SADRŽAJ

UVOD ............................................................................................................................................ 1

1. POJAM I KARAKTERISTIKE JAVNIH DOBARA............................................................ 2

2. KLASIFIKACIJA JAVNIH DOBARA ................................................................................. 3

3. UPRAVLJANJE JAVNIM DOBRIMA ................................................................................ 5

4. CIJENA JAVNOG DOBRA .................................................................................................. 6

4.1. Cost-benefit i cost-effectiveness analiza ............................................................................ 7

5. ODNOS JAVNOG I PRIVATNOG SEKTORA ................................................................. 10

5.1. Javno – privatno partnerstvo ............................................................................................ 11

6. ZAKLJUČAK ...................................................................................................................... 12

7. LITERATURA..................................................................................................................... 13

1 Bojić, M. JAVNE FINANSIJE, str. 151

UVOD

U uslovima tržišne ekonomije, država i tržište se međusobno trebaju nadopunjavati,

jer tržište nije savršeno u svom djelovanju već proizvodi određene nesavršenosti, pa se

država javlja kao korektor koji njegove nesavršenosti ispravlja.

Mnogo je razloga koji ukazuju na neophodnost postojanja javnog sektora i učešća

države, jer privatni sektor i tržišni mehanizmi nisu u mogućnosti da realizuju sve

ekonomske i socijalne funkcije. Pri tome se moraju imati u vidu sljedeći razlozi:

potreba za uspostavljanjem pravnog poretka koji će omogućiti nesmetano

funkcionisanje tržišnih institucija i mehanizama konkurencije;

sprovođenje politike raspodjele dohotka i imovine u mjeri u kojoj distribucija

uspostavljena kroz djelovanje tržišnog mehanizma ne odgovara društveno

shvaćenoj pravičnosti;

obezbjeđenje stabilnosti u ekonomskim kretanjima;

rješavanje problema tzv. eksternalija;

obezbjeđenje javnih dobara.1

Kada se radi o privatnim dobrima, svaki građanin izražava svoju naklonost prema

njima kroz količinu dobara koje želi kupiti i kroz raspoloživa novčana sredstva kojima ih

kupuje, i u tom smislu može se govoriti o djelovanju zakonitosti tržišta. Međutim, kad su u

pitanju javna dobra, građani ne iskazuju direktno svoje želje i potrebe za njima, pa država i

javni sektor stupaju na scenu nagađajući želje potrošača (građana) za javnim dobrima.

Upravo se u ponudi javnih dobara i usluga javnog sektora ogleda jedan od osnovnih

nedostataka djelovanja mehanizma tržišta. Naime, određena proizvodnja ili djelatnosti su

karakteristične po tome što imaju izuzetan značaj za funkcionisanje društva u cjelini, iz

čega proizilazi potreba da se nađu u domenu javnog vlasništva, da se na adekvatan način

reguliše njihovo funkcionisanje i da budu organizovane saglasno principima monopola, što

se suprotstavlja mehanizmu i principima djelovanja tržišta.

U ovom radu će biti ukratko predstavljeni pojam i osnovne karakteristike javnih

dobara, njihova klasifikacija, načini upravljanja javnim dobrima i formiranje cijene javnog

dobra, te međusobni odnos javnog i privatnog sektora.

2

1. POJAM I KARAKTERISTIKE JAVNIH DOBARA

Javna dobra su dobra ili usluge koje može koristiti svaki član društva i niko ne

može biti isključen iz njihove potrošnje.2 Sa ekonomskog aspekta, javno dobro je svako

dobro koje ima karakteristike nekonkurentnosti i neisključivosti (korištenje dobra od strane

jednog pojedinca ne isključuje niti umanjuje značaj tog dobra za drugog pojedinca).

Javnim dobrom, dakle, smatra se svako dobro koje služi većem broju korisnika, čije su

koristi raširene na cijelu društvenu zajednicu i, što je najvažnije, to su ona dobra kod kojih

uključivanje novih korisnika u njihovo korištenje ne umanjuje zadovoljstvo i stepen

korištenja dotadašnjih korisnika. Na primjer, čist zrak koriste podjednako svi, a

uključivanje novog korisnika ne umanjuje mogućnost korištenja tog istog zraka postojećim

korisnicima niti proizvodi dodatne troškove.

