9 živovrelo - hilp.hr · ter. odnosi glazbenih instrumenata i forme vezane uz njih mogu se či-...

Glazbala u liturgiji od 8. rujna do 6. listopada 2012.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIX. • cijena: 13 kn9 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXIX. cijena: 13 kn

živo vrelo2012

Glazbala u liturgiji od 8. rujna do 6. listopada 2012.

2012 9God. XXIX. (2012.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Ante Ivas, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Ante Ivas

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Poniznost glazbenika za uzvišenost glazbe

naša tema: Glazbala u liturgiji 2 Tijelo, glazba i obrednost instrumenata,

B. Juračić i I. Žižić

Orgulje i druga glazbala u liturgiji,A. Crnčević

Uprostorena liturgijska glazbai uglazbljen liturgijski prostor, I. Šaško

otajstvo i zbilja 20Biblijska razmišljanja:A. Vučković, I. Raguž, I. Šaško,Ž. Tanjić, S. Slišković

Rođenje Blažene Djevice Marije

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

trenutak: pisma čitatelja 40 Glazba koja propituje

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 9–2012

PPoniznost glazbenika za uzvišenost glazbe

Povijesni razvoj glazbala u liturgiji bilježi razdoblja u kojima se u slavlje Crkve pripuštalo samo pjevanje, kao glazbu čvrsto utemeljenu na »čistoj riječi«, razdoblje u kojemu su prihva-

ćene i razvijene orgulje kojima se priznaje »liturgijska vlastitost« te moderno doba u kojemu se u liturgiji susreću orkestralni glazbeni izražaji, ali i glazbala koja su nerijetko prihvaćena bez potrebne pro-sudbe o primjerenosti i načinu uporabe unutar obrednoga čina. Po-štujući otvorenost kojom Crkva u bogoslužje »pripušta sve oblike prave umjetnosti koji su obdareni potrebnim svojstvima« (SC, 112), temeljni ključ prosudbe za oblikovanje liturgijske glazbe i za uno-šenje glazbala u liturgiju ostaje sama liturgija. Kao što sveta glaz-ba (musica sacra) biva to svetija (sanctior) i liturgijski prikladnija što je tješnje povezana s liturgijskim činom (SC, 112), tako upora-ba glazbala u liturgiji biva prikladna u mjeri u kojoj njegova vlasti-tost i način korištenja čuvaju narav liturgijskoga slavlja te u mjeri u kojoj omogućuju istinsko udioništvo zajednice u slavljenom otaj-stvu vjere. Orgulje sa sviralama (organum tubulatum), premda da-nas prihvaćene kao »tradicionalno glazbalo« rimske liturgije, bile su potrebne znatnih prilagodbi zahtjevima liturgije i liturgijskoga prostora prije nego što su stekle takav status, pa je sličnu prilagod-bu potrebno tražiti i kod unošenja drugih glazbala.

Sveti Augustin, razvijajući zanimljivu alegoriju o značenju i zvučnosti pojedinih glazbala, uviđa da su tri osnovna izvora sonor-nosti: vox, flatus i pulsus (glas, dah i udarac) te naglašava da vox humana ostaje privilegirani oblik glazbenoga slavljenja Utjelovlje-noga Logosa, pa drugi oblici, vlastiti glazbalima, trebaju biti uskla-đeni i približeni pjevanju Crkve. Zbor pjevača je, stoga, prvi i naj-stariji glazbeni instrument u liturgiji Crkve jer potpomaže, oblikuje i »k jednomu« usmjerava pjevanje liturgijske zajednice. Na tome tragu smisao, svrhu i način uporabe svih drugih glazbala kao i pri-puštanje glazbenih oblika treba tražiti u smislu slavljenja, koje uvi-jek govori o ljudskoj poniznosti pred uzvišenim Darom, posredo-vanim u liturgiji Crkve. Samo u poniznosti kojom glazbenik služi otajstvu susreta Crkve s Gospodinom glazba može postati uzviše-nom i obogaćujućom za ljepotu toga susretanja.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Glazbala u liturgiji

ITijelo, glazba i obrednost instrumenataKriteriji instrumentalnog u obredu

Blaženko Juračić • Ivica Žižić

Suvremena liturgijska praksa treba instrumente,

ali svaki zvuk i svaki in-strument u liturgiji trebao

bi odgovarati otajstvu Riječi, iz njega proi-

stjecati i tom Otajstvu služiti. To pretpostavlja

prije svega teološko i duhovno iskustvo pro-življavanja Riječi, ali i

glazbenu kompetenciju poznavanja specifi čnosti

pojedinih instrumenta kako bi, kroz njihove

koloraturne, timbričke i tehničke sfumature, pa

i one simboličke nara-vi, Logos bio što tješnje

povezan s Melosom.

Instrumentalno glazbeno stvaralaštvo predstavlja jedno od važnih poglavlja u ljudskoj kulturi i obrednosti, napose u kršćanskoj li-turgiji. Cilj našega razmišljanja jest uočiti suodnos između tije-

la, glazbe i obrednosti instrumenata, otvarajući put prema razumije-vanju specifične liturgijske glazbene prakse u redu kršćanskoga otaj-stva. Spoznaje iz antropologije i povijesti glazbe, kao i one iz otačke teologije, pomoći će nam pri razumijevanju instrumentalnog u re-du obreda. Tri su okvira u kojima se razvija naše razmišljanje: tijelo kao prvi instrument, obred kao instrumentalno djelovanje te kršćan-ska (patristička) simbolika kao put sveobuhvatnoga teološkog razu-mijevanja instrumenata u liturgiji. U završnom dijelu ponudit ćemo osnovne kriterije za razumijevanje »mjesta« instrumenata u liturgij-skom slavlju te naznačiti načela za njihovu prikladnu uporabu.

Tijelo – prvi instrument Od samoga početka ljudskoga glazbenog stvaralaštva tijelo predstav-lja prvi instrument. Začetke glazbenoga izražavanja možemo tražiti u ljudskomu tijelu kao nositelju glazbene kulture i kultnom mjestu na kojemu se ujedinjuju, s jedne strane pjevanje i jezik, a s druge strane glazba izrasla iz ritma plesa i pokreta tijela. Upravo preko te sinergi-je dolazimo do simetričnosti odnosa između jezika i pjevanja te izme-đu plesa i instrumenata. Iako je glas najartikuliraniji instrument, pre-poznatljiv po svojim timbričkim karakteristikama, on svoj nastavak dobiva u timbričkim sfumaturama prvoga udaralačkog ‘instrumenta’ izraženog kroz ples: u udarcima stopala. Tu se tijelo zaogrće glazbom obogaćujući dinamiku ritma kroz nijanse udaraca stopalom: vrhom, petom ili punim stopalom.

Tijelo svoju ritmičku artikulaciju dobiva u prvim instrumentima udaraljki. Embrionalne melodije i harmonije, združene s frenetičnim ritmovima, snažno djeluju na ekstatična stanja, a različiti zvukovi me-tala od davnina su se rabili za rastjeravanje demona i duhova: zvukom zvona, visokim zvukovima cimbala, udarcima gonga i činela (pjata) od bronce i željeza. Takav zvuk pobožanstvenjuje, a može posjedovati dvostruku snagu (pozitivnu i negativnu): sazivati vjernike, tjerati de-mone, rastjerati munje, gromove i oluje, te stoga ima kozmički karak-ter. Odnosi glazbenih instrumenata i forme vezane uz njih mogu se či-tati iz simbolâ i mitova koji se odnose na njihovo stvaranje i uporabu.

U različitim kulturama prvi su bubnjevi izrađivani od glinenih po-suda na koje se napinjala jelenja koža. Konstruktivni su elementi po-

3

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920122012920129920129tom bili od pečene gline, koja je s vremenom zamijenjena okvirom izrađenim od drva ‘sve-tih stabala’, služeći istovremeno kao okvir i zvučna kutija. Bubnjevi izrađeni od bronce i njihov zvuk povezivani su s kišom i plodno-šću te su se na taj način povezivali mehanizmi magijske mimetike, suosjećanja i homeopatije. Svojim zvukom bubanj spaja vertikalno, nebo i zemlju. Usporedo s drvom života i smrti, bu-banj izražava san o jedinstvu svijeta, mučenog kontrastnim silama neba i zemlje, vode i vatre, muškarca i žene, a koje treba nanovo presloži-ti u nedjeljivo i mirotvorno jedinstvo. Nadalje, njegova okrugla forma predstavlja svemir, a ja-ki i dugi zvuk je puls i srce koje kuca u centru svemira. Zvuk flaute predstavljao je skriveno znanje, a zvuk bubnja umjetnost svete molitve, udarac po velikom bubnju pogled je usmjeren prema božanstvu. Tijelo bubnja, majke, isto-vremeno je kolijevka i grob svih stvari.

Sveopći sklad obrednogVeć su stari Kinezi razvrstali instrumente u predstavljanju svijeta, a prema toj rasporedbi svaka materijalna ili duhovna stvarnost imala je svoj simetrični odgovor, svoj dvostruki odraz na nebu, u elementima, anatomiji, strastima, brojevima. Kada je riječ o glazbalima, njihova

se podjela nije temeljila toliko na akustičnoj, koliko na magičnoj određenosti. Kineska teo-rija glazbe razlikovala je osam različitih vrsta zvuka smatrajući da ih je priroda formirala iz osam sonornih tijela ili tvari. To su: obrađena životinjska koža, kamen, metal, glina, bambus i tikva. Na kraju, tu su i primitivne usne orgu-lje (l’organo a bocca), instrument po kojem bi se svi instrumenti trebali ravnati zbog njegove izvanredne sintetičnosti. Polifoničan je i može proizvesti različite zvukove koji se nalaze u pri-rodi u sva tri prirodna stanja: animalnom, ve-getalnom i mineralnom.

Tim trima prirodnim stanjima i navede-nim prirodnim materijalima odgovara osam timbara i osam glavnih smjerova vjetra, pre-ma osam konkretnih podjela u prostoru. Puno prije Marina Mersennea, koji je god. 1636. iz-dao djelo pod nazivom »Univerzalna harmo-nija«, Kinezi su koncipirali pravu ‘univerzalnu harmoniju’ u kojoj se glazba nadopunjuje ritu-alnošću. Glazba ujedinjuje, a ritual čini razno-likim. U sjedinjenju vlada prijateljski odnos glazbe prema ritualu, a u različitosti poštova-nje jednog prema drugom. Kada glazba previše dominira, ona postaje nemarna prema ritualu, a kada ritual dominira, dolazi do razdvajanja. Sjediniti osjećaje i uljepšati forme zadaća je ri-

M. C

haga

ll: Kr

alj D

avid

NAŠA TEMA

4


tuala i glazbe. Vrlina zahtijeva da poznavanje i obredna praksa zajedno s glazbom dosegnu do savršenstva. Bit rituala je skromnost, dok je bit glazbe obilnost. Taj estetski princip pokazuje kako ritualna skromnost treba proizvesti smje-lost, a obilnost glazbe treba dovesti do sadržaj-nosti čineći tako ritual istinski lijepim.

Otačka simbolika instrumenata Kod crkvenih otaca odnosi između ljudskog tijela i instrumenata bivaju predmetom teo-loške spekulacije. Služeći se alegorijskom in-terpretacijom teksta (alegoreza) u tumače-nju svetopisamskih odlomaka, oci tumače in-strumente u simboličkom ključu. Tako kod instrumenata citre i psalterija kršćanski pis-ci nalaze slikovite paralele s čovjekovom du-šom i tijelom, njegovim odnosom prema Bogu. U tumačenju poznatog psalamskoga stiha »Slavite Gospodina na harfi, na liri od deset žica veličajte njega« (Ps 33, 2) Pseudo-Origen kaže: »Citra je zapravo duša pokrenu-ta Božjim zapovijedima; psalterij je čisti um koji pokreće duhovno znanje.« Glazbeni in-strumenti Staroga zavjeta nisu neprikladni ukoliko ih shvatimo na duhovan način gdje se tijelo može usporediti s citrom, duša s psalte-rijem, a sve to možemo usporediti s mudrim čovjekom koji na prikladan način koristi spo-sobnosti duše i tijela poput vješto ugođenih žica. Nadalje, truba je tako »kontemplativni um« koji prihvaća duhovno naučavanje, a bu-banj simbolizira smrt pohlepi u čestitom ži-votu. Instrument je općenito Crkva Božja, ko-ju čine kontemplativne i aktivne duše, a činele koje dobro zvuče predstavljaju aktivnu dušu koju obuzima želja za Kristom. Harmonično usklađene žice predstavljaju mnoge zapovije-di i učenja o različitim stvarima koja su među-sobno usklađena.

Ambrozije u citri vidi tijelo, a ljudski glas uspoređuje sa srcem. Neki ranokršćanski pis-ci prepoznaju simboliku u građi instrumena-ta dajući im duhovno značenje. Tako Hilarije iz Poitiersa u obliku i građi psalterija, instru-menta koji je služio pri pjevanju psalama, vi-di najispravniji od svih instrumenata jer je

oblikovan bez ikakvih zakrivljenja te nagla-šava da njegova rezonantna kutija proizvo-di ton bez aktiviranja donjih dijelova, u če-mu vidi usmjerenost k nebeskim stvarima. Augustin poučava da je bitna razlika između citre i psalterija ta što citra ima rezonatnu ku-tiju s donje strane, a psalterij s gornje. Citra tako označava čovjekove zemaljske vrline, a psalterij više duhovne i kontemplativne.

Klement Aleksandrijski u svetim spisima vidi jednu veliku crkvenu simfoniju, a Pseudo-Origen napominje da riječ simfonija ukazu-je i na njezino preneseno značenje, tj. na slo-gu kršćanskih duša. Origen, sv. Atanazije, sv. Augustin, sv. Grgur Veliki i Honorius iz Antuna hvale bubanj, psalterij i rog zbog či-njenice da su načinjeni od organske tvari, ko-že, crijeva, roga, koji su sušeni i neraspadljivi te tako ujedinjuju ideju o tijelu i neraspadljivosti. Rog u prirodnom stanju je instrument koji je teško staviti u vibracije te pretpostavlja izvan-rednu snagu da bi se proizveo zvuk. Umnoženi rogovi oko glave predstavljaju svetost i pobje-du nad tijelom. Sveti Augustin u tom duhu veli »cornu excedit carnem; necesse est ut carnem superando fiat capax vocis, transcendat carna-les affectus« (Ennar. in Ps., 97, 7).

Prema Augustinu, koji je pogansku mi-sao usmjerio na kršćanstvo, suha koža bub-nja, čija je palica shvaćena kao strijela, pra-stari je simbol dovršenoga žrtvenog čina. Da bismo shvatili slatku kantilenu milosti s križa, Augustin se ne ustručava usporediti Kristovo tijelo i njegovu žrtvu na križu s bub-njem (tympanum), ističući da je Krist raspet na drvo križa kao što je koža napeta na bubanj (Ennar. in Ps., 33, I, 9).

Mnoge se alegorije glazbala temelje na brojevima-idejama pitagorejaca koje se mogu predstaviti jednostavnim jednadžbama: psal-terij od deset žica predstavlja nebeski, a citra od sedam žica zemaljski svijet, naslanjajući se na simbolizam broja deset u značenju sa-vršenstva i broja sedam u značenju žrtve. Po Klementu Aleksandrijskom citra od sedam ži-ca simbolizira psalmistu, onoga koji prinosi sonornu žrtvu.

5

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920122012920129920129

Instrumenti su bili povezivani uz razne energije (sunčevu, mjesečevu, zemljinu) koje su utjecale na izradbu glazbenih instrumena-ta preko odabira materijala i oblika. Tako je drvo od kojega su se izrađivali bubnjevi uzi-mano od stabla koje je raslo u sasvim odre-đenomu nagibu prema suncu, dok su se okvi-ri birali od stabla u koje je prethodno uda-rio grom. Od jedne materije do druge izrad-ba glazbenih instrumenata s vremenom je obgrlila gotovo svu prirodu predstavljajući tako cijeli prirodni svijet: bambusov štap, su-he ljuske voća, metal, tvrdo drvo, zvonki ka-men, kože životinja, kornjačin oklop, kosti, šuplji rog, svilu, isprepletena vlakna, strunu od konjske dlake, vlakna izrađena od crijeva… Instrumenti tako sačinjavaju kozmičku sinte-zu materijala.

Prema liturgijskoj praksi Suvremena liturgijska praksa treba instru-mente, ali svaki zvuk i svaki instrument u li-turgiji trebao bi odgovarati otajstvu Riječi, iz njega proistjecati i tom Otajstvu služiti. To pretpostavlja prije svega teološko i duhovno iskustvo proživljavanja Riječi, ali i glazbenu kompetenciju poznavanja specifičnosti poje-dinih instrumenta kako bi, kroz njihove ko-loraturne, timbričke i tehničke sfumature, pa i one simboličke naravi, Logos bio što tješnje povezan s Melosom.

To zacijelo zahtijeva određenu disciplinu jer, kako kaže Igor Stravinski, »ljudska djelat-nost mora nametnuti ograničenja. Što je umjet-nost više pod nadzorom, ograničena, to je slo-bodnija.« Tumačiti Logos na glazbeni način nužno zahtijeva ozbiljnost u pristupu, počevši od melodijskog izražavanja, što podrazumije-va: poznavanje svih ljestvica (autentičnih i pla-galnih octoechosa, dura, mola i njihovih izve-

denica, transponirajućih modusa, atonalnosti, (do)dekafonije…) kao i njihove dubine izraže-ne u harmonijskom tumačenju i polifonom tre-tiranju zadanog materijala; poznavanje ritam-skoga tumačenja riječi, od slobodnog ritma do ritamskih modusa; poznavanje tehničkih, re-gistarskih i ekspresivnih karakteristika instru-menata od ambitusa, boja žica i registara, preko simboličkoga tumačenja instrumenata (drveni – drvo križa; limeni – sazivanje zajednice i pro-cesije; duhački – tumačenje duhovnih stvarno-sti; udaraljke – tumačenje ritualnog…) do izra-žavanja teološkog sadržaja.

Sve od navedenoga danas možemo vrlo rijetko susresti u liturgijskoj glazbi. Koji su uzroci tomu? Vjerojatno nedostatak teološ-koga i duhovnoga iskustva samih glazbeni-ka, ali i nedostatak prave glazbene kompe-tencije. I jedan i drugi nedostatak valja žur-no ispravljati, a vjerničke zajednice odgajati u duhu istinskoga glazbeno-instrumentalnog iskustva slavljenoga Otajstva.

