Akademik Žarko ðurović: LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA

Žarko ðurović

Pored tematske raznovrsnosti, predstavljenu literaturu odlikuje i moderan kreativni izraz

LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: DUŠAN ðUROVIĆ Vrijeme i zavičaj u prozi Da je riječ o piscu koji zna šta je unutrašnja koherencija djela, govori i podatak da je autor Dukljanske zemlje mnogobrojne i raznorodne fragmente vješto strukturirao u cjeli-nu romana, ne ispuštajući iz vida zavodljivost pjesničke slutnje. Rekli bismo čak da je ta slutnja uslovila sugestivnost zavidnog stepena, posebno u stimulizaciji dijaloških veza i fabulativnog toka priče. Reći ćemo i to da je subjektivnost glavnog lika romana, Kneži-ća, modelovana u ravni autorove subjektivnosti i ponornog senzibiliteta i da po svome (psihološkom) sklopu poprima oblik prikrivene porodične autobiografije. Riječ je o jedinstvenom liku u našoj literaturi, koji je diktirao ukupnu atmosferu romana, njegovo zbivanje i značenje. Kad se autorov subjektivizam prirodno stopi sa čitaočevom sviješću, kad postanu biće zajedničke avanture, djelo se izborilo za svoju osobenost i vri-jednost. Isidora Sekulić nepogrešiva je u ocjeni kad za Dukljansku zemlju kaže da pred-stavlja sabir „istinitih demonskih slutnji i znanja, znanja pravog pesnika, onih znanja ko-ja vezuju božansko i čovečno…” Nijedan ðurovićev lik nije prošao kroz iskušenja identifikacije u širem vremenskom ra-sponu i složenim meñuodnosima kao lik Gorčina Knežića. Taj lik je ostao psihološki upečatljiv ne samo po prezentskoj i retrospektivnoj nego i po futurskoj oznaci manifesto-vanja. Čovjek stradalništva nije ostao bez vjere u život! To je naročito naglašeno u po-

sljednjem poglavlju romana „Srdžba”. ðurovićev roman Dukljanska zemlja upravo je značajan po reljefnom liku Knežića, pre-ma kome je autor, kao svi dobri pisci, uspostavio svojevrsnu kreativnu relaciju. Gnjev, prijekor i volja govore o slici duše koja je najpostojanija u oluji. Ovdje je duša refleks istorije i zato takva mora biti. Iako u službi istine, ona ne smije da izgubi individualitet. Psihološkim digresijama ona ga stalno pojačava i pitomi, čini prijemčivim uhu slušaoca. Mnoga poglavlja ovog romana liče na fino tkanje lirskih paleta jednog iskusnog maštara. Tu nesvakidašnjost pričanja i sve što je u nju utkano, dobrim dijelom istakla je kritika odmah po objavljivanju. Meñuratna kritika veoma iscrpno je podvukla vrijednost ðurovićeve Dukljanske zemlje i autora svrstala meñu vodeće pisce u zemlji. A onda? Onda je uslijedio Drugi svjetski rat i sa njim piščevo ćutanje. Do njegovog okončanja. Život ne bi bio to što jeste da nije paradoksa. Poslije rata, u razmaku od četiri godine, Dušan ðurović objavljuje Pre oluje (1946) i Pod vedrim nebom (1950), romane koji na-stavljaju liniju njegovog prvenca. Kritika je odveć uzdržana ili negatorska. Ne toliko zbog samih djela, koliko zbog tobožnjih ðurovićevih „fleka” iz ratnog perioda. Taj ne-povoljni stav prema piscu protezao se kao kobna nit kroz cio njegov život, kočeći njego-vu zasluženu afirmaciju i atakujući na zdravlje koje je oduvijek bilo krhko. Do smrti je morao da plać ceh političke diskvalifikacije. U životu se uvijek borio za ljudske principe. To nije bilo preporučljivo u vremenu kad se oni često narušavaju. Doživljavao je više takvih neugodnosti, a najviše pojavom knjige kritičkog sadržaja Mi-ris oskoruša, objavljene u Sarajevu 1972. godine. Piscu je najteže padalo kad su „kazne” dolazile od njegovih zemljaka, koji su imali više razloga da se njime ponose nego da ga kude! Iako bolestan, Dušan ðurović nije posustajao na književnom planu. Reña se knjiga za knjigom: romani, pripovjetke. Njih dvadesetak. Lociranje radnje vezuje se najčešće za zavičajni prostor, koji je uzimao kao nosioca zbivanja. Meñutim, u temama koje je za-hvatao, prevazilazio je lokalno. U fokus interesa stavlja široku grañu, najčešće sociopsi-hološkog usmjerenja, pošto se u toj sferi začinju konfliktni odnosi i tema osipanja patri-jarhalne svijesti i morala, a on žali što je taj proces tako brz i radikalan. Ne može se izbjeći ni drama života ni čovjekov poraz. Oni su stalni pratioci življenja i kao takvi služe piscu kao čvorišne tačke u pripovjednom postupku, jednako u Ždrijelu, Pitomoj lozi ili Zvezdama nad planinom. U pitanju je proza koja ima ustaljen kompozi-cijski red, pomalo šablonizirane zaplete i dijaloške sekvence. Meñutim, ðurovićevu lite-raturu privlačnom čini razuñena naracija. A mi znamo da se piščevom subjektivnošću ostrašćuje pobuda i priroda njegovih junaka. Da se priziva ili odgaña njihovo moralno ili neko drugo razrješenje. Da se niveliše fabula. Jednom riječju, da tako složen stvaralački instrumentarijum bude ponuñen radoznalom čitaocu. Za ðurovića nema lika bez situacije. Njenim „presijecanjem” lik se sam izdvoji, razumi-je se uz uslov da se pripovjedač identifikovao sa njim. Da mu je pronašao klatno pravog doživljajnog odreñenja. Pomjeranje toga klatna iz jedne pozicije u drugu samo povećava atraktivnost priče! Autor sa dosta rafinmana ulazi u gradnju likova. Spisateljski vješto koloriše strasti, uzbu-ñenja, dileme. Važnijim likovima osigurava čvrste psihološke oslonce, nikad bez kontra-

stivnih elemenata i efekata. I nikad bez kumuliranja značenja u fragmentarnim smjena-ma.

LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: DUŠAN ðUROVIĆ (2) „Dukljanskom zemljom” uvrstio se u klasike Pisac se sa Dukljanskom zemljom uvrstio u pisce-klasike, pa sve što je pisao poslije to-ga, a pisao je mnogo, posmatrano je u sjenci takve kvalifikacije. Romanom-prvjencem osvojen je zavidan nivo vrijednosti, ali se od njega, izgleda, nije moglo dalje. U stvari, ðurović je u skoro svim djelima, romanima i zbirkama pripovijedaka, koji su kasnije na-stajali, koristio iste ili slične strukturno-semantičke elemente. To je dobrim dijelom uda-ljavalo kritičare od njegovog zamašnog djela. Nijesu samo u pitanju pomenute istosti ili sličnosti. U pitanju je i slično psihološko sagledavanje ljudi i pojava. Stičemo utisak da se radi o licu srodnog literarnog kalupa. To ne znači da ðurovića treba lišiti zasluženih komplimenata. Neke smo već izrekli, a neke ćemo u daljoj analizi Dukljanske zemlje šire razviti. Dukljanska zemlja ima, živu vizijsku kontrapunktiku, tvorena je od pravih romansijer-skih vlakana. To je drama o ubogom selu Kalin, kroz čiju se sudbinu prelama istorija cr-nogorskog prostora u vremenu austro-ugarske okupacije 1914–1918. godine. Ne treba ni reći kako je čovjeku suñeno da živeći stvara dramu. A drama je, znamo, sto-žer stvaralačke pustolovine. ðurović s pravom bilježi da je trpljenje vid univerzalne eg-zistencije čovjeka: „Junaštvo je i u patnji živeti”. Oko te ose kreće se vaskolika umjetnička zaokupljenost ovog pisca. Trpjeti znači razu-mijevati svijet, naći se u odrazu njegovih zamućenih ogledala. ðurovićeva pripovjedna misao ogleda se u traženju tih ogledala. Ona svoj odsjaj usredsreñuje na buñenje unutra-šnjih čovjekovih impulsa. Važno je ne sputati njihov zamah i ne „zatrpati” njihova zna-čenja. Prikupljena snaga tek tada ima svrhu ako se na pravi način „troši”. Kod pisca je to „tro-šenje” bilo spontano. Sa vidnim uplivom imaginarnog fenomena. Samo se uz takvu uslovnost stvaralačko tkivo, u ovom slučaju ðurovićev roman, moglo održati kao krea-cijska tvorevina. Vodilo se računa da se tvorački čin što uspješnije izvede. Pisac se držao gledišta da je literaturi nužna moć zgušnjavanja dogañaja u tren, da bi taj isti tren „preli-la” preko njegovih ivica. Gdje? U šira smislena polja. Opisujući zemlju svojih predaka, ðurović je tražio korijene njene sudbine, rasute u bez-broj tragičnih ličnosti. Najviše takvih ličnosti je u Dukljanskoj zemlji. Taj roman nema drugog vidokruga do vidokruga pakla. Junaci pokušavaju da razbiju te obruče, ali ih je nemoguće razbiti, jer su u njima pritajene duboke demonske sile. Obično se misli da je drama života uslovljena istorijskim činiocima. Zaboravlja se na podneblje i na lutajuće gene kalinskih težaka. Zaboravlja se na njihovo sirotinjsko stra-dalaštvo. To je ðurović dobro osjetio i na toj osnovi gradio okosnicu romana. Čitajući roman, osjećamo piščevo grčevito nastojanje da svoje junake, u prvom redu Gorčina Knežića, ne ostavi bez naglašene volje. Rekli bismo čak da ta volja, iako okru-žena nevidjelom rata, nagovještava pravo na postojanje. Priznaje se pakao, ali se za nje-govu protivtežu uzima volja. Volja osposobljava biće za neprekidni duel sa dželatom-ži-

