PUT K SEBI Vodič za unutarnju preobrazbu

______________________________________________________ AKO NISMO U SKLADU SA SAMIMA SOBOM, KAKO MOŽEMO BITI U SKLADU SA SVIJETOM U KOJEM ŽIVIMO? ______________________________________________________

Copyright © 1989 by Shirley MacLaine

Published in arrangement with Bantam Books,

a division of Bantam Doubleday Dell

Publishing Group, Inc.

Sarajevo, 1990

Sedma čakra ili krunska nalazi se na tjemenu. Njezin izvanjski vid je epifiza, žlijezda koja nadzire rad velikog mozga i desnog oka. Kroz tu je čakru moguće doseći konračno sjedinjenje s Bogom. Ljubičaste je boje ili katkad kombinacija svih boja - bijela svjetlost.

Šesta čakra nalazi se na sredini čela. Bolje je poznata pod nazivom "treće oko". Očituje se kao hipofiza, žlijezda koja nadzire rad malog mozga i živčanog sustava, te ušiju, nosa, lijevog oka, oka osobnosti. To je centar kroz koji spoznajemo svoju duhovnu prirodu. Indigo plave je boje, dojmljiva kombinacija crvene i plave.

Peta je čakra grlena čakra. Izvana se očituje kao štitnjača i nadzire rad pluća, glasnica, bronhijalnog sustava, te određuje metabolizam. To je centar za izražavanje, komunikaciju i rasuđivanje. Plave je boje.

Četvrta je čakra srčana čakra. Njezin izvanjski oblik je timus, žlijezda koja nadzire rad srca, krvotoka i krvi, te endokrinog sustava. To je centar za osjećaj ljubavi. Zelene je boje.

Treća čakra je čakra solarnog pleksusa. Njezin je izvanjski vid gušterača koja nadzire rad jetra, slezene, želuca, žuči i dijelova živčanoga sustava. To je centar za emotivnu osjetljivost i osjećaj vlastite moći. Žute je boje.

Druga čakra je čakra spolnih organa (jajnici kod žena odnosno testisi kod muškaraca). To je centar za stvaralaštvo. Ova čakra nadzire odnose s ljudima, stvaranje veza, spolni čin i reprodukciju. Narančaste je boje.

Prva čakra, temeljna ili korjenska čakra, nalazi se u dnu kralježnice i nadzire moć shvaćanja na fizičkoj razini. To je energijski centar kroz koji čovjek doživljava dva osnovna poticaja u ljudskoj komunikaciji tzv. "bori se ili bježi". Njezin je izvanjski vid nadbubrežna žlijezda koja upravlja radom bubrega, kralježnicom i crvene je boje.

AKO NISMO U SKLADU SA SAMIMA SOBOM, KAKO MOŽEMO BITI U SKLADU SA SVIJETOM

U KOJEM ŽIVIMO?

Učim da samo o meni ovisi hoću li promatrati svijet na optimističniji i pozitivniji način zato što isto tako samo o meni ovisi hoću li tako promatrati sebe. Svaki je dan lek­cija koja me sve više uvjerava u istinu stare izreke koja kaže da promjena svijeta kakvog vidimo počinje s prom­jenom pogleda na sebe. Sve počinje od nas samih i odlu­ka koje donosimo u nutrini vlastitoga bića.

Osjećaj da sam bespomoćna na bilo koji način pomoći svijetu da se promijeni, zamijenilo je stajalište koje uzima u obzir unutarnju snagu u meni. Dolazi do veličanstvenog buđenja. Ljudi se u cijelom svijetu okreću svojoj unu­tarnjoj snazi da bi unaprijedili svoje živote i dosegli višu razinu sreće i uspješnosti. Razgovor o stečenim iskustvima i tehnikama koje smo primijenili na svome putu, samo je jedan od načina na koji možemo pomoći jedni drugima. Put k sebi nudi nam ključ za otvaranje vrata svijeta un­utarnjih doživljaja. To je osobno svjedočenje o putu do duhovnih spoznaja.

------------------------------------------------------------------

Treba uvijek krenuti od sebe, ali nikada završiti sa sobom.

Za Sachi, majku, Kathleen i Bellu,

te sve druge žene i muškarce koji tragaju za duhovnom ženskom stranom sebe.

06 08 26 36 48 58 68 79 092 110 118 125 134 149 161 173 196 208

Piščev predgovor 1 Seminar 2 Drevno novo doba 3 Odnos prema »stvarnosti« stresa 4 Meditirajte i naći ćete 5 Nadsvijest i više ja 6 Novo doba i racionalna misao 7 Duga izraza 8 Meditacija na čakre 9 Kristali

10 Meditacija na zvuk 11 Seks i čakre 12 Cjelokupno vrijeme istodobno 13 Duhovne avanture 14 Svjetlost iznutra 15 Moje tijelo kao krajnji atomi svjesnosti 16 Dječja potraga

CODA Znanost i Bog?

SADRŽAJ

O PISCU..............213

Piščev predgovor Već sedam godina događaju mi se neobične zgode.

Neki bi to nazvali iskustvom kozmičke svijesti i premda se slažem, dodajem da je prednost tog iskustva što se na iz­nimno praktičan i konkretan način može primijeniti u stvarnom životu.

Naučila sam da je to što sad doživljavam svijet na op­timističniji i pozitivniji način nego prije, izravno povezano s mojom odlukom da na taj način počnem doživljavati samu sebe. Svaki je dan lekcija koja me sve više uvjerava u istinu stare izreke da promjena svijeta počinje s prom­jenom pogleda na sebe. Sve počinje od nas samih i odlu­ka što ih donosimo u nutrini vlastitoga bića.

Nekada sam slušala te riječi i u sebi mislila da je to samo »sebičnost« ili čak opasna egocentrična fantazija. Ali više ne. To je za mene postala najveća istina. »Spoznaj sa­moga sebe« - i sve će ostalo uslijediti. U stvari, sada znam da mi nije moguće shvatiti bilo što o ovome svijetu, njego­vim stanovnicima, njihovim patnjama, i sukobima, niti os­jetiti punu moć životne energije, sve dok ne uspostavim vezu s tom istom energijom i istinom u sebi. Razumjeti i voljeti druge znači razumjeti i voljeti samoga sebe.

Ovo je rasprava o duhu, a ne o umu i tijelu. Kad sam počela proučavati duhovnu dimenziju svoje prirode, prirode koju dijelim sa svim ljudima, izgubljeni djelići sla-galice našli su svoje mjesto na slici stanja u kojem se nalazi čovječanstvo.

Proučavanje je iziskivalo rad, disciplinu i usredotočeni napor bez kojih ne bih mogla otkriti drevne tehnike koje nazivam duhovnom tehnologijom. Što sam više primjenji­vala otkrivena saznanja, tim više sam obogaćivala vlastita iskustva, stavove i mišljenja što je moj život pretvorilo u zbiljskiju i mirniju pustolovinu.

Kako se tisućljeće primiče kraju i novo stoljeće kuca na vrata, životne poteškoće postaju sve izazovnije. Milijuni ljudi širom svijeta pokušavaju vlastite živote promijeniti i oplemeniti. Duboko su svjesni činjenice da im odgovori na

pitanja o promjeni svijeta neće doći izvana već iznutra. Odgovori su u nama.

O tome govori ova knjiga. Put k sebi nudi nam ključ za otvaranje vrata svijeta unutarnjih doživljaja. To je osobno svjedočenje o putu do duhovnih spoznaja koje mogu putem unutarnje preobrazbe unaprijediti našu životnu stvarnost. Nadam se da će moje traganje, upotpunjeno otkrivenim metodama, tehnikama i pristupima biti od po­moći onima koji poput mene žele izbjeći sukobe i ljutnju te se osloboditi nelagode i stresa.

Knjiga je nastajala tijekom godine dana koju sam pro­vela putujući Amerikom držeći seminare o unutarnjoj pre­obrazbi. Nikada ranije nisam se tako dugo družila s mnoš­tvom ljudi koji su se iskreno željeli promijeniti na bolje. Snaga izravnog kontakta s tim ljudima i razgovor o dubo­kim, snažnim i iskrenim emotivnim borbama što se vode u ovom opasnom i zamršenom svijetu, pomogli su mi da bolje shvatim put kojim sam krenula. Zajedno smo se usa­vršavali u tehnikama meditacije i vizualizacije. Zajedno smo produbljivali vlastite spoznaje o daru intuicije i ezo­teričnim energijskim centrima u tijelu, te ulozi koju igraju u iscjeljivanju kako tjelesnih, tako i emotivnih rana. Za­jedno smo rasli u uvjerenju da je svatko od nas odgovoran za stvaranje svijeta u kojemu smo odabrali živjeti.

Ne očekujem da će itko od nas odmah doseći stanje nepomućenog mira i blaženstva u ovom životu. Ali svaki od nas može pomoći da svojoj djeci ostavimo bolji svijet, svijet koji će čvršće vjerovati da se u svakomu od nas kri­je dragocjena sposobnost za ljubav i promjenu.

Doista živimo u teškom i kadšto opasnom dobu za sve nas. Međutim, to je ujedno ogromna prilika za rast, ako je doživimo na taj način. Nužnost potrebe za promjenom ubrzat će preobrazbu bez koje ne možemo zakoračiti u iduće stoljeće i tisućljeće.

I najduže putovanje započinje prvim korakom. Možda je najduže putovanje upravo put k sebi. Nikada ga nije kasno započeti.

U šla sam u veliku dvoranu koračajući prolazom iz­među stolica, lagano sam dotaknula bežični mi­krofon što mi je bio zataknut za ovratnik džem­

pera, pročistila grlo, ispravila ramena i popela se na provi­zornu pozornicu.

Okrenula sam se i pogledala u tisućupetsto lica ljudi koji su toga vikenda došli sa mnom podijeliti iskustvo du­hovnog traženja.

Na toj ću pozornici stajati osamnaest sati bez stvarne predodžbe o emotivnim i duhovnim potrebama toga mnoštva ili pitanjima koja ih muče, sve dok ih oni spon­tano sami ne izraze. Unatoč tome što sam iz profesio­nalnoga iskustva znala da je svaka publika drukčija, bila sam svjesna da ovo nije obična publika. Bilo je to mnoštvo pojedinaca, od kojih je svaki imao svoju priču, svoj prija­šnji život i osobitu potrebu koja ga je dovela na ovo mjesto baš u ovo vrijeme. Nitko nije mogao znati što će se do­goditi. Stajala sam pred njima i pitala se što će učiniti.

Dok sam gledala u mnoštvo, odjednom sam se našla osupnuta činjenicom da me je život dotle doveo. Na tre­nutak pred očima mi je zabljesnula slika trogodišnje dje­vojčice s platnenim šeširom na glavi i čvrsto stisnutom jabukom u ruci, kako licem u lice s publikom pjeva pje­smicu »Jabuka za učiteljicu«. Bila sam to ja. Zar sam već

1 Seminar

Osoba koja se zna nasmijati sama sebi, nikada se neće preslati zabavljali.

tada počela kao izvođač i pedeset godina usavršavala umi­jeće komunikacija kako bih sada pokušala dati smisao zamršenim duhovnim pitanjima? Je li sve vodilo ovome? Duboko sam udahnula.

Oduvijek sam znala da sam ponajprije izvođač, to jest, netko za koga pozornica predstavlja veći izazov od si­gurnog filmskoga studija. Potreban mi je prisni kontakt s ljudima. Moram znati kako mi ide. Sada mi je bilo potre­bno da »osjetim« ljude koji su na istom putu kao ja. Pisma, telefonski pozivi i intervjui što su uslijedili nakon mojih knjiga i mini serije Na rubu, više mi nisu bili dovoljni. Morala sam utonuti dublje u sebe i druge koji su isto tako željeli istražiti vlastitu nutrinu. Žeđala sam za obostrano ko­risnom razmjenom iskustava.

Proučavala sam njihova lica i razmišljala što nas je sve dovelo ovamo. Namjeravala sam održati niz vikend se­minara po cijeloj Americi izabravši upravo takav način ko­munikacije zato što omogućava prisni kontakt s ljudima. Htjela sam s njima podijeliti znanje što sam ga imala pri­like dobiti od onih koji su mnogo više duhovno uznapre­dovali i bili upućeniji u duhovna pitanja od mene. Željela sam biti s ljudima koji ozbiljno rade na vlastitom razvoju. Isto sam tako potajno željela saznati je li zaista moguće govoriti o ezoteričkim pitanjima na sustavan način koji bi imao praktičnog i logičnog smisla. Možemo li zajedničkim snagama duhovna pitanja spustiti na zemlju?

Upravo su me zbog toga pitanja mučili strah i sumnja u moju odluku da napustim svoju profesiju i počnem javno govoriti o svojim iskustvima. Time mislim da sam uvijek morala biti sigurna da sam sve dobro pripremila i uv­ježbala prije nego bih se pojavila pred publikom. Kad sam trebala održati govor, naučila bih pripremljeni tekst, prije nego bih otpjevala pjesmu ili odglumila scenu morala sam

dobro znati riječi. Oduvijek sam vrlo pažljivo pripremala svoje nastupe s orkestrom i plesačima u raskošnim kostim­ima, pod reflektorima koji su sastavni dio takove pred­stave. Premda je bez iznimke dolazilo do spontanih pro­mjena u skladu s različitim reakcijama određene publike, u takvim mi situacijama nije bilo teško improvizirati jer se spontanost javljala kao posljedica sigurnosti da znam što radim.

Međutim, ovdje sam se našla na praznoj pozornici i nisam imala ponuditi ništa osim same sebe, svojih raz­mišljanja o ezoterici i nedokučivim pitanjima, te znanja i iskustva temeljena na snažnim osobnim doživljajima koje sam stjecala godinama.

I sad sam stajala pred mnoštvom ljudi osjećajući se nagom i ranjivom čvrsto držeći u ruci dvadesetpet strani­ca govora kao jedinu sigurnost. Promatrala sam ih dok su se udobno smještali u stolice i šutjeli. Istoga sam trena shvatila da ću budem li samo jedanput pogledala u na­pisani govor, izgubiti povjerenje tih ljudi.

Stoga sam donijela odluku i nakon pljeska odložila govor na stolić iza sebe. Još jednom sam duboko udah­nula i zastala čekajući. Širom otvorenih očiju počela sam meditirati tražeći pomoć. Znala sam da su uz mene učitelji i savjetnici. Nisu bili vidljivi jer borave u nevidljivoj di­menziji, ali su unatoč tome za mene bili vrlo stvarni. Pre­pustila sam se i vidjela kako se usklađujem s njima i s du­hovnom dimenzijom koja će mi pomoći i biti uza me sve dok praktični smisao mojih riječi ne dopre do svakoga slušatelja u publici.

Mnoštvo misli vrvjelo je mojim umom i u trenu, koji je u stvari trajao vrlo kratko, osjetila sam kako me preplav­ljuje i ispunja nevjerojatna snaga. Počela sam osjećati ka­ko me prožima samopouzdanje. Bio je to sjajan doživljaj.

Nije bilo ni traga nadmenosti, bilo je to duboko samo­pouzdanje.

U dubini svoga bića osjećala sam se opušteno, ura­vnoteženo i sigurno, te znala da ništa ne može poći po zlu. Bila sam uvjerena da ću imati potpunu kontrolu nad ezo-teričkim činjenicama. Istodobno sam iskusila novu vibra­ciju sklada u svome tijelu. Nestalo je osjećaja žurbe. Za opuštanjem su uslijedili osjećaj radosti i olakšanje u srcu. Nisam bila zabrinuta, osjećala sam se kao da lebdim okru­žena prijateljskom toplinom. Sjetila sam se sličnih situaci­ja u životu kad sam bila napeta, tjeskobna ili čak pre­stravljena. Da sam barem tada znala za meditaciju i po­moć iz duhovne dimenzije. Sve bi prošlo lakše i završilo uspješnije.

Što je najvažnije, izgubila sam osjećaj za vrijeme, osje­ćala sam se kao da ću cijeli vikend provesti odjednom i spoznati unutarnje vrijeme. Otkucaji sata nisu igrali nika­kvu ulogu. No ipak sam bila svjesna da ću svaku temu obraditi u razumnom vremenu, da ću u odgovorajućim razmacima najaviti prekide za ručak (i izljeve emocija), da ću se ravnati prema ljudima i oni prema meni kako bismo svi stekli korisno iskustvo. Ukratko, osjetila sam da u meni raste samopouzdanje.

Bit ću u stanju proširiti radost živoga izlaganja kako bih u nj uključila tajne duhovnih područja. Zajedno ćemo tragati za duhovnom dimenzijom uvjereni da naši motivi proizlaze iz nepresušne želje za samospoznajom.

Nekoliko me je puta tijekom glumačke karijere, obu­zeo tako strastven osjećaj sklada i ushićenja. Bilo je to on­da kad je protok energije bio tako bogat, silan i ispunjujući da sam se mogla jednostavno »prepustiti« sigurnosti ono­ga što se odvijalo i potpuno predati čistoj radosti svog posla.

Upravo se to dogodilo na prvom seminaru i s manjim izmjenama nastavilo događati tijekom cijele godine na seminarima koji su uslijedili,

Zbivalo se još nešto. Shvatila sam da ljudi dolaze zato što svi žele uspostaviti vezu sa višom svijesti u sebi, te osje­ćaju da zajedno s drugima mogu otkriti puno više od ono­ga što su uspjeli spoznati sami. Znali su da zajednički rad u većim skupinama ubrzava proces spoznaje jer se ener­gija pojačava. Tako sam postala svjesna da se rađa jedan novi pokret, da ljudi žele zajedno rasti, istraživati, dijeliti iskustva jedni s drugima i liječiti jedni druge. Predugo su bili izolirani u svojim sukobima. Želimo li poboljšati sebe i popraviti svijet, moramo se naučiti voljeti i poštovati, te za­jedno raditi na ostvarenju toga cilja.

Putujući zemljom shvatila sam da se na tisuće ljudi ot­vara i predaje svojoj unutarnjoj duhovnoj snazi, snazi ko­ja je čekala da je čovjek otkrije, da joj se približi i uživa u njoj.

Ljudi se više nisu tako lako odlučivali predati svoju snagu u ruke izvanjskim učiteljima. Postali su spremni po­novno osluškivati svoj unutarnji glas i razvijati se iznutra.

Bili su svjesni da će umjesto gurua ili učitelja oni sami morati učiniti napor, da ja s njima mogu samo podijeliti iskustva, nenametljivo ih uputiti ili savjetovati, reći im što sam ja učinila i što postigla u nadi da će im to pomoći da sami pronađu vlastitu snagu. Znali su da poput njih i ja pokušavam naći svoj put.

Tijekom dugogodišnjeg javnoga nastupanja, nikada ranije nisam srela tako inteligentne i hrabre ljude. Bilo je ljudi raznih zanimanja: liječnika, znanstvenika, psihijatara, domaćica, direktora, pa čak i političara. Svi su proširivali svoj vidokrug i pogled na istinu. Došli su bez straha od dignutih obrva, prikrivenog ili čak otvorenog podsmjeha. Svatko je od njih iskusio živopisne obiteljske drame koje neizostavno prate svako istraživanje sebe. Bili su radosni i bez sumnje oduševljeni što mogu slobodno govoriti o svojim vjerovanjima, sumnjama, traumama, pitanjima i

postignućima. Jedan je čovjek rekao da uči upravljati avi­onom zato što samoga sebe sada prihvaća bezbrižnije.

Na svakome su se seminaru pričale stotine priča, sva­ka od njih bila je drama iz stvarnoga života, nisu se suz­državali osjećaji. Bila sam oduševljena i osjećala zahval­nost za dar povjerenja koji smo bili u stanju podijeliti.

Zajedno smo se smijali reakcijama prijatelja i obitelji, od kojih neki nisu uvijek pokazali razumijevanje. Ubrzo je bilo jasno da se uistinu ne može dogoditi ništa ponižava­juće ili tragično sve dok se slobodno služimo zlatnom žicom metafizičkog humora. Činjenica da se njime odav­na služe Johnny Carson1 i stripovi posvuda, nije nam bila važna. Svijetu je ionako bilo potrebno puno svježeg smi­jeha.

Ljudi su donijeli kristale, knjige, darove ručne izrade, slatkiše, kolače, čak tamjan i smirnu, prekrasne mirisne štapiće, te darove jedni drugima i meni. Isprva mi je bilo neugodno prihvatiti takve darove, osjećala sam se kao da mi ljudi daju svoju snagu, ali svladala sam veliku lekciju. Naučila sam ne samo prihvaćati ljubav i njezin konkretni izraz, makar dolazio i od nepoznate osobe, već i shvatila koliko je sebično to što se bojim da bi moja snaga mogla njihovu izvrgnuti opasnosti!

Okruženi velikim brojem nepoznatih osoba, ljudi su is­kreno vjerovali u razmjenu duhovnih iskustava i stoga slo­bodno progovorili o tajnama što su ih dotad pažljivo skri­vali. Osjećali su da nitko neće izdati njihovo povjerenje. Meditirali smo zajedno. Na unutarnjoj osobnoj razini us­pjeli smo uspostaviti vezu s voljenima koji više nisu bili medu nama. Razgovarali smo o strahu od zla i načinu na koji možemo naučiti bezuvjetno voljeti, a sve se odvijalo u okružju vjere u sebe i povjerenja u druge.

1 Johnny Carson - humorist i zabavljač, ima vlastiti show na američkoj televiziji

Došli su s jastucima za sjedenje na podu, bilježnicama i otvorenim srcima. Rano smo osjetili istinitost tvrdnje da se snaga povećava kad se troje ili više ljudi okupi u ime univerzalne Božje energije. Možda zato što taj broj stoji za kozmičko trojstvo uma, tijela i duha. Bilo kako bilo, što je broj ljudi više rastao, to se više povećavala unutarnja sna­ga svakog pojedinca. Ponekad bi energija u prostoriji bila tako jaka da su je »osjetljiviji« medu nazočnima mogli vi­djeti. Dok je tisuću pojedinačnih duša u istoj prostoriji ra­dilo s usredotočenom, nepomućenom pažnjom, snaga kolektivne duhovne energije proizvela je veličanstvenu vi­braciju.

Među nama je bilo više početnika koji nikad u životu nisu meditirali ili vizualizirali. Oni napredniji često su puno toga mogli naučiti od početnika, jer su oni tako čisti i ne­upućeni u metafiziku. Postignuća duhovne prirode je­dnako lako čovjeku udare u glavu kao i znanje o znan­stvenim činjenicama.

Stoga smo se svi zajedno nastojali opustiti. Nisam odo­bravala vođenje bilješki, a uporaba kasetofona nije bila dozvoljena, ne samo zato što je to uznemiravalo druge već i zato što takva pomagala sprječavaju upijanje infor­macija srcem i osjećajima. Umjesto toga, takvi su uređaji usmjereni na um, što je u izravnoj oprečnosti s onim što smo nastojali postići, a to je cjelovita sabranost koja uk­ljučuje tijelo, um i duh. Isprva bih primijetila kako ljude nakratko obuzima panika kad moraju odložiti bilježnice i olovke, ali s njihovih je lica ubrzo nestajalo napetosti, opuštali bi se i na kraju čudili mnoštvu osjećaja koji ih pre­plavljuju.

Nakon stanke za pitanja tijekom koje su ljudi shvatili da imaju veliki broj zajedničkih problema i bolje se upo­znali, povela sam zajedničku meditaciju, služeći se prirod­nim zvukovima: cvrkut ptica, žubor potoka, nježno trepe­renje lahora, zveckanje kristala i glazba koja daje osjećaj zadovoljstva i mira.

Zajedničke su meditacije ponekad trajale puna dva sata i bile su preporađajuće za mnoge (uključujući i me­ne), zato što smo tada uspostavljali vezu s vlastitom biti što se jedino može opisati kao povezanost s božanskim. Kad se ta veza ostvari, dižu se ustave da bi nesmetano potekla mudrost i zadovoljstvo. Emotivni preporod je sam po se­bi praktična pomoć pri rješavanju osobnih problema i smanjivanju stresa.

Stoga za proučavanje duhovnosti i metafizike postoje nadasve praktični razlozi, osobito kad se uzme u obzir bla­gotvorni učinak meditacije na ostvarenje životnih ciljeva što nam donose zadovoljstvo. Emotivni preporod isto tako stvara povoljno ozračje za jasne misli, omogućavajući nam da se suočimo sa zamršenim problemima u nama i izvan nas, pomaže nam da odredimo prioritete ili barem sagledamo stvari onakvima kakve zaista jesu. Takva prou­čavanja nisu ni u kom slučaju plod mašte, barem ne u mom iskustvu. Putovanje u nutrinu, dodir s vlastitom nu­tarnjom biti, pružilo je odgovor onima koji su mislili da im ništa ne može pomoći. Zajedničko putovanje k unutarnjoj biti daruje nam izvanrednu snagu, jer svi meditiraju i rade na sebi s istim ciljem, što znači da nema narušavanja usre­dotočenosti. Svaka osoba u prostoriji vjeruje da u njoj bo­ravi viša snaga kao i u svima oko nje i na taj se način ubr­zava proces uspostavljanja veze s njom.

Sjedili bismo u velikoj dvorani nekog hotela u velikom gradu usred gradske plastike i betona, dok su u prostori­jama do nas čak i masoni mogli imati kongres.

Bili smo tako tihi da bi se često dogodilo da netko iz­vana otvori vrata i proviri unutra, ne vjerujući da je veli­ka dvorana uistinu zauzeta. Ljudi su se predali meditaciji i istraživanju samoga sebe što ih je očaralo i potaklo da se suoče i raščiste sa svime što ih muči.

Rekla bih im da zamisle kako je s njima osoba koja ih je povrijedila više od svih drugih, te da duboko utonu u meditaciju i na razini duše pitaju tu osobu zbog čega je

bol bila potrebna. Gotovo svi sudionici dobili su »odgo­vor«. Očito su im odgovori tako puno značili da je većina dopustila sebi da se po prvi puta u svome životu slobod­no isplače zbog bolnog iskustva. Na duhovnoj su razini razgovarali s osobom koja im je nanijela bol što im je omogućilo da se suoče s vlastitim bijesom, osjećajem na-puštenosti, odbačenosti i samoće. Hrabrost potrebna za suočavanje pomogla im je da bolje i jasnije shvate svoje vlastite motive.

Svi su željeli govoriti i s drugima podijeliti stečena is­kustva. Problemi koji su im bili zajednički otvarali su mo­gućnosti za žive rasprave. (Uistinu, na ovakvim su se se­minarima začinjala mnoga prijateljstva koja su se kasnije učvrstila i postala trajna).

Zadivila me iskrenost s kojom su ljudi pričali o svojim doživljajima. Jedna je žena povjerila ostalima da je razu­mjela i oprostila čovjeku koji ju je silovao. Jedan je čovjek shvatio zašto ga je otac tukao. Jedna mlada žena razum­jela je i oprostila majci što ju je napustila kao sedmogo­dišnju djevojčicu. Neke su osobne drame bile vrlo dirljive, neke zastrašujuće, neke smiješne, ali su njihova razrješe­nja bez iznimke bila blagotvorna i svima donijela neizm­jerno zadovoljstvo. Ljudi su vjerovali da je zaista moguće osloboditi se emotivne boli poniranjem u vlastitu nutrinu. Osjetili su da je na dubokoj razini duše moguće uspostaviti vezu s dušom drugog ljudskog bića. Ubrzo su shvatili da rješenje situacije ovisi samo o načinu na koji oni sami vide problem, te da nema nikakve veze s osobom koju su do prije par trenutaka optuživali za nanesenu bol.

Ponekad sam se tijekom vodene meditacije i sama ne­hotice oslobađala vlastite boli. Kad god bi se to dogodilo svladale bi me suze i nisam mogla sudjelovati u zajed­ničkom iskustvu. Imala sam jednaku potrebu za čišćenjem kao i svi drugi, a lako sam se mogla prepustiti snazi zajed­ničke energije jer mi je bila dostupna. Međutim, nisam mogla dopustiti da izgubim kontakt s grupom. Stoga sam

shvatila da moram vlastito čišćenje izvesti sama u svojoj sobi tijekom stanke za ručak ili navečer nakon završetka seminara.

Seminari su bili nepresušni izvor saznanja, humora, toplih i dirljivih iskustava tisuća ljudi, neprestanog i uvijek plodonosnog prelijevanja energije. Najzanimljivije je bilo to što nikad nisam bila umorna. U pravilu me je energija dobivena na seminaru preko vikenda ispunjavala do sri­jede idućeg tjedna kad bi se raspršila ostavljajući me očaj­nu, te sam jedva čekala sljedeći vikend. Opisati »energiju« vrlo je teško. Mogu je samo usporediti s osjećajem da sam »duhovna, izvorna božanska vibracija«. Znala sam da ti­jekom meditacija zajedno kročimo duhovnim područji­ma, ali svi smo bili svjesni da su uz nas učitelji i savjetnici koji nam pomažu na nježniji i snažniji način nego što smo dotad imali hrabrosti priznati.

Prije nego što sam počela voditi seminare mučila me činjenica da nemam nikakvu diplomu ili neku vrst dozvo­le za takvo što. Tu se ništa nije moglo učiniti, jer dakako u duhovnosti i metafizici nema diploma niti titula, što je vr­lo zanimljivo. U stvari, neke znanosti poput filozofije, fizi­ke, matematike i transpersonalne psihologije vrlo su im bliske što je također zanimljivo. Sjećam se kako mi je otac govorio o »nevidljivim istinama« dok je bio student i pro­fesor psihologije i filozofije na sveučilištu Johns Hopkins2. »U tom smo smislu cijenili tradicionalnu naobrazbu« znao bi reći, »ali svi smo znali da postoji nešto više od toga«.

Upravo prije početka seminara, moj je otac preminuo. Cijeloga je života poučavao. Razmišljala sam bi li otkaza­la prvih nekoliko obveza ali sam znala da bi on želio da ih održim.

2 Johns Hopkins University - sveučilište osnovano 1876. u Baltimoreu

Tako sam se našla nimalo slučajno u gradu Virginia Beach i odsjela u istom hotelu u koji nas je otac doveo jednoga ljeta koje se kasnije pokazalo traumatičnim is­kustvom za smetenu dvanaestogodišnjakinju. Doživjela sam javno poniženje.

Odmah sam se zaljubila u čuvara plaže. Dok sam tako jednoga dana plivala u atlantskom oceanu, odjedanput me je zapljusnuo ogromni val. Gornji dio mog kupaćeg kostima raspao se u trenu i val ga je odnio u nepovrat. Jedva sam se podigla na koljena iskašljavajući vodu, ra­dosna što sam ostala živa, sve dok pogledom nisam otkri­la da moje pubertetsko blago stoji otkriveno pred čuva­rem u punom sjaju. Nasmiješio mi se što je samo po­goršalo stvari. Brzo sam otrčala natrag u hotel. Godinama su Virginia Beach i zapljuskivanje valova u meni izazivali neobuzdanu želju da pobjegnem i šćućurim se negdje gdje me nitko neće naći.

Dok sam tako stajala i iz istoga hotela gledala istu plažu, iste valove, shvatila sam da ću se kao odrasla oso­ba morati ponovno suočiti s istim problemom - mogu­ćnošću javnoga poniženja.

Sve je na neki način bilo povezano s mojim ocem. On je bio kreativni profesor, ali ga je u isto vrijeme zabri­njavalo što ljudi misle o njemu. U stvari, želja da bude »društveno prihvaćen« potkopavala je njegov rast i kočila mu hrabrost. Nisam mogla dopustiti da se isto dogodi i meni. Odmaknula sam se od prozora i sišla u veliku dvo­ranu hotela. Seminar je bio iznimno uspješan. Sve sam vrijeme osjećala da je otac uz mene, da mi pomaže s dru­ge strane, dok kročim novim putem uspostavljajući druk­čiji kontakt s publikom. Bilo je trenutaka kad sam ga mogla osjetiti kako me upućuje što da kažem, kako da pri­jeđem na drugu temu, kako da izrazim misli. Bilo je to kao da je na svom uzvišenom mjestu sada shvatio da nema smisla brinuti o onome što drugi misle. Govorio mi je da ostanem vjerna sebi. Pri kraju vikenda, Virginiu Beach je

zatrpao snijeg pa nitko nije mogao napustiti grad. Sudi­onici seminara razmiljeli su se po hodnicima i restorani­ma. Stajala sam uz prozor svoje hotelske sobe i promatra­la kako vjetar briše plažom na kojoj sam premrla od stra­ha zbog izgubljenog gornjeg dijela kupaćeg kostima. Osje­tila sam oca pored sebe. »Toliko o poniženju«, rekla sam se­bi. Osjetila sam kako je otac kimnuo u znak odobravanja.

Svaki je grad imao svoju »atmosferu«, svoj tempo i svoj ritam, a dakako i svoje osobitosti. U San Diegu me nisu pustili u dvoranu jer nisam nosila oznaku s imenom. U Seattlu se jedna žena onesvijestila u žaru blaženstva me­ditacije, uslijed čega su organizatori pozvali hitnu pomoć i policiju. Televizijske su kamere ispred vrata čekale da se dogodi skandal kozmičkih razmjera, ali je Midge Cons-tanza, moja sposobna suradnica, stala pred vrata i odlučno izjavila: »Možete ući unutra i prekinuti meditaciju samo preko mene mrtve.« Nije morala umrijeti. Odustali su.

U San Fraciscu smo odsjeli u centru Moscone po ko­jemu je netko izvana izvjesio zastave raspoređene prema bojama čakri koje smo zamišljali tijekom vježbi vizua-lizacije. »Kozmičko domoljublje« netko je rekao. Nakon prve meditacije s pjevanjem Oma3, moj vozač, koji je ta­kođer sudjelovao na seminaru zamijetio je: »Znate, vje­rujem da je Om tamo gdje je srce.«

Ja sam u međuvremenu jedva izdržavala oštru bol zbog gubitka privremenog mosta koji mi je jednostavno is­pao iz usta (vremena za posjet zubaru imala sam prema­lo i u prevelikim razmacima). Jedne se večeri u mojoj so­bi pojavio zubar iz San Francisca. Bio je homoseksualac, na rukama je nosio gumene rukavice. Te sam večeri održala govor na dobrotvornoj večeri za oboljele od side (pokušavajući zadržati most u ustima dok sam govorila).

3 Om ili Aum - prvotna vibracija koja odjekuje u kozmosu i ima mističku snagu, slog koji se koristi za sveto zazivanje pri molitvi, meditaciji, vjer­skim obredima.

Družila sam se i razgovarala s mnogim ljudima oboljelim od side. U San Franciscu sam dobila priliku da ispitam vlastitu duhovnost i vjeru da se nemam čega bojati, te da će k tome moji zubi ostati na mjestu.

U Bostonu smo imali problema sa sindikatom jer rad­nici nisu htjeli prirediti prostoriju na vrijeme. Rekli su da to nama ionako nije važno budući da po cijele dane levi-tiramo. Jedan je novinar iz New Yorka napisao da je nje­gov susret s višom svijesti bio nadasve čudan, jer se do­godio u pola tri popodne, a on nije ručao prije toga. Nje­gova mu se viša svijest pokazala u obliku debelog odres­ka s pečenim krumpirićima.

Uza sve ostale probleme, u prostoriji do nas održavao se kongres »Budućih građana Amerike«. Sudionici su bili mladi odrasli (što god to značilo) i mislili da je vrlo za­bavno kucati na vrata dvorane pune duhovnih tražitelja koji meditiraju, pokušavajući ih omesti. »Mislili smo da ćete biti izvan tijela pa nas nećete čuti« izjavio je budući špijun CIA-e. Rekla sam mu da je moguće da sam ja bila izvan tijela, ali to što je on radio bilo je izvan pameti. Na to se pokunjio i prestao.

Kad sam stigla u Albuquerque vidjela sam da sam za­boravila bilješke. Ostavila sam ih u zrakoplovu. Premda ih se nisam držala, bilješke su mi uvijek bile potpora i dobra priprema. Uspaničila sam se i postala vrlo utučena sve dok se konačno nisam sabrala i shvatila da sam ih morala namjerno zaboraviti iz vrlo dobrog razloga. Od tada sam radila posve spontano i otkrila da je to vrlo ugodno isku­stvo, te da se ljudi još više otvaraju.

Po dolasku u Chicago dočekalo me mnoštvo ljudi (go­tovo tisućupetsto) pa ih nismo mogli sve po običaju smje­stiti na pod. U susjednoj se prostoriji odvijala vesela pro­slava bar micve4, glazba i buka dopirali su kroz zidove.

4 Bar micva - židovski običaj primanja dječaka u društvo odraslih. (Do­ba kad on postaje odgovoran jest trinaest godina); proslava toga običaja.

Predložila sam da svi u meditaciji zamolimo za pomoć. Glazba je istoga časa prestala i odjednom se za sve sudionike našlo mjesta na podu ili stolicama poredanim uza zid. Moglo bi se to nazvati židovskokršćanskim rješe­njem.

U Los Angelesu su mnogi od sudionika bili novinari, ali nisu došli radi izvješćivanja već zbog osobnog učenja. Novinarka Los Angeles Timesa ustala je i rekla: »Otkad radim u skladu sa svojom višom svijesti, život mi se promi­jenio, a svoj posao obavljam uspješnije.« I dodala: »Stoga mislim da bi urednici novina dobro postupili kad bi se više od svih drugih izvora oslanjali na svoj unutarnji izvor!« Uslijedio je gromoglasan pljesak.

Na oba seminara u New Yorku imala sam najozbiljni­je i najpredanije sudionike. Bila je to najveća i najtiša sku­pina. Sudjelovala je Bella Abzug5 i neki od njezinih surad­nika, dok su ih novinari svuda pratili u stopu, ispitujući: »Vjerujete li u sve to?« Na što je ona uzvratila: »Shirley je moja prijateljica i uvijek ozbiljno shvaćam sve što ona ra­di.« Nekoliko je novinara napisalo dobre i točne članke.

U Dallasu se dogodilo nešto nevjerojatno (čak i s mog stanovišta). U hotelu Fairmont nije bilo vode uslijed kvara na cijevima. Voda je šikljala van na ulicu. Predložila sam svima da u meditaciji zamislimo da se voda vraća natrag u cijevi kako bi radnici mogli otkriti kvar. Čim smo završili s meditacijom, nestalo je struje. Nisam imala mikrofon, kli­ma uređaj nije radio i nije bilo svjetla. Budući da sam ionako kasnila s programom, privela sam seminar kraju za taj dan i izašla na ulicu da vidim što se događa. Na ulici pred hotelom radnici su mi rekli: »Dogodilo se nešto ne­vjerojatno. Voda je iznenada prestala teći, vratila se na­trag i poplavila podrum hotela u kojem se nalazi razvod­na kutija što je dovelo do nestanka struje.« Kimnula sam i

5 Spisateljica

rekla šteta. To je za mene dokaz moći zajedničke me­ditacije. Nakon toga sam pažljivije razmišljala na koji je način uporabiti.

Idućeg tjedna prilikom još jednog boravka u Los Angelesu, svaki puta kad bih se približila dizalu, nestalo bi struje. Sudionici seminara ponekad su me čekali petnaes­tak minuta jer jednostavno nisam mogla naći ispravno dizalo! Ne znam kako i zašto mi se to događalo, ali i dalje mi se događa kad su u pitanju elektronički uređaji. Zapra­vo, dok sam u Londonu gledala Fantoma u operi, luster ko­ji je trebao »pasti« na publiku i rasuti se po sceni, zakazao je! Upravitelj kazališta priznao je da se tako nešto nikad prije nije dogodilo.

Kad bolje razmislim, dolazim do zaključka da elektro­nički uređaji zataje svaki put kad se osjećam neusklađeno i neuravnoteženo. Ja zaista razvijam svoju višu svijest, ali preda mnom je još dugi put. Iz toga razloga, rad na razvo­ju više svijesti iziskuje od čovjeka spremnost da ide do kra­ja. Svaki puta kad bi elektronički uređaji prestali raditi bi­lo je to stoga što nisam osjećala sklad u sebi, bila sam ili utučena ili uzrujana ili zabrinuta.

U Washingtonu su me u mojoj hotelskoj sobi posjetili senator Claiborne Pell (predsjednik Odbora za odnose sa strancima), vojvoda od Liechtensteina, Bella Abzug, te još nekoliko ljudi iz Kongresa SAD. Whitley Streiber (autorica knjige Kontakt) i Bud Hopkins (autor knjige Uljezi) govorili su o svojim iskustvima s NLO-ima. S Hopkinsom je došla djevojka koja je tvrdila da je vanzemaljac oplodio njezinu maternicu bez njezina znanja. Rekla je da je gotovo do kraja iznijela trudnoću, kad su vanzemaljci dematerijali-zirali embrio prije nego ga je ona mogla vidjeti. Liječnici su bili šokirani kad su utvrdili da je embrio zaista bio tu, a zatim je nestao. Međutim, nisu bili ni izdaleka šokirani kao političari koji su slušajući priču možda počeli shvaćati da se u Americi pojavila neka druga stvarnost koja bi na ne­ki način mogla utjecati na politički sustav. Uživala sam

slušajući priču o nestanku embrija. »Pitam se što bi na to rekla Phyllis Schafly6« rekla je Bella i dodala »Kongres ni­je nikada bio ovakav«.

Tijekom seminara učila sam osloboditi žensku duho­vnu energiju, i naučila joj vjerovati više nego ikada. Znala sam da će to iskustvo duboko utjecati na moje shvaćanje poziva glumice i izvođača. Žensku energiju odlikuju popuštanje, povjerenje i obzirnost. Uvjeravala sam se da će sve biti u redu budem li se trudila svim snagama. Kad bih se zatekla kako me hvataju nemir i stres rekla bih im da prestanu i prestali bi. To je iziskivalo promjenu dosa­dašnjeg profesionalnog pristupa javnim nastupima. Kao posljedica toga javila se zanesenost »sadašnjim trenu­tkom«. Toliko sam čitala o življenju u sadašnjosti i potrebi da se cijeni SADA. Konačno sam sebi postavila cilj da shvatim što to u stvari znači. I oduševila sam se. Shvatila sam da se cijeli život odvija SADA, a ne u jučer ili sutra. Budem li brinula o onome što sam mogla učiniti jučer ili što bih mogla učiniti sutra, izgubit ću SADA. Stoga sam za­počela otkrivati i proširivati granice onoga što SADA za mene predstavlja. Zbog takvog načina gledanja na stvar­nost nikada se nisam umorila. Iscrpljenost mi je bila stra­na. Mogla sam satima biti usredotočena na ono što se zbi­va sada. Dakako, u tome sam uživala i nikad mi nije do­sadilo duboko se usredotočiti na sadašnji trenutak. Bila je to radosna zaokupljenost. Mnogi su mi poslovni ljudi rekli kako im psihoterapeuti savjetuju da počnu meditirati jer meditacija pomaže u smanjenju stresa. Dopustivši sebi da ih ispuni sadašnji trenutak lakše su se opustili i bili uspješ­niji u poslu.

6 Spisateljica

Kako su se seminari približavali kraju, zadivilo me je koliko je ljudi spremno prihvatiti sebe kao osobu s više di­menzija. Doimalo se kao da zastarjela shvaćanja više jed­nostavno nisu dovoljna. Previše su ograničena. Duboko u sebi ljudi su znali da su više od onoga kakvima se čine i kako su ih naučili razmišljati. Bila sam ponosna što sam pridonijela tom saznanju. Ali su isto tako, svi ti ljudi mene nečemu poučili. Naučili su me da usmjerim svoju duhov­nu snagu, a to je bio tek početak.

Mjesec dana nakon završetka seminara, vratila sam se poslu glumice. U glumi sam rabila neke od duhovnih teh­nika sa seminara. Silno me se dojmio lik iz filma Madam Sousatzka, koji je režirao John Schlesinger. Madam Sou-satzka bila je iznimno zahtjevna uloga: nepopustljiva pro­fesorica klasičnog glasovira; voljela je zapovijedati i ma­nipulirati ljudima, bila je okrutna, smiješna, ranjiva i na kraju plemenita. Ma koliko se moja uloga Aurore Green-way u Izrazima nježnosti činila okrutnom, u usporedbi s Madame Sousatzkom ona se doimala poput mirnog dana na plaži. Kako nisam glumila od Izraza nježnosti (osim što sam sebe glumila u filmu Na rubu), bila sam uzbuđena što ću imati priliku raditi na novi način.

Uz Schlesingerovu pomoć počela sam oblikovati lik Sousatzke, kako je izgledala, kako se oblačila, kakav joj je nakit zveckao na rukama, kako je hodala, govorila, jela, disala, smijala se i plakala. Zatim sam je dorađivala i ko­načno uobličila u mislima. Postala je stvaran, živući lik iz­rastao iz stvaralačke moći naše mašte. Kad sam je u mis­lima do kraja oblikovala, oslobodila sam je. Vratila sam je kozmosu i rekla.- »Sada odigraj sebe kroz mene.«

U posljednjih sam nekoliko godina vidjela mnoge lju­de koji su bili mediji. Odlučila sam nešto od toga primi­jeniti u show businessu. Naprosto sam isključila svoj svje­sni ego, zaboravila na sebe i postala kanalom za lik koji smo stvorili i koji sam doslovno obožavala. Mi glumci ne­prestano istražujemo nove načine kako da se uživimo u lik

koji trebamo odglumiti. Ovoga sam puta dopustila liku da se uživi u mene. Umjesto da sam pokušavala postati Sousatzka i čekala umjetničko nadahnuće, naprosto sam je pustila da sebe odigra kroz mene. Obožavala je jesti, pa sam se udebljala 7 kilograma. Bila je žena koju vrijeme ni­je štedjelo. Dok sam gledala snimke napravljene tijekom dana, na mome se licu vidio njezin očaj. Pitala sam se ho­ću li ikada više igrati glavne ženske uloge. Možda bih uživala igrajući karakterne likove do kraja života. Sousa­tzka je imala probleme s kralježnicom, mene su počela bo­ljeti križa kad bih se pojavila na sceni. Sousatzka je bila ve­lika koncertna pijanistica, otkrila sam da sam u stanju na­učiti note nakon tek nekoliko slušanja zato što je ona znala kamo usmjeriti moje prste na klavijaturi! Vjerovala sam da će čarolija upaliti budem li naprosto dopustila Sousatzkoj da živi kroz mene. Dočarani lik postao je stvaran, glumac i nadahnuće stopili su se u jedno.

Tako sam iskustvo o kanaliziranju duhovne energije koje sam stekla na seminarima, prenijela na filmsko plat­no. Mašta i stvarnost postali su jedno. A oboje mi je po­moglo u pomjeranju granica stvarnosti.

P rije nego se detaljnije pozabavim tehnikama koje se mogu nazvati duhovnom tehnologijom, željela bih nešto reći o razmišljanju koje je temeljno za postu­

pak »puta k sebi«. Takvo razmišljanje potječe od onoga što se opisuje kao »Novo doba7«. Mnogo je toga napisano o Novom dobu, puno se raspravlja u prilog i protiv njega. Novo je doba u svim svojim vidovima oduvijek bilo glavni povod za šale, nagađanja, zabrinutost, pa čak i strah.

Ono što je meni najzanimljivije u predodžbama o No­vom dobu, tj. načinu na koji se Novo doba zamišlja, jest ogromna rascjepkanost stajališta što ga neminovno prate. To je donekle uzrok manjka razumijevanja ili u najboljem slučaju nepotpunog razumijevanja.

Nadam se da će mi poći za rukom razjasniti tu zbrku. Prije svega treba reći da nema ničeg novog u Novom

dobu. Ono je, kao što je već precizno rečeno, zbirka mno­štva drevnih duhovnih stajališta o vjerovanjima, priro­di stvarnosti, načinu življenja, obredima i istini, a uglav­nom potječe iz kultura koje se razlikuju od zapadnjačke.

7 Engl. New Age - pokret nastao krajem 80-ih, glavna su mu obilježja cjelovito gledanje na tijelo i um, alternativna medicina, psihoterapija usmjerena na osobni razvoj; to je mješavina teozofije, ekologije, is­točnjačkog misticizma i vjerovanja da dolazi novo doba mira i sklada.

2 Drevno novo doba

Prepoznaj sve dijelove koji čine cjelinu jer ti si stvoritelj.

Odbaciti ta stajališta kao okultna ili bizarna, te ih panično proglasiti »sotonskim« znači pokazati stupanj vlastitog nepoznavanja visoko razvijenih duhovnih kultura bliskog, srednjeg i Dalekog istoka.

Riječ »okultno« naprosto znači »skriveno«. Veliki dio is­točnjačke misli skriven je od naših pogleda. Sada, kad je nešto od tog znanja ugledalo svjetlo dana, čini se da se odnosi na Novo doba, ali samo po mišljenju nas zapadnja­ka. Ne radi se o tome da smo mi zaostali, već samo ima­mo drukčiji pristup i/ili smo zaboravili neka od ranih uče­nja iz vlastite tradicije.

Dakle, vratimo se podrijetlu Novog doba. Kršćanski su se gnostici koristili znanjem o Novom do­

bu i njegovim stajalištima stotinama godina nakon Kristo­ve smrti. U stvari gnosis znači »znanje«. Međutim, gnostici su se naposljetku odvojili od autoriteta onoga što se pro-metnulo u obrednu kršćansku crkvu zato što su vjerovali da je čovjekova sudbina osobna stvar između njega i Boga, a ne nešto o čemu odlučuje autoritet crkve.

Osobna je odgovornost golem teret koji pojedinac tre­ba preuzeti. Očito je daleko lakše prepustiti pitanje sa­vjesti, Boga, vjere, moralnog ponašanja, načina života, pa čak i odluku o životu i smrti nekoj neodređenoj opuno­moćenoj instituciji kakve su crkva ili vlada. Unatoč tome što je lakše, jasno je da takvo stanje ovisnosti nije zdravo, osobito ako je moralno ponašanje onih koji su na vlasti dvojbeno u onoj mjeri u kojoj nam je to svima danas poz­nato.

Mnogi ljudi danas zamjećuju da je život postao zbrkan, napet, prožet tjeskobom, te da mu na neki način manjka smisla, zato što se sami ne oslanjaju na svoju unutarnju snagu pri rješavanju problema. Ljudi govore o nepodnošljivom stresu. Polako počinju shvaćati da ih ma­terijalno bogatstvo, uspjeh, slava i utabane staze kojima se pretjeranim radom stiže do uspjeha, više ne ispunjavaju i

na koncu nisu vrijedne stresa što ga sobom donose. Mora tu biti još nečeg - riječi su koje se danas i prečesto čuju.

Inteligentni ljudi dobre volje osvrću se oko sebe i vide kako se nagomilavaju neobjavljeni ratovi što se krvavo vo­de, kako se zaoštrava natjecanje u nuklearnoj moći, vide svijet kojim vladaju droge, zastrašujuće prizore milijuna pothranjenih i još više milijuna nepismenih u najbogatijoj zemlji svijeta, nekontrolirani porast nasilnih zločina i smr­tonosnih bolesti, suludo trovanje okoliša - istinsku litaniju o katastrofama i samouništenju - i s pravom se pitaju što se to dovraga događa s ljudskim rodom? Zašto to ljudi čine?

Kad bi ti isti inteligentni ljudi otišli samo korak dalje i upitali: »Zašto to mi činimo sami sebi?« - počeli bi razmišljati onako kako to nalaže Novo doba.

Zato što se sve u Novom dobu svodi na vlastitu od­govornost pojedinca. Razmišljanje u kategorijama Novog doba iziskuje od svakoga pojedinca da preuzme odgo­vornost za sve što se u životu događa zato što je sve u ži­votu povezano. Ali prva odgovornost mora biti osobna u pravom smislu te riječi, briga za vlastito sebstvo.

Nije to lako. Od nas se u prvome redu iziskuje da se najdublje preispitamo i suočimo sa samim sobom. To zna­či da se pogledamo u zrcalo i oprostimo sami sebi što nis­mo shvaćali da ljubav prema drugima i na koncu prema svijetu u kojem živimo, proizlazi iz ljubavi prema samome sebi. Samo se iz takve samospoznaje do koje se dolazi s po­moću ljubavi može roditi rješenje za strašne probleme ko­je smo sami stvorili.

Kritičari naglašavaju da je pokret Novog doba isklju­čivo usredotočen na najbolji mogući razvoj vlastite osobe, dok se ostatku svijeta i njegovim problemima ne posve­ćuje pozornost; da u ime uspjeha Novog doba, riskiramo gubitak najpametnijih i najboljih ljudi zbog njihove zalu-đenosti vlastitim sebstvom.

Čovjek se onda pita a što ako te iste pojedince, primje­rice izgubimo u ime usavršavanja visoke tehnologije svih vrsta oružja? Poanta je u tome da je do mnogih grozota koje nas okružuju došlo upravo stoga što smo zanemarili, nismo prepoznali, poštovali, niti se oslanjali na zbiljsku snagu u sebi - zaboravili smo voljeti sebe. A istina je da se duboko samoispunjenje najjače izražava u odnosima s drugim ljudima. Naprosto ne postoji način da se uspješno upustimo u odnose s ostatkom svijeta ako najprije ne na­učimo voljeti sebe. Ta će nam ljubav, dakle pomoći da za-volimo druge što će nam zauzvrat dati priliku da stvaramo promjene. Stoga je zaista velika sreća što se u pripadnike pokreta Novog doba ubrajaju neki od najboljih i naj­pametnijih ljudi na svijetu. Te ljude duboko zabrinjava ovo što se događa našem planetu i svom životu koji na njoj obitava. Među pripadnicima pokreta Novog doba mogu se naći ljudi koji aktivno sudjeluju u antiratnim pro­svjedima, pripadnici »zelenih«, protivnici nuklearki, po­bornici mira, feministkinje, ekolozi, bankari, psiholozi, li­ječnici, fizičari, radnici u proizvodnji i uredima, pa čak i radnici koji ne spadaju niti u jednu od te dvije skupine, te mnogi mnogi drugi - dakle, očito je da su tu milijuni ljudi koji zagovaraju »sebična« stajališta sa željom da spase naš planet od uništenja počevši od sebe.

Osoba zaokupljena mržnjom prema samoj sebi, pod utjecajem kleveta o sebi, sumnja u sebe i prezire samu se­be, guši se, preopterećena vlastitom negativnom slikom koja joj ne ostavlja ni vremena ni energije da se ozbiljno posveti bilo komu drugome. Takvi osjećaji stvaraju sami sebi plodno tlo, razbuktavajući mržnju, ljutnju, ogorče­nost koje se neizostavno prenose na okolinu.

