Agresivnost

kod djece

Što je agresivno ponašanje?

Mnogi psiholozi koji se bave djecom i mladima,

vjerojatno će istaknuti agresivnost kao najčešći problem

zbog kojega im se obraćaju zabrinuti roditelji, odgajatelji

i učitelji. Agresivnim ponašanjem se kod ljudi smatra

ono ponašanje koje je učinjeno s namjerom da se nekome

nanese fizička ili psihološka šteta.

O agresivnosti se radi kada postoji namjera da se

nekoga povrijedi. Nećemo smatrati agresijom, npr. ako

neko dijete nenamjerno stane drugome na nogu, ali

ćemo čupanje kose nazvati agresivnim ponašanjem. Cilj

agresije moţe biti i duševno oštećivanje te je agresija,

npr. ako dijete govori ruţne stvari o drugima. Agre-

sivnost moţe biti usmjerena prema ljudima, ţivotinjama

ili predmetima. Agresivno je ponašanje ako dijete na-

mjerno uništava tuđe stvari.

Razlikujemo agresiju koja je rezultat ljutnje, bijesa

i onu koja je usmjerena postizanju nekog cilja (igračke,

privilegije i dr.). Ako majka izgrdi djevojčicu koja nije

napisala zadaću, a ona nakon toga napadne mlađu sestru,

njezina je agresija rezultat ljutnje i prenesena je na

drugoga, a to se često događa u ponašanju ljudi.

Prenošenje agresije moţemo saţeti u poznatoj ka-

rikaturi – šef se izdere na radnika, on se izviče na

suprugu, ona izgrdi dijete, a dijete ljutito nogom udari

mačku.

Ako dijete opaţa da agresivno ponašanje dovodi do

cilja, moţe ga koristiti kao "instrument", npr. da agre-

sijom prema mlađem ili slabijem djetetu postigne ma-

terijalnu korist ili paţnju druge djece.

Psiholozi navode tzv. "relacijsku agresivnost" kao

jedan tip agresivnosti. To je ponašanje kojim se pokušava

naškoditi drugima tako da se uništavaju ili se prijeti

uništenjem veza, prijateljstva i prihvaćenosti u skupini.

Takvom se agresijom nastoji nekoga izbaciti iz igre i

druţenja s drugima. Ova se agresivnost češće javlja kod

djevojčica, nego kod dječaka.

Agresivnost moţe biti usmjerena i prema samom

sebi; kod djece moţe biti izraţena kao npr. čupanje kose,

jako grizenje noktiju, udaranje glavom o zid...

Neki su ljudi agresivniji od drugih. Psiholozi sma-

traju da agresivne osobe imaju niţi prag tolerancije na

frustraciju – one odgovaraju napadom na manje smetnje i

sprječavanja u svom naumu, koja dolaze iz okoline. One

također teţe uče kako kočiti takvo ponašanje.

Što određuje koliko će neka osoba biti nasilna?

Istraţivači su dokazali da se agresivnost neke osobe go-

tovo ne mijenja tijekom godina. Procjene agresivnosti

djeteta koje su dali njegovi vršnjaci u dobi od osam

godina mogu dosta dobro predvidjeti koliko će ta osoba

biti agresivnog i antisocijalnog ponašanja kao tride-

setogodišnjak! Takva dosljednost ponašanja govori nam

da postoje neki biološki uzroci, a oni se tumače hor-

monima, urođenim temperamentom i mehanizmima do-

minacije (slični postoje i kod drugih vrsta, a ne samo kod

čovjeka).

No, je li nasilnost određena samo takvim, bio-

loškim i genetskim, uzrocima? Koliko će neka osoba biti

sklona agresivnom ponašanju, određeno je i genetskim

čimbenicima, ali agresivno se ponašanje i uči – djeca

koju roditelji tjelesno kaţnjavaju češće se tako ponašaju

prema drugoj djeci. Količina agresije koju dijete opaţa u

okolini, u odnosima među roditeljima, u filmovima, me-

đu drugom djecom, utjecat će na to koliko će koristiti

agresiju kao način rješavanja problema.

Dječja agresivnost često je rezultat odnosa s ro-

diteljima te braćom i sestrama. Prema istraţivanjima,

roditelji djece koja su agresivna češće neposlušnost

rješavaju tjelesnim kaţnjavanjem, nego objašnjavanjem i

podučavanjem kako se trebaju ponašati.

