ISTINA

Apsolutna Istina se može usporediti sa suncem koje se opaža kroz dvije relativne istine : odsjaj i tamu . Tama je odsutnost sunčeve svjetlosti, a odsjaj je projekcija sunčeve svjetlosti u tami. Ni tama ni odsjaj ne postoje neovisno.Za potpunu spoznaju Apsoluta , moramo također shvatiti relativnu istinu . U Vedama je objašnjena relativna istina , koja se naziva maya , ili materijalna priroda (maya na sanskritu znači “ ono što nije ”). Maya nema neovisno postojanje . Ljudi su kroz vijekove očarani čudesnim djelatnostima maye , ali ne shvaćaju da se te djelatnosti zapravo odvijaju pod upravom Vrhovne Istine. Prava priroda maye , iluzornog postojanja pojavne kreacije , vrlo je detaljno opisana u vedskim spisima. Apsolutna Istina je bit , a relativna istina, da bi postojala, ovisi od svog odnosa s Apsolutom . Maya znači energija; upravo stoga je objašnjeno kako je relativna istina energija Apsolutne Istine . Apsolutna Istina se može usporediti sa suncem koje se opaža kroz dvije relativne istine: odsjaj i tamu. Ni tama ni odsjaj ne postoje neovisno. Tama nastaje kada se prekine put sunčeve svjetlosti. Budući da tama nastaje u odsutnosti sunca, relativna je u odnosu na sunce. Duhovni ili vječni svijet se uspoređuje s pravom sunčevom svjetlosti, a materijalni svijet s tamnim podnebljem u kome sunce nije vidljivo .Kada pojavna ili materijalna kreacija izgleda očaravajuće, čini se takvom zbog iskrivljenog odraza vrhovne sunčeve svjetlosti, Apsolutne Istine, kao što je potvrđeno u Vedama. Sve što možemo vidjeti u ovom svijetu ima svoju bit u Apsolutu . Kao što se tama nalazi daleko od sunca, pojavni svijet se nalazi daleko od duhovnog svijeta. Vedska literatura nas poučava da ne budemo očarani tamnim podnebljem (tamah), već da pokušamo dostići obasjani predio Apsoluta (yogi-dhamu) . Duhovni ili vječni svijet je obasjan sjajem, a pojavni ili materijalni svijet je obasjan tamom. U vječnom svijetu je sve samoobasjano .

U mišljenju Grka istina je misao, zamjedba i iskaz koji su u skladu sa stvarnošću. To je i sama stvarnost... Slično se istina shvaća u srednj. i novovjekov. filizofiji. U skolastičkoj fil. razlikuju se tri vrste istina: a) ontološka (teološka); odnosi se na Boga i na spoznaju vezanu za Boga;b) razumska (filozofska); podudarnost stvarnosti i razuma;c) moralna (govorna); sklad između onoga što se kaže i onaoga što se zna ili misli.Religijska istina ne zasniva se u prvom redu na intelektu već na religijskom iskustvu ili Objavi, na usmjerenju prema svetom.Filozof traga za istinom, mudrac je dobiva kao dar Milosti, a poslaniku se ona objavljuje i on je propovijeda (naviješta).U arhaičnim religijama istina je sadržana u mitu. U kršćanstvu istina je božanska zbilja koja se objavila čovjeku.U SZ i. je mudrosni nauk, objavljena istina.

Jaspersovo razumijevanje istine

Filozofska istina je funkcija komunikacije sa samim sobom i s drugim. Bez komunikacije nema istine, jer istina počinje s dvoje.

Sloboda se podudara sa nužnošću onoga što je istinito, tzn. da se svi ljudi podređuju zajedničkim propisima da bi se održala zajednička komunikacija. (Boš. PF. III, s. 474 i 476) Filozofija je briga za sebe i za istinu.Bitno i odlučujuće je to da filozofija hoće cijelu istinu, a svijet to neće /filozofija izgleda opasna jer ispostavlja zahtjev za brigom i smislom života, svijeta i onoga što se u njemu događa. Mnogim političarima i ... njihov posao je lakši ako uopće nema filozofije (mišljenja). Lakše se manipulira s ljudima ako ne misle i ako imaju samo dresiranu inteligenciju. Šata je istina? filozofija određuje iz odnosa prema sveobuhvatnom. Ona stalno traga za istinom i nema smisao i sadržaj jedne istine. Istina za nas nije neko nepokretno postojanje, već beskrajno kretanje.Za filozofa istina se pokazuje na putu komunikacije na misaon način. Za filozofiju istina je borba bez nasilja, na misaon način.Ugledati istinu/tragati za istinom/ dostojanstvo je čovjeka. Samo istinom postajemo slobodni. Odnosno u slobodi smo sposobni za istinu. U istini je smisao čovjeka. U njoj leži moć/snaga čovjeka. Istina je tek cijela istina, a takvu istinu niko nema (ne psjeduje). (477)Čovjek treba prihvatiiti život. To je velika i lijepa odluka, jer to je mejsto ostvarenja istine, ljubavi i uma. (477)Razum stvara mašinu (nauka), a um rasuđuje i odlučuje (filizofija). Bez filozofije se ne gubi ispravnost nauke, ali se gubi smisao nauke. (490)Osvjetljenje egzistencije vodi nas izvan svakog znanja, tj. u egzistencijalnu svijes nas samih. Prema Jasp. principijelno nespoznatljivo je: svijet kao cjelina; egzistencija; transendencija (Bog). Sebe ne mođemo znati jer je vlastitost više od svega što se može znati. Filozofija Sveobuhvatnog je logička osnova filozofije egzistencije. Filozofija dobiva podstrek iz suprotstavljanja nihilizmu. Za njega je i sloboda sposobnost čovjeka da shvati svoju vezu sa Transcendencijom.Poput Kanta i Kjerkegora smatrao je da znaje ne može shvatiti bitak, jer bitak je izvan svakog horizonta znanja; bitak je Sveobuhvatno, koje više nije predmet. (487) Jasper tvrdi da je svaka filozofija bila filozofija Sveobuhvatnog.Jasper je, ističe Hannah Arent, otkrio davnu „osovinu svjetske povijesti“, iz koje će za sve narode izrasti zajednički okvir povijesnih samorazumijevanja. Osovina svjetske povijesti dolazi iz „aksijalnog razdoblja“ (oko 500. god. p.n.e.). Između 800. i 200. g. Javljaju se duhovni procesi: Konfucije i Laotse u Kini, Upanišade i Buda u Indiji, Zaratustra u Perziji, Poslanici u Palestini, Homer, filozofi i tragičari u Grčkoj. U tom periodu dati su za nas mjerodavne kategorije mišljenja i religiozna učenja.. To je osovina za kasniju povijest čovječanstva. (487)W. Stegmüller smatra da je za Jaspersa filozofija nešto poput religije za filozofski neobrazovanog čovjeka. Ona transendira racinalizam i implicira iracionalizam u smislu da ide iznad naučne istine i sve smješta u egzistencijalni doživljaj pojedinca. U mišljenju odnosa egzistenciej i transcendencije Jaspers je blizak mističarima (iskazuje sličnost sa Plotinom). (487). On smatra da se cjelina filozofije ne može izgraditi ako se ostane samo u racionalnom okviru kao jedinom načinu mišljenja... (488) Prema njegovoj filozofiji ne spoznaje se predmet, nego ga osvjetljava biće koje tako misli. Na osnovu svojih ideja filozofija vidi principe.

Prema Jaspersu intelektualna postignuća prošlosti ne bi se trebala smatrati prevladanim, nego konkrertno/neposredno(i) danas prisutnim.

/Ljudska sloboda se sastoji u prevladavanju samovolje. Sloboda mišljenja prestaje tamo gdje je uništena sloboda ličnosti i života. (475) Demokratija je oblik odgovornosti u pojedinoj situaciji. Za demokraciju se treba uvjek (iznova) boriti. Filozofija postoji samo tamo gdje čovjek teži da se vrati u sebe. Filozofija je briga za sebe.(488)Jaspersovo mišljenje se kreće u Kantovim okvirima. To što je naš predmet i što se spoznaje jest pojava, a ne sa, bitak (489)U današnjem svijetu puom neizvijesnosti moraju se sastati filozofija i politika (ekonomija, obrazovanje)

Riječi primordijalno i perenijalno srasle su po svom značenju... (One su vrlo bliskih/sličnih značenja, ako ne i identičnih)

Istina u perenijalnoj filozofiji

SažetakPrvi dio rada odgovara na pitanje: što je perenijalna filozofija?, pokušava odrediti njenu poziciju u tokovima suvremnog mišljenja i naznačava bitne teme njenog bavljenja. Ovdje već, istina se razaznaje kao središnje pitanje ove filozofije. U drugom dijelu rada razvijen je diskurs o posebnoj, univerzalnoj i vječnoj, naravi istine u perenijalnoj filozofiji te djelomično rekonstruiran njen metafizički i transcendentalni background. Nakon toga osvijetljen je odnos istine i tradicije, kao fundamentalne relacije i horizonta njihovog samokonstituiranja. U nastavku rada, iz perspektive philosophije perennis, govori se o sudbi istine u suvremenom svijetu, o njenoj potcijenjenosti i zaboravu u modernom mišljenju. Na kraju rada dat je kritički osvrće na razumijevanje istine u perenijalnoj filozofiji.

