UVOD U FILOZOFIJU

D~ S. ZIMMERMANNSVEUČILIŠNI PROFESOR

DALA NARODNA PROSVJETAU ZAGREBU 1922.

Ako filozofiranju nije svrha da konstruira nove sisteme - kakoje već Trendelenburg upozorio njemačke filozofe - još se manje to možeočekivati od Uvoda u filozofiju. Ideal je svake filozofije, pa i njezinogUvoda, da imanentnom kritikom raznih filozofijskih mišljenja, te izrav-nim promatranjem problema saznaje istinu. Upravo ovaj pozitivni dioumstvenog rada opravdava gledište, koje stavlja u zadatak Uvoda, dakao rezultat osnovanog istraživanja iznese nacrt u smjeru izvjesnogrješenja. S ovim gledištem može da bude nesuglasan samo načelni skepti-cizam ili nekritično shvatanje filozofije.

Nalazeći u skolastičkoj filozofiji sigurne puteve k filozofijskomidealu, razumljivo je da ovaj uvod uzima i najviše u obzir skolastičkufilozofiju. Da mu time nije oduzeta objektivna vrijednost, slijedi otudašto s odredjene filozofije ne polazimo kao s dogmatski usvojene postavke,nego do nje dolazimo kritičkim ul110vanjem. Povrh toga se ovdje oso-bita pažnja obratila skolastičkoj filozofiji i zato, jer joj se u filozofijskojliteraturi uopće, a tako i u njezinim Uvodi ma iz nefilozofskih razlogaposvećuje manjkava pažnja.

Bez pretenzije da prehvati značaj Llčevnog priručnika, ovaj je"Uvod" nastao izazvan potrebom mojih slušatelja na fakultetu, pa jenaročito njima namijenjen.

il. Dio: O filoi:ofiji tl?pće.1

§. 1. Št·o jefflozofija? : .,.'\'.":' , ·71. Filozofijs~a znanost. -:- 2. Raz>d\bba fi16zofije: .~. 3. A!rrstoteli 'skolastikao pofmu filozofije. - 4. S~olastL\{3loi.razdio1::J[ spektI!ativpih znanosti. -5.Razni na~;jri'o 'pojmu i razdiobHi1ozofije.' .,

§. 2. Š t o' je 'sko! as t i č k a f i I oi o f i ja? 166. "Kršćanska "filozofija. ~ 7.·Geneza "I<:ršćanske'fi]ozofije". -'S. Sko"lastička filozofija. - 9. Prvi period skolasiike. -' 1'0. Klasično doba sko·lastike. - ~ 1. Fil?zofija od X IV. do XV 11. vijeka.

IL Dio: Filozofijske discipline.}-\. SPOZl1djc} j bilah l,lbpćc.

§. ::L Log ika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2512. Zadaća !ogike.- 13. Logika i psihologija. ~ 14. i I-1istorijski pregledlogike. '

§. 4. N o et ika . .15. Glavni 'smjerovi u ilauci () spozriaji ..... 1G. Predsokra1:skoi'azdobljc.--17. Sofiste i Sokrat. - 18. Platon' i Aristotel. ··,19. Razvit;ik nauke ospoznaji poslije Aristotela. - 20. 'Srednji vijek. ---'- 21. Nov()vječnafilo-zofija .. - ,n. Nodički, OS1l0V KaJn'tove fi,l6~ofijf,.23.' Njcmačka filo-zofija ti 19. vijeku. -'--- 24. Karakteristil<a savremcne nauke o ·s\Jl\Zniiji.

§. 5. O n t o I o g'ij il (Opća meta/izi/w)' : '. . . . 4~125. Uvodu metill'iziku. 2n. l~\()blem hitka.27.J{atcge>rijc.

§. n. Ko z.rno.! (J g.i ja , .28. Naziv. - 29 .. I-1istorijskiraz~\tak. - 30. Prostorno-vremcnsko ure·đenje izvanjskog (tjelesnog) svijeta.

§. 7. P s i h o log i ja. . . . . . . . . . . .31. Predmet i historič!d razvitak psihologije. --,32. Zadaća i metoda psi-

( hologije.§. 8. Te o die c ja. . . . . .. . . . . . .. . .§. 9. Et i k a,,,8.qSO e i,j o I o gi j om i pra v n o m f i lo z o f i j o rn

33. l-listorijski razvitak etike. - 34. A:načenjcctike, -- 35.'SoCijo!ogija. -36. Pravn~ "filqz~.!fija., " " ' ".,'

§. 10. Es te ti ka. . . . . . ...§. 1LRe ligi j s k čl f i I () z of i.i a~ 12. F i ! [) Z o f i j ~1 P o \' i .i n t i

§. 13. O p ć a o r ije n t aci jao s p o zna ji. . . . . . . . . .37. Psihološko i noetičko proučavanje spoznaje. - 38. Predodžbena spo-znaja. - 39. Misaona spoznaja.

§. 14. Pre d m e t s P o zna je. . . . . . . . . . . . . . . . . . .40. Predmet i sadržaj suda. - 41. Predmet i bitak.

§. 15. O p ć i pre gle d u r j e šav a n j u n o e t i č k i h P r o b I e ma.42. Psihologistička i forma!istička logika. - 43. Subjektivizam i objek-tivizam. - 44. Empirizam, racionalizam, kriticizam. - 45. Pozitivizami l1letafizicizam. - 46. Idealizam i realizal1l.

§. 16. Materijalistički monizCllll .47. Značenje i klasifikilcija monizma. - 48. Materijalistička nauka.49. Materijalna i svijesna zbiljnost. (Pobijanje materijalizma.).

§. 17. Spiritualistički monizalll50. Nauka. ···51. Kritika.

§. 18. T r a n s c e n li c n t n i m o n iza 11152. Racionalistički monizam. - 53. Empiristički i evolucionistički mo-nizam. - 54. Psihofizički monizam.

§. 19. O u a I iza m . .55. Odnošaj prema l11onizmu. - 56. O l11ogučnosti duševne supstancije

§. 20. Ko z m o loš k i P r o b I e mi. . . . . . . . . . . . . .57. Principi monističkog i dualističkog nazora o svijetu .. ~ 58. Sastavnapočela tjelesa ..... 59. Apsolutnost materije i gibanja? 60. Postanaki narav kozmičkog zbivanja. 61. Postanak i razvitak života.

§. 21. Psihološki problemI. Prillcip svijesllol{ jedillstva. _. 62. Asocijativna psihologija. G3. Trans-cendentalna psihologija. -~ 64. i\klualitetna psihologija.I I. Svijest i daša. - I Il. Nar(/]' du.1;e. - .. I V. Sveza dl/.1;e i tijela ... _-V. Beslllrtllost duše.

§. 22. Te o loš k i P r o b le m . . . . . . .65. Monizam i liualizam. __o 6G. l\i111t i modernizam.

§. 23. I zvo r i n o r m amo r a I n o s ti. . . . . . . . . . .67. Deduktivna (sintetička) i induktivna (analitička) etika. -- 68. Etičkirelativizam (skepticizal1l, pozitivizam)... 69. Etički forl1lalizalll.70. Materijalni principi moralnosti. •

§. 24. Z il k () n i s v r il il 111ora I n o s ti. . . . . . . .§. 25. O e ter 111 i n iza m i i n d e ter III i n iza III " • • . .

71. Apsolutni determinizam i apsolutni indeterminizam. n Reli!-tivni determinizam.· 73. Relativni indeterl1linizam.

Hegistar.

Uvod U filozofiju po osnovnom svojem zadatku podređen je cilje·vima filozofije uopće. Poznavanje filozofije upogled njezinih ciljevai svih puteva, koji onamo vode - znači dakle prvu pripravu za sustavnoproučavanje filozofije. Kad se bar toliko znade, da filozofija imade svojuodvjekovnu historiju, u kojOJ se očitLIje kao naprezanje duha ljudskog,da odgoneta i ona zadnja pitanja, koja mu se nameću u promatranjusvega - dovoljno je već time označena poteškoća filozofijskog umo-vanja. Ono je prema raznim predmetima, na koje se odnosi, metodičkiizradilo u svom razvitku zasebne discipline, koje sastavljaju cjelinupojedinih filozofijskih sustava. Dakako da se prema raznovrsnim pro-blemima kao i po rezultatima rješavanja unosi u historijsku sliku filo-zofije toliko šarolikosti, da se studij filozofije po svojoj važnosti i teš-koći ima smatrati najozbiljnijim pothvatom u životu misaonog čovjeka.Za taj posao od potrebe je neki uvod, koji će - kako je već iz rečenogvidjeti - s o p ć i m o r ije n t aci o n i 111 P og led irna udovo·ljiti prvom svojem zadatku.

Budući da nam filozofija izražena u historijskim svojim oblicimapruža samo osnovicu za samostalno razmišljanje i stvaranje nazora osvijetu i životu, zato i Uvod u filozofiju mora u tom smjeru psihološkidjelovati tako, da movira na k rit i č k o p rod u bIj iva nje iz-nesenih filozofijskih nazora. U torne je pocljedno razlog, da već nvod ufilozofiju iziskuje duševnu usredsrectenost i otkIon svih onih predrasuda,koje zatamnjuju spoznaju istine. Osim toga pretpostavlja ipak i Uvodli filozofiju izvjesni stepen inteligencije, kojom je uslovljena sposobnostza ZIlanstveni rad u spekulativnom pravcu. Nije dakle metodički nedotjeran Uvod u filozofiju, ako i nije prosječnom shvatanju pristupan:U vod o m ima dao t p o č n e u pra v o zna n s t ven o p r o-u ča van j efi 1 o z o f ije.

Ovako označenom zadatku nije dakako uvodna literatura u hi-storijskom svojem razvitku adekvatno UVijek odgovarala. Sačuvanisu još odlomci najstarije (iz 2. stoljeća pos1. Hr.) uvodne rasprave uPlatonovu filozofiju (od platoničara Albina). O pojmu i razdiobi filo'zofije raspravlja A..J-TL111011iusH-e-Hll i a e (u 5. st.) . .AI-F ara b i(t 950) i Avi cent1~ (t 1017) govore u svojim uvodima opširnije o po-',edinim filozofskim disciplinama.

U sredovječnoj skolastici treba da se naročito istaki1Ll dva uvodnadjela za filozofiju. Prvo je djelo ,,12e_.djvisjone.philosophiae", kojemu

1

je autor glasoviti Aristotelov prevodilac (iz arapskog) O o m i n i c LI S

G u n d i s s a I i nus (pglovicom 12.v.). Ne samo da ono uvodi u či-tavi Arist()telov Organon, nego po prvi put iznosi nove, osobito meta-fizičke probleme. Drugo, vrlo znamenito djelo jest od R o bel' taK i 1-war d b y-a (t 1278LPeortuet divisione philosophia~~_Ovaj predstav-nik augustinizma iz starije dominik:anske škole nastoji iznaći svezu međupojedinim znanostima, određuje predmet filozofije, a razdiobu njezinuprovodi prema tome, da li raspravlja o ljudskim ili božanskim stvarima(res humanae i res divinae). U prvu skupinu spada logika, etika i disci-plina mehaničkih umijeća,au drugu prirodne nauke, matematika i me-tafizika. Subjektivni izvor filozofiranja nalazi se u težnji čovjekovojza spoznavanjem i srećom.

Na prelazu u novovječnu filozofiju dobiva i uvodna literaturakritički-reformatorski karakter prema skolastici (n. pr. kod Fr. Bacona).Tek u 18. vijeku otpočima se jače razvijati uvodna literatura. C h r.Wo 1ff raspravlja u predgovoru svojoj logici (1728) o pojmu i razdiobifilozofije, o metodi i slobodi filozofijskog mišljenja. Nakon F i c h tea(" Ueber den Begriff der Wissenschaftslehre oder der sogenannten Philo-sophie" 1794.), He l' b iU.t a ("Lehrbuch der Einleitung in die Philo-sophie" 1813.) LHe g ela ("Enzyklopadie der phil. Wissenschaften imCJTul1driss" 1817) ,gotovo svi predstavnici njemačke filozofije izdajusvoie Uvode,čestokrat zapravo Uvode u posebni filozofijski sustav.Tako prema Schellingu raspravlja S. Er h a rdt (,;Einleitung in dasStudium der ges. Philos." 1824.) o predmetu, zadaći, izvorima i poma-galima filozofije, te o snošaju s empiričkim znanostima. Kao Herbarto-vac piše Str Um p e II svoj Einleitung in die Philosophie vom Stand-punkte der Geschichte der Phil. 1886. Iz novije i savremene literaturedonosimo slijedeći pregled:

F r. La m p e, Vvod v modroslovje (Ljubljana 1887). Kratko ilakim načinom pisano za početnike. - V e b er F r., Uvod v filozofijo(Ljubljana 1921). Zapravo Je to samo uvod u "predmetl1l1 teoriju". -K ii I P e, Einleitung in die Philosophie, 9. izd. (Lpzg. 1919.). OVD sedjelo može smatrati jednim od najboljih u toj vrsti literature. Podajeobjektivnu orijentaciju o razvitku i sadašnjem stanju filozofije, te kri-tičku karakteristiku raznih smjerova unutar pojedinih fil. disciplina.~ Za uvod u njemačku modernu filozofiju odlično je KUlpeovo djelo:Die Philosophie der Gegenwart in Deutschland, 6. izd. (Lpzg. 1914.).- W i n del b and, Einleitung in die Philosophie (TUbingen 1914)i Praludien, Aufsatze und Reden zur Einleitung in die Philosophie, 4.izd. (Frbg. i TUb. 1914.). Dok prvo djelo otvara najopćenitiji pogledna sva moguća rješavanja filozofijskih problema, potonje obrađujenajvažnija pojedinačna pitanja. U savremenu filozofiju uvodi Windel-bandovo djelo: Die Philosophie im deutschen Geistesleben des 19. Jalu-hunderts, 2. izd. (TUb. 1909.). - R. E i s I er, Kritische Einleitung in

die PhilQsophie 1905. Općenitog karaktera kao ovo djelo, jest iJe r u-s ale m, Einleitung in die Philosophie, 6. izd. ; hrv. prevod od dra. Je-lašića (Zagreb 1915.). - Mnogo pobude daje O. Lie b man n, ZurAnalysis der Wirklichkeit, 4. izd. (Strassburg 1911). - W. W u n d t,Einleitung in die Philos. 6. izd. (Lpzg. 1914.). Daje opsežni pregled opovjesti filozofije i sustavna rješavanja. - U kratkom pregledu premainteresu početnika pisano je djelce: H. Ric h er t, Philosophie, 3. izd.("Aus Natur und GeisJeswelt", Teubner 1919. ) - Iz iste kolekcije (sv.155) R. Ric h ter, Einfi.ihrung in die Philos. 4. izd. - S osobitim obzi-(om na početke logike i psihologije informira R. L e h man n, Lehr-buch der phil. Propadeutik, 4. izd. (BrIn. 1917.). - S monističkog sta-novišta prikazuje metafizičke i noetičke probleme od Kanta do WundtaF. P a u 1s e n, Einleitung in die Philos., 35. izd. (Stuttgart 1920.) - M'F r i s c he i s e n-K o h I e 1', Moderne Philosophie (Stuttg. 1907.) pri-kazuje oprečna naziranja savremenih filozofa. - Jasno i duboko pišeo razvitku moderne filozofije, osobito o kriticizmu A. Rie h 1, Zur Ein-fLihrung in die Phil. der Gegenwart, 5. izd. (Lpzg. i Brln, 1919.). - Zapsihološku metodu općeg prikazivanja savremene filozofije za istaknutije W e n z i g, Die Weltanschauungen der Gegenwart in Gegensatz undAusgleich ("Wissenschaft und Bildung" sv. 14.). - H. H off d i n g,Moderne Philosophen (Lpzg. 1905.). Od istog su pisca PhilosophischeProbleme (prev. od M. Ševića) preradeni pod naslovom "Der menschli-che Gedanke, seine Formen und seine Aufgaben" 1911. - Prikazi po-jedinih disciplina nalaze se u "Die Philosophie im Beginn des 20. Jahr-hunderts", Festschrift mr K. Fischer.-Heidelberg 1907. 2. izd. - G.S im meI, Hauptprobleme der Philos. (Lpzg. 1911., Kol. Goschen,500). - M. Weu t seh e 1', Einmhrung in die Philos. (Goschen). -K I i m k e, Die Hauptprobleme der Weltanschauung (Kosel, 37.) -M. e nze 1', Einleitung in die Philos. ("Wissenschaft u. Bildung" 119).- J. Co h n, Fi.ihrende Denker" ("Aus Natur und Geisteswelt" sv.176.). - Iz iste kolekcije sv. 56. L. B u s s e, Die Weltanschauungender gross en Philosophen der Neuzeit. - W. K o p p e Im a n n, Welt-anschauungsfragen (Berlin 1920.).

U ovdje navedenoj literaturi naći je dalnje podatke za specijalnuliteraturu iz pojedinih filoz. disciplina (n. pr. kod Richerta, KUlpea, Leh-manna itd.).

Za s kol as t i č k U filozofiju napose isp. J. Mar ita i n, Ele-ments de philosophie I. lntroduction generale a la philosophie (Paris1920). - De W ul f, Introcluction a la philosophie neo-scolastique,(Louvain). - De W ul f u "Traite elementaire de Philos." t. 11., ed. 4.(Louvain 1913.). - End l' e s, Geschichte der mittelalterlichen Philos.(KoseI). - G rab man n, Thomas v. Aquin (Kosel) i Einmhrung indie SU111ma Theologiae des hI. Thomas (Frbg. 1919.). - Co m!TI er,Die immerwahrende Phi1osophie (Wien 1899.). - W i 1 I 111a n n, Ge-

schichte des Idealismus. - U e b e r w e g-H e i nze, Geschichte derPhilos. 11.3, 154 sq. - Napose upozorujem na A; S t o c k 1, Grundrissder Geschichte der Phil. 3 (Mainz 1919.) Uz ovu priručnu. povijestfilozofije ističem kao najvrsniji uvodnik u filozofiju sa skol. stanovišta:End l' e s, Einleitung in die Philosophie (KoseI 1920, sv. I. "der Philo-sophischen Handbibliothek", što ju izdaje Cl. Baumker, L. Baur i M.Ettlinger). - U filozofiju sv. Tome najbolje uvodi E. Ro 1f e s, DiePhilosophie von Thomas von Aquin (1920. "Philos. Bibliothek" sv. 100).

Kratke orijentacione rasprave o filozofiji jesu: P. Gen y, Questionsd' enseignement de Philosophie scolastique (Paris 1913.). - L. Sc h ii t z,Einleitung in die Philosophie (Paderborn 1879.). - M. Lim b o u l' g,Begriff und Einteilung der Phil. (Innsbruck 1893). - C h. S en t l' o u 1,Was ist neu-scholastische Philosophie (Miinster 1909). - K. Joe 1,Die philosophische Krisis der Gegenwart (Lpzg. 1914). - K. S t u m p f,Die Wiedergeburt der Philos. (Brln. 1907.). - P. Ha b e l' I i n, DieGrundfrage der Philos. (Basel 1914.) i Wissenschaft und PhilC!Sophie1910. - S. Mat i č e v i ć, Počeci filozofije, 1919.

Napokon iz leksikografske literature isp. O. W i II man n, Diewichtigsten phil. FachausdrLicke (KoseI 19(9). - Eu ck en, Geschichteder phil. Terminologie (Lpzg. 1879) i Geschichte und Kritik der Grund-begriffe der Gegenwart 3. 1904. - REi s leI', Worterbuch der phil.Begriffe (Brin. 1910, 3. izd.) i kraći rječnik Handworterbuch der Philos.(BrIn. 1913), te Philosophenlexicon (Brin. 1912). - P. T hor mayer,Philos. Worterbuch ("Aus Natur und Geisteswelt" sv. 520). - R. O d e-b l' e c h t, Kleines phil. Worterbuch, 4. izd. (Lpzg. 1920).

Do dat a k. Za vrijeme ovog štampanja izdano je odlično fllo-zofijsko djelo Ale š a U š e n i č n ika: Uvod v filozofijo. Zvo I. Spo-znavno-kritični del. (Ljubljana 1921.),

Sam naslov djela odgovara autorovoj koncepciji, koja je u sebisasvim pravilna i ako se izdvaja od općenitog shvaćanja o zada~ i"L1voda" u filozofiju. Današnja filozofijska literatura nema doduše jošposve fiksiranog pojma o "Uvodu": jedni mu stavljaju u zadaću pri-kaZivanJe historičkog razvitka unutar pOjedinih fi10zofijskih disciplinas uvodnom raspravom o filozofiji uopće; u proširenom opsegu obuhvata"uvod u filozofiju" preglednu i kritičku obrad'pu osnovnih filozofijskihproblema, koji u svojem rješenju sastavljaju t. zvo nazor o svijetu iživotu. Kritičkim pogledom na historijske sistel11e otvaraju se napokonsrnJern ice za onaj filozofiJski sustav, u koj em autor nalazi pozitivnerezultate umovanja. Čitavi taj posao prethodi dakle u111stvenom istra-živanju pojedinih fi!. problema u sustavnoj njihovoj cjelini; pa zato ijest takav posao dobio naziv uvoda u filozofiJU.

A. Ušeničnik postaVlja metafizičke probleme U središte filozofiranja_ što je sasvim prirodno - pak se U prvom redu pita za vrijednostspoznajnog organa, kOJi rješava te probleme ili koji stvara filozofiJU.

Možemo li mi uopće imati metafizičku filozofiju? Ovo pitanje svakakoznači uvod u samu filozofiJU, jer sav raison d' etre filozofije zavisi ovrijednosti našeg spoznanja. Nauka o spoznaji postaje time prvotnafil zofijska disciplina, te je s obzirom na metafiziku njezina pripravaili uvod. Ušeničnikov "Uvod" zapravo Je dakle nauka o spoznaji. Uztaj prvi dio Uvoda slijedit će kao drugi dio pregledni prikaz sadašnjegstanja metafizike.

§ 1. Što Je filozofija? ~

I. Filozofijska. znanost. a) Filozofiranjem nastojimo odgovoritina izvjesna pitanja, a čjj;.ayj,J).()!ll.p.lel<~"Q.ctUQ;$I1Ul.cQQgO.\l.QLa.~ili.,,"g00t.@.v~h.sP~l~\:Jg,yJ;,m~l.~f>tl:9~,?!~~.;j;~;S:vaka spoznaja ima vrijednost po~itivnogodgovora samo onda, ako je objektivno sigurua t. j. ako izriče neku i s-t in u. Do .istinitih spoznaja (ako narn nijesu neposredno ili iskustVenopoznate) dolazimo putem misaonog istraživanja. Opet svako misaMaistraživanje Ima da bude pravilno provedeno t: j. takovo,d'a na osnovusvestran og promatranja i dOkazivanja dovede do pouzdanog rezultata.Drugi m rij ečima, i 9gJi,1~~,o..!ljE;~.u}..2ejsJ ir.iL.d0,1itJ;L.samo l}}..e,,~~±;:9-1tj:!n..i~rflž,LY~a.!:l~r.!.\'A budući' da cjelina mnogih istina o. jednom predmetutreba da bude u organičkoj povezanosti t. j. jedinstveno prema svompredmetu uređena, zato je i..si s Le.majj Č U9.sJ .. bitno •..ohilj.ežje.pra-vQg~~9_~'ia. I:UQ?gfjj~JW..q~J~!.~...Z.D"ii nj.~.Jm il .. eJ0L1q Q. voU i [1 a.v~gepim.J!.yjg ~!.i!l}.a - i ..]iln~,.Q.D.qn..jUQzofija.qobjY.il ....s,YQLJ.}}.~..~.s,!y.~ n t ..Dlilučni)karakter.~-~'~'~KaRoćemo filozofiju specificirati prema ostalim znanosti ma ? Kadznamo da se znanosti diferensiraju po svojim predmetima, treba da us-tanovimo predmet filozofije. To biva u dvojakom smislu: time da upoz-namo mat eri j a In i predmet ili sve ono o čemu filozofija uči, i f o r-ma In i njezin predmet t. j. ono gledište, s kojeg polazi filozofijska pro-učavanje. Tako primjerice matematička nauka pomišlja kolikotne (pro-storno-sljedovne) snošaje, a empiričke znanosti promatraju pojaveizvanjskog (tvarnog) i usebnog (usvijesnog) iskustva. Svaka ova naukakao i ostale idu za tim,da svoj (materijalni) predmet odrede, t. j. da sa-znadu što je on u sebi i u kojim je relacijama. U takvom određenjupredmeta sastoji upravo istinita spoznaja. Koji dakle predmet pripadafilozofiji i u vidu kojeg određenja?

Dok ostale z~anos ti. ()\)uhv(l.t~duJ1iJ,al$...(Das.seiHT·esse-)·+~:~bi"".a!2~...." ..(Das Werdin';'hed) 'samo djel0!.12i~n,g~.JHQ~otijaJo"pJQmatra sv.eob.uhy:atXlQ

-,.".~-,--_•••~~."."""_•••~.,.,,,,,-< ,_...

*Prvi' paragrafi brojnije citiraju neka naučna vrela, da počett1ika upute, kakoće se njima služiti u samostalnom radu.

11..j~(:Lin_§..L,{J~"nDj ..•.c.jeJinj(= ..uniYl;;q;i\!no) - s ciljem da SčlZ!1a,štC!j~l)H.<J,KizqiY"3.Dje t. j. da.r-illJjllP9Z11~. !1il,f.av(bit) i.na j o p ć e-n iU.j~L~J....a.c-He. Šta je materijalni bitak i prostor u kojem se na-lazi ? Odakle zbivanje svemira i život u njemu? Šta je svijesno zbivanjei u kojim je relacijama? Šta znače idealne vrednote u svijesti ljudskoj?Kakav je organ saznavanja ? ... Sve su to filozofijska pitanja, koja za-hvataju cjelotu bitka i zbivanja, da proniknu u prvotna, najopćenitijaili najviša p o č el a (principe). Dok naime pojedinačne znanosti proma-traju svoj predmet ne gledeći na svezu s cjelinom i zadovoljne s upozna-njem svega onoga što taj predmet pojedinačno uvjetuje t. j. s upoznanjemneposrednih počela - filozofija upravo apstrahira od svake pojedinač-nosti. U n ive r z a I n'O s t filozofije s obzirom na materijalni i formalninjezin objekat podaje joj dakle diferencijalnu karakteristiku premaostalim znanosti ma.

il) Ako se filozofija i razlikuje po svom predmetu (materijalnomi formalnom) od specijalnih nauka, ipak je ona s njima u naročitom do-ticaju po tom, što one djelomičnoobuhvataju materijalni-:predmet filo~zofije, što imadu s njom zajednički spoznajni izvor, znanstvene metodei ciljeve. Sve se znanosti služe misaonim funkcijama idući za spoznajomistine, a da i ne ispituju sastavne principe saznavanja, metodičke uvjete,postulate, načela i vrijednost istine uopće. Zadatak je dakle filozo{ijeu prvom redu, da istraži zajednički spoznajni organ svih znanosti. - Na-dalje se bave pojedine nauke raznim pojavama u materijalnom svijetu,a da i ne pitaju za narav materijalnog bitka; druge se zanimaju dušev-nim pojavama svijesnog subjekta, pred postavljajući naprosto njegovueksistenciju ... Tu sad pridolazi filozofija, da upotpuni specijalne nauketime, što znanstveno objašnjava osnove tih nauka n. pr. pitanje pro-stora, promjene, sile, materije, duha.lt .Unoseći dakle u specijalne na-uke s općih gledišta na bitak izbivanje polučene rezultate, izvršujefilozofija drugi dio svog zadatka, kojim p r o š i r u j e s p e c i j a I n e11a uke te ih izdiže do općeg pogleda ili nazora na svijet i život. Ovojpotrebi misaone ljudske naravi ne mogu udovoljiti pojedinačne nauke,pa zato one nikad neće nadomjestiti zadaću filozofije. - U drugu rukune može se filozofija sasvim odijeliti od specijalnih nauka i zato, jer svojpredmet istražuje polazeći od iskustvene pojedinačnosti, koju obuhva-taju specijalne nauke. Kao sve naše znanje i filozofija je ovisna o iskus-tvu, a po tom i o specijalnim naukama. Njihov napredak uvjetuje i raz-vitak filozofije))

2. Razdioba filozofije. - P r i rod n ez~ ~}10s t i (fizika, fi~iologiJa,k.~,:~j~~a~.!,~~!}g!1l!lšL,...) .is,l?g_iD:g~=2iQ~J§n}?'~rYArDI~~r~~~l~Je'.}lCi?~I~\reos,jetnog ~ašegopažanja. Ove se znanostI dlferenma]u prema razno-vrsnoSt1"pojava;"Koje' sačinjavaju sadržaj izvanjskog iskustva. Od ovogašto nam je u iskustvu dano (gegeben), polaZI;; prirodne znanosti k onomešto nam je zadano (aufgegeben). To će reći, svaka ova znanost ide kodproučavanja istovrsnih pojava za tim, da otkrije njihovo nužno i opće-nito (bitno) određenje, te da upozna stalne načine djelovanja (zakone).Ova zadaća prirodnih znanosti znači formalni njihov objekat ili gledište,s kojeg polaze u istraživanju materijalnog svog objekta.

Ako apstrahiramo od materijalnog supstrata, pa zadržimo u vidusamo prostorno-sljedovne snošaje, imademo zasebni objekat mat e - "m'a tik e.

Neposrednim (usebnim) opažanjem stičemo znanje o cjelokup-nosti neprostornih i neosjetnih (jastvenih, psihičkih) pojava, koje znanjetvori naše unutrašnje iskustvo ili svijest. I~t[5\lc.iy,q,Ul~..p,~i,hi.č.kil1,c,p.QJayas .obzi~,9,ll111a.,IJjt!19Y'M<P,\l~~~}}~K~...,~.~~",ital<,'...l:aril~ .,i, n:~đllsQbnfsnoša jezaa<i'C'ii je em iričkeps))J.9)§gTje.' "'" .

..··_··Sv~ove znanstvene discipline upravo po tom dobivaju karakterznanstvene spoznaje, što stalnim misaonim operacijama nastoje opa-žajno znanje proširiti do novih spoznaja. Ne gledeći predmetnu građU,(objektivnu) na koju se misaone funkcije odnose, imade naše mišljenje(zaključivanje i dokazivanje) općenite neke oblike i neka pravila. Istra-živati ovu formalnu stranu mišljenja zadaća je for m a 1n el o g ike.Ona se od psihologije razlikuje po tom, što uzima obzira samo na jedanclio usvijesnog zbivanja, a to je mišljenje, i što ga promatra u svezi s mi-saonim pravilima i načelima. Svakako je formalna logika oruđe ili sred-stvo, kojim se služe sve znanosti.

Kad smo upoznali logična načela, o kojima ovise sve znanosti,i kad smo na osnovu logički pravilnog mišljenja postigli razne spoznaje,još uvijek ne znamo, da li su ta načela i sve te spoznaje samo dvojbeneili sigurne vrijednosti, da li im je istinitost sUbjektivna i relativna (vri-jedna samo za čovjekOVU misaonu organizaciju) ili objektivna i apso-lutna itd. Sva vrijednost prirodoznanstvenih spoznaja ovisi o problemuspoznaj ne naše vrijednosti uopće. Ovaj P.lQlllIa11,.,Q<>~UQ,§aj!-LnaŠ,!;".~p~QZJ.la1~~.ipr~~~~'IiJ)1to0;~terjjom spoznaje) i~E!t:'lJ.e.n oe tik

,,~< 'iz'r'eT~~'og'-j'~"~idjeti, da se logika' ima smatrati kao zasebna znan-stvena disciplina, koja ispitujući uvjete za sve znanosti postavlja imtime njihove temelje. Kak() je logika u svezi sa svim znanostima, te impodaje raison d' etre, svakako o~a obUhvata sav bitak i naj općenitijesveze, te se po tom ima smatratip r vo t n o l11' dj s c i P I i n om fi-lo z o f ije.

1) Historičko porijeklo riječi "filozofija" (u znanstvenom smislu) svodi se naP ita go rtl (rodj. 580. pr. Hr.), koji je na upit Leonta, tiranina Fliuntskqg (u Elidi)da li je on mudrac «/0'1'6:;), odgovorio da je samo prijatelj mudrosti, da ju samo ljubi(rp,}.O(/orpo:;). O tome izvješćuje Cicero (Tusc. q. 5,3) pozivajući se na platonovca Hera-klida Pontskog. Jednaki izvještaj nalazimo kod Plutarha, Jambliha, LaktancijaEusebija i osobito kod Augustina (de Civ. Dei 8, 2; de Trin. 14, J .). 1sp. U e b e r w e g.CJcschichte der Philos. L str. 1. sq.

~Oz materijalni svijet nadovezujuse razna pi!anjCl;(n.pr..o kon-

stitt}tivnim principima materije, o njezinom trajaOnju·:ifd·.),:nakoj'aem-piričke zna.nosti ne mogudati odgovora~ Njima se mIvi filozotijsk,lnauka.koju"~'zovenrct'k'6;tmoI'o-grla::~"'" '., ... J' ..... '

. J~.~.i~s!~~~T··p:ffDSilj:.<:t~~,e'YQ;2gSYU~t,a.isPX!~je Ii I DZ of i js kap~.,:}}.?2)š}"lq.:.....K?E.~S.Il!,...Y.?IQ.1'f.".S.ygJIK1.Jpn.Qg :'~lJ) p.i:ci~,~Q.gqit~Cl .i .zb i-v~Dig,.J[(j.~I.Lt?:djU ja ili naravno bogoslovIje: (za razliku od objav-ljenogili svrhunaravnog);

. 2.~.~..tr;L ..g\~De".~~$j!1Jg·Y':lj,~.,lJl.~.J..i1fj..~.).,~.I<tiD.".filQ.?;QDj~Lj~LPE~.0-m~.!L..gDllLPJJ?111'!,,,~QjllDC1.. s~ ngY~9.~n~e,..grane,bC1v.e,. prelazedohva.t Ji-zi.~ko~~~!i,,~TP~r!.čK~g.s.yije,t.C1"..gnLsC1šfl1j~x~hL~?yi, ...neiskustveni svij et.Ova se, metaf1Zlka,z()y.e p OS)~9\1 (j.(speci'j~lna) 'z3.razlikLIOd o p ć e-nIte r:neta.fz···. ir ." . a" ; ""-''''' -., ••~.- ••.. ,.•...• ", ...

': ••• g ••••••• ~ .•••• " ):.Ik:,e.....LJLqJ ...O.:.Q.."".,LJ"g,....kQJa.,.r.?,~l?E~YIJa..,oo,. onlll}.,.J.IJQ.zoflJ-s~~2;•.P?Hn9YJma (n.np~~•.q~lt~Ll.uopće! ,o naravi,o uzroklI, o svrsi itd.),](oJll11a se služi posebnametafizik:a.

,,,~.w:;.,,,,,, ..,,",,.•,..c.," •.. ,.••,~ "'"i/:;"'fS.:,;; ,..". " .,~x.. ' ,C. ,"".o,'''' ~.,."I".,,",.''''····'''''···'\'C. '"",,"."'. o', I.V',I>, A;;'~:'~'~'_"" ,'.:'.; ,

. Kaost& je logika 'promatrala mišljenje s ob.zirom na njegova pra-vdil~, t~t?~r:PE? LI Čitij,I]9.fl11':lt,iYl1il<;:trakt~r,yg~!19KcljeJoyan ja,. a ...to oj 'C..•. ;a ~aca e II)~, ',.1

~c~··lJj~·pO.tmL.~yjj,~§.t...1UQ~J::"Sg.,.~llla.tri1.U ,.Pr.~~XQ.GJotn".zas~JJne.. fi 1olofi j-s~.~"J:.!L~_~ipJjJJK.,;;;7;..•~lit.~.t~\};~,.,.".... .' .. '. .•

. Društveni oblici uopće, a napQse. pravni odn9šaji predmetom sus {)c i o I oš ke i pra v n e filozofije. U;zroke historijskog razvitkapromatra filozofija h i s to ri j e (historijska filozofija). Kulturne po-jave u socijalnom·. razvitku čovjeka proučay;a. p s i h o log i jan ,a~rod a (Vi:ilkerpsychologie). Napokon je religija. kao općenita svojin<ilj udskog roda predmet reI i g i j s k efi lo z o f ije.

Do sada još nije sustavno provedena filozofija mat G111ati k e.Tek Hum e iKa n t raspravlja o vrijednosti matematičke spoznaje,a logiku matematike nedavno je stao proučavati A. Voss i L. Couturat.- Isto tako je nerazvijena filozofija j e z ik o s lov I j a (Sprachwis-senschaft). Osim samostalnih pokušaja (A. Marty) .bavi se jezikoslovljem(napose pitanjem o postanku govora) jedan dio empiričke psihologije.

Dodamo li ovim fi lozofijskim disciplinama i p o v ije s t f i I 0-

z o f ije, postavili smo time okvir, unutar kojeg je došlo do izražajaumovanje duha ljudskog u svim granama filozofije. .

3. Aristotel i SkoIastika o pojmu ·fiIozofije. Filozofija je svakakoneko znanje. Ali već je Plato n (u Teetetu) i Aristotel (de an. III. 3.)istaknuo, da imademo kadgod samo nestalno ili nesigurno znanje, kojezovemo m n ije nje (o6ga, opinio). Ono I'!.Jože da bude i neistinito,

jer ne isključuje protivnu mogućnost. Ali pravo jest znanje tek o~di,kad smo s i gur ni da posjedujemo i s t i n i tu spozn,aju.3)

Ima istinitih spoznaja, koje neposredno shvaćamo, pa zato onenijesupredmetispitivanja. Skolastika to zove "habitus prificipiorum"ili ,,intelledus" (prema Aristoteloyom 'VOVS, .Ethic. Nic. V I. b.). Kaddolazinio do spoinaje posrednim (dokaznim) putem ili doumljivanjem,na temelju nekih razloga, onda je to tek pra vos p;o zna vanje(buO'r1)ft17,' scientia). Zatose kaže, da o nekom predmetu imademo pot-puni sud, kad ga' spoznajemo i z nje g o v ih p r i n c i p a.4) Kao štoAristotel(Post.1. 2.) i Toma Akvinski (In II. Post. led: L) ·uči, .da, naosnovu njegovih principa spoznajemo predmet kakav u istinu jest. -Da se pravo znanje osniva na poznavanju uzroka, upućuje nas analizasame težhjeza znanjem, koja je prirođena svakom čovjeku. (ArisI. Met.I. 1.). Ta naime težrija izvire u nekim prirođenim pitanjima, koja pret-postavljaju 'neznanje i dvoumIjenje. Čovjek promatrajući svijet začu-đeno dolazi do raznih pitanja, i time želi saznati nešto o predmetimasvojih pitanja. Akoji su to pre dn!e ti (~1]1;ovf.U!Va)? Aristotel ih na"braja četiri (Post. I I. 1.): bivstvovanje (EUartv) bit ili narav (co rl i!auv)vlastitosti ili pripadna određenja (ro ou) i tvorni odnosno svršni uzrok.(ro ot6u). Skolastika klasificira uzroke svih stvari na u n u t'a r njei iz van j s k e. Ako je stvar sastavljena, wvem? mate ri j a I n}u z rok (ij {jAn) ono od čega (i:g 00) nešto jest ili nastaje, a for m a I n Ije uzrok (rb rl tjvili i!auv Elvat) ono odredbeno počelo, po kojemu neštojest. Osim ovih unutarnjih imade još i izvanjsk{h uzroka, a to s~ t Y o r n i;(oifEv) i sv r š n i (ro ov f!VExa).5) Posvim ovim uzrocima dobivajU stvarIi svoje biv'stvovanje, narav i akcidentalne vlastit.~sti. Pr~~1a tome ćemopredmete naših pitanja upoznati onda ako otkr1jemo njihove uzroke.6)

Ispravnost ovog shvaćanja proizlazi također iz pojma i s t i n i t espoznaje, do' koje dolazimo dokazivanjem. Jer opažanje nam k~~e samoza činjenice (ou), a dokazivanje nastoji tim činjenicama potražIti realnerazloge (ro dux rl).7) I tek onda kad smo te uzroke upoznali, možemo.reći da smo polučili istinitu spoznaju, koja t~u ~kla~u sa v~v.ojim. pre?-metom. Budući naime da sve predmete nasIh pItanja sac1l1JavaJu nJl-

2) Neki izdavač ~ri.stote~ovih spisa (možda Andronik Rodjanin, oko g. 70pr. Hr.) poredao Je onaj dIO spIsa, kojLse .bave najopćenitijimistraživanjem bitkaiza fizike, te nazvao ovaj dio dl. fted, Ta rpva,,,cl. Ovaj naziv za oznaku izvanjskogsnoš~j~ među A;istotelo.vim spis~~a .?obi~ je ~asnije novi smisao, koji se tiče samogsadrzaJa u dotlcnlln spiSima, kOJI slijede Iza fizike.

3) Cognitio, secundum quod stat in princip.i1~, recipit no~el1 .i!1tellectus ; seCUl1-dum. autem quod derivatur ad conclusiones, acclplt nomen sClentlae. S. Tom a, 111

3. dist. 28. q. 1. a. 6.;A r i s t. Post. Ana!. I, 9.4) Judicium de unaquaque re fit per propria principia ejus. S. Tom a, l. IL

q. 57. a. 6. ad 3. - "Princip" obuhvata pojam 'o.uzroka" .~ ,/azloga".. . .Uzrok je uvijek realno različan od svo)?: ucmka, ~OJI. Je u. realn?J OVisnosti o

uzroku. Raflog i njegov posljedak' mogu se .I samo !oglčkt razltkovah.5) Isp. Ari s t.Met. L 3; PostA L 10; Phys. 1\.·3.6) S. Tom a, C. gent. I I \. 25.7) OI (kEV I!{kTCe,(!O'TO OH ftEV Yaaa, o,on O' o,)" Yaaaw' 01 '<le (rex·"iTa,) TI)

olon "al ahiav yvo)(!i[;ovaw. Ari st.· Met. [ 1.

hovi uzroci, zato je pravo ili istinito znanje usklađeno sa predmetimaonda, kad poznajemo uzroke.S)

Gledeći na formalni momenat kod znanosti t. j. na samo spozna-vanje uzroka, očito je da znanost može da bude više ili manje s a vr-še n a. Tko na pr. poznaje bit stvari, bolje ju poznaje, nego da znadesamo za kakvoću njezinu ili kolikoću itd. Uopće kad smo udokazivanjui zadnje razloge iscrpli u potvrdu jedne istine, odnosno kad smo upo-znali apsolutno zadnje uzroke za predmet istinite spoznaje, onda smotime postigli savršenu spoznaju.9) Jer ili su realni razlozi, iz kojih pred-met spoznajemo, neovisni o daljnim razlozima - i u toliko su zadnji- ili ovise o njima. U potonjem slučaju nije savršena spoznaja, dok ne?ode~l1.o do v razloga, k.oji nije više ni o čem ovisan. Nadalje, spoznajace bl~.l savrsena, ako Je adekvatna predmetu gledom na njegovu spo-znatlJlvost. A svaki predmet spoznatljiv.je vlastitim svojim bitkom,koji stoji do njegovih uzroka. Potpuno poznavati sve uzroke znači iz-crpsti svu spoznatljivost predmeta. Dakle je potpuno savršena spoznajau poznavanju i zadnjeg uzroka.

Materijalni elemenat znanosti znači opseg onih predmeta koje nekaznanost obuhvata. S tog će obzira biti najsavršenija ona znanost, kojapromatra upravo sve predmete. Pa kad bi jedna zna nost s formaln.og~Iedišt~ bila potpuno savršena, t. J. kad bi otkrila zadnje uzroke, eoIpSO bI takova znanost bila savršena i po svom opsegu, jer spoznajomko.n~~nog uzroka ?buhvatismo sve što god jest. Takovo znanje o n a J-VIS 1 m uz r o Cl ma sve g a š tOJ est - zovemo mti d r o s t.1O)

A filo~ofija znači ljubav k mudrosti ili sticanje znanosti (kako Plato nu Eutldemu kaže xTfiat!; tnwT11wr;r;).

. 4. S~ola~tika o raz.~iobi spekul~tivnih znanosti. Razumna spoznajauopce.- Je~ Je ~el:lat:nJalne naravI - ne može imati materijalnu pro-mJenlJIvost I pOJedll1acnost za svoJ formalni objekat. Prema tome moraformalni objekat spekulativnih znanosti imati karakter n u ž n o s t i in e !Il ate r i ja I n o s t LlI) Drugim riječima, a p str a k c i ja od ma-terijalne pojedinačnosti jest formalni raZlog za razumnu spoznatljivost

8) Scir~ aliquid, est perfe.cte cognos~er~ ~psum; hoc a~ltem est perfecte cognos-cere eJus ventatem .. Eadem emm sunt pnnclpla esse et ventatis ipsius ut patet ex2 ,Me~. Oportet ergo ~cientem, si est perfecte cognoscens, quod cogn~scat causamrei sCltae, S. Tom a, 111 I. Ana!. I. 4.

. 9) Tore ya!? dobru epa,uev gxaawv, orc:v ri)v.7C!?Wr''1aldavo!<"".e{}a yvw!?[{;etv.Ari S t: Met. I. 3. P Tunc perfecte nos SClre arbltramur, quando primam causamco~nosclmus ~. Tom a, C. gent. I I I. 25. - ... judicium, quod fit per causampnmam, est pnmum et perfectissimum. I I. I I. q. 9. a. 6.

la) 4e' ya!? .•au~1)V riiJv. 7C!?WrWVa!?X<vv "al aluiiJv dvat {}ew!?T)u~fJv. Ari s t.Met. I. 2. -.- Saplentla est clrca pnmas causas et prima. principia. S. Tom a in I.Met.lect. I ISp. S. th. I. q. I. a. 6; I. I I. q. 57. a. 2.; C.. gent. I. c. 94· K I ~ u t-gen, Die Philosophie der Vorzeit I, 900. ~ , v

11) S. Tom a, In Boeth. I. 2. q. 1. a. 1.

svih predmeta i ujedno princip za njihovo znanstveno diferenciranje.12)

Skolastika pako razlikuje trostruku apstrakciju.Na prvom stepenu apstrakcije ne gledamo na p oje d i n a č n a

tj el es a kao takova (t. J. u koliko su pojedinačna), već se obaziramona o sj et n a s v o js t va u opć e. To će reći, mi apstrahiramo odpojedinačnih tjelesa, na kojima su osjetna svojstva uzbiljena (n. pr.pomišljajući čovjeka apstrahiramo od upravo ovog ili onog mesa i ko-stiju, ali ne uopće od svakog mesa i kostiju.13) - Na drugom stepenuapstrakcije ne samo da se ne obaziramo na individualnu materijalnost(materia sensibilis individua), nego apstrahiramo uopće od svake ma-terijalnosti (materia sensibilis communis) u koliko je s u p str a t zao s jet nek a k v o će, a gledamo na materiju samo koliko joj pri-pada p r ote ž n o s 1. Kvantitativna određenja (broj, veličina, oblik)ontološki prethode osjetnim kakvoćama, pa zato ih možemo zasebnopomišljati t. j. bez osjetnih kakvoća i bez ikojeg pojedinog tije!a(ma-teria intelligibilis individualis). - Na trećem stepenu apstrakcije napuš-tamo sva k u sve z u s mat eri jom i promatramo samo onošto ne uključuje nikoje materijalnosti (n. pr. istina, dobrota, bitak ... )ili ju pozitivno isključuje (n. pr. čista duhovnost).

Prema ovom trostrukom stupnjevanju razlikuju se spekulativneznanosti. Sve su naime stvari ili ovisne o materiji ili su o njoj neovisne.Ako su ne samo u realnoj zbilji ovisne već ako ih ne možemo ni pomiš"Ijati bez materije (n. pr. čovjeka bez tijela) onda one sačinjavaju pred-met p r i r o el n ena uke (scientia physica) Predmeti koji takod ierne mogu eksistirati bez tjelesa, ali ih možemo bez njih pomišljati, pael~juli okvir mat e mat ike. - Napokon takove stvari koje mogu i ne-tvarno eksistirati (n. pr. supstancija, kakvoća,čin i moć itd.) ili nužnoisključuju svaku stvar (n. pr. Bog) tvore predmet m eta f i zik e iliIl r v efi I o z o f ije (elok je fizika "druga filozofija")14)

5. Razni nazori () pojmu i razdiobifilozofije. I pojam filozofijeima svoju historiju. U početku poznate nam upotrebe nalazimo izrazfilozofija s etimološkim značenjem (tako kod Herodota i Tukidiela).Proti sofistima, koji su se držali zastupnicima mudrosti, ističe sebe S 0-

kr a t (t 399. pr. H.) kao filozofa, koji zna ela ništa ne zna, ali teži za zna-njem. Filozofija se tu smatra kao p s i 11 i č k i fakat općeno ljudske težnjeza saznavanjem.

Već kod P 1 at o na (427-347) dobiva pojam filozofije log i č k oili objektivno svoje određenje, koliko označuje znanje o vječnim stva-

12) Ideo secllndllm ordinem remotionis et a materia et a motu scientiae specLI-lativae distinguuntur.ln Boeth. L 2. q. J. a. 2.

13) S. Tom a; S. th. l. q. 85. a. I. ad 2.14) S. Tom a, In Boeth. de Trin. q. 5. a. 1. ; zatim Expos. in I. metaph. Arist.

prolog. ; LI komentaru in Arist. Ethic. VI. 1. 7. kaže: sapientialia (i. e. pl1ilosophica)sllnt pllre intelligibilia.

rima, koje nijesu pristupačne iskustvenom opažanju. Realne biti (ideje)koje su ~zvan osjetne pojavnosti, i našu spoznaju o njima proučava d i-ja I e k tik a15) ili (kasnije nazvana) logika. Njoj odgovara dio današnjemetafizike (ontologija iteodiceja inoetika). Platonova f iz ika (naukao prirodi) obuhvata osim prirodne znanosti još kozmologiju i psiholo-giju. O ćudorednomdjelovanju govori et ika. U ovoj podjeli dolazedo izražaja tri duševne sposobnosti: iskustveno-opažajna (fizika), razum-ska (dialektika) i voljna (etika).

Za Ari s t ote 1a (384-322) je filozofija znanost o prvim uzro-cima, pa zato ju on u eminentnom smislu zove "prva filozofija"l~) ili

teoloaija" (Platonova dialektika). Fizika je za njega "druga filozo-fija", koja s "prvom" filozofijom i matematikom zajedno sačinjavate ore t s k U filozofiju.17) U pra k t i č n u filozofiju računa se etikas podređenim d iociplinama; a napokon p oi e t s k a filozofija govorio materijalnom oblikovanju (tehnologija). Dok su Platonovu podjeluusvojili Stoici i Epikurejci, a djelomično i moderni filozofi, Aristotelovase također održala i u novijoJ filozofiji.

Za Stoike i Epikurejce dobiva filozofija pra k t i č n o značenje,jer ima služiti kao sustavna pouka za vredno i zadovoljno življenje.

S v. Tom a i skolastici stavljaju filozofu u zadatak, da sve po-ređuje (kao što je Aristotel rekao u početku Metafizike): jer mudrostznači savršenstvo razuma, kojemu je svojstveno upoznavati poredak.A razlikovati možemo četverostruki red: 1. kojeg razum ne stvara, negoga u svijetu nalazi, 2. kojeg razum promatra u vlastitom djelovanju,3. kojeg opaža u voljnom djelovanju i 4. onaj red, kojeg raZUl11iznalaziza proizvedbu stvari. Tako se filozofija raspada na prirodnu filozofiju(s metafizikom), logiku, etiku i estetiku.

U novovječnoj filozofiji susrećemo posve različite nazore o zadaćii razdiobi filozofije. Sve znanosti dijeli B aco n (1561-1626) PI~ apsihološkom principu o razlici duševnih moći. Uz pamćenje se oslanjahistorija, uz fantaziju poezija, a na razumu se osniva filozofija. Premapredmetima razlikuje se opet filozofija u nauku o Bogu, o prirodi i očo-vjeku. Sve tri grane prethodi "philosophia prima", koja ispituje spo-znajne uvjete, zajedničke pojedinim znanostima. Time je Bacon prviodijelio noetiku kao zasebnu disciplinu od ostale filozofije.

,;Otac novije filozofije" O es ca r te s ili ~artezije (.1596-1.~50)ističe u prvom redu svezu filozofije sa svim ostalim. zn.a~ostlma, kOJImaje filozofiji po svom strogo razumskom postupku jedll1l osnov. N~konOescartesa uzima i eh r i st i a n Wo I f f (l679-J75~!, oprecn?strazumskog (apriornog) i empiričkog(aposterio~nog~ p~?ruc}a k~? prIn-cip za razlikovanje filozofije i ostali~ z?~nos~1. .OI~IZIjU" ftlozoflje .pro-veo je opet psihološki (prema spoznaj nOj I pozeljn?J mO.:I) u te 0.1 .e t-s k u i pra k t i č k u filozofiju. Teoretska se .filozoflJa. ~metaflZlk.a)raspada u naravnu teologiju (o ~og,u),.~.~lholo~.I)~1 (o ~USI)i ko z m o log i j u (o svijetu). O na]opCel1ltI]ln: 1:1e~aflZlcklm POjl:10-vima raspravlja o n t o log i j a. Metafizičke se dlsclp!I.~e zov~ r aCI ~-n a I n e (obzirom na deduktivnu metodu), a uporedo s nyma ~~oje. e m p 1.-

r i č k e nauke. Time je unešen jasniji princip u klaslflkaCI!U z~,anostI.Nakon Wolffa sve više se filozofijsko područje prenosI u ClStl ra-

zum (bez empirije), i tako se filozofija ograničuje na ]o~iku i noe~iku(Kant, Fichte, Hegel), Po Kantu (1724-18?~) je ~adaca k rIt, 1 k eda ispita o predmetima neovisne (apriorne) loglc~e u~jete za mogucnostrazumskog spoznanja; ame t a f i zik e, da lzra.dl. susta~, r.azumskespoznaje o predmetima, Kako se razlikuje teor~skl 1 ~raktIckl r.az,um,mora da i metafizički sustav obuhvatI rnetaflZlku prIrode (ukljI~Ce~Os psihologijom) i metafiziku ćudoređa. H e g. e,~ (1770-1831) ..razhkujenauku o ]ogičkom razvoju "apsolutnog znanja .(fenol11:nologlJa dUh~)i nauku o spoznajnom sadržaju. Uz ovu potonju (,logiku) nadovez.ujese filozofija prirode i filozofijaduha.u koju spad.a etika s pravnOl11 fllo-zofijom, psihologija, estetika i religijska fIlozofIja). . ..

U ovim posljednjim nazorima opažamo tendenciju, d.a se fIlozofl!apostavi na prvo mjesto ispred ostali': pojedinačl:ih zr:~nostl. Sad n~stajepreokret u shvaćanju filozofije u tohko, da se fIlozofiJu sm~.tra o~lsnomo iskustvenim naukama. Već He r bar t (1776-1841) drzI da je fIlo-zofiji zadaća obraditi iskustvom ste~ene poj~llOve. Z~ W u. n d ta(1832~ 1920) je filozofija jedinstvena slllteza sVih.. s~oz~aja, .~oje nampružaju pojedinačne znanosti. Po ~u~ldtu se, ?lJeh ,filozofIja pren:.atome, da li ispituje postanak spoznajnlh sa?rz~j~ (nauka o spoznaji)ili njihovu sustavnu svezu s principima (PnnC1plenl~hre) ... Ova naukao principima ima opći svoj dio (metafizika) i posebl11, ~Ojl se raspadatj filozofiju prirode i filozofiju duha. Slično s Wundtom UCI,I PaL; I s e n,da je filozofiji zadaća nadopuniti sve sp.ecij~lne znanostI. :- Zasebn?mišljenje o filozofiji imadu od savremel11h filozofa ~,h. ~ I P P s, kOJIju istovjetuje s psihologijom, ili A. O ii r i n g,. a .sheno,l .VI I n d e 1,-b and, koji zadaću foilozofije nalaze u postavlj~nju op:el11h ,vrednota(misaonih, etičkih i estetskih). r~ sveg~ proizl.azI, kako j.e .tacno re~aoRaoul Richter u svom predavanju (Philosophie und RehglOn) na fIlo-zofijskom kongresu u Genevi 1904, da o pojmu filozofije još do sadanema nikojeg jedinstva.

15) Ovaj Platonov naziv za metafiziku inoetiku upotrebio je opet Schleier-macher (1768-1834). A i Hegel zove svoju logičku metodu "dijalektičnom". Skolas.tici djelomično upotrebljuju isti izraz za formalnu logiku. Podjedno se njime ozna-čuje svako oštro umno raspravljanje.

16) Baconova "philosophia prima" jest prva noetika odijeljena od metafizike.Descartesove "meditationes de prima philosophia" raspravljaju o temeljima sigurnespoznaje. Chr. Wolff zove ontologiju "philosophia prima".

17) 1'(!eT5 av erev rp'A-o(Jorp{a, {Je(u(!'Yjuua{, fta{J'YjflaUWf;, rpv(J(u'/; {JeoA-orm'/;, Ari s t.Met. V. 1., isp. S. Tom a, in VI. Met. I. I. ; za tim in Boeth. de Trin. I. 2, q. 2. a. 1ad 5: Alio nomine theologia dicitur Metaphysica, i. e. transphysica, quia post Phy.sicam discenda occurit nobis, quibus ex sensibilibus competit in insensibilia de-venire ... ; ido C. gent. I. 4.

§ 2. Što Je skolastička filozofija?

17

do .~ojih se d.olazi umnim obrazlaganjem. Ali ove ! mnoge druge fito-:o!ljske tvrd~Je s~~ržan: s~ takodjer u kršćanskom nauku, pa je uobi-caj~no ?nu y !J1ozoflju. kOj~. je u; skladu s kršćansko~religijskim učenjem,na~~vatI krscanska filozofija,. Pita se dakle: u kojem snošaju stoji filo-zof1]a spram teologije u onim .pitanjima, koja su obim znanostima za-jednička?

. ,,~vak~~o je filozofija obzirom na teologiju posve samostalna;Jel: se fJ1oz.ofIJa osniv~ na samostalnim izvorima spoznaje, naime naprI:?dnom~s~ustvu i ljudskom razumu, te se prema tomu mora u filo-zoflJ~ nalazItI. dru~~ vrst sigurnosti, nego u teologiji, koja iznosi vjer-~ke clanke: FJ1ozoflj~ ?e uz~ma od teologije svoje principe i ne smije ni-Jedvnogpojma . USVOJItI, k~Jeg ne bi mogla nužno razviti iz svojihpocela s v!.astItIm sredstvnna2) Spoznajni princip ili izvor teologijeJ.~st !la HrI.StOVOI~l(božanskom) auktoritetu osnovano učiteljstvo, do-Clm Je. za fJ1o:ofijU jedini izvor iskustveno- razumska spoznaja. S togse gledišta oblcno u školama definira filozofiju: Scientia rerum omniumper causas ult.im~s n atu r a I ira t i o n i s I u Dl in e comparata.?SllH toga. razltkuJe se filozofija od teologije još i po svom predmetu:Jer fIl?zoflja s~ bavi samo naravskim (razumnim) istinama, dočim ute.ologl.J.~IspadajU i takove istine, koje nadilaze doseg ljudskog razuma.FIlozofIja dakle po svom pojmu (predmetu, principima i metodu) nijeI ne može ela bude subordinirana teOlogiji.

Ali onaj filozof, koji je upoznao objektivnu istinitost kršćanskenauke t. j. koji znade da je kršćansko učiteljstvo provieljeno božjimaL.lktoritetoIll i po tom da mu je nauka neodvojiva od istine mora do-slJe?no u kršćansko} na.L~c~.nalaziti normu za ispravnost filozofijSkihsvoJ.lh n~zora .. DrugIm rIJecllna: premda se kršćanski filozof u riješa-vanJu krscan~kIh problel:la n~ poziva na kršćansku nauku, već jedinon~ d?kaznu SI!!I razuma, Ipak Je teološka nauka u filozofijskim pitanjimamJerIlo, po .ko.Jemu. s.e kršćanski filozof orijentira, da li mu je umovanjeI;a putu k IStIllI. J1~Je pao u zabludu. Predpostavivši naime, da je krš-:a~s~a n~uk~, kOJa obuhvata i neke filozofijske tvrdnje, objektivnolst~l1lta, bIO bI sam sa ~?bom u protuslovlju, tko bi izricao takove tvrdnje,kOJe su u sukobu s krscanskom naukom. Oni pak o filozofi, koj i u kršćan-stvu ne nalaze sigurnog jamstva za objektivnu istinu, dašto da u svomumo~~nju neće uzeti obzira na teološku nauku; pa zato je navedenarelaCija prema teologiji uvjetovana u toliko, što pojedini filozof možeobraz.loženo u~voji.ti gledište ~ožj eg . auktoritetau kršćanskoj nauci.Iz recenog prOIzlaZI, da se teoloska (vjerska) nauka može smatrati samokao iz van j s k a norma za filozofiju; jer teologija nije kadra mijenjati

Nedavno je O e y ser objelodanio raspravu (Eidologie oder Philosophie alsFormerkenntnis, Frbg. 1921.), u kojoj nam prikazuje eidološko shvatanje filozofijet. j. u kojoj nastoji prikazati filozofiju kao istraživanje forme (sroo~). On polazi s os-novne činjenice, koja glasi: "ja imam svijest o ovom i onom". To će reći, izvan svakeje sumnje ne samo s1tbjektivna eksistencija svijesti (kako je Descartes naglasio sa svo-jim Cogito, ergo sum), nego svijesna sveza subjekta s a o bje k tim a. Ova svi-jest ne samo da obuhvata r a i I i č i te objekte, nego je i ona sama različita. Ali svijestnije s obzirom na objekte samo pasivna ili receptivna, nego je čovjek prema toj svezisa objektima i aktivan, t. j. on ispituje, ispoređuje i zauzima razna gledišta premadanim objektima. U ovim m i s a o n i m činima izvire fi\ozofiranje. - Ako sad re-flektiramo na sve ono što je svijesno metnuto pred subjekat, sigurno znademo da sveto nije apsolutno ništa, nego je n e š t o (i okrugli četverokut je takovo nešto, što ma-kar samo kao riječi u svijest ulazi). Ali svijesni oqjekti razlikuju se ne po tom što sunešto (po tome se naime upravo ne razlikuju), nego u koliko su ovo ili ono nešto t. j.nešto određeno. Budući da raznolični svijesni objekti nijesu samo "nešto", negosu nekako određeni, zato taj momenat, koji ono nešto određuje, da jest tak o v onešto (za razliku od pukog "nešto" i od svakog drukčije određenog "nešto ") zoveOevser for m a (species, eTooq, Solchheit, Sosein). S ovim pojmom forme relativanje pojam mat e I' ije t. j. nekog supstrata (IJiToxdiuVO"'), koji je formiran. Materija("schlechthin letzte Materie" ili "Urinaterie") znači dakle posve neodređeno nešto,koje je tek po formi nešto određel1'l. Ova je materija sasvim neodredđna i s obziromna usvijesnu odnosno realnu eksistenciiu. Time se ova Oeyserova "materija" raz-likuje od Aristotelove iT(J';'lll IJA'l (materia prima), koja ima da znači neodredeni re-alni supstrat za tjelesne forme. Osim ove posljednje (g ene I' a In e) materije raz-likuje se još s p e c i f i č n a ili rei ati v n a (druga) materija. Kad je naime nekipredmet već formiran, on još uvijek može da bude odreden po nekoj formi- i s ob-zirom upravo na ovu formu zove se onaj odredeni predmet ~elativna materija. Takoje materija, koja konstituira tjelesa, relativna n. pr. za formu gibanja, raznih oćut-nih kakvoća itd. Budući da se u duši ne ualazi ona forma, koja konstituira tjelesazato duša i nije relativn. materija za navedene forme; ali svakako je i duša.,nešto",pa za to generalna materija.

Na temelju svega toga vidi Geyser zadatak filozofije u tome, da ona jasnorazlikuje općenite forme svijesti i njezinih objekata, da te forme tačno upozna i napo-kon da istraži zakonski snošaj medu svim tim formama te pripadaiućoj im materiji.Filozofiranje je dakle eidološko mišljenje.

1. "Kršćanska filozofija".!) Bog opstoji jer sve promjene u svijetuziskuju svoj apsolutni uzrok, duša je neumria (jer je duhovna), moc

ralna dobrota ima apsolutnu vrijednost, (jer je u svezi s konačnimciljem), ljudska volja je slobodna ... sve su to filozofijske tvrdnje,

1) Ako ćemo tačno da govorimo, nema kršćanske filozofije, nego je samojedna filO~oiija, koja je doduše saglasna s kršćanstvom, nu. od njega neovisna ~ toliko,što se njezini princip i temelje ne na kršćanskom vJerovanJu, već na razumnoj naravIčovjeka". K I e u t gen, Theologie der Vorzeit II. 187.

. 2) H age man n, Logik und Noetik (9. u. 10. A., Herder) §. 3 ; isp. C o m m e rOle immer,:ahrende Philosophie, str. 99; S t 6 eki, Lehrb. d. Philos. I. §. 1. ; M e r-Cl er, Loglque (5. ed.) str. 31 sq.

filozofiju u sastavnim njenim nlonientima: u predmetu, principimai metodu.

Ali čini se da je i time nekako stegnu ta sloboda proučavanja.Sva znanost ide zatim da bude slobodna, a crkvaosudjuje neke naukei usvaja samo jednu (i to skolastičku) filozofiju. Gdje je tu sloboda zna-nosti? Na ovaj nam je prigovor uzvratiti slijedeće: već S1110 izjasnili,u kojem smislu se može pojedini filozof ravnati prema crkvenoj nauci.Dakako da crkva ne priznaje slobodu kao najviši cilj znanstvcnog istra-živanja, jer naše istraživanje uopće ne ide za tim, da pokažcmo ili po-luči mo slobodu, već da proširimo našu spoznaju. A predmet istraživanjasmo onda tek upoznali, kad smo sigurni o istinitosti našeg rezultata.Znanstveno istraživanjc ide dakle zatim, da poluči i s t i n u. Svakapak istinita spoznaja, upravo zato, jer je istinita, isključuje onu spo-znaju, koja joj protuslovi ; istinita spoznaja sama po sebi zabacujc i onajput, koji vodi do protivne spoznaje. Ovaj sc princip ne da porcći, dokgod priznajcmo apsolutnu vrijednost istinite spoznaje. Na ovom prin-cipu osniva se i stanovište crkve, kad jednu nauku usvaja, a druge od-sudjuje. Ako je crkva osvjedočena, da je u posjedu istine, onda ne možeodobriti onih nazora, koji su s tom istinom u protimbi. [Ii zar cr!<vau ime slobode nema prava biti osvjedočena o posjedu istine? Ako jcpak o tome osvjedo'čena, onda prema istraživaocima istinc ne možc za-uzeti korektnije stanovište, nego što ga zauzima sama znanost, kad zah-tjeva, da se svc istraživanje mora ravnati prema istini.

:.f'7. Geneza "kvršćanske:' f.i~o~ofij~. v.eć .od prvog početka kršćan-stva Jasno se zapaza uzamJenlcnl utJccaJ vjerske nauke i filozofijskespekulacije. Tako zvani g n o s t i c i znače prvi pokušaj za kršćanskureligijsku filozofiju, koja nije poznavala razlike izmedju vjerskih ele-menata i razumske spoznaje. Napose u pitanjima, koja sc odnose napostanak SVijeta i zla u njemu, obuhvata ova sinkrctistička filozofijaosim orijentalno-mitoloških, jevrejskih i pozitivno-kršćanskih još i sto-ičke te platonsko-pitagorejske nazorc.

U Il. vijeku izlaze apologeti (osobito Justin i [renej), kojise na obranu kršćanstva služe antiknom filozofijol1l. Pa i Tertulijan,zabacujući filozofiju kao izvor svih krivovjerja i oslonivši se na apso-lutnu sigurnost vjerske nauke (credo quia absurdum est), ipak je bioovisan o stoičkoj filozofiji.