Polazišta za razumijevanje instrumenata u liturgijiInstrumenti u liturgiji nisu novost našega vre-mena. U tradiciji pjevanja u rimskoj liturgiji oni su zacijelo diskretno prisutni. Nakon du-goga razdoblja obilježenog isključivom upo-rabom orgulja u liturgiji, prisutnost glazbenih instrumenata u liturgijskoj glazbenoj praksi ponovno postaje znakom poletne ljepote pje-vajuće Crkve. Instrumentima se glazbeni je-zik obogaćuje, a pjesma zadobiva dublju cje-lovitost i sretnu skladnost. Obećavajući »po-vratak« instrumenata u liturgiju, međutim, nije uvijek nadahnut liturgijskim razlozima niti slijedi teološke motive, utkane u samu bit slavlja kršćanskog Otajstva. Nerijetko je po-vratak instrumenata u liturgiju vođen razlo-

NAŠA TEMA

6


zima estetizma i ornamentalizma, koji, ne sa-mo da ne prepoznaju narav liturgije, nego ne uočavaju istinski smisao simboličkoga govo-ra glazbe i pjesme u liturgiji. Instrumentalno muziciranje u liturgiji nerijetko zadobiva funkciju »stvaranje atmosfere« te se izdva-ja iz cjeline pjesme Crkve ili se pak pretvara u zvučnu kulisu, koja s poteškoćom uspijeva izraziti bit otajstvenoga i svetoga. Uporaba in-strumenata u liturgiji, zbog ovih, ali i drugih razloga, nužno zahtijeva jasniju teološko-li-turgijsku kriteriologiju koja će, s jedne stra-ne, vrjednovati narav instrumenata, a s dru-ge strane istaknuti otajstvenu narav litur-gijskih čina i time osigurati skladan i sretan sklad slavlja vjere, koje u sebi treba biti tako-đer ‘glazbeno istinito’.

Dva su obrata kojima je saborska obno-va dala poticaja obnovi liturgijske glazbene prakse. Prvi je izdvajanje liturgijske glazbe iz

reda pobožnih osjećaja i subjektivnih izričaja i povratak u red liturgijskih čina. Drugi obrat sastoji se u ponovnom »utjelovljenju« litur-gijskih, biblijskih i drugih prikladnih tekstova u glazbene forme vlastite liturgijskim činima.

Oba obrata nisu prošla bez rizika i nera-zumijevanja i ne mogu se smatrati zaključe-nima u sadašnjoj fazi liturgijske obnove. U prvom slučaju riječ je o tome da glazba izno-va otkrije svoju liturgijsku narav, da se iznu-tra oblikuje kao obredna gesta. Budući da je pjesma u sebi čin sveopćega estetskog sklada, ona obuhvaća tijelo, osjećaje, čovjekov nutar-nji svijet, ali također zahvaća svijet drugoga, svezu zajedništva, te se zadobiva kao cjelina koja nadvisuje, a ipak uvezuje u jedinstvenu gestu mnoštvo glasova jedne jedinstvene vje-re. Istinska glazba, i neovisno od liturgije, ima moć sklada i cjeline, univerzalnoga govora lje-pote. No, glazba u liturgiji tu svoju narav još više produbljuje u odnosu prema Otajstvu. U liturgiji glazba igra ulogu ‘usklađivanja’ vjer-ničke zajednice s Otajstvom: glazba otvara, uvodi i usklađuje glasove vjernika u pjesmi vjere. S tog gledišta valja priznati ‘holističku’ i ‘obrednu’ narav glazbe jer je ona pozvana ne-prestano stvarati prostora susretu, činu i sve-općemu skladu slavlja vjere.

Tijekom dugoga razdoblja glazba je u li-turgiji imala zadaću poticati pobožna čuv-stva, utvrđivati religioznost nutrine, biti pot-pora osobnoj sabranosti. U tom kontekstu, in-strumentalna je glazba također imala funkci-ju uljepšavanja i poticanja intimističke duhov-nosti. No, liturgijska glazba nije ‘ambijentalna glazba’. Njezina ‘vokalnost’ ima liturgijske ra-zloge, a njezina estetika ugrađena je u narav li-turgijskih čina. S tog gledišta liturgijsku glaz-bu nije moguće razmatrati u redu subjektiv-nih estetskih ukusa, nego objektivnih zadano-sti koje proizlaze iz naravi liturgijskih čina od kojih su neki ‘bitno’ pjevani. Saborska obno-va liturgijske glazbe smjera iznova otkriti glaz-bu u njezinu objektivnom, zajedničarskom i otajstvenom vidu. Upravo zbog toga se tra-ži da glazba odražava liturgijsko Otajstva, da ona bude dinamična spona dioništva i da svo-

7

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920122012920129920129jim dostojanstvom i ljepotom odgovara istini svetoga. U tom smislu vrijedi temeljno nače-lo: »pjevanje združeno s riječima tvori potre-bit i sastavni dio svečane liturgije« (SC, 112).

Ono što vrijedi općenito za liturgijsku glaz-bu, vrijedi posebno za instrumentalnu glazbu u liturgiji. Pitanje instrumentalne glazbe valja dovesti u okvir razmatranja naravi muzicira-nja u liturgiji općenito te s tog gledišta preis-pitivati eventualnu (ne)prikladnost pojedinih instrumenata, ili, još bolje, pojedinih načina glazbenog izražavanja.

Dovesti glazbu da govori jezikom liturgije to je istinsko polazište u kojega valja integri-rati simbolički govor i narav pojedinih instru-menata. Ovdje nije riječ samo o tome da jedni instrumenti jesu prikladni za liturgiju a dru-gi to nisu, nego se radi o problemu skladanja, izvođenja i integriranja instrumentalne glaz-be u cjelini liturgijske glazbene prakse.

Nekoliko načela uz uporabuinstrumenata u liturgijiBrižno oblikovanje liturgijske glazbe nužno podrazumijeva razradbu kriterija, načela koja mogu ‘sačuvati’ otajstvenu bit liturgijske glaz-be da ona bude i ostane spona dioništva i to-nalitet slavlja vjere.

▪ Problematika vrjednovanja instrumenata u liturgiji zahtijeva prije svega pozornu iden-tifikaciju glazbenih oblika i djela te razmatra-nje mogućnosti njihove uporabe u liturgijskim slavljima. Prije negoli se postavi pitanje o (ne)prikladnosti pojedinih instrumenata, valja po-staviti ključno pitanje o glazbenim djelima predviđenima za liturgijska slavlja od kojih po-jedina, unatoč visokoj umjetničkoj vrijednosti, instrumentalnoj i/ili vokalnoj složenosti, nisu prikladna za liturgijska slavlja jer ne govore je-zikom liturgije niti se artikuliraju kao geste sla-veće Crkve, nego su izrazi religioznog osjećaja.

▪ Kategorija svetosti (gdjekad se govori o ‘sakralnosti’ što iziskuje dodatnu raščlam-bu) ključna je u određenju kvalitete liturgij-ske glazbe. U tom smislu, uočavamo da po-jedini instrumenti nisu ‘više’ ili ‘manje’ sve-ti, nego da je prikladna uporaba u duhu litur-

gijskih čina ona koja odlučuje njihovu sakral-nost. Kada se instrumenti pronađu u svojoj posredničkoj ulozi i ugrade u živu gestu vje-re, tada oni postaju istinski prikladni izrazi-ti sveto i poduprijeti glasove pjevajuće Crkve.

▪ Instrumenti posreduju glazbu, ali istom bivaju posredovani liturgijom. Instrumenti ne nameću svoj izraz drugim govorima, ni-ti se podvrgavaju nekoj drugoj svrsi doli onoj da budu služba u službi Božjoj. Instrumenti u liturgijskoj glazbi nisu ‘zvučna kulisa’, nego imaju ministerijalnu ulogu koja se nalazi na tragu misterijskoga, bogoljudskoga dijaloga.

▪ Liturgijska glazba struji iz riječi (logos) te se pretače u govor. Ona nije prvotno in-strumentalna, ali se instrumenti mogu sklad-no ugraditi u specifični simbolički govor litur-gijske glazbe. Ne upadajući u regresivni ‘kult glazbe’, kojemu je podložna suvremena kul-tura u traženju socijalnog prestiža ili emotiv-ne gratifikacije, liturgijska glazba u svojoj du-hovnoj kvaliteti počiva na posredovanju sve-toga. Instrumenti se podlažu tom teološkom načelu liturgijske glazbe.

▪ Ministerijalno obilježje sabire sva istin-ska svojstva liturgijske glazbe te ista odražava u instrumentalno muziciranje u bogoslužju. Kriteriji svetosti, čvrste povezanosti s liturgij-skim činom, promicanja istinskog estetskog doživljaja, dijalogičnosti, jednodušnosti i veće svečanosti bogoslužja obvezuju glazbenike da instrumente prilagode i integriraju u liturgij-sko pjevanje. Liturgijskoj glazbi je stran bilo kakav spektakularizam, nesputanost i razuz-dana improvizacija. Ona se radije događa kao suzdržana svečanost prepuna dostojanstva. Liturgijska glazba izranja iz estetike mirnoće.

Istinska liturgijska glazba, i ona instrumen-talna, govori s Bogom i o Bogu. Ona govori Božju Riječ čovjeku, ali također govori s čovje-kom, stavljajući ga u milosni dijalog s Bogom, u sretnost cjeline s Crkvom, u sklad čuvstava i ljepote vjere. U tom smislu, glazba se doga-đa kao služba (ministerium) da bi se Otajstvo (mysterium) moglo očitovati svemu čovjeku. Instrumenti nisu izuzeti iz ministerijalne uloge otvaranja lokota čovjekovih osjetila Otajstvu.

NAŠA TEMA

8


BOrgulje i druga glazbala u liturgijiPovijesna iskustva i izazovi suvremenosti

Ante Crnčević

Riječ instrumentum izvede-nica je iz glagola struere, čija su osnovna značenja: slagati

jedno povrh drugoga, skla-pati, graditi. U primjeni na glazbu, riječ instrument pr-

votno označava ‘pomagalo’ koje proširuje i nadograđuje

habilitas ljudskoga glasa i daha. Ako se s jasnoćom

shvati da je božanski Logos u svojoj otajstvenosti i daro-vanosti razlog i smisao sva-koga liturgijskoga slavlja te da je ljudski glas prvi način

kojim se naviješta Božja riječ i iskazuje hvala Crkve pred

Bogom i njegovim otajstvom, valja nužno uvidjeti da je

skupina pjevača (schola can-torum) najstariji instru ment u liturgijskoj glazbi Crkve.

Božja riječ – koja u liturgijskom slavlju Crkve otjelovljuje Bož-ju spasenjsku prisutnost te po djelovanju Božjega Duha daje obrednomu činu snagu spasenjskoga događaja – jest vrelo iz

kojega se razvijalo liturgijsko pjevanje, kao najstariji i dugo vremena jedini oblik liturgijske glazbe. Liturgijska osjetljivost za otajstvo Lo-gosa koji je postao tijelom htjela je pjevanjem dati prostora Riječi, ne dopuštajući da ona bude samo izgovorena i »naviještena«. Dinami-ka liturgijske obrednosti htjela je pjevanjem omogućiti pozorno slu-šanje Riječi, njezino kušanje, osjećanje, susretanje s njom; pjevanje stvara u čovjeku odjek koji ga ponovno zove, dotiče, zahvaća, preo-bražava… Pjevanje je obredna događajnost riječi, kako naviještene tako i u molitvi Bogu upućene. Glazba je stoga oblikovala navještaj, iskaz hvale, molitvu, vapaj, zaziv, stav poniznoga divljenja i osjećaj radosnoga klicanja, izraz kajanja i klanjanja…

Poznato je da je Crkva kroz prva stoljeća u liturgijskim slavljima davala prostor samo vokalnoj glazbi, pjevanju. Bila je to briga za pr-venstvo riječi, briga da liturgija bude molitveno slavljenje Boga i ra-dosno hranjenje njegovom riječju. No, manje je poznato da je prvot-ni stav isključivosti naspram instrumentalne glazbe u liturgiji bio di-jelom uvjetovan također nejasnim i nesigurnim odnosom prema sve-mu osjetilnom. U prvim stoljećima kršćanstva, koje je naslijedilo su-sretanje židovstva s grčkom filozofijom religije, zamjetljivo je stalno propitivanje o novosti kršćanstva u odnosu na židovstvo i na druge religije. Ta je novost bila nerijetko izražavana isticanjem onoga što je općenito nazivano »duhovnim« i što nadilazi razumsko i osjetilno. Na tom je tragu i odnos između Staroga i Novoga zavjeta, između Zakona i Evanđelja, bio gledan kroz odnos osjetilnoga (tjelesnoga) i duhovno-ga, pa je na mnogim područjima vidljivo nastojanje oko spiritualiza-cije kršćanskoga iskustva. Takav se pristup zamjećuje i u oblikovanju kršćanskoga kulta, pa i u razmišljanju o pjevanju i glazbi u liturgiji. Sveti Augustin ispovijeda svoje kolebanje u oblikovanju stava prema pjevanju u liturgiji: katkada je bio sklon prihvatiti i poduprijeti »pre-daju« po kojoj je pjevanje psalama trebalo biti oblikovano tek malim i jednostavnim modulacijama glasa, s ciljem da bi do izražaja više doš-la sama riječ; katkada je osjetio da ljepota i sklad pjevanja mogu po-moći njegovu slabomu duhu da se uzdigne do čuvstva pobožnosti, a katkada bi se više prepustio uživanju u pjevanju negoli uživanju u ri-ječi, te takva stanja ispovijeda kao grijeh koji zaslužuje kaznu (usp. Is-

9


Glazba je jezik suretanja s Nebom.

M. Chagall: Kralj David

povijesti, X, 33,50). Unatoč takvim kolebanjima priznaje da je upravo pjeva-nje milanske zajednice kršćana u njemu kroz obraćenje budilo želju za Gos-podinom: »Koliko li sam plakao slušajući tvoje himne i pjesme, snažno dir-nut slatkim glasovima kojima je odjekivala tvoja crkva! Ti su glasovi ulazili u moje uši, u srce se moje razlijevala istina i odande mi se rasplamsavao osje-ćaj pobožnosti.« (Ispovijesti, IX, 6, 14) I papa Grgur Veliki bio je svjestan ‘zavodljivosti’ pjevanja pa je na jednoj pokrajinskoj sinodi Rimske Crkve iz-dao odredbu kojom se zahtijeva da nositelji viših redova (đakoni, svećenici i biskupi) pjevanje u liturgiji prepuste nižim redovima (subđakonima i drugi-ma), a za sebe da zadrže samo pjevanje Evanđelja. Time je klerike htio oču-vati od opasnosti da se zajednici više nametnu i svide pjevanjem negoli do-sljednošću evanđeoskoga života. U pozadini takvih otačkih stavova vidljiva je opreznost kojom se naglašava dvoznačnost glazbe: s jedne strane priznaje se njezina moć kojom se, na tragu pitagorejske inteligibilnosti, prodire u du-blje shvaćanje Riječi, a s druge strane istovremeno se uočava »zavodljivost« osjećaja koje glazba dotiče i budi te tako udaljava od Riječi.

U brizi za duhovnim bogoslužjem i »klanjanjem Bogu u duhu i istini« te u nastojanju da i samo pjevanje bude duhovno iskustvo – dakle, iskaz srca, a ne samo glasa – lako je bilo glazbala ‘proglasiti’ materijalnim elementom, čiji zvuk, smatrano je, pobuđuje osjetilnost koja pripada tjelesnom isku-stvu. Instrumentalna je glazba, kao takva, u to doba odveć podsjećala na ‘profana’ slavlja (osobito u kontekstu teatra i raznih ‘igara’) te na ozračja ‘poganskoga’, koje je nadiđeno i oplemenjeno Božjim utjelovljenjem. Obli-kujući liturgiju kao »duhovnu zbilju«, kao iskustvo poniranja u Božje otaj-stvo, liturgijska je obrednost stoga ispočetka davala prostora samo »čistoj riječi«. Za razumijevanje takvoga stava valja ima-ti u vidu utjecaje platonističke tradicije i u ono doba snažnih dualističkih učenja, ali i činjenicu da se u oblikovanju liturgije rana Crkva nasla-njala na iskustvo sinagoge, u kojoj je naviještana Božja riječ i iz čijih se slavlja, zbog jakoga utjecaja farizejske sljedbe i njihovoga puritanizma, isklju-čivala svaka uporaba glazbala (E. Werner). Stav prema uporabi glazbala u liturgiji za Crkvu prvih stoljeća stoga nije tek disciplinsko ili inkultura-cijsko pitanje nego pitanje kroz koje se profilirala i dozrijevala teologija slavlja te kao put kroz koji se oblikovala misao o obrednomu iskustvu otaj-stva Boga i njegova spasenja. (Ta je pitanja, na primjeru odnosa prema glazbi, istančano i široko analizirao kard. Jozef Ratzinger u svojoj teologiji svete glazbe, objavljenoj godine 1974; usp. Ope-ra omnia, XI, 573-603.) Kasniji pomaci u obliko-vanju teološkoga odnosa prema glazbalima u li-turgiji ne bi smjeli biti interpretirani kao slablje-nje prvotnoga ‘idealizma’ ili kao podložnost no-vim društvenim i kulturalnim utjecajima (prem-

NAŠA TEMA

10


Sva su glazbala u liturgiji tek »instrument« koji

nadgrađuje i proširuje sposobnost glasa zajednice.

da to ponegdje valja uvidjeti i priznati), nego prvotno kao proces u kojemu je kršćanska misao bila ‘čišćena’ od natruha dualizma te kao spoznaju da je čitav čovjek, uključujući i njegovu tjelesnost i osjetilnost, zahvaćen Božjim spasenjskim događajem koji se otje-lovljuje u liturgiji Crkve. Načelo »per corporalia ad incorporalia« otvorit će u liturgiji dostatan prostor glazbi, njezinu razvoju i pro-cvatu do najrazvijenijih dostignuća umjetnosti.

Upravo početna nespremnost Crkve da u liturgiji dade prosto-ra glazbalima može nam poslužiti za uočavanje jasne i dosljed-ne liturgijske kriteriologije naspram glazbe i glazbala. Uvođenjem orgulja u liturgiju ti kriteriji nisu zanijekani ili zaboravljeni, ne-go, naprotiv, »potvrđeni« jer su zahtijevali nužnu prilagodbu toga glazbala vlastitostima liturgijskoga slavlja. Govoriti o orguljama kao »kraljici instrumenata« i glazbalu kojemu se u kršćanskoj li-turgiji na Zapadu priznaje »tradicionalna« uporaba (usp. SC 120), a pri tom zaboravljati da ni one niti ikakvo drugo glazbalo kroz čitavo prvo tisućljeće nisu nalazili mjesta u liturgijskome slavlju, značilo bi previđati dugi povijesni razvoj u kojemu su se stvara-li i oblikovali kriteriji za uporabu glazbala u liturgiji. Čini se da se ovdje mogu dijelom potvrditi riječi E. Husserla kako tradicija može značiti zaborav početaka. Vraćajući se, kratkim prikazom, u povijest uporabe orgulja u kršćanskoj liturgiji nastojimo istaknuti

kriterije koji u nekoj mjeri mogu i danas biti mjerodavni za oblikovanje sta-vova pred novim izazovima i novim »navalama« koje, nerijetko bez jasno-će o biti liturgijskoga slavlja, a katkada i nasilno, nastoje unijeti nove oblike glazbe i nova glazbala u liturgiju.