UVODŠta je perenijalna filozofija? perenijalna filozofija, sanāthana dharma Ovo učenje ne pruža svoju unikatnu filozofiju, nego je utemeljeno na reafirmacijiJaspers je formulirao ideal perenijalne filozofije kao „tri tisućljeća povijesti filozofije zahvaćene u jedinstvenoj konkretnosti. Filozofijsko mišljenje... skriva jedinstvenu istinu.Uvažava/ U sebe uključuje/tradira mistička, religijska i filozofska iskustva antičkih svjetova, neoplatoničku metafiziku, neopitagorejsku matematiku i hermeticizam (SČP, 52)Poznata je pod nazivom perenijalizam, perenijalnafilozofija ili sophia perennis et universalis. Termin philosophia perennispotječe iz renesanse, dok indijski izraz sanathana dharma – Vječno učenjeima isto značenje.

Perenijalisti ne teže uspostavljanju vlastite filozofije. Oni smjeraju razumijevanju i reafirmiranju “ortodoksnih tradicija svijeta”… , vjerujući/smatrajući da je primordijalna Riječ jedna I ista I da je svima zajednička, težio sintetizirati temeljne uvideistočnjačkih i zapadnjačkih mističkih tradicija.Da bi se razumjela perenijalna filozofija potrebno je poznavati jezik simbola. Otuda I potiče upućenost perenijalista u znanja simboličkog jezika kultura Istoka i Zapada. Mnoga njihova djela su posvećena simbolizmu dalekoistočnih tradicija, simbolizmu koji ističe iz same Primordijalne tradicije/

Telos njihovog znanja je dosezanje Volje u kojoj je porijeklo svih bića i nepresušno vrelo vječnih istina/iz koje su sve stvari potekle. Oni smatraju da čovjek i njegovi svjetovi kulture, sred svih svojih pojavnih suprotstavljenosti i razlika, posjeduju jedan zajenički jezik univerzalnih značenja. To je jezik duha iz kojeg progovaraju vječne istine potrebne svim ljudima u svakom vremenu i prostoru svijeta. U njemu se prevladavaju sve razlike što nam ih diktiraju jezičke strukture pojave i partikulariteta. Zapravo, sve naše kulture, bile, prošle I sadašnje, sa svim svojim pojavnim razlikama, nisu ništa drugo do dijalekti jednog i istog jezika duha, koji čovjeku odvajkada prenosi istu poruku, uči ga vazda istoj mudrosti i saopćava/kazuje mu jednu, vječnu Istinu.Temeljna zadaća čovjeka znanja je otkrivanje tog jezika i vježbanje/otvaranje svoga uma za primanje njegovih istina… prepuštanje/podavanje njegovom nagovoru da otpočnemo svoje duhovno putovanje prema Izvorima svoga bića/svoje vlastitosti/svoga Jastva???.

Filozofija perenis je metafizika koja priznaje Božansku stvarnost./H. Smit je se susretao sa sufijama, šintoistima, budistima. Oldus Haksli je uticao na H. Smita. A. Kumarasvami, Genon i naročito F. Schuon su posvijestili značaj perenijalne filozofije H. Smitu/Perenijalna filozofija (je teme koja) se javlja u različtim oblicima. „Osnove perenijalne filozofije mogu se naći u tradicionalnim učenjima primitivnih naroda u svakom dijelu svijeta, a u svojim najrazvijenijim formama nalazi se u velikim religijama.“ Huston Smith, str. 43.Ideja perenijalne filozofije javlja se i u svim mitovima (44) Ni jedna kultura, ni jedna ljudska zajednica nije bila bez istine.Važno je imati osjećaj da su istine drugih važne i za mene. Filozofija ne napušta, smatra Jaspers, područje onog obuhvatnog, ne zaboravlja procese transcendiranja... ostaje otvorena bitku koji zasijece kroz vrijeme, bitku, kojeg mišljenje zahvaća kao konkretnu prisutnost vječnosti u povijesnoj istinitosti.“ UČ. Veljačić, Philosophiia perennis 1-3, s. 80, 105, 215,/ vidi na klapnama)

Riječ je o iznimno kompleksnom, obuhvatnom/širokom i duhovno slojevitom fenomenu kojeg je teško susretati u intelektualno jasnim horizontima i dovoljno razaznatljivim dimenzijama oformljenja... (koji se svojom složenošću, ezoterijaskom slojevitošću) Dubinama svoje ezoterijske mnogoznačnosti i skrivajućom naravi opire se

stečenom/vladajućem jeziku filozofije i znanosti, kako onom klasičnom tako i modernom, (moćima mišljenju) Posmatrano iz horizonta povijesti perenijalna filozofija kao duhovno-religijska i intelektualna zbiljnost navješćuje se već u poslanjima prvih avatara1 i velikih duhovnih učitelja (pradrevne prošlosti), u naputcima njihovih svetih spisa. Nahodi se u drevnom šamanizmu kojeg neki perenijalisti smatraju najstarijim oblikom religije uopće, potom u staromezopotamijskoj i egipatskoj astrologiji te gotovo posvuda, u predantičkom/predaksijalnom dobu, prakticiranoj/prizivanoj alkemiji sa svojom arcane artis i tajnim jezikom, kojeg su poznavali samo odabrani i iznimi pojedinci. /Alkemija će - uz šamanizam i astrologiju – biti jedan od izvora koji će prepoznatljivo odrediti perenijalnu mudrosti/mišljenja i pripadajućom joj. kosmologiji i angeologiji. Nove konkretne/neposredne duhovnne moći, prepoznatljivijih intelektualnih formi i jasnijeg/konkretnije izricajnosti/izričaj perenijalna filozofija stiče pojavom aksijalnih mudraca u Kini, Perziji, Indiji i drevnoj Grčkoj: Lao Cea, Konfucija i Zaratustre, Bude i Mahavir, Sokrata, Platona i Aristotela. Svaka religija i sveti nauk/sakralni sustav vrijednosti poput iranske religije, šivaizma, višnuizma, hinduizma, tantrizma, budizma, judaizma, kršćanstva i islama i njegovog sufizma sadrže u sebi elemente (kriju u sebi sadržaje) perenijalne filozofije.Najgušći sadržaj/presudna osnova ??? za zasnivanje perenijalne filozofije nalazi se u „krugu povijesnog kršćanstva“/ pripada horizontu povijesnog krćanstva Perenijalna filozofija svoje ime otkriva tek u novovjekovlju... a svijet o sebi kao posebnoj disciplini mišljenja??? U XX stoljeću... Tome su osobito doprinijeli mislioci poput Rene Genona koji je René Guénon, Frithjof Schuon i Ananda Coomaraswamy .Perenijalna filozofija ili neke njene teme, povremeno postajala tema/predmet mišljenja nekih suvremenih znanstvenika i mislilaca, koji joj nisu neposredno pripadali, poput Karla Jaspersa, Anri Korbena, Mirče Eliadea, Ane Marije Šimel i Eve de Vitrej Mejerovič... što je u stanovitoj mjeri doprinijelo njenonoj afirmaciji.../ Afirmiranju perenijalne filozofije doprinijeo je krug suvremeni mislilaca i znanstvenika koji su pokazivali interes za neke njene tema a koji joj nisu neposredno pripadali..„Pojam philosophia perennis, koji se poajvio početkom renesanse/ u renesansi, označava znanost o ontološkim, temelnjim načelima kosmosa, znanost koja je postaojana kao i pomenuto/ovo načelo, snagom njihove univerzalnosti i primordijalne neograničenosti. Mi koristimo sintagm/pojam sophia perennis, kako bismo pokazali da ovdje nije riječ o filozofiji u njezino uobičajenom značenju, koje odveć podsjećaju na mentalne strukture proizašle iz neznanja, skepsi, mnijenja, pa i kreativne imaginacije. Jednako je prikladno upotrijebiti/koristiti se i pojmom religio perennis, kako bismo ukazali na praktične aspekte ove mudrosti, i na koncu, i njezinu hijerognostičku, mističnu i inicijacijsku dimenziju. Ovim želimo reći/kazati kako je bit svih religija u ovoj metafizičkoj religiji, o čijem spoznavanju (od spoznaje njenih istina) ovisi otkrivanje tajne, koja je istovremeno ljudska i Božanska, i krije se/ a sadržana je/ u religijskim formama. Odgonetanje ove tajne smatramo svojom temeljnom zadaćom u našem vremenu.“ (F. Shuon, u: Znakovi vremena, str. 26) . Prenijalisti sebe smatrau uskrsiteljima primordijalne svijesti/nauka i svjedočećim čuvarima/pastirima univerzalnih istina u svakom vremenu... Istina se svjedoči i u

