Mr. Kemal Bašić

MURAT HAJROVIĆ HULUSI - ŽIVOT I DJELA

Abstract

U ovom radu riječ je Muratu Hajroviću Hulusiju koji je prilično nepoznat našoj naučnoj javnosti. To je osoba koja je za relativno kratko vrijeme svoga života dosta uradila posebno u našoj mektebskoj i muallimskoj metodici. On je djelovao u vrijeme kada se počinje upotrebljavati arebica tako da je većina njegovih djela napisana na njoj. Možda je to jedan od razloga zbog čega naša šira naučna javnost nije upoznata sa ovom osobom. Posmatrajući metode o kojima govori Murat Hajrović Hulusi i ove današnje možemo uočiti dosta sličnosti iako je u pitanju vremenski raspon od oko stotinu godina. U pripremi ovog rada mi smo pokušali da dođemo do sve relevantne litarature o ovom osobi a pred sobom smo imali i većinu njegovih orginalnih radova tako da smo pokušali metodom usporedbe doći do prave slike o njemu.

Uvod

Za vrijeme Austro Ugarske u Bosni i Hercegovini se pojavio znatan broj ljudi koji su dali značajan doprinos pisanoj riječi a za koje se u dovoljnoj mjeri ne zna ili se ne zna u onolikoj mjeri u kojoj bi to bilo potrebno. Sigurno je jedan od njih i Murat Hajrović Hulusi. Bila je to jedna od osoba koja je svim svojim intelektualnih znanjem i sposobnošću u značajnoj mjeri pored ostalih ( tu prije svega mislimo na Muhameda Seida Serdarevića, Sejfullaha Prohu, Abdullaha Sofića, Ahmeda Mahinića i dr. ) pomagala rad i napor Mehmeda Džemaludina Čauševića na vjersko – prosvjetnom polju. Kao što je poznato oni su to radili i svojim djelima napisanim na arebici. Možda je to upravo – pisanje na arebici - bio jedan od razloga što se o ovim ljudima manje zna i što im je posvećeno manje pažnje jer neki istraživači nisu znali ovo pismo. Ako imamo na umu činjenicu da je Murat Hajrović Hulusi umro u svojoj četrdeset petoj godini života – u najvećoj životnoj i intelektualnoj snazi - i vidimo koliko je uradio i napisao, kako je bio agilan onda možemo samo naslutiti koji je to životni elan i energija bila. Njegova rana smrt ga je sigurno spriječila u još mnogim korisnim akcijama i u pisanoj riječi. I ovo što je uradio i napisao nameće nam obavezu da o ovoj osobi kao i o njegovom djelu kažemo nekoliko riječi i tako bar malo popunimo prazninu vezanu za ovu osobu.

Život

O Muratu Hajroviću – bar kada je u pitanju njegov život - na našu veliku žalost imamo vrlo malo podataka. Jedini tekst samo o njemu napisao je – koliko mi znamo – Dr. Rizo Džafić.

O njemu znamo nešto zahvaljujući i r. Muhsinu Rizviću i r. Mahmutu Traljiću koji su se njim indirektno bavili u nekim svojim radovima. Tako M. Traljić u jednom svom radu za njega navodi:

Murat Hajrović. Bio muallim. Od godine 1910. referent za mektebe u Vakufskoj direkciji u Sarajevu, gdje je i umro 1918. godine. U Beharu je objavio u rubrici Male priče i dosjetke dvadeset kraćih priča ( u I godini 7, u III 5, u IV 6 i u V 2 ) i šest pripovijetki ( u I godini 3, u II 1 i u VI 2 pripovijetke ) pod naslovom Narodne arapske pripovijetke i druge podnaslove ( arapskonarodna pripovijetka, istočna pripovijetka, istočna narodna pripovijetka ). U rubrici Narodne umotvorine objavio je u V godini 2 i u VI jednu narodnu pripovijetku. Osim Behara, Hajrović je surađivao u Tariku i Muallimu, te kalendaru Mekteb. U prvoj godini kalendara Mekteb ( 1906. – 07. ) štampao je Sufaru za prvi razred mektebi-ibtidaija u Bosni i Hercegovini i Dvije – tri o sufari. Kao zasebne knjige štampao je Male priče i dosjetke za muslimansku mladež. Prvo izdanje je izašlo 1906., a drugo 1913. godine. Druga posebno štampana knjiga izašla je pod naslovom Glavna načela islama ( arebicom ). 1

Prema tome, Murat Hajrović je rođen 1873. godine u Bos. Krupi. Otac mu se zvao Hamza i bio je terzija ( krojač ). Kad se otvorio Darul - muallimin u Sarajevu, i on se upisao u ovu školu i završio je 1894. godine u prvoj generaciji. Službovao je kao vjeroučitelj u mekteb - i ibtidaiji u Bihaću. Od 1910. godine bio je referent za mektebe u Vakufskoj direkciji u Sarajevu. Na konstituirajućoj skupštini Muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu koja je održana u Sarajevu 11. septembra 1909. godine ( 25. šabana 1328. po hidžri ) izabran je i Glavni odbor tog društva za čijeg je predsjednika izabran Murat Hajrović Hulusi. Umro je 1918. godine u Sarajevu.

Djela:

Murat Hajrović Hulusi je bio aktivan kada je u pitanju pisana riječ. Tako je ostavio neka dragocjena djela iza sebe bilo u formi knjiga ili objavljenih članaka.

Knjige:

Osman A. Sokolović na dva mjesta navodi Murata Hajrovića i njegova djela. Tom prilikom on navodi dva njegova djela i to:1 Hfz. Mahmud Traljić, „Prvi svršenici Darul-muallimina, suradnici Behara“ u njegovoj knjizi: Iz kulturne historije Bošnjaka, Travnik 1999., str. 329 – 336. Inače, članak je prvi put objavljen u Analima GHB, knjiga XIX – XX.

-Male priče i dosjetke za muslimansku mladež. Sarajevo 1906. Islamska dionička štamparija. 8, 44 str. On navodi i drugo izdanje ovoga djela:-Male priče i dosjetke za muslimansku mladež. Tisak i naklada Islamske dioničke štamparije, Sarajevo 1913. 8, 44 str.-Glavna načela Islama. Za muslimansku mladež II, izdanje. Sarajevo, Islamska dionička štamparija. 8, 54 str. 2

Na drugom mjestu Sokolović navodi takođe neka djela Murata Hajrovića u dijelu kada govori o djelima koja su izdana u zajednici sa nekim drugim i kaže:

-Hajrović Murad Hulusi: - Glavna načela Islama. Izdao: Mehmed Džemaludin Čaušević. Islam. dionička štamparija Sarajevo, 1324 ( 1906 ), str. 54, m8.- ............. isto ............. ( Drugo izdanje ), Sarajevo 1331 ( 1912 ). Na rijaseti ilmiji pregledano i odobreno. Islam. dionička tiskara, str. 54. m8. -Sufara za prvi razred. Separat iz ( Kalendar „Mekteb“ ) str. 65 - 97., 1325 ( 1907 ), m8. Mi ćemo prvo progovoriti nekoliko riječi o njegovom djelu uopćeno koje je u orginalu napisano arebicom:

Glavna načela islama

Ovo je vjerovatno poznatije djelo Murata Hajrovića Hulusija. Kažemo poznatije djelo a ne najpoznatije djelo vjerovatno zbog razloga koga smo prije naveli – napisano je na arebici pa je bilo dostupno manjem broju istraživača. Ovo djelo je korišteno kao jedan od priručnika u mektebima. Na naslovnoj strani se nalazi puni naziv ovoga djela koji glasi „Glavna načela islama“- vjerski kitab za muslimansku mladež. Napisao: Hajrović Murat Hulusi- muallim mekteb-i ibtidaijje u Bihaću. Izdao: Mehmed Džemaludin. Na Rijaset ilmiji pregledano i odobreno. Naravno riječ je o Mehmedu Džemaludinu Čauševiću koji je bio kasniji reis ul ulema. Na početku slijedi: Predgovor koji zauzima nešto oko stranice i po koje nisu numerisane. Na kraju tog Predgovora se nalaze za nas veoma značajne informacije da je djelo završeno u Bihaću na ramazanski bajram 1324. godine po hidžri ( to odgovara 1906. godini a odobreno na Rijaset-i ilmiji 1912. godine ). Na kraju tog Predgovora Murat Hajrović se potpisao kao: Hajrović Murat Hulusi, muallim. Nakon Predgovora slijedi stranica označena brojem jedan. Na početku rada je bismilla. Poslije nje slijedi naslov: Kelime-i tevhid a ispod njega uokvirena islamska maksima kelime i šehadet: La ilahe illallah Muhammedun resulullah. Ovaj dio zauzima oko pola stranice jer se pri kraju iste stranice nalazi naslov: Imanski šarti. Oni su označeni arapskim brojevima. Pošto ih ima šest to su i označeni brojevima od jedan do šest. Prvi imanski šart:: Vjerovanje u Allaha dž.š. se nalazi na stranicama pet-osam. Iza njega slijedi drugi imanski šart: Vjerovanje 2 Osman A. Sokolović, Pregled štampanih djela na srpsko-hrvatskom jeziku muslimana Bosne i Hercegovine od 1878-1948, Separat iz Glasnika Vrhovnog islamskog starješinstva za 1955/56. g., Sarajevo 1957., str. 27.

u meleke koji se nalazi na stranicama osam-devet. Treći imanski šart: Vjerovanje u Božije objave koji slijedi je mnogo kraći i zauzima nešto čak manje od pola stranice. Na toj istoj devetoj stranici počinje četvrti imanski šart: Vjerovanje u Božije poslanike i traje sve do polovine dvanaeste stranice. Iza njega slijedi peti imanski šart: Vjerovanje u Sudnji dan. Nalazi se na stranicama dvanaest - četrnaest. Iza njega slijedi česti ujedno i poslednji imanski šart: Vjerovanje u Božije određenje. Nalazi se na stranicama četrnaest-sedamnaest. Iza imanskih šarta slijedi novo poglavlje: Imami A'zam. Naravno riječ je o Ebu Hanifi-osnivaču hanefijskog mezheba. Poglavlje se nalazi na stranicama sedamnaest-devetnaest. Na devetnaestoj stranici i to na nepunih pet redova nalazi se poglavlje: Fard. Iza njega na istoj devetnaestoj stranici počinje novo poglavlje: Vadžib. Ni ono nije mnogo veće od predhodnog. Završava se u prvom dijelu dvadesete stranice. Na toj dvadesetoj stranici nalaze se čak tri podnaslova: Haram, Mekruh, Mubah. To nam jasno ukazuje da objašnjenju ovih pojmova Murat Hajrović nije posvetio mnogo pažnje. Na slijedećoj dvadeset i prvoj stranici nalaze se još dva kraća poglavlja: Sunnet i Mustehab. Nakon njih na toj istoj stranici počinje novo poglavlje koje je označeno arapskim brojem dva. To poglavlje je: Islamski šarti. Na slijedećoj dvadeset drugoj stranici se nalazi kraće poglavlje: Kelime-i šehadet. To je naravno prvi islamski šart. Nakon njega na ovoj dvedeset drugoj stranici počinje novo poglavlje: Pet vakata namaza. Poslije njega na dvadeset trećoj stranici se nalazi novi podnaslov: Namaski fardovi. U njemu. Na toj stranici se u jednom kraćem podnaslovu govori i o taharetu i to o tri načina čišćenja: nekada samo abdestom, nekada kupanjem a nekada tejemumom. Iza ovog slijedi podnaslov: Abdest koje se završava negde na polovini slijedeće dvadeset četvrte stranice. Nakon njega slijedi poglavlje: Gusul ( Kupanje ) koje zauzima samo šest redova. Nakon ovoga slijedi poglavlje: Tejemum. Slijedi govor o nedžasetižu i taharetu, o avretu i o okretanju prema kibli, na vrijeme klanjanje i nijet što sve ulazi u sastav namaskih šarta. Poslije toga slijedi poglavlje: Namaskih ruknovi ( sastavnih dijelova namaza ). Na dvadeset sedmoj strani su navedena čak četiri namaska rukuna i to : Iftitahi tekbir ( početni tekbir ), Kijam ( pravilno stajanje u namazu ), Kiraet ( pravilno učenje u namazu ), i Ruk'u ( pregibanje u namazu ). Na slijedećoj dvadeset osmoj stranici su naslovi i dva preostala namaska rukuna: Sedžda ( padanje ničice ) i Kade-i ahire ( poslednje sjedenje u namazu ). Na dvadeset devetoj stranci se nalaze dva podnaslova: Namski mekruhi i Namski mufsidi. Na tridesetoj stranici se takođe nalaze dva podnaslova: Abdeski mufsidi i počinje govor o Sabah namazu. Na slijedećoj stranici se nalaze čak četiri podnaslova: Ettehijatu, Salavat, Dova i Selam. Pri kraju trideset druge stranice počinje novi podnaslov: Podne-Zuhr. Ovo poglavlje zauzima oko jedne stranice. Slijedi podnaslov: Ikindija-Asr. Iza ovog na trideset četvrtoj stranici su dva podnaslova: Ahšam-Magrib i Jaci ( Jacija )-Iša'. Polovinom trideset pete stranice počinje novo poglavlje: Kunut dova. Ovo poglavlje se nalazi na stranicama trideset pet-trideset sedam. Slijedi novo poglavlje: Džuma namaz. Na trideset osmoj stranici se nalaze dva podnaslova: Teravih namaz i Bajramski namazi. Slijedi podnaslov: Dženaze namaz. Nalazi se na stranicama: trideset devet-četrdeset jedan. Na toj četrdeset prvoj stranici se nalaze tri podnaslova: Naklanjavanje-Kada, Primjedba

