5456charles baudelaire

Charles Baudelaire (1821-1867) Charles Baudelaire (1821-1867)

ČITAOCU Glupost, zabluda, grijeh i tvrdičluk su namaDuhove zaposjeli i muče naša tijela,Grizodušjima milim priskrbljujemo jela,Baš kao što prosjaci tove vlastitu gamad.

Tvrdoglavi nam grijesi, a kajanja nam mlaka;Svako priznanje naše čeka debela plata,I radosno se opet vraćamo na put blatan,Ko da je podlom suzom saprana mrlja svaka.

Na jastuku zla dugo sve nas uljuljkivašeSatana Trismegistos, koji nam duh začara, I u rukama ovog mudrog alhemičaraIspari dragocjena kovina volje naše.

Đavo u ruci drži konce koji nas miču!U stvarima odvratnim mi dražest nalazimo,I za po jedan korak svakog dana silazimoKa Paklu, bez užasa, kroz punu smrada tmicu.

Ko što ljubi i grize razvratnik bez krajcareKakvoj bludnici staroj grud silno izmučenu,Krademo, u prolasku, nasladu zabranjenu,Cijedeći je snažno, poput narandže stare.

Jedno pleme demona banči u mozgu nama,Zbijeni, vrve, ko da milion crva plazi,A Smrt, kad uzdišemo, u naša pluća slazi – Rijeka nevidljiva, sa gluhim tužaljkama.

A ako još uvijek nasilje, otrov, kama,Požar izvezli nisu prijatne šare svojeNa banalnome platnu jadnih nam sudbi, to jeVaj! stoga što smjelosti nemamo u dušama.

Al tu gdje šakali su, kuje, pantere, zmije, Majmuni, škorpioni, kraguji, te nakazeŠto preskamuču, grokću, urlaju, tlima plaze,U zvjerinjaku gnusnom naših poroka nije

Takvog koji toliko ružan je, zloban, zao, Premda gestama krupnim ni kricima sklon nije, Od zemlje krš i lom bi stvorio najradije, I u zijevu jednom sav svijet progutao:

Takvoga ko Dosada! Nju nehotične prate Suze, dok iz nargile puši i sni stratište.Ti, čitaoče, znaš to lukavo čudovište,- Dvolični čitaoče, - meni sličan, - moj brate!

ALBATROS

Često, rad zabave, mornari uhvateAlbatrose, ptice goleme sa mora, Nehajne sudruge plovidbe, što prateBrod što ponad gorkih kliže se ponora.

Tek što na palubu te kralje plavilaMetnu, postiđene, i kretnje sputane – Jadno puste svoja duga bijela krilaDa poput vesala vuku se sa strane.

Taj krilati putnik, smeten i slab li je!Smiješan i ružan, on, lijep tren pred tim!Jedan, kratkom lulom po kljunu ga bije,Drugi, hramljuć, glumi bogalja što leti!

S tim kraljem oblaka pjesnik sličnost ima:Strijelcu se smije, drugar nepogoda,Al na tle izgnan, među zvižducima,Divovska mu krila smetaju da hoda.

SAGLASJA

Priroda je hram gdje riječi smušeneIz stubova živih katkad uvo čuje; Tu čovjek kroz šume simbola putujeDok rodbinski njine gledaju ga zjene.

Ko što se u dalji duga eha spoje U neku duboku i mračnu cjelinu, Ogromnošću nalik na svjetlo i tminu,Miris, zvuk i boja u saglasju stoje.

Neki su mirisi ko put dječja svježi, Ko oboe blagi, ko polja zeleni, - A drugi pobjedni, bujni, iskvareni,

Čije prostiranje ka bezmjerju teži, Ko ambre, mošusi, izmirne, tamjani, Što poju žar koji duh i čula pjani.

STRVINA

Sjeti se stvari što vidjesmo, dušo moja,U divan ljetnji osvit svježi:Na zavijutku puta, gnusna strvina kojaNa postelji od šljunka leži,

S nogama u vazduhu, kao pohotna žena,Vrela, na otrove se čuje;Nehajno i besramno otvorila se njenaUtroba, otkud pare struje.

Sunce je trulinu zrakama žeglo ko da Prikladno je želi skuhatiI sve što sli ujedno ta velika Priroda Ustostručeno da joj vrati.

I gledalo je nebo u onaj kostur krasanKao cvijet kad krene cvasti.I mislila si da ćeš – jer smrad bješe užasan – U nesvijest na travu pasti.

Muhe zvrndahu iznad utrobe te smrdljive,Otkud su čete izlazileCrnih ličinki što su, niz ove dronjke žive, Poput guste tečnosti lile.

Ko val, sve se to pelo i spuštalo, il kaoMjehurovi bi uzletjelo; Ko da se tijelo, kog je neznan dah napuhao, Umnožavalo i živjelo,

A muzika se čudna širila iz te smjese, Kao potok i kao vjetar,Il kao zrnje kad ga vijač vrti i treseRitmičnim kretanjem rešeta.

Oblici izbrisani, sveli se tek na sanju: Vizija, u dolasku spora, S platna zaboravljenog, koju tek po sjećanjuUmjetnik dovršiti mora.

Iza stijenja kuja, nemirom obuzeta, Gledala nas je gnjevnom zjenom,Vrebajuć tren da opet otme od tog skeletaParče ranije ispušteno.

- A ipak jednom nalik ovom smeću bićešOvom groznom leglu pošasti, Zvijezdo za moje oči, sunce za moje biće,Ti, moj anđele, moja strasti!

Da! Takva bićeš, nakon uzete svete tajne- Kraljice među ljupkim svima! – Kada legneš pod travu i prebujno cvjetanjeDa pljesniviš među kostima.

Ljepoto moja! crvi kad poljupcima krenuDa te rastaču, ti im javiDa sačuvah i oblik i svu bit božanstvenuRaspadnutih mojih ljubavi!

DE PROFUNDIS CLAMAVI

Zazivam Tvoju milost, jedina koju volim, Sa dna ponora mračna, gdje pade srce moje,Ovo je svemir tmuran, obzor olovne boje, Gdje plivaju u noći hula i užas goli.

Tu lebdi šest mjeseci sunce što studen zrači, A noć svih šest ostalih mjeseci zemlju krije; Čak ni zemlja na polu toliko gola nije:- Ni potoka, ni travke, ni šume, ni divljači!

Na svijetu se užas smisliti veći ne daOd hladne okrutnosti ovog sunca od ledaI silne noći što se ko stari Haos čini;

Najnižoj životinji zavidim na sudbiniŠto, uroniv u svoju tupost, može da spava, - Tako se sporo klupko vremena primotava.


KOVAČ, Nikola Upitna misao / Nikola Kovač. - Beograd : Prosveta, 1980. - 317 str. ; 22 cm.

Nikola KovačBodlerovo suočenje sa suštinama govora i bića (str.161)ISvako razmišljanje o poeziji Šarla Bodlera (Charles Baudelaire) vezuje se za nasljeđe romantizma, tu veliku duhovnu prekretnicu kojom, u ev-ropskoj istoriji, započinje novo doba na ruševinama starog svijeta nad kojima još lebdi duh Francuske revolucije. Generacija francuskih roman-tičara, od kojih mnogi još nisu bili ni stupili na književnu scenu kad su ve-liki pjesnici njemačkog i engleskog romantizma završili svoj životni vijek, dala je ovom pjesničkom buntu značaj i razmjere epohalnog prevrata ot-varajući perspektivu mišljenja i djelovanja na novim estetskim i idejnim osnovama: na udaru nove osjećajnosti našle su se tekovine racionalizma i ideali prosvjetiteljstva. Svoje osloboditeljske vizije i kult individualizma romantičari su prije svega artikulisali u domenu pjesničkog govora ne prezajući pri tom od stvaranja mita o sudbini pjesnika, zanesenjaka i pro-roka. Romantizam je, nesmnjivo obogatio tokove pjesničkog saznanja i otkrio neslućene prostore imaginarnih ponora.Glorifikujući ličnost i ulogu pojedinca u istorijskim zbivanjima, roman-tizam je formulisao pretpostavke novog senzibiliteta i novog doživljaja svijeta. Pobuna i akcija, kao i zahtjev da se svijet i istorija predstave kaointegralni dio čovjekovog emancipatorskog elana, dobili su u romantizmu snagu i značaj regulativnih načela i mišljenja i pjevanja i ponašanja. Od biblijskih legendi do (str.162.)savremene istorije, od intimne ispovijesti i do satiričkog i moralističkog pamfleta, od lepršavih kliktaja radostima života do metafizičke zbunjenosti pred neizmjemošću svijeta - svuda je pjesnik želio da istakne primamost subjektivnog doživljaja i nesputanu slobodu svoje inspiiisane avanture. No, uza sve to, imajući u vidu različite individualnosti pjesnika i neujednačenost njihovih ostvarenja, romanti-zam nije uvijek uspijevao da u pjesničkom jeziku oblikuje sve zhtjeve svo-je borbene poetike i svog estetskog “rnisticizma”. Ali romantičan su prvi

pokrenuli veliko klatno moderne poezije.