votom! Sve što se odigrava u Kalinu prelomljeno je kroz dušu paćenika, koji kao da nemaju dru-gog svijeta do svijeta inokoštine. I nestvarnih želja. A želje su varljive i neodreñene kod utvrñivanja identiteta zavičajnih likova. ðurovićevi junaci, Gorčin, starina Bego, Anña, Vojo i drugi svoje postojanje manifestuju samo kroz snove i muku. Meñutim, taj brižno njegovani „komadić snova” brzo oduva promaja životne grubosti i bezobzirja. San se ne pretvara u život na principu preobraženja mrava u leptira. Ovdje se radi o obrnutom po-stupku. Želja se produkuje u iluziju! Dakako, i porodični milje nosi obilježje fatuma. Anñeli ustupaju mjesto ñavolima. Čak i priroda je demonska i fatalna. I pojava oluje u ðurovićevom romanu kao da pokazuje da je čovjekov svijet ñavolji svijet. Da se takvom (ñavoljem) svijetu ne može umaći. Šta vrijedi što Gorčin čezne za viteštvom svojih predaka? Život nam kazuje da se sa ñavo-ljom molitvom ne može u bistriju zoru. Kako je život u Kalinu (i oko njega) obilježen oskudicom, ljudi kao da predstavljaju dim nekog svijeta koji bježi i od sebe sama. Taj fenomen „bježanja” prodijeva se kroz ðuro-vićevo pripovjedanje. Na njemu se zasniva i stav o životu kao apsurdu: Život je prola-zan. Život je ništa. I umjesto da se drži dosljedno toga stanovišta, on se prihvata manira da popravi moralni kodeks svojih zavičajnika. Time se mnogo izgubilo u umjetničkoj dosljednosti i punoći djela. Sve dok doživljaj vodi ruka stvaraočeve vizije, on je postojan i pamtljiv. Čim te ruke nestane, olabave opruge imaginiranja i umjesto doživljaja života dobija se puko pre-pričavanje života. Istina, od pisca ne možemo mnogo toga tražiti. Ne bar u prvoj fazi. ðurović kao da se ni-je mijenjao i kao da nije zrijevao. Piše po recepturi zadate vježbe: red crno, red bijelo. Pisac je u ukletosti Kalina imao kolosalnu temu: opšta i pojedinačna nevolja. Prosto je neobjašnjivo što pisac fenomenu nevolje nije dao životniju supstancijalnost. Kad nevolja probije brešu običnog, kad se vine do vizijskog završka, dobije puno umjetničko osmi-šljenje. ðurović je taj nedostatak vizijske prodornosti zamjenjivao naglašenom upotre-bom lirskog pasažiranja, koje nije u stanju da odslika drhtavicu i ponor mnogobrojnih nevoljnika. Ne smeta romanu lirska boja. Ona je jedan od elemenata u kreacijskom postupku. Moć vizionarskog sagledavanja dogañaja trebalo je da postane stvaralačka vodilja. Meñutim, desilo se da je pisac roman razvlačio u suvišno detaljisanje i time ga nesvjesno osiroma-šivao. Bolja strana romana pripada dijalogu, u kome je akumulirano iskustvo narodne mudrosti. LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: DUŠAN ðUROVIĆ (3)

Stvaralaštvo sa vizurom opomena Pratiti traku vremena i ono što se na njoj dešava, nije nimalo lako. Naročito u dramatič-nim vremenima, koja su sazdana od naglašene trpenosti i nedoumica. Radonja Vešović u knjizi književnih i novinsko-publicističkih članaka i eseja Vrijeme što čeka vrijeme, razotkrivajući karakter toga vremena, njegove konflikte i zastranjenja, pokušao je mišljenje o njemu da „podijeli” sa drugima, računajući tu diobu korisnom u

oba smjera. Iako je svako djelo u suštini usamljeno, ono može imati više značenja. Najvažnije je da ono leži u potrebi rasprostiranja autorovih ideja na druge, dakako putem kritičke misli koja se emanira kao spoznajni subjekt. Iako se držim gledišta da je pisac subjekat i misli drugih, najprije onih koji su mu po raznim svojstvima srodni, vjerujem da se time ne gu-bi važenje onoga što on kazuje. Jer misao je sama po sebi transferna i kao takva računa na dejstvujući faktor. Dok je ispisivao svoje članke i eseje, Vešović je mislio na takvu uslovnost. U njima i bi-ografična crta pomaže da sud o ovoj ili onoj pojavi bude u svemu komplementaran. Ta se crta stekla i u mnogim odricanjima, ne samo u ratnom vihoru (Vešović je učesnik NOR-a od prvog dana), nego i u poslijeratnom periodu gdje je obavljao više odgovornih dužnosti u novinarskoj i književnoj oblasti. Ne treba zaboraviti da sve ono što je vezano za duh (a pisana riječ zapravo se baštini na toj odrednici), postaje neizbježni dio istorije. Bez obzira na mnoga protivurječja i para-dokse koje je vrijeme izatkavalo. Bitan je izvor i uticaj koji pisana riječ ima. U Vešovi-ćevom primjeru ona je nastala na temelju živog stvaraočevog duha, koji ne miruje ni on-da kada dušebrižnici iz vlasti tabuiraju cirkulaciju slobodnijih ideja i nauma. Veoma je važno procjenjivati kategorije društvenih kretanja, predmete i njihovu suštinu. Posebno kad se radi o njihovoj ubrzanoj dinamici, u kojoj se često sjedinjuju mnoge oprečnosti i tamnine. Ova autorova kritika odigranog i manifestujućeg društvenog stanja ima postojan intelektualni habitus, sa marksističkim predloškom koji je posve istisnut iz ovdašnjeg životnog rama. Autor smatra da je to istisnuće nasilno i da će u nekom dolaze-ćem futura dobiti nove i humanije društvene obrise. Naslov same knjige Vrijeme što če-ka vrijeme, upućuje na tako zasnovanu predmetnost viziranog štiva. Pisac je izričit u stavovima. Ne podliježe vlastodržačkoj normi. Štaviše, opovrgava je uvijek kada ona opovrgava vrijednosti – istorijske, kulturološke i druge. Problem vrijed-nosti je kod nas najčešće kratkoročnog trajanja – od sezone do sezone. Bez dublje uteme-ljenosti i vitaliteta. Zanemarivanjem čovjeka poriče se njegova vrijednosna spirala. Pro-klamacije o izglednom futuru brzo su pale u vodu i mi smo od negdašnih društvenih pri-masa dobili svojevrsne manipulatore vladanja i otimačine. Car je od takvih napravio nad-menike i samoživce. Ako vrijednost nije saodreñena čovjeku, posledice su pogubne. Vešović je u mnogim na-pisima potencirao tu pogubnost, identifikujući je kao grešku u koracima. Nauznak pri-rodnom još se samo drži rak! Mnogim nepromišljenostima on je decenijama oponašan. Time se gubilo osjećanje i snage i identiteta. A mi znamo da je identitet nezaobilazni ak-siom postojanja. Zato je Vešović napisanim tekstovima dao čvrstu stvaralačku podzidu. Riječ je o esejističkom dijagramiranju dogañaja koji se smjenjuju u negativnom tonalite-tu. Svakoj takvoj pojavi, a njih je ovdje na pretek, pisac je dao psihološko raščlanjenje, okrećući najvećma svoj rez prema onima koji ideal kamatno naplaćuju. Tekstove iz prvog poglavlja Prijeki put treba stivatiti kao vrstu otpora negativitetima koji su opterećivali naše poratno društvo. Njihova aktuelnost ogleda se u tome što i sada, na vremenskoj distanci, posjeduju vrijednost. Ne samo vrstom oblikovanja nego i održivo-šću kritičkog suda. Iz tog brojnog korpusa izdvajamo napise: Naš Cikiljov i čikljovština, Vješti plivač i Šta hoće naši generali? Za njih će pisac reci da su se “probudili” poslije više decenija i da su tim „buñenjem” negirali ono za što su se borili i stekli najviše oficir-ske činove.

LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: RADONJA VEŠOVIĆ (4) Intelektualno osvajanje problema Vešovićevi tekstovi su koncentracionog tipa i smjele kritičke pozornosti. Hvatajući se za odreñeni problem, on ga ne ispušta iz vida dok ga intelektualno ne osvoji. Stičem utisak da on umije iz jednog akorda da izvuče cijelu patrituru kritičkih esencija. Dakako, to sve čini u potrazi za punim ovladavanjem predmetom. U tome mu je svesrdno pomoglo bo-gatstvo intuicije koje otkriva problemsku materiju sa više strana. Ono što je kao temu predmetirao, uspio je da učini subjektom dobro izvedenih misli. Iako te misli odlikuje žestina, njihov diskurs ima filozofičnu obojenost. Kod obrade materije pisac se služio dvojakim ispovjednim postupkom. Naime, Vešovićeva je fraza zaogrnuta impresivnim naplavom, a nekad je odlikuje reljefan psihoanalitički pristup. Mnoge tekstove prati za-vidna stilistika. U njoj su, u punoj mjeri, usklañeni tokovi pričanog materijala.