1 Avatar ili Poslanik je u simboličkom jeziku perenijalne filozofije „makrokozmički um“, a um je „mikrokozmički avatar“. (Znakovi vremena, str. 27)

svjedočenju kontemplira i intuira... U tom odnosu ona svijetli i osvjetljava... U tom svjetlosnom susretu bez vela i tajni mi postajemo ona i ona postaje postaje mi (mi postajemo jedno s istainom i ona postaje jedno s nama...) Istina se, zapravo, u svojoj biti, u onome po čemu jeste, a što pripada transcendenciji, ne može misliti...Svjedočećim čuvanjem istine u svom vremenu čovjek ispunjava zadaće tradicije i tako postaje vjerodostojni stanovnik u kući tradicije //Stari augustinovski platonizam zasnivao se na teoriji iluminacijePjava sekularizirane forme racionalizma, humanizma i naturalizma u doba renesanse doprinijela je razaranju srednjovjekovne skolastike... (Nasr, TMM, str. 72)Odvajanje teologije i filozofije na Zapadu počinje počinje još u latinskoj skolastici, što je bio prvi znak „metafizičke laicizacije“ odnosno, pojave dvojstva vjerovanja i znanja. (Korben, HIF, s. 16-17)Teozofija2 Suhrawardijeve škole3 postepeno je bila integrirana kako sa filozofijom Ibni Sine tako i sa gnostičkim doktrinama Ibn Arebija. Ona je, ustvari, postala spona između filozofije i čistog gnozisa. Suhrawardijeva misao se ipak ne može smtrati sinkretizmom. On je osobno smatrao da je nakon svega ponovo sjedinio „Božansku mudrost (al-hikma al-ladunija) i drevnu mudrost (al-hikma al-atiqa). Vjerovao je da je mudrost univerzalna i vječna (philosophia perennis et universalis) te da je postojala u različitim formama kod Indijaca, Iranaca, Babilonaca, Egipćana, starih Grka (sve do Aristotela4) (Vidi TMM, str. 79)Suhrw. je, poput mnogih srednjovjekovnih teozofa/gnostika, smatrao da je mudrost ili teozofiju Bog objavio čovjeku preko poslanika Idriza ili Hermesa, koji je tokom srednjeg vijeka smatran utemeljiteljem filozofije i znanosti. (isto, str. 79)//

U perenijalnoj filozofiji istina se razumijeva kao preciznost/kao ono što je precizno, jednostavno i suštastveno. Da bi se pronašla/otkrila istina potrebno je proniknuti u suštinu stvari (jer mnoštvenost zavodi i skriva...), jer u bitnome/sušastvenom jeste istina.Svijet je u per. fil. razumijevan kao svijet zaborava istine. /Da bi se čovjek spasio on se mora probiditi (sjećanjem na istinu), mora, dakle, poći od stanja „zaborava“ istine (koja je u njemu) i postati svjestan da je istina u njemu ... Stoga je važno oživljavati i snažiti (pri)sjećanje... (Prisjećanje u svijetu zaborava, W. Stoddart, str. 8) Ova razbuđujuća/izbavljujuća spoznaja ne doseže se diskurzivnim moćima uma nego prosvjetljujućim iskustvom/iskustvom duhovnog prosvjetljenja, što je, zapravo, neka vrsta obnove izgubljenog jedinstva sa Božanskim.

- čovjekova odgovornost prema perenijalnoj istini...W. Stoddart smatra da je istina o Bogu (Apsolutnom/Transcendenciji), čovjeku i spasenju (izbavljenju) danas gotovo potpuno zaboravljena. Zapravo, svijet u kojem živimo je postao svijet zaborava istine (ambijen rasta zaborava i skrivanja istine). Stoga nam je potrebno/nužno (pri)sjećanje. Sjećati se (Sjećanjem oživljavati istine o čovjeku kao

2 Nasr teozofiju razumijeva kao naročitu formu mudrosti koja niti je filozofija niti je teologija, nego spoznaja božanskih misterija/tajni...3 Suhrawardijeva misao čini veliku riznicu mudrosti u kojoj su simboli mnogih tradicija (zoroastrizma, pitagorejstva, platonizma, hermeticizma islamske gnoze). On je koristio mnoge različite izvore iz različitih tradicija...(Nasr TMM, str. 77)4 Prema Suhrawardiju Arisotel predstavlja završetak grčke filozofije.

cjlovitom biću, istine koje su upisane u samu bit ljudskog bića, a koje su skrivene ispod slojeva (naslaga) zbunjenosti, pometenosti i zaborava. Narav našeg (modernog) svijeta, kojim vladaju fetiši površnosti/vanjskog i svjetovnog, pogoduje zaboravu Istine, Dobrote i Ljepote. Iz svijeta naše suvremenosti iščeznuo je interes za vječno, neprolazno i apsolutno (za transcendentne vrijednosti); njime vlada duh nestalnosti, površnosti i trenutačnosti... Stoga i jeste obuzet/opsjednut materijom, furijom napretka i prolaznosti, onim neposredno prisutnim i (dimenzijama) vidljivim. Tajna i skrivenost, svojstveni duhovnim realnostima, za njega gotovo više i ne postoje. Intuitivne moći čovjeka, posredstvom kojih se otvara Svetom i neposredno stupa u razgovor sa Transcendnvijom, uništene??? su materijalizmom, indiferentizmom i relativizmom. (W. Stodd., str. 10).Čovjek se mora probuditi i sjećanjem oživiti bitne istine (svijeta i života)/ one istine koje su upisane u naša srca i ponašati se u skladu s njima (10) Moderna filozofija je duboko antimetafizička po svom duhu (smatra Iris Murdok)Postničeanska dekonstrukcija metafizike postala je jedan od važnih projekata našeg vremena. Dio tog projekta čine i neki od najvećih mislilaca Zapda u XX st. poput (osim Ničea) Hajdegere, Vitgenštajna, Deride. Njeni odjeci su dalekosežni, možda/vjerovatno i smrtonosni. Bog i metafizika su iščezli („umrli“) u približno isto vrijeme na Zapadu , pisao je Lngdan Gilki (protestantski teolog) (H. Smit, 17)Na čemu je utemeljen taj napad na metafiziku

težio sintetizirati temeljne uvideistočnjačkih i zapadnjačkih mističkih tradicija. Prema Coomaraswamyju,izabrani ljudi budućnosti ne mogu biti nijedne nacije, niti rase, već trebajupredstavljati aristokraciju zemlje koja povezuje aktivnost evropske mladostis ozbiljnošću azijskog doba. Također je rekao da se onaj koji je udisao čistiplaninski zrak Upanišadi, Gautame, Śaîkara i Rumijeva Kabira, Lao-tsea iIsusa – može biti saveznik onih koji su bili učenici Platona i Kanta, Withmana,Nietzschea i Blakea.61

Vrijednosti jednostavnog života ono su što je u skladu s perenijalnom filozofijom. “topografija duhovnih svjetova”

Pitanje istina se nalazi u središtu interesa perenijalne filozofije... Ona mu pristupa iz horizonta metafizike, odnosno ezoterije i metodom duhovne hermeneutike. /Ezoterijska spoznaja istine je njeno novo rađanje i ponovno uzdizanje ka svjetovima njenih arhetipova ili primordijanog zavičaja/porijekla... A one svoje razumijevanje istine zasnivaju na ontološkoj hijerarhiji Realiteta (na ontološkom komparativu), u čijoj je osnovi „kozmička intuicija“, u vedantinskoj/vedskoj tradiciji, primjerice, označena imenom Maya, a u islamskoj kao Pet Božanskih prisutnosti.5 (i sve su sadržane u Božanskom/Apsolutnom Načelu).

5 Da podsjetim da je tokovima evropske teozofijske misli Swedenborg (1688-1772), veliki švedski teozof, razlikovao je duhovnu heremeneutiku. Smatrao je da kao što postoje 3 Neba unutar duhovnog svijeta – najviše, srednje i najniže Nebo, da postoje i 3 razine značenja unutar univerzuma Riječi Božije: doslovni smisao (naravno značenje), unutarnji smisao (ili duhovni) i najuunutarnjiji smisao (onaj nebeski), kojeg neki perenijalisti Istoka označavaju kao ezoterijsko-ezoterijski (bātin al-bātin). (Vidi: Islam u Iranu, I, s. 105)

Svaka je realnost Istina i ona je, zavisno od stupnja, različito svjedočenje ili objava/očitovanje Istog.- Prisutnos Biti ili Onstva ili Beskonačnog Ega... (Dim. Islama, s. 172)U prvoj Prisutnosti Istina je bezdana Tajna, Nevidljiva je i Skrivena