i Sehvi sedžda. Slijedi poglavlje: stizanje u džemat. Nalazi se na stranicama četrdeset dva-četrdeset četiri. Na četrdeset četvrtoj stranici se nalaze dva podnaslova: Mesh na mestve i Mukim i musafir. Slijedi poglavlje: Post. Poslije ovoga na četrdeset šestoj stranici se nalaze dva podnaslova: Zekat i Sadeka-i fitr. Na četrdeset sedmoj stranici se također nalaze dva podnaslova: Kurban i Hadž. Na četrdeset osmoj stranici se nalazi počettak novog poglavlja koje je označeno arapskim brojem tri. To je: Lijepo ponašanje. Poslije njega slijedi podnaslov: Ponašenje napram starijim. Nalazi se na stranicamačetrdeset osam-četrdeset devet. Na pedesetoj stranici se nalaze tri podnaslova: Ponašanje napram svojim akranima, Budi pristojan i Budi slatke riječi. Ovaj treći podnaslov se nalazi na stranicama pedeset-pedeset dva. Na pedeset drugoj stranici se nalaze dva podnaslova: Budi plemenitih djela i Ponašanje napram mlađim. Na pedeset trećoj stranici se nalaze i dva poslednja poglavlja: Savijaj prut dok je mlad i Očuvaj svoj ugled kod mlađih. Ovaj drugi podnaslov se završava na poslednjoj pedeset četvrtoj stranici koja je ujedno i poslednja stranica ovog djela. U Predgovoru Murat Hajrović Hulusi navodi razloge pisanja ove svoje knjige pa kaže: „Pošto su nam vjerski kitabi na arabskom ili turskom jeziku, to moramo te jezike najprije valjano naučiti, ako hoćemo pravo da razumimo vjersku nauku. Ali pošto mnogom prilike ne dopuštaju i nejma vremena da nauči jedan tuđi jezik, pa da onda iz kitaba vjersko znanje crpi, to se je i osjećala odavno potreba za jednim vjerskim kitabom, koji bi bio pisat u našem jeziku. Zato se potpisani iz dobre namjere usuđuje napisati ovo nekoliko listi. Ovaj je kitab podijeljen u tri dijela. Prvi dio govori o vjerovanju, to jest donosi šest imanskih šartova. Drugi dio govori o ibadetu, to jest donosi pet islamskih šartova, a treći dio govori o lijepom ponašanju. Ove tri grane vjerske nauke ne mogu se na malom prostoru obraditi kao što je ovaj kitab, ali koliko toliko ipak se ovim kitabom pruža prilika našoj mladeži – osobito onoj, koja svrši mekteb ibtidaiju, te ne nastavi nauku nadalje – da ne zaboravi svoje stečeno znanje. Uvijek se može pouči ovim kitabom i tako znati barem glavna načela uzvišenog islama, dok nam ko god – ko ima veće znanja i spreme – ne obradi ovu nauku jezgrovitije. Nek nas Allah džellešanuhu pomogne u svakom hajirli radu! Amin ja Mudžibessailin !!! U Bihaću na Ramazanski bajram 1324. Hajrović Murad Hulusi, Muallim.“

Male priče i dosjetke Ovo je djelo Murata Hajrovića koje je on izdao dok je bio muallim u Bihaću. O toj njegovoj knjizi možda se najbolje govori u tekstu u listu „Behar“ u VII godištu u rubrici „Listak“ u kome se donosi zabilješka u kojoj se kaže: „Male priče i dosjetke za muslimansku mladež. Sakupio i napisao Murat Hajrović, mualim u Bihaću. Cijena 50 helera. Sarajevo. Tisak i naklada Islamske dioničke štamparije 1906. Primismo na prikaz knjigu pod gornjim naslovom, u kojoj se sadržaje dvadesetipet omanjih pripovjedaka na 44 stranice. Sve ove pričice poznate su

našim čitateljima iz prijašnjih godina „Behara“, a biće da su se neke mnogim duboko zasjekle u pamet, kao „Tevećul“, „Sabur“, „Mudra osuda“, „Zavidnost“ itd. Knjiga je valjano opremljena, te se može lijepo, a našoj mladeži naročito preporučiti. Opaža se bugjenje svijesti i volje za čitanjem kod našeg naroda, naročito mlađe generacije, pa ne bi sgoreg bilo, kad bi se ove i ovakve u islamskom duhu pisate knjige čitale i po mogućnosti što većma zamjenjivale sa stranim knjigama, koje više puta pogubno djeluju na čitatelja. U ovom pogledu zaslužna je vrlo islamska štamparija što je uzela u svoju nakladu ovako jedno djelo. Knjiga se dobiva samo u knjižari braće Bašagića u Sarajevu“. 3

Kao ilustraciju načina na koji je to radio i pisao svoje priče Murat Hajrović Hulusi navodimo jednu od tih priča u cijelosti. Njen naziv je:

N e s m o t r e n o s t „Pripovijedaju, da je došao jedan naš čovjek u Stambol raz ulefe, pa išao svaki dan na kapiju, da mu isplate, a oni pošto ne hite, govorahu mu: „Čekaj do sutra!“ On je, ako ćeš, i mogao čekati, pošto je bio musafir kod jednog vezira, s kojim je zajedno sjedao za sofru, i tu mu je bilo vrlo lijepo. Jednog mu jutra na um pane kuća, tese stane misliti, kako mu je kod kuće, da se nije ko razbolio itd. Za to on sjede za sto, pa napiše jedno pismo kući. Taj sto bijaše zelenom kadifom pokriven, pa kad je zamočio kalemom u murećef nekako, zar tako htjelo da bude, prolije sav murećef po toj kadifi, na što problijedi od stida. Razmišljajući, kako će mu tekar biti mrsko, kad to vezir bude vidio, sjeti se svoje džepne čevre, te je izvadi i stade njom trati murećef po kadifi, ko ne bi li makar što god manje bilo, jer je još više čevrom razmazao. Na to ostavi čevru u džep i sjede čekati, ne će li koji sluga unići. Do malo unigje jedan sluga i on mu kaza, što je uradio, zamolivši ga da promijeni i tu kadifu, jer veli, da bi volio propasti u zemlju, nego biti kod vezira, kad ugleda tu zamazanu kadifu. -E bolje bi bilo, da to nijesi uradio, dočeka sluga, ali se baš nemoj toliko žalostiti, nije to baš tako golem zijan. Za tim digne sluga sa stola tu kadifu, a metne novu. Tog je dana vezir imao musafira na ručku, pa i njega kao musafira, pozove s njima. Ali nije danas ručak s onim musafirima kao što je sa samim vezirom. Sad prostriješe jedan čašaf na koji će se metnuti sofra, ali stim čašafom bijahu u svezi peškiri, koji se ne meću samo po krilu, već ih treba nataknuti na vrat, da se i prsa pokriju. On je gledao u njih, pa je sve radio, kao i oni. Kako mu drago, počene se ručati. Kad je došla k'zatma, oni komadi debele ovnovine, njemu bi mrsko uzeti komad, što je bez kosti, već on uzme kost, a kad je ogoli, vidje, da se je prevario. -Ih majko moja, gdje ću je metnuti? Upita sam sebe, jer ne mogaše metati masne kosti po takoj sofri, koja je bila čista ko staklo, niti je moguće vratiti u sahan. Razmišljajući, što će od puste kosti, oči mu utekoše na prozor u kom je

3 Behar – List za pouku i zabavu, God. I-XII ( 1900-1911 ), Izbor, Sarajevo 1990., str. 366.

bilo čisto staklo, da se nije mogao opaziti, na što on mišljaše, da je prozor otvoren, te baci kost, ali u taj čas, staklo ciknu. Kad to bi, oni prasnuše u smijeh, ali njemu ne bijaše do smijeha; on je gorio od stida, a za tim ga oblije znoj, te izvadi čevru iz džepa i stade trati znoj s lica, na što se oni još većma smijahu, a sad i njemu na um padne, da se tare onom čevrom, kojom je trao muraćef sa one kadife. On ne mogne dalje durati, već skoči od sofre, zaboravivši, da je natakao na vrat peškir, koji je u svezi sa čašafom, na kojem je sofra bila, na što se sad i sofra prevrne. On se gubio od stida, a gosti se samo smijali, a iza tog isposluju mu ulefu, te on ode svojoj kući. On se sjećao do smrti tog slučaja“. 4

Muhsin Rizvić u svom djelu o Beharu u naslovu: Bibliografija književnih priloga u „Beharu“ u podnaslovu: Narodne pripovijetke navodi za Murata Hajrovića slijedeće:

-Hajrović, M.: Uzeo vrag radi blaga. Narodna pripovijetka. U rubrici: „Narodne umotvorine“. Narodna pripovijetka. 5/1904-1905, 5, 77-78; 1. jula 1904. -Hajrović, M.: Adžo i div. U rubrici „Narodne umotvorine“. Narodna pripovijetka. 5/1904-1905., 17, 268-270; 1. januara 1901. -Hajrović, M.: Dva brata ( Narodna pripovijetka ). U rubrici: „Narodne umotvorine“. Narodna pripovijetka. 6/1905-1906., 6, 93-94; 15. jula 1905. 5

U istom naslovu: Bibliografija književnih priloga u „Beharu“ Rizvić u podnaslovu: Istočne narodne pripovijetke u vezi Hajrovićevih djela navodi slijedeće:

-Hajrović, M.: Tevećul. Arapska priča. Narodna arapska pripovijetka. 1/1900-1901., 7, 109; 1. augusta 1900. -Hajrović, M.: Sabur. Arapska pripovijetka. Arapska narodna pripovijetka. 1/1900-1901., 9, 135-136; 1. septembra 1900.-Hajrović, Murat: Zavidnost. Arapska pripovijetka. Arapska narodna pripovijetka.1/1900-1901., 12, 186-187; 15. oktobra 1900. -Hajrović, M.: Mudra osuda. Istočna pripovijetka. U rubrici: „Narodne umotvorine“. Istočna narodna pripovijetka. 2/1901-1902., 15, 236-237; 1.decembra 1901. -Hajrović, M.: Kome Bog daje, ne pita se čiji je sin. ( Istočna priča ). U rubrici „Narodne umotvorine“. Istočna narodna priča. 6/1905-1906., 16, 251-254; 15. decembra 1905. -Hajrović, M.: Prva muka-pošljednja last. Istočna pripovijetka. U rubrici „Narodne umotvorine“. Istočna narodna pripovijetka. 6/1905-1906, 19, 300-301; 1. februara 1906. – 20, 315-316; 15. febrara 1906. 6

U istom naslovu: Bibliografija književnih priloga u „Beharu“ u podnaslovu: Male priče i dosjetke Dr Muhsin Rizvić navodi najviše radova Murata Hajrovića što je sasvim i logično jer je i sam Hajrović svoju knjigu o kojoj je ovdje riječ tako naslovio. Rizvić navodi:

4 Behar – List za pouku i zabavu, God. I-XII ( 1900-1911 ), Izbor, Sarajevo 1990., str. 278.5 Muhsin Rizvić, Behar – književnohistorijska monografija, Sarajevo 2000., str. 565-566.6 Muhsin Rizvić, Behar – književnohistorijska monografija, Sarajevo 2000., str. 571.

-Hajrović, M.: Male priče i dosjetke. Sadržaj: Lakomost; Čarobni dolaf. -1/1900-1901., 14, 221; 15. novembra 1900. -Hajrović, M.: Male priče i dosjetke. Sadržaj: Dvostruko ogledalo; Više mene stoji; Jedno za drugo; Bakil.-1/1900-1901., 15, 236; 1. decembra 1900. -Hajrović, M.: ( male priče i dosjetke )Sadržaj: Mutevekili. -1/1900-1901., 18, 286; 15. januara 1901. -Hajrović, M.: Male priče i dosjetke. Sadržaj: Ptičiji jezik; Dječija igra; Lisičina; Slijepac. -3/1902-1903., 3, 56-57; 15. juna 1902. -Hajrović, M.: Male priče i dosjetke. Sadržaj: Smatraj pošljedak. -3/1902-1903., 6, 87; 15. jula 1902. -Hajrović, M.: Male priče i dosjetke Sadržaj: Pjesnik i krojač: Batar. -4/1903-1904., 1, 7-8; 1. maja 1903.-Hajrović, M.: Male priče i dosjetke. Sadržaj: Slušaj roditelje; Hajdučki nož.-4/1903-1904., 13, 195-196; 1. novembra 1903. -Hajrović-, M.: Male priče i dosjetke. Sadržaj: Mljekar, Nesmotrenost. -4/1903-1904., 22, 338-339; 15. maja 1904. -Hajrović, M.: Male priče i dosjetke. Sadržaj: Pamet caruje, a snaga klade valja; Mala kruška. -5/1904-1905., 11, 173-174; 1. oktobra 1904. 7

Članci:

Murat Hajrović Hulusi je objavio i nekoliko vrlo uspješnih i duhu vremena primjerenih članaka. Tako je u Mekteb-salnami za hidžretske 1325. i 1326. god. Murat Hajrović objavio rad koji ima naslov:

Dvije tri o sufari. Rad se nalazi na stranicama 58 - 64. Na kraju rada Hajrović se potpisao: Bihać, koncem ša'bana 1324., Hajrović Murat Hulusi, muallim.

Prema broju stranica može se zaključiti da to nije neki naročito veliki rad. U ovom radu date su muallimu opće upute kako će djeci objasniti potrebu učenja sufare, vladanje djece u mektebu, kući i na ulici, uvođenje djece u sufaru i pripremanje za učenje osnovnih pojmova o slovima, slogovima, brojevima i dr. U ovom radu Murat Hajrović Hulusi kaže: 8

„Prije nego počnemo govoriti o uporabi sufare da progovorimo nekoliko i o tom, je li nam potrebna jedna ovaka sufara? U prvom razredu djeca kroz šest-sedam mjeseci oporave učiti u kelam kadimu, te do ispita samo uče ili pišu. Kod oba ova rada djeca su pripremana gledati predase, te se tako i nauče gledati predase. Zato u drugom razredu ima muallim dosta muke dok djecu priuči gledati use. Trebalo bi već u prvom razredu naučiti djecu, da kod kazivanja paze u muallima. Osim toga počinje se u drugom razredurazgovarati sa djecom, to jest muallim pita, a djeca odgovaraju, dok toga u prvom razredu nije bilo, to se sada i djeca i muallim nađu u neprilici, jerbo počinju nešto sasma novo. Kod svakog dersa, pa iz kojeg kitaba bilo, kazuje muallim na tabli pišući na svom jeziku sa

7 Ibid, str. 580-581.8 Mi smo se opredjelili za cjelovito navođenje nekıh članaka Murata Hajrovića Hulusija zbog toga jer su oni napisani na arebici pa su samim tim dostupni manjem broju čitatelja ali i kao primjer tome da se i o ovoj temi vrlo ozbiljno pisalo u Bosni i Hercegovini i prije nekih stotinu godina.