Nema dvojbe da su suvremeni psiholozi ozbiljno za­brinuti raširenošću nasilja koje pulsira ispod površine uljudnog ponašanja većine ljudi, a koje sve češće izbija na vidjelo u obliku nasilja i samouništenja. Oni tvrde da se sukobi koji tlače našu kulturu mogu riješiti samo na jedan

način, kroz pomaganje ljudima da se suoče s uzrocima nasilja koje nose u sebi. Kad čovjek shvati istinski uzrok svoje mržnje i ljutnje, moći će promijeniti taj osjećaj ili ih se naposljetku osloboditi. To nam nalaže da preuzmemo odgovornost za ono što osjećamo. Znači da moramo pres­tati kriviti druge za svoje vlastite probleme. To znači da tre­bamo prihvatiti činjenicu da smo donekle i sami krivi za sukobe i tugu koju osjećamo te postati svjesniji zašto se tako osjećamo.

U tom procesu širimo svoju svijest ili kako se to je­zikom Novog doba kaže »uzdižemo« svoju svijest o nesvje­snim predodžbama koje njegujemo o sebi i svome pona­šanju. Na taj način učimo iznenađujuće stvari o sebi.

Jedini izvor saznanja jesmo mi sami. Dakle, takozvani »kult sebstva« tada postaje potraga

za znanjem o samome sebi, tako da nakon rješavanja unu­tarnjih sukoba budemo u stanju više pridonijeti društvu u kojem živimo.

Vjerujem da je kucnuo čas da počnemo iscjeljivati sa­mi sebe i u tom procesu pomognemo drugima u našem društvu. Odgovornost ne leži samo na institucijama s au­toritetom kakve su crkva, država ili škola. Odgovornost ta­kođer leži na svakome od nas.

Obitelj je mjesto na kojem počinje potraga za znanjem o vlastitom biću. Način na koji doživljavamo proučavanje samih sebe usvojili smo od svojih roditelja u daleko većoj mjeri nego što to mislimo. Osnovno usmjerenje k samois-traživanju dolazi iz obitelji. Ako naši roditelji ili staratelji ni­su željeli proučavati sebe, to će imati golem utjecaj na nas. Nasuprot tome, ako su naši roditelji i sami pokazivali sklo­nost k samoistraživanju vjerojatno ćemo je imati i mi. Me­đutim, obiteljska zajednica jest sinteza društva i samo o na­ma ovisi hoćemo li usavršiti način na koji doživljavamo se­be u krugu obitelji prije nego što budemo u stanju uravno­teženo funkcionirati izvan nje. A ako smo dovoljno mladi

možda možemo usavršiti tu viziju prije nego zasnujemo vlastitu obitelj i tako olakšati situaciju sljedećoj generaciji.

Iz osobnog iskustva sada znam da sam se prema svo­jim roditeljima ponašala u skladu s načinom na koji sam ih zamišljala. Kad sam ih počela doživljavati kao osobe ko­je nisu savršene već imaju mane poput drugih ljudi što ovisi o njihovim osobnim kvalitetama, kao osobe čije se vlastite potrebe razlikuju od mojih - ukratko kad sam na­učila da ih trebam pustiti da budu ono što jesu - više me nisu toliko zabrinjavali. Moja kćer i ja učimo se isto tako odnositi jedna prema drugoj. Osloboditi druge od onoga što očekujemo od njih znači istinski ih voljeti. Slobodni smo od onih koje volimo tek kad ih volimo dovoljno da ih pus­timo. I tada dolazi do neočekivnog obrata i premda se to čini nevjerojatnim, ljubav postaje jača. Možemo poštovati roditelje i sebe tako da odrastemo i ne ostanemo zarob­ljeni na djetinjastom stupnju slijepih očekivanja i zahtjeva na kojem, ako nam se učini da naši uvjeti nisu ispunjeni, postajemo razdražljivi, ogorčeni, bjesnimo i počinjemo mrziti. Dok odrastamo, prihvaćamo odgovornost za sebe skupljajući hrabrost da se suočimo s onim što zaista jesmo i što želimo od života.

Kad god pitam ljude što žele sebi i svijetu, odgovor je gotovo uvijek isti - mir.

Vjerujem da se mir u svijetu ne može postići ako ne­ma mira u svakome od nas.

Čini mi se da se dvojeći o ratu i svim oblicima unište­nja uvijek iznova vraćamo na pitanje sebstva. Sukob koji nosimo u sebi onemogućava nam da steknemo unutarnji mir i izaziva vanjski sukob. Nemoguće je osjećati se pot­punim ljudskim bićem dokle god traju i najmanji sukobi. Ponavlja se pitanje tko uzrokuje sukobe? Odgovor je po­novno mi. Ljutimo se na one koji su zrcala nerazriješenih sukoba što ih nosimo u sebi.

Mislim da je taj temeljni princip prisutan svugdje u svi­jetu. Ako nismo u skladu sa sobom, kako možemo biti u

skladu s drugima i na koncu sa svijetom u kojem živimo? Želimo živjeti potpunim životom bez tuge, ljutnje, straha, stresa i tjeskobe, no ipak se i dalje doživljavamo kroz svo­je negativne osobine. Kao da nas plaše pozitivne pre­dodžbe. Uistinu, neki ljudi pozitivne predodžbe nazivaju sentimentalnima ili nerealnima. Intelektualci koji se os­jećaju sigurnima samo kad su cinični, izruguju se ljubavi i nježnosti nazivajući ih pukim sentimentalnostima. U kar­tama ništa dobro nije zapisano ljudskome rodu - kažu oni. Pogledajte samo povijest - govore. (Ono što zaista time misle jest: »Ne želim riskirati da nekome ukažem po­vjerenje, ljubav ili bilo kakvu nježnost zato što ne bih mo­gao podnijeti da budem povrijeđen, iznevjeren, odbijen ili da ispadnem budala.«) Povijest čovječanstva zbilja je kr­vava. Što bismo trebali učiniti? Dopuštati da se povijest i dalje ponavlja ili to čak uzrokovati? Ili svatko od nas za sebe treba pokušati prihvatiti i u sebi prepoznati vlastitu odgovornost, te vjerovati u moć što je svatko nosi u sebi i ostvariti je, znajući da ono što pojedinac učini sam, zaista može promijeniti stanje stvari.

Ovo takozvano Novo doba jest vrijeme koje nas po­tiče da se služimo vlastitim snagama da bismo stvorili ona­kvu sreću kakvu želimo i trebamo u svojim životima. Kao što mnogi veliki učitelji kažu: potrebno je uložiti golem na­por da se bude nesretan. Zašto ne usmjeriti taj napor na drugu stranu?

Što više spoznajemo o sebi tim više izražavamo (živi­mo, iskazujemo, širimo) sreću. Što više izražavamo sreću to će društvo lakše napredovati.

Što nam to onda danas stoji na putu? Sve dosad napretkom se u našem društvu nazivalo

samo ono što se odnosi na razvoj tehnologije. Uistinu, di­vovskim smo koracima napredovali koristeći svoju in­teligenciju za usavršavanje tehnologije što je donijelo blagostanje velikom broju ljudi, došli smo do stupnja na kojem tehnologiju držimo sredstvom i mjerilom vlastite

evolucije. Sad trpimo posljedice jer smo od tehnologije stvorili malog limenog boga.

Tehnologija je nadmašila naše znanje o sebstvu. Sje­ćam se da sam jednom pročitala izvješće o najsiromašni­joj zemlji na svijetu. Napisao ga je zapadnjački ekonomist. Po njegovom je mišljenju najsiromašnija zemlja na svijetu bila kraljevina Bhutan u Himalajama (raj na zemlji koji sam posjetila prije puno godina). Kad su kralju Bhutana objasnili sve što stoji u izvješću, on je doslovno rekao: »Bhutan je možda tehnološki nerazvijen, ali mi imamo du­hovno bogatstvo i sreću.« Očito je da se ravnamo prema različitim mjerilima. Ljudi iz Bhutana pitaju se zašto čovjek proizvodi bilo što ako to umanjuje njegovu duhovnost, dok se mi pitamo čemu se duhovno razvijati ako od toga nemamo nikakve materijalne koristi.

Tehnologija je postala način na koji Zapadnjaci doži­vljavaju napredak. Ali sama je tehnologija odraz slike ko­ju imamo o sebi. Nosimo li negativnosti u sebi one će se zasigurno pojaviti i u tehnologiji. To je neminovno. Tehno­loški napredujemo sve brže i brže... prema čemu? Uzeli smo zamisao o čarobnom sagu i maticu po maticu pretvo­rili je u zrakoplov, ali čarolije je nestalo. Čaroliju su zami­jenili žurba, gužva, nezadovoljstvo, ljutnja, pa čak i čirevi, srčani udari, veliki broj nesreća, opsjednutost problemima i mučni osjećaj otuđenosti od izvorne svrhe čarolije lete­nja... želje da se izdignemo iznad zbrke.

Mislim da moramo naučiti staviti tehnologiju na njezi­no pravo mjesto. Ona je oruđe koje omogućuje udobnost i tjelesno blagostanje svim ljudima - ona nije obilježje stu­pnja evolucije. Tehnologiju ne krasi unutarnja mudrost. Ma koliko bila sofisticirana ili razvijena ili brza, čak i umje­tna inteligencija u obliku kompjutora još uvijek iziskuje ljudski nadzor. Zar bismo doista željeli da našim životom vladaju kompjutori? Neki znanstvenici zagovaraju veći stupanj ljudskosti u tehnologiji, upozoravajući nas da je svjesnost o onome što tehnološki poizvodimo krajnje

nužna, ako želimo izbjeći vlastito istrebljenje. Oni kažu da je tehnologiju nužno preusmjeriti tako da obuhvaća svjes­nost i duhovnost jer ćemo bez njih uništiti naš planet.

Ne možemo odvojiti ono što proizvodimo od onoga što jesmo. Tehnologija nastaje iz slike kakvu imamo o se­bi. Ako smo slijepi kad smo u pitanju mi sami, stvorit ćemo slijepu tehnologiju. Naša je tehnologija neusklađena s pri­rodnim zakonima.

Tehnologija na koncu samo odražava naše vlastite neuroze, ludu želju za moći, osjećaj nesređenosti, iskrivlje­ne načine našeg ponašanja; tu su s jedne strane mehaniz­mi koje pokreće nasilje, a s druge fanatična pretjerana proizvodnja. Moramo se osloboditi razornih načina pona­šanja. Moramo pronaći logiku sklada u čovjeku, u prirodi, u tehnologiji u ovom našem svijetu. Ili kao što je to rekao Krishnamurti8: »Red je moralnost« i »Sadržaj naše svijesti posljedica je načina na koji smo uvjetovani.« Mi smo rezultat svoje prošlosti. Znanje je isto tako rezultat proš­losti, ali razmišljanje nije samo po sebi dovoljno da se rije­še problemi. To se ne može postići samo glavom. Danas je nužno razviti svjesnost o većoj cjelini i svijest o nama samima kako bismo mogli uspostaviti ravnotežu sa savr­šeno skladnim kozmosom u kojem živimo.

Sama znanost danas tvrdi da se vanjska stvarnost ne može razdvojiti od unutarnjeg iskustva, zapravo ne posto­ji ništa što bi se moglo posve odvojiti od bilo čega. Ako stvaramo tu odvojenost, uništavamo sebe i svoju okolinu.

Po mom mišljenju to nas upućuje jedne na druge. La­nac čovječanstva jak je samo onoliko koliko i njegova naj­slabija karika. Stoga je dužnost svakoga pojedinca da nauči razumjeti sebe uzdižući vlastitu svijest. To je prvi ko­rak. Otpor prema razvoju svijesti samo povećava zbrku, a zbrka je u suprotnosti s prirodnim zakonima, protivi se

8 Indijski svetac

prekrasnom skladu kozmosa. Zbog čega se želimo suprot­staviti kozmosu?

Dakle, svatko od nas mora donijeti vlastitu odluku. Hoću li uložiti napor da shvatim veličanstveni sklad oko sebe uspostavljajući vezu s vlastitim unutarnjim skladom? Ako hoću, nameće se pitanje kako?

Odgovor glasi: nije lako. Ako zaista želimo biti u skla­du sa sobom i sa svijetom, moramo biti spremni raditi na tome, širom otvoriti svoje srce, biti strpljivi s razumijeva­njem, pažljivi prema svome tijelu i nositi beskrajnu ljubav u srcu.

Kao što sam zaključila na početku: toliko toga još tre­ba naučiti.

Pokušala sam s vama podijeliti nešto od onoga što sam naučila (i još učim), neke metode koje su mi pomogle da se uputim »k sebi«. Nastavite li čitati ovu knjigu, pred­lažem vam da je ne pročitate cijelu odjednom. Pružite se­bi priliku da se naviknete na nove pojmove. Zapravo se nadam da ćete napraviti stanku, te čitajući još jednom da­ti sebi vremena da se naviknete na ono što ste pročitali. Vježbajte meditaciju i opet kažem radite to malo po ma­lo. Prepustite se osjećaju da ste zaslužili da se opustite i oslobodite stresa. Ako vam se puno ovih podataka doima previše modernim ili vam je preteško da ih prihvatite, os­tavite knjigu neko vrijeme. Uvijek joj se možete vratiti i po­novno je pokušati razumjeti onda kad uznapredujete u samoistraživanju.

Nakon svega čime sam se u životu bavila došla sam do zaključka da je najvažniji put koji sam poduzela onaj k sebi. Ili kao što je rekao Yeats: »To nije samo najvažniji put, to je jedini put.«

J edan od neposrednih rezultata svakoga seminara, osobito nakon razgovora o Novom dobu, uvijek je bujica pitanja koja se odnose na stvarne poteškoće

s kojima različiti ljudi pokušavaju na različite načine izaći na kraj.

Umjesto prepričavanja svakog pojedinog pitanja (za što u svakom slučaju ne bi bila dostatna samo jedna knji­ga) pokušat ću opisati opće situacije uzevši, kako se pris­toji, sebe kao primjer da stvari mogu poći po zlu - ali i po dobru.

S vremenom sam shvatila da je »stvarnost« najčešće ono što svaki od nas misli da jest. Dakle, ono što je stvarno za mene ne mora nužno biti stvarno za moje prijatelje, a kamoli za ljude koje ne poznajem. Svatko živi u svome svi­jetu stvarnosti.

Znam kako to apstraktno i ezoterično zvuči, ali to je jedna od najvažnijih istina koje sam naučila. To mi je neizmjerno puno pomoglo da smanjim napetost i stres u svome životu.

Bavim se profesijom u kojoj se drži da su stres i napetost često nužni za uspjeh i kreativnost. Štoviše, naj­viši prioritet je cilj, a ne put kojim se do njega stiže. Važno je samo ono što se prikaže na filmskom platnu da bi os­vojilo nagradu. Dakle, cilj opravdava sredstva i sve dok se

3 Odnos prema "stvarnosti" stresa

Trenutak uvida često vrijedi jednako koliko i cijelo životno iskustvo.

prioritetni cilj ostvaruje, Bog je na nebesima i sve je u re­du sa svijetom9.

U međuvremenu se radost međuljudskih odnosa čes­to žrtvuje zbog nedostatka vremena i novaca, dok za stanku da se pomirišu ruže nitko ne želi niti čuti, osim ako ruže nisu u scenariju.

Moje se zanimanje ne razlikuje puno od ostalih. Igra se zove ostvari cilj.

Čak sam i danas na različite načine usmjerena na cilj, uslijed dugog programiranja koje je počelo davno prije moje profesionalne karijere. Ali ipak učim reći ne onomu što obećava uspjeh po cijenu mog unutarnjeg mira. Učim mijenjati svoje doživljaje i tako izmijeniti svoju »stvarnost«.

Do te sam razine stigla nakon što sam dugi niz godina provela snimajući filmove i radeći na pozornici kao da se radi o iskrcavanju u Normandiji. Na koncu sam se upita­la:- »Gdje je rat?« Pritisak i stres za mene više nisu značili kreativnost, već upravo suprotno, počela sam zamjećivati da je sklad kao rezultat dobre i ljubazne suradnje profe­sionalaca puno kreativniji od sagorjevajućeg pritiska i »motivirajuće histerije«.

Isto sam zaključila i kad se radi o prijateljima, obitelji i zabavi. Sa svakom novom osobnom dramom polako sam shvaćala da stres nije nužan, ako samo odlučim ne dopustiti sebi da ga osjetim. Scenarij se mijenjao kad bih ja promijenila svoj kut gledanja »scena« oko sebe. Sama se stvarnost scene mijenjala onako kako se mijenjao moj odnos spram onoga što promatram. Shvatila sam da bez obzira na neugodnosti u koje sam se upetljala, kad bih za­stala i postavila sebi pitanja: »Zašto to sebi činim? Što iz to­ga mogu naučiti?« - situacija se iz tragedije pretvorila u prosvjetljujuće iskustvo.

9 Parafraza poznatog stiha iz pjesme »Pippa Passes« pjesnika Roberta Frosta

To nije bilo nimalo lako kad me je na Petoj aveniji na­pao ulični kriminalac s neskrivenom namjerom da učini sve što je nužno samo da se dokopa moje torbice. Sjećam se svoje reakcije nakon što sam u trenu pomislila: tako mi Boga, ne želim igrati ulogu žrtve. Instinktivno sam promi­jenila svoju »ulogu« i nasrnula na njega vrišteći kao Zla Vještica Zapada10 sve dok napadač nije došao do za­ključka da je moje ludilo nešto s čime ne želi imati posla. Promijenila sam scenarij.

Tada sam počela shvaćati da se sve negativnosti svode na moje stajalište koje samo ja mogu promijeniti. Pro­matrala sam se vrlo pomno, kao da igram ulogu u vlasti­toj drami. Neprestano sam se pitala: »Što iz ovoga mogu naučiti o sebi?« Kad bi producent prekršio obećanje ili bi me redatelj ili tko drugi ponizio pred cijelom ekipom ili kad bi zrakoplovna tvrtka zagubila moju prtljagu ili taksist bio nepristojan ili prijatelj ili ljubavnik učinio nešto što me uistinu povrijedilo, pitala bih se što sam iz toga naučila i trebam li i dalje učiti o sebi na taj način. Shvatila sam da kad ja preuzmem odgovornost za ono što mi se događa i vidim da najprije o meni ovisi hoće li do takve situacije uopće i doći, onda je se mogu i odreći. Nastaviti optu­živati onoga koga držim krivcem znači odreći se vlastite moći. Na nekoj sam razini privlačila neugodne situacije k sebi, posve se predajući bujici sukoba koje sam ponajviše izazivala sama kako bih mogla što više naučiti o sebi.

Kad sam počela praviti pokuse mijenjajući vlastite predodžbe, preda mnom se otvorio novi svijet pozitivnih stajališta. Bilo je to kao da neprestano otvaram prozore prema novim predjelima.

Prvi sam put tu pojavu zamijetila kad se jedna moja prijateljica razboljela. Osjećala sam se bespomoćnom. Nisu mi se ni najmanje sviđali lijekovi koje je uzimala.

10 Lik iz romana »Čarobnjak iz Oza«

Osjećala sam da se ona predaje i da je usvojila negativan stav prema životu i situaciji u kojoj se našla. Bila sam očaj­na glede njezine budućnosti. Onda mi je sinulo da sam je možda baš ja dovela u svoj život iz određenog razloga. Što sam onda iz toga naučila? Zašto mi je bilo potrebno da ona odigra takvu ulogu u mojoj drami? Je li ona moje zrcalo? Prolazi li ona kroz iskustvo kroz koje ja ne bih že­ljela proći? Promatram li je kao da gledam sebe?

Iznenada me je osupnula dubina tog novog stajališta i dok sam prihvaćala istinu o situaciji, počela sam zamišljati kako se oslobađam boli jer ja ne želim više trpjeti. Za mjesec dana njezino se stanje popravilo i nije više morala uzimati lijekove protiv bolova.

Možda je to bila slučajnost. A možda i nije. Znam da je onog trena kad sam ja preuzela odgovornost za svoju depresiju ona počela preuzimati odgovornost za vlastito ozdravljenje. Još uvijek nisam sigurna kako to ide, ali vje­rujem da pomaže.

Drugi sam se put našla na sudu s osobom koja je od mene tražila nerazumno veliku svotu novaca. Gorljivo sam željela da se pravda zadovolji i odlučila se boriti sve do Vrhovnog suda. Bila sam bijesna. Odvjetnici su mi sav­jetovali da se nagodim. Odbila sam tvrdeći da je cijela stvar užasno nepravedna. Oni su se složili, ali su rekli da bih trebala platiti i zaboraviti. Noćima sam ležala budna, bjesneći, zamišljajući duge dijaloge u kojima sam oprav­dano napadala tu osobu, u glavi sam vrtjela film kako me u sudnici cijeli svijet gleda dok ga sravnjujem sa zemljom i u to sam doba bila uvjerena da je to u datim okolnosti­ma ispravno. Moj se vlastiti bijes poigravao sa mnom. A onda sam se jednoga popodneva u sučevoj sobi odmak­nula korak od sebe i pokušala s tehnikom »nove perspek­tive«. Svjesno sam odlučila da čovjeka koji je od mene tražio novac zamislim kao »učitelja«. Pomislila sam: »Ova je osoba tu da bi pospješila moj razvoj. Pruža mi se prilika da se zagledam u svoj bijes i proučim zašto je tako jak.«

Odjednom su mi gotovo nesvjesno potekle suze. Bijes se polako stišavao i shvatila sam da je ljutnja dugo, dugo drijemala u meni. Ona nije bila samo posljedica trenutne situacije. Tad sam se zaista rasplakala, osjećajući olakšanje što se sukob završio, zahvalna tom čovjeku što je odigrao ulogu učitelja i potaknuo moj razvoj. U stvari, otišla sam još korak dalje. Odlučila sam u njemu vidjeti osobu koja je prekinula vlastiti razvoj da bi potpomogla mojemu. Pozi­tivni je učinak uslijedio odmah nakon takvog pomaka u perspektivi.

Kad sam prestala plakati, rekla sam odvjetnicima da plate traženu odštetu. Na moje iznenađenje oni su se vra­tili rekavši kako ne razumiju zašto, ali da je dotična osoba odustala od svojih velikih zahtjeva i sada željela tek skrom­nu svotu. Nikada nisam razgovarala s tom osobom, ali po­mak u mojem shvaćanju na neki je način neutralizirao energiju koja je stvarala sukob među nama. Kad sam odustala od bitke »predajući svoj bijes« osnovna energija koja je stvarala polaritet među nama promijenila je sve dok nam više nije bilo moguće odmjeravati snage navla­čenjem konopa. Na najintimniji sam način spoznala da je za tango zbilja potrebno dvoje. Kad sam prestala plesati i glazba je prestala svirati.

Još jednom, ne znam kako se to događa, ali kad se iskreno poduzme, pomak u perspektivi ima vrlo jak utje­caj. Ako dvije strane navlače konop i jedna prestane vući, druga se strana sruši jer je igra ovisna o polaritetu suprot­nosti. Shvatila sam da je za pozitivan i svjež pogled na svi­jet nužno osloboditi se osjećaja koji mi nanose bol. Ne tre­ba ih tek kontrolirati, već ih se doslovno osloboditi. Ali pri­je toga sam morala sebi priznati da je to što uopće njegu­jem takve osjećaje bio moj izbor.

U svom odnosu prema stvarnosti svijeta u kojem živi­mo, oduvijek me je privlačilo sudjelovanje u društvenim

promjenama. Uživala sam u njima, radovala se uspjehu, tugovala kad bi čekanje onemogućavalo brzi napredak. Radila sam za mirovne organizacije. Protestirala sam pro­tiv onih koji zagovaraju rat. Postala sam feministkinja. Bila sam zagovornik obespravljenih. Zabrinjavala sam se oko Vrhovnog suda i sudjelovala u kampanjama predsjed­ničkih kandidata koji su vjerovali u liberalno nadmetanje umova. Družila sam se s novinarima i pokušavala od njih naučiti neumoljivo postavljati pitanja kao što to čine oni. Promatrala sam tisak poput vladinih nadzornih organa i prezirala neiskrenost i pokvarenost i kod jednih i kod drugih. Vjerovala sam i vjerujem da su Amerikanci ra­dišni, pravedni, u dovoljnoj mjeri iskreni ljudi s dovoljno dobre volje i da veliki broj njih pokušava shvatiti praved­nost, zamršenost i zakučastost demokracije. Mi Ameri­kanci trpimo veliki stres. Možda sama sloboda koja je rezultat demokracije dovodi do stresa zbog toga što stvara komplikacije dajući nam slobodu izbora, brojne odgovor­nosti i konkurenciju, što je u daleko manjoj mjeri izraženo u autoritarnim društvima i kulturama gdje religija ima dominantnu ulogu. Cijena koju plaćamo za društvo slo­bodnih pojedinaca za razliku od društva kojim vladaju država ili crkva jest raznovrsnost. To dovodi do stresa ko­ji osjećaju i pojedinac i cijela kultura.

U jednom sam trenutku svoga života počela uspo­ređivati brzinu vlastitoga razvoja s brzinom kojom se razvi­ja društvo u kojem živim. Na koncu sam zaključila da ako doista želim društvenu promjenu moram početi mijenjati sebe. Kao i u svemu drugome, s pozitivnim se naporom mora početi od sebe.

Osjećala sam da i ja i društvo u kojem živim patimo i pojedinačno i zajedno žaleći za nečim što ne možemo odrediti. Za mene to nije bilo ništa fizičko pa čak ni men­talno. Bilo je to puno suptilnije; toliko suptilnije, no ipak tako duboko. Tuga se izražavala u duhu pojedinca, a time

i u duhu naroda i njegovim institucijama. Negdje u sebi intuitivno smo znali da smo duhovno osiromašeni.

Različite crkve mahom nisu uspijevale zadovoljiti naše duhovne potrebe. Osim toga, njihovo je čelništvo bilo dje­lomično iskvareno. Svoj sam pristanak zvaničnoj religiji uskratila prije puno godina premda sam i dalje pokuša­vala djelovati iz »kršćanske« ljubavi. Prema kojim smo drugim utvrđenim vrijednostima živjeli? U poslovnom su se svijetu čak i burzovne institucije doimale korumpirani­ma, brokeri i veliki financijeri dobijali su po prstima nepri­mjerenim zakonima što ih je donosila vlada koja je, i sama siromašna i puna proturječnosti, grcala u vodi do grla, vo­deći protuzakonite ratove koji su postali važniji od samo­ga Ustava.

Uz sve to bili smo suočeni sa sveopćom prijetnjom nu­klearnog uništenja, razaranja okoliša, onečišćenja, učin­kom staklenika, ozonskim rupama: općom bespomoćnoš-ću čiji su dokazi val nasilnog kriminala, zarazna narkoma­nija, zlostavljanje djece, nasilje nad ženama i nečuveni iz­ljevi bijesa pojedinaca. Kao demokratsko društvo, mi smo se Amerikanci godinama oslanjali na autoritete koje smo sami izabrali i postavili da održavaju i štite naše osobne vrijednosti, ideologije i identitet. Sada su se te iste institu­cije, koje smo cijenili više od samih sebe, trusile u prah pred našim očima. Naš svijet, naše vrijednosti, pa čak i na­ša vjerovanja nezadrživo su propadali.

Nije nam preostalo drugo utočište osim nas samih; mo­rali smo se osloniti na vlastiti osjećaj plemenitosti i pošte­nja, na vlastite vrijednosti - ukratko, morali smo pronaći sebe.

Možda je sve to, cijela ta zbrka, bila donijela nešto dobro.

Možda smo stvorili vanjštinu u kojoj sada vidimo vri­jednosti i shvaćanja koja zapravo nosimo u sebi. Ako mi mislimo da je u redu malo slagati, varati tu, a »pametno« prljavo igrati tamo, što nas onda sprječava da stvorimo

jake institucije koje su zbog svoje moći postale puno više nego »mrvicu« nepoštene - što zapravo znači korumpi­rane. Na koncu konca mi smo te institucije. Prihvaćamo ono za što nas je odgoj naučio da je prihvatljivo.

Ali ako jednog lijepog dana, pojedinac dobije novi uvid u samoga sebe, vidjet će i svijet oko sebe u novom svijetlu i moći više pridonijeti obznani promjene. Tada sitne prijevare nisu ništa prihvatljivije od velikih prone­vjera. Promjene koje se očituju u društvu bit će prirodno proširenje promjena u shvaćanju pojedinca.

Dobila sam potrebu da se sama promijenim prije nego što se upustim u mijenjanje svijeta u kojem živim. Tako sam gorljivo počela raditi na sebi, po mišljenju nekih i previše gorljivo. To ne znači da sam prestala biti politički i društveno aktivna, već sam potrebu za promjenom sada vidjela u jasnijem svjetlu jer sam i samu sebe jasnije vidjela.

U tom sam trenutku počela s mentalnim vježbama ko­je sam uspješno radila gotovo svakoga dana s ciljem da ostvarim osjećaj unutarnje promjene. Rezultat toga bio je da sam se počela osjećati više usmjerena na vlastitu snagu i bolje povezana ne samo s vlastitom sudbinom, već i sa sudbinom ljudi oko sebe koji su prolazili kroz moj život tražeći svoj put do razumijevanja.

U isto sam vrijeme uvidjela kako malo znam i razumi­jem. Kad se to dogodilo, pokušala sam se usredotočiti na ono što sam znala. Ono što danas shvaćam rezultat je znanja koje sam prikupila od drevnih učitelja i suvremenih učenika koji su puno učeniji od mene. Svi su oni prošli kroz vlastiti unutarnji oganj p6kušavajući razumjeti sebe i način na koji se uklapaju u ogromnu sveprisutnu univer­zalnu svijest čiji smo dio svi mi. Kad god bi stvari pošle nizbrdo naučila sam te događaje vidjeti kao katalizatore koji mi pomažu da shvatim svoju ulogu u njima. U tom su mi smislu, upravo sukobi, problemi i pritisci pomogli da naučim kako da se spram njih, a i sebe same, odnosim na uravnoteženi način. Stoga, premda mi je put k sebi često

bio bolan, približio mi je sva područja ljudske misli i po­kazao način na koji se trebam odnositi spram svoje ne­posredne okoline. To mi je na najpraktičniji način po­moglo da se suočim sa stvarnošću.

Osjećam da se proces učenja uvelike ubrzava u cije­lome svijetu. Sam Bog zna da problemi postaju sve bolni-ji. Svjesna sam lekcija u vlastitom životu, u odnosima s ljudima i u svojoj karmi. Karma je zakon uzroka i poslje­dica - ono što učinimo to nam se vraća. Što pošalješ to će ti se vratiti. Prije tri godine trebala su proći tri mjeseca da bi mi se vratilo ono što sam učinila ili rekla o nekome. Sad vidim kako mi se vraća u roku od tri sata! Karma poučava silno važnu lekciju. Kakav trenutačan i nepobitni dokaz da dati ljubav znači primiti ljubav. Dati nešto s ljutnjom i neprijateljstvom znači dobiti isto. Iskustvo koje sada stje­čem tijekom 12 sati jednoga dana sve je snažnije, doima se kao da iskustvo tri dana doživljavam u jednome.

Moji odnosi s ljudima postaju sve dublji i iziskuju sve više iskrenosti i otvorenosti. Ponekad je gotovo izvan mo­je moći da se osjećam sigurnom u toj poplavi potrebe za iskrenošću. Kadšto mi je vrlo bolno kad vidim sliku sebe u svojim prijateljima, voljenima i - što je još važnije - u svo­jim neprijateljima. Ponekad se doima kao da je svaki od njih zrcalo jednog dijela mene s kojim se inače ne bih željela suočiti i to je razlog iz kojeg ti ljudi postoje u mome životu.

Mišljenje da sam bespomoćna da na bilo koji način pomognem svijetu da se promijeni, zamijenilo je stajalište koje uzima u obzir činjenicu da postoji snaga u meni i svakome od nas koja je tako veličanstvena da bi kad se otkrije mogla završiti preobrazbom cijeloga svijeta. Tu snagu nije samo mogućno već i nužno ostvariti (doslovno »učiniti stvarnim«) što spada u sljedeći stupanj naše evolu­cije i razvoja. Očito nisam jedina koja je svjesna da će takav pristup dovesti do promjene.

Dolazi do veličanstvenog buđenja. Ljudi se u cijelomu svijetu okreću svojoj unutarnjoj snazi da bi shvatili tko su

i uporabili to znanje da unaprijede svoje živote i dosegnu višu razinu sreće i uspješnosti. Razgovor o stečenim is-kustvim i tehnikama koje smo primijenili na svome putu, samo je jedan od načina na koji možemo pomoći sebi i drugima.

Kao što sam već rekla, ova je knjiga pokušaj da podi­jelim s drugima način na koji sam naučila vidjeti duhov­nost u sebi. Duhovna je tehnologija za mene postala za­nimljiva znanost koje mi je nužna u smanjenju stresa i sprječavanju društvenih i osobnih sukoba.

Kako sam sve dublje počela ponirati u sebe, a moja se duhovna istraživanja usavršavala, sve me je više zanimala povezanost tijela i duha. Budući da sam bila izvježbana plesačica, moj je pristup većini takvih pitanja polazio od stajališta osobe koja se bavi tjelesnom kulturom. Svatko tko izravno sudjeluje u predstavama koje uključuju tjelesnu izvedbu zna da tijelo ne može dobro ispuniti zadatak ako je duh bezvoljan. Stoga je nužno poboljšati povezanost ti­jela i duha, kao i ostvariti pristup »unutarnjem svjetlu«.

Puno sam toga čula o meditaciji od svojih prijatelja u cijelom svijetu koji su godinama meditirali tvrdeći da im o tome ovisi opstanak. »Čovjek se mora okrenuti unutra da bi stekao usredotočenost, ravnotežu, snagu i fleksibilnost« - govorili su. »To naprosto ne možeš dobiti izvana«. Tako sam se zainteresirala za postupak »puta k sebi«. S ciljem postizanja bolje i manje bolne tjelesne uvježbanosti po­čela sam izvoditi svoju vrstu meditacije. Željela sam po­boljšati vanjske tjelesne rezultate što je značilo da moram uspostaviti dodir s »unutarnjim rezultatima«. Ono što sam iskusila bilo je sjajno.

Jedne večeri nakon što su moje pedesetineštogodišnje noge otplesale dvije predstave, Vita-Bath terapija i masaža nisu mi pomogle. U tišini spavaće sobe, sjela sam pre­križenih nogu na pod i zatvorila oči. Ustala sam i stavila kasetu u kasetofon, ponovno sjela i zatvorila oči. Slušala sam nježne zvukove harfe i pokušala potpuno isprazniti

svoj um od misli. To nije bilo lako. Iziskivalo je povjerenje i neku vrstu pasivne stege na koju nisam bila navikla zato što sam preambiciozna osoba koju motiviraju volja i mis­li: ali upravo su misli bile uzrokom emotivnih zakočenosti koje su se očitovale kao tjelesna bol i napetost.

Zatim sam pokušala usmjeriti misli na tijelo, s opušta-njem sam krenula od stopala. Polako i pažljivo rekla sam svakom dijelu svoga tijela da se oslobode napetosti: »Ko­ljena, bedra, trbuh, prsa, vrat i glava oslobodite se nape­tosti!« Znala sam da svaki dio u sebi nosi napetost iz ne­kih svojih razloga. Usredotočila sam se na svaki mišić, napregnula ga i opustila, prije svakog novog opuštanja, zastala sam i čekala sve dok nisam bila posve sigurna da se napetost ne vraća. Dopustila sam napetosti da nestane i čekala svjesno uživajući u opuštenosti koja me je ispu­njavala. Potom sam si polako dopustila da potpuno uro­nim. Tonula sam i lebdjela... tonula i lebdjela. Ako bi se pojavila misao, zapovijedila bih joj da nestane ili bih je iz­bjegla usredotočivši se na neki sitni mišić u prstu na nozi ili ruci. Polako sam osjetila da mi je tijelo posve opušteno. Zatim sam se usredotočila na svoje unutarnje središte. Bilo je lakše nego što sam očekivala. Tu sam ugledala lop­tu svjetlosti za koju sam čula da je uvijek tu. Bila je sićušna. Ne znam jesam li je »otkrila« ili zamislila. To nije bilo važ­no. Bila je tu. Isprva jedva da se mogla prepoznati u »ta­mi«. Stoga sam je vizualizirala sve dok se nije povećala. Sad se sjajila. Opet nisam bila sigurna je li zaista bila tu ili je bila plod moje mašte. I ponovno nije bilo važno. Polako sam zamislila kako svjetlost raste i pretvara se u sve veću pulsirajuću loptu svjetlosti. Kad sam osjetila da sam spremna usmjerila sam svjetlost k boli u leđima. Doimalo se kao da na nekoj drugoj razini stvarnosti osjećam toplinu svjetlosti. Zadržala sam je što sam duže mogla, bol u leđima se smanjila. Tada sam je usmjerila na noge, oso­bito na koljena koja su ponajviše trpjela zbog visokih pot­petica u kojima sam plesala. Zamislila sam da se lopta

svjetlosti dijeli na dvije lopte, po jednu za svako koljeno. Kupala sam koljena u svjetlosti. Doslovno sam osjetila toplinu jer sam vjerovala u svoju vizualizaciju. Čvrsto sam držala dvije lopte svjetlosti u svome umu. Za mene su one bile stvarne jer sam željela da budu stvarne. Doživljavala sam ih kao stvarne. Bio je to moj izbor, moja moć da zadržim takvu stvarnost. Otišla sam još dalje. Odlučila sam da zamislim kako su lopte svjetlosti plave boje - sjajne kra­ljevsko plave. Pročitala sam da je plava boja iscjeljujuća. Ne samo da su lopte postale kraljevsko plave, već se doimalo kao da mi izražavaju zahvalnost što sam ih konačno prepoznala! Plava se svjetlost stopila s mojim ko­ljenima. Osjećala sam se kao da slušam unutarnji jezik bo­je i svjetlosti, koji ima vlastito značenje. No ipak sam slušala nešto što sam sama stvorila. Ili možda nisam? Je li to svjetlo uvijek bilo u meni, čekajući da ga prepoznam kao iscjeljujuću moć i postanem ga svjesna?

Na svoje sam pitanje odgovorila: sve sam stvorila sama. Stvorila sam i bol. Stvorila sam iscjeljenje. Ja sam nadzirala sve. I bol i iscjeljenje izmislila sam ja. Na nekoj razini koju još uvijek nisam shvaćala, moja su koljena bila iscijeljena. Kao i moja leđa. Čitala sam da se u nekim bol­nicama rabe tehnike vizualizacije (uz pomoć liječnika) pri liječenju od raka, tumora i slično. Jednome je dječaku na­vodno nestao otvor na srcu jer je vizualizirao zlatne niti ko­je zašivaju rupu. Služeći se nadarenošću i razumijevanjem iz neke druge dimenzije istine, svojom sam dotad nesvjes­nom vlastitom moći iscijelila svoje umorno, napeto tijelo. Ako sam sama stvorila i bol i iscjeljenje u svome tijelu, je­sam li također sama stvorila bol i iscjeljenje u svakom po­dručju svoga života? Je li svjetlo u meni oruđe pomoću kojeg mogu stvoriti stvarnost u kojoj ću biti što god zaželim?

Bila je to duhovna tehnologija koju je vrijedilo istražiti. Bila je to nova fizika duše. A kako se odigrala?

Jednostavno sam se okrenula k sebi.

D akle, moje prvo sredstvo ili vježba u istraživanju same sebe bila je meditacija.

Čim su moji prijatelji novinari i rječiti cinični poznani­ci saznali da sam se »bacila« na meditaciju, blijedo su me pogledali i promrmljali nekoliko nejasnih komentara: »Oh«, »Stvarno?« »Aha«, a zatim brzo promijenili temu. Nekolicina je uzviknula: »Baš super!« i tad bi započelo nešto što je moglo završiti kao plodna rasprava. Oni koje sam zaista voljela pogledali su me u oči i rekli: »Shirl, zabo­ga što je to meditacija? Mislim, što radiš kad meditiraš?

Dakle, najprije, što je točno meditacija? Najjednos­tavnije rečeno, za mene je meditacija proces opuštanja ti­jela i uma tako da mirno mogu uroniti u sebe.

Da bi se to dogodilo trebam biti na tihome mjestu (barem isprva; u početku nisam baš mogla meditirati npr. u pretrpanoj zgradi zračne luke). Tehnike meditacije se ra­zlikuju, ali tišina, usredotočenost i udobnost tri su načina da se smire tijelo i um.

Što se time postiže? Meditacija ili »smirena usredoto­čenost« dopušta umu da spozna druge vidove svoga iden­titeta. Cilj meditacije nije potisnuti um. Umjesto toga, cilj je stišati i smiriti osobnost kako bismo dopustili umu da slobodno istražuje granice vlastite svjesnosti.

4 Meditirajte i naći ćete

Molitva je razgovor s Bogom. Meditacija je osluškivanje Boga.

Vjeruj tišini.

Što radim u meditaciji? Ponajprije, položaj u kojem meditiram iznimno mi je važan. Trebali biste pronaći vlas­titi položaj, onaj pri kojemu je najmanji broj točaka na vašem tijelu izložen pritisku. Na početku nije važno medi­tirate li u lotosovom položaju kako to preporučaju budis­tički redovnici. Bolan položaj prekida meditaciju i supro­tan je njezinoj svrsi. S druge strane, u previše opuštenom položaju samo ćemo zaspati. »Srednji put« kako kažu bu­disti, je i najprikladniji, što znači »položaj slobodan od ukočenosti i napetosti, ali oslobođen ugađanja samome sebi«. Npr. dobar je sjedeći položaj, kao na stolici.

Cilj meditacije je ostati svjestan, ali se opustiti. Meni je najbolje kad uspravno sjedim naslonjena na nešto. Taj mi položaj daje »usmjerenu« slobodu energije u kralježnici i omogućuje nježno, ritmičko disanje. Ako sjedim na stoli­ci, stopala su mi položena na pod, a svaka ruka spuštena na svaku nogu. Dlanovi su mi okrenuti prema gore, palac i kažiprst sastavljeni zato što to zatvara krug tjelesne ener­gije i usmjerava energiju da i dalje kruži a da se ne izgu­bi. Usne i zubi blago su zatvoreni, što također omogućuje kružni tok energije.

Lagano se zaljuljam naprijed-natrag, lijevo-desno kako bih »osjetila« svoje središte i provjerila je li mi udob­no. Zatim pokušam navesti tijelo da zapamti kako se os­jećam kada su mi tijelo i kralježnica u ravnoteži tako da na isti način sjedim za volanom, za stolom, pred televizo­rom ili za radnim stolom. To je neka vrst Brailleve metode pamćenja kako treba sjediti. Ne znači da ću meditirati ti­jekom svih tih aktivnosti, već će položaj moga tijela biti neizmjerno ugodniji i manje napet.

Kad se smjestim, zatvorim oči i normalno dišem. Zatim se usredotočim na disanje. Usredotočenost je nužna za meditaciju jer usmjerava svjesnu pozornost od vanjskoga svijeta k unutarnjem. U stvari slijedim svaki dah kako se kreće unutra i van dok udišem i izdišem. Nevjerojatno je

kako usredotočenost na vlastito disanje omogućuje čov­jeku da utone u meditativno stanje.

Istočnjačke filozofije navode nadzor nad disanjem kao jedan od načina da se utone u meditativno stanje ne samo zato što ono omogućuje unos kisika, već i zato što izisku­je izbacivanje ugljičnog dioksida.

Zapadnjaci općenito ne obraćaju puno pozornosti na složenu ulogu koje disanje igra u našem životu. Mi ga uzi­mamo zdravo za gotovo, najčešće smo posve nesvjesni čuda koje se zapravo odvija otprilike petnaest puta u mi­nuti. Ali disanje je duboko povezano s našom fizičkom i duhovnom dobrobiti.

Kada smo pod stresom i napeti, ritam našeg disanja odražava stanje našega uma, pa dišemo isprekidano, ne­jednako, plitko, gotovo bez daha i slično. Kad se smirimo i opustimo ritam disanja je duži i dublji, hraneći nas cjelo­vito iznutra. Kad smo utučeni, ili u trenucima velikog stre­sa automatski uzdišemo i hvatamo zrak kao da nesvjesno pokušavamo udahnuti »snagu duha« zajedno s kisikom ko­ji duboko udišemo i koji nas hrani svježim zrakom. Tijelo zna, duh zna, ali zapadnjački um ne obraća pozornost.

U istočnjačkim kulturama ljudi su svjesniji utjecaja ko­je disanje ima na ljudsko biće. Stoga su veći stručnjaci u tome kako disanje utječe na mentalnu i duhovnu dobro­bit pojedinca.

Budistički svećenici, koje su promatrali u laboratori­jskim uvjetima, mogu izmijeniti stanje svoje svijesti upo­rabom različitih tehnika disanja, što zauzvrat utječe na fi­ziologiju tijela. Mogu izmijeniti svoje moždane valove, otkucaje srca i brzinu pulsa služeći se vlastitom svijesti kako bi nadzirali i promijenili disanje.

I mi možemo učiniti to isto, samo u nešto manjoj mje­ri. Ponekad kad se zateknem kako se ljutim zbog promet­ne gužve, jednostavno zatvorim oči na tren, izbjegnem ono što mi odvlači pozornost usredotočivši se na fizički os­jećaj dok mi zrak ispunja nosnice i nježno izdahnem.

Osjećam dah i slijedim ga do dna pluća, zadržim ga za tren i blago izdahnem. Ponovim to više puta. Ako se usredo­točim na ritam udah-izdah uvijek se iznenadim kako mi se brzo bijes rasprši, a energija povrati.

Točnije rečeno: naučite produžiti udah dok ne nabro­jite do deset sekundi i isto tako izdah dok ne nabrojite do deset. Počet ćete osjećati čudo umijeća iscjeljivanja disa­njem. Kad vam uspije izdržati do deset, produljite dah do petnaest, a zatim do dvadeset i tako dalje. Iskusni yogi mo­že udisati tri minute i izdisati jednako dugo! Pokušajte i vi­djet ćete kakva je sofisticirana kontrola potrebna. Nikada više nećete uzimati disanje zdravo za gotovo, a ta će vam vježba pomoći u meditaciji.

Dakle, premda smo najčešće nesvjesni čuda disanja, moguće je na ispunjujući način iskoristiti upravo takvu »nesvjesnu« radnju. U svakom slučaju, dobro disanje je­dan je od nužnih uvjeta za meditaciju.

Sad udobno sjedite, zatvorenih očiju, usredotočeni na svoje lijepo, lako disanje, unutra-van, unutra-van. Već ste opušteniji, smireniji.

Pored usredotočenosti na disanje tijekom meditacije može se koristiti i zvuk. U istočnjačkim kulturama zvuk ko­ji se koristi tijekom meditacija naziva se mantra. Uporaba mantri i na Zapadu je vrlo raširena. Mantra je izraz koji se izgovara, mumlja, pjeva ili čak »sluša« u sebi da bi se pos­tigla smirenost koja je poželjna za meditaciju. Obično je to zazivanje Božjeg imena. Neki ljudi odlaze guruima da bi dobili svoje osobne mantre. Drugi pokušavaju pjevati ra­zličite izraze dok ne osjete onaj pravi. Ja npr. dok vježbam u sebi izgovorim mantru svaki put kad izvedem jedan položaj hatha yoge. Svaki yoga položaj zadržim dvadeset sekundi i u sebi izgovorim: »Ja sam Bog u svjetlosti.«

Zvučne vibracije doslovno dodirnu određene dijelove u meni koji kao da reagiraju na frekvenciju kojom mantra vibrira.

Oduvijek se vjerovalo da je pjevanje djelotvoran način da se iskusi »Boga«. Moljenje krunice, pjevanje u sinagogi, ponavljanje molitvi u crkvi - sve je to isti postu­pak. Međutim, sve se religije slažu da izgovaranje Božjeg imena daje bolje rezultate. Pjevanje je opće prihvaćena metoda za oslobađanje od misli i sprječavanje uplitanja uma koji se, kad se isprazni može ispuniti »osjećajem Boga«. Najnovija znanstvena istraživanja također su po­kazala da mantra koja se izgovara polako i odjekuje u umu može usporiti rad srca i dovesti do opuštanja. Na­posljetku, djecu već stoljećima uspavljujemo pjevajući us­pavanke...

Puno toga ću još reći o pjevanju u poglavlju o čakra-ma, ali sada bih se željela vratiti temi i govoriti o samoj meditaciji, a ne o tome kako je treba izvoditi. Meditacija je kao postupak bitna za istraživanje samoga sebe, to je prvi korak iz kojeg proizlazi sve ostalo. Stoga je važno is­pravno je shvatiti i razumjeti njezin učinak.

Meditaciju ne treba uzimati olako. To je put do sre­dišta sebstva. Zato je iznimno važno procijeniti vlastitu sliku o sebi prije meditacije. Ako osoba vjeruje u demone, zle duhove, sotonu i pakao, moguće je da se zbog takvih vjerovanja strah, panika ili krivnja pojave tijekom dubokih stanja meditacije. Ali zapamtite da su takva vjerovanja uvjetovane reakcije. Netko vas je tome naučio, zapravo to vam je utuvio u glavu upravo s ciljem da izazove strah i negativnost. Isto tako zapamtite da sami stvarate vlastitu stvarnost. U početnim stadijima meditacije, psihološka i religiozna obilježja čovjekovog temperamenta mogu se odraziti u meditativnom iskustvu. Sustav vjerovanja izne­nada postaje »istinom« i može se vratiti da nas progoni. Kad se počnemo okretati k sebi ispitujemo vlastite usvoje­ne sustave vjerovanja, koji ponekad na bolan način razbi­jaju negativnu sliku s kojom smo se godinama uspore­đivali. To može proizvesti osjećaj straha koji nas navodi da ostanemo s »vragom kojega znamo« jer se ne usuđujemo

poći za anđelom kojega ne znamo. Strah onemogućuje pristup Bogu u nama.

Početi ozbiljno razmišljati o unutrašnjosti svoga bića, najveći je korak koji poduzimamo u procesu sazrijevanja. Očito je da to može biti bolno i bol se čak može pojačati kad počnemo preispitivati svoja stara stajališta i vjerova­nja. Svi smo puni boli, rana i ožiljaka. Negativni teret koji nosimo sa sobom može se olakšati meditacijom, ali to izis­kuje spremnost da se suočimo s ružnim istinama i skupi­mo hrabrosti da slobodno poletimo bez njih. Slobodno letjeti znači odreći se sigurnosti poznatih miljokaza (čak i negativnih) ili navika s pomoću kojih smo se organizirali i postavljali si granice. Ponavljam, slika koju imate o sebi jest ona koje se ne želite odreći koliko god jadna bila, ne samo stoga što vam je poznata i ulijeva vam sigurnost, već i zato što nesvjesno shvaćate da vam ona dopušta da kri­vite druge za ono što jeste.

Želja za unutarnjom slobodom ozbiljan je korak zato što s njome dolazi potpuna odgovornost za sve što radi­mo. Meditacija nije bijeg ili udovoljavanje hiru. To je čin izražavanja unutarnje odgovornosti. Ona iziskuje stegu, marljivost, vrijeme, trud i strpljenje sa samim sobom -meni je osobno najteže održati upravo taj oblik strpljenja.

Možda je ipak najteže od svega održati meditaciju ako uzrokuje utučenost, razočaranje ili strah. Ono što me je is­prva tako ispunjavalo, pretvorilo se u tegobnu zadaću. Ono što se doimalo tako lako u početku ispunile su pre­preke kojih je sada više nego što sam očekivala. Pozornost mi je lutala. Tijelu nije bilo udobno. Bila sam nestrpljiva. »Svjetlost« je nestala.

Kad mi se to dogodilo, bio je to znak upozorenja, pri­rodna prekretnica koja mi je govorila da vanjski svijet moram dovesti u ravnotežu sa svojim unutarnjim svije­tom. Bilo mi je prijeko potrebno da ponovno uspostavim i zadržim tu ravnotežu. Za to su mi trebala oba vida mo­ga iskustva stvarnosti. Unutarnja stvarnost snažno utječe

na izvanjsku. Ona ne bi smjela postojati kao odvojena stvarnost sama po sebi. U tom je smislu jedan redovnik trapist po imenu Thomas Merton izjavio: »Meditacija ne­ma smisla ukoliko nije duboko ukorijenjena u životu.«

Dakle, osnovna je svrha meditacije da hrani i oboga­ćuje vaš fizički svakodnevni rad, vaše odnose s ljudima i vaš život općenito dovodeći vas u dodir s vašom unutar­njom moći, upoznajući vas s vašom duhovnom snagom. Tijekom duboke meditacije dolazi do uravnoteženja uma, tijela i duha, što donosi dobrobit i napredak svakom od ta tri vida sebstva.

To je očito lakše reći nego uraditi. Najveće mi je isku­šenje uzdržavanje od donošenja suda o tome radim li nešto ispravno. U početku sam očekivala da će to biti la­ko. Samo zato što odmah želim uroniti u sebe, to će se i dogoditi: pa ako sam sama odgovorna za stvaranje vlasti­tih želja, zašto se ne bi dogodilo? Naravno da to ne ide baš tako. Mnogo se toga ispriječilo na putu mojoj želji da meditiram - to jest, ja sam provodila puno vremena ra­zočarana svojim napretkom. Nešto mi je neprestano od­vlačilo pozornost, a niti jedna misao nije bila proizvod mo­je volje. Nisam mogla prestati razmišljati. Moj se um doi­mao kao motorizirani stroj bez nadzora. Nisam razmišljala ja, već on! Jedna je slika vodila drugoj. Zašto sam se sjeti­la svog prvog nastupa na kojem sam kao trogodišnja djevojčica u ruci držala jabuku? Nosila sam mali zeleni kostim. U istom sam trenu zelenu boju povezala s trkama automobila u Indianapolisu, gdje nije poželjno nositi ze­leno na stadionu jer donosi nesreću. To me je pak navelo da pomislim na ljude koji su poginuli u tim trkama, što me je potaklo da pomislim jesu li zaista poginuli, što sam povezala sa silom teže i Sir Isaacom Newtonom, zbog čega sam se sjetila knjiga koje sam čitala kao dijete, iz če­ga je proizašlo pitanje kad sam prvi put iskusila mistične osjećaje, što me je podsjetilo na moga oca i neke naše raz­govore, što je završilo brakom mojih roditelja, što me je

pak navelo da pomislim na svoj brak, što me je ponovno dovelo do razloga zbog kojeg sam uopće počela mediti­rati!