Istovremeno s reakcijotl1 proti gnosticiztl1u, nastoji ale k S a n-drijska katehetska škola (Kle.nent i Origen), da gnostičkunauku dovede u sklad s kršćanstvom. Origen je prvi koji nastoji krš-ćansku nauku sustavno izgraditi na grčkoj filozofiji (Aristotelu i Platonu),i time ju podići na viši stepen spoznaje. Vječno trajanje od Boga pro-izvedenog svijeta, predtjelesno bivstvovanje duše i slični nazori nedvoj-beno upućuju na Platona.

Kulminaciju patrističkog perioda predstavlja A u g u s tin(354-430). On ističe jedinstvo filozofije s pravom religijom (De verare!igione c. 5.) Od svih starijih filozofija čine mu se najbliži kršćanstvunovoplatonici (De civit. Dei Vlll. 4 sq.). Ovim platonskitl1 smjerom utje-cao je Augustin snažno na dalji razvitak kršćanske filozofije, koja je ot-poče1: u IX. Vijeku i nosi naziv s k o I a s t i č k e3) f i 1 o z o f ije.

1t-13. Skolastička filozofija. Budući da je Skolastičkafilozofija "krš-ćanska" (u gore označenom smislu), zato neki drže, da skolastika uopćenije samostalna, slobodna, znanstvena nauka, već da je slijepo podložnateologiji. A ipak najvrsniji skolastici (n. pr. Mercier, Sentroul. .. ) ne-prestaju isticati, da filozofijsko umovanje samo po sebi ne smije služitiapologetskim tendencijama. Treba dakle da ponajprije imademo jasanj razgovjetan pojam o skolastičkoj filozofiji.

Opću karakteristiku Skolastike označiti ćemo naj bol je, ako eloka-.ženIO dvoje: 1. ela je skolastika eloista filozofijska znanost, r a z I i č n ao d t e o log ije i 2. ela je različna o d o s t ali h f i I o z o f i j s k i hs u s t a v a. U prvom dokazu treba istaknuti, ela skolastička filozofijaimade neovisno o teologiji svoj naučni preelrnet i svoje principe. Da ietome u istinu tako, dostatno je i površno poznav~lti skolastičku liter;l-turu, iz koje se razabirc, ela se skolastika bavi filozotijskim pro blemima,a ne objaVljenim vjerskim istinama ; u svom istraživanju opet oslanjase jedino na razumne principe, a ne na svrhunaravni auktoritet. Uzmimodakle da netko i prigovori pojeelinim rezultatima skolastičkog umovanja,svakako bi neumjesno bilo prigovoriti skolastičkoj filozofiji, da je onapo svom pojmu ovisna o teologiji. Takav bi prigovor pretpostavljao,cl~. skolastičk.a filozofija i teologija imadu zajeelnički izvor i zajedničkiCIlJ -- a ta Je pretpostavka sasvim neosnovana.

Drugo se pitanje tiče razlike izmedju skolastikc i ostalih filozo-fijskih smjerova. Dakako ela se ovelje ne radi o razlici u pojeelinačnimraznim pitanjima, već se imade odrediti opći princip, po kojemu se sko-lilstika u povjcsnici filozofije difercnsira od ostalih sustava. Pita se dakle:

3) Latinskapatristika rabi izraz "scholasticus" u raznom smislu: 'za uči teljagov.orništva (Kvintilijan), pravnog branitelja (Augustin) i za svakog čovjeka s ot-menim duhom (Jeronim). Od vremena Karla Velikog nose to ime redovno predstoj-nici samostanskih škola i uopće učitelji za septem artes liberales (gramatika, dialek-tika i retorika za trivium ; aritmetika, geometrija, muzika i astronomija za kvadrivij).Napose su skolastici učitelji filozofije.

4) 1 u U e b e r w e g a (Grt1ndriss der Gesch. d. PhiL IL 9. Auf. 154) glasi de-finicija skolastičke filozofije ovako: "Skolastika jest ona filozofija, koja se nalazi Il

službi postojeće crkvene nauke ili je barem crkvenoj nauci tako podredjena; da najedničkom području vrijedi crkvena nauka kao apsolutna norma, anavlastitoreprodukcija stare filozofije pod gospodstvom crkvene nauke, prilagodjujuć inauci u slučaju nesuglasja". lsp. W i n del b and, Geschichte der PhiL (frbg. iB. 1892), 209.

21

;11:::9. Prvi period skolastike. Porfirijev uvod u logičke spise Aristo-te'love dao je poticaja, da se već u IX. i X. vijeku mnogo raspravljaloo vrijednosti rodovnih i vrsnih pojmova (universalia). Pitalo se, da lisu: genus, differentia, species, proprium i accidens realna bića ilisamo puke riječi. Ako rodovi i vrste supstancijaino eksistiraju (a ne samou našem mišljenju), jesu li tjelesne ili netjelesne naravi, pa je li eksisti-raju u osjetnim pojedinkama ili od njih odijeljeno. U tim se već pita-njima razbiru poznije dotjerani filozofijski nazori: e ks t rem n o g(platonskog) r e a I i z m a, koji drži da su universalia ante rem t. j. dasu ispred (vremenski ili bar ontološki) pojeninačnih objekata; zatimu mj ere n og (Aristotelovog) realizma, po kojem realno eksistirajuuniversalia in re t. j. samo u pojedinkama ; i napokon n o m i-na 1 i z m a, koji priznaje realnu eksistenciju samo pojedinkama ;dok rodni i vrsni pojmOVi izriču tek opažene sličnosti na pred-metima, t. j. universalia su post rem, i to ili kao pojmovne tvorine (kon-ceptualizam ili umjereni realizam) ili samo kao nazivi (ekstremni nomi-nalizam). Ova nominalistička opozicija proti Aristotelu razvila se tek udrugoj polovici XI. Vijeka (Roseelin iz Compiegne).

Iva n S c o t u sEr i u gen a (rodj. oko 810) oslanja se do-duše na crkvene oce i na Augustina ("filozofija je istovetna s pravomreligijom"), ali on usvaja pseudo-dionizijske i novoplatonske panteis-tičke nazore, pak se po tom upravo odvaja od svih skolastika.

Strogo crkveno gledište na filozofijsko mišljenje u ovom razdobljuzatupa An z e I moK a n ter b u r y s k i. Budući da je crkvena naukaBogom objaVljena, zato je njezina sigurnost tako apsolutna. da se filo-zofija imade bezuvjetno po njoj ravnati. Vjersko znanje ima da namsluži ishodištem za svako filozofijsko umovanje, aneobratno (credo utintelligam). Ekzistenciju božju htio je Anselmo dokazati iz samog pojmao Bogu (ontološki dokaz), ali ga je u tom pobijao već njegov savremenikmonah Gaunilo iz Mar-Moutiera.

Protivno Anselmu uči Pet arA b ela r d (konceptualist), dase vjera mora osnivati upravo na razumskoj spoznaji. Pod njegovim jeutjecajem bio glasoviti bo.goslovac ("magister sentetiarul11") njegovučenik Petar Lombardus.

Treba da se još ovdje spomenu i neki arapski filozofi, koji su ukasnijoj skolastici uživali osobiti ugled. U X I. Vijeku zastupa Avi-ce n n a čisti aristotelizam, a Ave r r o e s (u X II. Vijeku) smatra Ari-stotela osnivačem savršene znanosti, čovjekom koga je Bog poslao da naspouči u mudrosti. Aristotelovu nauku o tvornom i trpnom razumu tu-mači Averroes u panteističnom smislu, jer priznaje samo jedan tvornirazum, koji je zajednički svim ljudima. Na taj je način nemoguća poje-dinačna osobna neumriost.

~1O. Klasično doba Skolastike. Potpuno poznavanje Aristo-tela i arapskih komentatora o njemu, u sustavnoj cjelini metodički iz-

koja je ona glavna granica, na kojoj se odijeljuju umnici li svojim 11,\-zori ma o svijetu i životu? Tko dublje zagleda u ciljeve filozofijskog nasto-janja, lako će na ovo pitanje odgovoriti. Ona ista opreka medju nauče-njacima, koja se pojavila već u početku filozofijskog rada, pa se u glaY~nom nastavila kroz sve vjekove, došla je do osobitog izražaja u modernOJfilozofiji. Kantov kriticizam imade poglavito tu zadaću, da dokaže ne-mOGućnost meta-fizike t. j. takove spoznaje, koja bi presizala granicenaš~g iskustva; najvažnija filozofijska pitanja o Bogu, duši i Slobo?iljudskoj nijesu predmet teoretski sigurne spoznaje, pa zato i ne spadajUu znanost. Proti ovoj, tako reći, antimetafizičkoj struji5) nalazi skolastikaGlavnu svoju zadaću u tome, da sustavno razvije i dokaže m eta f i-~ i č k u n a u k u. Koliko je u tome poduzeću uspjela, o tomu odlu-čuje kritičko prosudjivanje pojedinačnih njezin~1 tvrd~ja i. doka.~a.-:-Ipakse ovdje ne možemo oteti jednom veoma vaznom pitanju: nIJe li sk?-lastika upravo ovom svojom zadaćom postala neznanstvena? Moguceda se znanost imade kretati samo u granicama iskustva! Prije nego liskolastika stane iZlagati metafizičku svoju nauku (o Bogu, duši i t. d.)iZiskuje se, da riješi p ita nje o vri jed no s t i ljudske spoznaje.Senzualistički empirizam priznaje samo osjetni spoznajni izvor, pa zatouči, da spoznaja vrijedi jedino za osjetne predmete. Dogma.tski ~ako.racionalizam dopušta neempiričku spoznaj u, ali odnemaruJe oSjetn 1

izvor spoznaje i njezinu svezu s iskustvenim svijetom. Ako dakle sko-lastika hoće da dokaže mogućnost i znanstvenu vrijednost metafizike,onda treba prije svega dokazati, da naša spoznaja vrijedi ne samo zaempiričke predmete, .već i za iskustvo transcendentne. Drugim riječima:skolastika irna dokalati, da oni princip i, na koj~ma se metafizika osniva(n. pr. kauzalni princip) imadu a p s o I li t n u 1 t r a n s c end e n t n u(neempiričku) vrijednost. Ovu temeljnu pretypost.avku, čitave ~~olastič~efilozofije obradjuje opća noetika. Iz svega sto Je receno, drZll11 da cepojam skolastike biti posve jasan i razg()vjet~n, ako ga defini:amo oV~ko :skolastika jest ona filozofijska znanost, kOJa n ate mei J u o bJe k-tivno - realne spoznaj ne vrijednosti sustavnoiz g r a cl j u j e s v o j u m eta f i z i č k li n a u k u. Otuda joj idejnasrodnost sAristotelom. '

5) N. pr. Mac h kaže (u Analyse dre Emp findungen 1903. V.)" Die Ansichtwelche sich al1mahlich Bahn bricht, dass die Wissenschaft sich auf die iibersichtlicheDarstel1ung des Tatsachlichen iu beschranken habe, fi.ihrt folgerichtig zur Ausschei-dung al1er miissigen, durch Erfahrung nicht kontrollierbaren Annahmen, vor al1emder metaphysischen". - W. O i 1 the y (Einleitung in die Geisteswissenschaften I.1883, 512) "Metaphysik als Wissenschaft ist unm6glich". - Isp. F ale ken b er gUeber die gegenwartige Lage der deLltschen Philosophie (Lpzg. 1890) 11; J. Vo l-k el t, Vortrage zur Einfi.ihrung in die Philosophie der Gegenwart (Miinchen 1892),L. B LIS S e, Die Bedeutung der Metaphysik fi.ir die Philos. LI. Theol. (Zeitschrift WrPhil. LI. phil. Kritik, 1897. sv. ex I. p. 25.).

gradje.~e pojedine filo~ofijske .. disci~line tačnom omedjenosti prema.teol.agIjI ~ to su osobIte odhke, kOJe karakterizuju klasični periodsko-lastIke u X I I I. vijeku. Prvi takav poznavalac Aristotela i metodičarjest. A .1 e ks and e r Ha! e Š k i. A prvi skolastik, koji je proveo pot-pun~ ~Is~em aristotelske filozofije u akomodacijiprema crkvenoj' dog-matIcI, jest Al b e rtV e I ik i. Učenik njegov Tom a A k v i n s k i(1225-1274) znači kulminaciju skolastike. Tom in aristotelizam imacje ?a izdrži borbu s mnogobrojnim protivnicima, u prvom redu s onima,kOJI su potekli iz platonsko-augustinske škole. Već se je učenik Alek-sandra Haleškog Ivan Fidanza (Bonaventura) priklanjao uz Platona,a taj je duh i dalje ostao navlastito u franjevačkim školama. Borba sera~mahala za vrijeme Tominog boravka u Parizu (1269-1271). Naj-veceg pr?tIvl11ka Imao Je Toma u predstavniku averroizma na pariškojVIsokOj skoll S 19 eru Bra b a n t s kom. Po njegovom shvataniumogufilozofijske istine da budu potpuno utvrdjene i ako nijesu u skladus crkvenom naukom. Osim vječnosti materije i gibanja uči Siger, da jerazumna, duša od Vijeka kao što i sve ostale species. Razum nije nika-kava dusevna moć, kako misli Albert i Toma, već Je razumna dušas.amo po svojoj djelatnosti vezana uz tijelo, a subsistira o tijelU odije-lj.eno, pa zato i nije po materiji umnoživa, nego je jedna te ista za ~v-ljude. Proti Sigeru iznosi Toma (u spisu "de unitate intellectus contrc;,Averroistas") svoje argumente, da uz predpostavku rastavljenosti ra-zuma i dLiše ne bismo mogli nazivati ljude razumnim bićima, ne bi ra-zum imao svez~ s našom uobraziljom i voljom, a glavno je to, da bi potom kod SVIh ljudi moralo nastupiti individualno jedinstvo II mišljenju.

~(ran;o iza Tomine smrti pariški je biskup medju averroističkimtezama osudio i Tomino učenje n. pr. o principu individuacije. Odmahzatim ocisudjen je u Oxfordu i njegov nazor o jedinstvu životnoo

principa LI čovjeku. Tomizmu se je nadalje još opro najodličniji pre(~stavnik platonizma He nr i c u s Ga n d ave n s i s, koji n. pr. učiela su 11 Bogu samo rodovne i vrsne, a ne i pojedinačne ideje, da je ma-terija osjetnih predmeta realni supstrat za formu, a ne samo da je p otencijalna itd.

U godini Tomine smrti rodio se je njegov veliki kritičar Iva nD u n s S kat. Važno je još dometnuti, da već u ovo vrijeme Rog e rB aco n utire filozofiji nove puteve empiričkog istraživanja, te je potom preteča Bacona Verulamskog.

Na izmaku ovog perioda, u X IV. vijeku zastupaju nominalizamPetar Aurell!us, Vilim Dllrand i Vilim Occamski.

}~ 1. Filozofija od XIV~XVII. vijeka. Dalnji razvitak filozofijeu~jetbvan je nekim općenim promjenama na prelazu iz srednjega u novivijek. Obnova klasičnih studija, humanizam i renesansa X IV. i XV.vijeka obratiše duhove platonskoj filozofiji, koju je osobito zastupao

.23

Gem i s to s P 1et han (t 1464). Medicejci osnovaše platonsku aka-dellliju LI Firenci;, odakle se platonizarn razgranio EVrOp0111'o j

U čitavo ovo vrijeme zastupa padovanska škola averroistički. aristotelizam.

Držeći još svezu sa skolastikom nastoji u XV. Vijeku N i k o I cl.C u s a n li s t 1464) osnovati filozofiju na prirodnim naukama, te je LItom prethodnik napose za Giordana Bruna (rodj. 1548) i uopće za novo-vječnu filozofiju.

Dolaskom protestantizma u XV I. vijeku definitivno. se napuštaskolastička privrženost crkvenoj nauci. Lu ter (t 1546) nastoji po-vratiti se originalnom Aristotelu bez skolastičkih komentara. Učeniknjegov jv1elanchton sastavio je u tom duhu udžbenik za sve protestantskeuniverzitete. U isto doba ustaje proti skolastir2kom aristotelizmu L j .l1-el e v i t Vi ves, koji u ernpiričkom smjeru filozofiranja nadovezujena Rogera Bacona i Nikolu Cusanusa.

I u ovo doba nije skolastika ostala bez branitelja. SavremenikLutero~v kardinal C aje ta n. jedan je od najumnijih zastupnika to-mističke filozofije. Pa elok bi sc mislilo, da je skolastika već sasvim na-puštena, opet je snažno oživila napose na lln~verzitetima Salamankei Coimbre 11 Spaniji. Veliki obnovitelj skolastike bio je IsusovacFra n j o S LI are z (1548-~1617). Njegov savremenik Bacon Veru-lamski (1561--1626) otvara nOVl1 eru u historiji filozofije.

Problem metafizičke spuznaje prvi je podvrgao oštroj kritici Kani. U svomdjelu "Kritik der reincn Vcrnurift" (1781) nastoji pokazati, da se racionalna psiho-logija svojim dokazima za jednostavnu i nellmrlu supstancija!nu dušu osniva nakrivom zaključivanju (paralugizl1lima); kuzmološkim nazorima o prostorno-vremen-skim granicama svijeta i Il kauzalnosti u njemu dadu se suprotstaviti jednako ob-razložene tvrdnje ("kozl1lo!oške antinol1lije"); ajalovi su i dokazi teodieeje (racio-nalne teologije), koja hoće da dokaže eksisteneiju božju iz pojma onajsavršenijembiću, te na temelju kontingentnosti i svrhovitosti u prirodi. KantIse dakle oborio nametafiziku, koja jekonstruirana iz čistih (apriornih) razul1lskih pojmova, bez ell1-piričkog sadržaja, koja prelazi iskustvene granice s nakanom da spozna "stval- usebi". (Predgovor 2 izd. Kritike čistog uma, Reclam p. 16 sq.) - Uza sve to ne možese reci, da je l(ant i sam napustio svaku metafiziku. Osim prirodne metafizike, imadejoš l(antova metafizika čudorec!a i religijska metafizika. Neumrlost duše, slobodavolje i eksistencija hožja postaju u etičkoj metafizici postulati praktičkog uma. Potom nije išao I(ant za tim, da uništi svaku metafiziku uopće, već samo teoretsku,koja pojmovno prelazi dohvat empirije (isp. Pau!sen "Einleitung in die Philosophie").Zato se upravo uz I(antovu filozofiju nadovezala najviša metafizika, kako su ju raz-vili Fichte, Schelling, Hegel, pa Herbart i Schopenhauer, .

Oprekom svake metafizike irna se smatrati pozitivizam, kojemu je u novijojfilozofiji začetnik D. Hume (1711-1776), a nastavio ga A. Comte (Cours de pl1ilo-sophie positive 3 I. g. 1869.9). Ova negacija metafizike dolazi pod imenom (od pri-rodoslovca Huxleya) agnosticizma, u koliko uči, da ne možemo ništa spoznati izvanpQzitivnih empiričkih data (1-1. Spencer 1903.)

Kantovo pobijanje metafizike u toliko nije bez temelja, što se odnosi na samo-

umstvenu metodu, koja hoće iz čistih pojmova konstruirati spoznaju. Ali ovomKantovom kritikom nije oborena mogućnost takove metafizike, koja se postavlja nabazu prirodonaučnih rezultata, te ovim induktivnim putem sintetizuje sve empiričkeSpoznaje do najopćenitijih principa. Dok god je metafizika u kontaktu s empirič'kim znanostima, ne samo da nije apriorna tvorina bez realne vrijednosti, nego je traj-no u razvitku i napredovanju kao i prirodne nauke. Ona usvaja tekovine pojedinač-nih znanosti, te nastoji otuda steći orijentaciju i direktivu u pitanju onajopćenitijimsvezama cjelokupnog bitka. Dakako da se time djelomično brišu jasne granice iz-među empiričke i metempiričke sfere.

Kao što je time (proti Kantu) utvrđena mogućnost metafizike, koja proširujenašu empiričku spoznaju, tako je (proti pozitivizmu) njezin znanstveni karakterobzirom na !ogičku vrijednost ovisan o problemu naše spoznajne vrijednosti uopće.Ako misaona načela vrijede samo za empiričke predmete, dakako da je time onemo-gućena svaka metafizika, ali zadaća je rekosmo noetike, da ispita istinitost našegmišljenja. Pa ako rezultat ovog istraživanja dopušta misaon oj našoj sposobnosti,da u logičkim svojim operacijama obuhvati i neempiričkl bitak - dokazana je timcu prinCipu znanstvena vrijednost metafizičkc spoznaje. 12. Zadaća logike. Predmet kojim se logika bavi, jest ljudska

spoznaja. Mi znamo, da ljudi o raznim stvarima imad u posve odjelitai zasebna svoja mnijenja i takova mišljenja, koja nijesu osnovana nasigurnom temelju. A sigurna spoznaja jedino je vrijedni cilj našeg miš-ljenja. Da se takav cilj postigne, iziskuju se mnogi uvjeti. Tako primje-rice moramo kod svake spoznaje ići za tim, da nam budu pojmovi jasnii razgovjetni (definirani), da sigurnost naših sudova pravilno obrazlo -žimo ili dokažemo, da nam opći misaoni postupka izvodJenja ili zaključivanja bude pravilan itd. To su uvjeti, koji se IZlSkuju za valjanostsvake naše spoznaje, pa ih zato zovemo opći uvjeti. - Uzmemo li sadau obzir razne znanosti, kako već diferencirano postoje, znamo i to, da sedo onih spoznaja, koje se nalaze unutar pojedinih znanstvenih grana,dolazi različitim putevima ili metodama. Upotreba i vrijednost nauč-nih pomagala, koja nas vode do novih spoznaja, te način kojim ćemood tih spoznaja provesti jedinstvenu (sustavnu) cjelinu zasebne jedneznanstvene discipline, opet su posebni uvjeti za postignuće vrijednihili valjanih. spoznaja u opsegu posebnih znanstvenih grana. Kod svihtih uvjeta (općih i posebnih) dolazi u obzir vrijednost naše spoznajene gledeći (apstrahirajući) pojedine spoznajne predmete. To će reći,navedeni uvjeti iziskuju se za svaku sigurnu (istinitu) spoznaju, bez ob-zira na koji se upravo pojedinačni predmet (moteriju mišljenja) spoz-naja odnosi. Zato. kažemo, da su to nematerijaini ili for lT1 a I n i uVjeti(principi) spoznaje. Logika dakle istražuje sva ona sredstva, koja eu po-trebna da se postignu opće vrijedne spoznaje. Budući da takove spo-znaje postizavamo mišljenjem, zato je logika nauka o zakonima miš-ljenja. Logika imade normativni karakter, u koliko uredjuje i upućujenaše mišljenje, da njime postignemo valjane ili vrijedne spoznaje.

Formalni principi, na kojima je osnovana vrijednost naše spoz-naje, razlučeni su od njezine sveze s pojedinim predmetima ili materijom

spoznaje. Kako u snosaJu uskladjenosti naše spoznaje s njezinim nor-mama sastoji formalna istinitost, tako u svezi spoznajes misaonim predmetima izvire pojam mat eri ja I n e i s t i n e. Onaprva sačinjava formalni objekat logike, koja se po tom i zove formalnalogika, a potonja je formalni objekat nauke o spoznaji ili noetike ili ma-terijalne logike, koja ispituje materijalne spoznajne principe n. pr. raz-liku spoznajnog subjekta i objekta, zatim objektivnu razliku predodž-benih i misaonih tvorina, objektivnu vrijednost logičkih načela, naposekauzalnog principa i t. d. Ove dVije filozofijske discipline treba daklezasebno ili odjelito uzeti, premda su nekoć zajedno sačinjavale "logiku"ili "nauku o spoznaji" - u š.irem smislu .. Ideja nauke o spoznaji ili noe-tike u užem smislu (t. j. odijelj'eno od formalne logike) potiče od Fr. Ba-eona, koji ju je nazvao philosophia prima; a prvi ju je sustavno proveoJohn Locke.

13. Logika i psihologija. Ako je mišljenje predmet logike, a miš-ljenja nema bez misaonog ili spoznajnog subjekta, koji je opet predmetpsihološkog istraživanja, čini se da je logika samo jedan sastavni di opsihologije.

Dakako da uvjete za vrijednu spoznaju ne možemo drugdje naćinego u svijesti misaon og subjekta, koji te uvjete ostvaruje ppem asvojim sposobnostima i po svojim individualnim funkcijama. Ali ovau s v ije s nae k s is t e n c i jane dolazi u obzir kod logike, većsamo o bje k t i v n a sve z a spoznaje s fOrJnalnil1l uvjetima. Ovosvoje vlastito stanovište ima logika pravo da zadrži zato, jer se onauopće ne oslanja na samoopažanje i opažanje drugih ljudi, kao psiho-logija, nego na znanstvenu spoznaju kao takovu. Logika nije empiričkanauka, ona se i ne obazire na to, ela li se formalni uvjeti spoznaje na-laze u incliviciualnomsubjektu, i na koji način sastaVljaju psihičku nje-govu organizaciju u svezi s ostalim svijesnim zbivanjem. Psihološkopronl;ltranje uzima misaoni proces kako se zbiljski u svijesti nalaziovisan o raznim elementima (oćutnim, asociativnim .... ), koji ga u z-roč n o uvjetuju. Logika pako ne gleda na pojedinačni postanak miš-ljenja, nego sastavlja ili konstruira snošaje izmedju gotovih misaonihtvorina (pojmova i sucIova). A!<o dakle misaone operacije i ulaze u sferupsihološkog istraživanja, ipak se logika kao nauka o formaInim uslo-vima za "vaku vrijednu spoznaju, po svojoj zadaći, izvoru i metodi raz-likuje od psihologije.

14. Historijski pregled logike. Znanstvenim osnivačem logikeima se smatrati Ari s to tel; jer i ako se u raznim Platonovil1l dia-!ozima. nalazi logičkih istraživanja, kao zasebnu disciplinu proveo je lo-giku Aristotel, nazvavši ju ana 1 i tik a. O zaključivanju govore~('x dvahJTlJdr 7T(JuTE{!a, a o dokazivanju, definicijama, diViZijama H(aVCC40Uxc( {;(JTE(JCi. O prividnom (dialektičnom) zaključivanju imade spisHI TOJUxry"a srodan mu je aorpwuxui lJAEYX0t. Logički spis o sudovima

zove se nEei E(JWI7VElaS, a o najopćenitijim pojmovima 7TE(Ji x.cu17Yo-

(JUD1J. Ove Aristotelove rasprave sastavili su kasniji komentatori i iz-liavači Aristotelovih djela u jednu cjelinu i nazvali ju Opya1'01" a na-uku u organonuizloženu - logika. Djelomično su Aristotelovu logikupopunjali već S t oi c i, osobito Zen o n i Kr i s i P (u 3. v. pr. Hi'

S k o I a s tik a (počevši od X Il. vijeka) razvila je Aristotelovulogiku (pod' imenom dialektika) s naročitim obzirom na silogizme. Naj-više se raspraVljalo o vrijednosti općeniUh pojmova (nominalizam i rea-lizam). Još do XY 1. Vijeka usvajala se Aristotelova logika, pa i u pro-tpstantskim školama (Melanchtonova "dialektika"). Tek na prelazu li

nOVije doba razmahala se borba proti s.kolastici, a po tom i proti Aristo-telovoj logici. Pole111ički je proti njoj istupio Pet a r Ram u s, kojije prvi sistell1izovao logiku u nauku o pojmu, sudu, zaključku i metodi.

B aco n zabacuje deduktivni silogizam, jer je bez vrijednostiza proširivanje znanstvene spoznaje. Ovu oprehI prema Aristotelu oz-načuje već naslov njegovog cijela "Novum Organon", gdje Bacon kacjedino logičkipostupak u znanstvenom istraživanju smatra indukciju.Time je svakako bila prvi put logici namijenjena zadaća, da kritičkiispita sve one metode, kojima se služe pojedif1e empiričke znanosti.

UDe s car t e s o v o j školi opet se Aristotelova logika kri-tički obradjivala, te je poznata t. zv: Port-Royalska logika (la logiqueou I' art de penser, koju su 1662 izdali janzenisti Arnauld i Nicole). ,H o b b e s je bio oduševljen za Aristotelov Organon istražujući osobitosnošaj govornih znakova s misaonim sadržajem. Geoll1etriju se počelosmatrati eminentno logičkom naukom, pa je tako i u filozofiju uve-denageometrica metIlOdus. Uz Aristotela nadovezuje i Chr. Wo I ff,koji (kao što čitavu filozofiju, tako i) logiku dijeli na teoretsbI i prak-tičku. Dok prva radi o pojmu, sudu i zaključku - potonja daje prak-tičke naputke za disputiranje i naučni rad uopće.

Kan t razlikuje transcendentalnu logiku oe! formalne. Kao što"transcendentalna estetika" (u "Kritici čistog uma") ispituje predod-žbene oblike a priori, tako "transcendentalna logika" istražuje kate-gorije i misaona načela kao pre t p o s t 21 v k e za mogućnost ~\P:i-orne (o iskustvu neovisne) spoznaje. Formalna pako logika upucuJe,kako treba da se naš razum ravna prema apriornim principima bez ob-zira na pitanje o mogućnosti objektivne spoznaje. O pojmu, sudu i zak-ljučku irna da raspraVlja prvi ?iO logike, naz~~n elementarna. nau~~a drugi dio obuhvata metodičku nauku. BudUCi da su apnorni oblt~1bez sveze s predmetima, zato se I transcendentalna logika ne razlIkUjeu principu od formalne; tako je Kant postao zastupnik t. zv. s p o z-naj n o-t e ore t s k e log ike. - Prema Kantovoj čisto formainojili formalističkoj logici i H e r bar t je sasvim odijelio formalnu stranumišljenja od misaonih sadržaja. Sasvim protivno ovom shvatanju os-novao je He g el t. zvo me t a f i z ič k U logiku, u kolih je identifi-

cirao mišljenje i bitak, te s dialektičkim razvijanjem pojmova spojiokozmičko zbivanje. Protivnik ove logike bio je osobito AnstotelovacTrendelenburg

Novu epohu u 10gičkoj nauci stvorio je svakako john StuartMilI (t 1872) svojim sistemom "deduktivne i induktivne logike" (1843,A System of Logie, Ratiocinative and Inductive; njem. prevod od Oom-perza, 2. izd. 1884.). Njegovo značenje sastoji u strogo p s i h o loš komprovedenju logike; a još više je znatno, što je MilI prvi izgradio pot-punu m eto d i č k u nauku prema potrebama pojedinačnih znanosti.

W. Ham i It o n (t 1856) zasnovao je t. zvo mat e mat i č k ulogiku, koja smatra sud izjednačenjem S i P-a, u koliko osim subjekta"kvantificira" i predikat. Ova rnatematička logika, kako ju je osobitorazvio B o o I e, pa j evo n s, Ven n P i e I' c e i E. S c h ti der, neuZi.ma ob~ira na sadržaj nu različnost mišljenja i ne bavi se značenjempOjmova I sudova, nego rasporedjuje predmete samo po njihovom op-segu i razvija tehniku logičkog izvodjenja prema rnaternatičkim forrnu-lam a.

Osim navedenih smjerova u novijoj logici treba još spomenutit. zvo f e n o m e n o loš k u logiku, koja analitički ispituie značenjenaših pojmova i sudova. Zastupa ju osobito E. H u s ser I (najjači pro-tivnik psihologističke logike), a začetnik toga pravca već je B o Iza n o(U W issenschaftslehre 1837). Kod Husserlove "čiste" logike, koja istra-žuje mogućnost teorije uopće, nadovezuje iMe i n o n g svojom pred-metnom teorijom. Predmeti naših sudova mogu da budu znakovi (izri-caji), pojmovi i objekti (realni, usvijesni ili zbiljski i apstraktni ili ide-alni n. pr. geometrijski 6lblici). Logika je teorija o pojmovima, a kao štonju, tako i teoriju znakova i objekata obuhvata opća "Oegenstands-theorie", koja se odnosi na sve misaone predmete i njihova odredjenja(jednakost, ovisnost .... ).

U savremenoj su logici zastupana dva ekstremna pravca: Ka n-·tov s k i (iz Marburške škole, Cohenova Logik der reinen Erkenntnis,2. izd. 1914. Berlin) i p s i h o loš k o-m eto di č k i po uzoru MilIo-vom. Ovom potonjem smjeru pripada S i g war tova: Logik (4. izd.T(lbing~n 1911~, .~oja. u 1. dijelu raspravlja o elementima mišljenja napSlholosko-emplTlJskoJ podlozi, a drugi dio govori o logičkim metodama(dedukciji, indukciji .... ). Prema ovom gledištu slično je provedenaE r d man n ova i W u n d tova l.ogika. Radikalno psihologističkulogIku zastupa A. S t ti h r (Leitfaden der Logik in psychologisierenderDarsteJ]ung, 2. izd. 1910), O. Hey man s (Die Oesetze und Elementedes wissenschaftlichen Denkens, 3. izd. 1915) i T h. L i P P s (Orund-ziige der Logik, Neudruck 1911).

Neki logičari (W. Schuppe, O. Uphues, J Oeyser i donekle F.Ueberweg) spajaju formaln u logiku s općom noetikom. Polazeći so bje k t i v i s t i č kog gledišta, po kojem su misaoni oblici i zakoni

ovisni o misaonim predmetima, drže ovi logičari, da se promatranjemisaonih oblika ne može razlučiti od sveze s predmetima t. j. formalnalogika kao takova jest nemoguća, jer se ona o"niva na materijalnojlogici (općoj noetici), kao što se i formalna istina osniva na materijalnoj.Čim apstrahiramo od materijalne istine, nužno zapadamo u psihološkuinterpretaciju misaonih oblika sa svim konsekvencijama psihologizma.

Nam a se ovo shvaćanje ne čini posve opravdano. Priznaj emoda su upravo spoznajno-teoretske pretpostavke odlučivale u raznimlogičkim smjerovima. Kant je prekinuo svezu ovisnosti izmedju misaonijhoblika i predmeta (time što je pretpostavio, da je "materija" spoznajekaotična, bez poretka). pa je tako i nastala "formalistička" logika. Hegelje zapao u protivnost, te istcivjetovao misaone oblike i bitak, što je uro idilo metafizičkom logikom. Psiho]ogizam ne razlikuje misaone sadržajei mišljenje kao psihičku funkciju, pa zato podaje logici psihološko-empirijsku vrijednost. Proti psiho!ogizmu dobiti će misaoni naši zakon_objektivnu ili apsolutnu vrijednost samo onda, ako su objektivno os-novani ili ako su u skladu s objektivnim stanjem (Sacl1Verhalt). Uz pret-postavku objektivno istinite spoznaje ne može logika promatrati mi-saone oblike ne uzevši obzira na predmete mišljenja. Pa kao god što suovi izvodi sasvim ispravni, držimo da je kriva konsekvencija, ako se otudahoće spojiti logika s noetikom, koja ispituje vrijednost naše spoznajes obzirom na predmete. Objektivistička logika suponira opću noetikuodnosno po njoj dokazanu objektivnu vrijednost istinite spoznaje, alijoj nije zadaća baviti se pitanjem o samoj naravi materijalne istineLogika nije doduše neovisna o noetici, pa zato ju samo pretpostavlja,ali ne obuhvata.

IS. Glavni smjerovi u nauci o spoznaji. Duh ljudski i povijestfilozofije svjedoče nam, da je filozofijska spekulacija oduvijek nasto-jala proniknuti u razna pitanja, koja presižu dohvat osjetnog našegiskustva, tako pitanje o Bogu, o duši, o slobodnoj VOlji i t. d. Naravnoje da se ispred pojedinačnog rješavanja svih ovih metaf izičkih pitanjanametnulo jedno odlučno pitanje: je li uopće kadra naša spoznajnasposobnost da išta sigurno odgovori na metafizička pitanja? Već u sa-. 1110111tom pitanju o metafizičkoj vrijednosti spoznaje kao da se tacitepretpostavlja činjenica spoznaj ne naše vrijednosti unutar iskustvenihgranica. Ipak ova činjenica nije tako nepreporna, da ne bi umjesto njeizniknuo novi problem: je li naša spoznaja imade uopće kakove vrijed-nosti ne gledeći na sam. njezin opseg. Ili još prije; što znači govoriti ovrijednosti spoznaje? Očito je, da se otuda pripisuje spoznaji neki ciljili zadaća, po kojoj dobiva spoznaja neku vrijednost. jedina je pakozadaća naše spoznaje, da bude i s t i n ita t. j. da vrijedi ne sa~

pojedinca, nego općenito za sve lju'de, j ne samo da izriče ono što jest,nego ono što mora da bude t. j.da je nužna. Osjetna naša spoznaja, kojaje pojedinačna i nenužna, nije, u vrijednosti izjednačena onim spozna-jama, koje de facto posjedujemo, te koje su općenite i nužne. Samo uzovu karakteristiku dobiva spoznaja znanstvenu vrijednost. Na prvomje dakle mjestu pitanje: je li čovjek može sa sigurnošću upoznati istinuili se kod svake spoznaje imade zadržati u dvoumici? S k e p t i c i -za m (apsolutni) zabacuje i samu mogućnost istinite spoznaje, pa ćezato nauka o spoznaji imati da kritički započne rješavati stanovišteskepticizma.

Ako će se ispostaviti, da smo kadri doseći istinitu spoznaju:Je li ta istinitost vrijedi samo za nas ljude t. j. jesmo li mi takovog mi-saonog ustrojstva, da smo usiljeni nešto smatrati za istinu, a da ne znamoda li takova istina vrijedi i neovisno o misaonom subjektu (kao što učis u bje k t i v iza mili an tro p o log iza mili reI ati v iza m)- ili je naša istina osnovana u misaonirn predmetima, kako su samili sebi,ya joj otuda pripada i apsolutna vrijednost (o bje k ti v iza m)?

Cim smo sada spomenuli misaone predmete, odmah se namećepitanje: jesu li svi spoznajni predmeti jednakog bitka (ideaInog) kao inaša spoznaja, ili imade i takovih predmeta, koji su o našem spoznanjuneovisni ili realni? Ono je prvo gledište ide a I i s t i č k o, dok ovopotonje zastupa re a I iza m.

Ako je realizam upravu kad uči, da imade predmeta znanstvenespoznaje, koji realno ekzistiraju, treba mu odgovoriti na pitanje: kojisu predmeti pristupni znanstvenoj spoznaji, da li samo unutar našegiskustvenog opažanja ili takodjer iskustvo-transcendentni ili metafizički~)redmeti? Na iskustvena (poz itivna) data ograničuje našu spoznajup o z i t i v iza m, dok spoznajnu vrijednost izvan i li iznad iskustve-nih granica priznaje filozofijski pravac, kojeg možemo nazvati 111e t a-f i z i c iza m.

Pozitivizam koji svu spoznaju ograničuje na osjetno-iskustvenepredmete, opet se razlikuje prema odgovoru na p ilanje o izvoru našespoznaje. Ako se usvaja stanovište, da spoznaja izvire jedino u osjetnomopažanju, onda se ovakav pozitivizam zove s en z u a I i s t i č k i. I n t e-le k t u a I i s ti č k i pak pozitivizam priznaje i neosjetni, intelektua,lnispoznaj ni princip. - Metafizička spoznaja moguća je samo na temeljuintelektualističkog nazora o izvoru spoznaje. Intelektualizam opet os-niva postanak spoznaje ili na osjetnom iskustvu (i n tel e k t u a I i s-t i č k i e m p i r iza 111) ili sasvim neovisno o iskustvu (r aci o n a-lizam). .

t 16. Predsokratsko razdoblje. Nauka o spoznaji u glavnom se raz-vijalR unutar gore označenih smjerova. Kao tipične komp(}nente u evo-luciji cjelokupnog filozofijskog umovanja mogu se smatrati senzualizallli intelektualizam (oba smjera u radikalnoj ili kompromisnoj formi).

Protagorski senzualizam, kako ćemo vidjeti, dolazi opet u srednjemvijeku pod i111enom nominalizma, a li novijoj je filozofilji poznat kaoempIflzam, fenomenalizam, pozitivizam itd. Intelektualizam se iznaj-prij(; nazivao ekstremni realizam (Platonov), u koliko uči, da samo po-moću pojmova o nadosjetnim predmetima upoznajemo realni svijet,il u najnovije doba zovu ga idealizam, jer hoće da cio svijet samo idejnokonstruira. U svim ovim oblicima rješavalo se fundamentalno pitanjenoetike : je li naša spoznaja samoosjetstvena ili imade još jedan, razumniizvor? Pa ako ima: u kojem su odnosu oba spoznajna izvora medju-sobno i .sa svojim predmetima?

Noetička je pitanja stala znanstveno obradjivati već grčka filo-zofija. Dakako cla nauka o spoznaji u početku još nije bila sustavnorazvita kao zasebna filozofijska disciplina, već su se pojedinim spoz-najno-teoretskim pitanjima iznajprije bavile razne filozofijske grane(metafizika, opća logika, psihologija .... ). Isto tako je duh ljuclskiveć mnogo filozofirao, prije nego je otpočeo refleksno i kritički prou-čavati samu vrijednost filozofijske spoznaje. I posve shvatljivo; jerkaci sve naše spoznanje otpočima opažanjem izvanjskog svijeta, naravnoje da se u primitivno cioba filozofijske spekulacij,: prva pažnja obratilaizvanjskom, tvarn0111 svijetu. Ovaj p r v i (kozmocentrični) period sežeod Talesa do Anaksagore i atomista. - Dr u g i period (antropocen-tički) otpočima sa sofist ima, a završuje sa stoicima, epikurejcima i skep-ticima. Filozofijska pažnja obraća se čovjeku, koliko je misaono i voljnob iće. Osim logike, psiho logije i etike (ne isključivši pri tom i fiziku) obu-hvata filozofija u ovom razdoblju i nauku o prvotnom uzročniku svegabitka, o Bogu. - Oclnošaj čovjeka prema Bogu pretežno je predmetfilozofijske spekulacije u t r e ć e m (teocentričkom) periodu - oci neo-pitagoreizma cio novoplatonizma.

Prvom periodu pripadaju stariji jonski naravoslovci, zatim Pita-gorovci, pa Elejci i mladji naravoslovci. j o nj a n i u prvom redu pi-taju za uzroke promjenama u osjctnom svijetu. P ita g o r o v c i zani-maju se za formalno-supstancijalni princip, kojeg nalaze u brojevimai oblicima. E I e j c i promatraju jedinstveni i nepromjenljivi bitak uopće.IvI la d j i na r a vos lov c i polaze kompromisnim putem izinedjuElejskog nazor:} oiedinstvenom bitku i starijih naravos!ovaca, kojiuzimaju promjellijivo mnoštvo stvari. Imacle nepromjenivih pratvari,koje uvjetuju mnogostručnu promjenljivost osjetnog svijeta. Na izmakuovog perioda javlja se Anaksagora kao zastupnik kozmičkog dualizma,koji priznaje u svijetu svesilni razum (poijS)'

jonski fizičari uče jedinstvo materije i života (l1ilozoizam), takoela nema života bez materije i opet sva je materija OŽivljena. Iz prvo-bitne materije razvili su se svi organizmi (evolucionizam). Tales, Anaksi-mandar i Anaksimenes istražuju materijalne principe, dok Heraklitproučava proces zbivanja (nastajanja i prestajanja). Ta 1 es (rodj. 624

pr. Hr.) drži da je voda sastavni princip svega, Ana k s ima n deruzima bezličnu masu (cinElQ01J), a Ana k s ime n beskonačni zrak.H era k I i t efeški (540-480) uči, da eterska vatra ili božanski umproniče sva ograničena bića, koja se neprekidno izmjenjuju, tako da nemožemo dva put stupiti u istu rijeku. On drži da osjetno opažanje nijeprava spoznaja, pa zato zabacuje realnost osjetnog sV.ijeta (.kao i. EleJc~~:

p ita g ora sa Samosa (532-497) osnovao Je u JužnOj Italijisvoju školu (Filolaos, Simias, Kebes, Ehekrates, Timaios ... )'. Kaošto su jonski filozofi ponajpače promatrali kvalitativnu stranu oSjetnogsvijeta, Pitagorovci svu pažnju obraćaju kvantitativnim snošajima,gdje nalaze bitnost stvari. . .

Elejsku školu (u donjoj Italiji) osnovao Je Ks e n o fan (IZ Ko-lofona u Maloj Aziji rodj. oko 580), koji uči da je božanski bitak isto-vjetan sa sVijetom (panteizam), da je nepromjenljiv i prostorno neo-graničen. U toj se nau.ci imade tražiti p:vi ?očetak met~fizik~ o Bogu.- Par m e n i d (rodj. oko 540) postavlja ostru opreku Izmedju pravogbitka, kojeg razumno spoznajemo i prividnog zbivanja te mnoštva, kojeuopće ne eksistira. Mišljenje je istovjetno s bitkom. - Zen o n zaba-cuje realnost gibanja i prostora, te objektivnu vrijednost osjetnog opa-žanja.

Mladii naravoslovci odjeljuju se od Elejaca time, što uče da po-stoji mnoštvo nepromjenljivih supstancija, a ne samo jedna. Osim ma-terijalnih supstancija, drži E m p edo k I e s (rodj. 483) i Ana ks a g orada postoji idealna jedna sila, koja uredjuje osjetne pojave. Hilozoizamj onskih fizičara prelazi tako u dualistički nazor o dvostrukom principu,materijalnom i duho'4nol1l. - Atomisti pako, Abclerićani Leu k i P i O e-mok rit nastoje sve pojave istumačiti samo po materiji i gibanju. Nji-hovo je stanovište mel1aničkog (ne organičkog ili hilozoističkog) materija-lizmc, kojim nastoje izmiriti opreku izmedju Elejske i Heraklitovske filo-zofij e. Sve eksistentno sastoji od ned jelivi h tj elesnih čes tica (atoma), koj ese kvalitativno ne razlikuju. Sve kvalitativne razlike postoje samo zanaše osjetno opažanje, koje nije prava, nego samo prividna spoznaja.Tu se već dakle nalazi početak nauke (umjerenog realizma) o primar-nim i sekundarnim kakvoćama, kako su ju u novijoj filozofiji prihva-tili Descartes i Locke.

17. Sofiste i Sokrat. Otkad je Heraklit 2vojom naukom o nepre-kidnoj izmjeni osjetnih predmeta uzdrmao spoznajnu vrijednost osjet-nog opažanja, stalo se u grčkoj filozofiji istinitu ili .pravu spozn~ju s~av-Ijati u razum. Demokrit takodjer nije priznavao oSjetnoj spoznaji ~bJe~-tivnu istinitost; a već su pred tim Elejci zabacili realni bitak oSJetnlhpredmeta. U čitavom se dakle ovom (kozmološkom) razdoblju poricaloobjektivnu vrijednost samo osjetne spoznaje, pridržavši ipak ovu vri-jednost za razumno znanje. Heraklitovski princip o nestalnosti ili pro-mjenljivosti bitka protegnuo je na svu našu spoznaju P r o t a g ora,

prvak sofist.'\I) (učio je osobito oko 444). On je zabacio svaku objektivnuili. apsolutnu istinitost naše spoznaje i tako svu njezinu vrijednost su-bjektivirao (!IavTwv XQr;p.arwv aV{}Qwnov dVCCl, r;CJv !lEV (J1!r;wv WSfau, '(;(;)v OE ,ni] (WI:WV WC; ovu fauv. A buci ući da je izvor sve našespoznaje sveo na osjetno opažanje, zato se Protagora s pravom možesmatrati začetnikorn s e n z L1 a I i s ti č kog s u bje k t i v i z ma (152 C).

Grčka Je filozofija već ispred sofistike vrlo skeptički prosudji-vala spoznajnu vrijednost osjetnog iskustva, jer se opazilo da je to is-kustvo u mnogočem ovisno o psihičko··organskoj našoj dispoziciji. So-i'iste su to isto ustvrdili i za mišljenje uopće, jer se ljudi vrlo razilazeu svom mišljenju, pa je to znak, da nema misaonih sadržaja, koji bispecifički bili različni od osj etnog pomišljanja. Posljedice ovog senzua-lističkog skepticizma ili relativizma bile su porazne, osobito u etičkompogledu, jer je dobrota i pravda postala indiferentne vrijednosti, a bo-žanstvo uopće nespoznatljivo (162 O). Zato upravo i jest sofistika iza-zvala snažnu reakciju u Sokratu (470-399). Njegova je bila zadaćada pokaže, kako je metodičkim postupkom moguće proizvesti i takovespoznajne sadržaje (pojmove), kod kojih nema ništa subjektivno, kojisu dakle objektivne (općenite i nužne) vrijednosti. U ovim spoznajnimsadržaiima, veli Sokrat, nalaze se de f i n i c ije st v arn i h b i t i,a rnet(;da kojom se dolazi do definicije, jest i n d uke i ja. Prema tomeje Sokratov spoznaj no-teoretski problem glasio (Met. X I I I. 4.1078il, 17): kako se indukcijom dolazi do definicije? Indukcija irna upravotu zadaću, da odstrani u spoznajnim sadržajima sve subjektivno-indi-vidualne elemente, i da tako izradi vjerni izraz stvarne biti. Ovim po-stupkom pojmovnog izrac!jivanja postao je Sokrat pravim osnivačemznanstvenog umovanja uopće.

Time što je Sokrat upozorio na induktivni postupak, kojinl sedolazi cio pojmova općenite i nužne (objektivne) vrijednosti, otvorenje bio put za dalnji razvitak filozofijskog umovanja. Indukcija naimepretpostavlja okupljanje i napremično opažanje individualnih predmeta.A budući da se ovakovom misaonom radnjom (indukcijom) dolazicio pojmova (kojima su predmeti neindividualni i nepromjenljivi), zato

1) lznajprije značila je riječ aorp{[;w,'}a, (od aorpwrfjc;) svakog u duševnom iopće društvenom pogledu spremnog čovjeka. Kasnije (polovicom 5. v. pr. Hr.)putovali su "sofiste" naokolo, da za plaću podučavaju u polWčkoj i životnoj mudro-sti. PQložaj im je bio ugledan, a znali su svoj rad udešavati prema praktičnim svrha-ma, naročito u raspravljanju s protivnicima. Sokrat i njegova škola nazivaju se"filozofi'· u opreci sa sofistima, koje prekoravaju s površnog i iskrivljenog mišljenjaSvakako i Sokrat nastavlja po sofistima započetu refleksiju na unutrašnjeg čovjeka.te u duševnim njegovim sposobnostima traži osnov za životnu mudrost.

bi otuda slijedilo, da se pojmovni predmeti nalaze u osjetnim pojedin-kama. To bi definitivni bio posljedak Sokratove nauke o postanku poj-mova proti sofističkom senzualizmu, Ali time bi zapao Sok rat u rasprav-Ijanje sa sofistima o vrijednosti osjetne spoznaje, a njega je u prvOm reduvodio samo praktično-etički interes, pa se zato ogradio na općenitu inužnu (objektivnu) vrijednost etičke spoznaje. O s n o š aju p oj mo v-n i h pre d m eta (r e a I n i h b i t i) s o s jet n o-e m p i r i č kims v ije tom stao se tek baviti najveći Sokratov učenik - Platon(427-347).2)

18. Platon i Aristotel. Platon je prije svega proti Protagorinomsenzualizmu dokazao (u 1. dijelu Teeteta), da se prava spoznaja ne na-lazi u osjetnom zamjećivanju. Od Sokrata usvojio je Platon spoznajno-teoretski princip, da se znanstvena, apsolutno istinita ili općenita i nužnaspoznaja osniva na pojmovnim definicijama. Sad se nametnulo pitanjeo pre d m e t u n a š i h P oj m ova. U duhu grčke filozofije nije Pla-ton ni posumnjao, da pojmovnim predmetima pripada realna eksistelLcija. Kad bi o tom bio Platon u ikojoj dvoumici (t. j. kad bi držao dapojmovni objekti imadu samo idealni ili subjektivni bitak), ne bi mogaote objekte smatrati bitima osjetno-empiričkih stvari. Osim toga bi moraoPlaton (uz ovakovu subjektivističku postavku) napustiti objektivnuvrijednost zilanstvene spoznaje. Dakle kakogod je nepreporno, da poPlato novom nazoru pojmovni objekti izriču realni bitak, trebalo je iz-naći svezu nepromjenljivih realnih biti (ideja, Tim. 52 A; Sympos.211 8.) s osjetnim pojedinkama. U rješavanju ovog problema nije semogao Plato n oteti elejskom uplivu, pak je posve o d ije I i o idejn isvijet od osjetno-iskustvenog. Realnim bitima pripada jednota i nepro-mjenljivost, a osjetne su stvari mnogostruke i promjenljive, pa su zatoove protimbe, drži Platon, nespojive u istoj stvari. Neovisno ili ispredosjetnih pojedinki realno eksistiraju ideje kao vječni uzorci pojavnihpredmeta. (Symp. 211 A; Phaedo 100 B ; Rep. X. 596 A ; Theait 204 A ;Parl11en. 128 A, 130 B ; Arist. I. Met. c. 9.).

Time što je Platon rastavi o pojmovne predmete od osjetnih,bio je prinukan da postanak poimova svede na umstveno zrenJe ideja.Ovako vo zrenje imala je duša ispred spoja s našim tijelom, pa je zatoduša pri svom ulazu u tijelo zadržala samo spomen srke (urodjene poj-move) nekadašnjih zorova (Phaedo 72 E; Meno 81 D; Phaedrus

249 B). Dakako da je uz ovakovo tumačenje o postanku pojmova izgu-bilo osjetno iskustvo (indukcija) svaku važnost, pa nam je naše osjetnoiskustvo (po Platonovom nazoru) samo neka prigoda za vraćanje onihinteligibilnih zorova, kojima je duša u pred tjelesnom životu gledalaideje. Dok je time odnemarena osjetilna spoznaja, postala je razumskaaktivnost jedini faktor u misaonoj tvorbi pojmova. Ovo isticanje razum-ske aktivnosti usvojio je u novovječnoj filozofiji racionalistički ,idea-lizam. Ovaj (Kan tov) idealizam napustio je Platonovu metafizičku pret-postavkU o realnoj eksistenciji pojmovnih predmeta, pa su tako pojmovnipredmeti postali ovisni o apriornim (o realnom svijetu neovisnim) ob-licima razumne djelatnosti.

Platonovo gledište o transcendentnom bivstvovanju ideja o n e-mogućilo je znanstvenu spoznaju empiričkogs v ije t a. Jer ako se prava spoznaja odnosi, po Platonovom shvatanju,samo na empiriju - transcendentne predmete (ideje), onda je očito dao empiričkom svijetu nemamo pravog znanja. Ova je ozbiljna poteškoćaponukala Ari s t ote I a (384---322), da podvrgne reviziji PIatonovunauku o snošaju pojmovnih predmeta s empiričkim pojed nkama. Pravoznanje sačinjavaju doduše općeni pojmovi, kaže Ar~totel,3) ali predmetinjihovi n ije s u odijeljeni od osjetnih pojedinki, već se u njima nalaze(Ana!. post. I, Il. 77 a, sq ; ib 1. 22.83 a, 33; Met. 997 b, sq; 1039 a,2; 1049 a 7 sq) Incluktivni postupak (enaywyf]) dobiva tom temeljnudokaznu silu u sticanju općenitih sudova. Općeniti pako pojmovi na-staju apstrakcijom (dcpaiC!Eau;) a izriču stvarne u z rok e. Zato je Ari-stotel i dcfinovao znanost kao spoznaju stvari po njihovim uzrocima.4)

Time što je Aristotel realne biti stavio li osjetne pojedinke, sasvimse je drukčije orijentirala njegova nauka o postanku pojmova nego kodPlatona. Pojmovne sadržaje treba iz predoclžbene gr;,dje tek izraditi,pa zato sva naša spoznaja otpočima osjetnim npažan' em. Time je posveodbačel Platonov nazor o urocIjenim pojmovima, koji se u razum vra-ćaju na poticaj osjetnog zamjećivanja. Razum je u stvaranju pojmovao v i s a n ore a I n i m pre d m e tim a, pa zato je u tom smislupasivan. To će reći, razum mora za aktualnu spoznaju da bude deter-miniran pojmovnim sadržajem, koje'( crpimo u predoclžbeJ1oj gradji.Time je pretjerani intelektualizam Platonov dobio umjereniju formu,LI koliko je pcjmovna tvorba postala ovisna o aktivnom SUdjelovanjuiskustva.5)

2) Sokrat nije sistematski izgradio svoju logikU i etiku, nego je u razgovorus ljudima ~ pripisujući sebi neznanje (ironija) ~ nastojao iz njih izvući (majeutika)njihove misli i mnijenja, napose u etićkim pitanjima, da ih tako dijalektički navedena traženje istine. Spoznati sve 0!10 što čovjeku donosi blagotu ili sreću (svoa'ftDv{a)znači dovinuti se istini i ujedno kreposnom životu. Proti soiističkom relativizmupropovijeda Sokrat umjerenost, pravdoljubivost i hrabrost kao k,reposti, koje sukorisne za sreću pojedinca, a i države. Ova mu je nauka pribavila Iične protivnikei napokon smrtnu kazan s otrovom.

3) De an. I I, 5. 417 b, 22; Anal. post. I, 18. 81 b, 6; I, 31. 87 b, 29 ; PhysI, 5. 189 a, 5.

4) Anal. pr. I. 30. 46 a, 17 q; Ana!. post. I, 2. 71 b, 9 sq.5) MeI. 993 a, 1~2; de an. I I 1,4.429 b, 30 sq; isp. G eyser, Grundlagen der

Logik und Erkenntnislehre (Mlinster 1909) 83 sq; ido Die Erkenntnistheorie desAristoteles (Mlinster 1917); K am p e, Erkenntnistheorie des Aristoteles; Fr. Bre n t a n o,Psychologie des Aristoteles.

19. Razvitak nauke o spoznaji poslije Aristotela. Nastavljači Ari-stotelovi, stariji peripatetici, ograniči1i su se većim diielom na komentiranje Aristotelovih spisa. .

E P i k u r (341-210) stavio je logiku u službu hedonističke svojeetike, pa je osjetno opažanje smatrao jedinim kriterijem za istinituspo-znaju.

S t o i č k a (senzualistička) škola, kojoj je začetnik Zenon, a na-stavljač Krizip (281-208) počela je sustavno izgradjivati nauku o spo-znaji. Aristotelovu logiku popunili su stoici naukom o hipotetičkimi disjunktivnim silogizmima. Napose je stoička škola istraživala vrijed-nost osjetnog opažanja za našu spoznaju, te je učila, da osim sjetiInihsar1ržaja imademo i pojmove, koji su samo subjektivni, a ne odgova-raju im realne biti (konceptualiz'l1TI). Ujedno su stoici prvi počeli raz-Vijati nauku o kriteriju istine.

Proti dogmatizmu uopće (napose stoičkom) ustali su s k ep t i c i(auinua3w) T. zvo stariju skeptičku školu osnovao je P y r r o n (oko320); srednju ili akademijsku uveo je u Pl atonovu akademiju Ark e-s i I a j (oko 215), a glavni joj prelstavnik Ka r ne a cl (213-129).Oni ne nalaze niti u opažanju ni u pojmovima signrnog oslo na za pro-sucljivanje objektivne istine, pa zato ju uopće zabacuju. Kasnije je ovajskepticizall1 obnovio Ene s ide ll1 (u 1. v. !pr. Hr. to je treća ili"mladja" skeptička škola). Sve s'<eptičke prigovore sabrao je liječnikSeks+o "empirik" (u 2. v. p. Hr.)

U kršćanskoj eri (u 3. vije,<u) susretamo n o vfojp IlajtIo):n i~k e(All10niJe Sakkas, Plo.in i Porfirije), koji su se najviše bavili metafizil'ki_ teosof',kim spekula:ijama. Neko neposredno gled,wje Boga natkri-ljuje, po njihovom shvaćanju, svaku znanstvenu spoznaju.

Crkveni oci najvećma S1\ se oslanjali uz Aristotela. A u;:gu s ti n6)

(354--430) zauzima plsrednu uloge! izmedju AristoteLl i Platona, a naj-više je pod uplivom novoplatonske škole. Povodeći sc za Plotinomstavlja Augustin ideje u božji Um, pa zato mu je intcligibilno zrenjeizvor prave spoznaje.

Medju kasnijim Aristotelovcim3 znatniji su Boetije (470-525),ls. Hispalensis, Beda, Alcuin (u 8. 'I.); a od arapskih filozofa Avicenna(Ibn Sinna, oko g. 1000) i Averroes (Ibn RošcJ li 12. 'I.) te njegov sa-vremenik, jevrejski filozof Maimonides (Moses Ben Maimun 1135-1204).

20. Srednji vijek. Već u početku 12. vijeka stao se sve više razvi.jati studij Aristotelove logike. U tom pogledu ide skolastičku filozofijune samo zasluga da je dotjera\t Aristotel ovu silogistiku, već napose

6) isp. D II P o nt; La philos. de S. Augustin, LOllvain 1881; S t cl I' z, DiePhilos. des hI. Augustinus, Frbg. 1882.

njezina borba s n o m i n a I i z m o m.7) Kanonik Roscelin, začetnikn~~li~a1iZlla i te~loški pr?tivnik Anzelma Canterburysko.g (1033-1109)UCtOJe da su opceniti pOjmovi samo "flatus vocis", jer im ne odgovara~ealni bitak. Njegov učenik Petar Abelard više je naginjao konceptua-hZ~u dOP:lštajući da imade općenitih misaonih sadržaja, ali bez realnevrIJednostI. U realnom svijetu postoje samo osjetlle pojedinke. - Ovunominalističku struju obnovio je kasnije (u 14 v.) franjevac Petar Aureo-:us i don:inikanski biskup Vilim Durandus, a napose (iz franjevačkeskole) VJ!lm Occamski (1280-1343) i narokon Me1anchton (1491-1560).

Proti. nominalizmu u jednu, a pretjeranom raelizmu u drugu rukuzastupao Je AI b 12 rtV e I i k i (1193-1280) umjereni realizam. Ondopušta "universalia: ante' rem" (u Bogu), za tim "in re" (kao bitneforme u. st~~rin:a). i napokon "post rem" (kao pojmovni sadržaj.)

NajveCI ucenlk Alberta Velikog i predstavnik skolastičke filozo-fije jest Tom a A k v i n s k i (1225-1214).

Medju savremenicima Tome Akvinskog i njegovog kritičara DunsSk~)ta (1~2:.~_-=-=L~Q§1treba još da se spomene Henricus Gandavensis,ko.!~ proti aristotelizmu zastupa Augustinov platonizam, i Roger Bac~n,kOJI se kao empirik može smatrati pretečom Fr. Bacona Verulamskog.

Na !JrelaZL1 ~ novom dobu susrećemo Nikolu Cusan usa (1401-1464), kOJ.lv:ab.acuJe v.skolastičku logiku i pris1anjajući se uz novop1a-tonsko n1tslJel1Je pOCl1T1ase sustavno baviti proučavanjem spoznaje.Nastupom reformacije nastala je u filozofiji potpuna desorijentacija,pa su se nekI povocJili za Stoicima, drugi za Epikurom ili za starim skep-ticidla itd.

. Na i~l11a~u sre.dnje~ ~ij e.ka cvala je opet skolastička filozofija?soblto u SpanJolskoJ, gdje JU Je zastupao najveći skol. rnetafizičar Fr.SuarecL (rodj. 1548).

21. Nov~vječna filozofija. Logičkoj je nauci sasvim novi pravacdao FranCIS Bacon Verulamski (1561-1626). Svojol11 teo-rijon:. induktivne spoznaje (Novul11 Organum I, 104 sq.) ustao je Baconnaroclto proti peripatetičko-skolastičkoj nauci o deduktivnol11 siloaizmui tako inaugurirao novovječni empirizam. Prijatelj Baconov T h. H o b-~)e s (15~8-1619) zastupnik je senZL1alističkog nomina!izma, te je (kaoI semuahst P. Gassendi) protivnik Descartesov.

. Dok je Bacon svu našu spoznaju osnivao na osjetnom iskustvu,~lJegov savremenik Ka r te z ije (15<:;6-1650) traži u misaonoj svi-J~S.tl s?pstvenog ~ivs.tvovanj a sigur~o j~mstvo. za filozofijsku. spoznajup,1 o.t I s k e~. tI Cl Z I11.U. - Objektivnu Istinitost naše spoznajeos~~~~~~rtezlJe na subJektivnoj njezinoj jasnoći i razgovjetnosti; a

.. 7) S t ti ekI, Der Nominalis mus und Realisffius in der Gesch. d. Phil. (Eich-statt, 1854); .K ti h le r, Realisffius und NOffiinalisffius (Gotha 1858); L ti W eDer Kampf zWlschen dem Realismus u. Nominalismus im Mittelalter (Prag 1876).

da je takav kriterij logičke istine pouzdan, jamči nam božja istinolju-bivost, koja ne može dopustiti, da nas jasne spoznaje podržaju u bludnji._ Općenite ideje nijesu našoj duši aktualno urodjene, ali ona je za njihdisponirana (Princ. phil. I, 10.j 13. 39. 49.).

Oescartesova nauka, da intuicijom upoznajemo ideje, koje se unama nalaze, dovela je Ma I e bra n c h e-a (1638-1715) do nazora,da sve stvari gledamo u Bogu. Isto tako i S P i n oza (1632-1677)drži, da sve što je ograničeno, upoznajemo iz neograničenog bića. Nataj način odgovara sveza i poredak naših misli snošaju ili poretku stvari.

Nauku o urodjenim idejama odlučno zabacuje J o h n Lo c k e(1632-1704). On se može smatrati pravim začetnikom noetike kaoposve samostalne filozofičke discipline. An Essay concerning HumanUnterstandig (1690. njem. u Reclamovoj Univers.-Bibl.) jest prvo djelo,koje sistematski istražuje postanak, sastavne dijelove, razne vrste i si-gurnost spoznaje Sva naša spoznaja izvire iz s e n z aci j e (izvanjskogopažanja) i I' efi e k s ije (usebnog opažanja). Iz ovog dvostrukogizvora dobivamo jednostavne pomisli (ideje) n. pr. oćutne kakvoće, po-misao prostora, sile i t. d. Od tih pomisli nastaju sastavljene ideje, kojeizriču vlastitosti (modes), stvari (substances) i snošaje (relations). Sklad-nost ili protivnost sastavljenih pomisli sačinjava našu spoznaju. - Loc-keovu refleksiju zabacio je kasnije Condillac (1715-1780) i tako postaozastupnik čistog senzualizma.

Proti Lockeu (u spisu "Nouveaux essais sur I' entendement hu-main", koji radi smrti Lockeove nije objelodanjen, i tek 1765 izdan izLeibnizove ostavštine) zastupa Lei b n iz (1646-1716) nauku o uro-djenim idejama, od kojih sastoje nužne (vječne) istine, u božjem razumlLosnovane. Ovakove se istine (medju koje spadaju i matematičke) do-bivaju analizom samih pojmova. Ovu je Leibnizovu nauku o matematič-kim spoznajama zabacio Kan t svojim sintetičkim sudovima a priori.- Jamstvo za objektivnil istinitost spoznaje nalazi Leibniz u presta-biliranoj harmoniji izmedju naše duše i izvanjskih predmeta. Ovu Isti·nitost raspoznajemo prema jasnoći spoznaje, kako ie učio i Oescartes.Videći oba ova umnika, da se uz racionalistički njihov subjektivizamne može održati objektivna vrijednost spoznaje, bili su prinuždeni, dasubjektivni motiv sigurnosti (ili kriterij istine) dovedu u svezu s Bogom,što se dakako u filozofiji nije moglo za dugo održati.

Učenik Leibnizov Chr. Wolff (1679-1754) uveo je t. zvo ma-tematičko-skolastičku logiku, te je sve umovanje svodio na deduktivnuformu. Istiniti su mu oni sudovi, koje dobivamo raščlanbom subjektat. j. koji su u subjektu sadržani.