turskim hurufatom, ali sad ni to ne ide tako lahko, ne mogu djeca ni svog jezika učiti odmah, dok se najprije ne zapute. S toga ovom sufarom more muallim s božijom pomoći mnogo postići. Pa najprije zaputi djecu kako se imadu vladati u mektebu, napolju i kod kuće. I dosad su muallimi to činili, ali to je bivalo na polasku kada je djeci više stalo da idu kući, nego do muallimova svjetovanja. Ova sufara pruža muallimu zgodu, da sa djecom raspravlja o vladanju i ponašanju, kao o najprečem predmetu. Tome još koliko će i roditelji pridonijeti, jerbo i oni kad čuju od djece, da nešto tako iz sufare uče, počinjaće kazivati djeci vrijednost onih nasihata. Osim te neprocjenjive vrijednosti ova sufara ima i tu vrijednost, što more muallim ovom sufarom pripremiti djecu za drugi razred i to: nauči ih slušati i pisati svoj jezik, te ona znaju svaki ders na tabli proučiti i potom u svoju bilježnicu prepisati. To je ukratko svrha i cilj ove sufare, a sad ćemo dvije tri reći, kako se može ova sufara s djecom obraditi. Ova sufara se može početi od prvog maja. Za minulih sedam mjeseci djeca su naučila polahko učiti u kelam kadimu. Ako je muallim za to vrijeme s njima pisao imena i brezimena, onda su djeca do prvog maja mogla naučiti najmanje ove harfove: p, c, ž. Od maja do konca jula. Kada biva ispit ima tri mjeseca, ili devet hefti; od toga kad odbijemo jednu heftu u ispit, ostane osam hefti. Ako odredimo u hefti četiri saata za predavanje sufare, onda imamo od prvog maja do ispita trideset i dva saata, a to je po dva saata za stranicu sufare. Obrađuje se jednostavno ovako: Na prvom saatu prikazuje se i to najprije obradi se na pamet, zatim prouči se jednom s table, a onda prouči jednom muallim iz sufare; iza muallima prouče i nekoja djeca, koja bolje znadu. Isti se ders zada da ga prepišu i da ga u rukopisu na dojdući saat donesu. Na drugom saatu pregleda se rukopis; onda uče svi po malo iz sufare i to traje četvrt saata, a onda se na grnji način uzme novi ders. Na prvoj stranici sufare stoje harfovi i hareke. Ako se je otprije – kako kazasmo – s djecom pisalo, možda nejmaju novi harfova više od dva – tri. Novi se harfovi izvode iz riječi n, p. para ( p ), car, carica ( c ) itd. Pa se prelazi na drugu i na treću stranicu, đe se uče proste slogove, t,j. Slažu po jedan harf sa drugim harfom, koji stoji za hareke. Nekoji harfovi nijesu napisani u sufari, ali na tabli treba sve harfove napisati i ispremetati, da ne dođu onim redom, kao što su u sufari. Otprilike ovako: ba,bu,bi,be,bu,bee itd. I ovdje se radi najprije na pamet i to muallim pita kako se izgovara ( b ) i ( elif ), ( b ) i ( j ), a djeca izgovaraju. Iza ovih slogova dolazi stranica sa primjerima. Napiše se ta stranica cijela na tablu i dolaze djeca jedno po jedno i to najprije koja su bolja, pa uče kratke rečenice polahko, nipošto brzo, pokazujući tankom šipkom na svaki harf u riječi. Poslije toga dolaze slogovi od dva harfa i harfa za hareke. Ovo je poučno za djecu, zato ove slogove treba temeljito obraditi na pamet i to treba da muallim najprije nekolika taka sloga izusti. Otprilike: ( b, r ) i ( elif ) bira: ( t, r ) i ( i ) teri; ( p, r ) i ( e ) pere; ( s, l ) i ( elif ) sila; ( s, t ) i ( o ) sto, itd. A onda pita djecu i tek onda napiše riječi na tablu i to razgovjetno u dobru razmaku. Opet neće to ići tako glatko, ali će ipak malo po malo nadoći.

U trećem članku dolazi nam prva vježba. Prvi odlomak govori o učenju, drugi o voću, a treći o domaćim hajvanima. Prije nego se vježba napiše na tablu govori se sa djecom o pojedinim predmetima i o muallim pita: Šta radimo u mektebu? Po čem pišemo?, Na što djeca odgovaraju. Onda se zaključuje predmet učenja sa rečenicama: uči dobro pa ćeš znati. Bez muke nejma nauke. Bolje je znai, nego imati. Onda se tako drugi i treći odlomak ispita i sad se tekar napiše na tabli cijela vježba. Dolaze djeca jedno po jedno i uče s table. A iza toga otvori se sufara i nađe se ta vježba. Najprije prouči je jednom muallim, a onda uče djeca koja bolje znaju i to po rečenicu. Ako ima mnogo djece, a ako je malo djece, mogu po odlomak. Sa datim se zadatcima vježba, da je prepišu i da je donesu do na idući saat. Na ovaj način i ostali se članci obrađuju. Četvrti članak govori o brojevima. Brojevi su napisani najprije harfovima, a onda brojkama od jedan do hiljadu. Ne mogu se brojke lahko naučiti, ali ipak neka znaju, da se mogu brojevi napisati i drugim znacima osim harfova. Istina razvijena će djeca naučiti se brojke i sami razbrajajući stranice po kelam kadimu i po drugim kitabima. Peti članak „Hajde u mekteb“. Od ovog članka počinje se s djecom razgovarati. t, i. Muallim pita, a djeca odgovaraju. Svrha ovog članka jest ta, da se nauče djeca, kada i kako im treba dolaziti u mekteb. Obrađuje se, kao što smo rekli u vježbi trećeg članka. Šesti članak „Zašto idemo u mekteb“ poučava djecu svrhu mekteba i učenja. Iza ovog članka more muallim prije pisanja i učenja mnogo pitati i dolaziti sa djecom do velike pouke. Sedmi članak „Vladanje u mektebu“ bavi se o tom, da djeca postanu ozbiljna najprije u mektebu a onda će biti i napolju. Osmi članak „Roditelji“ potiče djecu, da razmišljaju o teretu i brigi, koje snose njihovi roditelji u ime njiha. Ona će na to početi cijeniti roditeljski rad, a iza toga dobijaće volju, da im se oduže, a to je jedno riječi, biće poslušni. Deveti članak „Muallim“ sprijateljuje djecu sa muallimom, jerbo ima djece, koja drže muallima za najvećeg neprijatelja svog. To dolazi otud, što nekoji roditelji straše svoju djecu hodžom. Deseti članak „Braća“ jača u djecu bratsku ljubav. Jedanaesti članak „Društvo“ uči djecu kakvi bi trebali da budu svi“.

„Sufara za prvi razred mektebi ibtidaija u Bosni i Hercegovini“ – složio i napisao Hajrović Murat Hulusi muallim u Bihaću. Ovaj članak ima jedanaest podnaslova koji bliže određuju o čemu se u njima govori. Ti podnaslovi su: Harfovi i hareke, Brojevi, Hajde u mekteb, Zašto idemo u mekteb, Vladanje u mektebu, Roditelji, Muallim, Braća i Društvo. Ovi podnaslovi su označeni arapskim brojevima. Sufara počinje prvim poglavljem: Harfovi i hareketa. Ovo poglavlje zauzima nešto oko tri i po stranice i ono je i najduže. Poglavlje je podijeljeno na tri dijela koji su označeni arapskim brojevima. Vrlo su interesantna objašnjenja za pojedine za pojedina slova koja su data u

