Sven HasselLEGIJA PROKLETIH

NASLOV IZVORNIKA Legion of the DamnedCopyright Sven Hassel, 1957.

1

Ova knjiga je posveena nepoznatim vojnicima koji su pali za politiku koja nije bila njihova, mojim najboljim prijateljima iz 27. oklopne pukovnije, i hrabrim enama koje su mi pomogle u tim tmurnim i stranim godinama:

Oberst Manfried HinkaOberstleutnant Erich von BarringOberfeldwebel Willie BeierUnteroffizier Hugo StegeStabsgefreiter Gustav EickenObergefreiter Anton SteyerGefreiter Hans BreuerUnteroffizier Bernhard FleischmannGefreiter Asmus BrauniEva Schadows, studentica pravaUrsula Schade, lijenicaBarbara von Harburg, medicinska sestra

2

SADRAJ:PRLJAVI DEZERTER ....................................................................................................... 4 UMIRALI SU DANJU, UMIRALI SU NOU .................................................................. 6 FAGEN ............................................................................................................................. 10 STOTINU TRIDESET I PET LEEVA ........................................................................... 14 PLJUNI I ULATI ............................................................................................................ 19 NA PRVI SUSRET ......................................................................................................... 24 KURIOZITETI BALKANA ............................................................................................. 27 DIVOTE BALKANA ....................................................................................................... 30 URSULA ........................................................................................................................... 33 POSLJEDNJI DANI ......................................................................................................... 38 PORTIN DOPUST ............................................................................................................ 42 ODREDITE: SJEVERNA AFRIKA .............................................................................. 43 TRI DJEVOJKE ................................................................................................................ 50 U CRKVI .......................................................................................................................... 55 PRIJE NAPADA ............................................................................................................... 56 SPEKTAKL ...................................................................................................................... 59 ZAROBLJENITVO ........................................................................................................ 63 SVINJA MEIER ............................................................................................................... 72 DEKI, NASPAVAJTE SE ............................................................................................. 75 988. PRIUVNA BOJNA ................................................................................................ 78 STIE SMRT .................................................................................................................... 83 ZASEBNI MIR ................................................................................................................. 89 DOSTOJANSTVENA SUDBINA ................................................................................... 92 OKLOPNI VLAK ............................................................................................................. 96 ELIM VAM DUGU BOLEST ..................................................................................... 104 RAT SE NASTAVLJA PREMA PLANU ...................................................................... 107 SOVJETSKA PROPAGANDA NA BOJITU .............................................................. 109 POVLAENJE IZ KIJEVA ............................................................................................ 113 NEKI OVJEK LEI NA ICI ...................................................................................... 119 ZAPOVJEDNIK SATNIJE ............................................................................................. 122 VON BARRING ............................................................................................................. 124

3

"Pa, pet minuta je isteklo. Morate snositi posljedice!" Pritisnuo je gumb. Dvojica krupnih SS-ovaca ula su u prostoriju. Kratka naredba - i odvukli su Evu do stola prekrivenog koom.

PRLJAVI DEZERTER

Prethodnoga dana krupni je miner bio pred vojnim sudom i izreena mu je kazna od osam godina tekog rada. Sada je doao red na mene. Odveden sam na sud, a uvala su me dva nadzornika "psa uvara". Zadrali su me u velikoj prostoriji, iji je jedan zid bio prekriven ogromnom slikom Adolfa Hitlera, nasuprot kojemu je visio Friedrich Veliki. Iza naslonjaa predsjedavajueg bile su objeene etiri velike zastave - zastava zranih snaga, mornarice, kopnene vojske i SS-a. Du zida bile su poredane zastave razliitih rodova vojske: bijela s crnim kriem predstavljala je pjeatvo, crvena topnitvo, uta konjanitvo, ruiasta oklopne jedinice, crna sa srebrnim obrubom inenjeriju; zastava lovake pukovnije bila je zelena s lovakim rogom, a tamo su bile i sve ostale. Sam suev stol bio je prekriven crno-bijelo-crvenom zastavom Wehrmachta.Sud se sastojao od pravnog savjetnika koji je imao in bojnika, te dvojice sudaca - jedan od njih bio je Hauptmann, a drugi Feldwebel; tu je jo bio i tuitelj - SS-ov Sturmbannfiihrer.

Prljavi dezerter nije zasluio da ima branitelja.Proitana je optunica. Potom su me ispitali. Sudac je naredio da budu ispitani i svjedoci. Prvi od njih bio je pripadnik Gestapa, koji je uhitio Evu i mene dok smo se kupali u blizini ua Wesera, i zvuk valova koji su se lijeno valjali iznenada se nametnuo suenju. Vreli, bljetavobijeli pijesak ... Eva stoji na njemu i brie runikom svoja punana bedra ... njezina kapa za kupanje ... osjet vruine na mojim leima ... vruina, vruina."Da, skoio sam na stol, a s njega kroz prozor."Sve u svemu, ispitalo me pet razliitih policijskih slubenika, i oni su se sada pojavljivali pred sudom i davali svoje iskaze."Da, dao sam mu lano ime." "Ne, objanjenje koje sam mu dao nije bilo istinito."Bilo je udno vidjeti Kriminalsekretara koji je naredio da Eva bude izbievana. Ostali su bili sadisti, ali on je bio samo korektan. A protiv ljudi koji su korektni ne moete nita uiniti. Takvih ima i previe. Zapoeo sam predivno sanjarenje: svi smo dezertirali, ba svi. Ostali su samo asnici. I to su mogli uiniti? Svi smo pobjegli. Sve su ceste bile prekrivene hordama. Vojnici se vraaju kui. asnici su ostali na bojitu, i iza linije fronta, sa svojim mapama i planovima i svojim urednim asnikim kapama i ulatenim izmama. Ostali su se vraali kuama, i nisu me zaboravili. Za neko vrijeme vrata e se otvoriti i oni e ui unutra. Nee nita rei, a predsjedavajui, pravni savjetnik i dvojica sudaca e skoiti na noge, blijedih lica ..."Uvedite svjedokinju. Eva Schadows!"Eva! Ti ovdje?Da li je to stvarno bila Eva?Ah da, bila je to Eva, ba kao to sam ja Sven. Mogli smo jedno drugo prepoznati po oima. Sve ostalo, sve to smo znali -malene intimne ivotne tajne koje smo samo mi znali, koje smo upijali oima i ustima i gledali rukama - sve to vie nije postojalo; ostale su samo nae oi, one i njihov strah i njihovo obeanje da smo mi i dalje mi.Moe li toliko toga nestati u samo nekoliko dana?"Poznajete ovog ovjeka ovdje, Eva Schadows, zar ne?""Kiseli smijeak" je izraz kojega prezirem. Uvijek mi se inio grubim, vulgarnim i pretjeranim, ali nije postojao drugi kojim bi se mogao opisati izraz tuiteljeva lica - on se kiselo smijeio.

4

"Da," Evin glas je bio gotovo neujan. Zautao je nekakav list papira, i taj nas je zvuk sve uznemirio."Gdje ste se upoznali s njime?""Upoznali smo se u Kolnu - tijekom uzbune."Da, dogaalo se to onih dana."Da li vam je rekao daje dezerter?""Nije."Drska tiina koja je nastala je bila previe za nju, pa je oklijevajui nastavila: "Mislim da nije.""Promislite dobro prije no to neto kaete, mlada damo. Znate, nadam se, daje davanje lanog iskaza na sudu vrlo ozbiljna stvar."Eva je stajala pogleda uprtog u pod. Niti na trenutak me nije pogledala. Lice joj je bilo sivo, poput lica pacijenta netom nakon operacije. Ruke su joj drhtale od straha."Dakle, to je istina? Nije li vam rekao daje dezerter?""Pa, pretpostavljam da jest.""Morate odgovoriti sa "da" ili "ne"; moramo dobiti nedvosmislen odgovor.""Da.""to vam je jo rekao? Odveli ste ga u Bremen i dali mu odjeu, novac i sve ostalo. Niste li?""Jesam.""Morate to ispriati sudu. Trebali biste vie govoriti, a ne da izvlaimo iz vas svaku rije. to vam je rekao?""Rekao mi je kako je pobjegao iz svoje pukovnije; rekao mije kako bih mu ja trebala pomoi; i da mu nabavim dokumente. To sam i uinila. Od ovjeka koji se zvao Paul.""Da lije imao uniformu na sebi kada ste ga prvi puta sreli u Kolnu?""Da.""Kakvu uniformu?""Crnu uniformu tenkista s oznakom ina Gefreitera.""Drugim rijeima, nije bilo nimalo sumnje da je on vojnik?""Ne.""Je li vas on pozvao da idete s njim u Bremen?""Ne, to je bio moj prijedlog. Ja sam mu rekla da bi trebao ii sa mnom. On se htio predati, ali sam ga nagovorila da to ne uini."Eva, Eva, to to, do vraga, govori? to im to pria?"Drugim rijeima, vi ste ga odvratili od njegove dunosti i sprijeili da se preda?""Da, ja sam ga odvratila od njegove dunosti."Nisam mogao to sluati. Skoio sam i povikao iz svega glasa, viknuo sam predsjedavajuem kako ona lae s namjerom da me spasi, kako smilja olakotne okolnosti za mene, ali kako nije znala da sam vojnik, nije to uope znala. Svukao sam svoju uniformu u vlaku izmeu Paderborna i Kolna. Kada sam je upoznao, bio sam u civilnoj odjei. Morate je pustiti; ona nije imala pojma o niemu sve dok me nisu uhitili; kunem se u to.Moda bi predsjedavajui vojnog suda mogao biti human; nisam to znao, ali mislio sam da bi mogao. Ali oi su mu bile hladne poput krhotina stakla, i nije bio nimalo dirnut mojim povicima."Ne smijete nita govoriti dok ne ponemo ispitivati vas. Ako jo ita kaete, morat u vas udaljiti", i ponovno je svojim hladnim staklenim pogledom pogledao Evu."Eva Schadows, jeste li se spremni zakleti daje vaa izjava tona?""Jesam. Sve to sam rekla je tono. Da me nije sreo, bio bi se predao.""Vi ste mu takoer pomogli kada je pobjegao od tajne policije?""Jesam.""Hvala vam. To je sve ... osim ... jeste li ikada prije kanjavani?"

5

"Trenutano sluim kaznu u trajanju pet godina u koncentracijskom logoru Ravensbriick."Dok su je vodili van iz sudnice, pogledala me dugim pogledom i usnicama oblikovala poljubac. Usne su joj bile plave, a oi beskrajno tune, ali i sretne. Uinila je neto kako bi mi pomogla. Nadala se, vjerovala je kako e to spasiti moj ivot. Zbog krhke nade da e moi malo priloiti mojoj obrani, bila je voljna rtvovati pet godina svog ivota. Pet godina u Ravensbriicku!Bio sam vrlo nesretan.Takoer su doveli Trudi kao svjedokinju, ali ona se onesvijestila ubrzo nakon to je dala luaku izjavu s ciljem da podupre Evino svjedoenje.udno je to kada se svjedok onesvijesti na sudu i kada ga iznesu. Trudi su iznijeli kroz malena vrata, a kada su se ona zatvorila za njom, inilo mi se kako je i cijeli moj sluaj nekamo odnesen.Nije im dugo trebalo da se odlue. Za vrijeme izricanja kazne svi su ustali, a nazoni asnici i slubenici drali su ruke podignute na nacistiki pozdrav."U ime Fuhrera.Sven Hassel, Gefreiter u pukovniji husara, se ovim osuuje na petnaest godina prisilnog rada zbog dezertiranja. Nadalje, odlueno je da bude otputen iz svoje pukovnije, i lien svih civilnih i vojnih prava u neodreenom trajanju. . Heil Hitler!"Zato se ne onesvijesti? Nije li ti crno pred oima, ba kao to je bilo kad su te prestali udarati? Kako to ono oni zovu: stid gori od smrti? To je to. To je taj kliej. Mislio si da tu reenicu nee nikada upotrijebiti. Ali klieji postoje da bi se koristili. A sada moe ii i objanjavati ljudima to to tono znai.Ne, ti ne ide nikamo.Bio sam toliko smeten i odsutan duhom da sam bez razumijevanja sluao toje predsjedavajui tada rekao kao komentar mojoj kazni.Rekao je kako su milou ublaili pravdu; kako su mi potedjeli ivot. Nisam bio osuen na smrt. Uzeli su u obzir injenicu da sam bio Auslands deutscher i da sam bio unovaen u Danskoj, te da su me neodgovorne ene, ene koje nisu zasluile da budu nazvane njemakim enama, potakle na dezerterstvo.Bili smo privezani zajedno, dvojica po dvojica, lisiinama i negvama, te, na posljetku, lancem koji je obuhvaao itavu skupinu. Bili smo odvezeni na teretni kolodvor, a uvali su nas teko naoruani pripadnici vojne policije.U vlaku smo bili tri dana i tri noi...