Javno dobro se mora ponuditi i učiniti dostupnim svim korisnicima pod jednakim

uslovima, iz čega slijedi da nije lako utvrditi naklonosti i potrebe korištenja pojedinih

javnih dobara, jer ih potencijalni korisnici ne žele otkriti. Naime, niko nije spreman da plati

neko javno dobro koje mu je dostupno besplatno. Upravo zato se ta dobra ne mogu

razmjenjivati na tržištu i umjesto tržišta mora se pronaći neki drugi mehanizam kojim bi se

korisnici privoljeli da otkriju svoje potrebe za javnim dobrom, a to je moguće u političkom

procesu odlučivanja (odluke u javnom sektoru donose se u procesu javnog izbora putem

glasanja).

U stvarnosti, ne postoji takvo dobro koje je apsolutno nekonkurentno i neisključivo.

Savremena ekonomska nauka definiše i sistematizuje javna dobra polazeći od najopštije

podjele svih dobara na privatna i javna. S tog aspekta, javna dobra se odlikuju sljedećim

karakteristikama:

u njihovom korišćenju važe principi nerivalstva („i ja i ti i drugi“) i neisključivosti

(niko ne može biti spriječen u korišćenju);

praktično je nemoguće naplatiti njihovo korišćenje;

trošak proizvodnje je nedjeljiv, pa je granični trošak jednak nuli.3

2 Ivanić, M. PRINCIPI EKONOMIJE, str. 559.3 w w w . g l ob aliz a ci j a . c o m

5 Bojić, M. JAVNE FINANSIJE, str. 153

2. KLASIFIKACIJA JAVNIH DOBARA

Obezbjeđenje javnih dobara važno je za funkcionisanje svake države, jer pojedinci

zadovoljavaju svoje potrebe upotrebom odgovarajućih javnih dobara i uživanjem

odgovarajućih usluga.

U klasifikaciji javnih dobara moraju se u obzir uzeti dvije činjenice:

1. Ako je dobro klasifikovano kao javno, tada mora biti distribuirano od strane

države na način da bude svima jedako dostupno, pri čemu je granični trošak

(trošak dodatnog korisnika) jednak nuli;

2. Javna dobra i usluge su prioritet državi zbog državnih rashoda za finansiranje

tih dobara i zbog postizanja javnih interesa. Iako svi imaju jednako pravo

korištenja, može se javiti situacija pretjeranog iskorištavanja javnog dobra, pa

je potrebno pružiti veću količinu dobara i usluga. To za posljedicu može imati

smanjenje kvaliteta javne usluge i veće troškove finansiranja javnog dobra, pa

je država primorana isključiti pojedince iz korištenja javnog dobra.4

Država može obezbijediti sljedeće vrste javnih dobara:

Čista javna dobra

Nečista javna dobra

Mješovita javna dobra i

Zaslužna (meritorna) javna dobra 5

Čista javna dobra imaju dva karakteristična svojstva - u njihovoj potrošnji nema

isključivosti (svi ih mogu koristiti pod jednakim uslovima) i nema rivaliteta (nema

konkurencije, jer ih pruža samo javni sektor). Čista javna dobra obuhvataju dobra koja nije

moguće obezbijediti u dovoljnim količinama primjenom principa tržišne efikasnosti, a to

su narodna odbrana, policija, sudstvo, zaštita životne sredine i sl. Njihova isporuka ne

može se obezbjediti na tršištu, jer ih karakterišu nekonkurentnost u potrošnji (korišćenje

javnog dobra od strane jednog lica ne umanjuje korisnost koju ono pruža drugim licima) i

neisključivost (nemogućnost da ih bilo ko spriječi da ih koristi).

