JORGE LUIS

BORGES

Aleph

Prijevod Milivoj Telećan i Marko Grčić

Besmrtnik

Solomon saith: There is no new thing upon the earth. So that as Plato had an imagination, that ali knotuledge was but remembrance; so Solomon giveth his sentence, that ali novelty is but oblivion.

Francis Bacon, Essays, LVIIL*

* Salomon kaže: Nema ništa novo na zemlji. I kao što je Platon zamišljao da je svekoliko znanje tek sjećanje, tako Salomon izriče svoju izreku da je sva novost tek zaborav. Francis Bacon, Ogledi, LVIII.

U Londonu, početkom lipnja 1929., Joseph Cartaphilus, antikvar iz Smirne, ponudio je kneginji de Lucinge šest svezaka Popeove Ilijade u malom kvart-formatu (1715.-1720.). Kneginja ih je kupila i prilikom preuzimanja izmijenila s njime pokoju riječ. Bio je on, veli ona, oronuo i blijed čovjek sivih očiju i progrušane brade, izrazito neupadljiva lica. Sporazumijevao se okretno i neznalački na više jezika; začas bi prešao s francuskog na engleski i s engleskog na zagonetni amalgam španjolskog iz Soluna i portugiškog iz Macaa. Kneginja je u listopadu doznala od nekog putnika s broda "Zeus" da je Cartaphilus umro na moru, vraćajući se u Smirnu, i da su ga pokopali na otoku Hiosu. U posljednjem svesku Ilijade pronašla je ovaj rukopis.

Izvornik je sročen na engleskom i vrvi latinizmima. Naš je prijevod doslovan.

I

Koliko znam, moje su neda?e zapo?ele u jednom vrtu Stodvarne Tebe, za Dioklecijanova carevanja. Ja sam prethodno (neslavno) vojevao u egipatskim pohodima, bio sam tribun legije koja se utaborila u Bereniki, na Crvenome moru; groznica i ?arbine pokosile su mnoge ljude koji su vru?e željeli da se ogledaju u boju. Mauritanci su potu?eni; zemlja koju su nekad zauzimali pobunjeni?ki gradovi zauvijek je posve?ena bogovima podzemlja. Poražena Aleksandrija uzalud je vapila za Cezarovim milosr?em; u nepunu godinu dana legije su izvojevale pobjedu, ali sam ja jedva uspio nazreti Marsovo lice. Ta mi je zlosretna okolnost tištala dušu i možda me navela da kroz užasne i nepregledne pustinje krenem u potragu za skrovitim Gradom Besmrtnika.

Moje su neda?e zapo?ele, velim, u jednom tebanskom vrtu. Cijele te no?i nisam oka sklopio, jer mi se nešto komešalo u duši.

Ustao sam pred samo svitanje; moji su robovi spavali, mjesec je bojom podsje?ao na beskrajni pijesak. S istoka se, smožden i okrvavljen, primicao neki jaha?. Nadomak meni srušio se s konja. Slabašnim, žudnim glasom zapitao me na latinskom za naziv rijeke koja oplakuje gradske zidine. Odgovorio sam mu da je to Egipat, rijeka Egipat, koja se napaja kišama. Drugu rijeku ja tražim, odgovorio je turobno, onu neznanu rijeku koja ljude pro?iš?uje od smrti. Iz grudi mu je liptala tamna krv. Rekao mi je da mu je postojbina u planini s onu stranu Gangesa i da ondje vjeruju kako ?e onaj tko bude išao prema zapadu, gdje prestaje svijet, do?i do rijeke ?ije vode podaruju besmrtnost. Dodao je da se na drugoj obali uzdiže Grad Besmrtnika, prepun utvrda, amfiteatara i hramova. Umro je prije svanu?a, a ja sam odlu?io da prona?em taj grad i tu rijeku. Na saslušanju kod krvnika, neki su mauritanski zarobljenici potvrdili putnikovu pri?u; netko se sjetio Elizejskih poljana na kraju svijeta, gdje je život ljudi vje?an; netko vrhunaca gdje izvire Paktol i gdje žitelji dožive cijelo stolje?e. U Rimu sam razgovarao s filozofima koji su naslutili daje produljenje ljudskog života zapravo produljenje agonije i množenje broja smrti. Ne znam jesam li ikada povjerovao u Grad Besmrtnika. Mislim da mi e tada dostajao naum da ga tražim. Getulijski prokonzul Flavije dao mi je za taj pothvat dvjesta vojnika. Unova?io sam i pla?enike koji su se proglasili iskusnim vodi?ima i koji su prvi napustili naše redove.

Kasniji doga?aji izopa?ili su i pobrkali sje?anja na naše prve dane. Krenuli smo od mjesta Arsinoe i zašli u žarku pustinju. Prošli smo kroz zemlju troglodita koji žderu zmije i nemaju dar govora; zemlju Garamanta* * Ilijada, II, 824-825 koji imaju zajedni?ke žene i hrane se lavljim mesom; zemlju Augila koji se klanjaju samo Tartaru. Probijali smo se kroz druge pustinje, gdje je pijesak crn, gdje se putnik mora kretati za no?nih sati, zato što je danja žega nepodnošljiva. Izdaleka sam uo?io planinu po kojoj je Ocean dobio ime: na njenim padinama uspijeva mlje?ika što potire djelovanje otrova. Na njenom vrhuncu žive satiri, divlji i sirov narod, sklon bludnoj pohoti. Nitko nije mogao zamisliti da te neprijazne oblasti, gdje zemlja rada ?udovištima, kriju neki ?uveni grad. Uporno smo napredovali, jer bi uzmak bio ravan smrti. Oni hrabriji spavali su izloživši lice mjese?ini; spopala ih je ognjica. Neki su, pak, sa zaga?enom vodom bunara ispili ludilo i smrt. Tada je po?elo dezertiranje, uskoro i pobune. Da to sprije?im, odmah sam uveo najstrože mjere. Postupao sam po savjesti, ali me jedan centurion upozorio da mi buntovnici (gore?i od želje da osvete raspetog druga) rade o glavi. Pobjegao sam iz logora sa ša?icom vjernih vojnika. Izgubio sam ih u pustinji, u pješ?anim olujama i nepreglednoj no?i. Zadobio sam ranu od kretske strijele. Lutao sam, ne nalaze?i vode, nekoliko dana, ili samo jedan pregolemi dan što su ga umnožili sunce, že?a i strah od že?e. Konju sam prepustio da me vodi kamo ho?e. U svanu?e, daljina se na?i?kala piramidama i tornjevima. Mu?no sam usnio sitni i oštro ocrtani labirint: usred njega je stajao ?up; moje su ga ruke gotovo dodirivale, moje ga o?i vidjele, ali su hodnici bili tako zaku?asti i isprepleteni da sam znao da ?u prije umrijeti negoli do njega doprijeti.

Garamanti (lat. Garamantes, gr. Garimantes), mo?no pleme u unutrašnjoj Africi, iza Getulijana, u modernom Fezzanu.

II

Kad sam se napokon iskobeljao iz te more, osvanuo sam, leže?ke i vezanih ruku, u izduženoj kamenoj rupi, nimalo ve?oj od kakva groba, ovlaš izdubenoj u strmoj planinskoj padini. Stijenke te rupe bile su vlažne, više ugla?ane protokom vremena negoli ljudskom rukom. U grudima sam o?utio bolni damar, osjetio da me mori že?a. Izvirio sam i prigušeno kriknuo. Na podnožju planine, kroz ruševine i pijesak, ne?ujno i sporo probijao se prljavi potok; na suprotnoj obali (pod zadnjim ili prvim zrakama sunca) blistao je o?evidni Grad Besmrtnika. Vidio sam zidine, lukove, pro?elja i trgove: po?ivao je na kamenitoj uzvisini. Stotinjak nejednakih rupa, sli?nih mojoj, brazdalo je planinu i dolinu. U pijesku je bilo plitkih otvora; iz tih kukavnih jama (i iz rupa) plazila je sivoputa ?eljad, zarasla u bradu, gola. U?inilo mi se da ih prepoznajem: spadali su u zvjerski soj troglodita, koji se množi po obalama Arapskog zaljeva i po etiopskim pe?inama. Nisam se ?udio što ne govore i što žderu zmije.