Kada je Bodler roden (1821), francuski romantičari su bili na domaku svo-jih programskih ostvarenja, a kada je počeo pisati, poetika romantizma se konstituisala kao neosporan i dominantan izraz nove pjesničke osjeća-jnosti. Ali Bodlera nije navodio na iskušenje ni izazov sanjalačke imag-inacije ni inspirisani elan romantičarske retorike. Pitoreskna deskripcija, precizno notiranje slika, izrazitost forme i njeno kontrastno osvjetljenje ~ jednom riječju, priznavanje vanjskog svijeta kao povoda i izvora pjesničk-og jezika, Bodler doživljava kao okvir koji je preuzak za njegovu viziju sumazuralislne-a, magijske spiritualnosti i poetske čistote, oslobodene svega pozitivnog, realnog i korisnog. Svojom idejom o “simboličkom sug-lasju” i imaginarnoj transformaciji realnog svijeta, Bodler je stvorio os-nove novog pjesničkog govora i drukčijeg umjetničkog opredjeljenja koje će francuskoj poeziji otvoriti neslućene perspektive i ostaviti neizbrisive tragove u duhovnoj orjentaciji čitave moderne poezije.(str.163.)Kod Bodlera ne nalazimo ni egzaltaciju zaljubljenog romantičara, zbun-jenog pred prolaznošću vremena i krhkošću uživanja i sreće (kao kod Lamartina), ni plačljivu odu jednog ranjenog srca, punu dirljivih akce-nata (kao kod Misea), ni eruptivnu snagu zahvata koja moćnom poets-kom dikcijom i neizmjernim bogatstvom oblika i ritmova povezuje nebo i zemlju, stvarnost i legendu, kozmičke promjene i “pokrete duše” (kao kog Igoa). Bodler nije ni pjesnik srca ni vizionar titanskih pokreta ni pok-lonik mitske tradicije, ni fanatični tribun nacionalnih veličina. Nasljeđe romantizma sa svim obiljem i prestižom svojih duhovnih sadržaja nije Bodlera učinilo ni epigonom romantičarske poetike_niti ga je spriječilo da otkrije nove horizonte pjesničke imaginacije. Bodler je sav okrenut sebi. Ali, dok romantičari svoj doživljaj predstavljaju kao univerzalnu dra-mu i realnost vide kao projekciju vlastite osjećajnosti (“pejsaž je stanje duše”), dotle Bodler nastoji da iz svog vlastitog iskustava izvuče zaključke o mogućoj vezi između poezije i života, izmedu sudbine pjesnika i sud-bine jezika. Kao i romantičari, Bodler vjeruje daje pjesnik pozvan da re-alnost svijeta i svoju ljudsku sudbinu protumači u svjetlu svojih snova; ali iz tog uvjerenja Bodler izvlači dalekosežnije zaključke o čovjekovom suočenju sa svijetom koji ga odbacuje kao tudinca, suvišnog i štetnog.


Dok se Vinjijev “usamljeni genije” zaustavlja na površinskoj desk-ripciji, i alegorijskim slikama sugeriše utješno i ohrabrujuće stoičko dostojan-stvo, dotle Bodler u sukobu sa svijetom vidi izvor svake ljudske drame i svoju egzistencijalnusituaciju veže isključivo za nemnovnost tog sukoba. lz tog lucidnog i nemilosrdnog suočenja, iz svijesti da (str.164.) poezija može biti samo svjedok i izraz pjesnikove suštinske veze sa svijetom nastala je Bodlerova poezija kao potvrda nove duhovnosti i slika novih imaginarnih obzorja.

Bodlerov životni put pruža nam dovoljno razloga za vjerovanje da je pjesnikov položaj podložan hirovitoj igri slučaja u kojoj pjesnik izmedu dva zla najčešće ne umije da izabere ono manje. Svoj položaj Bodlerdoživljava kao sudbinsko prokletstvo i definitivnu odbačenost u svijetu punom besmisla i neprihvatljivih sistema vrijednosti. Sin obrazovanog i ugladenog činovnika Senata kome nisu bila strana ni iskušenja svijeta likovnih umjetnosti, Bodler je, nakon očeve smrti, ostao duboko vezan za majku, prema kojoj je čitavog života gajio ljubav punu neizrecive nježno-sti i djetinjaste naivnosti. Tu ljubav grubo je povrijedila majčina odluka da se uda generala Opika (Aupick), odanog činovnika Luja Filipa, koji je završio karijeru kao ambasador. Uvrijeden i ljubomoran, Bodler nikad nije prestao da prigovara majci zbog neoprostive greške. Revoltiran, ne-zadovoljan, neodgovoran i ciničan, mladi Bodler je svoju netrepeljivost prema očuhu ispoljavao još od prvih dana provedenih ukoležu u Lionu (gdje je Opik bio premješten) pa do defínitivnog raskida sa porodicorn. Ni zalaganje “porodičnog savjeta“, ni putovanje na Istok, ni zvanično tutorstvo sudskog izvršioca Ansela (Ancelle) ništa nije moglo odvratiti svojeglavog mladića, kod koga se veoma rano otkrivaju i pre-poznaju znaci literarne vokacije, od boemskog života u Latinskomkvartu i ekstravagantnosti i dendizma. Raskošan život u društvu kiževni-ka i slikara, glumaca i prostitutki, (str. 165.) prekomjerni troškovi, ekscesi i skandali ubrzo su bacili Bodlera u velike dugove i ozbiljno prijetili da unište cjelokupno nasljeđe koje mu je pripalo čim je postao punoljetan. Na zahtjev porodice, Bodleru je sudskim putem odredena skromna renta, koju će, uza sav prezir prema porodici zbog ove okrutne i ponižavajuće mjere, primati čitavog života kao jedini stalni izvor prihoda. Odbačen i ponižen, Bodler je prihvatio svoju životnu sudbinu kao prokletstvo i ne-

zasluženu kaznu. To životno opredjeljenje pratila su bezbrojna i tragična iskušenja, od materijalne oskudice i sudske osude prvog izdanja njegovih pjesama, preko neizlječive bolesti i potucanja po Belgiji punih razočaren-ja, do konačne smrti u stanju potpune oduzetosti i afazije.

Prokletstvo i odbačenost stoje, dakle, u osnovi Bodlerove ljudske drame, čije će sukobe i ponore predstaviti kao temeljna načela svoje pjesničke vizije i svog moralnog i intelektualnog stava. Blagoslov, kojimse otvara prvi ciklus (Splín i ideal ) zbirke Cvijeće zla (Les fleurs du mal), nosi u sebi protest i ciničnu ispovijest prokletog pjesnika koji se, prez-ren i osamljen, zatvara u dostojanstvenu tišinu bola (“Znam da bol je plemstvo jedino”), u kojoj riječi obračuna i prezira dobijaju prizvuk mo-litve i himne - jedinog pravog izraza pjesnikove duše i jedinog načina da se oplemeni bol i da se neizbježnosti sudbine suprotstave čisti oblici ljepote. Taj pjesnički elan, ta stalna težnja da se uzdigne iznad kontin-gentnosti stvari, iznad svijeta ispunjenog zlom i niskim nasladama, iznad tragičnog saznanja o neminovnosti propadanja i smrti, iznad živo-ta koji je samo splin i kužne pare, (str.166.) nezajažljiv u svojoj pohlepi, stvara kod Bodlera predstavu o pjesniku koji transcendira svijet real-nog postojanja i teži ka višim predjelima pjesničkog saznanja, kao onaj

Ko lebdeć nad žićem shvata bez napora šta kažu cvijeće i stvari nijeme (Uzlet)