Vešović poklanja knjige beranskoj biblioteci U drugom poglavlju O piscima i knjigama, Vešović se držao zahtjeva klasične kritike, vjerujući da je prihvatljivija od kritike drukčijeg koncepta. Ne zato što smo se na nju na-vikli, nego što je njen metod i dalje ostao čitljiviji i precizniji. Najviše tekstova Vešović je napisao o stvaralaštvu Radovana Zogovića, koji je više od dvije decenije bio izopšten iz literature i javnog života. Svjestan da je vrijeme onakvo kakvim ga čovjek stvori, Ve-šović Zogovićevo izopštenje vidi i kao njegov stvaralački preobražaj. Zogovićeva je lite-ratura postala strukturalno i sadržajno izvornija i dublja. Iskustvo društvene odbačenosti uslovilo je mnoge pluseve u kreativnoj sferi. Obogatio je raniju slojevitu poeziju, a prozi dao jedan postojaniji naracijski oslonac, koji je uzdiže do najveće umjetničke skale. Vešović je izričit u ocjeni da je Zogović stvaralac istinskog nadahnuća, što je uslovilo i njegovu visoku poziciju, posebno u sferi pjesništva. Pa i pored toga, prema njemu su ofi-cijelna vlasti vladajući književni krugovi (klanovi) ostali netrpeljivi i rezervisani. Time

je potvrñeno pravilo da jednom stečena nepodobnost kod nas doživotno traje. Vešović se u toj knjizi bavi onim što je blisko njegovoj problematici i ideološkom stavu. Čak je i terminologija zadržala naglašenu ideološku boju, što ne treba uzeti za nedosta-tak. Uostalom, zašto bi stvaralac svoje djelo odvajao od idejnih uvjerenja. Ako bi bilo ta-ko, literatura bi bila bez implicitnog aktualiteta. Tekstovi iz navedenog književnog kruga bave se i manje važnim piscima. To je očigledno uslovljeno afinitetom i problematikom, a manje umjetničkim dometima tih pisaca. Jednostavno Vešović je želio da održi njihovu književnu prisutnost. Dva ostala poglavlja Reagovanja i Novinarski notes takoñe zadržavaju sličnu kategori-jalnost mišljenja kao i dva prethodna. Nastajanje tekstova izazvala je rovita društvena i književna situacija, u kojoj su nesporazumi i krize pratili poslijeratne životne tokove. Kako se jedno vrijeme autor bavio novinarskim poslovima, on je i tu djelatnost s razlo-gom uvrstio u ovo izdanje, kombinujući više vrsta iskaza u njemu. Pored tema književ-nog i novinskog karaktera, Vešović se služi i memoarističkim bilježenjem pojava koje imaju širi ispovjedni refleks. Tu uvršćujemo i razgovore koji su voñeni s njim. U tim raz-govorima nije utkan samo pečat vlastitog stvaranja, nego je barometrirana i složena knji-ževna situacija. Nju su pratili nezdravi odnosi i klanovska podijeljenost. Autor ove po mnogo čemu značajne knjige prihvatio se uloge slobodnog strijelca, budući da su mu u poslednje tri decenije uskraćene mogućnosti slobodnog književnog djelova-nja, sa podmetnutom klasifikacijom da je pripadnik konzervativne književne struje. U pi-tanju su bili politički motivi i njegova marksistička orijentacija. Vešovićevi eseji su neka vrsta odbrane od takvih nesuvislih identifikacija. Ovu je knjigu dobrim dijelom ispisivao piščev revolt, ne da bi se stekla neka satisfakcija, nego da se na primjerima dokaže kako je naša društvena zbilja dobila degradiran status. Kazujući svoje opsesije, koje se najčešće vežu za etičke teme, Vešović je uspješno moza-icirao svijet svoga okruženja. Poročan u mnogo čemu. Najviše u padu moralnih načela. To je posebna vrsta fenomenologije koju treba, shvatanje je pisca, izmijeniti nabolje. A to će se moći ako do izražaja doñe humanistička svijest, čime bi se obezbijedila vrlina progresivnog istorijskog trajanja. LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: RADONJA VEŠOVIĆ (5) Smisao kazane riječi Logično je da se doživljaj vremena mijenja. U skladu sa tom promjenom mijenja se i duh društva. On se iz individualne svijesti seli u opštu svijest, postavši svojina nužnosti. Autoru je bilo veoma stalo da uspostavi neposredan odnos sa odreñenom temom, situira-jući u nju svoje znanje i umijeće. Rekao bih slobodno i bez zaziranja. Stvaralačka kreaci-ja postaje njihov zaštitni znak. Zbog toga se Vešovićevi tekstovi čitaju sa pažnjom. I oni sa društvenim predloškom i oni sa estetskom vizurom. I tekstovi iz Novinarskog notesa, iako davno objavljeni, odlikuju se osobinom lucidnog zapažanja. A da bi zapažanje bilo uvjerljivije, pisac je zadržao inventivnu lirsku potku, uvjeren da ona brže osvaja znatiželju radoznalih. Nekako i sam čitalac sudjeluje u činu novinarske projekcije. Čak se i suvi podatak, dovitljivošću pisca, pretvara u oživotvore-

no naracijsko obilje. Tekstove karakteriše mnoštvo kontrastnih slika koje se brzo ulanče u svijesti. Dva od najuspjelijih su Brñani u ravnici (zabilješka iz Lovćenca) i Otpravnik ponoćnih vozova. Njih karakteriše temeljna obrada, a temeljno povlači za sobom slojevi-tost priče i pričanja. Kod utvrñivanja umjetničke vrijednosti nekog teksta, priče ili eseja, mora se znati da na-pisano mora imati svoju zasnovanost. Ona se javlja u samom estetskom predmetu, sa vi-še svojstava opservacije, stila pa i vizuelizacije doživljenog svijeta. Važno je kako se do-lazi do konstituisanja svih tih prednosti. Ja bih rekao da je Vešović tu na svome terenu. On selekcionira teme, vezujući se prevashodno za one koje posjeduju provokativne dete-rminante. On se ne oslanja na uske tematske krugove kada je u pitanju umjetnički medij. On objašnjava i posebnosti likovnog svijeta sa odgovarajućim rječnikom. (O životu i dje-lu Pera Počeka i Platije Vuka Radovića). Slično čini kad je u pitanju književno-istorijska tema. (O stvaralaštvu Dušana Kostića, Petra ðuranovića i drugih). Za kritiku svake vrste, posebno književne, važno je da je koherentna i da pored eruditske osnove ima i razvijenu intuitivnu moć. Time pisac lakše nalazi ključ za mnoge lične i društvene dileme. Odgovornost je za pisca veća ako su one stresne i raznolike. U nekim fragmentima pisac im daje i teorijsko tumačenje. Moralni princip preovlañujući je u svim Vešovićevim tekstovima. Bilo da je riječ o knji-ževnosti, istoriji ili nekoj drugoj duhovnoj oblasti. Prema onome što se rasprostire kao ljudska vrijednost, Vešović pokazuje prirodu svoje prave privrženosti. U tom žarištu te-kovine revolucije imaju privilegovano mjesto. Ne treba da čudi što je autor svoju misao vezao za slobodarsku prošlost i što u njoj traži futurski kompas. Samo svekolikim anga-žmanom društva moguće je razvlastiti prisustvo zla. Pisanje treba da bude jedan od vido-va toga razvlašćenja. Ovu Vešovićevu knjigu shvatam kao intelektualnu meditaciju o nama u vremenu i o vre-menu u nama. Sa idejama i osjećanjima koje su po sklopu i sadržim duboko ezgistentne i literarno nadojene. Istina, ponekad nam piščeva misao romantično zazvuči. Ali tamo gdje je romantika ljubav je izdašnija. Viza boljitka okrenuta je naprijed, a to je moguće ako je slika našeg bića sklona tragalač-kim i humanim artikulacijama. Vešovićeva knjiga je kolažnog tipa. Iako je takva djeluje izazovno. Možemo smatrati kvalitetom i to što pisac i novinarske tekstove odijeva u književno ruho, bogateći time njihovu dubinsku projekciju. Umjetničku tvorevinu ne predstavlja samo jezik, iako je on u mnogo čemu presudan. Pored jezika egzistira misao kao višeznačni orijentir. Uosta-lom, i dogañaj koji je predmet iskaza sagledava se iz više aspekata. Zavisno od aktera koji su nosioci predmetne grañe. Piščevi eseji i članci, i vrstom i oblikom, nedvosmisleno ukazuju na punu determinaciju stvaralačkog izraza. U njemu nijesu zanemarena ni sintaksička bogatstva. Rekao bih da ona daju kolorit štivu. Vrijeme se, pored kalendarske naznake, mjeri unutrašnjim sadržajem. To znači da nesta-je rastojanja izmeñu pisca i predmeta. Združeni postaju refleks subjekta. Odnosno smi-sao kazane priče. Bilo da se ta priča zove esej ili nešto što je drugog roda. Vešović je knjigom „Vrijeme što čeka vrijeme” upozorio da je na putu života mnogo različitih za-preka. Jedino će svijest biti sposobna, osnovna je pičševa poruka, da se iziñe iz zamrače-nog kruga besmisla u neki svjetliji istorijski krug.

LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: ĆAMIL SIJARIĆ (6) Album pjesnikovih nesanica Dolazeći prije nekoliko godina u Godijevo prvo što me obuzelo dubokim osjećanjem di-vljenja, bilo je nebo. Imalo je ovalni ram, slično oku koje ga gleda. I slično riječima koje ga razastiru unutar svojih značenjskih slivova. U svakoj Sijarićevoj knjizi egzistira nebo i svjetlost. Valjda da podsjete da u trošnosti življenja ima i trajućih zasjaja koji nadvisuju tu trošnost. Prirodno je da se trošnost isključuje iz misli, posebno kad je biće okruženo darežnim nebom i livadskom šarenicom cvjetova. Ovdje, u Godijevu, toga je u obilju. Literatura s razlogom prihvata to obilje. Utkiva ga tamo gdje se javlja relej radoznalosti. A akteri drame uvijek su pripravni da s prirodom podijele bliskost stapanja. I u zimskoj i u svakoj drugoj kalendarskoj najavi. Od prve visibabe do isteka cvjetne sezone. Tamo do novembra kada se u stihove i u cvjetove počne naseljavati magla. S maglom i brižje. Kao oblik novog doživljajnog sloja. Taj sloj jednako je vidan i u Sijarevićevoj prozi i u poezi-ji. Lirskog je porijekla i prospekcije. Kao takav briše razliku izmeñu sjećanja i zamišlja-nja. Pisac objedinjuje te fenomene, čineći tako izraz dubljim i dejstvenijim. Zamišljanje je jedan od preduslova da vizija dobije svoju punu predmetnost. Tako ona postaje ključ kreacijskog učinka. Ne samo kad se radi o ispovjednom tonu priče, nego i kad se kristalizuju njeni dubinski zasjeci. Vizija je sama po sebi poetskog karaktera. Do-prinosi uvjerljivosti naracije. Mudra Isidora Sekulić ističe da prozu uzdižu poetski elementi. Bez njih bi djelovala osa-kaćeno. Sijarić kao da je slijedio ovu njenu opasku. U svim piščevim prozama poetsko se javlja kao vrsta „magnetne rezonance”. A šta je sa Sijarićevim poetskim sočinjenijama? U njima pisac njeguje neuobičajen vid refleksiranja predmetnog. On stihu daje pripo-vjedno obilježje. Često i sa fabulacijskom osnovom. Moderni liričar često koristi formu eseja za vizioniranje svoga svijeta. Dakako, sa upli-vom novog korespondentnog koda. Sijarić pribjegava tradicijskoj modelaciji stiha, reći ćemo ravnomjernog toka. Takav kakav je umije da zanese. Valjda što ima zanimljiv pod-tekst. Najčešće simboličkog usmjerenja. Neću reći da je izostala muzikalnost. I ona po-stoji, samo joj je kretanje prilagoñeno zahtjevu spore izražajnosti. Ako bismo se zapitali zašto se Sijarić poslije više sjajnih knjiga proze, okrenuo poeziji, odgovor ćemo naći u piščevoj potrebi da poetskim jezikom kaže neke fluidnije istine o životu, vjerovatnoi smatrajući da je on neka vrsta nadgradnje nad onim što nudi prozno kazivanje. Uz pojam lirike, ne od sada, vezuje se i priziv božjeg poslanstva, dok prozi pripada zemaljski status, što se često smatra statusom nižeg reda. Meñutim, tu nema hije-rarhije, iz prostog razloga što literaturu ne odreñuje vrsta nego stvaralačka dubina i umi-jeće. Mnogi potvrñeni pisci, naročito u starijim godinama, vraćali su se stihu, misleći da će putem njega izraziti najdublje nemire bića. Tako nije bilo ni u primjeru velikih. Balzak, Dostojevski, Flober, Tolstoj i mnogi drugi pisali su poeziju, ali su to bili neuspjeli odjeci onog veličanstvenog što su u prozi postigli. Sa Sijarićem je drukčija stvar. Zašto? Zato što se u njegovoj poeziji, u finom vezu, prožimaju duh i svijet. Drugim riječima, stvarno i mišljeno mnogostruko se dodiruje i oživotvorava. I obična stvar može se iskazati kao otkriće, ako je poetski odražena u novoj jezičko-smisaonoj datosti. Tada se predmetno

povinuje sili subjekta, pošto on indukuje viziju i prizor. Zasniva poetski lapidarij. Stih govori kako poeta opaža sebe i kako to opažanje prelama u vizijskoj matrici. Ne radi se tu o stanju posmatranja koliko o stanju srastanja subjektnih dispozicija u jedan koheren-tan evokacijski diskurs. Rekao bih diskurs poistovjećenja sa prirodom kao ljekovitim čo-vjekovim utočištem. Citirajmo poetu: Pada kiša. /Ja hodim kroz travu i stanem, / I pože-lim: / da sam kapljica kiše / Pa da joj na ruku panem. Konačno svijet nije samo ono što se vidi već i ono što se naslućuje. Mašta pomaže da proces naslućivanja dobije osnaženu pulsaciju u ispovjednoj sferi. Neke pjesme u „Liri-ci” imaju eksplozivan ton. Riječ je o pjesmama aluzivne i afektivne fermentacije, što je uobičajeno za poete mudronosnih egzaltacija. Kod takvih se slike stalno množe. Jednom obliku pridodaje se više imaginativnih udjela i oni, našavši se u istoj evokacijskoj kom-poziciji, djeluju na slušne kanale omamljivo. Reći ću da je tu imanentna apoteozična fra-za, inače, preplavljena rascvatom brojnih slika i uzastopnih vokalskih naznaka: Z(a)m(i)r(i)s(a) l(i)v(a)d(a). P(u)n(a) j(e) cv(i)j(e)ć(a), n(i)j(e) p(o)k(o)š(e)n(a). LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: ĆAMIL SIJARIĆ (7) Album nesanice Najvažnije je, kaže Žorž Pule, kad se doñe do čistog pojma o samom sebi. Tu se svakako radi o stanju stalnih preobražaja u kojima se zatičemo. Tako je svaka Sijarićeva pjesma drukčija od prethodne. Ne u jeziku koliko u odabiru teme i u načinu njene transformaci-je. U jednom se vodenom okcu „ogleda nebo, sunce i ja”, a u drugoj pjesmi trava postaje bliska srcu „samo ako je ona prošla kroz nju.” Značenje misli obilježava se nijansom neočekivanog kreacijskog postupka. Po pravilu sa filozofskom prožetošću. Kad je poeta u zanosu, on se nalazi u nekoj vrsti bezvremene praznine. Do njega tada hrupe mnoge zapretane stvari iz minule prošlosti. U tom prisjećanju zatiče sebe u ulozi dvojnika. Kao biće koje je zarobljeno mrežom tajni i udesa. Poeta će udes apostrofirati kao nešto neizbježno: Bez svoga udesa / Ti ne bi bio / Ti. Zbirka poezije „Lirika” tvorena je kao album nesanice sa bezbroj scena. Koliko pjesama toliko i njih. Zato im naslovi nijesu potrebni. Smrt u mnogim pjesmama figurira kao tra-juća odrednica. Ona je uvijek čekajućeg statusa. I uvijek opominjujuća. I nikad, bez ode-žde pojmovnog odreñenja: Kad se umire, tad se ćuti. / Biće to za mene divota, / Jer ću moći da ponesem / Ono zbog čega sam ćutao / Cijelog / Života. Čitajući Sijarićevu poeziju reklo bi se da su ideal i apsurd nastali iz iste legure. Ideal sig-nališe stanje života, a apsurd prekriva osjećanje nestanka. Vrijeme je utisnuto u oba ta odredišna čina, budući da se ono javlja kao zidar i jedne i druge pojmovne postulacije. Tako pjesnik sa zavišću gleda na brata koji mirno na livadi leži i udiše miris trava, srećan što nije vidio more. Zbog njega bi se od gledanja umorio. Druga je slika u protivteži sa prvom. Ona kadrira osjećanje „posmrtne počasti” za svakog bliskog ko je umro – hajdu-ka ili konjokradice. Žene mrtve u mislima „namotavaju na vreteno do u svanuće”. Ovdje smrt ne zakriva vidokruge života. Imajući u vidu tu činjenicu poeta slobodno markira minula vremena i (ne)zgode u njima. Mašta pjesniku pomaže da brzo preñe rastojanja i da se zadrži tamo gdje je dom ovoj ili onoj dosjetici. Razumije se kroz poetsku vizuru,

pošto ona duže traje od uzgredne riječi. Misli je dato da se neprestano širi. Uobrazilja joj daje osobinu stalnog pomjeranja u više smjerova, podreñujući sebi i jezik kojom se emituje. Posebno mjesto gdje se nešto odigralo. Najviše toga odigralo se u zavičaju. No, prije to-ga odigralo se u biću artikulatora, jer se oko njega sve vrti. On je vlasnik memorije i re-cepcije. Na poeti je da rasuto okupi i doživljajno osloji. Kad pohoduje zavičaj, pjesnika obuzima plima zanosa. To je onaj zanos koji se slaže ti-hano ali uporno. Kod takvog slaganja užitak je veći, a misao korjenitija. Proistekla je iz nutrenog sloja, uz slijed zvučnih tonova skladno razmještenih u matici strofe. Zvuk doprinosi da misao bude pamtljivija. Počesto sa rezigniranim obrisom. Takvi obrisi uzrokovani su „pomanjkanjem” volje u starijem dobu. Tada se umjesto četiri jedva do-skoči prva stepenica. Nećemo reći da ove stihove izbira samoća. Izbira ih umna starost. Zato su sumnjičavog gesta i melanholnog naplava. Riječ je o trenu kad se iščekuje kraj: Na zidu mi otkucava / Sat. Malo, malo pa odbroji / Vrijeme... Ne znam šta njemu da odgovorim. Stičem utisak da se stihovi izgovaraju sa lakoćom. Prije toga su u sebi odbolovani. A bo-lu je svojstvena energija. Uprta vidom nebesima kao čuvarnom priklonu duha i znatiže-lje. Balzak izjednačava nebo i budućnost. Jedno drugom služi kao transfuzija postojanja. Tu avanturu izleta simbolizuju i kosmonauti. Prije toga to su činile poete magnovenog nadahnuća. Smatra se da je svijet osvojen kad se snagom odrazi u pjesnikovom subjektu. Ovom zbir-kom poezije Sijarić je pokazao moć takvog odražavanja. Rekao bih da se Sijarić držao klasične koncepcije kad je u pitanju grañenje stiha. On i sjećanje uzima kao važan odnos sa svijetom. Mogućnost njegovog projiciranja je neogra-ničena, uz uslov da ga artikulator umije crpsti i imaginativno oploñavati. Sijarić se može pohvaliti takvom vrlinom. A vrlina se mogla steći i punom ovladanošću jezikom, poseb-no kad su neočekivane kombinacije u pitanju. Čovjek ovog podneblja, govorio mi je pi-sac, u jeziku prepoznaje i svoju vitalnost. Naprazno ne mudruje. Mudruje samo ako se njime može pronaći izbavljenje od nemilice i zla. „Lirika” je i napisana da protežira takav jezik. I ne samo jezik, nego i egzistenciju koju treba umilostiviti da bude mekša od postojeće tvrdine. Zbog toga zbirka sadrži i filozof-ske repere. Neku vrstu samonikle mudrosti, koja je najčešće vitalnija od učene. Zanimlji-vo da sve što se raña i dogaña umotano je u bajkovite slike, ne razminjujući ni paklenič-ke stvari, jer bajka mora imati i posebnu vrstu ogledanja. Tamo gdje ranije nije bilo puta, riječ je hodala i stizala gdje se namjerila, iskazujući ne samo izgovoreničko nego i iskustveno bogatstvo. Svemu što se razgorijeva svijetom i ži-votom trebalo je dati zavidan čulni vid i osjećajni ton. Sijarić je to umio kao izuzetan vlasnik nepresušnog dara.

LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: RADOVAN ZOGOVIĆ (8) Instrukcija maslini Prije nego što pristupim analizi pjesme Radovana Zogovića „Instrukcija maslini”, dužan sam da dam jedno objašnjenje. Meñu više od dvije hiljade bibliografskih jedinica, ovo je

prva koja se odnosi na njegovo pjesničko djelo. Razlog što za ovih pedeset godina nije-sam pisao o Zogoviću treba tražiti u njegovoj i mojoj političkoj nepodobnosti. Kao dvo-godišnji zatočenik Golog otoka (tamo sam proveo 1949. i 1950. godinu), pisanjem bi škodio i njemu i sebi.

Zogović Stariji meñu vama, a najviše je takvih ovdje, znaju kako su tretirani oni koji su dolazili sa ñavoljeg ostrva. Bili su lica bez grañanskog statusa. Metaforički rečeno, za života im nije bilo dato da budu živi! Zogović, iako tamo nije bio, doživljavao je sličnu dramu. U po nečemu još i težu. Zbog visokog mjesta u hijerarhiji vrijednosti. Kafkijanske situacije obično rañaju Sizife. Zahvaljujući Zogovićevoj snazi duha, on je u mnogo čemu posjedovao prometejske osobine. Njih ćemo prepoznati i u antologijskoj pjesmi „Instrukcija maslini”. Evo te analize. Ako ovu Zogovićevu pjesmu dovodimo u vezu sa njegovom biografijom, onda bismo morali da se bavimo životopisom stvaraoca. Mi ćemo, ipak, iz te usko trasirane zone po-ći ka širem objašnjenju njenih poetičkih svojstava, u kojima egzistentni fenomen zauzi-ma središnje mjesto. Egzistenciju treba shvatiti i kao vrstu istorijske uslovnosti, koja če-sto gubi nadzor nad sobom. Zbog toga je ostalo na pjesniku da izoštrava blendu svoga senzibiliteta i da u zbiru prevratničkih životnih mijena sačuva dušu i duh. A pjesnik je to mogao jer je svoju misao utkao u strpljenje stvaraoca koji osjeća tvrdine života, ali koji dobro zna da se one odgovarajućom protivtežom mogu nadići. Zogović to nadilaženje vrši putem instrukcije lirskog koda i suštine, držeći se gledišta da je priroda presudan činilac u snaženju duha i imaginacije. Sve ono što je slika vremena, traži da se nastani u sklop samog bića. Samo pod tim uslovom ona može da dobije neophodnu arti-kulacijsku vizuru i značenje. Složićemo se sa mišljenjem da se pjesma ne može zamisliti bez imaginacijskog naboja. Zogovićeva pjesma „Instrukcija maslini” ispjevana je u tome ključu. Bio bih odreñeniji i rekao da se imaginiranjem doživljajne matrice produbljuje saznajna i refleksna snaga pjeva. Pjesma se otvara imperativnom mišlju: Žilama za kamen, što znači za čvrstinu tla. Ako se taj čin shvati kao uslov egzistencije, a shvata se, onda se on pretvara u samu prirodu,

kao njen saudružilac. Srašćivanjem bića i prirode obogaćuju se unutrašnja osjećanja i prepoznaje identitet pjesnika koji je ozlijeñen životom. Uostalom, mnoge su vrijednosti života istekle sa vrela lične ozlijeñenosti. To pravilo važi i za autora „Instrukcija masli-ni”. On je lirsku zapovjednost izvarirao u više modelacijskih ravni, a osnovna je da se odoli naletima ugroženosti i muke. Posebnost ove pjesme ogleda se i u tome što je karakteriše grčevan vokacijski slijed i što su kontrasti u njoj (zima – žega, ljutost – dožud, žila – list, kamen – talas, noć – svjetio-nik) dati u latentnom ključanju. Po lirskoj formi srodna je ditirambu, koji iziskuje speci-fično rukovanje simbolima, a ima i naglašenu melodioznu obuzetost. Istina, i bez Bahusa može da se dočara zanos i strast, pogotovo ako su ovi fenomeni iskazani jezikom poetski otelotvorenog uzbuñenja. Ova se pjesma po unutrašnjem sklopu i dejstvu prepoznaje i kao drama. Maslina, kako kaže poeta, hvata sjenku zemlje i izuvija se u grču smrtnom. Proučavaoci starogrčke književnosti znaju da se iz ditiramba razvila grčka drama i da su taj rod zdušno prihvatili pjesnici kasnijih epoha, izmeñu ostalih Šiler i naš ðura Jakšić. Zogovića vidim kao njihovog pridruženika, ne samo po ovoj pjesmi, nego i po nekim drugim pjesmama iz zbirke „Artikulisana riječ”. „Instrukcija maslini” ispjevana je u slič-nom obrascu, samo što se njena prometejska suština preobratila iz drevnog (mitskog) ob-ličja u ovovremenu zbilju.

LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: RADOVAN ZOGOVIĆ (9) Zebnjivo polje zbilje Poeta se pobrinuo da i čitaoca uvede u zebnjivo polje zbilje, a to je mogao jer je svoju odu zelenoj „zavodnici” izgovorio u zanijetom i skladnom tonu. Mnoga se objašnjenja mogu izvući iz ove pjesme. Najviše ona koja se tiču pojmovnih označenja i leksičkog bo-gatstva. Pjesnik simbolima otkriva mnoge dvosmislenosti. Preko njih postiže najtananije efekte. Pjesmu je porodio nemir duše, ali bi ona ostala bez snažnog dejstva da u nju nije upleten dramatičan stvaraočev životopis. To uplitanje dramatičnog sindroma dalo je pjesmi iz-vanrednu živost i postojanu emotivnu obojenost. Iskušenje najčešće trasira takve uslo-vljenosti. Još kad se tome doda pokretnost slika, onda shvatamo zašto se misao transfor-miše preko njih. Zogovićeve slike su pravi biljuri. Odjenute su snovidbenom iskrom, po-sebno kada se nijansiraju izdašna izvorišta prirode i njena tajanstva. Pomenuta iskra sno-vidbenosti karakteristična je i po tome što ovdje djeluje i kao motorička snaga. Pjesnik je nadu zamijenio drugim korelativom istrajavanjem. Za taj korelativ bismo rekli da ima čvrstu potencijalnost. U prvi plan ističe se vitalitet i uzvišenost života. Tu, u tvrñi, u kamenom tjesnacu, svila je gnijezdo maslina. Ne može joj ništa ni ljetna uždija. Ako joj ponestane vlage, nek joj vlagu znoj podari. Nije li ova Zogovićeva misao bliska onoj Nje-goševoj krilatici o „borbi neprestanoj”. Mi takvu borbu s pravom nazivamo: svrhom živo-ta. I ja joj u primjeru ovog poete dajem takvo imenovanje! Magnetizmu pjesme doprinosi izmišljanje. Njime se traži esencija, životnost. Esenciji je dato da poraña ekstazu, namećući duhu nove izvore snage. Upravlja tu snagu ka posjedo-vanom trajanju bića kao sveopšte vrijednosti. Maslina je to biće. Ono egzistenciju u pje-snikovoj fokusaciji čini širom i postojanijom: I postaje kamen. Kameno-uljanom i slanom