4 Pauletić, V. JAVNO DOBRO I PRIVATNI INTERES, str. 154

4

Nečista javna dobra su dobra kod kojih nisu prisutne ili ne u istoj mjeri sve

karakteristike javnih dobara. Tačnije rečeno, iz potrošnje nečistih javnih dobara moguće je

isključiti pojedine potrošače. To su dobra kod kojih, osim elemenata javnosti, postoje i

elementi privatnosti. Drugim riječima, u pitanju su dobra čije bi se obezbjeđenje moglo

organizovati na tržišnim principima (kao kod privatnih dobara), ali je interes države da ona

budu korišćena od strane svih građana (npr. javni saobraćaj, obrazovanje, zdravstvena

zaštita i slično).

Mješovita javna dobra su dobra i usluge koje istovremeno imaju karakter i javnih i

privatnih dobara i po pravilu se lokalno obezbjeđuju. Mješovita dobra su ona koja imaju

samo jednu od karakteristika čistih javnih dobara – ili isključivost ili konkurentnost. Kod

obezbjeđivanja mješovitih javnih dobara potrebno je imati u vidu broj potrošača i teritoriju

na kojoj se dobro obezbjeđuje. Primjer mješovitog javnog dobra je auto-put.

Zaslužna (meritorna) javna dobra su ona čije korištenje država nameće, jer

pojedinci od toga imaju koristi. Takav primjer je osnovno obrazovanje.

Sam pristup javnim dobrima uslovljen je je područjem (sektorom) koji distribuira

javno dobro i opskrbljuje građane, a glavni javni sektori su:

VLAST – održava opštu, političku i ekonomsku stabilnost države. Efikasnim

javnim djelovanjem i donošenjem odluka u korist javnog interesa, nosioci javnih

funkcija omogućuju optimalno zadovoljstvo svojih građana.

ODBRANA I BEZBJEDNOST – svaki građanin želi se osjećati sigurno i zaštićeno

u području u kojem živi, pa je održavanje spoljne i unutrašnje bezbjednosti (javnog

reda i mira, prevencija sukoba i kriminala) glavna aktivnot ovog sektora.

ZDRAVSTVO – održava i podiže kvalitet zdravlja populacije meke zemlje.

OBRAZOVANJE – omogućuje sticanje znanja, vještina i vrijedosti koje su

potrebne ljudima da kvalitetno i uspješno doprinesu ostvarenju radnih i društvenih

uloga.

OKOLINA – pružanje kvalitetne prirodne okoline i cjelokupna zaštita okoliša.

5

3. UPRAVLJANJE JAVNIM DOBRIMA

Da bi upravljanje javnim dobrima od strane države bilo kvalitetno i efikasno, ona

svoje upravljanje mora regulisati državnim aktima i propisima na način da javna dobra

zaštiti od svih negativnih učinaka i potencijalnih oštećenja.

Prilikom upravljanja javnim dobrima, država se može susresti sa nekim

problemima. Naime, postoje situacije kada određeni sektori i preduzeća svojim direktnim

uticajem ometaju ili potpuno onemogućuju državi pružanje javnih dobara i usluga.

Najčešći problemi s kojima se država susreće u upravljanju javnim dobrima su:

pojava „slobodnih jahača“ ili švercera – pojedinci koji koriste javna dobra, a ne

plaćaju ih. Oni znaju da neće biti isključeni iz korištenja javnog dobra, bez obzira

da li doprinose njegovom finansiranju ili ne. Ovaj problem država može riješiti

uvođenjem javnih dobara koje imaju karakteristiku isključivosti (npr. kablovska

televizija) ili pomoću pritiska društva (na način da se slobodni jahači djelimično

isključe iz zajednice).

eksterni efekti – aktivnosti koje proizvode korist ili štetu drugih, s tim da drugi ne

plaćaju za tu aktivnost ili im se ne pokriva trošak te aktivnosti; mogu biti negativni

(njihova proizvodnja uzrokuje negativne posljedice po okolinu, pa je društvena

granična korisnost od potrošnje javnog dobra manja od privatne granične

korisnosti) i pozitivni (djelovanje jednog subjekta indirektno uzrokuje koristi

drugima).

tržišni neuspjeh – javlja se kada cijena dobara i usluga ne odražava prave troškove

njihove proizvodnje i potrošnje.