UMIRALI SU DANJU, UMIRALI SU NOU

"Prije no to vam izrazim dobrodolicu u nae prekrasne male toplice, najbolje bi bilo da ujete tko ste i to ste.Vi ste horda prljavih ena i nitkova, svinjska rulja; vi ste otpad ovjeanstva. To ste oduvijek bili, a to ete i ostati sve do svoje smrti. A kako biste mogli uivati u svojoj odvratnosti, pobrinut emo se da umirete polagano, vrlo polagano, tako da imate dovoljno vremena za sve. Dajem vam svoju vlastitu rije da nikome nee niega nedostajati. Ustrajat emo na vaem lijeenju. Bit e mi uasno ao ako itko od vas propusti pokoji tretman.Sada vam elim dobrodolicu u SS-ov i Wehrmachtov kanjeniki koncentracijski logor u Lenggriesu.Dobro doli, dame i gospodo, u logor smrti Lenggries."Lagano je kucnuo ibom po svojoj ulatenoj izmi i pustio da mu monokl padne s oka. Zato ljudi ovoga tipa uvijek nose monokle? Mora postojati nekakvo psiholoko objanjenje.

6

Jedan SS Hauptscharfuhrer proitao je pravila, koja su se svodila na sljedee: sve je bilo zabranjeno, a kazne za sve prijestupe bile su izgladnjivanje, udaranje, smrt.Zatvor je bio peterokatna graevina koja se sastojala od kaveza, izmeu kojih nije bilo pregradnih zidova, samo reetke. Bili smo pretraeni i okupani, i obrijana nam je glava. Potom je u sva mjesta na naim tijelima obrasla dlakom bila utrljana nekakva smrdljiva tekuina koja nam je prila kou gore od vatre. Nakon toga smo bili smjeteni u eliju, u kojoj smo ekali posve goli gotovo etiri sata dok su nas neki pripadnici SS-a pretraivali. pricama su nam isprali ui, prstima prepipali usta, a nisu preskoili ni nosnice niti pazuha. Na posljetku nam je svakom dan klistir, od kojega smo hitno morali na toalete, koji su bili poredani du jednog od zidova. Najgore je bilo dvjema mladim enama, koje su morale podnositi nepristojne duhovitosti straara i podvrgnuti se "posebnom pregledu".Odjea koju su nam dali - prugasta bluza i hlae - bila je napravljena od uasnog materijala koji nas je grebao poput vree, tako da smo se itavo vrijeme osjeali kao da smo prekriveni nekakvim nametnicima ili mravima.Jedan Oberscharfuhrer naredio nam je da iziemo na hodnik, gdje smo se postrojili ispred Untersturmfuhrera. Pokazao je prema ovjeku koji je stajao posve desno."Doi ovamo!"SS-ovac koji je stajao iza njega gaje gurnuo, zbog ega je posrnuo prema sitnom, umiljenom asniku, ispred kojega je bio stajao u stavu "pozor"."Kako se zove? Koliko si star? to si uinio? Brzo odgovori.""John Schreiber. Dvadeset i pet. Osuen na dvadeset godina prisilnog rada zbog veleizdaje.""Reci mi, nisi li bio vojnik?""Da, gospodine; bio sam Feldwebel, u 123. pjeakoj pukovniji.""Dakle, drugim rijeima, rije je o istom neposluhu to se ne trudi raportirati kako treba. Osim toga, dovoljno si drzak da mi se ne obraa onako kako si nauio. Stani u stav "pozor", ti smrdljive. Sada emo te pokuati izlijeiti od tvojih loih navika. Ako to ne pomogne, samo nam reci, pa emo pronai nekakav drugi lijek."Untersturmfuhrer je ukoeno pogledao prema gore i kretavim glasom rekao:"Batinanje po tabanima."Nekoliko trenutaka kasnije, ovjek je leao na leima, a bosa su mu stopala bila privrena za stup."Koliko, gospodine Untersturmfuhreru?""Daj mu dvadeset."Kada su zavrili s batinanjem, ovjek je bio u nesvijesti. Ali, imali su oni metode za borbu protiv toga, neopisive metode, i proao je samo trenutak prije no to je ponovno stajao na svom mjestu u vrsti.Sljedei, koji je izvukao pouku iz ovoga iskustva, odgovorio je kako je trebao."Gospodine Untersturmfuhreru, bivi Unteroffizier Victor Giese iz 7. inenjerske pukovnije eli prijaviti da imam dvadeset i dvije godine i da sam osuen na deset godina tekog rada zbog krae.""Krade! Prljavi lopove! Ne zna li da vojnik ne smije krasti?""Gospodine Untersturmfuhreru, elim prijaviti kako znam da vojnik ne smije krasti.""Ali svejedno si to inio, zar ne?""Jesam, gospodine Untersturmfuhreru.""Dakle, teko ui?""Da, gospodine Untersturmfuhreru, elim prijaviti da teko uim.""Pa, bit emo velikoduni i poslati te na poseban teaj. Ovdje imamo jednog neobino dobrog uitelja."Untersturmfuhrer je ukoeno pogledao u vis i kretavim glasom rekao:"Devetokraki bi."

7

Kada su ga pri vezali za zapea, ovjekovi su noni prsti jedva dodirivali pod.Nitko od nas nije izbjegao kaznu, pa ak niti ene. Ubrzo smo nauili kako u Lenggriesu nismo mukarci ili ene, ve samo svinje, balegai, bludnice.Gotovo sve povezano s Lenggriesom je neopisivo, odvratno, jednolino. Mata sadista ini ti se zapanjujue ogranienom, u svoj svojoj sablasnoj inventivnosti, dok ti sam postaje zatupljen; ak je i monotono gledati ljude kako pate i umiru na naine koje bi prije smatrao nezamislivima. Naim muiteljima bile su odrijeene ruke da uivaju u svojoj udnji za moi i okrutnosti, a oni su tu priliku posve iskoristili. Uivali su kao nikada do tada. Njihove su due zaudarale vie od bolesnih, izmuenih tijela njihovih zatvorenika.Ne elim nita predbacivati naim uvarima. Oni su bili rtve situacije koju su stvorili drugi, i do odreene granice njima je nakon toga bilo gore nego nama. Oni su zaradili smrdljive due.Neko vrijeme sam mislio kako e biti dovoljno da samo ispriam o Lenggriesu, pa da e ljudi postati ispunjeni gaenjem koje sam ja osjetio, odluiti da pretvore svijet u bolje mjesto, i poeti izgraivati ivot u kojem nee biti mjesta za muenje. Ipak, ne moe natjerati ljude da shvate to misli ako nisu i sami preivjeli ono to si ti proivio, a takvima ne mora nita rei. Ostali, koji su cijelo vrijeme bili slobodni, gledaju me kao da bi mi htjeli rei kako ja zasigurno pretjerujem, iako znaju da to nije tako, jer su eljno gutali izvjetaje s nirnberkih procesa. No oni se ustruavaju pogledati cijelu tu stvar u lice, i radije prikucavaju jo jedan sloj izolacije preko trulei u temeljima, pale jo vie tamjana, i krope jo miomirisa uokolo.Moda ipak postoji jedna hrabra dua koja e se usuditi uti i vidjeti bez zgraanja. Potrebna mi je takva osoba, jer sam bez nje usamljen. Takoer mije potrebno da ispriam svoju priu i rasteretim se; moda je to i jedini razlog zbog kojeg piem; moda samo umiljam kada kaem da elim upozoriti kako se povijest ne bi ponovila. Moda se samo zavaravam kada elim vikati s vrha krovova o onome to sam doivio; daje sve to time elim postii privlaenje pozornosti i divljenja, i da me smatraju junakom koji je proivio stvari koje nije svakome bilo dozvoljeno iskusiti.Ne, nije svatko dobio ono to je htio, ali dovoljno je onih koji su razumniji i ne smatraju me fenomenom. Tako u opisivanju Lenggriesa u sljedeoj zgodi ne mogu tono odrediti zato to inim. Svatko mi moe pripisati motiv koji on ili ona smatra tonim.Takoer znam da su ba oni koji vole zamiljati kako ne mogu vjerovati u ono to ja priam ti koji moraju podnijeti glavni teret krivnje koja e pasti na svakoga od nas ako se ne dokinu svi Lenggriesi, gdjegod ih se jo bude moglo nai.Nema potrebe za spominjanjem mjesta, zemalja, imena -koji bi samo odvlaili pozornost i vodili u prepirku i obostrane optube izmeu suprotstavljenih strana, izmeu nacija, ideja, blokova, od kojih je svaki previe zaposlen uvrijeenou zbog onoga to ine drugi, kako bi uinio bilo to u vezi svog vlastitog ponaanja.Ovo je bio Lenggries:Mlaahni Feldwebel, osuen na trideset godina prisilnog rada zbog sabotiranja Reicha, je jednog dana uhvaen kako pokuava dati komadi sapuna zatvorenici pokraj sebe. Straar je pozvao zapovijedajueg u odjeljenju, Obersturmfuhrera Steina, ovjeka odvratne mate."to ja to, do vraga, ujem o vama golupiima? Jeste li se zaruili? Pa to mora biti proslavljeno."Zatvorenicima cijelog kata je nareeno da siu ujedno od dvorita. Dvama mladim ljudima je nareeno da svuku odjeu sa sebe. Bio je Badnjak i pahuljice su letjele oko nas."A sada bismo htjeli vidjeti malo kopulacije!" rekao je Stein.Ukiseljene haringe koje su nam posluivali u iznimnim prigodama su bile neprikladne za ljudsku konzumaciju, ali mi smo ih jeli - glave, kosti, ljuske i sve ostalo. U elijama smo bili privezani lancima tako da su nam ruke bile iza lea. Leali smo potrbuke i lizali svoju hranu s poda poput svinja. Imali smo na raspolaganju tri minute tijekom kojih smo morali pojesti obrok, a esto je znao biti kipu.

8

A kada su zatvorenici trebali biti smaknuti: Takvi bi dani poinjali prodornim zvukom zvidaljke, dok je veliko zvono zvonilo razliit broj puta kako bi oznailo s kojeg kata zatvorenici moraju sii. Prvi puta kada bi se zvidaljka oglasila, morali smo ustati u stav "pozor", licem okrenuti prema vratima elije. Na drugi zviduk, poinjali bismo odbrojavati vrijeme lupajui nogom o pod: tup, tup, tup. Tada bi mehanizam kojega je pokretao jedan SS-ovac otvorio vrata svih elija u isto vrijeme, ali mi bismo i dalje stajali u eliji i odbrojavali vrijeme, sve dok se ne bi zauo novi prodoran zviduk.Jednoga od takvih dana trebalo je biti objeeno osamnaest zatvorenika. U dvoritu smo oformili polukrug oko vjeala, pozornice visoke oko tri metra koja je na sebi imala osamnaest postolja. S njih je njiui se visjelo osamnaest ueta s napravljenim omama. Prizor ueta s omom koje se njie postao je dijelom mog ivota. Ispred vjeala nalazilo se osamnaest ljesova od neobraene jelovine.Osueni mukarci na sebi su imali svoje prugaste hlae, a ene svoje prugaste suknje, ali nita vie. Pobonik je proitao smrtne presude, a potom je njih osamnaest polo uskim stepenicama na pozornicu i poredalo se, svatko pokraj svoga ueta. Dvojica SS-ovaca predstavljali su krvnike, s rukavima koulja zasukanima visoko iznad lakata.Bili su objeeni jedno za drugim. Kada su svi osamnaestero ve visjeli, a urin i izmet im se cijedili niz noge, stigao je SS-ov lijenik, nezainteresirano ih pogledao i dao krvnicima znak daje sve u redu. Tijela su tada skinuta s vjeala i baena u ljesove.Pretpostavljam kako bih u ovom trenutku trebao rei rije ili dvije o ivotu i smrti, ali ne znam to bih mogao rei. O vjeanju mogu rei jedino to daje prilino neromantino.Ali ako ikoga zanima neto vie o smrti, tu je bio Sturmbannfuhrer Schendrich. Bio je prilino mlad, zgodan, elegantan, uvijek prijateljski raspoloen, ljubazan i uglaen, ali su ga se plaili ak i ljudi iz SS-a koji su mu bili podreeni."Dakle, da vidimo", rekao je jedne subote tijekom prozivke, "jeste li shvatili to sam vam rekao. Sada u nekima od vas dati jednostavnu naredbu, a mi ostali emo promatrati hoe li ona biti tono izvrena."Prozvao je pet zatvorenika iz vrste. Bilo im je nareeno da stanu okrenuti licem prema zidu koji je okruivao zatvor. Zatvorenicima je bilo strogo zabranjeno da mu se priblie na manje od pet metara."Naprijed mar!"Gledajui ravno pred sebe, njih je petero krenulo prema zidu, a straari iz tornjeva su ih upucali. Schendrich se okrenuo prema nama ostalima."To je bilo lijepo. Tako se izvravaju naredbe. Sada se spustite na koljena kad vam zapovjedim, i ponavljajte za mnom ono to u govoriti. Na koljena!"Bacili smo se na koljena."A sada ponavljajte za mnom, ali glasno i razgovijetno: Mi smo svinje i izdajice.""Mi smo svinje i izdajice!""Koje treba unititi.""Koje treba unititi!""A to je ono to zasluujemo.""A to je ono to zasluujemo!""Sutra, u nedjelju, bit emo bez hrane.""Sutra, u nedjelju, bit emo bez hrane!""Jer kada ne radimo.""Jer kada ne radimo!""Mi ne zasluujemo hranu.""Mi ne zasluujemo hranu!"Ovo suludo vikanje odzvanjalo je dvoritem svakog subotnjeg poslijepodneva, a nedjeljom nismo dobivali hranu.