Na koncu sam naučila da naprosto pustim svoje misli na miru. Da im dopustim da same pronađu svoje mjesto. Sjetila sam se zenbudističkog svećenika koji kaže da kad god mu misli »okupiraju« um on ne čini apsolutno ništa da ih istjera. On jednostavno čeka dok same od sebe ne otiđu. »Pustite ih da idu svojim putem,« rekao je »i ravno­dušno ih promatrajte sve dok ne spoznate zašto vam dolaze. Što se više čovjek bori da odagna misli, tim im više daje snage.« Rekao je da ponekad misao gurne u stranu, kao da joj zabrani središnje mjesto u svome umu, ali joj dopusti da se zadrži negdje na periferiji. Tim je postupkom središnje mjesto u njegovu umu bilo uvijek slobodno za novu misao ili čak poželjno stanje »ništavila« misli.

Jedan je drevni budistički učitelj rekao da je za isprav­nu meditaciju potrebno: »naučiti biti prisan s nepoznatim i dalekim kako bi se približilo poznatome«. Nesređene misli najveći su problem pri meditaciji i svemu drugome na što se želimo usredotočiti.

Kad me gnjave dosadne misli koje odbijaju nestati, poslužim se nekim sredstvom na koje ću se usredotočiti kao što je npr. neki mali predmet, dugme, cvijet ili (ono čemu se cinici najradije izruguju) pupak ili bilo što drugo što je dovoljno malo da se na nj može usredotočiti. Drugi ljudi više vole ne misliti ni na kakav određeni predmet, već umjesto toga usmjere pozornost na slike i slučajna sv­jetla koja im se pojavljuju pred kapcima, osobito ako nekoliko puta otvore i zatvore oči. »Promatranje« nježne izmjene svjetla, pokušavanje da se ostane mirnim, du­boko zagledanje u tamu - sve to služi istoj funkciji da se um odvrati od napetosti i usmjeri u jedan središnji kanal koji je vrlo opušten, no ipak posve usredotočen. Dok pro­matrate središnju točku iza kapaka na koju ste izabrali, mislite na svoje disanje i provjerite je li opušteno, duboko

i ujednačeno. Usredotočenost na jednu točku naposljetku smiruje i oslobađa um: mozak se napaja kisikom iz du­bokog disanja; unutarnje oko usmjereno je na točku iza kapaka; druge misli, druge slike i drugi osjećaji polako nestaju. Lebdite u univerzalnoj energiji sadašnjeg trenut­ka, neuznemireni tjeskobama koje nastaju zbog nečega što ste učinili u prošlosti ili ćete učiniti u budućnosti. Kao rezultat toga javlja se smanjenje stresa. Ponavljanjem me­ditacije, briga će vam postati strana, a vaše će se tjelesno zdravlje poboljšati.

Također zapamtite da ima raznih vrsta meditacije. U stvari, svatko meditira u određenoj mjeri, bilo da to

zna ili ne. Sanjarenje je također vrsta meditacije. Slušanje glazbe je meditacija. Neke vrste laganog sna mogu biti meditacija. Za nekoga šetnja ili trčanje mogu biti medita­cija. Za mene je moje vježbanje hatha yoge postalo medi­tacija. Ranije sam običavala vježbati uz večernji dnevnik, ali sada yogu više poštujem i rabim tjelesne yoga položaje (što znači jedinstvo uma, tijela i duha čiji su plodovi sna­ga, ravnoteža i fleksibilnost) da bih smirila um dok ga dovodim u ravnotežu s tijelom i duhom. Shvatila sam da pokraj sebe moram imati bilježnicu i olovku jer mi se kao rezultat ovakve meditacije javljaju divna nadahnuća - i ne želim ih zaboraviti!

Neki zaboravljeni telefonski razgovori ili pisma koja sam trebala napisati prije više mjeseci, vraćaju mi se kao podsjetnici tijekom yoga meditacije. Međutim, premda su yoga, planinarenje, ples i atletika vrste meditacije, oni su zapravo postupci da se uspostavi veza između tijela, uma i duha. Budući da meditacija podrazumijeva smirenu ak­tivnost tijela dok um istražuje samoga sebe, više razine povezanosti ne mogu se postići ukoliko tijelo izvodi vrlo aktivne radnje.

Ponavljam da je cilj meditacije uspostaviti dijalog s naj­višim izvorom naših sposobnosti i tako se povezati s uni­verzalnim izvorom snage. Smirivanje tijela i uma pomaže nam da uspostavimo kontakt s odgovorima na koja naša pitanja čekaju.

Stoga meditirajte. Zaključila sam da mi je najbolje ako to činim u isto vrijeme svakoga dana. Tijelo, um i duh za­pravo će očekivati određeno vrijeme kada se odvija us­postavljanje dodira s univerzalnom energijom. Izdržite sve poteškoće na koje naiđete, jer ćete na kraju sebe nagradi­ti izvorom koji je doslovno bezgraničan i kojemu ste vi dali važan doprinos. Otkrit ćete da ste više od onoga što mis­lite.

Smirenom, jednousmjerenom, opuštenom usredo-točenošću doći ćete do srži svoje meditacije. Doživjet ćete vrlo intimni susret sa svojim višim ja.

V iše ja upravo je ono na što sama riječ upućuje, najpozitivniji dio vašega vlastitog bića, ono što najbolje potvrđuje vašu unutarnju snagu, to je

osobni izraz božanskoga u vama. To vas povezuje sa svime što postoji: to je vaš kanal do nepreglednih izvora ljudskih mogućnosti.

Vaše više ja igra najvažniju ulogu u vašem mentalnom dijalogu. Mnogi, ako ne i većina ljudi znaju da je teško rješavati probleme, proučavati vlastite uspjehe i pro­mašaje ako ne dobijate nikakvu povratnu informaciju. Više ja je upravo onaj vid vašega bića s kojim uistinu mo­žete voditi rasprave o svemu što vas muči. Usredotoče­nost na jednu točku omogućit će vam da to uradite. Usre­dotočenost vas pomalo udaljava, ona stvara malu distan­cu između vas i vašeg ja i ostavlja vam dovoljno prostora da se proučavate s objektivnijeg stajališta. Više ja može vam dati perspektivu koja vam je potrebna da iznova oci­jenite situacije u kojima se nalazite, svoje odnose s ljudi­ma i sebe same.

Kad uspostavite vezu sa svojim višim ja, povezujete se sa svojim duhovnim srcem, dolazite u dodir sa središnjim izvorom svoje snage. Kad ste motivirani da nastavite da­lje od središta, da donosite odluke, da djelujete, da nešto promijenite, vi ste u svjetlu. Više ja je osobni prijatelj,

5 Nadsvijest i više ja

Svi smo dio Boga i Bog je dio nas. Ništa se ne može ispriječiti između nas i Boga.

Mi smo jedno.

unutarnji vodič, središte srca, veza s vašim istinskim os­jećajima. Osluškujući ga, bezuvjetno mu vjerujući, djelu­jući na temelju tog povjerenja, sukobi se rješavaju ili na­prosto nestaju.

Biti odsječen od tog središta srca ili ga ignorirati znači pojačavati sukob koji uzrokuje da izgubimo vezu sa samim sobom ili s Bogom u sebi, do te mjere da postajemo bolesni11. Mnogi od nas ne znaju ništa o toj unutarnjoj snazi, bilo da je ignoriraju ili naprosto ne mogu u nju po­vjerovati. Umjesto u sebi, takvu snagu tražimo u odnosi­ma s drugim ljudima ili u društvenom položaju. Što Joe ili Mack ili Sheila ili šef misle o nama? Neprestano tražimo sebe u očima drugih. Trebali bismo se pitati: što ja mislim o sebi? Jedini istinski sudac, jedini donositelj presude, je­dini stvaratelj vrijednosti uvijek mora biti sama srž našega bića. Samo naše više ja, ono što je najbolje u nama može donijeti pravi sud o tome tko zapravo jesmo.

Stoga će vam povezivanje s višim ja omogućiti da se zagledate u sebe, a oslonite li se na njegovo vodstvo do­bit ćete upute za svako područje svoga života.

Što god da me muči, bilo da je to poslovni problem ili trauma u nekoj vezi, ja počnem meditirati i dopustim svome višem ja da mi se otkrije, te se zbilja upustim u ra­spravu s njim zato što znam da me nikada neće krivo uputiti. Na pitanje kako znam, odgovor glasi: zato što su njegovi prijedlozi i savjeti uvijek puni ljubavi. Ako nisu, on­da nisam uspostavila vezu sa svojim višim ja, već sa svo­jim negativnim egom. Upute višeg ja same su po sebi uvi­jek u skladu s energijom ljubavi i svjetlosti.

Kad god osjetim silnu napetost, nerazrješivi sukob ili iznimno tešku patnju, okrenem se k sebi, nađem se u me-ditacijskom prostoru i upitam: »Što sam to zaboravila o

11 igra riječima: engl. izrazi out of ease i dis-eased imaju isto značenje nelagoda, bolest

sebi?« Meditacija je oblik ponovnog spajanja s vlastitom unutarnjom snagom, ponovnog utvrđivanja tko sam to ja.

Kad meditacija postane svakodnevna vježba, ne mora značiti da je samim tim postala lakša, ali priželjkivana opuštenost i mir koji nas obuzmu kao rezultat vježbi i usre­dotočenosti vremenom postaju sve ugodniji. Tad je me­ditacija silno olakšanje. Lakše prepoznajemo svoju višu svi­jest. Kad se bolje upoznamo sa svojim duhovnim sposob­nostima, one nam počinju služiti u svemu čime se u živo­tu bavimo, pomažu nam ostvariti višu svrhu našeg života zato što nas povezuju s višim skladom što počiva u nama.

Budući da je više ja ili duša osobni odraz Božje iskre u nama, kad osjećamo ljubav u srcu, osjećamo ljubav u našem božanskom središtu. Dakako to više ja ili duša ne samo da u nama boravi već nas u cijelosti prožima; to je misao, energija, osjećaj. To je duh, čije je prirodno obi­lježje eteričnost - »od etera«.

Univerzalna energija, koja se izražava u našem višem ja, oduvijek postoji i stoga kad se naš svjesni um počne duboko preispitivati, neizostavno će se dotaći iskustva duše koje će zauzvrat u nama potaknuti sjećanje na samo­ga sebe, jer smo i mi u osnovi vječna duhovna bića. Stoga je spoznaja sebe spoznaja Boga. Znati više o svome višem ja uistinu znači znati više o Bogu. To se unutarnje znanje širi načinom života, svjetlošću i ljubavlju.

Velike su se promjene dogodile u ljudskom društvu nakon što je dr. Sigmund Freud otkrio kako se može tu­mačiti podsvijest. Na kraju života Freud se pitao postoji li uopće nešto iznad same podsvijesti. Počeo je istraživati pretpostavku da možda imamo i ono što mi danas naziva­mo nadsvijest, te izjavio da bi kad bi se mogao ponovno roditi, zasigurno postao parapsiholog. Freud se pitao je li nadsvijest svakoga od nas u skladu s univerzalnom svijesti,

te ispunjava li taj isti sklad na neki način uloge koje igramo u ovoj Božanskoj komediji.

Kad se okrenem k sebi tražim komunikaciju i vodstvo isto kao što ponekad u životu tražim savjet od dobrih pri­jatelja. Volim postavljati pitanja, provjeravati stajališta ko­ja imam o svojim mišljenjima, svome napretku te općeni­to prijateljski razgovarati s nekim ili nečim što doživljavam savršenijim od sebe.

Svatko od nas na osobni način doživljava ono što drži stvarnošću. Svatko od nas na osobni način doživljava Bo­ga ili ono što nosi u sebi. Zapravo, naše poimanje stvar­nosti tog »unutarnjeg kraljevstva« može biti zastrašujuće, apstraktno i zatvoreno ako ga sami ne pokušamo približiti sebi.

Stoga, kad se okrenemo k sebi i uspostavimo vezu sa svojom duhovnom snagom, dolazimo u dodir s Božjom is­krom koju sam ranije spomenula, koju nazivam više ja. Neki to zovu božanskom nad-dušom, božanskim sredi­štem, Bogom u nama, osobnom vezom s Bogom... kako god to nazvali, to je osobni doživljaj Božjeg izvora u nama.

Kad sam prvi put uspostavila vezu sa svojim višim ja, postala sam svjesna da ću od tog trenutka bolje moći o-stvariti svrhu svog postojanja na Zemlji i uklopiti je u cjelinu sa svrhom postojanja drugih ljudi. Štoviše, postala sam duboko svjesna da svatko na Zemlji ima svoju važnu svrhu. Razumjela sam jasnije nego ikada da svako živo biće u svom tijelu doživljava vlastita iskustva iz vrlo važnih razloga, da je svaka osoba jednako važna, te da smo svi daleko važniji nego što se sami sebi činimo.

Zapravo, na više sam razina postala svjesna da je sva­tko od nas očitovanje ogromne univerzalne inteligencije, da svatko igra iznimno važnu ulogu u mozaiku života. Sto­ga prepoznajući svakoga jednako malo po malo otkrivam tajnu slaganja svoga vlastitog mozaika.

Na neki sam način na jednoj razini osjetila da sam važ­na za opći poredak stvari i da je svaka druga duša jednako

važna, ali mi je bilo teško procijeniti sebe na tako uzvišen način. U stvari, nisam čak mogla ni izgovoriti riječi koje bi otkrile da sam osobno osjetila povezanost s Božjim izvorom u sebi. Osjećala sam se kao da sam drska, umišlje­na, nedostojna kad bih izgovorila: »Povezana sam s Bo­gom, Bog je u meni, stoga sam dio Boga.« Doslovno sam se osvrtala preko ramena prije nego što bih te riječi izusti­la naglas. Ali kad sam dosegnula svoje više ja i uspostavila vezu s njim, u istom sam trenu osjetila osobnu nit koja me povezuje s Božjim izvorom u meni i to je iskustvo zauvijek izmijenilo moj život.

Više ja može se doživjeti na različite načine. Jedni ga vide kao oblik. Drugi ga čuju. Neki ga ljudi osjećaju tako snažno da s njime komuniciraju osjećajima. Ja ga obično vidim i čujem. Katkad izgleda kao čovjek (vrlo visoko her-mafroditsko biće), a ponekad je to samo glas. Ljudi doži­vljavaju svoje više ja kao osobu, životinju, oblik svjetlosti, geometrijski oblik i slično. Poznajem osobu kojoj je naj­dirljivije iskustvo u životu bio dodir s njezinim višim ja ko­je joj se prikazalo u obliku prekrasnog bijelog pera! Kako god da nam se otkrije, neće imati poteškoće u izražavanju svog božanskog razumijevanja, zato što je naše više ja za­pravo naša veza s Božjom energijom i njezin odraz: ona je skladna, prekrasna, mirna i snažna. Kad se ta veza us­postavi, unutarnji se mir može fizički osjetiti. Znaš da mu možeš vjerovati. Znaš da je to tvoj unutarnji vodič za kojeg si oduvijek intuitivno pretpostavljao da je tu, ali ti je bilo glupo, prepustiti mu se. Kad konačno uspostaviš vezu sa svojim višim ja, pronaći ćeš zvijezdu vodilju i prijatelja ko­ji je od početka bio uz tebe, vodiča koji te je oduvijek bezu­vjetno volio i potpuno te razumije. Budući da je odraz skla­da Izvora, on je sretan, pun ljubavi i mira. Skeptici bi ovo mogli proglasiti tugaljivim i sentimentalnim. Takvima odgovaram: možda se isplati biti tugaljiv i sentimentalan, ako će nam to pomoći da obogatimo svoje živote, da svo­je odnose s drugima ispunimo ljubavlju, ako će nam to

darovati smisao i uspjeh u radu koji obavljamo, te donijeti mir svijetu u kojem živimo.

Ono što je u svemu tome čudno upravo je to što je naše više ja uvijek tu i spremno čeka da ga prepoznamo bez obzira činimo li mi to ili ne. Samo naš svjesni um nije uvijek svjestan svog duhovnog izvora. Ponovno nagla­šavam, mi smo ono čega smo svjesni. Kako otvaramo i ši­rimo svoju svjesnost, postajemo širokogrudnija i otvoreni­ja ljudska bića. Biti uskogrudan znači ograničiti svoju svje­snost. Ograničiti svjesnost znači ograničiti svoju moguć­nost za neprestano širenje i izražavanje iskre Božjeg izvora.

Prvi je korak uspostaviti vezu s božanskom energijom višeg ja u nama. Svaka izvanjska promjena započinje unu­tarnjom promjenom. Kad svjesni um razvije svijest o višem ja, proces će se ubrzati. Ubrzavanje će se osjetiti ne samo u svjesnom umu, već i u tijelu. Ono nas preporađa, jed­nako kao nadahnuće, dobra zamisao ili zaljubljenost. Do ubrzavanja dolazi zato što smo ostvarili kontakt s beskrajn­im izvorom duhovne sigurnosti. To je nešto netjelesno, no ipak na nas utječe tjelesno. To je izvan dohvata fizičkoga, no ipak znamo da je tu. To je nešto metafizičko.

Ja to osjećam kao neku vrstu tihog zadovoljstva. Prvi put kad sam uspostavila vezu sa svojim višim ja, preplavili su me osjećaji ljubavi. U to sam doba surađivala s duho­vnim stručnjakom za akupunkturu, Chrisom Griscomom iz Novog Meksika. Ležala sam na stolu posve opuštena, dok su mi se pred očima nizale slike. Bilo je to kao da gledam niz odlomaka iz davno zaboravljenih filmova koji se vrte u mome umu. Nakratko sam pomislila da sve to sama izmišljam, da ja stvaram slike koje vidim. Kako ili zašto bih stvorila na primjer, sliku maloga djeteta (sebe) što ga je pregazila konjska zaprega koju je vozio čovjek (glumac s kojim sam jednom davno radila), nisam znala. Svaki put kad bih počela preispitivati logiku slika koje vidim, one bi se izgubile. Budući da mi je cilj bio. iskusiti unutrašnjost vlastitoga bića, brzo sam došla do zaključka

da gubim vrijeme i energiju ispitujući, dvojeći, pobijajući ono što vidim u sebi.

Stoga sam dopustila slikama da se nižu bez donošenja sudova. Nakon niza slika koje mogu protumačiti samo kao sjećanja iz prošlih života, a koje su brzo slijedile jedna za drugom, shvatila sam da se unutarnje scene sporije odi­gravaju i nešto slično obliku zaogrnutom zlatnobakrenim svjetlom počelo se pojavljivati u središtu moga bića.

Ostala sam bez daha. Ništa nisam rekla. U isto je vri­jeme Chris opisivao točno ono što sam vidjela u sebi! Bio je to vrlo snažan lik koji je mirno stajao u središtu moje unutrašnjosti i gledao me sveobuhvatnom ljubavlju u oči­ma! Figura je bila vrlo visoka, hermafroditsko biće s dugim rukama i najnježnijim licem koje sam ikada vidjela. Kosa mu je bila crvenkastozlatna, a crte lica orlovske. Lik je podignuo ruke i potaknuo me da ga prepoznam govoreći: »Ja sam zaista ti!« Čula sam te riječi u svome srcu i znala da su istinite. Suze su mi potekle niz obraze dok sam nas­tavila voditi intimni razgovor s tim bićem koje mi reklo ono što sam oduvijek željela znati o sebi. Pitala sam o ljudima, svome braku, svojoj obitelji (u kakvoj sam vezi s njima bi­la odranije), što trebam očekivati od svog profesionalnog rada i slično. Znam da to apsurdno zvuči nekome tko vjeruje da stvarnost postoji samo izvan nas. Ali vjerujte mi, kad prvi put iskusite spajanje sa svojom unutrašnjom stvarnošću, zauvijek ćete promijeniti mišljenje o sebi i svome životu.

Doživljavanje veze s mojim višim ja promijenilo me je. Znala sam da je vjetar promjene koji je bjesnio u meni bez prestanka, samo čistio put do konačnog shvaćanja da je moje unutarnje biće neraskidivo povezano s nečim tako silnim, veličanstvenim i uzbudljivim da nikada više neću biti posve sama ili nesretna.

Jedna od velikih radosti u mome životu, ako ne i naj­veća, bio je proces premošćenja jaza između fizičkog tijela i mog svjesnog uma, te između onog što nije fizičko i

nadsvjesnog uma, između onoga što moja duhovna svjes­nost osjeća i doživljava i onoga što je u stanju fizički izrazi­ti. Povezanost s višim ja pomogla mi je premostiti taj jaz. Tada sam shvatila da sve što radim u fizičkoj dimenziji naj­prije započinje kao ideja u duhovnoj dimenziji.

Uspostavljanje ravnoteže s mojim višim ja uzrokovalo je šire razumijevanje same sebe, što je automatski dovelo do šireg i lakšeg razumijevanja drugih. Istodobno je dodir s višim ja stvorio osjećaj povezanosti s univerzalnim duhom, tako da sam jasnije razumjela istinu da smo svi jedno.

Premostivši taj jaz, ostvarila sam možda najvažniju ve­zu u svome životu, zato što mi je pomogla da se osjećam dovoljno osnaženom da promijenim svoj doživljaj vanj­skoga svijeta u kojemu sam izabrala živjeti. Sada na širi način doživljavam svoje sebstvo i prestajem se osjećati be­spomoćnom i žrtvom, postajem svjesna da mogu promi­jeniti sve mijenjajući sebe u pravom smislu tih riječi. Ta pro­mjena počinje iznutra.

Svakoga se dana na jednoj razini na neki način poku­šavam podsjetiti tko sam i otkuda dolazim. Podsjećam se da svaka osoba na ovom planetu ima dušu i svoje više ja. Pokušavam se podsjetiti da sam uistinu važna ovome svije­tu, isto kao i svaka osoba koju sretnem. I najvažniji pod­sjetnik od svih: usuđujem li se vjerovati da u meni boravi sveznajuća, inteligentna duhovna energija koja se očituje kao božanski vodič i moja je osobna veza s Bogom? I sa svakim drugim?

Možda naš opstanak ovisi o uživljavanju u ovu istinu -istinu da smo svi dio univerzalne božanske energije koja prožima sav život, te da je pravo svakog pojedinog bića da sudjeluje u održavanju tog čuda.

Možda se toliki od nas osjećaju izmučenima i spu­tanima u svojim životima zato što nismo povezani s en­ergijom naše osobne božanske nadsvijesti (s energijom višeg ja). Nadsvijest koja je povezana s univerzalnom

sviješću ubrzava se punom parom, širi se i raste isto kao što se i sam kozmos širi i raste. Osjećam to. Svi to možemo osjetiti. Znanost nam kaže da vrijeme i prostor također ras­tu i šire se. Ali nama se čini da se sve to odvija prebrzo. Kako nismo niti svjesni povezanosti svega, nismo uhvatili ritam s brzinom širenja. Kad smo neusklađeni, neuštimani, da tako kažem, dolazi do sukoba i kaosa. Kad bismo samo otvorili svoj svjesni um i priznali da više ja i nadsvijest pos­toje u svakome od nas, lakše bismo se uskladili s uni­verzalnim energijama za koje osjećamo da se ubrzano šire izvan nas. Budući da ne uspijevamo osjetiti i održati korak s tim tempom, često osjećamo da nam dinamika u našem životu izmiče iz ruku. Kad se to dogodi, osjećamo se be­spomoćnima i nesposobnima.

Pa, dokle god ograničavamo svoju svjesnost glede po­stojanja nadsvijesti u nama, osjećat ćemo da nam život iz­miče iz ruku, zato što se kozmos širi i vrijeme se nastavlja ubrzavati punom parom, bilo da smo mi sposobni držati korak s njime ili ne.

Sam se intenzitet iskustava ubrzava za svakoga od nas. Ono za što su nekada trebali mjeseci da kulminira, danas se događa tijekom samo nekoliko dana. Naša se emotivna iskustva gomilaju takvom brzinom da nas ponekad bacaju u vir beznađa. Mnogi ljudi u negativnim događajima uop­će ne vide priliku za stjecanje iskustva i učenje zato što im je takav način razmišljanja posve stran. Umjesto toga, oni se i dalje osjećaju bespomoćnim žrtvama koje na koncu krive druge za ono što su sami usmjerili na sebe s namje­rom da nešto nauče - koliko god toga bili nesvjesni.

Vjerujem da se takva negativnost može popraviti ako se okrenemo k sebi s ciljem da prepoznamo i poštujemo sebstvo. Ljudi osjećaju silnu potrebu da prepoznaju unu­tarnju snagu u sebi, da se prepoznaju kao božje iskre. Svatko u biti zna zašto je tu i koje lekcije uči. Svatko zna zašto je izabrao svoga muža, svoju ženu, svoj posao, svoga

šefa. Svi znaju zašto su izabrali grad i zemlju u kojima žive. Budu li dovoljno pažljivo osluškivali svoje više ja, čut će isti­nu o tome zašto su izabrali ovaj život koji žive i što u njemu trebaju postići. Budu li slušali, ostvarili vezu, sklad i ravno­težu, naposljetku će znati više o tome tko uistinu jesu.

Nitko nije sam u toj potrazi. Ljudi možda o tome ne go­vore puno, ali gotovo svatko sebi postavlja isto pitanje: Ka­ko mogu uspostaviti vezu sa svrhom svoga postojanja? Ve­za je ključ - veza s višim ja, sa Zemljom, s univerzalnim izvorom, s nadsviješću.

D a bismo pronašli Boga u sebi nužno je barem priznati njegovo postojanje. Zamršeno pitanje postoji li Bog, i ako postoji gdje je, upućuje na

temeljne razlike između istočnjačkog i zapadnjačkog sus­tava svjesnosti. Istočnjačka potraga za Bogom usmjerena je prema osobi, a zapadnjačka izvan nje. Istočnjački mu­drac vjeruje da je Bog unutar nas kao neodvojivi dio ljud­skog postojanja. Zapadnjačke religije kažu da je Bog odvojen od čovjeka, iznad njega i da se njegovo posto­janje mora prihvatiti s vjerom.

Ali tu se događa nešto zapanjujuće i čudesno. Zna­nost, koja se tradicionalno drži stajališta »nema dokaza, stoga nema ni Boga« (a nitko nije tvrdokorniji od prosje­čnog znanstvenika) sada se nalazi u iznimno delikatnoj situaciji i mora priznati da zaista postoji nešto što nije ni en­ergija ni tvar, ali nešto čije smo postojanje dokazali samo ga ne možemo izmjeriti, izvagati niti vidjeti. Zato što se kad ga pokušamo promatrati, ono promijeni. Čak i ako samo raz­mišljamo o njemu, ono se promijeni! A ta ne-energija, ne-tvar, to nešto ne-opipljivo jest ono od čega je stvoren koz­mos. Kakav paradoks! Zato što još nitko nije uspio shvatiti kako taj kameleon, to »nešto« ima moć da se pretvori u planet ili u pudla.

6 Novo doba i racionalna misao

Podjednako je bitno biti tjelesan koliko i duhovan.

Istočnjački sustav razmišljanja u potrazi za odgovorom polazi iznutra. Usmjeren je na desnu polutku mozga i intu­iciju, otvoren je i sposoban primiti suprotne zamisli bez zbunjenosti. Tradicionalni zapadnjački sustav misli usm­jeren je više na lijevu polutku mozga: linearan je, logičan i racionalan.

Razmišljanje Novog doba pokušaj je da se uspostavi ravnoteža između njih, usavršavanjem linearnog i racio­nalnog načina razmišljanja dodajući mu dubinu i intuiciju. Otkrila sam da su mi meditacija i poniranje u sebe u sa­moći, otvorili vrata mog unutarnjeg kozmosa, nakon čega mi se moj raniji pojam o vremenu, životu i smrti i samom Bogu, doima jako ograničenim. To je oslobađajuće i pusto­lovno iskustvo.

Slično tome, iz znanstvenih knjiga koje čitam, saznala sam da se na polju subatomske kvantne fizike otvorio cijeli novi svijet koji će mladi znanstvenici istraživati. Sjajno dje­lo Michaela Talbota Iza kvantnoga izrazito jasno i na zani­mljiv način govori o složenim teorijama i pokusima neko­liko znanstvenika, pripadnika pokreta Novog doba. Neki od njihovih zaključaka bili su povodom za nagađanja o »stvarnosti« zbilje i vrlo kontroverzne poglede (barem u znanstvenim krugovima) na ono što se može opisati samo kao misticizam. Doima se da znanost i duhovnost ne idu ruku pod ruku. Alain Aspect, je npr. u svom pokusu 1982. godine dokazao da jedno od ovo dvoje mora biti istina: ili stvarnost kakvom je mi definiramo ne postoji, tj. mi stva­ramo stvarnost onakvu kakvom mislimo da jest, ili zaista postoji komunikacija s prošlošću i budućnošću.

Biokemičar po imenu Rupert Sheldrake, otkrio je prijenosno polje (mreža informacija) koje on naziva »mor-fogenetskim poljem« ili M-poljem, kako bi objasnio pri­jenos informacija unutar jedne vrste. Kretanje informaci­ja on naziva »morfijskom rezonancijom«. Na pokusnoj je osnovi njegova teorija dobila potporu u tridesetčetvero-godišnjem istraživanju Williama McDougalla u kojem su

štakori potpuno različitog, odvojenog genetskog porijekla, naučili nove korisne navike koje je rabila jedna skupina -treba imati na umu da riječ »naučili« nije potpuno priklad­na, budući da je informacija postala svima dostupna čim ju je nekoliko štakora usvojilo. Drugim riječima, informa­cija je ušla u njihovo M-polje.

Tu je i čuveni utjecaj »stotoga majmuna« - što nije bio nadzirani pokus, ali je zamijećeno na otoku Koshima ti­jekom 1950-ih godina. Istraživači koji su na različite na­čine proučavali lokalne majmune jednom su im prilikom ostavili slatke krumpire na plaži. Ova vrsta majmuna nika­da se ranije nije susrela sa slatkim krumpirima, te unatoč tome što im se povrće svidjelo, bilo je očito da im se nije svidjelo to što su krumpiri prekriveni pijeskom. Zatim je jedna nadarena majmunica otkrila da se krumpiri mogu očistiti pranjem u moru. Isprva je to vidjelo nekoliko dru­gih majmuna i ponovilo, nakon čega se tisuću majmuna zaputilo k moru i užurbano stalo prati svoje krumpire. Ta­da su svi okupljeni majmuni u isto vrijeme počeli prati svo­je krumpire. U tom trenutku, ostali istraživači na otocima na velikoj udaljenosti od ovoga, izvijestili da su svi majmuni tamo počeli rabiti istu tehniku pranja!

Zaključujemo sljedeće: informacija koju usvoji od­ređeni broj pripadnika neke vrste djeluje kao polazna to­čka - od te točke nadalje, ta je vrsta u cjelini bogatija za da-tu informaciju. Novo je znanje ušlo u njihovo M-polje putem nove rezonancije. K tome, bez obzira koliko su pri­padnici iste vrste udaljeni jedni od drugih, svi će njihovi potomci svugdje biti rođeni s tom informacijom. Kad Sheldrake govori o M-polju, on govori o subatomskoj in­formacijskoj mreži koja djeluje u vremenu i prostoru. Što­više M-polje može biti povezano s ponašanjem subatom-skih čestica koje se uvijek izražava u kretanju k cjelovitosti, to je kretanje obilježje svih oblika i vrsta, uključujući i kri­stale... Nadalje, M-polje je jedan od načina na koji se može objasniti sposobnost neizdiferenciranih stanica da odluče

koje će od njih tvoriti ruku ili glavu ili nešto treće; ili kada će se skupina nastalih stanica podijeliti na dvoje da bi stvo­rila blizance - to jest dvije cjeline.

1984.g. nobelovac neurofiziolog Sir John Eccles ob­javio je da je otkrio ono za što on vjeruje da je biokemijski dokaz postojanja ljudske duše.

Možda bih trebala povući ono što sam rekla o »tvr­dokornim znanstvenicima«...

Mnogi, mnogi muškarci i žene današnjeg svijeta zna­nosti otvaraju se za nove načine razmišljanja. U proteklih deset godina izvanredni su pokusi ozbiljno uzdrmali usta­ljena vjerovanja i otvorili potpuno nova područja za is­traživanje i nagađanje. Znanost još uvijek zazire od riječi kao što su Bog i duša (unatoč Sir Johnu), rabeći konzer­vativnije izraze kao što su informacija ili čak univerzalna banka informacija (znanstvenici, dakako, ne priznaju nikakvu sličnost između tog pojma i sustava informacija kakav je na Istoku poznat pod nazivom »zapisi u akaši«12). Ono što se danas događa jest upravo to da se istočnjački misticizam koji intuitivno prihvaća toliko puno i zapad­njački pragmatizam koji toliko inzistira na znanstvenim dokazima, preklapaju. Po mome mišljenju, Novo je doba vrijeme kad će se intuitivna vjerovanja Istoka moći stopiti i udružiti sa znanstvenim načinom razmišljanja Zapada -konačno vjenčanje suprotnosti. S moga stajališta oboje je nužno i poželjno.

Ovakvo mi razumijevanje pomaže da lakše prihvatim kako to da se ljudi (uključujući i mene) mogu sjetiti svojih prošlih života i »vidovito« predvidjeti budućnost.

Na svojim sam putovanjima vidjela da se takva iskust­va prihvaćaju na Istoku, dok kod nas na Zapadu takve

12 Zapisi u akaši - u okultizmu sveobuhvatni slikovni zapisi ili "sjećanja" na sve događaje, djela, misli i riječi koji su se odigrali od početka vre­mena. Akašu spiritualisti opisuju kao tečni eter koji je izvan domašaja ljudskih osjetila.

ideje još uvijek remete linearni poredak racionalnih poj­mova. Ali sama racionalnost rijetka je pojava. Mi ugla­vnom »nagomilavamo« informacije koje odgovaraju našoj stvarnosti - to jest, vidimo ono što želimo vidjeti pod utje­cajem onoga što već znamo. Pitanje stvarnosti tada se svo­di na pitanje predodžbi, uvjetovanja i vjerovanja.

Potraga za načinom na koji se mogu razdvojiti višeslo­jne razine vjerovanja i predodžbi, jest ono što potiče nove pristupe istini u okviru znanosti.

U temelju subatomskih otkrića Novog doba nalazi se pojam subatomskog svijeta - tvar od koje je stvoren koz­mos - sve je povezano, svaka i najmanja stvar. Kozmos je divovska višedimenzionalna mreža utjecaja, ili informaci­ja, svjetlosnih čestica, energijskih uzoraka i elektromagnet­skih »polja stvarnosti«. Sve što postoji, sve ono što mi jes­mo i sve što radimo povezano je sa svim drugim. Nema odvojenosti.

Ova nas spoznaja dovodi do najkontroverznijeg pojma u filozofiji Novog doba - a to je vjera da je Bog u nama, stoga smo svi mi dio Boga. Budući da nema odvojenosti, svi imamo božanske odlike i Bog je u svakome od nas. Doživljavamo iskustvo Boga i Bog se izražava kroz nas. Doslovno smo stvoreni od božanske energije i stoga možemo stvarati sve što želimo u životu, jer svatko od nas sudjeluje u procesu stvaranja pomoću božanske energije -energije koja tvori sam kozmos.

Sama znanost pokušava utvrditi, proučavajući po­našanje subatomskih čestica, stvara li čovječanstvo svoju vlastitu stvarnost uz pomoć izvora Božje energije ili uz po­moć nekog oblika univerzalne energije »informacije«. Život je ono što je ta energija stvorila. Što je onda ona? Ako uzo­rak te energije u sebi sadrži red, ravnotežu i eleganciju (a znanost tvrdi da sadrži) i ako se odnosi na sve oblike života, što ga onda razlikuje od onoga što Novo doba naziva Bog?

Čitajući o vezi između misticizma i kvantne fizike, bi­la sam oduševljena kad sam naučila da svaki organ u

ljudskom tijelu ima odgovarajući energijski uzorak koji da­našnja znanost može prepoznati. Organi su tvari unutar elektromagnetskog polja energije koje je William Burr opisao kao »matrice za život«. Pogledamo li prostornu vezu između molekula u tom polju energije, vidjet ćemo da su molekule u relativnom smislu, udaljenije jedna od druge nego planeti u nama poznatom kozmosu. Dakle, unutarnji je kozmos veći od vanjskoga! Nadalje, znanost kaže da je čvrstoća tvari zapravo pričin. Najveći je pričin, zapravo, mišljenje da je naš fizički svijet čvrst. On to nije. To je molekularna struktura subatomskih čestica koja se doima čvrstom. Je li ovo znanost ili misticizam?

Znanost kaže da svako iskustvo ili događaj odlikuju tri osnovne komponente: vrijeme, mjesto i tvar. Kad su sva tri sastavna dijela u suglasju, imamo ono što nazivamo stvarnošću. Dakle, potrebno je samo suglasje u predodžbi da bi bilo što što postoji bilo stvarno. Znanost kaže da fizička dimenzija postaje stvarna samo putem svjesnosti o našim namjerama. Onda je stvarnost zapravo namjera ko­ja postaje pričinom svjesnosti.

Molekule koje stvaraju pričin fizičke stvarnosti orga­nizirane su u elektromagnetska polja energije. Ako po­moću svoje »namjerne svjesnosti« promijenimo frekvenci­ju tih elektromagnetskih polja, »prkosimo« stvarnosti (ili je mijenjamo). Primjeri za to su yogiji koji mogu snagom vo­lje zaustaviti otkucaje svog srca (npr. namjera svjesnosti), hodati po užarenom ugljenu, levitirati (obrnuti polaritet ti­jela u odnosu na silu teže) i tome slično.

Tako je svatko od nas živuće, hodajuće električno po­lje energije. Naše polje energije organizira molekularnu strukturu koju mi doživljavamo, i u nama i izvan nas kao fizičku stvarnost.

Jedna od najnevjerojatnijih i najljepših istina o sub-atomskim svijetovima jest to da se oni »kreću« jedan pre­ma drugome. Svatko je od nas nakupina frekvencija koje bi trebale biti skladne i složne, jer prirodno teže k skladu.

Na putu do tog sklada, tog reda ispriječili su nam se os­jećaji straha, ljutnje, mržnje itd. Upravo tu se odvija inter­akcija između onoga što mislimo da jesmo i subatomskog svijeta iz kojega smo stvorili same sebe.

Svjesnost o toj unutarnjoj dinamici može nam pomoći da dovedemo svoje frekvencije u ravnotežu. Kad se to do­godi sama »stvarnost« nadilazi način na koji je obično sh­vaćamo - oblik stvarnosti dobija dimenziju koju nismo navikli doživljavati.

Disciplinirani ljudi koji su daleko otišli u samospoznaji, koji su ostvarili potpunu svjesnost o sebi mogu stvoriti an­titijela za liječenje bolesti. Dakako, ovo je samo po sebi paradoks, jer ljudi koji su dosegnuli samospoznaju rijetko obolijevaju. Oni u sebi osjećaju potpunu »lakoću«. Bit će više ili manje bez tegoba, već u skladu sa stupnjem svoje duhovne svjesnosti. Bolest u tijelu, kako sam naučila iz iskustva, ponajprije počinje s blokadom energije u duhu. Svi moji fizički problemi začinju se u mojoj svjesnosti. A kad prestanem meditirati, odem u sebe i doslovno »pitam« svoje više ja zašto se javlja neki fizički problem, obično do­bijem odgovor koji mi uvijek kaže da je to uslijed straha, osjećaja odbačenosti ili »bezvrijednosti«. Tada pokušam ponovno ostvariti vezu s duhovnim skladom i Bogom. Ako mi uspije, oporavim se. Upravo ovaj vid razmišljanja na način Novog doba - samoiscjeljenje - oznaka je vrlo vi­sokoga stupnja, do kojega se očito dolazi kad se već daleko stigne na putu do potpune samospoznaje.

To iziskuje strpljenje i potpunu spremnost na suoča­vanje s vlastitom svjesnosti, što ponekad može biti izrazito bolno, zato što uključuje najteži od svih ljudskih osjećaja: opraštanje sebi. Otkrila sam da najprije moram priznati da se bojim, ili sam ljuta, ili se osjećam odbačenom ili bezvri­jednom. Tek si tada mogu oprostiti što sam dopustila da se u meni razvije takav nesklad. Kad sebi oprostim, iscjeljenje započinje.

Dakle, budući da i znanstvenici i mistici tvrde da je sklad prirodni način života, neprestano se pokušavam

podsjetiti da imam pravo na taj sklad jer mi moje božansko nasljeđe nalaže da budem odraz tog sklada. To nije lako u svijetu ispunjenom patnjom, ljutnjom i tjeskobom, ali učim da mi rad na sebi i pokušaj da postignem unutarnju stvarnost sklada, može pomoći da izmijenim fizičku stvarnost oko sebe.

Sad je moguće promatrati i povezati na koji način pro­mjena u svjesnosti utječe na fizičku stvarnost. Svaka je oso­ba sposobna oblikovati svoju fizičku stvarnost oblikujući svoje elektromagnetsko polje energije. A to se može učini­ti svjesnom prilagodbom načina razmišljanja. Novonastali uzorci misli promijenit će fizičku stvarnost. Na taj način počinjemo uviđati kako je moguće stvoriti vlastitu fizičku stvarnost pomoću misli i viših razina svijesti.

Svjesna nam prilagodba misli omogućuje da odredi­mo tu pojavu i uočimo njezine biološke i psihološke utje­caje. Kao rezultat tog promatranja, neki znanstvenici da­nas kažu da moramo uključiti element svjesnosti u znan­stvena istraživanja. Ponašanje onoga što se promatra iz­ravno se mijenja pod utjecajem svjesnosti promatrača. Nema odvojenosti. Svatko od nas ima nerazrješivi utjecaj na svakoga i sve oko nas i izvan nas. Svaka stanica u našem tijelu reagira na elektromagnetske informacije iz kozmosa u svakom trenutku. Svi smo povezani sa svime.

Za mene je to uistinu bila duboka spoznaja, osobito u društvenopolitičkom smislu. Ako su naša tijela stvorena od uzoraka vibracija, koje stvaraju i šire »informacije« ili »po­lja« po cijelom subatomskom svijetu, a svaki se uzorak vi­bracija u svakome pojedincu kreće k skladu, onda smo smireniji ako smo u dodiru s tim skladom. Iznenada sam mogla razumjeti na koji način moja duhovna svjesnost ut­ječe na politiku i društvo u cjelini. Što više razvijamo svi­jest o svojim elektromagnetskim poljima, savršeniji ćemo sklad nositi u sebi i širiti ga u odnosima s ostatkom svijeta unutar skladnog kozmosa. Ostanemo li nesvjesni tog skla­da naši životi i dalje će biti kaotični i nesređeni. Svatko je

od nas drukčiji zato što je svatko nagomilao različite knji­žnice podataka pohranjenih u svojem iskustvu. Ali mo­žemo postati svjesni svojih osobnih knjižnica pomoću tehnike disanja, meditacije, tjelovježbe i vizualizacije. U tišini ovih vježbi ne samo da ostvarujemo dodir s vlastitim nagomilanim podacima, već možemo lakše izmijeniti i podijeliti iskustva s drugima, što će nam pomoći da ih po­jednostavimo, u njih se uživimo i shvatimo različite stvar­nosti koje svatko od nas doživljava. Tako ćemo lakše ra­zumjeti način na koji se možemo pomiriti s onima koji stvarnost doživljavaju drukčije od nas. Duhovna tehnolo­gija i fizika duše, za mene su na taj način postajale politički i društveno primjenjive.

Znanost danas kaže da su molekule DNK u stvari an­tene i da svaka od njih ima elektromagnetsku valnu du­ljinu. Vjeruje se da kod DNK nosi u sebi sjećanje na kolek­tivno nesvjesno, te da sami stvaramo fizičku dimenziju putem kodova DNK. Ako je tome tako, onda mogu razum­jeti zašto je moguće sjećanje na prošle živote. Ponovno sh­vaćam da su se istočnjačke filozofije tragajući za izvorom naše ljudske istine okrenule unutra, dok su zapadnjačke sli­jedile zagonetku porijekla kroz znanost i tehnologiju. Oba su načina ispravna.

Znanost polazi od niza pretpostavki, promatra i zatim vrši pokuse da bi nešto dokazala ili pobila. Kad se dovoljno veliki broj ljudi složi oko rezultata, to postaje znanstvena činjenica. Istočnjački bi znalac rekao da znanstvenik stvara ono što promatra, nešto u što on ionako želi vjerovati. Zapadnjački znanstvenik mora priznati da su elektromag-netni uzorci njegovih misli polje energije koje izravno ut­ječe na ono što on promatra.

Svaki zagovaratelj istine ima svoj put. Znanstvenici i mistici ipak se ne mogu odvojiti, sve ih motivira potraga za stvoriteljem ovog veličanstvenog svijeta kojega smo svi dio i kojemu svi pridonosimo. Zbog jednostavnosti, neki od nas stvoritelja tog veličanstvenog svijeta nazivaju Bog.

Kad promijenim stanje svoje svijesti, postajem dio tog Boga stvoritelja, mijenjajući svoju izvanjsku stvarnost. Otkrivam da što sam više u skladu sa svojom duhovnom svijesti, time mi je lakše biti tolerantnija prema drugima, smirenija u sebi i u stanju osjetiti prirodne zakone o po­vezanosti i skladu svega stvorenog. Ako nisam u skladu sa svojom duhovnom prirodom, ništa mi ne ide od ruke i ne­sretna sam i užasno nezadovoljna.

Onog trenutka kad sam prihvatila da u meni postoji Božja energija i shvatila da je to dobro i logično, meni se to više nije činilo tako bogohulnim, niti drugima tako skan­daloznim. Moje ograničeno znanje i uski načini razmišlja­nja u stvari su mi onemogućavali shvaćanje dublje i stvarnije mogućnosti za sklad i mir. Ne želim reći da sad bez prestanka osjećam mir i sklad. Daleko od toga. Ali kad god zaista izgubim ravnotežu, potražim tišinu. Tišina je nužna da bismo u sebi shvatili istinu o svojoj božanskoj stvarnosti. Mogli bismo ukloniti tajnovitost iz misticizma i iz tehnologije samo kad bismo sebi dopustili da pronađemo nužno vrijeme i tišinu koja je potrebna za pristup vječnoj božanskoj energiji u nama.

Ja to ne bih nazvala »kultom sebe«, nije to sebičnost, ugađanje samome sebi, egoističnost ili veličanje sebe. To je ono što ja nazivam opstankom. To je evolucija. To je os­novni pragmatički funkcionalizam. Nešto što je nužno za razvoj, napredak i humaniju tehnologiju. Ono što će nam pomoći da pojasnimo svoje namjere i oživimo svoju svrhu. To će nam upotpuniti život i nadahnuti naš rad. Čim smo mirniji i sretniji tim bolje radimo. Što smo bjesniji, nesre-đeniji i neusklađeniji sa samima sobom, tim će se više tak­vo stanje uma i takva negativnost odražavati u našemu radu.

A sve se svodi na vjerovanje da svatko od nas u sebi sadrži i ima Božju iskru. Humanost koju pokazujemo jedni prema drugima izravni je odraz humanosti koju osjećamo prema samima sebi. Ta je humanost izravno povezana s

ljubavlju prema sebi. Ako je Bog ljubav i svatko od nas ima Boga u sebi, tad bismo svi bili sretniji i smireniji kad bismo shvatili da što se više pokušavamo izraziti kao Bog, tim će više biti sklada u svijetu.

To je temeljni princip Novog doba. Znanost se slaže da je sklad prirodni poredak kozmosa.

Počni od sebe; prepoznaj Boga u sebi i rezultat će biti spoznaja upotpunjena tolerancijom i ljubavlju, da svi dru­gi također imaju Boga u sebi. Drugim riječima, svi smo dio Boga koji proživljava životne pustolovine.

T ijekom mojih duhovnih istraživanja naučila sam se na osobit način povezati s određenim unutarnjim energijama, što je promijenilo i upotpunilo moje

shvaćanje unutarnjeg sklada. Ljudi stoljećima bez prom­jene vjeruju u drevnu istinu da je fizičko tijelo samo odraz niza suptilnih unutarnjih energijskih tijela koja u sebi sadrže vibraciju božanskog izvora. Ta je vibracija ogrom­na energija koja nam je na dohvatu ruke ako samo znamo kako joj pristupiti.

Stari Egipćani, Kinezi, Grci, sjevernoamerički Indi­janci, afrička plemena, Inke, rani kršćani, hindusi u Indiji, budisti u Aziji te današnji metafizičari i mistici svugdje u svijetu dijele, u nekoj mjeri, zajedničko vjerovanje: da je ti­jelo samo fizičko očitovanje energija koje zajedno stvaraju entitet koji je iznad onoga što se može vidjeti golim okom, i da te razine egzistencije, te energije, taj entitet odražava božansku prirodu i prirodu kozmosa.

Uzajamna povezanost čovjeka i Boga oduvijek je bila tema koja se najpodrobnije proučavala. Drevne filozofske škole usredotočile su se na uzajamnu povezanost ezo­teričnih sustava energije smještenih u sedam centara ljud­skoga tijela. Ti se centri nazivaju čakrama, što prevedeno s hindija znači »kotači energije«.

7 Duga izraza

Ono što jesmo, ono što doživljavamo, ono što možemo biti, jest odraz što ga baca ljudska duga

Isto kao što postoji sedam razina svijesti, sedam čovje­kovih dobi, sedam boja duginog spektra i sedam nota u zapadnjačkoj glazbenoj ljestvici, tako je i sedam primarnih čakri u ljudskome tijelu. Ne možemo vidjeti dušu ili iz­mjeriti auru ljudske energije; niti možemo izmjeriti te cen­tre. Ali znamo da postoje.

Čakre predstavljaju suptilnu anatomiju ljudskih bića is­to kao što tjelesni organi predstavljaju fizičku anatomiju. Suptilno i fizičko povezani su. Sedam je endokrinih žlijez­da koje odgovaraju čakrama. Stoga, naše tijelo (vozilo po­moću kojeg se očitujemo) odražava ravnotežu ili nera­vnotežu između suptilne i tjelesne anatomije. Dok sam učila neprestano sam se podsjećala da kad i ako je duhov­na razina neusklađena, zanemarena ili zlorabljena, to se odražava na fizičkoj razini, a ne obratno! Fizičko (tjelesno) je odraz duhovnog (suptilnog).

Zapadnjački sustavi razmišljanja koji se bave »raci­onalnom« mogućnosti dokazivanja, te mjere napredak čudima tehnološkog napretka, izgubili su spoznaju čakri kao kotača energije. Zapravo, ne znam jesu li ih ikada i bili svjesni. Za razliku od njih orijentalni učitelji bili su vješti u toj duhovnoj tehnologiji. Na sreću, takva se znanja i shva­ćanja danas ponovno otkrivaju na Zapadu. Ovo je sažetak onoga što sam naučila putujući Indijom, Dalekim istokom i Himalajama.

Drevni učitelji kažu da duša stvara tijelo u skladu sa zakonima na zemaljskoj razini, kako bi sebi osigurala »kuću« u ovoj fizičkoj dimenziji. Fizičko tijelo tako duši da­je priliku da se usredotoči na vrijeme i prostor. Čakre određuju tu fizičku stvarnost zato što kroz područja tih se­dam centara svjesnosti ljudska osobnost doživljava samu

sebe. Čakre su, dakle, veza za komunikaciju i nadzor koje povezuju dušu bića (više ja), osobnost i tijelo što ga je duša stvorila kako bi se mogla očitovati.

Budući da je ljudska osobnost medij putem kojeg jed­ni s drugima komuniciramo, spoznaja čakri i različitih e-nergija koje one sadrže i s kojima su povezane, bitna je za razumijevanje svrhe ljudskog postojanja na fizičkoj razini.

Da bih to spoznala, pomogla sam sebi zamišljajući svoje tijelo poput glazbenog instrumenta unutar kojega se nalazi sedam nota, sedam različitih vibracija i spektar od sedam boja. Kad bih svirala samo jednu notu ili se usredo­točila na jednu boju, moj bi instrument bio monoton i do­sadan. Ali kad sam naučila raditi sa svim notama, bojama i vibracijama, nastalo je skladno umjetničko djelo nalik na kaleidoskop. Shvatila sam da mogu raditi na svom glazbenom instrumentu i svirati skladnu glazbu za sebe.

Sedam energetskih čakri ne vapi za otvaranjem. One su uvijek otvorene, vrteći se u savršenom skladu. Naši su umovi zatvoreni i ne prepoznaju svoj sklad i važnost svog postojanja. Stoga ne radimo na otvaranju čakri, već na ot­varanju uma kako bi spoznao čakre. Zato su osnovni ko­raci meditacije tako silno važni.

Naša je osobnost proizvod razumijevanja »jezika« ili energije čakri u onoj mjeri u kojoj to naš um to dopušta, on je obogaćen ili ograničen, otvoren ili zatvoren u toj is­toj mjeri. Što više radimo na duhovnim dimenzijama svo­ga bića, to smo svjesniji čakri, i postajemo usklađenija i usredotočenija ljudska bića. Kad uskladimo svjesni um s duhovnom energijom čakri, naš se um počinje širiti razvi­jajući spoznaju o svojoj višoj svijesti. Stoga se samo kroz čakre u potpunosti mogu povezati um, tijelo i duša.

Naša znanost na fizičkoj razini polazi od bioloških i psi­holoških podataka kao izvora ljudske osobnosti, ali kad us­postavimo vezu s čakrama tome pridodajemo i sjećanje na iskustva duše, a upravo to omogućuje našoj osobnosti

da se očituje - učini vidljivim - one svoje dimenzije koje je čine neponovljivom. Ljudska osobnost tad se pojavlju­je kao izraz duše: tijelo je samo vozilo, ili hram u kojem se duša utjelovljuje i izražava.

Budući da su čakre stvorene od energije duše, kad us­postavimo vezu s njom, uspostavljamo vezu s posebnim centrima koji su oblikovali naš karakter i našu prirodu sva­ki put kad smo došli na fizičku razinu kako bismo učili i stjecali iskustva. Što smo usklađeniji s izvornim energija­ma unutar naših tijela, tim ćemo više otvoriti svoju svjes­nost za najviši izvor s kojim su one povezane i čiji smo, za­jedno s njima, i mi dio.

Što smo bolje povezani s višim izvorima, postat ćemo savršenija ljudska bića. Carl G. Jung tvrdio je da su čakre vrata svjesnosti u čovjeku, točke koje primaju priliv ener­gije iz kozmosa, duha i čovjekove duše; te da su čakre uvi­jek u vezi s božanskom energijom zato što su tvar duše.