Glazbala su samo instrumentiHrvatska riječ glazbalo divno stapa svrhu i bit glazbenoga instrumenta i glazbe. Drugi jezici rabe izvedenice iz latinskoga pojma instrumentum, na-staloga iz glagola struere, čija su osnovna značenja: slagati jedno povrh dru-goga, sklapati, graditi. U primjeni na glazbu, riječ instrument prvotno ozna-čava ‘pomagalo’ koje proširuje i nadograđuje habilitas ljudskoga glasa i da-ha. Tom nadgradnjom instrument, kroz zvukovne sfumature i boje koje ljudski glas ne umije stvoriti, obogaćuje poruku te, čuvajući njezinu istinitost i bit, omogućuje istovremeno raznolikost njezina očitovanja i doživljavanja. Različita se ‘stanja’ i poruke izriču različitim instrumentima i tonovima…

Ako se s jasnoćom shvati da je božanski Logos u svojoj otajstvenosti i darovanosti razlog i smisao svakoga liturgijskoga slavlja te da je ljudski glas prvi način kojim se naviješta Božja riječ i iskazuje hvala Crkve pred Bogom i njegovim otajstvom, valja nužno uvidjeti da je skupina pjevača (schola cantorum) najstariji instrument u liturgijskoj glazbi Crkve. Zbor pjevača (u ono doba brojem vrlo malen) imao je od početaka zadaću ujediniti i obliko-vati, a katkada i ‘zamijeniti’, glasove zajednice u molitvi i iskazivanju hvale, a jednoglasje, na kojemu se u pjevanju inzistiralo, trajno je podsjećalo na zadaću zbora i na njegovo »mjesto« u zajednici slavitelja. Zbor pjevača je instrument zajednice koja pjesmom i hvalom slavi Gospodina.

11

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920122012920129920129Kada se u 14. st. prvotno razumijevanje pjevanja širilo – ne uvijek s ja-

snoćom o biti i smislu glazbe u liturgiji – na prihvaćanje polifonije i oblika nazvanih ars nova, započet je proces otvaranja liturgije glazbalima, instru-mentima. Skupina pjevača (schola cantorum) biva zamijenjena znatno no-vim većim zborom (cappella musicale) koji preuzima cjelovitu brigu za pje-vanje, često u potpunosti nadomještajući zajednicu i njezinu zadaću u litur-gijskome slavlju. Taj novi zbor prestaje biti ‘instrument pjevanja zajednice’. On sam postaje ‘novom zajednicom’ čije je pjevanje otvorilo vrata instru-mentima koji će uvelike preusmjeriti razvoj glazbe u liturgiji Crkve. Iz po-vijesnih preobrazbi liturgije i njezinih obnova dade se zaključiti da je litur-gija nerijetko trpjela pod glazbom koja se nametala kao novi oblik slavlja i kojoj je sama liturgija katkada služila kao ‘instrument’. Ispravno razumije-vanje liturgijske glazbe, koja daje široki prostor glazbalima, pojašnjava da glazba ne smije nikada zasjeniti istinu kako su glazbala u liturgiji samo in-strumenti kojima se zajednica slavitelja služi kako bi na jasniji način pro-niknula u otajstvo vjere i na doživljeniji način izrazila svoju hvalu, molitvu, poklonstvo, otvorenost duha, kajanje, šutnju, motrenje otajstvene zbilje…

Orgulje – primjer za liturgijsku kriteriologijuPovijesni razvoj kriterijâ za uporabu glazbala u liturgiji ponajbolje se osli-kava na primjeru orgulja. Premda su u današnjoj kulturi one počesto pre-poznate kao navlastito »crkveni instrument«, korisno je prisjetiti se dugoga razdoblja u kojemu su one čekale ulazak u liturgiju Crkve. Za prvi spomen orgulja na europskome tlu uzima se godina 757. kada je bizantski car Kon-stantin Kopronim darovao orgulje franačkomu kralju Pipinu Malomu. Zna-kovitost toga dara prepoznaje se u nastojanju oko političkoga mira izme-đu dviju velikih sila: orgulje su kao glazbalo tada nosile značenje kraljevske moći i dostojanstva, pa je tim darom bizantski car kanio priznati suverenitet franačkoga kralja. Prvotno širenje orgulja na Zapadu veže se uz kraljevske i velikaške dvorove, a postupno se unose u crkve koje su služile i za posebne kraljevske svečanosti, kao što su krunidbe, oblikovane kao liturgijski obred. U tom kontekstu očitovanja zemaljske moći i mira, koji je bio jamčen sna-gom i veličinom kraljevstva, zvuk orgulja – ne poznajući tada registre i tim-bre drugih glazbala – odavao je puninu i snagu, pa se u tomu glazbalu čitala harmonia mundi. Orgulje koje se unose u prostor liturgijskoga slavlja i koje postaju vlastite liturgiji Crkve, prostorno i zvukovno bivaju oblikovane iz za-htjeva koje nalaže sama liturgija. U njoj se susreće pjesma nebeske i zemalj-ske Crkve, pa će orgulje postati ‘instrument’ toga zajedništva i teandrijsko-ga susretanja u otajstvu Krista. Posebno će barokna glazba dati široke raz-mjere razvoju orgulja. Orgulje se blagoslivlju, a često na vidljivome mjestu na sviralama stoji natpis Soli Deo gloria, ili Ad laudem et gloriam Dei. Ne, ne treba zaboraviti ni brigu Crkve da u tim prijelomnim razdobljima obno-ve upravo kroz liturgiju pokaže svoju snagu. Posebno se razvijaju registri u čijoj se zvučnosti prepoznaje »glas nebeski«. Paralelno se razvijaju i registri koji nose boju ljudskoga glasa, pa se u dijaloškosti zvuka orgulja i glasa pje-vača orgulje katkada pojavljuju kao ‘drugi zbor’ (H. Hucke). Tako se, na pri-mjer, trostruki Kyrie eleison, Christe eleison, Kyrie eleison ‘izvode’ u naiz-

Foto: Shutterstock

NAŠA TEMA

12


mjeničnosti zbora i zvuka; u hvalospjevu Magnificat zbor pjeva »Magnifi-cat anima mea Dominum«, orgulje ‘odgovaraju’ »et exsultavit spiritus me-us in Deo salutari meo«, da bi zbor ponovno nastavio… (M. Ruggeri). Upra-vo primjer zvukovne naizmjeničnosti orgulja i zbora, vlastite baroknoj glaz-bi, pokazuje do koje su mjere orgulje od profanoga instrumenta, koji je pro-nosio snagu i moć zemaljskoga kraljevstva, izrasle u glazbalo koje je uvelike preoblikovano za liturgijsko slavlje Crkve, koja očituje i uprisutnjuje sklad zemlje s nebom, čovjeka s Bogom. Bilo bi korisno istražiti – koliko to povije-sna vrela omogućuju – u kojoj su mjeri liturgijski obredni kontekst i zahtje-vi liturgijskoga teksta utjecali na tehnička iznašašća u razvoju orguljarstva.

Zvučna snaga, prostorni smještaj, zvukovna objedinjenost mnogih in-strumenata i ‘izjednačenost’ s ljudskim glasom dat će orguljama sve zadaće koje je nekoć nosila retorika, oslonjena na riječ. Orguljarska je vještina za crkvu, koja je prostor slavlja Kristova otajstva i mjesto vjerničke pobožno-sti, oblikovala orgulje koje imaju trostruku zadaću: docere, delectare, mo-vere – poučavati, stvarati užitak, pokretati.

Nakon razdoblja baroka, posljednjega »velikoga stila« na Zapadu, litur-gijska glazba zalazi u nova iskušenja, a novi glazbeni oblici bitno će utjecati na razvoj orgulja koje se sve više usklađuju s novom orkestralnom glazbom, a manje s pjevanjem zbora i zajednice. U orgulje se unose registri koji nose tim-bre gotovo svih instrumenata orkestra. Stoga su i danas žive ideje o baroknim orguljama kao modelu usklađivanja glazbala s liturgijskim pjevanjem Crkve.

Primjer razvoja orgulja, tehnički prilagođenih i zvukovno oblikovanih za liturgiju kršćanske zajednice, može poslužiti kao put za stvaranje krite-rija pri unošenju drugih glazbala u liturgiju Crkve. Crkva se dugo opirala unošenju drugih instrumenata u liturgiju kao što se nekoć protivila i unoše-nju orgulja, pa je u crkvenim odredbama potrebno kritički iščitavati upra-vo tu dosljednost koja teži za čuvanjem liturgijske glazbe u njezinoj istini-tosti i čistoći, neovisno kojim će glazbalima ona biti praćena i oblikovana. Papa Benedikt XIV. enciklikom Annus qui god. 1748. dopušta da u liturgiju osim orgulja mogu biti pripuštena samo ona glazbala koja svojim zvukom »podržavaju« glas pjevača. Papa Pijo X. godine 1903., ističući da je »Crkvi vlastita vokalna glazba«, pojašnjava da zvuk glazbala ne smije nikada zato-mljivati ili gušiti pjevanje te određuje da nije dopušteno pjevanje liturgijske zajednice zanemarivati dugim preludijima ili prekidati dugim instrumen-talnim međuigrama. Nadalje, zabranjuje uporabu klavira te nekih drugih glazbala kao što su bubnjevi, činele i druge udaraljke, dok orkestri limene glazbe (bande musicali) bivaju dopušteni samo u procesijama izvan litur-gijskoga prostora, i to uz posebne uvjete. U kasnijim odredbama učiteljstva vidljiv je pozitivni predznak naspram glazbala, osobito kada je riječ o violini i gudačkim instrumentima »koji, sami ili uz zvuk orgulja ili drugih glazbala, na svojstven način izražavaju stanja duše« (Musicae sacrae disciplina, III).

Konstitucija Drugoga vat. sabora o liturgiji govori o orguljama sa svira-lama »kao tradicionalnom glazbalu čiji zvuk može slavljima Crkve doda-ti (addere) divan sjaj, a srca snažno uzdići k Bogu i uzvišenim stvarima« te pojašnjava: »Druga je glazbala dopušteno uvesti u bogoslužje, uz sud i suglasnost mjerodavnih crkvenih teritorijalnih vlasti, ako su prilagođena

Foto: Shutterstock

13


ili se mogu prilagoditi liturgijskoj uporabi te ako odgovaraju dostojanstvu hrama i stvarno pomažu izgrađivanju vjernika« (SC, 120). Poslijesaborska uputa Musicam sacram iz god. 1967. govori o dopuštenosti i drugih glazba-la koja su vlastita kulturama i tradicijama pojedinih naroda, ali naglašava da izvan liturgijske uporabe ostanu glazbala koja su vlastita svjetovnoj glaz-bi. Dajući prvenstvo pjevanju, Uputa pojašnjava da glazbala imaju zadaću »podržati glasove, sudjelovanje učiniti lakšim te zajednicu vjernika prive-sti dubljemu jedinstvu«; zabranjuje se svako sviranje glazbala dok neki dio slavlja izgovara netko od službenika u svojstvu svoje službe, a ‘čista’ instru-mentalna glazba može se dopustiti na početku mise (prije nego svećenik pristupi oltaru), kod prinosa darova, kod pričesti te na kraju mise; smisao te odredbe primjenjuje se i na druga liturgijska slavlja. Solističko sviranje glazbala ne dopušta se u liturgijskim slavljima kroz vrijeme došašća i koriz-me te u službama za pokojne. Od glazbenika se traži da budu »ne samo vje-šti u sviranju povjerenih im glazbala, nego također da poznaju nutarnji duh (intimum spiritum) svete liturgije i da su njime prožeti te, vršeći tako svoju službu, u svakoj prigodi urese obrede prema pravoj naravi njihovih dijelova i ujedno promiču udioništvo vjernika u slavlju« (MS, 62-67).

Iz ovoga kratkoga prikaza važnih liturgijskih odredaba vidljiva je širina kojom Crkva daje prostor raznim glazbalima i oblicima glazbene umjetno-sti u liturgijskim slavljima, ali uz neporecivi zahtjev da svaka glazba i glaz-balo uistinu doprinose istinitosti i ljepoti slavlja te potpunomu udioništvu zajednice u otajstvima vjere. U mnogim primjerima iz današnje prakse la-ko se stječe dojam da ti kriteriji nisu poštivani te da glazba i glazbala ne ču-vaju vlastitost slavlja, ne izražavaju bit i smisao pojedinih dijelova u slav-lju, ne potiču vjernike na veće zajedništvo i ne vode ih k dubljem ponira-nju u otajstvo Krista. Nerijetko se glazbala u liturgiji koriste na jednak na-čin kao i u drugim glazbenim izvedbama. Glazbalo u liturgiji nalazi ‘oprav-danje’ tek ako je vidljiv prijelaz u načinu njegove uporabe, oslobođenost od onoga što je vlastito izvedbi neliturgijske glazbe, a razlika treba biti vid-ljiva u ritmu, snazi, zvučnosti, timbričnosti, osjetljivosti za tišinu, za sve-ti prostor, za događajnost koja nadilazi ljudsko obredno činjenje, za zajed-nicu koja je subjekt slavlja… Takav pristup daje spoznati da je teško vidjeti smisao i opravdanje u liturgijskoj uporabi nekih glazbala, osobito udaraljki (shakeri, marakasi, kastanjete, tamburini, cimbali…), koje nisu vlastiti na-šoj kulturi, a budući da mnoge od njih imaju mnogo neharmonijskih ele-menata i jer daju zvuk uvijek istih frekvencija, više odgovaraju ritmu plesa negoli skladu zajedničke molitve. Ako se inzistira na vlastitosti liturgijske arhitekture i na vlastitostima drugih oblika umjetnosti koji se unose u litur-giju, onda je tu vlastitost potrebno tražiti i za glazbenu umjetnost. Štoviše,

Crkva u bogoslužju daje mjesto glazbalima ako se mogu prilagoditi ili su prilagođena liturgijskoj uporabi te ako odgovaraju dostojanstvu svetoga mjesta i istinski pomažu izgradnji kršćanske zajednice u svjetlu Otajstva koje se slavi.

Foto

: Shu

tters

tock

NAŠA TEMA

14


Ovalja istaknuti da glazba, jer se u svakomu slavlju izriče na nov i neponovljiv način, traži daleko više osjetljivosti negoli je to slučaj na drugim područji-ma umjetnosti. Ona ima povlasticu uvijek se na nov i na tješnji način stapa-ti s liturgijskim činom.

Poniznost, koja je vlastita čovjekovu susretanju s Božjim otajstvom, tre-ba biti vidljiva i u glazbenoj ‘izvedbi’, u načinu korištenja glazbala, neovisno o njihovim mogućnostima i o vještini svirača. Svirači u liturgiji su nosite-lji liturgijske službe, pa i kada je riječ o skupini pjevača ili orkestru, a služ-ba se može ispravno razumjeti tek ako se nositelj službe promatra u odno-su prema zajednici, koja je subjekt slavlja. Razlozi mnogih neprimjerenosti i banalnosti nisu uvijek u nedostatnom umijeću i vještini sviranja, nego po-često u nepoznavanju i nepoštivanju same liturgije, kao i u glazbi koja je na nasilan način unesena u liturgiju.

Crkva je u svojoj otvorenosti glazbenoj umjetnosti umjela oblikovati i glazbu i glazbala. Mnoga velika glazbena djela nastala su iz liturgije i glaz-be, brojne su orgulje konstruirane za vlastitost liturgijskoga slavlja i za sa-svim određeni prostor, a na sličan su način izrađivana i neka druga glazba-la, kao što su, na primjer, srebrne trube koje se rabe samo u iznimno sveča-nim slavljima u bazilici sv. Petra u Rimu. Augustinovskim »ispitom savje-sti« o snazi glazbe i o njezinoj ‘zavodljivosti’, spomenutim na početku ovoga razmišljanja, svatko tko je nositelj brige i odgovornosti za glazbenu ljepotu slavlja trebao bi se prije svakoga slavlja pitati: otkrivam li pjevanjem i svira-njem uzvišenu Istinu o zbiljnosti Boga i njegova spasenja, privodim li zajed-nicu k združenju s tom Istinom, omogućujem li zajedništvo »jednoga srca i jedne duše« među sabranom braćom i sestrama, imam li dovoljno ponizno-sti da svojim služenjem doprinosim otkivanju Ljepote koja zahvaća i preo-bražava život Crkve i svijeta? Takav će ‘ispit savjesti’, zacijelo, rađati uvijek novim pitanjima i tako doprinositi otkrivanju novih obzorja liturgijske bli-zine s Bogom te biti poticajem za novo glazbeno stvaralaštvo i umijeće.

Orgulje sa sviralama u liturgiji se prepoznaju kao

»tradicionalno glazbalo« čiji je zvuk tako uređen da

slavljima Crkve može dodati divan sjaj, a srca vjernika

uzdići k zbilji Otajstva.

15


OUprostorena liturgijska glazbai uglazbljen liturgijski prostor

Ivan Šaško

Liturgijska glazba i danas ‘pjeva Crkvu’. Možemo li ju iščitati kao dionicu ugođe-nih liturgijskih dije-

lova? Čuva li prepo-znatljivost Otajstva,

prisutnost Riječi, svje dočenje Ljubavi?

Ili se tek izvodi, mož-da i na predivnim in-strumentima? Dobro je za sve koji pitaju

kakva nam liturgijska glazba treba danas,

postaviti pitanje: Može li se u dotičnoj glazbi čuti i doživjeti

obredni liturgijski program slavlja?

Odnos liturgijske glazbe i liturgijskoga prostora odražava slože-nost drugih (gotovo svih) pitanja suvremene liturgike i to ne sa-mo na području umjetnosti i arhitekture. Na prvome je mjestu

uvijek suodnos vjere i Crkve, njezino otajstvo i njezin izražaj. Znamo da svaki prostor u našemu doživljavanju ima razna obilježja, pa tako ima i – svoju glazbu! To je lako moguće provjeriti misleći na bilo koji pro-stor. Uz njegovu sliku, miris, doživljavanje dodirom, postoje specifični zvukovi i glazbenost.

Ipak, svaki prostor nije nužno sadržajno određen niti nužno obred-no organiziran. Tako je suodnos glazbe i prostora osobito snažan u kul-turološki organiziranim prostorima koji nisu oblikovani s isključivom svrhom slušanja glazbe (premda i koncertne dvorane i kazališta odišu specifičnom, ne svakom glazbom). Da bismo to provjerili, pokušajmo se usredotočiti na neki prepoznatljivo uređen prostor, kao što su: gale-rije, muzeji, bolnice, hoteli… ali jednako tako i: trgovine, banke, stadi-oni, parkovi… Mada je danas prilično narušena prepoznatljiva pripad-nost, osobito kada se glazba odnosi na javne gradske površine, ona nije nestala. Posvuda još uvijek postoji pojam ‘ugođaja’, ‘štimunga’, što su pojmovi koji se rabe u glazbenoj kulturi (‘ugoditi instrument’, ‘naštima-ti’, usuglasiti nešto s nečim).

Za razliku od takve prepoznatljivosti postoji ona koja dobiva i posje-duje obrednu odrednicu. Tako liturgijski prostor ima svoju prepoznat-ljivost u mjeri usklađenosti ili, bolje, ugođenosti s liturgijom. No, mo-litveni i obredni prostor ima ne samo svoju ugođajnost, nego i ne/ugo-đenost. Zbog toga se odnos liturgijske glazbe i prostora mora iščitavati na njihovu izvorištu. ‘Prostor crkve’ se ne dohvaća ako se zanemari da je to ‘prostor Crkve’ koja slavi otajstvo Isusa Krista, otajstvo Božje riječi koja se ostvaruje naviještanjem i posadašnjenjem spasenjskoga djela.