Prema drugim istraţivanjima, u većini obitelji agre-

sivne djece postoje tzv. obiteljski procesi prisile. U

odnosima u ovim obiteljima prevladava neprijateljstvo i

negativizam, a gotovo uopće nema prijateljstva i su-

radnje. Roditelji često grde djecu i prijete im, a djeca

gnjave i ne slušaju roditelje. Djeca se, također, među-

sobno maltretiraju i zadirkuju. Da bi prekinuli neugodne

događaje, svi se članovi ponašaju agresivno. Npr. mlađe

dijete zadirkuje i gnjavi starije, a starije ga udari. Majka

ili otac reagiraju tako da udare starije dijete. Tako se

neugodna situacija barem privremeno prekida. Svi su

naučili da je prisila pomogla, a to će kod svih članova

obitelji povećati vjerojatnost da i sljedeći put reagiraju

nasiljem u neugodnoj situaciji. Djeca iz ovakvih obitelji

često su nasilna i izvan obitelji i često postaju delin-

kventi.

Može li agresivnost biti "normalno" ponašanje?

Agresivno ponašanje često se pojavljuje kod djece i

moţemo ga u određenoj mjeri smatrati "normalnim".

Kroz sukobe s drugima djeca uče kako se mogu ponašati

i koje ponašanje im omogućuje snalaţenje s drugom

djecom i odraslima.

Da bi roditelji mogli procijeniti je li ponašanje

njihovog djeteta agresivno, mogu si postaviti ova pitanja:

• Nanosi li dijete takvim ponašanjem štetu sebi,

drugoj djeci i odraslima?

• Ugroţava li sebe, drugu djecu ili odrasle?

• Uništava li prostor i materijalne stvari?

Ako je odgovor na ova pitanja potvrdan, te ako

dijete kod roditelja svojim ponašanjem izaziva jake ne-

gativne emocije kao što je ljutnja, onda se sigurno radi o

agresivnom ponašanju.

Nedavno su sastavljene smjernice koje upućuju na

vaţne razlike između oubičajenog ponašanja djece i po-

našanja koje je "zabrinjavajuće" agresivno i kod kojeg

roditelji trebaju zatraţiti stručnu pomoć. Prema tim

smjernicama "abnormalno" agresivno ponašanje razli-

kuje se od "normalnog":

• Prema vrsti agresivnosti – npr. djeca predškolske i

školske dobi često se tuku. Međutim, rijetko se

javljaju agresivna ponašanja kao što su mučenje

ţivotinja ili podmetanje vatre. Takvi oblici agresije

smatraju se abnormalnima.

• Prema učestalosti, jačini i duţini trajanja – npr. kod

djece do četiri godine mogu se očekivati česti na-

padi bijesa, ali ako se jevljaju kod starijeg djeteta,

oni znače probleme u emocionalnom razvoju.

• Ako značajno odstupa od onoga što se smatra

"normalnim" za djecu te dobi i spola. Npr. dječaci

su agresivniji od djevojčica pa se ista količina

agresivnosti kod djevojčica školske dobi, kao što je

ona kod dječaka, moţe smatrati abnormalnom.

• Ako ometa različite aspekte razvoja djeteta – uspjeh

u školi, druţenje s vršnjacima i dr.

• Ako štetno utječe na ponašanje ili imovinu drugih.

Agresivnost u ranom i srednjem djetinjstvu

Kako roditelji mogu mijenjati i kanalizirati dječju

agresivnost? Što mogu učiniti ako je dijete agresivno?

• Dosljedno pruţajte djetetu ljubav i paţnju – dijete

će osjećati sigurnost i povjerenje. Ne kaţnjavajte

dijete uskraćivanjem ljubavi i brige – ljubav i briga

su osnova zdravog razvoja. I kada ste ljuti, recite

djetetu da ga volite, ali da ne dopuštate takvo po-

našanje.

• Ne kaţnjavajte dijete tjelesno. Razmislite što dijete

od vas uči ako ga tjelesno kaţnjavate – uči da je u

redu tuči druge ako si jači!

• Budite sigurni da je vaše dijete pod nadzorom –

roditelji trebaju znati gdje je dijete, tko su mu

prijatelji.

• Pokazujte odgovarajuće oblike ponašanja svojim

ponašanjem – najbolje se uči iz primjera.

• Ne dopustite da dijete gleda nasilje u kući – djeca

trebaju sigurno i toplo okruţje u kojemu neće

odrastati u strahu.

• Zamolite ukućane da se ne sluţe vikanjem i po-

višenim tonovima kada ţele postići svoje ciljeve.

• Zaustavite agresivno ponašanje čim se pojavi. Ne-

mojte podnositi neke oblike agresije – vikanje, pso-

vanje, bacanje i reagirati tek kada dijete "pretjera".

• Objasnite djetetu posljedice agresivnog ponašanja.

