1516 godine Turci Osmanlije predvođeni sultanom Selimom I osvajaju Egipat, te stječu kontrolu i nad područjem Palestine.

Palestina će i dalje postojati kao područje koje će administrativno biti podređeno najprije Damasku i to sve do 1830, kada će ta nadležnost za nju preći na Sidon, pa na Acru, da bi se na kraju još jedanput vratila pod upravu Damaska.

U razdoblju od 1864 - 71 od strane

Osmanlija organizirana je lokalna

palestinska vlada.

Tada je prostor Palestine podijeljen između

dvije lokalne administrativne jedinice –

mutaserife - Nablu i Acru, koje su bile

povezane sa vilajetom Berjutom i sa

autonomnim mutašerifom u Jeruzalemu

koji je bio odgovoran isključivo Istanbulu.

Broj Izraelaca, tj Židova, u prvoj polovici

19 stoljeća bio je negdje oko 25 000, s tim

je da je od toga ukupnoga broja gotovo 2/3

živjelo isključivo u Jeruzalemu, a najveći

broj bili su ortodoksni Židovi koji su se

vratili u Svetu zemlji da bi umrli.

NAPOLEONOV POHOD NA ISTOK U ožujku 1798. Napoleon je predložio vojnu ekspediciju kako bi zauzeo Egipat, čime je

namjeravao zaštiti francuske trgovačke interese i otežati Velikoj Britaniji pristup Indiji. Usprkos velikim troškovima ekspedicije, Direkoriji, tadašnja vrhovna vlast u Francuskoj,

odobrila je pohod na istok samo kako bi maknula Napoleona iz Francuske. 1. srpnja 1798 iskrcao se kod Aleksandrije, nakon čega je uslijedila Bitka kod piramida

Iako je bitke vođene na kopnu lagano dobio, velike probleme radila mu je britanska mornarica na moru, pa je i poražen u bitci kod Abukira 1. kolovoza 1789.

Upravo zbog gubitka mornarice, daljnje napredovanje bilo moguće isključivo kopnenin putem.

Početkom 1799, nakon što se učvrstio u Egiptu, kreće dalje na istok, prema Palestini i Siriji. Upravo će na prostoru Palestine biti po prvi puta poražen u bitci za Acru 21. svibnja 1799.

Al Jazzar - KoljačCezzar Ahmed-paša bio je

herceovački mladić iz Stolca, koji će u zadnjoj četvrtini 19 st. Postati najvažnija politička osoba na prostoru sj.Palestine i Sirije.

Ahmed je napustio rodni kraj i kao mnogi drugi mladići kenuo u potragu za svojim bogatstvom u Tursku.

U Istanbul stigao negdje oko 1755, kada je još bio mladić. U početku je počeo raditi kao brijač, što ga je i dovelo u službu Ali bega koji je bio mamelučki vladar Egipta 1756 godine. Tako je i al Jazzar stigao u Egipat

Postoji mnoštvo priča o tome zašto je Ahmed uopće i otišao iz rodnoga kraja; zato jer je silovao od brata ženu, zato jer nožen izbo na smrt ženu koja mu se nije htjela pokoriti.

Čini se da je u Istanbulu uskoro ostao bez ičega radi čega se sam prodao u roblje, i to trgovcu koji je prevozio robu do Egipta, i gdje ga je kupio Ali beg al Kabir.

Jedan putopisac napominje i kaže da se al Jazzar dokazao svojom hrabrošću i odanošču i to uglavnom kroz to što je bio spreman da ubije bilo koga za koga bi dobio zapovijed. Upravo mu je to i donijelo nadimak al Jazzar - Koljač

Drugi putopisac napominje da je nadimak al Jazzar on sam sebi dao i da je to bio nadimak „ koljača koji će ga proslaviti“.

U Egiptu u službi Ali bega al Kadira i u skladu sa mamelučkom vojnom tradicijom postaje pravi vojnik- ili hladnokrvi ubojica ?

Osim kod Ali bega, bio je u službi raznih drugih mamelučkih poglavica.

Kad je jedan od njegovih gospodara Abdulallah Bey, ubijen od strane Beduina, al Jazzar je ubrzo osvetio njegovu smrt, postaviviši zamku beduinima i pobivši ih više od sedamsdest.

Ovaj čin odanosti i osvete za svoga gospodara osigurao mu je veliko poštovanje i uvažavanje od strane Mameluka, koji su mu dali nadimak al Jazzar- koljač ( treća verzija njegova nadimka )

No njegova je karijera u Egiptu iznenadno prekinuta u rujnu 1768 zbog njegove odanosti prijatelju i bivšem gospodaru.

Ali Beg al Kabir naredio dvojici svojih osobnih čuvara al Jazzaru i Abu al Dhababu da ubiju Salih bega, al Jazzarovog bliskoga prijatelja.

No Al Jazzar je odbio ubiti svoga staroga prijatelja te ga je čak i tajno upozorio na sigurni atentat. No Salih beg mu nije vjerovao te je čak to spomenuo samom al Kabiru.

Al Jazzar je shvatio da mu upravo zbog njegove odanosti prema Salih begu, Ali Beg nikada više neće vjerovati. Vidjevši da mu se sprema smrtna kazna, ubrzo je pobjegao iz Egipta.

Jedan arapski izvor, navodi da je al Jazzar jednoga dana pozvao u svoju kuću 18 Mameluka, dao im večeru, napio ih ih i nakon toga ih nemilosrdno ubio. Upravo zbog ovoga, po tome izvoru, al Jazzar je morao napustiti Egipat

Neki autori poput Al Jabartija tvrde da se vrlo brzo najvjerovatnije potajno vratio u Egipat kako bi nagovorio neka beduinska plemena na borbu protiv Ali bega al Kabira, ali je ubrzo ponovno morao pobjeći.

No nedvojbeno je da se 1770 nastanio negdje u Dayr al Qamaru u Libanonu, gdje je bio prisiljen prodati čak i svoju odjeću kako bi se mogao prehraniti.

No za njega se zainteresirao emir Druza, Jusuf koji ga je nahranio i uzeo pod svoju zaštitu.

No sudbina mu je se ipak nasmiješila i to kada je emira Jusufa guverner Damaska, Uthman beg, zamolio da pošalje al Jazzara i nekolicinu vojnika radi obrane Bejruta od ruske flote. Tako je obrana Bejruta postala prva stepnica sa kojom je al Jazzar počeo graditi svoju karijeru u Siriji.

Nakon što je ojačao i skupio oko sebe dovoljan broj ljudi okrenuo se i protiv samoga emira Yusufa, okrenuvši se Osmanlijama, koji su ga zbog borbe protiv njihovih protivnika, nagradili titulom guvernera Sidona

U svjetskoj povijesti ostao je upamćem kao prvi čovjek koji je porazio Napoleonovu kopnenu vojsku, zaustavivši njezin daljnji prodor na istok.

Ali, al Jazzar je zajedno sa 4500 ljudi koji su bili pod njegovim zapovjedništvom, dva mjeseca ( 20. ožujka – 21. svibnja 1799 ) tvrdoglavo odbijao predaju Acre, iako je Napoleon napadao sa višestruko brojnijom i bolje opremljenom vojskom od 12. 000 ljudi.

Veliku pomoć pružila mu je i britanska mornarica te 300 kraljevskih marinaca predvođenih legendarnim zapovjednikom sir Sidneyjem Smithom.