Jedino na taj način pjesnik ostaje vjeran svojoj misiji nadahnutog tumača tajni i zagonetnih poriva čovjekove duše. Sve ostalo je sramna kapitu-lacija ili nasilna zatočenost u svijetu prljavštine (Labud) i cinične banali-zacije vrijednosti i ljepote (Albatros). Stoga Bodler u simboličkoj poemi Svjetionici pjeva odu stvaralačkom geniju, čiji glas kroz milenije dopire iz mraka istorije. Kao jedini protest ijedini znak svog trijumfa nad iracio-nalnošću istorije, pjesnik ovdje uzdiže ideal stvaralačkog duha i beskraj njegovog trajanja i zračenja. Bodlerova lucidnost svakako je izraz jed-nog dubljeg životnog i misaonog opredjeljenja u kome dominira svijest o uzaludnom pokušaju promjene svijeta i .razumnog djelovanja na tokove njegova razvitka. U svijetu besmisla, ludosti i okrutnosti Bodler nalazi jedino razumno utočište u lucidnom sagledanju sveopšte “ljudske ko-


medije” i razotkrivanju njenih paradoksalnih obrta. Ta lucidna svijest u Bodlerovom djelu razlaže se kao bipolarna konstanta (pjesnikovo prok-letstvo i spoznaja božanske vokacije, bjekstvo u sfere pjesničkog ideala i vezanost za realnost u njenom najodvratnijem ispoljavanju, “ekstaza života” i “užas života”), Obilježavajući njegov pjesnički lik kao simbol ne-spojivih krajnosti i tragične rastrzanosti između ideala i zbilje. (str.167.) Još snažniji izrazi “šokantniji” kontrast izmedu istinskih životnih vrijednosti i bezrazložnog ali nužnog propadanja materijalnog i organsk-og svijeta Bodler je ostvario u čuvenim stihovima pjesme Strviina. Ova poema (koja je protiv sebe izazvala bijes Brintjerovog dogmatizma) još upečatljivije dovodi u opreku najelementarnije oblike propadanja ineuništivost čovjekovog doživljaja i iskustva oblikovanog sredstvima um-jetničkog govora. I dok se, na primjer, u pjesmi Harmonija večeri pjesnik uzdiže nad strahom i zebnjom od svakidašnjeg , prolaznog ismrtnog, u trenutku kad uspomena na voljenu ženu trijumfuje nad ništa-vilom, ovdje je protest sažet u krik prezrenja, i u vapaj za spasenjem, vapaj čovjeka koji je sačuvao “oblik i suštinu božansku” svog neotuđivog iskustva, svoje suverene pjesničke riječi. N ajzad, to je poklik trijumfa bodlerovskog Sizifa nad neizmjernošću vlastitog ponora i gadostima umiranja: i kao što “poezija počinje Orfejevinm silaskom uPakao” (Blanšo), to jest grijehom i izazovom, tako se i pjesnik iskupljuje kad svoje ponorne predstave stavi u službu istraživanja novih mogućno-sti poetskog izraza. Sri-vina, kao i Balkon, upravo su izraz tog u pjesničk-og iskupljenja: prolaznom i smrtnom pjesnik daje obličje besmrtnog i trajnog; subjektivna osjecanja nadživljuju i trenutak i objekat koji ih je pobudio: zahvaljujući sjećanju ljubav ne iščezava; ona u pjesničkoj svijes-ti traje kao “drugi svijetËkao pjesnička fikcija iz koje iskrsavaju fantomr “izgubljenog vremena“. Pred realnošću svijeta i neminovšću njegove me-hanike Bodler se prkosno suprostavlja trošnom i efemernom veličajuči ideal spiritualizacije realnih predstava i njihovog (str.168.) umjetničkog fiksiranja u trajnim oblicima ljepote. Pri tome, svijest 0 divergenciji zbilje i ideala ostaje trajno obilježje pjesnikove inspiracije. Ta dualistička ra-strzanost i svijest o polarizaciji ideala i fakticiteta, trajnih vrijednosti i neizbježnog besmisla ispoljava se kod Bodlera kao opreka Splina i Ideala, božanskog i demonskog, tjelesnog i duhovnog. Dinamiku tih suprotnosti sažima u sebi i metaforički naslov Cvijeće zla. U tom jezičkom spregu

dovedeni su u međusobni odnos elementi dvaju suprotnih misaonih impulsa i dvaju područja pjesničke vizije: težnju ka čistoti i ljepoti sim-bolizuje cvijeće izraslo po poljima zla, cvijeće koje, kao znamenje čovje-kovoga trijumfa nad ništavilom, preobražava pejzaže čovjekova proklet-stva i uzludnog traženja sreće u vječnom izgnanstvu.U toj sprezi suprotnih zahtjeva vlastitog bića ne postavlja se pitanje izvo-ra: pjesnik nastoji da na planu izraza maksimalno iscrpe imaginarno bo-gatstvo tih suprotnosti i da im da punoću i intenzitet autentične ljudske drame. Predstava ponora i neizmjerne disproporcije izmedu bića i idea-la samo su rezultat saznanja o nemogućnosti čina; Sartr s pravom kaže da je bol samo afektivni aspekt lucidnosti, što u potpunosti odgovara Bodlerovom shvatanju sukoba izmedu idealnog i realnog, imaginarnog i racionalnog. Bodler je tu statičnu opreku pretvorio u dinamiku pjesničk-og oblikovanja.

Bodlerova težnja ka nedokučivom, proizašla iz želje da svijet sagleda kao ukupnost najrazličitijih fenomenalnih odlika i oznaka, projicirana je u sfe-ru (str. 169.) pjesnikovog doživljaja ljepote, prirode i ljubavi. Ljepota je ne samo domen pjesnikovih snova i konstantnog iskušenja, nego prije svega, suštinsko razvođe svake poetike i svakog opredjeljenja. Veličanje ljepote za Bodlera predstavlja jedan od puteva pjesničkog bjekstva: za njega, ljepota otvara prostore beskraja i slobode, prekoračuje granice vremena i patnje i u svom satanskom elanu spaja najviše naslade sa užasima neizmjernih ponora. Bodler ne zaboravlja ni romantičarski mit Prometej ske pobune i demonske fascinacije koju pobunjeni odmetnici prenose na! pjesnike i sanjare. Krleža kaže da je Bodler, u stilu svoga vremena, “pojam Ljepote izdvojio od stvarnosti, uzvisivši ga do Svetin-je, kojoj služiti znači klanjati se metafizičkom fantomu“. Ali, bez obzira na njeno porijeklo, božansko ili demonsko. tajna oblikovanja ljepote, i uživanje u mnoštvu njenih medusobno protivurjecnih preobražaja, dati su pjesniku kao nadoknada za sve rugobe svijeta i sve tegobe života.

Božja? Vražja? Svejedno! Angel ili Sirena?Svejedno, ako vilo, čije oko velure,Ritam, sjaj, miris krije, kraljicejedinstvena!Svjet činiš manje gnusnim, i manje teškim ure!


(Himna ljepoti)

Interesantno je napomenuti da u pjesmama kao što su Ljepota ili Himna ljepoti Bodler formuliše dva oprečna principa svoje estetike, ali sa jed-nakim povjerenjem u dostojanstvo pjesnikove misije u uslovima krajnje neizvjesnosti stvaralačke avanture i (str. 170.) nemogućeg saobraženja bića i objekta. Komentarišući ove dvije pjesme, Žan Prevo s pravom is-tiče da sonet Ljepota više izražava estetiku Lekont De Lila i principe sim-bolizma nego uvjerenje pjesnika koji obožava ples i skladne pokrete, koji evocira stanja i štimunge komplementarnih senzacija (“gdje se zvuk mi-ješa sa svjetlošću”), kome su bliže spiritualne ljepote muzike i slikarstva (jer su lišene materijalnosti) nego monumentalna i okamenjena ljepota mermernih statua. Žan Prevo kaže dalje da se ova kontradikcija može objasniti ako Bodlerov sonet Ljepota shvatimo kao pjesničku skicu jedne grčke statue, jedne od Venera ili Uranija kojeje Bodler mogao vidjeti u lapidarijumu Luvra. Otuda taj dostojanstveni spokoj i superiorna indif-erentnost mermerne ljepote koju pokret može samo oslabiti i narušiti. Toj koncepciji ljepote “apolonskog” tipa (“mrzim pokret što premješta linije”) i božanske suverenosti (“kao Sfmks nepojamni u plavetnilu vlad-am“), Bodler suprostavlja dinamički koncept ljepote u kojoj se prožimaju elementi satanskog i božanskog, dobročiniteljskog i ubilačkog, lukavog i opojnog:

Slaziš li s neba ili izlaziš iz bezdana,Ljepoto? iz tvog oka božanskog i adskoga,I zla i dobra djela liju se smiješana,I sa vinom se možeš uporediti stoga.(Himna ljepoti)

Raspusna (“Cijelovi su ti piće, a usta su amfora”) i svemoćna (“Svim vladaš, ničem račun nije ti polagati“) na svom trijumfalnom putu, Bodlerova ljepota opravdava svoju nadljudsku moć time što(str.171.) čovjeku pruža makar i varljivu sliku svijeta intenzivnijeg doživl-javanja i dubljih saznanja. Veličajući ljepotu kao i stvaralačku moć čov-jekova duha, Bodler je pokušavao uspostaviti privremenu harmoniji i mogući dosluh sa svijetom, jer pjesnik je uvijek na granici zastrašujućeg

ponora trajanja, nesposoban da pomiri krajnosti koje ga razdiru. Jedan vid bjekstva i zaborava Bodler nalazi u ideji putovanja temi kojoj je on posvetio nekoliko pjesama u stihu i prozi sa različitim značenjima (Poziv na _vutova/tje, Putovanje na Kitera, Putovanje). Svuda je, međutim pri-sutna ideja o imaginamom bjekstvu iz stvarnosti, o težnji ka usklađivan-ju ideala i stvarnosti. Jednom je “Poziv na putovanje” u zemlju snova obilježen sanjalačkom atmosferom bezazlene fikcije i lirizmom pjesničke egzotike; drugi put je ideja putovanja vezana za zlokobna predskazanja i turobne simbole pjesnikove egzistencije; najzad, slika putovanja, kao posljednjeg hodočašća poraženog i slomljenog putnika kroz život otvara se kao neizmjernost konačnog spokoja. Putovanje je samo imaginarno bjekstvo; svako konkretno i praktično rješenje dovelo bi u pitanje dosto-janstvo i nepovredivost pjesnikovih uvjerenja, jer pitanje izlaska i bjekst-va za Bodlera, istovremeno je i pitanje pjesnikovog postojanja: rješenje tako reći i ne postoji; postoje samo oblici njegove pjesničke projekcije, svijet imaginacije u kome je svjesna saznanja moguće podrediti logici spontanog govora stvari, to jest strogost i okrutnost realnosti zamijeniti slobodnom igrom pjesničkih formi. Poezija na taj način rigorizmu saz-nanja suprotstavlja relativizam doživljaja, a racionalnom konceptu imag-inarnu predstavu i “natpevano beznade” (B. Miljković).(str.172)Bodlerov pjesnički svijet, sazdan od sukobai traganja za nepoznatim, potvrđuje se u najrazličitijim oblicima ispoljavanja tog osnovnog os-jećanja podvojenosti bića i svijeta. U ciklusu Pariske slike Bodler se s ciničkom melanholijom obračunava sa naličjem velegrada, čija pomam-na dinamika ruši varljive iluzije njegovih stanovnika i otvara paklene prostore bijede, poroka i lažne naslade u “vještačkim rajevima”. Pjesnik Pariza i njegovog podzemlja, Bodler je romantičarske slike prirode zami-jenio tužnim snimcima trauma urbanog čovjeka na margini društva, nemoćnog pobunjenika prepuštenog samoći i bolu. Verlen kaže da jedan aspekt Bodlerove originalnosti leži i u načinu predstavljanja modernog čovjeka izloženog zamkama i rafiniranostima jedne pretjerane civili-zacije, “modernog čovjeka sa svojim izoštrenim i prenapregnutim čuli-ma, svojim bolno suptilnim duhom, s mozgom zasićenim duvanom i s krvlju spaljenom alkoholom, jednom riječju - neurotika par exellence”. Prizori očajne samoće i groteksne scene gojinske inspiracije (Male star-


ice, Slijepci, kao i pjesma u prozi Udovice) samo su jedan dio pjesničkog mozaika o velegradskom bolu, besmislu i prijetećem demonu zla. U toj paskalovskoj projekciji čovjeka osudenog na samoću i vječno traženje nedokučive harmonije, Bodler je otkrio nova područja misaonosti i nove obrasce pjesničkog govora: daleko od deskriptivne evokacije ili inspirisa-nog zanosa romantičara. Bodler je svoj cinični ton, svoje gorke paradokse i svoj kapriciozni dendizam “pour épater le beourgeis” spojio u jedinst-ven spreg vatrenog idealizma i izazovne senzualnosti kulta bola i težnje ka njegovom prevazilaženju u umjetnosti i ljubavi prema lijepom. U tom spoju senzualnog i spiritualnog, grozničavog i (str.173) trezvenog, stras-nog i misaonog Bodler je tražio moguće oblike trajne harmonije izmedu čovjekovih duhovnih težnji i njegoveživotne situacije, izmedu idealnog i realnog. Za Bodlera je moderni grad sa užurbanim životom izgradnje, rušenja, mehanizacije i rastuće bijede predstavljao sliku iz predvorja pa-kla, sliku svijeta lišenog nade. U licima njegovih nesrećnih žitelja, usaml-jenih, prognanih, bespomoćnih, “baroknih” brodolomnika života, Bodler je prepoznao i sudbinu modernog pjesnika, izgubljenog u društvu koje ga odbacuje. Nije čudo što je Bodler svoje pjesme Sedam staraca i Male starice (a nešto kasnije i poemu Labud iz istog ciklusa) posvetio upravo Viktoru Igou, zatočeniku sa ostrva Gemsi.Razočaran i osuđen na samoću, pjesnik ni u ljubavi ne nalazi utjehu ni obećani spokoj zadovoljenih težnji i harmoničnog spoja želje i objekta. Cinična i izazovna, raspusna i pohlepna, samozodovoljna i lascivna,isključiva i nezajažljiva, Bodlerova ljubav je predstavljena ili kao kazna i stalni izvor zla Blagoslov (Bénédiction), ili kao afektivni elan koji čulnesenzacije pretvara u imaginarne simbole i čiste poetske slike ( Egzotični miris i Kosa), ili kao ponor iz koga još izbijaju sjećanja na dane sreće i kratkotrajnog zadovoljstva (Balkon). Najzad, ljubav je samo povodda pjesnik napravi bilans razočarenja “srca koje se opija lažima“ (Semper eadem), da dočara turobnu atmosferu prolaznosti i žaljenja za iščezlim radostima (Jesenja pjesma). Rastrzan između “grešne ljubavi”prema “crnoj Veneri” i dirljive nježnosti prema šarmantnoj Mari Dobren, između raspusne strasti lascivne mulatkinje Žane Dival i platonskog (str.174) koketiranja sa otmenom i dostojanstvenom gospođom Sabatje, Bodler u ženi ne vidi ni inkarnaciju sreće ni konačno zadovoljenje: žena u Bodlerovim očima sažima ekstremne polove životnih krajnosti. Čovjek

je nužno žrtva tih satanskih antinomija koje se naizmjenično ispoljavaju bilo kao degradacija i pad bilo kao neostvariva težnja ka božanskoj čistoti i idealnoj harmoniji. U tom satanskom spregu nezaobilaznog poroka i nostalgične težnje ka idealu Bodler je izrazio ponorni karakter razdora ličnosti podložne demonskim silama i njihovoj kapricioznoj igri.