Strahovita že?a ulila mi je hrabrosti. Ocijenio sam da se nalazim na tridesetak stopa od pijeska; bacio sam se niz padinu, sklopivši o?i, ruku vezanih na le?ima Zaronio sam okrvavljeno lice u mra?nu vodu. Stao sam srkati kao stoka na pojilu. Prije negoli sam opet utonuo u san i bunilo, nepojamno sam ponovio gr?ke rije?i: Koji iz Zelije bjehu... bogati ljudi, sto vodu Esepovupijahu crnu...*

Ne znam koliko je dana i no?i proteklo iznad moje glave. Satrt, bez trunka snage koja bi mi omogu?ila da se vratim u uto?ište pe?ina, svoju zlehudu sudbinu prepustio sam mjesecu i suncu. Trogloditi, barbarski bezazleni, nisu mi pomogli da preživim ili umrem. Utaman sam ih preklinjao da me ubiju. Jednoga sam dana kremenom oštricom rasjekao spone. Naskoro sam mogao ustati i uspio isprositi ili ukrasti -ja, Marko Flaminije Ruf, tribun rimske legije - svoj prvi odvratni obrok zmijskog mesa.

¦udnja da vidim Grad Besmrtnika, da dotaknem vrhunaravni Grad, gotovo mi nije dala da zaspim. Kao da su pronikli u moju nakanu, ni trogloditi nisu spavali: isprva sam vidio kako s mene

* Ilijada, II, 824-825

ne skidaju pogleda; zatim, da je moj nemir prešao na njih, kao na pse. Da se maknem iz barbarske naseobine, odabrao sam najživlje doba dana, predve?erje, kad gotovo svi muškarci izlaze iz otvora i rupa i pilje u zapad ne vide?i ga. Stao sam naglas moliti, ne zato da izmolim božansku naklonost nego više da prestrašim pleme artikuliranim govorom. Pregazio sam potok što sporo te?e zbog pješ?anih sprudova i zaputio se prema Gradu. Dvojica ili trojica troglodita neodlu?no su me pratila. Bili su (kao i ostali pripadnici svoga soja) sitni rastom; nisu ulijevali strah, nego odvratnost. Morao sam zaobi?i nekoliko krivudavih klanaca koji su podsje?ali na kamenolome; zaslijepljen veli?inom Grada, utvarao sam da mi je nadohvat ruke. Oko pono?i sam zašao u crnu sjenu njegovih zidina, na?i?kanu neznaboža?kim formama u žutom pijesku. Zastao sam, obuzet nekakvom svetom jezom. ¬ovjek toliko zazire od novosti i pustinje da sam se obradovao što me jedan od onih troglodita do* pratio do kraja. Sklopio sam o?i i stao (budan) ?ekati da svane. > Rekao sam da grad po?iva na kamenitoj uzvisini. Ta uzvisina* što podsje?a na hridinu, nije bila nimalo manje strma od zidina! Obilazio sam uzalud na sve strane: na crnom podnožju nije bilo ni najsitnijeg ispup?enja, ravnomjerni zidovi kanda nisu predvi?ali ni jedna jedina vrata. Potražio sam zaklon od žege u nekoj pe?ini; na kraju pe?ine bio je bunar, u bunaru stubište koje je vodilo u neprobojnu pomr?inu. Sišavši, kroz zbrku memljivih prolaza došao sam do prostrane kružne, jedva vidljive, ?elije. Ta podzemna prostorija imala je devetora vrata; osam ih je vodilo u labirint koji je varavo izbijao u istu ?eliju, deveta (kroz drugi labirint) vodila su u neku drugu kružnu ?eliju, jednaku onoj prvoj. Ne znam koliko je ukupno bilo ?elija; moje patnje i moja tjeskoba uvišestru?ili su ih. Muk je bio nelagodan i gotovo groban; nikakva šuma u tim podzemnim kamenim mrežama

osim dubinskog vjetra kojemu nisam otkrio uzroka. U pukotine su bešumno utjecali mlazovi rdevite vode. S užasom sam se obikao na taj dvojbeni svijet; prestao sam vjerovati da može postojati nešto izvan podruma s devetorim vratima i dugih razgranatih podruma. Ne znam dokle sam tumarao pod zemljom; znam da su mi se u istoj nostalgiji ponekad stapali grozno barbarsko naselje i moj rodni grad, sav u grozdovima.

Na kraju nekog hodnika preda mnom se isprije?io nepredvi?eni zid, do mene je doprla daleka svjetlost. Podigao sam zaslijepljeni pogled: na vrtoglavoj razdaljini, u nepojmljivoj visini, uo?io sam nebeski krug, tako modar da mi se pri?inio grimiznim. Nekoliko metalnih pre?ki penjalo se uza zid. Umor me iscrpio, ali sam se stao uspinjati, povremeno predahnuvši da budalasto zajecam od radosti. Malo-pomalo razabirao sam kapitele i vijence, trokutaste zabate i svodove, nedoku?ivu raskoš u granitu i mramoru. Tako sam se iz nevidljivog kruga crnih i zamršenih labirinata uspio popeti u sjajni Grad.

Izbio sam na nekakvu širinu, to?nije, dvorište. Ono je bilo opkoljeno neprekinutim zdanjem nepravilna oblika i raznolike visine; re?eno zdanje bilo je ukrašeno svakojakim kupolama i stupovima. Više negoli ikoje obilježje toga nevjerojatnog sporne-* nika prenerazila me njegova nepojmljiva starost. Osjetio sam da j$ prethodio ?ovjeku, prethodio zemlji. Ta o?evidna drevnost (makar donekle jeziva za oko) bila mi je sukladna trudu besmrtnih graditelja. Isprva pažljivo, zatim ravnodušno, i napokon o?ajno, lutao sam stubištima i poplo?anim stazama te zamršene pala?e. (Kasnije sam utvrdio da su veli?ina i visina stuba nejednake i doku?io uzrok svome neobi?nom zamoru.) Ova pala?a djelo je bogova, pomislio sam na po?etku. Obišao sam puste dvorane i ispravio se: Bogovi koji su je podigli umrli su. Uo?io sam njene osebujnosti i rekao: Bogovi koji su je podigli bili su ludi. Izrekao sam to, dobro se sje?am, s nerazumljivim gnušanjem, zamalo grizodušjem, s ve?om intelektualnom jezom negoli uro?enim strahom. Dojmu neizmjerne drevnosti pridružili su se neki drugi: dojam beskona?nosti, grozote, složene besmislenosti. Ve? sam bio prošao kroz jedan labirint, ali me sjajni \ Grad Besmrtnika prestravio i u meni izazvao odbojnost. Labirint jef j ku?a koja je podignuta da smete ljude; njegov tloris, prepun sime-l trija, savršeno ispunjava tu svrhu. U pala?i koju sam donekle obišao graditeljski nacrt nije imao svrhe. Posvuda hodnici koji nikamo ne vode, visok nedostižan prozor, raskošna vrata što vode u neku ?eliju ili bunar, nevjerojatna naopaka stubišta s izvrnutim stubama i ogradom. Neka, pak, stubišta, nestvarno priljubljena uz masivni zid, odjednom su prestajala, poslije dva-tri zavijutka, u gornjem mraku

10

kupola. Ne znam jesu li svi navedeni primjeri konkretni; znam da su godinama pohodili moje snomorice. Ne mogu više jam?iti je li neko obilježje odslik stvarnosti ili oblika koji su me kinjili. Ovaj Grad (pomislio sam) tako je jeziv da njegovo puko postojanje i trajanje, premda u srcu skrivene pustinje truje prošlost i budu?nost i na neki na?in stoji u vezi zvijezdama. Dokle god bude postojao, nitko na svijetu ne?e mo?i biti hrabar ili sretan. Ne?u ga opisivati; zbrka raznorodnih rije?i, tijelo tigra ili bika, na kojemu ?udovišno umnažaju, združeni i posva?eni, zubi, udovi i glave, mogli bi ga (možda) približno ?.. predo?iti.