Lockeovu nauku o spoznaji nastavlja u Engleskoj G. B e I' k e-le y (1684-1753). Već su Kartezije i Locke učili, da mi ne možemoosjetilima neposredno percipirati protežna tjelesa, već samo subjek-

tivne njihove otiske, pomoću kojih zaključujemo na izvanjski svijet.Berkeley je pošao dalje i zabacio svaku materijalnu eksistenciju osimpercepcije, tako da je esse-percipi (A Treatise concerning the Princi-ples ofhuman Knowledge, 1710, njem. prev. u Philos. Bibliothek).

Glavni zastupnik novovječnog skepticizma jest O avi d Hum e(1711-1776). Po njegovoj nauci (Treatise on human Nature 1739-1740; prvi dio u njem. prev. od Lippsa) izvire sva naša spoznaja izosjetnog iskustva. Usvojivši ovaj Lockeov senzualizam stao se Humeosobito zanimati za načelo uzročnosti. Do ovog principa drži Humeda dolazimo uobičajenom asociacijom dogadjaja, pa zato on i nemaapsolutne spoznaj ne vrijednosti. Time je Hume oduzeo giavno uporištečitave metafizike, i u tome ga je kasnije slijedio Kan t. Zanijekavšivrijednost kauzalnog principa uči Hume dosljedno, da o kakovim sup-stancijainim stvarima ne možemo ništa pouzdano saznati. Sve su stvarisamo skupina naših pomišljaja. Mi spoznajemo subjektivne "ideje", anjihov odnošaj s predmetima nijesmo kadri upoznati. Ovaj princip skep-tičkog subjektivizl11a dao je direktivu za dalnji razvitak filozofijskespekUlacije.

22. Noefički osnov Kantove filozofije. Kant (n24-1804) je uvidiodestruktivne posljedice Humeovog skepticizma po znanost uopće, afilozofiju napose. Ona racionalistička filozofija Leibniz-Wolffove školese dakako ne može održati, i to je uvidio Kant. Ali matematičke i pri-rodne nauke ipak imadu karakter općenite i nužne spoznaje, pa se zatone smije napustiti znanstvena vrijednost našes p o zna j e. Na ovoj se činjenici osniva spoznaj no-teoretski problemo uvjetima, koji konstituiraju znanstvenu vrijednost spoznaje. Kodrješavanja ovog problema treba zadržati na umu dvoje: I. da znanstve-noj spoznaji pripada općenitost i nužnost; a 2. da svaka znanstvena spo-znaja proširuje naše znanje. To je Kanta navelo na razlikovanje sudovau ana I i t i č k e i s i n te t i č k e. Samo ovi potonji proširuju spo-znaju (to je prva temeljna zabluda Kantovog umovanja !). Ako se osni-vaju na iskustvu (sintetički sudovi a posteriori), nijesu općenite i nužnevrijednosti, i po tom ne spadaju u znanost. Otuda slijedi, drži Kant,da se općenitost i nužnost sinte tičkih sudova osn iva na misaon im uvje-tima, koji su o iskustvu neovisni ili a p r i o r ni (i to je druga osnovnazabluda čitave Kantove filozofije !). Iz postavke, da se znanstvena spo-znaja osniva na apriornim spoznajnim elementima, izvodi Kant, da minijesrno kadri upoznati stvari kako su one same u sebi (Oinge an sich),već samo kako se nama p oja v I j u j u. Time je dakle postala onemo-gućena teoretska filozofija o ljudskoj duši (i slobodnoj volji), o inteligi-bilnol11 svijetu uopće i o Bogu.

23. Njemačka filozofija u 19. vijeku. Poslije Kanta mogu se u raz-vitku njemačke filozofije označiti u glavnom tri epohe. Prvo doba ve-ikih spekulativnih sistema seže od g. 1794 t. j. od Fichteove "nauke

o znanosti" do smrti Hegelove (1831). Nakon ove eksaltirane speku-lacije počima jenjavati stvaranje velikih sistema i njemačka filozofijasve više ustupa mjesto pozitivnim naukama. Nastaje cjepkanJe u raznefilozofijske škole, a djelomice se zapada u materijalizam, Kao pozitivniuspjeh može se označiti u psihologiji eksperimentalna njezina metodika(Fechner) i restauracija idealne filozofije pod konac ovog perioda(Lotze). Oko sedamdesete godine otpočelo je snažno razvijanje prirod-nih nauka, i pod njihovim uplivom nastaje treća faza njemačke filo-zofije. Sveza s romantičkim idealizmolTl sasvim je prekinuta, a napre-dak prirodnih nauka podaje i filozofijskom mišljenju nove pravce. Fi-lozofijska spekulacija mora napuštati svoj djelokrug, na koji stupajuprirodne nauke. Tako u prvom redu počima astrofizika proučavati koz-mičku materiju i njezine zakone, a ovim se opet istraživanjem otvorajunovi pogledi u kozmogoniju i opću evoluciju kozmičkih sistema. Po-gotovo kad je došao Darwin svojom naukom o evoluciji organskog svi-jejil, fasvim se filozofija promijenila u jedinstveno mehaničko prirodo-naučilo naziranje o svijetu i životu. Za strogo filo zofijsku spekulacijupreostala je još jedino nauka o spoznaji, jer ovaj je predmet ipak ostaon-:pristupan prirodoslovnom istraživanju. Otuda i vidimo, da se u nje-mačkoj filozofiji od g. 1870. ovamo gotovo isključivo obradjuje naukao spoznaji, koja je opet više upraVljena onome što nam je u zbiljnostidato, nego li idealnim znanostima. Tako Je filozofija zadržala svoju po-ziciju još jedino kao nauka o spoznaji, a i ta je opet svu spoznaj nu našuvrijednost ograničila na osjetno iskustvo, Istom li najnovije vrijeme(oko 19CJO.) počinju se isticati u njemačkoj filozofiji iclealističke tendence.

Zadaća je filo~ofijske historije da ispita sve one psihološke i općenokulturne momente, koji su utjecali na cjelokupnu strukturu filozofij-skog mišljenja u pojedinom fIiozofiJskom sistemu ili u čitavom nekomperiodu, Za razvitak njemačke filozofije neposredno poslije Kanta od-lučna je bila u glavnom ona direktiva, koju je postaVio sam Kant. Na-stojalo se konstruirati općenitu sinteZll svega zilzbiljnog bitka. I<antje još priznavao eksistenciju tako vih stvari (Dinge an slch), koje trans-cendiraju empiričku zazbiljnost, pa su usljed toga našoj spoznaji ne-pristupne. Kakogod je ,dakle Kant išao za tim, da uništi svaki meta-fizički dogmatizam, ipak je zadržao teoretsku pretpostavku o eksisten-ciji transcendentnih stvari. Ali nakon kritike, kojom Su se doskora obo-rili na Kantovu nauku Jacobi, Schulze-Enesidem i drugi, napustilo Sesasvim svaku realnu eksistencij.u. Tako bi ostala Samo empirička zbilj-nost; ali ta je opet pojedinačna i prom jenljiva, a prava spoznaja (pouzoru matematike) mora da ima apodiktičku vrijednost. Ovaj zahtjevstavio je znanstvenoj spoznaji takodjer već Kant, pa je time bio odre-djen polaznI princip i metoda spekulativne filozofije. Logička (sinte-tička) spoznaja zbiljskog svijeta ne može se osnivati na empiričkomopažanju, već mora da ima drugo neko ishodište. Fichte je (i Schelling)

smatrao takovim ishodištem sopstvenu svijest (donekle u smislu Kan-tove transcendentalne apercepcije), dok Hegel uzima pojam čistog bitkakao osnov deduktivne spoznaje o svijetu. Sva se dakle spekUlacija u po-četku ovog doba razvijala u duhu metafizičkog idealizma. Kasniji meta-fizičari (Herb:lrt, Fries, Beneke i Bolzano ) ustaju odrešito proti idealizmuosnivajući filozofiju na strogo logičkoj i psihološkoj nauci o spoznaji.

a) Dok je Kant osim apriornih spoznajnih oblika ipak priznavaospoznainu ,,1l1ateriiu", koju dobivamo a posteriori, F i c h t e (1762-1814) je i ovu materiju stavio u apsolutni spoznajni subjekat (jastvo).i tako zasnovao potpuni subjektivni idealizam. -- Isto tako I Seh el··I illl g (1775-1854) svodi spoznaj nu formu i sadržaj na jedan princip,ali ne samo na jastvo, kako Fichte uči, već na apsolutno jedno biće, ukOjem je identificirano jastvo i nejastvo. Ovo apsolutno biće upoznajemointelektualnim zrenjem. Slični nazor o intuiciji jastva (u kojoj izvirespoznaja SVijeta i Boga) zastupao je i Krause (1782-1832). - Potpunoiclentificiranje spoznaj ne forme i sadržaja, mišljenja i bitka proveo jeH e g e I (1770-1831) i time zasnovao metafizičku logiku.

Savremenik navedenih Idealističkih Iilozofa bio je E. D.Sc hi e i e l' mac he l' (1768-1834). On nastoji apriorni elemenatKantove nauke o spoznaji spojiti s empiričkim faktorom. Sve naše shva-ćanje otpočima osjetnim aficiranjem, a spontana djelatnost razumaimade tu zadaću, da primljenu empiričku gradnju svede u sustavnucjelinu. Svakako postoji i u realnom svijetu neko jedinstvo (prostorno-- vremensko ikauzalno), a idealni red naše spoznaje posve je kongru-entan s realnim svijetom. Jedinstvo svega subjektivnog i objektivnogsačinjava božanstvo. Schleiermacher je dakle možemo reći zastupniknekog idealističkog realizma.

Kantovu nauku o subjektivnoj vrijednosti prostora, vremenai razumnih kategorija opet je usvojio A. Sc h o p e n h aue l' (1788-1860), ~)vi ovi spoznaj ni oblici vrijede samo za pojave, a te opet inijesudrugo nego naše pomisli. Na mjesto Kantove "stvari o sebi" stavio jeSchopenhauer "volju", koja obuhvata ne samo svijesno htijenje, već i sveanorganske sile. IzmedjU ove jedinstvene transcendentne volje i empiričkihpojedinki posreduju realne ideje (prema Platonovom shvaćanju).

U izravnoj opreci ili bar u vrlo slaboj svezi s idealističkim sistemima,zastupaju posebne filozofijske nazore Fries, Beneke, Herbart i Bolzano.J F. F l' i e s (1773-1843) je Kantovu nauku pretvorio u psihologizam.Uopće drži Fries, da se sva filozofija zapravo sastoji u psihologiji, kojase osniva na samoopažanju. Time je sva nauka o spoznaji dobila samoempiričku vrijednost. Isto tako i F. E. B ene k e (1798-1854) uči,da je logika dio psihologije.

J F. He l' b art (1776-1841) nastoji Kantovu logiku spojitis transcendentnim realizmom. Kao što je Kantova, i Herbartova je lo-gika formalističkat. j. ona promatra spoznaj ne oblike bez obzira na

njihov odnos s predmetima. Proti Kantu uči Herbart, da oblici iskustvanijesu apriorni, već da su nam dati s oćutnim sadržajima; jer nam jeinače neshvatljivo, kako to da moramo .predodžbene kvalitete upravou stanovitoj nekoj (prostornoj) formi pomišljati. Ali empirički pojmoviuključuju protuslovlja; tako napose pojam stvari, kojoj pripadajumnoge vlastitosti, pojam promjene i pojam jastva. Zadaća Je filozofije,da ove pojmove pročisti od svih protuslovlja.

U opreci s Kantom i ostalim idealističko-spekulativnim sistemimaističe se osobito Bernard Bolzano (1781-1848). Kao metafi-zičar oslanja se uz Leibnizovu monadologiju, a u religijskoj filozofij islijedi Herbartov teizam stojeći na katoličkom vjerskom stanovištu.Najveće zasluge stekao je Bolzano za logiku. On je prvi povukao oštrur a z I i k u i z med j u P s i h o loš kog i 'log i č kog gledištaupromatranju spoznaje, izmedju spoznajnog djelovanja i spoznajnihsadržaja. Svojom naukom o sudu preteča je Brentanov, a ulo~ici ga je slijedio Husserl, koji ga je s pravom nazvao jednim odnajvećih logičara svih vremena.

b) Drugo razdoblje (od smrti Hegelove do sedamdesetih godina)vrlo je jalovo za filozofijsku spekulaciju. Javljaju se poneki epigoniidealizma, a na drugoj strani kao reakcija proti idealizmu preotil11a sveviše maha primitivni materijalizam (C. Vogt, Moleschott, Blichner ... ).~relaz. k novijem vremenu čine Trendelenburg, Fechner (u psihologiji)I osobIto Lotze. Oslanjajući se u glavnom na Aristotelovu filozofiju pod-vrgao je A. T r end e I e n b u r g (1802--1872) Kantovu, Heaelovu. h

1 Herbartovu filozofiju oštroj kritici. Njegova nauka o spoznaji po-stavlja Si zadaću, da ispita onaj princip, koji omogućuje uskladjenostspoznaje i realnog bitka. Ovaj zajednički princip, na koji se imade svestiidealni i realni svijet, drži Trendelenburg da je (mehaničko i psihičko)gibanje, kojega je Bog stavio u harmoničku svezu.

Mehaničko naziranje o svijetu spojio je s idealizmom H. Lot z e(1817-81). U metafizici prislanja se uz Leibnizovu monadologiju. Savmaterijalni svijet samo je pojava duševnih monada, kojima upravljaBog. Logički su zakoni vječni i nepromjenlJivi, jer prikazuju oblikebOŽJeg djelovanja. Lotze dakle priznaje našoj spoznaji realnu vrijednost,ali joj izvor traži neposredno u Bogu.

c) U zadnjoj trećini 19. stoljeća vladala je ista ona realistička,antimetafizička dispozicija u naučenjačkom svijetu Njemačke, koja sepočela razvijati već onamo od smrti Hegelove. Intenzivno se gaje pri-rodne nauke, pa se i filozofija nastoji s njima spojiti. Dodirno područjefilozofije s eksaktnom naukom našlo se u psihologiji, pa se zato upravoova filozofijska disciplina najviše kultivirala (Fechner, Weber, Wundt.Što više, pokazuje se nastojanje svu filozofiju svesti na ps iholog'ju(Lipps), a napose logiku pretvoriti u psihologju mišljenja ("psiholo-gizam"). Proti ovoj psihologističkoj struji nastao je (na prelazu od

19. U 20. vijek) snažan pokret, koji ide za tim, da iogičku nauku o spoz-naji odijeli od psihologije. Zastupnici ovog smjera jesu osobito Husserli Meinong (povodeći se oba za F. Brentanom).

Osim u psihologiji, koja je od prirodnih nauka usvojila eksperi-mentalnu metodu, specifički filozofijsko nastojanje u ovom razdobljunajviše se još očituje u nauci o spoznaji. Tu se opet dadu razlikovatidva glavna pravca: Il e o kr i t i ei z a m (novokantizam) i p o z i ~ i-v i s t i č k i empirizam. Kantovi se sljedbenici opet razilaze u pitanJU,da li pojam "stvari o sebi" imade realnu vrijednost (RiehI) ili ga uopćetreba eliminirati (Cohen, Natorp, Cassirer) Neki su opet novokantovcidonekle pod uplivom Fichteovim (Windelband, Rickert, a osobito Mlin-sterberg). - Druga jaka struja u nauci o spoznaji obuhvata razne pozi-tivističke pravce. Dok se u Kantovom duhu ističe spontanost razumnespoznaje, a osjetno iskustvo odnemaruje, u pozitivističkim se školamavraća k naivnom realizmu, koji sve stvari istovetuje s osjetno-opaženimsadržajima. Tako empiriokriticizam (Avenarius, Mach, pa Ziehen i Cor-nelius) nastoji, zabacivši Kantovu "stvar po sebi", sve naše mišljenjesvesti na osjetno opažanje neposredno nam dane zazhiljnosti. Ovu anti-metafizičku tendenciju zastupa i Laasov pozitivizCllI11 i t. zvo imanentnafilozofija (Schuppe, a slično R. v. Schubert-Soldern i Rehmke).

U početku ovog razdoblja ističe se E. v. Ii art man n (1842-1906), koji nastoji spojiti idealističku filozofiju (prema Hegelu i Scho-penhaueru) i prirodnu znanost. U nauci o spoznaji zastupa Hartmanntranscendentalni realizam, po kojemu svi spoznaj ni oblici (prostor,vrijeme, eksistencija, realnost, supstanciJalnost, kauzalnost ... ) imadurealnu vrijednost. Kategorijsku teoriju dovodi Hartmann u svezu s me-j afizičkom svoj om konstrukcij om "nesvi j esnoga".

Na rezultatima svih pozitivnih nauka stvoriti sintezu cjelovitognazora o svijetu nastojao je W. W u n d t (1832-1920). On zastupaspiritualistički idealizam (iclealistički monizam), jer zbiljski postoji samopsihički svijet, a fizička je njegova strana samo pojavna. Wundtovosc filozofijsko značenje ima tražiti na području psihologije.

@ Donekle uz Comte-a, a još više uz Hume-a i Milla (što više izr~vnouz Protagoru) oslanja se p o z i t i v iza m (u užem smislU), kOjemupripada Laau, Jocl1 Gizycki, Dlihring (može se reći i Rieh!). Po Laaso-vom je nazoru čitava historija filozofije samo borba dvaju tipičnih filo-zofijskih mišljenja, platonizma i pozitivizma. Platonizam zastupa u lo-gici pojmovni realizam. u noetici racionalizam (apriorizam), a u meta-fizici spiritualizam i teleologiju. Pozitivizam pako ne priznaje ništa osimpozitivnih činjenica, a to su sadržaji izvanjskog i usebnog opažanja.Pozitivizam ouniva se na trostrukom principu: I na korelativizmusubjekta i objekta t. j. jastvo i opažajni sadržaji tako su medjusobnovezani, da se ne dadu rastavljeno pomišljati; 2. na principu apsolutnevariabilnosti opažajnih objekata (i samog jastva) ; 3. na senzualističkom

principu, da je sva naša spoznaja ogranlcena na opazalne sadržaje.Otjektivni svijet obuhvata ne samo one sadržaje, kOJi sc zbiljski u svi-jesti nalaze već i sve moglIće. iskustvene sadržaje, kojima odgovarasvijest uopće (novokantizam i). Platonizam (Aristotel, Descartes, Leib-niz, Kant, Hertart .... ) zabacuJe Laas osobito zato I. jer on nC\stojiznanstveflu spoznaju svesti na apsG1utne principe, kOJi ne izviru u osjet-nom opažanju, već u spontanoj djelatnosti duha našeg; 2. zato, Jer (Pla-tonizam) uči, da možemo spoznati i tak ove (metafizičke) predmete, kOJitranscend iraj u iskus tven i sviJ et.

Na pozitivističkom temelju stoji i e m p i I' i o k I' i t i c iza m,po kojemu eksistiraju samo izvaniski i usebni of}(lžajni sadržaji, takoda prvobitno izmedju obe ove sfere nema nikoje r(lzlike. Sva spoznajaide samo za tim, da opiše zazbiljnost bez ikoje metafizičke tendence.

S empiriokriticizmom i korelativističkill! pozitivizmom imadedosta srodnosti f i I o z o f i ja ima n e n c ije. Sva je zhiljnost samoempirička, a eksistira samo u svijesti našoj (imanentl1o).

Posebni pozitivistički pravac (idealističko-pragmatistički pozi-tivizam) zastupa Va i h i n g e r. Sva naša spoznaja, po njemu, sastojiod raznih fikcija t. j. mi promatramo stvari kao da ("als ob") inI pripa-daju stanovita odredjenja, ali tome uistinu nije tako. Naša spoznajadakle nema objektivno -- realne vrijednosti. Cilj je spoznaje jedino to, dadodjemo do takovih fikcija, koje će biti biološki ekonomske vrijednosti.

Pokraj ovih pozitivističkih pravaca u nauci o spowaji razvijaose opet u raznim smjerovima novokantizam, ističući osobito spontanikarakter razul11n e spoznaj e. l~azlikujemo u kriticizmu fiziološki smjer(Helmholtz, Lange)~ metafizički (Liebmann, Volkelt), realistički (r~iehl,Kenpe), logicistički (marburška škola: Cohen, Natorp, Cassirer), teoriiuspoznaj ne vrednote (Windelband, l~ickert, Mitllsterherg) i teološki stJ]i~r(Ritschl i Troeltsch).

Za razvitak novije logike od znamenitog su upliva C h r. S i g -war t ( 830-1904) i F. B I' e n ta n o, Iz ove škole potekao je Husserl(rodj. 1859), Meinong Stumpf i dr. Najveća je zasluga H u s s e l' lovau sistematskoj kritici psihologizma. Kad bi logika bila osnovana u psi-hologiji, kaže Husserl (u "Logische Untersuchungen"), imale bi logičkenorme samo empiričku vrijednost. te bi po tom i svi principi zaključi-vanja bili samo uvjetne i vjerojatne, a ne apsolutne vrijednosti. Osimtoga, kad bi logički zakoni bil i psihičke naravi, morali hi i po svom sa-držaju pokaZivati individualni psihički karakter, a to je apsurdno. Apo-diktičnos.t logičkih zakona isključuje svaku psihološku interpretaciju.Husserl Je log i k u o d ije I i o o d P s i h o log ije time, što je stao~stic~t i i.n t ~,n c i o I: a.1 n i (?bje.ktivni) karakter mišljenja. IntencijaJe "lspunJena , kad Je Il1tendlranl predmet zorno u SVijesti našoj na-zočan. Ovakav intenclOnalni (idealni) predmet odnosno "smisao" oneriječi, kojom predmet označujemo, različan je od same riječi i od realnog

predmeta, te je neovisan o psihičkoj funkciji. Ova misaona značenja(Bedeutungen) tvore predmet čiste logike, koja na njima osniva misaonezakone. Husserl raZlikuje i n div i d u al n e i o p ć e n i t e predmete,a specifičkLl karakteristiku ovih potonjih oštroumno brani proti engles-kim senzua! istima (Locke, Berkeley, Hume, Mi]] i dr.). Kao što osjetnepredmete neposredno opažamo, tako - kaže Husserl - možemo nepo-srednim i n tel e k t u a I n i m zrenjem na temelju osjetnog opažanja(ili fantazije) upoznati i općenite ideje (n. pr. crvene boje, trokuta itd.)Pa upravo zato jer možemo u SVijesti našoj neposredno promatrati bit-nosti kao takove (ne gledeći na individualnu eksistenciju), zato nam ovametoda intuicije čistih (ne empirički) sVijesnih biti omogućuje t. zvoeidetsku znanost ili znanost o bitima (f e n o m e n o log i ja). rsp.() Husserlu kritičku raspravu od Geysera: Neue u. alte Wege der Philo-sophie (Mtinster 1916.).

U svezi s Husserlom zastupa Mei n o n g t. zvo teoriju objektiv-nosti, po kojoj su predmeti spoznaje sasvim neovisni o uvjetima nji-hovog hivstvovanja. Meinong raZlikuje (terminološki od 1896. ili, za-pravo 1899.) sadržaj i predmet spoznaje, te u tom pokazuje upliv Bren-tanov i Bolzanov. Uz Meinonga se oslanja A. Hafler, Chr. V. Ehrenfels,J. Cl. Kreihi!', a paralelno s ovom struj0m u sv"zi s Husscrlom i skolas-tičkom filozofijom ide J Geyser.

24. KarakteristiIm savremene nauke o spoznaji. Tko poznaje ti-pične smjerovc u evoluciji filozofijskog mišljenja uopće, lako će otkritiove tipičnc tendctlce i u savremenoj nauci o spoznaji. Nakon prvog spc-kulativnog ili racionalno-kozmološkog perioda u grčkoj filozofiji, javljase Demokritov materijalizam, sofistički pozitivizal1l i naturalizam ci-uika. Iza toga slijedi klasično razdoblje velikih sistema (od Sokrata doAristotela), koje opet prelazi u Epikurov materijalizam odnosno stoičkinaturalizam, te skeptički pozitivizam. - U srednjem Vijeku znači nomi-nalizam takodjer borbu filozofijskog naziranja, koje je upravljeno naiskustvenu pojedinačnost, proti obnovljenom in telektualizm u peripa te-tičke filozofije, Osvitkom pak novovječne filozofije pa svc do danasteku paralelno uz razne varijacije opet ova dva pravca: p o z i t i v i s-t i čk i (u strogo senzualističkom ili intelektualno-fenomenalističkomobliku) ime t a f i z i č k i (u strogo racionalističkom obliku ili kao em-piričko-realni inte1ektualizam). Pozitivizam je ono općeno filozofijskostanovište, koje drži, da se filozofija u svojem istraživanju ne smije slu-žiti drugom kojom metodom, već samo onom koju nalazimo kod poje-dinačnih znanosti. Osim toga one iste granice, u kojima se kreću poje-dinačne znanosti, vrijede i za filozofiju. A budući da se sve pojedinačneznanosti osnivaju isključivo na iskustvu, to je time i filozofiji odredjenagranica unutar iskustvenog s.vijeta, ona je ili iskustvena znanost iliteorija iskustvene znanosti. Zadaća filozofije ne smije prekoračiti opsegiskustva, ona ne smije segnuti u iskustvo - transcendentni (metafi-

zički) sVijet. Ovaj filozofijski smjer inaugurirao je Bacon, anastavljačisu Locke i Hume. U opoziciji nalazi se racionalizam Descartesov i Leib-niz-Wolffov. Kantova je filozofija takodjer pozitivistička, u koliko kon-struira samo razumnu spoznaju fenomenainog svijeta, a zabacuje meta-fiziku. Poslije njega nastupa u njemačkoj filozofiji idealističko doba,a iza njega (nakon materijalizma) opet pozitivizam raznim oblicima(empiriokriticizma, imanentne filozofije, novokan tizma .... ). U zad-njem deceniju prošlog vijeka, nakon što je H a e c k e I (rod. 1834-1919) izdao svoje "WeItratsel", razmahao se u čitavom naučenjačkomsVijetu Njemačke t. zvo m o n iza m. Imajući u glavnom kulturnu te n-dencu idu sve monističke struje za tim, da na osnovu pozitivnih zna-nosti izgrade filozofijski nazor o svijetu i životu. Bitnost ovog nazorćljest mehanističko shvaćanje svijeta uz eliminaciju svega transcendentnog.Ovaj a n tim eta f i z i č k i duh monizma može se smatrati kao karak-teristika ne samo njemačke, već uopće savremene filozofije.

Od velike revolucije (1789) zavladala je i u franceskom filozofij-skom svijetu averzija prema metafizici. Proti ovom senzualističkomnaturalizmu istupaju doduše De B o n aId (I754~1849), DeM a i-stre·(I753--1821) i De Lamennais (1782~1854). Onaj prviističe praohjavu i tradiciju kao izvor spoznaje, dok ovaj potonji tražijamstvo za istinitost u platonskoj intuiciji. Ali doskora se (proti Cou-sinovoj idealističkoj metafizici) javlj a A. C o m t e (1798~ 1857) kaopravi osnivač pozitivizma, koji ne samo da zabacuje metafiziku, nego ifilozofiju uop':e ograničuje na pojedinačne empiričke znanosti, takoda je filozofiji namijenjena samo njihova organizacija (pozitivizam ustrogom ili užem smislu). Pod uplivom Kantovih epigona iz Njemačkestao se i u Franceskoj razvijati kriticizam, kojemu je začetnik R e n o u-vie I' (1815~1903; najveći sistematski filozof poslije Malebranchea),a zastupaju ga Lachelier i Boutroux. Ali po ovom je kriticizmu takodjersva teoretska spoznaja ograničena na pojavni svijet (jer "stvar po sehi"uopće ne postoji), a metafizići još ostaje vrijednost samo u etičkom po-gledu. Ako se dakle i ne zabacuje sasvim svaka metafizika, ipak joj seu glavnom priznaje samo hipotetska vrijednost. Općenita je tendencijau drugoj polovici 19. stoljeća i u Franceskoj, da se filozofija ograničina pojedine pozitivne nauke. Ovaj smjer zastupaju Li t t I' e (I801~81).pa H. Ta i n e (1828~93) i E. R ena n (1823~92). Pozitivistič1j ovajduh nastavlja se i u današnjem franceskom mod e I' n i z m u. U zad-njim agnosticističkim konsekvencama (zabacu iući svaku intelektualnumetafiziku) zastupa ga osobito A. L o i s y (r. 1857)

U Engleskoj se takodjer ne može reći, da je u 19. vijeku isklju-Čivo vladao senzualistički empirizam, kojega je inaugurirao Hume, jerse i tu opet javila reakcija sa strane Reidove Commonsense filozofije.Ali s Darwinom i Spencerom postaje i engleska filozofija agnosticističkazabacujući svaku neempiričku realnost. U drugoj polovici prošlog vijeka

nije manjkala LI Engleskoj i strogo idealistička filozofija (HutchinsonStirling, T. H. Green, E. Caird). Unatoč tome se engleska filozofija beztudjeg upliva najviše razvila u pravcu empirističkr m. Paralelno s as 0-cijativnom psihologijom uči se i u noetici, da sva na a spoznaja izvireiz oćutnih sadržaja, a i objektivna istinitost naše spoznaje samo je re-zultat psihičkh zakona, po kojima nužno spajamo stanovite pomisli.To vrijedi takodjer za matematičke principe, a navlastito za principkauzalnosti. Tako J. St. M i I I (I806~73) uči, da se sva spoznaja ko-načno osniva na osjetnom opažanju ili usebnim (psihičkim) stanjima.Općeni (induktivni) sudovi samo su kratice za sumarno opažanje poje-dinačnih slučajeva. tv\illovu empirističku logiku osnovanu na psihološ-kom individualizmu usvaja i A. Bain (1818~1903), Th. Fowler i dr.Uporedo s radikalnim empirizmom razvio se u Americi pra g mat i-za m W. Jamesa (1842~1910).

U prvoj polovici 19. stoljeća opažaju se u talijanskoj filozofijidvije tendence: strogo empiristička (u južnoj Italiji) i idealistička (odGerdila do Giobertija). R o s m i n i (1797~1855) drži, da nam je pri-rodjena ideja neodredjenog bitka i ovim apriornim putem (intelektual-nom intiucijom) dolazimo do spoznaje. Ovaj objektivni (realistički)idealizam modificirao je G i o b e l' ti (1801~52) u' toliko, što je kaoneposredni predmet intuicije uzeo apsolutni bitak (Boga). Uz Rosmi-nijev idealizam i Giobertijev ontologizam prislanja se i Mamiani (1799~1885). ~Nakon Hegelove filozofije počeo se razvijati novokantizam(Testa, Cantoni i dr.) i neohegelianizam (Cro ce, Gentile). Ali poslije 70.godine stao se i u Italiji sve više jačati pozitivizam, kojega je pripravioveć Cattaneo i Ferrari. Glavni je zastupnik pozitivizma R. Ard i go(r. 1828), a u nauci o spoznaji F. Enriques (povodeći se za Machom).

Naša nije ovdje zadaća, da detaljno iznosimo razne filozofijske!lazore u njihovoj cjelini. Nas ovdje zanima konstatovati, ela sve vari-jacije, koje smo istaknuli u razvitku savremene filozofije, imadu jednuzajedničku spoznajno-teoretsku bazu, a to je neg aci jao bje k-t i v n 0-1' e a I n e s p o zna j e, koj a b i ima I ame t a f i z i č k uvri jed n o s t. Uzmemo li pozitivizam u strogom smislu, koji osnivasve mišljenje na pozitivno opaženim činjenicama, ili u širem smislu, ko-liko obuhvata i neki apriorno-empirički fenomena!izam, u svakom jeslučaju naša spoznaja o g I' a n i č ena n a i s k u s t ven e p I' e d-m e t e. U savremenoj se dakle no etici u glavnom zastupa agnosticizam("modernizam"!) gled011l na neiskustvenu ili metafizičku spoznaju.8)

8) "Le pl1enomćnisme de HUl11e, le positivisme de Stuart Mili, de Comte, deLittre et de Taine, le criticisl11e de Kant, ont n!pandu dans l'atl11osphćre intellectuel-le de notre temps le pre.iugć, que la mćtaphysique n'est pas une science, pour la raisonqu'elle n'a point d'objet. Le sensible est seul connaissable, a-t-on dit... Il (agno- ,sticisme) exprime un etat d'ame qui est assurement un des traits les plus characte-ristiqes de la pensće contemporaine", Me rei e r, Metaphysique genćrale (1910)

JO; ef. Mercier, Le bitan pbilosophique du XXe siede. Revue Nćo-Scolastique 1900.

Proti ovoj antimetafizičkoj tendenciji savremene filozofije na-lazi obnovljena s k o I a s t i č ka f i I o z o f i j a (neotomizam) svojuzadaću u tom, da teoretski ispita i postavi one temelje, koji upravo omo-gućuju znanstvenu vrij ednost metafizičke spoznaje. Skolastička noetikanastoji da (proti senzualističkom empirizmu) dokaže u prvom reduo bje k t i v n u vri jed n o s t u n ive I' z a I n i h P o j 111 o va ,jer se LI pitanju o postanku i vrijednosti pojmova imade tražiti začetakpozitivističke nauke. Ako su naime svi naši pojmovi samo subjektivnevrijednosti (konceptualizam), onda će i logički principi imati samo sub-jektivnu ili psihološku vrijednost (antropologizam). Napose ako kau-zalni princip nije drugo nego subjektivni misaoni zakon, onda je timeoduzeta mogućnost realne spoznaje uopće. ametafizičke napose. Sko-lastička dakle no etika dokazuje napose apsolutnu vrijednostkauzal-nog principa i time stvara prelaz iz empiričkog u metafizički svijet.

Kao predstavnici moderne perip. -tomističke filozofije (osim onihfilozofa, koji se više ili manje prislanjaju uz Aristotela, kao n. pr. Tren-delenburg, Ulrici, Husserl, Ueberweg, KiUpe. Willrnann, Bi:iumker, Gey-ser i dr.) ističu se Balmes, Liberatore; Tongiorgi, Palmieri, Zigliara, Le-pidi, de San, Schiffini, Laliousse, Kleutgen, Stcjckl, Pesch, Gutberlet.Hagemann, Lehmen,Willems, Mercier itd. ild.

Za logiku i noetiku iz "k o I. literature isp.:A I' n o I d B., Logika (Zagreb).F arg e s, La crise de la certitude, Paris 1908.F i seh erE., Die Grundfragen der Erkcnntnistheuric, Mainz 1887.F I' i c k, Logica, Frbg. 1919.Gal' I' i g o u - ~ ag I' a n g c, Le scns commun. Paris 1909.G c Y ser, Logik und Erkenntnislchre. Miinstcr 1909.G e y ser, Naturerkcnntnis u. l<ausalgesetz. MLinster 1906.Gen y, Critica de eognitionis humanae valorc disquisitio. Romae 1914.Ha g e 111 a n n, Logik u. Noe1ik. lO Frbg.Lan n a, La teoria della Conoscenza. Firenzc ICJI3.MeI' c i e 1', Logiquc 5. Louvain Pari s 1909.Mcr c i er, Criteriologie generale 6. Luovain 191 I.M o n aco, Praelectiones logicae dialecticac et critices. Prati HHO.p c s c h, T., Instit. logicales 1--1 I. Frbg 18S8-90.Seh 111 i d A 1., Erkcnntnislehrc 1- I I. Frbg 1890.Zi m meI' man n S., Opća lloetika, Zagreb 1918.

§ 5. Ontologija. (Opća metafizika).

25. Uvod u metafiziku. Metafizička pitanja nastupila su u duhuljudskom onda, kad je postao sposoban postaviti se iznad pojedinačnog,osjetnog opažanja i zanimati se za pojavni svijet u cjelini, s obziromna njegove sastavne principe, njegov postanak uopće, a čovjekov napose.Već su u davnini bili razni metafizički nazori usko povezani s religij-skim shvatanjem. Filozofijska historija biljeŽi prve metafizičke poku-šaje kod jonskih naravoslovaca (u 6. v. pr. Hr.), koji su istraŽivali mate-rijalne principe u osjetnom svijetu. P ita g ora (t oko 500 pr. Hr.)nalazi u brojeVima i oblicima vječni i nepromjenljivi princip poretkai stvarnih biti. E I ej c i drže, da je osjetni svijet u svojoj protežnosti,mnoštvu i promjenljivosti samo prividan, a zbiljski da postoji samojedno nepromjenljivo i apsolutno biće. Naprotiv mIa d j i na r a v o-s lov c i (Leukip, Oemokrit) svode sve zbivanje na atomsko djelovanje.Napokon Ana k s a g ora (t 428 pr. H.) uči, da poredak u svijetu pret-postaVlja neko razumno biće.

Klasičnu epohu grčke metafizike predstavlja P lat o n i Ari-s t ote I, koji je njezin pravi osnivač, koliko JU je odijelio od ostalihnaučni!J disciplina. Kao što Je Platonova filozofija o neosjetnim, nepro-mjenlj ivim i vječnim bitima svih stvari, te njegova nauka o Bogu, emi-nentno metafizičke naravi, tako je i Aristotelova n(?(!)'[1) cpl2oaocp[a (kas-nije nazvana metafizika) u prvom redu obuhvatala teodiceju i današnjuontologiju.1)

U kršćanskoj eri njegovali su metafiziku svi kršćanski mislioci,osobito s v. A u g u s t i n (354-430), a kasnije predstavnici skolastike.Najveći skolastički metafizičar jest F. S ua r e z (1548-16J7).

Racionalističku metafiziku zasnovao je O es car t e s time, štosigurnost filozofske spoznaje staVlja u samosvijest, a ideju o Bogu sma-tra prirodjenom. U tom je pravcu eh r. Wo I f f od em'piričkih (apo-steriornih) znanosti odijelio metafiziku, kOjoj je zadaća da svoj sustavjzgradi deduktivno iz razumskih (o iskustvu neovisnih ili apriornih)principa. Dok po skoL shvatanju pre d m et metafizike nadilazi iskus-tveni svijet, kod Wolffa (i kasnije kod Kanta te njemačkih idealista) pre-nosi se metafizika na apriorni (neiskustveni) i zvo r spoznaje.

- Duboke su riječi Eu ck e n cl v e: "Wir haben hcute keine Metaphysik,und esgibt nicht wenige, die stolz darauf sind. Abel' cin Recht darauf hatlcn sie nur, wennsich unscrc Gedankenwelt in einem vortrefflichen Zustande bcfLinde, wenn auchohne Metaphysik feste Ueberzeugungcn unser Lcben und Strcben bcherrschten,grosse Ziele uns ZLlsammenhielten und Libel' die Kleinhcit des Blossmenschlichen hi-naushiiben. In Wahrheit ist eine grenzen!ose Zersplitterung, eine klagliche Unsi-cherheit in allem Principiellen der Ueberzeugungen, Wehrlosigkeit gegen das Klein-menschliche, eine Seelenlosigkeit in iiberstriimend ausscrer Lebensfiille unverkennbar"(Geistige Striimungen der Gegenwart, 1909, p. I J O).

1) Još su stati skolastici samo ove dvije filozofijske discipline nazivali me-tafizika. adanašnju kozmologiju i psihologiju obuhvatala je fizika. Kasnije postalaje fizika zasebna prirodna nauka, jer kozmologija i psihologija (koliko nije empirička)također istražuje ono što nije sadržano u našem opažanju ili iskustvu tj. što je me-tafizičko. Zato kaže sv. Toma: "Dicitur metaphysica i. e. transphysica, quia postphysicam disccnda occurrit nobis, quibus ex sensibilibus competit in insensibiliadevenire", In !ib. Boči. de Trin. q. 5. a. I.

Na osvitu novovJecne filozofije odnemaruje se Platonsko-Aristo-telova metafizika. Nominalizam, za tim Baconov i Lockeov empirizam,Humeov skepticizam, Kantov kriticizam i Comteov pozitivizam saraznim ostalim strujama savremene filozofije zabacuju znanstvenu vri-jednost metafizike. Zato je glavna zadaća opće noetike, da ispita teo-retsku mogućnost metafizike t.j. spoznaje o neempiričkim predmetima.

Metafizičke spoznaje ili se tiču sasvim nematerijainih predmeta(Bog, duša), ili materijalnih, koliko nijesu pristupne osjetnom opa-žanju (n. pr. narav tjelesa, prostora, vremena, života .... ). Naša spo~znaja o tim predmetima imati će znanstvenu vrijednost, ako oni poj"movi i sudovi od kojih je sastaVljena, imadu objektivnu vrijednost t. rako smo do njih došli na temelju iskustva i pomoću logičkih operaCija.Takovi si.! pojmovi n. pr. pojam dostatnoga razloga. supstancije, učinkai uzroka, nematerijalnosti, neovisnosti ... SastaVljanjem ovih univer-zalnih pojmova dobivamo analitičke (općenito - nužne, a ne samo em"piričke) sudove. Na temelju tih sudova u svezi s iskmtvol11 dolazimodoumljivanjem i do takovih spoznaja, koje prelaze dohvat empirije.Tako se dolazi n. pr. do meta fizičkog načela, da svako biće imade svojdostatni razlog; a otuda opet zaključujemo, da i svijet mora imati ade-kvatni svoj uzrok izvan sebe, ako ga nema sam u sebi. Kad je opća noe-tika utvrdila objektivnu i realnu vrijednost naše spoznaje uopće, trebajoš napose da se dokaže objektivnu vrijednost onih pojmova i sudova,koji nam služe za metafizičku spoznaju. Ako se ispostavi, da svi ovakovipojmovi i sudovi nastaju u svezi s iskustvom, a vrijede univerzalno t. j.ne samo za iskustvene predmete kao takove, postaVljena je time sigurnabaza za znanstvenu vrijednost metafizičke spoznaje.

Ispitati najopćenitije metafizičke pojmove i sudove zadaća jeo p ć eme t a f i zik e i I i o n t o log ije (ovaj naziv čini se da po_tiče od Kartezijevca j. Clauberga t 1665). Ona se bavi pojmom bićai njegovim nC\jopćenitijim razlikama (kategorijama), ispituje najopće-nitije snošaje i savršenosti bića; zato je ontologija uvodna disciplinaza posebnu metafiziku.

26. Problem bitka. Najopćenitij i pre d m e t naše spoznaje zo-vemo b ita kumetafizičkom smislu (za razliku od logičkog bitka uznačenju kopule izmedju S i Pa). Kod sudjenja intendiramo nešto, na-stojimo shvatiti nešto. Ovo "nešto" nije proizvod intencionalnog na-šeg mišljenja, nego ga mišljenje nalazi kao eksistentno. Misaoni pred-met (nešto, bitak, das Sein, TO esse) znači dakle u prvom redu ono b i v-st v ova nje (eksistenciju), s kojim naše mišljenje dolazi u napremicu.Ali svaki je misaoni predmet i po tom nešto ili bitak, što ga spoznaj nomožemo razlikovati od drugog nečesa t. j. po tom što upoznajemo nesamo da jest nešto (= da eksistira), nego i šta jest. Bitak s obzirom nanjegovo odredjenje, koje ga čini onim šta jest,zovemo b i t (essentia).

51

?adrž~j ili značenje naših pojmova, te smisao sudova jest nešto?d~e?Jeno, sto m.is~onom intendiranju predstoji kao norma za logičkuIstmIt??t. ~??zn.aJnl dakle sadržajieksistiraju u koliko vrijede za istinuk.ao cI1~ nllSIJe~Ja. U tom s.mislu pripada n. pr. i matematičkim objek-tima bltak,_ kOjeg zovemo Ide al n i bitak (eksistencija). _ Mi nepo-?redno op~z~mo razne us~i}esne doživljaje, i ove razno' odredjene svi-J~sne ~adrzaJe zovemo s VI J es .n i bitak ili neposredna zbi Jjnost (Wirk-11chkelt) ..._ Napoko~ o~akav bltak, koji svojom eksistencijom nije ovi-san .0 sVIJesno.m opazanJu, zovemo r e a I n i ili svijest našu t r a n s _ce n den.t ~ I ~ekstrarnentalni) bitak. Ova tri oblika bivstvovanJ'atreba da JOs objasnimo.

.. ~ko. :,svijest" v~lz.merr:okao stanje opažanja (Bewusstheit), ondasV~J~sn~bltavk I;,e znacI Isto s~o i opažajna funkcija; jer mi možemo samo~?dzatl ."ne.st? . I?ren?da sVIJesno nešto ne postoji zbiljski bez opažajnogcma, all. taj cm tek J.e omogućen time, da nešto eksistira. S v ije s n ipre~l11e.tl (mIslI, hotnJ~, čuvstva. ..) neposredno su nazočni sviiesnomop~~anJu, te eksls,tlraJu samo u duši. Oni pako predmeti koji' nijesu~USI Imanent~1I. t. J. koji .eksistiraju za sebe ili neovisno o ~vijesti, zovu,e t r a n sc e n ZIe n t 111 III realnI. Zapravo je, i sVijesnibitak (das be-~usste Sel11) realan, u koliko nije istovjetan s opažajnim činom samote :~ realr:ostduševna ili jas~vena, odnosno opažanju neposred~a; Ne-Sp!avno b.l dakle b,Ilo shvvć~tanJe, d~ mi spoznajemo samo usvijesni bitak,

~ lealn,1 bltak da ,Je nasoJ spoznaji nepristupačan; jer i duševni bitakJe re~lan. SpoznaJ no-teoretski . problem realnosti ima samo da utvrdimogucnost I eksistenciju transcendentnog (neduševnog i LI tom smislurealnog) bltki~' te mogućnost i način našeg spoznanja o naravi trans-cend~ntnog. b~tka. Mog~ćnostn:duševnog ili izvansvijesnog (o svijestineovisno?, !lI J ealnog) bitka pOrIce ide aJi z a m. Idealističkiovaj na-zor, usvaJa dakle. samo kojigod od druga dva oblikaeksistencije. Sav jebJ.tak samo ,u,sVIJesnl. III. lmanentni bitak (esse - percipi) _ uči ko ns _c Je n c I~ Il z a.~II dl I llJ ane n t 11a f i lo z ° f i ja. Bitak nije dru onego l?g.lcka. VrIjednost misaonih sadržaja - uči t r a n·s c e n de; _~ a I ~ I vldealrzam (osobito. Marburške škole). Kad se protiv oba ovalde~lIstIck~ nazora Ispostavi, da je transcendentni bitak logički moguć(t. !. da niJe prot.usl?van), nameće se dalnja zadaća: da li možemo i kakom~~emo upOZ?atI njegovu bit ili narav? Kantov f e n o m ena li za 111?rzl, da postofe realna bića ili noumena (Dinge an skh), ali mi ih lie mo-zemo spo.znatI ,~ako s~ ~ sebi, već ~am? kako se nama pojavljuju premaspo.~na~nlm naSllll oblIc~ma. Ova pitanja spadaju u opću noetik1.l. Onto-logIJ~.. 1I1:a da raspravlja .0 :azlici izmedju biti i bivstvovanja, oindivi-dltacljl.?ltka,.o modalnostIbltka (o nužnosti, zbiljnosti i potencijalnosti)o relaCIJama I t. d. '

. 27. Kategorij~. Pomoću predikata u našim sudovima odredjujemomisaone predmete na različite načine. I najopćenitije načine u znan-

4*·

stvenom odredjivanju predmeta predstavljaju nam dakle predikativnipojmovi. Ove najopćenitije pojmove zovemo kat e g o r ije.

Aristotel . je istražujući kategorije imao pred očima samo realnepredmete, te je kao metodički princip za razlikovanje realnog ~itkauzeo razne načine, kojima pojedine riječi nešto izriču o realnom bitku.Prema tome, kaže Aristotel, možemo sve predmete razdijeliti u desetkategorija, jer za sve možemo reći. da je ili supstancija (ovala) ili koli-koća (noa6v\ ili kakvoća (not6!)J) ili relacija (n(!6s u) ili prostorno od-redjenje (nov) ili vremensko odredJenje (noTE) . ili pol.ožaj (xEla-3'a.t,.situs) ili imanje (držanje, I!XEtV, habitus) ili dJelov~nJe (not ElV? IIItrpljenje (ntiIJXEw). Za Aristotela i.madu dakle k~!egorIje realnu v~ljed-nost - u opreci s Kan tom, kOjem su kategOrIje samo razumskl ob·lici naše spoznaje. Polazeći s gledišta, da sintetičke funkcije našeg ra-zuma oblikuju percipiranu gradnju i time stvaraju spoznaj ne predmete,potražio je Kant najopćenitije načine objektivnog odredjivanja (= ka-tegorije) u logičkim oblicima sudjenja (kao sin~~tičke yo mi~aone fun.k~cije). Ovi logički oblici naveli su ga na kategorljsku cltulJ~, po kOJoJimade 12 različitih apriornih razumskih oblika Jil kategOrija.

Kategorije kao najopćenitiji i najviši pojmovi uzimiju se u logič-kom smislu a ontološke kategorije (praedicamenta) znače skup stvar-nih bića k~liko im stanovitim načinom pripada bitak Sva su pak bićaili s u P st a n c i J a I n a (samostojna) il' ake ide n ta I n a (pripa?na'ret IJVfh~E~1Ix6Ta). Naša samosvijest iskazuj~ nal.n činj.enicu promje~-Ijivog zbivanja (mišljenja, htijenja .... ),koje prIpada jastvu k~o. tr~j-nomnosiocu (supstratu) tih promjena. Jednako nam potvrdjuje IZ-vanjsko opažanje o materijalnim predmetima. Po~am inhe:en~nog i sub-zistentnog bivstvovanja ima dakle objektIvnu VrIjednost, jer je osnovanu empiriji. .,. .. . . ..

Kao što ontologija detaljmo raspravlja o ekslstencljalnoj relacIJIsupstancije i akcidenta, tako joj je. u zadaći i pitanj~ ~ a.l~ za'. n. e r~-lacije. Ono što bivstvuje tako da je nastalo. a po svoJoJ bItI ne IZIskUJeprelaz od nebivstvovanja na bivstvovanje, mora da imade izvan sebeadekvatni razlog, o kojem je to bivstvovanjeovisno. Takav razlo.g ~.ast.a~janja zovemo uzrok. Budući da ovaj pojam uzroka treba prImljemt~kod svakog nastajanja, zato je sve zbivanje vezano na ka uza I n I

za kon.Ako pojam bitka ima da obuhvati sve štogod je spoznatljivo (a

ne samo realne predmete), onda u samoj činjenici spoznaje izvire joši kategorija sv r h o vi t o s ti (teleologije). Mi naine Sl~?imo. zato, daspoznamo istinu, a i govor naš udešavamo tako, da njIme Izrekne~~spoznaj ni sadržaj. Kod zbivanja dakle otkrivamo osim kauzalne JOSiteleološku relaciju.

Pomoću ovih kategorijainih pojmova upoznajemo empiriju -transcendentne (metafizičke) predmete.

Kao pnrUCIllCI za o n t o log i j u mogu služiti:Ball er, Opća metafizika ili ontologija Zagreb 1918.G e y ser, Allgemeine Philosophie des Seins und der Natur. Miinster 1915.M e r C i e r, Mćtaphysiqlle generale ou Ontologie, Louvain 1910.P es C h - F r ic k, Instit. logicae et ontologicae 1I. Frbg. 1919.R e g n o n Th., La metaphysiqlle des causes, Paris 1916.D. de V o I' g e s, La Metaphysique en presence de sciences 1875;

Abrege de Metaphysique I-I I. 1906.

B. O predmetima filozof ije napose.

§ 6. Kozmologija.. 2~. Naziv. Pr~ma. Platonu dijeli se filozofija, kako znademo, na

dlale~tzku (= .noetIku I metafiziku), etiku i fiziku. Kako po Platonu,tako J.e ,I po Anstotelu (a i po shvatanju sredovječne sko!astike) obuhva_ta!a fIZIka s~.u nauku o prirodi, pa se zato i zove philosophia naturalis.Sve do ! 7.vlJeka ulaz~.u ovu filoz.ofijsku disciplinu ne samo spekulativnaprom~tranja o matenJalnom svijetu (o njegovoj naravi i uzrocima),nego I sve ~no n.aučno gradivo, kojeg danas obuhvata eksperimentalnanauka o du~~vnoJ ,p~irodi .. (pSihologija), zatim (u 18. vijeku) nauka o or-gansk~n.l, SVijetu (flZlologJja), a ostatak se fizike raspada u spekulativnuI ell1pI~Jcku. Onu. prvu .nazvao j: Wolff c o s mo! o g i a (ili physica)g~ner~l~s, apotonju. physlc.a experImentalis. Po tom se danas philosophianat.uralIs (Nat.~rphJlosophle) uzima u smislu me t a f i z i č k enaukeo. tJelesnOJ:l. sVIJetu. ~od stari!: skolastika nije bila kozmologiJa sastavnidIO n~e~aflzJke zato, Jer se pOjmom metafizike obuhvatilo samo naukuil ~~ZltIV~O nemate.rijalnim stvarima (duši i Bogu), te o predmetu onto-~gIJe (na.lme o pOjm?vima i n~~elima, ~oja apstrahiraju od materijal-

nih stvarI kao .takovlh) .. MetafIZIka u širem smislu, označujući istraži-vanje.~ prvotmm . uzrocIma svega bitka (koliko nije ovo istraživanjeogra.nlceno na oSjetn~. opažanje) obuhvata svakako i kozmologiju.~odjedno se kozmologlJa može uzeti kao prvi sastavni dio metafizikeJer p:en~a ~pozn.ajnoj sv.~joj evoluciji opaža čovjek iznajprije osjetn~odred~en~a Izva~Jskog SVIJeta, a kasnije tek refleksijom upoznaje sop-stv.enl ~ltak. OSI:~l toga upoznaje čovjek dušu i Boga analog'rio, premapOllllanj u materIjalnog svijeta.v .29: Historijs,ki r~zvit~~. Promatranjem izvanjskog svijeta otpo-ce la je I stara grc~a fJioz~fIJa. Već u. pre d s o k rat s kom razdobljupo~nate Sl! .razne ~.kole (Jonska, ele!~k.a: pit~gorovska i atomistička),kOJe s~ r~zn.lI11 teorIJama .ku~ale tumacltI IzvanJske pojave. U tom smjeruna~tavI?.le I Plato n (u TJnleju), a osobito Ari s t ote I (u FiziCi). A t o-m I s.t I c k o (Den:okrit oko 430 pr. Hr) shvaćanje nastavio je Epikur,a :?-nst~!elova pnrod?a nauk~ na~tavlja se u sredovječnoj skolastici,veclm dIJelom samo time, da je nasla svoje tumače u Albertu Velikom

(t 1280) i Tomi Akvinskome (t 1274). Jedini istaknuti prirodoslovacovog vremena jest Rog e r B aco n (t 1294). U opreci satomističkomnaukom o materijalnim atomima i mehaničkom njihovom gibanju, raz-vio je Aristotelsvoj nazor o "prvotnoj materiji" , koja dobiva zbiljski(aktualni) bitak time, što ju odredjuje formalni (oblikovni) princip.Ujedno je djelovanje materijalnog svijeta teleološki (svrsishodno) udešeno.

Na osvitu novog doba javljaju se Kopernik, Galilei, Kepler, New-ton i dr. kao predstavnici prirodnih znanosti, koje su stubokom pro-mijenile mnoga dotadašnja naziranja o svijetu. He]iocentrički sustav,koji je otkrio novi ,pogled u naš svemirski položaj, zatim upoznavanjesvemirskih zakona, pa subjektiviranje materijalnih kvaliteta (Galilei,kasnije Locke), svi su ovi i drugi rezultati prirodonaučnog istraživanjainaugurirali novi pravac i 11 filozofiji. Kako se empirističkametoda po-kazala plodonosna u prirodnim znanostima, postala je odlučna i ZJadaljnji razvitak filozofijske spekulacije. N i k o I a C u s a n u s (1401~1464), B er n ard Tel e s i u s (1508~1588) i dr. nijesu ostali osam-ljeni, nego se njihovo proučavanje prirode preko G i o r dan a B r u n a(t 1600), pa osobito preko engleskih empiričara-fi!ozofa (Bacon, Hobbes)nastavilo i preneslo u 18 Vijek. Sad se prirodne znanosti odijeljuju odfilozofije o prirodi. Na rezultate prirodnih znanosti oslanja se filozofijsko-materijalis"tičko djelo s antireligioznom tendencijom Systeme de la na-ture (1770; autor mu je vjerovatno Holbach). ~ Posve teoretska spe-kulacija o prirodi nalazi se u Kan tov i m "Metaphysische Anfangs-grUnde der Naturwissenschaft" (1786), gdje nastoji podati apriorne pri n-cipe za sve prirodne nauke. Raspravljajući o materiji, sili, gibanju itd·dolazi Kant do dinamističkog nazora, da su izvanjske pojave samo pro-storno - podijeljene sile s uzajmičnim djelovanjem. O prirodnoj teleo-Iogij i govori Kant u "Kritik der Urteilskraft" (1790). Savezno s nje-govim nazorima nastavio je Seh e III n g ("Entwurf emes Systemsder Naturphilosophie" 1799) prikazujući svu prirodu u teleološkornrazvoju. Schellingova spekUlacija izazvala je kasnije u prirodoznanstve-nim krugovima ekstremnu .reakciju, koja je u proučavanju prirode stalaodnemarivati svaku filozofiju. Jedino su još prirodne nauke zadržalekontakt s filozofijiom po specijalnoj (apliciranoj) noetici i logici. PO-sebna noetika (nauka o spoznaji) imade i tu zadaću, da ispita materi-jalne uvjete za sve grane prirodnih nauka, 1. j. da ispita neke općenitepojmove i načela (n. pr. pojam materije, energije, života .. " zatimn. pr. načelo o uzdržanju materije, načelo evolucije itd.). Primijenjenalogika opet istražuje formalnu stranu prirodnih znanosti 1. j. njihovemetode i sistematiku. Tako primjerice raspravlja o vrijednosti analizei sinteze, o zadaći indukcije i dedukcije, o načimu opažanja itd. Osim ovogspoznajnog - teoretskog i logičkog stanovišta prema prirodnim zna-nostima, preostaje metafizičkoj filozofiji prirode (kozmologiji) zadaća,da na osnovu prirodoznanstvenih rezultata potražuje zadnje uzroke

t

pojavnog svijeta 1. j. realne uvjete za njegovu narav, početak i razvitakkozmičkog zbivanja.

30. Prostorno-vremensko uredjenje izvanjskog (tjelesnog) svijeta.Različita svojstva (oblik, veličina, gibanje), koja zamjećujemo

vidnim i tačno-tlačnim ćutilom, vezana su uz protežnost (Auseinander-sein), tako da i n h eri raj u protežnom predmetu; n. pr. gibanje imadepripadno ili akcidentalno bivstvovanje u nečem protežnom, što se gibljei što je po svojoj prote~noj naravi ispred samog gibanja. Pojam protež-nosti pretpostavlja takodjer neki supstrat, koji je "protegnut" 1. j. kodkojeg možemo razlikovati dijelove prema njihovoj sJjedovnosti (Nach-einandersein) ili prema prostornoj porednosti (Nebeneinandergelegen-Sein). Budući pako da su vremensko-prostorne protežnosti mnogostruke,zato mora da postoji ne samo jedna, nego više r e a I n o p r ote ž n ihs u P s t ane i ja. Ove supstancije imadu i neka realna odredjenja, kojaanalogno odgovaraju raznolikim osjetno opaženim (empiričkim) svoj-stvima. Nama se sva protežnost pojavljuje u prostorno-vremenskomobliku, pa je zato najvažnije pitanje o realnoj vrijednosti prostora i

vrem ena.Naivni realizam nekritičnog čovjeka pretpostavlja, da se u izvanj-

skim predmetima realno 1. j. o našem opažanju neovisno nalaze sveone vlastitosti (n. pr. boja, tvrdoća, glas, smještenost u prostoru i odre-djenost u vremenu), kOJe osjetno zamjećuje i upravo tako (formaliter)kako ih čovjek zamjećuje. Ovu je pretpostavku već Dem o k rit uz-drmao, aDe sea r t e s (kao i Galilei) povukao je razliku izmedju empi-ričkih svojstava. koja adekvatno odgovaraju realnim tjelesima (a to suprotežnost, prostor i gibanje), i onih koja imadu samo svijesno opa-ženu zbiljnost. Takovo se razlikovanje u stvari pokriva s Lo ck e o vi mprimarllim kvalitetama. Istom Kan t je apodiktički zabacio trans-cendentnu realnost prostora i vremena, te je vrijednost ovih predodž-benih oblika ograničio na empiričke predmete. Otuda je onda izveo,da su nam "stvari po sebi" (Dinge an sich) sasvim nepoznate, a spozna-jemo ih samo u koliko nam se prostorno-vremenski pojavljuju (fenome-nalizam).

Nema nikoje sumnje, da medju transcendentnim uzrocima našegopažanja postoje neki snošaji, kojima odgovaraju prostorno-vremensk~isnošaji medju iskustvenim (opažajnim) predmetima. Ali pita se: da I;" e a I i ter e k s i s tir a p r o s tor n a p r ote ž n o s t - i akone sasvim onako kaošto je sadržana u osjetnom opažanju izvanjskogsvijeta? Afirmativni odgovor na ovo pitanje proizlaZi iz činjenice real-nog g i b an j a: jer ne možemo zamisliti gibanja bez protežnog pred-meta, koji se prostorno giblje. - A smijemo li transcendentnim uzro-cima osjetno-iskustvenog svijeta pripisati v rem e n s k e s n o -š aje? Vrijeme naime obuhvata i prostorne pojave, a nije tek oblik"unutarnjeg osjetila" (= SVijesti), kako misli Kant. Vrijeme odredjnje

,svu empiričku zbiljnost, dok prostorno odredjenje pripada samo izvanj-ski (osjetno) opaženim sadržajima. Pa dok nema nikoje sumnje, da sesvijesni dogadjaji zbivaju li zbiljskom vremenu, pitanje je samo, da livrijeme zbiljski postoji medju transcendentnim uzrocima našeg opa-žanja Da nam je i na ovo pitanje afir.mativno odgovoriti, treba uzetiu obzir činjenicu zbiljskih promjena i gibanja ili dogadjaja u transcen-dentnom svijetu. Mi pako ne možemo zamisliti bez nekog slijeda nikojupromjenu uopće, pa ni gibanje (= promjena .protežnog predmeta, kojipri tom ostaje neprom:jenjen). U činjenici gibanja izvire dakle rea'nostprostorno-vremenskog odredjenja (isp. Geyser, Allgemeine Philos. desSeins u. d. Natur, Kap. X III i XIX. § 3.).

Od specijalne literature isp.:G e y ser, Allgemeine Philos. des Seins lI. d. Natur. Miinster 1915.O u t b erI e t, Naturphilosophie 1900..O u t b eri et, Der Kosmos 1908.La h o u s s e O., Praelectiones metaphysicae spec. 1. Lovanii 1887.Le h 111 e n B e c k, Kosmologie und Psychologie, 1920'-N Y s O., Cosmologie, Louvain.p e seh T., Die grossen Weltratsei, Frbg. 1907.Seh a a iH., lnstitutiones Cosmologiae, Romae 1907.

žanja; kod životinja pridolazi opažanje i čuvstvovanje kao svijesnefunkcije u svezi s osjetnim organima. Napokon je čovjek na naJvlsemstepenu života, Jer imade umsku sposobnost (vovS), koja spoznaje is-tine. Aristotelov pojam života obuhvata dakle ne samo svjesno zbi-vanje, nego svekoliko svrsishodno djelovanie organiziranih bića. Sadse Aristotel pitao: jesu li organi adekvatni princip života? Iskustvo jeopet utvrdilo, da život prestane, a ipak se tim činom ne raspane organ-ski sklop; u drugu ruku kako da različiti organi proizvedu jedinstvenogdjelovanja?! Ova su promatranja ponukala Aristotela, da kod živihbića osim njihovih organa pretpostavi jedan životni princip, d u Š u.Ovaj princip podjeljuje organizovanoj materiji život i time specifičkiodredjuje neki živi predmet. Ovo odredjenje slično je umjetničkom po-stanku nekog kipa, kod kojega je oblik ujedinjen s materijom. ZatoAristotel definira dušu: t1"U;A./;XEta I) nQ(&H) aW/1a10S q;vOI'XOV ()VVal!El

'W~J! lXOt"coS (de an. I I. 1, 412 a 27). Duša je imanentni oblikovni prin-Cip, koji uZbiljava životnu mogućnost organizovanog tijela. Budućida je duša po Aristotelovom shvatanju životni princip uopće, zato i Ari"stotelova psihologija obuhvata ne samo umski život čovjekov, negoanimaIni i vegetativni život. Psihologija I11U se pokriva s biologijom.Dakako da se uz golemi razvitak biološke znanosti nije mogao predmetpsihologije održati do danas u onom opsegu, kako ga je omjerio Aristo-tel. Ali već O e s car t e s ističe, da je u čovjeku samo jedna duša (ra-zumna), koja je izvor svijesnog života (a ne samo čisto spoznajnog, kaokod Aristoteja). Prema tome životinje i biljke uopće nemaju duše, negoje njihovo djelovanje skroz mehaničko ili automatsko. Descartes je većdakle ograničio psihologiju na istraživanje svijesti ljudske. U kojem sno-šaju stoji psihologija prema prirodnim naukama ? Descartes se kod ovogpitanja sasvim odijelio od Aristotela. Po realističkoj svojoj pretpostavci,da tjelesa eksistiraju neovisno o duši ljudskoj, ri10gao je Aristotel za-stupati gledište, da se prirodna znanost bavi sasvim drugim predmetom,nego psihologija, ali Descartes drži da i osjetni predmeti nijesu drugo,nego usvijesni naši sadržaji, jer mi i u snu doživljujemo osjetne sadr-žaje. Otuda bi slijedilo, da psihološko proučavanje mora obuhvatiti isav tjelesni svijet, a prirodna bi znanost naprosto otpala. Do te kon-sekvencije nije pošao Descartes, jer svi ljudi ipak drže, da na tjelesnimpredmetima nešto realno eksistira, a da je takovo shvaćanje ispravno,jamči nam božja istinoljUbivost. Na tjelesima je stalna ili bitna samo-protežnost i prostornost, za razliku od svijesnih supstancija. Zato i jesutjelesa bez života i bez duše, tese u toliko s njima bavi prirodna znanost.

U odredjivanju predmeta psihologije pošao je znatnim korakomnapred L o c k e. Iskustvene predmete opažamo izvanjskim ili unutraš-njim ćutilom. Na psihologiju spadaju predmeti unutrašnjeg (usebnog)opažanjat. j. usvjesni sadržaji (usebno iskustvo). Time je Locke podaopsihologiji isključivo. empirički karakter.

31. Predmet i historički razvitak psihologije. Od PIa tona i Aris to-tela do u 17. vijek obuhvatala je "Fizika" svu nauku o prirodi ili o is-kustvenim predmetima. Prema tome je bila i psihologija sastavni dioFizike, zajedno s današnjom kozmologijom i prirodnim znanostima.Istom Bacon odijeljuje ove dvije filozofijske disl!ipline, a Chr. Wolffstavlja psihologiju u metafiziku. Po njemu se i udomaćio sam nazivpsihologija, kojemu je začetnik valjda Me1anchton, a kao naslov knjigeupotrebio ga je prvi Goclenius i Casmann (koncem 16 vijeka). Ujednoje Wolff razlikovao racionalnu psihologiju od empiričke, te je time pro-veo paraleinu razdiobu kozmologiji i prirodnim (empiričkim) znanos-tima.

Znanstveni začetnik psihologije jest Ari s t ote 1 svojim djelom7TEQil!JVX17S. Već primitivno opažanje upućuje nas, da se iskustveni pred-meti razlikuju u žive inežive. Aristotel nalazi ovu razliku u tome, što suživa tjelesa sastavljena od dijelova, koji su SVOjim djelovanjem podre-djeni cjelini. Ovi su dakle dijelovi kao sredstva ili organi, pa je po tombit živih tjelesa u tom, da su organizirane supstancije. Ali opet je raz-lika izmedju života biljevnog, životinjskog i čovječjeg. Organska dje-latnost kod biljki ograničena je na vegetativne procese prehrane i umna-

. ~escartov i LockeQv predmet psihologije proširio je Lei bn i ztIm:, sto je pojmom psihičnosti obuhvatio i nesvijesnoduševnozbi-vanje:. Tako Je zasnovao čistu psihologiju, koja i svezu duše s tijelomtumaq pomo.ć~1 d:lševni~, ali nesvijesnih komponenata. Ovom se je na-z?.:u oprl.a fIzlOlo~i<.a'p~II~ol.o~ijay(~echner), koja duši i tijelu z,ajed-nlcke .pOjave razJ~snJuJ~ flZlolosklm procesima (psiho-fizika). NakonFechnera, Lotzea 1 Wundta zastupa danaS psihofizički paralelizam na-ZO~, da su psihičke pojave zakonskiuvjetovane izvanjskim (fizičkim)pOJavama .