Zato ni Bodlerova ljubav, ta satanska mješavina trivijalnosti i egzaltaci-je, ponižavajućeg pada i oduševljenog elana, grijeha i svetosti, nije ništa drugo nego jedan aspekt pjesnikovog suštinskog nesporazuma sa oko-linom, jedan korak bliže neizmjernom ponoru nepomirljivih životnih opreka. I ljubav, kao i kult bola, pripadaju domenu ponornog rituala koji istovremeno oslobađa i zarobljava, uzdiže i razara, i u svojoj dijalektičkoj igri definitivno odvaja svijet realnosti od svijeta fikcije. Tako i slika ponora koji fascinira i užasava (“užasni prostor što plijeni”), kod Bodlera dobija univerzalno značenje pjesničkog simbola koji sažima i beznadežno ba-trganje u svijetu privida i neminovnost suočenja sa istinom o vlastitom položaju: čitav ljudski život nalazi se nad ponorom i pred neizvjesnošću praznine:

Avajl sve je bezdan - čin, san , želja, riječ!(Ponor) (str.175)U svom ponoru, koji nije samo pjesnička lozinka nego i temeljno određen-je Bodlerove egzistencijalne drame, ali i lucidan trenutak svijesti koja, prema Blanšou, “otvara prostore pjesničkog stvaranja”, onog časa kad zakorači u neizvjesnost riječi, pjesnik je prihvatio rizik govora kao jedi-no svjedočanstvo o autentičnosti vlastitog bića ispunjenog sukobima i nemirima.Od dendizma do ponora riječi Bodler se kretao putevima bjekstva i traženja spasa, svjestan neminovnosti pjesničke sudbine i uzaludnog otpora vremenu, bolu i smrti. Realnost i pjesničko iskustvo otvaraju ponore imaginarnih uzleta, pri Čemu se ideja o apsolutnom i svijest o neminovnosti pada spajaju u jedinstven koncept življenja i pjevanja. Ra-spon izmedu pjesnikove vizije autentičnog doživljaja i trivijalnog nalič-ja realnosti, čijoj se mehanici ne možemo oduprijeti, dobio je razmjere pjesničke utopije, koju Bodler razvija sa strašću apsolutnog angažmana,


pjesničkog i ljudskog. Najelementarníji izraz tog angažmana je protest: svoj protest melanholičnog i iznevjerenog sanjara Bodler izražava tonom razočaranog pobunjenika protiv svijeta “gdje čin brat snu nije”. Vinjije-vom dostojanstvenom stoicizmu Bodler suprostavlja anatemu božanstva koje uživa pred prizorom ljudske patnje:

Ko tiranin, prepun i mesa i vina, Uz blag žagor naših strašnih hula drijema.(Odricanje svetog Petra)

Bodlerov revolt nije uperen samo protiv neba koje ostaje ćutljivo i praz-no nego i protiv demonskih snaga (str.176) zla, protiv satanizma kao os-jećanja čovjekove fatalne podložnosti silama sa kojima se uzaludno bori. Taj revolt započinje bogohuljenjem iz očaja u kome prekomjernost pat-nje dovodi u pitanje smisao trpljenja i dobrotu Božiju (Odricanje svetog Petra). S druge strane, Bodlerov revolt je revolt poraženog i skrhanog čovjeka kome su se sve nade izjalovile, koji je upamtio samo uvrede i razočarenja; i nade i zanos kojim se opijao pretvorile su se u iluzije i ob-mane. Ovdje se svijest o izdaji i odbačenosti pretvara u mržnju i želju za osvetom (Kain iAvelj), iako je Bodlerova pobuna, okrenuta ka “osvajan-ju neba“, u suštini opterećena razdorom suprostavljenih težnji i sviješću o ponornoj zatočenosti čovjekove ljudske situacije. Tu potresnu dramu svijesti pjesnik ne doživljava kao poraz i definitivan krah ideala, nego u svom pjesničkom prkosu prihvata prokletstvo i besmisao kao trajno svo-jstvo čovjekovog sukoba sa svijetom, njihove bitne opozicije i nesvodlji-vosti njihovih egzistencijalnih modusa. Polarizaciju tog sukoba ne uman-juje ni svijest o njegovoj konačnosti: tenzija, naime, ostaje i u pjesničkoj viziji smrti.Smrt kod Bodlera nije ni utjeha ni konačni spas. Ako u prvom izdanju Cvijeće: zla (1857), u kome ciklus Smrt sadrži samo tri pjesme, i nalazi-mo tragove “romantičarskog spiritualizma” , kako ga naziva A. Adam, u izdanju iz 1861. ton Bodlerovih zaključaka iz temelja se mijenja: smrt ne otvara nikakva nepoznata područja (“neznana nebesa”), ni tajanstveneperspektive onostranosti; smrt je pad u ništavilo, u ponor uzaludnog čekanja (Znaríželjníkov san). U završnoj pjesmi ovog ciklusa pjesnik nas vodi na (str.177) imaginarno putovanje čije se etape izjednačuju sa ra-

zličitim slojevima pjesničkog iskustva i cjelovite slike svijeta. Tražeći novo, pjesnik se susreće s iluzornošću svojih snova i uzaludnošću želje da se oslobodi poroka i grijeha. Njegovo razočarenje podjednako obuhvata domen intimnih želja kao i domen društvenog poretka, morala i religije. Elan ka ponoru i ništavilu kao novom - makar i varljivom izvoru pjesničke snage, za Bodlera predstavlja jedinu mogućnost prevazilaženja života i svjesnog distanciranja od njegove osrednjosti. Svi pokušaji bjekstva prolaze istim putevima: želja za novim i nepoznatim, podstaknuta iluzi-jom i snovima, neostvarena i neostvariva u« svijetu sveopšteg razočaren-ja i svemoći poroka, pretvara se u iluzornu nadu, u uzlet ka svjetlosti, u neizvjesnost avanture. Tako se i put u imaginarno kao i čitav životni put završava suočenjem s neizmjernošću ponora. Duh pobune i bjekstva koji je, kao nasljede romantizma, trajno obilježio dileme pjesničkog mišl-jenja, dobio je kod Bodlera izraz najvišeg stepena tragičnog suočenja sa neminovnošću ljudske sudbine i zakonima realnog svijeta.

IITematskoj koheretnosti Bodlerova djela i autentičnosti duhovnih dilema koje ono uobličava odgovara i specifična struktura njegovog pjesničkog izraza. Ponor pjesničke misli i silazak u najtamnija područja ljudskog bića omogućen je upravo stvaranjem novih izražajnih oblika i traženjem novih obrazaca pjesničke (str.178) imaginacije. Značaj Bodlerovog poduhvata ogleda se ne toliko u formalnim razlikama koje se mogu uočiti izmedu njegove poezije i poezije romantizma koliko u načinu radikalizacije onih pjesničkih zahtjeva koje su romantičari već afirmisali. Romantičari su još početkom vijeka osudili kult razuma kao isključivi izvor pjesničkih vri-jednosti; oni su srušili brane imaginacije i omogućili slobodan uzlet u sfere snovidnih slika i vizionarskih predstava. Pojam “prave poezije”, pot-vrđen u engleskom i njemačkom preromantizmu, definitivno je zamijen-io teoriju o “stihovanoj prozi”. Na ovim tekovinama romantizma Bodler je izgradio pravu tipologiju čulnih utisaka kao osnov svake imaginarne predstave. Čulnost se, kod Bodlera, ne vezuje za neposredne reakcije čula nego za čitav kompleks izukrštanih utisaka i njihovu formalizaciju na podlozi jedinstvenog elana koji vodi ka pjesničkoj sintezi ideje i znaka.

Pišući o Teofilu Gotjeu, Bodler jasno precizira granice pjesničkog čina:


“Poezija se, ni pod prijetnjom smrtne kazne ili potpunog pada, ne smije asimilovati sa naukom ili moralom; njen predmet nije istina, ona jesama svoj predmet. Načini dokazivanja istina su drugačiji i nalaze se na drugom mjestu. Istina nema ničeg zajedničkog sa pjesmom”. Naučna i moralna istina teže drugom cilju i obuhvataju druga značenjska i vrijed-nosna područja; umjetnost, medutim, stvara svijet “sugestivne magije u kome su spojeni i subjekat i objekat i vanjski svijeti sam umjetnik”. U tom sažimanju subjekta i objekta, vanjskog i unutrašnjeg, pojavnog i suštinskog, Bodler ističe imaginaciju kao prevashodno svojstvo poetsk-og (str.179) dara (“imaginacija - kraljica sposobnosti”), kao elementarnu snagu preobražajnog elana u kome se znakovi, simboli i obilježja pret-varaju u zatvorene svjetove čiste ljepote. Za stvaralačku imaginaciju, osjećajnost je jedna od pretpostavki, ali ne i dominantna odlika; zato Bodler i pravi razliku izmedu “osjetljivosti imaginacije“, kao izvora is-tinskog stvaralačkog impulsa koji povezuje i spaja različita iskustvena i imaginarna područja, i “osjetljivosti srca”, kao sentimentalnog nasljeđa i romantičarskog dolorizma, koga se Bodler gnuša.