Liturgijski prostor ne živi i ne doživljava se samo vizualno, premda nam se to čini nosivim ključem čitanja. Uz doživljavanje mirisom (ta-mjan, svijeće, cvijeće i dr.), prostor nas dodiruje zvukom. Kao što se ulazak u praznu crkvu doživljava akustikom, izmjenom trajno ili povre-meno prisutnih zvukova, tako se i liturgijsko slavlje može doživljavati s jednim naglašenim osjetilom. Ta predodžba nije prezahtjevna. Dovolj-no je pokušati redovito liturgijsko slavlje doživjeti samo kao zvukovni izražaj. Svaki trenutak slavlja ima svoj zvuk, verbalni ili neverbalni. Slo-bodno se pitamo: Kako se čuje liturgijsko slavlje? Što ostaje, ako nam ostane samo sluh? Akustičnost prostora živi predivnu dinamiku govora tišine i odjeka, pri čemu jedno omogućuje i uvjetuje drugo.

NAŠA TEMA

16


Uzajamnost odnosaUza sve to, liturgijski se prostor može čuti (a prostor je uvijek čujan) osobito u smislenoj sadržajnosti slavlja: kada se naviješta Riječ, kada vjernici pjevaju, kada se čuje instrumen-tima podržan, produžen i zvukovnim smislom ojačan glas skupine pjevača (schole) ili većega zbora, kada zvone zvona… Raslojenost i spo-jenost svih osjetilnih dosega pokazuje važnost glazbe koja je sastavni dio prisutne žive Riječi i koja očituje duhovnost prostora.

Glazba i prostor su u suodnosu na više ra-zina. Razmatrajući liturgijski prostor nije do-statno dati odgovor na pitanja koja odišu za-vodljivom praktičnošću, kao što su: trebaju li u crkvi biti postavljene orgulje; ako da, kamo i kako ih smjestiti; gdje treba biti mjesto za pje-vače i slično. Naime, na ta se pitanja i ne mo-že dati zadovoljavajući odgovor, ako se pret-hodno nije pokušalo ‘uglazbiti’ prostor i oči-tovati način na koji zajednica pjesmom dola-zi pred Gospodina. Potrebno je ozbiljno shva-titi uzajamnost odnosa liturgijske glazbe i li-

turgijskoga prostora, međusobno uvjetovanje koje je vidljivo tijekom povijesti.

Kako primjećuje A. Gerhards, koralno je pjevanje raslo zajedno s romaničkim arhitek-tonskim proširivanjima, što je utjecalo na na-čin pjevanja, na raspone intervala, na zvukov-no premošćivanje prostora. Privlačnost ‘ne-beske glazbe’ imala je svoje izražaje i u arhi-tektonskome stvaranju novih uzdignutih pro-stora u crkvi. Zacijelo je razvoj gotike utjecao na razvoj višeglasja, a renesansna prisutnost nekoliko zborova vodila arhitekte prema stva-ranju galerija. U baroknome su vremenu po-veznice između liturgije, insceniranja i glaz-bene dinamike velikih orgulja utjecale na ba-roknu arhitekturu, postavljajući pjevački kor nasuprot kleričkomu koru. Važno je uvidje-ti korijen toga rasta u liturgijskoj zbilji i on-da kada je arhitektura negativno utjecala na glazbeni izražaj, čega smo svjesni u suvreme-nim crkvama, kada se puno toga svodi tek na govornu akustiku, ne mareći puno za obred-nu glazbu i dinamiku.

Glazbenost CrkveLiturgijski prostor odražava otajstvo Crkve, to jest arhitektura crkve je prostorna dimen-zija Crkve. Tako se smije reći da crkvena glaz-ba predstavlja (uprisutnjuje) akustičku di-menziju Crkve. Crkva u svakome svome go-voru (izražaju) očituje teandrijsko, božansko-ljudsko, kristološko načelo i nosi u sebi dija-kroniju raznih umjetničkih slogova i stilova iz prošlosti, združujući ih u teološku sinkroniju – istodobnost. Zbog toga se za Crkvu kaže da je istodobnost neistodobnoga pokazatelj dija-kroničkoga identiteta Crkve.

Naglasimo da slika ima svoju glazbenu stra-nu. Tako i glazba ima svoju vizualnu dimenzi-ju. Glazba slika, opisuje, budi osjećaje, pokre-će, dodiruje nevidljivu zbilju i dopušta vidljivo-mu da utisne dublje svoj pečat. Zbog toga je la-ko pokazati na temelju liturgijske glazbe proš-lih razdoblja kakvo je bilo shvaćanje liturgije. To je moguće učiniti služeći se uglazbljenim li-turgijskim dijelovima ili pak prostornim deta-ljima koji pokazuju pomake pjevača, pjevačkih

Foto

: Shu

tters

tock

17

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920122012920129920129skupina ili pak glazbenih instrumenata (naro-čito orgulja), stvarajući tipične suodnose s dru-gim arhitektonskim elementima, raspoređeni-ma u teološko-liturgijskome ključu.

Iznimno je zanimljivo pratiti povijesni ra-zvoj od početaka kršćanstva, kada je vezanost Crkve uz navještaj Riječi isključivala uporabu glazbene umjetnosti, viđene kao poganske. Početni rigorizam zaživio je u uputama crkve-nih otaca koji su glazbu dopuštali tek kao ne-tjelesnu krjepost. Tako vidimo da je posrije-di bio odnos prema tjelesnosti i stanoviti du-alizam (suprotstavljenost duha i tijela) ko-ji se nipošto nije mogao izvesti iz pavlovskih ili drugih novozavjetnih spisa. Štoviše, judeo-kršćanska antropologija prožeta je proslavom Boga pjesmom i glazbom.

Ranokršćanski je stav razumljiv u svjetlu opasnosti da izvanjskost ne odvuče kršćani-ma pozornost duha u pogrješnome smjeru. Poganska slavlja i igre često su nazivani ime-nom pompae diaboli – đavolskim sjajem. Što se pak tiče starozavjetnih bogoslužnih oblika, oni su viđeni kao nadiđeni jer je Krist, Božja Riječ koja je postala tijelom, jedini Božji ‘in-strument’ u liturgiji. I dok su se na tragu radi-kalnih reformi jedni otklanjali od bilo kakve glazbe, drugi su bili svjesni da je Božja riječ i ona starozavjetna, a u njoj se nalazi i psalam s velikim hvalospjevom – Ps 150.

Ne znajući kako protumačiti takve izravne poticaje, neki su prihvatili alegorijsko, stro-go duhovno tumačenje koje je čovjeka vidje-lo kao istinski glazbeni instrument. Tijelo ko-je se razapinje, koje se mrtvi, postaje sred-stvom stvaranja milozvučnoga sklada – pisao je sv. Ivan Zlatousti. Takvo potpuno spiritua-lizirano stajalište nije bilo održivo jer kršćan-stvo u svojoj antropologiji ne trpi podvojenost duha i tijela, nego njihovu usklađenost. Zbog toga i glazba koja se odnosi na cijeloga čovje-ka zahtijeva izvanjsku izražajnost. Molitva i liturgija – s različitim naglascima u povijesti – nisu zamislive bez te usklađenosti. Poteško-će ‘uglazbljivanja’ liturgije i njezinoga prosto-ra pokazuju sržne teološke poteškoće koje su se odrazile i na crkvenu samosvijest.

I onda kada je glazba prihvaćena, dugo je viđena kao nositeljica i služiteljica Riječi. Ta-ko podvrgnuta Riječi, što je običavao istica-ti sv. Augustin, glazba je dugo shvaćana kao potpora Riječi, bez vlastite vrijednosti. Iz toga je razvidno zašto samostojna instrumentalna glazba nije našla svoje mjesto u zapadnoj li-turgiji više od tisuću godina, a u istočnoj do danas. Prjelazak je omogućen shvaćanjem da je musica instrumentalis teško odvojiva od ‘vokalnosti’ te je instrument viđen kao produ-žetak ili nadomjestak ljudskoga glasa kojim se obogaćivalo govorno pjevanje (recitativ). U ljudskome se glasu otkrivala izražajnost koja nije povezana samo s izgovaranjem riječi.

Mogli bismo reći da je usklik ‘Aleluja!’ u svome obogaćivanju i melizmičkome produ-žavanju pojedinih slogova proširio obzore po-imanja instrumentalnosti. Zgodno se kaže da je takva glazba slikanje zvukom. Uistinu je vidljivo da je liturgijsko pjevanje bilo zvukov-no iznošenje sadržaja i proslave vjere. Kao i svaka druga umjetnost i glazba je instrumen-talnošću zvuka izricala neizrecivo.

Suzvučje liturgijskih govoraNapetost između neograničenosti objavljene Božje riječi i ograničenosti ljudske riječi vo-dila je Crkvu u sazrijevanju vlastitoga govo-ra. Možda će netko primijetiti da govor kr-šćanske Objave izmiče ljudskomu izričaju, ali to nije razlog odvajanja od Riječi, nego upra-vo suprotno: obogaćivanje izražaja i proma-tranje liturgijskoga govora u cjelovitosti. Vjer-nička se zajednica u slavlju uvijek nalazi pred čovjeku neizrecivom Božjom veličinom, ali istodobno i pred otajstvom njegove ponizno-sti kojom pristupa čovjeku. Tamo kamo ne dopire ljudska riječ, snažnije – nikada u pot-

Foto: Shutterstock

NAŠA TEMA

18


punosti – dopiru drugi izražaji i ‘instrumen-ti’ liturgijskoga govora. Ipak, treba jasno na-glasiti važnost Riječi i riječi, jer bilo koji drugi izražaji snažno su uz njih vezani. Tek kada su sve ljudske sposobnosti, one duhovne i tjele-sne, dovedene u suzvučje, čovjek je ugođen za proslavljanje Boga – kaže Gerhards.

Liturgijski se govor ne samo raslojava, ne-go i rastače pretjeranim naglašavanjem neke od dimenzija toga govora. Svaki djelomičan govor (verbalni, glazbeni, vizualni, kinetički…) potječe iz Božjega otajstva, nošen je i oblikovan utjelovljenjem i Vazmom Isusa Krista te razu-mljiv u svjetlu Uskrsnuća i Pedesetnice. Čovjek je pozvan živjeti tu uglazbljenost, suzvučje, od Stvaranja do Otkrivenja. Čovjek svojim grije-hom narušava spoj naravi i kulture; svojim na-glašavanjem pojedinih tonova ili melodija ži-vota gubi osjetljivost za sklad koji očituje ljepo-tu i veličinu Stvoritelja u stvorenjima.

Liturgijski prostor je kršćanski istinit ka-da obnavlja ono što nije usklađeno s Božjim planom, kada se osjeća ugođenost i uglazblje-nost Božjim Duhom. Svaki od elemenata litur-gijskoga govora ima pred sobom cjelinu. Glaz-bi je to moguće na neposredniji način, negoli je to s verbalnim izražajima. Zovu ju nedefini-ranom; u njoj se prepoznaje neograničenost. Glazba ima u sebi snažniju dimenziju slavlja, ali ta njezina ‘sveobuhvatnost’ ujedno je i iza-zov mogućnosti otklanjanja od liturgijske pro-stornosti. Zbog toga je nužno paziti kako je

glazba uprostorena u odno-su na zajednicu kojoj je sre-dište oltar. Svjedoci smo da postoje glazbeni izražaji koji su izrasli iz liturgije, ali su iz-gubili svoju životnu povezni-cu s liturgijskim slavljem.

Neodvojivost liturgijske glazbe od liturgije u sebi ču-va ono što se teško prihvaća u suvremenosti – smisao. Nji-me je ograničena i liturgijska glazba. Dok se zaziva nužnost svetoga i sakralnoga, treba reći da se u tome traženju i

odgovoru ne nalazi samo nedostatnost, nego i pitanje ambivalentnosti. Kako piše S. Dianich, crkvu je moguće vidjeti kao neku prostornu uporišnu točku koja upućuje na onostranost u odnosu na pozemljarstvo, na banalnost i neri-jetko na složenu životnu dramatičnost. Crkva se nameće kao mjesto tišine i mira u užurba-nosti, buci, napetosti i strci. Crkva u sebi upu-ćuje na stalnost, na trajanje i tradiciju, u od-nosu na (poticanu) ubrzanost izmjena događa-ja. Crkva kao građevina sve to može sadržava-ti, ali ne smijemo zaboraviti da to nije njezina uglazbljenost, jer te odlike mogu imati i drugi prostori koji su nadahnuti religioznošću. To je razlog zbog kojega se javljaju potrebe za grad-njom ‘duhovnih prostora’, ‘meditacijskih svra-tišta’, bez posebnih prepoznatljivih konfesio-nalnih obilježja, na neobičnim mjestima (ne-mjestima) kao što su: zrakoplovne luke, kolod-vori, trgovački centri, razni klubovi…

Liturgijska glazba uvijek upućuje na svoj, liturgijski prostor. Ona ga uglazbljuje, baš kao što nju prostor liturgijskoga slavlja uprostoru-je. Pokus se može izvršiti i obratno. Slušajući glazbu mise za pokojne (rekvijem) u koncer-tnoj dvorani, toj glazbi oduzimamo prostor i smisao; slušajući ju izvan slavlja u crkvi, oduzi-mamo joj razlog nastajanja te je i time okrnjen njezin smisao. Istina je i to da je odvojivost od slavlja nekada rođena u istome trenutku kada i glazba, jer je liturgija življena kao odvojivost, što upućuje na krizu liturgije. Kao što je pojam

Foto: Shutterstock

19


22 S Liturgija kvatriČitanja po izboru: Prigodna čitanja str. 10-27

23 N DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU 24 P Svagdan: Izr 3,27-34; Ps 15,2-5; Lk 8,16-18 25 U Svagdan: Izr 21,1-6.10-13; Ps 119; Lk 8,19-21 26 S Svagdan; ili: Sv. Kuzma i Damjan, mučenici

Izr 30,5-9; Ps 119,29.72.89.101.104.163; Lk 9,1-6 27 Č Sv. Vinko Paulski, prezbiter, spomendan

od dana: Prop 1,2-11; Ps 90,3-6.12-14.17; Lk 9,7-9 28 P Svagdan; ili: Sv. Većeslav, muč.; Sv Lovro Ruiz i drugovi, muč.

Prop 3,1-11; Ps 144,1a.2-4; Lk 9,18-22 29 S SV. MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli, blagdan

vl.: Dn 7,9-10.13-14 (ili Otk 12,7-12a); Ps 138,1-5; Iv 1,47-51 30 N DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

LISTOPAD 1 P Sv. Terezija od Djeteta Isusa, djevica i crkvena naučiteljica,

spomendan: od dana: Job 1,6-22; Ps 17,1-3.6-7; Lk 9,46-50 2 U Sveti Anđeli Čuvari, spomendan

vl: Izl 23,20-23; Ps 91,1-6.10-11; Mt 18,1-5.10 3 S Svagdan: Job 9,1-12.14.16; Ps 88,10b-15; Lk 9,57-62 4 Č Sveti Franjo Asiški, redovnik, spomendan

od dana: Job 19,21-27; Ps 27,7-9.13-14; Lk 10,1-12 5 P Svagdan: Job 38,1.12-21; 40,3-5; Ps 139,1-3.7-10.13-14b;

Lk 10,13-16

Liturgijski kalendarRUJAN

8 S ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, blagdan 9 N DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 10 P Svagdan: 1Kor 5,1-8; Ps 5, 4b-7.12; Lk 6,6-11 11 U Svagdan: 1Kor 6,1-11; Ps 149,1-6a.9b; Lk 6,12-19 12 S Svagdan; ili: Presveto Ime bl. Dj. Marije

1Kor 7,25-31; Ps 45,11-12.14-17; Lk 6,20-26 13 Č Sv. Ivan Zlatousti, biskup i crkv. nauč., spomendan

1Kor 8,1b-7.10-13; Ps 139,1b-3.13-14.23-24; Lk 6,27-38 14 P UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA, blagdan

vl.: Br 21,4b-9; Ps 78,1-2.34-38; Fil 2,6-11; Iv 3,13-17 15 S Bl. Djevica Marija Žalosna, spomendan

vl.: Heb 5,7-9; Ps 31,2-6.15-16.20; Iv 19,25-27 (ili: Lk 2,33-35)

16 N DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 17 P Svagdan; ili: Sv. Robert Bellarmino

1Kor 11,17-26.33; Ps 40,7-10.17; Lk 7,1-10 18 U Svagdan: 1Kor 12,12-14.27-31a; Ps 100,1b-5;

Lk 7,11-17 19 S Svagdan; ili: Sv. Januarije, biskup i mučenik

1Kor 12,31 – 13,13; Ps 33,2-5.12.22; Lk 7,31-35 20 Č Sv. Andrija Kim Taegon, prezb., i drug., muč., spom.

1Kor 15,1-11; Ps 118,1-2.16-17.28; Lk 7,36-50 21 P SV. MATEJ, apostol i evanđelist, blagdan

vl.: Ef 4,1-7.11-13; Ps 19,2-5; Mt 9,9-13

polivalentnosti prostora zapravo proces oduzi-manja smisla prostora i rastakanje identiteta, tako je i glazba koja bi se mogla koristiti u bi-lo kojemu slavlju i ‘izvoditi’ na bilo koji način čudna izvedenica koja ne pazi na smisao.

Kada je kršćanstvo – kroz više od tisućljeća – čuvalo priljubljen, ograđen prostor s pjevači-ma uz ambon, a cijeli taj prostor jasno ukom-poniralo s oltarnim prostorom, učinilo je pre-divnu kompoziciju u kojoj čitamo Crkvu koja slavi. I danas liturgijska glazba ‘pjeva Crkvu’. Možemo li ju iščitati kao dionicu ugođenih li-turgijskih dijelova? Čuva li prepoznatljivost Otajstva, prisutnost Riječi, svjedočenje Ljuba-vi? Ili se tek izvodi, možda i na predivnim in-strumentima? Dobro je za sve koji pitaju kakva nam liturgijska glazba treba danas, postaviti pitanje: Može li se u dotičnoj glazbi čuti i doži-vjeti obredni liturgijski program slavlja?

Govor prostora i sonorni prostor uvijek su u interakciji, s time da se ne zaboravi sre-dišnjost tišine, one zbilje koja dopušta čovje-ku čuti Božji govor. Šutnja nema vrijednost u činjenici da netko šuti dok drugi govori, ne-go u činjenici da svi šute kako bi se čulo ne-čujno. Radi toga Nečujnoga je i glazba u li-turgiji.

Smještaj pjevača i instrumenata pomoć je da se u pjevanju vjernika čuje Nečujno i vi-di Nevidljivo. Ako pokušamo u središte sta-viti glazbenike, pjevače, govornike, zanijekat ćemo ljubav, a naglasiti sebičnost. Liturgijski je prostor arhitektura Riječi koja ostaje čujna vjeri i srcu, arhitektura šutnje u kojoj je odje-knula Riječ. Sve službe u liturgiji podvrgnu-te su tome, a djela iz prošlosti to potvrđuju, mnoga u kojima je ostalo čujno ono što ljud-sko uho ne može čuti.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 568.2 Radosno svetkujmo ili: 600 Zdravo Djevo čistaOtpj. ps.: Radujem se, radujem

(gl. prilog ŽV 09-2006)Prinosna: 371 Raduj se, grade Nazaret ili: 230 Darove prinesitePričesna: 770 Kog zemlja, more Završna: 616 Ljiljane bijeli

Prvo čitanje Mih 5, 1-4a…dok ne rodi ona koja ima roditi.