Ne sje?am se kako je tekao moj povratak kroz prašnjave i me-

mljive podzemne grobnice. Znam tek da se nisam mogao otresti

bojazni kako ?e me, ?im iza?em iz zadnjeg labirinta, opet opkoliti

jezivi Grad Besmrtnika. Ni?ega se više ne mogu sjetiti. Taj zaborav,!

sad kona?an, možda je bio hotimi?an; možda su okolnosti mog

izbavljenja bile tako mu?ne da sam se jednog dana, što ga je tako?er

prekrio zaborav, zakleo da ?u ih zaboraviti. ;

III

Oni koji su pažljivo ?itali pripovijest o mojim neda?ama prisjetit ?e se da me jedan pripadnik plemena slijedio kao pas do neujedna?ene sjene zidina. Kad sam izašao iz zadnjeg podzemnog hodnika, zatekao sam ga na pe?inskom ulazu. Ispružio se na pijesku, gdje je s mukom risao i brisao nekakve znakove nalik na slova iz sna što se pobrkaju malo prije negoli im doku?iš smisao. Isprva sam mislio da je to neko primitivno pismo; zatim sam zaklju?io kako je pretpostavka da se ljudi bez dara govora služe pismom besmislena. Uostalom, svi su znakovi bili druga?iji, što je isklju?ivalo ili smanjivalo mogu?nost da su posrijedi simboli. ¬ovjek je šarao, gledao i dotjerivao. Iznebuha, kao da se zasitio te igre, obrisao ih je dlanom i nadlakticom. Pogledao me, nije me prepoznao. Bez obzira na sve, tako je silno bilo olakšanje što me obuzelo (ili je tako silna i zadojena strepnjom bila moja samo?a) da sam pomislio kako me taj kukavni troglodit, koji me gleda s tla pe?ine, otprije ?eka. Sunce je grijalo

u

ravnicu; kad smo krenuli u naselje, s prvim zvijezdama, pijesak je

žario tabane. Troglodit je išao preda mnom; te no?i nakanio sam

ga nau?iti da raspozna, a možda i da ponovi, neke rije?i. Pas i konj

(pomislio sam) kadri su raspoznati neke rije?i; brojne ptice, kao

što je cesarski slavuj, kadri su ih ponoviti. Koliko god sku?en bio,

?ovjekov razum uvijek ?e nadvisivati svijest stvorenja koja nisu

obdarena razumom. # |®-

Ograni?enost i kukavnost toga troglodita prizvali su mi u pa-met sliku Argosa, ostarjelog i nemo?nog psa iz Odiseje, pa sam ga nazvao Argosom i pokušao mu to utuviti u glavu. Bez ikakva uspjeha. Moja metodi?nost, strogost i upornost nisu ni?emu poslužili. Nepomi?an, uko?ena pogleda, taj stvor kanda nije ?uo glasove koje sam mu pokušavao uliti u glavu. Iako je stajao pored mene, ?inilo se da nas dijeli golema razdaljina. Nad njime što se opružio na pijesku kao sitna i kukavna sfinga od lave, nebesa su kružila od svitanja do sumraka. Nisam naprosto vjerovao da ne shva?a moj naum. Sjetio sam se kako Etiopljani vjeruju da majmuni ne?e govoriti samo zato da ih netko ne natjera na rad, i Argosovo mucanje pripisao sam sumnji?avosti ili strahu. Ta pretpostavka navela me na druge, još neobi?nije misli. Pomislio sam da Argos i ja boravimo u razli?itim svjetovima, da su naša zapažanja jednaka, ali da ih

Argos druga?ije povezuje i tvori njima druga?ije predodžbe; pomislio sam da predodžbe za njega možda i ne postoje, nego je to samo vrtoglav i neprekidan slijed munjevitih dojmova. Pomislio sam na svijet bez sje?anja, bezvremena; razmotrio sam mogu?nost postojanja jezika koji nema imenica, jezika s bezli?nim glagolima i nesklonjivim pridjevima. Tako su sporo protjecali dani i godine, ali se jednoga jutra zbilo nešto nalik sre?i. Pala je mo?na i dugotrajna kiša.

Pustinjske no?i uglavnom su hladne, ali je ova bila ognjena. Usnio sam kako neka tesalska rijeka (u koju sam vratio zlatnu ribu) dolazi da me spasi; ?uo sam kako se valja po crvenom pijesku i crnom kamenu. Probudili su me svježina zraka i uporni šum kiše. Potr?ao sam, kao od majke ro?en, da je do?ekam. No? je blijedjela; pod žutim oblacima, razdragano kao i ja, pleme se izlagalo pljusku, utonuvši u zanos. Podsje?ali su na koribante opsjednute božanstvom. Argos je jecao gledaju?i u nebeski svod; potoci su mu

12

se slijevali niz lice, i to ne samo potoci kiše, nego (kako sam kasnije doku?io) suza. Argose, zazvao sam ga, Argose.

Tada je Argos, s krotkim ?u?enjem, kao da otkriva nešto odavna izgubljeno i zaboravljeno, propentao: Argos, Odisejev pas. A zatim, i dalje gledaju?i u stranu: Ovaj pas leži u balegi.

Lako prihva?amo zbilju, možda zato što slutimo da ništa nije zbiljsko. Upitao sam ga što zna o Odiseji. Teško je razumijevao gr?ki; pitanje sam morao ponoviti.

Jako malo, rekao je. Manje od najneukijeg rapsoda. Proteklo je

valjda tisu?u i sto godina otkako sam je ispjevao. *

0

IV

Sve mi je postalo jasno toga dana. Trogloditi su bili Besmrtnici; poto?i? s pjeskovitom vodom bila je rijeka za kojom je tragao onaj jaha?. A grad o kojemu je glas pukao sve do Gangesa Besmrtnici su sravnili sa zemljom prije kakvih devet stolje?a. Od ostataka njegovih ruševina podigli su na istom mjestu bezumni grad što sam ga obišao: nekakvu parodiju ili nali?je, ali istodobno i hram iracionalnih bogova što ravnaju svijetom. O njima ništa ne znamo, izuzev da ne sli?e ?ovjeku. ¬in podizanja grada bio je posljednji simbol što su # ga Besmrtnici prihvatili; on ozna?ava etapu kad su oni, spoznavši da je svaki pothvat isprazan, odlu?ili živjeti u mišljenju, u ?istoj spekulaciji. Podigli su grad, zaboravili ga i prešli u pe?ine. Povukavši se u sebe, gotovo nisu zapažali materijalni svijet.

Homer mi je sve to ispri?ao s dje?jom bezazlenoš?u. Pri?ao mi je o svojoj starosti i svome posljednjem putovanju na koje ga je, kao i Odiseja, potakla želja da dopre do ljudi koji nisu ?uli za more, ne jedu posoljeno meso i nikad nisu vidjeli veslo. Proveo je cijelo stolje?e u Gradu Besmrtnika. Kad su ga srušili, nagovarao ih je da izgrade drugi. Neka se tome ne ?udimo; zna se da je prvo opjevao trojanski rat, a zatim rat žaba i miševa. Podsje?ao je na božanstvo koje je najprije stvorilo svemir, a onda kaos.

