MUSA ĆAZIM ĆATIĆ (1878-1915)

ŽivotRodio se u Odžaku, gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu.

Nakon očeve smrti s majkom seli u Tešanj. Upisuje se u medresu i uči arapski, turski i perzijski jezik. U dva navrata putuje u Carigrad i usavršava svoje znanje turskog jezika i poznavanje turske književnosti. U Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu, ali zbog boemskog života biva isključen. Godine 1907. preuzima uredništvo časopisa Behar. U Zagrebu upisuje pravo i upoznaje se sa vodećim hrvatskim piscima Matošem i Ujevićem. Po povratku u Bosnu živi teško i često mijenja mjesto boravka. Od 1912. živi u Mostaru, gdje intenzivno piše i prevodi sa turskog jezika. Ujedno preuzima i uredništvo u časopisu Biser. Sa izbijanjem Prvog svjetskog rata biva mobiliziran, da bi već sljedeće godine, zbog bolesti, bio otpušten iz vojske. Umire 1915. u Tešnju.

Iz života – MostarA onda ga mostarski izdavač Kalajdžić poziva za urednika

“Bisera”, gdje će raditi sa Bjelevcom. To je početak najplodnijeg razdoblja u Musinom životu. na jugu, u Mostaru, njegov somnambulni, a poetički ipak tako racionalni duh se potpuno otpečaćuje i iz noći u noć on zapisuje stihove, prevodi poeziju, prozu i raznovrsnu esejistiku, najčešće sa turskog, ali ponešto i sa arapskog i perzijskog; piše eseje o pjesnicima koje prevodi ili koje namjerava prevoditi, ispisujući u njima, na nedvosmislen način i svoju poetiku. Za te dvije godine Musa Ćazim Ćatić je, po vlastitoj izjavi, osim prevoda objavljenih u “Biseru” i drugim časopisima, preveo i dvanaest knjiga, od kojih je sedam objavljeno u “Muslimanskoj biblioteci”. (Irfan Horozović)

DjelaZa života je objavio samo jednu zbirku pjesama pod naslovom

Pjesme 1914.Inače je uređivao dva najznačajnija bošnjačka časopisa Behar i

Biser.Dao je do danas neprevaziđene prepjeve orijentalnih pjesnika.Pisao je i kritike i eseje.

Tri fazeEnver Kazaz je ukazao na tri faze u hronološkom razvoju Ćatićeve

poezije:1. Romantičarska faza od prvih stihova pa do 1906: pod uticajem

sevdalinke (Ašiklije).

2. Romantičarsko-modernistička od 1906-1908: nepotpuno usvajanje modernističkih elemenata (Randezvous, U tišini).

3. Modernistička od 1908-1914: potpuno usvajanje poetike moderne (Ja n’jesam sanjar, Teubei-nesuh, Zambak, Kurban-bajramski kandilji).

Velika sintezaĆatić dolazi na kraju jedne prosvjetiteljske težnje da se bošnjačka

književnost aktivno uključi u savremene evropske tokove. Dok je susret poetskog Orijenta i modernističkog Okcidenta kod Bašagića isuviše vidljiv i naglašen, dotle se to kod Ćatića više odvija na unutrašnjem planu. Na unutrašnjem planu dolazi do ukrštanja i oplođenja simbolističkih iskustava sa osnovama islamske religioznosti. Nije, međutim, njegovo djelo samo mjesto stvaralačkog susretanja dviju različitih književnih tradicija, već i znak čuvanja i njegovanja domaće usmeno-lirske tradicije (sevdalinke). Šta je to značilo za pisce koji će poslije njega doći piše Enes Duraković:

Musa Ćazim Ćatić je, zapravo, započeo onaj put evolutivnog preobražaja koji će kasnije omogućiti poeziju i Hamze Hume i Skendera Kulenovića i Maka Dizdara – poeziju jedne nove generacije muslimanskih pjesnika u čijim pjesmama više neće biti te unutarnje napetosti i grčevitog napora da se poetski sažmu i uzajamno prožmu dotad različiti oblici pjesničkog izraza.