- Svijet Božanskog/ Bitka ili Nestvorenog Uma, Logosa. Ona (Prisutnost) je vječni čin Izvan-Bitka ili Suštine Trancendencije. U njoj su sadržane mogućnosti svih očitovanja- Treća Prisutnost je (Istina Logosa) realnos/zbilja makrkozmičkih ili nebeskih svjetova, odnosno mikrokozmosa ili stvorenog ljudkog ljudskog uma. (U njemu je vječno klijalište uma, preegzistentni Odabranikov Logos, Um Svijeta. Riječ je o svijetu vlasti i snage u kojem se čuvaju svi Zakoni i iz kojeg se upravlja svim prirodnim zakonima... U njoj su istine koje se prenose i koje mogu biti prenesene samo bićima nižih Prisutnosti...(Dimenzije islama, s. 171, Isl. u Iranu, I, s.202)- Prisutnost koja navješćuje svijet zemaljskih realnosti, dodijeljenih čovjeku ne samo da mu bude prolazno obitavalište nego i prostor njegove potvrde i ostvarenja kao odgovornog namjesnika i mikrokozmičke ozbiljenosti... jeste svijet kraljevstva , stvoren da neposredno gospodari posljednjom Prisutnošću.- Materija je posljednja Prisutnost, namijenjena da bude vremeno boravište čovjeka i njemu pripadajućih dimenzija egzistencije. Ona je okvir ili sloj onog nevidljivog kozmosa...Ovaj Univerzum Prisutnosti/Sveobuhvatnosti osim što sadrži hijerarhiju svjetova nužno sarži i hijerarhiju Istine i Njene prisutnosti. Istina je najprisutnija na najvišem stupnju ???... a najmanje je prisutna u svijetu (u dimenziji) materijaliteta, gdje je očevidnost (istine) pomućena/zamračena, jer privid i opsjena vladaju svijetom materije, koji je po svojoj naravi i svijet relativnog, pojava i očitovanja ... (Dimen. Islam. s. 173) Istina se skriva iza mnoštva velova, od kojih su prvi u svijetu materije. U svim ovim Prisutnostima Istina ima ime tajne, ali i otkrivenosti; ona se u njima istovremeno skriva i otkriva. Zapravo, kad god se Istina otkriva ona to čini skrivajući, i kad god se sktiva ona u njemu priprema neka svoja nova otkrivanja. Svijet što ga materija simbolizira je neizmjerljivo mali i tek rubna sastojnica egzistencije bezdanih Univerzuma unutarnjosti. On je i posljednji stupanj u ontološkoj hijerarhiji prisutnosti Apsolutnog (Istine) (Vidi, Dimenzije islama, str. 169-)Topos Neotkrivenosti; tajna ostaje biti zaodjevena u tajnu; Ponor primordijalnog Jedinstva; Istina Istine, Istina koja čini da Istina jest, odnosno da Bitak jest (195)... Ovdje su (u prvoj Prisutnosti) sabrane sve neizrecivosti Trancendencije i sva šutnja Velike Tajne Nad-Bitka.Ako je istina Jedna i Apsolutana onda je ona Sam Apsolut, jer „ništa nije apsolutno osim Njega Samog (Apsoluta)“. Iz ove fundamntalne stava/istine proizilazi: „Sva očitovanja, stoga i sve što je relativno, vezano je za Apsolutnog“. Otuda perenijalisti smatraju da su sve metafizičke istine sadržane u Svjedočenju „nema istine osim Istine“ te da punina ozbiljenja njenog svjedočenja znači: Vidjeti Istinu u svemu i vidjeti sve u Istini. (Razumijevanje islama, s. 22-23) Perenijalisti smatraju da moderna (a tzn. i antitradicijska) filozofska misao (koja je metafizički raskućena i potčinjena logici suvremene znanosti???) ne posjeduje svijest o Višim Realnostima i njhovoj ontološkoj hijerarhiji/ opet Prisutnosti niti o ritmovima

nihove egzistencije. Ona je neosjetljiva za stupnjeve Realnosti/Zbiljnosti i činjenicu naše zatočenosti osjetilnim svijetom... Ona ne zna za snažno izviranje našeg svijeta iz nevidljive i svjetlosne Zbilje, niti za njegovo ponovno vraćanje u tminu svjetlosti te iste Zbilje, koja je ponad svega što se osjeća i shvaća... (Schuon, Dimenzije islama, s. 186-187) Metafizička moć/organ spoznaje je iz univerzalnog poretka (a to je um), a ne iz pojedinačnog poretka kao što je to razum. (O TJR, s. 62). Um/umovanje je po definiciji Božansko Načelo (i nije mu porijeklo u čovjeku). Ono (Načelo) je metafizički jedina Zbilja. Bića ili stvari čini različitim njihovi načini ili stupnjevi uma (63). Ono što ujedinjuje bića to je ...Um. (64), a ono što odjeljuje svijet od Načela, to je Egzistencija. Um je kod čovjeka unutarnji, a egzistencija/postojanje je spoljašnja/izvanjsko. (64)

Filozofska istinaDo nje se dolazi filozofskom spoznajom; podudarnost misli i stvarnosti. To je i razumska istina.

Sufijsko zaleđe pernijalne filozofije

Svaka religija osim vanjskih posjeduje i unutarnje, ezoterijske dimenzije. Te dimenzije islamu u najznatnijoj mjeri priskrbljuje tesawwuf. Prema S. H. Nasru, tesawwuf je unutarnja, ezoterijska i gnostička srčika islama. Osim što potiče iz islamske Objave on je i sama njena suština (Razgovori, str. 174). Tesawwuf počiva na gnozi kao izvornoj spoznaji, na mudrosti i poimanju Božije jednosti. (175)Duhovni učitelji islama poput Ibn Arebija i Rumija uspjeli su Istinu (Zbilju) vidjeti i u duhovnim tradicijama religija kojima nisu sami pripadali.U kršćanstvu (zapadnoj crkvi) perenijalnu filozofiju sadrži misao Meister Eckharta i Angelusa Silesijusa 6 , a u istočnoj Grigorije Palamas (u. 1359) ... (90)/Prema panteizmu Bog je konačni zbir svih stvari. On podrazumijeva „supstancijalnu“ identičnost Principa i pojavnog ili Tvorca i stvorenog , što je strano tradicionalnom mišljenju koje ustrajava na ponoru između Apsolutnog i relativnog , Beskonačnog i konačnosg, Stvarnog i nestvarnog. Međutim postoji „esencijalna “, a ne, dakle „supstancijalna“ identičnost između stvorenog i Tvorca (relativne i apsolutne istine) (nema stvarnosti/istine osim Stvarnosti/Istine). Riječ je o esencijalnoj identičnosti svega što jeste i o ništavnosti onoga što nije (92)... Za svijet ne postoji nikakav drugi princip osim Bog. Prema Hindusima svijet je Bog (ukoliko se riječ o esencijalnom principu) ali Bog nije svijet (što smatraju evrop. panteisti) „Prirodno je da su ezoterijska učenja (učenja ljubavi i gnozisa) u okviru različitih religija ponajbliža ( u samom središtu kruga svi se poluprečnici stapaju/sjedinjuju u jednoj tački) (93)

Razumijevanje Boga/Apsoluta

O jedinstvu Bića (wahdat al-wudžud) (Sharif, HIF i; str. 416-)

6 Njemački mistični pjesnik i filozof iz XVII stoljeća

(Teorijski se) pojavljuje se dvojnost bića: Bog i univerzum... Međutim, sa stanovišta nauka (filozofije) apsolutnog jedinstva dvojnost i mnoštvo su nestvarni (samo privid) i priozilaze iz ljudske nesposobnosti da shvati bitno jedninstvo stvari. (HIF, str. 419). Ono što diskurzivni um/misao prepoznaje (imenuje) stvaranjem intuitivni um razaznaje/otkriva kao samootkrivanje Jedne Biti koja je vazda jedna i ista.Prema Ibn Arebiju (u njegovoj metafizici) Bog je jedan, nespoznatljiv i nesaopćiv Realitet/Istina, on je izvan/onkraj misli i bilo kakve deskripcie /Ne doseže Ga misao i ne obuhvata (bilo kakava) deskripcija. On je cilj/svrha vjerovanja, ljubavi i obožavanja. Ovdje, zapravo, nije riječ o Bogu bilo koje posebne religije, o etičkom i personalnom Bogu, već o transcendentnoj biti/esenciji onoga što se obožava i voli u svim religijama. Stvarno/Istinsko obožavanje ne pripada nikome drugom osim Bogu, (koji jest bezdana Tajna) jedan, nadobličan, transendentan, nespoznatljiv, neizreciv i neprestavljiv i ono je izvan svih vanjskih formi bilo koje religije... Posebni objekti obožavanja djelo su ljudskog uma. Prema Ibn Arebiju (religio perennis) do Boga se može doći putevima različitih religija, ali Ga se ne može ograničiti na bilo koju posebnu formu vjerovanja koja isključuje druge forme (HIF, str. 419). Treba Ga otkrivati/priznavati u svim formama jednako. Svesti ga na jednu formu jeste, prema Ibn Arebiju, nevjerstvo, a ispovijedti ga u svim formama podjednako jest duh istinske religije. Ovim je utemeljena/definirana univerzalna religija...„Ljudi različito vjeruju/ispovijedaju/ u BogaI ja priznajem sve u što oni vjeruju.“ (Futuhat, III, str. 175; HIF, s. 420)ili„Moje srce je postalo staništm svake 'forme'... (420) – posvjedočenje transcendentalnog jedinstavreligija (Vidi Sufizam, s. 94)

Istinski Bog je neprestavljiv i on se ne objektivira. On Sebe objavljuje u srcu gnostika

Bog i čovjek Ibn Arebi razkije dvije prirode u čovjeku: božansku (al-lahut) i ljudsku (al-nasut). Ovdje nije riječ o dvije nezavisne prirode, već o dvojstvu apekata jedne i iste zbilje, jer je nasut, zapravo, vanjski aspekt stvari, a lahut unutarnji...U ovom učenju Ibn Arebijevo čovje (savršeni čovjek posebno) je najsavršenija manifestacija Boga. Univerzum, poput ogledala, reflektira Božanske atribute i imena u mnoštvu formi...manifestira

Istina i tradicija u perenijalnoj filozofiji

Istina u perenijal. fil.