Najlakše je biti besmrtan. Osim ?ovjeka, sva su stvorenja besmrtna, zato što ne znaju za smrt; spoznaja o besmrtnosti božanska

13

je, užasna i nedoku?iva. Vidio sam da je, bez obzira na ovu ili onu vjeru, takav stav vrlo rijedak. ¦idovi, krš?ani i muslimani propovijedaju besmrtnost, ali njihovo klanjanje prvome stolje?u dokazuje da vjeruju samo u njega, zato što su ostala, bezbrojna, stolje?a posve?ena njegovu hvaljenju ili ku?enju. Prihvatljivije mi je Kolo nekih vjera u Indiji; u tom Kolu, koje nema po?etka ni kraja, svaki život proistje?e iz prethodnoga i rada sljede?im, ali nijedan od njih ne odre?uje cjelinu... U vjekovnom promišljanju, zajednica ( besmrtnih ljudi postigla je savršenstvo tolerancije, gotovo prezira. Ona je spoznala da se u beskona?nom roku svakome ?ovjeku sve dogodi. Na temelju bivših ili budu?ih vrlina, svaki ?ovjek zaslužuje svaku nagradu, ali isto tako, na temelju ne?asnih djela iz prošlosti ili budu?nosti, zaslužuje svaku kaznu. Kao što u hazardnim igrama parni i neparni brojevi teže ravnoteži, tako se potiru i dopunjavaju pamet i glupost, pa je možda sirova pjesan o Cidu samo nužna protuteža jednom jedinom epitetu iz Ekloga ili nekoj Heraklito-voj re?enici. I najkrhkija misao ovisi o nevidljivom crtežu i može ovjen?ati ili izazvati neki neznani oblik. Znam neke koji su ?inili zlo kako bi se ono u idu?im ili proteklim stolje?ima preobrazilo u dobro... S toga gledišta, svi su naši postupci ispravni, ali i isprazni. Nema moralnih ili intelektualnih zasluga. Homer je ispjevao Odiseju; pretpostavimo li da je vrijeme beskrajno i da su njegove okolnosti i mijene beskona?ne, nemogu?e je da netko, makar jednom, ne ispjeva Odiseju. Nitko je netko, jedan besmrtni ?ovjek cijelo je ?ovje?anstvo. Kao Kornelije Agripa, ja sam bog, ja sam junak, ja sam filozof, zloduh sam i svijet, a to je okolišan na?in da se izrekne kako ne postojim.

Poimanje svijeta kao sustava savršenih kompenzacija znatno je utjecalo na Besmrtnike. Ponajprije, podarilo im je potpuno pomanjkanje samilosti. Spomenuo sam drevne kamenolome koji su brazdali ravnicu na suprotnoj strani; netko se stropoštao u najdublji od njih. Nije se uspio povrijediti ni umrijeti, ali ga je morila že?a; dobacili su mu konopac tek kada je proteklo sedamdeset godina. Nisu se brinuli ni za vlastitu sudbinu. Tijelo je za njih bila krotka doma?a životinja kojoj je mjese?no bila dovoljna milostinja od nekoliko sati spavanja, malo vode i gvalje mesa. Neka nas nitko ne

14

proglasi isposnicima. Nema raznovrsnijeg užitka od mišljenja, i njemu smo se predavali. Katkad bi nas koji izvanredni poticaj vratio u materijalni svijet. Recimo, onog jutra, bio je to drevni elementarni užitak u kiši. Takvi trenuci bili su vrlo rijetki; svi Besmrtnici mogli su posti?i savršen unutarnji mir; sje?am se da jednoga od njih nisam nikad vidio na nogama: ptica mu je na grudima savila gnijezdo.

Medu korolarima u?enja koje kaže da ne postoji ništa što ne bi imalo svoju protutežu, ima jedan koji nas je, premda teorijski nebitan, potkraj ili po?etkom 10. stolje?a naveo da se raspršimo po cijelome svijetu. On glasi ovako: Postoji rijeka ?ije vodepodaruju besmrtnost; drugdje vjerojatno postoji druga rijeka ?ije vode potiru besmrtnost. Broj rijeka nije beskona?an; besmrtni putnik koji bude obišao svijet okusit ?e vodu svih rijeka. Odlu?ili smo da prona?emo tu rijeku.

Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvješta?enost i pateti?nost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji; nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slu?ajno. Za Besmrt- u nike, naprotiv, svaki ?in (i svaka misao) odjek je onih što su mu Ż| prethodili, bez vidljiva po?ela, ili

to?an nagovještaj onih što ?e ga u |> budu?nosti vrtoglavo ponavljati. Nema ni?ega što se ne bi izgubilo ? u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti. Elegi?nost, ozbiljnost, sve?anost, Besmrtnicima ništa ne zna?e. Homer i ja rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili.

Obišao sam nova kraljevstva, nova carstva. Ujesen 1066. borio # sam se na mostu kod Stamforda, ne sje?am se više je li to bilo u , redovima Haralda koji se uskoro suo?io sa sudbinom, ili u redovi- i ma onoga zlosretnog Haralda Hardrade koji je osvojio šest stopa engleske zemlje, ili možda nešto više. U sedmom stolje?u po hidžri, u predgra?u Bulaqa, prepisao sam sporom kaligrafijom, na jeziku što sam ga zaboravio, alfabetom koji ne znam, sedam Simbadovih

15

putovanja i pripovijest o Bron?anom gradu. U dvorištu tamnice u Samarkandu ?esto sam igrao šah. U Bikaniru i u ¬eškoj pou?avao sam astrologiju. Ljeta 1638. boravio sam u Kolozsvaru, a zatim u Leipzigu. U Aberdeenu sam se 1714. pretplatio na šest svezaka Po-peove Ilijade; znam da sam ih pre?itavao s užitkom. Negdje 1729. raspravljao sam o nastanku toga spjeva s nekim profesorom retorike, koji se, ako me sje?anje ne vara, zvao Giambattista; njegovi argumenti u?inili su mi se nepobitni. ¬etvrtog listopada 1921., brod "Patna", kojim sam putovao u Bombav, morao se usidriti u luci na eritrejskoj obali.1 Iskrcao sam se. Sjetio sam se onih davnih jutara, na ovome istome Crvenom moru, kad sam bio rimski tribun i kad su groznica, ?arbine i ljen?arenje kosili vojsku. U blizini luke vidio sam bistru rijeku; okusio sam njezine vode, iz navike. Dok sam se uspinjao obalom, neko drvo na?i?kano bodljama ozlijedilo mi je nadlanicu. Neo?ekivana bol u?inila mi se suviše ljudskom. Obuzet nevjericom, šutke i razdragano gledao sam predivno stvaranje spore kapi krvi. Opet sam smrtan, pomislio sam, opet sam kao i svi ljudi. Te no?i spavao sam do svanu?a.

...Pregledao sam ove stranice poslije godinu dana. Vidim da su prili?no vjerodostojne, ali u po?etnim poglavljima, pa ?ak i u pojedinim ulomcima ostalih poglavlja, kao da provijava nešto šuplje. To je, možda, zbog pretjeranog navo?enja suvišnih podrobnosti. Taj postupak, što sam ga nau?io od pjesnika, unosi dah patvorenosti, zato što te podrobnosti krase stvarne doga?aje, a ne i uspomenu na njih... Mislim, ipak, da sam im otkrio dublji smisao. Zapisat ?u ga; briga me što ?e me proglasiti fantastom.

Pripovijest koju sam iznio odiše nestvarnoš?u, zato što se u njoj ispreple?u dogodovštine dvojice razli?itih ljudi. U prvom poglavlju, jaha? želi saznati naziv rijeke koja oplakuje tebanske zidine. Flaminije Ruf, koji je gradu prethodno dodao epitet Stodvarni ili Hekatompvlos, kaže da se rijeka zove Egipat. Ni jedna od ovih re?enica ne potje?e od njih, nego od Homera koji u Ilijadi izri?ito navodi Stodvarnu Tebu, a u Odiseji, na usta Proteja i Odiseja, Nil uvijek naziva Egiptom. U drugom poglavlju, Rimljanin, napivši

Ż4 i'

1. Precrtano u rukopisu. Možda je izba?en naziv luke.

se besmrtne vode, izgovara nekoliko rije?i na gr?kom jeziku; te rije?i su Homerove i mogu se potražiti na kraju ?uvenoga kataloga brodova. Kasnije, u vrtoglavoj pala?i, spominje "gnušanje, zamalo grizodušje"; te rije?i potje?u od Homera koji je stvorio taj užas. Te su me nedosljednosti zabrinule; neke pak druge, estetske, pomogle su mi da doku?im istinu. Nalaze se u posljednjem poglavlju; ondje je zapisano da sam se borio na mostu kod Stamforda, da sam u Bulaqu prepisao putovanja Simbada Moreplovca i da sam se u Aberdeenu pretplatio na Popeovu englesku Ilijadu. Piše, interalia: "U Bikaniru i u ¬eškoj pou?avao sam astrologiju." Ni jedna od tih izjava nije patvorena; bitna je ?injenica da sam ih istakao. Prva nekako više pristaje ratniku, ali se zatim uo?ava da pripovjeda?a manje zanima vojevanje, a više ljudske sudbine. Izjave u nastavku još su zanimljivije. Neki mutni elementarni poriv naveo me da ih zapišem; u?inio sam to zato što sam znao da su pateti?ne. One to nisu kad ih izgovori Rimljanin Flaminije Ruf. One to jesu kad ih izrekne Homer; ?udno je kad on, u trinaestom stolje?u, prepisuje pustolovine Simbada, drugog Odiseja, i kad poslije mnogih stolje?a, u nekom sjevernja?kom kraljevstvu i na barbarskom jeziku, otkriva obli?ja svoje Ilijade. A onu re?enicu gdje se spominje Bikanir o?ito je napisao neki literat, u želji da se - kao i tvorac kataloga brodova - izrazi veli?ajnim rije?ima.2

Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo rije?i. Ne mora ?uditi što je vrijeme ispremiješalo one rije?i koje su me nekada predstavljale, s rije?ima koje su bile simboli sudbine ?ovjeka što me stolje?ima pratio. Bio sam Homer; uskoro ?u biti Nitko, kao Odisej; uskoro ?u biti svi: bit ?u mrtav.