Drevni su učitelji tvrdili da dobro zdravlje ovisi o is­pravnom povezivanju i radu sedam eteričkih energijskih centara: te da se jedinstvo duha i tvari očituje kao svjes­nost na fizičkoj razini, dok sedam čakri određuje kako će se svjesnost iskusiti u fizičkom tijelu. Kako onda prihvatiti energiju čakri?

Da bismo razumjeli značenje povezivanja s čakrama, nužno je razumjeti područje koje one zauzimaju u fizičkoj svjesnosti.

Za mene sedam čakri najbolje mogu opisati ključne ri­ječi koje predstavljaju emotivne probleme povezane sa svakom čakrom. Tad postaje jasno kako rad endokrinih žlijezda utječe na emotivne probleme povezane sa sva­kom čakrom.

Prva čakra, također poznata i kao temeljna ili korjen-ska čakra, nalazi se na dnu kralježnice i nadzire razumije­vanje fizičke dimenzije. To je čakra uzemljenja, što znači

da nas povezuje sa Zemljom i stavlja nam oba stopala čvrsto na tlo: ona je pragmatična, iznimno realistična, ča-kra »opstanka« koja je odgovorna za našu ravnotežu i sklonosti k borbi ili bježanju. Stoga je to čakra koja se iz­vanjski očituje kao adrenalna žlijezda, te također nadzire rad bubrega i kralježnice. Ezoterička joj je boja crvena.

Indijski hinduistički vedski mudraci tvrde da temeljna čakra također kanalizira energiju ljudske volje, te da se ra­vnoteža u cijelom ljudskom sustavu održava upravo po­moću te točke oslonca. To je sjedište nesigurnosti u kojem su pohranjeni opstanak, posesivnost i materijalizam. Na­ziva se čakrom opstanka zato što kroz taj centar osjećamo strah ili ljutnju kad smo u opasnosti.

Ovi negativni vidovi opstanka dovode do zanimljive nepravilnosti. Kako je korjenska čakra smještena na dnu, njezina je temeljna priroda sigurna. Ali je osoba, uvjeto­vana procesom evolucije, naučila davati signale za opas­nost kad misli da doživljava opasnost, tako da adrenalne žlijezde počnu lučiti adrenalin.

Zanimljivo je da su istraživači proučavajući životinje koje žive u okolišu što ga ne naseljavaju ljudi, zaključili da one ne doživljavaju ljude kao prijetnju. Čak i danas životi­nje u divljini reagiraju na svoje prirodne neprijatelje samo kad se odvija stvarni lov. Ostalo se vrijeme dobro slažu, dopuštajući jedni drugima mirnu koegzistenciju na sigur­noj udaljenosti.

Je li onda moguće da se, kad su ljudi postali lovci i mesožderi, veza između te žlijezde i čakre sigurnosti po­čela razvijati na nepravilan način? Pitam se koliko bismo daleko trebali otići da otkrijemo kad su se prvi ljudi počeli bojati ljudi. Bilo bi to zanimljivo područje za istraživanje, jer se tijekom rada na čakrama stječu više sposobnosti ko­je bi nam mogle pomoći da objasnimo neke temeljne ne­sigurnosti što ih kao pojedinci osjećamo.

Kad sam počela raditi na čakrama, ponajprije sam se posvetila prvoj čakri, crvenoj, korjenskoj čakri, temeljnoj

čakri ljudskoga sustava. U međuvremenu sam ipak morala naučiti gdje se nalaze i kakve su ostale čakre.

Druga je čakra spolna čakra, čakra stvaralaštva, sm­ještena u spolnim organima (jajnici kod žene, testisi kod muškarca). Njezina je boja narančasta i ona nadzire od­nose s ljudima, stvaranje veza, spolni čin i reprodukciju.

Treća je čakra smještena u solarnom pleksusu, izva­njski se očituje kao gušterača i nadzire rad jetre, želuca, žuči, slezene i nekih dijelova živčanog sustava. Ova je čakra poprište emotivnih osjetljivosti i problema s osje­ćajem vlastite moći. Njezina je boja žuta.

Osobe koje nam mogu vidjeti auru često kažu da se kod većine ljudi koji su emotivno vezani za djecu i voljene ljude može vidjeti kako im treća čakra »curi«. Žuta se bo­ja prosipa iz svoga centra te se tako troši energija osobe koja osjeća brigu, posesivnost i ima sebične interese pre­ma onima koje voli. To ne znači da se čovjek ne treba, primjerice, brinuti za svoju djecu. Ali briga bi trebala biti usmjerena na djetetovu dobrobit, a ne na zadovoljavanje naše vlastite posesivnosti i tjeskobe.

Treća nam čakra svima stvara više problema od bilo koje druge čakre zato što je ona u biti »sjedište emotivnog života«. Zbog neuravnoteženih emocija možemo dobiti čir, imati tegobe s probavom, jetrom, slezenom i gušte­račom. Polaritet između pozitivne i negativne energije nalazi se u čakri solamog pleksusa, koja kad je u ravnoteži postaje bipolarna, što znači da su pozitivno (muško, yang) i negativno (žensko, yin) u savršenom skladu. Kad netko prekriži ruke ispred svog solamog pleksusa, on blokira energiju za moguće uspostavljanje ravnoteže zauzimajući obrambeni stav, ili drugim riječima, tim stavom čuva svo­je osjećaje.

Kad nas svladaju osjećaji, automatski se uključuje nesvjesna reakcija koju nazivamo plač. Kad suze navru, ako im dopustimo da poteku, često dođe do ridanja. Ridanje je tjelesna pojava koja nježno, a ponekad i ne

tako nježno masira solarni pleksus. Duboki teški jecaji miluju solarni pleksus koji se tad opušta, oslobađajući zatomljene osjećaje koje nije bio u stanju objasniti kad su se prvi puta pojavili. Kad se »dobro isplačemo« omo­gućujemo trećoj, žutoj čakri solarnog pleksusa da pono­vno uspostavi ravnotežu i oslobodi se emotivnog tereta.

Ako ridanje ne dovede do toga, ponekad se može do­goditi da osoba povrati. Povraćanje pokreće mišiće di­jafragme. Sama dijafragma ima oblik kupole koja odvaja donje tri od gornje četiri čakre. Povraćanje zapravo pro-čišćuje fizičko očitovanje onoga što je uzrokovalo emo­tivnu preopterećenost. Zato osjećamo »olakšanje« i bla­ženstvo nakon što smo se dobro isplakali ili pročistili po­vraćanjem! To je obrambeni mehanizam u tijelu koji nam pomaže da se oslobodimo emotivne preopterećenosti ko­ju ne bismo mogli podnijeti.

Četvrta se čakra naziva srčanom čakrom. Izvanjski se očituje kao timus. Četvrta čakra nadzire rad srca, krvoto­ka i krvi. Ima jak utjecaj na vagusni živac koji se nalazi u mozgu, a također nadzire imunološki i endokrini sustav. Njezina je boja najčešće zelena, što ovisi o razvoju i per­spektivi s koje je vidovita osoba promatra.

Kad sam počela meditirati na srčanu čakru, ubrzo sam spoznala da je ključna riječ prihvaćanje - prihvaćanje dru­gih, prihvaćanje ljubavi u sebi. Često se kaže da je molit­va razgovor s Bogom. Meditacija je stanje u kojem nam se Bog obraća pomoću božanske energije u nama kroz ko­munikacijske centre energije. Postići istinsku meditaciju na sve čakre, put je do savršenog unutarnjeg mira.

Sanskrtska riječ za srčanu čakru jest anahata što znači »ono što je uvijek novo, ono što samo sebe održava«. Kroz srčanu se čakru »zaljubljujemo«. Kad prepoznamo istu privlačnost u drugome, instinktivno od srčane čakre preko žute čakre solarnog pleksusa, čakre emotivnog spa­janja, dolazimo do svijetlonarančaste spolne čakre, koju pokreće ljubav, te na koncu do korjenske čakre, kad nas

topla crvena energija potakne da se smirimo i prizemljimo s tom osobom.

Istočnjački mistici kažu da srčana čakra određuje oso­bnost, oni vjeruju da je ona bit duše. Duša stvara »vječni hormon« koji, kad ga iskusimo, čini da se zbog ljubavi osjećamo vječno mladima.

Učitelji kažu da je »vječni hormon« energija koja izvire iz srca kad smo u zaljubljenom stanju. Taj se energetski hormon širi na sve niže čakre u kojima osjećamo nesi­gurnost, potrebu za opstankom i strah.

Oduševljava me to kako se nikad ne »penjemo u zanos« već uvijek »padamo u zanos«. Za mene je to intu­itivno prepoznavanje privlačnosti duše koja se isprva os­jeti u srčanoj čakri, a zatim se izlijeva na dolje preko ener­getskog sustava emocija (treća čakra) do spolnosti (druga čakra) sve dok se ne učvrsti na Zemlji (prva čakra).

Peta je čakra grlena čakra. Središte njezine aktivnosti je štitnjača i ona nadzire rad pluća, glasnica, bronhijalnog sustava i metabolizma. Ova je čakra obično plava. To je centar ne samo za izražavanje i komunikaciju, već i za prosuđivanje.

Nalazim da je danas iznimno važno raditi na petoj ča­kri, zato što je izražavanje svog stava bez osuđivanja, nuž­no potrebno kako bi se uspostavila ravnoteža u slobodnoj demokraciji. Svi osjećamo potrebu da kažemo istinu ona­ko kako je vidimo. Ali trebali bismo to postići bez osuđi­vanja koje povređuje druge. Sjetimo li se da je ono što vidimo u drugima samo naš vlastiti odraz, manje ćemo ih osuđivati. Stoga, kad bez razmišljanja okrutno osuđujemo druge, zapravo govorimo o svojim vlastitim osobinama koje nas najviše zabrinjavaju. Shvatila sam da kad se izni­mno negativno i osuđivački osjećam prema nekome, ako preispitam te osjećaje meditirajući na petu, plavu čakru, obično dublje shvatim vlastitu komunikacijsku dinamiku i bolje prosuđujem što drugima trebam reći, a što ne.

Šesta se čakra nalazi na sredini čela. Bolje je poznata pod nazivom treće oko, a očituje se kao hipofiza. Njezina je boja indigo plava - tamni, blistavi spoj crvene i plave. Ona nadzire rad malog mozga i živčanog sustava, uši, nos i lijevo oko, oko osobnosti.

Šesta je čakra centar idealizma i maštovitosti, koji ta­kođer odražava unutrašnju viziju i nadzire njezino izvanj­sko očitovanje. Mistici kažu da je za pristup neograniče­nim mogućnostima misli nužno »poškakljati« hipofizu. Oni to postižu vizualizacijom u meditaciji. Usredotoče se na treće oko i njihova unutrašnja vizija postaje neograničena.

Sedma ili krunska čakra nalazi se na tjemenu. Njezina je boja ljubičasta i ponekad bijela. Izvanjski se očituje kao epifiza i nadzire rad velikog mozga i desnog oka. U krun­skoj se čakri nalaze dopunski dijelovi svih drugih čakri. To je čakra koja u kombinaciji s drugim čakrama govori o neograničenoj svijesti i božanskoj svrsi. Kroz ovu se čakru, kažu, na koncu dostiže osjećaj sjedinjenja s Bogom.

Gornje tri čakre još se nazivaju Zlatni trokut i pred­stavljaju trojstvo energije koja odražava savršenost koz­mičkog sklada na uravnoteženi način, i njome ispunjava neurološki ili živčani sustav unutar fizičkoga tijela. Tu se javlja učinak ezoteričkog crpljenja pri kojem tri skladne kozmičke energije »teku prema dolje« kroz cijeli sustav čakri sve do korjenske čakre koja uzemljuje sklad i ispu­njava nas osjećajem sigurnosti. Tako pojačana kozmička energija putuje natrag kroz sustav čakri dok ponovno ne dosegne krunsku čakru gdje se ciklus završava. Energija je, dakle, uspostavljena, energetski krug zatvoren.

Nažalost, kod većine nas povratak kozmičke energije natrag kroz sustav čakri blokiran je bilo u seksualnoj čakri ili u solarnom pleksusu, našim snažnim osjećajima žud­nje/čežnje ili ljubavi/posjedovanja, potrebe/moći itd. Nije problem u tome primamo li kozmičke energije ili ne. Dakako da ih primamo. Ali skloni smo im ne dopustiti da

dovrše energetski krug, tako što ih zaustavljamo u drugoj i trećoj čakri. Meditacija na te čakre pomoći će nam da se oslobodimo blokade. Rezultati su često zadivljujući. Ovu ćemo tehniku meditacije podrobnije objasniti nešto kas­nije.

Kad se spoznaju sve čakre i uspostavi veza između njih i svjesnoga uma, svijest se širi i osoba postaje svjesni­ja izvora energije koji su joj dostupni i potrebni za dobro zdravlje i sreću. Neravnoteža u čakrama (ili preciznije, neravnoteža u spoznaji čakri) remeti i blokira protok ener­gije unutar svijesti i negativno utječe na fizičko zdravlje.

Meditacija na čakre za mene je bila izrazito važna za­to što mi je sve što sam uspjela naučiti o njihovoj vezi s fizičkim tijelom pomoglo u radu na tim energetskim cen­trima. Učeći kako čakre utječu na tijelo, istodobno sam naučila na koji način one sudjeluju u našem emotivnom rastu i razvoju.

Filozofija koja leži u temelju znanja o čakrama kao energetskim centrima, govori o razvojnim ciklusima koji se mogu izraziti u godinama. Saznala sam da se razvoj ljudskog tijela u odnosu na dušu može podijeliti na sed­mogodišnje cikluse. Svaki ciklus odnosi se na emotivne ut­jecaje odgovarajuće čakre.

Prvih sedam godina ljudskoga života usmjereno je na opstanak i instinkte, te stjecanje fizičkih, zemaljskih iskus­tava. Dijete uči puzati, hodati, trčati, jesti i prihvaćati fizi­čke izraze ljubavi i nježnosti kao što su zagrljaji itd. U na­ma se razvija osjećaj za ravnotežu sve dok se naš fizički oblik sigurno ne uzemlji, već prema tome koliko na nas ut­ječu prikupljena emotivna iskustva dok se pripremamo za proces učenja - crvena, korjenska čakra nadzire ujedi­njenje tih procesa.

Tijekom sljedećih sedam godina (od osme do četr­naeste godine) razvija se spolnost, to nužno dovodi do

različitih kriza čija je svrha da pomognu mladoj osobi da razvije svoje mišljenje, stvaralačke sposobnosti i potpuni­ju svijest o vlastitom identitetu - spolnost i identitet nad­zire narančasta, spolna čakra.

Trećih sedam godina (adolescencija do 21.g.) usmje­rene su na emotivne probleme pri stvaranju veza s drugim ljudima, ocjenjivanje vlastite moći i razvoj slobodne volje - svi se problemi adolescencije osjećaju kroz žutu čakru solarnog pleksusa.

Tijekom četvrtih sedam godina (od 22.-28.g.) razvija se čovjekov odnos prema ljubavi - to obuhvaća ljubav prema sebi i zrelu ljubav za druge - te sposobnosti pro­suđivanja i donošenja odluka o načinu života. Putem ze­lene, srčane čakre osoba odlučuje koliko će skladan njezin život biti.

Petih sedam godina (od 29.-35.g.) doba je kad se čov­jek preispituje i/ili potvrđuje mudrost svog vlastitog izraža­vanja, te ozbiljno sagledava posljedice osuđivanja drugih. To je doba kad postajemo duboko svjesni da način na ko­ji se izražavamo određuje način života s drugima.

Tijekom šestih sedam godina (od 36.-42.g.) počinje­mo ozbiljno preispitivati svoju duhovnu prirodu i način na koji ona utječe na životni stil koji smo stvorili. Sva znanja koja smo stekli, dobivaju dubinu mudrosti, pa tijekom ovog razdoblja odlučujemo razviti svoju duhovnu prirodu ili utvrđujemo posljedice dotadašnjeg izbjegavanja duho­vnog razvoja.

U sljedećih sedam godina (od 43.-49.g) ili kasne četrdesete i rane pedesete) aktivno pokušavamo ostvariti povezanost s Bogom - to jest, izjednačiti svoj izvanjski i unutrašnji život i povezati ih u skladnu cjelinu s Izvorom. To se nastavlja do kraja života.

Može nam se dogoditi da emotivno zaglavimo, bude­mo blokirani ili povrijeđeni u bilo kojem trenutku u živo­tu i/ili u različitim trenucima u odnosu na različite vidove rasta. Svi smo, na primjer, čuli za podjetinjele muškarce ili

djetinjaste žene. Tada nam je zadaća da se oslobodimo tih blokada svijesti koje će nas automatski osloboditi blokada u fizičkom iskustvu. Ponovno je jasno da tijelo odražava duševne poremećaje.

Govor tijela Govor tijela - to jest, fizički izraz unutarnje blokade

(koje dakako ne mora biti) - znanost je sama po sebi. Dr. Anne Marie Bennstrom iz ašrama u Clabasasu u

Kaliforniji godinama proučava ono što ona naziva »tipovi­ma tijela«. Kako je i sama stručnjak za fizičku kulturu, počela je bilježiti međusobnu povezanost govora tijela i blokada u svijesti ljudi koje je srela i na koncu upoznala. Ona kaže da još nikada nije srela tijelo koje ne izražava, na fizički način, unutarnje odnose sa svijesti čije je bo­ravište.

Na primjer, čovjek niskoga rasta i zdepasta tijela uglavnom je zainteresiran za opstanak i način na koji se njegov osobni identitet odnosi prema domu, ognjištu i materijalnoj sigurnosti. Podložan je agresivnosti. Među­tim, dojam koji odaje visoki čovjek često upućuje na nje­govu zaokupljenost budućnošću. »Niski ljudi su oni koji sve počinju« kaže Bennstromova. »Visoki ljudi samo ele­gantno ušetaju, preuzmu i dovrše njihovu zamisao.«

Ljudi čija su stopala izvrnuta prema van imaju energi­ju koja se izlijeva prema van. Okrenuti su izvanjskome, ne­prestano su aktivni, spremni na putovanja i često ne raz­mišljaju o onome što ostavljaju iza sebe. Takve osobe nisu promišljene i daju silna obećanja ne razmišljajući kako će sačuvati energiju da bi ih ostvarile.

S druge strane, ljudi stopala okrenutih prema unutra, zadržavaju svoju energiju, te se ponekad poskliznu čak i na svoje najbolje namjere. Takvi su ljudi često tvrdoglavi, odbojni i kruti.

Anne Marie vjeruje da ima smisla bilježiti ovakve pri­mjere, jer promjenom svog odnosa prema tijelu možemo

promijeniti i svoju emotivnu perspektivu. Dok radi s ljudi­ma, podsjetit će osobu čija su stopala okrenuta unutra da ih svjesno više okrene prema van, a sam taj čin pridonijet će da osoba postane svjesno otvorenija.

Svrha promjene navika određenog tipa tijela, jest da ona može pomoći osobi da pronađe »srednji put« i postigne veću ravnotežu u životu, te bude usredotočenija. Ako postoji mogućnost da se utvrdi gdje su nastale blo­kade, onda je čovjeka daleko lakše uputiti gdje treba po­tražiti svoje slabosti.

Što je veća ravnoteža između muškog i ženskog (ili yanga i yina) u nama, naša su tijela savršenije oblikovana, zato što tijelo odražava razinu naše svjesnosti. Salo na bi­lo kojem području odaje neizražene emocije. Što bolje uskladimo muško i žensko (postanemo androgini) manje ćemo imati sala. Ne mislim androgini u smislu biseksual-nosti, već androgini u smislu uspostavljanja ravnoteže iz­među muškog i ženskog u sebi.

Očita je veza između ljudskog tijela i ljudske svijesti. Kad se svijest proširi i prihvati spoznaju o ezoteričnosti i duhovnosti ljudske prirode, fizičko tijelo odražava tu spoz­naju. Budući da tijelo slijedi svijest, bolje bi bilo potražiti izvore naših fizičkih problema nego liječiti simptome, pre­mda nam liječenje simptoma može dati slobodu da se us­mjerimo na izvor.

Usprkos tome što su metode tradicionalne medicine još uvijek dominantne, sve je veći interes za istraživanje korijena svoje svijesti kako bi tamo našli putokaz koji će im pomoći da se oslobode fizičke patnje. Korijeni svijesti iz­ravno nam govore kroz sedam čakri što se očituju u na­šem fizičkom tijelu.

U holističkom mi je pristupu najljepše to što on pre­poznaje i poštuje uspostavljanje ravnoteže čovjekovih energija onim sredstvima koja uzimaju u obzir činjenicu da smo više od fizičkih bića.

M editacija na čakre vježba je koja se odvija na više razina i čudesno je iskustvo. U tu svrhu po-

, trebna nam je unutrašnja usredotočenost (što je prvi korak u svakoj meditaciji) najprije pomoću vizua-lizacije, a kasnije pomoću zvuka.

Toliko je složena da ću je najjednostavnije objasniti, ako jednostavno opišem što činim tijekom te vrste medi­tacije.

Budući da sam odlučila uspostaviti kontakt sa svojim višim ja prije nego ustanem iz kreveta i započnem dan, s radom na čakrama obično počnem odmah nakon buđe­nja. U tom alfa stanju svijesti koje je povoljno za osluški-vanje tihog vodstva i uputa koje dolaze iznutra, ležim u krevetu i počnem s najnižom čakrom. Zamislim je u cr­venoj boji i zavrtim kotač za koji »znam« da je tu. (Smjer vrtnje nije bitan). Neki ljudi više vole zamisliti samo pul-siranje. Ponekad »vidim« crveni energetski centar. A po­nekad i ne. Bilo da ga vidim ili ne, polazim od stajališta da on postoji i nastavljam s vlastitim prihvaćanjem, vrtim cr­venu čakru dok ne osjetim grimiznu toplinu ubrzanja u središtu trtice.

Budući da je prva čakra sjedište problema uzemljenja i shvaćanja fizičke dimenzije, usmjerim svoj svjesni um tako da poveže emotivne probleme koje imam u životu i

8 Meditacija na čakre

Ljubav mijenja sve čega se takne -stoga dok rastemo u njezinu svjetlu

učimo voljeti i biti voljeni.

spoji ih s odgovarajućom crvenom bojom dok vrtim ča-kru. Kako najniža čakra ravna adrenalinskim reakcijama čije je obilježje »bori se ili bježi«, zamišljam da vrtnja ima umirujući utjecaj na sve ono čega se bojim.

Blokada u najnižoj čakri upućuje na to da su nama ovladali osjećaji srama i bezvrijednosti, te da trebamo ra­zviti razumijevanje vlastite uloge. Tih se osjećaja moram osloboditi i dovesti ih u ravnotežu. Zatim kad uspostavim ravnotežu, predam Zemlji svoju vjeru da će se ona odno­siti prema meni upravo onako kako se ja odnosim prema njoj. To je proces uzemljenja.

Ima dana kad uopće ne razmišljam o Majci Zemlji i svrsi svoga boravka na njoj. Ponekad naprosto »vidim« cr­veno i moram se osloboditi ljutnje meditacijom na crvenu boju najniže čakre. Kad uspostavim vezu s njom, ljutnja nestaje. Ako imam probleme s bubrezima, meditiram du­že i okrećem čakru brže zato što ona ravna radom bubre­ga. Ako se osjećam tromo i bez energije, zamislim adre-nalne žlijezde i crvenu energiju zavrtim u njima zato što znam da su one izvanjski oblik ove čakre. Nije nužno to­čno znati gdje se adrenalne žlijezde nalaze. Nužno je znati da vam je to na nekoj razini poznato.

Osoba sam s izrazito jakom voljom, tako da je kad ra­dim na uspostavljanju ravnoteže između najniže čakre (ča­kre koja kanalizira energiju ljudske volje) s višim, ezoteri-čnijim čakrama božanske vibracije, lakše biti u mome dru­štvu. Drugim riječima, spojim crveno iz najniže čakre s lju­bičastim iz krunske čakre i osjećam se bolje. Kad to zabo­ravim učiniti ili ne odvojim dovoljno vremena, osjećam neravnotežu koju, iskreno govoreći, mogu osjetiti svi oko mene.

Nakon najniže čakre, krećem prema drugoj čakri ko­ja je narančasta i nalazi se u području spolnih organa. Ova čakra ravna fizičkim i emotivnim stanjima, stvaralaštvom i spolnošću. Ona je središte našeg fizičkog podrijetla. Iz nje teče naša stvaralačka energija i potiču naši stavovi prema

grijehu i krivnji. Kad na nju meditirate, pomoći će vam ako zamislite kako sve negativne stavove spirate sa sebe blještavim narančastim svjetlom. Na podsvjesnoj sam razi­ni svjesna da se crvena korijenska čakra još uvijek vrti, ali usredotočena sam na narančastu.

Meditacija na ovu čakru već je tisućama godina prisut­na u hinduističkoj tradiciji u kojoj se drži da je ljudsko tije­lo hram koje omogućuje da se duhovnost iskusi putem os­jetila. Partneri nisu zamišljali da će se njihova veza pre­kinuti sa smrću već da su kroz vječnost povezani božan­skom vezom i da će ponovno iskusiti jedno drugo kad se donese odluka o njihovom ponovnom fizičkom utjelovlje­nju. Stoga, izravno spolno zadovoljenje i požuda nisu bili stajalište s kojega su ljudi promatrali spolni čin, dok on da­nas prečesto rezultira ljutnjom, patnjom i nezadovolj­stvom.

Bilo je to u tantričkom razdoblju drevne Indije kada, kako kažu sanskrtski tekstovi, seks nije spajao ljude ako ga je bilo, niti ih razdvajao ako ga nije bilo. Dva su života um­jesto toga spajali uzvišeniji osjećaji potpunog stapanja i stvaralaštva. Vjerovali su da su muško i žensko komple­mentarna iskustva izmjene energije i da druga čakra nije samo centar spolnosti već više mjesto »stvaralačkog bo­ravka i podrijetla«.

Meditacija na drugu čakru način je suočavanja s vla­stitim strahom od toga da smo nekreativni i beskorisni. Kad se uspješno provodi, ona nas može dovesti u dodir s temeljnim razumijevanjem da je tijelo zapravo samo zbroj kozmičkih čestica koje je oblikovalo naše više ja da bi iskusilo fizičko postojanje i uistinu ispunilo svoju svrhu u ovome životu. Kad se taj cilj ostvari, čestice će se raspršiti i postati dio Zemlje (na kojoj se iskusio život) koja će u dogledno vrijeme čestice ponovno vratiti natrag u koz­mos. Meditirajući na drugu čakru postaje nam jasno da se više ja nikad ne može raspršiti, već da je ono istinski kom­pozitor samih čestica i simfonije života. Kompozitor i

kompozicija za neko vrijeme postaju jedno, no ipak ih je moguće razlikovati.

Volim zamisliti sočnu naranču dok vizualiziram vrtnju druge čakre. Ugodno se osjećam dok se sočna narančasta boja vrti kroz reproduktivni sustav i ujedno ujednačava i uklanja osjećaje sukoba, zbunjenosti ili zabrinutosti. Bu­dući da druga čakra ravna stvaranjem intimnih veza i odnosima u njima, usredotočenost na sočnu naranču vrlo je djelotvorna.

Možda bi bilo dobro ovdje napomenuti da smo svi nekad već vizualizirali i meditirali bilo da smo toga bili svjesni ili ne. Na primjer, ako smo ikada imali iskustvo sek­sualne fantazije, vizualizirali smo. Ako smo vizualizirali tu fantaziju sve dok ona nije utjecala na tijelo (orgazam) mo­gli smo vidjeti koliko snažno um može utjecati na tijelo. Ista se vrsta procesa vizualizacije može uporabiti da se po­mogne tijelu da ozdravi.

Premda se čakre vrte prirodno svaka u svojoj boji, puno će nam pomoći ako pojačamo njihovu prirodnu vrt­nju zamišljajući ih kako to čine. Također, nije nužno »vid­jeti« boje koje vrtite, koliko je važno zapamtiti »doživljaj« kako te boje izgledaju. U svakom slučaju upamtite vibraci­ju boje. Stoga, ako imam poteškoće vizualizirajući npr. cr­venu, pojačam vizualizaciju slikom svijetlocrvene jabuke, ili grimiznog rubina ili bilo koje nijanse crvene boje koja mi se sviđa. Slika koju sam izabrala dovoljno je jaka da na-dahne stvarnost i stvori boju na koju želim meditirati. Za sve je potrebna vježba. Vježbom vizualizacija boja postaje sve lakša.

Važno je dovesti u ravnotežu treću po redu čakru so-larnog pleksusa, posebice ako su se u tom trenutku u ži­votu pojavile emotivne trzavice. To je čakra koja ravna os­jećajima prema osobnoj moći, osjetljivosti i egu. Najveća prepreka našem razvoju i ravnoteži u trećoj čakri jest ego. Ego je povezan sa strahom od gubitka nečega ili dijela sebe ili nekoga. Iz tog straha niče potreba za poigravanjem

s drugima, maltretiranjem ili kontroliranjem života ljudi oko nas na sličan način. Kad uspostavimo ravnotežu u tre­ćoj čakri, više ćemo voljeti same sebe, osjećat ćemo veće samopouzdanje i stoga se lakše moći oduprijeti sputava-jućem utjecaju negativnog ega.

Veze koje uzrokuju emotivne trzavice uvijek se svode na dokazivanje osobne moći i ega u odnosu na vlastitu os­jetljivost. Otkrila sam da kad vizualiziram i meditiram na žutu čakru solarnog pleksusa, zamišljam kako mi boja is­punjava pleksus, počinjem se opuštati i »dopuštam« svemu što se treba dogoditi da se dogodi. Umirujući utjecaj sve okupa žutom bojom sunca, a vibracije onih emotivnih trzavica koje osjećam posve se izgube. Salo koje se naku­plja u tom dijelu tijela također nestaje jer je ono vanjski iz­raz potisnute i blokirane ljutnje.

Priroda je svakomu od nas dala sredstva da se izliječimo, ako samo imamo povjerenja da njihova holisti­čka snaga pomaže. Naglašavam još jednom, ta moć ovisi o povjerenju koje smo joj spremni ukazati. Boje su moćna sredstva i primjenjive su sve dok ih želimo rabiti.

Zamisliti gušteraču koja ravna radom jetre, slezene, želuca i žuči, okupanu žutim svjetlom, znači povećati mir i opustiti živčani sustav. Način na koji zlorabimo, pogrešno rabimo ili ne rabimo svoju osobnu moć izravno je povezan s ravnotežom treće čakre. Oduševljava me to da se jed­nom od najvećih uvreda smatra reći nekomu da je »žut« što na engleskom znači kukavica; dok to zapravo napros­to pokazuje da toj osobi nedostaje više izražavanja vlastite moći što rezultira nesigurnošću. Kad svjesni um spozna da se treća čakra vrti u zdravoj ravnoteži i pojača ulogu koju ona igra, ne samo u fizičkom već i u emotivnom životu, re­zultati su zapanjujući.

Žuta je boja sunca. Sunce je izvor topline i snage. Zbog njega se osjećamo ugodno i bolje smo raspoloženi. Bez sunčeve žute svjetlosti ne možemo- dugo opstati. Pomoću vizualizacije možemo stvoriti osjećaj toplog unutarnjeg

sunca tako što ćemo utjehu za svu svoju osjetljivost prona­ći u prihvaćanju vlastite unutrašnje snage, čije je područje čakra solarnog pleksusa. Kad se to dogodi, želudac, jetra, žuč i slezena opušteni su i vibriraju ujednačenim frekven­cijama, dok se naši problemi i sebičnost smanjuju.

Dodamo li malo narančaste, spojit ćemo stvaralačku, spolnu energiju iz druge čakre s osjetljivošču i osobnom snagom iz treće. Pomiješamo li s time malo crvene, moći ćemo razumijevanje emotivne ravnoteže koju smo postigli dovesti u fizičku vezu sa zemljom što pridonosi oslobađa­nju od straha i drugih bori-se-ili-bježi impulsa pohra­njenih u prvoj čakri.

Tako se cijeli niz emotivnih i fizičkih problema koje izražavamo putem sedam čakri može izmijeniti, dovesti u ravnotežu i povezati svjesnom igrom boja i vibracija duge, uporabom tijela kao instrumenta. Boje su nam na raspo­laganju u svakome trenutku našeg života i u stvari se us­klađeno vrte, bilo da smo ih svjesni ili ne.

Opet kažem, mi smo ono čega smo svjesni. Biti svjes­niji vrijednosti sustava čakri, znači biti svjesniji svoje unu­tarnje snage. A biti svjestan unutarnje snage znači razum­jeti potencijal izvanjske snage. Možemo stvoriti sve što želimo na izvanjskoj razini ako spoznamo snagu koja se kri­je u nama. Tada se umijeće življenja svodi na pitanje kako doći do te izvanjske snage i što s njome učiniti kad je steknemo, što nas dovodi do analize četiri čakre koje se nalaze iznad solarnog pleksusa.

Kako četvrta čakra ravna srcem, kad meditiramo na nju vizualizirajući je u zelenoj boji, mi je u stvari potičemo da bude djelotvornija u ravnanju osjećajem ljubavi koji istodobno usklađuje naš imunološki i endokrini sustav. Širenje vibracija koje uzrokuje izlijevanje ljubavi može izli­ječiti cijelo tijelo.

Meditacija na srčanu čakru pomoći će nam da naučimo voljeti sebe kako bismo bili sposobni za ljubav prema drugima. Samopouzdanje koje će nam ta ljubav

uliti, proširit će se putem suptilne vibracije koju će osjetiti naša obitelj, prijatelji i suradnici. Od drugih primamo ono što smo već vidjeli i stvorili u sebi. Unutrašnja sigurnost stvorit će sigurnost kod drugih. Centar za sve ovo jest srce.

Ponekad kad meditiram, počnem od srčane čakre jer sve u našim životima u biti dolazi iz srca. Vizualiziram ze­lenu boju poput sjajnog smaragda i sjetim se da zemlju nazivamo zelenim planetom. Vibracija zelene umirujuća je i stvara život. Na Zemlji je više zelene boje od bilo koje druge, zato što naš planet vibrira životom.

Ponekad kad radim meditaciju na čakre, spojim zelenu srčanu čakru s žutom čakrom solarnog pleksusa prije nego pođem prema dolje na narančastu i crvenu čakru. Na to­liko se načina može improvizirati u terapiji bojama da se to pretvara u pustolovinu u kazalištu moje svijesti. Ubrzo počinjem osjećati razlike u frekvenciji vibracija boja i re­agiram u skladu s tim.

Na primjer, boje koje nosim na sebi tijekom dana ima­ju odlučujući utjecaj na moju svijest. Nositi svijetlo zelenu definitivno nešto govori zato što se osjeti njezina frekven­cija. Ljudi kažu da se od ljubomore pozeleni, upravo sto­ga što osjećaju da im manjka pažnje i ljubavi.

Kad pocrvenimo od ljutnje ili straha, osjećamo sim­ptome sindroma bori-se-ili-bježi iz prve čakre. Nositi cr­venu boju kad osjećamo ljutnju samo pojačava taj osjećaj, ako je ne dopunimo nekom drugom bojom. Ako crvenu ukomponiramo sa zelenom, bojom srca, spriječit ćemo i stišati bijes pomoću vibracije srca.

Na petu čakru, poznatu kao grlenu čakru trebali bismo svi meditirati i osvijestiti je. Kako je to centar pomoću ko­jeg komuniciramo i izražavamo se, to je također mjesto na kojem donosimo sudove o drugima. Ona također ravna organima koji zrak pretvaraju u izričaj: pluća, glasnice i bronhije.

Budući da je ovo čakra prosuđivanja i izražavanja, kad na nju meditiramo, pomoći ćemo sebi ako doslovno

otpustimo sve negativne osjećaje koje njegujemo prema bilo kome. Ja obično počnem pitajući se zašto osjećam nezadovoljstvo. Jesu li to zatomljena očekivanja? Gorčina uzrokovana odbijanjem? Osjećam li se na neki način pre­varenom? Ili bilo što slično. Na puno se načina osjećamo otuđenima od drugih ljudi uslijed nagomilane ljutnje u na­šem umu. Tako se povezujemo s ljudima kroz ljutnju, što samo pojačava negativne osjećaje.

Otpustiti takve osjećaje zvuči jedanostavno i jest jed­nostavno, ali to nije lako. Najčešće se držimo za mržnju ili ljutnju kao za sidro. I istina je da nas osjećaji mogu usidri­ti. Bijes nam daje priliku da igramo dramatičnu ulogu, ras­pali nas, daje nam energije i definira odnose s drugima. Čak nas usidri u osjećaju nesvjesnog straha od toga čime ćemo ispuniti prazninu ako ga se oslobodimo! Ali kad smo sposobni otpustiti bijes, preplavit će nas osjećaji olakšanja i ljubavi. Kad uvidimo da je ljubav ono što nas spaja i sve drži na okupu, shvatit ćemo da je ona komunikacijski kanal između duša, a ne samo između ljudi. Iste osude ko­je smo sami stvorili, a drugi ih odbili, sad će biti shvaćene i dobrodošle zato što je njihova energija sad pozitivna. Zapravo, bolje ćemo znati kad trebamo govoriti, a kad zašutjeti, te kako i riječima i šutnji pridodati veće značenje ako smo usidreni u ljubavi.

Kad god osjećam da sam neshvaćena, meditiram na plavu grlenu čakru da bih se oslobodila blokada koje mi ne dopuštaju da se smirim. Ako se radi o seksualnom ne­razumijevanju, plavu pomiješam s narančastom. Ako se radi o emotivnom problemu s mojom unutrašnjom sna­gom, plavu dodam žutoj. A ako želim biti osobito puna lju­bavi kad moram nekome reći nemilu istinu, s plavom po­miješam zelenu iz srčane čakre.

Blokadu grlene čakre može uzrokovati strah od otvore­nog izražavanja vlastite istine. Neprestano pokušavanje da se ugodi drugima dok se vlastiti istinski izraz zatomljuje u sebi, može rezultirati dubokim strahom od komunikacije.

Svaki put kad trebam reći nešto loše o nekome, poku­šam sebi pomoći tako što prije nego što progovorim, vizu-aliziram plavu boju pomiješanu s prekrasnom zelenom ni­jansom srčane čakre. Na taj način ne samo da ih štedim vla­stite negativnosti, već samu sebe zaštićujem od karmickog zakona po kojemu mi se svaka negativnost neminovno mo­ra vratiti. Dakako, najveći dio vremena do te sam mjere zapletena u vlastite prosudbe i potrebu da ih izrazim, da to zaboravim učiniti. Puno se patnje može olakšati vježbanjem meditacije na svaku od odgovarajućih boja čakri, upravo stoga što nas one vode do osjećaja koje želimo istraživati. Za kratko vrijeme vaša će se svijest proširiti do te mjere da ćete uvidjeti kako je uz meditaciju vaš doživljaj života postao potpuniji. Postao je potpuniji, jer sada svjesno pri­hvaćate povezanost.

Ono što je za mene čudo u svemu tome, jest da je ravnoteža uvijek tu, bilo da smo je svjesni ili ne; ali samo kroz svijest o njoj, putem namjernog prepoznavanja vlasti­tog prirodnog sklada, dobijamo snagu. Mi smo ono čega smo svjesni.

Šesta je čakra »treće oko« ili čeona čakra. Nalazi se iza središta čela na lako uočljivom mjestu. To je čakra koja od­ređuje način na koji se predstavljamo svijetu. Ako nam je lice ukočeno uslijed brige i tjeskobe, možemo ga opustiti meditirajući na indigo plavu boju koja nam omogućuje da se oslonimo na svoju unutrašnju viziju, idealizam i maštu. Budući da se treće oko izvanjski očituje kao hipofiza, ova čakra ravna većim dijelom malog mozga i živčanog susta­va. Ona također ravna svim ulazećim i izlazećim mislima i vizijama. To je središte oka svjesnosti.

Energija koju nosimo u sebi može se uporabiti kako god želimo. Ali izbor naših misli jest ono što određuje na koji će se način ta energija izvanjski očitovati. Kroz treće oko možemo zauzdati i skladati unutrašnju energiju koju nam je podario Bog.

Ja obično meditiram na treće oko (šestu čakru) kad god sebi želim približiti neku izvanjsku viziju. Potencijal za izgradnju mozaika naših života pomoću boje i osjećaja neograničen je, što više radim s duhovnim metafizičkim elementima energije vibracija, sve sam uspješnija i sve više uživam u tome.

Sedma čakra ima najvišu frekvenciju vibracije od svih. Ljubičasta boja oscilira brže od bilo koje druge boje, što objašnjava zašto je krunska čakra središte konačnog sta­panja s Bogom. Što dalje idemo, sve nam je jasnije otku­da dolazimo. To je istina i fizički i duhovno.

Promatran sa stajališta krunske čakre, bijes se povlači pred razumijevanjem, mržnja se sklanja s puta ljubavi, a posesivnost se povlači pred slobodom.

S ovog povoljnog mjesta na kom se nalazimo, lakše je vidjeti kako negativni osjećaji straha, depresije, mržnje i sli­čno, iscrpljuju našu energiju što na koncu rezultira bo­lešću.

Problemi koji su se doimali divovskima sada nam iz­gledaju smiješni, ne zato što su manji već zato što smo mi veći od njih.

Kad svoje postojanje sagledamo u ovom novom svje­tlu, pred nama se otvaraju neograničene mogućnosti. I razvija se naše suosjećanje s drugima koji to još ne vide. Vidimo sebe u njima i sjetimo se kako je bilo teško. Ljudsko je djelovanje uvijek određeno načinom na koji vidimo sebe u svijetu.

Kaže se da kad netko iskusi ljubičasti plamen, on ili ona odjekuju potpunim sjedinjenjem s Božanskom sna­gom u sebi.

Kad god osjetimo potrebu da produhovimo »niže« čakre i s njima povezane emocije, ispunimo ih ljubičastom bojom tijekom vizualizacije i meditacije, ispunjujući ih u is­to vrijeme svjesnošću o božanskoj frekvenciji koju ljubičas­ta boja predstavlja. Važno je usredotočiti se ne samo na

boje povezane s čakrama, već i s njima spojiti upravo one boje koje odgovaraju emocijama kojih se pokušavamo osloboditi. Naposljetku, jezik boje može izliječiti. Stoga je liječenje u osnovi uspješan spoj svjesnoga uma i duhovnih centara.

Kad su moje čakre usklađene i pročišćene, obično za­mišljam kako se istodobno spajaju sve svjetlosne frekven­cije svih boja, a iznad glave vizualiziram blještavu i sjajnu bijelu svjetlost. Bijela je svjetlost kombinacija svih svjetlos­nih frekvencija.

Bijela svjetlost koju opisuju mnogi ljudi što su doživjeli iskustvo napuštanja tijela, predstavlja povezanost svih emotivnih frekvencija koja kad se savršeno ostvari postaje božanska bit.

Stoga, kad oko sebe zamislite balon bijele svjetlosti, u biti se okružujete Božjom svjetlošću u čijem ste središtu uvijek zaštićeni, voljeni i puni ljubavi.

Ponovno postajete onim što je za vas Bog. Možda vam se čini da je raspravljati o vizualizaciji i

tehnikama meditacije besmisleno i nevažno, u svijetu koji se doima tako beznadno siromašnim u duhovnim spozna­jama, ali upravo su nam iz toga razloga duhovne tehnike sve potrebnije. Bez prihvaćanja i svjesnosti o našem žalo­snom nepoznavanju duhovne tehnologije, samo ćemo, kako mi se čini, postati sve otuđeniji od svrhe vlastitih ži­vota. A biti odvojen od znanja o vlastitoj sudbini i svrsi uistinu je velika nesreća.

Sve se više ljudi budi i to shvaća. Sve veći broj ljudi sebe doživljava na znanstvenoj, društvenoj, političkoj i ekonomskoj razini, ne samo kao tjelesna i intelektualna bića, već i kao duhovna. Možda čak i ponajprije kao du­hovna bića.

Sad smo u dobu prosvjetljenja, što znači »steći znanje o nečemu«. Stječemo sve više »znanja« o sebi. Nije bitno je li netko kršćanin, musliman, hinduist, židov ili ateist.

Postoji cijelo bogatstvo znanja koje trebamo steći. Svaka se osoba na svoj način odnosi spram Boga u sebi, bez obzira na vjeru kojoj pripada. Unutrašnja je snaga neostvarena snaga, koja je dostupna svima onima koji je traže, bez obzi­ra iz kojeg razloga i u koju svrhu. Niti jedna institucija ne bavi se tom istinom. Svaka osoba ima pravo i dužnost da uporabi svoj potencijal za stjecanje znanja o skladu i unu­trašnjoj ravnoteži. Nalazimo se na prekretnici spjajanja fi­zičkog i duhovnog, i tek počinjemo shvaćati ulogu koju u tome igra naša svijest.

Ovo je doba za razumijevanje i poučavanje duhovne tehnologije. Meditacija na čakre omogućuje nam da sa­gledamo svijet koji leži u nama i uberemo njegove plodove. Otvaranje unutrašnjih putova omogućava nam da se približimo snazi koja nam je dostupna samo kroz ljubav.

Ljubav je očito riječ koju većina nas prečesto rabi i zlorabi. Unutar krugova u kojima se ljudi bave duhovnom potragom, ta se riječ rabi češće od bilo koje druge. Ono što u nama budi duhovnu znatiželju u osnovi je potreba za slobodnim davanjem i primanjem ljubavi. Vjerujem da svi čeznemo za ispunjenjem te potrebe.

Imala sam bliskog prijatelja koji je umirao od side. Prilagođavao se onome što se događalo oko njega, pro­lazeći kroz različite faze od nijekanja do prihvaćanja svoje sudbine.

Na Veliki petak 1988. nazvao me je i pitao: »Kako pri­maš ljubav od drugih?«. »Je li ti to bolno? Možeš li je pusti­ti unutra?«

Nisam znala kako da mu odgovorim. Nikad u biti nisam gledala na ljubav iz kuta kad je gotovo izvjesno da ću morati ostaviti one koje volim, jer je smrt neizbježna. Želi li se tada osoba izolirati? Što znači ljubav u takvim

okolnostima? Pokušala sam se sjetiti neke slične situacije koja bi mogla mome prijatelju pružiti odgovore.

Sjetila sam se svoga oca kad je ležao na samrti. Iz­gledao je tako smiren i spreman za odlazak. Nije mogao micati ni ruke ni noge, ali je mogao malo govoriti, vrlo sporo. Nikad neću zaboraviti kako me je pogledao u oči i rekao: »Ništa nije važno osim ljubavi... ništa na ovom svi­jetu... ni posjedi, ni slava, čak ni ono što radiš. Samo ljubav.«

Nije rekao ništa više. Ali iz tih sam riječi i pogleda u njegovim očima shvatila nešto veličanstveno, nešto čak više od onoga čemu su me duhovna traganja naučila.

A sad se još jedna meni bliska osoba bori s istim pi­tanjem. Međutim, njegova su stajališta posve različita od onih kakva je imao moj otac. Nisam mogla reći ništa dru­go do: »da, uvijek prihvaćaj ljubav.«

Veliki je petak prošao, a za njim i Velika subota. Na Uskršnje jutro, probudila sam se, sama u kući na obali Tihog oceana na sjeverozapadu SAD. Bilo je oblačno. Kapi kiše svjetlucale su na stablima pokraj mog prozora. Odjednom se kroz oblake probila i zasjala sunčeva zraka.

Upitala sam se: »Što zapravo znači Uskrs?« Ustala sam i izišla van. Sunce je nestalo i kišica počela

padati, isprva kao magličasta rosa, a zatim pravi pljusak. Odlučila sam se okupati u bazenu po kiši. U vodi sam

razmišljala o ljubavi. Kakav bi osjećaj bio voljeti potpuno, savršeno, cijeli život, najprije s naglom, nezaustavljivom, grčevitom potrebom u mladosti, zatim kroz razmjenu zrelosti, bogatu i punu zabave i snage, te naposljetku sla­tkom, trajnom ljubavlju u poodmakloj dobi: razmišljala sam o svim različitim vrstama ljubavi, onoj koja ne posta­vlja pitanja i kojom se prirodno voli kućni ljubimac, o ra­dosnoj nevinoj ljubavi prema vlastitoj djeci, toplom po­štivanju među prijateljima, često upotpunjenoj istinskom predanošću, Bože moj, pa svijet je pun ljubavi. Ne znam

koliko je vremena proteklo. Kapljice su mi padale na glavu poput hladnih kuglica. Sinulo mi je da je moguće ljubavlju zgrijati svaku kišnu kap. Pokušala sam izolirati svaku od njih dok su se spuštale i uživati osjećajući svaku od njih, te im s ljubavlju poželjeti toplu dobrodošlicu. Ubrzo sam shvatila da ne osjećam hladnoću. Izmijenila sam iskustvo hladnoće zamišljajući toplinu.

Bilo je to otkrivenje u malom. Izašla sam iz bazena i stala očekujući da osjetim više kišnih kapi na tijelu. Umjesto toga, kao na znak glavnog operatera zaduženog za svjetla na nebu, sunce je izašlo, a kiša prestala. Dogo­dilo se to tako iznenada, toliko nalik izlasku na scenu pod reflektore, da sam osjetila kako mi se osmijeh raširio cije­lim licem.

Uputila sam se kući, ne razmišljajući više o tome, obu­kla sam se i pripremila da povedem pse u šetnju niz pla­ninu do rijeke. Sunce je sjalo i pomislila sam kako će to biti krasna uskršnja šetnja.

Izašla sam van, psi su me oblijetali i skakali oko mene i samo što sam načinila prvi korak po planinskoj stazi, ne samo da je sunce nestalo, već se kišni oblak otvorio iznad nas i istresao sve što je nosio u sebi! Nisam niti vidjela oblak trenutak prije toga. Bila je to druga vrsta dobro­došlice, ali nisam mogla suspregnuti smijeh. Pozvala sam Sultana i Shinooka i vratila se natrag. Čim sam zatvorila vrata, sunce se ponovno pojavilo.

To mi je zagolicalo znatiželju. Odmah sam ponovno izvela pse van. I istog trena, kao na znak, sunce je nestalo, a kiša se ponovno stuštila. Igra li se priroda sa mnom skri­vača, ili je to tek slučajnost?

Utrčali smo u kuću. Sunce je izašlo. Izišli smo van, kiša je zapadala. Unutra i van, unutra i van. Počelo se doimati kao točka iz vodvilja. Psi su bili jako zbunjeni. Ali nisu odustajali, razigrano me prateći unutra i van, svi smo os­tali bez daha.

Na koncu smo ponovno izašli van. Ali sad sam ja sta­la na vrh planinske staze i naglas rekla: »Poigravaš se sa mnom, zar ne? I to baš na Uskrs!« Nisam znala kome se obraćam, ali sve je bilo tako smiješno da me je opet spo-pao smijeh. I sunce je zasjalo! Bilo je to kao da je prirodi (Bogu... ili nečemu trećem) trebalo da priznam njezinu moć i čim je to dobila, nije više bilo potrebe za trikovima.

Nas troje smo se još jednom uputili planinskom sta­zom. Oko nas je puhao nježni povjetarac. Psi su trčkarali ispred mene, a ja sam se vratila svojim mislima o ljubavi, Uskrsu i prirodi.

Može li čovjek osjetiti savršenu ljubav ako započne s prirodom?

Šetala sam pored rijeke cijeli sat i zatim krenula natrag penjući se uz planinu. Sunce se poput narančastog balona igralo lovice s oblacima, tjerajući ih od sebe čim bi mu se previše približili.

Dok sam se uspinjala uskom planinskom stazom posta­la sam svjesna kako je to lako psima koji imaju četiri noge i dobro usklađena tijela. Njima to nije predstavljalo pro­blem, jer su se njihova snažna tijela s prirodnom lakoćom prilagođavala usponu. Za razliku od njih, mene su noge boljele, srce mi je lupalo i općenito sve me je podsjećalo na to koliko lijena zapravo mogu biti zato što u osnovi, mrzim tjelovježbu, jer mi pričinja bol. Tada mi je sa staja­lišta jutrošnjeg iskustva još nešto sinulo. Zašto ne bih poku­šala voljeti bol? Zašto se posve ne predati iskustvu svakog mišića i tetive? Osjetiti što svaki mišić radi, usredotočiti se na čudo usklađenosti koje predstavlja moje tijelo? Počela sam mijenjati svoju predodžbu o teškome usponu. Rekla sam sebi da sa svakim pokretom postajem svjesnija od čega je načinjeno moje tijelo i da bez želje da razvijem takvu svijest ne bih niti znala da imam tijelo. Nisam ustuk­nula pred boli, osjetila sam kako radi, prihvatila je. Osobito sam izolirala svaki mišić i tetivu i uživala dok ih osjećam

isto kao što sam uživala u svakoj hladnoj kišnoj kapi koja mi je tog jutra pala na glavu.

Ubrzo sam uvidjela da sam zaboravila da se penjem; zapravo kretala sam se snažnije, lakše i bez poteškoća s te­renom. Pomak u stvarnosti koji je uslijedio nakon pomaka u stajalištu bio je uistinu čudesan.

Usred tog iskustva pomislila sam na prijatelja koji umi­re od side. Njegovo je tijelo ležalo nepomično, bez ener­gije. Ponižavajući i podmukli simptomi bolesti oslabili su mu duh. Bio je ljut na sebe što je to dopustio, što je zapra­vo sam do toga doveo. I ljut na liječnike koji ga nisu bili u stanju izliječiti. Trebam li mu ispričati što mi se upravo do­godilo? Jesam li dovoljno smjela da ga zamolim da odu­stane od ljutnje? Da se pokuša izliječiti pomoću ljubavi prema samom sebi? Hoće li biti nezamislivo i uvredljivo reći mu da bi prihvaćanje odgovornosti za tu strašnu bo­lest moglo biti početak izliječenja, te da možda postoji mo­gućnost da on shvati i čak zavoli takvu svoju odluku? Jesam li mu zaista u stanju reći da borba s mržnjom nije odgovor, da mu prepuštanje savršenoj ljubavi može dati bolju priliku da ozdravi, i da bi ljubav prema drugima mogla doslovno biti eliksir? Znala sam da će mu u najma­nju ruku, ako ga uvjerim da strahote prihvati onakvima kakve jesu, to uvelike olakšati njihovo podnošenje. Bilo je to nešto što samo ljubav može učiniti.