. Dok.i.e Desca:tes još zadržao realnu protežnost tjelesa, Kant jesV?Jom kr.l.tlk~m dyosao.do rezL~ltata,. da su svi iskustveni predmeti samoP?J.ave sVIJestl ..nas~. !Im~. se Ipak. Iskustvene ~nanosti ne smiju preto-pItI .L:pSlhol.oglJU, Jer I sVI!esne pOjave možemo promafratis dvostrukoggleelIsta. Anstot:~ovoraz!Ikovanjc eluševnih i o duši r'leovisnih (real-nIh) p.redmet~ l1lJe. moglo os~ati Kantu r'njerilol11 za difereIisiranje psi-hologIJe oel pnroell1lh znanostI upravo zato, jer Kant drži, da su nam ne-spoznatljive stvari kako za sebe (neovisno o svijesti) postoje. Nije daklerazlI ka u samom predmetu, nego je razlika u gled'anju na jedan te is tipredmet postala Kantu kriterij za psihološku i prirodnu znanost. OvoKa~tovo shvaćanje wjvaja medju savremenim psiholozima i Wundt.I nJe~:lu se predmeti prirodnih znanosti ne razlikuju od predmeta psi-hol~gIJe. Dakak.o da .ovo sh~aćanje nije održivo uz dokazanu postavki!,da IIna.de stva~'I, kOJ.: neovlsnp. o nama doista postoje.

~IStll ~slhologlJU zastupaju H e r bar t i B ene k e; pa ddks: .~rvl osla.nja. na metafiziku i matematiku, potonji se drži sal110 em-plflJe .. Izra~ltl je zastupnik ovog smjera (čiste psihologije) i Th. Lipps.

v .Pltanje o ..čistoj (pomoću nesvijesnih duševnih elemenata) i fizio-IO~koJ ps~holog~!l napušta t. zvo deskriptivna ili analitička (fenomen0-loska) pSIhologIJa, kako ju je (nakon Lockea i Humea) osobito razvioF rv' B. r e n t a. n o. Ona nastoji da analizom i opisivanjem sastavljenihdU,sevnlh tvoflna pronadje prvotne duševne elemente.

U savremenoj psihologiji nastao je opet novi jedan nazor o pred-metu psihologije. Zastupaju ga Mac h, Ave n ari u s, L i P P s ielr.yT.aJ n.azor napuš~a Lockeovo razlikovanje izmedju izvanjskog i unu-tras?Jeg Iskust~a: M.I.ne m.ožemo naprečac povući granice meelju pred-met~ma unutr.asnJ:g I ~zvanJskog opažanja, jer se n. pr. razilaze mnijenjao blvs~~ov~nJu .0cutl1lh kakvoća. Dakle ne smijemo iskustvenu cjelinupodredjlvatt pOjmu psihičnosti i fizičnosti.

Predm.et psiho.logije jest u čitavom iskustvu ono, što je o iskus-tven.om subJektu ?vlsno ; a ono što je o njemu neovisno (= objektivno),tvo.:: pr~dt~~t pynrodn: zna~.osti. U odredjenju subjektivnosti razilazise ClS~~ I fIzlOloska pSIhologiJa. Lipps drži, da je subjekat realna i ne-m~~eflJaln~ su~s.~ancija. (jas~vo), a fiziološki psiholozi zamjenjuju ne-sVIJesne dlSPozlclJe s tjelesnim funkcijama. Tako je osobito u opsegu

ćutilnog poimanja znatno uznapredovalo empiričko istraživanje svijes-nog subjekta. - Iz dojakošnjeg prikaza možemo kao pozitivnu orijen-taciju opet usvojiti Aristotelov pojam o životu. Noetički je dokazanačinjenica, da tjelesa realno eksistiraju i da ih možemo spoznati. Iskus-tvo nam kaže, da imade i organiziranih tjelesa, kod kojih opažamo ima-neritnu(prema cjelini udešenu) djelatnost.I čovjek je živa supstan-cija po toj imanentnoj (finalnoj) djelatnosti, a ne samo svijesnim svo-jim zbivanjem. Psihologija pako promatra sve iskustvene predmete,koliko su u svezi s našom svijesti. A budući da iskustvene činjenice upu-ćuju i na takove predmete, koji su o individualnoj svijesti neovisne,'zato ih s te strane proučavaju prirodne znanosti. Psihologija gleda is-kustvene predmete u subjektu, a prirodna znanost ih gleda objektivnot. j. u snošaju neovisnosti o našoj duši. To će reći, psihički su predmetineposredna iskust~na realnost, dok su prirndnim znanostima pristupneSamo pojave, koje posreduju izmedju naše spoznaje i fizičke realnosti.

32. Zadaća i metoda psihologije. Predmet psihologije upućuje nasna njezinu zadaću. Ona će iznajprije opisivati svijesne činjenice, a zatimustanoviti njihove srodnosti i razlike, t.j. ona će ih klasificirati. Novizadatak nameće se psihologiji time, da istumači postanak i razvi taksvijesnogztiivanja uopće. Ako smo u vršenju ovog zadatka usiljeni mi-saonim zakonima da prekoračimo iskustvo, onda time dobiva svojeopravdanje i metafizička psihologija.

U svom istraživanju služila se psihologija (od Lockea ovamo)sal11oopažanjem. Od novijeg vremena (Fechner, Wundt) oslanja. sesamoopažanje na eksperimenat. U ovom pravcu postala je pSIho-logija pendant za prirodne znanosti. Pa kao što na ove potonje nado-vezuje filozofijska nauka o materijalnom svijetu (kozmologija), takoi eksperimentalnu psihologiju upotpunjuje filozofijska (racionalna, mec

tafizička) psihologija.Literatura:

A I' n o I dD., Psihologija (Zagreb).Fra b e sJ., Lehrbuch der exper. Psychologie. Frbg i B 1917.G e y ser, Lehrbuch der a!Ig. Psychol. Mlinster (Schanigh) 1920.G u t b eri e t, Der Kampf um die Seele. Mainz (Kirchheim) 1903;G u t b e I' let, Psychophysik. Mainz 1905.Hagemann, Psychologie, 1911.La m p e F r., Dušeslovje 1. 1889, Il. 1890.MeI' c i e 1', Psychologie, Louvain 1908.Me r c i er, Les origines de la psych. contemporaine, Louvain 1908.P e seh T., Philos. Lacensis. lnstitutiones psychologicae secundum

Thomae Aq. Frbg i Br. 1897 i 98.S w ita I s k i, Das Leben der Seele 1907.Ude, EinfLihrung in die Psychologie. Graz u. Wien 1916.Was s man n, Menschen- u. Tierseele. Kain (Bachem) 1907.Was s man n, Instinkt und lntelligenz im Tierreich Frbg 1905.J. del a V a i s s i e I' ej Elements de Psych. experimentale (Paris,

§ 8. Teodiceja.Uz matematiku i fiziku postoji već kod Aristotela posebna filo-

zofijska disciplina, teologija. Skolastici su ju nazivali obično theologianaturalis ili rationalis, za razliku od kršćanske teologije, koja raspravljao Bogu na temelju kršćanske objavljene nauke. Od Leibniza dobivanaziv teodiceja, akoncem 18. vijeka uveden je i naziv religijska filo-zofija.

Prve početke filozofijskog razmatranja o Bogu nalazimo već kodAna ks a g ore (rodj. oko 500 pr. Hrista), koji uči da je Um (vovs)uredio svemir. P lat o n je shvatio božanstvo kao najvišu ideju dobrote.Ari s t ote lov empirički duh polazi od činjenice gibanja u svijetu,te zaklj učuje na bivstvovanje negibivog bića, koje je uzročnik svega gi-banja u svijetu (nQwwv ;uvoD1J axi1J"Iwv), S k o I a s t i č kaje filo-zofija slijedeći Aristotela proširila dokaze za boŽju eksistenciju, uzevšiza osnovno gledište osobito kontingentnost empiričkih predmeta i te-leološki njihov uredjaj. Vrijednost ovog dokazivanja stao je oštro po-bijati već Hum e, koji izvor religije stavlja u sferu čuvstvovanja iuobrazilje. Kan t je zabacio svaku teoretsku spoznaju o Bogu, jer jespoznajnu mogućnost ograničio na pojavni svijet. Poslije njega nastojinjemačka religijska filozofija (Schleiermacher, Feuerbach i dr.)odreći religiji svaku objektivno-spoznaj nu . vrijednost.

Zadaća je metafizičke teodiceje u prvom redu, da se osloni na spoz-najno-teoretske rezultate o metafizičkoj vrijednosti razumske spoznaje.Budući da se eksistencija bOŽja teoretski dokazuje pomoću načela uz-ročnosti, potrebno je iznajprije da se utvrdi metafizička vrijednostupravo ovog načela. Sada je tek osiguran aposteriorni put dokazivanja.Savremena teodiceja mora dakako da kritički ispita i sve one naučneteorije, koje ju protivno susreću na njezinom putu (n. pr. teorije o tra-janju i naravi materijalnog svijeta, o l1Iehaničkom i teleološkom nazi-ranju, o početku kozl1ličkog života itd.) Dokazavši bOŽju eksistencijupromatra još teodiceja i Božju narav, te snošaj sa svijetom uopće, ilčovjekom napose (religija). - Pobliže isp. B aue r, Teodiceja (Dodatak).

Za sko!. literaturu ote o I o ii kom problemu isp.:B aue r, Teodiceja, Zagreb 1918.Ga r r i g o u • La g r a n g e, Dieu. Son Existence et sa Nature. Paris 1915.G e y ser, Das philos. Gottesproblem. Bonn 1899.H o n the i m, Theodicea. Frbg 1893.p let seh e t te, Der alte Gottesbeweis u. das moderne Denken. Paderb. 1914.Rei 11h o I d, Die Welt als Fiihrerin zu~ Gottheit Mergentheim 1912.R o I f e s, Die Gottesbeweise bei Thomas v. Aq. und Aristot. KiHn 1898.St a a b, Die Gottesbeweise in der katho!. deutschen Literatur von 1850-1900.

Paderb. 1910.Zi m m e r man n O., Ohne Grenzen ul1d Enden. Frbg in Br. 1908.Zi m me r man n O., Da~ Gottesbediirfnis. Frbg in Br. 1910.

§ 8. Etika sa socijologijom i pravnom filozofijom.

33. Historijski razvitak etike. Osim teoretskih znanosti, koje obu-hvataju matematiku, fiziku (prirodne .~auke, pr.iyod.na fil?zo!ija .i psi-hologija)i teologiju (nauka o spoznaJI, ontologlJa I .t~odlceJa),. lma?Ckod Ari s t ote I a i praktička filozofija, koja s~ ba~l, cudoredl1lm dJe:lovanjem. Aristotel je nazvao ovak?vo. d~elov~~Je ~tIcko,. pa za;o s; .~njegovi spisi o tom predm~tu zovu etIčka filozofiJa. Njegov lZfa~ ,,11{;tXOSpreveo je Cicero sa "moralis", pa tako već kod Seneke nal~zlmo nazIv"moralna filozofija". Pojam praktičke ~i1ozofije o?u,hvatao Je ne. samoispitivanje ćudorednosti u strogom smislu, nego JOs državoslo:::IJe (~o-litiku) i ekonomiku. Napokon kod Chr.Wolffa spada na praktIcnu filo-zofiju i pravna filozofija.

Već u pre d s o k rat s kom razdoblju im~de tragov~ etičk~mnaučanju. Tako pitagorovci traže skladnost u ljuds~om d~elo~a.nJ,~'Heraklit svraća pažnju na općenito dobro, a Demoknt stavlja cIlJ ZI-

vota u srećnost (EuOat!wvia). U opreci sa sofistima, koji su poricali općeobvezatnu vrijednost ćudorednosti, prvi je S o k rat pokuša? z~an~stveno fundirati pojam ćudoredja. Ako je čovjek dužan da svoJ.e .dJ~lo-vanje pravilno udešava, onda ovu pravilnost možemo. 1.lp~znatI Jedmoprema naravi čovječjoj. Samo onaj može kreposno živjetI, tko znadešto je krepost i šta to znači .kreposta~ čov~ek; ~a ~ato se r~ože og:e~šiti o krepostan život samo IZ neupucenostl. Pa Jer Je spoznaja ..0dlucl1lčinbenik za krepostan Život, zato i postoji o njemu nauka s opClm pra-vilima.

Sokratovu nauku nastavlja P I at o n (osobito u dialogu nol.lTEiet)s metafizičkim svojim shvatanjem o idejama. N~jviša idej~.. zna~i naj-savršeniju realnost ili dobrotu, koja je ope.t ,isto~Jetna s bozpm brtkon:.Sretan život sastoji samo u kreposnom vJezbanju (mudrosti, hrabrosti,trijeznosti i pravednosti). - Su~~avn~ je p~oveo :tikU i~t?m. t: r i ~ t 0-tel. On ispituje najviše dobro Ih srecu 1. J. onaj konacnr cilj.' kOjemusu upravljene .sve naše težnje. Psihološkim putem ~olazl Anstotel .donazora, da se sreća polučuje samo razumnimgle~anjem o.n.0g .s:ednjegputa, koji' izbjegava u životu svim ~~ajnostim.~. OSll~ esotencke Il~st.rogoznanstvene imade još i popularna rh eksotencka e!r~a. - ~ t o I C I t~~kodjer uče, daćudoredan život mora o~gov~ra.tI nasoJ. naraVI, a to ~~ac~razumu' dobrota sastoji u razumnoJ pnmJerenostl. Prema stOlckoJnestrast~enosti (apatiji) uče i E P i k ure j c i, da je. duševno ravno-vjesje (ataraksija) i tjelesno zdravlje izvor prave srece. Pohotama sečovjek otima samo trajnim razmišljanjem.

Krš ć a n s tvoje u etičko shvaćanje života unijelo s.asvi~nove ideje. Svi ljudi kao. stvorovi bOŽji odredjeni sU.da krep?snrm ŽI-votom postignu vječnu sreću. Ako se slobodnom svoJom voljom opru

b?žje~: zak.onu, izazivlju time vječnu osudu. Budući da je sam B k~Is.toncka lIčnos.t po~čio čovječanstvo, kako će postići vječnu SvojUO~re:L~

oJu po naravmm silama ne bi nikad poluči lo te bud '" d . B 'V • k(H . .' " " UCI aJe og-covJe , ns9 uJed~o ! da~ ~~r~un~ravno osposobljenje ("milost") zatu ~vrhu, ~oJe sm? mace SVI hsem ("Istočnim grijehom"), zato se u tomsmislu Hnstova (1 po tom crkvena) nauka, o ćudorednom životu zoves vrh u n ara ~ n ~ moralka. Ona se razlikuje od etike (naravne mo-r~lke) po t?m,. sto,r .os.novana Pa Hristovom auktoritetu i sadržaje ponjemu "o?J,avIJene IstIne, dok se etika oslanja samo nafazum :..-~~utar krscans~e moraIke razilaze se nazari u glavnom problemu o ~no-saJu narav~?g .1 .sv:~unaravnog reda, koliko se naime jedna i dru astra~a prec.IJe~JuJe III pod4'ijenjuje. Tako je primjerice sy. Augus~nprotI pel~glvam~mu ustao na obranu svrhunaravnog elementa u etici~ s:e?ovJecnoJ s k 0.1 a s t i c i prvi je sustavnu etiku napisao (eIimi~~ma!~cl svrhu?aravm momenat) Abelard (t 1142). Sintezu AristoteloveI krscanske etIke proveo je dakako sv Toma Akvl'nskl' N' .I' t" ( , " - o nI I n a-l s, \ P'.A~re?lus t 1321),. Occam t 1347.) sasvim subjektivirailI normu

~1:.0~nostI I tIme .za~vtupaJ~ m.oralni p.~zitiviiam. ·Proti nOllli~lalistima!J:" om vremena IStICU objektIvnu vriJednost morala Tomini nastav-

~JacI C~~reolus (t 1444), ,Cajetan (t 1534), Fonseca (t 1760) i dr. - U 14.I 15.. vl}eku .vraca .s~ h u 1!1a. n iza m na klasične poganske oblike i ot-klanp IZ. etlk~ religIOzne IdeJe.Osvježuju se stoičke i epikurejske naukeProtI raclOna!Izovanju etike s jedne strane a s druge 'protl'''k . < •. 'r k' '. ' .. ,.' sva oJ OVISenos. I o ,~r V,I, stav!Ja fe: f qr mac I J a Izvor moralnosti u svrhunaravnu'"mIlost.' ~ OdL~zl.~a cO~Jeku slobodu 'voljnog djelovanja. Etičko" ser,a~IPrat~IJanJe najvIse krece oko pitanja o snošaju volje i svrhunaravneml os I. '

. Na osvitu .novovječne filo'i.of.ije ulazi i u etiku novi d1.~h, koji ideza ,tIml da se. etIka posveemanclplra od teologije odnosno religije uopće"VCC'~rancuskI" .sk:ptik .~harron (t 1603) zastupa ovo stanovište. Uetic;zapaza se opceo fIlozoflJ,ska antitetičnost: e nI p i r iza m I' r ac' "I . " D . ' <, I o na-'

Iza m. ~k potonji .uzima , ~a su moralne ideje i nače]? u duhu ljud-'s~vo~ (a pnon) usadJena, pa lh tako dovodi ,u svezu s raznim metafi-Zlckll1: pretp?s.tva~kama: empirizam. nap.rotiv drži, da, 1110ra'lno shvaćanjenas.taJe .:!ll~lfIcklm utjecajem.' EtIka Je ovisna o biologiji ",psiholoaiji .soclO.logIJI, Je.r su zakoni o ži~otnom r,azvoju, narav psihe ljudske i druš~tvem fakton glavna osnovica moralnog naziranja. Ovu empirističkumetodU. sustavno provodi B aco n Ve r u I a m s k i (t 1626), a slijediga radlkalno .H o b b es (t 1679). Naturalističko-pozitivističku etiku J

zastupa takodjer Lo ck e (t 1704) i Hum e ,(t 1776) O' I' 1.'

(L .. . ' " vaj eng eSNI

pr~~~c ockeov). us~opo Je u Francuskoj skeptik B a y le(t 1706),kOJl Je .posv.e. s~bJektIvlrao moralnost eliminirajući svaku religiju Ovajmoralm pozIhvlZam sustavno je pr,oveo, Co m te (t, 1857) Z :'.'I . .' . ," a njega Jemora sasvim neovlsan.o religiji, a jedina je 1110ralna, n'6rm~{,vNre' pb~Ii.

autrui. - Apr i o r iza m moralni zastupaju u 17. i 18. vijekU engleskiintuicionisti (koji drže da su etičke uS,tanove neposredno sigurne) i Škot-ska škola (Reid t 1796). U Njemačkoj je inaugurirao autopomizam ilisUl:!jektiviranje 'morala (proti jednostranom isticanju svrhunaravnogelementa S P i n oza (t 1677). On se oslanja (u svom djelu: Ethicaordine geometrico demonstrata 1677) na metafizičke i psihološke svojepostavke o Bogu i naravi čovječjoj. Uzpanteističko shvatanje zastupadeterminizam, a princip ćudoredja mu je vlastito usavršivanje. U ovojtežnji za samousavršenjem - tako uči i Leibniz (t 1716) -čovjekje autonoman. jednako i Wo I ff (t 1754) rastavlja moral, od religije.Napokon je klasično proveo autonomizam" Kan t(t 1804), koji hoćeda oslobodi etiku od teoretske metafizike. Osim hipotetičkih maksimaimade i općenito vrijednih praktičkih pravila. S ovim je pravilima skop-,čan kategqrički imperativ, koji se ne obazire na nikoje empiričke svrhe.Njegova formulag1asi: radi tako, da l11aksi,ma tvoje volje uznlogne svagda,postati principom opće zakonitosti. Izvor moralnosti jest praktički um;koji svojim "inteligibilnim karakterom" determinira empiričku volju(Grundlegung zur Metaphysik der Sitten 1785 i Kritik der pr. Vernunft1788). Etički apriorizam usvaja i Schopenhauer, a. Herbartu su prak-tičke ideje osnov ćudorednog pro,udjivanja.

U savremenoj etici prevladava empiristički, zapravo r evo I u-c i o n i s ti č k i smjer, koji moralne činjenice izvodi iz općeg razvojačovječanstva. Već engleski etičari 18. vijek(li osnivaju etiku na psi-hologiji i sociologiji (Shaftesbury, HutGbeson, i kako je već spome-nuto Hume). Opće biološki i sociološki karakter dobiva Spencerova etika,a tako i Wundtova.

34. Značenje etike. U svojoj Expositio in decen1 libros EthicorumAristoteJis in Nicomacum tib. 1.1ect. 1. kaže sv. Toma, da "moralnafilozofija 'promatra ljudska djelovanja, koliko su medjusobno i premasvrsi uc\eŠena". Anastavlja,' da su "ljudska djelovanja, ona, kojaproizvodi volja čovjekova prema razumnom redu". Etika se dakleoslanja na činjeniCi.i moralnog diferenciranja i potra-žuje joj adekvatni osnov. Nadalje ispituje, ima li apsolutna n o r m aza nl0ralno djelovanje i gdje je izvor moralne o b ve z a t n o st i. -U rješavanju ovih pitanja usvaja etika već utvrdjene rezultate meta"fizike (n. pr. glede eksistencije božje, slobodne volje, svrhe ČOVjekoveitd.), te će sasvim drukčiju etiku izgraditi teist odnosno ateist, deter-minist ili ~ndeterminist itd. Na taj način postaje etika aplicirana speku-lativna filozofija na ljudsko djelovanje. Dakako da se ova spekulativno-deduktivnamctoda nadovezuje nainduktivno ili ,empiričko sabiranjei komparativno analiziranje ćudorednihnaziranja kod pojedinaca i' druš-tvene cjelirfe unutar povjesnog razvitka. Iskustvo nas može samo po"učiti o tom, kako su ljudi tijekom vremena shvaćali ciljeve života i pra-

v~~nost. djelovanja, pa nam je u tom i~kustvu tražiti kriterij za prosu-dj Ivanje moralmh vrednota. Otuda slijedi, da se uz metafizičku etikuosla?ja empirička etika (koja je u vezi s biologijom, sociologijom i hi-storljom), upravo kao što uz kozmologiju prirodne znanosti, a uz fiJo-zofijsku psihologiju eksperimentalna psihologijska znanost.

35. Socijologija. Čovjek }e po prirodi svojoj društveno biće, u ko-liko je djelovanje u životu pojedinca uvjetovano društvenim odnosima.~~:na pitanja. o ~ruštvu ljudskom obradjivala je II staro vrijeme po-lItIcka nauka, jer je za onda pojam društva značio državu.

Za P lat o n a Je država jedinstveni orlSanizam, kOji je ustrojenanalogno prema individualnom čovjeku. Fantastičke nazore Platonove!spravi~ je ~ r i.~ ~ ote I (u 8 knjiga svoje Politike). On pokazuje, kakoje zadac~ ob;te.ljI I države: da usavrši čovjeka i stvori valjane gradjane.Država je cJelma sastavljena od raznih dijelova, koji se različito raz-vijaju, pa zato treba i državna forma da se prilagodjuje svim okolnos-tima . .valjanost dr.žavnog ustava ovisi o pravilnoj podjeli javne oblasti,a ta je opet pravilnost uVjetovana time, da nosioci vlasti drže u viduopće .zajedničko dobro, a ne partikularne ciljeve. ~ U kršćanskoj eri(OSObItOpo sv. Augustinu) dobila je državnička nauka teistički karakteru koliko se prirodni poredak osniva na volji božjoj, a pojedinac u druš~tvenom poretku dobiva lična svoja prava. ~ S k o I a s t i č kase filo-zof!ja (Albertyeliki, Toma Akvinski .... ) vraća u političkim svojim na-~o:lma na Anst.ote.la smatrajući državu božjim uredjenjem, ako pospje-sUje krepost pOjedInca, opće dobro i zajednički mir. Otuda se razvilaideja svjetskog državljanstva (Dante Alighieri t 1321). Proti monar-hičkom sistemu ustao je Nikolo Machiaveli (t 1527).

y U novije v:ijeme. dobiva državnička filozofija dva oprečna tipa:d:zavnog apsol~ItIzma I narodne suverenosti. U prvom smjeru uči oso-blt~ T h om asH o b b e s (pa Grotius, Pufendorf), da je narod be-zuvjetno podložan vladaocu, dok naprotiv J o h n Lo c k e i R o u s-sea u stavljaju izvor sve vlasti u narOdnu volju.

Sasvim nOVi. pre.okret dobilo je proučavanje društvenosti poC.o l~ t e.-u, po ~ojem je nauka o društvu i dobila naziv "socijologija".Njezma j~ z~daca ne samo. da promatra državni oblik društva ljudskog,neg? day I~pItUje poV.J.esni I k~lturni društveni razvitak. Sociologija imada lstraZUje sve socIjalne pOJave, kao što se i prirodne nauke baveprirodnim p.oJavama:. Uz ovu prirodonaučnu soc:jologiJu zastupaS p e n cer bIOlošku III organsku socijologiju, koja uzima društvo u viduorganskog razvitka. Zastupnici psihologije mase i naroda (Lazarus,SteInthai, Wundt ...• ) tumače socijalne pOjave prema individualnim idruštveno-psihičkim faktorima. Napokon ekonomski smjer zastupajuMarx, Engels itd., koji drže sav društveni razvoj uvjetovan ekonomskimstanjem.

Socijologija ima da ispituje zakone, na kojima se društvo uopćeosniva i razvija prema onom cilju, kojem se upravljaju svi dijelovi druš-tva ljudskog. Težnja za srećom i njezino ostvarenje dolazi u društvudo konkretnog izražaja, pa za to socijologija proučava načela za skladnorješenje zajedničkih interesa. Dakako da se socijologija pri tom moraorijentirati prema općenom naziranju o svijetu i životu. Pitanje o pol~-žaju čovjeka u svijetu, o životnom odredjenjui njegovom l1aravnomustroju odlučna su za osnovnu socijo!ošku orijentaciju. Opreka meha-nističkog shvaćanja o čovjekovom postanku i razvitku prema teistički-teleološkom nazoru, zatim suprotnost materijalizma i spiritualizma upitanju duše ljudske, a napokon razlike u filozofijskom tumačenju oizvoru i svrsi moralnosti, te naravnih prava i dužnosti ~ svi ovi općefilozofijski momenti opravdavaju diferensiranje socijološke nauke, kojau zadnjim konsekvencama na jednoj strani postaje kršćanska.

Uz metafizičke i etičke pretpostavke postaje socijologija zasebnanauka u toliko, što ona ne promatra čovjeka u vidu konačnog cilja, kojiravna moralnu vrijednost djelovanja, već uzima obzira Sa1110'na općublagotu, koja pojedine čine kvalificira društveno dobrima ili zlima. Sa-vezno s ovim gledištem socijologija ispituje socijalnu narav čovjekovu,razne načine socijalnog života, oblike socijalnih skupina itd. A jer je ma-terijalno blagostanje prvi uvjet životnog održanja, zatosocijologijau posebnom svojem dijelu postaje socijalna ekonomija. Kao pomoćneznanosti služe socijologiji historija, pa etnografija, statistika (gospo-darska, moralna ), specijalna psihologija (o kulturnom razvoju po-jedinih naroda ), socijalna biologija i geografija (o fizičkim uvje-tima života )

36. Pravna filozofija. Etika pokazuje, kako ćudoredni poredakobuhvata pojedinca čovjeka u slobodnom njegov~m djelovanju obzi-rom na njega samog, kao i s obzirom na njegov odnošaj prema društvui prema Bogu. Socijalne odnošaje napose obuhvata još pra v n i p 0-red a k. Pitanjima o naravi i porijetku općeg prava, te o njegovomsnošaju prema moralu, bavi se pravna filozofija.

Već su s o f i s t i tvrdili, da pravo izvire iz društvenog saobra-ćaja i ljudskih ustanova. Proti njima uči S o k rat, da imade i nepi-sanih zakona, koje su ljudima postavili bogovi. Sustavno je o pravustao raspravljati tek Ari s t ote I (u 5. knjizi Nik. Etike). On raz-likuje naravno (općenito) i pozitivno pravo. Teistički karakter dobivanaravni zakon tek u kršćanskoj filozofiji (sv. Augustin). S k () I a s tik auči, da je naravni ćudoredni i pravni zakon samo primjena vječnog za-kona o razumnom čovjeku. Ali dok je još skolastika pravnu nauku spa-jala s etikom, prvi odjeljuje obe disciplineH u goG r o t i u s (t 1645).Za njega je pravni p,lredak još uvijek ovisan o moralnom zakonu, doknapokon moralni p o z it i v i ste (Hobbes, Rousseau) posve rastav-ljaju naravno pravo od ćudoredja. Jednaki nazor zastupa iKa n t razli-

5

kuj ući legalnost i moralnost djelovanja. Pojam prava involvira izvanj-sku prisilnost.

U novijoj pravnoj filozofiji postoje razni smjerovi. T. zvo h i s t 0-

r i j s ka škola (Stahl,Savigny) drži, da je pravo još ispred državnoguredjenja nastalo kao posljedica narodnog običaja. E m p i r iza 111 ilipravni pozitivizam (A. tvlerkel, K. Bergbohm) zabacuje naravno pravo(u starom smislu) i uči, da se pravna filozofija ne razlikuje od pozitivnepravne znanosti. - Mnogi se pravni filozofi u svojim nazorima osla-njaju na starije filozofe. Tako St a m m I e I' (Kantovac) zabacuje empi-rističko shvaćanje zato, jer ne uzima obzira na pravednost kao kriteriju prosudjivanju pravne vrijednosti. Osim ovog formalnog (apriornog)kriterija, koji je nepromjenljiv, imade još pravo i svoj promjenljivi sa-držaj. Slično uči i Hegelovac j. Koh leI', kao i ostali reI ati 'listi ()elli-nek, Kantarowicz, Radbruch i dr.). Oni uče, da je pravni poredak izrazdržavnog uredjenja, pa zato i ne sadržaje obvezatne vrednote, već n,\-prosto voljne odnošaje. Na kršćansko shvaćanje nadovezuju Ulrici, Trel1-de!enburg i dr.

Zadaća je pravne filozofije, da ispituje materijalne i formalneuvjete za pravnu znanost. To će reći, ona u prvom redu usvaia etičkei psihološke pojmove o djelovanju, zakonu, slobodi, svrsi itd. Za tim sam;\analizuje pojmove prava, kazne, odgovornosti itd. Ispred sustavnogobradjivanja Li tom smjeru treba dakako kritički ustanoviti lnetoclu is-traživanja. Empiristička metoda polazi s činjenice postojećih pravnihodnošaja; racionalistička (aprioristička) uzima pravo saJllo li formal-nom smislu, kojemu priclo!azi sadržaj pozitivnim zakonskim odredje-njem. Izmedju ova dva ekstrema kreće se ona ll1et~da, koja ćudoredl1l1i društvenu prirodu čovjeka uzima za osnovicu pravne svijesti. S ovogse gledišta pravna filozofija ne može odijeliti od općeg nazora o čovjekui svijetu.

u š e n i Č n ikA., Knjiga o življenju (Ljubljana 1916).U š e n i Č n ikA., Socijologija (Ljubljana 1910)U š e n i Č n ikA., Principi socijologije (Zagreb 1920 "Narodna Prosvjeta").W i t t man n, Die Grundfragen der Ethik, 1909. Kose!.

Kao što noetika o logičkoj istini, a etika o moralnoj dobroti, učinas estetika o umjetničkoj ljepoti. Ve,: P lat o n (u Hipiji starijem,pa u Fedru, Simposionu, Republici, Filebu) govori o ljepotnom i umjet-ničkom shvatanju. Ari s t ote I (u Retorici i Poetici) drži, da se ljepotanalazi u poredjajnosti dijelova neke zorne cjeline Nauku o umjetnosti,koja sastoji u vjernom prikazivanju, obuhvata p o i e t s k a filozofija._. Iza Aristotela obradjqju se samo specijalne neke umjetničke nauke,tako se Aristoksen bavi muzikom, Kvintilijan retorikom, Vitru\! gradi-teljstvom.lstom P i () t i n, zastupnik neoplatonizma, iznosi općenitepoglede () ljepoti.

I .oredovječna je skolastika obratila pažnju proučavanju ljepote(isp. n. pr. S. th. 1. q. 4. a. 4. ad 1. i q. 39. a. 8.), ali to je bilo samo uokviru metafizike. Ona je analizirala pojam ljepote uopće, a nije istra-živaia specifično estetsku ljepotu, koja sastoji u L!mjetničkorn stvaranju.Prvi početak estetike kao teorije umjetnosti pada u doba renesanse i11Ul1Iauizll1:! (Alherti -r 147:2, Leonardo ela Vinci -j- 1519).

U 17. i 18. vijeku počinju se jače razvijati razne umjetničke teorijeosobito u Francuskoj (Boileau, Dubos i Batteaux). S psihološkog gle-dišta analiZllju ljepotu u Engleskoj Shaftesbury, Hutcheson i Home(Elements of Criticism 176:)). Polazeći s psihologije čuvstava uči H o tJ] eu klasičnom svojem cijelu, da ljepotu uvjetuju sUbjektivni i objektivnill1O!llenat. Ljepota se razlikuje u apsolutnu, koja je predmetima j111a-11entna, i relativnu, koja izriče svrhovitost.

Naziv "estetike" potječe od A. G. B a u mga r t e 11a (17 I4-1762) On ju uzima kao filozofijsku disciplinu o sjetiinoj spoznaji; a bu-dući da ljepota znači usavršenu osjetnu spoznaju, zato je estetika teorijaljepote i umjetničkog stvaranja. - Da ljepota izvire u čuvstvenoj sferi,počeo je isticati Sulzer, Mendelssohn i Tetens. U djelu "Kritik der Ur-teilskraft" (1790) nastoji Kan t pokazati, kako' je ljepotno prosu-djivanje apriori uyjetovano. Takavapriorni princip jest svrhovitost,koja je opet formalna i materijalna. Prva sastoji u skladu predmetnog·oblika s našom zornosti (Anschauungsvermogen), a potonja u skladupredmeta s njegovim pojmom. Materijalna svrhovitost spada na teleo-lošku rasudnu moć (Urteilskraft), a formalna zdopadnost na estetsku.

5*'

C a t h r e in, Moralphilosophie 5, Frbg 1911. (Herder.)C a t h rei n, Recht, Naturrecht LI. positives Recht 2, Frbg. 1909.C a t h rei n, Die Sittenlehre des Darwinismlls. Eine Kritik eler Ethik Spenccrs

Frbg. 1885.B i ede ria ck, Die sozialc Frage 9, Innsbr. 1921.O LIt b er let, Ethik und Religion. Mlinster i W. 1892 (Aschenelorf).O l\ t b eri e t, Nat)Jrrecl1t 3 MLinster i W. 1901. (Thcissing).Mall s b a c h, Die .Ethik des hI. Augustinlls. Frbg. 1909.M a.lI s.b ac hi Naturrecht und Volkerrecht, 1918.Mall s b a c. h, Religion, Christentum LI. Kirche I. Kemp. LI. MLinchcn 1912.Ma ye r T Il.. Institlltioncs jllrisnatllralis, Frbg. 1906.Sc h n e i de r, Allgemeinheit LI. Einheitde3 ;>ittl. BGwlIsstseins, 1\0[11 1895.U ct" e, Ethik. ·Frbg. 1912.

Lijepo je ono, što po svom obliku u skladu sa zornošću pobudjuje općubezinteresnu zdopadnost (Wohlgefallen). Uzvišeno postaje nešto, kad uneprispodobivoj veličini ili sili nadilazi svako osjetno mjerilo. Umjet-nost dijeli Kant prema izražajnim sredstvima govora, kretnje i zvuka.

Poslije Kanta, razvija se estetika u dvojakom pravcu: kao sa-d r ž a jna (idealistička) i o b I i k o v n a (formalistička) estetika. Za-stupnici prvog smjera (Schelling, Hegel i Schopenhauer) drže, da es-tetska vrijednost ovisi isključivo o idejnoj strani neke pojave. U ovomHegelovskom smjeru nastoje estetičari (osobito F. Th. Vischer) da meta-fizičkim putem t. j. iz općenitih pojmova deduciraju estetske vrijednosti.Naprotiv Herbartova škola (R. Zimmermann) zastupa formalističkuestetiku, kojoj je materija indiferentna, a forma joj je jedini ljepotnifaktor.

Estetici je zadaća da ispita ljepotne vrednote umjetničkog stvara-nja. A budući da svako vrednosno čuvstvo nosi zadovoljstvo ili milje,zato osnovni problem estetike obuhvata snošaj estetskih objekata s milo-Ćućem. Estetika ima da istražuje narav estetsk()g uži vanja i umjetničkeprodukcije. Uza to spada u njezinu zadaću odredjenje metodičkog gle-dišta kod proučavanja ljepote. U ovom potonjem pitanju razilaze seteoretska rješavanja u tri pravca. M eta f i z i č kase estetika oslanjana izviesni sustav filozofijskog nazora o svijetu; tako je primjerice unovijoj estetici Schopenhauer predstavnik ovog smjeril, koji preko E.v. Hartmanna i osobito preko Volkelta zakreće putem empiričkog pro-matranja. Kr i t i č k a estetika (od Kanta do Cohena, Natorpa ... )- u skladu s općim "kritičkim" gledištem-- polazi s činjenice gotovihestetskih sudova, da im potraži uvjete za općenitu njihovu vrijednost.Zakoni po kojima dobivaju estetski sudovi svoju opravdanost, nalazese dakako u svijesti ljudskoj (kao i za spozqajno-teoretske te moralnesudove). Od ovog se kritičkog postupka razlikuje p s i h o loš k a me-toda po tom, što gleda na postanak i narav estetskog čuvstvovanja. Akoljepota znači primjerenost objekta s prirodom onog subjekta koji je spo-soban za estetske vrednote (Ki-ilpe, Lipps ... ), onda je u objektu do-duše osnovana činitba estetskog ocjenjivanja, ali uvjeti za takovu pri-mjerenost sadržani su u zakonima svijesnog subjekta. Estetika je potom primijenjena psihologija. Napokon je u estetiku uveo eksperimen-talnu metodu G. Th. Fechner (isp. KCilpeov referat u izvještaju psiho-loškog kongresa u WCirzburgu).

U novijoj s k o I a s t i č koj filozofiji sustavno se obradjuje este-tiku kao nauku o ljepoti u umjetnostima. Ovom se definicijom hoće is-taknuti, da rodni pojam "umjetnost" imade ljepotu kao formalni svojobjekat. Osnovni problem estetike smJera dakle na odredjenje pojmaljepote. Koja je karakteristična (specifična) oznaka ljepote?

Kao što se pojarn logičke istine osniva na spoznatljivosti (cognosci-bilitas) predmeta, a pojam' dobrote na poželjnosti (appetibilitas),tako

i ljepotu uvjetuje objektivna neka "vidljivost" (visibilitas, Schaubarkeit).U relativnosti lijepog predmeta s duševnim gledanjem sastoji opći formalnimomenat ljepote. Smisao ovog gledanja nije dakako ograničen na osjetnuspoznaju, nego označuje neposredno duševno ujedinjenje sa samimkonkretnim predmetom t. j. intuitivno posjedovanje realnog predmeta.

Sad tek nastaie pitanje o predmetu umjetnosti, naime o liepotikoliko vrijedi za čovjeka. 'U kakovaj relaciji stoji objektivna lfel)otas psihičkom organizacijom kod čovjeka? Neposredno gledanje duševnonazočnog predmeta moguće je samo na taj način, da se savršenost pred-meta očituje ili pojavljuje u konkretnim elementima. To znači, da čo-vjek opaža ljepotu nekog predmeta, kad ideju o njemu zorno (osjetno)nalazi Il individualnom obliku izraženu. Predmet umjetnosti obuhvatadakle 4dvostruki konstitutivni elemenat: o s.1 et n i (materijalni) iide j n i. Ako je u osjetnosti konkretizovana ideja, tako da nam se ovaj(u ,materijalu" izvedeni) .idejai" neposredno pojavljuje, dobiva pred-met za nas (u ul1ljetničkom pogledu) Ijepotnu vrednost. Otuda postajerazumljivo, da je ne samo materijalno (osjetno) - pojavna strana lje-pote mnogostruko uvjetovana o izvanjskim utjecajima i organskoj dis-poziciji, nego je i idejni momenat umjetnosti relativan prema dllševnimsilama pojedinca te svim onim socijalnim i kulturnim gledištima, s ko-jima ga uporedjujemo. U koliko je u ovu relativnost uneseno apsolutnevrijednosti, dobiva idejno - lijepo upravo značenje estetskog ideala.I u ovom momentu ,idealne ljepote" imade rodni pOjam lilepe Ul]~jet-nosti svoj adekvatni formalni obiekat. To čini estetiku za"ebnom nauč-UOI11 disciplinom. .

Time što Sl110 u definiciju ljepote stavili oznaku "vidljivosti" (ukoliko nam se realni objekat konkretno ili neposredno pojavljuje), nijelscrpena psihološka narav ljepote. Duševno gledanje ljepotnog predmetaspoJeno je s naročitim miljel11 (col11placentia, Wohlgefallen) t. j. s ta-kovim ugodjajem, koji proizlazi iz samog idealnog posjeda ili shvaćanja(apprehensio Erfassung). U tom smislu tek il'1a se uzeti potpuna defi-nicija ljepote (po Sv. Tomi, S. th. I. q. 5. a. 4 ad I. i I. II. q. 27. a. I.ad 3): "pulchra sunt quae visu placent" ili "pulchrum est, cujus ipsaapprehensio placet" .

Za sustavno proučavanje od s k o I. literature isp.J. Jungmann S. .1., Aesthetik 3 1.-11. (Herder 1886).A. St i:i eki, Grundriss der Aesthetik (Mainz 1871).G. G i e t 111 a n n, Kunstlehre 1899-1903.J. Mar ita i n, Art et Philosophie (Paris 1920.)

Za daljnje informacije o pravcima i problemima estetike isp.F. Mar k o v i Ć, Razvoj i sustav općenite estetike (Zagreb 1903.)Meu 111 ann, EinfUhrung in die Aesthetik der Gegenwart ("Wissenschaft und

Bildung" 30) i od istog autora: Das System der Aesthetik.N o h I, Einfiihrung in die Geschichte der Aesthetik (Aus Natur und Geisteswelt Bd. 602).Ham a n n, Aesthetik 2 (iste kolekcije Bd.345.)

Religijozni život jedna je od osnovnih pOjava u razvitku čovje-čanstva - i tvori predmet religijske filozofije. Njezin predmet nije dakleeksistencija i narav božja: ovim se pitanjima bavi teodiceja. Niti reli-gijska filozofila raspravlja o dužnostima čovjeka prema Bogu, jer o tomgovori etika. Opravdanost samo jedne religije kao historijske činjenicedokazuje apologetika ; a razne religijske sustave po njihovom postankui razvitku uporedjuje religijska historija (Religionsgeschichte) ili kOIll-parativna religijska znanost, koja je dio opće etnologije.

Religijska se filozofija sustavno stala razvijati tek u novile doba.Engleski dei s t i (Herbert Cherburyski, Toland, Collins, Tindal ... )nastoje izgraditi jednu racijonalnu ili filozofijsku religiju, koja će na-domjcstiti svaku historijsku religiju. Tim nastojanjem rukovodjcnistali su proučavati postanak religije uopće i smatrahu da je priroelnareligija monoteistička. Hum e naprotiv uči, da je politeizam prvotnioblik u razvitku religije, koja da izvire u čLlvstvenoj sferi straha i ufaniilispred prirodnih sila. Proti engleskim racionalistimakao i proti Voltair~l,ROl1sseau-·u i drugima izdao je S i g m u n cl S t o I' C h ena u prvu"filozofiju religije" (1772-1786). - Njemačka idealistička filozofijaposve subjektivira religiju. Za Kan t a nije religija drugo nego spoz-naja moralnih obveza kao da su božje zapovjedi. Tako i Fichte pretvarareligiju u moral. Od Schellinga i Hegela do Feuerbacha gubi religija sveviše svoi a dobiva isključivo antropo!oški karakter.

Drugom polovicom 17. vijeka istražuju engleski e 111p i I' i s t i(Tylor, Spencer i dr.) postanak religije, te zastupaju aninJizam L j. miš-ljenje, ela je religija nastala povodom vjerovanja u posmrtni život duše.Pojava smrti i kult duhova stvara religiju. Psihološki smjer li filozo-fijskom proučavanju religije zastupa W u n d t. Njegova religijska psi-hologija (kao dio "psihologije naroda") ide za tim da genetički pokaže,kako je religija tvori na društva ljudskog. Naprotiv pragmatička psiho-logija religije uči, da u individualnim doživljajirna izvire religijska svijest.

Zadaća je religijske filozofije, ela u prvom redu odredi samu naravili bit religije. Uza svu raznovrsnost religijskih oblika, u glavnom značireligija p o š tova nje b o žan s t v a (cultus Dei). Budući da pred-met religije nadilazi osjetnost, zato može da bude subjekat religije samočovjek kao razumno biće. Naročito je u relig. filozofiji važno pitanjeo postanku religije t. j. o prirodnim uvjetima za religiju kao općenitupojavu u čovječanstvu. Naturalisti uče, da je čovjek još u životinjskomstadiju svog razvitka bio areligiozan, a tijekom vremena nastao je poli-teizam. Ljudi su duše pokojnika smještali svojom uobraziljom u ne-žive predmete (fetiš) ili u živa bića (totem) - i tako je u fetišizll1u i to-temizmu prvi zarodak religije, koja se usavršila u monoteizam.· Noviji

se neki raeijonalisti opet vraeaju na sofističku predmnijevu, da je reli-gija nastala iz političkih tendencija ili društvenim sporazumom.

Tradieionalisti napokon drže, da je neposredna božja praobjavapočetak religije. Proti svim ovim nazorima nepreporna je činjenica,ela se religija očituje kao priznanje objektivnog snošaja izmedju čovjekai božanstv(:\. Dakako da religija u historijskom razvitku obuhvata raz-ličit spoznaj ni ićucloreclni sadržaj, pa je zadaća relig. filozofije, da istu-mači uzroke ovim razlikama kao i njihovu unutrašnju vrijednost.

() tim pitanjima raspravljaju sva ve,'a apologetska djela (od Gut-berleta, Schanza, Esser-Mausbacha ... ), a napose isp. W u n der 1 e,Grundzi."lge der f-<eligionsphilosophie 1918

Jedna }e od najmladjill filozofijskih disciplina, koja stoji li svezis historičkim razvitkoJ1] Filozofijski karakter dobiva pro-učavanje historije, ako tijek dogadjaja promatramo ili~; kauzalnih gledišta. S pek II 1 ati v n o promatranj.e oslanja sc naidejne neke pretpostavke, koje sc odrazuju Il realnoj evoluciji čovje-čanstva. A e lli ji i I' i (' k o historijskog zbivanja obazire scna realne neke faktore n. pr. kulturne, klimatske, plemenske, eko-n01l1ske i clrLIg'~ priliK;~.

U prvom smislu !1lože: sc smatrati kao filozofijsko-1Jistoričko djelooe! ALI g U s t i Il a .,De civitatc Dei", koje nastoji pokazati, kako se II

čovjeČi\nstvu očituje providnost božja. U sličnoll1 pravcu piše Bossucti [-<oeboIl. Po K a 11t u (" jeiel' ZLI eincr Ceschichte inlicher A bsich t" 1784) inu bis [oričk i razvi tak tcnclencij Li, ela ura VllO-teži inclividualizal11 s društvenim oclnosin!Cl. Tako iLe s s i n g LI his-toričkol11 procesil clllševno e, H e I' der liu-rnaniteta, a H e e I slobode. -- Empirički osnovu ži-votnih uvjeta) tumači bistoriju već arapski filozof Ibn Khaldul11 1406).pa onda Jean Bodin (l- 1596), Hobbes, Locke... i osobito GiovanniBat t i s t aVi c o cl- 1744). Ovaj potonji (u djelu Principij di unascienza nuova intorno alla natma delle nazioni, 1725) traži razvojneza~one i pokretne sile za opću civilizaciju, te se može smatrati (dakakoL1Z Herdera: ., lcleen zur Philosophie der Geschichte eler Menschheit"1784-1787) osnivačell1 nove filozofijske cliscip line. Na ovoj strani na-stavlja Montesquieu IVoitaire (t lTl8., od kojeg i potiče naziv "filo-zofija historije"). Isključivo materijalne ili ekonomske uvjete razvitkaističe K. Mar x (t 1883).

Filozofija historije imade i tu zadaću, da ispita log i č k e metode,kojima se dolazi do poznavanja historičkih izvora. S tim u svezi su spoz-

naj no-teoretska pitanja o vrijednosti stečenih rezultata i osnovnih ideja,kojima se historija služi (n. pr. ideja evolucije i napretka). S ove straneobradjuju filozofijsku historiju Sigwart, Wundt, Windelband, Rickert,Bernheim, G. SimmeI i dr.

Naročito shvaćanje o filozofijskoj historiji imade A. Co m t ei pozitivistička škola. Povodeći se za Condorcetom (-r 1794) i Saint-Simonom (t 1825) smatra Comte društveni organizam jedinim nosiocemhistorije. Zato filozofija historije nije drugo nego sociologija, koja pro-učava snošaje sastavnih dijelova prema organskoj cjelini istupnjevanjeduševnog razvitka u historiji. Ovaj razvitak obuhvata tri faze: teološku,metafizičku i pozitivnu. Ovo shvaćanje socialne historije sustavno jeproveo Spencer. Izmedju navedenih različitih nazora kreće se i danasjoš nestalno odredjena zadaća historijske filozofije (isp. F r. Sa w i c k i,Geschichtsphilosophie, sv. I I. "der Phil. Handbibliothek", Kosel 1920.)

Rješavanje osnovnih filozofijsl<ih problema.

37. Psihološko i noetičko proučavanje spoznaje. a) Opća noe ti kajest logička nauka o spoznaji. Svaka spoznaja znači neko posredovanjeizmedju spoznajnog subjekta i objektivnog bitka. Dakako da se filo-zofijski nazori onaravnoj udezbi spoznajnog subjekta, te o njegovomsnošaju s objektivnim svijetom u velike razilaze. Pa kad bismo ovakoopće filozofijsko naziranje uzeli za osnovku sintetičke definicije o spo-znaji, očito je da bi vrijednost takove definicije bila ovisna o dotičnomfilozofijskom stanovištu - a po tom bi postala nemoguća svaka jed-nodušnost u shvaćanju o pojmu i zadaći spoznaje. Upravo ova okol-no'st, da se je filozofijsko odredjivanje spoznaje orijentiralo prema op-ćem sustavn'om gledištu o bivstvu spoZllajnog subjekta i njegovog sno-šaja prema svijetu, dovela je u historiji filozofije do potpune desorijen-tacije u definiciji spoznaje. I) Hoćemo li dakle da dodjemo do sigurnogi jasnog pogleda u pitanju o ljudskoj spoznaji, pokušati ćemo najprijeda istražimo pojedine sastavne elemente samog spoznanja.

Ali već nam se nadaje nova poteškoća. O spoznaji se raspravljau logici (dialektici), psihologiji i noetici (materijalnoj logici). A očito je,da svaka ova filozofijska disciplina neće pertraktirati spoznaju na jed~naki način; pak se otuda čini, da spoznaja već sama po sebi ne dopuštajedinstveno odredjenog shvaćanja. Treba pripaziti. Ako jedna te istastvar nije ipak u svakom pogledu sasvim ista, to je samo znak, da ta-kovu stvar. možemo promatrati u raznim snošajima. Tako biva i sa spo-znajom. Diferensiranje pojedinih nauka o spoznaji osniva se na razli-čitom formalnom stanovištu, s kojega promatramo samo izvjesnu stranuspoznaje. Na taj način se p s i h o log i ja zanima za postanak, raz-vitak i narav spoznajnih funkcija, koliko znače usvijesno zbivanje ;ona ispituje specifičku razliku ovih funkcija prema ostalim svijesnim

Uz navedenu literaturu za pojedine fil. discipline mogu se još kao sistemat-

ska djela upotrijebiti:B a Ime s, Fundamente der Philosophie. Prev. Lorinser. Mainz 1855.O o n a t, Summa phil. christ. Innsbruck.G red t, Elementa philosophiae arist.~thomis. I~ I 1. (Frbg. 1909).H u g o n, Cursus phil. thomisticae, 6 vol. (Lethielleux 19(3).Kic u t gen, Die Philos. der Vorzeit. MLinster 1860-63.Le h J)] e n, Lehrbuch d. Philos. auf arist.--schol. Grundlage. Frbg.L i b era tor e, Instit. philos. Prati 1881.P a I mi e l' i, Instit. philos.Rei n s tad leI', Elementa phil. schol. 1. 9 i lO Frbg. 1920.Sc h i f f i n i, Principia philosophica 2 (Aug. Taur. 1892).St adl e r j., Filozofija: Logika (1904), Kritika ili noetika (1905), Opća l11etafi-

zika ili antologija (1906.), Psihologija (1901).S t ii eki, Lehrbllch d. Philos.Tongiorgi, Instit. philos.T r a i t ć ć I Ć 111en t a i l' e de Philos. 4 Louvain 19J:J.U l' rab u r u, Instit. pl1ilos.Vo g t, Philosophische Stundenbilder, (Logik 11. Psychol.)W i I I e m s, Instit. philos. 1--11 I. Treveris.

Za literaturu, LI kojoj nije zastupana skol. filowfija, može se uzeti Dvorniko-viceva "Savremena filozofija" 11. Zagreb 1920.; za tim npr. Kiilpeov Uvod i dr.AktueIne rasprave i odnosna literatura za sve filoz. discipline nalazi se u "Die KuIturder Gegenwart" (Teil I Abt. V I. izd. P. Hinneberg, Berl.-Leipz. 1908). i "Die Philo-sophie im Beginn des 20. Jahrhllnderts" (I I. B. izd. Windelband, Heidelberg 1905).

I) Isp. B. E l' d man n, Umrisse zur Psychologie des Denkens 2 (TLibingen1908), 6; U. O i e m, Das Wesen der Anschauung (Bern 1899) ; zatim E i s I e l' o v"Wiirterbuch der phil. Begriffe" (2. izd. BrIn. 1904).

tvorinama, te ovako nastoji otkriti one psihičke zakone, po kojima serazvija spoznaja upravo tako, kao što i svako drugo psihičko dogadja'l1je.Log i č k o se pako promatranje spoznaje oslanja na činjenicu, da čo-vjek svoje mišljenje može upravljati prema stanovitim pravilima, i daga tako mora upravljati, ako hoće da dodje do svog cilja. I tu nam se etosad otvara treće gledište, koje zastupa no et ika: pitanje o svrsi mišljenja.Da se čovjek svojim mišljenjem služi kao sredstvom za postignuće raz-nih svojevoljno odredjenih ciljeva, o tom hema 'sumnje, ao tom se ovdjei ne govori. Mi pitamo: zašto čovjek uopće imade sposobnost mišlje-nja? Koja je dakle na r a v n a sv r ha 111i šI jen .I a uopće? NClšemišljenje, očito je, ide' za tim, da njime upoznamo neke predmete. Toće reći. mišljenjem ulaze razni predmeti u misaonu svijest našu, i upravopo OVOlll odnosu s predmetima postaje mišljenje perfektna svijesnatvoriua. Covjek pomoću mišljenja shvaća neki predmet i time spo-znaje snošaj svojeg shvaćanja prema dotlčnoJ11 predrnetu. Ovaj sno-šaj znači dakle jedan plLls obzirom na samu ::inidbu mišljenja, i ovajplus jest upravo predmet noetike

b) Već Locke, a osobito Hume unosi uI10etiku psihološko-ana~litičku metodu, Ovaj p s i h o zastupaju clanas osobitoHeyn1cHls, Lippsi elr. Dok t. zvo t r a n sc e n el e n t a I n o ili logičkoshvaćanj e zastupa nakon Kanta osim lT1arhurške škole (Cohen, N citorp),Hiehl, Schuppe, Wunelt i elr. --- Da se noetika ne smije konfundiratis psihologijom, proizlazi iz različnosti gledišta s kojeg polazi jedna i drugadisciplina u istraživanju svog predmeta. Noetika ispituje,osnovne poj-111ove (kategorije) i načela (aksiome) koliko su materijalni osnov za svepojedinačne znanosti; dok psihologija prolllatra psihičk,l delta uscbnogiskustva ili svijesti naše. U opsegu duševnih tvorina nalazimo dak,tkokategorije i aksiome, pa zato su i oni predmet psihološkog istraživanj,!,ali samo u koliko su i n cl i vid u a I n o u v .I eto va n i. Psihologijaispituje njihovu svezu s ostalim duševnim stanjima, njihov postanak,razvitak i ovisnost o drugim psihičkim elementima. Logičko pako istra-živanje uzima II oLzir s a LIr ž aj n e (o b .I e k t i v ne, ide a I ne)sn o š a .I e pojmova i sudova, njihovu vrijednost u okviru pojedinačnil1znanosti, njihov znanstveni karakter uopće, te snošaj sa zbiljskim bit-kom itd. Kod tih pitanja ne clolazi u obzir usvJesno stanje i pojedinačnipostanak ili razvitak misaonih oblika. Razlika je dakle izmedju psiho-loške i noetičke metode: dok se ona prva oslanja na p o .I edi n a č n ilo p a žan j il svih usvijesnih pojava (prema tome i misaonih tvorina)kako ih pojedini svijesni subjekat doživljuje, noetička (po Kimtu naezvana transcendentalna) metoda a p str ahi raj u ć i o (I i s k LI s-tva (i u toliko a priori ili logički promatra konstitutivne (sadržajne)uvjete za znanstvenu spoznaju. To će reći, logička eksistencija znan-stvenih pOJlnova i sudova (n. pr. prostor i vrijeme, subjekat i objekat,supstancija i kauzalnost) sastoji u njihovoj vrijednosti ili uporabivosti

unutar pojedinačnih znanosti. A ovo značenje pOjmova z.a znal~st~e~uporabu nije nipošto istovetno s njihovom Fsihičk~m naravI u pOJ.edl.mmmisaonirn ,činima. Pa zato opažajna analiza, kOJo:11 :~ kod pOJedrn.ogmisaonog subjekta saznaje, kako on dolazi do. opce~1.1tJh (ZI1a~stvenlh)pojnwva~ ili kako su u njegovoj sVijest.i nazo~l1l -. ntjekadra Ista :Ista-noviti u pitanjima o mogućnosti znanja uopc: t. J., o pr~dmet~, Slgur-'wsti i istinitosti spoznaje, o granicama spoznaJe, o nJezmoJ sveZI s empl-;'ičkom gradjom itd. Ovim pitanjima bavi s~ u~ra~o o p ć a n o et I k,a,jer o rješenju ovih pitanja ovisne su sve pOJedmacne znanost!. T- Op~e~nite neke pojmove za sve znanosti (n. p:. o bit~u,. o na~~~I, p!'()lnJel1l .. ,.~obraeljuje ontologija, a posebna noetlka IspItuje vr1Jcdno?t1, :~.akovI~.pojmova, kojima se služi specijalna neka znilno:;t (n: pl.... o,l11at,eT1jl, enel-giji, individuaciji ili prostorno-vremenskom odrćdjenjLt ltd.).

38. Predodžbena spoZl1laja. Sve naše spoznaj ne sad~'žaje(\~bivamoshvaćanjem (aprehenzijom) predmeta t. j. nečesa, ~to je razlicn.o odsvijesnog subjekta. Ovako shvaćene predrne~e mozel;1o, l:azvatJ p °c-m i s I i (u objektivnom smisl,u). Prema osebltostJ p0.Jec~1l1lh pre.~lniet,clnastati ce elakle i diferensiranJe pon1lSll. U znanstv:.noJ sve spoznaJ~ oP;-rira najviše s pomislima općenite naravi. To ce reCl, .n~:u spoz~aju ~a-stavljaju i takove pomisli, koje o svom predmetu ~e 17.rtCU l1lk.~Jlh PI o~storno-vremenskih odreeljenja. Imade dakle POl11lSlt, kod ,kOJIh se Il(;Ibaziremo na prostorno-vremenske ili pojeelinačne oznake, I tak ove po-misli zovemo P o.i m ovi. Za ove pomisli kaž,emo,. ela su apstr,~ktne(koliko oelmišljamo prostorno-vl~en.lel1~ku eletern;lnaCI!l1 na, ~lre,dmetll1la),. koliko su takove p011lislt prtmJenlJlve mnogIm pl edmetlma, z?vel.no;~1 općenite. Ovdje sad nećemo dalje :aspravljati o logi~kom, pI~anJl1:ela li imade i pod kojim uvietima nasta?1 apstraktne. ~0l111s1~III P~JI:10~1o ')oiedinačnim predmetima (n. pr. pOJCim o skolasircl, o ft al;ceskoj rc-Vcl\u~iji, o hUl11al1izmu, o klasičnoj l1mjet~osti !t~l.). Sva~al~o Je SIgurno,da se i ovakove pojl11ovne tvorine s. J:lstortckIlll sadrza)em, odl:0:~1,osa sadržajem idealnih vrednota, oslanjaju na ,~~s~ra~tIvm nekI PI oc~s,kojim odabiremo samo izvjesno gledište Odl111S1JCIjUCIdrugo kOJe Oelle-djenje na predmetu,

Osim ovih apstraktnih, pomisli imade. još i takovih, koje Sl! PI:O-storno ili bar vremenskideterminirane, kOJe reprezenti.raju sal11(~ pOje-

() I 'sao o I)Ojedlnacnornelinačne predmete. va {OVU p o ml,'d '11 e t u zove 111o pre d o el ž b a (Anschauul1g) .. Dok nam

p lei .... 't '.o t lIa p reel-dakle (napose empirički) pOJmovI ,:eprezenftraju n:s o opcelll o,metimi\, predodžbu imademCJ UVIjek samo o pOJedlna~nom predmevtu._ Ali osim ovog reprezentativnog karaktera, raz~lkuje. se. predodzbaod pojma i u svom razvojnom procesu. SVI su pOjmovI plodukat .ml-saone djelatnosti, koja oelmišlja (apstrahrra) neke momente .na sv~!empredmetu, ,(il:eflektira samo na neke odabrane; dakJe nam l1lkad l11Jesu

pojmovi neposredno dani. Nasuprot nas predodžbe ispred svakog mi-saonog procesa upoznaju s onim, što nam se neposredno u zbiljnostigotovo nalazi.

. Nasta!:. s~d.,psihološko pitanje: kako mi dolazimo do toga, da unekIm pOl1llSl!ajnJm sadržajima n ala z i m o n e p o s red n u z h i I j-n o st.? SV~Ju vlastitu zbiljnost upoznaje mišljenje u samosvijesnojr~flekslJI; al~ ona zbilj~os~, koja je o samom mišljenju različita, nepo-sledno nam Je poznata Jed.mo putem o s jet n o g o p a žan ja (Wahr-nehmuI:g) .. Prema. t.~me .je pre?odžbena tvorba uvjetovana osjetnimopažanjem Ih ZamjeClvanJem, kOJe proizlazi iz perifernihoćuta. Dakakoda se u psihologiji osim neposredno opažajnih pomisli imadu razliko-va!l. takove ~?misli, koje nastaju reprodukcijom sjećanja i produktiv-noscu uobr~zl.IJ~. ~a noetiku je ovo funkcionalno razlikovanje (izmedj uoSjetno-?pazajn?h. 1 reproducirai1ih pomisli) bez ikojeg značenja, jer seunutarnJe. pomIslI (predodžbe) po svom sadržaju ipak ne razlikuju odne~osrednI11 opažaja ili zamjećaja. Unutarnje predodžbe ne izriču ni-~ojeg no~og, ~pstraktnog sadržaja, već samo zadržaju u svijesti ono,S~? nam Je vec u opažanju neposredno dano. U psihološkoj terminolo-gIjl uZIma se dakle riječ "predodžba" zapravo samo u smislu neposred-nog opa~~nja ; dok se u širem smislu (prema noetičkOIl1 stanovištu) možeu'p0t~ebltl "predodžba" i za oznaku unutarnje reproducirane pomisli(Jer Je sadržajem svojim nerazlična od neposredno opažajne pomisli).Prem,~ tome se. pril!ljerice kaže, da su pojedinačne pomisli ("phantas-mata ) predodzbenJ elemenat u pojmovnoj tvorbi.

Bi~na vlastitost predodžbe, rekosmo, sastoji u neposrednoj pre-zen~nostI predmeta. Ovu prezentnost potrebno je dakako da jasno i raz-~ovJ~tno shv.atllllO. Predodžba nije samo time uvjetovana, da u pru-zenoJ . ()cutn~J gradji ne~osreclno dobiva svoj predmet, već se iziskujeI subJektlVl1l momenat jasnog i razgovjetnog shvaćanja. Konačno sedakle. može definovati predodŽba kao j a s n o ira z g o vj et n o s hv a-c a nJe dan oga nam p oje d i n a č n o g pre d m eta.v • Predn:eti su nam iznajprije dani, rekosmo, putem osjetnog opa-zanJa;. pa Je zato ovo opažanje kao izvorni oblik predočavanja ujednoosnOVl1l elemenat spoznaje. Sadržaj ovakove iz van j s k e predodžbesačinjavaju o ć.u t.i, koji znače s~ijesnu reakciju na izvanjsko aficiranje.J?rugl sastavl1l. dIO pred.odžbe Jest s h va ć a nje oćutnog sadržaja.~~o spa?a ~a ocut (EI-r:pfI.ndung)? Uzmemo li oćut u smislu objektivnogIII kvalItatIvnog odredJer1Ja (a ne kao psihičku funkciju), onda ovamospadaju boje, glasovi, mirisi, okusi, tačno-tlačne, kretne i tjelesne ka-kvoće, a osim toga protežnost i oblik te vremensko trajanje. Za prostorno-vremen~ke snošaje kažemo da su predodžbeni oblik (jer obuhvatajurazne. oc~tne :adrž~~e), dok su ostali oćuti samo gradja za predočivanje.Zadaca Je pSIhologije, da napose pokaže, koju prednost imade vidnoosjetilo obzirom na' jasno raspoznavanje kvalitativnih odredjenja, zatim

obzirom na postanak prostornog opažanja i osobito gledom na objek-tivni karakter oćutnih sadržaja. Ovdje treba samo još istaknuti (protiKantu), da su prema novijim psihološkim istraživanjima p r o s tor n 0-

v rem e n s k i s n o š aji o s n ova ni u o ću t n oj g radji,t. j. da nijesu neovisni o predmetima, koji nas osjetiIno aficiraju. Kadbi naime prostorno-vremenski oblici bili fundirani u samom subjektupredočavanja, mogla bi se uz ovu pretpostavku doduše uspostaviti nužnasveza izmedju tih oblika i osjetno-opažajne gradje, ali svaka pojedinačnagradja ne bi iziskivala nužnu svezu s nekim odredjenim oblikom, pa binam se po tom svaka opažena gradja mogla bez ikoje stvarne promjenepojaviti u kojemgod drugom obliku. A nasuprot nas činjenice upućuju,da smo kod opažanja po samim predmetima, koji nas aficiraju, u pravodeterminirani na stanovitu svezu prostorno-vremenskog oblika s odre-djenom oćutnom gradjom. Osim toga nas fizika i fiziologija uče, da sezvukovi, toplina i boje osnivaju na uzdušn.om i eterskom gibanju, aokusi i mirisi opet na stanovitom kemičkom zbivanju. Opažajni su daklesadržaji ovisni o raznom gibanju, to će reći o prostorno-vremenskimpromjenama. Nemoguće je dakle da bi oćutni sadržaji nastali aficiranjenizvanjskih predmeta, a prostorno-vremenski oblici da se nalaze u opa-žajnom subjektn neovisno o predmetima.