Postskriptum iz 1950. Medu komentarima koji su popratili objavljivanje gornjeg teksta, najneobi?niji, doduše ne i najuljudniji, ko?i se pod biblijskim naslovom A coatofmany colours (Manchester, 1948.) i potje?e iz nesalomljivog pera doktora Nahuma Cordo-

2. Ernesto Sabaco smatra da je "Giambattista", koji je s antikvarom Cartaphilusom raspravljao

o Ilijadi, Giambattista Vico; taj je Talijan zastupao mišljenje da je Homer simboli?ni lik, kao

PlutoniliAhilej.

16

17

vera. Obuhva?a stotinjak stranica. Razglaba o gr?kim centonima, o centonima na srednjovjekovnoj latinštini*, o Benu Jonsonu, koji je suvremenike ocrtao istrišcima iz Seneke, o djelu Virgilius evangelizans Alexandera Rossa, o tvorevinama Georgea Moorea i Eliota i, na kraju, o "pripovijesti koja se pripisuje antikvaru Josephu Cartaphilusu". Upozorava, u prvom poglavlju, na kratke izvatke iz Plinija (Historia naturalis, V, 8); u drugom, na izvatke izTribmasa De Quinceya (Writing, III, 439); u tre?em, iz Descartesova pisma ambasadoru

Pierreu Chanutu; u ?etvrtom, iz Bernarda Shawa (Back to Methuselah, V). Po tim uštipcima ili kra?ama zaklju?uje daje cijeli spis apokrifan.

Taj je zaklju?ak, po mome mišljenju, neprihvatljiv. Kad se bliži kraj, pisao je Cartaphilus, nestaju slike uspomena, ostaju samo rije?i. Rije?i rasute i krnje rije?i, tu?e rije?i, bijedni su milodar što su mu ga udijelili sati i stolje?a.

Ceciliji Ingenieros (Milivoj Tele?an)

# U izvorniku centones griegos i centones de la baja latinidad. Na lat. cento, -onis (gr. kintrdn)^ izvorno 'krpanja', tehni?ki je izraz za pjesme sastavljene od stihova iz drugih, obi?no starijih pjesama. Na glasu je Auzonijev Cento Nuptialis. Najviše je takvih pjesama sastavljeno s pomo?u stihova iz Vergilijeve Eneide.

Pokojnik

Zvuči naprosto nevjerojatno da neki ?ovjek s periferije Buenos Airesa, bezna?ajni kavgadžija kojega resi samo slijepa odvažnost, može oti?i u jaha?ke pustare na brazilskoj medi i ondje postati krijum?arski voda. Sumnji?avcima ?u opisati sudbinu Benjamina Otalore, kojega se možda nitko više i ne sje?a u ?etvrti Balvanera, i koji je do?ekao dostojnu smrt, od metka, na granici države Rio Grande do Sul. Ne znam sve podrobnosti njegove pustolovine. Kad ih saznam, ove ?u stranice popraviti i upotpuniti. Neka nam zasad posluži ovaj sažetak.

Oko 1891., Benjaminu Otalori devetnaest je godina. Mladac je to niska ?ela, prostodušnih svijetlih o?iju, kršan po baskijsku; vješt ubod nožem naveo ga je da postane svjestan svoje hrabrosti. Ne brine ga suparnikova smrt, ni neodložnost bijega iz Republike. Mjesni mo?nik daje mu pismo za nekog Azeveda Bandeiru, u Urugvaju. Otalora kre?e na put brodom, plovidba je burna i ispunjena škripom, sutradan tumara ulicama Montevidea obuzet neizrecivom i, možda, podsvjesnom tugom. Ne zatje?e Azeveda Bandeiru; oko pono?i, u nekoj kr?mi u ?etvrti Paso del Molino, zatekao se pri obra?unu goni?a stoke. Sijevne nož; Otalora ne zna kome da se prikloni, ali ga mami neodoljivi ?ar opasnosti, kao što druge privla?e kartanja ili glazba. U tome metežu odbija niski udarac nožem što ga neki nadni?ar pokušava zadati ?ovjeku s tamnim cilindrom i ponchom. Kasnije ?e se vidjeti da je to bio Azevedo Bandeira. Saznavši to, Otalora podere pismo, jer sve radije

18

19

rješava sam. Bez obzira na krupan stas, Azevedo Bandeira djeluje nekako patvoreno; na njegovu, uvijek pomalo preblizom licu ogledaju se ¦idov, Crnac i Indijanac; u njegovu držanju, majmun i jaguar; ožiljak koji mu brazda lice, samo je dodatni ures, baš kao i crni ?ekinjasti brk.

Zametnuta u pi?u, kavga se stišava istom brzinom kojom je planula. Otalora pije s goni?ima, zatim s njima odlazi na neku terevenku, a onda u potleušicu u starom dijelu grada, kad je sunce ve? visoko odsko?ilo. U stražnjem, zemljanom dvorištu, ljudi prostiru jaha?u opremu da otpo?inu. Zamu?ene svijesti, Otalora uspore?uje proteklu no? s prethodnom: sad je ve? na ?vrstom tlu, medu prijateljima. Pomalo ga, doduše, pe?e savjest što ne žali za Buenos Airesom. Spava do mise, kad ga budi goni? koji je onako nakresan bio navalio na Bandeiru. (Otalora se prisje?a da je taj ?ovjek sudjelovao s ostalima u bu?noj i veseloj no?i, da ga je Bandeira posjeo zdesna sebi i primorao da i dalje pijan?uje.) Poru?uje mu da se javi gazdi. U nekakvoj radnoj sobi koja gleda na ulazni trijem (Otalora nije nikad vidio trijem s pobo?nim vratima) Azevedo Bandeira o?ekuje ga u pratnji svjetlopute i ridokose žene. Bandeira ga odmjeri, ponudi rakijom, ponovi mu da cijeni njegovu odvažnost, predlaže mu da se pridruži onima koji kre?u na sjever da dognaju stoku. Otalora prihva?a; u svanu?e jašu prema Tacuarembou.

Za Otaloru tada po?inje druga?iji život, ispunjen nepreglednim svitanjima i danima prožetim konjskim vonjem. Taj život za njega je nov, katkada mu?an, ubrzo priro?en, jer baš kao što neki narodi štuju i predosje?aju more, tako mi (pa i onaj koji veze ove simbole) ?eznemo za beskrajnom ravnicom koja tutnji pod kopitima. Otalora je odrastao u ?etvrtima vozara i kirijaća; za nepunih godinu dana postaje gau?o. U?i jahati, goniti stoku, klati, baratati lasom i kuglama povezanima remenjem za obaranje stoke, odolijevati snu, olujama, mrazu i suncu, tjerati blago zviždanjem i poklikom. Tokom tog naukovanja samo jednom je vidio Azeveda Bandeiru, ali ga ne zaboravlja lako, zato što biti Bandeirin ?ovjek zna?i uživati strahopoštovanje, i zato što poslije svakog uspješnog poteza gau?i kažu da Bandeira to izvodi bolje. Neki drže da je Bandeira ro?en

20

I

na suprotnoj obali Cuareima, u brazilskoj državi Rio Grande do Sul; to mu ne krnji ugled nego ga, naprotiv, nejasno podiže: gustim prašumama, mo?varama, zamršenim i gotovo beskrajnim razdaljinama. Malo-pomalo Otalora vidi da su Bandeirini poslovi raznovrsni i da krijum?arenje stoji na prvome mjestu. Goni? je isto što i sluga; Otalora donosi odluku da prije?e u krijum?are. Dvojica njegovih drugova jedne no?i ?e prije?i granicu da prenesu pošiljku rakije; Otalora jednoga od njih izaziva, ranjava i preuzima mu mjesto. Goni ga ambicija i neka nejasna privrženost. Neka taj ?ovjek napokon shvati (misli on) da vrijedim više negoli svi njegovi Urugvajci skupa.