štavom svoju kožu/ uštavi, osivi, okori, nakvrgaj. Kamen jedi. „Instrukcija maslini” pisana je neobičnom leksikom. Otpor nestajanju snažno je izražen u pozivu na čvrstinu postojanja, a leksici (neologizmi i termini) i tamna tonalnost glasova značenjski i zvučno kreiraju ekspresivnu poetsku sliku: Izubijano, skrutnuto korijenje is-prepleti i zakopaj. I termini borer, rudača, oksid i drugi svojom neobičnošću i glasovi ni-skog tona i suglasničke grupe otežanog izgovora stvaraju snažni vizuelno-akustički doži-vljaj čvrstine u surovoj kamenoj sredini. U drugom dijelu pjesme sretamo leksiku drukči-je prirode i drukčijeg zvučanja glasova, koji u stih unose toplinu i svjetlost. Čestim grada-cijama nižu se iskazne vrijednosti, mahom date kroz sliku i bujičav ritam. Dijalektizmi: tonja, damar i drugi pomažu stvaranju utiska neposrednosti, kakva je uostalom u cjelini Zogovićeva poezija. Nju karakteriše višeznačnost u evokaciji, sinteza i uopštavanje. Zogovićeva poezija je bogata metaforama. Stiče se utisak da se lirska fraza opire normi. A to je samo privid. Sve je u pjesmi usklañeno, čime se ne isključuje napetost unutrašnjih drhtaja. Naprotiv, pjesnik ih potencira kao sublimisanu poetičnost. Iako su u pjesmi data fizička svojstva masline, ona u Zogovićevom primjeru dobijaju po-seban kontekst. Poetski se eksplicira neka vrsta bunta protivu statičnosti i mrtvila. Pjesnik ne podnosi ništa što bi označavalo pokornost i mirenje. Kao da poziva na mijenjanje slike svijeta, razumije se sa pozicija aktivnog djelovanja. Poeta je – rekosmo – u opoziciji prema svemu što je statično. On je pohodnik žestine i moralnog uzdiga. Bodrenik i sanjar, koji ekstatično doživljava postojeću stvarnost, para-digmiranu kroz brojna preobraženja, počev od preobraženja u sferi svijesti do epiloga ko-ji je tu svijest proizveo. Ako je svijest oživotvorena svježinom duha, ona dobija i auru mudrosti. „Instrukcija maslini” ima i takvu naznaku. Istina, pjesma je iskazana u magnovenju kao sve što nosi istinski pjesnički obol. A on je najupečatljiviji ako je tako projiciran da se jedna spoznaja vjerno ogleda u drugoj. Masli-na se otjelotvoruje u listu i plodu, ali njen korijen predstavlja najvažniju egzistentnu od-rednicu. Pjesnik osjeća nostalgiju za takvom vrstom života: A ustreba li, isprošupljuj se do u račve. Budi sedra, budi raspeta. stojeća mreža od rudača i oksida. Ako je duši svojstveno da osjeća prošlost, ona se iskušava i u fluidu predosjećanja. Tre-nutak je pozicija sa koje se ona zgrću. I kad je u pitanju maslina i kad je riječ o nadoveza-jima drugih opsesija. Možda je to usud pjesnika koji u prirodi vidi dubinu zagonetke ži-vota. LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: RADOVAN ZOGOVIĆ (10) Igra slika Doživljaj u ovoj pjesmi dobija obrise portreta ugrožene i u isti mah očuvane egzistencije. Kažimo da je u tom portretisanju sproveden sistem naglašene koloracije, gdje svaka od semantičkih komponenti poprima sinhron karakter. Igrom slika koje su u službi glagol-skog prezenta metaforiraju se složenosti života. Te se složenosti jedino mogu oživotvoriti snažnom pjesničkom vizijom. Na tom planu iskaz dobija neočekivane obrte, ne samo u pojmovnim nego i u jezičkim odredivostima. Čitav jedan arsenal nadahnuća završava se u rimama neuobičajene strukture. Riječ je o rimama zvučne konstrukcije: opak-zakopaj,

kore-borer, vjetra-sedra, sebe-izgreben. Sklonost ka oneobičavanju izraza daje Zogovićevoj poeziji posebnu privlačnost, a rime koje smo pomenuli, sposobne su da prime i zasvedu cio jedan pojmovno-evokativni blok, često i sa polemičkim prizvukom. Kad ističemo polemičnost, moramo pomenuti i tipnost pjesnikovih ideja. Meñu njima dominira ona koja vaspostavlja borenje kao okosnicu egzi-stencije. Njih odlikuje izuzetna energija n postojano uvjerenje, naročito ako se difuzuju kroz spor. „Instrukcija maslini” zasnovana je na podlozi sporenja sa imaginarnim sago-vornikom. Taj sagovornik je sam život. Biografska crta koju smo u početku ovog teksta pomenuli, ne može se zamisliti, ne bar kad je Zogović u pitanju, a da se ne istakne njen uticaj na tvorenje poezije vječitog revoltnika. Ne samo kad je riječ o mislima u koje se slivaju slike i pojmovi, nego i kad je u pitanju jezik, s obzirom da se u njegovoj žiži prelama svijet pjesnikovog subjekta. I kao smislena i kao zvučna topografija. Oslušnite samo odzvanjanje zvučnih elemenata u pjesmi. Imate utisak da stih ima eho žuborećeg slapa. Ali ta uočena crta ne bi bila u Zogovićevom fazo-nu kad tu zvučnost ne bi pratili bogati doživljajni slojevi. Njih osamosvojava mašta, bu-dući da ona oplemenjuje misao. Može nam na momente izgledati da Zogovićeva pjesma ima tvrd patetičan ton. To je valjda otuda što je iskazana u specifičnom zanosu. Slično pjesmama himničkog sadržaja. Ritamsko obilježje pjesme doprinosi takvom utisku. Ima izgled talasanja. Iako je pjesma strofirana, stihovi su tako povezani kao da nijesu dijeljeni na ogranke. Nastali su naizust, u jednom dahu. To im pribavlja unutrašnju napregnutost, što je karakteristično za pjesme glorifikalne motivacije. Takvom motivacijom snaga volje istura se u prvi plan. Ako bi kojim slučajem posustala, pjesnikovom instrukcijom pojačava se njena unutrašnja impul-sika: Vrijedi – da bar jednom, kad mrak obezliči, zgužva kopno, – ribaru nad svijećom, što žar razgrće rukama, budeš: svoji. Vrijedi – za cigla tri cvijeta, za tri kapljice ulja s opnom: vrijedi – da se, uspravno, prosto stoji. U „Instrukciji maslini” ne možemo tipovati koje je mjesto važnije. Sva su podjednako va-žna i sa stanovišta vokacijskog usavršenja i sa stanovišta instrukcijske profiliranosti, koja je, da i to kažemo, podreñena prvom uslovu. Nećemo pogriješiti ako kažemo da se ovdje radi o drami u pjesničkom obliku. Njoj je sve u pokretu i dešavanju, u znaku da se održi, da se spasi život od stalnih ugroženja, po onoj da ponovo navedemo Njegoša – udar nañe iskru u kamenu! Ono što je u muci nastalo, stamenije se uzvisuje u životu. I rečena maslina i kroz nju na-slućeni čovjek. To što je u pjesmu utkana dramska tenzija nije ništa neobično. U Zogovi-ćevoj poeziji ona se oglašava kao važna kreacijska sastavnica, koja integriše u sebi više provokativnih ekvivalenata. Najvažniji je meñu njima, što je prepoznatljivo u analizova-noj pjesmi, sraslost sa mukotrpljem života preobraženog u vjerovanje životu. Uspravnom i smislom razgranatom životu. Baš kakva je Zogovićeva maslina. LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: RISTO RATKOVIĆ (11) Noć kao poetska refleksija Ne znam koliko je poezija odraz svjesnog života. Njene se zone isključivo vežu za doži-vljaj, a doživljaj je uvijek varljivog, odnosno lebdećeg svojstva. On je jednovremeno na

dvije obale – na onoj koja je fizički odrediva i na onoj gdje stremi ruka stvaraočevog du-ha. Ova druga obala zahtjevnija je od prve, jer biću nudi ono što ono dotad nije bilo: taj-nost svoga unutrašnjeg svijeta. Od te tajnosti treba da stvori novi doživljajni resurs i nji-me najavi dejstvenost vokacijskog učinka. Njega je viša sila dovela u takvo stanje. To stanje možemo imenovati strašću ili zanosom. Ili nekom drugom osobinom koja je poziv-na da formuliše biće poetske kreacije. Poezija Rista Ratkovića najvećma obitava u tzv. lebdjećoj, odnosno podsvjesnoj zoni, ko-ja je nezasita u svojim emisionim traganjima. Nadrealizam je mnogo doprinio što se pje-snik u dobrom dijelu svoga poetskog stvaranja vezao za naznačenu zonu, gdje je nadreali-stički postupak, naročito u pjesmi Crnci protiv Amerike, dobio „vratolomnu” smislenu i intonacionu konstantu. Mnoge se Ratkovićeve pjesme difuzuju kroz neobične misli i „izvrnute” slike. Izdvojiću nekoliko karakterističnih primjera iz pjesme „Ponoć mene”: Sedoh kao kad zvezda pada ili: Ja samog sebe u sebi snivam ili Budni psi čuvaju zvezde. Istina je da živimo u vremenu, ali je važnija destinacija biće. Putanja vremena i slika pro-stora saobražavaju se biću. Voljom samog bića. Otuda mnogolikost u žeñi za pustolovi-nom duha. Iako je mnogo tamnine u našem svijetu, neće prestati raspredanje čarolija. One postaju egzistentni simbol za sve što je prolazno i beskrajno. Ratković je osjetio da je puls čarolije odbrana od tamnina svakidašnjice. U njegovom ži-votu bilo ih je previše, ali se on sa njima mirio. Uvidio je da je takav njihov „virus” oplo-ñavao maštovne svjetove. Mahom one nad kojima se noć nadnosila. A gdje se noć zači-nje, tamo patnja lakše širi šestar. Bio je podijeljen u sebi do fatalnosti. Mislio je da će al-koholom tu podijeljenost ublažiti. Naprotiv, ona je vremenom postajala sve razornija. Pjesme koje su nastajale pod navalom naglašene nervne napetosti i razora,imaju rekvi-jemsku boju. Takve su pjesme Luminal, Ikona i pjesma Ponoć mene, koja je predmet ove moje kritičke analize. Neki se mogu zapitati otkud ovakav naslov: Ponoć mene. Riječ mene smisleno je udarni-ja i tonalnija, kao noseći element sintagme od rijeci moja. Sve što je u protivteži sa uobi-čajenim, makar se tu radilo o leksičkoj markaciji, Ratkoviću je bilo bliskije. Bar u onim pjesmama koje imaju nadrealistički aromat ili su mu nalik. Po Ratkoviću, vlastito biće ne može se razdvojiti od bića sa kojim je sraslo. Oni se i u smrti traže. Ova pjesma je kucavica toga traženja. Elegijska po svome sklopu. I ne bez fi-lozofskog naboja. Jednostavno se poeta stapa sa bićem voljene žene. Budući da se ovdje radi o osobi koje nema, pjesnik joj zdušno prostire svijet svoje intime ne bi li u noći patnje sa njom još jed-nom zajedno bio. Ovu je pjesmu iznjedrila samoća. Jaka patnja traži da se negdje prelije. Tijesno joj je u bezvoljnikovoj koži. Zato voljenu priziva glasnim vapajem: Mrtva si a tebe nema. Može se pomisliti da je misao pleonastična. Nije. Ona samo na dvojstven način iskazuje dubinu gubitka. Kako je svojstvo vizije da mijenja tok, pjesnik i samoj smrti daje osjećanje privi-da. On kaže: Možda ti i kucaš uporno na vid mi. O kakvoj se protivurječnosti tu radi? Pri-je će biti da se radi o stapanju dvije osjećajne supstancije u jednu. Ovu posljednju bismo nazvali supstancijom memorijskog oživljenja. Ono se obično javlja kod stvaralaca hiper-senzibilnog tipa. Kod Laze Kostića i Disa, recimo. Disova antologijska pjesma Možda spava zapravo se otkriva u sličnoj postulacionoj ravni. Oživljava svijet tamnih i srcu pri-raslih stvari.