U novijoj je filozofiji L o c k e subjektivirao oćutne kakvoće,dok je prostorno-vremenskom obliku ("primarnim kakvoćama' ') ipakpriznao objektivnu vrijednost. Kan t je usvojio Lockeov nazor (kojegautvrdjuje MCIlerova teorija o specifičkim energijama osjetila), da oćutnagradja nastaje doduše izvanjskim aficiranjem, koje uVjetuje raznolikostoćutnih sadržaja, ali formalno diferensiranje ovih sadržaja ipak je os-novano u subjektivnom faktoru. Za prostorno-vremenski oblik pošao jeKant još dalje, pa ga je (na temelju apriornosti) sasvim prenio u pre-dodžbeni subjekat. To če reći, po Kantovoj je nauci p r o st o r n 0-v rem e n s k o o b 1 i k ova nje p o sve n e o v i s n o o o Ć u t-n o j ("e m p i r i č koj") g rad j i. Ali već iz gore navedenog je vi-djeti, da i prostorno-vremenski oblik mora barem toliko da bude uvje-tovan objektivnim odredjenjima kao i oćutne kakvoće. Time je uzdrmanaKantova nauka o prostorno-vremenskoj subjektivnosti, na kojoj je iz-gradjena čitava teoretska njegova filozofija.2)

Do sada je bilo govora samo o jednom izvanjsko-predodžbenol11elementu, a to su oćuti t. j. načini, kako je naša svijest izvanjskim po-dražajem aficirana. Ali to još ne sačinjava potpunu predodžbu. Onošto nam se u osjetiInom sadržaju pojavljuje, treba da bude od nas o p a-ž e n o,i ovom novom psihičkom funkcijom kao jedinstven predmet

2) Isp. He r bar t, Einl. in die Phil. 127; !jsyC!1ol. als Wissellschaft, Sam mtI.W. V. 504 sq; O. K ii I P e, I. Kant 3. Lpzg 1912, p. 47-48; A. Me s ser, Einf-fiihrung in die Erkenntnistheorie, 91-92.

pomišljeno. To će reći, receptivni ćutni sadržaji ne ostavljaju svijestnašu u pasivnom stanju, već ju izazovu na aktivilost, kojom oćute po-mišljamo kao odredjenja na nečemu što je različno od same opažajnefunkcije, t. j. na izvanjskompredmetu. Ovasintetička funkcija imadese smatrati kao osnovni aktivni elemenat spoznajne naše svijesti. Da-kako da se do jedinstvene pomisli o predmetu ne može doći bez paŽnje,jer mehaničko opažanje (percipiranje) oćutnih sadržaja može da budenejasno i neodredjeno, dok svaka predodžba pozna svoj predmet jasno(Lj. trazlikuje ga od ostalih predmeta) i razgovjetno (t. j. poznaje u pred-metu samom cjelinu prem a dijelovima).

Još nam je samo razjasniti narav "u n u tar nje" predodžbe.To može značiti dvoje. Kad se u nama rodi čuvstvo samilosti ili prezira,kad odlučimo nešto izvesti, kad se nečemu domišljamo itd., sve su tosopstveni doživljaji, kojih smo si svijesni, za koje neposredno znademo.Dakako da ove usebne doživljaje ne možemo opažati kao izvanjske pt;ed-mete, ali je toliko nesumnjivo, da znademo za njih i da to znanje možemoreproducirati. Budući da su takovi dogodjaji individualno odredjeni,te ih neposredno upoznajemo, zato kažemo, da su sadržaj unutarnjihpredodžbi. - Ali mi možemo izrazom "unutarnja" predodžba označitii drugo nešto. Kad je izvanjska predodžba (koja je fiziološki uvjetovanaperifernim podraživanjem) prestala, mi možemo njezin sadržaj repro-ducirati kao "unutarnju" pomisao ("phantasma"). To ne znači dakleda se ova pomisao (predodžba) odnosi na unutarnji neki predmet, onaizriče isti onaj izvanjski predmet, o kojemu smo već imali izvanjskupredodžbu, ali je samo izostao osjetiini podražaj. Prema tome može sereći, da izvanjski predmeti indirektno uvjetuju postanak i ovakovihunutarnjih predodžbi. Sadržaj je njihov slabiji i nije vezan na prostornioblik, pa zato možemo ove rep rod u c ira n e predodžbe različitovezati i kombinirati. Ovu moć reproduktivnog i produktivnog pomiš-ljanja zove starija skolastička psihologija "fantazija".

39. Misaona spoznaja. a) Kod svake je predodžbe karakterističnoli prvom redu to, da se ona odnosi samo na iskustvom dane ili prim-ljene sadržaje. Predodžba je, rekosmo, shvaćanje pojedinačnih ili indi-Vidualnih, prostorno ili barem vremenski odredjenih osjetnih i usebnihempiričkih sadržaja. Unutarnje predodžbe, rekosmo nadalje, moguosjetno -opažajne sadržaje kombinatorno oblikovati; ali i ovakove pro-mijenjenepredodžbe ipak po svom sadržaju ne izriču nešto sasvim novo,što bi posve različno bilo od neposredno opažanog sadržaja. Kod sva-kog dakle predodžbenog oblikovanja shvaćamo uvijek zapravo jedante isti primljeni sadržaj; pa kakogod je ovo shvaćanje aktivna pshičkafunkcija, ona ipak n est v ara n o v o g sad r ž aja. Ali naša sespoznajna djelatnost ovdje ne zaustavlja. Nema nikoje sumnjc;da našemišljenje sastoji upravo u stvaranju nekih sadržaja, za koje se·Ile, možereći, da ih u iskustvu neposredno opažamo ili da sunarh neposredno

dani. Ovakovi novi misaoni sadržaji mogu da budu i ovisni o predodžbe-nim sadržajima, ali svakako oni nastaju posebnom, o sjetiInom shva-ćanju specifički različnol1l aktivnom funkcijom. U č~mu sastoji ovos t val' a nje n o vih s P o zna j n i h sad r ž aJa? Ml predo-čene predmete ispitujemo t. j. nastojimo da ih odredim.o ona,ko kako ~uoni sami u sebi, a ne samo kako ih mi opaž,amo; nadalje traZ1l110 medJupredmetima razne sveze (uzročne i svršne), kojih o:jetiln.o ne opažamo,Sve to znači, da naše mišljenje ide za tim, kako bI medJu predmetImaotkrilo postojeći poredak, za kojega ne možer~o reći, ,da j~. ne,posrednosadržan u osjetnom opažanju. Da poluči svoJu zadacu, OCltO Je prematome da se mišljenje mora služiti posebnim (o predodžb~ma ra.zličnim)sredstvima; takova sredstva ili misao ne tvorine jesu pOJmovI I sudOVi(odnosno zaključci). ,

Potpuna se spoznaja očituje zapravo u SL: d .U'. Jer z.a sudove k~~žemo da su istiniti odnosnoneistiniti,3) a u oVOJ dlsJunkclJI upravo leZikarakter spoznaje. Kod svakog izricanja suda jes,t .n e t ~ o. ,(s~bjekat),koji ga izriče i n e š t o (predmet)4) o čemu se dOtlCl11 sud Izrl,ce ..J) Prematome je svaki sud po biti svojoj u dvostrukom, posve razl1.cnom odl1(~~šaju. Prije svega, rekosmo da je sud u svezI s n1lSao:~1l11 sUbJekto,rn, kOJItaj suci do živ 1 j u je, koji si je s v ije st a n (~otI.cnog sUdva. ~ ovo~ate gledišta svaki sud jedan dio svijesnog dogadja~1Ja. lllv doz~v~J.avanJ,a;Sto otucla slijedi? Prvo, da svakI sud ulaZI u po]ed1l1acnu sVIjest bd~u st a n o v i t o vrijeme, te se može opet i vraćati u sVijest.Kadgod:111 ~a1isti sud mislimo, uvijek imademo drugi, novi jedan SVI]eSl11 dozlvlJa]__ a sud po svome smislu ostaje jedan te isti.vN~d~tlje, kod opetovanogmišljenja jednog te istog suda može se sam dOZlVJJa] k val Ita t I V n omi jen jat i: najprije SiliO .ga, recimo, nejasno sh~at,lll,. a ,d~U~1 Pl~tjasnije. Da se doživljaj suda može kvalitativno mIJenJatI, lOS .J~, VISCočito uledom na činjenicu da razni ljudi prema ll1dlVldualno-ps1l11cklmsvojim

bdiferencama ll10gu 'shvatiti i izricati isti sud. Iz .toga proizla~i,

da treba p()mno razlikovati doživljaj suda i njegov s nJ I S a o, DOk.Jeonaj prvi vremenski i individualnodetermll1lran,. SI111sao s,ud~ 1.) nl~evezan na vrijeme, niti je 2.) nešto individualno, Jer s~al<l covJ~k, moz,edoživiti isti smisao nekog suda. Pa upravo zato što se Jedan te IStI SmIe---~-

3) Ari s t. Periil, c. 1.; S. T il o m. S. th. I L IL q. 1. a. 2; Kan t, K.

č. u. 88, .4) Misaonij~ predmet sve ono, o čemu smo kadri misliti, bila to. neka stv~;r

ili SV(Jjstvo i 'odnošaj itd. Osim toga n:1isaoni predmet kao takav ~pstra~lr~ od naCl~na bivstvovanja ; on može da irna realni bitak u IzvanJskom sVIjetu III ~~anentl1lbitak u duši ili može ,da bude samO idealan (npr, brojevi i geometnčke vellcme).

5) . Izreka {kao gramatički Qblik, kojim izričemo sudove) nije .istovetna Sasam'im sudom: jer smisao suda ne sastoji.u samim riječima, koje ga i~nču. U dokazto'~~ služi 'č;~j~ni~a, da kod neke izreke bez pažnje nijesmo shvatili smisao suda;a osim toga može se smisao suda različito izricat!.

sao može nalaziti u različitim svijestima mnogih ljudi, treba reći 3.) dasmisao kao takav nema svijesnog bivstvovanja. Budući naime da smi-sao sam po sebi nije mnogostruk, nego samo jedan stanoviti smisao, adoživljuju ga mnogostruke svijesti, zato smisao suda samo u toliko biv-stvuje, koliko netko misli ili izriče sud. Ako ne gledamo na ovo kon-kretno mišljenje suda, ostaje nam apstraktni smisao, koji prema tomeveć ne bivstvuje.

Sad se pita: što znači taj apstraktni smisao suda? Rekli smo već,da kod svakog suda mislimo nešto (n. pr. različnost) o nečem t. j. o pred-metu (n. pr. o dvima bojama). S m i s a o ili sud znači dakle neku našum i s a o u s n o š aju s p I' e d m eto m. U kojem snošaju? Bu-dući da u svakom sudu tvrdimo ili niječemo neku misao o predmetu,zato kažemo da ova misao dotični predmet odredjuje. Time srna evopreciznije fiksirali smisao suda: on p I' e cl i c i I' a o pre d m e t u st a-n o v i t o o d I' e d jen je (gledam na eksistenciju, kojugod vlastitostili relaciju predmeta). Tri su dakle sastavna elementa u sudu: predmeto kojem sudimo. zatim misao nekog odredjenja i primišljanje (Hinden-ken) ovog odredjenja predmetu. Sud je dakle, u kratko, p I' i m i š-ljanje nekog odredjenja prednletu ili misaonoi n t end i I' a nje pre d m eta o b z i I' o mna nje g ova o d-red jen j a.6)

b) Razvitak naše spoznaje otpočima time, da LI svezi s predodž-benim predmetima nešto o njima mislimo. To će reći, l11isaonim intendi-ranjem predmeta nastaju prvi naši sudovi o njima. Ali kako je vidjeti,111i možemo kod svakog suda (=, intencionalne misli) razlikovati dvo-struki momenat: samu misao i njezinu intenciju. Ako sad logički apstra-hiramo od same intencije, onda nam dakako više ne ostaje sud (jer "in-tencija" je bitni njegov momenat), već samo misao, koja je nosilac in-tencije, i ovu misao samu za sebe uzetu zovemo p oja m. Kod svakogpojma treba razlikovati 'materijalni i formalni momenat. Materijalnustranu sačinjava sam misaoni sadržaj ili značenje. Formalni karaktersvakog pojma sastoji u tom, da neko značenje (Bedeutungseinheit) p o-s t avim oka o o bje k t i v n i ter m i n u s za misaonu relaciju,koju smo nazvali sud. - Osnovna je misaona činitba ona I' e fl e k s i ja,kojom misaono jastvo prema neposredno svijesnom doživljaju istupakao aktivni posmatrač. Ovim činom refleksije prelazi spoznaj ni subje-kat od perceptivnog (pasivnog) stanja u aktivno stanje, koje neposredno,objekte determinira. Dalnji stepen misaone djelatnosti sastoji u n a-

p I' e m i č n o m promatranju ili stavljanju u snošaj onih objekata, nakoje reflektiramo. Ovom misaonom funkcijom nastaje u svijesti našojnapremični (relativni) sadržaj o onim predmetima, na koje neposrednoreflektiramo. Ovaj misaoni sadržaj s intencijom predmeta znači misaonutvorinu, koju zovemo sud. Apstrahiramo li sada od same intencije, ostajenam misaoni sadržaj za sebe. Ova dakle misao ili pojam nastaje psihič-kim funkcijama neposrednog reflektiranja i napremičnog promatranja.- Ali upravo ove su pojmovne funkcije čini se nepotrebne kod nepo-srednog opažajnog suda, gdje o perceptivnom objektu izričem kao P poje-dinačni predodžbeni (perceptivni) sadržaj (n. pr. ovaj papir jest bijel).Prema tome bi kao P suda mogle fungirati i predodžbe, a ne samo poj-movi ako su naime pojmovi specifički različni od pomišljajnih ili pre-dodžbenih sadržaja). Medjutim kod ovog prigovora treba uočiti činje-nicu, da i takav P zapravo uključuje napremični (relativni) misaonisadržaj, jer on znači, da se ovaj opažen i papir podudara s ostalim pred-metima obzirom na jednaku i m ovu bijelu boju. Dakle i kod nepo-sredno opažajnog suda fungira pojam kao nosilac intencije.

Psihološkom analizom došli smo do definicije pojma kao neinten-cijonalne misli. U svojstvu predikata postaje pojam nosilac intencije.Ali dok psihologija ispituje postanak i narav pojmova kao svijesnihtvorina, logički njihov karakter oslanja se na sam misaoni sadržaj. Posvojem sadržaju idu naime pojmovi za tim, da kao predikati u suduodredjuju razne predmete i time konstituiraju samu spoznaju. S logič-kog se dakle stanovišta u prvom redu nameće pitanje o značenju poj-movnog sadržaja.

One oznake koje su u pojmu sadržane, odredjuju neki predmetu razlici prema svim drugim predmetima. To će reći, svaki pojam dajenam odgovor na upit: što je neki predmet? Prema tome nam svaki po-jam po svojim oznakama predstavlja samu b i t (quidditas, essentia)predmeta. Dakako da se u logičkoj porabi izraz "bit" ne smije uzetis !TIetafizičkim ograničenjem na specifičke realne biti. Za logiku značibit (kao predmet pojma) uopće svaki bitak (realni, svijesni, idealni .. ),koliko se on razlikuje od drugog kojeg objektivnog bitka. Kriterij za pro-sudjivanje razlike izmedju pojedinih biti (misaonih predmeta), tvorizadaću one !ogičke operacije, koju zovemo definicija.

§ 1Le~gmeLspoznaje. "40._.r_~_~~_~etI sadržat~"I!_~_!4,._Analizujući smisao (sadržaj) suda došli

smo do logičke--aeJjniCiJe- o sttdu kaomisaonoj )ntenciji preci meta. U;l-.merno Uu obzir,ciasvakisud eksistira ~ao sadržaj. umisaonoj svijestinašoj, čini se da je svaka intencijonalna misao individuil1no i vremenskiodredjena. U drugu je ruku opet činjenica, da smisao suda ostaje ne-

6

6) (sp. H u s s eri, Log. Unters. I I. 322sq; G e y ser, Grundlagen d.Logik u. Erklehre, 34; Kr e i b i g, Die intellektuellen Funktionen (Wien 1909.)133; Me ss e r, Empfindung u. Denken, 165; ido Einfiihrung in die Erktheor. 14sq.Philos. Jahrb. 1919. B. 32.H.4.

promijenjen t. j. da nije ovisan o pojedinom subjektu i o vremenu, ,ukojem ga dotični subjekat doživljuje. Otuda slijedi, da možemo kodintencionaInog misaonog sadržaja apstrahirati od ova potonja dva mo-menta, do kojih stoji psihička eksistencija svih svijesnih sadržaja, a toje sveza s individualnim jastvom i vremenskim odredjenjern. Ako pro-matranmo samo smisao suda za sebe (bez obzira na uvjete svijesnogrijegovog bivstvovanja), onda možemo još jedino reći, da mu pripa~avrijednost t. j. da može biti istinit ili neistinito Smisao sam za sebe niJedakle nikakova psihička tvori na. Prema tome nema smisao suda kaotakav uopće nikoje sveze s misaonim subjektom niti s vremenskim. od-redjenjem. Jedina sveza, koja spada na samu logičku narav suda, jestnjegova sveza s predmetom . .svaki sud ide za tim, da upozna predmetpomoću onog odredjenja, kojim dotični predmet i~tendira. Pita se dakle:Je li predmet nešto različno od samog suda ili je s nj im istovetan ?

Da se intencionalni misaoni sadržaj ne smije konfundirati s pred-metom, slijedi otuda što sadržaj suda nastaje u svijesti mojoj tek mojimdjelovanjem, a ovo moje djelovanje ne može da bude svojina drugihljudi. Predmet pako može da bude i neovisan o mom dJelovanju, a možeujedno da bude poznat mnogim ljudima. Nadalje može moje mišljenjeo predmetu da bude istinito ili neistinito, dočim predmet sarn po sehineniaovog logičkog karaktera. Misaoni predmet nije dakle istovetans intencionalnim sadržajem. Otuda slijedi, da je sasvim opravdano, kadSmO ustvrdili, da smisao suda stoji u intencionalnoj svezi s predll1et0111.Ali ovu svezu možemo još i dalje analizirati.

Svaki smisao suda znači intencionalnu misao, kojom se odredjujepredmet. Ako predmet nije istovetan sa sudom, onda i ono o?red)enJe,koje pl'edmetu kao takovom pripada, nije istovetno s predlkat1~l1l:n(misaonim) odredjcnjem. Time pako što Ini prediciram.o. neko odred!en!eo predmetu, nije još da~ako. rečeno. da se to predlwano odredJel:jCdoista 'na predmetu i nalazi, odnosno .da mu zbiljski pripada. DrugIllI rIje-čima, intencionaIno se odredj en je može sob jektivni m od red jen j em(Sachverhalt, . Tatbestand) slagati (podudarati) i ne slagati. Upr~lyqta je činjenica svakako dokaz, da predikativno odredjenjenije istovetnos 0bjektivnim odredjenjen} Pa ako se. nekoodredjenje, koje sudolnizričem o o predmetu, doista na prednletu'j nalazi, onda je ta~.av sudistinit, a u protivnom je slučaju neistinito Predmet suda zna~l dakleono objektivno odredje.nje, koje normira vrijednost intenclonalnogmisaonog sadržaj a. ~./ "

41. Predmet i bhak. Prelna doslije rečenOIYl proizlazi, d~ se. .u lo~gičkom smislu I1(j,ziva "predmet" sve ono,} čemygo,9 s~. dad.el~rect .neklsud. Sve ario o čemu sudim.o, imade funkCIJU krIterIja Ih norme obZIromna sam sud; to čereći,miseu svakom sudu pitamo, da li se predika-tivno odredjenje nalazi u predm.etu ili ne. ',. .

Kad pomoćupredikata intendiramo predmet, to. znaCI, da nasto-jimosaznati, da li tajP doista pripada predmetu ili ne pripada. Otuda opet

slijedi, da je predmet s objektivnim svojim odredjenjem n e o v i s a no sadržaju suda: jer kad bi predmet bio istovetan sa samim sadržajemsuda, onda uopće ne bi razlike bilo izmedju istinitog ili neistinitog suda.Budući je neskladno pomisliti, da bi sadržaj suda mogao sam sebi neodgovarati ili sam sa sobom ne biti u skladu, zato se može neki sadržajsuda podudarati ili ne podudarati samo obzirom na onu normu, kojaje izvan tog sadržaja, odnosno koja je o ·samom sudu neovisna. Svakidakle 10gičkipredll1et znači normativnu neovisnost o sudu. Sve onošto je obzirom na kojegod svoje odredjenje me t n u t o pre d našu in-tenciju, zove se predmet suda.

Bitnu karakteristiku predmeta našli smo u njegovoj neovisnosti. o sadržaju suda. Ova se .neovisnost, rekosmo, osniva na činjenici, dasadržaj suda može odgovarati i ne odgovarati svojem predmetu. Po-kušaj mo sad ovaj snošaj objektivne neovisnosti o sudu genetički ana-lizirati t. j. na temelju same naravi mišljenja. Kadgod mislimo, uvijeknešto doživljujemo, nečesa smo si svijesni, nešto shvaćamo, nešto usvijesti nalazimo ili opažamo. Ovo "nešto" može da bude sve ono, što-god je kadro} ući u svijest (predodžbe, pomisli, pojmovi, čuvstva .... ).Sama narav misao}1e djelatnosti upućuje nas dakle, da je naše mišljenjeuvijek na lVŠ to vezano t. j. da je uvijek upravljeno na neki sadržajkoji je po (svojoj naravi) i s pre d samog mišljenja. Kad je misaoni sp- II

bjekat u svojoj svijesti nešto opazio ili našao, onda prva izjava rilisaonogsubjekta glasi, da ovo "nešto" - jest: jer da u svijesti ničesa nema, nebi misaoni subjekat mogao nešto opaziti ili shvC\titi. Sve ono dakle štomišljenju daje I.sadržaj, te je eo ipso ispred samog mišljenja, zovelllOb i ta k (das ~pin).Ovaj najopćenitiji smisao bitka apstrahira od ljud-ske svijesti t·;j. bitak kao takav ne iziskuje, da ga upravo čovjek shvatiilina~ljeu svojoj svijesti. Nadalje pojam bitka, ne iziskuje niti aktualnoshvaćanje; jer to bi značilo, daje, bitak ovisan o shvaćanju misaonogsubjekta, a upravo je obratno .. !3itak je (u sP9znajno-teoretskorn smi-slu) sve ono, što mo~,,e d:a b.ude.oc.l .ne,kog misaonngs u bj e.k t a pr o nad je n o (vorfindbar},.:;t

42. Psihologistička' i formalistička logika. Razlog za razlikovanjeIDgike i psihologije nalazi se u tom,što svaka od njih imade zasebni svojformalni objekat, po kojem proučava naše mišljenje. Kad učitelj govori'li školi n. pr. o historičkom kojem dogadjaju ili o matematičkoj o.pe~a-ciji, mišljenje o tom predmetu eksistirati će u individualnoj svijestisvakog pojedinog učenika, vezano će biti kao usvjesni dožjvljaj na sta,qo-

6*

viti vremenski razmak, a i kvali ta tivno će biti različno prerha sposob-nosti pojedinih učenika i prema momentanom duševnom stanju poje-dinca. Ovo s p o zna j n O do živ I j a van j e u konkretnom su-bjektu promatra psiholog. - Ali ono što svi učenici treba da spoznaju,t. j. smisao onih sudova, koje učitelj izriče, nije ovisan o duševnoj raz~ličnosti i promjenljivosti pojedinih učenika, jer kao takav niti eksistirau pojedinačnoj sVijesti niti je vezan na vremenski neki odsjek. Ovaj ne-individualni s m i s a o s p o zna j e, koji joj daje njezinu općenitui nužnu vrijednost, promatra logičar.

Zaustavimo se kod ovog logičkog momenta naše spoznaje, da jojs obzirom na njezin smisao ili sadržaj pripada vrijednost sasvim neovisnoo tom, da li ju pojedini mislilac uvidjao i priznavao. To će reći, tkogodi kadgod o nečemu (o nekom predmetu) izrekne neki sud, onda je tajsud istinit .ili neistinit, pa ako je i s t i n i t, to znači da vrijedi po svomsadržaju ili po svom smislu općenito i nužno za sve ljude, ne gledeći napojedine upravo ljude, koji ga spoznavaju t. j. u čijoj se svijesti nalazi'.Sudjenje kao svijesni doživljaj nije nužno niti je općenito, a istinitostsuda imade k ara k ter n u ž n o s t i i o P ć e n i t o s t i. Upravoovaj karakter znači distinktivnu notu logičke strane naše spoznajeprema psihološkoj. Ali moglo bi se reći ovako. Niti psihologija ne ostajekod pojedinačnog usvjesnog doživljaja, i ona traži ono što je zajedničkoi općenito u psihičkoj našoj organizaciji. Psihologija nastoji upoznatipsihičke zakone uopće, pa i za naše mišljenje. A općenita i nužna vrijed-nost ili istinitost sudova takodjer se konačno osniva na t. zvo logičkim

.,7:akonima. Čini se dakle, da ovi logički zakoni, koji podaju našim spo-znajama !ogički karakter, nijesu drugo nego psihički zakoni misaonogsubjekta. U tom slučaju bi ipak logika bila samo dio opće psihologije.

Ovaj nazor o istovetnosti logičkih i psiholoških zakona mišljenjazovemocp:;~jJ},Atogj.);'lm ... Njegovu neispravnost dokazuje činjenica,da psihološki zakoni imadu samo e m p i r i č k u i po tom hipotetskusigurnost, jer psihologija do svojih zakona dolazi induktivnim putemusebnog opažanja. Naprotiv sigurnost ili istinitost logičkih zakona n e-() v i s n a je o iskustvenom opažanju, jer ju ono ne može ni utvrditini oboriti. Mi doduše kažemo i za psihičke zakone, da su općeniti,ali to znači toliko, da prema jednakoj p s i h i č koj k o n str u k -c i j i kod svih ljudi, odnosno prema jednakim realnim uvjetima, nužnonastaju jednake psihičke funkcije. Logička pako nužnost ne osniva sena psihičkoj našoj organizaciji, nego na s p o zna j n o-s a dr Ž a j n i m

os n o š aji m a, koji zadržaju svoju vrijednost, ako ih i nitko ne spo-znaje. Zato za razliku od psihičkih zakona mišljenja zovemo logičke za-kone zapravo misao na načela. Time. je dakle opravdano raZlikovanjelogike od psihologij e.

{Ali pita se dalje; na čemu je dakle osnovana općenitost i nužnostlogičRih načela, ako joj nije izvot u jednakosti misaone . naše ,psihe?

85

~od svake misaone spoznaje uvijek je netko tko misli (misaoni subjekatI ~eš.to o če.m~ ~e misli (misaoni predmet). Pa ako misaoni SUbjekat nije~nj.ertlo~a IStIl1l~?St ~poznaje, m?guće da se istinitost spoznajnih sadr-zaja .os~lva na n]1h~~I.m predmetIma .. Ako pretpostavimo da~upredmetineoVisnI 0. našem mIsIjenjU, te ako ml našim mišljenjem izreknemo nešto? ~r~dmetIma,. ka~o su doista sami u sebi, onda će biti takova spoznajaIstInita zato, j~r je osnovana na samim predmetima. Ali ovu pretpo-st~vku zabacuJ~ forma 1 i.s t i č k i logičari. Oni neće da priznaduoVisnost sp~zn~Je ~ precl'netI:na, pa kažu da spoznaja imade (logički)~arakte.r o~~el1ltosbl. nuznostI po nečemu, što nije empirički-pojedinačnoI, prol~jenIJ:vo: SvakI. pak ~mp.i.rički spoznaj ni sadržaj (ili "gradja")samo je. P?jedl11aČ~~..l pro:nje~IJlv: .dakle oni spoznajni o b I i c i, kojisu neov.ISI1l o emplrIJI (aprtorl1l), dajU našoj spoznaji logički karakter.

~h formalistički nam logičari moraju odgovoriti: zašto su našiSUdOVI, odnosno apriorni oblici, upravo po svom k o n kr e t n o m s a-d r ž aju istiniti? Budući da se sadržaj naših sudova nalazi u indivi-d.ualnoj sVij~sti, ~ato. je .ist.initost. moguća samo onda, ako pretposta-vuno, .da ~.u .1 ap.rtorl1luvjetI za spoznaj nu istinitost psihičke naravi t. j.da oni saCl.njavaJ.~ uprav~ naš~ spoznaj nu narav. Dakako da u tom slučajuopet postaju. 10g.lc.ka n~cela. Ist.o~etna s psihičkim zakonima mišljenja:,. ,. 43. SUbjek~.vlza~--~-.obje~tlV1Z~. ?baprije navedena nazora pre~'

kIdajU svc~u o.vl.sno~tI IzmedjU n1lSaol1lh načela i misaonih predmeta.Ot~d~ prol~lazl Je~an veom.a dalekosežni posljedak. Ako sc vrijednostloglčkI!.l ~ac.el~ OSl1lva na mIsaonom su b jektu, odnosno alS.Qjesya, našaspoznaja lsbl~lt~ S~ln?, z~to, jer je prema rnisaonoj. naravi naŠoj nUŽna,'ond.a ta~?va IS~ll1~;rr1jedl samo z,a Ilas .I~ LI d c:lS§l:<:Igod srno sigurni,~~ Je kOJI sud IStl~It, o~dil()\'~ sigurnost I Istinitost vrijedi samo s ab-z 1 r ~In.na saI~1 mlsao.11ls u bJe ~.il~,':l ..(jillLvrijedi ingovisn.oočovje-ko~o~ n1lSaon01 narilVI - prepustem smo n e i z v j e s n o s t i ili dvo-un~~~!:,Zat? se ta~vav.II~Z?:.O logičkoj ;rrij~<:Inosti spoznaj e. zove antro-p~log.lzam Ih noetIckuelatIvlzam (relatIvni skepticizaml), ili s u bje k-ti V Iza m. ... ...

!sprav:lOst ili održivost sUbjektivizma ovisi o pitanj· u: da li su n v.'d ( b . t· . aSI~.u ~VI .o. zlrom na IS Il1ltOSt svojeg sadržaja) ovisni o predmetima?~ub.Jekb~lzam, reko~mo,. odg?vara negativno, pa zato istinitost sp 0-zna~e. OSl1lvan~ sveZI s mlsaomm sUbjektom. Nasuprot ako se dade usta-novItI,. d~ su lp~k naši )st!lliti)?ll<:l()vi()Yi~!lLQ predmetima, odnosnoda se loglčka nacela osmvaJu na misaonim predmetima, onda je očito

'.' I) ~ p s 0.1u t.n i ske.p:icizam apodiktički zabac(Jje i samu mogućnost logičkeIsttne. ~ eto d 1 Č k I skepttclzam ne poriče istinu, ali drži da obzirom na sva kspozn~Ju moramo b~ti izn.ajprije u stanju dvojbe (realne ili fiktivne). Kritički d o ~111 ati ~ ~ n:- dOkazuJ: da Imade takovih istina, o kojima ne možemo zbiljski dvojiti;a ne~r.lttčkl dog.l~attzam bez istraživanja pretpostavlja apsolutnu vrijednost našespoznaje (u emptnčkom i metafizičkom opsegu).

da logičkavrijednost naše spoznaje imade ne samo re lativ'n u (6bziromniCovJekovu misaonu narav), već a p solut nu,'rie samosubjekti'vnu,već o bje k ti, YJlu:vrijednost. T~,~a'{nazor"zovelTl(}q,,:ljT=~:,KIj,yifa m.

S objektivističkoggledišta'i;astojiistinitosti naših sudova u skladuili podudaranjunjitlOvog sadriaja s predmetima. Budući pako dati suduintendiramo neki' predmet pomoću predikativnog odl'edjenja, stoga ćebiti istinit onaj sud, kod kojega se predikativno odredjenje podudara sastvarnim odredjenjem na predmetu. Misaoni se subjekat' dakle morapitati: dali se njegov sud podudara s predmetom obzirom na njegovobdredjenje ili se ne podudara t. j.da li je istinit ili neistinit ? Ovo bi pi-tanje dakako otpalo, kad bi misaoni subjekat n e p o s red n o u pred-metu nalazio stvarno njegovo odredjenje, jer u tom slučaju uopće ne bimogao izrečeni sud biti neistinit. Uzmemo li naime da misaoni SUbjekatnije u posjedu predikativnih odredjenja neovisno o predmetu, već da usamom predmetu neposredno otkriva njegovo odredjenje, onda je ovostvarno odredjenje upravo tako neposredni sadržaj suda kao i sam pred-met. To će reći, u takovom slučaju n e pre die ž i dvo str u k ood red jen j e, predikativno i stvarno (na predmetLi), pa zato se tui ne može govoriti o "podudaranju" dvostrukog odredjenja (predikativnog i objektivnog). Ako u predmetu neposredno nalazimo neko odre-djenje, pa ga o predmetu prediciramo, onda će istinitost ovog suda sa-stojati u tom, što se u predmetu doista nalazi ono odredjenje,kojeg onjemu misaoni subjekat predicira. N e p o s r ed ,na i s t i n a značidakle pr ecljcJral1jeodredjenj]i~'J{:'9Te 'e u pre d m e t u-n a I,,~Lzi.

Ova se definicija istine imade smatrati kao izvorna, jer pojam"podudaranja" ulazi u definiciju istine tek uz pretpostavku, da je mi-saoni subjekat u posjedu predikativnog odredjenja, kojeg ne nalazi ne-posredno u samom predmetu, već ga mora tek stavljati u snošaj ispo-redjivanja s predmetom obzirom na stvarno njegovo odredjenje. Prematome je i različna funkcija suda kod neposredne i posredne istine. U po-tonjem slučaju mora misaoni subjekat svojim predikativnim odredje-njem "intendirati" predmet t. j. mora tek indirektno (pomoću predika-tivnog odredjenja) shvaćati stvarno odredjenje na predmetu.' Ako paksubjekat izravno shvaća ili opaža objektivno odredjenje, onda uopćen e map red ika t i v n o god red jen j a, koj e b i mog I °r az I i č i t o b i t i od objektivnog odredjenja, pa zato n e man ii n t end ira n ja, već je u takovom sudu samO izravno opažanje stvar-nog odredjenja. Na bitnost suda ne spada dakle zapravo sam način pre-diciranja (neizravnog ili izravnog); sud znači općenito: .prediciran je nekog ()clE~QJ~f1iq.":Q,,l)redme.tu," ,

,'Ako'se sad ispostavi, da imade takovih istina, kod kojih predika-tivno odredjenje neposredno nalazimo u predmetu, očito je, da je u tomlučaju istinitost sudova ovisna o predmetu. Ako se pak na ovim ,nepo-

sredno istinitim sudovima osnivaju 'svi drugi posredno istiniti sudovi-valjareći, da je sva i s t i n i t os t s P o zna jeo v i s n a o m i s a o,rt i!TI o bje k tim a, i po toj njezinoj objektivnoj vrijednosti da jojpripada i apsolutna vrijednost za koji god misaoni subjekat." IzloŽenu anaiizu ilustrirati ćemo na k,?nkr,etI1ornprimjeru. Dvijeboje, crvena i zelena, daju nam dvostrukiperceptivni. sadržaj. Napre-mičnim promatranjem (Relationswahrnehmung)obihperceptivnih sa-držaja nastaje u svijesti 'našoj' nep red o d ž b e n i i I i m i sa o n isad r ž a j (species intelligibilis) o različnosti percipiranih boja. Akosad ovaj' nepredodžbeni (misaoni) sadržaj (pojam) stavimo u snošajspre,dočen}t!l bojama t. j. ako "različnost". uzmemo kao pre.dikat, koji~ibtendiranlo obe boje kao pre d m e t, dobIsmo sud: crvena I zelena bOJaj~su različne. Sud je dakle intencionaini misaoni sadržaj o nekom pred-metu.2) Istinitost ovog suda sastoji u tom, da se snošaj izmedju S i P(t. j. misaoni sadržaj "različnosti") podudara sa snošajem, koji postojimedju crvenom i zelenom bojom.

Sad nastaje pitanje: je li "različnost" kao misaoni sadržaj ovisio bojama t. j. je li mi izričemo različnost o crvenoj i zelenoj boji ~J'-

jer se ta različnost medju obim bojama nalazi i neovisno o našem sudu,ili pak mi po psihičkoj misaonoj nuždi (po subjektivnim sintetičkimoblicima) stavljamo pojam različnosti medju percipirane boje? Prvostanovište zastupa o ,b jek t i v izam, a ovo potonje noetički su-h jek t i v iza m.

-'". , ()"bjektivističko stanovište lnože afirmirati svoj raison d~ etre, 'akodokaže, da pojam "različnosti" dobivamo neposrednim uvidom u per-cipirane boje t. j. da "različnost" upravo tak~ nep,osredno o~a~amokao i predočene hoje. A to se dokazuje upravo time, sto uz perClptranucrvenu i zelenu boju nije "različnost" treći perceptivni (predodžbeni)elemenat, već se nalazi u samim percipiranim bojama. I upravo zato,jerbo "različnost" nije takav objekat, koji hi odijeljen bio od crvene izelene boje, zato nikoje misaono biće ne bi moglo "različnost" kao pre-dikat zanijekati o crvenoj i zelenoj boji. To pako znači, da je naš sudovisan o snošaju, koji postoji medju samim bojama - i u toliko pripadanašem sudu objektivna i apsolutna vrijednost.

2) Specifičku razliku izmedju spoznajnih sadržaja (perceptivnih i nepredodžbe-nih) uzeo je već Aristetel kao podlogu za psihološko istraživanje misa nih pr cesa.Ovaj heuristički princip usvaja i eksperimentalna škola u Wiir burgu (O. Kiilpe, KoMarbe, H. J. ,Watt, N. Ach, A. Me3ser, O. Schllltze, K. Bohler, Storring ; isp. "Archivfiir d. ges. Psych.") O konstrLlkciji mišljenja isp. Geyser "Lehrbllch d. allg. Psych-(Miins,ter 1908.) n. 460. - 471 i za tim "Einfiihrung in die Psychologie der Denk-vorgange (Paderborn 1909.) i "Grundlagen d. Logik u. Erklehre (Miinster 1909.) p.19-50.

b). Dovedemo li sadržaj našeg iskustva u svezu s pitanjem o znan-stvenoj vrijednosti spoznaje (koliko imade karakter općenitosti i nuž-nosti), očito je da iskustveno znanje još ne znači samo Za sebe potpunuznastvenu spoznaju. Ono što u iskustvu nalazimo, nije tako nužno,da ne bi moglo i drukčije biti; aol1o što opažamo kao općenito, ipakjoš dopušta mogućnost iznimke. Znanstvene spoznaje nijesu daklesam o iskustvene (empiričke). Nadalje imade znanstvenih disciplina(čista matematika), koje izlažu doista nužne i općenite spoznaje, a sas-vim su neovisne o iskl\stvu. Otuda je vidjeti, da osim iskustvenog, ima-de još jedan, r aci o n al n i faktor, kojemu pripada u našoj spoznajiprvenstvo. Jer i empiričke znanosti, koliko god se osnivaju na iskustve-nom opažanju, proširuju svoje opažajne rezultate i dolaze do mnogihspoznaja upravo pomoću razumnog faktora, na osnovu misaon ih na-čela. Racionalni ili o iskustvu neovisni (apriorni) momenat sačinjavadakle znanstveni karakter spoznaje. Ovaj nazor zastupa_s?sjpl1a-I iza m (apriorizam). . '.

Već u pretsokratskoj grčkoj filozofiji najviše se ističe racionali-zam El ej c i (Parmenid oko 470 pr. Hrista.), pa i mladji naravoslovciili a.~?Il}L~,Ji (Demokrit) uče, da se pravi bitak može upoznati samomisljenjehm.Proti sofističkom empirizmu počeo je već Sok rat isti-cati Tazumski faktor spoznaje, ali u svezi s iskustvom, dok jeP 1a-t o n kasnije odnemario iskustvo, Ar ote I je u čitavoj svojoj fi-lozofiji skladno proveo racionalizam s el)1pirizmom. Opet u 17, vijekurazvio se na kontinentu racionalizam proti engleskom empirizmu, D e s-cartes, Spinoza, Leibnizi Wolff uzimiju razum za je-dini izvor prave spoznaje .f~acionalističku nauku o apriornim (neisku-stvenim) uVjetima za mogućnost.općenite i nužne (znanstvene) spo-znaje usvojio je iKa n t .Ali ovi SU apriorni uvjeti za Kanta samoformalni spoznaj ni elemenat, dok spoznaj ne sadržaje dobivamo iz isku-s tva, a posteriori. Time je Kant zauzeo kompromisno stajalište izmeđuempirizma i racionalizma. K~itiku obih nazora proveo je Kant str a n-sc end e n t a I n o g gledišta t. j. istražujući (bez obzira na pojedi-načno iskustvo) one sppznajntel~mwte,. koje moramo pomišljati kaokonstitutivni uvjet za mogućnost spoznaje. ()vaj se Kantov nazor zovek rit i c iza m. '. .... .....

c) Št()se empirizma tiče, svakako je u pravu, kad s p s i h o ge-net s kog gledišta daje prvenstvo iskustvu. Vremenski dakako ovisisva naša spoznaja o iskustvenom opažanju. Kad bi racionalizam ta-kođer psihološki shvaćao pitanje o postanku spoznaje, svakako bi paou zabludu, jer se racionalni spoznaj ni elementi ne nalaze gotovi ili zbilj-ski (aktualni) u duhu ljudskom ispred (vremenski) svakog iskustva,Doduše i Kantov "a priori" nije sasvim izbjegao ovoj pogi belji psiho-loškog shvaćanja. Ali racionalističko stanovište ima se uzeti u log i č-k o ul smislu. To će reči, ako uzmemo spoznaju kao već stečenu, i po

44. Empirizam, racionalizam, kriticizam. a) Mnoštvo je raznih spo-znaja, dol<ojil1-d61aiii11() na temelju izvanjskog (osjetnog, posrednog)i usebnog (neposrednog) opažanja. Ovakovo znanje sačinjava naše(izvanjskog i usebno) i s k u s tv o.

Promatramo li razvitak svijesti ljudske, vidimo da se spoznajakod djeteta otpočima osjetnim opažanjem (zamjećivanjem). Dakle ječovjek ispred tog opažanja" tabula rasa" obzirom na mogućnost spoz-naje, a nema nikakovih urodjenih spoznajnih elemenata. Nadalje se našaspoznaja i proširuje samo u svezi s empirijom. Čovjek je doduše kadaro empirički-opaženoj gradji misliti (stavljati ju u snošaje), ali mišljenjesamo za sebe, bez empiričkih sadržaja nema spoznaj ne vrijednosti. Kadbismo imali samo pojmove, sva bi misao na operacija sastojala u nekomizjašnjavanju i raščlanbi (analizi) tih pojmova, što ne bi proširivalanašeg znanja. Mi bismo imali samo "analitičke" sudove.3) Dok naprotiViskustvenim opažanjem stičemo nove spoznaj ne gradje, proširujemostaro znanje i tako dolazimo do "sintetičkih" sudova. Znanstvena sedakle spoznaja proširuje na osnovu iskustva. Povrh toga je činjenica,da naši pojmovi, ako se i razlikuju od opažajnih sadržaja, ipak nastajuod njih, pa je tako sve naše mišljenje iskustvenog porijekla. O vaj nazorzastupa e m p i r i za ri1,

Susrećemo ga već kod Pr o t a g ore i u Sokratskoj školi kodKir e n jan a (Aristid oko 400 pr. Hrista), a kasnij e kod S t o i kai E P i k ure ja c a, U novovječnoj engleskoj filozofiji (17. i 18. v.)glavno je obiljeŽje empirističko shvatanje, Donekle B aco n i H o b-b e s, a osobito Lo c k e svode svu našu spoznaju na izvanjsko i usebnoiskustvo. Lockeipak još priznaje apstraktne pojmove, tako primjericei pojam materijalne supstancije. Ali B e r k e 1e y već zabacuje mate-rijalnu supstanciju, te priznaje samo oćutne sadržaje. Tako zvane ap-straktne pomisli nijesu drugo nego skupina pojedinačnih iskustvenihdata. Dosljedno dalje pošao je Hum e, koji zabacuje i duševnu sup-stanciju t. j. istovjetuje jastvo s perceptivnim elementima. Načelo uzročcnosti nastaje uobičajenom asocijacijom dogodjaja. Napokon je j. S.M i II protegnuo empirističko stanovište i na matematiku. Sasvim jedno-strano zastupa empirizam C o n.d i II a c (Traite des sensations 1754),koji zabacuje i usebno opažanje, pa zadržaje samo izvanjsko (osjetno)opažanje kao jedini izvor spoznaje (senzualizam).

3) Po KantoYoj (racionalističkoj) terminologiji zovu se oni sudovi analitički,kod kojih je P, sadržan u S-u, Oni su općeniti i nužni, ali ne proširuju spoznaje. Sko-lastička filo:wfija zove analitičkima one sudove, kod kojih se razlog za spojidbu S, iP-a nalazi u njihovoj analizi - ako i nije P formalno sadržan u S-u,

tom 'gotovu ili dovršenu činjenicu, te analitički ispitujerrio sastavneelemente, koji spoznaju omogućuju, ,očito je da se. njezina općenita. inužna vrijednost ne može osloniti na empiričJd faktor. Dok je (protiracionalizmu) lahko dokazati, da se spoznaja po svom sadržaju oslanjana iskustvo, isključivi je ernpirizam neodrživ upravo zato, jer ne možeistumačiti gotovu spoznaju, koja po svojoj općenitosti i nužnosti tekdobiva znanstveni karakter.

Zadaća je dakle no etike, da u prvom reduproti ekstremnom empi-rizmu, koji priznaje samo naše opažanje kao jedini izvor spoznaje, nastojidokazati opstojnost p oj m ova i objektivnu njihovu vrijednost Mi-saone funkcije, koje uvjetuju postanak pojmova, te one misaone funk-cije, koje od pojmova sastavljaju sudove, ~ sve te misaone operacijezasebni su spoznaj ni faktor, koji nije istovetan s našim opažanjem.Pojmove koji su po svom sadržaju neopažajni, zovemo neempiričkiili metafizički pojmovi. Takovim se pojmovima služe i empiričke zna-nosti, koje se bave samo empiričkim predmetima. Ni empiričke se zna-nosti ne mogu sasvim ograničiti na iskustveno opažanje i odreći seneopažajnog (razumnog) spoznajnog faktora (a to su pojmovi i sudoviu svim logičkim oblicima mišljenja). S obzirom na taj neopažajni ilineiskustveni spoznaj ni momenat može se i za empiričku znanost (kaoza svaku znanstvenu spoznaju uopće) kazati, da je metafizička. Ipakse ovaj izraz redovito uzima da označi one spoznaj ne predmete, koji sene nalaze u opsegu iskustvenog opažanja. U prvom smislu rekli bismo,da imademo ne samo opažajno-iskustveno, nego i razumsko (u tolikometafizičko) znanje o svim empiričkim predmetima, a u potonjem smi-slu znači metafizičko znanje toliko, da se odnosi na predmete izvan is-kustva, koji transcendiraju iskustveno područje. Ali o tom novom pi-tanju slijedi dalje.

sposobnost već h,ocke i Berkeley. Franceski riaučenja'ci. d' AIembertj!Turgot (u 18. v.), pa (u 19. v.)učitelj Comteov Saint-Simon 'takodjersu prvi vijesnici onog pozitiviztna, kojeg je sustavnh prove0C:,otnte(1798-1857). Naša spoznaja prolaziiznajprije teološku (anirhističku,antropomorfističku) fazu, u kojoj čovjek iza svih pojava naslućuje sebislična božanska bića; zatim metafizičku, gdje bogove zamjenjuju ži-votni uzroci i duševne sile; napokon u pozitivnoj fazi napušta spoznajasvaku težnju za konačnim uzrocima svijeta, te istražuje samo njegovezakone. Filozofiji je zadaća, da podupire pojedinačne znanosti i da ih su-stavno organizira. Prema tome nema filozofija zasebne kakove metoder1iti zasebnog svog područja, ona pozitivnim znanosti ma ispituje nji-hove metode i stvara cjelinu. Uz Comtea pristao je u Franceskoj Li t-t r e, a u Engleskoj prijatelj Comteov J. St. )\'1)JJ, i donekle.Speryser.U savremenoj filozofiji postao je pozitivizarrf"'karakterističnim' otlifježc ..

j em, u koliko znači negaciju metafizike (agnosticizam). U tom se po-dudara Laasov pozitivizam, Avenariusov empiriokriticizam, Ouhrin-gova filozofija zazbiljnosti, Riehlov kriticizam, Schupeova imanentnafilozofija itd. Ali treba ipak ovdje istaknuti, da to nije onaj Comteovpozitivizam u strogom smislu, jer sve ove struje priznaju filozofiji po-sebno područje i odijeljenu zadaću od pojedinačnih znanosti. Dakakoda zabacuju znanstvenu (teoretsku) vrijednost metafizičke spoznajeza realni svijet, ali ipak dopuštaju i uče, da u pozitivnim znanostimanije iscrpena sva težnja duha ljudskog, pa da je toj težnji za nekim vi-šim ciljevima života namireno u filozofiji. Ako ništa drugo, već spoznajno~teoretska pitanja stvaraju filozofiju, koja upravo postavlja granicunašeg spoznanja. U vidu ove zadaće zovu ovakovu filozofiju kr i ti -ei z a m. Tako se može zvati kriticistom već Locke i Hume, ali zapravotek Kant.

b) O mogućnosti metafizičke spoznaje već je bilo govora, Kadj~ opća noetika dokazala opstojnost neopažajnih misaonih sadržajaili pojmova i objektivnu njihovu vrijednost, treba da potraži one poj-move (n. pr. pojam uzroka), od kOjih su sastavljena najopćenitija spo-znajna načela. Ako se ispostavi, da predmet tih načela nije empiričkiodredjen, onda je i spoznaji, koja se na tim načelima osniva, otvoren putu metafiz.ički svijet. - Pozitivizam u strogom smislu, koji ne priznajefilozofiju kao zasebnu znanost, oboren je činjenicom, da čovjek imadei neempiričkih pojmova, koji mu u svezi s neempiričkim pitanjimaomogućuju spoznaju izvan granica pojedinačnih empiričkih nauka.

45. ~o~itiviz~mimetafizicizam. a) U svezi s empidzmom i racio-naliZOlom 'namCtnLil() se pitanje' o granicama naše spoznaje. Raciona-lizam, koji podcjenjuje empirički spoznaj ni izvor, pretpostavlja da mo-žemo spoznati sve o čemu mislimo. Upravo metafiiički su predmetiadekvatni objekat čiste razumske spoznaje. Ovaj racionalistički d o g-ol ati z a m cvao je osobito u 17. i 18. vijeku (napose kod' Spinoze).Ali ni empirizam (još za Lockea) nije jasno gledao mnice empiričkogi empiriju-transcendentnog (metafizičkog) svijeta. jI~k. Je H u]l1C: iz._.svojeg empirizma povukao kao nužnu konsekvenciju p oz ffTv i z amt. j. nazor,dajilozofijska spoznaja nen10žesegnutUzvan iskustvenih

.",gL~!)J.<;~:rOvaantimetafizička tendencija otpočela je zapravo u Engles-koj već tamo od Fr. Bacona, a pomnije su istraživali spoznajnu našu

IV. O predmetima spoznaje.

46. !dealizam. ir~alizam. a) Ako uporedimo spoznaj ne predmete,vidjeti je j1ekaraiHR:a s'1Ht:li'fom na njihov način bivstvovanja. Nekemisaone tvorine konstruiramo samotvorno n. pr. brojne snošaje, geo-

metrijske i logićke oblike. Ovakovim se predmetima bave formalne zna-,nosti. Ali imade u izvanjskom i usebnom svijetu takovih predmeta, kojisu nam dani kao gotove ćinjenice. Zakone i narav tih predmeta (u mate-rijalnom i, duševnom svijetu) nastoje upoznati realne znanosti. Nama sečini, da ovi prednieti postoje i izvan svijesti naše, da nijesu samo u njojsadržani. Pita se dakle: ima li doista takovih predmeta, koji trans cen-diraju misaonu svijest, koji ne samo što se u svijesti našoj pojavljuju,nego imadu još re a I n i (ekstramentalni) svoj supstrat - i možemoli mi te predmete spoznati? R e a I iza m odgovara afirmativno, doka p s o I u t n i ide a I iza m ili konsciencializam (" Wirklichkei ts-standpunkt") poriće drugi koji bitak osim usvijesne zbiljnosti. Realneznanosti ispituju zapravo samo oćutne i čuvstvene sveze u svijestiljudskoj. U.n1 jer e n i i I ire 1ati v n i ide a I iza 111 i I i f e-n o In ena I iza m priznaje doduše neki realni supstrat za empirićkepredmete, ali drži da mi taj supstrat .spoznajemo samo koliko seu namapojavljuje,a ne možemo ga spoznati po njegovoj naravi kako je u sebi(da s Ding ansich).

Apsolutni idealizam sustavno je razviQ.. .Ber.ke Je y, .kojLdrži"da tjelesa nijesudruga nego kompleksoćutnih sadržaja u pojedinaćnojosobnoj svijesti (suqjek tiy ni i dea I i z am). Bitak stvari isto-veta n je s perceptivnim sadržajima (esse-percipi). Budući pako da ovopercipiranje nije ipak samovoljno, zato mu je uzročnik Bog. Ipak Ber-keley priznaje realne duševne supstance. [Qvaj psihološki realizam za-bacio je Hum e, te je po njemu i duša postala puka percepcijna udružba.Negirajući osobito realnu vr.ij~d~st p.oj.m.a supstancije i uz~oka, ..otklonioje time Hume svaku metafJZlkuJ Jedini Je predmet spoznaje sVIjest sva-okog pojedinca. Ovom se stanovištu sasvim primakao i s o I i P s iza 111.

(solus ipsm v. Schu bert-SoJderna.Dorlubjektivni idealizam uzima osobnu svijest pojedinih ljudi

jedino zbiljskim bitkom, razlikuje se od njega o Qjek t Lvn,i idea-!izam time, što pretpostavlja apsolutno neko jastvo ili općenitu svijest(I:ichte,Schelling,Ijegel). - Ovom je idealizmu sradlla ima n e n t n af il o z o f i j a (Schuppe, Kaufmann, i dr.), koja uči da je općenita jednasvijest, koja proniče sav bitak, konkretizovana u pojedinačnim svijestimasvih ljudi. - Avenariusov e m p i r i o k rit i c iza m uči, da nemaobjekta bez svijesnog subjekta. Slično uči Mac h i Cor n e I i u s, LIkoliko ne priznavaju neovisnost izvanjskog svijeta o subjektivnim sve-zama našeg opažanja.

b) Zadaća je opće noetike (isp. S. Zimmermann, Opća noetika,IV. Dio), da rješavajući problem realnosti u prvom redu ispita one argu-mente, koje apsolutni idealizam nastoji iznositi sebi u prilog. Budućida apsolutni idealizam poriče samu mogućnost spoznaje realnog svijeta,treba najprije riješiti pitanje o toj mog u ć n o s t i realne eksistencije.Nakon toga treba potražiti dokazala, kOJa utvrdjuju z b i I j s k u e k si-

ste n c i j u realnog svijeta. Ako se. to dokaže (a ne samo pre~pos.t~~i:kako to čini naivni realizam), onda se takav nazor može nazvati kntIcktreaJizam. Ali njemu još i dalje predstoji zadaća - proti fenomenalizmu- ispitati: da li mi možemo spoznati na r a v realnih predmeta, i ,na-pokon k ako ju spoznajemo. Ovo su 4 sastavna momenta u problemurealnosti, koji je, kako Kli\pe kaže, na pragu filozofije budućnosti.

Sko!astička noet*a zastupa objektivnu i realnu vrijednost naŠespoznaje. Ako noetici uspije dokazati, da smo na temelju nekih načela(napose načela uzročnosti) usiljeni prekoračiti granicu empirićkog svijeta,(l)nda možemo sigurno reći, da je i naša metempirićka (metafizićka) spo-znaja objektivne' i realne vrijednosti.

Pretpostavljajući ovaj rezultat skolastičke noetike nastojat ćemo,da u najopćenitijim crtama prikažemo sadržaj skolastićke metafizike,koliko dolazi u fundamentalnu opreku s ostalim filozofijskim nazorimao svijetu. U rješavanju ove zadaće dolaze LI obzir samo oni problemi,koji obuhvataju predmet filozofije kao takav t. j. u njegovoj cjelini,<i to su prif]<;ipi bitka i zbivanja,

Mi smo razlikovali dvrje111etafizićke discipline, kozmologiju i psi-hologiju, u postavci da se razlikuje' materijalni bitakod psihičkoga,tijelo od duše. U ovom razlikova nju svakako izvire osnovni filozofijskipogled na sav empirićki svijet. Ali proti ovom d u.,aLLs.J.Lčko,Ju .shva-tanju treba ispitati raison d' ctre i onih nazora, ~~()jicl{~e, c1<ijekyalita-tivno jednQVitl?itak, a t~nazore.zQVemoru.;;:!\nL~tjć k i. U historijifilozofije, pa i danas, razilazi se radikalno m a~.~EiL~U~Jjčki 010-nizam od s p i rit u al is t i čkog, prema tome da li priznaje isklju-<':ivo materijalni ili spiritualni bitak. Konlpromisnu tendenciju zastupapar ale li. s.J i..ć kimonizam. Nakon imanentne kritike ovih nazora,treba' da i pozitivno prikažemoskolastićko naućanje.

Raspravivši problem o naravi bitka ili o samoj b i ti realnog svijeta,nameće nam se dalnji problem o njegovom b i v s t v ova nju. Da' lisav realni svijet eksistira nužno, o sebi, ili je ovisan o jednom takovombiću, koje po biti svojoj nužno eksistira i koje biće zovemo Bog? Alter-nativni odgovor zastupan je u ...!i te izl11 u (s raznim oblicima) it e i z m u.

Prelazeći na prOblem zbivanja zanima·nas saznati, da li u kauzal-nom zbivanju postojUs v r šn a tendencija; a osim toga još: da Iiljud-~k{)djelovanje .imade karakter s I o b o d n o g zbivanja. Po ovoj shemi'slijede paragrafi.

bitak. Naprotl~ spiritualistički monizam priznaje samo psihičku zbilj-nost. Oba ova nazora pretpostavljaju. da u pojavama upoznajemo realnibitakkao takav (bar djelomično), pa zato možemo oba nazora zajedničkinazvati fenomenaini . monizam. Tako zvani transcendentni monizamnaprotiv uči, da pojavene značepravi bifak, jer taj han§c.et1~irapbjaYriisvijet, te je našoj spoznaji nepristupan (agnostički monizam).

Oba monistička riazora (fenomenaini i transcendentni) uzimijuza ishodište svog pronjatranja iskustveni bitak u koliko je predmet našespoznaje. Ali imade i. takovih . monističkih sistema, koji traže konstI-tutivni princip objektivnog svijeta u samom spoznajnom (svijesnom)subjektu. Za njih je sav objektivni svijet jedno sa spoznajnim subjektom.Zato je takav monizam subjektivni ili sopoznajno-teoretski, za razlikuod objektivnog ili metafizičkog monizma (fenomenaInog i transcendent-nog), koji uzima objektivni bitak za sebe, a ne zajedno sa spoznajnimsllb jektom.

Klasifikacija filozofijskih nazora o k o n s tit u t i v n om prin-cipu empiričkog bitka i zbivanja. može se shematski prikazati ovako:ctvobitan princ'ip: d \l a'l i za m - jednobitan princip: m o n iza m. A

i f',lf'

47 .. ~!1~~enje)kf~sifil\:~cija.monizma. .. Chr. W olff nazvao je "mo-?istima" one filozofe, koji uče da je sav bitakpojavn()ga svijeta samoJedno~.rstan, i .to ili materijalan ili spiritualan. U koliko sei razlikujumat.er.IJalne pOjave od spiritualnih. (fizičke od psihičkih), one su u.bitisvoJoJ ipak jedno te isto. Ovaj potonji posredovni, kao i prva dva eks-kluzivna nazora priznaju dakle samo jednu (f.l6vor;) narav svega bitka.

U ovom se značenju. upotrebljuje izraz "monizam" i danas. OS,imtoga zadobio je s vremenom još drugi· jedan smisao. Monisti zovu sei oni filozofi, koji uče da je Bog i svijet samo jedan bitak. Svijet nije kao~činak u realno) svezi s Bogom kao svojim uzrokom, nego je Bog svijetuIm~nen:a.n, ~n Je u svemu (~~.v:~~?r;2:. OvakCiY se monizam zove ~a n~t,":e_Ls..iJf-k.L?n konstruira eKsistenciju i narav božju čisto umslv:e~nlr:: (racIJona!~Im.)putem, a svijet stavlja u Boga ili obratno,te na raZljenacme tuma~1 ~Jlhov. uzajamni snošaj.Odavle sad može 1l10nizam poćiza. k?rak dalje I zanIjekati svaku razliku izmedju svijeta i Boga. Pozi-vaJL~clse na novije prirodonaučne rezultate dolazi monizam do zaključka,da}e B?g sa svijetom istovetan. Dok je dakle panteistički 1110nizalllraclOn~lnm:. (deduktivl!il11) l1rJ1ovanjern nastojao zadržati razliku izmedjllBoga 1 sVIJeta - t. ZVo p r ir o d o zna nst v'cn i monizam c1ola'zieniP.irički.l:1 (i.nd~l<tivnil11) putem do negacije Boga ili doatcizma i uči,da. J~ S.VIJct)ed1t11 bltak. Proti ovom monizmu, zapravo atcizmu, stoj.1~elstI~kl duahzam svojom naukom. da je sVijet stvarno različan od Boga1 o njemu oVIsan; .," Prema rečenom mogli· bis'ino svc monističke sisteme klasificiriHipo 't?n!e, kako shvaćaju pitanje o principu svih iskl1stveno-pojavn'ihs!van ..ldogadJaja. Ako je.u pitanju sal1lok on s tit tj ti v n i pl'ili'-Clp ~vIJeta, pa ako se ovo pitanje u monističkMnsmis1Li rješava tvrclnjorli.~a Je samo jeclnobitan ili specifičkijeclnovitphncipu svijetu ........:.susre-c~m? nazore kao pl'imjericeOstwaldovenergetizam, Fouilleov evoht-C10111Zam, Avenariusov eri1piriokriticizam, Mach'ov ·oći.ltni 11loniZcll1'l,R~nouvierov kritički spiritualizamiijtd. Na pitanje d kauza Inompnnclpu sVijeta.uči.monizatn,da je Bog i svijet jedan bitak, zapravoela; Boga. nema, Jer Je narav sviJeta, apsolutnaL J. t1e iziskuje relaciju.0VIsnostI .0 svom uzroku. U: tom smisluclolazi u obzirn. pr. Schopcn-h.auerov. I Hartmannov pesimizam, Haec·kelov realni monizam" Wund-t~v. ~anteizam itd. Odeizmui' ateizmu (pandualizmu i panl110nizmLiiblb/~cegovo:a~asn.ije. Slad; je na redu ,pitanje kozmičkog moniZn1a,j?~ahZ111a t. J. pItanJe,' da li je sav bitak ovog svijeta samo jednenatav)Ih dvostruke, specifički različne naravi. .,. ,

U ..našem . iskustv:n0111 .. svijetu mi doista diferensiramo pojaveI-! maten]a.lne (tJelesne), lduševne. Materijalistički moniza.m kaže, daS!1ove potonje samo vlastitost ili funkcija materije, koja je ,Jedini pravi

objektivan(111etafizički)

/\subjektivan(noetički)

pOJavan nepoJavan(fcnomenalan) .(transcendentan)

/~. n1aterijalan spiritualan

48. M_ll.!.~t!llj,H~ti~"'(l.nll.!1~ll,.Već je od najstariJihivrel1lena uhisto-riji filozofije bio zastupa n materijalistički nazor, koji sve PO]<lvt, l1aposepsilličke,'~vodina matcrijtl. Osim. materije pe postoji kakav posebnipsihički princip li svijetu. 9v~j nlaterijalističklmonizal!:,'?bičqo još po-riče, i eksistencijLl božju, jersye zbivanje u svijetu tumači slučajnimt~lehanizrilom ..111aterijalnih elenlenata. 'tJnu tar općeg lIlaterij alističkogl1qZOra:hastaJu opet diferenceupogied shvaćanja o naravi materije ie!njeZinolll snošaju prema psihičkim pojavama.. ' ..: .. Upitanju (luaravi'materije uči mehanlstič.ki(ki-

netsko-atomistički ili ad'irtamički) materijalizam, "'aa:"lTIaferl1u"'sačinja-'. vilju ist09ltniatomi"koji se· razlikuju yeličinop1,ob}ikom i svojimPo~

l(}~ajenl,;te ~a, taj načintvo~e,rll~\ičn,ost u e~pjr:ič.kolll.svijet~,.Bydućida se uz pretpostavku o pasIvnostI atoma ne može protumacltldJelat-npst, materiJe" zato .di n am ić k Latomizam sta",lja u atome neku silu.Ali po vremenu je napušten i ovaj, nazor o protežnim atomima s itTIa-nentnom siloni, pa su kao, sastavni princip materije ostale neprotežne

.' .' . . '.."' . " ~

sile (čj~ti" d i nam iza m),Odavle sad nije daleko do spiritualizma,koji u ovirnsilama gleda psihičku narav. Usavremenoj znanosti smatrase pojam sileskupnom oznakom za energije, koje narn se pojavljujukao materija. Tako dinamizam preIaiiufen6menalističkie ner g e -ti z a m. Napokon se noviji materijalizam razlikuje od starovječnogpo tom, što napušta dogmatsko ili naivno shvaćanje, da u mate;ijispoznajemo stvar kakova je u sebi. Pod utjecajem idealističke filozo-fije pretvara se metafizički materijalizam u regulativni princip, da svenaše istraživanje prirode moramo tako udešavati, kao da je' rnaterijajedino njezino počelo (A. Lange). , ",,' ,

a) U grčkoj je filozofiji znamenita pojava mehanističkog materija-lizma, kako ga zastupahu Abderićani Leu k i P iDe mok rit (u 5.v. pr. Hr.). On je značio pos redovni smjer izmedju elejske filozofije onepromjenljivom bitku i filozofije Heraklitove o neprekidnom zbivanju.S Demokritom se u glavnom podudara i E P i k tI r (341-270). NakonPlatona sustavno se je opr'o mehanističkom nazoru AristoteI. - Na os-vi tu novijeg vijeka stalo se uporedo s razvitkom prirodnih nauka opetširiti mehanistićko shvaćanje prirode (N. Cusanus,qiordanM Bruno,G. Galilei ... -).

Qcs car te s uči, da protežnost tvori bit materije, a sve pojavei vlastitošii'tjelesa samo su ~,/antitativnogiQ~.nje. Automatski meha-nizam obuhvata i životno gibanje. Dakako da je Bog uzrok materije,uči još Descartes, ali kasnija teorija o nerazorivosti materije odnosnonjezinoj vječnosti dovela je mehanistićki princip do potpunog mon is-tičkog nazora o svijetu. Zadnji uzroci sve promjenljivosti u svijetu nijesudrugo nego uzajamna gibanja tjelesa. Potpuni mehanizam prirode uvodeosobito u 19. vijeku sve prirodne znanosti. Sad se javlja materijalizam(Hobbes, d' Alembert, Lamettrie, Holbach, Vogt, Blichner ., .. ), kojiprirodonaučni mehanizam prenosi i ma psihičko pQdručje.