K. Jasper se je smatrao da „filozofsko mišljenje u mnogim aspektima svojih tvorevina skriva jednu istinu.“Jasper smatra da će bitna istina „u svako vrijeme vrijemeništećephilosophije perennis istodobno će biti prisutna. Jaspers govori protiv ovih zahtjeva i brani povratak «tradicionalnoj potrazi za vječnom istinom, koja je suština filozofije.» Karl Jaspers, The Perennial Scope of Philosophy , New York: Philosophical Library, 1949., str.77.

Univerzalno jedinstvo Istine (O transcend. 65)Težnja ka svojoj sopstvenoj transcendentnoj Biti (O transcend. Jed. S. 26) Istina se manifestira „na tajanstven način na određenim mjestima što ih određuje sveta geografija i obično je poistovjećuje sa grobovima ili mekamima svetih ljudi...“ (Tradicional. islam u moder. svijetu, 274)

Apsolutna istina se nalazi onkraj svih svojih mogućih očitovanja/izražaja. Ta očitovanja ne bi mogla da budu svojstva te Istine (O transcen. Jedin. R. S. 31)Relativne istine postaju opasne kada im se počinju pripisuju apsolutna svojstva, koje samo može posjedovati nadoblična i cjelovita/potpuna istina. Tada se istina gubi svoju nadindividualnu i objektivnu dimenziju (karakteristiku) i skrućuje u dogmu, koja zapravo nije ništa drugo do lišavanje unutarnjeg/ezoterijskog... Kao takva ona ustrajava samo na jednom jedinom gledištu... Prisutnost ezoterijske jezgre/matrice u religiji jamči joj duhovnu stabilnost i zaštićuje je od reduciranja na puku spoljašnjost...„Svaka egzoterijske perspektiva, po svojoj naravi, nastoji imati ekskluzivni legitimitet i biti jedino istinita, jer ovakvo gledište smjera ka pojedinačnom interesu... Ona niti se zanima za vlastitu istinu niti za istinu drugih tradicija. (O transcen. Jedin. R. S. 28)Univerzalnost potire sve formalne razlike i izvanjaska protivuriječja...Unutarnja istina pripada univerzalnom poretku i, kao takva, tema je svakog ezotrizma (svih ezoterijskih tradicija)... One su temelji svake pojedinačne tradicije. Onaj ko sudjeluje u univerzalnom Znanju proniču privid protuslovlja partikularnih (pojedinačnih) svjedočenja istine i (snagom svoje intelektualne intuicije???/mudrosti) svode ih na jedinstvo (O transcenden. Jedinstvu religija, s. 16-17) Različiti vidovi/dimenzije/obziri jedne istine, kao i protivuriječja koja ih prate, nisu drugo do opisi/opisivanje??? cjelovite Istine koja ih nadilazi i određuje. (O trancen. Jed. R. S. 19) Istina i „primordijalna duhovnost“... (Genon, M.D. s. 31) Istini pripada spoznaja višeg reda... dosezljiva samo istinskoj intelektualnosti, koja je iščezla iz svijeta moderne, (A u ovom svijet nije samo došlo do zaborava Istine nego i do zaborava uma. On je u njemu odvojen od načela Jednistva, partikulariziran i reduciran na ratio, što je produciralo situaciju apsolutne vladavine racionaliteta, kao posljedice reduciranja ljudske spoznaje na moći ratia.) u kojem je (su istinske moći uma) uma zaboravljen i reduciran na ratio, (usljed čega je partikulariziran i sveden na reason)Tradicija je prije svega primordijalna mudrost, ili Istina, nepromjenjiva i neoblikovana.Istina je (istovremeno) jedna I Apsolutna, ali I (u svojim otčitujućim/pojavnim oblicoma) mnoštvena/partikularna I relativna… Jedna I apsolutna je na razini biti, mnoštvena I relativna u dimenziji pojave / relativna istina nema stvarnosti osim u apsolutnoj Istini/ Zbiljnost relativne istine nije u njoj samoj već u apsolutnoj Istini/ / nije stvarno (nema stvarnosti) osim u Apsolutom, te da konačno nije stvarno osim u Beskonačnom./

Egzoterijska istina pripada relativnoj realnosti a ezoterijska apsolutnoj zbilji...Da bi se gradio ljudki odnos sa Istinom (koji je uvijek odnos nadmoćne svijeti) istina mora imati određenu pojavnu formu, koja je simbol i put do zbilje Istine???

/Svako partikularitet koji teži samoapsolutizaciji zasnovan je na bolesti mentalnog ega i vodi sukobima/pometni i neredu... (Vidi Z. Vremna, s. 27)

Veliki duhovni učitelji (islama) poput ... Gandija, Ibn Arebija i Rumija uspjeli su Istinu (Zbilju) vidjeti i u duhovnim tradicijama religija kojima nisu sami pripadali.Suhrawardi je govorio da svi oni koji putuju (salik) putem Istine, ma ko da jesu, pripadaju istom zboru/zajednici; njegovi su drugovi/prijatelji i podupiratelj na putu Istine. Tim putem su išli svi veliki učitelji filozofije, poput božanskog Platona i mudraca koji su mu prethodili, prije svih/osobito Hermes, otac/rodonačelnika filozofije.7 Njihova mudrost nije zasnovana na diskurzivnom mišljenju/umu nego na unutarnjim/duhovnim moćima uma koje su osvjetljene duhovnom/unutarnjom svjetlošću i vođene (okrunjene) intelektualnom intuicijom... /Irfan govori o umu kao o „oku srca“ A srce je mjesto/topos Intelekta ili Duha (ar-Ruh) i njegovim moćima prodiremo do Stvarnosti/Istine prevladavajući mentalna (duševna) stanja/forme (svijesti)./ U ovom razumijevanju, koje je zanovano na konceptu sakralne geografije, put do istine ne vodi preko za-pada, jer on je svijet materije, svijet odsustva duhovne svjetlosti i vladavine tmine... U njemu je nemoguće razaznavati puteve i realnosti u njemu... Stoga je on svijet za-padanja i skrivanja istine. Suvremeni perenijalisti, iako uvažavaju svetogeografsku simbologiju, ne prihvataju sasvim mišljne??? po kojem mudrost i isitna ne pohode Zapad i u njemu ne nalaze svoj dom...Put do (apsolutne) Istine ne savladava se moćima razuma (promišljanja i razumijevanja) (razum je nedostatan, nepouzdan i zavodljiv drug/saputnik na ovom putu. Istini nas mogu voditi samo unutarnja vizija, odnosno intelektualna intuicija i kontemplacija... (Sharif I, s. 386)Istina je „dom mira“ (dar as-salam) (Dimenzije islama, st. 154, fus nota 15)„Hakikat je naziv za 'unutarnju istinu' ili 'unutarnju Stvarnost' koja je u samoj srži islamskog otkrovenja.“ Vilijam Stodart, u Sufizam, str. 85)

/Vanjska (očitovana), relativn aistina je simbol unutarnje, apsolutne Istine... Istina je zaboravljena jer je se ne sjećamo/jer je iščezlo sjećanje na nju/

„Ako želiš stići do jezgre, moraš slomiti ljusku.“ (Majstor Ekart) U ezoterijskoj interpretaciji šehadet se prevodi i kao: „Nema stvarnosti/istine osim Stvarnosti/Istine. Jedno od Božijih imena jeste al-Hak (Stvarnost, Istina)Sufije uče da relativno/ relativna istina nema stvarnosti osim u apsolutnoj Istini / nije stvarno (nema stvarnosti) osim u Apsolutom, te da konačno nije stvarno osim u Beskonačnom.Jedino posredstvom (preko) Poslanika čovjek može stići do Samog Boga (do Istine)Istina (Bog) može biti spoznat samo ukoliko se ljudski ego (koje sebe vidi kao samodovljno središte (sazdano od strasti i mišljenja), kao neka vrsta božanstva pridodata Božanstvu) izbriše/porekne pred Božijom beskonačnošću. (ego stalno nastoji da domete svijesti drži na stupnju efemerne pojavnosti). Kada se veo sebičnosti/egoiteta podigne sa Istne koju je skrivalo/ sanjime skrivene/skrivajuće Istine/ stvari (bića) se počinju 7 Suhrawardi je tvrdio da okrunjuje jednu dugu mudronosnu /teozofsku tradiciju koja počinje sa Hermesom i mitskim svećenicima-kraljevima stare Perzije, a čine je mislioci kao što su Pitagora, Platon i Plotin, te muslimanske sufije Zu al-Nun Misri i Bayazid Bistami. (Sharif, HIF I, str 388) Za sebe je tvrdio da je, poput mjerodavnih mudraca koji su mu prethodili, hakim muta'alli (teozof)

sagledavati/otkrivati onakvim kakvim uistinu jesu. „Bog se vidi u Svojoj sveobuhvatnoj prisutnosti, a stvorenja/sva bića/ samo kao mogućnost sadržana u Božanskom Bitku/Biću“. (Sufizam, s. 89). Ovdje je srce mjesto/topos Intelekta ili Duha (ar-Ruh) i njegovim moćima prodiremo do Stvarnosti/Istine i prevladavamo mentalne (duševne) forme (svijesti).Zato što je svijest čovjeka sklona snu i zaboravu nužno je podsjećanje i prizivanje/invociranje onoga što je zaboravio (zikr) (Sufizam, s. 89)/Vidi razliku između: duševni, razumski i duhovni ili intelektualni (90)