Čitanje Knjige proroka MihejaOvo govori Gospodin: »I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od dana vječnih. Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se Ostatak njegove braće vratiti sinovima Izraelovim.On će se uspraviti, na pašu izvodit svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom Imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti,jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On – on je mir!«Riječ Gospodnja.

ili: Rim 8, 28-30Koje Bog predvidje, te i predodredi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi. Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 13, 6Pripjev: Radujem se u Gospodinu, radujem.Ja se u tvoju dobrotu uzdam,nek mi se srce raduje spasenju tvome!

Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro,pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjeg!

Pjesma prije evanđeljaSretna li si, Djevice Marijo, i svake hvale predostojna, jer se iz tebe rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!

Evanđelje Mt 1, 1-16.18-23Što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuRodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj.

Ulazna pjesmaRadosno svetkujemo Rođenje blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Zborna molitvaGospodine, obdari nas nebeskom milošću: rođenjem Isusovim iz Djevice počelo je naše spasenje; daj da nam blagdan njezina rođenja učvrsti mir. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPomoglo nam, Gospodine, čovjeko-ljublje tvoga Sina. Rođenjem od Djevice on Majčina djevičanstva nije umanjio nego posvetio: nek nas oslobodi krivice da ti omili dar naš žrtveni. Po Kristu.

Rođenje Blažene Djevice Marije

8. rujna 2012.

21

Sve se to dogodilo da se ispuni riječ proroka:Evo, Djevica će začeti i roditi sina…

Medalja (naličje), Carigrad, oko 1100.; The Metropolitan Museum of Art, New York.

Popričesna molitvaGospodine, svoju si Crkvu okrijepio svetim otajstvima. Daj da se raduje zbog rođenja Djevice Marije, jer je ono svemu svijetu nada i zora spasenja. Po Kristu.

Braćo i sestre, Bog nam je po poniznoj Djevici iz Nazareta poslao svoga Sina i tako ispunio svoj vječni naum spasenja. Okrijepljeni tim darom, zazovimo njegovu očinsku dobrotu zajedno moleći:

Čuvaj nas, Gospodine, na putu spasenja.

1. Vodi svjetlom Duha Svetoga svoju Crkvu da vjerno živi Kristovo evanđelje i svim ljudima svjedoči veličinu tvoje ljubavi, molimo te.

2. Obnovi svojom milošću sve krštenike da svakodnevno pobjeđuju grijeh i radosno žive dar otkupljenja, molimo te.

3. Obdari sve roditelje odgovornošću za duhovni život svoje djece i za njihov rast u vjeri, molimo te.

4. Daj nam u radosti nasljedovati Marijin put poniznosti kako bismo bili služitelji Kristova spasenjskog dolaska među naše bližnje, molimo te.

5. Učvrsti nam vjeru da nikakva iskušenja života ne ugase pouzdanje u tebe, molimo te.

Svemogući Bože, upućujemo ti ponizno ove molitve po zagovoru Majke tvoga ljubljenoga Sina. Pomozi nam da, nasljedujući njezin put vjere i poniznosti, trajno rastemo u spoznanju Isusa Krista te vjerodostojno živimo evanđelje koje nam je objavio On koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon. Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine, Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – – što znači: S nama Bog.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo, Djevicaće začeti Sina,on će spasiti narod svoj od grijeha.

Iz 7, 14; Mt 1, 21



otajstvima. Daj da se raduje zbog rođenja Djevice Marije, jer je ono svemu svijetu nada

Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat.



otajstvima. Daj da se raduje zbog rođenja Djevice Marije, jer je ono svemu svijetu nada

Molitva vjernika

Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat.


22

Matej je Isusovo rodoslovlje stilizirao u tri dijela po četrnaest naraštaja. Tekst je nizanje muških imena, oče-

va i sinova, pokoljenjâ od Abrahama do Isusa. Kako je riječ o neprestanom ponavljanju tko se komu rodi, razlike se još jače ističu. Prva se razlika tiče žena. U Isusovu se rodoslovlju po-javljuju tri žene: Tamara, Rahaba i Bat-Šeba. Sve tri su imale neuredan život i neuredne od-nose. No, moral i vjera muškaraca nisu mno-go bolji. Njihova imena stoje kao simbol cijele ljudske priče. Biblija ljudske živote promatra iz odnosa s Bogom. Pamti Božje riječi i djela i ljudske odgovore. Ne boji se manâ svojih li-kova. Ne stvara bezgrješne junake od grješnih ljudi. U Isusovu se obiteljskom stablu pojav-ljuju idolopoklonici, nasilnici, bludnici, uboji-ce, jednom riječju nemoralni ljudi, skloni ido-lopoklonstvu. Isusovo je rodoslovlje ispreple-teno ljudima neurednih odnosa s Bogom i s drugim ljudima. Puno je ljudskih mana. Što to znači za Isusovo rođenje i, nadasve, što to zna-či za vjernika koji se na blagdan Gospina rođe-nja susreće s ovim tekstom?

Matej sitnim jezičnim razlikama ističe važ-ne stvari. Ne kaže da se Josipu rodio Isus. Ne služi se tom najčešćom formulom rodoslov-lja. Ne kaže niti da je Marija Josipu rodila sina. Isus je sin Davidov i sin Abrahamov, ali ne i sin Josipov. Josip je samo muž Marijin. Marija će roditi sina, ali ne će roditi sina Josipu. Isus će se roditi svome narodu da ga spasi od grijeha.

Najveći je dio kršćana nedirnut Isusovom genealogijom. Kao da se ona tiče samo Isusa, ali ne i njih. Vjernik je međutim upravo pre-ko Isusa ušao u najbliži mogući odnos s njego-vim rodoslovljem. Odnos s Isusom nije samo duhovan. On prolazi kroz meso i krv. Uz to, suvremeni sekularizirani način života sprječa-va ljude da imaju neki ozbiljniji dodir sa svo-jim rodoslovljem koje seže dalje od dva kolje-na. Naša se podrijetla gube u neznanju, nepre-glednosti i nezainteresiranosti. Upravo je to najvažniji razlog posve suprotnom, snažnom

Isusovo rodoslovlje

valu istraživanja vlastitih korijena. Ono se do-diruje s idejom koju su proširili neki crkveni pokreti, a po kojoj bi veliki dio životnih poteš-koća vukao svoje korijene iz obiteljske genea-logije. Između širokog i općeg nepoznavanja vlastitih korijena i snažne, ali jednosmjerne zainteresiranosti za obiteljsko stablo, bilo bi dobro osluhnuti što kaže Matejev tekst. Može nam poslužiti kao smjerokaz.

Mateju je važno pokazati kako Isusovo ro-đenje dolazi iz korijena koji sežu do Abrahama, do prvoga saveza Jahve s praocem vjere. Isus će biti ispunjenje Božjega obećanja Abrahamu. Po njemu će Abraham uistinu postati »ocem mnogih naroda«. Osim toga, Mateju je važno prikazati ljudsku stranu u Isusovu rodoslovlju. Ako Isus dolazi otkupiti svijet, onda ne dolazi u savršeni i bezgrješni svijet, nego u ljudske od-nose sa svim od čega su oni satkani: nasiljem, okrutnostima, preljubima, strastima. Ulazi svojim rođenjem u ljudsku mrežu grijeha.

Isus je dio toga potomstva. On je Abraha-mov i Davidov sin, ali nije samo to. On je vi-še od toga. Nije samo posljedica manâ svo-jih predaka. On je obilježen svojim rodoslov-ljem, ali stoji u temeljnom odnosu s nebeskim Ocem. Ovdje odjednom postaje jasno koliko

Rođenje Blažene Djevice MarijeRođenje Blažene Djevice Marije

23


Ti, Efrato, najmanji među kneževstvima Mih 5, 1-4aPred nama je poznati mesijanski tekst. Riječ o plemenu iz kojega će izaći Mesija upravljena je Betlehemu u kojem je stanovalo judej-sko pleme Efraćana (usp. Rut 4, 11). Davidov otac nazivan je Efra-ćanom (1Sam 17, 12). Tekst želi upozoriti na neugledno podrijetlo Davidove dinastije i izložiti da će Jahve ispuniti Natanovo proroštvo (usp. 2Sam 7) podsjećajući na »panj Jišajev«, kako se novi početak slikovito naziva u Iz 11, 1. Prorok ne govori o dolasku kralja, nego vladara (usp. Jr 30, 21). Spominjući »onu koja ima roditi« podsjeća nas na Iz 7, 14. Povratak svih prognanih u domovinu ovdje je usko povezan s Mesijinim pojavkom. Njemu je obećano opće kraljevstvo. Mir koji s njim dolazi obećava »pravo i pravednost« i »puninu« pot-pune sreće čovjeka. Pretpostavka za to jest spasenje naroda Božje-ga od sila koje ga pritišću, a njihov predstavnik je Asirija koja mu je nanijela velika zla. Mario Cifrak

Zrnj

e

je važno čovjeka promatrati i u mreži obite-lji, ali i iz odnosa s nebeskim Ocem. Temeljno usmjerenje Isusove genealogije nije traženje razloga njegovoj teškoj životnoj sudbini ili tra-ženje opravdanja za nevolje koje su ga snaš-le. Temeljno je usmjerenje spasiteljsko i otku-piteljsko. Mane u njegovu rodoslovlju utoplje-ne su u Jahvin savez i obećanje, kao i u Isuso-vo poslanje otkupljenja.

Isusovo rođenjeMatej Isusovo rođenje opisuje iz Josipove per-spektive. Luka to čini gledajući sve iz Mariji-ne perspektive. Temeljni Josipov osjećaj pred trudnom Marijom je zbunjenost. Trudna je, a on zna da dijete nije njegovo. Josip bi to tre-bao i reći, ali Josip je lik koji ne govori. Tre-bao bi ostaviti Mariju. No time bi je izvrgao sramoti. Matej kaže da je Josip bio pravedan. Njegova se pravednost vidi u pokušaju da Ma-riju spasi od sramote. S jedne strane, ne že-li ući u laž i reći da je Marija trudna s njime, a s druge, želi je zaštititi. Njegova se praved-nost sastoji u tome da traži najpravednije rje-šenje za Mariju. Pravednik ne traži pravdu za sebe, nego za drugoga. Josip je mogao upa-sti i u drukčija emotivna stanja: osjećaj pre-varenosti, bijes, cinizam. Nije upao. Praved-nost mu je sačuvala odnos sa zbiljom. Traže-

ći pravednost za Mariju smišlja kako da je po-tajno napusti. Josip ima odnos s Marijom, ali još nema odnosa s djetetom kojega ona nosi. Ne može ga ni imati. Njemu je dijete u njezi-noj utrobi razlog zbunjenosti. Anđeo će djete-tom koje Marija nosi otvoriti Josipu um i sr-ce. Uputit će ga da ne napušta Mariju, nego da je uzme k sebi kao svoju ženu. Dijete u Ma-rijinoj utrobi učinit će da Marija i Josip budu muž i žena. Josip će djetetu dati ime. Neobič-no je kako Josip preuzima ovu očinsku ulo-gu! Dat će ime djetetu, ali ime ne bira on, nego mu je dano da ga nadjene. Kao da svojim naj-više smatramo ono što nam je dano odozgor, ono što uopće nije naše. Možda naše i nije ni-šta doli ono što nam je dano odozgor. Na Jo-sipu i Mariji se vidi kako su najviše obilježeni upravo onim što im je darovano.

Euharistija je vrijeme u kojemu se vjernik nalazi u mreži odnosâ koje sam ne može sa-gledati. Preko Isusa je povezan s njegovim na-rodom i njegovim rodoslovljem. U euharisti-ji svako pojedinačno rodoslovlje dolazi u do-dir s Isusovim kao i s njegovom otkupljenjem. Možda ništa tako snažno ne govori o Božjoj ljubavi i njegovoj otkupiteljskoj volji kao do-brota i spasenje koji izranjaju iz opterećenog rodoslovlja.

Ante Vučković

Slavlje početka Marijina života puk je nazvao »Mala Gospa«, a slavlje

njezinoga Uznesenja u nebesku slavu, čime se dovršava njezin životni hod,

nazvano je »Velika Gospa«. Put od malenosti do veličine, od Božjega

izabranja, preko prihvaćanja njegove riječi, do nebeske proslave i nagrade

– put je svakoga čovjeka. Put koji nam objavljuje što je i gdje započinje

istinska veličina života.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


24

Ulazna: Pravedan si, Gospodine(v. gl. prilog na: www.hilp.hr)

ili: 238 Dan Gospodnji Otpj. ps.: 125 Hvali, dušo mojaPrinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 154 ili 155 Žeđa duša mojaZavršna: 207 Prigni se, svako koljeno

9. rujna 2012.

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPravedan si, Gospodine,i pravi su sudovi tvoji:učini sluzi svompo svojoj dobroti.

(Ps 119, 137.124)

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju. Udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, izvore pobožnosti i mira. Molimo te da ovom žrtvom tebe iskreno štujemo, a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobnu vjernost i jedinstvo.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 35, 4-7aUši će se gluhih otvoriti,njemákov će jezik klicati.

Čitanje Knjige proroka IzaijeRecite preplašenim srcima:»Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata,on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti vode, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postat jezero, a tlo žedno izvori.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146, 6c-10Pripjev: Hvali, dušo moja, Gospodina!On ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,Gospodin slijepcima oči otvara.Gospodin uspravlja prignute,Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,sirote i udovice podupire,a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka,tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje Jak 2, 1-5Nije li Bog izabrao siromahebaštinicima Kraljevstva?

Čitanje Poslanicesvetoga Jakova apostolaBraćo moja!Vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću! Dođe li na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj odjeći i vi se zagledate u onoga što nosi sjajnu odjeću te reknete: »Ti lijepo ovdje sjedni!«, a siromahu reknete: »Ti stani – ili sjedni – ondje, podno podnožja moga!«, niste li u sebi pristrano sudili te postali suci što naopako sude?Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube?Riječ Gospodnja.

25

Braćo i sestre, poslušni Gospodnjoj riječi i otvoreni ozdraviteljskoj snazi njegova Duha, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve:1. Obnovi, Gospodine, život svoje Crkve

iskrenom poslušnošću tvome Duhu te ustrajno naviješta evanđelje spasenja i čudesna djela tvoje ljubavi, molimo te.

2. Budi bliz, Gospodine, svim pastirima Crkve da mudrošću vodstva koje im povjeravaš budu sigurni predvoditelji tvoga naroda i vrijedni graditelji tvoga Kraljevstva među ljudima, molimo te.

3. Oživi, Gospodine, snagu svoga poziva u svima koji su odlutali s tvoga puta i oglušili se na tvoju riječ; otvori im oči srca da te prepoznaju kao jedinoga spasitelja i ozdravitelja, molimo te.

4. Svjetlom svoga Duha obasjaj, Gospodine, svu djecu koja započinju novu školsku godinu; pomozi im da rastu u mudrosti i znanju te u svemu otkrivaju trag tvoje prisutnosti i blizine, molimo te.

5. U svima nama probudi radost vjere; pomozi nam da svojim životom budemo svjedoci tvoga spasenja i ne dopusti da nas grijeh udalji od tebe, molimo te.

Svemogući Bože, otvori nam srca da umijemo uvijek čuti tvoju riječ i pomozi da vjerodostojnošću života otvaramo putove spasenja za sve ljude koje stavljaš na naš životni put. Po Kristu Gospodinu našemu.

I odmah mu se otvoriše uši i razriješi spona jezika…

Achille Guzzardella, 1991.; Museo Civico di Crema, Italia.

Pričesna pjesmaKao što košuta žudi za izvor-vodom,tako duša moja čezne za tobom; žedna mi je duša Boga, Boga živoga.

(Ps 42, 2-3)

Popričesna molitvaGospodine, svojom riječju i svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pjesma prije evanđelja Mt 4, 23Isus je propovijedao evanđelje o Kraljevstvui liječio svaku nemoć u narodu.

Evanđelje Mk 7, 31-37Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu:»Effata!« – to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili:»Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika


26

Ozdraviteljski prsti i ljekovita pljuvačka

U današnjemu evanđelju susrećemo se s Kristovim izlječenjem gluhonijemo-

ga. Isus Krist čudom se objavlju-je kao Bog koji čovjeku vraća do-stojanstvo. Jer, bez sluha i go-vora čovjeku je narušen odnos s drugima, bolest ga osuđuje na osamljenost. Evanđelje pak ne govori samo o tjelesnoj, nego i o duhovnoj bolesti. Postoje du-hovna gluhoća i duhovna nije-most kojima se čovjek udaljuje od Boga i od drugoga te samoga sebe osuđuje na duhovnu osa-mljenost. O toj duhovnoj gluho-ći i nijemosti progovara i psal-mist: »Kumiri poganski, srebro i zlato, ljudskih su ruku dje-lo. Usta imaju, a ne govore; oči imaju, a ne vide; uši imaju, a ne čuju; i nema daha u ustima njihovim. Takvi su i oni koji ih napraviše.« (Ps 135, 15-18) Pogledajmo u če-mu se sastoje duhovna gluhoća i nijemost.

Duhovna gluhoćaU duhovnoj gluhoći čovjek se zatvara svemu onomu što ga samoga nadilazi. Zatvara se sve-mu tomu jer želi sve kontrolirati. To se može primijetiti u banalnim životnim situacijama. Većina ljudi, kad im želite prenijeti neko svoje novo iskustvo, nerijetko će vam odmah pruži-ti otpor. Nastojat će što prije relativizirati vaše iskustvo, proglasiti ga bezvrijednim, namjer-no reći da to njima ništa ne znači. Želite li se pak pohvaliti nečim vrijednim i lijepim, od-mah će se požuriti reći kako oni upravo to ne smatraju ni vrijednim ni lijepim. Dakako, od-mah vam je jasno da su te osobe svjesne da se susreću s nečim što one same nemaju, s ne-čim što ih nadilazi, i upravo zbog toga nastoje to odbaciti, ismijati, relativizirati, ili praviti se kao da njima to ništa ne znači. Te osobe, a ne-mojmo sebe isključiti, sve mjere sobom.

Dvadeset i treća kroz godinu

Isti je slučaj i u odnosu s Bogom. Kako su te osobe navikle slušati samo sebe, sve mjeri-ti svojim mjerilima, one više nemaju otvore-ne uši za Božju riječ. Jer, Božja je riječ upravo ono što ih nadilazi, riječ koja se ne da mjeri-ti nego sama postavlja mjerila. Tako shvaćena duhovna gluhoća također je i jedan od temelj-nih razloga agnosticizma, ateizma i svih onih koji imaju »nemuzikalno uho« za religiju, ka-ko se to često s ponosom ističe. Psalmist upo-zorava da takve osobe produciraju sebi jedna-ke kumire: »Takvi su i oni kojih ih napravi-še.« I to je sasvim točno. Kako nas upozora-va psalmist, duhovno gluhe osobe neprestan-ce produciraju stvarnosti, kumire, koji imaju jedinu svrhu njihove samohvale i samoveliča-nja. Budući da kumiri izriču egoizam, zatvo-reni svijet duhovno gluhih osoba, oni nas či-ne robovima toga egoizma. Nište našu slobo-du. Zato je potrebno oglušiti se spram kumi-ra. Crkveni oci u Odiseju prepoznaju sliku kr-šćanske borbe protiv kumira. Poput Odiseja, koji se privezao uz jarbol i zatisnuo uši da ne čuje zavodljive glasove sirena, i kršćani treba-

Susret koji daje snagu slušanja i smjelost svjedočenja.