U cilju suzbijanja navedenih problema, potrebna je intervencija države u smislu

regulacionih mjera, subvencija, poreza, investicija u dobra i usluge i sl. Da bi državna

intervencija bila efikasna, potrebno je prije njenog provođenja dobro proučiti sve troškove

i koristi koje ona donosi. To se najbolje može vidjeti provođenjem tzv. cost-benefit analize,

koja analizom troškova (cost) i koristi (benefit) upoređuje sve prednosti i nedostatke

potencijalnog preduzeća u koje država planira ulagati.

6

4. CIJENA JAVNOG DOBRA

Osnovna razlika između djelatnosti javnog i privatnog sektora ogleda se u prirodi

njihove motivacije. Kod djelatnosti privatnog sektora, to je maksimizacija profita, a u

slučaju javnih dobara, njihov motiv često nije vezan za ostvarenje maksimizacije profita.

Formiranje odgovarajućih cijena u javnom sektoru nije u funkciji ostvarenja što

većeg profita, već nastojanja da se, na neki način, poveća obim potrošnje i doprinose

razvoju datog javnog sektora. Na drugoj strani, postoji određen broj javnih djelatnosti ili

funkcija koje ne isključuju mogućnost ostvarivanje profita, pri čemu su nosioci tih funkcija

onemogućeni od strane različitih državnih instanci da slobodno određuju visinu cijene,

najviše radi zaštite potrošača i stvaranja uslova za dostizanje društvenog optimuma. Riječ

je o privrednim granama i preduzećima koja su najčešće osnovana kao javna, u čijem

poslovanju država, kao zastupnik opšteg društvenog interesa, ostvaruje uticaj na

određivanje obima proizvodnje, ali i na formiranje cijena.

Preduzeća, koja pripadaju sektoru javnih dobara, najčešće imaju monopolski

karakter. Tržište javnih dobara i usluga je, po mnogo čemu, specifično: na jednoj strani,

prisutna je centralizovana (monopolska) ponuda, a na drugoj - decentralizovana potražnja.

Rentabilnost preduzeća koja pripadaju javnom sektoru, drugačije se tretira nego kod

privatnih, akcionarskih i zadružnih preduzeća. Ova preduzeća se dvojako tretiraju:

kao javne službe – korišćenjem njihovih proizvoda ili usluga zadovoljene su

određene kolektivne potrebe, usljed čega je neophodno da se omogući što efikasnije

djelovanje pomenutih službi, i to pomoću javne (državne) regulative (npr.

željeznički ili PTT saobraćaj su - shodno pravnim kriterijumima - javne službe, jer

su, između ostalog, u domenu organizacije, upravljanja i kontrole, podvrgnuti

nadzoru države, odnosno nekog državnog organa).

kao privredne djelatnosti – implicira nemogućnost eliminisanja principa

rentabiliteta, kada je o njima reč. 6

Dva izuzetno značajna ekonomska kriterijuma, u vezi sa cijenama javnog dobra, su:

prodajna cijena ne mora biti jednaka realnim izdacima, usmjerenim na stvaranje i

korišćenje javnih dobara i usluga;

preduzeće, koje pripada javnom sektoru, može, ako socijalni ili drugi faktori to

zahtijevaju, poslovati i ukoliko ostvaruje gubitke.

6 Đorđević D., Klincov, R. MIKROEKONOMIJA, str. 362

7 Đorđević D., Klincov R. MIKROEKONOMIJA, str. 3647

Na osnovu prethodno navedenog, izvodimo zaključak da je za formiranje cijena u

djelatnostima javnih dobara i usluga od izuzetnog značaja koncepcija ekonomije

blagostanja, ekonomskog društvenog optimuma i vantržišnih rešenja.