Istina i metafizika

H. Smit pod metafizikom mili svjetonazor koji omogućava osjećaj orijentacije (18)Metafizika i gnoza posjeduju kriterij istine ... Čovjek postaje kriterij istine... potisnute su metafizika, gnoza i druge forme vjerodostojnog tradicionalnog znanja (kosmologija, alhemija...) da procijene istinu i laž onoga što čovjek govori i radi; mišlenja ljudi su postala kriterij istine i laži. Renesansa je ponudila novu koncepciju čovjeka i njegovog znanja, antropomorfiziranu. Ona je od „vizije stvari 'palog čovjeka' načinila samu istinu“ i eliminirala bilo koji objektivni kriterij intelektualnog znanja. Znanost/znanje postaje samo ono što um može shvatiti i objasniti... (Nasr, Susret č. S. 70)Metafizika i ezoterizam (ezoterijski aspekt tradicije) se bave prirodom stvari kao takvih... (nasr, SČP, s.67)Gubitak metafizičkog znanja i simboličkog značenja svijeta (nedostatak metafizičkih uvida i simboličkog značenja kosmosa/ svijeta vodi glorifikaciji razuma/racionalizma, filozofskoj sumnji i bujanju humanizma (antropocentrizma/egocentričkoh humanizma), prouzrokuje rast subjektivizma i individualizma a gubljena smsla za objektivnost...Nužna je sapientia kao zaleđe scientie...(Nasr, SČP, s. 60)Gnoza i iluminacija zauzimaju središnje mjesto u islamskom mišljenu/ filozofiji. On ne stavlja toliko naglasak na volju čovjeka koliko na inteligenciju koja se posredstvom Objave podsjeća na svoju nadprirodnu esenciju. (SČP, s. 55)Gnoza i iluminacija (iluminativno znaje) je mjesot susreta vjere i razuma. On je zaboravljeno, stoga je izgubljena i hijerarhija znanja, skrhana je u konfuziju. Metafizika otkriva/osvjetljava simboličku i (esencijalnu) duhovnu narav stvari...Materija je razumijevana/ smatrana živom i prožetom duhom; duhovne i fizičke suštine/supstance nisu bile odvojene jedna od druge.Metafizička transparencija stvari i impersonalno znanje osnov su simboličkoj i kontemplativnoj perspktivi...- Perenijalna filozofija insistira na integraciji i metafizike...- Gnoza je ujedinjujuće i iluminativno znanje.. Na djelu je iščezavanje gnoze, gubitak kontemplativnog i siboličkog duha kojeg zanimaju više simboli nego fakti...Metafizička i gnostička misao omogućava prodiranje u unutarnja značenja fenomena i čini te fenomene duhovno transparentnim. Samo intelek prodire unutra, razum samo objašnjava (i analizira)Fenomeni su puni značenja; oni nose poruke za čovjeka. Danas ne postoje sposobnosti da se poruke prime i shvate/odgonetnuU metafizikoj i gnostičkoj perspektivi vanjski i materijalni svijet/aspek stvarnosti jeste sredstvo dolaska do unutarnjeg, do duhovne istine i ljepote koja boravi u svim stvarima,

zahvaljujući tome što ih je Bog stvorio. Vanjski i vidljivi znak je nužno sredstvo za prenošenje unutarnje i duhovne ljepote (i istine)Sav stvoreni svijet/priroda/kosmos se razumijeva kao sakrament... Za tradicionalnog čovjeka/mislioca kosmos ima sveti aspekt. Istinska struktura kosmosa sadrži duhovnu poruku za čovjeka. Kosmos je objava koja ima isti izvor kao i sama religija... Oboje su manifestacije Univerzalnog Intelekta/Istine. Struktura svijeta čuva pamćenje na Vrhovno Biće...Jedino metafizika i scientia sacra može odrediti narav istine, razine realnosti i znannja/znanosti. Odsustvo ovog znanja proizvodi haos, nerazumijevanje/neshvatanje, otrgnutost od istina višeg reda.Metafizika je reducirana na racionalističku filozofiju/diskurzivnu misao, a filozofija je se potčinila matematičkim i prirodnim znanostima ... (SČP, s. 21)Nedostatak hijerarhije znanja, hijerarhije bića i istine...Metafizika (misao) spoznaje relativnost relativnog (apsolutnost Apsolutnog) i shvaća da je čitav materijalni plan realnosti samo šaka praha pred nadosjetilnim i nadobličnim svjetovima što ga okružuju.Duhovnost i metafizika su suština i temeljno načelo svih istočnih tradicija.

/Slika univerzuma koju gradi suvremena znanost je komplicirana, nerazgovijetana i udaljena od prirodne slike... (33)Ravnoteža svijeta i bićaovisi od ravnoteže između čovjeka i Boga.Čovjek je izgubio moći kojima bi mjerodavno mogao odgovoriti na pitanje šta je on sam , šta je njegova inteligencija i šta je istina. On je zarobljen vlastitim djelom/ proizvodima vlastitog uma. Supstancija njegove inteligencije je porobljena (Schou) Nasr, SČP, s. 15) /

Istina i tradicija

tradicionalni principi bezvremeni i da se mogu pronaći u svimautentičnim tradicijama.Tradicija u mišljenju Anande Coomaraswamiya predstavlja doktrine o prvimprincipima, koji se ne mijenjaju.

Postoje potrošene tredicije (poput paganizma), koje su u sebi bile nadživljene, budući su postale puke forme bez istinskog duhovnog života (sadržaja)... One su izgubile svoj raison d'être... (O transcen. Jedin. R. s. 33-34)- Desakralizacija istine- Isina se više ne doživljava kao Božanska vrijednost, čak ni od genuinih vjernika...Čak je i religiozni čovjek izgubio osjećaj za njena duhovna značenja i transcendentno šorijeklo. Istina je desakralizirana...- Bez svjetla žive tradicije (njene metafizike i sapijentijalne znanosti) istina postaje skrivena... ,a znanje nejasno i nerazumljivo. Svjetlo sapijent. znanja i metafizike omogućava ljudskom mišljenju da rasvjetljava mnoštvo fenomena Univerzuma i čini ih razumljivim i prozirnim (SČP, 559)- Pomanjkanje/nedostatak odgovarajućih metafizičkih znanja kod modernih mislilaca i naučnika i ne postojanje žive mudrosne tradicije.