Protje?e još jedna godina prije negoli se Otalora vratio u Montevideo. Obilazi predgra?e, grad (koji se Otalori ?ini pregolemim); dolaze u gazdinu ku?u; ljudi prostiru jaha?u opremu u krajnjem dvorištu. Dani protje?u, a Otalora ne sre?e Bandeiru. Kažu, plaho, da boluje; neki Crnac ?esto obilazi njegovu spavaonicu na katu, nose?i vru?u vodu i tikvicu za pripremanje matea. Jednog dana tu dužnost je dobio Otalora. On se osje?a nekako ponižen, ali i zadovoljan.

Spavaonica je gola i zamra?ena. Balkon joj je okrenut na zapad, dugi stol živopisno je zakr?en bi?evima, jaha?im i goni?kim opasa?ima, vatrenim i hladnim oružjem, a odnekud se našlo i prastaro i mutno zrcalo. Bandeira leži, sanja i bunca; jaki odsjaj posljednjeg sunca oštro ga ocrtava. Na širokoj bijeloj postelji djeluje nekako sitnijim i mra?nijim. Otalora zapaža sijede vlasi, umor, mlitavost, brazde godina. Bijesan je što im zapovijeda taj starkelja. Misli kako bi ga mogao dokusuriti jednim udarcem. Tada opazi u zrcalu da je netko ušao. To je ri?okosa

ženska; bosa je i razgoli?ena, promatra ga s nadmenom radoznaloš?u. Bandeira se pridigne; dok razglaba o poslovima i sr?e mate, prsti mu se poigravaju ženinim pletenicama. Napokon, dade znak Otalori da može oti?i.

Protekne neko vrijeme, dobivaju nare?enje da krenu na sjever. Dolaze na zaba?eni posjed kakvih ima posvuda u beskrajnoj ravnici. Uokolo ni drve?a ni potoka, sažižu ga prvo i posljednje sunce. U kamenim oborima prebiva rogata i mršava stoka. Taj kukavni posjed zove se Suspiro.

Otalora, sjede?i s nadni?arima, ?uje da ?e Bandeira uskoro do?i iz Montevidea. Pita za razlog; objašnjavaju mu da neki stranac, novope?eni gau?o, želi preuzeti vlast. Otalora to uzima kao šalu, ali mu godi što je takva šala ve? mogu?a. Doznao je tako?er da se Bandeira zavadio s nekim politi?kim glavešinom i da mu je ovaj uskratio podršku. Od te mu vijesti rastu krila.

Stižu škrinje s puškama; stižu srebrni vr? i umivaonik za ženinu sobu; stižu zavjese od debelog damasta; jednog jutra stigao je iz brda sumorni jaha?, zarastao u bradu i zaogrnutponchom. Zove se Ulpiano Suarez i tjelohranitelj je, ili capanga, Azevedu Bandeiri. ćkrt je na rije?ima i okre?e na portugiški. Otalora ne zna ?emu || da pripiše njegovu nepovjerljivost: odbojnosti, preziru, ili hudoj naravi. Zna, naprotiv, da mu je za skovani plan nužno njegovo prijateljstvo.

U sudbinu Benjamina Otalore uskoro se upleo crnonogi ri?an što ga je Azevedo Randeira doveo s juga i koji na podsedlici obrubljenoj jaguarovim krznom ima srebrom okovano sedlo. Taj sjajni konj simbol je gazdina autoriteta, i mladi? žudi za njim, kao što istodobno priželjkuje, osvetni?ki, i vatrenokosu ženu. ¦ena, sedlo i ri?an oznake su ili znamenja ?ovjeka kojega ho?e uništiti.

Sada se pripovijest grana i produbljuje. Azevedo Bandeira izvrsno vlada umije?em postupnog zastrašivanja, paklenskom taktikom uzastopnih ponižavanja, naizmjence se služe?i srda?noš?u i porugom; Otalora odlu?i da primijeni tu dvogubu metodu u teškom zadatku što ga kani ostvariti. Odlu?i da, korak po korak, preuzme mjesto Azeveda Bandeire. Tijekom dana zajedni?ke opasnosti stje?e Suarezovo prijateljstvo. Povjerio mu je svoj plan; Suarez mu obe?a pomo?. ćtošta se poslije toga dogodilo, i od toga znadem samo ponešto. Otalora uskra?uje poslušnost Bandeiri; uporno zaboravlja, dopunjava, mijenja njegova nare?enja. Svemir kanda sudjeluje u toj zavjeri i ubrzava doga?aje. Jednog dana, ' oko podneva, u okolici Tacuaremboa nastalo je puškaranje s ljudima iz Rio Grandea; Otalora uska?e na Bandeirino mjesto i izdaje nare?enja Urugvajcima. Metak mu prostrijeli rame, ali se tog popodneva Otalora vra?a u Suspiro na gazdinu ri?anu, tog popodneva nekoliko kapi njegove krvi ostavlja trag na jaguarovu

krznu i te no?i ima u postelji vatrenokosu ženu. Neke verzije miješaju poredak tih zbivanja i navode da se sve to nije dogodilo u jednome danu.

Bandeira se, unato? svemu, i dalje ponaša kao voda. Izdaje nare?enja koja nitko ne ispunjava; Benjamfn Otilora ne pa?a se u nj, potaknut navikom i sažaljenjem.

Posljednji prizor ove pripovijesti odigrava se u metežu posljednje no?i 1894. Te no?i, mom?ad iz Suspira blaguje za tu priliku zaklano janje i pije kavgonosnu rakiju. Netko beskona?no rasteže na gitari mu?nu milongu. Na glavi stola, pijani Otalora reda izljeve radosti, zdravicu za zdravicom; taj vrtoglavi toranj simbol je njegove neumitne sudbine. Bandeira me?u buka?ima šutke i ravnodušno prati veseli tok no?i. Kad je odbilo dvanaest, pridigne se kao da ga goni kakva obaveza. Ustane i tiho pokuca na ženina vrata. Ona mu smjesta otvori, kao da je to i o?ekivala. Izlazi poluodjevena i bosa. Maznim i muklim glasom gazda joj naredi:

- Budu?i da se ti i ovaj Buenosairešlija silno volite, ima da ga poljubiš pred svima nama.

Poprati to masnom upadicom. ¦ena bi se oduprla, ali je dvojica uhvate za ruke i bace na Otdloru. Oblivena suzama, ljubi mu lice i grudi. Ulpiano Suarez drži uperen revolver. Otdlora razabire, prije smrti, da su ga nasamarili od samog po?etka, da je bio osu?en na smrt, da su mu priuštili ljubav, vlast i pobjedu zato što su ga proglasili pokojnikom, zato što je za Bandeiru on odavna bio pokojnik.

Suarez, gotovo prezirno, pritisne otponac.