Značaj i dalekosežnost ovih Bodlerovih načela postaće mnogo jasniji na primjerima njihove praktične poetske aplikacijeľVladavina imaginacije“ kako kaže Bodler, dobija svoju punu potvrdu tek u teoriji o simboličkom naboju i podudarnosti različitih prirodnih i duhovnih fenomena. Nara-vno, i podudarnosti “suglasja” , kao izraz nove pjesničke vizije, proizašli su iz Bodlerovog koncepta pjesničkog jezika i uloge stvaralačke imag-inacije. Ako forma nastaje iz “iz sukoba umjetnika sa prirodom” (Bodler) ili “pronađenog i naslijedenog” (Malro), onda svakako i fenomen pjesničke imaginacije dobija mnogo kompleksniju ulogu od one ka-kvu je imao u klasicizmu ili romantizmu. Tako će i umjetnost napustiti predrasude tradicionalnog shvatanja o imitaciji i veličanju prirode. U bilješkama o umjetničkom Salonu 1845. Bodler svoj stav spram tradi-cionalnog poimanja umjetnosti kao imitacije i velicanja prirode rezimi-ra ovim riječima: “Cilj skulpture nije rivalstvo sa odlivcima“. Odbacujući imitaciju kao stvaralački princip, umjetnost nužno teži ka apstrakciji, to jest (str.180) preobražavanju životnih oblika posredstvom imaginacije. Pošto se njen cilj ne ograničava na rivalstvo sa prirodom, i domen njene uvjerljivosti nalazi se drugdje. Za Bodlera, to je sfera simboličkog suglasja

i sinestezijskih predstava. Simbolizacija kao i miješanje odlika materijal-nog i imaginarnog ukazuje i na vrijednosno usmjerenje pjesničkog jezika: za Bodlera ne postoji svijet predmeta ukoliko on nije inkarnacija ili pre-bivalište pjesničkog duha. Predmetni oblici izbijaju na površinu pjesničke svijesti tek kao preobraženi i ““usimbolisani”” posrednici jednog kom-pleksnijeg duhovnog iskustva.

Ideja o podudarnosti i suglasjima, koju Bodler preuzima od Svedenbor-ga (iako možemo naći njene tragove i u Bilbiji i mnogim srednjevjekov-im vjerskim učenjima o kozmičkom skladu i simetriji nebeskog i Zemal-jskog), pored svojih estetskih obilježja nudi i određene egzistencijalne i moralne implikacije bliske Bodlerovom globalnom konceptu svijeta i čovjekovog položaja u njemu. Kao pjesnik “ljudske prirode zatočene u nesavršenstvo”, Bodler ideju suglasja - kao pjesnički ideal- suprotstavlja viziji nedovoljnosti i manjkavosti svijeta kao i ugroženosti i neizvjesnostičovjekova mjesta u tom svijetu. Ali, iz tog radikalnog nezadovoljstva re-alnošću, ljudskom i svemirskom, koje Sartr naziva “okamenjeno neza-dovoljstvo” i“objektivna transcendencija” , Bodler nastoji da, prijesvega, u svom njegovanju kulta ljepote, u svojoj aspiraciji ka beskonačnom, ponovo pređe put stvaranja koje se, u svom prvom činu, pokazalo kao nepotpuno i nesavršeno. To nezadovoljstvo svakim pojedinačnim fenom-enom realnosti biva podsticaj neiscrpnoj (str.181)ambiciji poezije da potvrdi superiornost ljudskog duha nad stvarnošću i uslovnostima čovjekove životne situacije. Tako jedna afektivna frustrira-nost dobija opseg univerzalne drame stvaranja u kojoj subjekat postavlja zahtjev za ljudskom rehabilitacijom svog iskonskog prava na izraz.

Na planu pjesničkog jezika, “saglasja” predstavljaju prije svega stvaralač-ki prodor u nov izraz, to jest napor da se svijet realnih datosti preobrazi u svijet simboličkih formula. I kao što Kolridž u svojoj teoriji imaginacije ističe zahtjev za prevođenjem svijeta trans-relanih vizija u domen real-nosti, Bodler teži da posredstvom drukčije i preciznije upotrebe jezika dokuči tajanstvene analogije izmedu različitih perceptivnih utisaka: “ Ima u riječima, u verbwn-u, nečega svetog što nam ne dozvoljava da ih prepustimo igri slučaja. Vješto vladati jednim jezikom znači praktikovati neku vrstu evokativne čarolije. Tada i boje govore, kao dubok i zvonak


glas; (. . .) miris budi odgovarajuće misli i uspomene“ (Iz članka o Teofilu Gotjeu).

Pjesnička riječ na taj način oslobađa se svog denotativnog karaktera i postaje izraz komparativnog približavanja različitih imaginamih i osjeća-jnih područja s tim što su utisci, osjećanja ili ideje predstavljeni kao izraz čiste fantazijske igre. U toj igri kao jedinom autentičnom svjedočanst-vu pjesnikove superiomosti nad iskustvom, postaje moguće slobodno i beskonačno evokativno i asocijativno povezivanje najrazličitijih slojeva pjesničke svijesti. Kod Bodlera najčešće susrećemo simboličku analogiju kao oblik (str.182) dovodenja i međusobnu vezu čulnih utisaka sa svi-jetom ideja pri Čemu se oslanja na evokativnu snagu metafore u kojoj nam apstraktnu ideju sugeriše sloj vizuelnih predstava ili, još neposred-nije, taktilni i oflaktivni utisci preobražavaju se u duhovno kompleksne vizionarske koncepte. U oba slučaja, do apstrakcije se dolazi spiritual-izacijom objekta, njegovim postepenim pomjeranjem iz polja puke po-javnosti u sferu vizionarske evokacije i asocijativnih povezivanja udal-jenih stavmosti. Drugim riječima, relativizirajući pojmove stvarnosti i iluzije, to jest neprestanim ukrštanjem perceptivnog i vizionarskog pla-na, objekta i njegove pjesničke projekcije, Bodler je od pjesničkog izraza napravio orude vlastitog umjetničkog i filozofskog koncepta, i ostvario najuniverzlniji oblik pjesničke komunikacije u modernom pjesništvu.

IIIUstremljen protiv vlastitog vremena i društva, razapet izmedu “splina i ideala“, svjetlosti i tame, svetosti i poroka, svjestan paradoksalnosti životne istine, tumač “logike apsurda”, Bodler je svojim pjesničkomformulom i ličnom sudbinom razmakao mede prostora u kojima se odi-grava pjesnička drama, uvjeren da je umjetničko stvaranje jedini izlaz izposvudašnjeg zla ogromne moći i jedini oblik trijumfa nad tragičnim saz-nanjima svijesti. Ako njegovu poruku ne možemo prihvatiti kaoemancipatorsku ni njegov bunt kao stav angažovanog lučonoše koji svoje pero stavlja u službu ideju humanizma i progresa (kao što je za sebe gov-orio Viktor Igo), pjesnik Cvijeća zla ipak je trajno obilježio (str.183)jedan period francuske poezije i udario temelj i čitavom jednom pjesnič-kom pokretu koji nosi njegovo ime. Bodler se nije utopio u matici intelek-

tualnih kretanja svog vremena; nije pripadao ni jednoj školi niti je prih-vatio pomodarska načela pjevanja i mišljenja svojih saradnika. Bodler je svoje djelo postavio na mnogo kompleksnije osnove, izvan granica for-malističke umjetnosti parnasovaca. Bodlerova istina leži s onu stranu krutog određenja njenog striktno moralnog ili idejnog smisla: dramati-kom svojih suštinskih stremljenja i ponornošću svoje vizije ona se formi-rala kao misao pjesnika koji je iskusio duboku neizvjesnost života i svijeta i pokušao da tu neizvjesnost učini ljudski samjerljivom. Zato i ne može-mo prihvatiti mišljenje da Bodler sam snosi krivicu za svoj životni krah (Sartr), a da ne dodamo da je on “odgovoran” i za jedinstvenu sudbinu svog djela koje ga je nadživjelo (Blanšo). U sukobu sa vremenom Bodler je, kao i veliki broj njegovih savremenika i sljedbenika, izgubio bitku, ali je zato o svom časnom porazu ostavio autentično svjedočanstvo trajne vrijednosti.