Uspela sam se na vrh planine. Sunce je i dalje sjalo. Zastala sam na trenutak, udišući oštri, suncem natopljen povjetarac, razmišljajući: »Bože, kako sam sretna«. I zatim: »Mora da je ljubav smisao Uskrsa.« Raširila sam ruke i re­kla: »Hvala ti. Mislim da sam shvatila nešto o moći izlije­čenja koje donosi osjećaj ljubavi.«

I kao odgovor, iznenada se dogodilo nešto što nikad prije nisam doživjela, našla sam se u središtu kristalne tuče koja me zasipa dok sunce i dalje sja. Tisuće kuglica blis­tavih dijamanata od leda svjetlucalo je i plesalo i blještalo poput sjajne zavjese koja me je nježno obavijala. Bila sam

u zemlji iz bajke koja mi je mogla reći sve o čudima pri­rode samo ako se ja otvorim i poslušam. Ispružila sam ruke hvatajući kapljice dijamanata, osjećajući ledenu hladnoću na dlanovima. Podigla sam pogled. Daleko iznad mene, kroz uskovitlanu zavjesu i izvan nje, promatrala sam kako se stvara okrugla duga.

Bile su tu, svih sedam boja koje sjaje svojom iskonskom jasnoćom. Odraz istih sedam boja nalazi se u meni. Stajala sam kao ukopana, zadivljena, upijajući taj izuzetan prizor. Promatrala sam jednu po jednu boju, počevši od crvene na donjem dijelu duge, sve dok se na vrhu nije pojavila lju­bičasta.

Priroda je rekla svoje. Dopustila sam poruci da me dirne. Isprva sam mislila da ću zaplakati. Ali otkrila sam da se smiješim, sjajeći iznutra. Ušla sam odmah u kuću i naz­vala svoga prijatelja. Razgovarali smo o čakrama i on je počeo meditirati i rabiti te prirodne skladne, do tada ne-prepoznate energijske centre u svome tijelu.

Poživio je gotovo pola godine dulje nego što su lije­čnici predviđali. Na samome kraju života povjerio je meni i drugim bliskim prijateljima da je ogromna lekcija koju je naučio iz ove bolesti, to da je dopustio sebi da prihvati ljubav. Nikada nije imao poteškoća s davanjem ljubavi. Njegov je problem bio dopustiti sebi da povjeruje da ga drugi uistinu vole. Zato što nije bio spreman sebi ukazati istu ljubav koju je gajio prema drugima, taj se nedostatak odrazio na njegovo tijelo.

Na večer njegova zadnjeg rođendana, u njegovoj smo se sobi okupili svi najbliži prijatelji da se oprostimo s njim. Promatrali smo ga kako ulazi, koračajući dostojanstveno i elegantno u satenskom ogrtaču i svilenoj pidžami. Tiho je sjeo u sredinu, a mi smo mu jedno po jedno rekli koliko ga volimo. Primio je naše darove otvorena srca, prihvaćajući svoju sudbinu. Konačno je bio u miru sa sobom.

Nakon što je preminuo, oni od nas koji su bili s njim te večeri shvatili su da smo stvorili jezgru nove obitelji, obitelji

koja se zasniva na razumijevanju da je naš prijatelj, koji će nam toliko nedostajati bio jedan od naših najvećih učitelja. Koja je njegova najveća lekcija? Nauči voljeti sebe i prih­vaćati ljubav od drugih. Ne čekaj da se smrtno razboliš kako bi osjetio da zaslužuješ ljubav.

K ad sam prvi put dobila kvarcni kristal, stavila sam ga na dlan i stala proučavati. Bila sam oduševljena. Ne samo da je bio divan: doimalo se da u sebi sadrži di­

menzije unutar dimenzija, odsjaje unutar odsjaja. Podigla sam ga k suncu i dopustila sebi da na neki način proniknem u nj. Imao je šest strana i sunce je od njega načinilo prizmu, prelamajući svjetlost na sedam duginih boja.

Dobila sam ga od osobe kojoj je puno značio. Držala sam ga u ruci osjećajući se neupućenom i nedostojnom onoga što držim. Kakva se važnost skriva iza ljepote ovog minerala koji je mnogim ljudima tako puno otkrio? Sjetila sam se da mnogi ljudi jedni drugima daruju kristale. Kristali mogu biti svih boja i oblika. Što je sve to značilo? Počela sam čitati knjige o kristalima. Otkrila sam da se srećem s ljudima koji sebe nazivaju »radnicima s kristalima«. Njihova se stručnost doimala golemom i razrađenom do najsitnijih pojedinosti.

Evo nekih stvari koje sam naučila. Zemlja je živući entitet koji diše i evoluira upravo kao

mi. Ona ima polja suptilne energije upravo kao mi. Njezine su vene i arterije načinjene od minerala i supstanci koje neprestano primaju, prenose i odašilju goleme količine energije. Kristali su, kako sam naučila, mineralni odašiljači i prijemnici kozmičke energije skrivene u Zemlji. Dok sam

9 Kristali

Nepce našeg okusa života otupjelo je jer smo zaboravili kako se sanja.

čitala i učila o kristalima shvatila sam da se gdje god se zemlja drži svetom i štuje, ispod njezine površine mogu naći velike naslage kristala. U narodnoj predaji i među indi­janskim plemenima vjerovalo se da kristali pokazuju put za dobivanje životne snage od Velikog Duha. Ljudi koji su ži­vjeli u planinama tvrdili su da kristali otkrivaju kozmičke tajne čovjeku, da u sebi sadrže oblike misli i važne tajne iz prošlosti. ... Učila sam, slušala i čudila se. Znala sam da kristali pojačavaju zvučne valove u radio prijemniku, ili svjetlosne valove u televizijskom prijemniku. Je li moguće da oni također pojačavaju misaone valove svijesti u prije­mniku ljudskoga mozga? Jesu li, u krajnjoj liniji, živući dokazi kozmičke svijesti?

Kad sam bila u Egiptu naučila sam da je u faraonsko do­ba drevna funkcija kristalnih dragulja bila liječenje i po­jačavanje svih čakri i njima odgovarajućih boja tijekom meditacije. Vrijednost ovih dragulja vremenom je rasla. Izgleda da su bili dragocjeni ne samo zato što su bili rijetki, već i zato što su ih rabili kao sredstva za iscjeljivanje. Naučila sam da se rubin koristio za rješavanje problema pohranjenih u prvoj crvenoj čakri. Topaz i karneol (crveni dragi kamen) rabili su se za rješavanje problema pohranje­nih u narančastoj čakri spolnosti. Žuti safir i prozirni žuti kvarc (citrin) koristili su se za čakru solarnog pleksusa, sma­ragd za srčanu čakru, plavi safir za grlenu čakru, a lazurni kamen za treće oko. Ametist se koristio za krunsku čakru. Bijeli su dijamanti koji sadrže svjetlost svih boja zauzimali mjesto onoga dragog kamena koji je obično okruživao ostalo drago kamenje kako bi se postigla još veća snaga. Iz tog se kuta pohlepa za dragim kamenjem zaista doima duboko povezanom sa željom da se osnaži zdravlje i us­postavi sklad. Priroda kristala i dragog kamenja imala je in­timniju vezu s našim životima nego što sam mislila.

Za kvarcni se kristal vjerovalo da je najvažniji dragi ka­men. Svojim je iscjeljujućim svojstvima istodobno djelo­vao na najmanje tri od sedam glavnih čakri: treću čakru

solarnog pleksusa, petu srčanu čakru, te šestu čeonu čakru ili treće oko. Uz pomoć kristala ove su se čakre mogle dje­lotvornije povezati s krunskom čakrom.

Osjećala sam se kao da otkrivam stvarne razloge zbog kojih se toliko mnogo ljudskih bića oduševljava draguljima i mora ih posjedovati. Izgleda da su nesvjesno znali da su dragulji vrata k višoj svijesti, sredstva za liječenje, svjetlost razumijevanja samoga sebe. Kristali imaju povoljna svojst­va korisna za projiciranje oblika misli i za pohranjivanje onih oblika misli koje se odnose na najširu univerzalnu svi­jest.

U gotovo svim kulturama kristali su se stoljećima rabili kao sredstva za iscjeljenje. Tijekom meditacije služili su kao točka za usmjeravanje pozornosti i bili jedna od primarnih supstanci koja je potvrđivala postojanje vibracija i pojam nevidljive ili eterične energije.

Naučila sam da uporaba kvarcnih kristala i dragulja seže sve do drevnih civilizacija kao što su Indija i čak Le-muria (kontinent za koji se drži da je postojao tamo gdje je sada Tihi ocean). U ta su vremena kristali bili kameni te­meljci procesa pojačavanja misaonih valova, pomoću ko­jih su se, uz primjenu elektromagnetskog napona, moždani valovi mogli odašiljati kroz eter. Crveni kristali sadržavali su energiju vatre. Plavi kristali energiju vode. Prozirni kristali, energiju zraka. Kristali s dvije boje predstavljali su ravno­težu energija.

Kvarcni su se kristali pohranjivali u tlo pokraj posa­đenog sjemena i kada bi se na njih meditiralo zamjetno se povećavala brzina rasta i veličina izdanka. Kristali, kako knjige kažu, imaju vlastite različite frekvencije vibracije kao i sve drugo. Kristal koji sporo vibrira, čudesno je pomagalo za duboku meditaciju. Kristali s bržim spektrom vibracija pomagali su ljudima da uspostave vezu s višim razinama kozmičke svijesti.

Kvarcni su se kristali rabili za pojačavanje djelotvor­nosti mnogih drugih terapija. Na primjer, za stimulaciju

akupunkturnih točki, rabile su se igle od nehrđajućeg čeli­ka čiji je jedan dio bio prekriven kvarcnim kristalom, kako bi se pojačala djelotvornost terapije. Razlog je tome taj što životna sila koja se pobuđuje položajem igala, pomaže da se rasprši negativna energija koja blokira tu točku.

Kako bi brže uspostavili vezu sa svih sedam čakri, ljudi bi legli i stavili kvarcni kristal na svaku željenu čakru i medi­tirali na određenu boju i frekvenciju vibracije. Kristal je ubr­zavao pojačavanje svijesti u svakoj čakri.

Toliko me je oduševilo to što sam naučila da sam i sama počela praviti pokuse s kristalima. U tamnoj sam prostoriji kristal koji sam dobila postavila na visoki stol u razini očiju. Zapalila sam svijeću iza njega i sjela pokraj njega. Zagledala sam se u kristal i počela mu slati pozitivne misli pune ljubavi. Imala sam osjećaj da mi ih šalje natrag. Osjećala sam se vrlo ugodno. Zatim sam pokušala s negativnim i lju-titim mislima. Imala sam osjećaj da mi kristal uzvraća na isti način. Osjetila sam nelagodu. Odlučila sam što ću učiniti. Sat sam vremena sjedila ispred svog kristala sa svijećom iza njega i naprosto sam mu pogledom slala najugodnije misli koje sam mogla. Bila je to čudesna večer. Nakon toga sam spavala bolje nego tjednima do tada. Možda je kristal bio moćno oruđe za pojačavanje pozitivnih misaonih valova u mome umu upravo kao što pojačava zvučne valove u radi­ju ili svjetlosne u televizoru.

Sljedeći sam put zamolila jednog svog prijatelja da pokuša sudjelovati u pokusu zajedno sa mnom. Sjedili smo jedno nasuprot drugoga u zamračenoj sobi s nekoliko kvar-cnih kristala koji su nam bili u razini očiju na staklenom stolu između nas. Ponovno sam zapalila svijeću. Ovoga pu­ta ispod kristala. Zatim sam pustila laganu glazbu i kad smo se prestali meškoljiti, zagledali smo se jedno drugome u oči kroz osvijetljene kristale. Dok smo se gledali usredotočili smo se na svojih sedam čakri (on je također tražio svoj du­hovni put!) i ubrzo smo osjetili dublju povezanost na ezo­teričnoj i duhovnoj razini. Polako smo otkrili da osjećamo

dublje razumijevanje za osjetljivost onog drugog. Bilo je čudesno, osobito kad smo si dopustili da to shvatimo oz­biljno. Na neki je način to učvrstilo naše prijateljstvo i od ta­da izmjenjujemo kristale jedno s drugim.

Nekoliko parova koje znam također primjenjuju ovu tehniku. Kažu kako osjećaju da rade izravno na usklađiva­nju vibracija njihovih čakri i emocija koje se u njima pobu­đuju. Kažu da im ta tehnika omogućuje da jedno kod dru­gog bolje razumiju njihovu unutrašnju prirodu. Lažne vri­jednosti otpadaju, a otvoreno izražavanje emocija koje je rezultat duhovne iskrenosti, omogućuje im da se suoče s teškim problemima za čije bi proučavanje, inače, godina­ma morali skupljati hrabrost. Kad se s tim problemima suo­če i podijele ih, nastupaju čišćenje i dublji sklad.

Kad god se osjećam utučenom, uspostavljam ravno­težu u sustavu čakri uporabom onog kristala koji mi je u to vrijeme najdraži. Dopustite mi da ovdje kažem da kristali gotovo razgovaraju s pojedinim ljudima. Kao da kažu: »ja pripadam tebi.« Međutim, za kratko vrijeme čovjek shvati da kristale ne treba posjedovati zauvijek. U njima se može uživati neko vrijeme, a onda ih se treba darovati drugima.

Kristale je nužno čistiti otprilike jedanput mjesečno da bi se uklonile naslage negativne energije. (Kristali pohra­njuju i negativnu i pozitivnu energiju).

Proces čišćenja krajnje je jednostavan. Uronite kristal u slanu vodu (po mogućnosti rabite morsku sol umjesto ka­mene) i dodajte malo jabučnog octa, te ostavite na suncu otprilike jedan dan.

Kad radite s bilo kakvim kamenom s iscjeljujućim svoj­stvima, savjetujem vam da ga očistite čak i ako ga nitko o-sim vas nije dirao.

Čula sam za još jednu dobru svrhu u koju se kristal može uporabiti - može se staviti na televizor. Upijat će radijaciju koju zrači televizor u boji. Svaka ga tri mjeseca od zračenja očistite, ostavivši ga u smjesi vode, octa i morske soli jedan dan. Kad uzimate kristal s televizora učinite to s krpom; u suprotnom će vaše tijelo upiti zračenje s televizora.

Kad meditiram u iscjeljujuće svrhe, stavim dragi kamen u boji (vrijednost nije bitna, važna je boja) na onu čakru ko­ja iziskuje najveću pažnju. (Pričvrstim ga komadićem fla­stera). Zatim »udišem« boju kamena u čakru za koju osje­ćam da je blokirana.

Ako se emotivno uzrujavam zbog nečega, znam da se radi o čakri solarnog pleksusa, pa uporabim žuti kamen. Ako osjećam da mi manjka kreativnosti, uporabim naran­časti kamen i udišem narančastu boju usmjeravajući je na drugu čakru itd... To je pravo značenje holističkog iscjelji­vanja ili barem jedna od holističkih metoda.

Neki ljudi više vole uzimati eliksire načinjene od čiste vode u kojoj su držali dragi kamen na suncu jedan dan. Vibracija se prenosi vodom.

Ma koliko čovjek želio rabiti kvarcne kristale i drago ka­menje, ipak na koncu treba spoznati da istinsko iscjeljenje dolazi uslijed usredotočenije meditacije i kreativne vizua-lizacije. Ne oslanjajte se na kristale i drago kamenje, misleći da će oni to učiniti umjesto vas. Svjesnost s kojom provo­dite vježbe jest sve.

Proces povezivanja uma, tijela i duha putem meditaci­je i vizualizacije uz pomoć kristala, načinit će od vas aktivni lijek protiv vaše bolesti. Dopustite umu da se smiri i ostane miran spajajući ga s duhom, i postat ćete potpunije ostva­reno ljudsko biće koje je svjesno da funkcionira i na du­hovnoj i na umnoj i na tjelesnoj razini. Na taj ćete način djelovanjem na vlastitu svijest utjecati na svoje tijelo.

Sirenjem duhovne svijesti ljudsko se biće usklađuje, pa se njegova tjelesna frekvencija povećava, što zauzvrat do­vodi do većeg dotoka energije.

Dakle, meditacija pomoću vizualizacije boja, meditaci­ja uz uporabu dragog kamenja u boji, postavljenih u sre­dišta čakri, te uzimanje eliksira, ugodni su i suptilni načini samo-iscjeljivanja, te povezivanja tijela, uma i duha.

Ali najizravnija i najpogodnija tehnika kada dođe do krize jest »udisanje boja«. Na primjer, ako želite razumjeti razlog iz kojega ste se doveli u situaciju da vam večera

zagori trenutak prije nego što dođu gosti, pokušajte isklju­čiti štednjak i opustiti se na trenutak. Udišite ljubičasti ili in­digo plavi zrak. Jednostavno zamislite da je zrak ljubičast. Neka vam živa boja zapleše u mašti, ponovno se opustite i udahnite je. Ne samo zato što će vas udisanje ljubičaste bo­je smiriti, već i zato što je to boja božanske nakane, možda vas zagorjelo meso pouči kozmičkoj lekciji!

Ogrlicu od raznobojnog dragog kamenja uvijek držim pri ruci. Ako mi je potrebno da se podsjetim na plavi safir prije nego što počnem udisati plavu boju, podignem taj dragi kamen k suncu (mali kamen je dovoljan), njegova mi se plava boja ureže u pamćenje i istoga trena plava boja ka­mena postaje boja zraka koji udišem.

Udisanje ružičaste boje izuzetno je smirujuće. Ružičas­to predstavlja božansko u čovjeku. U nekim se zatvorima, kao što su na primjer Attica i Folsom - sada zidovi ćelija te­ških kriminalaca boje u ružičasto, napose ako su k tome i umno poremećeni. Ljudi koji pripadaju duhovno uznapre-dovalim krugovima, tvrde da se u ljudskom biću razvija novi energetski centar smješten između grlene i srčane čakre. Nazivaju je čakrom »mira« čija je boja ružičasta.

Udisanje boja istodobno je zabavno i djeluje iscjelju-juće. Meni je zabavno i ugodno spoznavati da su nam sred­stva za ozdravljenje i postizanje sklada na dohvatu ruke, ako samo dopustimo svojoj svijesti da ih postane svjesna i da im pristupi. A k tome su još i besplatna.

Dan nakon seminara u Clevelandu otputovala sam u Kanadu da bih vidjela čuvenu kristalnu lubanju čija je vlas­nica žena koja ju je našla na arheološkom nalazištu u Južnoj Americi sa svojim ocem, Sir Michaelom Mithel -Hedgesom, prije sedamdeset godina. To je zasigurno jed­no od svjetskih čuda, izvanredan muzejski eksponat, ali Anna je obećala ocu i stanovnicima zemlje u kojoj ju je iskopala, da će uvijek osobno skrbiti o njoj. Svi su oni znali da je kristalnoj lubanji potrebna ljudska pažnja i kontakt.

Ušla sam u Anninu dnevnu sobu i ugledala je na ni­skom stoliću. Rukom mi je pokazala da je uzmem i držim. To sam i učinila. Bila je teška oko pet i pol kilograma. Čim sam je primila u ruke osjetila sam da reagira na mene. Bilo je to ugodno i čudno iskustvo. Sjela sam na pod i stavila lubanju u krilo, te je zatim iz nekog razloga zakotrljala po tepihu. Mogla sam se zakleti da se lubanja smijala od užitka. Doimala se živom. Anna mi je rekla da su svi koji su je imali u rukama slično reagirali. Nasmiješila mi se i vrlo tiho na­pustila sobu.

Legla sam na pod i podigla lubanju k svjetlu. Mislila sam da sam vidjela dimenzije drugih svjetova kako upli-vavaju u moju maštu i isplivavaju iz nje dok je veza s kri­stalom pojačavala moje misli. (Mitchel-Hedges je vjerovao da je kristal relikvija iz Atlantide koja nam stoljećima govori o svom identitetu.) Naposljetku sam legla, stavila lubanju na prsni koš i meditirala. Ponovno sam osjetila da lubanja komunicira sa mnom. Pred očima su mi se smjenjivale slike drugih vremena i drugih mjesta. Osjećala sam da mi je potrebno da ih vidim i na neki način na instinktivnoj razini znala da promatram dijelove svoje prošlosti i oslobađam se emotivnih krhotina. Pala sam u neku vrstu sna na javi i doživjela sebe u nekom hramu na Atlantidi. Zidovi su bili kristalni, a ljudi koji su sjedili i meditirali izgledali su an-drogino. Savršena ravnoteža muškog i ženskog. Tu se stvo­rio i moj otac, koji je obučen u halju od kristalne tkanine držao predavanje. Ali nije govorio. Poučavao je telepati­jom! Lekcija je bila o važnosti uspostavljanja ravnoteže između ženskog, odnosno yina, i muškog, odnosno yanga, u svakom ljudskom biću. Zatim je sve uputio da se usredo­toče na drugu čakru, centar spolnosti. U trenutku kad je naglašavao drugu čakru, sat Annina djeda otkucao je dva puta. Završila sam meditaciju. Meditirala sam dva sata! Takve alternativne stvarnosti možemo uvijek doživjeti uz uvjet da se bez ustručavanja upustimo u pustolovinu.

Z vuk je beskrajno važan dio moga života. Neskladna buka me izluđuje. Glasni razgovori izgledaju mi ne­zreli i upućuju na neuravnotežen temperament.

Prometna je buka neprirodna, jer zaglušuje zvukove pri­rode. Nikad se nisam uspjela naviknuti na tehnološke za­gađivače zvuka koje je napredak stvorio. Mirna, prirodna tišina, za mene je raj. Kad god mi je na duže vrijeme uskra­ćena prirodna tišina, to se odražava na moje zdravlje. U tom smislu, meditacija na zvukove koji iscjeljuju postala mi je iznimno važna.

Čovjekovi znanstveni instrumenti i njegovih pet osjetila mogu otkriti takozvana čvrsta tijela, jer su ona očito fizička. Čvrsta tijela također možemo prepoznati po njihovim vrlo sporim vibracijama.

Za njima slijedi zvuk koji se kreće između 16 i 32 768 vi­bracija u sekundi.

Steven Halpern, u svojoj knjizi Zvuk i zdravlje13 kaže da vibracije od 1000 titraja u sekundi možemo čuti bez napo­ra. Ako se vibracije udvostruče na 2000 titraja u sekundi, dobit ćemo isti zvuk za oktavu više. Kad bismo taj zvuk mogli na klavijaturi povisiti za pedeset oktava, tipke bi na višim tonovima proizvele boju, a ne zvuk. Boja vibrira brzi­nom od 500 milijardi titraja u sekundi.

13 Igra riječi engl. riječ "sound" znači zdrav i zvuk

10 Meditacija na zvuk

Osluhni zvukove iza tišine.

Boja svjetlosti izražava se različitim vibracijama ovisno o pojedinoj boji. Kad bismo mogli »čuti« boje glazbenim jezikom, harmonije bi bile za pedeset oktava više od zvuka koji smo u stanju čuti.

Zapadnjačka glazbena ljestvica sadrži sedam nota. (Osma nota zvuči isto kao i prva samo je za osam tonova viša, pa stoga čini oktavu.) Duga ima sedam boja. Sedam je energetskih centara u tijelu. Sedam boja odgovara tim centrima, a mistici kažu da postoji sedam razina svijesti: fizička, eterična, emotivna, mentalna, astralna, duhovna i razina duše.

Svaka boja u sustavu čakri u skladu je s odgovarajućom razinom svijesti kao i odgovarajućim tonom u ljestvici. Drugim riječima, kad bismo mogli čuti vibraciju crvene bo­je (prva, najdonja čakra) njezin bi zvuk odgovarao tonu C u ljestvici. Boja druge, narančaste čakre zvučala bi kao ton D i tako dalje po ljestvici. Svaka boja ima odgovarajući ton. Stoga, kad meditiramo na boje čakri, meditaciju možemo pospješiti pjevušenjem tona koji odgovara svakoj čakri.

Crvena * C Narančasta * D Žuta * E Zelena * F Plava * G Indigo * A Ljubičasta * H

Otkrila sam da mi meditacija na boju i zvuk svake od čakri pomaže da se osjećam uskladenijom.

Ponekad dok meditiram otpjevam zvuk »Om« sa svakom bojom čakre. Isprva je bilo teško kombinirati boju i zvuk, ali vježbom ne samo da je postalo lakše, već je posta­lo i prirodnije.

Za Om se vjeruje da je jedinstvena riječ koja najbolje izražava božansku vibraciju. To je »moćna« riječ koja se stoljećima rabi da bi se postigao sklad pri liječenju. U stvari, Om je smirujući zvuk koji se lako pjeva, dolazi iz dubine grudi i grla. Kad ga ponavljam dovodi me u vezu sa sre­dištem moga bića. Otkrila sam da što duže pjevam Om, to je dublje stanje moje svijesti.

Međutim, kako nisam željela postati redovnikom, pre­stala sam pjevati Om u svrhu duboke meditacije. Sad ga ko­ristim za povezivanje boje i zvuka čakri. Dopustila sam zvuku da odjekuje u središtu moga bića dok ne osjetim da je dotakao mjesto gdje osjećam da se moja duša spaja s ko­zmosom. Energija koju osjećam smirujuća je i iscjeljujuća.

Prvi put sam vidjela kako su zvukovi djelotvorni iznutra kad sam počela učiti pjevanje. Nikako mi nije bilo jasno za­što se nakon sata osjećam puno usklađenijom. Nije bilo važno kako je zvučalo moje pjevanje - bez obzira na to vi­bracije su ispunjavale moj solarni pleksus, srce i tako dalje. Sjetila sam se da plesači i atletičari najviše vole terapiju zvučnim valovima (diatermija) kad moraju iscijeliti povrede.

Budući da sam tako osjetljiva na zvuk, na putovanja sa sobom nosim stroj za proizvodnju bijelog šuma koji stvara­ju nježni zvukovi valova oceana. (Zapravo, tu su i kiša, slap, Surf I i Surf II.) Kad god sam u gradovima, napose ako moram spavati uz prometnu buku, bijeli šum valova (Surf II) pomaže mi da ne čujem zvukove koji dopiru izvana.

Mislim da smo svi osjetljivi na zvukove na načine koji se ne daju izmjeriti. Oštri zvukovi mogu pogubno djelovati na naš um, tijelo i duh. Za razliku od njih, lijepa glazba i smireni ritmični zvukovi prirode, daju nam snagu. Mi smo poput prijemnika koji su namješteni na ulazne i izlazne elektromagnetne vibracije. Naš je živčani sustav izvrsno usklađen, a kad se sklad naruši možemo postati bolesni i tjeskobno se osjećati.

Schumannova rezonancija jest jednadžba koja za­ključuje da ljudski sustav vibrira osnovnom brzinom od oko

7,8 do 8 titraja u sekundi, što se ne može čuti kad smo opušteni. Frekvencija moždanih valova proizvedenih u meditaciji također se kreće u rasponu od 8 titraja u sekundi.

Fizičari tvrde da i sama Zemlja vibrira brzinom od 8 okretaja u sekundi. Živčani sustavi svih živih bića u skladu su s tom osnovnom frekvencijom. Dakle, nevidljiva har­monijska rezonancija odjekuje između Zemlje, kao živućeg vibrirajućeg entiteta i ljudskog bića koje je opušteno. Kad smo uzrujani i napeti u neskladu smo s frekvencijama koji­ma odjekuje sama Zemlja. Osjećaj sklada između nas i Zemlje, tada postaje prirodno sjedinjenje elektromagnet­skih vibracija.

Kad slušamo lijepu glazbu, oscilacija glazbenih vibraci­ja najčešće masira naša tkiva i stanice, što istodobno dovo­di do ravnoteže koja pospješuje protok krvi, metabolizam i pulsiranje endokrinih žlijezda. Glazba je univerzalni jezik možda upravo zato što pomaže svakome od nas da vibrira kao jedno. Na primjer, najraniji oblici glazbe - udaranje šta­povima jednog o drugi, ponavljanje brbljanja i gunđanja -bili su sredstva za izražavanje ritmičkog zvuka, to jest vi­bracije.

U tom me je smislu zainteresiralo što Steven Halpern kaže o pojavi koja se naziva ukrcavanje. To jest, kad god dva ili više oscilatora vibriraju u istom polju gotovo istim rit­mom, oni počinju usklađivati svoje ritmove sve dok ne za-vibriraju na posve istoj razini. To je kozmički zakon - prirod­ni zakon. Do ukrcavanja dolazi ne samo unutar naših poje­dinih tijela, već i prilikom dodira s drugima. Prilagođavamo se jedno drugome sve dok ne pronađemo zajednički ritam. Stoga, ako itko u našoj blizini pati, mi ne samo da ćemo to osjetiti, već ćemo mu prilagoditi vlastiti ritam da bismo ga mogli razumjeti. Dakle, pojedinac je briga svih drugih.

Stoga kad je svatko od nas usklađen sa samim sobom, to ima veliki utjecaj na postizanje sklada drugih. Kad smo ozbiljno »nesinkronizirani« sa samim sobom, istodobno uznemirujemo, smetamo i unesrećujemo druge. Zbog toga

netko tko je kruto skeptičan zaista može negativno utjecati na osobu koja je medij ili čak umanjiti njegovu moć.

Tako su mi meditacija na boje i zvučna terapija pomo­gle da se osjećam smirenije, što mi je zauzvrat poboljšalo zdravlje. Mislim da bi veći broj ljudi trebao naučiti rabiti ove tehnike i preuzeti odgovornost za uspostavljanje ra­vnoteže u sebi kao prvi korak k spoznaji da imaju pravo sebe doživjeti skladnima.

Znanost kaže da je kozmos izrazito skladno mjesto. Sve se u njemu kreće k ravnoteži i skladu. Mi ljudi, pod utjeca­jem svoje sposobnosti samokritike zapravo se doimamo sretniji kad smo nesređeni i neskladni. Ali mislim da se to počinje mijenjati onoga trena kad shvatimo da je sreća naš izbor. Sreća iziskuje sklad, a sklad iziskuje znanje, dok zna­nje iziskuje stegu da ga se primijeni. Znanje o holistici i sa-mo-iscjeljivanju jest dar koji još uvijek ne želimo prihvatiti. Još uvijek ponajprije vjerujemo medicinskim autoritetima, koji po definiciji liječe bolest, i ne ohrabruju osobu da sama započne s procesom samo-iscjeljenja. Ali čak i na tom po­dručju neki su liječnici spremni priznati da moć individu­alne vjere pomaže ozdravljenju.

Mi nismo slučajne nakupine kemijskih elemenata koje se mogu liječiti samo lijekovima. Mi smo elektromagnetska bića i na razne načine možemo sami sebi pomoći. Čovjek reagira na vibracije kojih je svjestan, kao što su zvuk, elek­tricitet, toplina, svjetlo i boja. Ipak iza svega toga, stoji vi-bracijsko polje stvarnosti što ga ljudska osjetila još ne mogu osjetiti, ali se može otkriti znanstvenim instrumentima. Rentgenska zraka, na primjer, oscilira brzinom od 2 trilijuna vibracija u sekundi.

U prirodi postoji vibracijski kontinuum, ali znanost ga može tek donekle objasniti.

Iza svih ovih stvarnosti nalaze se više razine stvarnosti čije su vibracije još brže i o kojima zapadnjačka znanost još uvijek vrlo malo zna. One uključuju eterična područja, te astralne, mentalne i duhovne razine. Svaka razina posto­janja i stvarnosti slijedi vlastite zakone i principe.

Kako je svako ljudsko biće u svojoj biti božanskost i u sebi nosi božansku vibraciju, ono može izliječiti mnoge bolesti dodirom, vizualizacijom i meditacijom na duhovne vibracije većih brzina. To je razlog zbog kojeg za neke ljude kažemo da imaju »iscjeliteljske ruke«. Tijelo je nusproizvod uma i duha. Energija slijedi misao. Tijelo slijedi svijest. U stvari, naš fizički svijet ovisi o onome što svjesno projici­ramo i kako ga doživljavamo.

Stoga je uporaba vizualizacije upotpunjene zvukom ili glazbom, koja omogućuje harmoniji tonova da nas opusti i oslobodi stresa i napetosti, dostupna svima onima koji su spremni preuzeti odgovornost za sebe i čvrsto vjerovati da će se unutrašnji sklad stopiti s vanjskom vibracijom.

Evo jednoga od procesa kojima se služim: Napravim toplu kupku u vrijeme kad znam da me nitko

neće uznemiravati. Isključim telefon. Stavim kristale na sve četiri strane kade i okrenem ih prema unutra. Neki put u vodu dodam eterično ulje za kupanje, primjerice s mirisom cvijeća ili borovine.

U kupaonici zapalim svijeću i pustim laganu glazbu, ko­ju biram u skladu s trenutnim potrebama. To nikad nije rock 'n' roll.

Sjednem u kadu i duboko udahnem tri puta, jednom za tijelo, jednom za um i jednom za duh, te dopustim glazbi da se razlijeva preko mene i kroz mene. Udišem sve boje koje mi padnu na um. Udišem ih duboko i s povjerenjem. Osjećam kako se svaka boja stapa s odgovarajućom čakrom. Zatim se zamislim u prekrasnom vrtu, s pticama, cvijećem, drvećem i životinjama posvuda oko mene. Kad glazba dosegne mjesto na kojem osjećam da uz nju mogu pjevati »Om«, to i učinim. Osjećam kako me ispunjavaju zvučne vibracije. Pjevam Om uz glazbu, osjećajući kako tonovi i boje plešu u meni. To je predivan osjećaj. Osjećam se poput djeteta. Oslobađa me napetosti. Omogućuje mi da se osjećam slobodnom. Zatim se na platnu moga uma odigra pustolovina, jer dopuštam mašti da me povede

kamo god želi. Kadšto je put miran i jednostavan, a katkada je složen i bolji od bilo kojeg filma koji sam ikada snimila. Vjerujem svojem višem ja koje me vodi stazama kojima nikada prije nisam kročila. Znam da sam sigurna i da se uvi­jek mogu vratiti u kadu u kupaonici ako to poželim.

Ponekad srećem ljude s kojima trebam razriješiti sukobe. Katkad srećem stare prijatelje iz drugih života, kao i iz ovog. (I očito je da imam puno prijatelja!). Što se više prepuštam, bolje se zabavljam i manje stresa osjećam kad se meditacija završi.

Ja sam ja, ali drukčija. Na neki način znam da nisam samo trodimenzionalno biće. Imam više dimenzija i pod­jednako me zanima svaka od njih. Imam osjećaj iskustva svog vremena u jednom trenutku i shvaćam da je središte ovog iskustva u ovom životu, koji je prizemljen u ovoj kadi, najsitnija točkica u totalitetu koji sam uistinu ja. Ja sam sve i svatko odjednom. Ja sam hologram svega što postoji. Osjećam se kao da je u meni sadržana bit veličanstvenog sjedinjenja - i u tom sam trenutku doma.

D o sada smo govorili o duhovnom značenju boje i zvuka, o tihoj snazi višeg ja i kako se ona odnosi na tijela u kojima živimo, međutim ništa od toga

nema smisla ako se u to ne uključi jedna od najtemeljnijih ljudskih aktivnosti tj. seks. Seks je privlačan i zamršen jed­nako koliko i svaka ljudska pustolovina u koju se upustimo.

Prvo, iz svega onoga što sam pročitala i naučila od psi­hijatara i psihologa, seks se rijetko svodi samo na seks. Seks se uglavnom koristi da bi se shvatile druge emocije i druge potrebe kao što su moć, posesivnost, kontrola, pristojnost, dominacija, tjeskoba, majčinski kompleks, očinski kom­pleks te mnoštvo drugih vidova ljudskog života. Pokušaj da se sve to razumije rezultirao je tisućama knjiga koje su na­pisali stručnjaci za svaki pojedini vid. Većina je toga anali­tički materijal koji je nužno negativan, jer se bavi razdorom.

Relativno je malo rečeno o vitalnoj i pozitivnoj ulozi se­ksa u ljudskim vezama kako fizičkim tako i duhovnim. Zna­mo da je seks od životne važnosti jer je on temeljna sila ko­ja osigurava ljudski opstanak. Znamo da bi trebao biti pozi­tivan upravo stoga što je tako temeljan, a napose zato što znamo da ono što osjećamo prema drugom ljudskom biću, u tom smislu, može biti najsnažnije sredstvo za zajedničko ostvarenje radosne intime.

11 Sex i čakre

Život je bumerang. Ono što dajemo to nam se i vraća.

Ono što nigdje u knjigama nisam našla, jest intuitivna snaga koju osjetimo kad nas privlači drugo ljudsko biće. A to je ono o čemu bih željela govoriti. Osjećam da nas ne privlači samo tijelo i lice, već i bit duše neke osobe. Možda se sjećamo te osobe iz nekog drugog vremena i s nekog drugog mjesta. Kad se dvije duše sretnu i dođu u dodir, seks postaje dijalog tjelesnih bića koji omogućuje dušama da prepoznaju jedna drugu, te se dublje upoznaju i osjete.

Vjerujem da smo svi u prošlim životima stekli iskustva i kao muškarci i kao žene. Svaki spol nosi u sebi različite kombinacije energije, muška je energija odlučnija, očitija i usmjerena na intelekt; ženska je više spremna na primanje, intuitivno kreativna i usmjerena na emocije.

U kulturama Indije, Bliskog istoka i Orijenta, žensko je predočeno energijom yin, a muško energijom yang. Ove se dvije energije u osnovi nadopunjuju, one zajedno djeluju u kozmosu kako bi proizvele cjelinu, yang je vanjska i uočljiva energija, a yin unutrašnja i stvaralačka.

Promatrajući spolne nagone iz ove perspektive tj. iz potrebe da se yin i yang nadopune i sjedine, bilo mi je za­nimljivo istraživati emotivne dimenzije koje prate seksualne potrebe i njihovu povezanost sa sustavom čakri.

Naučila sam da se u istočnim kulturama drži da yang energija pokreće tri niže čakre kod muškaraca i žena, to je energija koja u nama potiče pitanja što se ponajprije odnose na fizičku, zemaljsku razinu postojanja. Yin energija pokreće tri više čakre, kod žena i muškaraca, a ponajprije se bavi duhovnim pitanjima.

Srčana čakra, koja je smještena u sredini ima osobine i muškog i ženskog (androgina je). To je sjedište i prebivalište duše ili višeg ja i u njoj su energije yin i yang u savršenoj ravnoteži. Više ja povezano je i isprepleteno s božanskom energijom u kojoj je također sadržana savršena ravnoteža stvaranja i očitovanja vina i yanga.

Stoga, čim više osjećamo savršenstvo višeg ja, tim bo­lje odražavamo savršenu ravnotežu u sebi, te smo više

androgini. To ne znači biseksualni. To naprosto znači sa­vršenu ravnotežu i prepoznavanje ženske i muške dimenzi­je u nama.

Kad pažljivo preispitamo svoje probleme i sukobe koji se odnose na život, slobodu i potragu za srećom, postaje savršeno jasnim da se mnogi od njih svode na naše predo­džbe o muškim i ženskim pitanjima, ne samo u vezi sa sek­som već i u smislu vlastitog kreativnog izražavanja i očito­vanja. Moramo li biti nepopustljivi iz straha od nježnosti i pasivnosti? Moramo li kontrolirati druge iz straha da oni ne bi kontrolirali nas? Usuđujemo li se oslušnuti šapat intuicije umjesto glasnih zahtjeva intelekta?

Zato što smo nesavršena bića koja se, kako najbolje znaju, nose sa svojim manjkavostima, nezadovoljenim potrebama i bijesom, pomoću seksualne privlačnosti oda­biremo ljude koji će nam pomoći da te probleme riješimo. Seksualno nas može privlačiti netko zbog toga što osje­ćamo da on/ona ima problem koji je odraz naše vlastite muke, pa seks postaje izgovor i most do intime. Ono što tek kroz maglu naziremo u sebi možemo neočekivano jasno prepoznati u drugome. Intimnost nam daje priliku da to prepoznamo. Veza postaje daleko pozitivnija kad shvatimo da u partneru vidimo sebe - kako svoje dobre tako i loše strane. Dakle, istraživati u sebi zašto volimo jednu osobu, a ne neku drugu može biti vrlo poučno iskustvo i iznimno je važno u otkrivanju tko zapravo jesmo i koga to volimo ili ne volimo (samoga sebe!).

Naši se problemi u izražavanju i fizičkoj intimi zapravo svode na uspostavljanje ravnoteže između muškog i žen­skog u nama samima.

Stoga, metafizičkim riječima, prvi je korak da svaki par­tner prepozna vrijednost muškog i ženskog u sebi. To nije lako. Mnogi se muškarci boje yin energije u sebi. Možda bi im prepoznavanje yang elemenata u njihovoj partnerici po­moglo da prihvate vlastitu osjetljivost i sposobnost za intuici­ju i nježnost. Ovo se također odnosi i na homoseksualne

veze. Kad dođe do svađe i nerazumijevanja, vrlo korisna vježba za iznalaženje kompromisa jest ono što glumci često rade, naime, pročitaju ulogu drugoga. Onog trenutka kad počnete igrati ulogu svoga protivnika (ili partnera), počin­jete bolje shvaćati njegove probleme. Upravo stoga što, ako se sjećate, vaša »suprotnost« čita vašu ulogu. To je vrlo poučan proces i može pomoći da se ublaže strah i bijes i tako shvati snaga i yina i yanga.

Kulture koje razumiju utjecaj energije zodijaka (svakih 2100 godina izmjenjuje se energija jednog horoskopskog znaka) svjesne su da je energija doba koje upravo završava - doba Riba - muška, yang energija. To je snažna energija nepopustljivosti, očitovanja moći racionalnog intelekta i volje. Zapadni je svijet savršeni primjer izražavanja yang energije. Dapače, većina svjetskih vođa su ljudi koji su pokušali riješiti probleme planeta služeći se ponajprije in­telektom i voljom. Sad smo u dobu Vodenjaka čija je ener­gija ženska - yin, te iziskuje uspostavljanje ravnoteže iz­među intelekta i snage volje i izvora intuicije i duhovnosti.

Nedostatak duhovnosti u svijetu, tada se na više načina osjeća kao nedostatak ženske energije, ženske duhovnosti kako u vodstvu tako i u osobnim vezama. Kad se kreativna, duhovna, ženska, yang energija ne poštuje, ne koristi, ne priznaje i ne uključuje u rješavanje ljudskih problema, može doći do teških posljedica koje su danas tako očite. Rađaju se neprijateljstvo, strah, sukob, bijes i nedostatak razumijevanja. Duhovni učitelji kažu da je za borbu s »neprijateljem« potrebno prvo - pokušati ga razumjeti, drugo - shvatiti da vas veže zajedničko tlo koje stvaraju dvi­je suprotne sile, bez kojih ne bi bilo sukoba. Tu se radi o dva suprotna stajališta u odnosu na istu temu, stoga mora pos­tojati zajedničko polazište. Očito je da u razumijevanju onoga što nam je zajedničko leži najveća mogućnost za rješenje sukoba.

Tako se težište premješta s različitosti na sličnosti. Polaritet koji je na početku uzrokovao sukob suprotnosti,

može postati spoj vrlih protivnika tamo gdje se prepozna ono što je obojici zajedničko. Treće, stvarna razina du­hovnog razvoja može se dostići kad suprotne sile spoznaju da su upravo razlike poslužile kao katalizator za dublje razu­mijevanje i čak ljubav. Jedinstvo suprotnosti rađa ljubav, pa bi se moglo reći da svaka strana u sukobu odražava neri­ješene probleme druge strane. Tvoj neprijatelj tad postaje tvoj najbolji prijatelj.

Takvo je razumijevanje, po mome mišljenju, napredni stupanj koji počinje s preispitivanjem samoga sebe: »Što je to čega se bojim? Moj neprijatelj daje odgovor.«

Onda to postaje duhovno pitanje, zato što učimo od našeg »neprijatelja«. Naš neprijatelj postaje naš učitelj. Po­treba za dominacijom nad drugima pretvara se u potrebu za unutarnjim shvaćanjem i dominacijom nad samim so­bom. To je osnovni princip borilačkih vještina (tai chi, aiki-do itd.) koji je ujedno i najbolji mogući način za rješenje sukoba. Mi na Zapadu također polako shvaćamo da rješe­nje sukoba u svijetu počinje s preobrazbom sebe kod kuće.

Uvjet za to jest ravnoteža između muškog i ženskog pristupa razumijevanju ne samo toga tko smo već i tko mo­žemo postati. A to znači da si više ne možemo dopustiti da i dalje zanemarujemo ženski princip duhovnosti u svojoj te­meljnoj prirodi. Ja bih, na primjer željela biti svjesnija na­sljeđa svoje duhovne energije koja od nas iziskuje da pod­jednako priznamo i muški i ženski princip u sebi, te da se ponašamo više u skladu s nadahnućem iz srca nego što smo to činili do sad. Srce - osjećaji, emocije - jest sjedište bo­žanske svijesti, a ne intelekta i uma.

Ezoterička i mistička literatura poučava da su prije puno eona, u doba Lemurije i Atlantide, ljudska bića do­segla izvanrednu razinu duhovnosti. Izražavali smo se kroz tijela i umove koji su savršeno odražavali ravnotežu između yina i yanga u duši. Zavodljivost tehnologije odvukla nam je pozornost s duhovnog i kao rezultat, ta su veličanstvena društva nestala.

Suočeni smo s mogućnošću da nam se to isto sada ponovno dogodi. Tehnologija u suvremenom svijetu uzro­kuje krizu duhovnosti. Vjeruje li netko u postojanje Atlan-tide i Lemurije, uistinu je nevažno. Ono što je važno jest da se stupanj razvoja nekog društva određuje u skladu s du­hovnim napretkom njegovih članova.

Duhovni stupanj pojedine osobe odražava se u njego­voj sposobnosti da živi u skladu sa svojim susjedima na fizičkoj razini. Duhovni stupanj društva odražava se u sposobnosti društva da u skladu živi s drugim društvima. Samo će tada i čovjek i društvo živjeti na način na koji se očituje Božanska snaga. Pojam odvojenosti od Boga više ne postoji. Svi smo jedno. Kreativno djelovanje i ljubav posta­ju mogući na svim razinama koje možemo zamisliti.

Jednom kad čovjekov primarni cilj bude da se očituje »kao Bog«, razine njegova izražavanja postat će suptilnije. Tad će nam nadahnuće i svrha samoga života biti pro-duhovljavanje naše fizičke razine sve dok ne postanemo sve više nalik Bogu, sposobniji za iskazivanje suosjećanja i ljubavi prema pojedincima i prema cijelom univerzumu.

Kakve to veze ima sa seksom i čakrama? Danas se nalazimo u situaciji kad su spolno prenosive bolesti dosegle kriznu točku i opasne su gotovo kao rat. Te se bolesti šire brže nego što ih možemo pratiti. Doima se kao da nas sama priroda preklinje da se okrenemo sebi i pronađemo svoj identitet u kome su yin i yang u ravnoteži, prije nego bude prekasno, da uronimo u vlastitu osobnost, umjesto što ne­prestano na druge prebacujemo odgovornost za ono što jesmo. Kao da nas sve ispunjava neki neshvatljivi osjećaj frustracije i gubitka, nedostatak cjelovitosti. Taj neshvatljivi osjećaj gubitka i u istoj mjeri neshvatljiva i stalna potreba za nadoknadom tog gubitka drugim ljudskim bićem samo nagomilavaju jednu frustraciju na drugu. Osjećam da će tek kad se okrenemo k sebi i preuzmemo kontrolu nad ravnotežom u sebi, uslijediti istinsko ispunjenje.

Tu se podrazumijeva rad s čakrama. Rad na čakrama i njihovo razumijevanje može pomoći da se oblikuje i izgradi priroda dobre spolne veze, zato što je usmjeren na unu­trašnje duhovne centre. U drevno doba razvijane su tehnike tantre i vježbe da bi se podigla spolna svjesnost muškarca i žene, kako bi mogli ostvariti potpuniji međusob­ni odnos kako pojedinačno tako i zajedno.

Način za to bila je meditacija u kojoj se s ljubavlju i poštovanjem usmjerava na tih sedam centara svijesti u že­ljenom partneru. Par sjedi jedno nasuprot drugom, usredo-točivši se na boju, frekvenciju vibracije, emotivna pitanja i božansku energiju unutar njihovog sustava čakri sve dok vježba ne postane erotički i osjetilno usredotočena. Ubrzo bi krv oba partnera bila ispunjena erotikom.

Tantrički je seks tad bio duhovno prepoznavanje ene-rgijskih centara kod ljubavnih partnera. Ubrzo je svatko od njih prepoznao sebe u partneru.

Erotična se želja duhovno usmjeravala i ostvarivala kad se kundalini (životna energija) podigla iz najniže čakre do krunske čakre, uslijedio bi orgazam i vrata k Bogu i višim duhovnim spoznajama, bila bi otvorena.

Spolni čin postao je čin sjedinjavanja duhovnosti na razini duše, omogućavajući da dođe do začeća u povišenoj frekvenciji vibracija, tako da nova duša može imati izrazito usklađeno spajanje jajašca i spermija kao sredstva za ulazak na tjelesnu razinu.

Pojedinačni oblici spolne želje, privlačnosti i odbojnos­ti razvijaju se u skladu s najvažnijim problemima čakri na kojima osoba radi. Nije bilo dovoljno samo da jedan part­ner osjeti spolnu privlačnost prema drugome, morao je k tome, biti usklađen s njegovim/njezinim emotivnim centri­ma koje predstavljaju kotači čakri. Na taj način emotivne potrebe koje nadziru sedam čakri i partner koji je svjestan njihove važnosti u tijelu čine ljubavnika profinjenih osjetila.

Pri orgazmu dolazi do obrata muškog i ženskog pola­riteta. Muško postaje pasivnije, a žensko odlučnije. Stoga se, u uspješnom i osvještenom seksu postiže androgina cjelina.

Seks je u tom slučaju izraz androginosti duše, to jest, savršeno uravnoteženog yina i yanga. To je duhovni napor bez odmjeravanja moći, sadomazohizma, poniženja ili po-sesivnosti. Kad je seks slobodan od svih ovih ograničenja on postaje duhovnim činom, čistom emocijom i tako part­nere ispunjava osjećajem da dosežu Boga.

Seksualne pustolovine tijekom dijaloga tijela kojim se postiže sjedinjenje yina i yanga, stvaraju iskustvo koje nas može održati u zajednici s nekim godinama, zato što u na­ma budi sjećanje na pradavnu ravnotežu. Osjećamo se kao jedno, osjećamo se povezanima, osjećamo se cjelovitima.

Mnogi ljudi, uslijed brzog procvata svog duhovnog buđenja vide seks u drukčijem svjetlu nego ranije. Ne os­jećaju više spolnu napetost zato što postižu bolju ravnotežu u sebi. Osjećaju se kao da seks diže ruke od njih, a ne obrat­no. Sad im više nije tako nužno potrebno da pronađu par­tnera kako bi zadovoljili svoje tjelesne potrebe. Njihovo se sebstvo ispunjava i postaje jasnije iznutra. Ljudi se osjećaju potpunijim iznutra i zato kad osjete privlačnost prema dru­goj osobi, do njihove veze dolazi zbog podjednakog pre­poznavanja, a ne iz straha, nužde i samoće.

Kad steknete povjerenje u duhovnost spolnosti, zapra­vo dopuštate sebi da se predate svojoj ženskoj energiji. To nije lako kad živimo u svijetu kojeg pokreće yang energija. A predavanje je ključna riječ u toj rečenici. To znači do­pustiti sebi da se predamo Božici intuicije, Božici kre­ativnosti, Božici skrivenog božanskog plama povjerenja u sebi. Nema veze jeste li muško ili žensko, Božica energije žudi da se izrazi. To je energija tolerancije, popuštanja, ohrabrivanja i bezuvjetne ljubavi. Kad prepoznamo Božicu ženskoga u svakome od nas, doseći ćemo produhovljenost na fizičkoj razini.

Međutim, predugo smo se bojali ukazati joj povjerenje. Zapravo, iz straha smo stvarali predrasude. »Smijem li si

priuštiti da vjerujem kako neću biti izgubljen ili svladan?« »Smijem li si priuštiti da se razvijam umjesto da preži­vljavam?«

To su pitanja o spolnosti koja se postavljaju u Novom dobu duhovnosti. Muška, očita energija može se vidjeti. Ženska, kreativna energija skrivena je. Imati povjerenja u žensko znači vjerovati u nevidljivo: nevidljive istine, ne­vidljive dimenzije, nevidljivu stvarnost, nevidljive entitete. Naposljetku i u nevidljivog Boga.

Žrtvovati svoj vidljivi identitet u ime uspostavljanja ravnoteže u identitetu koji se još ne vidi i ne može provjeri­ti, zadaća je pred svima nama.

Stručnjaci smo za načine fizičkog opstanka, ali smo u duhovnoj evoluciji novaci.

Možda smo nakon potopa i uništenja poznatog svijeta (bez obzira na to jesu li postojale Atlantida i Lemurija) iz golemog straha popustili i prilagodili se golom opstanku, te po cijenu žrtvovanja duhovnosti, počeli vjerovati u proces evolucije. Samo razvijena duša može uistinu opstati, ali nas nepovjerenje i strah sprječavaju da prepoznamo mudrost tih riječi.

Stoga, naš opstanak ovisi o tome jesmo li prepoznali potrebu za uspostavljanjem fizičke, mentalne i duhovne ravnoteže u sebi. A duhovna je ravnoteža najvažnija od svih. Možda je i sama svrha života upravo povezivanje vi­dljivog i nevidljivog u našoj fizičkoj stvarnosti - usklađiva­nje muškog i ženskog u nama i njegovanje oba dijela kod našeg partnera. Tad ćemo znati da smo duhovni svijet po­vezali s materijalnim, a materijalni s duhovnim. A u vezama s drugim ljudima izražavat ćemo se s jednakim poštova­njem prema onome što uistinu jesmo - savršena ravnoteža muškog i ženskog.

P ojam vremena za mene je oduvijek bio neuhvatljiv i kompaktan. To je stoga što ga nikada nemam do­voljno. Sjećam se da sam od puberteta osjećala da

mi je vrijeme gotovo neprijatelj. Mislim da se osobe koje uvijek žele postići više kao što sam ja, uglavnom slično o-sjećaju. Vrijeme je za mene bilo pokretačka sila (nedo­statak vremena davao mi je poticaj da učinim još više), ali taj me pristup nikada nije usrećio. Zbog toga sam bila u is­toj mjeri potištena koliko i produktivna.