Bez obzira na činjenicu, da seduševne pojave ni~<lkQm~ moguis-t!:,_I!,ačiti,mehaniči<im gibanjem atoma (kao što ćemo ()dnl~h o tom go-vorifi),iltomizam je i u tumačenju materijalnog svijet~ zapleten u ne-rješive po tešk oće. 0~~.pri2:gjlje,S;artlga!gm~"i.,~Jil}2.Y~,,$ib~nje.) e~~,H}t()fl}J••protežllijlisastoje~()d~-ri§protežnihsastavnih ,dijelova ?A,l<o sij ptqležiii,iaŠto "nijesuB~s'konaČno' đjeiTvi,'(zaštO su vezani !l~;'{)~p~Oj~l1i,p,rostor ?Ako su neprotežni i nedjelivi, onda moraju biti jetlfN~l~V'ne'1i1e. Šta je.s pojavama atrakcije i repulzije, s nepronicavošću i svim' etupiričkimvlastitostima materije'? Ako je sve osnovano na gibanju, k~ko to da segibanje (t. j. promjena mjesta u ,prostoru i vremenu) dogadja. upravona ovaj stanoviti način, ane drugi koji? Pa je li je gibanje ubiti samih.atoma osnovano ili je sItIčajno? Na sva ,ova, pitanJ~n~',i.tto~e.bitF'pTa;.;,:Y(jgodgovora, ako 'ne 'uzmemoda'po~toj ~"'I1~~e',,:;il~j,Ir'JY~t~JPEJ!!Sipi. ,,'ProjriJene duševl1Ogživota i sa,rorganskf'živof6ceVidno1\"i1as upućuju'na djelatnost' raznih sila. Uopće svako Tgibanje znači prol1)jenu'i\izbi-

vanje, q svakozbivanjeiZiskl~je svoj uzrok, koji je ~posoban ili k?Ji ima.deadekvatni razlog, da proizvede nešto novo. POjam uzroka Il1volvlf~dakle realnu vrijednost sile. Samo gibanje ne može da bude. ~dekv.atmuzrok gibanja, jer je ono kao prom)enljiv~ stanje .i..,,~amqHlC;klm djelo:vanjemproizvedeno. S!?()sobnost" dJelovanw nal~zl se ~lvIJ:k u nekoJstvari t. i. ona je imanentni princip, kOJI uzrocno uVjetuje ~os~ana~

'.nečes? B'ez sile ne dade se, protumačiti ni kvalitativno odredlenJe gl-b~~ja, n( trajavost, ni nepr~~ic~~ost, a .,,:~Ij?a ni.?r?težn?st tjele~a:v o.asu sile u svijetu različite, slIJedi IZ SpWflCkl razlIcItIh pOjava (p.SlhIC~lhi materijalnih, organskih i an~rganskih~. Ne s~l?ije.~: d~ka~o pOjam sl1ezamijeniti s pojmom zakona, Jer dok SIla znacI blIzl ~rInclp ~u~rok) ~o-jedinih pojava, zakon izriče jednolični način djel?vanJa po~ IstIm uVJe-tima, t. j. zakon znači očitovanje sile. Uzmemo II pa~o d~. Je z.akon o~arealna determinanta, na kojoj je osnovan konstantm nacm dJelova~Ja,onda je zakon (kao što i sama narav) ispred sile. Tako ~m.o došli dof1lo-zofijskog pojma o sili, kojeg zabacujl~ .~e sam.? atomIstI, nego (nak.onHumea) i svi protivnici realne I metaflzlcke vrIJednosti kauzalnog prIn-cipa. Ali ovdje nadovezuje nauka o spoznaji. " . .

b) Budući da se prirodne. pojave nev da.du ~rotumac~tl bez sl1e, .vaopet čini se, da same sile dostaJu za tumacenJe. prI.rode, ?osl~ ,se do 1~IS-ljenja, kojeg zastupa čisti d i nam iza m: Lelbm::, Bosk?vlc, Am~er~,Cauchy i dr. (atomistički dinamizam), pa Kant 1 Scl:ellIng(kontll1u~-tetni dinamizam). Ovaj se čisti dinamizam dalje razvIo u fenol11lC;nal!czam i spiritualizam. Uz pretpostavku, da mi sile ne upoznajemo nepo-sredno neao samo po njihovim učincima i to kao oćutne sadržaje, po-staie I;Jate~ija istovetna s oćutnim kvalitetama. S fizičkog gledišta nijesuOĆI;ti druao nego očitovanje sile ili radnja (energetizam), a sa spoznaJ no-teoretsko~ gledišta postaje sav materijalni svijet osjetno-o.pažajan (fenr~-11lenaliza11li subjektivizam). Ako opet pretpostavimo, da sll.e realn.o ek.sl-stiraju, tumači dinamizam njihovu narav obično u ana~oglJI ..S dusevl1l.msilama. Tako se n. pr. Leibnizovo mehanička shvaćanJe sVIJeta razvl10u dinamističko, a ovo opet u psihički dinamizam njegovih monada.

Dinamički monizamtvrdi, dase syepojave osnivaju na silama,Ako su te sile realni uZroćisaiTi6rriafe'rijalriifi.pojava (protežnostl, gi-banja, nepronicavosti ... ), onda bi trebalo s njima izjednačiti i psihičk.epojave, a to je potpuni materijalizam. Naprotiv u~me li se,. da s~ p.n:rodne sile po naravi svojoj psihičke, zapada dmallllZam u spmtualIstIcklnazor, koji smatra materijalni svijet samo prividjajem. Doduše možemoi tako pretpostaviti, da su neke sile zajednički izvor i materijalnih i..du-ševnih pojava. Ali je neprotumačivo: kako da u a:lOrgal?sko.moysvlJetunikad ne opažamo takovih sila, koje su kadre prOIzvestI pSlhlcke po-jave, t. j.zašto te sile proizvode samo m.aterij~lne poja.v~.? Kako toda se iz anoraanske tvari ne može nikako Izvesti organski ZIVOt - ako

bsu jedne te iste sile osnov svih dogadjaja u sVijetu? Pa zar su napokon

7

zakoni anorganskog zbivanja izjednačeni logičkim, etičkim i estetskimzakon.i~a ? .Bitna ra~lika ?uševl1.Qg i..fnaterijalnog zbivanja neprepornoutvrdJuJe. realnu ekslstenciJu specifički različitih sila.".' Ali upravo Ovu bitnU razliku izmedjuduŠe"vnih i materijalnih

pojava poriče h.iJ9.z9)Z:ilmjILpa ..np s i hiz am, koji drži d~ je it.,zv: aporganski svijet oži\lll~n. Materiju oživljuju psihičke sile. OvomucenJu Ima tragova već u staroj grčkoj filozofiji, a razni evolucionističkii p~nteistič~i smjerovi zastupaju ga i u novijoj filozofiji, dok se nije ko-nacno razvilo u potpuni spiritualizam. U koliko hilozoizam usvaja mo-nističko staj.~lišt~, ne. l~?Ž~ is~umačit~ svu prirodu zato, jer uz pretpo-stavku n~svIJes~~h pSlh.lckIh SIla ostaje neprotumačena svijest ljudska;a u~m~ li se ~~lJe~ne sile kao princip svega zbivanja u svijetu, onda je1 nase Jastvo Ili pflpadak tih sila ili je s njima istovjetno, a oboje je ap-surdno, kako će se i kasnije vidjeti.

49. Materijall1[iI svijesna. zbiljnost. (Pobijanje materijalizma). U~itanju o snošaju materijalne i psihičke zbiljnosti uče nakon La Met-ne (L~. l~ol:~me ~:~chine 1748) i Holbacha (System de la nature 1770)u novlJ~J filoZO:.IJI. SVI. mat~rijalisti, da nema specifičke razlike izmedjuorganskIh fu.nkclj~ i omh kOJe sačinjavaju svijest ljudsku. Njima je dušaS~1TI0 kolektIvno lme za razne funkcije, koje pripadaju mozuu kao cen-tralno.i!1 živčanom s.usta,vu. (im se tjelesni organ raspad ne, ~restaju svefunkCIJe, a po ~?m I di.lsa. N~še mišljenje i htijenje samo je rezultat tje-lesne ?~g~t1lzac~Je, pa Je čO~jek kao i svaka druga životinja, tek jedann.lehal1lckl. stroJ, (Vo g t, Bilderaus dem Tierleben). Kao što svijestljudska nIJe drugo nego vlastitost materije, tako je i cio čovjek proizv'odJIl suma raznih materijalnih momenata (M o I es c hot t, Kreislaul'd~s Leben.s) .. Ista materijalna sila, koja djeluje u vegetativnim orgal1ima,Ujedno l11lSli u mozgu, pa su tako sve duševne funkcije produkat moz-govne. naše konstrukcije (B Lieh ner, Kraft und Stoff). Sve ove i sličnevaria~!je izri~u temeljnu zasadu materijalizma, da samo jedna zbiljnostpostOJI, a to je pfl:oda ili ono carstvo tvari i sile, koje istražuju prirodneznal:ostI. Ps~h?lo~1Ja. py~ema tome i nije drugo nego fiziologija. Svi svi-J,e.sl1l dog~dJajI lsklJuCiVO su fiziološki uvjetovani u čovječjem tijelu.SIstem SVIh OVIh uVjeta sačinjava naše jastvo (M a x Ver w o r n, DieFrage nach den Grenzen der Erkentnis).

p'sinl ovog ~.~str e rnn o g materijaliznla, kQjLsvijesnu. zbilj-,n.osLI~J~dl:ač\i!e,~ materqolllO)li ju smatra njezinim odredleiljel11 (ekva-tlvm I atnbutIvnl materiJalizam), jače se u novijoj filozofiji ističe i za-stupa u mj ere n i (kauzativni i energetički) materijalizam. Po ovomse nazoru ~vi).esne činjenice razlikuju doduše od organskih (mozgovnih)proce~a, all ~IJesu drugo nego njihov učinak. Tako n. pr. kemičar i pred-sty~vl1lk rnonl~ma W. O st w aid (VorIesungen LIber Naturphilosophie)LICI,da stanovite mozgovne energije proizvode svijesne tvorine i obratno,jer svijest znači potencijalnLI energiju. Ako još spomenem o djelo E.

H k I a D·.ieWeltratsel" {izašlo u godini BLichnerove smrti 1899)a e c e ( " . \ . Č· k'biva razumljivo, da je materijalizam napose u pr.lrO?Onau mm. lUg~-vima po~tao toliko popu]aran. Na redu j~ d~kl~ .da Ispitamo, d.~ II ~e dl,-ševne pojave svijesti ljudske doista razilkuJu 111 ne od matenjalt11h po-

iava u našem iskustvcc. . .' ", a) Fizika. kemija i ostale prirodne znanos~l lst~aZLt!u one sastav~:dijelov~ našeg iskustva, koje upoznaj,erno l:o.mo~u o~Jetmh organa. OSIILovih fizičkih predmeta (boje, glaSOVI, oblICI, ~lban!a ... ) obuhvata IS~kU5tVO i razne druge sadržaje, kao n. pr. nase mIslI, cuv~tv.a, o.dlukeitd .. koje ispituje psihologija. Općenita i poznata kar.akt.enst1ka Islws-tveno-fizičkih predmeta jest u tom.' što ih. mogu s VI .1 JU d, I,?pažat.l:te se po tom ovi pred111eti i razlikUjU od omh IskustvenIh sadlžd~a, kOJemože sa 111 o ,p oje di n ac da sam kod sebe n.eposredno opaza, dokih ostali -ljliĆ1TdoznavajJ Tek osjetnim posredOVa~l]em. Upravo ova dvo-struka opažajnost (Wahrnehmbarkeit) iskust.vet1lh predmeta -~. S~lTI1~-individualna i zajednička ili općenita ~ daje :larn razlog za d.lfelenc.-ranje el11piričkih sadržaja U fizičke odnos~o dusevne. Kad n: P,l. pSlho~logija promatra i same fizičke objekt:: (bOJe, gla~ov:), ?na uZima u Ob~I;tek njihov individualni 1110111ellat t. J. naš.~ opazanJe tI!: p:edmeta.~ ~lt~l

se sada: zašto su neki iskustveni sadržaJI sa1110 ll1dlVl~u(~lno-opa~aJ11!,;a dnl0'i opet zajednički ili pristupni iskustvu odnosno opazanJu SVIh l]udI :

bOvostruka opažajnost iskustvenih sa~ržaja. ~nači .svak.ako, .da suovi sadržaji u različnom snošaju ~a sam!n: čmOl11,1II.stanJem Iskustve;l,o:~opažanja. U čemu je različl10st tih .sn~s~Ja ? Nas.e IskLIStvO k.ao Slll~.Iek_tivno stanje opažanja jest dakako ll1c11Vldu~lno. Jer se nalaZI l.I pOJ.edIn01l1 opažajnom suhjektu. Predmeti .ovog. lskus~veno,g .opažal:Ja djelo-mično su rekosmo individualni, a dJe]olTIlce zaJeclt1lckl. U pl vom slu-'~aju prel~lzi indivi~lualn.ost s~Ib.iektiv.ne. či?icll;e .opažanj.a i na sal11~ ,objekte, a u potonjem le slu~~JU nase .0pazanJe .ll1c1IV~~l.l.(l!no, .dok opa_ .ženi predmeti niiesu. To znaCI, da su lskustvem sadrZaji. u pl V0111 sluc'aju mane ni n i individualnom opažanju. a u potonJem .sll_tl':~~n~se u.n tni ili transcendentni t. j. njima oclgovatra realna. zbIljnost lzvallČ';I1i(il~~opažanja (jer inače ne bi mogli da budu, istove:I11 pI:edmet ;nno-uostruko~; opažanja svih ljudi). Prema tome 111ozel11o reCI, ~d s.e ?:lsevn,e~ojave diferenciraju od fizičkih ,u tolik~, štose kao sad l' z Cl! ,1 S k ~l,S"tva nalaze u samom CInu lskustvenog opc1.~an]a"

C Za čovjeka koji imade neposredno opažanj.e životnih s~;)]Ih" dog~-. \djaja, kažel110 da se nalazi u s vi j.e s no .111stanJu .. Izraz "svIJest. znacIu prvom redu onu činidbu, na kojOj se ost11va. svako. Iskustvo, a ~O Je nekO.n e p o s I' e d n o z 11a nje i I i o p a žan .1e (Ole BewusstJlelt). l? tonismislu kažemo, da smo si svijesni naših misli, želja, odluka ... , Jer sunam svi ovi dogadjaji tako nazočni, da ih neposr:dno znadem,~' ,OS.ll11touase 1110že izraz sviiest upotrehiti još i u tom smislu, da oznaCI ~ledl.l1-st~enu cielinu svilI s~držaja, koji su nazočni individualnom opazanJll.

. p

Zato kažemo, da je nešto u svijesti sadržano ili da je sastavni dio svijestinaše. Prema gore navedenom pojmu duševne zbiljnosti mogli bismoi za svijest (u objektivnom smislu) reći, da znači c Je J o t u o n i h s a-d r ž aja, koj i sa č i n ja vaJ u i n div i d u a I n o i s k u s t v o.I sada tek nakon ovih pojmovnih objašnjenja možemo pristupiti pitanjuo karakterističnoj razlici materijalne i svijesne zbiljnosti.

b) Pišući ove retke spominjem se jednog čovjeka, koji je umr'o,i ja ga gledam kako je osim organskog djelovanja defipitivno obustav-ljeno i svijesnonjegovo djelovanje. Pak se pitam: je li sve ovo svijesnodogadjanje, što ga je taj čovjek proživio, sasvim identično s mozgovnimgibanjem. t. j. zar sve to _svijesno djelovanje nije drugo nego g i b a njemo z g o v n e m ase? Sta je sve taj čovjek svijesno proživio? Onse nadao i razočarao, težio i zazirao, radovao i tugovao, smišljao i odlu-čivao itd. Sve su to dakle posve različna djelovanja. Ako su istovetnas gibanjem mase, onda je očito da sva ta r a z I i č ita svijesna djelo-vanja rezultiraju iz I' a z I i č i t i 11 I' a e I n i hod n o š ai a iz m e-d j u d ije lova ma.s e. To će reći: realni nosioci tih odnoŠaja i tvorničinbenici njihovog gibanja nijesu drugo nego dijelovi mase. Atqui, kodsvijesnog djelovanja tome nije i ne može biti tako; i to zato, jer

a) dok različito gibanje mozgovne mase iziskuje više raznih dije-lova mase kao nosioce i tvorne činbenike gibanja - svijesno djeloval;jenosi i proizvodi jed i n s t ven i s u bje kat,. jastvo, koje sva svojadjelovanja trajno opaža;

fJ) masi pripada bitno svojstvo protege, a nosioc svijesnog zbivanjaj est n e p I' ote žan ;

y) radi protežnosti mase nastaje njezino gibanje samo doticajemmasinih dijelova, pa se po tom i gibanje razvija u nekom prostoru, te jetransientno, a svijesno djelovanjec.,n}J~.yr ost ° r n o, već ostajeu opažajnom subjektu t. j. ono J..eJI.ll ..<1.Ilei1fn o;

o) l<. .Y..čl.Lit?tivlljs'I,ijesni sadržaji' (n. pr. bOJe, glasovi ... )razlikuju se od materijalnih svojstava, koja tim sadržajima odgovaraj u,pa je i to dokaz, da nemaju s njima zajednički supstrat. To vrijedi iza one pomislt, koje izriču protežne pojave, i za koje bi se prema tomečiniio, da inheriraju materiji; jer ove pomisli ne mogu izvesti nikojegfizičkog djelovanja kao materijalni predmeti.

Materijalizam bi doduše mogao odvratiti, da se protega i prostor-nost uopće ne traži kao bitno odredjenje materije. Ali bez obzira na pi-tanje o bitnim svojstvima materije, ne mogu (iz spoznaj no-teoretskihrazloga) svijesni sadržaji da pripadaju materiji. jer nijedan takav sadržajn e mar e a I n e z b i I j n o s t i. Materijalizam je naime održiv samona stanovištu realističkom, jer s idealističkog gledišta, koje svu zbilj-nost prenosi u našu svijest, postaje eo ipso sva materija sastavnim di-jelom naše svijesti. Apsurdnost ove konzekvencije proizlazi pak otuda,što materija sa SVOJim gibanjem (n. pr. putanje nebeskih tjelesa, sve

gibanje u organskom svijetu itd.) postoji bez obzira, da li mi sve to opa·~alT:o ili ~e: Pa ne sarr:o da postoji materija i bez našeg sviJesnog opa-zanJa, vec I onda kad JU opažamo, nipošto nije naše opažanje istovetnos :eall:ol11 materijom. !,!ašem su opažanju čestokrat nazočne pojave,kOJe nikako ne odgovaraju realnim predmetima u prirodi. Dok ovi pred-meti imadu svoje iZVjesno gibanje, veličinu ... , naše opažanje možeda posve divergira prema ovom realnom stanju. Kad bi opažene pojaveznačile realnu materiju, onda bi protuslovan i nemoguć bio fakat, da seopažene pojave i realnost razilaze. Realni predmeti mogu djelovati ina druge utjecati, dok sama pomisao osjetnog predmeta toga ne može-:- a.. l11ora!a bi upravo tako, kao i recimo mozak, kojeg možel11o vidjetiI kOJI se u prostoru nalazi. Potpuna je dakle neistina, da je pOl11isaocrvene boje istovetna s fiziološkim njezinim uvjetima, jer ti su uvjeti mno·gostruko različni : svijesno neopaženi, dočim je sama pomisao zasebnosvijesno stanje. Ako bi se još i dalo reći, da je' takova pomisao nužniprodukat fizioloških uvjeta, ali nipošto nije s njima identična. Svijesnase dakle zbiljnost razlikuje od materijalne po tom, što ova potonja svijestnaš~l transcendira, t. j. što je realna. Pa i onaj materijalist, koji bi držao,da)e matel:ija jedan dio svijesne zbiljnosti, morao bi još uvijek da do-k~1Ze, kako je sva naša svijesna zbiljnost istovetna s opaženom materijomIl! da sc iz nje izvodi, što je za psihološki upućenog čovjeka stvar nemo-gućnosti.. . c) Nakon što sad znademo, da svijesno djelovanje niJc isto štoI gI!1anJe 1l1Ozgovne materije, moglo bi se još ipak činiti, da je svijesnozbivanje p rod u kat masinog gibanja t. j. da je masino gibanje jedinitvorni činbenik svijesnih dogadjaja, koji su od samog masinog gibanj aspecifički raz~ični. Je li tome uistinu tako? Prin1Jenimo naše razlogeIznesene pretI ekstremnom materijalizmu ovamo na ovu hipotew ka uza-tivnog materijalizma. Ako su svijesni dogadjaji specifično različni odIllasinog gibanja, onda nijesu i ne mogu da budu njihov produkat, jer

a) i ovaj p rod u kat m ora d a ima s v o g n o s i ocaka.o j gibanje mase, a taj realni nosicc, jastvo, nije sastavljena maoa;oSIm toga bi u tom slučaju bilo jastvo sasvim trpno, dočim znademo,da je ono tvorni činbenik; .

fJ) gibanje protežne mase ne može proizvesti sebi protuslovni,n e p r ote ž n i produkat u subjektu koji je neprotežan, pa usljed togane može masino gibanje imati doticaja s tim objektom;

y) prostorno gibanje mase ne mcže proizvesti sasvim n ep r o -s tor n o dJelovanje;

o) JOš ćemo kasnije vidjeti da je upravo svijesno djelovanje kadrouplivati na gibanje mase, i po tom ne može da bude produkat njezinoggibanja.

Neodrživostekstremnog materijalizma ponukala je moderne ma-terijaliste, da većinom zastupaju kauzativni materijalizam, po kojem su

103

. d) Pretpostavvke ~naterijaliz.ma jesu logički i spoznaj no-teoretskinels?ravne ...O~uda sto J.e mo~ak. J.e.d an uv)et za svijesno zbivanje, iz-vodI ~atenJalIzam, da !~.on JedInI I potpunI uvjet, a takova se ]ogičkapo~re~ka u ~rgumentacIJ.1 .zove fallacia accidentis. Da se upoznaju sviUVJ:tl. za s~IJesne dogadJaJe, treba najprije ispitati samu narav tih do-g~dJ~Ja, a tJ.n~es: o~.ito ne bave prirodne nauke. Zato bi prirodonauče-nJacI trebalI lznaJpnJe da sustavno prouče psihologiju, a onda tek imadupr~~o z~anstveno g.ovoriti osamom problemu materijalne i svijesnezbIlJ~ostl. ~ Nadalje se materijalizam oslanja na p o z i t i v i s t i č k eprelr:,lse,. k?Je glase: što na~ nije u iskustvu dato, ne postoji; apostojiono..sto Je Iskustveno. O dUs~ pa~ n~mamo iskustvene spoznaje, već samoo tIjelu .---: ?akle. U ovom. Je sIlog1Zmu prvi dio gornjaka neistinit, jer1111 zaklJucuJemo na opstojnost mnogih stvari, kojih ne nalazimo u is-~ustvu: Inače. bismo morali reći, da u drugih ljudi ne postoji svijesniŽl.V~t, Je~ o ~Jen:u l1:mamo n:p~srednog .iskustva. Drugi dio gornjakan,IJ: precIzno Izrecen, Jer. n~ ekslstlra sve ono što se dade iskustveno opa-ž~tI ~kao ~. pr ~'puke. U1:11slIce).Ako materijalizam drži, da sve ono eksis-tI.r~ sto ml n.asnl1 oSJ~tIlima nep.?sredno opažamo, onda je na stanovištun~Ivnog realIz:na, .koJI ~ f.Il.ozoflJskoj znanosti više nema svojih zastup-~lk~. Pre?m.etl kOJe oSJetIl~n:~ .opaž~mo, n.ijesu o našoj opažajnoj svi-~e~~1.neovl~n.l, kako se nekntJckl. m.lslI, već Je sve ono što opažamo, našas':IJe.sna :b~IJn?st. ~akako da ekslstJra ono što je u iskustvenom opažanju,alI tn.ne JOs.~IJ.e receno kako eksistira. Prema tome su i materijalističkepremIse logJckI neodržive.

svijesni sadržaji doduše različni od fizioloških procesa, ali su isključivonjihov učinak. Za ovu svoju tezu morao bi materijalizam i s k u s t v e-n i m putem dokazati, da je sva psihička zbiljnost jed i n o uvjetovanau zbivanju mozgovnog sustava, a da je isključen svaki drugi uvjet. Alipri torne se upušta s vida mogućnost, da su opaženi uvjeti u svezi s ne-kim drugim po nama neopaženim uvjetima, koji zajedno s onim prvimsačinjavaju potpuni činbenik onog učinka, koji otuda proizlazi. Trebadakle da najprije ispitamo samu narav psihičke zbiljnosti, i onda tek zak-ljučimo da li dostaju fiziološki uvjeti. Ali psiholbgija nas uči (kako ćemokasnije vidjeti), da imade svijesnih dogadjaja (misaonih i voljnih), kojine samo' da ne izviru iz materijalnog zbivanja, nego upravo regulatornoutječu na tozbivanje, pak bi se prema tome morao materijalistički nazorrestringirati samo na niže svijesne tvori ne (oćute i pomisli). Materija-liste (Ostwald) zamišljaju si ovu kauzalnu uzajmicu tako, da mozgovneenergije utječu na svijesnu potencijalnu energiju i obratno. Poradi ne-materijalnosti svijesnih tvorina morali bismo u slučaju ove kauzalnostipretpostaviti izu;;:etak od pravila, da sve energije proizvode stanovitogibanje u dielovima mase. Jer očito je da svijesni dogadJaji ne sastojeu dodirnom gibanju mase, dok su nasuprot mozgovni energetski doga-djaji u svezi s masom, koja ih obuhvata i koja nužno djeluje pod utje-cajem aktualne energije. Sad bi ovdje trebao materijalizam da dokažejednu prirodoznanstvenu nemogućnost, naime da mozgovna energijane proizvodi gibanje u materiji, na koju ta energija nužno djeluje, većda proizvodi svijesne dogadjaje, koji se ne mogu gibati privlačenjemili odbijanjem. Isto je tako nemoguće da svijesna energija proizvede moz-aovne procese, jer ona ne može da s mozgovnom masom dodje u doticaj~rotežnosti i gibanja. Kako je dakle moguće na ovom materijalističkomstanovištu o izmjeni sasvim suprotnih energija da se održi prirodonaučniprincip cjelovite nepromjenljivosti aktualnih i potencijalnih energija?Ne smije se kod toga zaboraviti, da je svijesna zbiljnost sasvim druganego realna zbiljnost organskog zbivanja, pa bi nam morao kauzativnimaterijalist protumačiti, kako i zašto fizičko-kemički procesi u mozgune proizvode sebi jednake procese, već takove, koji su sasvim druge na-ravi. I napokon još nešto.

Svijesni dogadjaji očevidno ne nastaju iz ništa, pa Je 1 s prirod 0-

naučnog gledišta svako dogadjanje samo promjena u nekom postojeć,emnosiocu te promjene. Kauzativni materijalizan) ne može reći da svijesnastanja pripadaju mozgu, jer priznaje bitnu razliku izmedju svijesnogai materijalnog bitka. Jednako je protuslovno pomišljati, da se mozgovnidogadjaji sami za sebe prometnu u svijesne dogadjaje, jer to onda višenije promjena, koja zahtijeva svoj supstrat. A jer u iskustvu ne nalazimonikojeg supstrata za svijesne dogadjaje, valja zaključiti, da svijesna zbilj-nost pripada neopaženom jednom nosiocu, kojeg zovemo jastvo ili duša.Ali o tom će biti govora dalje.

" 50., Nauka. Protivno stajalište materijalizmu zauzima spiritua-hz~m. Po ~v~m Je n~zo.r~.v s~~ r:alna zbiljnost empiričkog svijetad,~sevne n.ara~l, Maten}alIsl.lckl I. splritualistički monizam jednako negi-rdJu kvalI~~tl~nu razlIku Izmedju materijalnog i psihičkog bitka, alidok ~1~ter.IJa~lzam .svu ps.ihično.s~ sV~di na materiju kao njezino svoj-st~o III nJezl~o dJelova~Je, spIrItualIza.~ naprotiv smatra materijalnepOJa~: .samo IZr~zo~n d~se.vne supstancIJe. U odredjivanju ove dušev-?ost~ 111 u tU~1acenJu nJezll1e naravi razilaze se spiritualistički nazori:J~dl1l..zastupaJu ~atom ivst i.č k. i ~p~ritualizam, koji drži da sav svijetsast?JI od mnostva dusevl1lh Jedll1lCa (Leibnizovi atomi, HerbartovirealI~, dok p ~ n.t e i ~ t i č k i s~iritualisti gledaju u empiričkoj zbilj-n.~st.1 a~s?lut~1 bltak Jedne, bOŽJe supstancije. Prema tomu se atomis-tJek! s.~lr!tu~l~zam :a~l!k~je od panteističkog i po tom, što nije nespojivs t.els!lc~lm III .dualIstJcklm nazorom o svezi empiričkog svijeta s Bogom.Ah .n~koJe ra.zlIke nema u zajedničkoj im tvrdnji, da je sva realnost posvoJoJ naravI samo psihička.

Već je PIa t o n proti Demokritovom materijalizmu isticao, da jetvarna zbiljnost samo prividna, a pravi bitak imadu vječne i nepromjen-liive "ideje", koje svršavaju u najvišoj ideji dobrote. U Platonovoj nauci~ duševnom bitku ideja nije još izrazito proveden metafizički spirituali-zarn; njegov klasični predstavnik je tek Lei b n i z(isp. Monadologiei Principes de la nature et de la grace). Proti DescarteslI uči Leibniz,da bit tjelesnih supstancija ne sačinjava protežnost, nego sila. Svaka Sl~P-stancija znači jednu silu, koja je nedjeliva ili jednostavna. Sav SVIJetsastoji dakle od jednostavnih supstancija ili monada. Ove supstancijeimadu nematerijainu narav s il11anentnim djelovanjem (mišljenjem ihtijenjem), tako da su anorganska tjelesa na najnižem stepenll monadskedje'latnosti, adainje usavršivanje dopire do božje monacle. Samotvor-nost monacla razlogom je da one ne mogu u sebe primatiizvanjsko utJe-canje, pa zato se pOjavni sklad uzamjeničnof; djelovanja osniva na precl-!Jodnom uredjenju (prestabiliranoj harmoniji). -'. SpiritlJalistička je iHe r bar t ov a l11etafizika. Njezina je zadaća. ela protumači općenitepojmove kako će bez protuslovlja odgovarati empiričkoj zbiljnosti.Pojam bitka izriče apsolutnu poziciju, koja isključuje svaku relacijui negaciju. Kvalitativna raznoličllo,;t u empiričkom~wijetu znači rela-tivna odredjenja na stvarima, pa zato je protuslovno pomišljati, da je-dan stvarni bitak imade razne kvalitete, To će reći, empirička raznolič-nost osniva se na apsolutno jednostavnim bićima ili "realima" . Njihovmedjusobni snošaj sastoji u samoodržanjll. Uud ući pako da svijesni ži-vot kod čovjeka nije drugo nego pOl11išljanje, zat(J se anaJogno i kod tje-lesnih reala može samo(Jdržanje uzeti kao pOJ1lišljanje. Svi su reaii vječni.a njihova je svrsishoclnost učinak hožje inteligencije. Herbatrov ato-mistički spiritualizam uključuje dakle teističko shvaćanje, kao što Pla-tonov i Leibnizov spiritualizam. Sva se tri sistema dodiruju svojim na-zorom o stepeničnom usavršivanju jednostavnih bić'a do najvišeg, ho-žjeg bića. Sva ova jednostavna bića imadu pomišljajllu sposobnost i sa-činjavaju sav empirički svijet (osim što su Platonove "ideje" empirijutranscendentne). Jednako zabacuju Herbart i Leibniz uzajmično die-lovanje spiritualnih hića, a Herbart povrh toga zabacuje i njihovu sal11o-tvornost. Leibniz polazi s metafizičke postavke o naravi tjelesnih sup-stancija, 21 Herbart otkriva svoje reale logičkom analizom pojma o bitku.Ovdje nadovezuje i spiritualistička metafizika Lot z e ova. Po nje-govoj definiciji znači bitak trpno-tvorne relacije,koje opet možemopomišljati samo ako pretpostavimo sveobuhvatno jedinstvo. Po tomsu sve stvari modifikacije apsolutnog bića. Kao zasebne jedinice dadl~se pomišljati sve stvari samo u analogiji s našom svijesti; -UsvajajućJ

Kantovu razliku izmedju pojavnosti i stvari o sebi (Das Ding an sich)uči ?cho. p en 11aue r, da spoznaj ni subjekat neposredno upoznajesvoju volju kao stvara sebi. Prema tome su sve pojave, u kojima se adra-zuju prirodne sile, istovetne s voljom. - Slično gledište o voljinom

jedinstvu bitka zastupa i W u n cl t. - Na iclealističkoj pretpostavcio jednakosti bitka s pomišljanjem izveo je B e l' k e I e y svoj imaterija-lizam ifj psihizam po kojem su pomišljajne supstancije jedina realnost.

Ovim izrazito spiritualfstičkim sistemima približuju se u historijifilozofije i razni drugi nazori, tako već P lot i n o v spiritualistički ema-natizam, kojemu se opet priključuju Gnostici, Dionizije Areopagita,Skot Eriugena i dr. U svezi s novoplatonizmom nastojao je G i o r cl anoB l' U n.o spojiti prirodne nau1<e i teosofijl!. On se može smatrati prete-čom Leibnizove monadologije, kao što Chr. Wolff njezinim sistemati-čarem i popuJarizatorom. Njemački spiritualisti (Beneke, J. H. Fichte,Ulrici, E. v. Hartmann, Busse, Paulsen, Eisle.r ... ) mogu se većim dije-lom smatrati zastupnicima transcendentnog monizma, koji razlikujepsihofizičku pojavnost, ali ju svodi na zajedničku stvar o sebi. U Fran-ceskoj zastupaju spirifualizam u raznirn smjerovima (supstancijaJni,aktualitetni, evolucionistički ... ) Bordas-Demoulin, F. Ravaisson-Mollieu, zatim A. Fouil1ee, Renouvier i Lachelier. U Engleskoj su poznatispiritualisti Th. Green, E. Caird, J. Ward, Bradley i dr

51. Kritika. U koliko spiritualistički lTlonizam drži da je samojed n a duhovna i apsolutna realnost LI čitavoj. empiričkoj zbijinosti,zastupa co ipso panteizarn ; o t,om ovdje ne govorimo. Sad nas ne inte-resira razlika izmedju atomističkog (odnosQ(j teističkog) i panteističkogspiritualizrna, već samo zajednička teza, koja negira materijalnu real-nos 1.

Spiritualizanl ,se upire na postavl<U, da psihičku zbiljnost nepo-sredno i evidentno upoznajemo., jer je ovdje spoznaj ni subjekat i spoz-nailjivi objekat istovetan. Ali ovaj spiritualistički argumenat nije bezprigovora. Činjenica je da usebnim opažanjem neposredno znademoza eksistenciju svijesnihdoživljaja, pa je samo pitanje: da li je jastvena(duševna) realnost istovetna s ovim doživljajima ili nije? Da ima od-govor hiti negativan, vidjeti će se u pozitivnom izlaganju o naravi ljud-ske duše (proti Wundtovoj teoriji aktualiteta). Ako je dakle duša ,sup-stancijaini princip usvjesnog zbivanja, onda njezina realnost nije nepo-sredno oražena, nego je umovanjem izvedena. To najbolje dokazujutoliko oprečni filozofijski nazori o dušI. Povrh toga nije psihologijani 'u istraŽivanju svijesnih doživljaja ograničena na neposredno opa-žanje, jer je ono individualno i momentano; a mučno napredovanjeu eksperimentalnoj psihologiji opet. dokazuje nedostatnost neposrednogopažanja. Iz rečenog takodjer proizlazi, da se psihička realnost ne možeidentificirati s voljom (Schopenhauer, Wundt), jer su psihička zbivanjaspecifički različna, a po tom i duša kao supstancijalni njihov principne može imati narav samo voljnog zbivanja. Napokon ako i jest Jastvokao subjekat i objekat spoznavanJaistovetan, ne slijedi otuda (uz pret-postayku realne supstancijalnosti jastva), da je spoznaji bliži nego i ma-terijalna realnost.

. . Drugi spiritualistički argumenat (Leibnizov) poziva se na to, daJe tjelesna protežnost beskonačno djeliva, pa zato zadnji, jednostavnie!~menti realnog bitka mogu da budu samo neprotežni, reći će nemate-njaini ili duhovni. Ali iz prostorne djelivosti nipošto ne slijedi, da sadržajprostora t. j. materijalni atomi ne bi mogli da budu ipak jednostavni.

. Napokon .dr~i spiritualizam, da je materija samo kompleks sila,a :nI znademo IZ Iskustva samo za psihičku aktivnu potenciju ili volju.Ah ?o.~to je .. materija.ln~ zbivanje istovetno s mehaničkim gibanjem,a pSIhICko l11Je, zato 1 sIle kao uzroci zbivanja nijesu istovjetne.

nije drugo nego očitovanje božje supstan~ije (~atur~ n~turans).: Osin:drugih savršenosti pripadaju Bogu kao nJegovI atnbutl proteznost Imišljenje. ... I

Kantovo razlikovanje fenomenainog I noumenainog .sVIjeta s u-žilo je podlogom njemačkom monizmu, koji u apso!utnom jastv~ gled.aimanentni izvor sveaa bitka. Tako se kod j. G. F I Ch tea vraca el~j-ski princip identifikacije subjekta s objekt?m. Sli~ne apriorno-raCIo-nalne konstrukcije nalazimo kod S c heli I n gal H e g ela.

Jednotu realnog bitka izvodi racion~liz~m u prvom red~ na te~l11elju prirodne težnje Ijudsk?g dUh~ za j~dll1stvenom ..spoznaj?I:n. ~hkao god što je činjenica, da ITIlSaOnasll1t~za. Ima te.ndenclju okupIti ~oje-dinačna spoznajna područja u sustavnu. cjelll1u, kOja. o?uhvata sav ?It~k,ipak ne slijedi otuda realna jednota bItka. ~akav je ~~~od. dopustIvy-dino uz pretpostavkU, da je sav bitak istOVjetan ~ mlsljenj':l11. loyd?IS~aje to osnovna pretpostavka racionalističkog mom.zma: Nase. mlslje~!esvu pojedinačnu i raznoličnu zbiljnost obuhvata Jedmm .pojmon: .bIcakao takovog, pa zato je - uz navedenu predpostavku - I sva ZbIljnostu svom principu jedinstvena. Ali neispravnost Sat:le pretpostaVke P~?-izlazi otuda, što je apstraktni pojam bića sadržaj n? . naJje.~nostavmJI,tako da determinacijom upoznajemo pojedinačna zbIljska blca: dok.)e-dan realni bitak mora sadržavati sve savršenosti, koje se djelomI~nou empiriji nalaze i kojima se taj bitak u empiričkom ~vijetu manife-stira. Pojmom bića (bitka) svršava misaoni (apstraktm) proces, takoda se taj pojam osniva na pojedinačnoj zbiljnosti, dok se obr~tno u real~nom redu osniva pojedinačnost na bitku kao takovom. OSim t~ga mlupoznajemo učinke ispred uzroka, a. i svrhu pri.te. sn:dstava, d?k je p.ro-tivno u realnoj zbilji. Uopće čitaVI proces lTIlsljenja pokaZUje ra7;1Jk.uprema realnom svijetu, jer naša. spo~naj~ o~počima opažanj:m pOje?I-načnosti, te se nastavlja u traženju objektIvmh momena~~, kOJI n.e uklJU-čuju pojedinačnih odredjenja, dok realni bitak ~ikad niJe bez ~Ih od.re-djenja. I diferenciranje istine od neistine dokaZUje, da se spoz?aJa ?sn~vana bitku i po tom da nije sav bitak iscrpen u sam.?m.sp?z~avanju. ~IPOStodakle nije realni bitak rezultat logičk~h de~ukcIJa IZ}edmstve~ostl duhanašega. Što više, niti se sva spoznaja nasa n.e I:lOze d:du.ktIvno kon-struirati iz jednog principa, jer ako je .ta~av pn.nClP..sasvlm jednost~van,ne da se otuda ništa izvesti, a sastavljem pnnClp mJe prvotan. Post? seza dedukciju iziskuju barem dva prethodna s.~oznajna. člana (pret:1Ise),zato ne možemo deduktivnu misaonu operacIJu svestI sam.o ~a. jedanprincip. Pa kao što nije moguće t~kovo ?:duktivno s~ozn~nJe IZ jedn?gprincipa, tako je ono i u protimbl sa zb.IlJs~om. l:aravI nase? sp.oznanja,koje otpočima s empirijom, a nije u SVIh IJU?I je~nako pnrodJeno. Nemože se dakle mišljenje identificirati s realmm bItkom.

Racionalizam dokazuje jedinstvo bitka i na osnovu pojma sup-stancije. Ako supstancija znači bitak koji je sasvim neovisan, onda da-

52. RacionaIističkiJ11onizam. Prema do sada izloženim monistič-kirn nazo.ri,rna· ih1ao bi da bude pravi bitak isključivo materijalan od-nosno spmtualan. On nije ni jedno ni drugo - kaže transcendentnim~~i~am ; jer tvarne i duhovne pojave (fenomena) ne znače pravi bitak,kOJI Je s onu stranu pojavnog svijeta. Materijalnost i spiritualnost samosu. modifikacije ili atributi jedne nepojavne (noumenaine) supstancije,kOJa transcendira materijalno-psihičku pojavu. U pitanju o naravi pra-vog, transcendentnog bitka razilaze se monisti: jedni uče da možemon.~u~lenon upoznati,. i to racionalnim umovanjem, ili induktivno-ernpi-nC~lm putem; drugi drže, da je noumenaini bitak nespoznatljiv. Prvismjer možemo nazvati p o z i t i v 11i, a drugi ag n o s t i č k i. Trans-c.endentno-pozit~vni monizarn. razlikuje se od materijalizma i spiritua-!Izma po tom, sto ova potonja' dva nazora uzimaju pojavni hitak kaorealan i po naravi svojoj pristupačan našoj spoznaji, dok transcendentno-p~zi.tivni .monizal:l n~stoji upoznati narav nepojavnog bitka. Agnos-~lckI mOl?IZam ~nznaJe takav bitak, a poriče mogućnost naše spoznajeIZvan pOJavnostI. Osim svih ovih objektivnih ili metafizičkih smjerova,zastupa subjektivni ili spoznaj no-teoretski lT10nizam stanovište, ela trans-cendentni bitak uopće ne postoji.

Transcendentno-pozitivni monizam, koji nastoji upoznati trans-cendentni bitak čistim umovanjem, pojavljuje se već kod El ej a c a.Identificirajući pojam bitka i mišljenja, uče Elejci (Ksenofan, Parmenicl,Zeno) da je bitak jednolik, vječan i nepromjenljiv. Nebitak znači ništa,pa zato nema prelaza oci nebitka na bitak t. j. nema zbivanja i po tomje sve pojavno zbivanje i mnoštvo samo prividjaj. - Slično uči i S k 0-

t.u sE: i u gen a, da je najviši (bOŽji) bitak u svim pojedinim bićimadlferenclran, kao što je i pojam bića transcendentalan.

U novovječnoj filozofiji utrla je put transcendentnol11 monizl11uDe.~c~rtesova definicija supstancije. Ako supstancija znači takav bitak,kOJI je posve neovisan, onda je samo Bog supstancijaIno biće. Prem atome, izvodi konsekventno S p i n oza, pojavni svijet (natura naturata)

kako sav empirički bitak nije supstancijalan, nego pripada kao modi-fikacija ili atribut nekom neempiričkom biću. Ali pojam supstancijet. j. takovog bića, koje je subjekat pripadnih odredjenja, a samo je takosavršeno da ne inherira drugom subjektu - taj pojam ne sadržaje ni-koje kauzalne relacije. Da ovisnost učinka o uzroku nije uključena u re-laciji akcidenta i supstancije slijedi otuda, što imade takovih supstan-cija, koje su svoje akcidente primile izvanjskim uzročnim djelovanjem;a i ona supstancija, koja je imanentni uzrok svojih akcidenata, nije po-sve neovisni ili potpuno adekvatni niihov uzrok. Dakle se monizam os-niva i na krivom poimanju supstancije.

53. EqJjJiris!i~~i i evolucionistički monizam. a) F<acionalizam iesvojim aprioristički111 konstruiranjeni svijeta doskora izazvao reakcij~l.Fechner, pa E. V. Hartmann i osobito Wundt predstavnici su novogduha, koji induktivnim putem, na osnovu prirodnih nauka, nastoji iz-graditi metafiziku. U ovom pravcu nastavljaju Heymans (u Njemačkoj),Ravaisson, Taine, Renouvier, Fouillee (u Francuskoj), Spencer, Hodg-son i dl. (u Engleskoj). Sve prirodne sile, materijalne i duševne, osnivajuse na nekim zakonima, a ovi sc opet svode na jedan najviši zakon, k~jiobuhvata sav bitak. Sve filozofijske probleme možemo dakle rješavatisarno putem iskustveno§' opažanja, jer se i duh ljudski sa svim svojimvrednotama osniva na prirodnim zakonima (naturalizam) __ o Ovaj natu-ralistički nazor ne uzima obzira na činjenicu, da prirodne nauke već precl-postavljaju neke misaone zakone i metode, koje prema tome tvore pred-met posebne, o prirodnim naukama odijeljene (filozofijske) znanosti;pa se zato dL)h ljudski ne može smatrati rezultatom isključivo fizičkogili biološkog zbivanja. Osim toga je "induktivna metafizika" contra-tictio in adjecto, ako ne uzmemo indukciju u savezu s misaonim nače-lima(n. pr. načelom uzročnosti), koja imadu ne-empiričku (meiaJ'izičku)vrijednost.

b) Prirodonaučni monizam očituje se u historiji filozofije redovnokao evo I u c i o n iza m, koji uči, da se sav svijet razvija iz jednogprabitka, koji je vječan i sam o sebi nuždan i apsolutan. Osim indijskefilozofije prvi je H era k I i t istakao misao vječnog zbivanja u svemu,a tu misao usvojiše i S t o i c i. Emanatistički monizam učio je P lot i ni novoplatonska škola. A slično u srednjem vijeku uče N. C u s a n u si G i ard a n o B r u n o. U prošlom stoljeću nakon Lamarcka, Geof-Iroy Saint-Hilairea, Erazma, Darwina, A. R. Wallace-a dozrela je idejaevolucionizma, te ju je na empiričkoj osnovi opsežno proveo C l1 arI e sDar win. Zapravo nije Darwin išao za tim, da princip evolucije uzmekao apsolutnu osnovku svijeta, nego je sadašnju organsku raznovrsnostnastojao svesti na početne tipove. Time nije zahvatio L!pitanje prvomp'ostanku života, a zabacio je samorodstvo usvajajući teistički nazoro stvorenju svijeta i njegovih zakona. Evolucijom prvih organskih oblikanastale su današnje vrste i to utjecanjem izvanjsih faktora. Filozo-

fijski je ovaj evolucionizam proveo i dosljedno primjenio na čovjekaH. S p e n ce!'.

Teza evolucionističkog monizma glasi: Sav svijet nastaje r a z -vaj .e m Jednog a p s o lu t n o g bića, t. j. takovog bića, koje je posveneOVIsno I po tom samo o sebi ili nužno bivstvuje. Ako je svijet iste na-ravi s apsolutnim bićem, trebalo bi reći, da je materija apsolutna i potom .ne~roizvedena ili vječna; a osim toga da se je organska materijaraZVIla IZ .~norganske. O problemu postanka materije i života biti će go-vora kasl1l]e. Isto tako bI otuda slijedilo, da se je i psihički život razvioiz ma~.erije, kao što ~.či materiJalizam; ili bi trebalo pretpostaviti, da jematerIJalna supstancI]a snabd]evena psihičkim silama po hiloz6istič~kO~l shvatanju. Da se ovim materijalističkim nemogućnostima izbjegne,UZIma evolucionistički monizam, da ovaj pojavni svijet nije iste naravi~ ~psolutnim bićem, kojemu je narav samo u toliko nama poznata, što!oJ moramo primijeniti princip razvoja (evolucije). Pita se dakle: je liJe moguće zamisliti apsolutno biCe s vječnim razvojem, tako da razvojspada na samu bit apsolutnog bića?. Razvo j znači prelaz iz jednog stanja savršenosti u drugo, tako daJe kod svakog razvoja neki supstrat, koji se razvija, cilj razvoja i pre-lazni stepen od polaznog stanja prema cilju. Iskustvo nas uči, 'da ljud-ski rod i život na zemlji i naš kozmički sustav imade početak svo(J raz-voja.' a ni)e 0~1~ijeka, pa se ~o. tom već i~ iskustva dade izvoditi, da ~vijetuOPGe nIJe v]ecan. All ovaJ Izvod dobIva potpunu logičku vrijednost,ako uzmemo u obzir, da bi uz pretpostavku vječnog razvoja morao ova is~Ijet .već doseći vrhunac savršenstva. A kad ovo usavršivanje ne b'in.lkad. Imalo konca t. j. kad nikad ne bi razvoj došao do svog cilja, zna-čilo bI da apsolutno biće nije neograničene savršenosti t. j. da nije apso-lutno. Jer mi ne možemo reći, da cilj razvoja kod apsolutnog bića 'nijedrugo nego sam razvoj bez odredjenog stepena savršenosti, pošto bi u toinslučaju bilo apsolutno biće bezsvijesno, a u tom slučaju opet ne bi bioadekvatni razlog svijesnog zbivanja u svijetu. Ne može se ni to reći, daje takav,. cilj. u po~t.izanju dje]omičnih savršenosti, jer svaka ograniče-nost znacI oVIsnost III neapsolutnost. Treba naime trajno zadržati na umumon.istič~i. princip, da je svijet sa svojim usavršavanjem istovetan s apso-lut~lln blcem. Prema tome je dakle pojam vječnog usavršivanja ne-SPOJIV s ~psolutnim bićem, pa zato ne može takovo usavršivanje spa-datr na bIt ~lpsolutnog bića. - Nadalje pitamo: gdje je razlog za svakinOVI stt.Ipan] savršenosti? Izvan bića koje se usavršuje očito nije, jerbIsmo tlll:~ napustili mo.n!stičko stanovište. Dakle bi trebalo reći, da ap-SOlU~~10blce samo o sebI Imade adekvatnu silu za prelaz od nesavršenogstadIJa do neke savršenosti. To će reći, apsolutno biće kao uzrok stano-vite neke savršenosti mora već u sebi sadržavati dotičnu savršenostu j:dnakom ili višem stepenu - a onda uopće nema pravog usavršivanjat. J. prelaza od nesavršenosti na savršenost. Gledamo li dakle na uzrok

110

usavršivanja, opet je ono nespojivo s apsolutnim bićem. Otuda slijedi.da uzrok razvoja može da bude samo izvan onog bića, koje se razvija,odnosno da se princip evoluCije ne može primijeniti apsolutnom. biću.

c) Da evoluCionizam na očigled ovih poteškoća izdrži svoju pozi-ciju, uči da se. bit svijeta ne osniva na jednom supstancijaInom biću,koje je apsolutno, nego da sav svijet i nije drugo nego samobeskonačniniz zbivanja. Tako s u p s t a nc i ja I n i evolucionizam dobiva oblikaktualitetnog evolucionizma. Već je Locke zabaCio spoznatlji-vost tjelesa i duševne supstanCije. B e r k e I e y ide dalje, te uopćene priznaje eksistencije tjelesnih supstancija već samo duševnih; doknapokon@.u me odstranjuje i duševnu supstanciju. Budući da nam jesamo ono poznato što neposredno u iskustvu nalazimo, zato niti pojamsupstancije imade realnu vrijednost, a niti pojam uzroka, koji bi namdopustio da od poznatih učinaka zaključujemo na nepoznate uzroke]Ove su pretpostavke omogućile razvitak najnovije filozofije (E. Mach,Avenarius, Heymans, Paulsen, Wundt, Jerusalem, Hbffling, Ebbing-haus ... ), kojoj je sva zbiljnost svijeta ograničena na iskustveno zbi-vanje. Tako zvani izvanjski svijet nije drugo nego materijalno gibanje,a psihičko zbivanje znači samo kombinovanje ćutilnih data. tvljestotjelesnog i duševnog supstancijainog bitka treba uzeti dva niza nepre-kidnog aktualizovanja, tako da jedinstvena cjelina svega dobiva zna-čenje apsolutnog (božjeg) zbivanja. Možda je i materijalno zbivanjezapravo jednako psihičkom, a samo se nama pojavljuje u prostornimsnošajima, kako idealizam uči, ali ono svakako bez supstancijaInogbitka ulazi li cjelinu sveukupnog zbivanja u svijetu.

Pitanje održivosti aktualitetnog monizma uopće OVISI II prvomredu o ispravnosti noetičkih supozicija. Ako pojam supstancije i prin-cip kauzalnosti imade objektivnu i neempiričku vrijednost, onda nam jemoguće upoznati eksistenciju i narav duševnog i tjelesnog hitka. Naposešto se tiče duševnog (jastvenog) bitka, dokazati ćemo podalje, da je ondoista u snošaju supstancije i uzroka prema usvjesnom zbivanju.

54. Psihofizički monizam. Dojakošnji monistički sistemi imad uzajedničkU karakteristiku, da psihičku i materijalnu sferu identificirajuili jednu na drugu reduciraju. Ali l1aučno istraživanje i iskustveno opa-žanje dokazuje heterogenost obih područja, tako da se barem li empi-ričkom svijetu mora priznati oprečna narav psihičkog i materijalnogzbivanja. Uza to nije isključena mogućnost, da se obe strane sas taj uu noumenaInom bitku. Po specifičkom razlikovanju psiho-fizičke zbilj-nosti dobiva ovaj filozofijski nazor ime p s i h o f i z i č kog monizma.Podjedno se on naziva i teorija ide n tit eta, II koliko se olJe empiričke sfereusredotočuju u jednom apsolutnom bitku. Teorija dvo str a n o s t i (Zwei-seitentheorie) ili teorija par ale I i z m a hoće da svojim nazivom istakneFechnerovu poredbU o psihičkom i fizičkom bitku kao dvjema stranama je-dnog okruga, odnosno uporednost obih područja u dva paralelna pravca.

III

Osnivač psiho-fizičkog monizma jest F e c h ner, ali zapravosu mu klice u starijoj filozofiji. Des car t e s je prvi sasvim odijeliotjelesnu supstanciju od duševne, pa je usljed ovog dualističkog shva-ćanja postao nemoguć zamjenični utjecaj duše i tijela. Paralelni tijekeluševno'S i tjelesnog zbivanja svode oka z i o n a I i s t i (Geulinx)na uzročno djelovanje božje. Ma I e bra n c h e približuje se S p i n 0-

zi n o m tumačenju o supstancijalnoj istovetnosti duše i tijela. Timeje bio otstranjen Descartesov dualizam, a duševne i tjelesne pojavepostale su atributi apsolutnog bića (panteistički monizam). Spinozinametafizika apsolutnog identiteta nije dala paralelizmu toliko uporištakao Lei b n i zov o pobijanje uzajmičnog djelovanja (Wechselwir-kung) na osnovu prirodne kauzalnosti i zakona o održanju energije.Time je teorija paralelizma dobila modernije, prirodonaučno obličje.U Leibnizovom se sistemu još ukrštava dualistički i monistički pravac;elualistički, koliko psihičke i tjelesne pojave izviru iz dvostrukih mo-nada, a monistički , koliko je svaka pojedina monada potpuno jedno-stavna. Samo su psihičke pojave realne. Tako je i Descartes učio, da jesamo misaono jastvo realno, a budući da i tijelo ne može realno upli-)lati na dušu, te uopće nema nikoje veze izmedju našeg pomišljanja itjelesnog gibanja, zato mi upoznajemo samo naše vlastite ideje. Tu sadizvire i moderni idealizall1. IVlimoilazeći razne modifikacije psihofizičkog.paralelizma, isti(:emo ml1ogobrojnost njegovih zastupnika usavremenojj'ilozofiji, od kojih su primjerice Wundt, Ebbinghaus, Heymans, PauI-sen, Jodl, R. Eisler i dr.

Iskustvo nas upućuje, da su duševne i tjelesne pojave u harmo-ničnoj povezanosti. Da li u kauzalnoj ? Descartesov i Spinozin pojamuzroka uključuje jed n o 1 i č n o s t (Gleichartigkeit) s učinkom, Dazato paralelisti poriču mogućnost kauzalne veze izmedju heterogcnih,duševnih i tjelesnih pojava. Ali ne samo da je takav pojam uzroka ne-ispravan, nego bi trebalo po ovom pojmu zanijekati svaku kauzalnu vezu:i unutar psihičkiih dogadjaja kao i unutar tjelesnih; jer u jednoj i dru-: goj sferi nijesu svi uzroci i učinci jednolični, nego su vrlo raznolični. __~.('Jaelalje argumentiraju paralelisti na temelju za k o n a o od r žan j uene r g 1 j e, da je uzamjenično djelovanje duše i tijela zato nemoguće,

,jer bi tjelesna energija morala porasti ili opasti i po tom ne bi ostala umaterijalnom sustavu konstantna. Ali prije svega je pitanje, da li se ovaj

fizički zakon energije smije protegnuti i na psihičko područje; jer prin-cip kvantitativne jednakosti izmedju uzroka i učinka može se primije-niti na duševno zbivanje samo ako usvojimo pretpostavku i s k I ju -Čj ve p r i rod nek a uza I n o s rt i (Geschlossene Naturkausalitat).Dakako da je na pretpostavci o apsolutnoj vrijednosti mehaničke zako-nitosti u tjelesnom svijetu nemoguće konstruirati kauzalni vez medjuduševnim i tjelesnim pojavama. Ali već biologija životne pojave u tje-lesima svodi na posebne životne principe, a pogotovo su voljna eljelo,

112

vanja mehanistički neprotumačiva. Filozo.fija nam .doduše. tumači. svemoguće organske sposobnosti i procese,. alI realno djelovanj: orgamz~l~

V Vo jek podrediti izvjesnim ciljevIma, pa tako mehamzam dobl~d~~zel \~ karakter. Otuda slijedi, da prirodna (fizička) kauz~lnost nIJedl1~10ao:ebi dostatna, već da moramo vitalistički i teleološkl karaktertjelesnih pojava svesti na psihičku kauzal~ost.. ., V, ..

Iz svega dojakošnjeg razl~ganja ~:Olzlazl, . d~ su. jalovl pokusa]1monističkih filozofema, koji pOJavm sVIJet s~a~IJ~ju u .Jedno apsolutnobiće. Nerješive poteškoće u shvaćanju snosaJa. I~medju fen?,menalno~i noumena!noa svijeta dolaze u prilog ag n o s t I C kog r~JOmzma, kOJIporiče ikoju ~poznatljiVost neempiričkog (noU1::e~alnog! bItka. P~lazecIsa pozitivističkih pretpostavaka nastoji agn?st~ckl mon~zam d~ pl ove~l.ejedinstvo unutar empiričkog svijeta, a što. je .lzv~n oVIh ~r~mca - mJepredmet naše spoznaje. Tako vi.dimo, da Je pItanje metaflZlke opet po-stalo ovisno onoetičkim premisama.

§ 19. Qualizam.

55. Odnošaj. prema monizmu. .Do~ mo~izan: u .svim. s~ojim. obli~. t di da duh i materija, subjektivno 1 objektivno Imade Jedno

cuna vr , . d d V l' . t kovu mo-liku narav, dualizam poriče. Ml smo o use. 1~?OZna 1 ~V a,nističku teoriju (psihofizičku), koja priznaje speclflcku razlI.cno~t unutarSubj'ektivnog i obJ'ektivnog empiričkog svijeta, ali ne pnzn, aje sa~llo-

.. ' d' (. t 'noa) hItkastalnost (samostojnost ili supstanc1]alnos.t) ~lsevnog J~s v~ ~ b. ••

u buzalnoi vezi s tjelesnim (materijalnIm) bitkom. PoncanJe kduzalneuzaJar;lI1osti imade svoj početak u historiji filoz?fije o~mah na~ol1 De:-C'lrte'sa dočim se J'Oš u SlllJ'eru Descartesove pSIhologIje zastup,llo dua-

" ' V· . to .. I t Upravolističko shvaćanje gledom na dusevnu I tjelesnu sups an.clja nos. . 'x ,

se Des car t ~ s irna smatrati tipič!lim predst~vmkOI:1 ~:l;a:lst~c~:~metafizike u novovječnoj filozofiji. POjmovno razlrkovanje tiJela, Jje protežno (res extensa), i duha ili sv.ijesti naše (re~ cog~h:n:) dOV~\~'e do dvostruke supstancije, koje su medjusobno neod~Isne, d Ip,~k u u,J. 11 dj'elatnom snošaJ·u. Descartes nije protum,ačlO, kako. Je takav1am o ..' V d V • f" I Tu su. ,. 110gUĆ uz potpunu supstancIjaInu razlIcnost use 1 Ije a.,s~OStaJ .11, ka z i o n ali s t i (Geulinx t 1669 i Malebranche t 171.5),nas aVI 1 o , . 1 . d V . t"J'ela 'I kolIkoI .. d Ve da je nemoauće uzajmično dje ovanje use I I V." v..1~~~~1s~z ipak prividja bda realno postoji, nije drugo n.eg~ UClllak bozJ1.Na akon je Hum e svojoj kritikom pojma supsta~lCIJe 1. u.:roka p~sve

p "0 stari metafizički dualizam, te je tako I dualIstIcko ra~1Jko-onemoauCl , '. f ,vk zmavanje ~mpiričkih dogadjaja zakrenul0 pravcem pSlh~ IZlC. o.~ m~m t'To će reći u koliko se i oriznaie bitna razlika izmedju pSIhlcke 1 ma e~ri' alne zbi'ljnosti, ova se' razlik~ ipak svodi ~a je~inst~eni nO~v~enal~;

J I t . bl't'lk tako te se smatra dvostramm njegovIm nalICJem,apsa um, , c •

otpada, apsolutni bitak i preostaje samo psihofizičko zbivanje .(aktuali-zovanje), koje nije u uzročnoj uzajamnosti, niti'je supstancijalnoosnovanc{'Mi smo upozorili u kojem' se pravcu rJešavaju prigovori proti psiho-fi.zičkoj kauzalnosti, pa nam' sada ostaje još otvoreno pitanje supstan-'cijalnosti duševne i tjelesne. Ako še ispostavi, da duša nije samo sveukup-nost svijesnog zbivanja, kao što uči akt u aI i te t n ateorija .. , negoda OSilil usvijesnih pojava realnoeksistira samostalni ili supstancijalninjihov subjekat, a to je jastvo ili duša - kako uči teorija 's u p s t a D-

c i ja I n os t i, onda smo došli time do nov.og nazora o sn6šaJlI duhai materije, a to je naZor dualistički. Prije nego predjerilO na pozitivnorješavanje psihofizičkog dualizma, treba da izvidimo samuniogućnostc1ušine supstancijalnosti, t. j. da ogledamo prigovore proti samom pojmupsihičke supstancije.

Ovu nauku supstancijaInog dualizma zastupao je već Ana k sa-go r a priznavajući duhovni princip (voiiS), koji urecl}uje kaotičnu ma- .teriju. P lat o n je posve rastavio materijalni i idejni svijet. a Ari s t 0-tel ovu realnu rastavljenost ublažuje razlikovanjem dvostrukog: mate-rijainog i formalnog počela. Svako individualno biće sastavljeno je odpočela, koje ga specifički odredjuje i od počela, koje je u' moći da primidotično odredjenje. Ovo potonje, odredivo počelo zove se tvar, te se od-nosi kao moć (ovVafl.lS) prema odredbenom počelu ili obliku,. koji značizbiijnost ~li ,d.:..LUall.ost (eve(!ysta). 1 duša je uzbiljavanje (entelehija)tijela. - Citava sko!as-ičkJ filowfija srednjeg vijeka učila je realnu eksi-stenciju psihičke supstancije, koja nije istovetna s usvjesnim sadržajima.Des car t e s je, rekosmo, prvi konstruirao jaku npreku duše i tijela.ILe i b n i zov a duševna monada jest ens per se existens. Pa i B e r-k e I e y, koji. zabacuje realnost tjelesne supstancije, ipak zadržaje du-ševnu supstanciju. U novijoj su filozofiji zastupnici supstancijne teorijeH e r bar t i Lot z e.

LErvi protivnici pojma o duševnoj supstanciji osobito su Hum eiKa n t. Pravi je začetnik teorije aktualiteta Hume svojim psiho!oš-kim konsciencializmom, koji dušu smatra jedinstvom svijesnih doga-djaja. Kant smatra ove dogadjaje pojavama (psihološki fenomenaIizam)nepoznate nal:l. stvari o sel~iJProti ovoj Kantovoj psihologiji nastojiSeneke utvrdIti neposrednu spoznatljivost dušine realnosti. Osobitosu kritici podvrgli teoriju supstancijalnosti W u n d t i P a u I s e n, paje na redll da sad te prigovore upoznamo.

56. 1! mogućnosti duševne supstancije. I~ealnu eksistenciju dušezabacuje l'aulsen u prvom redu zato, jer ju ne opažamo. - Da ostanemokod njegovog monističkog stanovišta, možemo uzvratiti, da i atome neopažamo, a ipak im ne poričemo eksistenciju. Fizika i kemija pozna do-duše atomske spojeve kao materijalne objekte, ali upravo ovi objektinemaju u sebi onih kvaliteta, kako ih mi opažamo. Dakle nije neopa-žajnost kriterij za poricanje realne eksistencije.

Nadalje (veli Paulsen) mi si ne možen1fr predstavtti ili pomislitisnošaj izmedju duševrre supstancije i njezinih fenomena. ~ Ali isto takosine možemo predstaviti niti· snošaj psihičkih i fizičkih fenomena,pa ga ipak priznaje Paulsen01V psihofizički paralelizam. Sva naša spo-znaja nije ograničena na pomišljanje (kako konsciencializam drži), negojoš postoji i misaona spoznaja.

Paulsen drži, da psihički dogadjaji netrebaju svog nosioca zato.jer nikad osamljeni ne dolaze, nego uvijek u sklopu duševnog života.~ Ali prije s.veganije time još riješeno pitanje o jedinstvenoj cijelotiduševnog života. Jer koliko i slijede: duševni dogadjajiu neprekidnomnizu ne zadovoljava se konstatacijom ove činjenice nijedna filozofija, negoi monizam nastoji da otkrije metafizički izvor duševnog jedinstva. Uostalom neprekidnost (kontinuitet) duševnih sadržaja nije tako aps<Ylutna, kad znamo da svako pojedino opažanje, svaki domišljaj i napo-kon izmjena sna i jave unosi isprekidanost u. t.i)~k doživljaja... .

Wundt drži, da uzročnost ne možemo SPOJIti sa supstancljalOlltJkarakterom duše, jer supstancijalnost znači nepromjeni~u ~rajno~.~._ Ali ovo značenje dobiva supstancija samo u Herbartovoj pSihologiji,a inače ona znači samostojnost ili zasebnost u bivstvovanju, što ne is-ključuje razvitak i usavršivanje.