27


Riječ »moghilálos«, sa značenjem ‘gluhi mucavac’ ili ‘onaj koji teško govori’, u grčkomu prijevodu Svetoga pisma

susreće se samo na dva mjesta: u opisu ozdravljenja iz današnjega evanđelja

te kod proroka Izaije (odlomak prvoga čitanja). Izaija taj pojam primjenjuje

na sav izraelski narod, a mucavac iz evanđelja, podrijetlom ‘poganin’,

predstavlja čovjeka koji još nije susreo Krista, kao i čovjeka koji zatvara uši

pred navještajem riječi spasenja. S Isusom se ispunja proroštvo

o »nijemima« koji će progovoriti.

Budite jaki, ne bojte se! Iz 35, 4-7aSpomenute su četiri grupe ljudi: slijepi, gluhi, hromi i nijemi. Tekst nas poziva da čitamo sliku obilja vode kao kraj neke kazne, kao obećanja obnove koja se započinju ostvarivati. Tim obećanjima pripada i predviđanje »puta« koji se naziva svetim zato što njime neće ići nitko nečist. Tekst, dakle, predviđa situaciju obnove i sreće, koje ovise o ispunjenju imperativâ koje nalazimo u rr. 3-4: »Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se!« Samo kada su slabi, klonuli i malodušni ohrabreni, može se očekivati da svi razumiju kako Jahve pokazuje svoju moć u korist svoga naroda i da narod može odgovoriti svojim hodom na »putu« koji se nalazi ondje, na izlazu koji prije nije bio u stanju vidjeti. Ohrabriti ih mogu snažni, navješćujući sigurnost da je Jahve blizu i da dolazi. Taj navještaj Jahvine blizine može probuditi od duhovne paralize i pokrenuti »na put«.

Mario Cifrak

ju zatvoriti svoje uši da ne čuju duhovno glu-he osobe i uništavajući pjev njihovih kumira. Dakle, hrabro otvorimo svoje uši spram Boga i dopustimo Isusu da ih on probuši svojim pr-stima te ih čvrsto zatvorimo spram kumira.

Duhovna nijemostDuhovna pak nijemost jest nespremnost za svjedočenje istine. Opet je dovoljno nakratko zaviriti u naša iskustva da bismo razumjeli o če-mu je riječ. Vjerojatno smo se više puta našli u situacijama u kojima smo trebali potporu svo-jih kolega. Obično su nam ti isti kolege, u raz-govoru s nama, davali bezuvjetnu podršku. No, iste te osobe, kad su to trebale učiniti u javno-sti pred drugima, šutjele su »kao zalivene«. Ili smo također susreli osobe koje se u privatnim razgovorima predstavljaju kao veliki kritičari svega postojećega – Crkve, društva, određenih osoba. Dobijete dojam da su spremni dati život za svoje ideje. Ali čim trebaju progovoriti u jav-nosti, potpuno se promijene. Postaju branitelji svega postojećega, štoviše spremni su čak že-stoko napasti i one najbezazlenije kritičare sta-nja kakvo upravo jest. Mogli bismo navesti još mnoge primjere duhovne nijemosti. Ovi nave-

deni sasvim su dovoljni da nam posvijeste ko-liko je duhovna nijemost opasna i koliko štete predstavlja za Crkvu i društvo.

Glavni razlog duhovne nijemosti jest strah od ranjivosti. Duhovno nijeme osobe ne že-le se zauzeti za istinu jer se boje napada i ne podnose nikakvu ranjenost kritikama. Žele po svaku cijenu sačuvati svoj mirni, neranjivi svi-jet u kojemu ih nitko ne će dirati, i zato ostaju nijeme spram istine. Da bi ozdravio njemaka, Krist se služi radikalnom, za nas vrlo brutal-nom i ružnom metodom, metodom pljuvačke. Pljuvačka, odnosno plju vanje nekoga ili ne-čega u Svetome pismu ima isto značenje koje mu i danas pridajemo, a to je znak radikalno-ga odbacivanja određene stvari ili osobe (usp. Pnz 25, 9; Br 12, 14). Možemo si onda zamisli-ti na kakvo je poniženje bio spreman mucavac kad ga je Isus odlučio ozdraviti pljuvanjem. Možda prejako zvuči, ali vjerujemo da se ipak ne odvaja od smisla Svetoga pisma, ako kaže-mo da bismo i mi trebali dopustiti Isusu da pljune na nas, na našu duhovnu nijemost i na sve naše kumire duhovne nijemosti. Bit ćemo poniženi, ali Kristovo poniženje jest naše uzvi-šenje i ozdravljenje.

Ivica Raguž


Zrnj

e


28

Ulazna: 87.1 Daj mir, Gospodine ili: 237 Mir svoj, o BožeOtpj. ps.: Hodit ću pred licem Gospodnjim

(gl. prilog ŽV 09-2009)Prinosna: 228 Po obećanjuPričesna: 199-200 O Kruše živi, milosni ili: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

16. rujna 2012.

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaDaj mir, Gospodine, onima što se u te uzdaju, da se proroci tvoji pokažu istiniti. Uslišaj molitve slugu svojih, Izraela, puka svoga.

(usp. Sir 36, 18)

Zborna molitvaBože, Stvoritelju i Svedržitelju. Daj da ti služimo svim srcem te iskusimo darove tvoje ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 50, 5-9aLeđa podmetnuh onima što me udarahu.

Čitanje Knjige proroka IzaijeGospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti. Blizu je onaj koji mi pravo daje. Tko će na sud sa mnom? Nek se suoči sa mnom! Tko je protivnik moj u parnici? Nek mi se približi! Gle, Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi?Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116, 1-6.8-9Pripjev: Hodit ću pred licem Gospodnjim

u zemlji živih.Ljubim Gospodina jer čujevapaj molitve moje:uho svoje prignu k meniu dan u koji ga zazvah.

Užeta smrti sapeše me,stegoše me zamke podzemlja,snašla me muka i tjeskoba.Tada zazvah ime Gospodnje:»Gospodine, spasi život moj!«

Dobrostiv je Gospodin i pravedan,pun je sućuti Bog naš.Gospodin čuva bezazlene:u nevolji bijah, on me izbavi.

Drugo čitanje Jak 2, 14-18Vjera, ako nema djelâ, mrtva je.

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostolaŠto koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru.«Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Gal 6, 14Bože sačuvaj da bih se ičim ponosioosim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.

Darovna molitvaGospodine, usliši nam prošnje i primi darove. Što svaki od nas prikazuje tebi na čast, nek bude na spasenje svima, po Kristu, Gospodinu našemu.

29


Braćo i sestre, priznajući pred nebeskim Ocem svoju slabost i nedostojnost i želeći obnoviti snagu vjere, izrecimo mu svoje molitve:1. Za Crkvu u svijetu:

okrijepi je snagom Duha Svetoga da, ustrajno kročeći putem spasenja, bude snažan glas o Kristu, Spasitelju svakoga čovjeka, molimo te.

2. Za pastire Crkve: čuvaj ih u mudrosti evanđelja, pomozi im graditi radost istinskoga zajedništva u tvojoj Crkvi i daj da vjerno i cjelovito naviještaju tvoje spasenja svim ljudima, molimo te.

3. Za nas ovdje sabrane: pomozi nam prepoznati Kristov put u nasljedovanju njegova križa i u poslušnosti tvojoj riječi, molimo te.

4. Ne dopusti, Gospodine, da nas teškoće života i iskušenja zla udalje od tebe; obnovi u nama duh istinskoga učeništva, koje se prepoznaje u slušanju i vjernom nasljedovanju Kristova puta, molimo te.

5. Za naše pokojnike: obraduj ih darom zajed-ništva s tobom u nebeskoj slavi, molimo te.

Primi i usliši, svemogući Bože, naše molitve. Prati nas uvijek svojim Duhom i pomozi da u životnim križevima prepoznamo put nasljedovanja tvoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!«-

Detalj s portala sv. Ane na katedrali Notre Dame u Parizu.Snimio: Z. Atletić, Shutterstock.

Evanđelje Mk 8, 27-35Ti si Pomazanik-Krist! ... Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Krenu Isus i njegovi učenici u selaCezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaKako li je dragocjena, Bože, tvoja dobrota, pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju.

(Ps 36, 8)

Popričesna molitvaGospodine, nek nam ova pričest pronikne duh i tijelo, da u nama ne prevagne tjelesna sklonost nego djelovanje tvoje moći.Po Kristu.

Molitva vjernika


30

zimo u Mojsijevu, Ilijinu ili Jeremijinu isku-stvu. Božja riječ stavlja svojega nositelja u nezgodan položaj, ispunjen samoćom i pro-gonstvom. Bez obzira na to, onaj tko je zahva-ćen tom riječju izražava svoje neslomivo po-vjerenje. On je netko tko sluša i govori. Govo-ri, jer je uvijek u stavu osluškivanja, a sluša za-to jer mora govoriti. Takav glasnik i poslanik postaje komunikacijskim mostom između Bo-ga i ljudi. Prorok ne bi mogao slušati, ako mu Bog ne bi otvorio uši za to; niti bi bio u stanju govoriti, kada mu on ne bi na usne stavio rije-či koje treba izgovoriti. Prorok je učenik koji trajno treba učiti i riječ mu nije dana zauvijek.

Nedjeljno gledati bližnjegaTo se osjeća i u Petrovu odgovoru koji je to-čan, ali Petar mora izdržati pogledom na pra-vu stranu. Isus ga tjera da svoj pogled usmjeri prema Kalvariji. On ‘odvraća pogled’, ne mo-gavši podnijeti sliku koja mu se javlja pred oči-ma. Petar je bio u Učiteljevoj školi, ali je učio od drugih. Redovito je tako. Kristov križ po-stavlja u pitanje naše znanje. Kada dolazi križ, treba priznati da znamo veoma malo ili ništa.

Kada Isus poziva na nasljedovanje, poziva na odricanje samoga sebe i na prihvaćanje kri-ža. Kao da oboje – naše znanje i sebeljublje te križ – ne mogu biti na istim ramenima; kao da je, uz sve zamke i nedostatnosti ljudske spo-znaje, lako ‘znati’ o Bogu, ali je teško prihvati-ti to znanje. Ako imamo hrabrosti ne zakloni-ti i ne okrenuti pogled na drugu stranu, posta-jemo svjesni da je veoma teško očitovati Boga na ispravan način; prevesti ljubav u djelo i pri-hvatiti Boga kojega neki tako lako tumače, kao da su ‘naše misli i njegove misli’.

Svaki je od nas, poput Petra, pozvan prizna-ti potrebu brisanja slike Boga po vlastitoj mje-ri. »Izgubiti vlastiti život« ponajprije znači iz-gubiti Boga po svojoj mjeri i prihvatiti Boga po mjeri Isusa Krista. Ta je pak mjera najvidljivi-ja u euharistijskomu slavlju nedjeljom koje ima obilježje okupljene zajednice. Nedjeljom se iz-građuje osjećaj župne zajednice i pripadnosti, koja ima svoje utemeljenje u Bogu objavljeno-mu kao ljubav triju osoba. Nedjelja nas, kao dan

C ijela je današnja liturgija usmjerena prema tomu da se »ne okrene glava i li-ce«. Slika dolazi iz Izaijine knjige u ko-

joj Sluga Gospodnji govori: »Lica svojeg ne za-klonih…« Taj bismo tekst mogli prevesti i rije-čima: Nisam odvratio svoje lice i nisam gle-dao na drugu stranu. Sluga ne zaklanja svo-je lice od pogrda i pljuvanja, izazova i muče-nja. Dok Isus najavljuje svoju nakanu ostvare-nja Izaijina proroštva, Petar zaklanja svoje li-ce i ne može gledati poniženoga, pobijeđeno-ga, neprepoznatljivoga Mesiju pred slikom tri-jumfalizma koju je izgradio o njemu. »Petar ga uze u stranu«, kaže Evanđelje, a to ne znači ni-šta drugo doli gledanja na drugu stranu.

I Jakov, tumačeći ponašanje kršćana pred uplitanjem drugoga u vlastiti život, daje do znanja da sve polazi od činjenice gledanja u li-ce tuđe bijede. Kao zaključak možemo reći da biti vjeran vlastitomu pozivu znači »ne od-vraćati pogled i lice«, sposobnost da se ne gle-da u drugomu smjeru. I ljubav se izražava po-najprije hrabrošću da se drugoga gleda u lice.

Treća pjesma o Sluzi Gospodnjemu očitu-je osobitost prilikâ u kojima se nalazi onaj tko od Boga primi poslanje. Slične primjere nala-

Ne odvratiti pogled

31

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920122012920129920129 kršćanske nade, okuplja u zajedništvo s Bogom, u zajedništvo koje traje i učvršćuje potrebu mo-litve i zauzetosti za ljude. Nedjeljni je euhari-stijski skup događaj bratstva i sestrinstva koji se u našemu obredu vidi osobito u gesti pruža-nja mira prije pričesti. Ta gesta znači ne odvra-titi lice od bližnjega, već ga susresti uzajamnom ljubavlju koja se vidi u blagovanju istoga kruha.

Pogled preobražen križemIsus miče Petra s puta i kaže mu: Nosi se od me-ne! Na grčkome čitamo riječ koju i mi rabimo: apage, odnosno: hypage opíso mou – doslovno: idi iza mene; oslobodi mi prostor i slijedi moj trag; ne nameći svoje planove i očekivanja. Isus je na samome početku javnoga djelovanja susreo istu kušnju koju mu je danas izrekao Petar. Bož-ji neprijatelj uvijek nudi isto; štoviše, poznato i uočljivo, sa svom ograničenošću ljudskosti: moć, bogatstvo, popularnost. Tu istu kušnju doživio je od strane svojih neprijatelja, ali i od prijatelja.

Služenje i poniznost nisu nikada popularni jer prevladavajući model po kojemu se ljude vrjednuje jesu natjecanje i sukob, pokušaj do-bivanja nadmoći – od gospodarstva i znano-sti do politike. Odgajanje za pogrješno usmje-ren natjecateljski duh započinje od prvih ko-raka, ne u smjeru traženja cijene dobra, nego u smjeru probojnosti po svaku cijenu.

Iz Isusova života učimo da je oko njega bi-lo puno onih koji su ga slijedili iz sebičnih mo-tiva: zbog toga što je ozdravljao, zbog toga što je bio poznat, radi mogućega vlastitog ugleda i eventualnoga uspjeha… Pred činjenicom kri-ža sve se to istopilo. Tako je i danas, jer ispra-znost i taština nemaju boje ni okusa. One su u svim ozračjima slične: kako u religioznome svijetu, u Crkvi, tako u političkome, vojnome, gospodarskome, znanstvenome; u muškome i ženskome, među starima i među mladima…

Ako si odlučio biti kršćanin, gledaj križ, ni-pošto u stranu; ako u njemu susretneš Boga lju-bavi, ne ćeš težiti za povlasticama. Kako bi se samo promijenile obitelji, škole, župe, stranke, kada bi se usvojila logika križa, procjenjujući i svoje i tuđe postupke mjerilom križa, istodob-no ne dopuštajući zavarati se time što će netko pretjerano isticati križ i izvanjski pokušati osta-viti dojam. Zato sve provjeravajmo u duhu rije-či svetoga Jakova: vjera bez djela je mrtva. Križ nije razlog pomirenosti i beznađa. Križ je nače-lo kritike i promjena ponajprije u nama (odreći se sebe, ne prepoznati se u onome što je bio ži-vot u sebičnosti i nedosljednosti), a onda i pro-mjena oko nas, u društvu. Križ kao sredstvo preobrazbe, sredstvo prijetnje za uspostavljene odnose koji vrijeđaju čovjeka.

Ivan Šaško

Snaga Božjega sluge Iz 50, 5-9aPred nama je Treća pjesma o sluzi Jahvinu. Kao i u Drugoj pjesmi, Sluga govori izravno i opisuje poslanje koje je dobio od Boga. To je prije svega proročka služba. Sluga pažljivo sluša ono što mu Bog otkriva (rr. 4-5) da bi to priopćio ljudima. On svečano izjavljuje da je poslan kao tješitelj poniznih i nesigurnih u vjeri. U 6. retku dolazi do izražaja jedan novi pogled na Slugu. On mnogo trpi, jer je progonjen i izložen uvrjedama. Sluga Jahvin prihvaća poziv, patnju i smrt, bez pobune, ostajući podložan i poslušan volji Božjoj. Njegova čvrsta vjera u Gospodina sprječava ga da posustane u svom poslanju. Tako učvr-šćen zauzima odlučni stav prema svojim neprijateljima jer zna da će on biti konačni pobjednik. Nitko neće moći dokazati da je Sluga kri-vac i da zaslužuje kaznu. Neprijatelje će snaći propast, iako se čini da su to njegovi sunarodnjaci kojima Sluga treba izložiti svoje poslanje.

Mario Cifrak

Zrnj

e

»Kojim me putem želiš voditi?«, pitanje je koje postavljamo svakomu tko nas

poziva na nasljedovanje. Isus nudi neprivlačan put, put na kojem će biti

»odbačen i ubijen«. Prihvatiti Isusa kao Učitelja, znači hoditi njegovim putem,

sa sigurnošću da je to put spasenja. Do cilja se stiže samo prihvaćajući cjelovitost

puta i nasljedovanja. U opiranju i djelomičnom prihvaćanju njegova puta

često ostajemo putnici, ali zaboravljajući da smo prestali biti nasljedovatelji.



32

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome naroduOtpj. ps.: Bog krijepi život moj

(gl. prilog: ŽV 09-2009)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 260 O da bude radostZavršna: 859 Spasitelju dobri ili: XVII O Bože, ti si oduvijek

23. rujna 2012.

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa sam spasenje naroda, govori Gospodin. Iz koje god nevolje zavape k meni, ja ću ih uslišiti, i bit ću Bog njihov zauvijek.

Zborna molitvaBože, sav si svoj zakonsveo na ljubav prema tebi i bližnjemu. Daj da vršimo tvoje zapovijedi i postignemo vječni život. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mudr 2, 12.17-20Osudimo ga na smrt sramotnu!

Čitanje Knjige MudrostiRekoše bezbožnici:»Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju,predbacuje nam prijestupe protiv zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin,On će se za nj zauzeti i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom da upoznamo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 54, 3-6.8Pripjev: Bog krijepi život moj!Spasi me, Bože, svojim imenomi jakošću svojom izbori mi pravdu!Poslušaj, Bože, moju molitvui usliši riječi usta mojih!

Oholice ustadoše na mei moj život traže silnici:na Boga se ne osvrću.

Evo, Bog mi pomaže,Gospodin krijepi život moj.Od srca rado ću ti žrtvovati,slavit ću ti ime, Gospodine, jer je dobrostivo.

Drugo čitanje Jak 3, 16 – 4, 3Plod se pravednostiu miru sije onima koji tvore mir.