Počela sam osjećati da mora postojati način da se spram vremena odnosim tako da istodobno budem i sret­na i produktivna. Nikad se zapravo nisam slagala s teorijom da mi je draže biti neurotični umjetnik nego sretna skitnica. Kad sam se počela baviti duhovnim i metafizičkim is­traživanjem, shvatila sam da se i moj pojam o vremenu mi­jenja. Time ne mislim da sam počela kasniti na sastanke za­to što sam lebdjela u blaženstvu. Mislim da sam, iz nekog razloga, shvatila da ako se opustim i predam i vjerujem da će vremena biti dovoljno, obično bi tako i ispalo. Doimalo se kao da se vrijeme savija i produžava. Ako sam vjerovala da će sve biti u redu, obično je i bilo. Meditacija silno utječe na to.

Dok sam meditirala, otkrila sam da vrijeme dobija novo značenje. Pročitala sam da je Einstein rekao da je linearno

12 Cjelokupno vrijeme istodobno

Svatko je od nas privremeno utjelovljenje sjećanja.

vrijeme ljudski izum, stvoren da nam pomogne da se usre­dotočimo u vremenu. Jesam li izmislila svoj pojam o vre­menu kako bih se lakše usredotočila na uspjeh?

Dok sam meditirala, osjetila sam povezanost s univer­zalnom cjelinom i vrijeme je, na način kako sam ga ranije mjerila, postalo nevažno. To mi je pomoglo da se osjetim dijelom svega i svugdje istodobno. Osjetila sam da sam po­stala još produktivnija, jer me je sada pokretala univerzalna cjelina, umjesto stresa i tjeskobe zbog onoga što možda neću napraviti u budućnosti. Taj ezoterični, »mistični« po­jam cjelokupnog vremena, sada je srž znanstvenog raz­mišljanja Novog doba, tema za pokuse i najviši oblik um­nog razmišljanja.

Ipak, duša ne poznaje mjere. Riječi poput drugokada i drugogdje padaju mi na pamet kad opisujem neograničene parametre iskustva duše.

Dok uranjam i izranjam iz meditativnih iskustava, os­jećam da su prošlost i budućnost jednako stvarne kao i sa­dašnjost. I one to uistinu jesu. Imate jasna emotivna sjeća­nja na vremena i mjesta iz »prošlosti« i »budućnosti« - no ipak se osjećate kao da se sve odvija u sadašnjosti.

Kad se to dogodi, postajete duboko svijesni što je to cjelokupno vrijeme koje se zapravo, odvija istodobno.

Drugim riječima, naše iskustvo linearnog vremena u stvarnosti, jest iskustvo koje nam omogućuje da se lakše usredotočimo na ono što nas u ograničenom trenutku naj­više zanima i intrigira. Zapravo, jednostavnim mijenja­njem točke na koju smo usredotočeni, mogli bismo iskusiti drugo vrijeme i drugi doživljaj širenja naše svijesti o tre­nutku.

Iz ove perspektive, linearna reinkarnacija (to jest životi koji se odvijaju jedan nakon drugoga) nije istina, već prije iskustvo na koje smo se usredotočili i izabrali usmjeriti svoju svjesnu pažnju. Dakle, život koji sada živimo naprosto je že­ljena točka, plod naše kreacije, a simultano postoji s drugim

stvorenim doživljajima što se odvijaju, ali na koje smo usre­dotočeni »sada«.

Ilustrirat ću to usporedbom s tijelom. Znam da imam ci­jelo tijelo, glavu, torzo, ruke i noge. Ako se, međutim, odlu­čim usredotočiti i usmjeriti pažnju samo na svoju desnu ru­ku, izgubit ću svijest o tome da postoje ostali dijelovi moga tijela u onoj mjeri u kojoj ću se usredotočiti na ruku. To ne znači da ostatak moga tijela ne postoji, već samo da istodo­bno nisam usredotočena na svijest o ostalim dijelovima svo­ga tijela. Desna ruka predstavlja sadašnji život. Taj život po­stoji uslijed naše usredotočenosti, ali to ne znači da se cje­lovitost svih iskustava moje duše ne odvija istodobno s njim.

Ili gledajući to iz drugog kuta, ako su Einstein, Alain, Aspect i drugi fizičari u pravu kad kažu da se cjelokupno vrijeme odvija istodobno, onda je to točno i za cjelokupno iskustvo duše.

Shvaćanje tog pojma na mene je imalo golem utjecaj. Ako se svo vrijeme odvija istodobno, onda problemi ovog »vremena« nisu ozbiljni, zato što su oni samo rezultati ono­ga što se odvijalo »ranije«. Zakon karme tada postaje jasni­ji. Zapravo s vremenom možete otkriti porijeklo bolnog iskustva i vidjeti koliko je savršen zakon uzroka i posljedica.

Iznenada postajete svijesni da karma nije kazna, već da umjesto toga doživljavate iskustvo dovršenja punog kruga onoga što ste na početku izrazili. Energija koju ste izrazili na koncu vam se vraća poput bumeranga i vi primate sve ono što ste dali bez obzira na to »kad« se to dogodilo. Budući da se sve vrijeme i sva energija odvijaju istodobno, mi oda­biremo ono što želimo iskusiti i na što se želimo usredo­točiti. Otud naša slobodna volja.

Stoga, kad se kaže da biramo i stvaramo vlastitu stvar­nost, misli se na to da iz nepreglednih virova mogućih uzo­raka energije, odabiremo one harmonije koje pretvaramo u emocionalne impulse što nas najbolje dovode u dodir s učenjem i iskustvima koja su nam najpotrebnija.

Svaki put kad me nešto muči ili uznemiri, ja se okrenem »k sebi« i zamolim više ja da me vodi do izvora tog osjećaja. Ako sam disciplinirana i posvetim se unutrašnjem preda­vanju, mogu slijediti uzrok i posljedice te poteškoće kroz živote koji su se odvijali prije više tisuća godina. Kad se uživim u potragu i istraživanje, osjećam se kao da se sve odvija sada. Dakle, ja sam danas u ovome životu, rezultat mnoštva iskustava i karme što se nagomilavala tijekom mnogih života. Ja sam proizvod svih svojih života i iskusta­va, upravo kao što sam kao odrasla osoba danas rezultat svih svojih iskustava iz djetinjstva.

Kad se sjetim onoga što mi se događalo kao djetetu, iste emocije osjećam i sada. Njihov utjecaj može biti jednako jak, premda je pročišćen kroz predodžbe odrasle osobe. Tijekom hipnotičke regresije, ljudsko biće proživljava prošle događaje u istim emotivnim centrima u kojima su se oni i odigrali. Hipnotizirana osoba tad nema kontrolu i ne može stvari vidjeti kroz svjesne predodžbe odrasle osobe koja je sada. Umjesto toga, hipnoza joj omogućuje da proživi ta iskustva u sebi, što se unatoč tome što zvuči naivno, još uvijek odvija sada.

Tako je moguće proširiti naše ograničeno, linearno sh­vaćanje vremena i početi shvaćati da stvarnost ima puno šire mogućnosti.

U zapadnjačkim kulturama ljudi rabe različite strukture i tehnike razmišljanja o tome kako doživljavaju sebe od onih kojima se služe ljudi iz istočnjačkih kultura. Nas uče da razmišljamo i doživljavamo na linearni način, što iziskuje ja­ka logička i racionalna uporišta. To je područje lijeve po­lutke mozga. Ljudi koji razmišljaju rabeći lijevu polutku mozga, svjesno stavljaju jednu misao ispred druge, vrlo slično načinu na koji hodamo, idući od uzroka do posljedice jasnim, ali uskim putevima misli. Takvo je raz­mišljanje osnova znanstvenog načina pojednostavljivanja stvari koje je obilježje naše tehnološke genijalnosti, ali je

sklono znemarivati sve ono što se ne nalazi isključivo na njegovom putu ili izlazi iz okvira proučavanih podataka.

Istočnjački način razmišljanja manje je linearan, ne sli­jedi ravnu crtu, već ima veću širinu i prihvaća istraživanje krivina i sporednih putova. Takvom razmišljanju manjka preciznosti, ono je raspršenije i apstraktnije, te stoga lakše obuhvaća veći broj kontradiktornih pojmova istodobno. Kao rezultat, istočnjački mislilac ili znanstvenik može vidjeti širu povezanost događaja, što bi zapadnjaka koji se služi li­jevom polutkom mozga samo zbunilo i dovelo pred paradoksalnu zagonetku. Zapadnjački racionalni, objek­tivni pristup slijedi pravila klasične logike i vrlo je pouzdan kad se radi o linearnoj stvarnosti. Ali zapadnjački mislioci imaju poteškoće s prihvaćanjem novih predodžbi o širim shvaćanjima koja objašnjavaju samu prirodu stvarnosti.

U posljednje vrijeme, to jest u posljednjih nekoliko de­setaka godina, na Zapadu je došlo do poplave znanstvenog razmišljanja i istraživanja pojmova za koje se može reći da graniče s mističnim. Sama je kvantna teorija otvorila veli­čanstvena područja za pretpostavke o prirodi kozmosa, što je zauzvrat dovelo do pitanja kako kozmos dobija informa­cije, kako je skupina istih stanica u ljudskom tijelu, na pri­mjer, od kojih svaka nosi svoj kod DNK, sposobna odlučiti koja će se od njih razviti u glavu, ili ruku ili nešto treće? Tko ili što obavještava stanice o njihovim različitim ulogama kad je u svakoj od njih sadržan potencijal da se razvije u bi­lo koji od dijelova tijela?

Ni Istok ni Zapad nemaju odgovor, ali su se na Zapadu pojavile sjajne pretpostavke koje nas izravno vode putem pitanja »Što je to svijest?«. Biokemičar Rupert Sheldrake razvio je radikalnu teoriju o M-polju koju sam već opisala, a koja dokazuje sposobnost pripadnika iste vrste da odmah »nauče« načine ponašanja i razvoja jedni od drugih, una­toč činjenici da su prostorno odvojeni. M-polje se širi i kroz vrijeme i kroz prostor.

Ova kao i mnoge druge teorije temeljene na dokazima i pokusima potvrđuju holistički pojam o prostoru i vreme­nu.

Čini se da istočnjačkom sustavu razmišljanja nije potre­ban dokaz, budući da prihvaća predodžbe s većom fleksi-bilnošću i na novim razinama intuitivne spoznaje. Takvo razmišljanje potječe iz desne polutke mozga. Ono omo­gućuje intuitivni i subjektivni pristup koji stvara nove oblike misli i nove ideje. Ono nam također pomaže da se na neki način lakše predamo duhovnoj stvarnosti u sebi.

Do takvog predavanja dolazi tijekom meditacije, koju mnogi istočnjaci redovito prakticiraju.

Mnogi ljudi tijekom meditacije mogu vidjeti sebe u prošlim životima, katkad ponovno proživljavajući dramati­čne događaje iz prošlih života koji objašnjavaju strah što ga nose u sebi tijekom ovoga života.

Na Istoku se reinkarnacija prihvaća kao nešto normal­no. Ljudi osjećaju da se njihova duša, njihovo više ja, sjeća svih života, premda ih naš svjesni um možda ne prepozna­je.

Tijekom meditacije, čovjek počinje osjećati suptilnu univerzalnu energiju vibracija koju Indijci nazivaju prana, Kinezi chi, Egipćani ka, Wilhelm Reich je to nazivao orgon-skom energijom, Mesmer životinjskim magnetizmom, a Reichenbach odskom14 silom. To je energija Božjeg izvora u nama. Kad uspostavimo vezu s njom, automatski osjećamo kako postajemo uravnoteženiji.

Danas pod utjecajem istočnjačkog načina razmišljanja koji ulazi u zapadnjački tok svijesti, mi na Zapadu polako si dopuštamo višestranu spoznaju onoga što nazivamo stva­rnost. Nije nužno čvrsto slijediti linearna ograničenja logike i empiričkog dokazivanja. Proces pamćenja, mašta, intu­itivne vizije polako prelaze okvire »nestvarnoga« i stvaraju

14 Odin - glavni bog u skandinavskoj mitologiji.

područje proširene stvarnosti. Drugim riječima, fizičke di­menzije stvarnosti koje mi doživljavamo ne moraju biti, i zapravo zasigurno nisu, jedine dimenzije stvarnosti koje postoje.

Dapače, fizičar David Bohm razvio je teoriju »skrivenih promjenjivih« koje postoje na drugoj razini ili razinama stvarnosti što nadilazi okvire čak i kvantne »neizvjesnosti«. Nakon što je Bohm upoznao Krishnamurtija15, nastavio je dalje razmišljati na koji se način teorija o povezanosti sub-atomskih čestica odnosi spram kozmosa.

U svojoj knjizi Cjelovitost i implicitni poredak, Bohm za­ključuje da ne samo da je svijet subatomskih čestica dio nerazdvojive cjeline koja postoji na nekoliko razina, već da je vidljivi svijet - trodimenzionalni svijet koji prepoznajemo - samo projekcija neke više i višestruke stvarnosti. Nadalje, sve se to odnosi na cjelovitost vremena, na cjelokupnu međusobnu povezanost i isprepletenost.

Na taj način temeljni pristupi u zapadnjačkom načinu mišljenja i doživljaja postaju sve uravnoteženiji, a mi se kao posljedica toga osjećamo slobodnijima da istražujemo sebe kao duhovna bića, da spoznamo duhovnu istinu koja će naposljetku biti jednako cijenjena kao i tehnološka istina. Mi zapravo istražujemo unutrašnju fiziku snage duše.

Intuitivna spoznaja duše duboko je ukorijenjena u ljud­skoj prirodi, samo što smo mi na Zapadu predugo zane­marivali svoje duhovne korjene. Intuicija je oduvijek pri­donosila više za evoluciju čovječanstva od ograničenih lo­gičkih pretpostavki, zato što se ona odnosi na više dimenzi­je i božansku stvarnost. Ona nam omogućuje da se osje­ćamo povezanima s izvorom božanske energije u sebi, koji ima neograničene mogućnosti, a izražava se kroz nadah­nuće i ljubav.

15 Vidi bilješku 8

Kod većine djece lijeva i desna polutka mozga su u ra­vnoteži, i sva su djeca uglavnom vidovita sve dok ne počnu usvajati uvjetovane načine razmišljanja i prihvaćati namet­nuta ograničenja. Uzrok tome da je većina djece vidovita leži u epifizi, koju istočnjačka ezoterička učenja drže organom za telepatiju. Kod djece je epifiza od rođenja iz­nimno dobro razvijena, ali ta žlijezda postupno zakržljava uslijed nedostatka poticaja ili uporabe dok dijete odrasta i počinje se više služiti logikom lijeve polutke mozga a manje intuicijom i osjećajima iz desne polutke.

Vidovito dijete vidi ono što je skriveno od pogleda smr­tnika koji se povode za lijevom polutkom mozga, te se nalazi u tzv. četvrtoj dimenziji koja nadilazi sve dimenzije što ih mi doživljavamo kao »stvarnost«.

Četvrta je dimenzija područje nadsvjesnog. U toj di­menziji, kako kaže Einstein, nema ni vremena ni prostora. Mistici kažu da je to dimenzija duše, koja sa svojeg uz­višenog mjesta obuhvaća kozmos u kojem znanje, mudrost i vrijeme postoje kao jedna cjelina.

I drevni učitelji i suvremeni mudraci slažu se u tvrdnji da ljudski um, kad se uspostavi veza između njega i nadsvi-jesti duše, postaje sposoban spoznati sve znanje o svim taj­nama života i kozmosa.

Istočnjak vidi čovjeka u biti kao duh utjelovljen u tijelu, kao dušu inkarniranu u tvari. Rođenje u tijelu, stoga, ograničava duh, a smrt tijela znači povratak duha u njego­vo istinsko prebivalište. Dakle, sam naš pojam o smrti ovisi o našem načinu razmišljanja. To je još jedna zajednička točka između zapadnjačkog znanstvenog razmišljanja i is­točnjačkog vjerovanja što se odnose na prirodu stvarnosti.

Postupno, zaključci suvremenih kvantnih fizičara i vje­rovanja drevnih mudraca i mistika izgleda susreću se na is­tom mjestu, kad se radi o prirodi stvarnosti kozmosa.

"Konačna tvar od koje je načinjen kozmos jest umna tvorevina", napisao je Sir Arthur Eddington, veliki engleski

fizičar. Ovo se također podudara s tvrdnjom učitelja Zena da je kozmos načinjen od naših vlastitih mentalnih slika.

Svjesnost je način na koji doživljavamo stvarnost. Ne postoji stvarna razlika između onoga što doživljavamo i onoga što zamišljamo kao stvarnost.

I tu dolazimo do još jednog neobično zanimljivog pri­mjera pokusa Novog doba.

A.R.G. Owen u svojoj knjizi Možemo li objasniti polter­geist? daje izvješće o svom naporu da stvori poltergeist u suradnji s osam prijatelja i svojom ženom. Oni su zajedno izmislili posve nestvarni lik, svatko je cjelini pridodao ra­zličite pojedinosti sve dok nisu postigli izmišljenu kombi­naciju osobe čije su ime, spol, dob, fizički izgled, datum ro­đenja, ono što voli i ne voli, omiljena hrana i puno drugih podataka, bili čvrsto određeni, uključujući netočne povi­jesne podatke o određenim događajima iz njegova doba kao »kontrolu«.

Godinu se dana ova skupina redovito sastajala jednom na tjedan, ozbiljno zamišljajući i pokušavajući ostvariti kon­takt sa svojom kreacijom, ali bez uspjeha. Zatim je gospoda Owen slučajno pročitala o sličnom pokusu na prijelazu sto­ljeća u doba kad su dozivanje duhova, komuniciranje s nji­ma pomoću čaše i papirića sa slovima ili daske u obliku sr­ca na kojoj su napisana slova, te slične zabave koje uključu­ju okultno bile VESELE i ZABAVNE društvene razbibrige. Owenova se skupina na koncu opustila i počela zabavljati, razmjenjujući tračeve, zbijajući šale i općenito se dobro zabavljajući. Nakon samo nekoliko takvih sastanaka bili su poprilično zatečeni kad su začuli glasno kucanje po stolu. »Philip« se želio pridružiti zabavi.

Iznašli su način komunikacije i Philip im je veselo po­kazao sva ona obilježja koja su u njega ugradili, uključujući i povijesne netočnosti. Zatim je, na njihovo veliko izne­nađenje, Philip nastavio ukrašavati svoju životnu priču, is­pričavši autorima svoga bića kako su mu roditelji umrli od

velikih boginja, te kako je bio strastveni lovac, imao divlje sokole i radio kao špijun za Charlesa I. Sve to uz mnoštvo pojedinosti o događajima koje skupina nikada nije spo­menula i koje su štoviše svjedočile o obilježjima njegova karaktera, a koje nitko od njih nije zamislio, pokazivao je veliku nestrpljivost kad bi se skupina zadubila u razmatra­nja svoje kreacije!

Philip, zamišljena stvarnost, počeo je živjeti na svoj način...

Danas su, u laboratorijskim uvjetima, kvantni fizičari dokazali da se priroda onoga što promatramo preobražava i mijenja u skladu sa svjesnošću promatrača. »Kozmos je vjerojatno samo jedna divovska misao« - šaljivo su za­ključili.

Što nam to sve zapravo govori? Za mene je to očit dokaz koliko je važno ono što mislimo i doživljavamo. Od­govorni smo za svako svoje stajalište o svemu što postoji. Svaka osoba na drugi način bira svoje predodžbe. Možemo izabrati bilo koji način na koji ćemo doživljavati svoju stvarnost. Objektivna se stvarnost mijenja u skladu s nači­nom na koji je objektivno doživljavamo. Stoga dva čovjeka koja na potpuno suprotne načine doživljavaju stvarnost moraju puno naučiti jedan o drugom i o samima sebi kako bi pronašli srednji put i poredak koji je u skladu s obje stvar­nosti.

Kad počnemo raditi i živjeti s ovakvim shvaćanjem poj­ma stvarnosti, više ćemo važnosti pridavati utjecaju i snazi same misli.

Fritjof Capra u knjizi Tao fizike piše: »Fizičari su spoznali da su sve njihove teorije o prirodnim pojavama, a napose 'zakoni' koje opisuju, tvorevine ljudskog uma, osobine na­šeg idejnog zemljovida stvarnosti, a ne sama stvarnost«.

Budući da i znanost izjavljuje da tek učimo da postoji više razina stvarnosti u skladu s prirodom predodžbi ljudskog uma, razmotrimo neke od tzv. natprirodnih pojava koje su

oduvijek zaokupljale ljude što su tragali za proširenjem stvarnosti i pokušavali shvatiti cjelovitost prostora i vreme­na.

Sama je Biblija, dakako, velika riznica zapisa o natpri­rodnim pojavama kao što su čuda, tu su proroci preko kojih do nas dolazi Božja riječ, duhovni vođe koji su biblijskim likovima donosili mudrost i spašavali ih iz nevolje; čak ima citata koji zvuče kao da opisuju pojavu svemirskih brodova. U svakom se poglavlju raspravlja o ljudskome duhu i priro­di, biti duše, te zakonu karme. Neprestano se iznova govori o potrebi za univerzalnom ljubavlju, za vjerom u nevidljivo vodstvo i duhovno povjerenje.

Stari je Zavjet prepun nebeskih kočija koje se spuštaju u plamenim oblacima iz kojih izlaze bića »nalik ljudima« čije su glave prekrivene kristalom. Ta vozila imaju ogromne ko­tače i kad se oni »nalik ljudima« vrate u njih, ona se »dižu sa zemlje svojim kotačima i tada zabljesne plamen«; zatim vi­soko s neba »sa svojim dušama unutar kotača«, oni »govore glasom Svemogućega«. Ezekiel je opisao kako je duh bića iz jednog takvog vozila ušao u njega i rekao mu da pođe u Izrael i tamo spriječi pobune. U jednom poglavlju u Bibliji, on opisuje buku koju stvaraju kotači, te način na koji su ga bića ukrcala u vozilo i za tren oka iskrcali u Tel Avivu pokraj rijeke Kebar, gdje je »zapanjen sjedio sedam dana«. Odu­vijek sam te riječi doživljavala kao osobito realističnu po­jedinost.

Tradicionalna priča o Kristovom životu dobro je pozna­ta. Manje je poznata njegova veza s esenskim16 bratstvom. Kako stoji u svicima iz Mrtvog mora koji su pronađeni 1948. u špilji Qumran u Palestini, Krist je bio pripadnik esenskog bratstva, koje je, među ostalim, vjerovalo i u reinkarnaciju. Njihovo je učenje bilo univerzalne prirode i sadržavalo tako

16 Židovska sekta s područja Mrtvog mora (oko 200.g. p. k. do 200.g .) čiji su pripadnici živjeli asketskim životom i vjerovali da je Sudnji dan neizbježan.

mnogo elemenata onoga što mi danas nazivamo ezoteričnim, a za što znanost pokušava pronaći objašnjen­je, da je zbilja vrijedno truda zastati i ispričati ono što znamo o tim ljudima.

Eseni su materijalno bili jednostavni ljudi koji nisu imali robove, ni sluge i sve su dijelili među sobom. Uglavnom su se bavili poljodjelstvom i šumogojstvom, te iznimno dobro poznavali usjeve, godišnja doba, klimatske promjene, pa su mogli golu pustinju pretvoriti u plodno tlo.

Proučavali su drevne principe koje su nazivali Zako­nom i bili stručnjaci u astronomiji i umijeću iscjeljivanja. Imali su proročki dar koji su djelomično postigli dugim pos­tom.

Budili su se prije zore, redovito se prali hladnom vo­dom, što su držali obrednim čišćenjem. Cijeloga su dana ra­dili na usjevima na polju, prekidajući rad samo u podne i u zalazak sunca da bi jeli i molili. Duboko su poštovali sva živa stvorenja i nikada nisu jeli meso, tvrdeći da se može pro­baviti samo svježa ili »živa«, a ne ubijena hrana. Tvrdili su da su vibracije žive hrane zdravije i željeli dugo živjeti - što im je i polazilo za rukom, naime, uglavnom su živjeli preko stotinu godina.

Mnogo su vremena provodili meditirajući o »nebeskim silama«, a sve su njihove aktivnosti bile ispunjene i nada­hnute stvaralačkom ljubavlju.

Neke su nam zapise o Esenima ostavili njihovi suvre­menici: Plinije, rimski prirodoslovac; Filon, aleksandrijski filozof; Josip Flavije, rimski povjesničar, i Selonius, grčki filozof. Svi oni opisuju Esene kao osobitu rasu, neobičniju od svih drugih na svijetu, najstariji narod koji je primio uče­nje iz srednje Azije i prenosio ga tijekom dugih stoljeća, na­rod koji se odlikovao nepromjenjivom i stalnom svetošću.

Učenje Esena pojavljuje se u Zaratustrinoj Zen-Avesti. Ono sadrži pojmove karakteristične za brahmanizam, hin­duističke Vede i upanišade. Tradicija yoge, uključujući ha­tha i transcendentalnu yogu, potječe iz istog izvora kao i

znanje Esena. Buddha je poučavao iste principe na kojima se zasnivaju znanja Esena, pa se drži da je njegovo sveto dr­vo Bodhi isto što i esensko Drvo života. U tibetanskom učenju to je znanje još jednom došlo do izražaja i predsta­vljeno je tibetanskim Kotačem života.

Esensko je bratstvo bilo nadahnuće za izvanredna učenja čija je primjena bila univerzalna, a mudrost vječna. Ta su učenja sačuvana u hijeroglifima sumerske civilizacije šest tisuća godina prije Krista. Neki esenski simboli ot­kriveni su čak i u ranijim razdobljima.

Tragovi esenskih učenja mogu se pronaći u gotovo svakoj kulturi i religiji na svijetu. Njihovim su se temeljnim principima poučavali ljudi u drevnoj Perziji, Egiptu, Indiji, Tibetu, Kini, Palestini i Grčkoj. Prijevodi izvornih hebrejskih i aramejskih tekstova Edmonda Bordeauxa Szekalya najbo­gatiji su izvor podataka o tim učenjima. U njima se kaže da su se izvorna esenska učenja pojavila tijekom drugog ili trećeg stoljeća prije Krista u Palestini, Egiptu i Siriji. U Pa­lestini i Siriji, pripadnike bratstva nazivali su Esenima, a u Egiptu terapeutima ili iscjeliteljima.

Esenske su principe slijedili pitagorejci i stoici iz drevne Grčke, zajedno s dijelovima adonijske kulture u Feniciji, te aleksandrijska filozofska škola u Egiptu. Esenski su principi pridonijeli nastanku mnogih zapadnjačkih kultura kao što su Masoni (slobodni zidari), gnosticizam i Kabala. I dakako, Isus je bio esenski učitelj i iscjelitelj.

Razlog zbog kojeg sam se tako dugo zadržala na Eseni­ma kao što sam već rekla, jest taj što su njihova učenja, principi, vrijednosti i prioriteti u životu toliko slični dana­šnjim učenjima takozvanog Novog doba. Oni su rabili lje­kovite biljke kao lijekove, vjerovali su da božanska sila pre­biva u svemu i svakome, meditirali i vjerovali u nevidljivi duh koji nadzire i štiti Zemlju, meditirali su na Boga u sebi i vjerovali u nastavak života fizičkim ponovnim utjelovlje­njem duše kako bi se osoba oslobodila karme, a istodobno su bili svjesni da svaki pojedinac svojom slobodnom voljom

stvara vlastite karmičke uzorke. Vjerovali su i imali povje­renja u svoje mistične predosjećaje i proroštvo, nazivali su se Djecom Svjetla; također su vjerovali u stvarnost nevi­dljivih područja, postojanje viših sfera i mogli su komunici­rati s bićima iz tih sfera. Njihova je matematika i astronomi­ja izražavala razumijevanje sklada života diljem kozmosa.

Isus je bio učenik i učitelj esenskih vjerovanja i tehnika. Čuda iscjeljivanja i stvaranja koja je izvodio bila su u skladu s prirodnim zakonima, izvedenim pomoću viših razina svi­jesti koje malo tko od nas razumije, premda je Isus i sam rekao: »Činit ćete ono što sam ja činio i više od toga«.

Krist nam je pokazao ono što bismo danas nazvali predviđanjem, proroštvom, levitacijom, telepatijom i okult­nim iscjeljivanjem. Ali mnogi su drugi prije i poslije Krista također pokazali vladanje istom duhovnom tehnologijom. Oni su tvrdili da njihove moći ne potječu samo od Boga na »nebu« već i od Boga u nama samima koji ih povezuje s nadsviješću.

Time Isus i Eseni sa svojim učenjem o ljubavi i svjetlu i kozmičkim zakonima uključujući i zlatno pravilo karme, imaju puno toga zajedničkog s današnjim metafizičkim tražiteljima Novoga doba. Ti »novi« sustavi razmišljanja imaju korijene u drevnim učenjima i tajnama. Ono što jest novo je to da naše znanstveno bratstvo koje se služi lijevom polutkom mozga, počinje uspostavljati ravnotežu između svoje opsjednutosti pragmatičnim materijalizmom i onog pristupa znanosti koji uključuje kozmičko razmišljanje o razinama svijesti, a služi se desnom polutkom. Njihova nova teorija, po kojoj su čovječanstvo (i vjerojatno sva druga bića) promatrači i sudionici stvaranja kozmosa, zaista na­glašava potrebu za odgovornošću pojedinca.

Kako se energije u našem svijetu ubrzavaju i pojačava­ju, sve više raste i naša obveza da vodimo brigu o onome što mislimo. Budući da je svatko od nas odgovoran za stva­ranje onoga što proživljavamo u svojim životima, od život­ne je važnosti da pazimo na svoje misli i budemo ih svjesni.

Nikako nisam uspijevala shvatiti koliko je važan odabir misli, sve dok se nisam počela baviti metafizikom i mo­gućom izmjenom energije. Sada shvaćam i zapravo sam svjesna kad izabirem strah (negativnost) ili izabirem ljutnju ili, dapače odbijam strah. Sada shvaćam da su sve emocije koje osjećam, stvar mog izbora. Kad izaberem odbiti nega­tivnu emociju i to uspijem, shvaćam da to nije bilo ništa drugo do pričin. Ali pričini su korisni. Na primjer, ljutnja na drugu osobu pomaže mi vidjeti neprijateljstvo koje je za­pravo usmjereno prema meni samoj; osuđivanje i nestr­pljivost, lekcije su kojima me drugi poučavaju, a koje mi po­mažu spoznati tko uistinu jesam. Otkrila sam da ako mogu promijeniti negativnost koju vidim u drugome, postajem puno zadovoljnija sa samom sobom. Nije lako, ali nakon nekog vremena to postaje mentalna disciplina, koja je za­pravo samo pomak u predodžbama. Pokušavam pronaći pozitivno u svakoj negativnosti koju vidim i zatim to njego­vati. To je bolje od pojačavanja reakcije vlastitom negativ-nošću, ali kao što sam već rekla, to nije lako jer su me, po­put svih drugih, odgojili i naučili da osuđujem druge i na­lazim im greške, a ne da uvidim da je takve osjećaje mo­guće shvatiti kao razumijevanje i učenje.

Sada shvaćam da su mojim djelima ravnale moje misli, a mojim mislima moje povjerenje u samu sebe. Stoga, kad sam prihvatila ideju da su svjetlost i razumijevanje ne samo u meni već u svima oko mene, počela sam otkrivati načine da se oslobodim negativnih stajališta koja sam imala o sebi i drugima, a koja su se ispriječila na putu i mojoj i njihovoj kreativnosti.

Stoga mi je najvažnija zadaća postala potreba za podizanjem razine vlastite svijesti i svijesti drugih kako bih se mogla povezati s izvorom koji mi otvara vrata svijeta po­zitivnog stvaralaštva i daje snagu upravo u ovom vremenu i prostoru koji doživljavam. Moj je svijet neponovljivo moj, pa ga stoga samo ja mogu promijeniti.

K ako je moja duhovna radoznalost rasla tijekom go­dina, okušala sam sreću na području natprirodnih pojava koje neki ljudi nazivaju »okultnima« - što na­

žalost izjednačuju s »neprirodnim«. Ali neprestano sam se podsjećala da riječ okultno naprosto znači »skriveno«. Znanje koje je skriveno od našeg empiričkog i logičkog shvaćanja uistinu se doimalo, nakon što je ugledalo svjetlo dana, toliko šokantnim da je zavrijedilo naziv »natprirod­no«. Međutim, naučila sam da »natprirodnost« potječe iz naših ograničenih pretpostavki o stvarnosti. Opisat ću ne­koliko događaja koje sam osobno doživjela kako bih po­kazala na koji način određeni pojedinci rade na svojoj unu­trašnjoj duhovnoj dimenziji s ciljem da svoj prirodni dar razviju u izvanrednu sposobnost za odlazak iza općepri­hvaćenih granica racionalne stvarnosti. Uistinu, ponešto od onoga o čemu ćete čitati izgledat će vam iracionalno i rastegnuti vaše logičko razmišljanje do krajnjih granica. Ali ono što sam doživjela bilo je stvarno i uvijek su uz mene bili drugi kao svjedoci. To me podsjeća na stari slogan iz show bussinesa: »Morali ste biri tamo!«

Dopustite mi da kažem kako sam imala tu sreću da upo­znam iscjelitelje i liječnike čija je reputacija bila besprijeko­rna u duhovnim i metafizičkim krugovima. U krugovima koji zastupaju tradicionalno znanstveno istraživanje, ljude

13 Duhovne avanture

Ništa od ovoga nije pitanje smrti i života, već je puno važnije od loga.

o kojima govorim ispitivalo se, testiralo i proučavalo na naj-podrobniji znanstveni način u laboratorijskim uvjetima s li­ječnicima, znanstvenicima, novinarima i stručnjacima iz raznih područja tehnološkog napretka. Zaključci do kojih su ti dobri ljudi došli odjekivali su više-manje istim tonovi­ma: »Izgleda da tu nema nikakve prijevare, kako u testovi­ma tako i u rezultatima. Ali ne možemo objasniti rezultate tako da oni imaju znanstvenog i logičkog smisla.« Ili, ne možete vjerovati u čudni novi plod pod nazivom rajčica us­poređujući ga s jabukom. (Vjerovali ili ne, rajčice su nekad glasile kao egzotične i čak opasne). Tako otporna jabuka ostaje jabuka, a rajčica, usprkos nepobitnim dokazima da postoji kao plod, i dalje je nepoznata i nepouzdana.

Odlazila sam k mnogim medijima, vidovitim ljudima, telepatima i slično. Kod svakog od njih naučila sam nešto novo. Čak i oni u koje nisam imala povjerenja, bili su za mene lekcije iz razlučivanja. U posljednjih sam petnaest go­dina previše toga iskusila da bih se čvrsto vezala za stare definicije »istine«.

Događa se nešto što se ne može logički shvatiti i kao što sam rekla, vjerujem da je to dokaz o alternativnim stvarnos­tima i vještinama iz viših sfera.

Spominjem ove ljude zato što su svi oni usavršili svoje natprirodne i duhovne darovitosti, razvijajući svoju svijest o vlastitom sustavu čakri. Svi su tvrdili da su sedam čakri put do višeg shvaćanja i razvoja njihovog vlastitog dara.

Jedan od medija koje sam srela, osobito se ističe jer je nadahnuti umjetnik. Njegovo je ime Luis Antonio Ga-sparetto. Iscjelitelj je iz Brazila na kojeg mi je skrenula po­zornost Anne Marie Bennstrom, i sama izvanredna iscje­liteljica koja zaslužuje da joj se iskaže poštovanje radi ono­ga što je postigla. Anne Marie je iz Švedske. Ona je lije­čnica (draga i sjajna!) i vodi ašram; improvizirane toplice za duhovnu vježbu koje glase kao najstrože i najdjelo­tvornije u ovoj zemlji, a vjerojatno i u svijetu. Ljudi dođu

zabrinuti zbog svoga tijela, a najčešće završe boreći se za svoj duh.

Anne Marie je uredila da do Gasparettova doma u ju­žnoj Kalifomiji otputujem sa ženom koje se zvala Maria i ko­ja ga je poznavala, pa nas je mogla upoznati.

Ušla sam u skroman i uredan dom koji je zapravo bio napravljen od dvije spojene prikolice. Namještaj je bio slo­žen s ukusom, premda kupljen u običnoj robnoj kući, ugla­vnom je karakterističan za srednju klasu kojoj gotovo uvijek pripadaju duhovni ljudi, i najčešće je besprijekorno čist. Čim sam kročila u spojene prikolice, zamijetila sam nešto što je izgledalo poput dvije originalne van Goghove slike na zidu. Okrenula sam se oko sebe. Jedna me je Rembrand-tova slika obasula svojim izvornim sjajem, na ostalim zi­dovima visjele su Picassove, Toulouse-Lautrecove i Modi-glianieve slike. Bila sam očarana. Što su zaboga takve slike radile tu? Nešto sam malo bila čula o Gasparettu, ali ništa me nije moglo pripremiti na ono što sam ugledala.

Luis je poznati Brazilijanac kroz kojega slikaju najveći svjetski slikari. On tvrdi da sam nema umjetničkog dara, osim za jednu stvar, a to je biti savršeni medij za prave um­jetnike. I tako su jedan po jedan, veliki slikari iz prošlosti stvorili skupinu na »drugoj strani« i kad god Luis padne u trans oni se izmjenjuju i dolaze ovisno o tome tko toga dana želi slikati!

Gasparetto kaže da oni samo žele dokazati da duše žive i nakon takozvane smrti. Gasparetto je čuven u Brazilu. Čak ima vlastitu televizijsku emisiju, u kojoj pred publikom u studiju pada u trans, a umjetnici kroz njega slikaju. On je istodobno i vješti iscjelitelj, te je osnovao i vodi duhovni centar u kojemu ne uzima novac za svoje usluge, shvatio je da mora iscjeljivati kako bi se i sam osjećao zdravim.

Možda stoga što me je već poznavao s filmskog platna, oboje smo se odmah osjećali vrlo ugodno zajedno. Sjedio je s podvinutim nogama na kauču i smijao se toplinom

mladića zadovoljnim sobom. Bio je lijep, uvijek spreman na šalu i lako dijelio iskustva s drugima.

Uz čaj i krekere pričao mi je o sebi i svom podrijetlu. Gasparetto se rodio u obitelji srednje klase 16. kolovoza

1949. u Sao Paulu u Brazilu. Njegovi su roditelji bili du­hovni mediji, što u Brazilu nije neobično. Njegova je majka Dona Zibia Gasparetto, bila odgojena u katoličkom duhu, ali je pod utjecajem svoga muža koji je bio duhovni medij, napustila zvaničnu religiju i počela proučavati tumačenja kršćanskih evanđelja koje je objavio francuski medij Allen Kardec.

Kardec je vrlo popularan u Brazilu gdje rade mnogi centri u njegovo ime. Tako je Luis još u djetinjstvu dobio poticaj da razvija svoju ranu darovitost za medija, koju su u njemu prirodno prepoznali njegovi roditelji.

Bilo mu je trinaest godina kad su se prvi put kroz njega izrazili slikari. Nitko nije u potpunosti shvaćao što se doga­đalo jer slike nisu bile potpisane, a njegovi roditelji nisu bili upoznati s radovima velikih europskih umjetnika, a sam je Gasparetto imao vrlo malo slikarskog dara kad nije bio u transu.

Naposljetku ga je »otkrio« putujući novinar koji je pre­poznao različite slikarske stilove i zaključio da Luis mora biti medij za velike umjetnike.

Kako su godine prolazile, njegovo je umijeće medija postajalo sve savršenije i suptilnije, dok su slike bile veli­čanstvene, a to je rezultiralo razdobljem samoobmane kad je vjerovao da on sam slika. Za samo nekoliko tjedana sli­kari su ga napustili i on nije naslikao ništa što bi sličilo umje­tnosti. To je prihvatio kao dokaz da je on samo kanal za duhovnu umjetnost i priznao da je popustio svome egu, međutim slikari se nisu vraćali godinu dana. Kad je sve ponovno bilo u savršenom redu, odlučio je posvetiti svoj život tome da bude medij i poučava druge onome što uči i doživljava, kako bi pokazao da se ne trebamo bojati smrti i

da umjetnici dokazuju da je umjetnost kao i život, vječna i bezvremena.

Nakon razgovora uz čaj, Luis me je poveo u blago-vaonu.

Obukao je radnički kombinezon koji je posvuda bio umrljan akrilnim bojama. Zatim je iznio torbu punu akrilnih boja, bacio je na stol i zamahom ruke uključio kazetofon iz kojeg je vrlo glasno dopirala neka vrsta brazilskog valcera. Nakon toga se nagnuo nad stol i izgledalo je kao da ulazi u neko drugo stanje svijesti. Nije trajalo dulje od jedne mi­nute. Maria je stavila prazno platno na stol ispred njega. Kao da ga je netko snimio, a zatim ubrzao film, Luis je postao druga energija i silnom brzinom počeo istiskati akril-ne boje posvuda po platnu. Ispuštao je grlene zvukove i na­posljetku počeo miješati i nanositi boju gotovo luđačkom snagom i brzinom. »Slikao je i lijevom i desnom rukom istodobno! Naposljetku je progovorio engleskim jezikom s nizozemskim naglaskom«.

Začudila sam se zašto ne govori nizozemski. Ali već sam ranije bila naučila da »entiteti« koji se služe medijima rabe ono znanje i »banku podataka« koja je dostupna me­diju, zato što se na taj način ne iscrpljuje energija medija tako intenzivno kao kad bi medij bio prisiljen govoriti stra­nim jezikom. Imala sam prilike vidjeti medije koji su govorili jezicima koji su im bili posve nepoznati, ali su u tim slučaje­vima nakon toga bili potpuno iscrpljeni.

Sada je Luis govorio o tome kako mu je slikanje po­moglo da izdrži ludilo! Pred mojim se očima pretvorio u van Gogha. Zatim je nastavio slikati cvijeće u vazi i završio za samo tri minute! Bilo je to tako brzo i snažno da sam se osjećala kao da sam zarobljena u vremenu. Slika nije sličila van Goghovim Suncokretima, ako se izuzme činjenica da je i ovo slika vaze sa cvijećem. Široki, teški potezi, žestoka

energija, hrabri izraz i kompozicija bili su tu i jasno upući­vali na van Goghov stil. Luis mi je prethodno objasnio da umjetnici nikada ne ponavljaju neku od slika koje su na­slikali u prošlosti. Oni i dalje napreduju s druge strane, pre­mda imaju potrebu da slikaju u svom starom stilu na ovom svijetu da bismo ih prepoznali.

Luis se nije služio kistovima. Njegovi su prsti različitom jačinom pritiska stvarali crte, krivulje i oblike u skladu sa silom koja ih je upućivala. Služio se svojim zapešćem, zglo­bovima prstiju i slično. Doimalo se kao da nevidljivi vodič »zna« kakav će se dojam postići i bez uporabe tradicional­nih umjetničkih pomagala.

Čim je van Goghovo platno završeno, Luis ga je bacio na tepih. Drugo su platno brzo stavili ispred njega. Energija koja je sada izlazila iz Luisa bila je drukčija. Bila je neobuz-danija, zahtjevnija i odrešitija. Luis je počeo govoriti engles­ki sa španjolskim naglaskom koji se razlikovao od njegovog materinskog portugalskog. Njegove su se ruke i šake počele kretati većom preciznošću dok je odlučno uzimao više tuba s akrilnim bojama i istiskao ih na svježe platno. U istom trenu Picasso je počeo govoriti o potrebi za stegom i ra­dom! Glas mu je bio grub i puno dublji od Luisovog. Slikao je nešto što je sličilo profilu lica sa snažnim zelenim i crve­nim tonovima. Izraz je bio muški i reduciran, oko je dakako bilo nesimetrično. Do završetka slike ponovno su protekle tek tri minute. Nakon čega je Luis odgurnuo platno na pod. Energija se ponovno promijenila. Bilo je čudesno proma­trati kako se u njemu izmjenjuju nadarene osobe. Cijelo je vrijeme svirala glazba, glasna i oštra, gotovo kao da slikari upijaju vibraciju zvuka i služe se njime kao podlogom za svoje pokrete.

Iznenada su Luisovi pokreti postali sporiji i mekši. Smiješak je ozario njegovo lice (od početka je imao zatvo­rene oči i štitio ih od bilo kakva svjetla u sobi. Više je volio slikati u tami.).

Lagani se osmijeh zadržao. Slikao je lice mlade djevo­jke, nježno i s divljenjem. Osjetila sam kako mi naviru suze i teku mi niz lice. Nisam znala zašto plačem. Luis je počeo govoriti francuski. Ali to nije bio Luis. Kako je nastajala slika mlade djevojke, shvatila sam da umjetnik mora biti Renoir. Na francuskom mi je rekao nešto o mojim emocijama. S la­koćom sam mu odgovorila na francuskom, i premda ga go­vorim vrlo slabo, odjednom sam se zatekla kako s njim raz­govaram vrlo tečno.

Govorio je o njezinom licu i njezinoj nevinosti. Pitala sam ga zašto me se to tako dojmilo. Odgovorio je da se po­istovjećujem s njezinom čistoćom. Željela sam pitati jesam li je poznavala ili prepoznala, ali nisam. Rekao mi je da zna o čemu razmišljam, ali nije odgovorio na pitanje u mome umu.

Luis je osjećajno cijelim prstima nanosio boju i nagla­šavao nijanse njezina profinjena lica. Cijelo sam vrijeme plakala. Nježno je gurnuo platno na pod i čekao.

Zatim se počeo vragolasto smješkati. Odjednom je bio veseo i brižan.

Istisnuo je plavu i ružičastu na dno novog platna, a na vrh dodao narančastu i crvenu. Vidjela sam kako slika obri­se lica. Okrenuo mi se zatvorenih očiju i progovorio engles­ki s francuskim naglaskom.

»'Allo« rekao je glas koji nikako nije mogao biti Luisov. Odmah sam osjetila nešto poznato. Otrla sam suze s li­

ca i odgovorila mu. »Hello« rekla sam. »Lijepo je vidjeti te opet«, nastavio je. Slikao je dok je

govorio. »Da?« odgovorila sam »Kako ste me poznavali?« »Poznavao?« zadirkivao je. »Primio sam te k sebi. Bila si

jedna od mojih modela«. »Bila sam?« »Da.«

»Gdje?« »Pigalle«, odgovorio je. Pigalle? Proletjelo mi je umom. Sjetila sam se kako mi je

ugodno bilo snimati dva filma u dijelu Pariza pod imenom Pigalle - Slatka Irma i Kan Kan.

»Puno si puta dolazila u Pigalle«, nastavio je, »kako se vidi i iz tvojih filmova«.

»Tko ste vi?« upitala sam. Nasmijao se. »Ja sam tvoj zaštitnik i prijatelj«, odgovo­

rio je. »Ja sam Toulouse«. »Toulouse-Lautrec?« istodobno sam se osjećala glupo i

ushićeno. »Dakako«, odgovorio je. »Slikam te onakvu kakva si bi­

la u životu sa mnom u Pigalleu«. Promatrala sam kako nastaje lice. Bila je to žena upalih

obraza i izrazito neuglednih crta lica. »Nisi bila lijepa«, rekao je. »Ali uživala si u muškarcima

i oni su uživali u tebi.« Nasmijala sam se. »Bila sam prostitutka?« On se nije nasmijao. »Ne«, rekao je. »Bila si plesačica iz

Nizozemske koja tamo nije mogla naći posao. Zato si se do­selila u Pariz. Na različite si načine zarađivala za život. Je­dan od njih bilo je poziranje meni. Bili smo dobri prijatelji«.

Gledala sam ga dok je završavao portret. Imala je na-rančasto-crvenkastu kosu. Imao je pravo kad je rekao da nije bila lijepa.

»I onda si bila opsjednuta, kao i sada, pretjeranom de­bljinom. Moraš shvatiti, dijete moje, da zadržavati debljinu, znači zadržavati prošlost. Pusti da prošlost postane dio pro­šlosti. Dopusti joj da ode. Uživaj u sadašnjosti u kojoj nema debljine.«

Prije toga sam cijeloga jutra razmišljala o mršavljenju. Zapravo, cijelim sam putem do okruga Orange razmišljala što bih sve trebala napraviti da izgubim još pet kilograma ili pet centimetara u struku. Zurila sam u medij što je služio

kao kanal za energiju koja je znala moje privatne misli i slikala me onako kako sam izgledala u životu za koji sam oduvijek pretpostavljala da sam ga živjela. Nasmiješio se i završio.

»Zvala si se Janette«, rekao je i potpisao se vješto svo­jim inicijalima. Zatim je vrlo odlučno progovorio objavlju­jući:

»Mi umjetnici smo zajedno u našoj netjelesnoj dimenzi­ji kako bismo dokazali da nikada nismo prestali postojati, samo smo nadišli zemaljsku razinu«.

»Shvaćam«, rekla sam. »Što vidite kad ovako slikate?« »Vidimo svjetlo«, odgovorio je. »Svaka boja ima svje­

tlosnu vibraciju. Osjećamo vibraciju kroz ruke instrumenta. Uživamo u tome«.

Kad je završio sliku Janette i izrazio svoju nakanu, imala sam osjećaj da mora otići kako bi dopustio ostalim umjetni­cima da slikaju. Nije mi darovao portret. Bilo bi to previše očito. Umjesto toga, platno je završilo na podu s ostalima, dok je Luis nastavio s drugim umjetnicima, s većom brzi­nom slikajući sve više nevjerojatnih djela.

Njegov se ritam ubrzavao. Glava mu se zanosila napri­jed natrag. Oči su mu ostale čvrsto zatvorene, a njegova mu je lijeva ruka prekrivala lice. Promijenio je traku u kazetofonu kao da je programiran, i začuo se glasan brazil­ski klasični komad. Nastavio je biti medij za Modigliania, Moneta, Maneta, Leonarda da Vincia i brazilskog slikara po imenu Partinari. S akrilnih boja prešao je na voštane, te na akvarel i ulja ovisno o potrebama umjetnika. Kad je poželio očistiti dlanove, jednostavno bi ih obrisao o hlače. Niti jed­nom nije otvorio oči, a ni za jedno mu djelo nije trebalo više od petnaest minuta. Većina je slika iziskivala daleko manje vremena. Ponekad bi se fizički čin slikanja odvijao s takvom silinom da mu je platno trebalo pridržati kako ga ne bi odgurao sa stola. Katkad bi odmorio glavu na lijevoj ruci dok je desnom rukom nastavljao pratiti upute nevidljivog umjetnika.

Zatim bi uzeo ulja lijevom rukom, odmarajući desnu i počeo slikati lijevom rukom. Pomno sam promatrala. Slika je bila jednako dobro napravljena. Istodobno je ponovno počeo slikati desnom rukom. Slikao je dvije različite slike na dva odvojena platna objema rukama! Pogledala sam sliku koju je naslikao lijevom rukom. Bio je to Modigliani, a slika je nastajala naopako!

To je trajalo oko sat vremena, slike su se nizale jedna za drugom, svi veliki umjetnici, jedan iza drugoga, kao da če­kaju na red u nekom nebeskom potkrovlju da se pokažu i još jednom izraze na Zemlji. Svaki se potpisao na svoju sliku i u trenu nestao prepuštajući mjesto sljedećem.

Na koncu je Luis prazno platno stavio na pod. Izuo je cipele i čarape (još uvijek u izmijenjenom stanju svijesti), zavrnuo nogavice, izabrao nekoliko tuba s bojama, otvorio ih i bacio na platno na podu. Nožnim je prstima istisnuo bo­ju iscrtavajući obris koji je želio i počeo slikati stopalima! Istodobno je stavio još dva platna na stol i dok je Rem­brandt slikao s njegovim stopalima, Monet i Picasso tim su redoslijedom slikali njegovom lijevom i desnom rukom. Bi­lo je to posve nevjerojatno.

Za dvanaest minuta tri su slike bile gotove, a svaki se umjetnik istodobno potpisao na svoje djelo!

Bila sam iscrpljena. Luis se osvijestio iz transa. Otvorio je oči, žmirkajući na

popodnevno svjetlo i smiješeći se. Ležerno je pogledao platna.

»Izaberi što ti se sviđa«, rekao je. Ispričala sam mu kako me je Toulouse naslikao kao

Janette. »Moraš je uzeti«, rekao je Luis. »Uzmi ih nekoliko«. Odlučila sam se ponajprije za van Gogha, zatim dakako

za Renoira koji me se toliko dojmio, za Toulouseovu Jane­tte iz očitih razloga i Picassov jednooki portret za Anne Marie koja je sutradan trebala ići na operaciju oka.

Dok smo Luis i ja razgovarali još sat vremena, objasnio mi je kako se osjeća prije nego počne slikati.

»Osjećam promjene u mišićima i živcima«, rekao je. »Kao da umjetnici pripremaju moje tijelo. Zatim osjećam da će se dogoditi nešto čudesno i obavije me omotač ugo­dne energije. Nakon toga oni mi telepatski govore što će učiniti. Kad padnem u trans, čujem ih kad mi kažu da sam spreman za početak. Od tada nadalje osjećaj je drukčiji kao da oni preuzimaju nadzor nad mojim tijelom. Osjećam van Goghovu izmučenu dušu. Teško je. Picasso je nestrpljiv i neobuzdan i lako se uzruja ako ljudi pričaju dok on radi. To­liko je temperamentan da ponekad stane i podere platno. Toulouse je moj stalni pratilac. On voli razgovarati sa mnom o svom radu. Jednom ga je zabrinjavalo nedovoljno poznavanje anatomije. Tu je priliku iskoristio za vježbu koju je promatralo mnoštvo ljudi. Nacrtao je cijeli niz aktova u različitim pozama. Moja je majka podigla platna i bila šoki­rana onim što je vidjela. Svima se ispričala. Toulouse se nije pojavljivao tri mjeseca. Kad se vratio pitao sam ga gdje je bio. Odgovorio je da mu je bilo rečeno da ode i meditira o odgovornosti umjetnika za način na koji slike utječu na lju­dski um.

Luis mi je govorio o različitim vezama koje ima s raznim umjetnicima. Njegovo ih je tijelo sve moglo podnijeti i ot­kad je postao svjestan onoga što čini, otkrio je da se s umje­tnicima dogovorio da im služi kao medij još prije nego što se rodio. To mi je rekao zato što je znao da je kraj ovog sto­ljeća presudno vrijeme u kojem će ljudi shvatiti da mora postojati komunikacija između »mrtvih« i živih i da se duh čovječanstva razvija i evoluira, ali ostaje vječan.

Razgovarali smo sve dok nije došlo vrijeme da polako pođem natrag u Los Angeles kako bih izbjegla prometnu gužvu.