Ono što Bodlerovom pjesničkom činu daje snagu i uvjerljivost modernog koncepta umjetničkog stvaranjai što ga izdvaja iz hora efemernih stihot-voraca erudita, intimista ili “utilitarista” iz sredine prošlog vijeka, to je svakako uvjerenje da se poezija rada kao neminovnost punog reagovan-ja bića i na život i na ukupnost ljudskih predstava o životu i svijetu jed-nog vremena. Iz tog uvjerenja proizlazi i potreba za stalnim suočavanjem lica i naličja stvari, realnosti i fikcije, za predstavljanjem ličnih trauma i iskušenja (str.184) kao univerzalnog iskustva duha u sukobu sa vlastitim oprekama i neizbježnim granicama realnog svijeta.

Istina je da se Bodler koristio svim tekovinama romantičarske poetike prihvatajući i njene metričke obrasce i slobodu njenih prozodijskih ino-vacija; ali je istina i da je romantičare ostavio za sobom kako bogatstvom svog imaginarnog svijeta tako i opsegom svog asocijativnog polja unutar kojeg se ostvaruju bezbrojni spojevi najrazličitijih predjela pjesničke svijesti i najzagonetnijih tačaka ljudske istine.Bodlerova težnja ka “višoj ljepoti“ prožeta je snagom stvaralačkog integ-risanja svih oblika duhovne aktivnosti - ispovijedanja istine, moralnog ra-sudivanja i praktične objektivacije ideja. Vezujući pjesnikovu sudbinu za granice svijeta, besmisla i zla, Bodler je nastojao da obuhvati sve aspekte čovjekove egzistencijalne nedefinisanosti i njegovog očajnog


traženja smisla. Bodler kaže da je nastojao “izvući ljepotu iz zla”, to jest pokazati čovjekovu veličinu usred njegove bijede; veličanjem li-jepog suprostaviti se zlu. Ali Bodlerov estetski ideal apsolutne ljepote nije opterećen pernasovskim načelom formalnog savršenstva; njegova pjesnička formula proistekla je iz poimanja smisla i domena imaginarnih iskustava koje je drugacije od poimanja ostalih saradnika pjesničk-og zbornika Le Pernasse contemporaín (1866). Kao pjesnik za koga je imaginacija “kraljica svih sposobnosti”, Bodler je definitivno, raskrstio sa romantičarskim manirom pjesničke naracije, anegdote i didaktizma. On je pjesničku čistotu tražio u samim osnovama jezika i tajnim kombi-nacijama koje diktira imaginacija i svjesna težnja ka koherentnosti tog (str.185) imaginarnog svijeta. Tako je poezija oslobođena od primjesa koje su njenoj najdubljoj prirodi strane i koje joj je nametao vanliterarni kontekst: poezija, po Bodleru, nije ni istina ni osjećajnost, ni “hrana razu-ma“, ni “pijanstvo srca”, deskriptivni manir ustupio je mjesto pjesničkoj vidovitosti, formalna konstrukcija - činu otkrovenja, što pjesnikovom imaginarnom gestu daje zamah i širinu, dovoljne da obuhvati čitav hori-zont moderne poezije.

Ono što Bodlera čini “najkompletnijim našim pjesnikom” (G. Pikon) to je svakako duboko usađena svijest o misiji pjesnika i nužnosti misaonog sažimanja životnih iskušenja koja potiču iz neminovnosti ljudskog udesa: pred licem sudbine pjesnik se oslanja jedino na snagu svoje riječi i na dosljednost svom uvjerenju. U tom smislu Bodler se nadovezuje na dugu tradiciju francuske misli - od Vijona i Montenja preko Paskala do Lakloa i Markiza de Sada - koja je otkrivala ponorne istine o čovjeku i svijetu, os-vjetljavajući ih dvostrukim svjetlom razorne snage zla i stvaralačkog sna o prevladavanju i uzdizanju nad uslovnostima sudbine. Ne razdvajajući osjećanja “užasa života i ekstaze života“ Bodler je izgradio kompleksnu morfologiju životnih suprotnosti i paradoksalnih nesrazmjera u kojoj su već dati elementi svijesti modernog čovjeka prvenstveno kao svijeti o provaliji izmedu njegovih ideala i realnih okolnosti njegovog postojanja. Taj spreg “ekstaze“ i “užasa” prevazilazi domen psihologije i postaje kl-jučna egzistencijalana opreka u biću koje se antejskom snagom vraća sto puta proklinjanoj zemlji i životu, koje mrzi u svojoj ljubavi i voli u svom bolu. (str.186)

S druge strane, Bodlerova misao se produžava u duhovnoj orijentaciji čitave jedne struje savremene književnosti, od Malroa do Sartra i Kamija, koji su u obračunu sa svojim vremenom došli do uvjerenja da je “ak-tivni očaj“ suštinsko određenje njihovih životnih i umjetničkih uvjerenja, svjesni da jedino sizifovskom lucidnošću mogu pružiti otpor sudbinskoj neminovnosti zla. Bodler je na taj način stao na čelo pjesničke generacije modernih pesimista, odbačenih i “prokletih”, u društvu čije se vrijedno-sti prostituišu kvantifikacijom i pragmatizmom.

Bodler je, naravno, duboko vezan i za tradiciju romantizma kao i za iskustva preklasicističke francuske poezije, ali je radikalniji njegov prodor u novo, na planu jezika, a njegova misao univerzalnija. Pjesme kao što su Balkon, Kosa, a naročito Har/nonzja večeri, nisu samo ljubavne poeme izvanredno suptilne emocionalnosti i rafiniranog izraza nego nude i nov način gledanja na funkciju i ekspresivne raspone pjesničkog izraza: kao komplementarni dio vizuelnog i muzičkog doživljaja svijeta, riječ se pot-vrđuje kao polivalenta izražajna jedinica kojoj su dostupna sva područja čovjekovog misaonog i imaginativnog ispoljavanja. I kao što je romanti-zam, za Bodlera, “nov način osjećanja“, tako i Cvijeće zla otkriva nove pe-jzaže pjesničke imaginacije i nov način oblikovanja pjesničkog iskustva. Bodlerov jezik, međutim, neodvojiv je od njegove cjelokupne vizije svi-jeta: teorija correspolzdances je dovela u vezu pjesnikova najrazličitija čulna iskustva, ali je istovremeno ukazala na univerzalnost govora kao (str.187) posrednika izmedu perceptivnih oblika i njihove imaginativne projekcije. Iako zasnovana na ličnom svjedočanstvu, poezija se na taj način otvara prema univerzalnom egzistencijalnom iskustvu čovjeka razdrtog oprečnim zahtjevima vlastitog bića. To suštinsko nezadovoljst-vo i dinamika unutrašnjeg razdiranja izazvana tim nezadovoljstvom, čine osnov modernog senzibiliteta i misaonih preokupacija savremenog čov-jeka, čije je sukobe Bodler doživio s toliko bolne predanosti koja i danas uzbuđuje.

Radikalizacija pjesničkog jezika došla je kao rezultat kompleksnijeg kon-cipiranja pjesnikove misije i pjesničkog misaonog horizonta. Pjesnik nije više inspirisani mag koji tumači božanske tajne ili svoju ranjenu osjeća-jnost proglašava “svjetskim bolom” tražeći utjehu u sveopštoj patnji


ljudskog roda: pjesnik, kako ga zamišlja Bodler, postaje svjedok i nos-ilac intenzivnog unutrašnjeg sukoba nepomirljivih suprotnosti, zatoče-nik otudenog svijeta i društva koje ga odbacuje, nostalgični zaljubljenik eteričnih sfera bjekstva i sna, usamljen i izgubljen putnik u dedalu živo-ta neopozivo suočen s elementarnim silama razaranja, sa zlom i patn-jom, lucidni analitičar ništavila i neustrašivi izazivač smrti. I najpovršniji pregled bodlerovskih tema pokazuje nam kako pjesnik nije privilegov-ani genije koji čuva tajnu kozmičkog poretka i univerzalne harmonije: pjesnik je izašao iz “kule od Slonovače” da bi podijelio sudbinu svojih savremenika, da bi otvorio sve ponore istine o sebi i drugima, i ukazao na paradoksalnost obezglavljene mehanike svijeta. (str.188)