Čitanje Poslanicesvetoga Jakova apostolaPredragi:Gdje je zavist i svadljivost,ondje je nered i svako zlo djelo.A mudrost odozgor ponajprije čista je,zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva,puna milosrđa i dobrih plodova,postojana, nehinjena. Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir.Odakle ratovi, odakle borbe među vama?Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate;ubijate i hlepite, a ne možete postići;borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete:da u pohotama svojim potratite.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, primi darove svoga naroda da nebeskim otajstvima postignemo što vjerom i djelom ispovijedamo, po Kristu, Gospodinu našemu.

33


Braćo i sestre, poučeni Kristovom riječju i primjerom njegova služenja, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve:1. Svjetlom svoga Duha rasvijetli, Gospodine,

put Crkve i pomozi joj da uvijek bude zauzeta u izgradnji tvoga kraljevstva ljubavi i istinskoga služenja, molimo te.

2. Čuvaj, Gospodine, u svim pastirima Crkve duh prave ljubavi i brige za povjereni im narod: pomozi im da mudrošću vodstva i nesebičnim služenjem grade radost zajedništva svih tvojih vjernika, molimo te.

3. Nadahni, Gospodine, poglavare državâ i sve nositelje vlasti da povjerene im službe vrše u odgovornosti za sve ljude i u istinskoj brizi za opće dobro, molimo te.

4. Obnovi u svima nama snagu Kristove ljubavi kako bismo radosnim služenjem mogli preobražavati svijet i tako graditi tvoje kraljevstvo, molimo te.

5. Otvori nam oči srca da u svima koji trpe u siromaštvu, tuzi i osamljenosti prepoznamo bližnje koji su potrebni svjedočanstva naše kršćanske ljubavi, molimo te.

Primi, Oče nebeski, naše smjerne prošnje. Daj da s pouzdanjem u tvoju očinsku dobrotu trajno rastemo u vjernosti tebi i u ljubavi prema braći ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!

Christoph Passargius, 1703.

Pjesma prije Evanđelja usp. 2Sol 2, 14Bog nas pozva po evanđelju na posjedovanje slave Gospodina našega Isusa Krista.

Evanđelje Mk 9, 30-37Sin Čovječji predaje se ... Tko želi biti prvi,neka bude svima poslužitelj.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjededa to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im:»Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaNaredbe si svoje dao da se brižno čuvaju. O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila!

(Ps 119, 4-5)

Popričesna molitvaGospodine, ti nas hraniš svojim otajstvima. Odgajaj nas neprestano uredbama svoga milosrđa da plodove otkupljenja donosimo i u otajstvima i u vladanju. Po Kristu.


34

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Dvadeset i peta kroz godinu

U srcu kršćanstva nalazi se predaja. Isus svojim učenicima, koje je po-učavao, govori o tome kako se Sin

čovječji predaje u ruke ljudima i kako će biti ubijen. Poučava ih o najvažnijemu i najbitnijemu. Evanđelja nam svjedoče da to čini više puta i da uvijek nailazi na zid šutnje, zbunjenosti, nelagode i nerazumi-jevanja. Marko nam svjedoči da se učenici zbog straha nisu usudili pitati ga išta. Isus mora ponavljati više puta ono što smatra važnim. Ponavljanje je znak da se radi o

nečemu bitnom što mora biti naučeno, a to bitno teško dopire do srca čak i onih koji s Učiteljem dijele njegovu svakodnevicu i ži-vot. Učenici nisu mogli razumjeti što zna-či predaja o kojoj govori, jer njima takva predaja nije bila na pameti. Oni su znali za predaju na bojnom polju, znali su za pre-daju kada se učini nešto krivo, znali su za predaju kada je netko slabiji pred moćnim i silnim, za predaju kada nema izlaza. Ali za predaju o kojoj Isus govori nisu znali i nisu mogli razumjeti. Nje su se i bojali.

Predaja iz ljubaviIsus je govorio o predaji iz ljubavi, predaji koja je svoj izvor imala u onoj predaji koju je Otac učinio kada ga je iz ljubavi predao nama ljudima u ruke. Kao da ih je uplaši-la mogućnost da se iz ljubavi može nešto tako učiniti i da su i oni pozvani to činiti. Ili ih je prestrašila spoznaja da takva ljubav mora proći kroz smrt da bi pokazala svo-je pravo lice. Njima je lakše bilo biti u ne-znanju, bježali su od traženja istine, od po-stavljanja pitanja, od težnje da razumiju i svim srcem krenu za onim što su prihva-tili. Za njih je i strah bio dovoljan za na-sljedovanje. Stvorili su naviku nasljedova-nja iz straha.

A sve se vrti oko Isusove predaje koja ne dopušta motiv straha kao temeljni mo-tiv nasljedovanja. Jedini motiv mogu biti ljubav, traganje za istinom i želja za spa-senjem. U euharistijskom slavlju, u slavlju spomena Isusove muke, smrti i uskrsnuća, svaki put, ponavljajući riječi ustanovljenja, svećenik govori: »One noći kad je bio pre-dan…« Ta je predaja postala izvorom sve-ga što slavimo, što živimo, što naučavamo i svjedočimo. Ona otkriva logiku cjeloku-pne kršćanske predaje i onoga što je važ-no predati. Osim ljubavi i razbijanja straha od postavljanja pitanja, od traženja odgo-vora, od pokušaja da se shvati, da se nađe

One noći kad je bio predan…

Od djeteta učiti mudrost malenosti.

35


»Sišavši s gore« i hodeći prema Jeruzalemu, Isus ponovno poučava

učenike kako ima biti predani ubijen. No, »oni ne razumješe«,

nego »putem među sobom razgovarahu« o tome tko je najveći. Evanđelist pokazuje da se na istome putu zbivaju objava križa i učenički

san o prvim mjestima. Samo je jedan životni put. On može biti

ili opiranje riječi spasenja ili njezino prihvaćanje.

Zrnj

e

istina, predaja svoju pravu logiku otkriva i kroz prizmu poniznosti i jednostavnosti.

Tko je najveći?Zanimljivo je da učenici upravo u tim tre-nutcima razgovaraju o tome tko je najveći. Pokušavaju naći izlaz iz situacije u kojoj se govori o predaji, o smrti pa i o uskrsnuću koje nisu razumjeli. Tomu se suprotstav-ljaju bježeći od Isusovih riječi i tražeći uto-čište u onome što se svima čini jedinim i pravim izlazom: moć i slava. Čak i u naj-dramatičnijim trenutcima života često ni-smo sposobni prepoznati što nam ti tre-nutci govore i kuda nas žele usmjeriti. Ne prepoznajemo ni osobe koje nas upućuju u pravu bit života. I tada se otkriva da nas, kako ističe sveti Jakov, vode žudnja, poho-ta i to da »rđavo ištemo«. Žudimo, a ne-mamo, ubijamo i hlepimo, kaže apostol, ali ne možemo postići. Tko je najveći? Tko je najjači? Tko je u pravu? Tko ima prednost? Tko može nadvladati? To je ono što nas za-nima, čak i u trenutcima kada nam najbli-

ži, oni koji u nas imaju povjerenja i ukazu-ju na pravu stranu života, koja se otkriva upravo u obrnutoj logici, suprotnoj sva-kodnevnom očekivanju odgovora na pita-nje tko je najveći? Tako se suprotstavlja-nje, snaga, stalna kompeticija nameću kao način komunikacije i djelovanja u zajedni-ci, pa i među onima koji su se odlučili na-sljedovati Isusa.

Isus i u odgovoru na to pitanje ukazu-je na korak koji se ucjepljuje u posebnost njegove predaje i daje joj neponovljivi pe-čat. Kristova predaja obrće logiku i stav-lja posljednjega na prvo mjesto, a slaboga i nevinoga (poput djeteta) u samo središte. Primiti takvoga znači primiti i Krista i ono-ga tko ga je poslao, tko ga je predao. Po-stavivši dijete posred svih, Isus je postavio još jedan kriterij predaje, a koji upućuje na smisao onoga o čemu je govorio svojim učenicima, u čemu ih je poučavao, a oni ni-su shvaćali. Tu predaju smo primili i nju smo pozvani predati onima koji dolaze.

Željko Tanjić

Iskušavanje Boga Mudr 2, 12.17-20Bezbožnicima smeta pravednikov život te mu se spremaju postaviti zasjedu (Mudr 2, 12). Pravednikov život iznosi na svjetlo dana postup-ke bezbožnika. Izraz »Božji sin« (2, 18) u Starom zavjetu isprva označa-va Izraela (usp. Izl 4, 22-23; Pnz 14, 1; Iz 1, 2; Hoš 11, 1), da bi se, raz-vojem teološke misli, time sve više nastojalo označiti samo pravedan ili budući narod (usp. Hoš 2,1). Ponekad se taj naslov pridaje pojedin-cima (2Sam 7, 14; Ps 2, 7; Sir 4, 10). Ovdje »Božji sin« označava onoga za koga se Bog zauzima, kao što se zauzimao za svoj narod i za pra-vednike u njemu. Stoga, računaju bezbožnici, stave li istinsko ga pra-vednika u nevolju, Bog će se za njega zauzeti. Tako samoga Boga stavljaju na kušnju (Mudr 2, 19-20). Vidljivo je da bezbožnici zapra-vo ne očekuju Božje izbavljenje, niti u njega vjeruju. Njihov postupak izrugivanje je pravednika, Zakona, dobrog odgoja i samoga Boga.

Darko Tepert



36

Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: Naredba Gospodnja

(v. gl. prilog na: www.hilp.hr) ili: 113 Navješćujte svim narodimaPrinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 136.3 Jedno smo tijeloZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

30. rujna 2012.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSve što si poslao na nas, sve što si nam učinio, Gospodine, pra-vedno si učinio. Nismo čuvali naredbe tvoje, ali proslavi ime svoje, Gospodine: postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj.

(Dn 3, 31.29-30.43.42)

Zborna molitvaBože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Budi nam uvijek milostiv da težimo za obećanim dobrima i uđemo u vječno zajedništvos tobom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Br 11, 25-29Zar si zavidan zbog mene?Oh, kad bi sav narod postao prorok!

Čitanje Knjige BrojevaU one dane: Gospodin siđe u oblaku i poče govoriti s Mojsijem, uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše. Dvojica ostadoše u taboru. Jednome je bilo ime Eldad, a drugome Medad. Duh je i na njima počinuo – bili su i oni među upisanima, premda nisu došli u šator – te počeše u taboru prorokovati.Neki mladić otrča te javi Mojsiju: »Eldad i Medad«, reče, »prorokuju u taboru!« Jošua, sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, prozbori i reče: »Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!« Mojsije mu odgovori: »Zar si zavidan zbog mene! Oh, kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga duha!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 19, 8.10.12-14Pripjev: Naredba Gospodnja srce sladi!Savršen je zakon Gospodnji, dušu krijepi;pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje, neuka uči.

Neokaljan strah Gospodnji, ostaje svagda;istiniti sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni.

Sluga tvoj pomno na njih pazi,vrlo brižno on ih čuva.Ali tko propuste svoje da zapazi?Od potajnih grijeha očisti me!

Od oholosti čuvaj slugu svogada mnome ne zavlada.Tad ću biti neokaljan,čist od grijeha velikoga.

Drugo čitanje Jak 5, 1-6Bogatstvo vam istrunu.

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostolaDe sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti! Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane! Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad vojskama. Raskošno ste na zemlji i razvratno živjeli, utoviste srca svoja za dan klanja! Osudiste i ubiste pravednika: on vam se ne suprotstavlja!Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaMilosrdni Bože, nek ti ovaj naš prinos bude drag da nam otvori izvor svakog blago slova. Po Kristu.

37

Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom utecimo nebeskome Ocu koji nam je povjerio da u svijetu svjedočimo radost spasenja:1. Čuvaj svoju Crkvu u vjernosti tvojoj riječi

i pomozi joj da proročkom hrabrošću svjedoči tvoj dar spasenja, ustajući protiv svega što se protivi zajedničkomu dobru i dostojanstvu koje si nam u Kristu darovao, molimo te.

2. Prodahni svojom mudrošću papu Benedikta i biskupa našega I.: neka riječ evanđelja bude nadahnuće i put svim nastojanjima u kojima vode tvoju Crkvu, molimo te.

3. Ukloni iz našega života sve što nas priječi u nasljedovanju tvoga puta i pomozi nam da se zdušno trudimo oko dara vjere koju si u nama začeo, molimo te.

4. Probudi u svima nama snagu ljubavi koja prepoznaje sve potrebite i pomozi nam da im po djelima ljubavi i radosnoga služenja očitujemo tvoju dobrotu i blizinu, molimo te.

5. Primi u svoj nebeski mir pokojnu našu braću i sestre, molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše smjerne molitve; obnovi u nama snagu tvoga Duha da se svojim htijenjem, riječima i djelima istinski trudimo oko svega za što te molimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Tko nije protiv nas, za nas je.

Medalja (lice), Carigrad, oko 1100.; The Metropolitan Museum of Art, New York.

Pjesma prije Evanđelja Usp. Iv 17, 17b.aGospodine, tvoja je riječ istina;posveti nas u istini.

Evanđelje Mk 9, 38-43.45.47-48Tko nije protiv nas, za nas je.Ako te ruka sablažnjava, odsijeci je.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Ivan reče Isusu: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.«»Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u životnego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaPo ovom smo upo znali ljubav: on je za nas položio život svoj, pa smo i mi dužni živote položiti za braću.

(1Iv 3, 16)

Popričesna molitvaBože, ovim otajstvomnaviještamo smrt Gospodnju. Obnovi nam duh i tijeloda spremno prihvatimo trpljenje s Kristom te budemo njegovi subaštinici u slavi. Koji živi.

Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom Molitva vjernikaMolitva vjernika

Tko nije protiv nas, za nas je.

Medalja (lice), Carigrad, oko 1100.; The Metropolitan Museum of Art, New York.

naviještamo smrt Gospodnju.

trpljenje s Kristom te budemo


38

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Dvadeset i šesta kroz godinu

Zasigurno smo ispunjeni ponosom sudje-lujući u misnim slavljima, ili ih barem promatrajući, koja mogu okupiti tisuće,

a negdje i stotine tisuća vjernika. Nevjerojatan je osjećaj pripadati zajednici koja broji miliju-ne ljudi na svim kontinentima, različitih naro-da i bojâ kože, svjesni da smo međusobno bra-ća i sestre. Prekrasno je znati da u bilo kojoj ka-toličkoj crkvi na svijetu nismo stranci nego do-maći. Dah nam zastaje samim pogledom na ve-lebno zdanje bazilike svetoga Petra u Rimu i na neizmjerno bogatstvo umjetnina sabranih u Vatikanskim muzejima, ćuteći da je to u stano-vitoj mjeri »naše« jer smo katolici. Ispovijeda-mo vjeru u »jednu, svetu, katoličku i apostol-sku Crkvu«. Na krštenju i obnovi krsnog save-za s oduševljenjem kličemo: »To je vjera naša. To je vjera Crkve. Njom se dičimo. Nju ispovi-jedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu.« Ipak, uvijek ostaje određena mjera suzdržano-sti. Znamo da nismo u cijelosti onakvi kakvi bi-smo trebali biti te da Crkva često zbog nas ni-je dovoljno sveta. Svjesni smo svoje grješnosti te na početku svake euharistije ponizno prizna-jemo udarajući se u prsa: »Moj grijeh, moj gri-jeh, moj preveliki grijeh.« Svećenik prije priče-sti za sve nas moli: »Gospodine Isuse Kriste..., ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve.«

EkskluzivnostZbog svoje grješnosti katkada znademo zlora-biti vjeru Crkve, smatrajući je svojim eksklu-zivnim pravom. Slične osjećaje Mojsijeva služ-benika Jošue te Isusovih učenika opisuju nam današnja čitanja. Izjeda ih »sveta zavist«. U poglavlju Knjige brojeva iz kojega je uzet da-našnji odlomak govori se o krizi koja je zahva-tila narod na putu kroz Sinajsku pustinju te o Mojsijevoj obeshrabrenosti. U takvim trenut-cima Bog ga potiče da uzme pomoćnike s ko-jima će lakše voditi narod. Mojsije izabire se-damdesetoricu glavara obiteljî, a Bog im daje svoga Duha i poslanje. Pozivu da se saberu u Šatoru sastanka dvojica se nisu odazvala ne-

go su ostali u taboru. Bog poštu-je Mojsijev izbor, čak i one koji ni-su došli, pa i njima daje svoga Du-ha te oni počinju prorokovati. Jo-šua, koji je vjeran Mojsiju, traži od svoga gospodara da im zabrani jer se plaši da će to umanjiti Mojsijev autoritet, a posredno i njegov. Isu-sovi učenici još su radikalniji. Čim su vidjeli jednoga kako u Isusovo ime izgoni zloduhe, oni mu zabra-njuju jer, rekoše, »ne ide s nama«. Događaj se zbio nakon Isusova iz-bora Dvanaestorice. Oni su svje-sni svoga izabranja te smatraju da jedini ima-ju pravo na Učitelja. Burno reagiraju kad su se i drugi usudili činiti znamenja u njegovo ime. S druge strane, Mojsije i Isus nisu zabrinuti. Naprotiv, raduju se. Svjesni su da ih poslanje nadilazi pa je potrebno puno suradnika. Ne misle da sve moraju učiniti sami. Mojsije s na-dom uzvikuje: »O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!« Isus ide još dalje, tvrdeći: »Tko nije protiv nas, za nas je.« Na taj nam način poručuju da se na putu dobra ne smijemo za-tvoriti ni u kakve okvire i ostati sami, nego se otvoriti prema drugima.

U drugima ne treba gledati suparnike, ne-go suradnike. Ne moraju se nazivati kršćanima, ali svi koji žive ideale koje nam je Krist ostavio – kao što su solidarnost, bratstvo, mir i pravda – »s nama su« na putu izgradnje Božjega Kra-ljevstva i znak su Božje dobrote. Isus je pouča-vao da se po plodovima razaznaju stabla. Crkva je, vjerna Kristovu nauku, na Drugomu vati-kanskom koncilu ustvrdila: »Oni koji bez kriv-nje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Cr-kvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje Njegovu volju, koju su spozna-li u glasu savjesti, djelom izvršiti, mogu postići vječno spasenje.« (LG 14) No, jednako tako nas je upozorila da mi svojim življenjem možemo otkrivati Božje lice ljudima, ali ga i sakrivati.

Otvorenost i briga za druge

Xenia Miranda, 2007.

39

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920122012920129920129Kao što izvan kršćanske zajedni-ce može biti dobrih plodova, tako i unutar Crkve može biti loših. Pri-padnost kršćanstvu ne nosi sama po sebi dobre plodove. Upravo za-to Isus govori o potrebi ‘rezanja ru-ku i nogu’ te ‘kopanja očiju’. To su znakovi onoga što opažamo, čini-mo i kamo idemo. Jasno je da ne preporuča sakaćenje osoba, nego naglašava da se prema kršćanskoj zajednici i svakom pojedinomu vjerniku treba odnositi kao prema stablu, uklanjajući iz svoje sredine i svoga ponašanja sve ono što ne donosi dobar plod.