Taj dan proveden s Luisom Gasparettom donio mi je tako slatko zadovoljstvo da kadgod ga se sjetim odmah mi se na licu pojavi osmijeh. Ne shvaćam taj fenomen, no ipak sam si s lakoćom dopustila da ga prihvatim. Sjetila sam se toliko mnogo trenutaka umjetničke inspiracije u svom živo-

tu kad sam bila uvjerena da ono što se događa ne dolazi od mene. Već od koga? U najtočnijem smislu te riječi, možda sve to čini Bog utjelovljujući se u ljudima!

M auricio Panisset rođen je 6. ožujka u Minas Geraesu u Brazilu. Bio je treće dijete u obitelji, a njegov je otac bio metodistički pastor kojega je

zanimala metafizika. Ubrzo nakon Mauriciova rođenja, nje­gova je majka izjavila da ne može izdržati sinovljev nekon­trolirani neposluh. Kad je imao devet godina, očajni su ga roditelji poslali da živi s bakom na farmi u nadi da će mu veća sloboda pomoći da oslobodi svoj nestašni duh.

Često je šetao po šumi gdje je (kasnije) rekao da ga je slijedila »svjetlost«. Svjetla su se pojavljivala u obliku blje­štavih kugli i »govorila« mu, kad god bi se pojavila. Ali iz straha da ne bude još više nepodoban za svoju obitelj i svoj novi dom, u to doba nije nikomu ispričao o susretima.

Tijekom puberteta, svjetla su se prestala pojavljivati. Godine 1949. u dobi od devetnaest godina, otišao je u

vojsku i jedne noći dok je bio na straži, svjetla su se po­novno pojavila. Sada je počeo njegovati i razvijati svoju prisnu vezu s njima i sa žarom se bacio na čitanje djela Blavatske, Leadbeattera i Alice Bailey, čitao je i Kabalu i svu ezoteričnu literaturu do koje je mogao doći. Također se svim srcem bacio na proučavanje budizma, šiizma (islams­ka sekta) i hinduizma.

Kad se 1953. vratio iz vojske, postao je mason 33-ga stupnja (napredni student metafizike).

14 Svjetlost iznutra

Ono što jesmo i što bismo mogli bili otkriva nam svjetlost iznutra.

Oženio se, imao nekoliko djece, razveo se i oženio dru­gi put. 1966. dobio je posao u Ministarstvu obrazovanja. Dok je popravljao toranj s njihovim odašiljačem, pao je s vi­sine od 366 metara. Mislio je da će umrijeti, ali je umjesto toga samo slomio nogu, a niti u jednom trenutku nije izgu­bio svijest. On je taj događaj doživio kao čudo i u sebi odlu­čio da to što je preživio, ima zahvaliti svjetlima i stoga za­ključio da mora imati neku »misiju«.

Nakon pada s tornja, svjetla ga više nikada nisu napu­štala. Štoviše, izgledala su drukčije. U njihovoj se nazočnos­ti povećavala razina njegove psihičke svijesti i otkrio je da ima pristup zapisima u akaši (vjeruje se da su to eteričnom energijom zapisani svi događaji, a samo ih vrlo osjetljivi lju­di mogu vidjeti) i zna prošle živote ljudi.

1969. svjetla su postala toliko jaka da su ponovno poče­la »govoriti«.

19. travnja 1969. jedno je svjetlo progovorilo tako snaž­no da ga Mauricio nije mogao ignorirati. Reklo je: »Moraš iskoristiti vlastito svjetlo i liječiti bolesne. Moraš otići u bol­nicu i započeti«. Mauricio se razbolio, izgubio osjećaj za ori­jentaciju i bio razdražljiv. Nije mogao spavati. Liječnici su mu rekli da je to samo nervoza i umor. Mauricio je osjećao da ludi. Nije poslušao svjetla i počeo liječiti ljude. Nije vje­rovao da ima iscjeliteljsku moć i posve je bio zaokupljen uz­državanjem svoje velike obitelji i željom da mu drugi brak uspije. Zdravstveno mu se stanje nije poboljšalo.

Zatim kad se kasno jedne noći vozio kući sa ženom i svojih četvero djece, svjetla su u stopu pratila auto. Mauri­cio je zaustavio auto i izašao. Duž desne je strane kraljež­nice osjetio jaku toplinu. Prišlo mu je vrlo jako plavo svjetlo. Zaustavilo se ispred njega i materijaliziralo u prozirno biće koje je sebe nazivalo Uhr. Rekao je Mauriciu da mu je nužno potrebno da započne liječiti bolesne zbog vlastita zdravlja. Mauricio je pogledao iza sebe u ženu i djecu u au­tu i pitao ih vide li isto što i on. Kimnuli su glavama. Uhr je otišao.

Bilo je to dvije godine prije nego što je Mauricio prihva­tio savjet dobiven u susretu na cesti. Zaista nije želio biti is­cjelitelj. Ali ubrzo nakon što se pokorio Uhrovu savjetu, zdravlje mu se počelo popravljati.

Nekoliko godina kasnije doživio je još jedno iskustvo. Ponovno je vozio auto. Ponovno su ga slijedila svjetla. Po­novno je stao i prišlo mu je svijetložuto svjetlo koje se mate­rijaliziralo u biće po imenu Akron. »Moraš nastaviti liječiti«, rekao mu je Akron. »To je tvoj dogovor«.

Sada su svjetlosna bića Mauriciu bila normalna pojava, ali za druge ljude to je bilo zapanjujuće iskustvo. Dok je li­ječio energijom iz svojih ruku, svjetla su se počela pojavlji­vati tijekom postupka iscjeljivanja. Ubrzo nakon prvih zna­kova na njegovim su se grudima počele pojavljivati stigme na mjestu čakri. Bili su to ožiljci koji su izgledali poput ope­klina od žigosanja. Najprije mu se na koži grudi pojavio ma­li križ. Nije izgledao kao rana, već kao zarastao ožiljak.

1980. Mauricio je uživao u zalasku sunca na svom ima­nju u Fazendi das Parteirasu dok je polako padala večer. Iznenada se iznad njega pojavio teški kišni oblak i otvorio se. Iz njegova središta izašla su tri zvjezdolika svjetla i uputi­la se k Mauriciu. Nisu se povećavala dok su mu prilazila. Kad je usmjerio svoju baterijsku svjetiljku k njima, nestali su. Zatim su se tri svjetla stopila u jednu veliku svjetlosnu kuglu. Mauricio je čuo glas u svojoj glavi. »Ja sam Enoch«, rekao je. »Idi u više bolnica i liječi. Nema još puno vreme­na. Ja ću biti s tobom«.

Mauricio je negodovao. »Nemam više vremena«, re­kao je. »Nije me briga što vrijeme ističe, imam dovoljno svojih problema«.

Enoch je rekao: »Za tebe više neće biti problema«.

Mauricio je osjetio toplinu na grudima dok je Eno-chova svjetlost treperila četrdeset minuta. Naposljetku je nestala.

Kad se Mauricio spremao na spavanje te noći, vidio je da ima nove ožiljke poput stigmi koje su mu ucrtane na koži tamo gdje se nalazi svaka od sedam čakri na tijelu. Na grudima mu je bila ucrtana Enochova zvijezda. Nakon toga svjetla su neprestano bila uz njega. Kad god bi izbjegavao iscjeljivanje, Enochova bi se svjetlost pojavila da ga opo­mene i potakne da nastavi liječiti druge kao i da traži obja­šnjenje zašto to ne čini.

Danas je Mauricio Panisset iscjelitelj kakav se rijetko nalazi.

I za njega sam čula od Anne Marie Bennstrom. Doputo­vali su zrakoplovom iz Brazila gdje ga je upoznala tijekom svojih metafizičkih duhovnih istraživanja i naposljetku došli u moju kuću na Mount Rainieru. Planina nikada nije vidjela sličnu igru svjetla.

Kad je Mauricio kročio u moj dom osjećala sam se kao da susrećem mješavinu Charliea Chaplina i Cantinflasa (meksički genijalni komičar s kojim sam surađivala u filmu Put oko svijeta za 80 dana). Mauricio me je toplo zagrlio i osjetila sam da mu je trbuh napuhnut od piva (kasnije se pokazalo da je to od vina). Hlače mu je pridržavao pojas, a nekako je komično zavlačio noge dok je hodao.

Ovratnik košulje bio mu je raskopčan, a kada se nag­nuo mogla sam vidjeti ožiljke na čakrama i Enochovu zvi­jezdu na grudima. Pratile su ga dvije žene, Maria i Frances-ca, zajedno s Anne Marie. Bio je visok stotinušezdesetdva centimentra, sijede kose i prirodno tamne puti od sunca. Očito je bio navikao da bude u središtu pozornosti, a bilo je jasno da mu ne bi teško palo ravnati vlastitim haremom.

Oči su mu vragolasto svjetlucale, no ipak sam osjećala duboku mudrost u tom čovjeku bez obzira na njegovu oči­tu potrebu da izigrava klauna. Odmah se počeo šaliti na lošem engleskom gotovo se udvarajući.

Moj suradnik, Simo, i ja poslužili smo vino i nešto za grickanje, pa smo razgovarali o Mauriciovu životu i iscjelji­vanju sve do zalaska sunca.

Mauricio mi je rekao da su uz njega uvijek dva svjetlos­na bića - Akron i Shalla. »Oni me zaštićuju svjetlom. Poma­žu mi iscjeljivati. Vidjet ćete.«

I dakako da sam »vidjela«. Imala sam prilike vidjeti zaista puno natprirodnih poja­

va, neke od njih su me se dojmile, a neke ne. Ovo je bilo nešto sjajno.

Mislim da je Mauriciu trebalo vino da se opusti, premda je dok smo razgovarali o tome ustvrdio suprotno. U svakom slučaju, nakon jedne boce (samo za njega) bio je spreman za početak.

Iz udobnog sjedećeg položaja na kauču, Mauricio je odjednom poskočio. U istom je trenu u dnevnoj sobi zasvi-jetlila jaka svjetlost. Nismo joj mogli utvrditi izvor. Samo je zabljesnula. Pitala sam se snima li netko staromodne slike s blicom, premda je svjetlo bilo puno jače.

Tada me je Mauricio zgrabio za ruku i rekao. »Dođite«. Poveo me je u sobu za goste u kojoj je trebao spavati. U

sobi se nalazio stereo uređaj koji je odmah uključio. Začuli su se duboki odjekujući tonovi s trake koju je stavio.

»Lezite na krevet, molim vas« zapovjedio je. Anne Marie je s ostalima ostala u dnevnoj sobi. Nisam imala pojma što će mi se dogoditi.

Legla sam na krevet. Mauricio se doimao kao da pro­vjerava smjer moga uzglavlja. »Okrenite se na drugu stra­nu«, rekao je. »Glavu k elektromagnetskom sjeveru«. Okre­nula sam se. Tiho sam tako ležala u iščekivanju. Mogla sam nazrijeti njegove obrise u tami. Upravo je prešao na drugu stranu sobe, posve smireno kao da je čekao upute.

Zatim mi se iznenada približio i pao ničice pokraj kre­veta pognute glave, te započeo pjevati i moliti. Udisao je

dubokim dahom na način koji nikad prije nisam vidjela. Dugo je vremena proveo dišući i usredotočavajući se. Gla­zba slična pjevanju Oma i dalje se čula.

Mauricio je ustao iz molitvenog položaja. Ponovno je duboko udahnuo i svom snagom izdahnuo tako da se za­čuo zvuk bum! Cijela je soba zabljesnula svjetlošću koja je dolazila iz njegova solarnog pleksusa. Vidjela sam munje električnog naboja koje su izlazile iz središta njegova torza i spuštale se duž njegovih ruku, te se kroz njegove šake širile svud po sobi! George Lucas teško da bi mogao reproduci­rati takav specijalni efekt. Bila sam zapanjena, zatečena i posve osupnuta silinom električnog svjetla koje je dopiralo iz njegova tijela. Zatim sam čula zvuk eksplozije koji je bio popraćen mirisom ozona u zraku. Zar se sve to doista do­gađa? Upravo dok sam zdvajala o onome što vidim, on je ustao. Vidjela sam ga kako hoda u tišini tamne sobe. Stao je iza moje glave pokraj kreveta. Nagnuo se nad mene i po­čeo »čitati« energiju u mome tijelu otvorenim dlanovima okrenutim prema dolje duž moga tijela. Zatim je dodirnuo svaki od sedam energijskih centara tj. čakri i »pročitao« ih. Dok je to radio nastavio je duboko disati i ostao u stanju »mentalizacije« kako je to kasnije opisao.

Nagnuo se nad moje lice i prislonio svoje čelo na moje (svoje treće oko na moje). Ponovno je duboko udahnuo i kao da je dobio signal od nevidljivog pomagača, izdahnuo je veliku količinu zraka i ponovno proizveo zvuk bum, na­kon čega je električni naboj svjetlosti koji je izlazio iz njego­va čela ušao u moje. Za mene je to bio šok jer se nisam pri­premila. Ali nije boljelo. Pretpostavila sam da otvara moje treće oko, centar u kojem je pohranjen najveći dio metafi­zičke svijesti. Odmah sam osjetila kao da mi iskre nježne struje padaju u oči. Kroz očne jabučice prolazili su mi trnci. Tjeme mi je gorjelo. Pitala sam se hoće li mi ostati ožiljci od opeklina na čelu poput njegovih. Umom mi je proletjela misao kako ću izgledati u krupnom planu! Onda sam se sjetila da uvijek mogu igrati uloge sa šiškama.

Mauricio se nije zaustavio na jednom slanju električne energije kroz moje čelo. Ponovio je to tri puta. Nasmijala sam se sama sebi. Morao je to učiniti tri puta, jednom za um, jednom za tijelo i jednom za dušu.

Kad je do kraja napunio moje treće oko energijom, stao je sa strane kreveta i stavio mi ruke na srčanu čakru. Priti­snuo je, ponovno udahnuo, te poput specijalista za srce ko­ji pokušava natjerati srce da ponovno zakuca, masirao ga je i istodobno proizvodio isti zvuk bum dok je velika kugla električne energije preko njegovih ruku ulazila u moje tijelo tamo gdje sam pretpostavljala da je moje srce.

Osjetila sam kako preuzimam ulogu promatrača. Teško bi bilo dokazati da nisam sanjala. Mauricio mi je nekoliko puta »naelektrizirao« srce i sva­

ki je put oblik elektromagnetskih silnica bio drukčiji. Udaljio se od kreveta i stao pucketati prstima po zraku

kao da puni baterije. Nastavio je duboko udisati. Kad bi iz­dahnuo njegovo bi tijelo zabljesnulo električnim nabojem svjetla. Dok je radio osvjetljavao je cijelu sobu. Kasnije sam doznala da je svjetlost kojom je zračio u sobi prolazila kroz zidove kuće osvjetljujući istodobno sve ostale prostorije! (Poslije sam ga imala priliku vidjeti kako sve to čini po danu, na sebi je imao samo gaćice kako bi dokazao da nigdje na tijelu ne skriva nikakvu mehaničku spravu za proizvodnju svjetlosti.)

Na koncu je kleknuo na jedno koljeno i zauzimao razne položaje. Kako je u sobi bilo mračno, mogla sam vidjeti sa­mo njegove obrise kad bi ispunio sobu električnom energi­jom. Ta bi mi slika titrala pred očima poput kiše munja u no­ći. Tada je stavio ruku iznad svoje glave. Doimalo se kao da mu je tijelo postalo svijetleći stup, struja svjetlosti izlijevala se iz središta njegova bića do vrhova prstiju.

Kad je završio prekrasnu predstavu sa zasljepljujućim svjetlom Mauricio je iscrpljen oteturao u hodnik. Ustala sam s kreveta i prišla mu. Jako se znojio i vapio za vodom.

Dok sam mu pomagala u hodniku, svjetla su i dalje titrala i bljeskala u spavaćoj sobi! Bilo je to poput znanstvene fan­tastike, samo što se doista događalo.

Anne Marie mu je donijela vode. Popio je nekoliko čaša jednu za drugom dok je iz njega i dalje izbijala svjetlost. Na­glo je ustao i pošao na zahod, ostavljajući otvorena vrata. Raskopčao je hlače i mokrio, ali umjesto tečnosti izlazila je svjetlost!

Anne Marie se nasmijala. »Jesi li ikada vidjela takvo što?« upitala me.

»Nisam«, odgovorila sam šokirano. Zapravo nisam mogla vjerovati da to i sada gledam.

Izašavši iz kupaonice, Mauricio nije više bio u stanju izmijenjene svijesti. Svi smo se vratili u dnevnu sobu. Želio je vino. Pitala sam se hoće li i vino zasvijetliti. Ali nije. Popio ga je prije nego što je dobilo priliku za to.

Ubrzo, vjerojatno okrijepljen vinom, Mauricio je nas­tavio objašnjavati tehnike svjetlosnog iscjeljivanja Simou i meni, što je potrajalo satima. Između čaša vina izlazio bi na balkon i osvjetljavao moj vrt kao da je dan.

Vrlo sam pomno na njemu tražila predmete koji bi mogli stvoriti takvu svjetlost, ali ništa nije imao u rukama.

Niti jedna mehanička naprava ne bi mogla proizvesti tako zasljepljujuću svjetlost, jer je ona u stvari dopirala iz unutrašnjosti njegova tijela. Vidjela sam njegov izvor. Bilo je to kao da nekakav unutrašnji gromobran napaja njegov fizički oblik energijom. Blještava svjetlost pojavljivala se u svakoj sobi. Jesu li njegovi entiteti Akron i Shalla uživali u svojoj zabavi? Jesmo li bili iscijeljeni samim boravkom u njegovom društvu? On se nije doimao jako duhovnim ili čak osobito predanim onome što je radio. Uzimao je to zdravo za gotovo.

»Usklađujem čakre pomoću snage svjetlosti« nepreten-ciozno bi objašnjavao. »To je Enoch. To su Akron i Shalla. To je bog. A ne ja.«

Zatim bi popio još vina i ispričao još nekoliko šala. »Pokaži im svoje čakre«, zapovjedila mu je Anne Marie.

S čašom vina u jednoj ruci, otkopčao je košulju drugom i pokazao stigme na svakoj od čakri polako otpijajući vino. Okrugli su ožiljci savršeno paralelni upućivali na mjesta ezoteričnih čakri na tijelu. Sjajili su se i pulsirali.

»Ponekad krvare ako ne uspije iscijeliti druge«, dodala je Anne Marie. Mauricio je kimnuo i nasmiješio se otpijajući vino sve dok nije dobio poticaj da ponovno zasvijetli. Pret­postavila sam da su mu »poticaj« uputili Akron i Shalla, koji su promatrali energije onih od nas koje je još trebalo uskla­diti i iscijeliti.

Kad sam Mauricia ponudila večerom, odbio je. Nasta­vio se šaliti, otpijati vino i igrati se svjetlom. Hodao je po so­bi, izgovarao bum i zadirkivao nas, štipajući nas žene po bradi i pjevajući dječje pjesmice.

Dok sam ga promatrala pomislila sam kako svi mi oče­kujemo da je metafizika ozbiljna. Kad netko ima sposob­nost da premosti dimenzije, od nas se nekako očekuje da mu se klanjamo i tiho iskazujemo poštovanje. Mauricio nije očekivao ništa slično, u stvari prezirao je i samu pomisao na to, te više volio biti komično zabavan. Možda je baš ta stra­na njegova karaktera uzrok njegovom dugom odbijanju da postane kanal za iscjeljivanje.

Oko 2 po ponoći Mauricio je predložio da pođemo na spavanje. Još ćemo neko vrijeme ostati budni, ali bilo bi dobro da se odmorimo.

»Želio bih vas liječiti svjetlom prije nego zaspite«, rekao mi je.

Povela sam ga u svoju spavaću sobu, uvukla se u krevet s odjećom na sebi, a on je stao iznad mene.

»Zaštita za nju«, rekao je svojim svjetlosnim pomoćnici­ma. Nakon čega se ispunio snopom blještave svjetlosti, pre­ma čemu je ono što je ranije te večeri proizveo više naliko­valo svijeći. Svjetlost je ispunila cijelu sobu i balkon. Vidjela

sam obrise Mount Rainiera vani. Sada su svjetlosni naboji koji su izvirali iz njega neprestano dolazili, bez stanke. Bilo je to veličanstveno, nevjerojatno i neshvatljivo. No ipak sam osjećala kako se sve više smirujem i kad je naposljetku otišao, zaspala sam i spavala ljepše nego ikad u životu.

Idućeg dana Mauricio je otišao i dok sam šetala pokraj rijeke zamijetila sam da sada više cijenim sve što je živo oko mene. Osjećala sam suosjećanje kakvo me nikada prije nije dodirnulo. Željela sam uputiti ljubav svakom tko je u nevo­lji ili pati. Željela sam učiniti više da pomognem ljudima. Sjela sam na stari panj i pokušala meditirati. Umjesto toga sam se zatekla kako tiho plačem zato što sam promatrajući prirodu oko sebe shvatila da je ljubav ono što nas sve odr­žava na okupu. Nisam znala otkuda ta ljubav dolazi, ali sam znala da je u meni i svemu oko mene. Bio je to jedan od onih procijepa u vremenu kad sam osjetila potpuno razu­mijevanje.

Sjela sam na panj, čudeći se kakvu ulogu igra »svjet­lost« u emotivnom iskustvu. Kakva je veza između njih? Je li svjetlost fizički produžetak ljubavi? Je li svjetlost način na koji prevađamo božansku energiju u stvarnost?

Sjetila sam se svih onih ljudi, koji su tijekom doživljaja izlaska iz tijela vidjeli bijelu svjetlost za koju su »znali« da je Bog. Svjetlo ih je uvijek ispunjavalo osjećajem veličanstve­ne ljubavi. Stoga, ako nađemo svjetlo, jesmo li našli ljubav? Je li svjetlost vibracija ljubavi koju možemo podnijeti? Po­stoji li još sjajnija svjetlost koja na nas čeka u golemom pros­transtvu kozmičkog razumijevanja?

Možda je to područje na kojem će se znanost i duhov­nost sresti. Trud znanstvenika da objasne Boga i kreaciju, možda nalazi odgovor u subatomskim svjetlosnim čestica­ma koje kao da plešu držeći svjesnost na okupu poput neke vrste ljepila. Jesu li te subatomske čestice u stvari čes­tice božanske energije? Može li to teorijski biti tako jedno­stavno? Budući da je tako jednostavno, nisu li sami ljudi to

proglasili neprihvatljivim, jer im je bilo lakše ne prihvaćati odgovornost za razumijevanje?

Nekoliko mjeseci kasnije, pozvala sam Mauricia da dođe iz Brazila i pokaže kako iscjeljuje na četverodnevnom seminaru koji sam organizirala u Kaliforniji za vikend 30. svibnja17. Rekao mi je da je »izgubio svjetla« zato što nije ži­vio onako kako je trebao, da bi ispunio svoju »sudbinsku odgovornost«. Predložila sam mu da bi ovo mogla biti prili­ka da ispravi svoj propust. Složio se i doputovao.

Čim je upao u prostoriju gdje je tri stotine ljudi očekiva­lo iznenađenje koje sam im obećala, rekao je da osjeća kako se njegovi »prijatelji po svjetlosti« vraćaju. Zagledao se u malu skupinu i odmah im rekao kako da promijene mjesta na kojima su sjedili. »Nikad nisam iscjeljivao tako ve­liku skupinu«, tiho mi je priznao. »Njihove uzorke energije treba raspršiti, ili ću u suprotnom ja biti preopterećen«. Podijelio ih je u tri skupine i zamolio ih da mu ne upućuju nikakvu vrstu energije. Imao je dovoljno i svoje!

Stojeći mirno pred skupinom, počeo duboko udisati, meditirati, izdisati i na koncu s poznatim bum izdisajem, pretvorio se u ljudski stup svjetla.

Ludo sam se zabavljala promatrajući kako skupina rea­gira na isti način kao nekad ja. Bili su zapanjeni, nepo­vjerljivi, oduševljeni, neki su čak bili podozrivi, no ipak svaki je od njih shvaćao da se tu stvarno događa nešto što je izvan naše sadašnje moći prihvaćanja i procjenjivanja logične stvarnosti. To je trajalo oko jednog sata. Neki su lju­di tvrdili da su im iscijeljeni razni bolovi i tegobe; drugi su jecali zbog olakšanja koje su osjetili kao posljedicu osloba­đanja od napetosti što su je sami sebi nametnuli. Ostali su se naprosto kupali u svjetlosti, ne brinući se zato što ne znaju, ne razumiju ili ne mogu logično objasniti što se do­gađa. Ako su to doživljavali kao proces iscjeljenja, onda će on to i biti.

17 Memorial Day - državni blagdan u spomen na pale u ratu.

Ukratko, večer je bila uspješna, ne samo za skupinu, već i za Mauricia kome su se vratili njegovi prijatelji po svjetlu.

Sljedećeg jutra, dok su ljudi polako odlazili ili telefo­nom dogovarali planove za put, čula sam kako dva nju-jorška odvjetnika koji su vidjeli Mauriciov rad, razgovaraju sa svojim kolegama u New Yorku. Opisivali su što se do­godilo prethodne večeri. Nastao je muk. Jedan od njih je rekao: »Ali vidio sam to vlastitim očima«. Drugi je rekao: »Ali ni jednom nije dodirnuo svoje tijelo da bi uključio elek­trični prekidač ili išta slično«. Zatim i dalje tišina. Mogla sam zamisliti podozrivost s druge strane telefonske žice; domi­šljate aluzije na priviđenja ili nešto tome slično. Ubrzo su oba odvjetnika spustila slušalicu. Pogledali su se, crveni od stida i gotovo istodobno rekli: »Nisu mi povjerovali. Rekli su da to nisam mogao vidjeti«.

Prišla sam im. Stavila sam im ruke na ramena, trudeći se da ne djelujem snishodljivo. »Dobrodošli u klub«, rekla sam. »Naviknut ćete se na to. A i oni koji su vas proglasili ludima«.

N a koncu sam iskušala nešto o čemu sam slušala godinama. Budući da se radilo u mome fizičkom tijelu i kako sam zapravo to doživjela kao istinski

događaj bez trunke prijevare, to je iskustvo najsnažnije utjecalo na moje shvaćanje veze između fizičkog i nefi-zičkog svijeta.

Ispričat ću vam što se dogodilo. Vidjela sam mnoge vi­deo filmove o metafizičkim operacijama iz Brazila i s Filipina. Jednu mi je darovao liječnik koji se i sam podvrgnuo takvom liječenju, te se na taj način izliječio od očne bolesti. Pročitala sam puno knjiga o životu metafizičkih kirurga i razgovarala s mnogim ljudima koji su tvrdili da su se na taj način izliječili.

Također sam vidjela »opsjenare« u večernjim zabavnim emisijama kako pokušavaju razotkriti i ismijati taj fenomen služeći se vrlo dobrim smišljenim trikovima koji nalikuju »metafizičkoj operaciji«. Za tu su svrhu rabili ptičje želuce i crveno obojene kuglice koje su se kad bi se rasprsnule, doi­male kao krv. Uglavnom su to bili krvavi prizori bez ikakve vještine i elegancije s kakvom to rade npr. Siegfried & Roy. Na mene su ostavili dojam pojedinaca koji iskorištavaju ono za što su uvjereni da je naivnost i ustrajnost »glupih lju­di koji žele vjerovati u čarobne vile«. Zanimao me je njihov strah i to emotivno nasilje kojim su se služili. To je »razotkri­vanje šarlatana« u stvari bilo glavni izvor njihovih prihoda.

15 Moje tijelo kao krajnji atomi svjesnosti

Gdje nema otpora nema boli.

Video snimke metafizičkih operacija koje sam vidjela silno su se razlikovale od opsjenarskih trikova, zato što su se operacije odvijale u bolnicama uz nazočnost drugih liječni­ka i medicinskog osoblja. Pacijenti nisu morali platiti opera­ciju, ako to nisu željeli, a emotivno ozračje okoliša bilo je ispunjeno mirom i svetošću.

Ipak, snimila sam dovoljno filmova sa sjajnim specijal­nim učincima da bih bez zdvajanja prihvatila ono što vidim na traci. Morala sam to vidjeti osobno. I željela sam se oslo­boditi predrasuda.

U jednom osobito dojmljivom filmu, gledala sam vele­časnog Alexa Orbita iz Manile dok jedno za drugim operira dugi niz ljudi. Nježno je masirao kožu svakoga pacijenta dok se ona nije otvorila. Zatim je rukama potražio mjesto koje je bilo bolesno, te iz njega izvadio krvne ugruške i neku vrstu tvari što se nalazila unutra, na koncu je izvadio ruke našto se »rez« zatvorio. Na pacijentu se vidjela krv, ali nije bilo ni tra­ga ožiljku. Kamera je snimala bez stanke, to jest, bez ikakvih rezova. Operirao je dvadesetak ljudi za dvadeset minuta. Svaka je operacija trajala otprilike šezdeset sekundi, a boles­ti su bile različite od čireva i križobolje preko guše i raka do moždanog tumora, očnih bolesti i srčanih tegoba. Snimak je bio izvanredan, ali ja mu nisam mogla posve povjerovati.

Jedan mi je prijatelj rekao da je Alex Orbito došao u Ameriku. Rekla sam to svojoj kćeri Sachi, koja je dugo pati­la od križobolje i vratobolje. Sachi je prva skupila hrabrost da ode k Alexu i nakon što mi je opisala postupak, odlučila sam ga upoznati.

Bilo mi je smiješno da je njegova sljedeća postaja bio Las Vegas, mjesto na kojemu sam proživjela toliko mnogo tjelesno i duhovno snažnih događaja.

Čim je Alex izliječio Sachi, njezine je boli nestalo. Ali on ju je upozorio da će, ako bol ima karmički uzrok, sama morati raditi na sebi i uspostaviti vezu s Božjom energijom s više vjere nego što je to dotada činila.

Nazvala sam Chrisu Griscom, stručnjakinju za duhovnu akupunkturu iz Galistea i zamolila je da se nađemo u Vega-su. Uzele smo hotelsku sobu upravo iznad striptiz bara i če­kale susret s velečasnim Alexom Orbitom, koji nije bio poz­nat samo na Filipinima, već i u cijelome svijetu.

Orbito se rodio 25- studenog 1940. u naselju Cuyapo, Nueva Ecija, pokrajini na Filipinima, oko dvjesto kilometa­ra sjeverozapadno od Manile. Roditelji su mu bili siromašni. Obrađivali su zemlju za zemljoposjednika.

Orbito nije bio svjestan svoje iscjeliteljske moći sve do svoje četrnaeste godine, kad mu je u snove počeo dolaziti tajnoviti starac koji mu je rekao da je njegov duhovni uči­telj, te mu dao osobnu mantru koja je Alexu pomagala da dosegne izmijenjeno stanje svijesti kad zaželi. U tim je sno­vima starac rekao Alexu da će biti veliki iscjelitelj.

Alex nije obraćao pozornost na to sve dok ga jednog ju­tra nije pozvala paralizirana majka jednog prijatelja, tvrdeći da je prethodne noći usnula kako ju je Alex izliječio od para­lize. Alex se istoga časa sjetio da je i sam sanjao istovjetni san!

Otišao je k starici. Prepoznali su se premda se nikada ranije nisu vidjeli. Bez riječi je uzeo bočicu kokosova ulja što se nalazila pokraj kreveta, izmasirao joj noge kao što je to učinio u snu, izmolio kratku molitvu i zapovijedio joj da prohoda.

Istoga se trena ona digla iz kreveta prvi put nakon deset godina i prohodala.

Od tada je shvatio da je iscjelitelj i da u svojim rukama ima energiju koju ne razumije.

Međutim, nije želio biti iscjelitelj. Plašilo ga je ono što nije razumio. Štoviše, kad se proširila vijest o njegovom da­ru, ljudi su zlorabili njegovu moć, mnogo su puta znali poslati po njega, ne plaćajući mu ništa i ostavljajući ga da se sam snađe za povratak u svoje selo.

Naposljetku je postao velečasni Jedinstva Espiritista Christiana s Filipina i prestao iscjeljivati. Ubrzo nakon toga

se razbolio. Kad se vratio iscjeljivanju ponovno je ozdravio. Zamijetio je da bi se, kad bi ostavio ljude u nevolji, on sam razbolio. Od tada je odlučio posvetiti svoj život služenju čo­vječanstvu pomoću duhovnog iscjeljivanja. Putovao je po Filipinima iscjeljujući stotine ljudi za gotovu nikakvu nov­čanu naknadu i na koncu otvorio bolnicu u blizini svog skromnog doma u Quezon Cityu.

Chris i ja razgovarale smo prije nego što je Orbito sti­gao. Čula je za njega i rekla kako bi joj bila čast da je on izli-ječi. Ja nisam bila tako sigurna.

Otvorila sam vrata hotelske sobe i preda mnom je sta­jao mladolik, izrazito mršav muškarac, besprijekorno odje­ven: bijela košulja, kravata, jednostavne hlače, sportska jakna od satena. Došao je sa ženom i njezinom prijatelji­com. Široki me je osmijeh na njegovu licu odmah razoru­žao. Od trenutka kad smo se svi upoznali osjećala sam se kao da ga oduvijek znam.

Poznavati ga i voljeti bilo je jedno. Gledati ga kako izvo­di »metafizičku operaciju«, nešto posve drugo.

Nakon nekog vremena provedenog u upoznavanju u dnevnoj sobi, premjestili smo se u spavaću sobu hotelskog apartmana. Alex je pogledao u krevet i znala sam da će to biti mjesto na kojem će se sve odigrati.

Njegova žena i njezina prijateljica iz nove papirnate vrećice izvadile su praznu plastičnu zdjelu, nešto gaze i alkohol. Trbuh mi se zgrčio.

Alex je sjeo na stolicu pokraj kreveta. »Ja ne iscjeljujem« tiho je rekao. »Bog iscjeljuje. On

me koristi kao oruđe i kanal za snagu svoje iscjeljujuće energije. Ja samo usklađujem čakre tako da pojedinac može izliječiti samoga sebe«. Ponovno sam shvatila koliko su čakre bitne.

Chris se nasmijala. Pitala sam se što će uslijediti. Na početku moram naglasiti da je sa mnom bilo sve u

redu. Nisam bila bolesna. Nisam imala nikakve tegobe. Sto­ga sam se spontano pitala što tu uopće radim i zašto sam ga pozvala da dođe! Čim sam to pomislila osjetila sam u sebi glas (moje više ja) koji mi je rekao: »Zato što moraš steći po­vjerenje u fizičko iskustvo više vibracije«.

U redu, ali neću biti prva. Rukom sam dala znak Chris. Legla je na krevet.

Alex je pognuo glavu i duboko se usredotočio na tihu molitvu što je trajalo oko pet minuta. Kad je podignuo gla­vu, lice mu je bilo ozareno silnim blaženstvom. Rekao nam je da kroz njega radi još jedan duhovni liječnik čija će ene­rgija izvesti operaciju.

»Skini bluzu«, rekao je Alex. »Moram ti operirati srce«. Chris je zadigla bluzu preko glave. Bila sam sretna što je na sebi imala grudnjak. Sjetila sam se da ga ja nemam.

Alexova žena i njezina suradnica sjele su pokraj njega. Kao po zapovijedi, Alexove su se ruke podigle u zrak,

gdje su upijale neku vrstu uputa, a zatim se nježno spustile na Chrisin trbuh, vješto je počeo masirati kožu njezina torza iznad struka, isto kao što je to učinio na videu koji sam vid­jela sve dok njegove ruke nisu razdvojile kožu i iznenada se obje našle unutar njezina grudnog koša. Nisam mogla vje­rovati svojim očima. Pojavila se krv i začulo nešto poput žu-borenja vode dok je rukama tražio nešto blizu srca.

Pomno sam promatrala Chris. Uzdahnula je od zado­voljstva govoreći: »toplina njegovih ruku, osjećam nevjero­jatnu iscjeljujuću toplinu«.

Meni je izgledalo kao da su njegove ruke zaista u njezi­nom grudnom košu! Vrlo nježno desnom je rukom uklonio nešto slično ugrušku krvi. Stavio je to u plastičnu zdjelu. Lijeva mu je ruka i dalje počivala u njezinim prsima.

Zatim, kao da je dobio upute od izvora iz kojeg dolazi iscjeljenje, rekao je: »A sad, tvoji bubrezi«. Izvadio je ruke

iz Chrisinog grudnog koša i otvor se zatvorio, kao da je podigao ruke iz posude s vodom. Njegova je žena obrisala krv gazom natopljenom alkoholom.

Odmah zatim njegove su ruke zaronile u Chrisin trbuh. Ponovno je rekla da osjeća toplinu. Ovoga su puta njegove ruke utonule u njezin trbuh sve do zapešća. Krv i tečnost posvuda su zapljuskivale dok se on doimao kao da nježno ljulja svoje ruke naprijed-natrag u njezinu tijelu!

Došla sam do ruba kreveta i pogledala unutra. Izgubila sam dah. Nisam si mogla pomoći. Njegove su

ruke doslovno ušle u njezin trbuh sve do zapešća! Udarila sam se po licu da se uvjerim da ne sanjam. Zatim sam poče­la koračati gore dolje po sobi. Osjećala sam da se nalazim u nekoj drugoj stvarnosti. Približila sam se i ponovno pogle­dala u Chrisin trbuh. Njegove su ruke zaista bile unutra! Obje odjednom. I ne, nisam sanjala.

»Kako se osjećaš?« pitala sam Chris. »Dobro« rekla je mršteći se, »ono što osjećam više sliči

pritisku. Ne osjećam bol.« Alex nije bio svjestan da razgovaramo. Doimalo se kao

da je negdje drugdje i netko drugi. Žurno je izvadio još nekoliko ugrušaka krvi iz njezina

trbuha, stavio ih u plastičnu zdjelu i izvukao ruke. Pomno sam promatrala. Ponovno se doimalo kao da je izvadio ru­ke iz vode, a ne iz ljudskog tijela. Bilo je to tako glatko, tako nevjerojatno jednostavno i lako. Veliki se razjapljeni otvor zatvorio. Još jednom je njegova žena uklonila krv gazom s alkoholom, a Chris je naprosto ustala iz kreveta. Smiješila se. Bilo je očito da je dobro.

»Molim vas« rekao je Alex pokazujući na mene. »O Bože«, pomislila sam. »Ja sam plesačica, osoba koja

se bavi tjelesnom kulturom. Volim kad imam svoje tijelo pod nadzorom. Ne volim niti normalne operacije, a kamoli ove vrste«.

Nevoljko sam legla na krevet.

»Gušterača«, odmah je rekao Alex, kao da je dobio upute iz nepoznatog izvora. Njegove su ruke bile iznad mo­ga grudnog koša. Pogledala sam u Chris, a zatim u njega.

»Čekajte malo«, rekla sam, osjećajući sa kao kukavica i glupača. Nisam se usuđivala nastaviti. Chris se nasmijala i sjela na krevet. Zatim sam posegnula za rukom Alexove su­pruge. Trebala mi je potpora.

Alex je naprosto čekao. Međutim nije se doimao kao Alex. Zatvorila sam oči. Pokušala sam meditirati i uspostavi­ti vezu sa svojim višim ja. Nisam ga mogla pronaći. Bila sam previše uznemirena. Bila sam izvan sebe. Sve sam ovo or­ganizirala sama, a sad sam se kajala. Je li uzrujanost bila znak da me se može povrijediti zato što nisam imala do­voljno povjerenja i vjere? »O Bože«, pomislila sam »što tu radim k vragu?«

Ponovno sam zatvorila oči. Tiho sam preklinjala: »Više ja, molim te, pojavi se. Pojavi se, molim te, više ja. Potrebna mi je komunikacija.« Osjećala sam se kao Spock u Zvjezda­nim stazama.

Čekala sam. Alex je čekao. Chris je čekala. Alexova su­pruga i suradnica-prijateljica su čekale.

Zatim sam polako, zatvorenih očiju potonula u sebe. Izbacila sam strah iz uma. Polako mi se pred očima pojavilo više ja. Nikada to neću zaboraviti. Moj je androgini prijatelj sjedio na kamenu, brade oslonjene na koljeno poput Rodi-nova Mislioca. Samo je ovoga puta moje osobno »biće« imalo krila. Smijala sam se sama sebi. Ovo je zbilja bila znanstvenofantastična priča u kozmosu.

Ipak sam osjetila ogromno olakšanje i radost što mi je uspjelo uspostaviti vezu. Onda sam vidjela da je osmijeh ko­ji mi je moje androgino biće uputilo zapravo bio snishodljiv.

»Trebam li to učiniti?« pitala sam. Nisam mogla vjero­vati da postavljam takvo pitanje.

Moje me je više ja pogledao s prijezirom i zamijetilo na način nedostojan svoje božanske pojave: »Stvarno si

glupača, znaš? Ovo si iskustvo stvorila za sebe tako da dobi­ješ dokaz da tijelo nije ništa drugo do 'proizvod sna i misli'. A sad se opusti i nastavi«.

Otvorila sam oči, pogledala Alexa i kimnula glavom. »Nastavi« rekla sam, »Spremna sam«.

Prije nego što sam izustila »spremna sam«, njegove su se ruke nježno spustile na područje gušterače i prije nego što sam postala svjesna što se događa, njegove su ruke bile unutar moga tijela i vadio je ono što je nazivao »ugrušcima negativne energije«. Željela sam reći kako je to bio ostatak sladolednog kupa koji sam pojela prethodnog dana, ali ta­kva vrsta humora nije se doimala primjerenom. Nisam se usuđivala pogledati u njegove ruke u meni. Držala sam oči čvrsto zatvorenima.

»Kako izgleda?« pitala sam Chris. »Nevjerojatno« rekla je. »Vidim tvoju unutrašnjost. Ka­

ko se ti osjećaš?« Željela sam reći nešto smiješno, ali sam se zatekla kako

odgovaram: »Osjećam se kao da je to san o stvarnosti«. »Dakako« odgovorila je Chris. Pa to i jeste fizičko tijelo -

san koji smo sami pretvorili u stvarnost kako bismo mogli iskusiti pustolovinu života na fizičkoj razini«.

Nisam bila u stanju za takvu vrstu metafizičke rasprave. Chris se smiješila.

Alex je izvadio ruke iz područja moje gušterače. »Bubrezi i debelo crijevo«, rekao je. Prije nego što sam

mogla negodovati, spustila sam hlače i njegove su ruke nježno masirale kožu ispod moga pupka. Za manje od tri sekunde obje su ruke uronile u moj trbuh sve do zapešća. Ovoga sam puta gledala. Bilo je isto kao i s Chris. Nisam osjećala bol - samo pritisak. Nije bilo puno pljuskanja krvi dok su se krv i crijeva ljuljala od jedne do druge strane. (Riječi ne mogu dati vjernu sliku postupka). Izvadio je još nekoliko »ugrušaka negativne energije« i ubrzo zatim izva­dio prvo desnu, a zatim i lijevu ruku.

Ponovno je njegova supruga očistila krv s moga trbuha gazom natopljenom alkoholom. Njezina je prijateljica uze­la plastičnu zdjelu i odnijela je u kupaonu, sve je bacila u za­hod i vratila se. Alex je pognuo glavu i doimalo se da se bu­di iz transa. Ustao je. »Sve u redu?« veselo je upitao.

Kimnula sam. Ostala sam bez riječi. Izašao je iz sobe, kao da će napraviti ručak. Ustala sam s kreveta i otišla u ku­paonicu. Sjela sam na kadu i briznula u plač.

Ostatak dana sam provela sama, pokušavajući se pri­viknuti na ono što se dogodilo. Bila sam osoba potpuno us­mjerena na tijelo koja je imala potrebu biti u dodiru s me­hanizmima što ga pokreću. Duge godine plesanja i teške tje­lovježbe dovele su do toga da preuzmem nadzor nad svo­jim fizičkim vozilom, no ovaj je nježni, osjetljivi, gotovo krh­ki »duhovni iscjelitelj« u izmijenjenom stanju svijesti, uvu­kao ruke pod moju kožu i bez boli izvadio ono što je nazivao »negativnim oblicima misli koji stvaraju ugruške krvi« i odlo­žio ih u običnu plastičnu zdjelu iz dućana. Nije imalo smisla.

Je li to ono što znače riječi: vjerovati da će »Božja ruka« ne samo iscijeliti materijalnu tvar, već kroz nju proći bez uzrokovanja boli, kao da tijelo nije ništa drugo do materija­lizirana misao, igračka mašte, vozilo za pustolovinu, zapra­vo, samo san o iskustvu. Odlučila sam da nije vrijeme za raz­mišljanje o takvim stvarima i vratila se praktičnijim mislima.

Chris se vratila u Galisteo, a ja sam sjedila na rubu na­puštenog bazena razmišljajući i kontemplirajući o svemu.

Moji su snovi te noći bili živopisni i duboki. Kad sam se probudila sljedećeg jutra, osjećala sam se zaista prekrasno: laka i puna energije, kao da sam se oslobodila golemog tereta koji nisam niti trebala nositi.

»Moramo još raditi«, rekao je Alex. »Moram uskladiti energije vaših čakri. Nije dobro napraviti previše odjed­nom«.

Kad sam ga pitala koliko naplaćuje, rekao mi je da mo­gu dati koliko želim; da gradi lječilište na Filipinima gdje će se moći liječiti oni koji inače takvo što teško mogu priuštiti.

Odlučila sam se za još nekoliko tretmana nakon kojih ću procijeniti koliko ću novaca za to izdvojiti.

Tretmani su se nizali jedan za drugim. U stvari, sljedećeg sam dana ležala na hotelskom krevetu, dok je on izvodio du­hovnu operaciju moga srca, trećeg oka, jajnika i grla. Zatim me je zamolio da se okrenem, otvorio mi je leda duž cijele kralježnice i izvadio »negativne vibracije« uzrokujući pritisak u leđima. Naravno da nisam mogla vidjeti kako mi je otvorio leđa, ali sam postupak mogla osjetiti iznutra. Nije bilo boli, već se samo osjećao »pritisak«. Mogla sam osjetiti njegove ruke u svojim leđima, ali nije bilo oštrine ili žestine boli.

Kad je završio zbrojila sam da me je »operirao« ukupno pet puta za samo tri minute.

Objasnio mi je da duhovna energija koja izvire iz nje­govih ruku iscjeljuje u jednakoj mjeri koliko i samo uklanja­nje negativnih ugrušaka. Stoga su ljudi imali koristi od ope­racije bez obzira na to jesu li zdravi ili bolesni.

Možda je to bila moja mašta, a možda i nije. Znam sa­mo da se nakon samo nekoliko dana provedenih s Alexom razina moje energije uvelike povisila. Osjetila sam se urav­noteženom i mogla sam dublje spavati nego prije.

Nakon toga sam pročitala sve knjige o duhovnom li­ječenju na Filipinima koje sam mogla naći. Zapadnjački su autori izražavali zapanjenost i umjesto da daju logično ob­jašnjenje - bili su skeptični. Autori s Filipina ili azijskog po­drijetla, što se najviše odnosi na knjige koje je napisao Jaime T. Licauco, izražavale su veće prihvaćanje stvarnosti koja je izvan naše moći shvaćanja. Još jednom sukob izme­đu logičnog razmišljanja (lijeva polutka) i različitih intuitiv­nih reakcija (desna polutka).

Dok smo razgovarali, Alex mi je sam opisao testove, promatranja i znanstvene laboratorijske provjere kojima je

bio podvrgnut. Nakon toga sam proučavala ono što je išlo u prilog njegovim tvrdnjama. Kad sam ga pitala zašto misli da je nužno da znanstveni svijet prihvati ono što on radi kao »stvarno«, odgovorio je: »Zato što bi onda mogli puno na­učiti od Božje ruke i iscjeliteljskog poziva«.

Orbita su pozvali u Švedsku 1974. da se podvrgne skan­dinavskim znanstvenicima koji su ga u laboratorijskim uvje­tima ispitivali, proučavali, iziskivali od njega da iscjeljuje bez odjeće na sebi, pratili mu rad srca, moždane valove, puls, znojenje itd. Kirlianskom su fotografijom promatrali opseg njegove aure i energije koja mu izvire iz ruku dok is­cjeljuje i operira.

Orbito je priznao da su s njim postupali kao sa zamor-cem i da se više nikada neće podvrći takvom traumatskom iskustvu, zato što mu je u takvim uvjetima nevjerice i zdvo­jnosti bilo iznimno teško iscjeljivati. Rekao je, kao što danas kažu mnogi liječnici da bi se oporavio, čovjek mora vjero­vati da to može.

Što se tiče optužbi da filipinski iscjelitelji rabe kuglice s krvi i životinjske iznutrice kako bi stvorili dojam fizičkog dokaza da su nešto odstranili, dokazi su oprečni.

Kad su iscjeljivanje promatrali u laboratoriju, katkad bi se pojavila ljudska krv, a katkad samo vodenasta plazma. Sami iscjelitelji kažu da ne razumiju zašto. Objašnjavaju da uistinu nije nužno razrezati kožu i proizvesti pravu krv ili fi­zički nešto odstraniti da bi došlo do ozdravljenja. Kažu da je pacijentu potreban fizički dokaz da je izliječen kako bi mu bilo bolje. Iz toga razloga oni materijaliziraju krv i uzrokuju da poteče. Oni tvrde da ako pacijent »vidi« da ga se operi­ra, iscjeliteljski se učinak u znatnoj mjeri povećava. Zato is­to kao što »dematerijaliziraju« epiderm da bi ušli u tijelo, »materijaliziraju« krv i ugruške da bi povećali učinak liječe­nja. Kažu da je tijelo i tako samo pričin, a fizičko biće samo očitovanje čovjekovih misli. Otkrila sam da se središnje pi­tanje odnosi na fizičku »stvarnost«, a ne na to je li Alex pre­varant ili ne.

Za mene nije bilo nikakve dvojbe da su njegove ruke ušle u moje tijelo. Osjetila sam to i vidjela, ne samo na sebi, već i na drugima dok sam stajala iznad njih i promatrala. Jesam li osjećala vlastito tijelo kao fizički pričin? Svi duhov­ni učitelji tvrde da su takvi pojmovi središnji za razumije­vanje fizičke dimenzije našega života; da je tijelo u osnovi samo nakupina molekula koji su proizvod naše svijesti. Svi­jest postaje projicirana misao, a misao se očituje kao fizička stvarnost.

Pozvala sam Orbita u svoju kuću u Malibuu na sljedećih nekoliko tjedana, kako bih ga mogla još više promatrati u radu. Kako se približavao Božić, razglasila sam da će Alex tim povodom iscjeljivati, a ljudi mogu dati onoliko koliko žele za njegovo lječilište.

Gotovo je stotinu ljudi došlo na sam Božić i sljedećeg dana. Bili su to moji prijatelji, prijatelji prijatelja, radoznali duhovni tražitelji i nekolicina zaista bolesnih.

Alexa sam sa suprugom i suradnicom smjestila u sobe za goste i preuredila svoju prostoriju za yogu i tjelovježbu u ambulantu.

Ljudi bi legli na moj stol za masažu, a Alex je sjedio na stolici pokraj njega. Supruga i suradnica sjedile su pokraj njega i promatrale mnoštvo »operacija«, za neke od njih ni­kad nisam ni pomislila da ću ih izdržati, ali jesam. I pomno sam ih promatrala.

Prije nego što su ušli u sobu, ljudi su meditirali u tišini. Gotovo su svi bili puni pouzdanja, ali jednako uplašeni i uz­rujani kao što sam na početku bila i ja. Razumjela sam kako se proturječno osjećaju, jer sam i sama to prošla. Pružali smo potporu jedni drugima, a prije samog početka Alex je poveo molitvu i uspostavili smo »zajedničku vezu s Bogom«.

Među operacijama koje sam vidjela jedna se osobito is­ticala, bila sam svjedok kad je Alex prstima izvadio oko

jedne osobe iz očne duplje, očistio ga otraga i ponovno ga vratio. Pacijentica nije osjećala bol; ustala je i smiješeći se rekla kako je osjetila samo »pritisak«.

Odstranio je tumore iz pluća i trbuha. Prstima je izvadio zub i zaustavio krvarenje. Vadio je ciste i izrasline iz svih mogućih dijelova tijela. Kad su pacijenti imali tegobe sa spolnim organima uvi­

jek bih izašla iz sobe. Kasnije su mi ispričali da je Alex odstranjivao hemoroide, tumore iz maternice i slično. U takvim je slučajevima obično rukama ulazio u tijelo izvana, rijetko kroz vaginu ili čmar.

Uklonio je tumore dojki i guše. Izvadio je krvne ugruške iz vrata mog osamdesetogo-

dišnjeg prijatelja koji je imao tegobe s krutim arterijama. Ušao je prstima u desni jedne osobe i iscijelio gnojnu

upalu. Izvadio je moždani tumor. Neki put su ljudi željeli promatrati druge. Alex nikada

nije htio da ih promatra puno ljudi odjednom, zato što je rekao da ga energija nepovjerenja iscrpljuje.

Tijekom istih blagdana Alex je otišao u Ojai da bi tamo iscjeljivao ljude. Puno ga je ljudi iz Los Angelesa slijedilo. Mnogi od njih došli su na moj poziv.

Sjećam se prvoga dana u Ojaiu, Alex je dobio prostoriju za iscjeljivanje u predvorju crkve Jedinstva. Tridesetero je ljudi željelo vidjeti Alexa kako operira prije nego što bi mu dopustili da na bilo koji način iscijeli njihova vlastita tijela. Bi­la sam dragovoljac budući da je puno ljudi došlo radi mene.

Tiho su ušli u prostoriju. Ležala sam na stolu potpuno obučena. Alex je bio iza stola oslonio pognutu glavu na ru­ke i molio se. Dugo je molio. Pretpostavljala sam da je raz­log tome nazočnost različitih energija u sobi (vidoviti ljudi natprirodnih sposobnosti mogu odmah osjetiti svačije uzorke energije, što ponekad ima negativan učinak na njih same).

Alex nije podignuo glavu. Naposljetku mi je još uvijek pognute glave prišapnuo: »Shirley«, rekao je skanjujući se. »Jedan čovjek u plavom džemperu naslonjen na zid, izrazi­to je jako negativan. Nije sklon ni meni ni onomu što radim. Vrlo mi je teško. Možeš li ga, molim te, zamoliti da ode?«

Osvrnula sam se iz ležećeg položaja i ugledala čovjeka o kojem je govorio. Bio je to moj prijatelj novinar kojega sam osobno pozvala. Da se ne bi doimalo kako samo njega isključujem, rekla sam: »Netko od nazočnih očito širi puno negativne energije i nepovjerenja. Znate tko ste. Bilo bi bo­lje da se vratite kasnije kad se budete osjećali pozitivnije«. (Učila sam se diplomaciji pod stare dane... konačno.)