Zarobljen životom i pun snova o putovanju i predstava beskraja, pobun-jeni “dendi” i turobni Itéautantimorouménos, Bodler je svoj pjesnički čin povezao sa samim osnovama životnog iskustva kao nerazdvojno jedinst-vo artikulisano načelima poetike i stihijom realnosti. U svojoj otudenosti Bodler je osjetio da pjesnik nije volšebni centar svijeta i da je poezija je-dini oblik življenja u kome je moguće pronaći razrješenje sukoba i put ka sferama autentičnog doživljaja. Stoga je i težnja ka ljepoti kao vrhunskom estetskom zahtjevu i “jedinom preduslovu poetizacije bijedne ljudske st-varnosti“ (Krleža) , za Bodlera, samo put ka neslućenoj slobodi, put ka mogućem izmirenju tragičnog dualizma koji ga razdire. Bodler je na taj način anticipirao i malroovski koncept umjetnosti kao antisudbinskog čina, kao jedinog “svijeta bez grijehova“ koji slijepoj fatalnosti supros-tavlja slobodu igre i životnoj banalnosti pjesničku Vidovitost. Bez obzira da li se francuska poezija nakon Bodlera razvijala u pravcu vizionarske iluminiranosti, ili sanjalačkog lirizma koji se napaja unutrašn-jom muzikom bića, ili u pravcu hermetičke simbolike i kulta čiste forme izrasle iz ćutanja i praznine, Bodler je trajno obilježio tokove moderne poezije i afirmisao nove oblike pjesničkog shvatanja svijeta; zahvaljujući “korespondenciji” simboličkih predstava i spiritualizaciji iskustvenih čin-jenica, Bodlerova poezija je povezala najrazličitije domene čovjekovog života i bacila nemilosrdno svjetklo istine napardoksalnosti i nesvodljivosti ljudskih postupaka tražeći smisao, ljepotu i vrijednost u beskrajnom nizu (str.189) besmisla, trivijalnosti lažnih idola. U tom smislu Bodler je jasno formulisao poziciju umjetnika suočenog sa

suštinskim pitanjima svoje egzistencije, sa različitim obrascima poimanja čovjekove vezanosti za svijet i njegova raznovrsna značenja. To iskonsko osjećanje vezanosti pjesnika za svijet i nestalnu igru njegovih metamor-foza ispoljava se u Cviječu zla kao konstantna težnja da se cjelokupno pjesničko iskustvo predstavi kao koherentan sadržaj svijesti stvaraoca koji i svojim misaonim elanom i svojom životnom sudbinom dovodi u pitanje čitav jedan sistem moralnih vrijednosti i literamih konvencija. U svom novatorskom elanu Bodler je inkarnirao i snagu misaone sinteze i spontanost senzibiliteta, iskustvo tradicije i duh vidovite avanture: u njegovom pjesničkom programu postavljene su trajne osnove moderne evropske poezije. (Nikola Kovač str.189)


NAPOMENE

Ove napomene su, uglavnom, preuzete iz komentara što ih je, za “Cveće zla” izašlo u Narodnoj knjizi 1979. godine, napravio dr. Radivoje Konstan-tinović.

ČITAOCU (str. 193.)Stih 10. - Trismegist (grčki: trismegistos) – trostruko veliki. Grci su taj epitet pridavali egipatskom bogu Totu, izumitelju svih umjetnosti i nau-ka, načinivši od njega Hermesa Trismegista. Po alhemičarskoj tradiciji, Hermes Trismegist je otac alhemije i magije. Stihovi 29. i 30. - nabrojane životinje personifikuju sedam smrtnih grijehova: oholost, tvrdičenje, požudu, gnjev, lakomost, zavist i lijenost.

STRVINA (str. 199-200.)Po Praronovom svjedočenju i ovo je jedna od ranih Bodlerovih pjesama (napisana prije 1843. godine). Po svom namjerno brutalnom izboru riječi i slika Strvina upućuje s jedne strane na baroknu poeziju, a s druge na poeziju druge generacije romantičara (Petrus Borel, Teofil Gotje). Natu-ralističko slikanje smrti i raspadanja da bi se umilostivila gorda dragana.

DE PROFUNDIS CLAMAVI (str. 200.)Latinski naziv ovog soneta uzet je iz 130. psalma Davidovog. To je poče-tak prvog stiha ovog psalma: “Iz dubine vičem k tebi...”

LETA (str.200.)Naslov. - Leta: po grčkoj mitologiji rijeka u podzemnom svijetu čijom se vodom napajaju duše mrtvih da bi zaboravile na zemaljski život. Stih 22. - Nepentes: po grčkoj mitologiji čaroban napitak koji liječi fizičke i duhovne patnje, lijek protiv tuge.

AVELJ I KAIN (str.208.)Biblijsku legendu o Avelju i Kainu (Prva knjiga Mojsijeva, IV) Bodler treti-ra kao prilično originalan način. Dok su romantičari (prije svega Bajron) u Kainu vidjeli nevinu žrtvu nepravednog boga, nevoljenog sina koji je pris-iljen da ubije brata Avelja, božijeg miljenika, dotle Bodler biblijskom mitu

daje i jasno socijalno značenje. U njegovom Kainu se nalazi obespravljeni proleter suprostavljen buržuju Avelju koji pliva u izobilju. Kako tumačiti posljednja dva stiha pjesme ako ne kao poziv na revoluciju, naročito kad se znaju Bodlerova politička ubjeđenja 1848. godine?

MALE STARICE (str.205-206.)Na jednoj stranici albuma, sa datumom 26. august 1851., Bodler bilježi: “Koji način sam mogao uspješno da upotrijebim da bih uvjerio jednog mladog vjetrogonju da u neodoljivoj naklonosti koju osjećam prema staricama, tim bićima koja su mnogo propatila od strane svojih ljubavni-ka, muževa, djece, a takođe i svojom sopstvenom krivicom, nije umiješa-na nikakva seksualna želja?” Stih 6. - Eponina: galska junakinja, oličenje supružanske vjernosti; glavna ličnost u nekoliko tragedija XVIII vijeka, spominje se i u Šatobrijanovim Mučenicima. - Laida: čuvena grčka het-era. Stih 37. - Fraskatijeva kockarnica bila je otvorena sve do 1837. Stih 40. - Tivoli, mjesto za zabavu, veoma popularno u doba resturscije (prije 1830.). Stih 44. - Hipogrif, fantasticna životinja, pola konj, a pola grifon, iz viteških romana. Ovu riječ je iskovao autor Bijesnog Orlanda, Ariosto.


FRIEDRICH, Hugo Struktura moderne lirike : od Baudelairea do danas / Hugo Friedrich ; pogovor Milivoj Solar ; [prijevod Truda i Ante Stamać ; prijevod stihova Nikola Milićević ... [et al.]. - Zagreb : Stvarnost, 1969. - VII, 309 str. ; 21 cm. - (Svijet suvremene stvarnosti)Prevod dela: Struktur der modernen Lyrik


RAĐANJE moderne književnosti. Poezija / priredili Sreten Marić i Đorđije Vuković ; [preveli Mira Vuković ... [et al.]. - Beograd : Nolit, 1975. - 583 str. ; 21 cm. - (Književnost i civilizacija)Predgovor / Đorđije Vuković: str. 9-23. - Biobibligrafske bilješke: str. 574-583 ; bibliografske i druge bilješke uz tekst


BODLER, Šarl Spleen Pariza : male pjesme u prozi / Charles Baudelaire ; preveo s fran-cuskoga i pogovor napisao Vladislav Kušan. - Zagreb : Znanje, 1982. - 144 str. ; 20 cm. - (Biblioteka Evergrin ; 23)Prevod dela: Spleen de Paris. - Geneza pjesme u prozi i “Spleen Pariza”: str. 125-144.


81


118

FRANCUSKI pesnici: od Vijona do Apolinera/ predgovor i prepevi Vladete R. Košutića .- Beograd : Naučna knjiga, 1979 .- str 256 ;25cmćir


231 232


233 234


235 236


Biografija

http://www.poetryfoundation.org/bio/charles-baudelaire

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/56335/Charles-Baudelaire

http://www.kirjasto.sci.fi/baudelai.htm

http://www.poetryfoundation.org/bio/charles-baudelaire

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/56335/Charles-Baudelaire

http://www.kirjasto.sci.fi/baudelai.htm

5456charles baudelaire

Documents