Princip međusobe povezanosti svih stvari ima središnje mjesto u istočnom (metafizičkom) mišljenju. Svijest o jedinstvu /Načelo jedinstva prožima i povezuje sve stvari...)Vidi o istini u Sufizam, str. 208)Intuitivna spoznaja jednosti porijekla svih stvari odražava metafizički princip“transcendentnog jedinstva Bića/Bitka... Traicija je izvor značenja i čuvar sjećanja (na istinu/na religijska učenja). U njoj se oblikuju učenja/nauk/znanja koja čuvaju duhovna značenja svijeta (Nasr, Susret čovjeka i prirode, s. 7) U dimenziji zemaljskog vremena Istina i tradicija se nalaze u odnosu neprekinute (egzistencijelne) komplementarnosti. Jedna drugu ontološki utemeljuju u vremenu/povijesti, gradi putove vremenog ozbiljenja i vjerodostojne prisutnosti u svijetu. Zapravo, u našem, povijesnom/ljudskom/ vremnu istina ima (ob)lik tradicije, (S druge strane tradicija je primateljka svjetlosti Istine. (Njen duhovni potencijalitet istina oplođuje, oformljuje i osvjetljava, iz skrivenosti ga izvodi na svjetlo dana i do otkrivenosti dovodi. Tradicija po istini jeste. Međutim i istina tek u tradiciji temporalno jeste. U njoj se objavljuje, živi, pohodi čovjeka i njegove svjetove kulture, oblikuje ih i konstituira osnove smisla njihovog postojanja. Tradicija je topos vremene egzistencije/postojanja istine (bezuvijetni prostor njenog povijesnog ozbiljenja). Termin tradicija (lat. trditio), kako ga upotrebljavaju tradicionalisti, ponajprije implicira ono sveto što je otkriveno čovjeku posredstvom Objave. On, također, sadrži razotkrivanje i razvoj te Svete Poruke u povijesti (posredstvom iznimnih ljudi i naroda odabranih da budu njeni primatelji i čuvari/pastiri (određenog dijela ljudskog roda koje mu je namijenjena... Nasr, T.I. u M.S., str. 13). Život tradicije je vezan za meta-povijesne tokove Stvarnosti, za samu Transcendentnu. Stoga/otuda je tradicija vječna, univerzalna i, kao takva, suvremena. Ona iznutra pripada svakom vremenu, svakom prostoru i svakom čovjeku ukoliko (ukoliko ne obitavju u dubokoj noći zaborava i nesvijesti) /ukoliko/ jesu svjedoci primordijalnih vrijednosti duha i čuvari otvorenosti prema Vječnosti (vječnim istinama)U perenijalnoj filozofiji R. Guenon je tradiciju definirao kao „ono šro je drukčije od modernizma“. (Nasr, Razgovor, 99)Za perenijaliste tradicija predstavlja „zbilje koje imaju ishodište u Svetom.“ (Nasr, Rzg. 99) Sve one, uz sve formalne razlike koje ih obilježvaju, imaju zajedničko primordijalno duhovno vrelo i sve one u osnovi govore o istom; one, osluškujući jedninstven nagovor Transcendencije, govore o jednoj i istoj Istini. Tradiciju bitno određuju dva osnovna faktora: 1) zbilja koja ishodi iz uzvišenog poretka,tj čije je porijeklo u uzvišenoj Istini, poput prosvijetljenja u budizmu, avatara u hinduizmu ili poslanstva u monoteističkim religijama/tradicijama; 2) trajnost tradicije koja živi prenošenjem... Mada je religija u samom središtu tradicije, tradicija nije svodiva na religiju. Ona jednako tako živi i u (tradicionalnim formama) umjetnosti, mišljenja, arhitekture, znanosti, zakonodavstva, /a svima im je ishodište u transcendentnoj Zbilji/U srcu tradicije nalazi se transcendentno i tradicionalna filozofija, kja se ovdje naziva sophia perennis. „Bit tradicije jeste upravo ta perenijalna filozofija“ koja određuje principe koji su kroz različita povijesna razdoblja ostvarivani. (Nasr, Razgvor, s. 101).Postoji izuzetno bliska veza između tradicije i svetog (kao onoga što nosi duh božanske zbilje). Nasr (zajedno sa Guenonom, Coomaraswamijem i Schuonom) smatra da je

tradicija uvijek sveta tradicija, te kao takva nije ljudsjka tvorevina/djelo. (Nasr, Razgovor, s. 114). A sveto, kako misli Rudolf Otto, uvijek izaziva (straho)poštovanje. /Sam um (intelekt) je svjetlo svetog u nama. Tradicija implicira/sadrži onu svetu, vječnu i nepromjenljivu Istinu; onu trajnu mudrost, kao i stalnu primjenu njenih nepromjenljivih principa u vremenom svijetu. Tradiciji je suprotstavljena antitradicija i modernizam. Narav modernizma /Modrenizam/ u domeni vjere (duha) i metafizike zamgljuje stvari (skriva istinu njihove stvarnosti), usljed čega kvazi-istine i poluistine izgledaju kao same istine.

Krivotvorenje svih stvari jedno je od temeljnih obilježja naše epohe. Naročito je izraženo u jeziku, a manifestira se u pretjerenoj/nesuzdržanoj uporebi nekih riječi koje su otrgnute i udaljene od pravog smisla. Jeziku je imanentna tendencija izrođenja (pervertiranja) usljed čega mnoge riječi gube kvalitativni smisao koji su u početku imale, zadržavajući samo sasvim kvantitativni smisao (značenja). Jezik je promijenio putanju svoje egzistencije (potčinjen je načelu kvantiteta i zapao je u nered...MP) i izgubio je orijentaciju. Riječ je o jednom „skretanju“ kojim su riječi primjenjene na stvari kojima uopće ne odgovaraju; smisao stvari i riječi koja je imenuje nije u komplementarnom odnosu i često jedan drugom protivuriječe. Karakterističan primjer za to je korištenje ideje/termina „tradicija“ (i istina...MP) ... Ovdje postaje očigledna intelektualna konfuzija koja vlada svuda, kako misli Guenon, u suvremenom svijetu. (Mračno doba, str. 72)Naznanje i zablude koje vladaju suvremenim načinom mišljenja doprinose razaranju svega što tradicija jeste u pravom smislu riječi. Savremeni način mišljenja je rezultat/izod široke kolektivne sugestije koja je odredila obrazovanje i postupni razvoj antitradicijskog duha. Na djelu je krivotvorenje tradicije; sama ideja tradicije je razorena tako da je teško dospjeti do njenog pravog smisla i osnova za njeno rehabilitiranje.Tradicionalisti su oni koji ne poznaju dublji poredak (stvari) i koji posjeduju samo jednu vrstu težnje ili želje za tradicijom, bez ikakvog stvarnog poznavanja tradicije i tradicijskog znanja. Tradicionalista je puki tragalac bez vođenja i cilje, koji ne posjeduje principe koji bi mogli da mu ponude pouzdan pravac. Stoga je on istovremeno i lutalica. Oni, za razliku od tradicijskog duha, oblikuju „tradicionalistički duh

U tokovima islama živu tradiciju još uvijek čuva sufizam... Znanja što ih skriva sufizam omogućavaju dopspijevanje do danas uglavnom zaboravljenih poruka istočne nauke (čijim je dijlom i duhovna poruka islama) Tradicionalno gledanje stalno ima na umu poznati princip islamske filozofije /Tradicionalna misao sadrži poznati princip, kojeg je klasična islamska filozofija formulirala na sljedeći način: 'adam al-wijdān lā yedullu 'alā 'adem al-wujūd (ne postojanje saznanja o nečemu nije dokaz njegovog nepostojanja) (Nasr, TIMS, 14-15)Sufizam tradicionalni islam smatra unutranjom dimenzijama srca islamske objave. Sufizam se smatra sredstvom za postizanje svetosti namijenjeno noma koji žele da se sretnu sa Stvoriteljem (Istinom) ovjed i sada. On nije učenje namijenjeno masama/mnogima (svim članovima zajednice)Danas (u ovom trenutku ljudske povijesti) je važno čuvati distinkciju između (praviti razliku) između tradicionalnog i modernog, između formi koje svjedoče/očituju, otkrivaju istinu i onih koje je iznevjerevaju i skrivaju... „između autenzične tradicije i ove

pseudotradicije...“ (TIMS, s. 17), pseudotradicije koja se često poistovjećuje sa „ovim ili onim oblikom undamentalizma... (18)

/Tradicionalni stav je da istina treba biti prisutna u svim vidovima ljudskog života, od čitanja svetih tekstova do obrađivanja zemlje i zanatstva...U tradicionalnom svijetu je ljepota dopuna (?) Istine... Bog je Istina (al-Hakk) (str. 19)

Rene Genon

Zagovarao je (kao i F. Schuon) ideju o transcendentalnom jedinstvu religija. Iz horizonta sufizma izveo je ideju o nemogućnosti postojanja dvaju istina (ne mogu postojati dvije istine). Kroz sve religije se manifestira jedna i ista (jedinstvena) Istina. (S.H. Nasr, Razgovori, s. 182)Guenon (s njim i Schuon i Comooraswami) smatra da sve odgovore ne mopžemo tražiti na Istoku, već u pernijalnoj filozofiji, koja je i istočna i zapadna. Međutim, ova tradicija je na Istoku mnogo bolje sačuvana; ona je na njemu još uvjek živa, stoga Zapad treba da se češće obraća tom još ne iznevjerenom Istoku. (Nasr, Razgovor, str. 97)

Titus BurkhardtŠvicarac, protestantskog porijekla, koji je napustio zapadne akademske krugove da bi pristupio islamu i prihvatio ga intelektualno i „egzistencijalno.“ Rano se neposredno susreće sa muslinanskim svijetom i islamomo. Nastoji obvladadti islamskim znanjima iznutra, slušajući mnoge muslimanske učitelje iz područja egzoterijskih i ezoterijskih nauka. Teži izraziti istine islamske tradicije savremenom svijetu u njenom univerzalnom značenju. S. H. Nasr smatra da Burkhardtovo djelo „predstavlja jednu od glavnih formulacija i iskaza tradicionalnog islama u savremenom svijetu.“ (Tradicional. islam u moder. svijetu, str. 272). On je takođe autor najistaknutijih djela iz islamske umjetnosti koja su se pojavila u savremenom svijetu. (273)Razumijevanju (objašnjavanju) biti Ibn Arebijevog učenja i nauka njevove škole na metafizički relavantnom jeziku doprijnieli su prvo Genom, potom Schuon (koji je taj jezik usavršio) i T. Burckhardt (koji je ovaj jezik primjenio na učenje Ibn Arebija)

Degradiranje istine i intelektualnosti

U suprotnosti s modernom idejom napretka, a u skladu sa svim tradicijama,svijet je u stanju intelektualnog i duhovnog opadanja, neizbježnog od samogpočetka povijesnog ciklusa. Mi smo sada (u terminima klasičnog Zapada) uželjeznom dobu, a po Hindusima u razdoblju Kali Yuge.2 Bitna funkcija ljudskeinteligencije jest raspoznavanje između Zbiljskog i prividnog, ili izmeđuStalnog i nestalnog, dok je bitna funkcija volje pripojenje Stalnom ili Zbiljskom.To raspoznavanje i to pripojenje bit su svekolike duhovnostiKada govorimo o dekadenciji umjetnosti, ustvari, govorimo o dekadencijičovjeka s intelektualnih na sentimentalne interese.