9

U eliji pokraj moje bila je Kathe Ragner. Izgledala je zastraujue. Kosa joj je bila bijela poput krede. Ispali su joj gotovo svi zubi, kao rezultat nedostatka vitamina. Ruke i noge bile su joj poput dugih, tankih kostiju. Tijelo joj je bilo prekriveno velikim, gnojnim ranama, iz kojih je kapalo."Tako me udno gleda", rekla mi je jedne veeri. "to misli, koliko sam stara?" Nasmijala se suhim, bezbojnim smijekom.Nisam joj odgovorio."Oekujem da e rei najmanje pedeset. Sljedeeg e mi mjeseca biti dvadeset i etiri. Prije dvadeset mjeseci neki mi je ovjek rekao da imam osamnaest godina."Kathe je bila tajnica visoko pozicioniranog asnika u Berlinu. Upoznala je mladog natporanika u istom uredu, i nakon nekog su se vremena zaruili. Ve su i odredili datum vjenanja, ali do njega nikad nije dolo. Njezin je zarunik uhien, a etiri dana kasnije doli su i po nju. Gestapo ju je muio tri mjeseca, pod optubom daje napravila kopije odreenih dokumenata. Nije razumjela mnogo od onoga za to su je optuivali. Ona i jo jedna djevojka su osuene svaka na deset godina. Njezin zarunik i jo dvojica asnika su osueni na smrt. etvrti je osuen na doivotni prisilni rad. Bila je primorana da gleda smaknue svoga zarunika, a potom je poslana u Lenggries.Jednoga jutra, Kathe i jo trima enama je bilo nareeno da puu niz dugo i strmo stepenite koje je povezivalo sve katove. To je bio jedan oblik vjebe kojim su nas nai uvari voljeli astiti. Bile bi nam stavljene lisiine i negve i tako smo morali puzati niz stepenice glavom prema naprijed, a nismo smjeli zastati.Ne znam je li Kathe pala ili se pustila da padne s petog kata. Bila je potpuno slomljena, to je znailo da je moglo biti bilo koje od toga. Samo sam zauo vrisak, a potom udarac, iza kojega je uslijedilo nekoliko sekundi smrtne tiine, nakon ega je kretavi glas po vikao odozdo:"Kuka je slomila vrat!"Nekoliko dana nakon Katheine smrti, mene i nekolicinu ostalih zatvorenika su prebacili u koncentracijski logor Fagen u blizini Bremena. Rekli su nam kako smo odreeni za "poseban posao od iznimne vanosti".Nije nas zanimalo to je taj posao. Nitko od nas nije vjerovao da e biti ugodniji od onoga na koji smo bili navikli. Bili smo navikli raditi kao teglee ivotinje ispred pluga, drljae, valjka ili kola, vukui dok ne bismo pali mrtvi. Bili smo naviknuti raditi u kamenolomu, dok ne bismo pali mrtvi. Takoer smo radili u tvornici jute, dok ne bismo pali mrtvi zbog krvarenja u pluima.Sav je rad bio jednak: od njega si padao mrtav.

FAGEN

U Fagenu se obavljala dvojaka djelatnost: zapravo je to bio logor za eksperimentalnu medicinu, ali tu su takoer bile i bombe. Prvih nekoliko dana odredili su me za rad u kamenolomu. Radili smo poput robova na galijama, iskopavajui pijesak od pet ujutro do est poslijepodne, a sve to na tankoj zobenoj kai koju smo dobivali tri puta dnevno. A tada mi se pruila velika prilika, koju sam odmah prigrabio: ansa da budem pomilovan!Zapovjednik logora obavijestio nas je kako oni koji se dobrovoljno prijave imaju izgleda da budu pomilovani. Morali smo obraditi po petnaest komada za svaku godinu kazne koje su nam jo preostale za odsluiti. To je znailo da ih ja moram obraditi dvije stotine dvadeset i pet.Ali nisam objasnio o emu se radilo. Morali smo razmontirati petnaest neeksplodiranih bombi za svaku godinu kazne koja nam je jo preostala. Kada je netko, poput mene, imao jo

10

petnaest godina za odsluiti, to je znailo da on mora razmontirati dvije stotine dvadeset i pet bombi. A tada e, moda, biti pomilovan.No, to nisu bile obine neeksplodirane granate, ve one koje se ni Civilna obrana niti vojne jedinice nisu usudili dotaknuti.Neki bi ljudi uspjeli razmontirati njih pedesetak prije no to bi poginuli, ali ja sam tvrdio da prije ili kasnije netko mora stii do dvije stotine dvadeset i pet, pa sam se prijavio.Moda je to bio razlog zbog kojeg sam se na to odluio, a moda je to bila i injenica da smo svakoga jutra prije no to bismo izili van dobivali etvrtinu raenog kruha, maleni komad kobasice i tri cigarete kao dodatnu porciju.Nakon kratke obuke u razmontiranju bombi, SS-ovci su nas vozili na razliita mjesta gdje je bilo neeksplodiranih granata. Nai su uvari stajali na sigurnoj udaljenosti, dok bismo mi kopali u potrazi za granatama, ponekad ak i do pet ili est metara duboko. Potom su one morale biti oiene od zemlje; trebalo ih je omotati komadom ice, spustiti dizalice u rupe oko njih, nakon ega ih je trebalo pomicati djeli po djeli centimetra, sve dok se ne bi nale u uspravnom poloaju. im bi se jedna od tih razornih naprava nala objeena na svojoj dizalici, svi bi nestali -paljivo, kao da se trude daje ne probude, brzo, kako bi se to prije udaljili i sklonili. Samo bi jedan ovjek ostajao bombi praviti drutvo, a to bi bio zarobljenik koji je trebao odvrnuti upalja. U sluaju da zabrlja ...Imali smo nekoliko drvenih sanduka u kamionetu za one koji bi zabrljali, ali nije bilo potrebe za njima svakog dana - ne zato to ljudi ne bi zabrljali, ve zato to ne bismo uvijek uspjeli pronai ita od njih to bismo mogli staviti u sanduke.Dok smo odvrtali upalja, sjedili bismo na bombi, jer je tako bilo lake drati ga u istom poloaju; no ja sam otkrio kako je bilo bolje leati na dnu rupe ispod bombe kada je trebalo izvaditi upalja, kao toje bilo jednostavnije pustiti da vam vanjski dio bombe padne u ruku s azbestnom rukavicom.Moja ezdeset i osma bomba bio je zrani torpedo, za kojega nam je trebalo petnaest sati da ga iskopamo. Kada ste na takvom zadatku ne razgovarate puno. itavo ste vrijeme na oprezu. Kopate paljivo, i dobro razmislite prije no to jae pritisnete pijukom, rukama ili nogama. Vae disanje mora biti smireno i ravnomjerno, vai pokreti odmjereni i uinjeni jedan po jedan.Dobro je kopati rukama, posebice zato to morate paziti da ne doe do odrona zemlje. Ako se torpedo pomakne i najmanji djeli centimetra, to moe znaiti kraj. Torpedo je tiho u svojoj sadanjoj poziciji; no nitko ne zna to bi si ono moglo umisliti ako promijeni poloaj; a mora ga promijeniti, mora biti podignuto dizalicom, jer upalja mora biti uklonjen. Prije toga nije sigurno, do tog trenutka ne usuujemo se disati; pa da zavrimo s tim - ne, ne previe urno, samo polako, svaki pokret mora biti odmjeren i miran.Takav zrani torpedo je hladnokrvan protivnik; on nita ne odaje, apsolutno nita. Sa zranim torpedom ne moete igrati poker.Poto smo ga otkopali, rekli su nam kako ne smijemo vaditi upalja sve dok ne iznesemo torpedo iz grada. To je moda znailo da se radi o novom tipu torpeda, kakvog nitko nije poznavao, ili da se nalazio u takvom poloaju da bi eksplodirao ako bi itko izdahnuo u smjeru prokletog upaljaa, a ako bi komad poput ovoga eksplodirao, to bi raznijelo taj itavi dio grada.Stigao je Krupp-Dieselov kamionet opremljen dizalicom i stao da prieka svoj monstruozni teret. Bilo nam je potrebno etiri sata kako bismo podigli bombu dizalicom, spustili je na mjesto i privrstili je tako da se ne moe pomaknuti.Kada je to bilo uinjeno, pogledali smo kamionet i osjetili olakanje. Ali neto smo zaboravili."Tko zna voziti?"Tiina. Kada vam zmija puzi uz nogu, morate se pretvoriti u kameni stup, u neivu stvar koja ju ne zanima. Pretvorili smo se u kamene stupove, mentalno se povukavi u dubinu sjene,

11

kako ne bismo bili vieni, dok je SS-ovac pogledavao od jednoga od nas prema drugome. Nitko od nas nije gledao njega, ali bili smo ga toliko svjesni da su nam srca divlje lupala, a ivot u nama je jurcao, postrance poput raka, izbjegavajui kratere, i izmeu ruevina."Ti tamo! Zna li voziti?"Nisam se usudio rei ne."Uskai!"Put koji sam trebao prijei bio je obiljeen zastavicama. Jedina svijetla toka je bila ta toje bio raien i popravljen, pa mu je povrina bila razmjerno ravna. Sve zbog njihovih blagoslovljenih kua! Nisam vidio niti ive due. Ostala vozila su gmizala iza mene. Nisu osjeali potrebu da se priblie opasnosti. Proao sam pokraj kue u plamenovima, koja je gorjela u tiini. Oi su me zapekle od dima koji je izlazio iz nje, i jedva sam mogao vidjeti; ali nisam se usuivao ubrzati. Prolo je pet minuta agonije dok nisam ponovno bio u mogunosti udisati isti zrak.Ne znam o emu sam razmiljao tijekom te vonje. Sjeam se samo kako sam imao dovoljno vremena za razmiljanje, i kako sam bio smiren, moda pomalo zanesen, ak donekle i sretan po prvi puta u dugo vremena. Kada vam sljedea sekunda moe biti posljednja, imate dovoljno vremena za razmiljanje. Takoer se sjeam kako sam po prvi puta nakon dugo vremena bio svjestan svoga postojanja. Bio sam izgubio sebe, ak sam prestao imati bilo kakvo miljenje o sebi, moja je osobnost bila izbrisana - a ipak sam preivio degradaciju, svakodnevnu degradaciju. Ovdje si, rekao sam sam sebi, ovdje si. elim ti dobar dan. Ovdje si. Radi ono to se nitko drugi ne usuuje. Ipak si na posljetku osoba koja moe neto uiniti, netko tko moe biti koristan. Pripazi malo na one tramvajske tranice!Iziao sam iz grada, pokraj posljednjih koliba i limenih nastambi, u kojima su ivjele samo skitnice, propalice i nezaposleni. Moda su tamo ivjeli i pristojni ljudi, sada kad je bio rat i kada je grad svake noi doivljavao nova bombardiranja. Neki je usamljeni ovjek kopao. Naslonio se na svoj pijuk i pogledao me."Neete li se skloniti u zaklon?" povikao sam prema njemu.Rekao je neto, iako zbog buke motora nisam mogao razabrati to, i ostao na svom mjestu kao i do tada. Moda mi je poelio ugodno putovanje. Bilo mi je udno voziti tako sporo po posve praznoj cesti.U gradu se sada zasigurno polako vraaju u svoje stanove i trgovine. Prvo oni najhrabriji. A za njima e doi i ostali, osjeajui olakanje i veselje. Gledajte, i dalje je tu.Moda sam mogao pobjei; bilo je mnogo prilika za to u praznim ulicama. Mogao sam iskoiti iz kamiona i baciti se u zaklon, dok bi bomba nastavila bez vozaa jo koju minutu, sve dok ne bi eksplodirala. Ne znam zato nisam to uinio. Ali nisam. Zapravo sam ba uivao. Bili smo sami, moj dragi zrani torpedo i ja, i nitko mi nije mogao nita uiniti.Zastavice su jo uvijek obiljeavale rutu, ali su razmaci meu njima postajali sve vei. Sada se moj instinkt za samoouvanjem probudio iz svoje udne obamrlosti: nismo li ve stigli? Do vraga, bila bi prevelika teta da, nakon svih ovih kilometara, nakon ...etrnaest kilometara izvan grada mogao sam stati na pustopoljini. Budui da su smatrali kako je nemogue istovariti torpedo, detonirali su ga dok je visio na dizalici u kamionu.Zbog toga to sam ga prevezao, dali su mi tri cigarete, uz uobiajenu primjedbu kako ih nisam zasluio, ali su mi ih dali jer je Fhrer dobrostiv.Smatrao sam tri cigarete dobrom plaom. Oekivao sam kako u dobiti samo jednu.Dogodilo mi se najgore to se moglo dogoditi bilo kojem zatvoreniku - razbolio sam se; a to mi je moda spasilo ivot. Nastavio sam raditi pet dana nakon to sam se razbolio. Kada ste prijavili kako ste bolesni, bili biste odmah poslani u logorsku bolnicu, gdje bi vrili eksperimente na vama, sve dok ne biste postali potpuno neupotrebljivi; a neupotrebljivi biste postali tek kada biste umrli od toga to ste bili upotrijebljeni. Iz tog razloga ne biste prijavili