vidu fus nota. Tako se u prvoj fusnoti vezano za slovo đ kaže: Ovaj se harf može upotrebljavati u našem jeziku mjesto gj, dj kao naprimjer: đak, geđesi, lađa, leđa. U drugoj fus noti se vezano za slova c, ć, č kaže: Pošto islamskoj štampariji još nijesu stigli naručeni znakovi to se ovaj harf sad zasad upotrebljava namjesto c,ć,č. Naprimjer: car, carica, oči, čitaj, Sarajlić, Hajrović itd. U trećoj fus noti vezanoj za slova o u Hajrović kaže: Ovaj se harf upotrebljava i namjesto o, u, kao naprimjer u riječi olur od olmak olur od olmek. U drugom podnaslovu čiji je naziv kao što smo rekli: Hajde u mekteb Murat Hajrović Hulusi daje praktične upute djeci koja idu u mekteb i navodi: „U mekteb treba dolaziti svaki dan i na vrijeme. Ne treba posve raniti, niti treba kasniti. Najbolje će biti da upitaš matere je li vrijeme polaziti. Ona će ti svaki put pravo kazati. U mekteb se ide putem. Ne treba ići preko bašča đe ima plotova ili taraba. Nemoj ići po sredini ceste jer sredinom idu kola i konji. Na putu ne treba stajati, ne treba se niskim svađati a kamo li kamenom bacati“. Nakon ovog slijedi novi podnaslov koji zauzima svega devet redova i nalazi se na sedamdeset prvoj stranici. U ovom podnaslovu Hajrović navodi: „Mi idemo u mekteb da naučimo šta nam treba znati. Najprije moramo znati, da ima Bog ( džellešanuhu ), koji je sve stvorio. Onda trebamo znati kako se klanja namaz i kako se posti ramazan, kako se dijeli zekat i kako se hadž čini. Još nam treba znati kako se pazi otac i mati. Zatim, trebamo znati učiti i pisati. Ko ne zna učiti ni pisati, taj je slijep kod očiju. Blago se onom ko je učen, a teško se onom, ko je neznalica. Bolje je znati nego imati. U podnaslovu: Vladanje u mektebu Murat Hajrović Hulusi kaže: „U mektebu imamo svaki svoje mjesto. U mektebu učimo i pišemo ili pazimo šta nam muallim kazuje. Svaki dan znamo više. Soba u kojoj učimo zove se sinif ili razred. Ja sam ove godine u prvom razredu, a do godine – ako Bog da – biću u drugom ako se lijepo uzvladam i ako dobro uzučim. Ko se lijepo vlada, svakom je drag. Bolje je dobar glas nego zlatan pas“. Nakon ovoga pod rednim brojem osam nalazi se podnaslov: Roditelji. U ovom podnaslovu autor navodi slijedeće riječi: „Mi imamo svoje roditelje i to oca i mater. Otac radi po vazdan, pa nam kupi što nam treba. Nijesmo gladni, nijesmo žedni, a nijesmo ni goli. Da nam nije oca ko bi nam sve to nabavio? Mati sprema ručak i večeru a sašije nam gaće i košulju. Da nam nije matere, bilo bi nam vrlo nezgodno. Teško je onom ko nejma oca ni matere. Ko nejma roditelja on je sirota. Pomozi siroti koliko moreš! Pod rednim brojem devet nalazi se podnaslov: Muallim. U ovom podnaslovu autor kaže: „U mektebu imamo svoje muallime. Od njih učimo, što nam treba znati. Kad se lijepo vladamo i kad dobro učimo i oni nas vole. Brane nam raditi što ne valja, pa ih mi volimo. U razredu slušamo što nam kazuju. Kad nas šta zapitaju onda mo odgovaramo. Na pitanja treba odgovarati potpuno. Treba najprije razumijeti zašto se pita, pa onda odgovarati. Slušaj roditelje, jer te oni hrane i muallime, jer te oni uče“. Nakon njega pod rednim deset slijedi podnaslov: Braća. U tom podnaslovu Hajrović navodi: „Ešref je imao dva brata, Jusufa i Saliha. Jusuf je bio golem, pa je radio sa ocem na njivi, a Salih je bio vrlo nejak da nije mogao ni hodati. Ali

Ešref je jako volio svog nejakog brata. Kad nije imao drugog posla, zabavljaše ga i to: učaše ga govoriti lakše riječi i vodaše ga polahko za ruku da mu prije prohoda. Čuvaše ga da nebi pao. Ili da ga nebi vatra opržila. Ešref je zbog svoje dobrote bio u kući svakom drag“. Nakon ovoga pod rednim brojem jedanaest nalazi se poslednji podnaslov: Društvo. U njemu Hulusi navodi: „Hajde da čujemo, zašto su djeca volila svog druga Selima i jesu li trebali da ga vole? Jesu, jer je Selim bio vrlo uljudan U mektebu nije nikome govorio ružnih riječi, niti je ikoga javljao muallimu. Njemu su djeca bila draga kao da su mu braća. Vidjevši djeca, da on njiha voli, onda su i ona njega volila. Selim je bio sirotan, jer je bio dobar. Ko je dobar taj je svakom drag. Umiljato janje dijele ovce dvije“.

U mektebi salnami za 1326. hidžretsku godinu Murat Hajrović Hulusi je objavio jedan članak pod naslovom Zašto nekoja djeca neće da idu u mekteb – za roditelje i staratelje napisao M. Hajrović. Članak se nalazi na stranicama 59 - 70. Kao što se već po broju stranica to je jedan duži članak. Mi članak zbog njegove važnosti ali i interesantnosti donosimo u cjelosti:

„Za roditelje i staratelje nema većeg veselja, nego kad im djete dragovoljno ide u mekteb i kad lijepo uči, ali nema ni veće muke nego kad čovjek ne može šale svoje dijete okrenuti u mekteb. Ovaj se pošljednji čudi, šta je njegovo dijete, pa ono neće, da ide u mekteb i rada bi znati, koji je uzrok tome, zato ne će biti hrđavo ako ovdje navedemo nekoliko takvi uzroka i ako se malo pozabavimo i o tom odakle ti uzroci dolaze, te kako bi se ti uzroci zapriječili.

1 ) Do šeste godine ostaje dijete kod kuće, pa ako mu je bilo dozvoljeno od roditelja i staratelja da radi što hoće, onda je za takvo dijete mekteb jedno mjesto đe se pati. Ljudi koji su svoj vijek potrošili u izučavanju načine uzgajana ( usuli terbije ), izumili su i to da treba otvarati mekteb za djecu ispod šeste godine. U tim mektebima ne uče djeca ništa iz kitaba. Niti pišu, nego se samo priučavaju na dolazak. Taki se mektebi otvaraju po naprednim zemljama, ali u nas o takim mektebima ne more biti ni zbora. Kad stupi dijete u treću godinu, počne razumijevati, a na koncu godine mahom razumijeva, što mu se rekne i pomalo zna na nekoja pitanja odgovarati. Od sada treba početi sa djetetom rad, koje će pripraviti dijete za mekteb. Svrha toga rada jeste ta, da se dijete nauči, da treba na zapovijed raditi, čuvati, paziti na ono što mu se govori i po mogućnosti misliti. Radove treba uzimati lahko i jednostavno samo se treba čuvati da se tim radom dijete ne uči na sebičnost. Ne treba govoriti djetetu: „Donesi mi onaj ibrik“ da se napijem, ja ću ti dati krajcer. Ne treba davati djetetu ni takvog rada, đe bi moglo kvara napraviti. Kada barataju sa staklenim stvarima, ako im se hoće zapovijediti da naliju vode iz ibrika u čašu, onda ih prije treba upozoriti, da se more čaša lahko razbiti, pa da je dobro čuvaju. Kad dijete učini kvara, ne treba ga za to šibati, bolje je dokazati mu, kako neće valjati bez one stvari. Đe ima više djece, onda se narede oslovi, šta će koje raditi. Mogli bi se prporučiti poslovi kao izbirata izmiješana žita, voća, povrća itd. U kući, a na polju osobito u bašči čupanje trave po jarkovima između lijeha, kopanje sitnih drva po avliji i uopće šta smeta, te što treba ukloniti da bude nešto

ljepše. Zatim vrlo je korisno ako dijete sjedi kod starijeg brata, koji polazi mekteb pa gleda, kako se piše i sluša, kako se uči. Ako se opazi da je mališan od brata pimio kakvu priču, ili pjesmicu nek mu se dozvoli, da je kaže kako je on razumi. Ne treba ga svaki čas i u najmanjoj stvari popravljati dosta je da mu se vježba vid, sluh i što se uči na posao.