Kad psihološki konsciencializam poriče svaku psihičku realnostosim svijesno opaženih doživljaja, onda se on stavlja u opreku s či?je-nicama, na kojima se osniva psihološka znanost. Ako ne pretpostavlmosigurnu činjenicu svijesnog života kod d rug ih! j u d ~,.ve~ s.e ogra-ničimo samo na vlastito jastvo, nećemo nikad znatI, da 11 lOdIvldualnoopažene pojave imaclu općenitu vrijednost. A eksistenciju. tudjel!: .s~i-Jesnog života saznajemo samo zaključivanjem (na temelju opazaJnIh~nakova), a nipošto neposrednim (usebnim) opažanjem, dakle je takovaeksistencija transcendentno realna. --- Jednako je nepreporna činjenicaminulog duševnog života. Neposredno pak opažamo samo onu psihičkuzbiljnost, koju vremenski zahvatamo pojedinim opažajnim činom,. a svešto se u svijesti dogodilo ispred pojedinačnog opažanja, znači za ovo opa-žanje transcendentno realnu zbiljnost. Na konsciencialističkolll sta-110vištu ne može dakle teorija aktualnosti izgraditi znanstvenu pSI-hologiju, jer takova nije moguća bez psihološkog realizma. Nakon štoje time opravdana mogućnost psihološke metafizike, tr~b.a dakako po-zitivno riješiti pitanje o supstancijaInom karakteru psI!llčl<e realnostI.

supstancija SVih stvari, odnosno jedini supstrat i princip sve zbiljnosti.Otuda slijedi (kao.drugi aksiom), da je materija sama o sebi 1. j. da nužnoeksistira ili da u sebi imade adekvatni realni razlog eksistencije - onaje- a p s o r u t n a ili posve neovisna. Ovo drugo monističko načelo in-volvira dakako i vječnost materije. Iz ove ~e materije m e han i čk ir a z v i o i naš današnji kosmos sa svojim isključivo mehaničkim dje~lovanjem. Uz ovaj treći princip nadovezuje se i četvrti, koji mehaničkiproces fizičko-kemičkih sila primjenjuje .i na p o s t ana k života. takoda je Drganski svijet evolucijom nastao iz anorganskog svijeta. Jednakosu se evolucijom iz prvotnih živih bića razgranile sve današnje v r s n e-r a z I ike Il životinjskom carstvu (peti princip). Stepenično se u ovomrazvitku uzdigao prema ostalim životinjama č o v jek, tako da je oni li duševinim svojim sposobnostima samo rezultat materijalnog meha-nizma (šesti princip). Dakako da se tu ne može govoriti o slobodnoj voljiniti o dušinoj besmrtnosti. Napokon iz svega proizlazi i negacija osobnogBoga ili ate iza m (sedmi prin~ip).

U svim navedenim principima stoji s rnonizmom u opreci dua-listički nazor o svijetu. Naša je zadaća da ove principe pobliže upoznamoi kritički njihovu vrijednost ocijenimo. Pa kad smo već u pobijanjumaterijalizma dokazali specifičku razliku izmedju psihičkih i materi-jalnih pojava, sad je na redu da najprije upoznamo neke nazore o bitimaterije.

58. Sastavna počela tjelesa. Kemičkom rastvorboll1 (resol ucijol11)dolazi se do prirodno nedjelivih čestica ili atoma; te su po tom sva tje-lesa sastavljena od atol11a. Ova atomistička teorija još je u okviru pri-rodne nauke (kemije). Ali sad nastaje filozofijsko pitanje o n ara v iatoma: je li protežnost i sile (kao realne vlastitosti, koje inheriraju atom-skim supstancijama) pretpostavljaju jednostruk ili višestruki supstal1-cijalni princip? I dalje: koja je narav (bit) supstancijaInom principutjelesa? U ovim je pitanjima došlo u historiji filozofije do raznih na-zora.

9 20. KOZITlOloški problemi.57. Principi monističkog i dualističkog nazora o svijetu. Filozo-

fijska slika o svijetu razvija se ili u okviru l110nističkog ilidualističkogshvatanja. S etualizmom je u krajnoj opreci l11aterijalist.ički i. ev(~lu~io-nistički l110nizam. Njegova prva zasada glasi: tvar sa sIlom Jest Jedma

D i n cl m i z cl m uči, da atomi (odnosno tjelesa) sastoje od jedno-~tavnih (nerazdjelivih) bića, koja nijesu drugo nego sile, a formalnosu neprotežna. Neki tragovi ove nauke već se opažaju u pitagorejskoji elejskoj školi; a u novovječnoj filozofiji zastupa dinamizam G. Bruno,pa onda Leibniz, Wolff, Kant, Bošković, Herbart, Lotze, Fechner i nehskolastici (BaIl11es, Palmieri). Ali poteškoće što ih ovaj nazor imadeu tumačenju protežnosti, podaju u tom pogledu veću vjerojatnost ato-mističkom nazoru, koji usvaja u biti protežne atome. Mehanički atonizamizastupala je jonska škola i donekle elejska, za tim mladji naravoslovci(Empedoklo, Anaksagora, Leukip i Demokrit). U novijoj filozo.fijipoznati su zastupnici atoll1izma Galilei, Descartes, Bacon, HQhbes"Locke, Gassendi ...

Čisti me han i č k i ato mi za m poriče sile, dokumjereni pri-znaje neke specifički jednake sile .. A~i. jed.no idr~gos?vatanje. n~je. opetbez znatnih poteškoća; jer bez IkoJlh srla. ne :azuJr~~Je~10 D.ledJ~ls0!:J~nodjelovanje atoma, ne znamo~~~t~· im~~ll. at~mI razhcnu. te::lI1u I zast~su fizički nedjelivi. A bez spwflckl razlIcnlh srla n~ znamo z.asto ~e atolllijednog elementa nek011lbinuju s ~~ji11lgod a~O!lllma ~.rugill .elemenata.Prema tome izlazi opravdanost ke11llckog atormzm3, kOJI stavlja u atomespecifički različite sile. . . . .. .

. Kemički atomizam ostavlja još uvijek otvoreno pitanJe: l11Jesu IIprotežni atomi (sa specifički različnim silama) bi~no sasta~ljeni ? Do~ ~na ovo pitanje odgovara kemički atomizam negativno, A l' I S t ote I IS k o I as tik a uče protivno. Do svoje nauke o dvostrukom supstan-cijaInom principu tjelesa došao je Aristotel baveći se problemom. p.r 0-mj ene (u 1. Phys.). Analizujući ovu ,činje~.icu v.idimo, da ~odpromJenenastaje novo jedno biće, a!i se ne m~ze reCi .da J~ nastalo IZ apsqlut~(:~nebitka (to bi bilo stvaranje). Dakle Je promjena Jedan prelaz - IZ blca(terminus a quo) koje je samo u mogućnosti (dvvdp,Et 6v) da po.~tane(terminus ad quem) zbiljsko ili aktualno (tvEqyEia, O~!- ?vo potenclj.al~(~biće jest subjekat (ĐnoxEip,Evov, {J}.,1),matenja), kOJI je ~kad~r P~IIl11t1specifično odredjenje (ttoqrp11, Eloos, E:1rcdtxEta, for.m.a). Sto. j.e taj. su-bjekat , nazvan "m ate l' i a pIj III a" '( Po sv.ojoJ ~~ravI jest neod-r~diena ( ao(!w'Cov) t. j. nije kompletna supstanCIja l11t~ .1~11apo sel:1 a.k-cid~nte, ali je realni subjekat, koji je pasivan za spCC1fIcka odredjenja.U konkretnom tijelu jest uvijek odredjena (i kao tak?va zove se "ma-teria secunda"). - Forma jest odredbeno počelo. Ona ~est svrha ('rtAOS)i usavršenje (svuAtxna) mijenjanja. Ona. je svtiqy.eta III ,~stvarenje (ac~tuatio) i dooS (species), jer zajedno s tvan (m.atenJom) sacl1ljava s t V~ 1

odrcdjenog specifičkog oblika. Za sebe ..sama jest .n~potpuna supstanclj.a,ali materija po njoj dobiva eksistcnc1ju, I po nJoJ on.0a dobIva stVdlsvoju aktivnost. Iz oba ova principa rczultml svako tijelo. Ovu Ansto-tel ovu nauku zovu h i I e m o l' f iza m.

Prema Empedoklu uzima Aristotel čcti~i. el.ementa: ~emlja, voda,zrak i vatra. Jedan se elemenat neposredno mijenja u drugi (n. pr: vodau zrak). Ovo mijenjanje ima Aristotel pred ,očima, k~d . dokazu? ma-teriju i formu. Dakako da se taj dokaz n: moze odr~.atI, Jer to ~lISU ele-menti. Isto tako ie neodrživ argumenat IZ supstancIjalne promjene ele-menata u kemičkoj kombinaciji. - Nauka se. A:istotelova o dvos~rukol1l(materijalnom i formalnom principu). do~azuje IZ. vIa. s tit o s tle I ~-m ena t a. Kemički atomi imadu kolIkocu (kvantItet) I tvome srle. ~oh:koća, koja je posve p a s i v n a, ima?e o~go~araju~i svo~ ~upst~nCljall1:princip, a tv o l' n e s i I e opet SVO!. ~n~clp pa:lvnostl )~~t. j:d~n t~isti.u svim atomima svih elemenata, Jer Je I kvantItet. speclfI.ckl I~~l. Tajje princip potencijalan (= mater~a ili .~eodre~jeni.:ubJe~at), Jer l1lJ~ pot-puna supstancija, niti je kvant1tet 111 drugi kOJI akcldens. A pnnClp,

u kojem se osnivaju sile, jest sam po sebi zbiljski čin i usavršenje, jersupstancijaIno upotpunjuje materiju. - Drugi se dokaz dovodi otuda,što kolikoća uključuje dj e I i v o st, a kohezivna sila se opire djelivosti.Ova dva argumenta pretpostavljaju, da je kolikoća realno različna odtvome sile, a obe ove vlastitosti tjelesa da su opet realno različne odsupstancijaInog bitka. Time je u najkraćem navedena skolastička naukao naravi tjelesa. Za kritiku isp. Geyser, AlIg. Philosophiedes Seins u.der Natur, Kap. XX.

59. Apsolutnost materije i gibanja? Bez obzira na odredJeno fjlo-zofijsko shvatanje o naravi materije, nameće se pitanje o njezinoj apso-lutnosti t. j. pitanje: da li materija imade sama u sebiadekvatni razlogeksistencije i načina (stanja) u kojemeksistira, tako da je ona nužnaili sama o sebi (ens a se). Ako je ona potpuno neovisna u svojoj eksisten-ciji, onda je i prvi uzrok svega u svijetu, te podjedno prvi prIncip svegagibanja. Ova apsolutnost materije, kako ju materijaliste uče, involviradakako i vječnost njezinu. (Može da bude i takovo filozofijsko mišljenje,koje materiji pripisuje vječnost, premda drži da je kontingentna ili ne-nužna t. j. u eksistenciJi o Bogu ovisna).

Materi ja se ne može sama po sebi, bez izvanjskog uzroka. ni za-četi ni prestati gibati t. j. ona je po svojoj biti indiferentna za stanjegibanja ili mirovanja. A budući da ona eksistira samo u jednom od obastanja, zato je ona po sebi indiferentna i za eksistenciju. Jer kad hi l1la-terija po svojoj naravi nužno eksistirala,. znači da bi sarno u jednom odobih stanja morala eksistirati. Ili bi materija od vijeka morala biti u mi-rovanju ili od vijeka ugibanju. A jedno je i drugo apsurdno. Kad hi na-ime svi atomi po biti ~vojoj zahtijevali gibanje u jednakom pravcu i hr-zini, ne bi lilOglo biti prirodnog procesa; a raZI10ličnim gibanjem moraobi današnji (vremenski ograničeni) stepen razvitka već odvijeka (u ne-ograničenom vremenu) nastupiti (kako smo spomenuli kod evolucionis-tičkog monizma), a i sav razvoj svemirski morao bi biti po svom sadr-žaju u prvotnoj materiji nužno odredjen. To će reći, na svakom stadijusvojeg razvoja morao bi kosmos kao rezultanta sveukupnog gibanjau s v i m s v o jim sa s t a v n i m d ije lov ima b i t i a p s o-I u t n o n u ž dan. A iskustvo nam kaže protivno, jer stvari mogupo svojoj naravi i nebivstvovati. Upravo zato i prirodni zakoni (kojiizriču u naravi osnovane relacije) nijesu apsolutno (metafizički, bezu-vjetno) nužni, već samo fizički ili uvjetno o eksistenciji fizičkih naravi.Nadalje kad bi atomi po biti svojoj eksistirali, onda bi svi mogući atomizbiljski eksistirali, a broj njihov očito nije aktualno neizmjeran, jer bimogao da bude i veći. Isto tako po biti svojoj ne eksi~tiraju upravo naodredjenom nekom mjestu; dakle atomi nijesu nužni.

Da materija nije sama o sebi eksistentna i u toliko vječna, doka-zuje se i na temelju entropije (isp. Brixy, Princip entropije i opstanakBožji; .,Savremena pitanja" Mostar 1919.). Ako se proces u svijetu

primiče takovom stanju, gdje će sva materija imati jednaku tempera-turu, odnosno gdje će se sva energija obratiti u toplinu i prestati svi do-gadjaji, onda ovaj maksimum entropije, a minimum energije dokazujeda je nekoć bilo obratno, dakle da je gibanje LI svijetu imalo vremenskisvoj početak. Kad bi se naime od vijeka materija gibala, morao bi većnastupiti maksimum entropije. Ako se pako pretpostavi neograničenostkvantuma kozmičke energije, tako da bi po tom maksimum entropijenastupio 11 neizmjernom vremenu t. j. nikada, onda opet treba usvo-jiti materijalističku tezu, da je kosmos sam o sebi, od vijeka u nužnomgibanju. - Sve ovo dokazuje, da materija nije apsolutna ili po biti SVQ-

joj nužna, već da imade nad sobom jedno biće, koje je prvotni uzroknjezin i svega gibanja u svijetu. Na ovoj kontingentnosti (nenužnosti)materije osniva se dokazivanje eksistencije božje.

60. Postanak i narav kozmičkog zbivanja. Da univerzum sa svo-jim gibanjem nije apsolutan, pokazalo se otuda što pojedinačni rezul-tati ovog gibanja t. j. stvari u svijetu nijesu po svojoj naravi apsolutne.nego kontingentne. Ako bi se mislilo, da su sve stvari kontingentnesamo koliko ih uzmemo s obzirom na pojedinačnu njihovu narav, a nužneda su u relaciji sa svim onim uzrocima, o kojima su ovisne - onda sva-kako. opet imademo niz ovisnih uzroka, od kojih je svijet sastavljen.Dakako da takav niz medjusobno uvjetovanih uzroka ne može da budelteskonačan t. j. ne može da bude bez relacije s takovim uzrokom, kojinije ovisan ni o kojem drugom uzroku, a o njemu su svi u svijetu ovisni.Prema tome je sav svijet zapravo učinak jednog apsolutnog uzroka(kojeg smo nazvali Bog).

Budući da se univerzum razvija u nizu uzročnog djelovanja, namećese u prvom redu pitanje: kako je iz prvotnog svemirskog stanja nastaonaš sunčani sustav? U ovom problenmu k o z mog o n ije usvajaprirodna nauka u glavnom rješenje po Kant-Laplaceovoj teoriji. Aliza filozofiju je odlučno znati: je li ispravno materijalističko tumačenje() n ara v i kozmičkog zbivanja uopće. koliko je njime obuhvaćen koz-mički razvitak? Već najstariji atomisti (Leukip, Demokrit) kao i no-vovjeki materijalisti (Hobbes) uče, da zbivanje u svijetu nije drugo negogibanje atoma po mehaničkim zakonima. Ovaj m e han iza m zastupaIL pr. Spinoza , te svi oni umnici, koji drže da se svijet automatski raz-vija isključivo u okviru kauzalnih relacija. Naprotiv su veliki umovi(Platon, Aristotel, Leibniz, Lotze) mišljenja, da je prirodni mehanizanlpodredjen svrhovitosti, pa se po tom njihovo shvaćanje o naravi koz-mičkog zbivanja zove tel e o loš k o. Ako se ispostavi, da doista u real-nom svijetu imade takovog zbivanja, koje je udešeno prema spoznaj nopostavljenim ciljevima, onda je ispravan dualistički sVjetovni nazor,koji uči da je sva zbiljnost kvalitativno diferensirana. Dakako da opetpostoje razna tumačen.1ao snošaju mehanizma i teleologije u kozmičkoll1zbivanju. Prije Descartesa svodilo se teleološki karakter životnih po-

java na posebni, duševni princip. Nakon što je Descartes pojam dušeogranićio na ljudsku svijest, na;;tojao je vi t a I iza m životne pojaveistumačiti pomoću životnih sila. Ali ova nauka o životnim moćima (ana-logno sa psihološkim moćima) ustupila je mjesto mehaničkom tumačenjuorganske svrhovitosti, tako da je od Lotzea postao u fiziologiji meha-nizam kao regulativni princip za i~traživanje životnih dogadjaja. Kas-nije je Dar w i n svoju teoriju descendencije postavio na mehaničkatumačenje o razvitku organizma u borbi za opstanak. Dakako da je Dar-winova teorija o prirodnom izbiru kadra eventualno protumačiti samod-alnje svrhovito usavršivanje pojedinih organa, dalnje diferel1siranjeveć žive organske supstancije, kod koje su sastavni dijelovi medju-sobno već udešeni prema cilju individualnog i specifičkog održanja. Bu-dući dakle da Darwinova teorija ostavlja neprotumačen sam početakili postanak finaInog djelovanja u organskom svijetu, zato se nakon Dar-wina javio t. zvo n e o v ita I iza m, koji životne dogadjaje svodi nillposebni princip. Neovitalist Driesch vraća se u odredjenju ovog principaIla Aristotelov pojam entelehije, koja ima "prospektivl1u moć".

Načelo finalnosti glasi: jednaki ciljevi mogu se postići raznoličnimuzročnim djelovanjem (sredstvima). Čini se da je ovo načelo u protu--sIovIju s pretpostavkom, da jednakim učincima odgovaraju jednakiuzroci: i tako je finaInost u protuslovlju s kauzalnim relacijama. AI~'treba znati, da izrečena pretpostavka nije ispravna, jer načelo kauzal··nih relacija glasi: jednakim uzrocima odgovaraju jednaki učinci, a neobratno. Kadgod su nazočni isti uvjeti za uzročnodjelovanje, nastajujednaki učinci; ali jednaki mogu da budu učinci i onda ako se promijenikombinacija uvjeta: pa zato iz jednakih učinaka ne smijemo uvijeksa sigurnošću zaključivati na iste uzroke. Prirodni zakoni, u koliko ob-ll-hvataju kauzalne relacije, izriču samo konstantnost učinaka tamo gdjepostoje isti uzroci. Dakle kauzalnost i finainost nijesu nipošto u protu-slovIju.

U anorganskom svijetu postoje dakako jednolične kauzalne veze,pa zato možemo iz učinaka zaključivati na uzroke. Ali životne pojave(individualnog i specifičkog održanja) stoje kao učinak u vezi s naj,raznoličnijim uvjetima, pa zato ovdje nije stalno odredjena kauzalna veza-Mi moramo život upoznavati, pa otuda tek konstruirati razne sastavne1l10mentc uzročnog djelovanja,iz kojeg taj život rezultira, Upravo ovarazličnost finalne zakonitosti prema kauzalnoj dopušta, da kauzalne mo-mente (uvjete) obzirom na život (kao konstantni efekat) smatramoviše ili manje korisne odnOSIlOštetne, dobre ili zle. To će reći, finalna vezaiznosi i vrednotnu razliku. - Nadalje kod uzročne veze uvijek je učinakovisan o uzroku, a ne obratno, dok kod finalnosti postoji tendencijauzročnih činilaca, da djelovanje uprave prema cilju. Kad izmjena tvariuvjetuje konstantnu organsku formu ili kad osjetni organi u komplici-ranoj sastavljenosti funkcioniraju tako, da može rezultirati osjetna sp 0-

znaja -~. onda pri tom ulazi efe kat kao sastavni dio kauzalnih uvjetat. j. svrha prethodi samom učinku . .Jer kako se inače dade istumačitisložena djelatnost ~ uvijek jednim efektom? Kako dolazi organizamdo toga, da mnogostručno djelovanje jedinstveno' upravlja? Konstan-tnost učinka kod živih bića pretpostavlja svrhovitu tendenciju uzroč~nih uvjeta; jer puki mehanizam ne može odgovoriti: zašto iz različitihuzroka ne rezultiraju i razni učinci. nego uvijek jednaki? Doduše i kodumjetno izgradjenih strojeva odlučuje cjelokupni efekatza upoznavanjei vrijednost pojedinih sastavnih dijelova, pa su i ovdje upravljeni dije-lovi prema jednoj svrsi; ali ova je svrha transcendentna stroju, a ne ill1a~nentna t. j. ona je stroju izvana (od čovjeka) postavljena. Organizamnaprotiv regulira sam od sebe svoju djelatnost prema jednoj svrsi; onse prilagocljuje spoljnim okolnostima, reparira oštećene dijelove, ras-plodjuje se itd. U svim se ovim momentima očituje "prospektivna" ten-liencija, pa zato moramo za organsku svrhovitost pretpostaviti neke fak-tore, koji se odvajaju od kauzalnog mehanizma. Hoćemo li podati imduševni karakter, ovisi o tom da li pojam duševnosti (psihičnosti) pro~tegnemo i izvan svijesnog našeg zbivanja. A to (proti Descartesu) mo-žemo učiniti zato, jer svijest naša sadržaje samo psihičke pojave, a samapsihička realnost nije našem opažanju neposredno dana, pa po tom psi~hička realnost nije samo ona koja se u svijesti našoj pojavljuje. U tomsmislu llložemo reći, da finaInost iziskuje svoj psihički princip. Tako naste i teleologija dovela do cl u a I i z m a: kako je sav realni bitak kvali-tativno dvovrstan,tako je dvostruka i zakonitost zbivanja, kauzalna 1finalna. U koliko se dokaže, da finainost postoji i u anorganskonl svi-jetu, onda takova finaInost može da bude samo transcendentna t. J.'svemiru postavljena od onog apsolutnog bića (Boga), koje je taj sve~mirski stroj svrsishodno udesilo.

61. Postanak i razvitak života. a) U koliko je Kant-Laplaceovolllteorijom odgovoreno na pitanja o postanku kozmičkog zbivanja, nijetime dakako još odgovoreno na pitanje o postanku živih bića na zemlji.Odakle prvi život? U rješavanju ovog problema ima više hipoteza:prva je hipoteza sam o I' o d s t v a (generatio aequivoca seu spontanea).Po njoj su prvi živi organizmi nastali iz anorganskih tvarnih elemenatau odgovarajućim fizičko-kemičkim okolnostima. Živa bića naime - poovom mišljenju - razlikuju se od neživih tijela samo stepenično, a nespecifički, pa zato je i život osnovan na mehaničkim zakonima. Ovu hi~potezu zastupaju Virchow(Die Freiheit der Wissenschaft im modernenStaat), Nageli (Abstammungslehre), Hackel (NatUr!. Schčipfungsge-schichte I l. i Anthropogenie, 18 Vort.) i dr. Kritika ovog nazoraima u prvom redu zadaću da ispita životne fenomene, odnosno karakte~rističku razliku života prema neživim stvarima. Već kod elementarnogorganizma (stanice) opaža se centralizacija tvarnih elemenata kao osno-vica za sistematski razvitak pojedinih organa ili dijelova, koji sufLlt1k~

cij:JI1al.no. u. IJ1~djusobnoj ovisnosti. U svakOllI seorganskol11 biću poka-zuje UjedInjenjesastavnih dijelova premaodredjenDjakciji, tako da ži-vot znači razvitak heterogenih medjusobno ovisnih funkcionalnih dije-lo~a. (organa) prema jednoj specifičkoj formi. Životno djelovanje usa-vrsuje dakle sam aktivni subjekat t. j. oVo je djelovanje imanentno,a ..ne transient.no ..(koje se odnosi izvan agensa). Kod anorganskih tijelanlJesu silstaVl1l c!ljel9Vi ovisni o cjelini, niti su harmonički povezani, takoda se. uZ~~l1jenič~lim podupi:-anjem ili sudjelovanjem pojedinih dijelovaodržaje CIjelo blce. Ako nadalje uzmemq u obzir, ela organizmi nastajusamo od j~dn.oličnih organizama, dase prehranjuju i rasplodjuju, ukupnoela se razl.lkuju od anorganskih tijela pD tom, što izvanjski poticaji nijesuad.ekvatnl movens njihovog djelovanja t. j. po tom,što ovo djelovanjenIje (kako r~koh).transientno, već se organska bića i sama giblju (=. ima-nentno! ~ IZ OVIh rnomenata slijedi, ela životne funkcije ne rezultiraju.me.hanlčkl iz kombinacije materijalnih elemenata. Iz svršne jednote~' j. otuda. š.tvo su životI:efunkcijefinalno determinirane ela aktualizujuJednu speClflcku formu, izvodi se dakle jednota životnog principa.

K o z m o z o i č ka hipoteza drži, da su životne klice s ostalihI:ebeskihtijela dospjele na zemlju, te se ()vdje razvile u povoljnim pri-hkama. Tako je mislio Eberhard Richter (1865) i Helmholtz (1871). Alitll11C nije riješeno pitanje o postanku živih bića uopće. Zato FechnerI Preyer uče, da se u čitavom planetarnollJ sustavu nalazi stanovitogibanjc, koje pretvara sav kosl11os u jedan' veliki organizam (k o z m 0-

o r g a n i č ka hipoteza). San10 se sad opet pit~: otkud tvarnim česti~cal~ta ovo org.an~ko gibanje? Jer ako je i stalno, da se kOl11plicirani ovajsVIJet razvIo IZ jednostavnih odnosa, ipak je u tim odnosima sadržanp.r~~istem "ili. P I' e cl i s P o z ic i ja današnjeg svijeta; Ova predispo-ZI~lja z.a ~1.VOt u svijetu mora imati svoj vremenski početak, a nije odVIjeka I nIje u materijalnim elementima njezin adekvatni uzrok, jer biOVI clemel:~1 mogli po svojoj naravi ući i u sasvim druge kombinacijenego u kOJIma se zbiljski svijet razvija. Dakle početak života upućujena nema~crij~lni princip. Ovaj dualizam opet upotrebljuje teodicejaza dokaZIvanje eksistencije božje.

b) Život se danas očituje uspecifički diferensiranim oblicima, pa-je pitanje: otkud ta raznovrsnost živih bića? Ili su sve postojeće vrsteod svog postanka nepromijenjene (teorija k o n S t a n c ije) ili su se raz-vile tečajem dugih vremena iz nekih praoblika (teorija des c e n cl e n-c ije). Poticanje svih organskih oblika jednill iz drugih prcobličenjem(transformacijom) učio je prvi L ama I' c k (philosophie zoologique18(9), a kasnije Darwin (rodj. 1809; u djelu i postanku vrsta (l859).Darwinizam jest doktrina, koja rješava pitanje o načinu (uzrocima) trans-corm.acije. Na ovo pitanje odgovara Darwin teorijom "prirodne selek-cije" u borbi za opstanak. Već Darwin (Ueberdie Entstehung der Arten),s poslije F. MUller (FUr Darwin 1864) uče, da se u svakom razvojnom

tadiju individualnog živog bića opetuje povjesni razvoj čitave vrstet. j .. li individualnoj evoluciji očituje se rodoslovno stablo (Stammform).Ovaj nazor usvaja Hackel i zove ga "osnovnibiogenetski zakon", kojig~asi: "Ontogenija ili razvoj organskih individua ... neposredno je za-vlsan od filogenije ili razvoja organskog stabla (phylon),kojemu do-~!čni o.~ganizam pripada. Ontogenija jest kratka i brza - rekapitulacijaftlo~enlJe, prouzročena od fizioloških funkcija baštinjenja i prilagodji-vanja" (GenereIle Morphologie der Organismen I I. Die Weltratsei).- S filozofskog gledišta ne zadovoljava ova hipoteza u toliko, što raz-vitak čitavog organskog svijeta iz jednostavnih životnih oblika tumačiisključivo pomoću izvanjskih utjecaja. Razvitak organskog svijeta sva-kako pretpostavlja u svojim praoblicima sadržajnu dispoziciju odnosnostanovite determinante u prvim živim bićima za njihovu dalnju diferen-cijaciju. Specifički oblici vezani su uz organsku finaInost, a ova ne možerezultirati iz mehaničkog gibanja materijalnih elemenata. Pogotovo je?emoguća Darwinova teorija u primjeni na specifično čovječju narav,Jer bi to značilo brisati specifičnu razliku izmedju čovjeka i nerazumnihživ(~tinja. Na pragu svijesti čovjekove prestaje kozl1lologija i otpočinusvoJa istraživanja ~ psihologija.

§ 21. Psihološki problem.I. -. Princip (realni razlo~) svijesno5;I jedinstva.

62. Asocijativna psihologija. a) Kolikogod bile različne svijesnetvorine, sve su one ipak povezane u neko jed i n s t v o time što pri-padaju nekom j a s t v u. Tako nam se nameće problem svijesnog jedin-'Stva ili problem jastva, pak ćemo iznajprije ogledati neke važnije na-zore u rješavanju tog problema.

Nema nikoje sumnje, da mi razlikujemo različite svijesne elementeoci jastva; jer sve naše misli, odluke, čuvstva ... izričemo kao raznepreclikate o jednom te istom .iastvu, pa prema tome nije smi~ao jastvaistovetan s raznim ovim predikatima. Budući pako da su mnogostrukasvijesna stanja i dogadjaji promjenljivi, a jastvo je trajno nepromjen-Ijivo ili jednovito, izgleda odmah sigurno, da je jastvo realno različitood svijesnog zbivanja i u tom smislu da čovjek imade realnu dušu. Aliima psihologa. kOJi ne priznaju realne duše, a ipak ne poriču činjenicuJastvene (sopstvene) eksistencije, pa zato kušaju protumačiti iastvo nataj način, da ga stave u okvir svjesne zbiljnosti. Kako? A ~ o c i j a-t i v n a psihologija drži, da jastvo nije drugo nego sveza svih u indi-vidualnOj svijesti sadržanih elemenata. Pojam jastva ne označuje drugonego skupinu ili cjelinu svega onoga, što se nalazi u našem neposrednomiskustvu. Ovaj nazor o ]astvu samo je dosljedna primjena senzualističkogempirizma, kako ga je u novijoj filozofiji zastupaoL o c k e i osobito,

Hum e. Ako tek one imenične riječi imadu smisao, kojel>u u našem is"kustvu objektivirane, a sve ostalo je fikcija, očito da se po ovom sta-novištu ne može priznati neko realno jastvo, koje bi nam ostalo osimi povrh svih naših svijesnih sadržaja. Tako se u pitanju jastva došlo domehanističke asocijativne p~ihologije,kako ju u modernoj psihologijizastupa n. pr. E b b i n g h a u s (Abriss der Psychologie), za tim P a u I-s e n (Einleitung in d. Phil.). Z i e h e n (Leitfaden der physiol. Psych.),E. Mac h (Die Analyse der Empf.), M. Ver w o r n (Grenzen der Er·kenntnis), F. Jod I (Lehrb. d. Psych.) itd.

b) Poznata je činjenica, da se razni svijesni elementi vraćaju li

svijest i da se medjusobno udružuju. Pita se samo: je li realna udružba(asocijacija) sVijesnih elemenata sačinjava upravo ono jedinstvo, kojenam se očituje u svezi svijesnih elemenata s jastvom ? To bi značilo,da kad ja n. pr. gledam jednu boju i istodobno čujem neki glas, ništadrugo ne postoji nego ova dva perceptivna elementa i njihov medju-sohni ~nošaj, koji upravo sačinjava Jastvo. Time što nije jedan elemenatofamljen, vet' dolazi u snošaj s drugim svijesnim elementima, eo ipsonastupa jastveno jedinstvo. Ali zar doista postoje samo medjusobniodnošaji svijesnih elemenata? Svakako to sto.ii, da mi pojedine elementeopažamo, da neposredno za njih znademo. Nipošto se pak ne moŽe reći,da se elementi medjusobno jedan drugog opažaju, pa zato i ova r e la-cija opažanja niJe istovetna s medjusobn·i.ms n o š aji map oje d i n i h e I eme n ata. Izmedju percipiranehoje i percipiranog glasa nastane snošaj različnosti, tako da sva tri ovasadržaja postanu predmet jednog te istog opažanja, koje se ne nalazili samim percipiranim elementima. A budući da se svijesno jedinstvosastoji upravo u jedinstvu opažanja, zato je očito da se princips v ije s n () g jed i n s t v a imade tražiti ure I aci j i o p a žan j il.

(Bewusstheit), a ne u medjusobnim snošajima svijesnih elemenata.Asocijativna je dakle psihologija svakako u zabludi u toliko, što ne vodiračuna o temeljnoj činjenici svijesti naše, a ta je: neposredno znanjeili opažanje, koje ostaje istovetno u relaciji s mnogim opaženim objek-tima. Pravi smisao jastva trebati će dakle da potražimo u svezi s timneposrednim opažanjem Kažemo "u svezi" zato, jer jastvo nipoštonije identično sa samim opažanjem . Mi uvijek izričemo aktualno opa-žanje tako, da ka7.emo: ja opažam- ovo ili ono. Opažanje dakle pripadajastvu, ono nije drugo nego relacija znanja, kojim individualni subjekatznade za nazočnost nekih objekata. Da ovo o p a žan jen ije i s t 0-

v e t n o sja s t v o m slijedi i otuda, što je jastvo trajno neprekinuto,dok naše opažanje nema toga kontinuiteta. Iskustvo nas upućuje, da jeaktualno opažarlje časovito i da se može na duže vrijeme prekinuti (n.pr. u snu), pa zato samo opažanje nije dostatni i jedini faktor svijesnogkontinuiteta. Očito je dakle, da trajno samo sobom istovetno jastvo nesastoji u neposrednom našem opažanju. Nastaje pitanje: gdje ćemo nad

jastveno jedinstvo i trajnu njegovu isto tu ? Da li se nosilac ovog jedin-stva i trajne isto te nalazi unutar svijesti ili izvan nje?

63. Tral1scendentalna psihologija. a) jastvu pripada jednota,jero jednom. te istorn jastvu izričemo razne naše pomisli. Problem jastvaovisi dakle u svom rješavanju o tom, kako će se protumačiti jednota(Einheit) medjusvim našim pornislima. je li se nosioc (subjekat) ovejednote na'!azi izvan sfere. svijesnih (pomišljajnih) sadržaja? Ka ntodgovara negativno i uči, da svijesnojedinstvo ne znači ništa drugo,nego svezu naših pomisli u logičkom jedinstvu sudjenja. Sve pomislispajamo s jastvom, ali ne kao realnirn (transcendentnim) bićem, većsamo !ogičkim ("transcendentalnim") subjektom.

Iz Kantove je. nauke poznato, da razlikuje trostruko jastvo. E m-pi I' i č k o jastvo nije drugo nego sveukupnost pojava unutar usebnognašeg iskustva. TI' a n s c end e n t a I n o Jastvo znači onu apercepcij u,koja je najviši ]ogički uvjet za jedinstvo svih naših poniisJi II sudjenju.TI' a ns c end e n t n o jastvo uzima Kant za realnu dušu, koja ne po-stoji, jer se u iskustvu ne nalazi, pa zato o njoj ne možemo ništa pređi-Cirati. Logički subjekat, s kojim spajamo sve naše svijesne sadržaje,jest transcendentalno jastvo, pa zato je ono jedini osnov svijesnog je-dinstva.

Ovo se Kantovo shvaćanje jastva oslanja na spoznaj no teoretskenjegove postavke. Objekat znanstvene spoznaje nalazi se, po Kantu.samo unutar našeg iskustva. Koliko je taj objekat na oćutnugrađju ve-zan, nenia one općenitosti i nužnosti, koja karakterizuje svaku znan~.stvenu .spoznaju. Otuda onda izvodi Kant, da spoznajnisubjekat samiz sebe unosi uoćutnu gradju takove sveze, po kojima objekat dobivaopćenitu i nužnu vrijednost. Ovu spojitbenu funkciju pomišljajnih (oćut-rtih) sadržaja zove Kant razumsko mišljenje ili sudjenje. Razllmska ak-tivnost sastoji u tom, da primljene (empiričke) elemente podredjujeopćim pojmovima (kategorijama) i tako stvara s i 11te t i č koj edi n-s t v o, odnosno općenite i nužne sveze empiričkih predmeta. Ovu ra-zumsku aktivnost zove Kant t I' a n s c end e n ta In a a p e I' c e p-c i j a ili transcendentalno jastvo. Kako nema nikoje znanstvene spoz-naje bez spojitbe empiričkih objekata prema kategorijainim svezama(koje podaju objektima općenitost i nužnost), treba reći, da je ova naj-viša sintetička funkcija !ogički uvjet svijesnog jedinstva i po tom jeupravo ova funkcija jedino jastvo, o kojem prediciramo sve na§,e pomisli.

h) Predaleko bi nas zavelo da ovdje kritički prikažemo čitavuKantovu nauku o spoznaji, koja se osniva na pojmu "sintetičkog jedin-stva apercepcije". Za našu je zadaću dovoljno, da K..antovo shvaćanjeo transcendentalnoj apercepciji dovedemo u svezu s jastvom, koliko mukao jednom i trajno istovetnom subjektu prediciramo sve naše pomisli.

Kant drži - i to sasvim ispravno - da se za mogućnost znan-stvene spoznaje mora pretpostaviti pojam jedinstvene sveze izmedju

naših sudova o nekom predmetu. Logički(" trat1scendentalni") uvjet,bez kojega nema zhanstv'ei1espoznaje,je~tupravo to, da sve spoznajnesadržaje (koji se odnose na dotični predmet znanstvene spoznaje) premaui1Utarnjim njihovim svezama dovedemo u. sustavnu ili. jedinstvenucjelinu. Alisad nastaje pitanj~proti Kqntu: je li ovo logičko jedinstvoistovetno s' onim jastvom, kojemu kao jednom i trajnom subjekttI pre-diciramo sve misaone sadržaje? Da tome nije tako,' imade jakih đokaza.Ako j a neke spoznaje (n. pr. filozofske ili matematičke) dovedem u je-dinstvo pomoću raznih logičkih, operacija (zaključivanjem, dokazi-v'anjem ... ), onda se nipošto ne može reći, da se smisao ovog "ja" na-lazi u samomlogičkom jedinstvu tih spoznaja. jer J. nema sumnje, dalogičko jedinstvo može postojati i postoji medju spoznajama, ako to je-dinstvo i nije sadržaj upravo moj e spoznaje t. j. ako ja tog jedinstvauopće i ne spoznajem. A 2. jamogumoje spoznaje (sudove) svesti u 10-gički sasvim neispravne sveze, tako da one ne odgovaraju objektivnomspoznajnom jedinstvu, aipak i li tom sluČaju imade moj "ja" sasvimisti smisao kao i kod objekfivno jedinstvene spoznaje. Otuda pako pro-izlazi, da jastvo posve drugo nešto znači nego što izriče čisti pojam 10-gičkog jedinstva. Dakle jastvo nije i ne može da bude istovetno s trans-cendentalnom apercepcijom t. j. s onim logičkim jedinstvom, na kojemse osnivaju sve kategorijaIne sveze. Mi o jastvu još niti ne govorimo,kad mislimo na objektivno logičko jedinstvo kao takovo ; nego tek ondakad ovo objektivno jedinstvo postane sadržajem individualnog spoz-najnog subjekta, dolazi ono (jedinstvo) u svezu s jastvom. Da pomiš-ljajne sveze ili sinteze (sudovi) postanu moj et. j. da upravo ja spoznamnjihovo jedinstvo, svakako je nužno da sve te pomisli obuhvatim jednimte istim opažajnim činom. jedinstvo svijesti nije dakle ]ogički, već p s i-h o loš k i uvjetovano i to u činu neposrednog znanja ili opažanja (Se-wU,sstheit). To će reći, sve spoznaje postaju moj e spoznaje, odnosnodolaze u svezu s jednim jastvom upravo po tome, što ih ovo jastvo opaža,pa zato se jedinstvo jastva imade tražiti na temelju psihičke činjeniceneposrednog (svijesnog) znanja ili opažanja. Kant je ovu činjenicu igno-rirao baš tako kao i asocijativna psihologija. Očevidno je da osim svihspoznajnih sadržaja, koji se u individualnoj svijesti nalaze, mora da po-stoji i spoznajni subjekat, koji sve te sadržaje opaža i aktivno proizvodi,te koji subjekat daje smisao našem izrazu "jastvo". Trajno jedinstvo,kojeg ovon'1 jastvu pripisujemo, sasvim je razIično od logičkog jedin-stva spoznajnih sadržaja.

. Da trajna jednota, koju po usebnom iskustvu pripisujemo jastvu,nije istovetna s logičkim jedinstvom (koje u tome sastoji, da su svi našisudovi, izvodi, zaključci sustavno povezani u jednu cjelinu), izveli smootuda, što se za mogućnost logičkog jedinstva u p oje d i n oj" v i-j est i iziskuje jed i n s t ven ači n i t b a o p a žan j a, koja obu-hvata sve spoznaj ne sadržaje logičkog jedinstva. Ovo ćemo još potkrije-

piti dokazom. U svakom izrečenom sudu sastoji njegovo jedinstvo u tom,da spoznajnisubjekat (spoznavaJac) . opaža S i P i njihovmedjusobnisnošaj. Kad bi ovo opažanje ilr znanje o sudu bilo višestruko, onda biuopće i sam sud b!o nemoguć; jer kad bi znanje o S bilo sastavljenoili odijeljeno od znanja o P, ne bi· moglo dOli do njihove spojitbe. Zatomora tla je čitavi sud kao i njegovi sastavni dijelovi sadržaj jednog teistog opažajnog čina. Prema tome je dakako i opažajni subjekat jedin- ,stven, a ne višestruk, jer je nemoguće jedrlu činitbu neposrednog opa-žanja razdijeliti u više subjekata. Kao kod pojedinog suda, to još viševrijedi i kod zaključivanja, gdje jedan te isti spoznaj ni subjekat morada svojim znanjem obuhvati pOjedine premise i tako stvori gotovi zak-ljučak. Ovo s a s ta vJ jan j e m i s a o n i h sad r ž aja LI neko je-dinstvo iziskuje dakle jedinstveno inal1je ili opažanj(' tih sadržaja, a ovoppažanje opet pretpostavlja jedan opažajni subjekat

Drugi dokaz, da se jedinstvo svijesti osniva na jedinstvu opaža)·nog subjekta, pruža nam sj e ć a nje. Kad subjekat, koji sada znadeza neki predmet, ne bi isto veta n bio s onim subjektol11, koji je nekoć znaoza taj predmet, ne bi čovjek kao spoznaj ni subjekat nikad mogao doćido svijesti da se sjeća nekadašnjeg s v oje g znanja o tOI11 predmetu.Kad bi se dalo zamisliti, kao što Kant drži, da jedan spowajni SUbjekatprenosi na drugi subjekat svoj doživljeni misaoni sadržaj, onda je otudajoš uvijek nemoguće zamisliti, kako bi si ovaj drugi subjekat mogaobiti svijestan toga, da je upravo on, a ne tkogod drugi već doživio je-danput ovaj isti misaoni sadržaj. Ako se dakle činjenica sjećanja ne is-krivljuje, moramo reći da je samo jedan te isti subjekat kadar konstato-vati, da je sadašnji njegov doživljaj istovetan s Gnim, kojega je taj i s t is u bje k at V~ć prije doživio.

64. AJtu~metn~p~iho;~gija. Još ćemo se osvrnuti na onu teorijuo svijesnoih jedinstvu, koju zastupa predstavnik savremene filozofijeV. W u n d t (isp.System der Philos.3 Lpzg. 1907.). On uči, da trajnajednota naše svijesti imade svoj princip u htijenju, i po tom ela je s OVilllhtijenjem identičan sam subjekat svijesnog života. Wundt dakle za-bacuje supstancijalnost svijesnog subjekta.

Pita se: može li princip svijesne zbiljnosti da buele istovetan sasvijesnim djelovanjem? Na ovo se pitanje ima negativno odgovoritiiz slijedećih razloga. Prvo svega treba razlikovati izmedju mnogostrukil\djelovanja i onog opažanja, koje sva ta djelovanja obuhvata. Prema tOLlIQza ovu relaciju opažanja treba pretpostaviti opažajni subjekat, koji očitonije istovetan s opaženim objektima. Nadalje imade takovih svijesnihsadržaja, koji ne nastaju spontanim djelovanjem, nego izvanjskim utje-cajem. Svakako pak mora da bude neki supstrat, koji taj utjecaj priinai s njim u svezi proizvodi dotični svijesni sadržaj. Napokon je uopćesvako djelovanje nemoguće bez nekog bića koje djeluje. Nipošto dakle

t'lije princip, koji opaža svijesna djelov~?ja i koji !I~ pro!zvodi, istovetang tim djelovanjima ili s aktuelnom sVIJesnom zOIIJnostl. .

Po Wundtovom bi shvaćanju sastojala naša dusa u neprekll1utofl1tijeku (kontinuitetu) svijesnih doganjaja. To pak .znači, da ?u~a ne o~-taje trajno jedan te isti bitak, nego samo bespre.~ldno na~blJe 1 presta.J~kao svijesno zbivanje. Ali po ovom nazoru I1IJe moguce ~rotun~ač}t7činjenicu sj e ć a n j a, kojapretpo.stavlja, cl:. j~ nek~da.šnp dOŽivljajostao u onom istom subjektu, u kOjem se taj ISti dpožlvlJaJ opetovanosada nalazi. Osim toga je nemoguće protumačiti i drugu činjenicu, ~asvijesni naši sadržaji iščezavaju pojedinim djelovanjem, već d.a o••taJukao osnovka za dalnji r a zvo j d u Š e v n o g Ž I .~ o t a. Ml. se dt.l-ševno asavršujemo na taj način, da poznatu nam SVIJesnu ~radju .. dal!eizgradjujemo,a to je ne~noguće bez trajno~ ~osio~a poznatth sVljesnlhsadržaja i novih djelovanja. Ovakav pak trajni ~OS~OC~e ll1Ož: da budesamo djelovanje, jer je ono prolazno. Dakle llIkOje djelovanje ne 1110-žemo uzeti kao aclekvatni princip svijesnog jedinstva.

a) Tražeći princip svijesnog jedinstva došli smo do važl1?g rez.ul-tata da se'hj princip ne može nalaziti tinutar svijesnih sadr~aja. Istl~laje d~ pojedine svijesne činitbe (n. pr: poredbena sintez~) pr~lzvode .d~e-!oll1ično jedinstvo, ali niti ovakove čll1ltbe ~e obuh~~t~Ju s~l.h sa.drzap:niti ih trajno ujedinjuju, a što je glavno: 1 same Cll1ltbe lZlskuju sV:~Jrealni princip. Gdje je dakle izvor jedinstva, koji obuhvata sve ~~nkcIJei sve objekte našeg neposrednog opažanja ? Ostanil~l.o kod relac:je op~-žanja. Očevidno je, da opažati ili doživljavati sve SVIJesne sadržaje mOZesamoneki opažajni subjekat; jer ako za sve te sadržaje netko l~ep.osredn(}znade, onda je taj "netko" upravo s u bje kat z 11 a 1.1j a I l.~ o p a-žan ja. Ovaj subjekat, koji sa svim svijesnill1. elel11el~tlTna stOJI ~l. sno-šaju opažanja, 11 ije 11ln og:) str u k: ne~o Jedno~l!:. D~ opaža}nomsubjektu doista pripada jednovltost, p'rOl~l~zl otuda, SiQllll nedvoJbe~lomožemo razne sadržaje, koji se u sVijesti Istodobno nalaze: ~ored~enllnpromatranjem ujediniti. Kad ne l~i bio sal:lO jeda.~ opažaJnl sU.~Jeka~,ne bi uopće nikad ni došlo do raznIh opa~enlh rela~IJa .. (~ . .pl'. razhc~ostl)u mnoštvu svijesnih sadržaja. Moglo bi se doeluse clmtI, ~!.asubjek~topažanja tako dugo traje kao isamo ?paž~n~e,. pa k~o što je ovo P?tOl;Jena mahove isprekidano, tako da se I opazajnl subjekat slJedovno IznlJe-njuje i time postaje višestruk. Ali i za t raj n ti .i s t o ve t n o s t oP:-žajnog subjekta imade valjanih .eloka~a. Dosta Je ako spo,men~m~ Cl-.

njenicu sjećanja, kod kojeg sasvim Sigurno znadem:)" da J~ pl e~.e~tn ..sv.ijesni sadržaj jednak onOI11 sadržaju, kojeg smo vec Jednoc dozlvJehKad bi nekadašnji subjekat svoje znanje morao da pnn (SI I c Sc (;; I

sUbjekat znanja, ne bi taj subjekat mogao znatiil.i opažati, daje uprav0~on i nitko drugi već jednoćcim30 jednaki doživljaj. Osim toga , da ovajsubjekat neposrednog opažanja nije istovetan sa samiJit opažanjem,vidi se po tom što ovo stanje pojedinogsvijesnogopažanjamonientanotraje, akadikad je zadugo prekil1utO. Prema tome slijedi, da tijek razno-likih svijesnih dogadjaja postaje cjelovito le.9iIl?!Y~~. time, št~ sL.!.sviovippgadjaji predmet jeQIl?g itrajno sobom istovetnogopažajnogsu-bjekta. .', . . .

b) Dosele je ustanovljeno,das\,ijesnisaclrž~jistoje u relacijiopa-žanjasa subjektom, koji oIllOgućuje individualno jedinstvo svijesti. Alisvijesni su sadržaji još i u drugim realnim relacijama. Ne treba zabo- ..raviti, da ovi sadržaji na s t a ju i po tom iziskujq svoju Zl9.h,.kojiih proizvodi i svoj s up st rat, u kojem su proizvedeni. Svijesni sadr-

. traji ne nastaju iz ništa, oni nijesu stvoreni, pa baš zato moraju nasta-.jati u nečem, u nekomsupstratu. Tu nam se sad nameće više pitanja.Prije svega: u kojem snošaju stoji ovaj supstrat prema opažajnom su-bjektu ? Je Ji s njime istovetan ili od njega različan ? Nadalje, kako stojiuzrok, koji proizvodi svijesne sadržaje, prema njihovom supstratu ?Je li s njime istovetan (i u tom bi slučaJu bio uzrok svijesnih sadržajail1lanentan) ili je od supstrata različan (= transientan uzrok)? Akobi se ispostavilo, da je opažajni sUbjekat realni Ilosilac ne samo za rela-ciJu neposrednog opažanJa, nego i za potonJe dvije relaciJe (inherencijei kauzalnosti), onda je time nadjen potpuni jedinstveni princip svijestilJudske. Da je tome uistinu tako, evo dokaza.

Obzirom na okolnost, da se na početku svijesnog razvoja nalazeoćutni sadržaji, koji su uvjetovanifizijološkim podraživanjem, dalobi se predmnijevati, da je mozgovno zbivanje supstrat svijesnih tvo-rina. Ali priJe svega, mi uopće ne možemo zbiva nje u mozgu nepo-sredno opažati, pa zato ovo zbivanje i ne spada na našu svijest. Po-vrh toga, ocutni sadržaji ne odgovaraju čestokrat samom podraživanju,pa je i to dokaz, da njihOV supstrat nije istovetan s mozgom. A je li isto-vetan sa subjektom, koJi si je svijestan tih ocutnih sadržaja, odnosnokoji ih op,1Ža ? Budući ela ih taj subjekat n e p o s red n o opaža, a ne-tko nekilll posredovanjem, zato svijesni sadržaji i. nh eri l' aju o p a-ž a j n o m s v oje 111 s u bje k t u, pa je po tom ovaj subjekat ujednonjihov supstrat.

Napokon, ako usupstratu svijesnog sadržaja izviru i neke sviJesnepromjene, očito je da sc onda ovaj supstrat imade smatrati kao,im a-n e n t n i 11 Z l' o k svijesnog sadržaja. Mi pako znademo, da, misaonimčinima možemo svijesne naše sadržaje isporedjivati i u raznin:lsnošajimapromatrati, tako da otuda nastaju novi svijesni sadržaji. Ne samo dakleda znademo za svijesne sadržaje, nego mi od njih proizvodimo i nove,a to znači, da je njihov opažajni SUbjekat ujedno (imanentni) uzrok.Iz svega toga proizlazi, da se svijesni sadržaj nalazi u realnom snošaju

s opazaJnlm subjektom, koji je razJičan od mozga, jednovit itrajn{)istovetan, te je ujedno supstrat i uzrok svijesnog sadržaja. Ova j~dnotaopažajnog subjekta sa supstratom i uzrokom svijesnih dogadjaja jestreajni princip njihovog jedinstva, i ti:!lr,eaIIlLprincipsvijesnog jedinstvaiovemodilšiLGLi'a"je'opažajni subjekat, trajni nosilac j neposredniuzročnik sviJesnog doživ!javanja.

a) Duša nije predmet neposrednog našeg iskustva. Kao što smoHjezinu eksistenciJu izveli na osnovu trostruke realne relacije svijesnihsadržaja, tako i njezinu narav možemo upoznati samo na temelju svijes'-'noO'zbivanja. A da je moguće sa sigurnošću upoznati narav duše iz nje-b _ .

zinog djelovanja slijedi upravo otUda, što je ovo djelovanje duši lrna-nentno, pa kao realna zbiljnost odredJuje samu narav duše.

Čim smo sad spomenuli, da svi dogadjaji, koji su u svijesti našojsadržani, pripadaju duši, da joj inheriraju, već smo time odredili načindušine eksistenciJe. Ona je, rekosmo, zaJednički supstrat za svijesnesadržaje, a ujedno Je i njihov tvorni uzrok, jer duša znači realni principnašeg mišljenja, htijenja itd. Budući pak da je duša realni nosilac pri-padnih (akcidentalnih) odredjenja, koja u duši, ek~istiraju, zato samaduša ne eksistira u drugom (in aJio), nego u sebi (in se). Prema njezinomnačinu subzistentnog bivstvovanja kažemo da je dUŠ<'l.Su p st a nc i j a.

b) a) Kauzalna sveza koja postoji izmedju svijesnog djelovanjai duše kao tvornog uzroka, omogućuje nam da odgovorimo na meta-fizička pitanja o naravi duše. Ako i ne možemo upoznati dušu iskustve-)jim našim opažanjem, ipak nam ona niJe sasvim nepoznata, jer je filo-zofiJski opravdano, da iz naravi učinaka zaključuJemo na narav njihovoguzroka.

Da u tijeku svijesnih doživljaja imade i takovih, koji su psiho-fiziološke naravi, o tom nema nikoje sumllje. Kad smo proti materija-lizmu dokazali, da svijesno zbivanje nije produkat materijalnog uzroka,onda time nijesmo osporavali činjenicu, da su oćutni sadržaji, koji usvijesti našoj nastaju, fiziološki uvjetovani. Osjetno podraživanje nijedoduše istovetno s oćutnim sadržajima, ali svakako su ovi sadržaji kau-zalno uvjetovani fiziološkim zbivanjem. Ali sad se pita: jesu li sva svi-jesna dj~lovanja fiziološke naravi ili imade i takovih djelovanja, kojaproizvodi duša sama za sebe, n e o v i sno ....o. iz rav n o m utj e-e aju Inat eLiJe?

Uznle';10Ii u obzir misaonu stranu ljudske svijesti, očito je da spo-znajne funkcije nijesu ograničene na osjetno-predodžbeno opažanje.Pornišljajnu gradju obradjuju misaone funkcije tako da proizvode P?j-l110ve i sudove. Do pojmovne tvorine dolazi se svakako napremičmm

9

(!:.~l.?.H~r,ni.mtRromatranjem, razlikovanjemi apstrahiranjem predodž-benih oznaka. Svaki sud se takodjer osniva na funkciji napremičnogpromatranja, Jer stavlja svijesni neki sadrtaj 'u intencionainu svezl~s pr~dmetom i u toj svezi traži istinu. Pogotovo pak izvodjenje i doumlji-vanje pretpostavlja napremične funkcije. Pita se dakle: ie li ova o s -novna misaona funkcija relativnog 'opažanjaspecifički ~azlična ~,~,jP~J~!pog pomišljanja ili predočavanja? ,. Ak~ Je ~aše osJetho" opažanje upravljena na dva objekta (n. pr.Jednu bOJU 1 Jedan glas), možemo na temelju tog opažanja saznati re-cimo za relaciju različnosti izmedju oba osjetna objekta. Ova je opaženarelacija n o v ir treći svijesni sadržaj, koji nije istovetan s oćutnim 'sadr-žajima glasa i boje. A je li opažena relacija osjetne (oćutne) ili neosjetrlenaravi t. j. je li ona· psihofiziološki produkat osjetnog podraživan}a ilinije? Očito je, da sama relacija različnosti niti znači boju niti značiglas, jer mi različnost niti vidimo niti je čujemo: A to opet zato ne, jerglasa ne vidimo, a boje ne čujemo, da bismo mogli oba perceptivna objektaspojiti ili ujediniti, što se iziskuje za relativnu spoznaju različnosti. Dakleje ta različnost neosjetni opažajni sadržaj.

Sada tek nastaje pitanje: je li napremično opažanje (Relations-wahrnehmung) upravo tako ka uzal no uvjetovano osjetnim pod raži·vanjem kao i oćutni sadržaji ili se za postanak relativnog opažanja izis-kuje posebna psihička djelatnost? Drugim riječima: del 'li ona ista du-ševna djelatnost, iz koje rezultiraju oćutni sadržaji, dostaje za postanakrelativnog, opažanja? Ako je svijesna tvorina relativnog opažanja je-dan plus, I to specifično različiti plus prcma oćulnim sadržajima, ondasmijemo sa sigurnošću odgovoriti, da se za taj plus iziskuje duševno zbi-vanje, koje nije istovetno sa funkcijom oćutnih sadržaja. A mi smo većr~kli, da je opažena relacija specifično različiti svijesni sadržaj od oćut-mh elemenata. Istina je doduše, da perceptivni elementi eo ipso što seu svijesti našoj zajedno nalaze, uključuju mnoštvo medjusobnih rela-cija; ali je iskustvena činjenica, da zamjećivanjem perceptivnih ele-menata mi n e o p a ž a m () niti uvijek niti svih onih relacija, koje medjuperceptivnim elementima postoje. Dakle se mora u duši kod relativnog

'opažanja nešto više dogadjati, nego kod jednostavnog oćućivanja per-ceptivnih objekata. Ovo dogadjanje (poredbeno promatranje) sastojiupravo o tom, da jedan svijesni sadržaj dovodimo u svezu s drugim,odnosno da ih medjusobno promatramo.' L

Da su relacije neosjetni opažajni sadržaji i da nastaju osebitimporedbenim činom, utvrdila je i moderna eksperimentalna psihologija(CirOnbaul1l u "Arch. fClr die ges. Psych. 1908). Rezultat ovog istraži-vanja dokazuje, da je opažanje relacije izmedju oćutnih sadržaja takovoduševno zbivanje, koje se razlikuje od samog opažanja oćutnih sadržaja,Ovaj se pako rezultat osniva na iskustvenoj činjenici, da opažanje re-lacije nije nužno i jednako vezano na opažanje oćutnih sadržaja, te može

i potpuno izostati unatoč opaženih oćutnih sadržaja. Otuda slijedi, darelativno opažanje nije neposredni proizvod osjetnog podraživanja, većje rezultat poredbene ili napremične psihičke činitbe. Članovi (termini)relacije t. j. oćutni sadržaji jesu psihofiziološki produkat, dok opažanjetih sadržaja isključivo je duševno zbivanje. Qvakovo o fiziološkom čin-b~niktl'neovisno zbivanje zovemo du h b v n o, pa zato je i naša' aušaobzirom na ova svoja djelovanjadu'hovne'i1aravi. Duhovnost duše sastojidakle ne samo u djelatnoj njezinoj' neovisnosti o materiji, nego u s p o-s o b n o s t i, d as a. 111 o proizvodi svijesnesad r ž aje', s e s p e c r a z I i kuj u o d m e h a-n iĆk i~p e rc e p i v neg I' a cl j

(1) Covječju dušu nazvasmo duhom zato, jer imade moć da pro-izvodi spoznaj ne tvorine neovisno okauzalnoj mehanici psihofiziološkogzbivanja. Naše pobijanje materijalizma dokazalo je, da svijesne funk-cije nijesu identične s materijalnim dogadjanjem. Ali i kod samoosjetneživotinje imade takovih funkcija, koje su različne od materijalnog zbi-vanja, cl ipak su o njemu kauzalno ovisne. Tek po svojoj tvornoj neovis-nosti o materiji ili (pozitivno) po potpuno samosvojnoj produktivnostipostaje čovječja duša -- duh. Ali imade još jedna vlastitost duše, kojaju čini duhovnu, i to je prcma tome drugi dokaz za njezinu duhovnu na-rav. Duša naime stavlja svoje misaone tvori ne ili sadržaje u svezu s pred-metima, ona u svojim "sudovima intencionalno odredjuje predmete.U tom snošaju misaonih sadržaja s predmetima traži čovjek istinu t. j.nastoji spoznati, da li su njegovi misaoni sadržaji u skladu s predmetimaili nijcsu, Očito je da naše mišljenje imade teleološki karakter, odnosnotcndcnciju spoznajnog cilja. Prema svijesno postavljenom cilju, premamisaonim načelima i logičkim pravilima nastoji misaoni subjekat dar e g u 1 i š c a s o c i jat i v n i p o m i š 1 j aj n ime han iza m. Akako pomišljajno zbivanje nije čisto psihičke, već psiho-fiziološke na-ravi, treba reći da je misaono jastvo sposobno kauzalno utjecati i na fi-ziološke procese, koji uvjetuju pomišljajno dogadjanje. Duša dakleu svom po!učivanju spoznajnog cilja (istine) s v ije s n o o dr e d ju j ctijek svojih doživljaja. Time se opet razlikuje čovječja duša od životnocy

. . . b

prIncIpa u samoosjetnoj životinji, koja nesvijesno, po prirodnom za-konu svrsishodno udešava svoje životnc funkcije. Ljudska je duša zatoduh, jer ona sama bez materije proizvodi misaone tvorine, i onda ovusvoju svijesnu aktivnost upravlja u pravcu spoznajnog cilja ili istine.

y) Narav l1lisaonih čina dokazala nam je, da njihov uzročnik ne~amo što je različan od materije t. j. ne samo što je nematerijalan, negoJe I duhovan. Tako reći na pragu misao ne naše svijesti otkrili smo či-nitbu napremičnog opažanja i pokazali njezinu neovisnost o materiji.Isto takav dokaz za neovisnost o materiji pružila nam ie i dušina kau-zalnost obzirom na 'cilj mišljenja. Napokon je čovječja' duša sposobnaza još jednu duhovnu aktivnost, a to je il t ije nje. Ova ai<tivnost

9*'

sastoji u tom, da je čovjek kadar utjecati na tijek svijesnog i tjelesnogzbivanja prema odredjenom cilju. .

Neposredni je cilj htijenja, da ostvarimo ono što je predmet naše.težnje, anehtijenje ide za tim, da se ne ostvari predmet našeg zazora.Svakako je dakle htijenje (odnosno nehtijcnje) uk a uza I n o j sve z is ciljem kao svojim učinkom. Izvedba nekog cilja može doduše ela ovisio mnogim uvjetima, ali htijenje mora ipak da je djelomični kauzalnifaktor; jer se uopće ne može govoriti o pravom htijenju bez tvornog zbi-vanja. Dakako da je ovo zbivanje svijesno 1. j. ono sastoji u svijesnoll1postavljanju 1,2kog cilja ili u svijesnom zauzimanju, da se neko djelo-vanje izvrši odnosno ne izvrši. Spoznaja budućeg nekog djelovanja neznači još naše htijenje, jer mi možemo napokon da smo prema tom dje-lovanju sasvim indiferentni ; a možemo ga htjeti ili ne htjeti. Nije našehtijen"je istovetno niti sa spoznajom onih kauzalnih faktora, koji su usvezi s nekim dogadjajem, jer i tu može naše htijenje da bude oprečnoraznim kauzalnim uplivima u izvedbi postavljenog cilja. Htijenje na-stupi tek onda, kad smo se odlučili da pristanemo uz djelovanje dotič-nih kauzalnih faktora ili da im se opremo. Ovim pristajanjem i opiranjemizvodimo realni utieeaj na tjelesne jli dusevne dogac1jaje, koje smatramosredstvom odnosno zaprekom u realizaciji postavljenog cilja. U tomeupravo i sastoji kauzalna narav Htijenja. Najbolje se očituje specifičk21djelatnost volje i njezina neovisnost o psihofizi610škom kauzalnom m(:-h~nizmu po ovim njezinim činima, koji su u izravnoj opreci s ćutilnimnašim težnjama.

Eksperimentalna istraživanja (isp. Narcis Ach., Ueber die Wi-lenst2ttigkeit und das Denken, Gbttingen 1905. i Ueber den Willensak tund das Temperament, Lpzg. 1910.) ispostavilo se, da su naša htijenjaneposredni ili opažajni i neosjetni svijesni sadržaj upravo tako kao inapremične misaone funkcije. Njihova neosjetnost proizlazi otuda,što su htijenja kauzalno jastveno djelovanje, dok osjetno teženje nen:ato" karaktera kauzalnosti' a osim togra rekosmo, može htijenje da dodJe'b . , <-

u opreku s ćutilnim teženjem. U čemu dakle sastoji voljina kauzalnostili specifička narav našeg htijenja? Vidjeli snIO, da htijenje ide uvijekza nekim objektom kao spoznanim svojim ciljem. Sama spoznaja objektane čini ga još ciljem, jer takova spoznaja ostavlja otvorenu mogućnosthtijenja, nehtijenja i potpune indiferentnosti prema dotičnom objektu.Dakle se za pozitivno odnosno negativno odredjenje .htijenja iziskujestanoviti poticaj ili m o t i v. Budući da htijenje nije istovetno s osjet-nim teženjem, zato i motivi htijenja ne mogu da budu istovetni s onimuzrocima, koji proizvode li nama osjetno teženje. Dosljedno, dolazekod htijenja u obzir samo takvi motivi, koji sastoje li spoznaji predmeta.Voljino dogadjanje nastaje dakle tako, da naš sud o budućem djelovanjupotiče dušu na aktivno stanovište prema tom djelovanju. Mi se mo-žemo odlučiti za neki cilj i odnosna sredstva samo na temelju sudjenja,

koje sadržaje razlog za našu odluku; jer motivacija upravo znači obraz-!ožbu, kojom spoznaja predstavlja našoj volji neki cilj. U čemu sastojita obrazlož ba ? \ ../

('AkO si je čovT~k već postavio stalni cilj, onda će Se odlučiti za nekodjelovaYijes obrazložbom, da ga to djelovanje vodi k cilju. Ali prije togatreba da smo na čistu: po čemu uopće postaje nešto ciljem za našu volju?Budući da je htijenje spoznajom usavršena težnja, zato će opći cilj hti-jenja biti isto veta n s općim predmetom čovječjeg teženja. Prema tomeda uzmogne naš sud o nekom djelovanju motivirati volju, mora da jojovo djelovanje prikaže u svezi s općim predmetom našeg teženja, a toje sve ono što čovjeka u njegovom bitku uzdržaje i usavršuje. Ovaj ap-straktni pojam svega što nam bitak uzdržaje i usavršuje, običavamozvati sreća, pa je po tom težnja za srećom osnovni princip motivacije.Budući pak da čovjek imade prirodnu tendenciju za sreConl, zato sveono što spoznajemo da je u sigurnoj svezi s realizacijom sreće, motiviranašu volju tako, da toga ne možemo ne htjeti. Ali u svim onim slučaje-vima,gdje naš sud o nekom djelovanju nalazi samo dvojbenu ili relativnovrijednu svezu sa srećom, nije naša volja necesitirana, već se uz posto-jeću motivaciju može sama po sebi odlučiti ili ne odlučiti za dotično dje-lovanje. Ova s I o b o dna ka uza I n o s t naše volje dokazomda duša naša nije ovisna o mehanizmu psihofiziološkog a.

I. Kad je proti materijalistil11a i idealistima dokazano, da su dušai tijelo dva realno postojeća i po naravi svojoj sasvim razJična bitka,nameće nam se teško pitanje: o ujedinjenju duše i tijela u individualnomčovjeku. Treba istumačiti iskustvenu činjenicu, da je. duševno zbivanjetijesno povezano s tjelesnim pojavama i obratno. Ovu uzajamnu svezuovisnosti iZlnedju duše i tijela tumači 1. zvo t e o l' i j a uza m jen i č-n o g d j e lova n j a (Wechselwirkungstheorie, theoria influxus phy-sici) na taj način, da uzima tijelo i dušu kao dvije samostalne i odije-ljene supstanciJe, koje neposredno jedna na drugu utječu i upravo timestvaraju individualno jedinstvo čovjeka. Ovako je učio već Platon,pa u novijoj filozofiji Descartes, anakon Lotzea osobito L. Busse.