BogatstvoKao što pripadnost Crkvi ne jamči čovjeku da će biti dobar ili spašen, tako i bogatstvo u se-bi ne mora biti dobro ili loše. Ono također mo-že davati dobre i loše plodove. Dok piše o bo-gatstvu, sveti Jakov ponajprije govori o Bogu, koji je i etimološki i stvarno izvor svakoga bo-gatstva. Ovo nije moralna pouka, nego Božja objava. Bog pravde uvijek je na strani ugrože-nih i siromašnih. Kao što je čuo vapaje Izrae-laca u Egiptu, tako čuje vapaje svake ugrože-ne osobe. To nas obvezuje da pazimo kako se odnosimo prema drugima, kako dolazimo do zemaljskih dobara te na koncu kako se njima služimo. Ako smo slika Božja, i do nas moraju

O, kad bi sav narod bio prorok! Br 11, 25-29Bog s Mojsijem govori na sasvim osobit način. Kasnije sveti pisac to i precizira: »Iz usta u usta njemu ja govorim, očevidnošću, a ne zagonetkama, i lik Gospodinov on smije gledati« (Br 12, 8). Na Mojsiju je počivao osobiti »duh«, koji mu je dopuštao sudjelovanje na Gospodinovu božanstvu, a nešto od toga duha Bog sada daje sedamdesetorici. Jošuina primjedba (11, 28), kojom želi zabraniti prorokovanje dvojici starješina koji su se našli izvan Šatora, među narodom, dobro je ukorijenjena u staro shvaćanje svetosti. Bog koji je svet, izdvojen, ne može se miješati s profanim, svjetovnim, pa tako ni njegovi službenici ne mogu svoju službu obavljati među običnim narodom. Mojsijeva reakcija pokazuje da Bog neće biti zatvoren u svoj hram, poput bogova okolnih naroda, nego će biti prisutan u narodu. Želja da bi »čitav narod Gospodnji postao prorok« (11,29) bit će trajna čežnja u Starom zavjetu.

Darko Tepert


dopirati vapaji ugroženih. Stoga, ova poslani-ca, iako izgleda kao osuda bogatstva, biva po-zivom na istinsko bogaćenje. Ona potvrđuje ri-ječi da bogatstvo nije dovoljno za sreću, ali mo-že pomoći da bude više sretnih na svijetu. Pri tome apostol osobiti naglasak stavlja na način stjecanja i svrhu bogatstva, ustajući protiv svih zloporaba. Ne prigovara onima koji su se obo-gatili poštenim radom nego nepoštenim.

»Plaća kosaca vaših njiva – koju im uskra-tiste – viče, i vapaji žetalaca dopriješe do uši-ju Gospodina.« Koliko je danas neisplaćenih plaća!? Ove bi riječi, čini se, trebalo čitati sva-ke nedjelje, osobito na velike blagdane i prigo-dom blagoslova sakralnih prostora kada dolaze i oni koji su dali velikodušne milodare te sjede u prvim redovima, a radnici im mjesecima nisu primili plaće ili su mizerne ako ih primaju. Na koncu sveti Jakov vrlo slikovito govori o druš-tvenoj dimenziji privatnoga vlasništva. Svako bogatstvo mora pridonositi i općemu dobru. Ukoliko imamo određeno blago, Bog nam ga je povjerio na upravu. Ono je sredstvo, a ne cilj. Govoreći o zahrđalom zlatu i srebru, on osuđu-je gomilanje blaga i sljepoću za nevolje bližnjih. Blago trune, haljine izjedaju moljci, a zlato i srebro hrđa. Jedino ono dobro koje učinimo drugima i kojim usrećimo druge, blago je koje »ni moljac ni hrđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu«. To je put do neba, jer »gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce«.

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Umjesto pitanja o načinu unaprjeđe-nja pjevanja u našim slavljima, važnije je, čini se, pitati kako se vratiti iz sadašnje nekontroli-rane i neosmišljene prakse u ozračje u kojemu postoje načela, norme, smisao, zadaće, znanje, odgovornost… I sam dijeleći zabrinutost nad pojavama o kojima nas čitateljica pita, počesto ostajem začuđen nad površnošću kojom se po-kušava glazbeno (pre)oblikovati. Nekada smo doista svjedoci glazbe koja se u liturgiji događa bez i najmanjega osvrta na liturgiju, na vlasti-tost liturgijskoga vremena, na sadržaj dotično-ga blagdana, na liturgijska čitanja i euhološke dijelove, na specifičnu zadaću pojedinih dije-lova u obredu… Znam da zbog slobode koja je dana pojedinim mladim stvarateljima glazbe postaje suvišno kritizirati njihove uratke i iz-bor pjesama za pojedina slavlja, pa bih radije htio biti poučljiv i pitati ih po kojim su kriteriji-ma i modelima glazbeno oblikovali neki tekst, odakle su ga preuzeli i zašto su baš taj tekst i tu glazbu smjestili baš u tu nedjelju i baš u taj dio slavlja, zašto su odabrali baš taj ritam i baš tu mjeru… Kad god sam imao prigodu na taj na-čin razgovarati, redovito je umjesto odgovora slijedila šutnja te sam ostajao nepoučen. Istina koju će malo tko od tih »odgovornih za glaz-bu« priznati jest da su i tekstovi i glazba nasta-jali izvan slavlja, štoviše, daleko od slavlja, bez razmišljanja u kojem će slavlju i u kojemu di-jelu pjesma biti pjevana i bez potrebnoga poni-ranja u različite elemente pojedinih obrednih dijelova i oblika. Nedavno sam imao prigo-du biti svjedokom jednoga liturgijskoga slav-lja – dionikom se nisam usudio biti, a da sam i htio to mi ne bi uspjelo – na kojemu su za vrijeme pričesti pjevani stihovi »Nema proble-ma što Bog ne može riješiti…« U pitanjima ko-ja naviru poštedio bih i tekstopisca i skladate-

Glazba koja propituje

lja (ako smijem uporabiti naslove tih uzvišenih zvanja), jer bi bilo korisnije i potrebnije razgo-varati s vodi teljem slavlja, koji je nositelj od-govornosti za slavlje i za život vjere tih mladih ljudi, i to ne o glazbi, nego o Crkvi, liturgiji, sa-kramentima, smislu slavlja…

Vjerujem da će jedan s dobronamjernošću izdvojeni primjer biti shvaćen kao poziv na razmišljanje o mjestu glazbe u liturgiji i odgo-vornosti svih kojima je povjerena briga za li-turgiju i za Crkvu koja se rađa i raste iz liturgi-je. Zbog svih naznačenih pojava i zbog stanja koje je zavladalo u odnosu prema glazbi u li-turgiji, ne nalazim načina kako dati sažet od-govor na čitateljičino pitanje. No, usuđujem se reći: Napretka nema bez povratka! Tek kada se dogodi istinski povratak onomu od čega smo se udaljili, liturgiji Crkve, koja je po djelovanju Božjega Duha nadahnuće svakomu nadahnu-ću, pa i glazbenomu, bit će moguće koraknuti naprijed. Ako za glazbu u liturgiji liturgija ni-je nadahnuće, norma i okvir, neodgovorno je uopće pokušati stvarati glazbu, unatoč nečijoj glazbenoj nadarenosti ili obučenosti.

Zabrinjavajuća je činjenica da se najviše neliturgijskih pjesama i najviše neliturgijske glazbe susreće u slavljima upravo onih skupina i pokreta kojima pastoralna briga u župnim za-jednicama posvećuje najviše pozornosti i vre-mena. Priznajući tu činjenicu, na vidjelo dolazi istina o sveukupnomu odnosu pastorala pre-ma liturgiji Crkve. Nijedan oblik pastorala ne bi smio zanemarivati liturgiju jer ona objedi-njuje i usredišćuje svekoliki život Crkve. Poteš-koće s liturgijskom glazbom razrješavaju se sa-mo ondje gdje se gaji ispravan odnos zajednice prema liturgiji i gdje se vjernike ustrajno odga-ja za puno, svjesno i djelatno udioništvo u slav-ljenju otajstava vjere.

U našim liturgijskim slavljima, osobito u tzv. »misama mladih«, sve su prisutni-je pjesme koje ne samo da nisu uzete iz liturgijske pjesmarice (Pjevajte Gospo-du pjesmu novu), nego svojim tekstom, ritmom, a često i skromnom glazbenom kvalitetom, uvelike odudaraju od duha liturgije i ljepote slavljenja u zajedniš-tvu Crkve. Na koji način unaprijediti pjevanje na našim slavljima? To se pitam kao (priznat ću, još uvijek mlada) glazbenica i vjernica. Marijana R.

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDživo vrelo

Ante VučkovićVrtlog grijeha

O Davidovu grijehu s Bat-Šebom

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgije

Teološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere

A. Crnčević • I. ŠaškoPred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešća liturgijska pitanja

Ivica ŽižićPlemenita

jednostavnostLiturgija u iskustvu vjere

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

A. Crnčević • I. Šaško

9500 12000 16000 19500

Narudžbe: www.hilp.hr/narudzbe ili na tel. 01/3097-117

Evanđelist Marko, Evanđelistar iz Lindisfarnea (Engleska), 710.-721. f.93v; British Library

Crkva u slavljenju euharistije kroz godinu »B« slijedi Evanđelje po Marku. Evanđelist Marko nema za cilj prikazati sažetak Isusova nauka nego prije svega razviti temu očitovanja Isusa kao Mesije, odnosno »Sina čovječjega«. Zato u tom najstarijem evanđelju susrećemo »paradoksalnoga Isusa« kojega ljudi ne razumiju i odbacuju, a Bog ga čini pobjednikom. Isusov paradoks otkriva se kroz očitovanje njegove božanske moći, kojoj se podlažu i anđeli i zlodusi, te kroz stalno protivljenje ljudi. »Neuspjeh« kod ljudi, kroz njihovu porugu, nerazumijevanje i opiranje, vodi do »sramote križa«.Ova razmišljanja pomažu razumjeti »paradoksalnoga Isusa« te, u proturječju svijeta i ljudi, prihvatiti njegov put spasenja.

Biblijska razmišljanja u godini B

Ivan

Dug

andž

ić

OSL

UŠK

UJU

ĆI R

IJEČ

Fra Ivan Dugandžić, član Hercego vačke franjevačke

provincije Uzne senja blažene Djevice Marije, rođen je 1943. godine u Krehin Gracu (Bosna

i Hercegovina). Za svećenika je zaređen 1969. Studij teologije

polazio je u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka), a poslijediplomski

doktorski studij biblijske teologije u Würzburgu. Od 1991. djeluje na Katedri Novoga Zavjeta na

Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 2005. izabran je u zvanje redovitoga profesora.

Autor je više knjiga s egzegetskom i biblijsko-teološkom tematikom,

niza znanstvenih i stručnih članaka iste i srodne tematike,

a poznat je i kao vrstan homileta i prenositelj blaga Božje riječi.

»Jedan je bibličar prihvatio izazov… Lomeći Riječ stavio je pred nas bogatstvo koje prelama život u njegovim ljudskim neprihvatljivostima i radostima otajstvenoga. Svatko tko tumači blago iz riznice Bo žje objave unosi svoje iskustvo, iščekivanja i nade. Ivan Dugandžić ostao je dovoljno odmaknut od subjektivnoga da bude pre-poznat kao vjerodostojan tumač i dovoljno primaknut ljudskosti da bude uvjerljiv prenositelj svoga susreta s Bogom. Poku šava i uspijeva povezati življenje uronje-no u povijest i prisutnost Boga u toj uronjenosti kao jamstvo da konačna Riječ pripada Bogu, dajući smisao svako mu danas. Tu njegova tumačenja postaju istinski liturgijska… Svojim je stilom ostao uz noge Učitelja i do tih nogu dozvao mnoštvo onih kojima je drago čuti što je sam čuo.«

Ivan Šaško

Mensa Verbi, 1 Ivan Dugandžić

OSLUŠKUJUĆI RIJEČ Gora je mjesto dodira zemlje s nebom. Zato je mjesto svetoga susreta. Gospo-dinovu preobraženju pred učenicima i objavljenju »u slavi« prethodi uspinja-nje na Goru. Evanđelisti ističu da Isus učenike »povede na goru visoku, u osa -mu«. Izdiže ih iz briga svagdašnjosti,iz običnosti govora, da bi mogli biti »zasjenjeni oblakom svjetla«. Ondje im ne tumači svoju slavu, nego ih uvodiu iskustvo Svjetla i Slave. Božjoj riječi, naviještenoj u liturgiji Crkve, potrebno je uspinjanje na Goru, homiletski hod koji okupljene učenike uvodi u isku-stvo Božje slave. Homilija nema zadaću »spustiti« Božju riječ na razinu svag-dašnjosti, u običnost govora, još manje »prilagoditi je« pukome ljudskom ra-zumijevanju. Liturgija kroz homiletski govor nudi iskustvo uspinjanja i pribli-žavanja Slavi. Pa i onda kad Riječ osta-ne obavijena oblakom nerazumijevanja, ona nam ne uskraćuje iskustvo Slave. Preduvjet je uspinjanje…

Autori tekstova sabranih u ovoj zbirci bili su vođeni tom mišlju. Otvaraju nam stazu uspona, katkada i teško prohodnoga. Zadaća im je učiniti stazu prohodnom, a iskustvo Svjetla i Slave daruje se onima, koji ustanu i budu spremni uspeti se – na goru, visoku,u osamu…

A. Crnčević

Mensa Verbi, 5

POVEDE IHNA GORU

BIBLIJSKA RAZMIŠLJANJAZA LITURGIJSKU GODINU A

PO

VE

DE

IH

NA

GO

RU

A

\uro Seder:Dođite k meni … 2003.

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

CIJENA: 65,00 KN

Autori tekstova:

Ante CrnčevićAnđelko Domazet

Ante MateljanTonči Matulić

Mladen ParlovAnto PopovićBože RadošIvica Raguž

Ivan ŠarčevićIvan Šaško

Milan ŠpeharIvan Šporčić

Ivan ŠtenglŽeljko Tanjić

Tomislav Zdenko TenšekDario Tokić

Marinko VidovićAnte Vučković

C SIĐOŠE S GOREB OBASJA IH SVJETLOM

Vjerni učenik i pratilac apostola Pavla, sveti Luka, slušajući navještaj spasenja u prvoj Crkvi, htjede i sâm prikupiti svjedočanstva o Isusu te novim naraštajima prenijeti vjeru prve kršćanske zajednice s ciljem da čitatelj Evanđelja »bude osvjedočen o pouzdanosti svega u čemu je poučen« (Lk 1,4). Lukina prvenstvena nakana nije poučavati. On već poučene želi uvesti u sigurnost vjere, u sigurnost koja će se očitovati kroz radost svjedočenja. Liturgija Crkve, okupljajući na slavljenje vjere one koji su u vjeri već poučeni, rado poseže za odlomcima Lukina evanđelja. Liturgijski navještaj tih odlomaka budi vjeru kršćanske zajednice i potiče da sjeme primljene riječi proklija sigurnošću i radošću života s Kristom. Slušajući navještaj Radosne vijesti, zapisane perom svetoga Luke, zajednica vjernika doživljava svoje vrijeme kao vrijeme spasenja, a liturgiju Crkve kao istinsko događanje Riječi.

Biblijska razmišljanja u godini C

Ivan

Dug

andž

ić

U R

ADO

STI N

AVIJ

EŠTE

NE

RIJE

ČI

Ivan Dugandžić

U RADOSTI NAVIJEŠTENE RIJEČI

Motiv na naslovnici:Evanđelist Luka Evanđelistar iz Lindisfarnea (Engleska), 710.-721.

Fra Ivan Dugandžić, član Hercegovačke franjevačke

provincije Uznesenja blažene Djevice Marije, rođen je 1943. godine u Krehin Gracu (Bosna

i Hercegovina). Za svećenika je zaređen 1969. Studij teologije

polazio je u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka), a poslijediplomski

doktorski studij biblijske teologije u Würzburgu. Od 1991. djeluje na Katedri Novoga Zavjeta na

Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 2005. izabran je u zvanje redovitoga profesora.

Autor je više knjiga s egzegetskom i biblijsko-teološkom tematikom,

niza znanstvenih i stručnih članaka iste i srodne tematike.

U nakladi HILP-a objavio je zbirku biblijskih razmišljanja za godinu B

Osluškujući riječ (Zagreb, 2006).

Navješćujući Riječ u slavlju euharistije kroz godišnji ciklus »C«, Crkva odabire evanđelje koje je zapisao sveti Luka, scri-ba mansuetudinis Christi, pisac Kristove blagosti (Dante). Teološka razmišljanja bibličara Ivana Dugandžića smještaju Isusovu blagost i milosrđe u radost naviještanja. Ruho ra-dosti, u koje pisac zaodijeva svoja razmišljanja, tkano je nitima njegove znanstvene sljubljenosti s Riječju i životne osvjedočenosti u zbiljnost Riječi u liturgiji Crkve. Stoga se ove zabilježene misli, čvrsto naslonjene na Riječ naviještenu liturgijskoj zajednici, uvijek pojavljuju s jezgrovitom i rado-snom porukom: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« (Lk 4,21). Svi navjestitelji i slušatelji koji hrle za takvim iskustvom Riječi u liturgiji Crkve moći će me-đu koricama ove knjige pronaći jednostavan put do radosti ispunjenja Riječi.

fra Ante Crnčević

Mensa Verbi, 2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

ovitak.indd 1 4.12.2008 13:51:39

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

ovitak 3.indd 1 14.6.2008 9:15:38

SIĐOŠE S GORE

SIĐ

OŠE

S G

OR

E

CMensa Verbi, 7 9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Evanđeoska perikopa o Isusovu preobraženju pred učenicima

na gori nudi svoj dovršetak u iskustvu silaska s gore. Zakrivenost oblakom Božje objave i iskustvo svjetla ne bijahu dostatni za potpunu spoznaju događaja preobraženja i razumijevanje Učiteljevih riječi o Izlasku koji se imao zbiti. Bilo je potrebno »sići«, odmaknuti se od toga iznimnog događaja i prihvatiti zbilju života »u dolini«. Silazak s gore, shvaćen kao »osiromašenje« i odreknuće od bliskosti s Božjom naravi, slika je Isusova silaska (katabasis) među ljude, silaska koji vodi do iskustva smrti i polegnuća u grob. »Silazak« je Kristov put do potpune preobrazbe po smrti i do Uzašašća k Ocu. Istinsku preobrazbu života i sjaj božanskoga svjetla doživljava svatko tko je spreman s Isusom »sići« u potpunost služenja i predanja, u »suukopanost« u njegovu smrt, koja je Izlazak u novost života.Homiletska razmišljanja, vodeći nas kroz liturgijsku godinu, otvaraju nam evanđeoski »put silaska« kako bismo u naviještenoj Riječi pronalazili Svjetlo koje iz dana u dan preobražava hod zemaljskom dolinom i vodi prema Gori Gospodnjoj.

A povede ih na goru

Autori tekstova:

Ante Akrap

Ante Crnčević

Ivan Ivanda

Tonči Matulić

Ivica Raguž

Slavko Slišković

Ivan Šarčević

Ivan Šaško

Milan Špehar

Ivan Štengl

Željko Tanjić

Dario Tokić

Ante Vučković

B obasja ih svjetlom

biblijska razmišljanja za liturgijsku godinu C

\uro Seder:Isus među grješnicima 2002.

CIJENA: 95,00 KN

Homiletska literatura • www.hilp.hr/nasa-izdanja

PREPORUČUJEMONAŠA IZDANJA:

Foto: Shutterstock

9 živovrelo - hilp.hr · ter. odnosi glazbenih instrumenata i forme vezane uz njih mogu se či-...

Documents