2 ) Ima u nas običaj malo dijete strašiti hodžom i prijetiti mu mektebom, kad se sva istroše sredstva, te se ne more ni čim više umiriti, onda se počinje obično ovako: Stani ti alčače, kad nećeš da se umiriš, ja ću tebe sutra odvesti u mekteb onom bradatom hodži, što no djecu mlavi. A, i roditelji i staratelji, kolika je pogreška vaša, promislite samo, o vakim i ovom sličnim govorom dijete predstavlja sebi mekteb da je to jedno mjesto, koje je određeno za patnje. Ako čovjek pođe kašnje faliti mekteb, onda dijete uči od uzgajatelja nestalnost i laž. Nikad ne treba djeci dvostruko kazivati, ni pravac mješati, jer se tim ne uzgajaju kako treba, uče se na lukavost ( hilekarlik ) naprotiv treba djeci faliti mekteb i buditi u njima volju za mektebom. S toga bi se moglo preporučiti da se djeca prije nego pođu u mekteb radi nauke kad kad povedu naročito prigodom kakve svečanosti kao kad je hatmena dova, kad je ispit, kad se dijele siromašnoj djeci haljine itd. U ovom zadnjem slučaju samo zgodna djeca mogu biti prisutna, a u onim prvim slučajevima mogu se naći i siromašna djeca. Ovake svečanosti mektebske ogodno se doimaju male djece i u njima porađa se volja za mektebom, te će jedva čekati čas kada će poći u mekteb. Odavle se ne raumi da bi trebalo voditi malu djecu u mekteb, te da sjede besposlena kod brata za klupom. Ima i taj običaj kod nas ali se taj običaj ne more preporučiti više stoga, što takva djeca puno smetaju onoj djeci, koja moraju učiti, jer takva djeca nešto moraju da rade a svaki je rad osim nastave za vrijeme predavanja štetan za nastavu osim toga taka djeca, koja su tu samo da sjede ne imaju nikakve slobode ni rada, što bi ih moglo zabaviti već se samo gegaju na klupi dok na pošljetku zadrijemaju i zaspu. Osim toga što more pasti sa klupe i neugodnost prouzrokovati postaje, zakržljana razuma i uči se ljenčarenju.

3 ) Ima u nas običaj povesti dijete u mekteb, pa u koje bilo doba godine, ali to tako ne bi smjelo biti. Kad ne počne dijete od početka i kad mu nije poznat početak, ne može srijede ni konca razumijevati. Tako sad za dijete bude prvi dan dolaska u mekteb težak i neugodan i ono gleda, kako bi se ispod toga tereta izvuklo. Ono ne razumije da mu se treba truditi dok ne stigne svoje društvo. Nit se to od njega ima pravo tražiti. Osim toga ako još muallim efendija malo upotrbi sile, ne bi li i ono učilo društvom uporedo, onda to dijete na svaki način mora bježati glavom. Muallim efendija ne bi trebao da sili na učenje dijete, koje je kasno došlo u mekteb, ali opet i mora, jer na koncu godine će reći staratelj ( velija ) djeteta da mu dijete te godine nije ništa naučilo, jer da ga je kasno davao u mekteb, već obara krivicu na muallima ili na sistem novih mekteba, pa je s toga muallim u takvom slučaju u neprilici.

4 ) Ima puno staratelja, koji svoje dijete prvi dan pošalju u mekteb samo, ili po komšinskom djetetu ili ga i oni dovedu, pa kažu: „Evo ovo moje dijete pa neka uči

ja hoću, ako ne bi htjelo, onda tvoje meso, a moje kosti.“ Biva moreš ga biti, misli reći. Sve to kako i kad bi bilo, no opet nije dosta ni za muallima, ni za staratelja. Treba muallim da ispita staratelja, da li ima dijete kakve duševne ili tijelesne mahane, šta treba da staratelj kaže, bez toga dogodi se da jedno dijete, koje je kratka vida, ili koje je gluho cijele godine uzalud dolazi. Kad se zna dijete kratka vida, ili gluho, posađuje se u prvu klupu. Tako djecu, , koja nijesu duševno ili tijelesno potpuno usavršena, treba zabilježiti baška na jednom komadiću papira i metnuti tu bilješku na takvo mjesto, đe će uvijek biti na očima muallimovim, jer na to dijete treba veće paziti. Ako se s tom djecom bude postupalo ko s drugom, ona će ostaviti mekteb.

5 ) Kako god nijesu svi prsti jednaki na ruci, tako nijesu ni sva djeca jednake duševne sposobnosti. Ima dijece, koja vrlo lahko shvate zadatak a ima ih i takve, koja uz najbolje metode teško shvataju to su gabije ( tupa razuma ) za takvo se dijete uzimaju inštruktori i kućni muallimi, ali se o tom u nas ne more još ni govoriti. I roditelji i staratelji mogu biti kućni muallimi, ali se ne može baš svakom dozvoliti, da i nosi prosto naročito, da uči dijete početne nauke kao recimo da ga upućuje u pisanje i učenje arapskog pisma, jer je početna nauka kod djece tako klimava, da je more i promjena i pitanje poremetiti. U nas ima običaj kod muallima kušati djetetom svakako, biva da ga uviježba, pa čak nekoji muallimi traže od dijece da znadu od zada proučiti elif; to je suvišno. Ima i tome mjera a to je da se izbjegne „mekanizam“ tom promjenom načina učenja more se početi tekare onda, kad dijeca ovarišu učiti. Male promjene mogu na početku djeci razum raspršiti, pa da ne znaju nikad kraja naći, a veće i čudnovate promjene mogu djecu i onda kad ovarišu učiti pomesti. S toga samo nekoji roditelji i staratelji, koji su malo upućeniji u predavanje mogu svojoj djeci biti kućni muallimi u predavanju nauke. Koji se pak u tome ne razume, bolje je da ostave djecu, da se uče samo od muallima. Više puta dogodi se i to: Pa dijete kazuje nešto ovako i tvrdi da mu je tako hodža kazivao, što more da ne bude istina. A staratelj kaže onako more biti pravo, ali sad prepirući se dijete sa starateljem može izazvati staratelja i to ako vjeruje djetetu da mu je hodža onako kazivao, pa da rekne: Bogme taj hodža onda ništa ne zna“. Tako nešto ne bi smjela djeca čuti od svojih staratelja, jer će djeca onda početi omalovažavati muallima i njegova predavanja. Dakle da se tako nešto ne dogodi, bolje je svakako, da sami muallimi uče djecu osobito s toga što je naša početna vjerska nauka na turskom jeziku, gdje ako ne u sadržaju a ono sigurno u davanju manije more drukčije biti u muallima, a drukčije u roditelja. Da, to bi jasno bilo kad bi bili kitabi na našem jeziku i onda bi bez sumnje svaka kuća bila mekteb barem onda kad dijete ovariše učiti i tako bi načisto bio svako. Dakle taka djeca koja su tupa, te ne mogu stizati svakidašnje predavanje. Ako se pođe s njima silom postupati i ako se bude od njih tražilo ono, što nijesu u stanju naučiti, razumije se, da će i djeca počinjati krajčiti od mekteba. S toga treba da staratelj pdmah od početka tako početi, jer ta tupa djeca kad čuju nešto od muallima. Pa onda još od ostale djece, bez sumnje utuviće i ona. Obično dijete sluša muallima i svoje društvo dok ne ponovi, a čim ponovi, onda se ne nada da će ga muallim pitati i onda uzme misliti nešto drugo, more biti nešto drugo, što je izvan predmeta, koji se u taj mah predaje.