Neću pogriješiti ako kažem da dobar pisac ne troši drugo do svoju moć. Magnovenje mu pomaže da se usredsredi na one tačke života koje su ga opsjele svojim egzistentnim zna-čenjima. Središno mjesto pripada onome što se voli. Nećemo kriti da je žena dragulj koji se blistavo odsjajava u svijesti: Tako često smo se svlačili kao vedar dan. Stiče se utisak da je riječ o stihu koji slijedi putanju anñeoske prisnosti. Isto se može reći i za neke stihove u pjesmi „Ikona”. Vrijednu pjesmu nikakav otpor ne sputava. Zašto? Zato što je odlikuje lakoća kreacijskog pražnjenja. Pjesma koju analiziram zapravo je iz takvog okrilja. Iz okrilja budne paćenikove noći. Kao da je uticala i na širenje sna, te Rat-kovićeve vrtoglave opsesije. U toj noći nalazi se stjecište dubokog bola, rekao bih bez oporavka za pjesnika koji trpi. Noć nije spoljna slika. Ona je u biću poete dobila vizuru ponora, ali tako što je on postao osvojeni predmet. Sa punim značenjem emotivnog strujanja, gdje uspomene imaju stožer-nu posjedovanost. Bez dvoumljenja kažem, poučen pjesmom Ponoć mene, da ne postoji razlika izmeñu sje-ćanja i zamišljanja. Ova druga postulacija učinila je pjesmu koherentnijom u spoznajnom smislu, iako je plod afektivnog stanja. Otuda u pjesmi toliko slika ukrštenog značenja i kontrastnih boja. U ovoj Ratkovićevoj pjesmi nailazimo i na stihove koji nemaju čistu poetsku strukturu, čime se gubi uzajamnost njihovih kreacijskih postava, počev od one semantičkog tipa do ritmičke i kompozicione: Jedan mi čovek, seljački odeven, ispriča. Pjesma ne trpi, čak ni u onim baladičnog tipa, ovako zasnovanu ispovijest i kretanje koji su po prirodi svoga obilježja proznog profila. Ako izmeñu jezika i spoznajnih polja (vizije) nema neophodne korelativnosti, stih je iznutra osiromašen. A ona se prevashodno ostvaruje putem igre, za koju Jurij Lotman sa pravom kaže da nikada nije suprotna spoznaji. LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: RISTO RATKOVIĆ (12) Meñuzavisnost riječi U pjesmama koje naginju nadrealističkom modelu, igrovito je sa izrazitijom spoznajnom funkcijom. Kroz udaljene simboličke naznake nagovještava se meñuzavisnost riječi. Ta meñuzavisnost ovdje je posebno vidna i mjerljiva, jer je u osnovi njenog subjekta bol si-tuiran kao inspirativna odrednica. A to, dakako, pjesmi daje željenu smisaonu dubinu. Za pjesmu je važno da se proživi emocija i da se njeni strukturno-smisaoni nivoi dovedu do punog saglasja u iskaznoj sferi. Na taj se način sama pjesma efektnije percipira. Često to nije lako, jer se tu radi o njenom složenom unutrašnjem ustrojstvu. Kad kažem ustrojstvu, onda mislim na ulogu asocijacijskih funkcija koje samo izoštren duh može dešifrovati na pravi način.

Rodna kuća Rista Ratkovića Ratkovićeva poezija (pa i ova pjesma) traže zapravo takvog čitaoca. U poeziji ima više kanala kroz koje struje evokativni medijumi. Jedan od njih je mašta. U pjesmi Ponoć me-ne ona ima rastuće oblike u modelativnom smislu. Njen prološki dio mirnog je toka, da bi u njenoj daljoj projekciji poprimao sve dinamičnija svojstva i sve fluidniju odgonetlji-vost. Nije teško uvidjeti da doživljaj ima gradacijsku putanju, a ona je nastajala „presije-canjem” dva fenomenološka znaka – duboku vezanost za voljeno biće (ženu) i siromaštvo koje je natkriljavalo zajednički život zaljubljenog para: Bar sada ne brineš brige sirotinj-ske /Jadnice moja. U tvorenju pjesme bitan je odnos prema subjektu. Ukoliko je umjetnički analogan ideji koju iskazuje, pjesma će imati dublju pojmovnu odredivost. Sa prepoznatljivom hijerahi-jom odnosa u domenu učinka. Nezaobilazno mjesto doživljajnoj mapi pjesnika ima slika. Ona, tako reći, fermentira tok i snagu lirskog izliva, pribavljajući mu, pored dragih vrlina, sposobnost da fino nijansira izrečene misli. Ratkovićev doživljaj odsutnosti voljene žene imaginacijski je spektriran tako da se vre-menska udaljenost ne pokazuje kao daljina. Ona se ukida vizuelnom pojavom njenog li-ka: I osećam da ležiš povrh suncokreta, / U zelenoj košulji, / Prevrnutim očima. Tako po-etska refleksija iznutra obasjava fiksirani predmet. Voljena žena pripojena je trenutku žu-dećeg snatrenja: Ali otkud njen lik naslućen u vazduhu čim pogledam... Ljubavi nije potrebno vrijeme. Ne bar da bi se potvrdio njen identitet. Ljubav se i prosto-ra oslobaña, jer je i on udaljuje od predmetnosti svojih snova. Opčinjujuću moć može ste-ći ako raña fluide duševnog nemira. A oni su u ovoj pjesmi obuzeti posebnom vrstom upijanja svega onog što je vezano za zajedničku bliskost. Njeni prsti živeli su u mojoj ru-ci i poslije njene smrti. Bujna mašta zanosu daje krila. Misteriji otv – vrata mnogih spoznaja. Posebno onih koje su herbarene u čulnom registru. To Čulno u ovoj pjesmi je preovlañujuće. Kako je život prinuda, od njega se otima ono Što je satkano od mekih i osjećajnih niti: Vidnija budi kad u ma koju sobu za mnom uñeš.

Svijet koji je uslovljen takvom potragom za izgubljenim bićem iskazuje se dubinom su-bjekta, budući da tamo, u toj sferi, doživljaj osigurava kreacijsku punoću. Ono sto se ulo-ži u pjesmu, tolika je i cijena njene vrijednosti. I Adam je čeznuo za izgubljenim rajem. Strast za slatkim voćem lišila ga je očekivane sreće. Mlade godine bile su stjecište toga raja. Sudbini je dato da izokrene strane i da se oglasi kaznom. Razbaštinjenjem uživalačke strasti. Patnja dolazi kao njena zamjena. Kao oblik bistvovanja sa zebnjom. Sa jednim se moramo složiti: patnja ne može imati zračan izgled. Ni vedrinu umnožava-nja ideja. Ali se iz nje mogu izvući drugi, ništa manje značajni svjetovi. Patnja je po svo-me sklopu reljefna, što znači da je podložna različitim emanacijama, posebno onim koje uvršćujemo u stresne. Nikada Ratkovića nije doticalo stanje lične ni porodične sreće. Ako je nje i bilo, ona se jedino mogla manifestovati u kratkovjekovnoj ljubavi. Rekao bih, kao alternativni eho patničkog osjećanja: Zaspati ili umreti... Ili se pretvoriti u suncokret... Sve ima svoju analogiju, pa i patničko stanje. Noć koja ga zastire, ujedno ga vodi i ka ne-kom obliku ništenja. Ne znam koliko sam u pravu ako ga tretiram kao alegorijski entitet. Ono što je mrtvo, živući pristan može naći samo u riječi. Unutar okvira pjesnikove uobra-zilje. Noć nije fizička slika nastanjena u prostoru. Ona se u viziji javlja kao refleks pjesnikovog očaja, reverzibilnog po toku i jačini. Oštrina čulnog opažanja dala je doživljajnoj matrici kolorit, a riječima smirenu zvučnost. Rekao bih po sistemu koncentričnih krugova i po treperavosti pitomih čulnih naglasaka. Ratković misao smatra duševnim prostorom, ali tek kad su se upili slikoviti fragmenti ve-ze sa voljenom ženom, koje nema. Dakako, imaginacija se izdigla nad sjećanjem i pjesmi pribavila atribute trajnosti. U ovoj antologijskoj pjesmi naziremo više izdvojenosti, ali se one blago slivaju u cjelinu ispovjednog medija, sadržavajući u sebi skladnost tonalnih sazvučja. Poeta je svojim du-hom ubrzavao rojenje misli psalmičnog karaktera. Ovdje se bol modeluje kroz više vari-jacijskih sistema, ne dozvolišvi da jedan drugog preteknu. Njih karakteriše vrlina meñu-sobnog stapanja, što je primjereno elegijama rezignacijske strukture. Istina, u pjesmi će-mo naći i izvjesne naslage opštosti i bezličja, a to se dešavalo kad je pjesnik ispovjednu prevlast prepuštao proznom kazivanju. To je slabilo efekte vokacije za koju možemo reći, kad je sagledamo u cjelini, da je sačuvala svoju postojanu unutrašnju energiju. Time je ona situirana u trajanje pamtljivog značenja i vrijednosti. Dobra pjesma čuva temporal-nost i onoga što se dogaña u njoj i onoga kako je to dogoñeno tvoreno. A tvoreno je u bo-gatoj stvaralačkoj vlasti i sa snažnim komunikacijskim potencijalom. LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: BRANIMIR ŠĆEPANOVIĆ (13) Beznañe u okrilju smrti U trenutku kad se pojavio roman Branimira Šćepanovića Usta puna zemlje (1974) privu-kao je pažnju javnosti i književne kritike i po vrsti teme i po načinu oblikovanja. U njemu se tretira problem (ugroženog) čovjekovog postojanja, problem koji se kontinuirano pro-vlači od pamtivijeka do danas. Možda ta ugroženost udvaja i množi njegova osjećanja i