(Milivoj Tele?an)

22

Teolozi

Opustošivši vrt, oskvrnuvši kaleže i oltare, ujahali su Huni u samostansku knjižnicu i razderali nerazumljive knjige, popljuvali ih i zapalili, boje?i se, možda, da slova ne kriju hulu na željeznu sablju krivošiju kojoj su se klanjali. Oganj je progutao palimpseste i stare rukopise, ali u srcu loma?e, ispod pepela, preživjela je, gotovo neošte?ena, dvanaesta knjiga djela Civitas Dei u kojoj se navodi kako je Platon u Ateni u?io da, poslije bezbrojnih stolje?a, sve opet poprima prethodno obli?je, i da ?e on, u Ateni, istome slušateljstvu opet propovijedati isti nauk. Tekst što ga je plamen poštedio bio je posebno štovan, i oni koji su ga ?itali i pre?itavali u toj zaba?enoj pokrajini zaboravili su da je njegov autor propovijedao taj nauk samo zato da bi ga mogao lakše pobiti. Stolje?e poslije toga, Aurelijan, pomo?ni biskup akvilejski, saznao je da najnovija sekta monotonih (koje su nazivali i anularima) na obalama Dunava propovijeda kako je povijest krug i kako nema ni?ega što ve? nije bilo i što ne?e biti. Kolo i Zmija u planinama su potisnuli Križ. Svi su se bojali, ali su se tješili glasinom da ?e Janus Pannonius, koji se istakao raspravom o sedmom Božjem atributu, satrti tako bezo?nu herezu.

Aurelijan je teška srca primio te vijesti, napose ovu potonju. Znao je da u teološkom nauku svaka novost donosi pogibelj; poslije toga je zaklju?io da je teza o kružnom vremenu odviše nevjerojatna, odve? ?udesna da bi mogla biti ozbiljna opasnost. (Opasna su samo ona krivovjerja koja se mogu pobrkati s pravovjerjem.) Više ga je

25

zaboljelo miješanje - upletanje - Janusa Pannoniusa. Dvije godine prije toga, on je u svojem ki?enom spisu De septima affectione Dei sive de aeternitate djelomi?no preuzeo Aurelijanovu tematiku; sada je, prisvojivši problem vremena, tko zna kakvim Prokrustovim argumentima, protuotrovima žeš?im od Zmije, namjeravao ispravljati anulare... Te ve?eri Aurelijan je prelistao stranice Plutarhova drevnog dijaloga O opadanju proro?ižta*; u dvadeset i devetom ulomku pro?itao je rugalicu namijenjenu stoicima koji se zalažu za beskrajni krug svjetova, s beskrajnim Suncima, Mjesecima, Apolonima, Dijanama i Posejdonima. Ovi podaci govorili su njemu u prilog; odlu?io je da preduhitri Janusa Pannoniusa i pobije nau?avanje krivovjernih pristaša Kota?a.

Netko traži ljubav neke žene da je zaboravi, da više ne misli na nju; Aurelijan je, analogno tome, htio natkriliti Janusa Pannoniusa da se otarasi mržnje koju je on u njemu izazvao, ne žele?i mu zla. Obuzet radom, tvorbom silogizama i smišljanjem uvreda, brojnim nego, autem i nequaquam uspio je zaboraviti tu mržnju. Sklapao je duga?ke i gotovo nerazmrsive re?enice, optere?ene umecima, u kojima su nehaj i labava sintaksa formalno ukazivali na prezir. Kakofonija mu je postala instrument. Predvidio je da ?e Janus skršiti anulare proro?kom dostojanstvenoš?u; da se ne povede za njim, odabrao je porugu. Augustin je napisao da je Isus pravi put koji nas izbavlja iz kružnog labirinta po kojemu lutaju neznabošci; Aurelijan, namjerno gomilaju?i trivijalnosti, izjedna?io ih je s Iksionom, s Prometejevom jetrom, sa Sizifom, s onim tebanskim kraljem koji je vidio dva Sunca, s mucanjem, s papagajima, sa zrcalima, s odjecima, s dolapskim mazgama i s disjunktivnim silogizmima. (Poganske su predaje ostale na razini pukog ornata.) Kao svakoga tko ima biblioteku, Aurelijana je tištao osje?aj krivnje što nije pro?itao sve knjige; ta teološka rasprava navela ga je da ispuni dug prema brojnim knjigama koje su mu kanda spo?itavale nehat. Tako je uspio ubaciti ulomak iz Origenova spisa De principiis, u kojemu se pori?e da ?e Juda Iskariotski ponovo prodati Gospoda i da ?e Pavao u Jeruzalemu

* De defectu oraculorum.;#

opet prisustvovati Stjepanovu mu?eništvu, zatim ulomak iz Cice-tonovihAcademicapriora u kojima slavni govornik izvrgava ruglu sve one koji misle da, dok on razgovara s Lukulom, drugi Lukuli i drugi Ciceroni, bezbrojni, govore navlas isto, u istim beskrajnim svjetovima. Osim toga, udario je na monotone Plutarhovim tekstom i zagrmio kako je ne?uveno da nekom idolopokloniku više zna?i lumen naturae negoli njima rije? Božja. Devet je dana to razra?ivao; desetoga su mu uru?ili prijevod rasprave Janusa Pannoniusa.

Tekst je bio upravo smiješno kratak; Aurelijan ga je prvo pogledao s prezirom, a onda sa strahom. U prvom su dijelu bili protuma?eni završni reci devete glave u Poslanici Hebrejima, gdje se navodi da Isus nije žrtvovan u mnogo navrata od postanka svijeta, nego sad, jedanput zauvijek, u punini vremena. U drugom dijelu stajala je biblijska zapovijed o ispraznim nabrajanjima pogana (Mt 6,7) i onaj ulomak iz Plinijeve sedme knjige gdje se navodi kako u beskrajnom svemiru ne postoje dva jednaka lica. Janus Pannonius tvrdio je da ne postoje ni dvije jednake duše i da je najcrnji grešnik dragocjen kao krv što ju je Isukrst za njega prolio. Djelo jednog jedinog ?ovjeka (tvrdio je) teže je od devet koncentri?nih nebesa; olaka pretpostavka da ono može nestati i opet se vratiti napuhana je ispraznost. Vrijeme ne nadokna?uje gubitke; vje?nost ih pohranjuje za slavu i za vatru. Rasprava je bila jasno sro?ena, sveobuhvatna; ne bi se reklo da ju je napisala konkretna osoba, nego, prije, netko bezimen, ili, možda, svi ljudi.

Aurelijana je obuzelo gotovo tjelesno poniženje. Najprije mu je došlo da uništi ili prepravi svoj spis; onda ga je, s prkosnim poštenjem, poslao u Rim ne izmijenivši ni slovca. Protekoše mjeseci, i kad se sastao Pergamski sabor, teolog zadužen za pobijanje zabluda monotona bio

je (kao što se moglo predmnijevati) Janus Pannonius; njegovo u?eno i odmjereno osporavanje toga u?enja dostajalo je da herezijarh Euforb bude osu?en na loma?u. To se dogodilo i opet ?e se dogoditi, rekao je Euforb. Vi ne palite loma?u, palite ognjeni labirint. Da se na ovom mjestu okupe sve loma?e koje sam bio, ne bi im zemlja dostajala, i an?eli bi oslijepjeli. Ovo sam ?esto ponavljao. Zatim je kriknuo, jer ga je dohvatio oganj.

26

27

Kota? je ustuknuo pred Križem1, ali Aurelijan i Janus i dalje su vodili svoju skrovitu bitku. Obojica su se borila u istoj vojsci, priželjkivala isto odli?je, ratovala protiv istog Neprijatelja, ali Aurelijan nije napisao ni jednu rije? koja ne bi potajno težila da natkrili Janusa. Njihov dvoboj bio je nevidljiv; ako me opsežna kazala ne varaju, ime onoga drugoga ne javlja se ni jednom u brojnim Aureli-janovim svescima što ih ?uva Migneova Patrologija. (Od janusovih djela ostalo je samo dvadeset rije?i.) Obojica su osudila anateme s Carigradskog sabora; obojica su se okomila na arijanstvo koje pori?e Sinovu istobitnost s Ocem; obojica su potvrdila pravovjernost Kozmina djela Topographia christiana koje u?i da je Zemlja ?etverokutna, kao hebrejski tabernakul. U zao ?as, na sve ?etiri strane svijeta rasula se druga burna hereza. Ponikavši u Egiptu ili Aziji (svjedo?anstva se ne podudaraju, i Bousset ne usvaja Harnackove argumente), ona je preplavila isto?ne pokrajine i podigla svetišta u Makedoniji, Kartagi i Treverisu. Reklo bi se da je doprla do svakog kutka; govorilo se da su u Britanskoj dijecezi izvrnuta raspela i da je u Cezareji zrcalo potislo lik Gospodnji. Zrcalo i obol bili su znamenja novih raskolnika.