12

da ste bolesni. Ali tijekom prozivke sam se onesvijestio, a kada sam doao svijesti nalazio sam se u bolnici.Nikada mi nisu rekli od ega sam bolovao - kao niti ikome od ostalih pacijenata. Sve je poelo onoga dana kada sam se osjeao dovoljno dobro da sam mogao ustati. Dali su mi razliite injekcije. Smjestili su me u jako zagrijanu prostoriju punu pare, a potom odveli u hladnjau, tijekom ega su mi neprestano uzimali uzorke krvi. Jednoga bi mi dana dali jesti koliko god sam mogao, a ve sljedeega sam bio izgladnjivan i dran bez vode sve dok se ne bih naao na rubu sloma. Ponekad su mi gurali gumene cijevi u trbuh i izvlaili iz mene sve to bih pojeo. Jedno je bolno stanje slijedilo za drugim, da bi mi na posljetku uzeli velik uzorak lene modine, nakon ega su me lisiinama privezali za kolica puna pijeska koja sam neprekidno morao gurati oko nekakvog velikog ograenog prostora. Svakih etvrt sata uzeli bi mi uzorak krvi. itavog sam dana gurao svoj teret, osjeajui stranu vrtoglavicu. Dugo vremena nakon toga imao sam nepodnoljive glavobolje.Ipak, imao sam vie sree od mnogih drugih. Jednoga su dana odluili kako mije bilo dosta, ili im moda vie nisam bio zanimljiv. Vratili su me u logor. Ondje mi je nacereni SS-ovac rekao kako sam skinut s liste za demontiranje bombi. One bombe koje sam bio onesposobio vie se nisu raunale.Vratili su me robovanju u kamenolomu.Kasnije su me nenadano ponovno poslali da radim na bombama; ali ba kada sam doao do prilino dobrog broja demontiranih bombi, vratili su me natrag u Lenggries, i itav je moj posao ostao uzaludan.Sedam mjeseci u jamama za kopanje ljunka u Lenggriesu. Monotono, letargino ludilo.Jednoga me dana doao traiti neki SS-ovac. Pregledao me lijenik. Imao sam gnojni osip po itavome tijelu. Oprali su me i namazali nekakvom mau. Lijenik me pitao osjeam li se dobro. "Da, lijenice, osjeam se dobro i dobroga sam zdravlja." Ovdje se ovjek nije smio aliti. Osjeali ste se dobro i bili dobroga zdravlja sve dok bi u vaem tijelu bilo daha.Odveli su me Sturmbannfuhreru Schendrichu. Na prozorima je imao zastore. ak su i bili isti. Zamisli, zastori! Svijetlo-zeleni zastori s utim uzorkom. Svijetlozeleni s utim uzorkom. Svije-"U to, do vraga, toliko zuri?"Poeo sam govoriti. "U nita, gospodine Sturmbannfuhreru. Oprostite, elim prijaviti kako ne zurim u nita." Zbog trenutane inspiracije dodao sam tiim glasom: "elim prijaviti kako samo zurim."Zbunjeno me pogledao. Tada mije, odagnavi svoje misli, pruio komad papira."Potpisat e ovdje kako si bio hranjen uobiajenom vojnikom hranom, kako nisi bio izlagan gladi niti ei bilo koje vrste, i da nema nikakve osnove prema kojoj bi se alio na uvjete koji su ovdje vladali za vrijeme tvoje prisutnosti."Potpisao sam. Zato je to bilo vano? Da li su me prebacivali u neki drugi logor? Ili je doao moj red da budem objeen?Gurnuo je prema meni jo jedan dokument, vrlo zastraujueg izgleda."A ovdje e potpisati kako su se prema tebi ponaali strogo, ali pravedno, i kako ti nije bilo uinjeno nita u suprotnosti s meunarodnim pravom."Potpisao sam. Zato je to bilo vano?"Ako ikada kae ijedan slog o onome to si vidio ili uo ovdje, biti e vraen natrag, a ja u ti prirediti posebnu dobrodolicu, razumije?""Razumijem, gospodine Sturmbannfuhreru."I tako su me premjestili.Uveli su me u eliju u kojoj je na podu leala zelena uniforma bez ikakvih oznaka. Reeno mi je da je obuem. "I oisti nokte, svinjo!" Potom su me odveli u zapovjednikov ured, gdje mije

13

isplaena jedna marka i dvadeset i jedan pfennig za sedam mjeseci rada, od est ujutro do osam naveer. Stabscharfuhrer je zagrmio prema meni:"Zatvorenik broj 552318 A - za oslobaanje. Otpust!"Dakle, i na takav e nas nain muiti. Bio sam prilino ponosan to si nisam dozvolio da se ponem jae nadati. Elegantno sam se okrenuo i krenuo prema van, oekujui da u zauti salve smijeha. Bili su suptilni. Lica su im bila ozbiljna."Sjedni van u hodnik i ekaj!"Nisu se nasmijali kad sam iziao. Na kraju mi je to poelo ii na ivce, jer sam morao ekati vie od jednog sata. Poeo sam se baviti glupim mislima, pitajui se kako ljudi mogu biti tako niski, tako zli. Ali i sam vidi da mogu, rekao sam sam sebi. Mislio sam da si prestao biti tako djetinjast.ak i danas moe me potpuno obuzeti ta krajnja, nijema zbunjenost u kojoj sam slijedio Feldwebela u maleni sivi Opel, nakon to mi je reeno kako sam pomilovan i kako u sluiti u kanjenikoj bojni.Teka masivna vrata zatvorila su se za nama. Siva betonska zgrada s mnogo malenih prozora s reetkama ostala je iza nas i ja sam odvezen iz neizrecivog uasa i straha.Nisam to shvaao. Bio sam zapanjen - ne, zaprepaten - i nisam se poteno oporavio ak niti kada smo ve prolazili trgom u Hannoveru.Sada, mnogo godina kasnije, vie se ne sjeam tog neizrecivog uasa i mnogih strahova, osim kao neega to je prolo i svreno.Ali zbog ega moja zaprepatenost kada sam otiao odande? Na to pitanje jo nisam odgovorio.Dvadeset puta dnevno govorili bi nam uz mnogo psovki i proklinjanja kako smo u kanjenikoj bojni, i kako to znai da moramo biti najbolji vojnici na svijetu.Prvih est tjedana imali smo vjebe od est ujutro do pola osam naveer. Samo vjebe.

STOTINU TRIDESET I PET LEEVA

Vjebali bismo sve dok nam ne bi potekla krv ispod noktiju - i to ne figurativno, nego u gruboj stvarnosti.Ili bismo stupali ukoenim paradnim korakom u punoj opremi: nosei elini ljem, ranac, torbe za municiju napunjene pijeskom, odjeveni u zimske kapute, dok su drugi ljudi hodali u ljetnoj odjei, alei se na vruinu.Ili bismo se vukli po blatu koje nam je dopiralo do polovine nogu; stajali u vodi do vrata i vjebali s pukama bez ikakvog vidljivog znaka na ukoenim licima.Nai su doasnici bili opor zavijajuih vragova, koji su galamili i urlali na nas sve dok se ne bismo nali na rubu ludila. Nikada nisu proputali priliku.Kazna poput liavanja slobode nije postojala, zbog jednostavnog razloga to nismo imali slobodu. Sve je bilo samo dunost, dunost i opet dunost. Istina, imali smo sat vremena za objed, i teoretski smo bili slobodni od pola osam do devet naveer, ali ako ne bismo posvetili svaki trenutak toga vremena ienju svojih blatnjavih uniformi, hlaa, opreme i izama, doivjeli bismo najstranije odmazde.U devet sati morali smo biti u krevetima. Ali to nije znailo da smo mogli mirno spavati. Svake svakcate noi vjebali bismo uzbune ili brzo navlaenje uniforme.Kada bi se oglasio alarm, popadali bismo iz kreveta, stavili na sebe punu ratnu opremu i postrojili se. A potom bi nas poslali da se presvuemo u paradne uniforme. A potom u odijela za vjebu. I na posljetku ponovno u ratne uniforme. Nikada to nismo dovoljno dobro uinili. Svake bismo noi po nekoliko sati bili tjerani niz i uz stepenice poput krda uplaenih

14

ivotinja. Postupno smo dovedeni u takvo stanje daje i sjenka doasnika bila dovoljna da se oznojimo od straha.Nakon prvih est tjedana zapoeli smo vjebe s pukama i terenske vjebe. Tada smo nauili to znai umor.Nauili smo kilometrima puzati na trbusima po vjebalitu, preko otre ljake i kamenja koji su nae dlanove pretvorili u krvave trake, ili kroz debelo, smrdljivo blato u kojem smo se gotovo uguili. No, najvie smo se bojali mareva.Jedne su nas noi izbacili iz kreveta. Nai doasnici uli su u sobe, u kojima smo premoreni spavali, viui iz svega glasa:"Uzbuna! Uzbuna!"Usporeni zbog umora, isteturali smo iz kreveta, irom otvorili ormarie i u grozniavoj urbi isprekidanoj psovkama obukli uniforme. Remen koji se teko zakopavao, tvrdoglava kopa, pola sekunde izgubljenog vremena, to je bila katastrofa. Prije isteka dvije minute zvuk zvidaljki odjekivao je hodnicima. Naa su se vrata s treskom otvorila."Satnija broj tri - postroji se! Do vraga, to vam je, vi smrdljivi svodnici, zar jo niste dolje u dvoritu? Jo niste pospremili krevete? Mislite daje ovo staraki dom? Lijene deve!"Glavinjali smo niz stepenice, usput zakopavajui posljednji remen, i nekoliko trenutaka kasnije stajali smo u dva krivudava reda na trgu izmeu spavaonica. Tada se zaulo:"Satnija tri - u svoje sobe - U PAROVIMA!"udno to im nita ne bi prsnulo u glavama kada su tako urlali! Ili su moda neto uinili mjestu na kojem normalni ljudi dre zdravi razum. Jeste li primijetili kako govore? Ne mogu normalno govoriti. Rijei u njihovim reenicama su spojene zajedno sve dok ne postanu lave, a posljednja rije je pretvorena u pucanj biem, ako je to ikako mogue. Nikada ih se ne moe uti kako zavravaju reenicu nenaglaenim slogom. Sve raskomadaju na komadie vojnikoga govora, kako bi postalo nerazumljivo. To urlanje, to neprestano urlanje. Ti ljudi su jednostavno ludi.Poput poplave koja nosi sve pred sobom, nas stotinu i trideset pet regruta jurimo uz stepenice kako bismo se vratili u svoje sobe i presvukli u odijela za vjebu, prije no to bi se ponovno zaulo: "Postroji se!"Nakon to smo desetak puta potjerani gore-dolje uz najlue kletve i psovke, ponovno smo na trgu, oznojeni i izbezumljena pogleda, postrojeni u redove za stupanje, spremni za polazak na nonu vjebu.Na zapovjednik, jednoruki natporunik Lopei stajao je promatrajui nas s neznatnim smijekom na usnama. Od svoje satnije zahtijevao je elinu disciplinu, neljudsku; no ipak smo mislili kako on, jedini od naih muitelja, ima neto ljudsko u sebi. Bio je barem toliko pristojan daje i sam radio sve to je nas tjerao da radimo, i nikada od nas nije oekivao da radimo neto to on sam ne bi mogao napraviti. Kada bismo se vratili s vjebe, on bi bio jednako prljav kao i mi. Stoga je bio poten, na to nismo bili naviknuti; navikli smo da osoba koja ima mo odabere rtvenog jarca, nekog jadnika kojem bi stalno visio za vratom, i ne bi ga ostavljao na miru sve dok ovaj ne bi bio premoren, nemoan, onesposobljen, ubijen od umora ili prisiljen poiniti samoubojstvo. Natporunik Lopei nije imao ni rtvene jarce niti miljenike - on je bio onaj rijetki tip asnika koji je mogao primorati svoje ljude da prou kroz pakao zbog njega, zato to e ih on tamo odvesti, i zato to je bio poten. Da hrabrost i potenje toga ovjeka nisu bili upregnuti u Hitlerov jaram, da je bio asnik u gotovo bilo kojoj drugoj vojsci, svidio bi mi se. Ovako sam ga potovao.Zapovjednik je kratko pregledao odjeu svoje satnije. Tada se odmaknuo od nas, a njegov prodoran, zapovijedajui glas odjeknuo je trgom:"Satnija broj tri-po-zor! Ravnaj se prema naprijed! Puke na ramena!"Tri ritmina udarca odjeknula su kroz no dok je stotinu trideset i pet puaka zabaeno na ramena. Nekoliko trenutaka potpune tiine - svi asnici, doasnici i vojnici stajali su ukoeno