Teubei-nesuh

Bez obzira na podnaslov Pokajanje jednog griješnog pjesnika, ovo nije ispovjedna pjesma, niti bi se smjelo na osnovu ove pjesme govoriti o pjesnikovu životu. S obzirom na naslov i riječ tevba – pokajanje, ovo jest pjesma vjere i s obzirom na izgled pjesme i neke poetičke stavove u njoj, ovo je, također i pjesma o ljepoti. Te dvije stvari – vjera i ljepota – se prepliću:

Božiji oprost izjednačen je sa “davanjem smisla za ljepotom”. Pjesnički subjekt se vraća “pod okrilje Tvoje i Tvog Kur’ana, Tvoje vječne riječi…” ali on ne moli da mu Bog vrati već da mu da novi smisao za ljepotom. Pjesnik, ako se tako može reći, estetizira tevbu, njegova molitva se ne rasplinjuje u “sitnom šićaru” – grijesi su golemi, ali je golemo i potraživanje – novo umijeće stvaranja ljepote. (Vedad Spahić)

TEUBEI-NESUH(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

Mom pobri S. Bakamoviću

Gospode, evo na sedždu Ti padam,Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotomI molitve Ti u stihove skladam,Proseć, “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”Gospode, evo, na sedždu Ti padam.

Ti znaš, da bijah nevin poput roseI poput lijera u proljeću ranom;Al ljudi, med što pod jezikom nose,Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s Tvoga skrenuo sam putaI zatrtao kroz pustoš i tamuAh, strast mi razum u okove sputa,Da ropski dvori njenu crnom plamu –I s Tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,I moju ljubav pomrčo je grijeh – Postadoh sarhoš oholi i grubi,Sav ideal mu što je vinski mijeh…Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!…

I slavih Bakha kao sveto biće,Veneri pete jezikom sam lizo – Vlastitim zubom ja sam svoje žićeKomad po komad kao zvijer grizo,Slaveći Bakha kao sveto biće.

Svačiji prezir pratio je mene,Od sjene moje druzi mi bježahuI sve me čiste klonule se žene…Vaj! teško mi je bilo siromahu,Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bježim pod okrilje TvojeI Tvog Kur’ana, tvoje vječne riječi,Gospode, grijehe odriješi mojeI bolesnu mi dušu izliječi – Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sadaI daj mi snage, daj mi volju jakuDemone sve što može da savlada…Nek Tvoja milost svijetli mi u mrakuGospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen,Vrati mi ljubav i sve stare dare,Da tresnem čašom o ledeni kamenI noktom zgrebem Venerine čare –O raspiri mi stare vjere plamen!…

Gospode, evo na sedždu Ti padam,I kajem grijehe pred Tvojom dobrotom –I molitvu Ti u stihove skladam,Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –Gospode, evo na sedždu Ti padam!…

Artizam/estetizamĆatić je modernistički (impresionističko-simbolistički) pjesnik,

koji dosta svoje stvaralačke energije troši na dotjerivanje stihova. • Pokaži šta je sa tim dotjerivanjem u krajnjem efektu

postigao (pravilna strofa, dužina stiha, cezura, rima itd.).• Koji je vjerski cilj sebi postavio lirski subjekat?

(tevba!)• Koji estetski cilj? (smisao za ljepotom!)• U kakvom su odnosu jedan prema drugom ta dva

cilja? Da li se isključuju ili slivaju u jedno?

Ispovjedna pjesma?Pjesma kao da je zastala negdje na putu od ispovijesti do

modernističkog estetizma, od biografskog iskaza do simbolističke pjesme. Ako je jedan od modernističkih ideala bio zvučanjem postignuti značenje, onda je jasno da se značenje pojedinih iskaza ne postiže referencijalnom vezanošću za stvarnost, nego zvučanjem ili usmjerenošću iskaza na samog sebe.

Teubei-nesuh je u stvari vrhunac i kraj Ćatićevog ispovijedanja stihom, u času kada je već uveliko pisao pjesme čije značenje postoji prije svega zahvaljujući jeziku a ne odslikavanju svijeta ili nekom izricanju osjećanja. (Vedad Spahić)

Književnoteorijski pojam

Referencija – svojstvo književnog djela da donosi izvještaj o nečemu ili da se odnosi na nešto, najčešće na različite vidove stvarnosti; moderna je, u skladu sa svojim zahtjevima, raskinula takvu vezu sa stvarnošću, želeći čitaočevu pažnju skrenuti na samu sebe, na jezik, na oblik tj. formu.

KURBAN-BAJRAMSKI KANDILJ

U tišinu tamnu, u prazninu mrakaOgnjene mu oči bojažljivo zureI plamne im suze pobožno drhtureKo tanana parca osmjehnutog maka.

O što li to gleda krvava mu trakaU toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?I zašto li plače, dok sve stvari žmureI dok c’jela zemlja duboka je raka?

Čuj! crveni jezik nijemo mu zbori:- Pjesniče, i u mom srcu noćas goriŽivotvorna ljubav vječitoga Boga!

I ja žrtvu njemu svojom krvlju palimI ja mu dobrotu munadžatom hvalim,Osvjetljujuć tminu suzom bola svoga…

Munadžat – oda Bogu, pohvalna pjesma božanstvu.