Ali zašto, pitamo, utječe duša izravno samo na moje tijelo, a nejednako tako i na kojegod tijelo drugog čovjeka? Moje tijelo nije dušini bliže ni dalje nego i svako drugo tijelo - po hipotezi, da se tijelo in-dividua1l1c ujedinjuje s dušom tek po uzajamnom utjecanju. Prema na-vedenoj teoriji ne možemo dakle protumačiti individualnog jedinstvaLI čovjeku, nego nam valja uzeti, da je medjusobni snošaj duše i tijelaosnovan u naročitoj svezi duše i tijela po vlastitoj njihovoj naravi, takoda iz te sveze tek rezultira njihova tvorna uzajanmost.

135

~oj~ se stanovnicima ovih planeta mora protivno prividjati. Tako i svakicovjek za seb.e opaža duševne doživljaje, a kod drugih ljudi ih vidi kaom~zgovne vpOjave (Ebbmgh~us). Jedan i drugi niz (duševnih i tjelesnih)pOjava tece uporedo zato, Jer su zapravo identična stvarnost.

'y Ovom t. zvo hipotezom identiteta nije paralelizmuntsta 'p?moženo zat.o, jer različnost duševnih i tjelesnih pojava naprostoneovl.sI o tom, da Il onu stvarnost koja se pojavljuje, opaža jedna svijest~ll k?Jagod d.n~ga: Ja sam mogu svijesno opažati razliku izmedju du-s~vmh .dogadjaja I n:og vlastitog tijela. Osim toga je svijest .svakog čo-vj,eka Jvednake .naravI, Py zato se. različnost duševnih i tjelesnih pojavane moze svestI na razllku 1lldlVIdualll1h svijesti. Ako ćemo opet reći,?a nam s~ stvarnost poj~vljl.lje u tjelesnom obliku u toliko, što ju svi-Jesn? opazamo pu.tem oSjetmh organa, onda ipak ne znamo: zašto su isal111 OVI orgam tjelesne pojave te kao takove različne od duševnih. U~vostruko} ~ojL~vnosti ne .. m~ž~ dakle paralelizam naći za sebe clovolj-t.og o~)razl.o~enja. To. vriJedI. Iv za P a u I s.e n.o v nazor, po kojem suJelesm oblICl sa~llo pOjave pSIInckog bItka; jer I u tom slučaju ne znamo

razloga za t.~ .tJe!esnost u opreci prema psihičkoj stvarnosti. W u n d -t? v om n::sljenju, d~l tjelesna pojavnost nastaje logičkom apstrak-c~jom od s~l]esnog subjekta, protivno je iskustvo, po kojem razlikujemot)eles.ne p~jave od duševnih i bez takove apstrakcije. Mi naime tu raz-liku l~vod1tno o~uda, što psihičke doživljaje opaža samo jedan subjekat,dok tjelesne pOjave opažaju i drugi subjekti.

Ne samo št? p~\ra.lelizam ne može oboriti mogućnost uzamjenič-l1~g k~uzalnog u;jecaJa Izmedju duše i tijela (pozivom na princip ener-g.l~e),.1 n~ .samo sto se ne može osloniti na monističko tumačenje o iden-tlcno) zbJljn?~tI. s f~.n(!m~nalnim d~Ializmom duše i tijela, nego je u pro-tImbl .s faktlcnll:1 cI~Jel11c.ama. MI znamo, da tjelesa mogu neposrednoIzmedju sebe. utjecatI, a mdlvidualne duše neposredno ne mogu jednana dr~gu upll~at~,. pa zato u. tO~ll pogledu nikako ne postoji paraleInostl~medJu dl~se I tIjela. Nadalje Je činjenica, da govorenjei pisanje kaotJe~esne pOjave ne teku paralelno s mišljenjem, nego su o njem ka uzal noUVj~tovane .. Kad ne bi .tako bilo, moramo reći da bi sve tjelesno zbi-vanje po~toJa!o !. bez Ijedne duše, kao i obratno. Apsurdnost parale-lIzma pr01zla~1 oClt.O otl~da, ..što je bez kauzalne veze medju dušom i tije-lom nemoguc uzaJamll1 njIhov razvitak.

. 3. ~Ol.ik~. se ?akle ispostavilo, da nauka o uzamjeničnom djelo-vanju du se I tl]ela Imade prednost pred teorijom paralelizma, ipak, re-kosmo, ~a ~1am ova vtv?rna uzajamnost nije kadra protumačiti indivi-du~~nog Jedmst.va u covJeku. Potrebno je dakle da uzročni snošaj dušeI tI.Jela .podr:.dlmo takv~m nekom. snošaju izmedju duše i tijela, kojip:?lzlaZl IZ njI~ov.: naraVI, tako da Je na tom snošaju osnovana i uzročnanjl~10Va .:lzamjemcnost: Po Ari s t ote .1. o vo j filozofiji povezana jedusa s tIjelom kao svrsna forma (entelehIja) s materijom. Oba principa

O psihofiziološkoj kauzalnosti ima u novije doba i t. zvo ene r-g e t s k o tumačenje, kojeg zastupaju i neki prirodoslovci (Lasswitz,Grat, Ebbinghaus, Killpe i osobito kemičar W. Ostwald). Kaošto svidogadjaji u svijetu nijesu drugo nego transformacije energije ili radnesposobnosti (n. pr. promjena gibanja u toplinu), tako se na ovaj principimadu svesti i duševni dogadjaji. Energija nije tek vlastitost materijalnesupsta'1cije, nego ona upravo konstituira svaki supstancijalni bitak,pa zato su i psihički dogadjaji samo stanoviti energijski oblici uekvi·valentnom snošaju s mozgovnim energijama.

Po ovoj Se teoriji dakako gubi bitna razlika izmedju svijesne zbilj-nosti i materijalnih (prirodnih) energija. Sasvim se drukčije razlikujusvijesni sadržaji od energijskih oblika u prirodi (n. pr. gibanja, svjetla,topline), nego što se ovi medjusobno razlikuju. Razni energijski obliciipak svi realno eksistiraju. dočim su u svijesti našoj opažajno nazočni(n. pr. gibanje u ko Ilko ga pomišljamo), a to je sasvim heterogeni načineksistencije prema snošaju realnih energija (n. pr. obratu gibanja u svi-jetlo). Nadalje, mi ne možemo mjeriti usvijesne dogodjaje, pa zato i nemožemo govoriti o mehaničkoj ekvivalenciji njihovoj s fiziološkim ene1'-gijama. Napokon i zato ne možemo svijesne pojave smatrati oblicimazajedničke energije, jer se takove pojave nikako ne dadu reduciratina gibanje mase u prostoru o kriterij za radnu sposobnost (Arbeits-fahigkeit). Energetizam je da e neprimjeniv na tlzajamnost tjelesn,ogi duševnog zbivanja.

2. Descartesovu teoriju uzamjeničnog djelovanja napustili su većokazionalisti, pa onda Spinoza i Leibniz. Nekima se činilo, da je ta teo-rija i nespojiva sa zakonom o konstantnosti energije (isp. br. 54.), pa zatoje (nakon Spinoze) osobito G. Th. Fechner pokušao istumačiti snošajduševnog i tjelesnog zbivanja na osnovu P s i h o f i zi č kog par a-I e I i z m a. Nema kauzalne ovisnosti izmedju duševnih i tjelesnih do-gadjaja, nego jedan i drugi niz dogadjaja zasebno teku u paralelnomsmjeru _ kao matematičke funkcije, gdje promjene na 'jednoj straniprati i druga strana.

Ako po ovoj teoriji uzmemo u obzir, da ne samo neki, nego svipsihički dogodjaji paralelno teku s mozgovnim dogadjajima, a da medjuobim redovima nema nikojeg kauzalnog veza, onda je ponajprije za-gonetno: zašto tako biva. Leibniz je na ovo pitanje odgovorio svojomnaukom o "prestabiliranoj harmoniji". Monade ili energije (koje svojastanja razvijaju po unutarnjim zakonima) sastavio je Bog zajedno tako,da su razvojni nizovi u medjusobnom skladu. Ovo teističko shvaćanjeizgubilo se u Spinozinom spiritualističkom monizmu, kojeg je razvioFechner. Duševna i tjelesna data samo su pojave jednog te istog, nepo-znatog nam zbiljskog bitka. Različnost duševnih i tjelesnih oblikadade se predočiti zavinutom crtom, koja se iznutra gledana čini kon-kavna, a izvana konveksna, ili n. pr. gibanjem izmedju sunca i zemlje,

nenužni, prostorno-vremenski odredjeni iskustveni svijet u onaj viši,metafizićki svijet, koji prelazi dohvat osjetnog našeg opažanja. Ne možese dakle reci, da je spoznajna narav ljudske duše vezana uz materijalm'predmete; naprotiv, ona po svom spoznajnom djelovanju, kolikoje o materiji neovisf1i, iziskuje nastavak tog djelovanja neovisnoo tjelesnoj eksistenciji, jer je i objekat duhovne spoznaje neovisan o tje-lesnosti. Tek nakon rastave s tijelom mogla bi naša duša neposrednimzrenjem spoznavati sve one životne tajne, koje ovdje djelomice, mučnimumovanjem proničemo, a većma tek naslućujemo. - Kako istina, kaopredmet i cilj našeg razuma, nije vezana uz tjelesno sudjelovanje, takoi dobrota, kao predmet ćudoredne volje, ne prestaje tjelesnom našomsmrću. Duša je dakle sposobna za moralno usavršivanje sasvimIleovisnoo tijelu; a budući da ju savjest kategorički obavezuje na usavršivanje,zato ovaj poziv na moralnu dobrotu mora da nadje svoju sankciju iliu tjelesnom ili u posmrtnom životu. Iz iskustva pak Zllademo, da 1110-ralno nastojanje pretvara naš zemaljski život u borbu, koja nas često-krat lišava mnogih poželjnih dobara, dok toliki od onih koji se oglušujumoralnoj odgovornosti, sprovode život u zadovoljstvu. Očito bi dakleJl]oralna obvezatnost postala iluzorna ako ne pretpostavimo, da će do-brota donesti potpuno zadovoljstvo našoj duši tek poslije smrti. - Na-pokon, uzmemo li u obzir prirodnu našu težnju za srećom, svakako imadepuno razloga, koji potpuno postignuće naše sreće upućuju onkraj gra-nice tjelesnog života. O pravoj se sreći ne može ni govoriti, gdje je sveu ovom zemaljskom životu kratkotrajno, nesigurno i promjenljivo, takoisprazno i prevarljivo. Zato nije bezrazložno, nego u prirodnoj težnjiosnovano naše ufanje, da će duša tek u smrtnom času stupiti na pragonog života, koji joj je prema duhovnoj njezinoj naravi odredjen. Ka-kav će to biti život za svakog pojedinca - toga mi dakako ne znamo.A ima li ipak netko, koji to dobro znade? Kad je Sokrat osudjen nasmrt završio obranbeni svoj govor pred sucima, reče: "Ali već je dobapoći -- meni na smrt, a vama u život. A tko od nas polazi na bolju sreću,ne zna ni tko no Bog".

ne Zllače dvije odijeljene stvarnosti, nego sastavljaju jedan potpunibitak (unum per se), tako da duša i tijelo nijesu dvije zasebne (potpune)supstancije, nego dva supstancijaina principa ujedinjena u jednu indi-vidualnu supstanciju. Do ovog je nazora dovela Aristotela njegova na-uka o promjenljivim supstancijama uopće. Budući da je svaka promjen-ljiva supstancija sastavljena od jednog odredbenog principa (materije)i samog odredjenja (forme), po kojem je u promjeni nastalo upravo ovo(specifički odredjeno) biće, zato je i svako živo biće sastavljeno od ta dvaprincipa. Dakako da odredbeno počelo u živom biću ne može biti tijelo,nego duša, pa zato je - uči Aristotel i skolastika - duša odredbeni iliformal ni princip u čovjeku. Time ona ne gUbi svoj supstancijalni karak-ter, jer ostaje trajni nosilac svijesnih dogadjaja, ne inherira (kao akci-dens) kojem drugom biću, a individualno je kod svakog čovjeka različna.

Psihološka naša istraživanja iznijela su dokaznoIn siguniošćuna vidjelo ne samo nematerijainu, nego i duhovnu narav ljudske duše.Ovo nam je sad filozofijski utvrdjeno uporište za one metafizičke zak-ljučke, koji su u svezi s pitanjem o sudbini ljudske duše nakon toga štoovaj tjelesni naš život završi smrt. Je li u skladu s duhovnom naraviljudske duše, da i ona nakon organskog našeg raspada prestane eksi-stirati? Očevidno je da u samoj duhovnosti ne leži nikakav u n u ta r-n j i razlog za svršetak dušinog bivstvovanja, jer niti je ona sastavljenaod raspadljivih dijelova, niti se nalazi u raspadljivom subjektu. Kaoiz van j s k i uzrok moglo bi se navesti ovisnost duše o tijelu, koje or-ganski sa smrću prestaje živjeti. Ali otuda proizlazi samo toliko, da dušanakon tjelesnog raspada više nije kadra izvoditi one funkcije, za kojese iziskuje organsko sudjelovanje. Mi SIllO pako vidjeli, da je specifičkidušino djelovanje -- a to je mišljenje i htijenje --- duhovne naravi t. j.da je neovisno o materiji. Kad bi dakle sa tjelesnoIll našom smrću imalasvršiti i dušina eksistencija, nikako se ne može reći, da bi taj svršetakuzročno izazvala unutarnja narav naše duše ili njezina rastavljenosts tijelom. Preostaje nam dakle jedina mogućnost, da bi u času smrtiuništio našu dušu sam Bog. Ali mogućnost ove predmnijeve obara opetbožja mudrost i dobrota. Jer ako već pretpostavimo da je Bog ljudskudušu stvorio s takovom naravi, koja je kadra besmrtno živjeti, onda jeočevidno nespojivo s božjom mudrosti i njegovom dobrotom, da takovunarav ipak i sam još usmrti. A da je čovječja duša ne san:o kadra bes-mrtnim životom živjeti, nego da ona upravo iziskuje takav život, do-kazuje nam misaona i moralna naša svijest, a naročito težnja za srećom.

Naša sposobnost apstraktivnog mišljenja i takovog spoznanja,koje ima općenitu i nužnu vrijednost, diže n2.S nad ovaj pojedinačni i

65. Monizam i duali7:am. Činjenica je, da duh ljudski dolazi do ideje{) Bogu kao najvišem ili neograničeno savršenom biću, o kojem je čitavsvijet ovisan. Već kontingentnost vlastitog bitka nameće čovjeku pi-tanje o konačnom principu svega kozmičkog bitka: je li prostorno-vre-menski svijet ograničenih bića i zbivanja jedino što realno postoji ilije taj svijet ovisan o jednom apsolutnom biću, Bogu? Teološki d u a-ji za 111 (teizam) smatra ovaj. svijet LI realnoj ovisnosti s transcendent-Il/m, osobnim .bićem, koje je uzročnik svijeta i koje ITlU je postavilo svrhu.

(Deizarn je nazor, po kojemu Bog stvorivšisvijet ne vodi dalje o njemnikoje brige.) M o n iza m negira o svijetu neovisnu eksistenciju božju,i to ili tako da osim kozmičkog bitka uopće ne priznaje ikojeg drugogbića (ateistički monizam), ili priznaje eksistenciju božju, ali kao ovisnuo svijetu (panteistički monizam). _

Ateizam javlja se u historiji filozofije pod raznim oblicinia. _Većjonski naravoslovci, zatim atomisti i stoici zastupali su mat e ri ja-I i $ t i č k i ateizam, koji se opetuje u filozofiji sve 00 savremenognlatc-I·iializma. Polazeći sasenzualističkog stanovišta negirali su eksistencijuh~žju i s o-f i s t i, a jednako se mogu smatrati ateistima i svi s k e p -ti c i. Pa kao što je vec Sokrat u horbi sa sofistima opazio, da se opreka.izmedju ateizl11a i teizma osniva na spoznajllo-teoretskim pretpostav-kama, tako je i u modernoj filozofiji ova opreka vezana uz noetičkeprobleme. Svi po z i t i v i s t i, koji spoznaju ograničuju na empiričkisvijet, moraju dosljedno zabaciti samu mogućnost rnetafizičke spoznaj eo Bogu. A budući da se ta spoznaja u glavnom osniva na kauzalnol11principu, zato se može H u IH esmatrati začetnikom modernog teoret-skog ateizma, n koliko zabacuje realnu i metafizičku vrijednost kauzal-nog principa.

Panteizam je opet dvovrstan: o n t o loš k i (teološki) i k o z m o-loš k i. Onaj prvi - zastupan već kod Indijaca, pa u elejskoj školi ili Spinozinom panteizmu - drži da svijet nema realnog bitka, nego dazbiljski bivstvuje samo apsolutno biće (Bog), a ograničeni se svijet u njemunalazi. Kozmološki panteizam (pankozmizam) naprotiv drži, da je samosvijet realan i u njemu se Bog nalazi. Bog oživljuje svijet i njegov se ži-vot ispoljuje u svim kozmičkim pojavama (hilozoistički panteizam Pi-tagore, stoika i G. Bruna), dok Schelling i Hegel uče, da se apsol utnoprabiće razvija ili usavršuje u svijetu (evolucionistički panteizam). Umje-reniji oblik panteizma ne poriče svaku različnost izmedju Boga i svijeta,ali drži da su sva ograničena bića potekla iz apsolutnog jednog izvora(emanacioni panteizam novoplatonika, gnostika ... ).'

Teistički nazori razilaze se prije svega po tom, što neki drže, da čo-vjek n e m ože teoretskim razumom spoznati eksistenciju božju (tra-dicionalisti, pa Reyd i Jacobi), dok naprotiv drugi uče, da n ije n ip o t r e b n o dokazivati eksistenciju božju, jer nam je neposredno po-znata (ontojogisti). Od onih teističkih nazora, koji priznaju potrebuteoretskog dokazivanja, jedni se služe apriornim putem, zapravo a r a-l i z o m pojma o Bogu (ontološki dokaz Anzelmov, Descartesov i Leib-nizov), a drugi idu a p o ste r i o r n i m putem dokazivanja iz empirič-kog svijeta. Tako je već Anaksagora iz svrhovitosti u svijetu izvodio,da postoji nad svijetom neki vovS. Proti sofist irna nastojao je S o k ratdokazati metafizičku vrijednost naše spoznaje, te je ovim znanstvenimputem prvi pokušao konstruirati dokaz za eksistenciju božju iz teleo-]oške udezbe u svijetu. Ovo dokazivanje svojeg učitelja proširio je veliki

njegov učenik PI ato n. On se s pravom naziva teolog?;n, je~ j~ svusvoju filozofiju koncentrirao u ideji Boga kao osob~og blca, kOJe ,Je. n,esamo tvornii svršni, nego i egzemplarni uzrok sVIJe~a .. - Os!anlaJuclse na metafizičku vrijednost kauzalnog načela dokaZUje .1 Ari s t .0 t e. IekslstenC1ju božju iz "gibanja:' u svijetu. BUdu~i ~a Je sve zbivanjeuvjetovano, a svi uzroci u svijetu medjusobno OVISl1l, zato mora da po-stoji jedan posve neovisni uzrok svijeta (~oji je :,0 nQr!YI:UJS~wovv dxivrrwv).Po svojoj naravi je Bog apsolutno savrseno blce. Ovu Anst~telovu nauku(zajedno s Plato novom) usvojila i l1savršil-a je kršćanska filozofija. KodTome Akvinskog nalazimo "pet puteva" udokazivanju eksistencijebožje (iz gibanja, iz ovisnosti tvornih uzroka, iz kontingentnosti, iz re-lativnih savršenosti i svrhovitosti). Novija skolastika popunila je prvačetiri (kozmološka) dokaza dodavši napose dokaz biološki (o postankUživota). Petom (telcološkolll ili fiziko-teološkom) dokazu dodaje se jošdokaz iz zakonitosti i svršnosti voljnog djelovanja. Ovaj dokaz iz mo-ralnog reda razlikuje se u deontološki (koji traži uzrok moralnom za-konu) i eudemonološki (koji u Bogu nal::lzi apsolutno dobro ljudskogteženja). Napokon sc eksistencija božja dovodi iz općeg uvjerenja rodaljudskog (etnološki ili moralni ili historijski dokaz).

66. Kant i modernizam. Teoretsko dokazivanje eksistencije božjeosniva se na pretpostavkama o realnoj i metafizičkoj vrijednosti našespoznaje. Zato oni filozofijski nazori, koji ta~ovu .vrijednos~ zabacuj~l,co ipso zabacuju teoretsku spoznatljivost bOŽJeg blvstvo,:anJa .. Tako J.eKant prvi pokušao pobijati sve teističke dokaze na.vt~m~IJu s~oJe "Kn-tike čisto'! uma". Budući da naše (kategorijsko) 111lslJenJe vrIJedI samounutar en~piričkog svijeta, zato ne možemo (pomoću. kauzalnog p:incipa)ništa saznati o Bogu. Kantov teoretski fenomenahzam doveo Je kon-zekventno do a ff n o s t i c i z m a. Ipak je Kant zadržao u svom filo-zofijskom sistel11L~v jer u u Boga t. j. priznao je Boga kao ideal iz prak-tičkih obzira moralnog zakona.

Kantov agnosticizam (odnosno feno.menalizam) .l~svaja. i :!10der-nizam, kako ga je povodom Balfourovog djela "o ~emelJlma vjere J.nau-gurovao u Franceskoj Ol1ć-Laprune, p~ Fo~segnve, M. Blonc!el.1 d.r.Zahacivši mogućnost teoretskog dokaZIvanja o. Bogvu. ~ne~atlvnl dIOmodernizma) i po tom zabacivši religiju kao re~lnr vsnosaJ cO~Jeka. ~remaBogu, uče l11odernisti, da je religiji izvor li ~oIJn~-cu~stvenoJ ~.fer.1 I B~gkao predmet religije da je ograničen u sferi sU~Jvektlv.nog dO~lvIJavanJa("vitalna imanencija"). Bog je postulat, . katvegon~k?g lmper~tJva (Kant)ili čuvstva ovisnosti (Schleiermacher) IIr nase teznJe za srecom (Feuer-bacQ), uopće Bog je samo praktički i posve subjektivni i~eal. O.prav-danost ovih l110dernističkih nazora _ovisna je konačno _kao I sav frloZ?-fijski problem eksistencije božje o kritičkoj vrijednosti ljudske spoznajeuopće, a kauzalnog principa napose.

lDpće probleme fi1ozofijskog nazor o svijetu (s'a skolastičkog gledišta) prikazuju'

Bra u n K., Ueber Kosmogonie ~om Standpunkt christl. Wissenschaft, 3 Miin-ster 1906.

O e n ner tE., Hackels Weltanschauung naturwiss. = kritisch beleuchtet.Stuttg. 1906.

O e n ner tE., Die Weltanschauung des mod. Naturforschers.Stuttg. 1907.D rie s c h, Der Vitalismus als Geschichte und als Lehre. Lpzg. 1905.F arg e s AI., La libertč et le devoir 2, Paris 1908.F e I I, Die Unsterblichkeit d. menschl. Seele, Frbg. 1892.E. L. F i s c h e r, Der Triumph der christ. Philosophie. Mait1Z 1900.F I e i s c h man n, Die Deszendenztheorie. Lpzg. 190J.F 1 e i s c h man n, Die Darwinsche Theorie, Lpzg. 1903.G u t b eri e t, Der Kosmos, sein Ursprung u. seine Entwicklung. Padrb. 1908.G u t b eri e t, Der Mensch. Paderb. 1903.G u t b erI et, Der mechanische Monisl11us. Paderb. 1893.H ase r t, Der Mensch 2, Graz 1907.K 1 i 11lk e F r., Der Monisl11us. Frbg. 1911.K I i 11lk e F r., Die Hauptprobleme der Weltanschauung. Miinch. u. Kemp"

Kr žan, O postanku čovjeka 1.-11. Zagreb 1877.M a u s b ac 11, Weltgrund und Menscl1heitsziel 4. Miinchen-Gladbach 1905.Mi c 11e Ji t s c h, Haeckelismus u. Darwinis!1lus. Graz 1900.O t t enA., Das Reich des Geistes und des Stoffes ("Apol. Studien" Wien

1899).Seh e I IH., Gott und Geist, Padrb. 1895.S t (i 11r, Der Begriff des Lebens. Heidelberg 1910.Ude, Monistische od er teJeologische Weltanscl1auung"? Graz 1907.Ude, Der Darwinis!1lus und sein Einfluss auf das l11od. Geistesleben. Graz

J. O ela Va i s s i i~r e, Cursus philos. naturalis (Pill'is,Was s !1l a n n, Die moderne Biologie, Frbg. 6 1906.Was srna n n. Entwicklungstheorie und Monisl1lus.W i 1 I e !1l s, Grundfragen der Philosophie und P:.idagogik

Innsbruck 19101- [I I. Trier.

67. Deduktivna (sintetička) i induktivna (analitička) etika. Na pre-lazu od metafizike na etiku postaje filozofija životno pitanje. Ako Jeutvrdjena činjenica, da postoji Bog, po naravi svojoj apsolutno, osobnobiće, koje je uzročnik svijeta pa i čovjeka ~ očito je, da takav Bog morau razumnom svojem uredjenju svijeta postaviti i čovjeku izvjesnu svrhu

njegovog bivstvovanja i života. Takova svrha stoji u dvostrukoj rela-ciji: s voljom božjom i čovječjom. Jedina svrha, koja može volju božjuJ11ovirati, jest Bog sam po svojoj naravi. Ova ista svrha, gledećina čo-vječju volju, ne može da bude niti izvan čovječje naravi; jer ako je Boguzročnik čovječje naravi, onda joj može samo i onu svrhu odrediti, kojaje njoj primjerena. Prema tome je Bog postavio čovjeku u njegovom dje-lovanju takovu svrhu, koja je u Bogu samom i odgovara čovječjoj naravi.Kako pak polučenje naravne svrhe znači za čovjeka njegovo dobro, zatoće se i svi oni čini, koji su u skladu sa od Boga postavljenom svrhom,odnosno S usavršenjem naravi ljudske, nazvati d o b r i, a njima protivnisu zli. .

Ali tendencije su u naravi ljudskoj raznolične, a čovjek imad esposobl10st (volju) da ih realizuje, pa zato je morao Bog - postavivšičovjeku objektivnu svrhu - isključiti sve one svrhe, koje bi mogaočovjek (subjektivno) usvojiti došavši time u opreku s objektivnom svojomsvrhom. To pako znači, da je Bog morao objektivnu svrhu čovjeka sta-viti u vezu s njegovom voljom time, da ga na dobro djelovanje (u smisluoclredjene svrhe) obaveže ili obligira. To će reći, dobra djelovanja do-bivaju kategorično imperativni karakter : čovjek mora činiti ono štoje dobro, a ne smije činiti zlo. Ovaj općeniti za k o n mora se dakakoočitovati u svijesti ljudskoj primijenjen (apliciran) kod svakog poje-dinačnog čina, kojim čovjek polučuje neku svrhu, u snošaju s objektiv-nom svrhom. Ovaj pojedinačni diktat u empiričkoj svijesti ljudskojzovemo sav i est - i ona diferensira djelovanja u moralno dobraodnosno zla. ·U koliko se čovjek svojevoljno odlučuje za razne čineslijedeći svoju savjest, postaje s u bJe k ti v n o d o bar. Tako jes teističkog gledišta postavljena teoretska osnovica za izgradnju mo-!'idne ličnosti.

Prekinuvši svaku vezu s metafizikom, morati će etika u prvomredu analitički razmotriti empiričku moralnost ili moralnu svijest. Ovase svijest dakako očituje u sferi voljnog djelovanja t. j. samo takovihčina, koje čovjek s I o b o d n o izvodi; jer iz oblasti moralnog našegpresudjivanja iskjučeni su svi oni čini, kod kojih čovjek nije imao pot-pune uporabe razumnog spoznanja ili neusiljenog izvršivanja. Ali samprobh;m slobodne volje toliko je kompliciran i kod filozofa tako razli-čito shvaćen, da ne bi uputno bilo osloniti etička raspravljanja na uvjetnorješenje navedenog problema. Neovisno o njemu postoji činjenica m 0-r a I n og di fer e n s ira n j a ljudskih (voljnih) čina u dobre i zle,pak se time nameće prvo pitanje: otkuda moralnost ili gdje je njezinade k v a t n ira z log? Nije ovdje pitanje o historičkom postankumoralnih naziranja, nego se pita: gdje je teoretski iz v o r moralnostiili na čemu je ona osnovana? Ako postoji neko objektivno ravnalo(norma), onda su moralni svi oni čini, koje čovjek svojevoljno izvodiu koliko razumno reflektira na dotičnu normu. Prema tome će svi oni

voljni čini ostati indiferentni u moralnom smislu, gdje nema refleksijena objektivnu normu; a moralno dobri odnosno zli postaju voljni činiu koliko su u skladu s objektivnom normo)11, A1imi ne možemo pret-postaviti objektivnu normu i apsolutnu njezinu vrijednost, dok jošne znamo, da Ii su moralni pojmovi općenite i nužne vrijednosti. Ovdjese naime zapaža analogija s filozofiJskim proučavanjem spoznaj ne vri-jednosti. Kao što ne možemo raspravljati o subjektivnoj i objektivnojvrijednosti istine dok ne ispitamo, da li uopće postoji istinita spoznajat. j. dok ne riješimo pitanje s k e p ti c i z m a, tako i ovdje treba iznaj-prije odgovoriti na pitanje: je li moralnost znači stalnu i nepromjcn-ljivu neku vrijednost ili je ona uvjetovana tako, da na moralnom pod-ručju nema nikoje sigurne spoznaje? Ovo potonje stanovište zastupamoralni s k e p ti c i z"a m (pozitivizam). Ako se proti ovom skepticizmuispostavi činjenica moralne općenitosti i nužnosti, onda tek nastajcdal nje pitanje: na čemu je osnovan općenito - nužni karaktcr moral-nosti? Po kojoj normi se ljudski čini diferensiraju u moralno dobre i zle?Traženje moralne norme pretpostavlja dakle neodrživost moralnog skep-ti cizma.

68. Etički relativizam (skepticizal7l, pozitivizam). Imade etičara,koj i razliku izmedju dobra i zla smatraju ustanovom slobodne b o ž j evolj e. Ljudski čini nijesu zato obvezatni jer su dobri, nego obratno: onisu dobri samo u koliko ih je Bog zapovjedio, a Bog nas je mogao ob li-girati i na one čine, koje smatramo kao moralno zle. Tako je učio nomi-nalist Vilim Occamski, pa Descartes i Pufendorf. Svi oni drže, da su ljud-ske naravi osnovane u slobodnoj volji božjoj, a po tom i l1aravni IllO-

ralni red. Pa kaošto je ova ontološka pretpostavka neispravna, tako je inerazumljivo, na koji način bismo bez posebne objave mogli saznatiza odluku božje volje. A napokon, ne može se reci ela bi Bog htio i takovečine, kojima se narušuje ljUdska narav.

Već neki grčki filozofi svode moralno razlikovanje na I j u dsk euredbe ili ustanove. Tako primjerice Arhelaj, Aristip, Protagora, K<tr-nead, PirilO, Seksto Empirik i dr. U novije doba zastupa promjenljivost(relativnost) moralnih načela Montaigne, pa Hobbes i !\ousseau (sma-trajući državne zakone osnovom moralnosti) i napokon svi pozitivistiiza Comtea sve do moralnog nihilizma Stirnerovog i Nietzscheovog.

Ovaj moralni skepticizam dobiva u najnovijoj filozofiji oblikcm p i r iz m a ili evolucionizma, s kojim je u opreci etički apriorizam(nativizam, intuicionizam). I tako susretamo u etici onu opreku, kojusmo već upoznali u spoznaj noj teoriji izmedju empirizrna i raciona-lizma. Oescartes, Spinoza, Leibniz i Kantzastupnici su ovog poto njegnazora i u etici. Ćudoredni zakon jest činjenica, koju 11l0ŽemO shvatitis amo neovisno o iskustvu. Engleski etičari (Cudworth, ButIer) i škotskaškola isporedjuje ćudoredna pravila s matematičkim i prirodnim zako-nima. Dakako da i Kantovi nasljednici (Fichte, Schleiennacher), pa Her-

bart, Lotze i dr. zastupaju apriornost moralnog sudjenja. Proti ovojnauci o urodjenosti praktičkih načela ustao je osobito Lo c k e pozi-vajućise na č'injenicu, ela je ćuctoredJe kod raznih naroda i u razno dobapromjenljivo; za tim da je uz pretpostavku moralne prirodjenosti nera-zumljivo kršenje moralnog zakona, a opet vršenje moralnih propisaoslanja se na I~azličite razloge; napokon svakako treba ispravnost mo-ralnih načela dokazivati, a ne jednostavno pretpostaviti njihovu pri-rodjenost. U tom su pravcu radikalnije nastavili materijaliste (Helvetius,Holbach). Napokon je Dar w i n i postanak savjesti nastojao protu-mačiti pomoću empiričkih faktora, kaošto je to učinio u pitanju org~n-skog razvoja uopće. Utjecaj društva običaji, vlastito iskustvo ... uVJe-tuJe postanak etičke naše svijesti. Evolucionizam je u etici proveo oso-bito Spencer. Svako djelovanje ima tendenciju, da bude svrsi primje-reno; a svrha voljnog djelovanja sastoji u održanju individualnog ži-vota i vrste, koja iziskuje podudaranje svih pojedinačnih ciljeva. Ko-načni cilj životnog djelovanja jest polučivanje radosti. Napokon, i Wund-tova etika ide za tim ela (pomoću zakona o "heterogoniji ciljeva")protumači promjenljivost moralnih sudova.

Kritika etičkog evolucionizma mora u prvom tredu priznati znatnuvažnost psihogenetskog tumačellja za postanak i razvitak moralnostI.Ali ovakovo tumačenje već pretpostavlja stanovitu moralnu vrijednost;j er iz genetičkog tumače n jane možemo izvesti sam u o p I' a v el an o s tmoralnog presudjivanja. Mi empirički saznajemo kako se ćudoredjerazvija, a ne doznajemo šta je ćudoredje i koje je mjerilo za ćudoredneideje. Ako etički razvoj prolazi kroz razne staelije, onela mi otuda jošne možemo izvesti, da li se etičnost razvija u pravcu usavršivanja, do-god ne znamo, u okviru kojih ideala se ćucloreclnost nj o I' a razvijatiHistoričko promatranje moralne zbiljnosti ne otkriva nam adekvatl11razlog ll10ralne vrijednosti. Genetički je dakle princip etičkog empirizmClneclostatan, jer ne uzima obzira na nonnativni karakter moralnosti.

69, Etički formalizam. Kad je ustanovljeno da moralnu dobrotui zloću konstituira relacija ljudskih čina prema nekoj normi, pita se:koja je to norma') Šta on,a sad r ž aje kao općenitu karakteristikuza moralnost pojedinih voljnih čina? I) lli ll10žda treba apstrahirati odsvakog normativnog sadržaja (materije) '? Kaošto je spoznaj no-teoretskiformalizam pojam logičke istine stavio u mišljenje koliko je samo sobomu skladu (bez protus!ovlja), a odnemario svezu s misaonim predmetIma(= materijom mišljenja), tako etički j' o r ma I iza m uzima moralnu

1) Norma znači ne samo kr i ter i j po kojem raspoznajcmo šta jc dobro i zlo,nego i onaj p j- i n c i p ( formalni, u: utarnji razlog), koji nam kaže: zašto i u kolikoic ncšto dobro ili zlo. Po tom se dakle čini, da će objektivna l110ralna norma obuhva-titi takav p r c d m c t ljudskc volje, koji imade općcnitu i nužnu vrijednost, pa upravozato i podaje moralnu vrijednost onim činima, kojima se taj prcdmct (n. pr. korist,naslada, opći napredak ... ) po!učujc odnosno ne polučuje.

normu bez ikojeg odredjenogsadržaja ili objekta za voljnečine. Pred-stavnik ove etičke teorije jest Kan 1.

Karakteristika ćUdoredja jest obvezatnost volje. Imperativnikarakter morala razlikuje se od hipotetičkih imperativa. koji postaveljaju volji neki zahtjev samo uvjetno 1. j. uz pretpostavku neke svrhe.Moralni je imperativ apsolutne vrijednosti ili kat e g o l' i č a n. Štoje zajedničko svim kategoričkim normama? Ništa drugo nego samafor m a o p ć e n i t o s tit. j. mi možemo neko djelovanje u moral-nom smislu prosuditi po tom, da li je to djelovanje kadI'o postati općecniti zakon. Otuda moralni princip: maksime (pojedina pravila) našegdjelovanja neka budu uvijek takove, da uzmognu postati općeni zakon.Budući da ova formula nije uvjetovana nikojim našim težnjama, odnosnobudući da nije osnovana ni u kojem materijalnom dobru, zato su mo-ralni čini jedino oni, koji izviru iz duž n o s t i. Sve se pako dužnostiodnose na dostojanstvo razumnog bića, koje nije nikome podložna,koje je apsolutne vrijednosti 1. j. samo sebi konačna svrha. Razumnavolja podaje dakle sama sebi moralni zakon, u njoj je adekvatni razlogkategoričkog imperativa, to će reći: ona je aut o n o mna. Time štoje u čovjeku koncentrirana apsolutna svrha i po tom apsolutno zako-nodavstvo, nametnuto je čovjeku i čuvstvo P o č ita n ja prema mo-ralnom zakonu kao jedini motiv moralnog djelovanja.

KantovolTl se formalizmu opravdano prigovara, da je moralnoprosu dj ivanje znatno oteščano time, što se čovjek kod svakog pojedinogmoralnog čina mora pitati, da li bi mogao postati općenitim zakonom.Kod svakog naime čina treba u obzir uzeti sve konkretne okolnosti, aotuda je teško konstruirati općeniti zakon. ~ Nadalje, ako gledamona samu općenitost kao kriterij moralnosti, a pri tom ne gledamo naučinke ili posljedice naših čina, onda bi se u takovom moralnom prin-cipu rnogla osnivati i sva moralna zla. Dakako da bi to narušilo čo-vječji život i napredak, ali čim to dolazi u obzir, onda se moralni principeo ipso već obazire na vrijednost ili dobrotu postavljene svrhe. _. Uz-memo li "počitanje prema zakonu" kao jedini motiv u moralnom dje-lovanju, očito da će se takav motiv izjaloviti ,kod većine ljudi. Osim toganam niti ne dostaje u koliziji dužnosti. Zbiljski se život odvija u sukobunajrazličitijih nagnuča i sklonosti, u njemu se realizuju težnje za razli-čitim dobrima ih ciljevima, pa se zato životna zbilja ne može ravnatiprema forl11alnil11 principima. Kaošto se realni svijet ne može dedu-cirati iz misaone formalnosti, tako i realni život iziskuje neku realnus vrh u ili realni vrijednost kao princip moralnog reda. Pita se: kojijeto princip?

70. Materijalni principi moralnosti. Svaki voljni čin stoji u vezisa subjektom koji ga proizvodi, i s onim učinkom koji se njime proizvodi.Uzmemo li učinak za mjerilo moralnosti, dobiva time moralnost zna-čenje korisnosti 1. j. vrijednost moralnih čina ovisi o njihovoj primje-

renosti s izvjesnom svrhom, koja se tim činima polučuje ili ne polučuje.Ovaj 1. zvo u t i I ita I' i s t i č k i (izvanjski) princip moralnosti raz-likuje se opet prema tome, da li kao svrhu postavimo sreću pojedinca(individualni eudemonizam, hedonizam) odnosno društva (socijalni eude-monizam, altruizam) ili napredak čovječanstva (kulturni evolucioni-zam). Osim ovih izvanjskih principa zastupani su u historiji filozofijci razni u n u tar n j i principi, koji se nalaze u samom čovjeku. Mo-ralnost se ravna prcma razumu ili čuvstvu (ukusu) ili nagonu volje (raznismjerovi intuicionizma ili nativizma). Osim ovih subjektivno-unutarnjihprincipa imade još i nekih objektivnih principa moralnosti, tako: životprema razumnoj naravi (stoički princip) i vlastito usavršenje (perfek-cionizam). Napokon Aristotel i skolastici uče, da je objektivna normamoralnosti razuma narav čovječja kao 'takova (= specifički) u svim svojimrealnim odnosima.

Čisti hedonizam nalazimo već kod Aristipa, a u novije ga dobazastupa Helvetius (t 1771) i de la Mettrie. Epikurov nazor da je duševnoi tjelesno zadovoljstvo (životna radost i umirenost) najveće dobro,obnovio Je J. Bentham. ~ Socijalni utilitarizam uče Cumberland, Shaftes-bury, pa. Comte i njegovi nasljednici: Laas, Gizycki, Paulsen ... Svojomteorijom evolucije nastoji Spencer izmiriti individualni eudemonizamsa socijalnim. ~ Kulturni napredak kao apsolutnu svrhu moralnostipostavljaju Schleiermacher, E. v. Hartmann, Wundt i dr. ~ Posebnomoralno osjetilo ili neka prirodjena čuvstva i nagone kao izvor llIoral-nosti postavlja Shaftesbllry, F. H. jacobi, H. Hoffding ... Subjektivnomjerilo je i Kantov razumni imperativ. Unutar svih ovih principa imadejoš mnoštvo različitih tumačenja.

Da li se ljudski čini moralno diferensiraju prema s I as t i, odnosnozato icr su u vezi spolučenjem osjetne slasti - po hedonističkom prin-cipu ;? Ćuclorednu vrijednost ljudskih čina može odrediti samo takovonešto, što po svojoj vrijednosti obuhvata sva dobra i što može svakaindividualna volja uvijek polučiti. Ove uvjete očito ne sadržaje hedo-nistički princip. Imade moralnih čina, koji ne donose nikoje slasti, pazato slast IIC obuhvata moralIlu vrijednost. Već to je dostatno za neis-pravnost teorije, koja smatra slast konačnom svrhom ili najvišim do-brom htijenja. ~ Isto tako ne možemo reći da je s r e ć a drugil;J ljUdiono apsolutno dobro, kojemu je upravljeno naše moralno djelovanje.Svakako imade moralnih nastojanja, s kojima nije U nužnoj vezi ičijeusrećenje. Opet i potpuno zadovoljstvo svih ljudi ovisi o raznim izvanj-skim uvjetima, a moralna vrijednost mora da bude bezuvjetno svakomdostiživa. ~ UDravo zato čini se, da preiva sreća sastoji u u n u tar nje mmiru, kojeg č~vjeku ne može nitko oduzeti. Medjutim i ovo čuvstvoumirenja nije dovoljan kriterij moralnosti, jer je previše neodredjenoi za mnoge ljude nepouzdano (u koliko imade i mirnih zločinaca). Osimtoga unutarnje stanje ne može da bude ciljem moralnog realiziranja

10

kod drugih ljudi. Uopće se nikako ne smiju čuvstva. unositi.u .sadržajmoralnog principa, jer imade volj nih čina, koji su sasvl m neovlsn,,,o. sva-kom čuvstvu. Mi'se možemo odlučiti na nešto, ako samo pOIHlslJamona posljedice čina, koji će možda uistinu biti skopčan s kojim. čuvst~o,m,ali tog čuvstva još neposredno ne doŽivJjujemo. Isto tako ČII1I.mo.kO',estaiz običaja, gdje dakako nije iSključeno pornišljanje, il nema mkoJeg cu~~stva. Napokon štogod radimo načelno ili iz dužnosti, to ne možemo recIda biva s čuvstvima.

Oni moralni principi, koji nijesu isključivo ograničeni na emo-cionalnu stranu ljudske naravi, uzimaju više obzira na raZl1mnost, pakažu da je s k I ad n o s t s r a z u mom ili kulturni r a zvo j i n a-pre cl a k (perfekcionizam) apsolutni princip moralnosti. Ali razumsam za sebe nije apsolutno dobro'. nego mora tek upoznati apsolutnuvrijednost nekog dobr,\. Razvoj i napredak kao takav opet ne možeda bude apsolutno dobro, jer svaki stadij razvitka ZI1ači SilnHl djelomično i

ostvarenje nekog dobra, kojeg treba veC: pretpostaviti i odrediti prijenego sam razvoj dobije vrijednost napretka. Zapravo pertekClOl1lZami evolucionizal11 niti ne priznaje najvišeg dobra, jer razvojnim proceso!llkao takovim nije odredjena apsolutna svrha moralnog djelovanja.

Zadaća je 'etike da mije u detaljnu kritiku raZl1ih filozofijskih miš-ljenja o moralnom principu, a našoj je orijentaciji udovoljeno june daupoZl1amo opće vidike i puteve rješavanja. U pitanju: šta je moralilavrijednost i zašto su neki čini moralno dobri a drtlgi zli '(- prinJaknutIćemo se pozitivnom rješenju, ako se pitanlO: šta je uopće do 11 r o začovjeka? Kao i kod 'ostalih bića, svakako je sve ono. dobro '"ovjeku,što odgovara ili što je primjereno njegovoJ narav:: Abudući da je moralnost specificum čovjeka prema ncrazumnlm ZiV()-tinjama, zato će moralna dobrota l-načiti prinljerenost s čovječjol]] l1a-ravi u k o I i koj era z u mna. Objektivna je dakle norma Inoral-nosti sama ljudska narav kao takova i u svim svojim odnosima (gledolnna osjetnost, društvenost ... ). Ova norma imade doista karakter opće-nitosti i nepromjenljivosti, jer osnovne tendencije ljudske naravi .(n. ,PLza uzdržanjem individualnim i socijalnim ... ) pružaju neproll1J~nlJlvlsadržaj objektivne norme. Subjektivna i konkretna norma postaJe da-kako praktični razum (savjest) tirne, da općenitu normu aplicira poje-dinim činima. Time što razum pojedina djelovanja ili druge koje pred-mete moralno kvalificira objektivna moralnost), Illože se čovjeksvojevoljno odlučiti za ove predmete i tako postaje volja s u bje k-ti v n o moral na.

§ 24. Zakon i svrha moralnosti.Nakon što smo upoznali uče ni u sastoji subjektivna moralnost

t. j. dobrota i zloća ljudske volje, sac;a tek nastaje pitanje: za š t o sevolja odlučuje na moralnu dobrotu? Covjek u svojim odlukama nastoji

realizirati ciljeve (svrhe) svojih težnja t. j. on nastoji dosegnu~~ n,~kodobro. Prema tome mora čovjek u vezi s moralnom dobrotom SVOJIh clllanalaziti takovo dobro, koje je svrha moralno dobrih čina i eo ipso svrharazumne njegove naravi, pa zato ujedno aclekvatni precIrnet naravnihnjegovih težnja. Ova svrha nije uvjetno neko dobro, jer bi i čitavi mo-ralni red bio u tom slučaju samo hipotetske naravi. Naprotiv je činje-nica, da nam etička svijest predstavlja moralnu dobrotu kategoričkiili apsolutno, a to je moguće samo na osnovu a p s o I u t n o g d o brakao svrhe naših čina.

Kad bi čovjek adekvatno spoznao apsolutno dobro kao životl1l:svrhu, mogao bi se dakako odlučivati samo za mol' alno dobre čine. Alliskustvo uči protivno, jer čovjek može da se odluči i za takove ciljeve,koji sc postižu moralno zlim djelovanjem, Ako moralnost ima ela zadržiapsolutni svoi karakter t. i. ako diferensiranje voljnih čina u dohre izle postoji (1 svijesti čovfekovoj i onda kad on realizira svojevoljnopostavljenu svrhu, onda se taj apsolutni karakter moralnosti moul oči-tovati kao imperativ, koji volju obavezuje (obligira) nil moralni red,To pako znači, da moralni red ili objektivno kvalificiranje ljudskihčina u dobre i zle niJ'e druoo lleoo na r a v n i z il k o IL Drugim rije-

h ~

čima, čovječjoj naravi postavljena je apsoluttla svrha, na koju čovjekmora uzeti obzira i onclil, kad ga svojevoljni čini od te svrhe odvode.Svijest a p s o I' u t n e o b I i 'g aci j e u slobodnom cljelovauju .7Jnilčiupravo naravni moralni zakon. Kako dolazi do moralne obllgaclJe iiitko je lIloralni zakonodavac '?

'Već smo spomenuli. da Kan t zastupa princip aut o n o m i ,i. e,kojom VOlja (praktički razum) sama sebi postavlja moralni zakon, .leeje čovjek ~;al1l sebi konačna svrha. Ali ne u'lazeći u kritičku analiZU Kan-tovog etičkog sustava zapažalllo neodrživost autonomnog IllOrala otuda,što je nemoguće da VOlja sebi postavlja moralni zakon i da mu se.ova Istavolja praktički protivi. Ako je moralni zakon apsolutne VrIJednosti,onda se izvor moralnog zla nikako ne može staviti u zakonodavni (nomo-tetički) subjekat. Kantov apriorizam ne može protumačiti izvor moralnedllžnosti. Empiristički pak nazor i (BenthalJl, Spencer, Laas, Wundt,Paulsen .. ,) o postanku savjesti ne vode računa o činjenici, da bit sa-vjesti sastoji u a p s o lu t n o j obvezatnosti, koja je os nov moralnog reda.

Iz svega se toga izvodi, ela je lJloralna obligacija izraz a p s o ~u t n evol je koja je čovjeku odredila apsolutno dob~'o kao SVdlU, nJ.egovogživota, tako da je s pol učenjem tog dobra skopcana I sreca covJeka. Utom leži s a n k c i j a moralne obligacije. Prema tome je apsolutna voljaonog bića, koje je istovetno s apsolutnom dobrotom kao svrhom čovječjomt. j. volja božja je onto]oški izvor moralnog reda. Ovnn se dakle putemdokazuje, da je čovjek po moralnoj svojoj naravi ovisan o Bogu, a ovaovisnost znači (objektivnu) I' e I i g i j lI. U tom je smislu teistički ilireligijozni moral "heteronoman", zapravo teo!wman.

nosti determinirano ? Na ovo pitanje jesno odgovara relativni (psiho-loški) determinizam. Iz činjenice, da je volja u svojim odlukama poduplivom psihičkih faktora koji su izvan same volje, izvodi psihološki(jeterminizam, da je voljno djelovanje nužni njihov rezultat. Relativnideterminizam drži naime, da svaka kauzalnost znači nužnost zbivanja,pa zato da i voljno zbivanje imade karakter psihičke nužnosti. Budućida je petitio principU istovetovati kauzalnost i nužnost (jer se u pro-blemu slobodne volje imade upravo pretpostaviti mogućnost nenužneili slobodne kauzalnosti), zato neki deterministi priznaju doduše nenužnukauzalnost - ali ne u sferi empiričkog zbivanja. Slobodna kauzalnostpripada noumenalnom subjektu. Tako primjerice Kan t uči, da se slo-bodna kauzalnost nalazi izvan fenoll1enalnog svijeta, a učinci su nje-zini empirički ili nužno uvjetovani. Do ove noumenaine slohode vodi naskategorički imperativ, koji iziskuje skladnost htijenja s moralnim za-konom, a to nije moguće bez pretpostavke, da volja nije usiljena elllpi-ričkim motivima. Volja koju odredjuje moralni zakon, mora da budeneovisna o pojavnom svijetu t. j. moralna volja znači apsolutnu spon-tanost. Ova "transcendentalna" sloboda jest čista umska ideja ili nužnapretpostavka iz praktičkih obzira.

Kantovo shvaćanje o moralnoj slobodi imade nerješivih poteš-koća, a najveća od njih jest pitanje o snošaju inteligibilnog karaktera(noumenaine volje) s empiričkom voljom ili empiričkim karakterom.Kako mi možemo empiričkolll karakteru imputirati pojedine moralnečine? Ako je empirički karakter nuždan ili osnovan u inteligibilnomkarakteru, nastaje pitanje o inteligibilnom karakteru: je li on nuždanili je promjenljiv? Promjenljivost bi uzdrmala apsolutni karakter mo-ralnog zakona, koji izvire u inteligibilnoj (noumenainoj) volji, jer pro-mjenljivost znači uvjetovanost. Nepromjenljivi pako karakter svakakoje u sukobu s moralnim zakonom - kad empirički karakter pos ta nemoralno zao. Upravo zato jer je inteligibilni karakter neovisan o empi-ričkim motivima t. j. jer je on sam odredbeno počelo moralnosti (a tollpravo i znači ideja slobode), zato je posve neshvatljivo gdje je izvormoralnog zla. Kant je prekinuo svezu moralnosti s realnim, empiričkimciljevima volje, pa zato je i slobodu prenesao izvan empiričkog subjekta- i time postao empirički determinist. Ali u tom i jest njegova osnovnazabluda, što je u pojmu moralne volje isključio svaku ovisnost o moti-vima. Zato je još uvijek neriješeno pitanje: kako je spoj iva ovisnost voljeo motivima s njezinom slobodom?

73. Relativni indeterminizam. Čovjek je svojom voljom svakakodeterminiran u koliko teži za dobrotom. Kad bi čovjek adekvatno spo-znao apsolutnu dobrotu, onda bi ova spoznaja necesitirala volju na dje-lovanje prema apsolutnom cilju svoje težnje. Ali sva dobra, koja mo-viraju našu volju, spoznajemo samo relativno t. j. mi njihovu uzajamnuvrijednost prosudjujemo i prema tome se odlučujemo. A je li odluka

71. Apsolutni determinizam i apsolutni il1determi~izam. Subjekatmoralnosti jest čovjek kao razumno i slohodno biće. Covjek može dabude mOl'alan jer je slobodan: mi ne izričemo moralnih atributa o dje-lovanju onih bića, koja se u svom djelovanju ne mogu ravnati premapostavljenim idealima. U slobodi dolazi dakle do potpunog izražaja spe-cifično čovječja narav. Što znači sloboda i koji su o njoj glavni filozo-fijski nazori?

Sloboda se tiče voljnog djelovanja te isključuje n u ž n o s t. Odslobodne volje možemo isključiti nužnost u dvojakom smislu: izvanjskui unutarnju (psihičku) nužnost.M ate r i j ali s t i uče, da je čovjeki u svom htijenju samu prudukat materijalnog zbivanja. Slobode nema,nego je čovjek u svem svojem djelovanju mehanički usiljen ili cl e t e r-m i n i I' a n. Kaošto materijalistički, tako uopće fatalistički nazor smatračovjeka u njegovom jastvu samo kompleksom Zbivanja po prirodnojkauzalnosti. Ako ne postoji aktivnu-svijesni subjekat, već akoje sve našepsihičko zbivanje u nužnoj ovisJlosti o izvanjskim uzročnicima, dakakoda se otuda mora izvesti apsolutni determinizam. Ali ela čovjek nijejedan mehanizam u rukama prirode, dokazuje činjenica samosvijesti,IWj<i nam jamči, da čovjek kao tvorni· subjekat u realiziranju svojihtežnja može sam sebi odredjivati ciljeve i prema njima udešavati svojadjelovanja. Mehanička pasivnost jastva onemogućilč1 bi svaku samo-svijest. Iz toga slijedi, ela čovjek svojom voljom nije apsolutno ovisano izvanjskim faktori!na t. j. ela nije ispravan nazor apsolutnog deterJni-nizIna.

Volja je slobodna u smislu potpune neovisnosti o kauzalnim uvje-tima ~ kaže a p s o lu t n i i n d et e r m i n iza I11. Kao kauzalniuvjeti dolaze ovdje u obzir motivi voljnog djelovanja. Da je volja do-ista kauzalni faktor, slij.ecli otuda što htljenjem reagiramo na razna psi-hička zbivanja, koja imaclu kauzalni karakter. Ali budući da svakim IIti-jenjem (odlukom) nastojimo realizirati neki cilj, koji nas 1Il0vira na do-tično htijenje, zato je čovjek svakako svojom voljom ovisan o motivima.Apsolutni indetenninizam to poriče, te drži da je isključivo u volji do-statan razlog svake odluke. Ovo ekstremno shvaćanje voljine slobodemora pretpostaviti beskonačni niz voljnih stč1nja, od kojih su jedno dru-gome realni razlog. Dakako ela je i moralnost volje nemoguća ako pre-kinemo svaku vezu s motivima, kaošto je nemoguća i s gledišta apsolutnogd eter!ll iniz!na.

72. Relativni determinizam. Kad se proti apsolutnom determi-nizmu dokaže, da imade i takova psihička kauzalnost, koja je sasvimneovisna o materijalnim i svim izvanindividualnim faktorima, t. j. dapostoji htijenje, koje nije mehanički (izvanjski) uvjetovano ~ nastajepitanje: nije li sve htijenje psihički uvjetovano ili psihičkol11 kauzal-

nužni učinak tih motiva? To bi očito bila, kad čovjek ne bi mogao poje-dine motive stavljati u snošaj s apsolutnom svrhom t. j. kad ne bi mogaoutjecati na motive, koji ne sadržavaju apsolutnu vrednotu. Ali iskustvomsmo upućeni, da u tom upravo sastoji samoodredjenje ili sloboda duh~našega, što mi kauzalnost motiva možemo regulirati, jer smo sposobnida svojim razumom pojedine predmete prosudjujemo u medjusobnol:1snošaju po njihovoj svršnoj vrijednosti. Pojedini 'predmeti ne determl-niraiu volju zato, jer im možemo dobrotu prosudJlvatl u svezI s nekimcilje'vima. Preu1a tome se slobodna volja zapravo osniva urazunmoJnašoj sposobnosti napremičnog promatranja pojedinih dobara s apso~hitnim dobrom. Čovjek spoznaje da se u pojedinim predmetima ue nalazIsva dobrota (za kojom nužno teži), pa zato može da se odredi na djelo-vanje prema kojerngod od spoznanih motiva. Čovjek je prema tome usvom htijenju slobodan, dogod si je svijestan da može ka.o tvo:1ll sUhJe~kat prosudjivati motive na osnovu relativne dobrote onih CIlJeva, kOJIsu predmet njegovog htijenja. Dakako, vidimo, ela ova sloboda pretpo-stavlja realnu eksistenciju svijesl10g sUhjekta, koji nije istovetan sa Sall1lillsvijesnil1l zbivanjem. Relativni indeterminizam (koji priznaje (wisnos~vi.llje o motivima, il poriče nužnu ovisnost) moguć je dakle sa~llo II sv~zls onim psihološkim nazorom, koji priznaje realnu 1 supstancljalnu c1USlI.A samo besmrtnost ljudske duše može nain pružiti jamstvo, da našemoralno nastojanje za postignucem apsolutnog dobra nije puka iluzija.nego realni zadatak zemaljskog života.

Kad je el efe n den t eksponirao tezu, ustaje arg u e Il ti kaze : proti ovoj izloženoj tezi x (n. pr. da je duša ljudska be~lTlrtl1a)- iznosim da nije x, ergo je teza neistinita. Defendent to opetuJe Ivna~doveže: izvedi to dokazati. ~- Sad sjednu i arguent izrekne u sl1og\stlckoJformi svoi protudokaz.

. De/eT/dent ga u cijelosti opetuje, pel ako vidi, ela već samafor 111 il aI' g 1.1 J11e 11ta C ije l1ije valjana, negira k o n s e k v e 11-c i j u.

Ako koja premisa nije istinita, treba da je neg ira (akoveć Major treba negirati, onda dalje i ne govori, nego arguent d.okazuje) ;,lko je istinita, k o nee dir a ju ; koja ne spada na stvar, moze. JU kon-cedirati, ili bolje: t r a n s mit to; koja je dvojbena ili dvoznacl1C1 pre-Illisa, treba ju cl i s ( i n g vir ati.

Dvoibenost može se nalaziti ili u ;\;1 ili Li S oduos!lo P. Akoje poto!lji slučaj, 'treba distingvirati premisu u kojoj je dvojbem ek,strellli samu konkluziju .. _- Ako pak je dvojben M, treba obe prell1\Se (11StlI1-gvirati, a onda se kod Minora kaže: kOli t rad i st \ J1 g vir a III111i J1 o r. N. pr. arguel1 t: .. .

Izraz koii nešto takovo označuje, što se dade pre tJ I C I r il 1 I

o 111n o g i In a, jest univerzalan; (atqui) kolektivni izraz ()zna~čuje nešto što sc dade prcdicirati o I1ll1ogirnil : ergo je kolcldlVJ11izr,IZ univerzalau.

Defel1dent:..... predicirati il l1lnogima cl i s 1 r i b u ti v n o uz~ti!l1Concedo Majorem; za je cl n o uzeto _. nego iVla!. .Contradistinguo Min predicirati o mnogima dIstributIvnouzeto- nego Min. ; zajedno uzeto - Conc. Jvlin. (Dakle kod uvedvostruke distinkcije majora i minora obratno se kOllcecllra 1 ne-gira li majoru i minoru.) Napokon se kaže: prema ovoj distink-ciji l1egiram kOl1sekvens i konsekvenciju. .

Štogod je defendent negirao, treba arguellt da d.oka.z,c,. a nadistinkcije mora nadovezati, i to na različit način. N. pr. naJprije Je ar-guent rekao ovako:

Forma tijela ne može separatno za sebe eksistirati; atqui, dušaliudska je forma tijela, ergo.. Na to će defendent:Distinguo IV1aj ..... materijalna forma (t. j. o materiji ovisna)

_ Conc. Maj.; nematerijaina ili duhovna - ~ego Maj.Contradis. Min nematerijaIna forma - Conc. Mm. ; mate-rijalna -- Nego Min. ."Prema ovim distinkcijama negirarn konsekvens 1 konsekvenC1Ju.

Na to će sad arguent ovako: . v

atqui, ljudska duša nije nematerijaina forma -- ergo ostaje tes-koća (= nikakvo rješenje). . . .Ovdje arguent napada po defendentu koncecllranu stavku Mlnol a.

lli će arguent ovako nastaviti:atqui, niti nematerijaina forma ne može separatno za sebe eksis-tirati, ergo.

Sad negiranu stavku Majora Llsvaja i dokaZllje.lli napokon može reći:

atqui, bila duša materijalna ili nematerijaina, ne mo'že separatnoeksistirati, ergo;

odnosno ovako:atqui, ako materijalna duša ne može, onda niti nematerijaina,ergo. - .

°.

0

Višeputa treba s u b d i s t i n g v i l' ati 1. j. ne sal110 Jednu,li1ego više distinkcija navesti; n. pr. ..

Što sastoji od više dijelova, jest djelivo; duša ljudska sastoji odviše dijelova, ergo.

Defendent odgovara: .Dist. Maj ..... od realno različnih dijelova - Conc. tvI aJ .. ;. ,ra-zulllom različnih - Subclist. Maj ..... jest djclivo u mdaf!Zlekcdijelove _o Conc. ; u fizičke -- Neg.Contradis. Min ..... od realno različitih- Nego Min. ; razunHll11različitih 0 __ - Cone. Min.Dist. Consequens: duša je c1jeliva li metafizičke česti -- Cone.Cons.; u fizičke - Nego Consequens. . .

Ako arguent li svojoj argumentaeiji nešto 1~lw? suponlra:treba odcrovoriti: neg o s u p p o s i t u 111. N pr. kad bi htlO n.a~ladatlbožju sv~mogućnost ovako: Kad bi Bog bio svemoguć; mogao bi IzvestIokrugli četverokut; atqui, nije izveo nikad. Suponira se da Bog l110ra Iono moći, što je u sebi nemoguće.

Ako defendent negira disjunkciju, može arguent mo-liti, da mu pokaže posredni član, i onda ga odbije:. .

Ako je defendent negirao konsckvenCIJu, rnol~ ga argucntda pokaže pogrešku, a onda ju ili popravi ili ~okaže protl~n~). v •

Budući da su defendent i arguent Jednako prozetl tewJol1lza istim ciljem, a to je spoznaja Istine, zato treba da samo OVOI1ltežnjombudu rukovođeni i u načinu znanstvene disputacije.

Agnosticizam, v. antimetafizicizam;23; 91.

Analitika, v. Aristotelova logika; ana-litički sudovi kod Kanta i u skolas-tici 88.

Antimetafizicizam (pozitivizam) 46 ;90.Antropologizam, nazor o vrijednosti is-

tinite spoznaje 30; 85.A posteriori = oćutno-iskustven (kod

Kanta), protivno od apriori ; apo-steriortlo dokazivanje 60.

A priori, prediskustveni uvjet spoznaje39; moralni apriorizam (5:); aprio-rizam 89.

Apsolutan, za istinitu spoznaju (= objek-tivan) 30, 86; apo dobro 147.

Ari s t ote I o filozofiji 11; razdiobafilozofije 14; kategoLje 52; o psiho-logiji 57: o religiji 60; o etici 61;sociulogiji 64; o pravu 65; o ljepoti(i7; o postanku spoznaje 89; o duši113; o sastavnim počelima tjelesa 116;o Bogu 139.

,-\lomisti o spoznaji 89; materijalističkialomizam 95; mehanički i kemičkiat. 116.

li. u g u s t i n 36; 49.r\ ven ari u s 43; 58; 9 I .B aco Fr. V., o filozofiji 14; o logici

27; kao začetnik novovjekog empi-rizma :n; G2.

8 ene k e, psiho!ogist 41; 58; 113.B e r k e 1e y 88; 105; I 13.bi tak i bit 50; idealni (spoznajni),

svijesno-opažajni (psihičko-realni) isvijest transcendentni (realni) 51;supstancijalni i ak.cidentalni 52; bitkao predmet pojma 81; spoznaj no-teoretski smisao bitka 83.

Bog, nauka o Bogu (teodiceja) 60; re-ligijska filozofija 70; razni nazori 137.

B o Iza n o, razlika između psihologijer· i logike 42.Bre n t a n o Fr., 44; 58.Co m t e, začetnik pozitivizma 46; 50;

moralni pozitivizam 62; sociologija 64;o filozofijskoj historiji 72; o grani-cama spoznaje 91

Des car t e s (Kartezij) 37; zastupnikumjerenog realizma 55; o psihologiji57; kao racionalist 89; o materiji 96;

dualist 111; 112; 113.Darwin 108; 119; 121; 143.Determinizam J 48.Dijalektika, v. formalna logika.Dinamizam 95, 97, 115."Ding an sich" (noumenon) 92; 112.Dogmatizam racionalistički 90.Dualizam 112.Duša 57; o mogućnosti duševne sup-

stancije 113; razni nazori 122; narav129; sveza s tijelom 133; besmrtnost136.

Empirizam, nazor o postanku spoznaje30, 88; etički 62; 142; 147.

Empirio-kriticizam 44; 92.Estetika 67; razni smjerovi 68.Etika 61; 140.Evolucionizam etički 63; n'onistički 108;

supstancijalni i aktualitetni 110.Fenomenalizam (Kantov idealizam) 51 ;

92.F i c h t e 41; 107.Filozofija, njezin predmet 7; sllošaj

prema ostalim naukama 8; razdioba9 ilO; "kršćanska" fi!. 17; skolas-tička 19.

Forma kao počelo b:tka Il; 116; kodGeyscra 16; misaone forme (kao po-čela ili zakoni spoznaje =- načela)24, 29.

G e y ser, njegovo shvaćanje o zadatkufilozofije (eidologije) 16; 45; o spo-žnaji 80.

Hartmann, v. E., 43;Hackel122.H e r bar t 41; 58; 104; 11:3-hilemorfizam 116.Hum e 39; 60; 88; 92; 112; InH u s ser I, !ogički (intencionaini) ka-

rakter spoznaje (proti psihologizmu)44.

Idealizam, nazor o eksistenciji spoZtlaj-nih predmeta 30; konsciencialni (ima-nentni) i transcendentalni i. 51 ; sub-jektivni i objektivni i. 92.

Imanencija 44; imanentna filozofija 92.Indukcija, kod Sokrata 33.Intencija, kod Husserla 44; intencio-

naina misao (=sud) 82, 86, 87.Iskustvo, v. empirizam.Istinit, formalna i materijalna 26; sub-