15

poput tapia za nabijanje puaka, gledajui ravno pred sebe ispod ljemova. Jao onom jadniku koji pomakne i vrak jezika!Ponovno je zapovjednikov glas odjeknuo izmeu visokih jablana i sivih spavaonica."Nadesno krug! Desno - okret - MAR!"Zauo se gromoglasni udarac kada su nae izme sa eljeznim potplatima poele stupati po tlu. Na kraju trga smo zaokrenuli i nastavili niz kiom natopljenu cestu obrubljenu visokim jablanima. U kanjenikoj bojni svi su razgovori i pjevanje bili zabranjeni; ljudi etvrtog razreda ne mogu imati iste privilegije kao njemaki vojnik. Isto tako nismo imali pravo nositi znaku u obliku orla, niti bilo koje druge znakove raspoznavanja; sve to smo imali bila je uska bijela vrpca koja je uvijek morala biti bijela!, smjetena nisko na naim desnim rukavima, a na njoj crnim slovima ispisana rije sonderabteilung1.Budui da smo morali biti najbolji vojnici na svijetu, svi su nai marevi bili usiljeni marevi, i tako ne bi prolo niti etvrt sata, a mi bismo prokuhali. Poinjala bi nam se znojiti stopala; otvorili bismo usta i poeli disati i kroz njih, jer nam sam nos nije bio dovoljan da udahnemo dovoljnu koliinu kisika. Remenje puaka i naramenice ranca bili su prepreka slobodnom kruenju krvi u naim rukama, pa bi nam prsti postali bijeli, oteeni i pomalo umrtvljeni. Ali na takve se sitnice vie nismo niti obazirali. Mogli smo marirati usiljenim korakom dvadeset i osam kilometara bez da smo osjetili i najmanju nelagodu.Potom su dole vjebe: napad u otvorenoj formaciji, u kratkim naletima, pojedinano. Dok su nam se pluna krila napinjala poput mjehova, jurcali smo preko polja, puzali preko raskvaenih i smrznutih oranica, ukopavajui se poput uplaenih ivotinja naim kratkim alatkama za ukopavanje.Ali, naravno, niti jednom to nismo uinili dovoljno brzo. Svaki bi nas put zvuk zvidaljke pozvao natrag, i mi bismo stajali grevito se borei za zrak tih nekoliko kratkih sekundi dok su nas grdili. A tada sve ispoetka. Napad - napad - napad. Bili smo obloeni mokrom, izoranom zemljom; noge su nam se tresle, potom smo se poeli znojiti; znoj je tekao u potocima niz naa tijela, arei nam kou na mjestima gdje ju je izgreblo remenje i teka oprema. Odjea nam je bila natopljena znojem, i mnogi su imali tamne mrlje na poleini gornjih dijelova uniformi. Gotovo nita nismo mogli vidjeti, jer smo bili zaslijepljeni znojem; ela su nas svrbjela i arila jer smo ih otirali prljavim rukama i grubim rukavima uniformi. Ako bismo stajali najednom mjestu, naa vodom natopljena odijela postajala bi ledena. Koa na unutarnjoj strani bedara i preponama bila mi je oguljena i krvava. Znojili smo se od straha.Iscrpljeni, postali smo svjesni da svie zora. Tada je dolo vrijeme za vjebe u sluaju da smo napadnuti iz zraka.Morali smo trati niz neravnu cestu. Svaki kamen, svaka i najmanja lokva, da ne spominjem proklete duboke koloteine koje su se skrivale pred naim uplaenim pogledima, znaili su da se moramo koncentrirati i paziti da naa stopala reagiraju na pravi nain, da se ne spotaknemo, posrnemo, ili iaimo gleanj. Jednostavan zadatak primoravanja stopala da rade kako treba, obino tranja i hodanja, stvari koje obino radite bez razmiljanja o njima, postale bi tako muan fiziki i mentalni napor. Noge su nam se doimale tekima, tako tekima. Ali uporno smo trali, teturali i posrtali. Naa inae pepeljastosiva lica s duboko upalim oima bila su crvena poput jastoga; oi su nam bila ukoene i izbuljene, a vene na elima oteene. Hvatali smo zrak; usta su nam bila suha i puna sluzi, i svakih nekoliko trenutaka na njima bi nam se pojavila bijela pjena.Oglasila se zvidaljka. Pojurili smo prema objema stranama ceste, i slijepo se bacili u jarke, bez obzira jesu li u njima bile koprive, voda ili neki bri kolega. Potom smo panino urili da postavimo minobacae i strojnice na mjesta. Sve je to trebalo napraviti u roku nekoliko sekundi, tako daje bilo bolje raskidati prste u komadie ili biti udaren u lea, samo da ne bude presporo.

1 posebna jedinica nap. prev.

16

Nastavili smo marirati, kilometar za kilometrom. Vjerujem kako sam nauio sve to je bilo vano znati u vezi cesta: upoznao sam meke ceste, tvrde ceste, iroke ceste, uske ceste, kamene, blatne, asfaltirane, prekrivene bljuzgom, snijegom, brdovite, poljunene, klizave, pranjave. Moja su me stopala nauila svemu to je trebalo znati o cestama, blatnjavim neprijateljima i muiteljima mojih nogu.Kia je stala. Pojavilo se sunce. To je znailo e, umor, glavobolje, tokice ispred oiju. Stopala i glenjevi bi nam oticali u uzavrelim izmama. Vukli smo se uokolo u nekakvom udnom transu.U podne nam je nareeno da stanemo. Miii su nam bili toliko izmueni da su nas boljeli ak i zbog samog prestanka kretanja; i nekolicina jednostavno nije imala snage stati, nego su nastavili teturati naprijed nakon stoje izdano nareenje, sve dok se ne bi zaletjeli u ovjeka ispred sebe i ostali stajati sputene glave dok ih ostali ne bi odgurali natrag na njihova mjesta.Nalazili smo se na rubu nekog sela. Nekoliko djeaka dotralo je kako bi nas promatralo. Dozvoljeno nam je pola sata odmora. Bez razmiljanja kako smo udaljeni osamdeset kilometara od naih spavaonica, bacili smo se na zemlju na mjestima gdje smo se u tom trenutku nalazili, bez da smo popustili remenje, samo smo se bacili dolje i zaspali jo prije no to smo dotakli tlo.Iste sekunde, ili se barem tako inilo, ponovno se zaula zvidaljka. No, prolo je trideset minuta, itav na dragocjeni poinak. Sljedeih etvrt sata bilo je pravo muenje: ukoeni miii i stopala estoko su protestirali; nisu nas htjeli ponovno pokrenuti. Svaki korak izazivao je niz probadajuih bolova. Stopalima smo mogli osjetiti svaki avao u potplatu izme, pa smo se osjeali kao da hodamo po krhotinama stakla.Ali, pomoi nije bilo - nije bilo kamioneta da pokupi one koji bi pali u jarak sa strane. Ne, oni bi, jadnici, dobili poseban tretman od natporunika i trojice najeih doasnika. Bili su zastraivani i tiranizirani, sve dok ne bi izgubili glave i poludjeli, ili izgubili svijest, ili se pretvorili u robote bez slobodne volje koji bi automatski izvravali sve naredbe, i koji bi skoili s etvrtog kata ako bi im tako bilo nareeno. uli smo doasnike kako psuju i urlaju, prijetei kako e ih izvesti pred sud zbog odbijanja izvravanja naredbi, ako ih ne budu izvravali bre.Kasnije te veeri, umarirali smo na trg izmeu naih spavaonica, spremni za spavanje."Paradnim - KORAKOM!"Sabrali smo se krajnjim snagama. Noge su nam same letjele, a stopalima smo udarali o poploani trg. Iskre su nam svjetlucale pred oima; doista smo mogli osjetiti kako nam pucaju uljevi. Ali morali smo to obaviti. Morali smo. Natjerali smo svoja bolna stopala da udaraju o tlo, stvarajui bol. Skupili smo svoje posljednje zalihe snage.Zapovjednik logora, Oberstleutnant von der Lenz, stajao je na mjestu na kojem smo trebali zaokrenuti prema spavaonicama. Natporunik Lopei je naredio:"Satnija broj tri - pogled - NALIJEVO!"Okrenuli smo glave lijevo kako je trebalo, i gledali smo u lik pukovnika; ali ukoeni pokreti koji su dio pozdrava nisu uope bili ukoeni. ak smo ispali iz koraka! Natporunik Lopei je zastao, otiao sa strane i promatrao svoju satniju. A tada se zaulo otro:"Satnija tri - STOJ!"To je bio pukovnik. Nastao je trenutak smrtne tiine, a potom se zauo pukovnikov reei glas:"Natporunie Lopei, zovete li vi ovo satnijom? Ako elite krenuti na bojite sa sljedeom pjeakom bojnom, samo recite. Ima mnogo asnika koji bi bili vie nego sretni da dobiju va posao u garnizonu."Pukovnikov glas bijesno se podigao:

17

"Kakva vam je ovo zbirka prljavih dukela? Kakvo je ovo nedisciplinirano smee? Nitko ne bi pomislio kako su oni pruski vojnici. Svi bi pomislili kako su oni ugavi psi. Ali to se moe izlijeiti!"Arogantno je promatrao nau iscrpljenu satniju. Stajali smo omamljeni na mjestima. Kad bi samo brzo zavrio, pa da moemo otii u svoje spavaonice, skinuti se i zaspati."To se moe izlijeiti", prijetei je ponovio, "S dukelama se treba pozabaviti, malo ih izvjebati. Zar ne, natporunie Lopei?""Da, doista, gospodine Oberstleutnant, izvjebati ih."Tupa mrnja nakupljala se u nama pomijeana sa samosaaljenjem. Ovo e nas kotati najmanje sat vremena najtee vjebe u njemakoj vojsci, najpodlije, najvie iscrpljujue vjebe u njemakoj vojsci. To je moglo biti jedino mariranje paradnim korakom.Jesu li vam ikada otekle i otvrdnule lijezde u preponama zbog previe rada, tako da su vas boljele pri svakom koraku, miii u bedrima se pretvorili u ovrsnule kugle koje ste svako malo morali udarati svom snagom kako bi ih pokrenuli, miii vaih nogu se zgrili tako da vam se inilo kako svaka vaa izma tei stotinu kilograma, a svaka noga tonu, i tada pokuali podii nogu u visinu bedara s prstima ispruenima u zrak, i to inili s takvom lakoom, ivahnou i ritminou poput djevojica u zboru?Jeste li nakon toga pokuali, kada su vam glenjevi bili slabi i odavno otkazali poslunost, a noni prsti se pretvorili ujedan krvavi grumen, s goruim stopalima i ogromnim uljevima ispunjenima vodom, ili puknutim uljevima koji krvare, peku i bole, jeste li se pokuali gipko pomaknuti prema naprijed na jednoj nozi, dok ste drugu izmu morali s treskom spustiti na tlo? A to je moralo biti napravljeno na vrijeme, sa takvom preciznou kao daje stotinu trideset i pet nas bilo jedan; to je moralo ostaviti takav dojam da bi ljudi zastali, posluali i rekli: "Ovo je pravo mariranje! To je sjajno! Kakvu mi vojsku imamo!" Paradno mariranje uvijek oduevljava nezrele.Mi nismo bili oduevljeni. To je najmrskija, najzamornija vjeba u vojsci. Zbog nje je puklo vie miia i otetilo se vie limfnih vorova no zbog bilo koje druge vjebe. Pitajte lijenike!No mi smo podcijenili naeg Oberstleutnanta. Nije nam slijedilo sat vremena mariranja paradnim korakom. Otiao je, a natporunik Lopei mu je salutirao, no prije no toje otiao, rekao je, "Da, tako mi Jupitera, to se moe izlijeiti: Natporunie Lopei!""Gospodine!""Odvest ete ovu gomilu do podruja za vjebu i nauiti ih da budu vojnici, a ne opor prljavih dukela. Neete se vratiti prije devet sati sutra. A ako do tada vaa satnija ne bude mogla svladati paradni korak koji razbija kamenje kojim je poploeno dvorite, opet ete se vratiti tamo. Razumijete?""Razumijem, gospodine Oberstleutnant."itave smo noi vjebali napad na otvorenom i paradni korak.Sljedeeg jutra u devet sati u ritmu smo progrmjeli pokraj Oberstleutnanta. Nije htio riskirati. Natjerao je satniju da pokraj njega promarira sedam puta, i siguran sam daje bilo koji od nas bio desetinku sekunde izvan ritma, da bismo bili ponovno poslani natrag.Bilo je ve deset sati kada smo dobili otpust i slijepo oteturali u sobe i zaspali.Taj tretman nije bio za ljude - ali, mi niti nismo bili pravi ljudi. Bili smo prljave dukele - opor izgladnjelih dukela.Ovaj prikaz nae vjebe zahtijeva jo jedan posljednji detalj. Kako biste sve stavili u pravu perspektivu morate dodati glad.Nikada nam nije bilo dozvoljeno da pojedemo dovoljno. Po tom pitanju smo zapravo bili pomalo izludjeli, kao i po mnogo drugih. Na kraju rata, 1945., itav je njemaki narod ivio na bonovima za sljedovanja, ali 1940/41. mi smo imali manje no najsiromanija skupina stanovnitva - to jest, obini civili -1945. Nismo nita mogli kupiti jer nismo imali kupone. Ruak je bio isti svakoga dana: litra slabane juhe od repe i aica kiselog kupusa koju bismo

18

stavili u juhu, ali kiseli smo kupus dobivali samo svakog drugog dana. Nije nam doputeno da postanemo razmaeni ili izbirljivi. Meso je bio luksuz kojega nismo poznavali. Uveer bi nam dali porciju suhe hrane za sljedei dan: debeo komad raenog kruha, koji bi se, uz neto vjebe, moglo izrezati u pet kriki, tri za tu veer, i jo dvije za doruak. Osim toga, dobivali smo po dvadeset grama ustajalog margarina i zalogaj sira, sira s najveim udjelom vode na svijetu - u tome siru moralo je biti barem pet posto vode. Subotom smo dobivali dodatnu porciju od pedeset grama marmelade od bundeve. Za doruak bismo dobivali slabu kavu, boje aja, koja je imala odvratan i miris i okus, no ipak bismo je gutali s uivanjem.Ponekad bismo, kada bismo bili vani na vjebi, pronali krumpir ili repu. Kada bi se to dogodilo, obrisali bismo je daje oistimo od najgoreg blata, a potom je strpali u usta i pojeli. Sve bi bilo gotovo tako brzo da bi neki promatra pomislio da izvodimo maioniarski trik. Nije nam dugo trebalo kako bismo otkrili da su kora breze i jedna posebna vrsta trave koja je rasla pokraj jaraka bile prilino ukusne, moda ak i hranjive, ali u svakom sluaju bile su to tvari koje su ostajale u elucima i otupljivale kande gladi. Evo i recepta: uzmete malo brezine kore ili trave, sameljete je izmeu dva ljema, dodate odgovarajuu koliinu instant kave i pojedete je poput kae.Ako bi, nekim udom, netko od nas dobio potom kupon za kruh, tada bi u sretnikovoj sobi bila odrana gozba. itava truca!Uvijek smo se bojali kontrole ponedjeljkom. Na jutarnjoj prozivci morali smo se postrojiti odjeveni u elini ljem, paradni gornji dio uniforme, snjenobijeli donji dio uniforme sa avovima otrima poput noa, te na sebi imati pojas, torbe za municiju, ranac, alatku za kopanje rovova, bajunetu, teleak i puku. Zimski kaput morao je biti smotam po propisima i objeen preko prsa.Svaki je ovjek morao imati ist, zeleni rupi u depu. I taj je rupi morao biti sloen po propisima.

PLJUNI I ULATI

Urednost nikome nije na odmet. Niti red. A u vojsci mora biti i urednosti i reda, i sve se mora odvijati prema detaljnom i razraenom planu. Savjestan vojnik mora provesti nezamislivu koliinu vremena posveujui se redu i urednosti, ali vojnik u kanjenikoj bojni mora sve svoje slobodno vrijeme posvetiti tome - tonije reeno, sve vrijeme tijekom kojega nema nikakvog drugog posla. itavu nedjelju ne bismo radili nita drugo osim prali, istili, i preslagivali na propisani nain, vjeali dio odjee na propisani nain, a ostalo odlagali na druga mjesta prema propisima. Koni odjevni predmeti morali su se sjajiti, kao da su bili polirani; na naim uniformama ili opremi nije smjelo biti niti jedne mrlje, kako izvana, tako i iznutra. Mogu s krajnjom iskrenou tvrditi kako su mukarci iz njemake kanjenike bojne, kada bi ponedjeljkom imali smotru, bili besprijekorni od glave do pete.Ali takoer mislim kako zasigurno neto nije u redu s tim vojnim redom i urednou, ako nakon ulaganja itave nedjelje kako biste to postigli, ne osjeate nimalo zadovoljstva, nimalo olakanja kakvo bi ovjek inae trebao osjeati nakon takvog ienja.Ta smotra ne bi bila festival istoe. Za nas je ona bila prava nona mora. Besprijekorno ist i uredan vojnik ne bi se osjeao istim; osjeao se poput progonjene ivotinje.Shvatio sam kako itavo vrijeme koristim izraze poput "progonjene ivotinje", "panini strah", i "poludjeli od straha". Znam kako ponavljanje nije dobro, kako dobar knjievni stil zahtijeva raznolikost izraza, ali bojim se kako u morati nastaviti grijeiti, jer kako pronai bogatstvo izraza koji opisuju neto to je nepromjenjivo? Neki bi to moda i mogli, ali nisam siguran da mogu i ja. Previe sam umoran, previe odsutan duhom, previe oajan, ponekad takoer i previe ljutit, kako bih mogao posvetiti vrijeme i energiju potrazi za nijansama

19

znaenja i suptilnim razlikama. Ono to moram ispriati je tako tragino; pa ak i sada, nakon svih tih godina sam ponekada tako izmuen time, te osjeam kako imam pravo od vas traiti pomo da upotrijebite svoj vokabular na mjestima na kojima nisam uspio neto doarati. Sve dok moete razumjeti to hou rei, ne smeta mi ako ponekad odmahnete glavom i kaete: "To je mogao i bolje napisati."Mi, besprijekorni, osjeali smo se poput progonjenih ivotinja. Znali smo da emo biti kanjeni bez obzira to se dogodilo. Najparadoksalnije od svega u toj itavoj izvedbi bilo je to to bi Hauptfeldwebel, ako ne bi uspio pronai nita zbog ega bi nas kaznio, bio uasno bijesan, i neki od nas besprijekornih vojnika bio bi kanjen gore no ikad. Jadan onaj tko bude kanjen zbog niega - on bude kanjen deseterostruko. Nije lako postupiti pravedno u takvoj situaciji."Prednji red jedan korak naprijed - zadnji red jedan korak natrag-MAR!"Jedan-DVA.Dvije duge minute nakon to bi se redovi razdvojili, Hauptfeldwebel bi stajao promatrajui. Onaj tko se i najmanje zanjie biva kanjen zbog neposluha. No, nauili smo pretvoriti se u drvene stupove, i tako smo nepomini mogli stajati i po pola sata. To je zapravo nekakva vrsta transa ili katalepsije, ta sposobnost da se postigne ono stoje bilo vrijedno zlata vojniku koji zna vrijednost toga da se samo stoji poput komada drveta.Hauptfeldwebel bi tada zagrmio: "Je li sve spremno za inspekciju?" A satnija bi u zboru odgovorila: "Da, gospodine Hauptfeldwebelu.""Nitko nije zaboravio neto oistiti?"Zbor: "Ne, gospodine Hauptfeldwebelu."Promatra nas okrutno. Sad nas ima."Ta nemojte mi rei", kae ironino. "To je prvi puta u povijesti ove bojne, ako je istina. Ali to emo jo morati provjeriti."Polagano se pribliava prvom komadu drveta, obilazi ga jednom ili dvaput; kruenje oko protivnika bez rijei je vrlo djelotvorno oruje u ratu ivaca. Stranji dio vrata vam postaje vru, a ruke hladne i vlane, misli u vaoj glavi poinju histerino kruiti u svim smjerovima, osim onog normalnog. Stojite nepomino i postajete nervozni, ostajui pri tom bez daha, iznenada osjeate da smrdite i figurativno i u stvarnosti."Da, da - to emo jo provjeriti", ponavlja iza treeg ovjeka u prednjem redu.Dok pregledava etvrtog i petog mrtvaka je tiina. A potom se uje uzvik: "Satnija tri - pozor!", koji je popraen uobiajenim nizom verbalne prljavtine. Uvijek smo za Hauptfeldwebela govorili kako ne moe progovoriti, a da mu prije toga ne ispadne smee iz usta; moda i nije neka dosjetka, ali bilo nas je lako zadovoljiti po tom pitanju - no to je bio dobar opis ovog brutalnog, krajnje bolesnog pripadnika sitnoga graanstva kojemu je bio dan maleni udio u kolau moi."toje, do vraga, ovo, vi posrana satnijo!? Niste juer radili nita drugo osim umakali jedan drugome u guzicu? Kaljuanje u hrpi izmeta, to je prava stvar za krdo svinja poput vas. Sada sam provjerio pet ljudi, i svi oni nalikuju svodnicima koje su rodile sifiline drolje, a izvukli su ih klijetima ..."To nije bio govor jednog ljudskog bia, ve smrdljivi izljev. Jedan od omiljenih izraza ovog brutalnog ovjeka bio je "francuska bolest". On sam bolovao je od "pruske bolesti" u uznapre-dovalom stadiju, od potrebe da poniava druge. To je bolest koja nije bila ograniena samo na kanjenike jedinice; proirila se itavom njemakom vojskom, poput poasti s irevima. A u svakom iru moete pronai po jednog doasnika, ovjeka koji je postigao neto, a bez daje zapravo neto.Nakon toga imamo kanjeniku vjebu, koja traje oko tri sata. Njezino finale ini dugi kanal dubok vie od metra i pol, napola ispunjen fermentirajuim blatom ija je povrina prekrivena nekakvom ukastom masnom sluzi. Moramo je otirati iz oiju svaki puta kad nas naredba