Osnovno pitanje, vezano za formiranje cijena, odnosi se na određivanje optimalnih

cijena javnih dobara i usluga. Kriterijumi, na osnovu kojih određena cijena javnog dobra ili

usluge može biti smatrana optimalnom, vrlo su različiti, a neki od njih su:

1. cijena treba da „pokriva" troškove stvaranja i korišćenja javnog dobra;

2. visina cijene treba da bude usaglašena sa principom maksimizacije finansijskog

rezultata poslovanja, oličenog u profitu;

3. definisani nivo cijene treba da pruži doprinos poboljšanju ukupnih ekonomskih i

društvenih struktura, u kontekstu realizacije njihovog optimuma;

4. cijena treba da bude indikator rijetkosti resursa, kako u aktuelnom trenutku, tako i

u budućnosti. 7

Optimalno formiranje cijena javnih dobara i usluga, pri čemu su navedena dobra i

usluge sve češće organizovane u vidu tzv. velikih sistema, podrazumijeva primjenu

principa savremenog instrumenata ekonomske analize, u prvom redu - cost-benefit analize

i cijene u sjenci.

4.1. Cost-benefit i cost-effectiveness analiza

Glavna odlika cost-benefit analize je da se, na osnovu pomenutog modela, vrši

poređenje svih prednosti (benefit) i troškova (cost) određenog projekta, prevashodno

investicionog. Korišćenje cost-benefit analize često se primenjuje u slučaju velikih javnih

radova, u prvom redu - u domenu infrastrukture - dakle, riječ je o oblastima koje su

najčešće ubrojane u javna dobra i koje odlikuje naglašeniji javni interes i ulaganje

društvenog kapitala.

Cost-effectiveness analiza je srodna cost-benefit analizi, a najčešće se upotrebljava

u procesu poređenja i vršenja izbora investicionih altrnativa. Primjenjuje se u slučaju

investicionih projekata koji podrazumevaju unaprijed određene ciljeve, identične za sve

mogućnosti, te je, posredstvom cost-effectiveness analize, potrebno izabrati jednu od njih.

Predmet razmatranja cost-benefit, a i cost-effectiveness analize, nisu samo troškovi

iskazani posredstvom tržišnih cijena, već i oni, izraženi različitim oblicima obračunskih

cijena, u koje su ubrojane i cijene u sjenci.

8

Sljedeća dva dijagrama prikazuju jedan od eksternih efekata koji ima značaj u cost-

benefit analizama, a to je tzv. potrošačev višak.

Na dijagramu (a) krivulja T predstavlja krivulju agregatne potražnje za nekom

robom od strane 10.000 potrošača. Prvih hiljadu potrošača spremno je da kupuje po cijeni

C1 i višoj, drugih hiljadu potrošača po cijeni C2 i višoj, itd. Ukoliko je cijena formirana na

nivou C5, površina OKRC5 predstavlja ukupni trošak kupovina, dok je potrošačev višak

predstavljen osjenčenom površinom RC5C i predstavlja razliku između maksimalnih cijena

(koje su potrošači spremni da prihvate) i realne (stvarne) cene C5, po kojoj se odvija

kupovina datog proizvoda.

Ipak, cijena C5 još uvek je visoka, te preostalih pet hiljada potrošača nisu u

mogućnosti da prihvate kupovinu po toj ceni. Ukoliko se, zahvaljujući nekoj novoj

investiciji, otvore mogućnosti za sniženje cijene određenog proizvoda ili usluge na nivo C6

(dijagram (b)), doći će do povećanja iznosa potrošačevog viška (osjenčena površina

RC5C6R1), pa će kod učešća šest hiljada potrošača u procesu kupovine visina cijene da

iznosi C6.

U procesu istraživanja, na osnovu principa cost-benefit analize, uzeto je u obzir

ovakvo kretanje vrijednosti potrošačevog viška, pri čemu je ono tumačeno sa stanovišta

društvene koristi, naravno, ukoliko je riječ o proizvodima (dobrima) čiji je rast potrošnje u

interesu društva.