• Razgovarajte s djetetom o načinima rješavanja pro-

blema – što se sve moţe učiniti u različitim si-

tuacijama sukoba ili nezadovoljstva.

• Razgovarajte o tomu kako se osjećala druga osoba –

agresivna djeca često loše tumače osjećaje i namje-

re drugih. Nije poţeljno da pitate "A što misliš,

kako se osjećalo dijete koje si udario?" jer zauzvrat

moţete dobiti "Baš me briga!" ili sličan odgovor.

Moţete reći, npr. "Drugi dječak sigurno se osjećao

ljutito i tuţno. To ga nije samo boljelo nego i uvri-

jedilo." Razgovarajte o namjerama i ţeljama drugog

djeteta, npr. zašto je gurnulo klupu i na taj način

"izazvalo" vaše dijete. Koje su sve namjere mogle

biti uzrok takvog ponašanja? Moţda je to bilo

slučajno, moţda nije imalo dovoljno mjesta, moţda

se ţeljelo igrati...

• Pokaţite vlastitim primjerom suosjećanje s dru-

gima.

• Pohvaljujte i nagrađujte svaki oblik dobrog pona-

šanja prema drugima. Ako se javi agresivno po-

našanje, ukinite povlastice.

• Budite sigurni da dijete nema pristup oruţju. Učite

djecu da je oruţje opasno – oruţje i rješavanje pro-

blema oruţjem pokazuje djeci da ono rješava pro-

bleme.

• Ne dopustite djetetu da gleda previše nasilja u tv-

emisijama i filmovima – razgovarajte o nasilju koje

je vidjelo, koliko to moţe biti štetno i bolno ako je

stvarno.

• Učite dijete da izrazi osjećaje, ono smije reći da je

ljuto. Razgovarajte o uzrocima ljutnje i kako se taj

problem moţe riješiti.

• Učite dijete suradnji kroz igre – sudjelovanje u su-

radničkim igrama i pomaganje drugima uči dijete

kako se moţe slagati s drugima.

• Potičite prijateljstva. Učite dijete kako moţe biti

dobar prijatelj, kako će dijeliti stvari s prijateljima,

da sačeka na red u igri, kako će poštivati pravila

igre. Učite ga da svi imaju pravo prihvatiti ili odbiti

njegov poziv na igru i pravila igre koja ono ţeli.

Učite ga ljubaznosti – što je ljubaznije, veća je

šansa da će mu netko biti prijatelj.

• Naučite dijete kako će izbjeći da postane ţrtva

nasilja – da ne smije kriti ako se drugo dijete ili

odrasla osoba prema njemu ponaša nasilno.

• Pomozite djetetu da se suprotstavi nasilju – učite ga

da mirno, ali sigurno odgovara drugima ako vidi da

su nekoga uvrijedili, udarali ili prijetili. Pomozite

da shvati kako je potrebno više hrabrosti za

suprotstavljanje nasilju, nego da se bude nasilan.

• Ako dijete ispoljava izrazitu agresivnost, potraţite

stručnu pomoć. Najbolje je da se u savjetovanje i

tretman uključe i roditelji, jer se mijenjanjem od-

nosa i postupaka u obitelji moţe bitno utjecati na

ispoljavanje agresivnog ponašanja. Za smanjenje

agresivnog ponašanja dokazana je učinkovitost triju

oblika tretmana: programa potkrepljenja, programa

za roditelje te kognitivno-bihevioralni pristup (kod

ovog pristupa dijete uči obuzdati impulzivne ili

bijesne reakcije).

Poremećaj ophođenja i poremećaj s prkošenjem

Poremećajem ophođenja naziva se agresivno i

antisocijalno ponašanje kod djece i mladih (agresivno

ponašanje, kršenje pravila, uništavanje tuđe imovine)

kojima se povrjeđuju temeljna prava drugih i vaţne

društvene norme i pravila, sukladno dobi. Ova psi-

hijatrijska dijagnoza postavlja se ako tijekom vremena

ima sve više antisocijalnih postupaka. Blaţi oblik naziva

se poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem. Procjene

učestalosti ovih poremećaji su različite. Smatra se da

poremećaj ophođenja ima oko 1 do 9% djece i mladih, a

poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem oko 2%.

Kod ovih poremećaja gotovo uvijek se javljaju i

drugi poremećaji. Tri četvrtine djece s poremećajem op-

hođenja imaju poteškoće odrţavanja paţnje i hiper-

aktivnost (ADHD). Moţda iznenađuje, ali se uz ove po-

remećaje kod mnogih mladih pojavljuju se i depresija,

strahovi, ovisnosti.

Literatura

Ţivković, Ţ. (2006). Agresivnost kod djece. Đakovo: Tempo