20

"potrbuke" poalje na dno. Potom je vrijeme ruka. Mariramo natrag do spavaonica i takvi blatnjavi prodiremo hranu. Nakon toga se moramo baciti na posao, jer moramo biti isti i blistavi jo jednom kada se postrojimo za poslijepodnevnu vjebu pola sata kasnije.Peremo sebe i uniforme o jednom troku, stojei potpuno odjeveni ispod tueva. Puke i ostalu opremu moramo prvo oprati, potom paljivo osuiti krpom i na posljetku nauljiti. Cijev puke moramo paljivo proistiti. Normalni vojnici ovako temeljito iste svoje oruje jednom, moda dva puta tjedno, ako su imali nekakve posebno prljave vjebe. Mi to moramo initi nekoliko puta dnevno.Kada se nakon toga postrojimo, nae su uniforme, dakako posve mokre, ali to nije bitno sve dok su iste.Postojalo je jo samo neto ega smo se bojali jednako kao tih odurnih smotri ponedjeljkom, a to je bila kontrola soba svake veeri u 22 sata. Bilo je naprosto nevjerojatno kakve su sve zadatke doasnici koji su bili na dunosti mogli smisliti i zadati krajnje umornim ljudima da ih izvre nakon iscrpljujueg dana.Prije no to bi doasnik na dunosti uao, svaki je ovjek morao leati na svome leaju, naravno u propisanom poloaju -na leima, ruku uz tijelo iznad pokrivaa, i stopala ogoljenih za pregled. Redar je bio zaduen da nigdje u prostoriji ne bude niti trunke praine, da sva stopala budu ista poput stopala novoroenadi, i da sve u naim ormariima bude smjeteno i posloeno u skladu s propisima. Na poetku inspekcije redar je morao raportirati:"Gospodine Unteroffizieru, redar sobe regrut Brand prijavljuje kako je sve u redu u sobi 26, u kojoj je dvanaest ljudi, od toga jedanaest u krevetima. Soba je oiena u skladu s propisima i prozraena, nemam nita drugo za prijaviti."Doasnik obino ne bi obraao pozornost na to, ve bi gledao uokolo. Teko onome redaru za vrijeme ije bi smjene doasnik pronaao i najsitniju mrlju, ili ormari koji ne bi bio propisno zakljuan, ili par stopala sa najmanjom sjenom.Doasnik Geerner - vjerujem kako je bio pravi sluaj za umobolnicu - znao je ponekad zavijati poput psa. Zvualo je kao daje uvijek na rubu plaa, a za njega nije bilo neuobiajeno da doista plae od bijesa. Kada je on bio na dunosti, uvijek bismo grozniavo ribali, prali i pospremali sve oko sebe. Sjeam se jedne nesretne veeri kada je Schnitzius bio redar. Schnitzius je bio rtveni jarac nae sobe, uvijek dobroudan, ali tako beznadno netalentiran daje bio prirodna rtva svakoga od svojih nadreenih od Stabsfeldwebela nadolje.Schnitzius je bio jednako nervozan kao i nas ostalih jedanaest koji smo leali ekajui Geernera, pitajui se to smo zaboravili napraviti. Mogli smo ga uti iz neke druge sobe. Zvualo je kao da razbija sve krevete i ormarie na komadie drveta veliine ibice, a u meuvremenu smo uli njegovo vritanje, zavijanje i jecajui glas: dukele, prljave svinje, itd. Problijedjeli smo, iako smo ve ionako bili blijedi. Geerner je bio u formi. Ba e se dobro zagrijati dok stigne do sobe 26. Iskoili smo iz kreveta i jo jednom pregledali itavu sobu, ali nismo uspjeli nita pronai.Vrata su se s treskom otvorila.Ah, daje samo netko drugi bio te veeri redar, a ne Schnitzius, netko malo dovitljiviji!Schnitzius je stajao ukoen i smrtno blijed, kao da ima kratki spoj. Samo je uplaenim oima zurio u Geernera. Geerner je stigao do njega u jednom skoku, i sa udaljenosti od pet centimetara zagrmio na njega:"Do vraga, ovjee! Hou li ekati itavu no da ti raportira?"Schnitzius je drhtavim glasom odverglao svoj izvjetaj."Sve u redu?" frknuo je Geerner. "Ti daje lani izvjetaj!""Ne, gospodine Unteroffizieru", odgovorio je Schnitzius, drhtavim glasom, dok se polagano okretao na peti, kako bi ostao licem okrenut prema Geerneru, dok je ovaj kruio sobom, gledajui i zavirujui.

21

Nekoliko minuta sve je bilo tiho kao u grobu. Leali smo u svojim krevetima, i oima pratili Geernera dok je on polako koraao sobom u potrazi za prainom. Podigao je stol i povukao prstom ispod svake noge. Nije bilo praine. Ispitao je potplate naih izama. isto. Prozore i kabel svjetiljke. Nita. Zurio je u naa stopala kao da bismo pali mrtvi ako on ne bi pronaao nita na to bi mogao staviti primjedbu.Na kraju je stao i promotrio sobu tunim, paljivim pogledom. Doista se inilo kako nas ovog puta nee moi gnjaviti. Ponaao se poput nekoga kome se djevojka ne bi pojavila na sastanku, i tko je zbog toga morao otii kui i u krevet sam sa sobom i svojim nezadovoljenim udnjama.U trenutku kada je zatvarao vrata za sobom, okrenuo se na peti."Sve u redu, kae? Ba se pitam."U jednom velikom skoku naao se pokraj naeg lonca za kuhanje kave, velikog lonca od aluminija u kojega je moglo stati trinaest litara vode. On je svake veeri morao biti ulaten i napunjen istom vodom, a daje to i te veeri bilo tako Geerner je sa aljenjem otkrio samo trenutak prije. Ali tada smo shvatili - i srca su nam svima zastala - kako je Geerner smislio neto novo.Stao je i pogledao povrinu vode sa strane. Bilo je nemogue izbjei da se na povrinu ne spusti nekoliko zrnaca praine kada je bila odloena nekoliko minuta.Geernerovo zavijanje bilo je nevjerojatno."Ovo zovete istom vodom! Tko je, do vraga, prljava svinja koja je napunila ovaj lonac govnom? Doi ovamo, ti izmetom prekriveni blatobranu!"Geerner se popeo na stolicu, a Schnitzius mu je morao dodati lonac."Pozor! Glavu natrag! Otvori gubicu!"Polagano je sadraj lonca ispraznio u Schnitziusova usta. Gotovo se uguio. Kada se lonac ispraznio, ludi gaje doasnik razbio o zid, a potom izjurio iz sobe, nakon ega smo ga zauli kako bui u veeraju i otvara slavinu. Ubrzo nakon toga razlio je kantu vode po naoj sobi. Kada je istresao kantu est puta, naredio nam je da osuimo pod. Budui da smo imali samo nekoliko potrganih krpa, trebalo nam je dosta vremena za to.Tu je alu ponovio etiri puta prije no to mu je dosadila. Tada je Unteroffizier Geerner smiren otiao u krevet, a mi smo ostavljeni na miru.Furor germanicus2 je naziv kojim su stari Rimljani oznaavali posebnu vrstu ludila u bitkama s kojom su se susretali dok su vodili ratove s plemenima sjeverno od Alpa. Moda bi Rimljanima i drugim neprijateljima Germana nekakva vrsta utjehe bila spoznaja da su Germani jednako ludi u ponaanju prema samima sebi, kao i prema svojim susjedima.Geerner je bio siroti doasnik, bolesni jadnik koji se morao zadovoljavati susretima s prainom.Neka mu je pokoj dui.Zapovjednik je potom predao zapovjednitvo nad satnijom kapelanu."Satnija broj tri - za molitvu - KLEKNI!" zagrmio je kapelan.

TAKAV TIP VOJNIKA

Naa je vojnika izobrazba zavrila vjebom koja je trajala sedam dana i besanih noi. Odigrala se na prostranom podruju za vjebe zvanom Sennelager. Tamo su bila izgraena itava sela, mostovi, eljeznike pruge, sve je bilo potpuno osim to nije bilo stanovnika; i tamo smo se morali probijati kroz zamreno raslinje, movare i rijeke, preko njiuih mostova koji su bili labavo postavljeni iznad dubokih ponora.To moda zvui romantino, poput igre Indijanaca na odrasloj razini; ali dok smo se igrali izgubili smo ovjeka. Pao je s jednog od nestabilnih mostova i slomio vrat.

2 Furor germanicus - njemaka ili pruska bolest.

22

Jedna od igara sastojala se od kopanja rupa u tlu koje su bile dovoljno duboke da budemo tono ispod ravnine okolnog tla kada bismo se skutrili u njima; nakon ega bi doli teki tenkovi i prelazili preko rupa, dok bismo mi uureni u njima drhtali od straha.Za ovim "uzbuenjem" odmah je slijedilo drugo. Morali bismo se baciti na tlo i pustiti da tenkovi prijeu preko nas. Mogli smo osjetiti kako nas elino dno tenka dodiruje po leima, dok su masivne gusjenice klopotale lijevo i desno od nas.Morali smo ovrsnuti na tenkovske napade.U svakom sluaju, bili smo uplaeni, a to je bilo normalno. Njemaki vojnik je odgojen na strahu, izvjeban da na isti teror odgovori poput stroja, a ne da se hrabro bori jer ga na to potiu nekakvi veliki ideali zbog kojih e se rtvovati ako se za tim ukae potreba. Moda biste ovu moralnu inferiornost mogli nazvati karakteristinom osobinom pruskoga mentaliteta i kroninom boleu njemakoga naroda.Sljedeeg dana nakon ove vjebe morali smo se zakleti na odanost. Za tu prigodu, satnija je bila poredana uz tri strane trga, izmeu nas je dovezen tenk, a sa svake njegove strane postavljena je po jedna strojnica. im je taj zgodni prizor postavljen, pojavio se zapovjednik u drutvu svog pobonika i kapelana koji je, kako bi prigodu uinio jo sveanijom, na sebi imao sve svoje ukrase.Zapovjednik je tada odrao govor:"Pripadnici pruske vojske! Vaa je obuka sada dovrena. U kratkom vremenu biti ete dodijeljeni razliitim pukovnijama na terenu, kao to su minobacaka, antitenkovska, izviai, pa ak i u jedinice samozatite. Bez obzira na to kamo bili poslani, morate izvriti svoju dunost. Vi ste izopenici, ali ako pokaete da ste hrabri i neustraivi, moda e doi dan kada e vas veliki Fiihrer ponovno uzeti u milost. Vi ete sada poloiti staru zakletvu odanosti, zakletvu koje ste se jednom ve odrekli, ali siguran sam kako e vas ona od sada nadalje, sve do kraja vaih ivota, vezati u odanosti prema vaoj zemlji. Od svakoga od vas oekujem da vie nikada ne zaboravi svoju zakletvu i dunost prema naoj drevnoj domovini i naem velikom narodu, svoju dunost prema Fuhreru i naem Bogu."Ubrzo nakon toga svi smo kleknuli, skinuli ljemove i rukama uhvatili cijevi svojih puaka. Prizor je zasigurno bio vrlo dirljiv, ba prava stvar za kino-novosti. Kapelan je tada izgovorio kratku molitvu velikom, svemoguem, i naravno, njemakome Bogu, koji e omoguiti pobjedu nacista. Idiot nije doista upotrijebio rije nacist, ali na to je drugo mogao misliti kada je rekao:"Svemogui Boe, na Gospodine, pokai nam Svoju veliinu i dobrotu i omogui njemakome oruju pobjedu nad naim barbarskim neprijateljima."Njihovi su barbarski neprijatelji, da vas podsjetim, bili narodi iz kojih su potekli mukarci poput Ibsena i Nansena, Hansa Andersena, Rembrandta i Spinoze, Voltairea i Renea Claira,ajkovskog i Gorkoga, Shakespearea i Dickensa, Abrahama Lincolna i Theodora Dreisera, Chopina i Kopernika, Sokrata i Homera, i ene poput Florence Nightingale i Emmeline Pankhurst, Marion Anderson i ge Roosevelt, Marie i Irene Curie, Katarine II., Ivane Orleanske, sestara Bronte, Anne Pavlove.Potom je blagoslovio oruje kojim smo trebali istrijebiti barbarstvo, ali mislim da to nije pomoglo. Da jedan mizerni maleni sveenik ustane i naini znak kria na velikome tenku ne moe biti ba uinkovita arolija, ak niti ako vjerujete u arolije, to ja osobno ne mogu. U najboljem sluaju mogli biste zamisliti tu figuru kako baca ini na sitnije komade oruja. No, u svakom sluaju, izgubili su rat.Tada smo poloili zakletvu. Kapelan ju je recitirao, po nekoliko rijei odjednom, a satnija ih je ponavljala u zboru, dok je jedan od nas stajao ispred satnije s tri prsta dodirujui vrh zapo-vjednikovog isukanog maa. To je isto bio dio predstave.Glasovi su odjekivali utihnulim trgom:"Kunem se Bogom - naim svetim ocem - da u se u svemu

23

- boriti odano i vjerno - i dati svoj ivot - ako to bude potrebno -za Fiihrera, narod i domovinu - onaj koji se kune ovom zakletvom - mora znati - da je ona utisnuta u njegovo srce - i ako je prekri - neka mu se milostivi Bog smiluje - jer e se on tada odrei - svog prava na ivot - i biti e muen - za itavu vjenost - u vatri pakla - amen."Potom smo zapjevali Deutschland, Deutschland, ber alles!Time smo se potvrdili, ali nismo dobili nikakve poklone.Sljedeega dana podijeljeni smo u manje grupe, koje je inilo od pet do petnaest ljudi, a dobili smo i novu terensku opremu. Meni i nekolicini drugih dali su crne uniforme i beretke tenkovskih jedinica, i sljedeeg smo jutra otili pod zapovjednitvom Feldwebela do vojarne u Bielefeldu, gdje smo smjesta bili povjereni satniji koja je ba bila na odlasku na bojite, i ukrcani u kamion s trupama."Hoe li ovu satniju opteretiti s jo vie vas prokletih kriminalaca? Odvratno! Nemojte da vas uhvatim kako inite i najmanji prekraj, jer u vas poslati natrag u zatvor gdje biste odavno umrli da ste imali imalo pristojnosti, i neka me vrag odnese ako to ne napravim. Zatvor je mjesto za ovakve poput vas."To je bio pozdrav dobrodolice kojim nas je doekao zapovjednik satnije broj 5, gojazni Hauptmann Meier, muitelj regruta. Ali bili smo navikli na takve stvari.Bio sam dodijeljen eskadronu broj dva pod zapovjednitvom Leutnanta von Barringa, a tada su se poele dogaati stvari na koje nisam bio naviknuo.