SonetSonet, omiljena forma modernista, nije “zaobišao” ni Ćatića. U

prihvaćanju obrazaca modernističkih poetika najzahtjevnije je bilo uhvatiti se u koštac baš sa sonetom.

• Za početak, prisjeti se osnovnih karakteristika soneta.• Odgovori: zašto je baš sonet bio omiljenom formom

modernista?• Opiši formalno-poetička svojstva ovog Ćatićevog

soneta (strofa, dužina stiha, cezura, rima itd.).

FormaSve je dovedeno do forme, sadržina je izbačena iz razmatranja. U

pjesmi više nema ničeg ispovjednog, biografskog niti prirodnog. Sve je čisti artizam – umijeće oblikovanja u jeziku.

U jeziku Kurban-bajramskog kandilja zbiva se semantizacija formalnih (od foneme do jezičke sintakse) i formalizacija semantičkih elemenata – kao neodvojivost efekta značenja i smisla pojedinih riječi, stihova i cijelog soneta od njegove formalne strukture. Zbližavanja i repeticije na fonemskom nivou tvore melodijsku (zvukovnu) liniju korelativnu semantičkoj liniji teksta. Mistično-jezovitom dojmu posvemašnje nokturalne skrušenosti pred veličinom svemogućeg Tvorca pridonosi uveliko akumulacija zadnjih vokala u i o te konsonanata r … (Vedad Spahić)

• Gdje, u kojoj strofi?• Probaj dokučiti simboliku kandilja.• Zašto je po pjesniku smisao i svrha svega

skoncentrisana u plamičcima kandilja “dok c’jela zemlja duboka je raka”?

Interkulturalno prožimanjeĆatić je bolje od svojih prethodnika uspio kreativno ujediniti

kulture Istoka i Zapada. U ovom sonetu čini se kao da je evropska književna kultura pravljenja soneta zasjenila ili potpuno dokusurila tragove orijantalne kulture. Ipak – nije.

• Pokušaj pronaći te “tragove” orijentalnog svijeta u ovom sonetu.

• Kao što smo do sada vidjeli, modernisti su često posezali i za muzičkim i za likovnim efektima težeći ka sinesteziji, jednoj od ključnih figura moderne. Za kojim efektima je posegnuo Ćatić u ovom sonetu? Pokušaj odgonetnuti smisao i značenje takvih efekata.

Kurban-bajramski kandilj dokazuje da visok stupanj formalne organizovanosti stihova, koji stvara osjećaj muzikalnosti, istovremeno je i visok stupanj smisaone složenosti. Iza ovoga soneta potpisuje se pjesnik koji napokon shvata da ekspresivno-mistični oreol pjesme, do koga mu je od ranije napose stalo, nije plod samo temeljnog značenja riječi već, nekad i znatnije, plod zvukovnih potencija jezika. u simbolističkoj lirici, gdje ta spoznaja bitno određuje karakter pjesničke produkcije, pjesnik i jeste prije svega magičar zvuka. (Vedad Spahić)

Zambak

U kineskoj maloj vazi Na prozoru sobe moje Cvjeta zambak čist i bijel Nevinosti poput tvoje.

Vrh zelene stabljike mu Mekano se perje širi, A oko njeg lepršaju Sanje moje ko leptiri.

Mističnijem svojim krilom Vjetrići mu pelud trune, Pa mirisom opojnijem Moju malu sobu pune.

Ja taj miris žedno gutam, Duša mi ga strasno pije - Ah u perju zambakovu Tvoja duša sanke snije!...

Smrt

"Ejne tek'jun, judrik'jel - mevt" - Hadis

Sam sam u sobi - u mrkoj samoći; - Preda mnom stala jedna sablast nijema, Upiruć u me od kristala oči, Što vatren led im u zjenici drijema.

Ironijom joj usna prelivena Šuti ko pečat mutnijeh nebesa - Tek pandža lako podiže se njena I po plećima griva joj se stresa.

Ja trnem, dršćem bez glasa i daha, Tu strašnu sfingu gledajuć pred sobom I grudi moje lede se od straha -

Čuj, tupa usna tiho joj se miče: - Ja vječito sam zagonetno biće. Ruka mi ravna bešikom i grobom..

Pred smrt

Agonija kao zlatni prah se vije, Vrh mene leprša jedan žuti cv'jet. Još nikad nije ljepše mirisala Moja mala izba - moj veliki svijet.

Slaba moja ruka k žutom cv'jetu teži, Hvatajuć ga tako lijep i žut. Ali zalud napor, cvijet od mene bježi, I opet mi pada na prsa i skut.

I ja sam opijen s njegova daha - Dok Velike Gospe iz žutoga praha Pojavi se lik.......