Društvena korisnost izvedena je iz potrošačkog viška, koji uzima u obzir spremnost

potrošača da plati sumu koja prevazilazi visinu tržišne cijene, s obzirom na nivo korisnosti

čije ostvarenje očekuje, kupujući jedinični proizvod. Uslovno rečeno, visina cijene javnog

dobra treba da bude strukturisana tako da omogućava porast vrijednosti potrošačevog

viška. 8

8 Đorđević D., Klincov, R. MIKROEKONOMIJA, str. 369

9

Prilikom izvođenja obračunske cijene javnih dobara, treba uvažiti efekte pozitivnih

i negativnih ekstemalija. Shodno tome, u sektorima za koje se vezuje nastanak pozitivnih

eksternalija, obračunska cijena treba da bude viša u odnosu na cijenu formiranu u uslovima

koji podrazumijevaju prisustvo konkurencije, ili je neophodno sniziti nivo troškova. S tim

u vezi, preporučljivo je uvažavanje efekata djelovanja opadajućih ili rastućih prinosa u

datoj privrednoj grani, s obzirom da, u uslovima manifestacije dejstva rastućih prinosa,

dolazi do smanjenja nivoa prosečnih troškova, pri čemu granični troškovi imaju nižu

vrijednost u odnosu na prethodno pomenute troškove. Ukoliko bi cijene bile formirane u

skladu sa nivoom graničnih troškova, one ne bi mogle da „pokriju" stvarne troškove javnih

dobara.

Kriterijum valorizovanja investicionog projekta javnih dobara ogleda se u

kompariranju realnih društvenih troškova, na jednoj, i društvene korisnosti, na drugoj

strani. Ukoliko rezultat pomenutog kompariranja predstavlja pozitivna neto korisnost, to je

indikator činjenice da suma korisnosti nadmašuje sumu troškova, te je riječ o projektu koji

je ekonomski prihvatljiv i opravdan.

10

5. ODNOS JAVNOG I PRIVATNOG SEKTORA

Privatni interes od eksploatacije javnog dobra ostvaruje se u svim segmentima

života – javno dobro dostupno je pojedincu na svakom koraku i u svako vrijeme, u

neograničenim količinama, a samom besplatnom uslugom od korištenja javnog dobra

pojedinac ostvaruje korist.

Postoje tri vrste beneficija koje se zasnivaju na nekonkurentnosti i neisključivosti, a

istovremeno uzrokuju usavršavanje kvaliteta ponude javnih dobara:

redukcija rizika – mnoga javna dobra stvaraju pogodnosti prilikom redukovanja ili

potpune eliminacije rizika koji predstavlja „javno zlo“, npr. redukcija zračenja

izazvana efektom staklenika redukuje rizik globalnog zatopljavanja za sve

stanovnike Zemlje;

povećanje kapaciteta proizvodnje javnih dobara – primjer je znanje: obrazovanje

povećava nacionalne kapacitete i mogućnosti, i podstiče mogućnosti sticanja

globalnog znanja;

direktno postizanje korisnosti – npr. siromaštvo je jedan od problema sa kojima se

bavi država, pa njegovom redukcijom svi mogu steći korisnost i spoznaju is

saznanja da je siromaštvo redukovano. 9

U međusobnoj kooperaciji javnog i privatog sektora postoje obostrana očekivanja:

javni sektor očekuje od privatnog: da poštuje norme i propise o zaštiti javnih

dobara, da se prema javnim dobrima odnosi odgovorno i korektno (izbjegavajući

štetne indirektne efekte), da poštuje propisane standarde i ciljeve, da ne iskorištava

ili ne monopolizira postojeću situaciju, da propisno i indirektno (putem poreza)

plaća eksploataciju javnih dobara;

privatni sektor očekuje od javnog: da osigura nesmetano i povoljno korištenje

javnih usluga, da relocira resurse u svrhu stvaranja povoljne konkurentske

privredne situacije, da utiče na stvaranje novih tržišnih struktura antimonopolskom

politikom.