NA PRVI SUSRET

Barring je ispruio ruku i uhvatio moju, te je snano, prijateljski stisnuo. To je bilo neto to asnik u pruskoj vojsci nikada ne bi uinio, no on jest; i kada je to uinio, rekao mije: "Dobro doao mome, dobro doao u satniju broj pet. Upao si u paklenu jedinicu, ali moramo se drati zajedno i izvui najbolje to se moe. Idi tamo do vagona broj 24 i javi se Unteroffizieru Beieru, koji je voa sekcije jedan." I potom se nasmijeio - irokim, otvorenim smijekom, smijekom dobrog, prijateljski raspoloenog mladog ovjeka.Bio sam potpuno smeten.Uskoro sam pronaao vagon 24, gdje su mi pokazali Unteroffiziera Beiera. Sjedio je pokraj velike bave i kartao s jo trojicom - nizak, snano graen ovjek star oko trideset i pet godina. Stao sam propisana tri koraka od njega, skupio pete uz klopot i jasnim glasom glasno zapoeo svoj raport:"Gospodine Unteroffizieru, elim-"No nisam stigao dalje. Dvojica mukaraca od etvorke koja je kartala skoili su s kanti na kojima su sjedili i stali ukoeno poput stupova, drei priljubljena tri prsta uz avove hlaa. Unteroffizier i etvrti ovjek pali su na lea, a karte iz njihovih ruku poletjele su poput suhog lia u jesenjoj oluji. Na trenutak su sva etvorica zurili u mene. Tada je visoki crvenokosi Obergefreiter rekao:"Do vraga, ovjee! Preplaio si nas na mrtvo ime. Vidim daje sam Hitler uao u tebe. Koji je vrag mogao opsjesti takvog balegara kakav si ti, pa da doe i prekida miroljubive graane pri njihovim nedunim zabavama? Reci nam, tko i to si ti?""Raportiram, gospodine Obergefreiteru, da me alje Leutnant von Barring i da se moram javiti u sekciju 1, Unteroffizieru Beieru", odgovorio sam.Beier i etvrti ovjek, koji je jo uvijek bio na leima, ustali su i sva su se etvorica u strahu zagledala u mene, izgledajui kao da e se vritei razbjeati u svim smjerovima ako napravim ijedan korak prema njima. Odjednom su sva etvorica prasnula u smijeh."Jesi li ga uo! Gospodine Obergefreiteru. Ha, ha, ha! Gospodine Unteroffizieru Beieru, ha, ha, ha!" povikao je crvenokosi Obergefreiter, koji se potom okrenuo k Unteroffizieru, duboko

24

poklonio i rekao: "Presvijetlo visoanstvo! Vaa oboavana milosti, vaa oaravajua velianstvenosti, gospodine Unteroffizieru Beieru, htio bih prijaviti..."Zapanjeno sam pogledavao od jednoga prema drugome, nikako ne shvaajui to im je bilo tako nevjerojatno smijeno. Kada su se oporavili od napadaja smijeha, Unteroffizier me pitao odakle dolazim. Odgovorio sam mu, a oni su me saaljivo pogledali."Ne mora biti tako drven", rekao je crvenokosi. "Kanjenika bojna u Hannoveru. Sada nam je jasno zato se tako ponaa. Mislili smo kako pokuava napraviti budale od nas kada si onako lupio petama; ali pretpostavljam daje pravo boje udo to jo uvijek ima pete. Pa, eto te na pravom mjestu!"S tim sam rijeima primljen u sekciju 1, i ve sat vremena kasnije bili smo na putu za Freiburg, gdje smo trebali biti posloeni u borbene jedinice i poslani u mjesta irom ludilom zahvaene Europe na posebne vjebe. Dok smo se tako truckali u vlaku, mojih etvorica kolega su se predstavili, i s njima sam proivio itav rat.Willie Beier je bio deset godina stariji od nas ostalih, i zbog toga smo ga zvali Stari Un. Bio je oenjen i imao je dvoje djece. Po zanimanju je bio stolar, rodom iz Berlina. Zbog svoje politike orijentacije je bio osamnaest mjeseci u koncentracijskom logoru, nakon ega je "pomilovan" i poslan u kanjeniku bojnu. Stari Un se tiho nasmijao:"I ovdje u zasigurno i ostati, sve dok jednog lijepog dana ne naletim prevelikom brzinom na metak."Stari Un je bio vrst suborac. Uvijek je bio smiren i tih. Niti jednom tijekom tih etiriju stravinih godina koje smo proveli zajedno ga nisam vidio nervoznog ili uplaenog. Bio je jedno od onih udnih bia koja zrae smirenou, koju smo mi ostali tako jako trebali u tekim situacijama. Bio nam je gotovo poput oca, iako je bio samo deset godina stariji od nas, i mnogo puta sam se veselio svojoj srei to sam bio rasporeen ba u njegovu jedinicu.Obergefreiter Joseph Porta je bio jedan od onih nepopravljivih aljivina kojega se nikada nije moglo nadmaiti. Nije uope mario za rat, i vjerujem kako su se i Bog i vrag pomalo bojali uplitanja u bilo kakve poslove s njim jer bi im se moglo dogoditi da naprave budale od sebe. Bilo kako bilo, bojali su ga se i svi asnici u satniji, koje je mogao izbaciti iz takta samo ih neduno pogledavi.Nikada nije propustio rei bilo kome koga bi sreo kako je Crveni. Jednu godinu je proveo u Oranienburgu i Moabitu, optuen za sudjelovanje u komunistikoj propagandi. Ono to se doista dogodilo bilo je to daje 1932. pomogao nekim prijateljima da objese socijaldemokratske zastave na toranj crkve sv. Michaela. Uhvatila gaje policija i proveo je 14 dana u zatvoru, nakon ega je itava stvar bila zaboravljena sve do 1938., kada ga je iznenada uhitio Gestapo, iji su se pripadnici vraki namuili kako bi ga uvjerili da on zna tajnovito mjesto na kojem se skrivao debeli, ali posve nevidljivi Wollweber, voa komunista.Nakon to su ga izgladnjivali i maltretirali nekoliko mjeseci, dotjeran je pred sud i optuen za "komunistike aktivnosti". Sucima je predoena viestruko poveana fotografija, na kojoj se moglo vidjeti Portu kako s ogromnom zastavom ide prema crkvi sv. Michaela. Dvanaest godina prisilnog rada za komunistike aktivnosti i oskvrnjenje boje kue. Kratko vrijeme prije no to e izbiti rat, kao i mnogi drugi zatvorenici, bio je pomilovan na uobiajeni nain - poslanje u kanjeniku bojnu. S vojnicima je isto kao s novcem - uope nije vano odakle dolaze.Porta je bio Berlinac i imao je vulgaran berlinski smisao za humor, bridak jezik i suludu hrabrost. Bilo je dovoljno da samo otvori usta, i svi oko njega bi se previjali od smijeha, posebice kada bi svome glasu dao afektirani prizvuk i zauzeo tako arogantan i uvredljiv stav kakav se inae susretao samo u sluge nekog njemakoga grofa.Osim toga, Porta je bio muzikalan i posjedovao je pravi prirodni talent. Jednako oaravajue svirao je na drombuljama i crkvenim orguljama, i gdjegod je iao, nosio je svoj klarinet, na kojemu je proizvodio aroliju, dok bi svojim praseim oima tupo zurio pred sebe, a crvena

25

mu kosa bljetala poput stoga sijena u oluji. inilo se kako same note pleui izlaze iz instrumenta, bez obzira je li svirao neku popularnu melodiju ili improvizirao na klasine teme. itanje nota za njega je bilo nepoznanica, ali ako bismo naili na nekakve note, bilo je dovoljno da Stari Un odzvidi melodiju, i Porta bi je odsvirao teno kao da ju je sam skladao.Porta je takoer bio roeni pripovjeda. Njegove pria znale su trajati i po nekoliko dana, iako su bile same lai i izmiljotine od poetka do kraja.Kao i svaki pravi Berlinac, Porta je uvijek znao gdje ima to za pojesti, kako se toga moemo domoi, te ako bi bilo vie mogunosti, koja je najbolja. Moda su i praljudi imali nekakvoga Portu dok su jo lutali divljinom.Porta je inzistirao kako ima uspjeha kod ena, ali zbog njegovog izgleda u to je bilo teko povjerovati. Bio je beskrajno visok i proporcionalno mrav. Vrat mu je poput rodina virio iz ovratnika uniforme, a njegova Adamova jabuica nas je svaki puta razveselila, jer nismo mogli prestati promatrati kako poskakuje svaki puta kad je neto govorio. Glava mu je bila trokutastog oblika, a na lice mu je bila nasumce baena aka pjegica. Oi su mu bile malene, zelene i prasee, imale su duge bijele trepavice, koje su prepredeno treptale prema osobi s kojom bi razgovarao. Kosa mu je bila vatrenocrvena i strala je u svim smjerovima poput slame. Ponosio se svojim nosom, sam bog zna zato. Kada bi otvorio usta, ugledali biste samo jedan zub, usred gornje eljusti. Tvrdio je kako ima jo dva, samo to su to bili dobro skriveni kutnjaci. Gdje mu je osoba odgovorna za odjeu pronala izme, ostalo je tajna; zasigurno je nosio broj pedeset.Trei lan ovoga kvarteta, Pluton, bio je brdo miia. Bio je Stabsgefreiter, pravim imenom Gustav Eicken. Tri je puta bio u koncentracijskom logoru, no kod njega uzrok tomu nije bila politika, nego pravi poteni zloin kojega je poinio. Bio je luki radnik u Hamburgu, ali on i neki od njegovih kolega su sasvim dobro zaraivali kraom malo ovoga i malo onoga iz skladita i brodova. Tada su uhvaeni, a to ih je stajalo est mjeseci. Dva dana nakon toje puten iz zatvora, policija je ponovno dola po njega. Ovoga puta zbog njegovog brata, koji je krivotvorio putovnicu, zbog ega su mu odrubili glavu. Plutona su drali u zatvoru devet mjeseci bez ikakvog ispitivanja, a potom su ga izbacili van bez objanjenja, nakon to su ga temeljito pretukli. Tri mjeseca kasnije natovarili su mu neto to se moglo nazvati pravom kraom. Radilo se o krai kamiona punog brana. Meutim, Pluton nije znao nita o tome, ali su ga svejedno pretukli, a potom suoili s ovjekom koji se zakleo kako mu je Pluton bio suuesnik s kojim je ukrao kamion brana. Suenje je trajalo tono dvanaest minuta i zaradilo mu est godina zatvora. Prve dvije je proveo u Fuhlsbiittelu, a potom je poslan u uobiajenu kanjeniku bojnu, s kojim je, kao i s ostatkom 27. kanjenike pukovnije umarirao 1939. u Poljsku. Ako ste eljeli doista razbjesniti Plutona, bilo je dovoljno izgovoriti reenicu u kojoj su se pojavljivale rijei kamion i brano.etvrtog, Obergefreitera Antona Stevera, nikada nisu zvali drugaije osim Titch. Bio je visok metar i pol, rodom iz Kolna, gdje je radio u tvornici parfema. Prilino buna prepirka u pivnici njemu i dvojici kolega priskrbila je tri godine u koncentracijskom logoru. Druge dvojice ve odavno nije bilo: jedan je poginuo u Poljskoj, a drugi je dezertirao, pa su ga uhvatili i smaknuli.est je dana na vlak kloparao Njemakom prije no to smo stigli do naeg odredita, pitoresknog junonjemakog grada Freiburga. Nismo oekivali kako e nam biti dozvoljeno da se tamo dulje zadrimo. Zalee nije normalno mjesto za kanjenike jedinice, ija je dunost uvijek biti naprijed i ispisivati krvave stranice povijesti. Kruile su glasine da emo biti poslani u Italiju, a otamo