturgijsko slavljenje Riječi. Litur-gijski čitač i homileta jesu prije svega sluge Riječi. Liturgijska odredba o ambonu kao re-dovitom mjestu homilije nosi stalnu opome-nu svećeniku o načinu pristupa homiletskoj zadaći te o načinu homiletskoga govora. Ho-mileta ne osvaja svojim govorom, nego služi osvajajućoj snazi Božje riječi.

Uz liturgijske odredbe o mjestu homilije, tijesno je vezana i naznaka da se »nakon ho-milije može neko vrijeme ostati u šutnji«. Ta-kva je šutnja nastavak homilije, dovršenje onoga što je Božjom riječju započeto, a sveće-nikovim govorom približeno. Homilija ostav-lja prostor šutnji. Govor koji se nadmeće u ge-stama i pokretima te u nametljivom hodanju kroz prostor (opravdavajući to »držanjem po-zornosti slušatelja«) često ne ostavlja prostor »svetoj šutnji« – tako potrebnoj za preobraz-beno djelovanje Božje riječi.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

LITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIK za 2012. Rokovnik džepnog formata s liturgijskim naznakama za svaki dan.Dvije stranice za svaki tjedan. Tvrdi uvez. Format: 9,5 x 15 cm.

136 str. � 25 knNaručite na: [email protected] ili na broj telefona 3097 117.

LITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIK za 2012. Rokovnik džepnog formata s liturgijskim naznakama za svaki dan.Dvije stranice za svaki tjedan. Tvrdi uvez. Format: 9,5 x 15 cm.

136 str. � 25 kn

LITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIK

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

A. Crnčević • I. ŠaškoPred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešće liturgijska pitanja12,5 x 20 cm � 320 str. � 120 kn

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgijeTeološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere17 x 24 cm � 680 str. � 195 kn

Ivica ŽižićPlemenita jednostavnostLiturgija u iskustvu vjere.17 x 24 cm � 334 str. � 160 kn

Ivica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostPlemenita jednostavnostIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica Žižić

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

Foto

: Shu

tter

stoc

k

20113 živo vrelo12 2011 prisutnosti i blizine drugih, dodirom su se oblikovala naša temeljna...

Documents