9 Pauletić, V. JAVNO DOBRO I PRIVATNI INTERES, str 164-165.

11

Da bi se navedena očekivanja postigla i održala, privatni i javni sektor često se

udružuju u svrhu ostvarivanja međusobne saradnje i ulaze u realizaciju zajedničkih

projekata, koji mogu biti:

samostalno finansirani projekti – privatni sektor poduzima projekt, a troškovi će

biti pokriveni naknadom za korištenje javne usluge od strane krajnjeg korisnika; pri

tome je privatni interes ostvaren time što su potpuno pokriveni troškovi projekta, a

po njegovom završetku, projekat postaje javno dobro koje pojedinci besplatno

koriste, čime je zadovoljen i javni interes.

zajednička ulaganja – privatni i javni sektor sudjeluju u organizaciji i snošenju

troškova podjednako.

prodane usluge javnom sektoru – privatni sektor prodaje javne usluge, npr. ljekar

koji radi privatno i naplaćuje zdravstvene usluge, koje bi pojedinac u javnoj

zdravstvenoj ustanovi mogao ostvariti besplatno.

5.1. Javno – privatno partnerstvo

Zbog intenzivnog napretka društva, sve su veće potrebe građana za novim i

kvalitetnim javnim dobrima i uslugama. U to ime se pojavljuju oblici saradnje javnog i

privatnog sektora, koji kombinuju prednosti oba sektora i gdje se iskazuje obostrani

interes. Interes javog sektora je brzo i kvalitetno pružanje usluge građanima, a privatnog

partnera je profitabilno ulaganje u javne objekte s ciljem poboljšanja životnog standarda.

Javno – privatno partnerstvo obuhvata dvije dimenzije – stratešku (koordinisanje

političkih ciljeva i određivanje odgovarajuće uloge za svakog partnera) i operativnu

(realizacija predviđenih projekata).

Prednosti stavaranja javno-privatnog partnerstva su: smanjenje troškova lokalnih

jedinica vlasti, smanjenje poreskog opterećenja (zbog veće efikasnosti privatnog sektora),

bolji kvalitet opskrbe (bez povećanja poreza ili naknada), razvoj lokalne i nacionalne

reputacije privatnih firmi (zbog pružanja kvalitetnih usluga) i sl.

Nedostaci u stvaranju uspješnog javno-privatnog partnerstva su: obostrano

nepovjerenje i nedostatak razumijevanja interesa, postojeće zakonske i institucionalne

prepreke i sl.

12

6. ZAKLJUČAK

Korisnici javnih dobara zainteresovani su za ona javna dobra gdje njihova korisnost

prelazi cijenu koju oni plaćaju za ta dobra. Građani žele čistiji vazduh, kvalitetno i

perspektivno obrazovanje, sigurne saobraćajnice, naprednu zdravstvenu zaštitu i sl., a sve

to uz najniži trošak.

U stvarnosti, to nije lako izvesti, jer za unapređenje kvaliteta javnih dobara državi

trebaju dodatna finansijska sredstva, koja može obezbijediti povećanjem izdataka građana.

S druge strane, države su ionako sve više suočene sa manjkom sredstava u budžetu,

brojnim trendovima u vidu demografskih promjena, starenja stanovništva, povećanog broja

nezaposlenih, opadanja poreskih prihoda i dr.

Jedno od mogućih rješenja koja mogu doprinijeti rješavanju navedenih problema su

različiti oblici i projekti javno – privatnog partnerstva, kojima se omogućuje pružanje

javnih dobara i usluga, uz ostvarenje efektivnih ušteda i uz veću novčanu vrijednost javnih

usluga nego što bi ih imale da su realizovane aktivnostima samo javnog sektora.

13

7. LITERATURA

Bojić, M., (2010.) JAVNE FINANSIJE. Visoka škola za primijenjene i pravne

nauke „PROMETEJ“. Banja Luka.

Đorđević, D., Klincov, R.(2008.) MIKROEKONOMIJA–SAVREMENI PRISTUP.

Univerzitet za poslovne studije. Banja Luka.

Ivanić, M. (2002.) PRINCIPI EKONOMIJE. Ekonomski fakultet. Banja Luka.

Pauletić, V. JAVNO DOBRO I PRIVATNI INTERES (preuzeto sa:

ht t p: / /o l ive r . e f r i.hr/~javnis e k/ z bornik/pa u letic.pd f , 04.01.2012.)

ht t p: / /ww w . r ifin. c om / g o s t i - str a nic a /86 - s a n d r a- k rt a l i - javn a- dobr a - to - n a m - d r a va-

p r u a- a - to -e l i mo