Najistaknutije karakteristike našeg svijeta u stanju kaosa jesu nered, nesigurnost,sentimentalnost i očaj. Naša ugodna vjera u progres uzdrmana je i nismoviše tako sigurni da čovjek može živjeti samo od kruha.57 Ovo je svijet

‘osiromašene stvarnosti’, ističe Coomaraswamy u kojoj se život promatrakao da ima kraj u sebi samom i nema smisla.

Standard života nedostojan je po svojimkvalitetama, iako se kvantitativno čini veličanstvenim. Svi simptomi, smatraCoomaraswamy, upućuju na duboko ukorijenjenu bolest. Prva je dijagnozaignoriranje principa na koje svo djelovanje može biti reducirano i mora sereducirati da bi se razumjelo.58 Kultura današnjice jest nominalistička, ističeCoomaraswamy. Ono što se ne može dotaknuti rukama ili primijetiti nijestvarno. Umjetnik se obrazuje da zamjećuje, a ne da misli. U obučavanjuovog temeljnog neznanja javlja se egocentričnost, pohlepa, neodgovornost,

Vidi „tamnom dobu“ i o ljudskoj sklonosti da se kreće od totalnog prema fragmentarnom , od duhovnog materijalnom (92-)//Kod tradicionalnih učitelja Istika (u njihovoj svetoj geografiji/koji su razvili misao o sakralnoj geografiji, poput Ibn Sine, Suhrawardija) Istok svojim simboličkim značenjem predstavlja svijet svjetlosti ili svijet čistih formi, a Zapad simbolizira svijet sjena ili materije. Perenijalna filozofija koja usvaja vječnu mudrost Istoka (mislilaca Istoka) smatraju da je ljudska duša (duše današnjeg čovjeka zatvorene u svijet Zapada/svijet sjena ili materije. Ona se mora osloboditi kako bi ponovo dopjela u svijet svjetlosti odakle je descendirala (pala) (Vidi, Nasr,Tri musl. mudraca, str. 57)Anđeli su ovdje vodiči ljudi, oni su snaga koja pokreće i usmjerava univerzum. Kosmos je pun anđela (anđeoskih snaga) i oni se identificiraju sa inteligencijama i dušama.Ljudski intelekt na putu (u svojoj žudnji za...) do svog duhovnog uzdizanja/prosvjetljenja biva iluminiranpomoću anđela, koji su mu (čovjeku) postali lični vodiči (poput Bernarda i Beatriče iz Božanstvene komedije). Ovdje (u perenijalnoj filozofiji???) cjelokupna tradicionalna misao univerzalnog značenja (Istoka i Zapada) tvori jednu zajedničku kozmičku bogomolju/hram u kojoj svaki simbol stvarno i neposredno pripada čovjeku i igra stanovitu ulogu u njegovom duhovnom uzdizanju i dospijevanju do istine. (Vidi Nasr, TMM, str. 58)Zajedničo je mnogim istočnim mudracima (gnosticima): spoznaja i poimanje putem iluminacije ljudskog intelekta (posredstvom meleka); kosmologija oslonjena na angeologiju ( akoju su prihvatili Surawardi, Ibn Arebi, iluminacionisti i sufije). (Vidi Nasr, TMM, str. 63)// Depravacija intelektualnosti u formama „profane“ filozofije (skepticizam, stoicizam, epikurejstvo... i suvremeni tokovi filozofije: osobito marksizam, egzistencijalizam...) i znanosti. Takođe, antičke svete doktrine degenerirale su se u doslovno paganstvo, tj. one nisu bile ništa drugo do praznovjerje. Izgubivši svoja duboka značenja antičke svete doktrine su prevladavale same sebe u sasvim površnim/izvanjskim manifestacijama. (R. Genon, Mračno doba, str. 27) Srušeni antički poredak stvari bio je, za nekoliko stoljeća, zamijenjen novim – srednjovjekovni poredak koji je imao osebujan duhovni sadržaj (zanovan na primordijalnim duhovnim vrelima)Renesansa (kao djelomična i nepotpuna obnova vrijednosti grčko-rimske kulture) i reformacija su označile još dublji pad u dekadenciju jer su ostvarile konačno odvajanje od tradicionalnog duha, prva u domenu znanosti i umjetnosti, a druga u području same religije, tamo gdje je takvo odvajanje izgledalo najnezamislivije. (Genon, M. doba, str. 28). Nije ostalo ništa do filozofija i profana/sekularizirana znanost, kao negacije istinske

intelektualnosti. Spoznaja je ograničena na najnižu razinu; eksperimentalna i analitička istraživanja činjenica... fragmentiranje pogleda.Humanizam je svođenje svega na samo i jedino ljudske proporcije. Svemu postaje mjera čovjek. Riječ je o ignoriranju (zaboravljanju) svakog principa superiornog poreka, odnosno o „odvajanju od neba pod izgovorom osvajanja zemlje.“ (Genon, M.D. s. 29)/“Ne treba prikrivati težinu situacije; valja je razmatrati onakvom kakvom jeste, bez ikakvog 'optimizma', ali i bez ikakvog 'pesimizma'...“ (30)Čovjek današnjice je pao u svijet materije i nije u stanju pojmiti išta drugo. On postaje rob te materije tim više što nastoji više njome ovladati, što ga je dovelo da rasula u samom mmnoštvu... (32) U primordijalnom „Jedinstvu“ nema protivuriječja.

Krivotvorenje svih stvari jedno je od temeljnih obilježja naše epohe. Naročito je izraženo u jeziku, a manifestira se u pretjerenoj/nesuzdržanoj uporebi nekih riječi koje su udaljene od pravog smisla. Jeziku je imanentna tendencija izrođenja (pervertiranja) usljed čega mnoge riječi gube kvalitativni smisao koji su u početku imale, zadržavajući samo sasvim kvantitativni smisao (značenja). Jezik je promijenio putanju svoje egzistencije i izgubio je orijentaciju. Riječ je o jednom „skretanju“ kojim su riječi primjenjene na stvari kojima uopće ne odgovaraju; smisao stvari i riječi koja je imenuje nije u komplementarnom odnosu i često jedan drugom protivuriječe. Karakterističan prijer za to je korištenje ideje/termina „tradicija“... Ovdje postaje očigledna intelektualna konfuzija koja vlada svuda, kako misli Guenon, u suvremenom svijetu. (Mračno doba, str. 72)Naznanje i zablude koje vladaju suvremenim načinom mišljenja doprinose razaranju svega što tradicija jeste u pravom smislu riječi. Savremeni način mišljenja je rezultat/isod široke kolektivne sugestije koja je odredila obrazovanje i postupni razvoj antitradicijskog duha. Na djelu je krivotvorenje tradicije; sama ideja tradicije je razorena tako da je teško dospjeti do njenog pravog smisla i osnova za njeno rehabilitiranje.Tradicionalisti su oni koji ne poznaju dublji poredak (stvari) i koji posjeduju samo jednu vrstu težnje ili želje za tradicijom, bez ikakvog stvarnog poznavanja tradicije i tradicijskog znanja. Tradicionalista je puki tragalac bez vođenja i cilje, koji ne posjeduje principe koji bi mogli da mu ponude pouzdan pravac. Stoga je on istovremeno i lutalica. Oni, za razliku od tradicijskog duha, oblikuju „tradicionalistički duhMoglo bi se reći da se perenijalna filozofija zbiva u sinkopiranom protutaktua spram moderne filozofije...

Perenijalna filozofija je tuđa/strana duhu moderne... Znanost je odvojena od mudrosti i metafizike, ...„...samo kroz ponovno otkrivanje istinske metafizike, posebno kroz sapijentalna učenja kršćanstva (religija) ... hijerarhije znanja može biti iznova afirmirana i simbolička nauka o prirodi ponovno ustanovljena...“ (Nasr, Susret čovjeka i prirode, s. 78) Čovjek (kao teomorfno biće) je izgubio svoje središnje mjesto u unoverzumu (67)

DOGATAK

a) Hronologijsko vrijeme, vrijeme spoljašnje historije, kvantitativno vrijeme, vrijeme mjereno kretanjem zvijezda

b) Unutarnje vrijeme, vrijeme događaja duše – duševno-duhovno vrijeme, vrijeme simboličkih historija, kvalitativno vrijeme, egzistencijalno vrijeme;

c) Između ova dva pola djeluje zakon uzajamne podudarnosti, „simbolizam svjetova“. O tom sibolizmu ovisi poimanje duhovnog smisla... (Isl. u Iranu, I, s. 181 i 184)

U jednoj drugoj podjeli navodi se i još „profinjenije vrijeme“. To je vrijeme najviših duhovnih entiteta, vrijeme najsvjetlijih Svjetlosti ili čistih kerubinskih Inteligencija. (185)