težnje. A mi znamo da su težnje pokretači vaskolikog duha. Težnje se oduvijek iznova doživljavaju, jer sa sobom nose trenutak svijesti koji je karakterističan za svako razdoblje ponaosob. Sa sviješću dolaze i osjećanja različitog karaktera. Bolna su mnogo življa i pamtivljivija, bar kad je o literaturi riječ. U trenutku kad ljudska tjeskoba postane nepod-nošljiva, dolazi do njene eksplozije, kakav je slučaj sa ovim Šćepanovićevim remek-dje-lom. Čovjekova egzistencija prevashodno sadrži psihološku komponentu. Kroz nju se čovjek obistinjuje kao subjekt. A subjekt dobija tek tada svojstvo živosti i značenja ako se preo-bražava i otvara za nove spoznaje i činjenja. Samo pojačana strast može čovjeka izvući iz obamrlosti i dati mu novu krv života. Bjekstvo gonjenog u romanu ne simbolizuje produžetak života nego olakšanje smrti. Svjestan svoje neizlječive boljke, gonjeni se zapućuje u zavičaj ne bi li dolaskom u njega pojačao snagu uspomena. Ne očekuje da će ga u jednoj takvoj namjeri osujećivati goniči, ne što su u gonjenom prepoznali krivca, nego što su i oni srasli sa ulogom da nekoga go-ne. Gonjenje je paradigmična osa oko koje se okreće cjelokupna drama života, kao njen iskonski znak. Šćepanović je bio svjestan te činjenice, pa je, iako se gonjenje obavlja u otvorenom pro-storu, jasno raspoznao da je raspolućenost aktera u drami diktirana njihovim unutarnjim porivima. A to unutarnje moralo je izići iz sebe i progovoriti, na jednoj strani vrtoglavi-com straha (gonjeni), a na drugoj strani vrtoglavicom agresivnosti (goniči). Roman ima dvostruki tok priče, ostvarivši putem njega cjelinsku predmetnost. Dakako, u tom dočaravanju „pomjerenih situacija” pisac se koristio vizijama koje fluidiraju upeča-tljivošću fiksirane slike. Poduprte iznutra snažnim poetskim valerima. Šćepanović je maj-stor u spajanju teme i vizuelizovanih lirskih naglasaka. Ne ispušta iz vida dubinsko osvje-dočenje drame. Dramu kakva je ova, može da stvori samo jako nadahnuće. Ono od duha stvara apoteozičan odnos prema postojanju, makoliko ono bilo komadano utvarnim i ap-surdnim scenama. Gonjeni ne traži ništa drugo do mirni prostor gdje bi umro. Goniči svo-jim hajkaranjem uskraćuju gonjenom takvu mogućnost, potvrñujući time vajkadašnje pra-vilo da svaka ptica svoga kobca ima! Mnogo se šta može poreći, ali strah nikako. On je vrhovni simbol moderne literature. Strah u romanu udvaja se i sa inatom, stvarajući tako specifičnu vrstu odbrane od ala u ljudskoj koži. Jer šta su goniči do nezasite ale. Oni ruke griju na tuñem strahu i nedoumi-ci. Šćepanovićevo pričanje posjeduje primjetnu dozu sublimnog paroksizma. Pokazao se kao veoma plodotvoran i dejstven. U romanu junaci uzdižu i poriču život, istovremeno. I za jedan i za drugi aspekt doživljenog života potrebna je odgovarajuća energija zanosa. Stra-ne su sporu, i gonjeni i goniči, koriste je na svoj način. Gonjeni da varaka smrt do posled-njeg trena, a goniči da prijetnjom ustoliče vučju nezasitost. Pisac se nije plašio mrklina takvih pobuda. Ronio je u njih, tražeći srž njihovih uzročno-sti. Za nas je važno da je autor Usta puna zemlje svojom imaginativnom moći domašio, a u nekim segmentima i premašio značenje predmeta, postavši njime donekle i zarobljen. Tu zarobljenost on je briljantno iskazao u fascinantnom stapanju sa sudbinom junaka. Pisca zanimaju dva prostorna kruga. Onaj spoljni, sa draperijama raskošne prirode. I onaj unutrašnji, koji je satkan od neočekivanih sanjarenja i mašte. Pisac ih je dao u sučeljenju, puneći time krčag zagonetanja drame. Gonjeni trkom, zajapuren i bolešću ophrvan, htio bi, bar za kratko, da odloži smrtnu uru. Za njega ja važno da ne bude sustignut, jer bi time

gonilačko zlo pobijedio. Sama smrt u okrilju planine Prekornice, za njega je blažena. Go-njeni i goniči po filozofiji življenja, ne razlikuju se mnogo – ne mogavši da sustignu bje-gunca, goniči će ostati praznih šaka. Bjegunac osjeća neposredni pad u prazninu. Ne toli-ko zbog skore smrti koliko zbog potjere koja mu je za petama. LITERATURA CRNOGORSKOG PODNEBLJA: BRANIMIR ŠĆEPANOVIĆ (14) Strast i volja kao stvarnost Ne znam koliko strast prati volju, ali mi se čini da udruženi postaju živopisniji sa doži-vljajnog stanovišta. Pisac ih rado utkiva u izraz, davši predmetu željenu slojevitost. Riječ je o dvije stvarnosti. Goniči su se, u potjeri, usredsredili na jedno biće, ali je to ujedno i piščevo usredsreñenje na opštu epidemiju gonjenja, koja danas sve više ovladava svije-tom. U takvim prilikama otpor znači više od pobjede. Autor je priči dao i filozofsku po-tku, što joj je povećalo vrednosnu amplitudu. Ako nema plijena, nema ni žiže života. Ta-ko razmišljaju goniči. Ali u jednom trenutku, jedan od goniča će se zapitati: „A šta ako onaj čovek uopšte ne postoji?” U romanu Usta puna zemlje pisac ostvaruje snažnu napetost. Jednako u temi i u jeziku. Ukrštanjem dvaju izražajnih postupaka, monološkog i dijaloškog, Šćepanović gradi rad-nju na principu gradacijskih skala. U početku mirni iskazni tonovi poprimaju sve uzbu-dljivije i dinamičnije izražajne ekvivalente. Pripovjedna fraza je natopljena imaginacijom i to ovu knjigu čini svojevrsnom literarnom tvorevinom koja je upila u sebe i mnoge atri-bute filozofskog pronicanja u biće i život. Roman ima nešto i od filmovanog slikanja života. Mislim na to kako su kadrirane slike dualizovanih strana, bjegunca i goniča. Lakomislenost jedne strane stvara glavobolju dru-goj strani. Ali to je sve briljantno lirski modelovano i nijansirano, da su samo pričanje i priča dobili karakter fascinantne majstorije koja se rijetko srijeta u našoj literaturi. Prisu-stvo poetskog fenomena učinilo je ovu prozu autohtonom i vokacijski kristalizovanom. Obično se misli da poetsko ne može da primi teret ovako složene grañe. A primilo ga je u sublimnom obliku. Slično Andrićevoj Prokletoj avliji, koja je srodna, motivom i tvorač-kim skladom, Šćepanovićevom romanu Usta puna zemlje. Ovaj roman pisan je posred-stvom snažne vizije i predstavlja jedno od najboljih djela na našem jeziku u 20. stoljeću. Šćepanović je majstor u preplitanju stvarnog i fikcijskog. Njegov junak gubi osjećanje vlastitog postojanja, pa je bjekstvom u prirodu pokušao da ga ponovo uspostavi pronala-ženjem lijeka za svoje bolešću dokrajčeno biće. Vjeruje da će mu trave donijeti spas i on će ih suludo pretražiti i jesti sred živopisnog livadskog bilja. Otrovan negostivnošću života, gonjeni traži spasenje u duhovnom prebiranju uspomena, nesvjestan da time osjećanje i svijest raspostire van granica logičke sfere. Tako su spo-znajne pulsacije postale raznolikije. Pisac kroz igru poetske imaginacije na fascinantan način postavlja pitanje svrhe življenja. Neki iskon čovjeka tjera da nadvladava udes i u prilikama kad su mu „dani odbrojani”. Najteže je dešifrovati „skrivalicu” unutrašnjih osjećanja, a to je upravo piščeva dužnost. Po Šćepanovićevim junacima uviñamo da tamo, u osjećanjima, vladaju sile koje protivur-ječe logici stvari. Piščev junak bjegunac propušta kroz mrežu misli mnoge naume i htjenja. Vjerje da će

sjećanjima prebroditi i ovaj zadnji ponor duševnog pomračenja. Ništa nije moglo da po-pravi status vlastitog bića. Ni planina, ni trave… Avetinjski prizor hajkarenja uvećao je bjegunčevo beznañe. Budući da osjećanje nikad ne vara, bjegunac se osjećao toliko razo-ren u sebi da ga ni milost boga ni ljekovitost trava nijesu mogli izvući iz naručja košmara i smrti. Smrt je neumitni popravljač računa. Nije važno da li joj prethodi vapaj ili neki drugi znak. Ni goniči ne mogu da saznaju da li je sva ta igra gonjenja halucinacija ili ne. Može-mo reći da knjiga Usta puna zemlje, zbog svoje simbolične višestranosti, pojmovne i dru-ge, predstavlja zenit našeg poslijeratnog modernog romana. U njemu je, u punoj mjeri, potvrñena nadmoć modernih stvaralačkih prosedea, pa je s razlogom unijet u riznicu svjetske književne baštine kao izuzetno djelo. (Kraj) Feljton u listu Dan, od 5. do 18. maja 2014.