6 ) Više puta polazi jedno dijete neko vrijeme u mekteb, ali se kašnje odbije samo, da ga ne moreš šale navratiti. To je vrlo zijan za dijete, jer će mu ta godina otići uzalud. Za to se treba odmah postarati i istražiti uzrok tome. Tome more biti puno uzroka, ali da mi navedemo one, koji se najviše događaju. Od takih uzroka, jedan je što dijete ne zna učiti kao njegovo društvo. Djeca, koja umiju učiti, ne će mekteba bježati. Za to treba nastaviti da dijete poredi drugoj djeci. Čim staratelj dozna, da mu dijete uči lijepo, onda treba da ga redovito šalje. Osim bolesti ne bi smjelo ništa dijete zastaviti, da ne ode u mekteb. Jer dijete koje samo cijeli dan ostavi mekteb odmah mu počne hladiti. S toga griješi staratelj što tobože da djetetu očinu ljubav – povede ga u vrijeme mekteba nekuda na teferič, ili ga zbog kakva malog posla ostavi kod kuće. To je malenkost – misli se – ali se njemu ta malenkost more vrlo osvetiti i to ovako. Jedan dan ostavi ga roditelj i ono sutra dođe u mekteb, ali ne zna ono, što se je prošli dan učilo. Ne mogavši porediti svom društvu isprva se stidi; a kašnje se nauči ne znati, te onda počne sam izostajati i sad tome djetetu neima lijeka šta god upotrebiš. Biće još gore, ali pošto se nešto ipak mora činiti, to će biti najbolje da mu se zadaju ona pitanja, na koja se misli da more odgovoriti, te da se djetetu gleda na svaki način sačuvati volja za mektebom. Kad se opazi da dijete ima volju za učenjem dotle će – more biti – trebati ponavljati ono gradivo, koje on nije slušao. Te se onda malo više s čim o tom zabavi. Zato treba muallim da vodi pomno brigu o onoj djeci, koja nekada i stane od mekteba i da zna šta je i ono vrijeme, kad nije dotičnog djeteta bilo, predavao. Za to treba raspored nastavnog gradiva, po kojem se more znati, šta se je i koji dan učilo, te treba još taku djecu djecu baška osim razrednici zabilježiti i tu bilješku imati uvijek na očima. U tu bilješku – razumije se – treba zabilježiti. Brezime i ime. Zatim datum i broj izostalih saata, te razlog zašto nije dolazio. Ta biljeka vrijedi dok ono dijete izgubljeno gradivo ne postigne. Ako staratelj opazi da mu dijete redovito ne dolazi u mekteb, treba da se odmah postara i da dijete privodi mektebu. Ovo vrijedi samo za onu djecu, koja dobro uče, jer lahko shvaća propisano gradivo, te misli, da im more biti da ne dolaze svaki dan. Ovaka djeca obično vole zabave izvan mekteba, te će često ostati na sokaku među onom djecom, koja ne polaze nikako mekteba. A kad dođe kući – razumije se – da će na upit kazati, da su bili u mektebu. I ako ta djeca na prvi pogled ne gube ništa, ipak se ne more dozvoliti nikom ne uredan polazak, jer more biti na koncu hrđavo, a to je mogo malo po malo zanemariti mekteb i učenje. Zato nije dosta dovesti u mekteb i upisati ga i ništa više, naprotiv staratelj treba dase počesto navrati u mekteb, te da upita muallima, da li mu dijete redovito dolazi, ako čuje, da – što no riječ – šara, onda neka ne čeka ni malo, već neka ujduriše kašnjući otprilike nako kako se donosi od bakala potrebne stvari za kuću, pa nek se sporazumi sa muallimom, da mu dijetetu svaki dan zabilježi datum dolaska u mekteb i svoj potpis, koji dan ne donese dijete muallimova potpisa, onda će potom znati da mu dijete nije bilo taj dan u mektebu. Taj posao u koje doba godine počinje, ne smije prekinuti prije ispita, opet na početku godine treba vidjeti kakav je dječiji polazak pa ako bude redovit, ne treba to činiti, a ako nije treba opet nastaviti,

More bit, da će se čitateljima ovaj ovoliki rad oko samog dječijeg polaska u mekteb moćan učiniti, ali današnja vremena i prilike zadaju uzgajateljima taj toliki posao. Kad se metne u tereziju uzgajateljev rad i kad se izmjeri njegovo lahko uzgajanje, onda nije opravdana ničija tužba. Koliko simena – toliko haslata. Čovjek, koji ima pod svojom rukom dijete, treba da se nada da će to dijete biti dobar čovjek, od koga će on prvi krist imati i da ga zato voli, ali treba da se boji da ne će biti zao od koga će također on prvi štete i sramote trpiti, te treba za to da sav svoj trud uložiti oko uzgajanja njegova“.

Umjesto zaključka

Ako bar na trenutak uporedimo ne tako dug životni vijek Murata Hajrovića Hulusija i njegovu aktivnost bilo kroz praktični rad bilo kroz pisanu riječ možemo samo naslutiti njegov trud i rad. Nakon samo letimičnog pregleda njegovih djela možemo vidjeti da su teme o kojima Murat Hajrović Hulusi piše aktuelne i danas i da se i danas može uzeti dosta primjera koja je navodio ovaj autor početkom XX stoljeća. To nam jasno govori da je Hajrović itekako vladao materijom o kojoj je pisao. Njegove radove ne moramo posmatrati samo kao doprinos metodici mektebske nastave ili narodnoj predaji vremena u kome je on živio i radio nego kao doprinos nama da vidimo možda kakav se jezik upotrebljavao od strane jednog muallima - intelektualca. To je jezik koji je vrlo prijemčiv za one kojima se autor obraća. On u sebi nosi dosta arebizama i turcizama što je vrlo uobičajeno s obzirom na teme o kojima autor govori ali i s obzirom na vrijeme u kome djeluje i piše. Hajrović govori o vrlo konkretnim problemima i nudi riješenja za njih. To je razlog više da vidimo šta je radio i pisao i Murat Hajrović Hulusi ali i još mnogi drugi.

Osnovna korištena literatura:

-Behar - List za pouku i zabavu, God. I-XI ( 1900-1911 ), Izbor, Sarajevo 1990.-Brdar Mensur, „Reforme osnovnog muslimanskog školstva u Bosni i Hercegovini u svjetlu Tri Prosvjetne ankete ( 1910 – 1922 )“. Islamska misao, br. 85-86, Sarajevo 1986., str. 20.23.-Džafić Rizo: „Murat Hajrović-Neistražena krajiška književnost“, Most-časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, br. 204 ( 115-nova serija ), Mostar, novembar 2006., str.-Fotkopija Hajrovićevog djela „Glavna načela islama“-Mektebi salnama za muslimansku godinu 1326. Uredio i izdao: Mehmed Džemaluddin - druga godina-Rizvić Muhsin, Behar-književnohistorijska monografija, Sarajevo 2000.-Rizvić Muhsin, Bosansko-muslimanska književnost u doba Preporoda 1887-1918, 2. izdanje, Sarajevo 1990.

-Sokolović A. Osman, Pregled štampanih djela na srpsko-hrvatskom jeziku muslimana Bosne i Hercegovine od 1878-1948, Separat iz Glasnika Vrhovnog islamskog starješinstva za 1955/56 g., Sarajevo 1957. -Spomenica o dvadesetogodišnjem postojanju Udruženja Ilmije u S.R. Bosni i Hercegovini-urednik Husein Đozo, Sarajevo 1971.-Traljić Mahmut, Iz kulturne baštine Bošnjaka, Travnik 1999.