Čovjek u plavom džemperu tiho je otišao zajedno s još dvoje ljudi. Nitko ih nije osuđivao. Alex se ponovno pomo­lio i pao u lagani trans. Izraz lica mu se promijenio i nastavili smo s »operacijom«. Nisam gledala kako Alexove ruke uranjaju u moj trbuh. Umjesto toga, odlučila sam proma­trati lica ljudi koji su gledali. Bili su zapanjeni, prestravljeni, radoznali, šokirani, osupnuti - kako opisati izraze na licima ljudi koji su promatrali nešto što se protivi njihovom shva­ćanju stvarnosti? Jedna je osoba uskliknula: »O, ne, Shirley, pazi!« Bila je tako iskreno zabrinuta da sam je utješila sa sto­la. Ostali su bili osupnuti činjenicom da mogu govoriti dok se obje Alexove ruke nalaze u mome trbuhu odakle se čulo poznato zapljuskivanje. Krv je slobodno tekla niz moje tije­lo. Osjetila sam duboki pritisak unutar svog trbuha i morala sam priznati da me je ovoga puta malo zaboljelo. Znala sam da je uzrok tome ozračje nepovjerenja u sobi, pa sam zatvorila oči i svoj um dovela u stanje potpunog povjere­nja. Bol je jenjala.

Tada sam shvatila tako jasno koliko je važno povjerenje tijekom duhovnog iscjeljivanja ili bilo čega drugog duhov­nog, kad smo već tu. Istodobno mi je umom proletjelo sje­ćanje na one dijelove mog života kad sam čvrsto vjerovala da ću se oporaviti, radije nego popustila pred uvjerenjem da će bolest dugo trajati. Sjećam se svojih liječnika. Kad

sam im vjerovala, bilo mi je bolje. Činilo se da ishod jed­nako ovisi o meni koliko i o liječniku. Liječnik i pacijent rade zajedno. Kad bolje razmislim, moje je tijelo uvijek rea­giralo u skladu s mojim očekivanjima. Tijelo slijedi um.

Metafizička mi je operacija bolje od ičega drugog po­mogla da to shvatim.

Sjetila sam se kako je Alex rekao: »Ljudi trebaju dokaz da su izliječeni, stoga im ga i dademo. Nije nužno da otva­ram tijelo«. Nastavio je: »Isti bih učinak mogao postići mag­netskim iscjeljivanjem. Nije nužno da išta odstranim iz tijela da bi se ljudi izliječili. Ali Zapadnjaci napose osjećaju potre­bu za fizičkim dokazom kako bi bili duhovno izliječeni, sto­ga im dadem taj dokaz«.

Često sam razmišljala o tome što je rekao. Funkcionira li tradicionalna medicina na isti način? Imamo li potrebu za nečim tako drastičnim kao što je operacija da bismo pov­jerovali da se naše tijelo oslobodilo upale, premda smo sa­vršeno sposobni izliječiti se iznutra vlastitom snagom?

Zašto smo ljude s drukčijim sposobnostima za liječenje zatvorili u laboratorijske uvjete s ciljem da izvedemo za­ključke o kojima je znanost već donijela automatsku pre­sudu? Znanstvena je oprema napravljena samo da bi se do­kazalo kako nešto odgovara onome što znanost već zna. A što je sa širenjem stvarnosti? Što je s mogućim istinama ko­je još ne možemo ni zamisliti?

Mnogi ljudi nakon duhovnog iscjeljenja odlaze u uvje­renju da su izliječeni jer se njihova tijela bolje osjećaju. Ali treba li im reći da zapravo nisu izliječeni samo zato što tra­dicionalna medicina to ne razumije? Treba li ih uvjeriti da ih je duhovna energija iscijelila samo zato da se mogu po­novno razboljeti i uzimati lijekove i završiti pod kirurškim skalpelom?

Ako smo mi kao ljudska bića stvoreni od nakupine tako­zvanih »neživih prostih atoma«, no ipak se doživljavamo živi­ma i svjesnima, gdje se onda događaju promjene? Kad dola­zi do njih? Može li se »vidjeti« svjesnost? Dade li se izmjeriti?

Kad Alex Orbito ili neki drugi iscjelitelj rade s višom svi­jesti, oslobođenom od fizičkog oblika, Biblija bi tu svijest nazvala Bogom, a proces bi opisala kao čudo. Ali pretpo­stavimo da se tu naprosto radi o svijesti jedne više razine, da iscjelitelj djeluje putem druge fizičke osobe koja ima od­govarajuće vibracije kao što je Alex - ne bi li to bio dovoljan dokaz da se radi o široj i nama nepoznatoj stvarnosti?

Čini se da uporno tvrdimo kako smo ograničeni i usam­ljeni, zauvijek osuđeni na svoj monotoni identitet, nepo­pravljivo se opirući zamisli da smo u stanju shvatiti daleko više od onoga što sebi priznajemo, zato što bi nas takvo pri­znanje nagnalo da sami sebe sagledamo u širem i sposobni­jem svjetlu, što bi od nas zauzvrat iziskivalo prihvaćanje odgovornosti za ono što smo odabrali doživjeti. Tada bismo dovršili krug i shvatili da smo ono što doživljavamo. Kad bis­mo mogli izmijeniti svoj doživljaj mogli bismo izmijeniti i pojavni svijet oko nas. Tijekom metafizičkih operacija na sebi, osjetila sam više nego ikad dotad da mi je vlastiti do­življaj pomogao da stvorim taj događaj i bio njegov neod­vojivi dio. Moj doživljaj vlastitog identiteta bio je toliko ograničen da sam bila skeptična spram tog događaja koji je preda mnom otvarao vrata šire stvarnosti. Možda mi je bilo ugodnije ostati pri ograničenom doživljaju sebe jer se sve izvan te ograničenosti doimalo tako stranim, tuđinskim i strašnim i bila bih radije slijedila vraga kojega poznajem nego anđela kojega nisam bila u stanju upoznati.

Ako je moje tijelo napravljeno od molekula kojima je moja svijest zapovijedila da uzmu ljudski oblik, a sve je za­pravo stvoreno od besmrtne božanske energije, mogu prih­vatiti da se metafizička operacija odvija pomoću duhovne veze s božanskim razdvajajući žive atome jedne od drugih energijom koja ne narušava, već lako i nježno klizne kroz fizičko isto kao što ruka lako i bez narušavanja klizne kroz tečnost.

Ne mora mi znanstvenik reći da je to točno ili netoč­no. Znam to zato što mi se dogodilo. I kao što je Einstein

zaključio na koncu svoga života: »Znanje je iskustvo. Sve su ostalo puke informacije«.

Nakon Ojaia, Chris Griscom zamolila je Alexa da dođe iscjeljivati na njezinom Institutu Svjetlosti u Galisteu u Novom Meksiku.

Pozvala sam jednoga svjetski poznatoga kirurga kojega sam poznavala da sam vidi postupak. Zbog njegove privat­nosti, zvat ću ga dr. Theodore Bennett. Teda su zanimala mistička učenja, ali je očito na sve to gledao s objektivne i uravnotežene strane.

Bennett je upoznao Orbita, saslušao njegovo objašnje­nje iscjeljivanja i počeo postavljati mnoštvo pitanja.

Od samoga je početka Bennettu bilo jasno da Orbito opisuje različitu vrstu medicinske znanosti. Orbito je shva­tio da mnogi izvrsni tradicionalni liječnici imaju poteškoće s prihvaćanjem da možda postoji nevidljiva istina jednako duboka i djelotvorna kao i vidljiva. Premda su znanost i me­dicina golemim koracima napredovale u posljednjih 150 godina, ima toliko stvari koje se ne mogu shvatiti ili objasni­ti pukim laboratorijskim formulama.

Orbito je rekao da medicinsku znanost ne drži ograni­čenom već da je naprosto vidi kao sustavno sređeno po­znavanje zakona i činjenica što se odnose na fizički svijet koji već razumijemo. Zapravo se toplo nadao da će oni ko­ji poučavaju druge prirodnim znanostima vrlo brzo u njih uključiti i prigrliti duboko znanje o duhovnom i metafizič­kom svijetu.

Na koncu, po njegovom mišljenju, postoje dvije velike grane u znanosti: ona o fizičkom ili materijalnom svijetu sa znanstvenim sustavom zakona kojima ravna i koje razumi­je, i ona o duhovnoj dimenziji koja spada u nevidljivi svijet, koji također sadrži vlastiti znanstveni sustav i zakone kojima ravna i koje razumije.

Dosad je, kako kaže Orbito, čovjek stručno ovladao vidljivim i materijalnim znanostima, ali ovladavanje zna­nošću i tehnologijom bez razumijevanja duhovne sile u prirodi, uvijek dovodi do negativnih rezultata - stvaranje oružja koje svijetu prijeti uništenjem, teška industrijalizacija koja nas košta zdravlja i napose života; suprotno tome, pri­hvaćanje znanosti koje se bave utjecajem »nevidljivoga« na naš svijet, dovodi čovječanstvo u dodir sa snagom duhov­ne energije, tako da može raditi s tehnologijom. Orbito je izjavio da nema namjeru zamijeniti tradicionalno medicin­sko liječenje, već ga radije unaprijediti i nadopuniti. To je pobliže objasnio dodajući da kad se bolest očituje na ma­terijalnoj razini, može se primijeniti medicinska terapija, ali kad bolest potječe iz duhovnog područja, kao što su tzv. psi­hosomatski poremećaji, onda se može uporabiti duhovno iscjeljivanje; sam postupak iscjeljivanja uključuje i tijelo i duh, jer jedno ne može postojati bez drugoga. Orbito je ob­jasnio Bennettu da je po njegovu mišljenju svako liječenje, bilo medicinsko ili duhovno, terapeutska praksa koju je od­redio Bog kao sredstvo pomoću kojeg se postiže tjelesna i duhovna ravnoteža. Umijeće iscjeljivanja tada čovjeku po-daruje način na koji može ukloniti bilo kakvu neravnotežu kako u fiziološkoj tako i u duhovnoj konstituciji. Na koncu je zaključio da vjeruje da je duhovno liječenje bit medicinskog liječenja. Da bez duhovnog elementa, medicina gubi svoju djelotvornost, svetost i svoj smisao. Budući da je ljudski ži­vot svet, njegovo je očuvanje sveti čin.

Nadalje je objasnio kako se tijekom stoljeća mislilo da je iscjeljivanje božanski čin. Da bi se to još bolje naglasilo, bilo je vremena u povijesti kad je religijskim vođama glavna za­daća bila iscjeljivanje. U stvari Hipokratova zakletva bila je molitva kojom je liječnik izražavao svetost umijeća liječe­nja. Isto tako i danas kad liječe liječnici izvode sveti čin i su­djeluju u nečem božanskom.

Medicinsko bi liječenje trebalo usvojiti duhovnu ple­menitost, drži Orbito. Umjesto toga, postali smo toliko

usmjereni na tehnologiju i zavedeni lijekovima da je samo-iscjeljivanje pošlo putem uništenja. Zanemaruju se naravni zakoni o čovjeku, prirodi i energiji; nešto se mora nužno uči­niti kako bi se pacijenti i Bog uključili u postupak liječenja.

Zaključio je rekavši kako vjeruje da je upravo to zadaća duhovnog liječenja.

»Sukob doktrina nije tragedija - to je prilika«, rekao je Alfred North Whitehead, britanski matematičar i filozof ko­jega je Orbito volio citirati.

Bennett je ispitivao Orbita o onima koji su ga pokušali raskrinkati, o znanstvenim pokusnim promatranjima, o vla­stitoj unutrašnjoj snazi koju osjeća i slično. Orbito je rekao da je on tek instrument. »Ja sam ljudsko biće poput svih drugih, ali kad iscjeljujem, ja sam Božji instrument... bez Božje pomoći, ništa ne bih mogao učiniti«.

Najvažnija stvar koju sam čula od Alexa bila je: »Izvor­na zadaća duhovnog iscjeljivanja nije uklanjanje fizičkih bolesti, već razvijanje unutrašnje svijesti, osjećaja duhovne povezanosti i osobnog prijateljstva s Bogom«.

Bennett ga je slušao s poštovanjem, bez osudivanja, a za­tim nastavio promatrati niz operacija. Stajao je kraj Orbita i zurio u ljudska tijela, koja je običavao gledati s drukčijeg pri-vilegiranog položaja u vlastitoj operacijskoj dvorani. Ovdje nije bilo anestezije, kirurških instrumenata, boli, postope-racijskog šoka, operacija nije trajala duže od deset minuta i koliko je mogao vidjeti, nije bilo nikakvih kapsulica napu­njenih krvlju, ni pilećih želudaca niti opsjenarskih trikova.

Bennett je s mukom pokušavao ocijeniti ono što je vi­dio. »Vidio sam, ali ne shvaćam«, izjavio je. »To je neshvat­ljivo. Znam da još puno moramo naučiti. Jednostavno ne razumijem«.

Još se nekoliko stvari dogodilo dok je Bennett proma­trao operacije.

Alex je otvorio moj trbuh i unutra stavio veliki komad gaze. Zatim je izvadio ruke i rana se zatvorila zajedno s

gazom. Nada mnom je tri minute meditirao meditaciju isc­jeljivanja, tvrdeći da gaza upija negativne vibracije čijim će se nestankom moja energija usavršiti. Zatim je otvorio gor­nji dio mojih prsiju i izvadio gazu koju mi je bio stavio u tr­buh! Bila je puna krvnih ugrušaka. Izvadio je ruke iz moga tijela.

On tvrdi da lijeva ruka uvijek nadzire materijalnu razi­nu i mora biti unutar pacijenta sve vrijeme, zato što sprječa­va bol. Desna ruka nadzire duhovnu razinu, njome se služi da bi privukao negativne nakupine krvi koje su uzrokovali stres i negativni oblici misli.

Bennett je pozorno slušao pokušavajući to uklopiti u tradicionalna shvaćanja.

U međuvremenu se dogodilo nešto što nikad neću za­boraviti.

Razgovarala sam s Alexom dok je operirao jednog mog prijatelja otvorivši mu trbuh. Iznenada je Alex svojom des­nom rukom zgrabio moju. Zatvorio je oči i jako se usredo­točio. »Usredotoči se na Boga«, rekao mi je. »Sad ću ti po­kazati što osjećam kad operiram«.

Usredotočila sam se na ljubav i svjetlost i sve ostalo što za mene Bog predstavlja. Alexova je lijeva ruka ostala u tr­buhu moga prijatelja. Nakon nekoliko minuta Orbito je mo­ju desnu ruku stavio iznad pacijentova trbuha. »Sad stavi ruku u njegovo tijelo«, nježno mi je zapovjedio. Mislila sam da ću se onesvijestiti.

»Sve je u redu«, dodao je Alex. »Sada tvojom rukom teče božanska energija. Molim te nastavi, naučit ćeš nešto što će ti pomoći da razumiješ«.

Skupila sam hrabrost, na sličan način kako se priprema­mo za dodir s bilo čim nepoznatim. Pogledala sam svoga prijatelja. On mi je ramenima dao znak pristanka (ionako nije ništa osjećao) i pod vodstvom Alexove desne ruke, sta­vila sam ruku na njegov abdomen. Taj će mi trenutak zau­vijek ostati u sjećanju. Moja je ruka bila uronjena u njegov

trbuh sve do zapešća, a ja nisam osjećala baš ništa fizičko! Zapravo sam se osjećaj doimao kao san. Kao da sam uvuk­la ruku u toplu maglu. Naprosto nije imalo logičkog smisla. »Tako to ja osjećam«, rekao mi je Orbito. »Nikad ne osje­ćam ništa fizičko. Tijelo je samo 'misao'. Tek ono što zami­šljamo. Nema gustoću kad kroz njega struji Božja energija«.

Čim sam osjetila zdvojnost, nevjericu, a mnoštvo pita­nja počelo mi navirati u um, Alex je povukao moju ruku van. »Takve će misli djelovati na pacijenta«, upozorio me je. »Zato molim i meditiram tri sata svakoga jutra, da bi mo­je povjerenje i povezanost s Bogom ostalo jako i nepoko­lebljivo«.

Izvadila sam ruku i pogledala je. Na njoj se zadržala vlažnost, ali nije bilo krvi. Kao da je moja ruka imala vlastiti um i duh, nepovezan s mojim mozgom. Ona je iskusila nešto odvojeno od mene, kao da je bila povezana s Alexo-vim umom, umjesto s mojim!

Alex je izjavio da kad god sjedne i meditira s ciljem da operira i iscjeljuje, može osjetiti Božju snagu kako se spušta na nj, uzrokujući osjećaj hladnoće u njegovim rukama i prstima. Njih ispunjuje energija magnetske sile koja mu omogućuje da razdvaja molekule tijela bez uporabe kirur­ških instrumenata.

Katkad ne »operira« već radije iscijeli dodirom. Sve što se tada vrzmalo umom Teda Bennetta bilo mi je

jednako zanimljivo kao i sam fenomen metafizičke operaci­je. »Kad ovo vidim, osjećam se kao da je tijelo samo obma­na, rekao je. »Fizička varka koju sami izmišljamo kako bis­mo iskusili život ili nešto tako. Ili je Orbito obmana?«

Osjećala sam koliko je Ted zbunjen. Jesam li mu pred­ložila da dođe u Novi Meksiko vidjeti stručnog opsjenara? Jesmo li oboje izigrani?

Nakon nekoliko dana provedenih s Orbitom, Bennett nije puno govorio. Zajedno smo jeli, ali osjećala sam da namjerno izbjegava tu temu. Ne samo da je preispitivao

događaje kojima je bio svjedok, već se na neki način mučio sređujući u glavi svoje mišljenje o meni koja sam ga stavila u tako nezavidan položaj. Je li možda bio postiđen, zato što je mislio da sam ja obmanjena? Shvatila sam da ne znam što da mu kažem. Osjetila sam da Ted ne želi ni o čemu raspravljati sa mnom. Orbitove ruke u tijelima ljudi. Osjetio je i vidio krv. Stajao je iza, ispred, odmah uz »duhovnog kirurga« s Filipina. Proučavao je Orbitov rad okom struč­njaka, no nije mogao naći ništa što bi dokazalo prijevaru ili obmanu. Zapravo i sam je priznao da mu se ljudsko tijelo, a ne sama operacija, doima nestvarnim.

»Neugodno mi je ono što vidim«, rekao je. »Ne razumi­jem. Proveo sam cijeli život proučavajući medicinsku znanost, ali mi ono što vidim izgleda kao izrugivanje te znanosti«.

Kao rezultat teške filozofske nedoumice u kojoj se Ben­nett našao, shvatila sam važnost onoga što sam napravila. Pozvala sam ga i on mi je dovoljno vjerovao da dođe. No ipak sam ga uvukla u igru i izložila ga, gotovo kao metafi­zičkog slavuja, nevidljivim istinama i prirodnim silama koje se protive znanstvenom objašnjenju samim tim što postoje. Gotovo sam šaljivo srušila sve tradicionalne kegle u njego­vom potpornom sustavu. Suočen s nečim što empirijsko znanje ne može objasniti, tako inteligentnoj, brižnoj i racio­nalnoj osobi trebalo je puno strpljivosti uzevši u obzir vlasti­tu zbunjenost, a da i ne spominjemo potrebno prihvaćanje širih i dubljih istina - istina za koje znanost donekle nagađa da postoje, ali ih još uvijek ne može odgovorno prihvatiti. Za Teda je bio veliki izazov vidjeti da postoji i drugi način gledanja na stvari unutar kojeg će se možda jednoga dana priznati suptilnija znanost razumijevanja. Povrh svega toga, ja sam ga prisilila da preuzme odgovornost za ono što je vidio. Mislim da je to za njega bio najveći od svih stresova. Ako duhovne operacije nisu opsjena, što su onda?

Do svog odlaska iz Novog Meksika, Bennett nije našao rješenje u svome umu ili svome sustavu istine. Od tada s

njim nisam o tome razgovarala. Što je najvažnije ja sam počela ozbiljnije shvaćati svoju odgovornost za izlaganje ljudi pojavama koje stvaraju zbrku u njihovom osobnom doživljaju stvarnosti. Duhovna tehnologija nije igra. Nije to salonska zabava ili razonoda. To je ozbiljno i duboko shva­ćanje da u kozmosu postoje i rade energije i sile koje samo čekaju da ih se prepozna kako bi se ljudski rod mogao isci-jeliti i dovesti u više duhovno stanje istine i bitka.

Ja, međutim, nikada neću zaboraviti što sam osjetila kad mi je ruka bila u prijateljevu trbuhu, pri čemu nisam os­jetila ni trunku fizičkog, ako se izuzme osjećaj vlažnosti.

Puno puta se također moram podsjetiti na Buddhinu tvrdnju da je život u fizičkoj dimenziji zapravo pričin. Ako je to istina, onda pričin možemo urediti kako god želimo. A tu je odgovornost teško prihvatiti.

O d svoje sam dvanaeste godine željela saznati kako funkcionira kozmos i koja je moja uloga u njemu. Ta su se dva pitanja ispreplitala u mome umu.

Mislila sam da ću, ako saznam od čega sam stvorena, znati više o građi samoga kozmosa i obrnuto. Stoga bi mi identitet kozmosa pomogao da objasnim sebe. A što bih vi­še saznavala o sebi, to bi kozmos imao više smisla.

Veličanstveni snovi što ih većina adolescenata sanja i pitanja koja ih zaokupljaju nikako ih ne svrstavaju u mistike, ali kasnije, što sam više čitala o znanstvenim pretpostavka­ma fizičara o podrijetlu kozmosa, to su mi više oni zvučali poput mistika.

Željela sam znati što je to sve pokrenulo i kako se to do­godilo. Željeli su i oni. Željela sam znati i uistinu vjerovati da je to djelo sklada. Oni su tragali za istim odgovorom. Ein­stein je rekao da je: »Najneshvatljivija stvar u kozmosu to da je on shvatljiv«. Kakav sjajan paradoks.

Kako to da ljudska bića mogu razumjeti, osjetiti i sanjati istine o velikom nepoznatom izvan njih, a da im se ne mora ništa reći?

Jesu li to naša sjećanja? Jesmo li neodvojivo utkani u nj? Jesmo li možda stvoreni od iste »tvorevine uma«?

U duhu tog pitanja željela sam upoznati osobu koja mi je dodirnula srce i um, čim sam je vidjela na slici. Bio je to

16 Dječja potraga

Najuzvišenije zamisli ostvaruju se radosna srca; dopusti svojoj duši da se smije.

profesor Stephen Hawking sa Sveučilišta u Cambridgeu u Engleskoj. Reći za nj da je sjajan profesor fizike i matemati­ke koji nam je, među ostalim, uvelike olakšao shvaćanje »crnih rupa«, značilo bi omalovažavati značaj njegova živo­ta za ovaj svijet. Njegov je osmijeh znatno važniji dokaz nje­gova stvarnog identiteta.

Napisao je knjigu prikladno nazvanu: Kratka povijest vremena: od velikog praska do crnih rupa. Poznavala sam njegovog urednika i zamolila ga da me upozna s Hawkin-gom, te nam je dogovorio susret u Cambridgeu.

Bio je pravi engleski kišni dan. Upravo sam završila sni­manje filma Madame Sousatzka u Londonu i s nestrplje­njem i radošću iščekivala dugo priželjkivani susret. Među­tim, planiranje puta do Cambridgea pokazalo se jednako zamršenim kao i pitanja u mojoj glavi.

Auto mi je bio oduzet jer je blokirao promet ispred ku­će u kojoj sam odsjela. Zbog posve neobjašnjivog zastoja u prometu nisam stigla na vlak, a kad sam nakon puna dva sata čekanja konačno sjela u drugi i stigla u Cambridge, tak­sist nije znao pronaći adresu na koju sam trebala ići. Počela sam se pitati nije li mi jednostavno suđeno da se ne upoz­nam s profesorom Hawkingom.

Međutim sve se to promijenilo kad sam ga pronašla u restoranu okruženog studentima na ručku.

Prvo sam ugledala invalidska kolica i njegovateljicu. Upozorili su me ranije da će me prvi pogled na njega šoki­rati, jer je njegovo slabašno tijelo bilo gotovo potpuno paralizirano Lou Gehrigovom bolešću, te je mogao pokre­tati samo po jedan prst na svakoj ruci i teško je disao. Ono na što me nisu pripremili bilo je njegovo lice koje je isijava­lo čistu sreću, a napose njegov osmijeh. Osjetila sam kako mi naviru suze, ali ne suze sažaljenja, već goleme bujice ljubavi. Nisam znala zašto.

Kako nije mogao govoriti uslijed traheotomije, komuni­cirao je pomoću kompjutora pričvršćenog na kolica. Kad je podigao pogled i ugledao me, ispisao je na kompjutoru:

»Vrlo ste lijepi, želite li predjelo za ručak ili biste odmah prešli na glavno jelo!?« Očito je bio čovjek koji ne gubi vri­jeme ni riječi, ali ipak želi zadovoljiti društvene norme pris­tojnosti.

Promrmljala sam da mi hrana nije toliko važna koliko susret s njim, našto je on ispisao nešto drugo. Kompjutor je za tren preveo njegove riječi i robotskim glasom progovo­rio: »Molim, ne zamjerite mi američki naglasak!« I zaista je imao američki naglasak, jer ga je prije dvije godine napra­vio i programirao stručnjak za kompjutore iz Sunnyvalea u Kaliforniji.

Hawking mi se ponovno nasmiješio. »Katkad mi se glas mijenja« rekao je kompjutoru koji je to odmah preveo i iz­govorio: »Kad sam ljut, ili mi se promijeni glas ili studente pregazim kolicima«.

Glasno sam se nasmijala, ali bila sam duboko zbunjena njegovom sposobnošću da bude sretan usprkos svojoj teš­koj tjelesnoj tragediji. A zatim sam stala zatečena. Sreća ili tuga za njega su očito bili stvar izbora. Hawking je očito odlučio izaći na kraj sa svojom stvarnošću.

Njegovateljica mu je nježno stavljala hranu u usta. Tek je slabo uspijevao gutati, ali ostaci hrane na njegovoj bradi i kravati doimali su se nevažnima i čak šaljivima. Pomno me je promatrao i morao osjetiti nešto od mojih osjećaja, jer je prstima brzo nešto ispisao. Riječi su se pojavile na zaslonu kompjutora prije nego se uključio glas. »Jedino je važno da ne odustaneš«, rekao je. Nastavio me je pozorno promatra­ti čekajući moju reakciju. Složila sam se s njim lagano trep-nuvši, te sjela.

Trebalo mi je vremena da se priviknem na ono što se u meni odvijalo tijekom prve dvije minute susreta s ljudskim bićem koje je na činjenicu da ga je iznevjerilo vlastito tijelo, gledao kao na smetnju što ne može previše utjecati na sta­nje njegova duha. A povrh svega, još nikad nisam srela nekoga tko je oko sebe širio tako mnogo ljubavi. Ovo je bio profesor fizike, matematičar, znanstveni skeptik, osoba koja

je javno ustvrdila kako ne vjeruje ni u šta što se ne može dokazati. Sve sam više shvaćala da se ljude ne može razvrstati po kategorijama. Pitala sam se što će se zbiti ti­jekom ostatka dana.

Mlada žena ovalna i ljubazna lica što je stajala pokraj mene primila me je za ruku. »Ja sam Stephenova žena«, rekla je. »Tako smo sretni što ste došli. Pođimo uzeti nešto za jelo«.

Djelovala je tako realistično i praktično. Ali kako je ru­čak odmicao i nakon što sam se upoznala sa studentima, razgovor je postajao ozbiljniji, shvatila sam da je odnos iz­među Stephena (inzistirao je da ga zovem po imenu) i nje­gove žene Jane, vrlo sličan odnosima između bilo kojeg para; njihova je povezanost snažna, ljubav i poštovanje oči­ti, a prepreke poput invalidskih kolica, njegovateljice i pa­ralize tek su nevažne smetnje.

Ne sjećam se tko je prvi hrabro započeo raspravu o »is­tini iza onoga što se može dokazati«. Iskreno govoreći ne mislim da sam to bila ja. U svakom slučaju, Jane je rekla da je kod Stephena često ljuti njegov znanstveni pristup istini, jer osjeća da za život postoji objašnjenje koje se nalazi u Božjem krilu i u srcu.

»Ne volim misticizam«, rekao je Stephen pomoću glasa u kompjutoru. »Ali moja žena i ja ne mislimo uvijek isto«. Nasmiješio se najprije njoj, a zatim meni. »Ali srce mi je po­trebno, jer nije sve fizika«.

Na tren je zastao, a onda rekao: »Potrebni su mi i srce i fizika, ali vjerujem da kad umrem, umrijet ću i to će biti kraj«.

Hawkingova je bolest započela u njegovim dvadese­tim. Rekao je da su mu susret s Jane i ljubav prema njoj omogućili da nastavi živjeti i nadati se, pomogli da živi sa saznanjem da svakoga trenutka može umrijeti, s tim se mo­gao pomiriti sve dok i dalje može raditi.

Kratku povijest vremena napisao je za »popularnu svi­jest« zato što je želio imati »knjigu koja će se prodavati po aerodromima, knjigu koju ljudi mogu kupiti dok čekaju i

čitati tijekom leta«, rekao je. Nije vidio nikakva razloga za­što napredna fizika ne bi bila popularna, ako se objasni na jednostavan način. »Mogu dokazati posljednjih petnaest milijardi godina«, rekao je bez šale, »pa sam to izdiktirao u svoj kompjutor što je trajalo gotovo jednako dugo kao i sa­mo dokazivanje, a oboje je samo kratki tren u vječnosti«. Zatim se ponovno nasmiješio i čekao moju reakciju.

Njegovi su studenti bili naviknuti na čistu iskrenost nje­govih dalekosežnih izjava. Imajući na umu da je znanost priznala da Hawking ima briljantan um čiji se potencijal ni­kako ne može izmjeriti, ovo nije bilo nimalo iznenađujuće. Mogao je uistinu biti upućen u dimenzije iza stvarnosti fizič­koga svijeta koji mi ostali nastanjujemo.

»Sviđa li ti se moj naglasak?« pitao je pomoću robota kompjutora. Kimnula sam glavom, slegla ramenima i spremno rekla da. Njegovo se lice ozarilo i nastavio je re­kavši da u uredu ima novi kompjutor koji bi silno želio is­probati.

Jane, njegovateljica i studenti shvatili su to kao znak da je vrijeme da privedu ručak kraju. Stephen je jednim zdra­vim prstom pritisnuo kontrolnu tipku na svojim motorizi­ranim invalidskim kolicima i poput mehaniziranog ljudskog zapovjednika, okrenuo kolica oko sebe i uputio se k izlazu iz restorana. Studenti jedva da su i zamijetili taj spretan poth­vat, izabravši umjesto toga nastaviti živu raspravu o prirodi entropije, znajući da će ih pregaziti u svakom slučaju. Ste-phenova je njegovateljica potrčala za njim. Jane su pozvali na telefon, a meni je ostalo da izaberem hoću li potrčati za njegovateljicom i Stephenom, raspravljati o drugom za­konu termodinamike sa studentima ili pričekati da Jane za­vrši telefonski razgovor. Odlučila sam potrčati.

Restoran se nalazio na trećem katu, što je značilo da će se Stephen morati odvesti do dizala i njime spustiti tri kata. Stigao je do dizala i utjerao kolica unutra točno na vrijeme da se vrata zatvore pred nosom njegovateljice. Vidjela sam da se igra.

Ona je uzdahnula i pošla k stubama, očito s namjerom da ga presretne u prizemlju. Pošla sam za njom, smješkajući se zadivljena tom luckastom igrom skrivača Stephena Hawkinga.

Njegovateljica je dakako zakasnila. Kao i ja. Ljudi u predvorju zgrade zastajkivali su začuđeno promatrajući Hawkinga kako jureći pokraj njih izlazi van jurišajući na popločane ulice Cambridgea. Njegovateljica je požurila za njim. Ja sam požurila za njom. Stephen je imao kotače i motor, stoga nije moglo biti natjecanja. I on je to znao. Nastavio se igrati tjerajući kolica gore-dolje s nogostupa, izvodeći krivudave valovite pokrete začinjavajući svoju ko­reografiju pokojom malom piruetom. Automobili su uspo­rili, dakako, ali očito nisu vidjeli razloga da se zaustave, jer je domaća zajednica intelektualaca znala da je to samo nji­hov ludi profesor, koji je ponovno izbjegao nadzoru.

Iznad svega ostalog, ono što je zaista zagolicalo moj os­jećaj za kazalište bila je činjenica da se cijela epizoda odi­gravala na kiši! Skliske su se kamene ulice sjajile od kapljica i bilo je zaista teško održavati ravnotežu dok smo njegova­teljica i ja (njezine su cipele imale gumene potplate, za raz­liku od mojih) jurile za Stephenom koji je, nedvojbeno uživao u spoznaji da su kotači njegovih kolica izolirani gu­mom što se ne skliže.

Nakon jedne milje i puno zadihanog smijeha, njegova­teljica i ja dovukle smo se do Stephenova ureda na sve­učilištu. Čekao nas je ozarena lica s nevinim vragolastim osmijehom.

Stephenova tajnica nije zamijetila da se dogodilo išta čudno i samo ga je upitala želi li se igrati s kompjutorom sa­da ili kasnije. Njegov je odgovor bio glasno sada.

Tako smo ga njegovateljica i ja poslušno slijedile do radne sobe kako bismo nastavile dalje promatrati njegovu dječju razigranost.

Prvi vizualni dojam koji sam dobila kročivši u njegovu sobu bio je zakrčenost. Pretrpanost knjigama i papirima

koji leže svuda oko njegova stola, na svim stolovima i poli­cama što su dosezale do stropa. Na njegovu je stolu također stajala košara do vrha puna papira. Na zidu je visjela jedno­stavna slika Alberta Einsteina. Stephen se kolicima dove­zao do povlaštenog položaja iza stola.

»Pogledaj ispod papira«, rekao je. Vrlo sam pozorno počela prekapati po njima.

»Što to tražim?« pitala sam. Nasmiješio se. I dalje sam tražila. Doimalo se kao da ništa nije u redu. Računske su jednadžbe ili neka vrsta više matematike potpuno prekri­vale sve papire.

»Petnaest milijardi godina«, ustvrdio je. »Petnaest milijardi godina čega?« upitala sam. »Vremena«, odgovorio je. Tad sam shvatila da je to bio način da mi neizravno

kaže da se rukopis nalazi negdje ispod hrpe papira. Našla sam ga.

»Uzmite ga«, rekao je. »Mogu napisati drugi«, zagrcnu-la sam se. »Uzmite ga i vidjet ćete moje ispravke na mar­ginama. Recite mi što mislite je li to knjiga za aerodrome«. Izdvojila sam taj dragocjeni rukopis ispod gomile papira i držala te zgužvane papire u rukama.

»Ne mogu to učiniti«, odgovorila sam. »Pričekat ću i pročitati kad bude dovršen. Ovome je mjesto u nekom muzeju«.

»U redu«, rekao je nonšalantno i uz to objasnio kako je napisao knjigu na svom kompjutoru. Opisao je kako mu strojevi pomažu da nastavi poučavati, držati predavanja i slično. Dok mi je objašnjavao kako to radi, jedna je tinej­džerka ušla u sobu. Pogledao je u nju, a čista mu je ljubav sjala u očima. Počeli su razgovarati služeći se kompjuto­riziranim glasom i stenografijom. Rekla mu je da izlazi van te večeri. Bila je to njegova kćerka, a međusobna komuni­kacija oca i djeteta silno je sličila onoj iz emisije Cosby Show. On je želio znati kad se vraća i s kime ide. Zadirkivao

je, no na koncu dao dopuštenje za sve što je tražila. Otišla je poskakujući od sreće.

Željela sam ga pitati kako se osjeća u svojoj koži, ali sam umjesto toga čula sebe kako pitam: »Što vidiš kad zatvoriš oči?«

Bez oklijevanja je odgovorio: »Misliš kozmos ili lijepe žene?«

Tiho sam se nasmijala. »Nije li to isto?« uzvratila sam. »Oh« rekao je, »Pa ne znam koje od njih ima više oblina!« S tim se riječima odmaknuo od stola i odjurio iz sobe.

»Kompjutor s kojim ću se igrati u susjednoj je prostoriji«, iz­govorio je mehanički glas dok su on i njegova kolica od­lazili.

Njegovateljica i ja slijedile smo ga. Odveo nas je u malu prostoriju gdje su se dva njegova studenta igrala na veli­kom kompjutorskom zaslonu. Odmah su se s poštovanjem odmaknuli od stola i mjesto prepustili svom profesoru.

Stephen je naglo zaustavio svoja kolica zamahom ruke i gledao u tehnološko čudo ispred sebe.

»Ovo je moja nova igračka«, rekao je. »U srcu sam za­pravo još osmogodišnjak«. Najnepotrebnija ocjena koju sam ikad čula. »On nije samo ugodan za korištenje, već je i nježan prema korisniku«, nastavio je. Pitala sam se kakvim je jezikom napisao svoju »aerodromsku« knjigu.

Očito se iznenada prebacio na drugi kolosijek i rekao: »Imam svoje uspone i padove«. I ponovio: »Jedino je važ­no ne odustati«.

Odjednom sam postala svjesna koliko mu je njegova »igračka« bitna za opstanak. Uživao je u njezinim skrivenim mogućnostima.

»Te će igračke jednoga dana moći učiniti sve, pa čak se i zaljubiti«, rekao je zamišljeno. »A pametni su, jer im za razmnožavanje nije potreban seks«.

Profesor Stephen Hawking počeo me je zanimati na osobniji način. Upravo kad sam se ponadala razuzdanoj

šali s njim, on je započeo raspravu o onome što sam cijelo vrijeme priželjkivala.

»Ljudska bića«, započeo je, »evoluirala su u određenim uvjetima prije otprilike milijun godina. Ti su uvjeti danas bitno drukčiji«.

Bilo je to sve što mi je trebalo. »Razvijamo li se i dalje?« upitala sam. »Ili smo na putu k samouništenju?«

»Postoji velika šansa da ćemo se uništiti«, odgovorio je, a ja sam pomislila kako je to uistinu zanimljiv izbor riječi. »Evolucija je vrlo spora. Grci bi razumjeli našu znanost«.

»Ali,« pitala sam, »hoće li se uvjeti ponovno promijeniti i omogućiti nam da promijenimo svoje ponašanje?«

Odgovorio je odlučno i brzo: »Uvjeti će se promijeniti ako se ne uništimo prije toga. Ali još uvijek se ponašamo poput primitivnih plemena«.

»Može li nas prijetnja od uništenja nagnati da se promi­jenimo?« pitala sam.

»Ne čini se da je dosad imala nekog uspjeha, znaš«, re­kao je. »Kad shvatiš veličinu kozmosa, ljudske razmirice doimaju se tako sitnima«.

»Kozmos«, nastavio je, »i sve u njemu može se objasniti dobro definiranim zakonima«.

»Hoćeš reći da nema slučajnosti?« pitala sam. »Točno«. »Onda je naše ponašanje također dio dobro definiranih

zakona?« pitala sam. »Ne,« odgovorio je. »Naše ponašanje je dio naše ljud­

ske prirode koja je evoluirala u određenim uvjetima«. »A mi smo je naslijedili?« »Da«. Mislila sam kako mi nešto postaje jasno. »Bi li nazvao

kozmos mjestom ispunjenim ljubavlju?« pitala sam. »Mi­slim, rekao si da se sve u kozmosu može objasniti dobro definiranim zakonima«.

»Da«.

»Pa, nije li skladna energija ljubav?« »Ne znam ima li u energiji ikakve ljubavi« odgovorio je.

»Ne mislim da je ljubav riječ kojom bih opisao kozmos«. »Koja bi se riječ onda mogla uporabiti?« Zamislio se na trenutak. »Red«, rekao je. »Kozmos je

dobro definirani red«. »A sada se postavlja pitanje kako definiramo red u

odnosu na način na koji vidimo sebe i svoje ponašanje?« »Možda«, odgovorio je. »Na što ciljaš?« »Pa«, započela sam. Zastala sam pokušavajući do kraja

slijediti svoju misao. »Budući da se svi bojimo da bi kaos mogao biti prirodno stanje stvari, moglo bi se reći da se iz vjere u sveopći red rada osjećaj ljubavi, dok se iz vjere u kaos rađa destrukcija. Drugim riječima, definiramo se u skladu s onim što držimo 'prirodnim' stanjem kozmosa i isto tako vidimo svoje bližnje«.

»Ne vidim nikakvu vezu«, odgovorio je. »Pa,« nastavila sam, »ako osjećamo da je kozmos opas­

no kaotično mjesto, onda sve u njemu doživljavamo kao prijetnju, uključujući i svoje bližnje; možda se zato ponaša­mo nesređeno, ugroženo i primitivno. Drugim riječima, po­našamo se izravno proporcionalno načinu na koji doživlja­vamo kozmos. A kako je zadaća znanosti da objasni kozmos običnom čovjeku, vi znanstvenici držite 'stvarnost' kao tao­ca za sve nas«. Stephen me je pozorno pogledao. »Dakle«, rekla sam, »ako nam kažete da je kozmos skladan i dobro uređen, možda ćemo ga i mi vidjeti u istom svjetlu«.

Nasmiješio se. »Do sada nismo uspjeli iskorijeniti krimi­nal«, odgovorio je.

»Možda nismo dovoljno vjerovali u sklad. Mislim, koja je svrha znanstvenog istraživanja?«

Pogledao me je iz kolica. Nije odgovorio. »Mislim, nije li znanost metoda za proučavanje Boga?« Stephen je pritisnuo tipku na invalidskim kolicima i za­

vrtio je u krug.

»Dođi«, rekao je. Odveo me je natrag u svoj ured. Slijedila sam ga. Nje­

govateljica nas je pratila. Dovezao se kolicima k radnom stolu.

»Pogledaj taj zid«, uputio me. Prišla sam i pogledala u nešto što je nalikovalo uokvirenoj karikaturi, a visilo je na zidu iza stola.

Stephen mi se nasmiješio. Pozornije sam promotrila. Karikaturist je nacrtao karikature Hawkinga i još jednoga znanstvenika po imenu Hartle, kako stoje ispred ploče pre­pune zamršenih jednadžbi i simbola. Obojica su pozorno proučavala znamenke. Iznad Stephena je stajao oblačić s riječima: »Bez dvojbe, Hartle, matematički smo izrazili svr­hu kozmosa. Bogami, strašno volim uzbudljivost znanstve­nog otkrića«.

Nasmijala sam se na karikaturu i okrenula Stephenu rekavši: »Ovo bi zaista bilo smiješno da je karikaturist napi­sao 'Bože, strašno volim uzbuđenje znanstvenog otkrića' umjesto bogami«.

Ta je primjedba trebala biti neozbiljna i sarkastična, ali Stephen je nije tako doživio. Zurio je u moje oči dobru mi­nutu. Zatim mu se na licu pojavio blaženi izraz. Prstima je počeo tipkati po kompjutoru dok mehanički glas nije rekao: »Čovjek koji je nacrtao karikaturu možda je poznavao moj rad, ali nije znao mene«.

Ostala sam bez daha. Nisam htjela riječima umanjiti važnost tog trenutka. Samo sam zurila u njega. Stephen mi je uzvratio ne trepnuvši. Nježna silina kojom je zračio bila je toliko dirljiva da sam se gotovo osjetila postiđenom. Zatim je otipkao poruku: »Dođi i daj mi pusu«, zapovijedio je.

Prišla sam mu i nagnula se nad njegovo slabašno tijelo. »Dakle, vaš je brak slobodan?« zadirkivala sam.

Njegovo se lice ozarilo. »Bit će da je tako«, odgovorio je. »Možda bismo jednom mogli zajedno otići u kino«.

Ostatak popodneva proveli smo u razgovoru o »obič­nim« temama. Želio je znati kako stvaram »čaroliju na fil­mu«, a ja sam željela znati kako on vidi čaroliju života. »Isto pitanje«, zaključio je. »Ista potraga«.

Ipak, niti na tren nije htio priznati da se u njemu ili meni ili bilo komu drugome krije tajna univerzalne stvarnosti. Nisam inzistirala na pitanju što sam ga postavila kao dvana-estogodišnjakinja. Nisam niti trebala. Za mene je on bio živući dokaz da dječji osjećaj čuđenja u sebi sadrži izvan­redni osjećaj unutrašnjeg mira što nadilazi moć shvaćanja.

On je sam bio dokaz da sklad kojim odiše potječe iz njego-va razumijevanja sklada u kozmosu koji je proučavao i doka­zao.

Obećala sam da ću ga povesti u kino da vidi moj film kad se vratim u Englesku. Obećao je da dogovor vrijedi.

Dok sam odlazila iz njegova ureda zavjetovala sam se da ću ustrajati na uvjerenjima koja sam imala kao dvana-estogodišnjakinja. Bila je to ne samo najsretnija odluka koju sam ikada donijela već vjerojatno i jedna od najmudrijih i najpraktičnijih.

A ko je zaista, kao što tvrde Hawking i mnogi drugi znanstvenici, eksplozija koju nazivamo Velikim praskom bila uzrok svemu životu koji poznajemo

danas, onda se sjeme svega što postoji, uključujući i nas same bilo nazočno pri rađanju kreacije, a podrijetlo svake mrvice tvari, energije, krvi, kostiju što danas postoje u koz­mosu može se pratiti unatrag sve do postanka kozmosa u jednoj maloj subatomskoj svjetlosnoj čestici. To znači da smo svi iskre iste svjetlosti. To također znači da smo svi di­jelovi holograma cijelog događaja. Energije koje su se ki­dale i odvajale i množile dok se mladi kozmos širio i hla­dio i dalje se očituju u otkucajima našeg srca i pokretima naših tijela, kao i u položaju i ponašanju zvijezda. Mi i oni - sve stvari i sve što postoji povezano je u cjelinu. To je značenje tvrdnje: »Mi smo jedno«. Dakle, evolucija kozmo­sa i dalje traje ne samo oko nas, već i u nama. Naše misli, naši snovi i naša svjesnost dio su tog kozmosa, pa su fizički i duhovno neraskidivo povezani.

Znanost kaže da puno duguje religiji i duhovnim sta­jalištima. Suvremena znanost otpočela je u doba renesan­se s ponovnim otkrićem grčkih shvaćanja da je priroda ra­cionalno inteligentna. Jednostavan sustav koji se ravna prema određenom broju zakona. Mnogi fizičari danas tvrde da je sve što jest ili može biti, sadržano u prvoj iskri energije

CODA Znanost i Bog

Bez početka Zakon stvara.

koja se silovito širi i kojom ravna jedan jedini praiskonski zakon.

Koji je to zakon i otkuda je on potekao? Žele li znanstve­nici reći da sve možda dolazi i vraća se u dimenziju, vrijeme i prostor o kojima ništa ne znamo?

Oni tvrde da su sigurni samo u jedno. Da je prva svjet-losnovremenska iskra koja je stvorila kozmos, bila prvi uz­rok stvaranja učinka širenja. Zakon uzroka i posljedice za­tim je nastavio stvarati evoluciju. Ali, kao što je rekao Toma Akvinski: »Kad bismo mogli pronaći prvotni učinak, bili bis­mo bliži otkriću prvotnog uzroka... koji je Bog«. Kako je to neobično da kad smo suočeni s dokazom o nebeskoj sili, najviše se mučimo kako je nazvati!

Znanost kaže da ništa nije prethodilo svjetlosnoj iskri koja je prethodila kozmosu zato što to ne može istražiti. Mis­tici kažu da je prije prvog svjetla postojao Bog koji je potak­nuo prvu iskru da se zapali i očituje kao tvar, taj je Bog di­vovska svijest koja se ne može izmjeriti niti zamisliti zato što doslovno jest sve.

U nedostatku znanja o podrijetlu svjetlosne iskre, pri­marno pitanje koje znanost postavlja jest: kako kozmos mo­že nastati ni iz čega? Kako to da postoji nešto, a ne ništa?

Ovu sam molitvu čitala kao dijete:

Velik je Bog, naš Gospod. Velika je njegova snaga i nema kraja njegovoj mudrosti. Hvale Ga sva nebesa i slave sunce i mjesec s planetima. Jer iz Njega, po Njemu i u Njemu sve pos­toji. Svaka predodžba i svako znanje.

Tu molitvu iz sedamnaestog stoljeća nije napisao ni sve­ćenik ni mistik, već astronom Johannes Kepler, koji je ot­krio zakone što ravnaju kretanjem planeta.

Zapravo su osnivači suvremene znanosti Kepler, Ko-pernik, Isaac Newton i Galileo bili mahom duboko duhovni ljudi. Oni su željeli vjerovati u savršeni sklad. Suvremena znanstvena istraživanja danas su došla vrlo blizu dokazu da se cijeli kozmos temelji na jednom jedinom profinjenom principu. Naime, teoriji o Velikom Ujedinjenju. Princip Bož­je svjetlosti? Princip ljepote? Princip sklada? Oni tvrde da kozmos funkcionira i evoluira u skladu sa zakonom uzroka i posljedice; te da u kozmosu nema kaosa. On je simetričan, pa se uzorci njegova ponašanja mogu objasniti. Dakle, koz­mos je »shvatljiv« kako je to ustvrdio Einstein. I nastavlja se širiti. Stoga se i moć njegova shvaćanja također širi.

Za mene se to odnosi na ljudsku svijest i moju teoriju dvanaestogodišnjakinje da smo ja i kozmos jedno.

Einstein i američki astronom Edwin Hubbell došli su do istog zaključka da se galaksije ne šire u prostoru koji već postoji, već u prostoru koji se i sam širi noseći galaksije sa sobom. Usporedimo to s balonom: ako nacrtam točke na površini balona, pa ga onda napušem, vidjet ću da se svaka točka udaljava od drugih dok se balon širi. Ako nacrtam sebe na jednoj od točaka, ja postajem središte okruglog ba­lona, a sve se druge točke vrte oko mene i udaljavaju od mene. Ako ispustim zrak iz balona, sve točke približavat će se mojoj točki sve dok ne dođu do nulte točke u kojoj se sve točke nalaze na istom mjestu u isto vrijeme. No, svatko dru­gi na bilo kojoj drugoj točki, također će doživjeti sebe kao središte širenja i skupljanja balona. Dakle svaka je točka i svako mjesto na balonu središte širenja. Po toj smo analogi­ji onda svi mi središta kozmosa koji se i sam širi. On nas nosi sa sobom i što smo svjesniji širenja, to smo bolje usklađeni s njegovim ubrzavanjem i kretanjem. Stoga, što smo svjesniji sebe, svjesniji smo i kozmosa jer, kako dokazuje balon što se širi, od početka je svaki od nas kozmos prije i poslije širenja.

Što je središte kozmosa? Svako je mjesto središte. Tko je središte? Svatko je središte. Gdje je Bog? Bog i energija iz

koje smo svi stvoreni, jesu u svemu zato što smo svi naslije­dili prvi trenutak u vremenu kad je sve započelo.

Tu smo dakle, živi u prostoru i sjećamo se na nekoj razi­ni da smo rođeni prije petnaest milijardi godina. Ne može­mo vidjeti svoju prošlost, ali je možemo osjetiti. Ona je dio naše svijesti. Ona je dio naše tjelesnosti. Naše je nasljeđe. Ona je ono što jesmo. Mjesto gdje smo bili i kamo idemo.

Promatrajući prirodu sa stajališta subatomskih struktu­ra tvari i energije, te temeljnih sila koje utječu na ponašanje subatomskih čestica, vidimo da se u svakoj od njih odraža­vaju svjetlosne čestice. Svjetlo koje odsijava veličanstve-nost, ljepotu i izvanrednu moć koja je od početka stvarala ono što nazivamo ljudskom poviješću, i uistinu poviješću kozmosa. Sve što postoji potječe od prve jezgre svjetlosne čestice: hidrogen, helij, fotoni, atomi, protoni, elektroni, neutroni. Znanost i fizika i Stephen Hawking istraživali su kozmos unatrag do vremena kad je bio deset na minus tri­deset petu sekunde star. Eksplozija upravo nakon odbroja­vanja kontakta »ničega« koje se kreće k »nečemu«. Ono što se odvijalo prije toga ostaje tajna.

Možda ćemo dok budemo išli »k sebi« osjetiti odgovor na to »nešto«. Možda je upravo to uistinu zagonetka. Odgo­vore smo tražili vani, a oni su možda oduvijek bili pohranje­ni u golemoj unutrašnjosti naše vlastite svijesti, koja zna da je na neki način povezana s veličanstvenim uzrokom. Sa­mo je nadahnuće znanosti poteklo iz duhovne vjere u jed­noga Boga, jedan Izvor. Možda su Alex Orbito, Gasparetto i Mauricio naprosto uspostavili vezu s profinjenijim pozna­vanjem svoga izvora, a svatko je od nas sposoban za takve fizičke fenomene, ako ujedinimo duhovno intuitivno sjeća­nje s onim što uistinu jesmo. Možda sam upravo to vidjela u očima Stephena Hawkinga i jedino mogla opisati kao lju­bav. Možda što više poniremo u sebe s ljubavlju, služeći se pri tome stoljećima starim tehnikama i postupcima s bo­jom, energijom i zvukom, to se više naprosto sjećamo tko smo, pa nas prosvjetljuje istina da smo svi bili tu na početku.

Stoga smo svi jedno. Svi smo dio Boga. Zato je svatko od nas prirodno usklađen, a naša pojedinačna spoznaja tog sklada izravno je proporcionalna dubini naše spoznaje i pri­hvaćanja Boga u sebi. Možda će nam upravo ta duboka spoznaja uliti povjerenje u dobro uređenu čaroliju ispunje­nu ljubavlju za koju smo namijenjeni, pa ćemo se zbiljski potruditi da svoj život živimo u skladu s njom.

O PISCU

SHIRLEY MACLAINE rodila se i odrasla u Virginiji. Karijeru je započela kao plesačica i pjevačica na Broadwayu, a za­tim napredovala kao poznati izvođač, te na koncu dobila mnoge nagrade kao filmska i televizijska glumica. Putovala je po cijelom svijetu, a iskustva iz Afrike, Bhutana i Dalekog istoka sažela je u svoja prva dva bestselera: "Nemoj pasti s litice" i "Tamo se može doći odavde". Svoja je istraživanja du­hovnih područja opisala u knjigama: Na rubu, Ples u svjetlu i Sve je u igri, koje su američki i svjetski bestseleri.