U povijest su ušli pod brojnim imenima (spekulari, abismali, kai-niti), ali ih naj?eš?e nazivaju histrioni; taj naziv dao im je Aurelijan. Oni su ga bezobzirno usvojili. U Frigiji, kao i u Dardaniji, nazivali su ih simulakrima. Ivan Damaskin nazvao ih je formama; napomenimo da je Erfjord pobio taj ulomak. Nema hereziologa koji nije sa zgranutoš?u navodio njihove nevjerojatne obi?aje. Mnogi histrioni propovijedali su isposništvo; neki su se sakatili, kao Origen; neki su živjeli pod zemljom, u kanalizaciji; neki su sami sebi iskopali o?i; neki su - kao nabukodonosori iz Nitrije - "pasli poput volova, a dlaka im je izbijala kao u orla". Iz trapljenja i isposništva ?esto bi skrenuli u zlo?in; u nekim zajednicama kra?a je bila uobi?ajena; u nekima ubojstvo; u nekima sodomija, rodoskvrnu?e i bestijalnost. Sve su one bile bogohulne; ne samo da su hulile na krš?anskog Boga, nego i na tajna božanstva iz vlastitog panteona. Sastavili su svete knjige koje su nestale, na veliku žalost u?enjaka. Sir Thomas

1. Na ninskim križevima te dvije zava?ene oznake me?usobno se preple?u.

Browne pisao je oko 1658.: "Vrijeme je uništilo nadobudna his-trionska evan?elja, ali nije uništilo Pogrde kojima se šibala njihova Bezbožnost." Erfjord drži da su te "pogrde" (sa?uvane u jednom gr?kom rukopisu) zapravo izgubljena evan?elja. To ne možemo prihvatiti, jer ne poznamo histrionsku kozmologiju.

U hermeti?kim knjigama stoji da je sve odozdo jednako onome odozgo, i da je ono odozgo jednako onome odozdo; u ¦oharu je donji svijet odslik gornjega. Histrioni su zasnivali svoje u?enje na izopa?enju te misli. Pozivali su se na Mateja 6, 12 ("i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim") i 11, 12 ("Navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju"), da dokažu kako Zemlja utje?e na nebesa, te na 1 Kor 13, 12 ("Sad vidimo u ogledalu, nejasno"), da dokažu kako je sve što vidimo tlapnja. Možda su, povode?i se za monotonima, zamišljali daje svaki ?ovjek dva ?ovjeka i da je istinski onaj drugi, onaj na nebesima. Zamišljali su, tako?er, da naša djela imaju obrnuti odraz, tako da, kad smo mi budni, onaj drugi spava, kad griješimo bludno, drugi je neporo?an, kada krademo, on je rastrošan. Kad umremo, sjedinit ?emo se s njime i bit ?emo on. (Poneki odjek tih u?enja vidimo u Bloya.) Drugi su histrioni tvrdili da ?e svijet propasti kad se iscrpi broj njegovih mogu?nosti; kako se ništa ne ponavlja, pravednik mora odbaciti (po?initi) najsramotnija djela, da ona ne okaljaju budu?nost i da se ubrza dolazak Isusova carstva. Te tvrdnje osporavale su ostale sljedbe, tuma?e?i kako se povijest svijeta mora ostvariti u svakome ?ovjeku. Ve?ina njih, kao Pitagora, morat ?e se premještati iz tijela u tijelo prije negoli steknu slobodu; proteici, recimo, "provedu život kao lavovi, zmajevi, veprovi, voda i drvo". Demosten govori

0 pro?iš?avanju blatom, ?emu su se podvrgavali novi ?lanovi u

orfi?kim misterijima; proteici su se, sukladno tome, pro?iš?avali

zlom. Smatrali su, po uzoru na Karpokrata, da nitko ne?e oti?i iz

tamnice prije negoli plati i posljednji nov?i? (Lk 12, 59), i znali su

obrlatiti pokajnike ovim retkom: "Ja sam došao da ovce imaju život

1 da ga imaju u izobilju" (Iv 10, 10). Još su tvrdili da onaj tko nije

zao nosi znamen ?avolske oholosti... Brojne i raznorodne mitolo

gije stvorili su histrioni; jedni su propovijedali isposništvo, drugi

raskalašenost, a svi odreda zbrku. Teopomp, histrion iz Berenike,

28

29

pobio je sve te pripovijesti; rekao je da je svaki ?ovjek ticalo što ga božanstvo pruža da o?uti svijet.

Krivovjerci iz Aurelijanove dijeceze tvrdili su da nema ponavljanja u vremenu, obrnuto od onih koji su tvrdili da se svaki ?in odražava na nebesima. Ta je pojedinost bila neobi?na; Aurelijan ju je naveo u izvještaju rimskim vlastima. Prelat kojemu ?e uru?iti taj izvještaj bio je cari?in ispovjednik; svi su znali da ga ta odgovorna dužnost lišava neopisivih slasti spekulativne teologije. Njegov tajnik - svojedobno suradnik Janusa Pannoniusa, a sad njegov neprijatelj - uživao je ugled nesmiljena istraživa?a inovjerstva; Aurelijan je dodatno opisao histrionsku herezu, onako kako se ona tuma?ila na tajnim saborima u Akvileji i Genovi. Napisao je nekoliko ulomaka; kad je htio ispisati užasnu tezu da ne postoje dva jednaka

trenutka, pero mu je zastalo. Nije nalazio pravih rije?i; napuci novog u?enja ("Ho?eš li vidjeti ono što ljudske o?i nisu vidjele? Pogledaj mjesec. Ho?eš li ?uti ono što uši nisu ?ule? Poslušaj pti?ji zov. Ho?eš li dodirnuti ono što ruke nisu dodirnule? Dotakni zemlju. Zaista kažem da ?e Bog tek stvoriti svijet") bili su za citiranje preusiljeni i preslikoviti. Odjednom mu duh obasja re?enica od dvadeset rije?i. Zapisao ju je, s užitkom: odmah zatim stane ga kopkati dvojba da je to odnekud preuzeo. Sutradan se sjetio da ju je odavno pro?itao u djelu Adversus annulares Janusa Pannoniusa. Provjerio je navod; bio je odatle. Stao se kolebati. Izmijeniti ili izbaciti te rije?i razvodnilo bi izražajnu puno?u; ostaviti ih, zna?ilo bi preuzeti rije?i ?ovjeka kojega mrzi; uputiti na izvor bilo je jednako prokazivanju. Prizvao je božansku pomo?. Po?etkom drugog sutona, an?eo ?uvar izdiktirao mu je kompromisno rješenje. Aurelijan je sa?uvao iste rije?i, ali ih je uvodno popratio ovom primjedbom: Ono što sad laju herezijar-si nauštrb vjere ve? je izrekao u ovom stolje?u jedan veleu?eni muž, više lakomisleno negoli grešno. Poslije toga dogodilo se ono najgore, ono o?ekivano, neizbježivo. Aurelijan je morao objaviti tko je taj ?ovjek; Janus Pannonius optužen je za širenje hereti?kih u?enja.

Poslije ?etiri mjeseca, neki kova? s Aventina, obmanut prijevarama histriona, natovario je na leda svoga djeteta veliku željeznu kuglu, da bi njegov dvojnik mogao poletjeti. Dijete je umrlo; sablazan izazvana tim zlo?inom primorala je Janusove suce da budu

30

besprimjerno strogi. Janus nije htio odstupiti; ponovio je da bi poricanje te re?enice zna?ilo prihva?anje kužne hereze monotona. Nije razumio (nije htio razumjeti) da je rasprava o monotonima isto što i pri?a o lanjskome snijegu. S pomalo stara?kom upornoš?u nabrajao je najblistavije ulomke svojih nekadašnjih polemika; suci se nisu ni obazirali na ono što ih je svojedobno oduševljavalo. Umjesto da sa sebe pokuša ukloniti i najsitniju mrlju histrionizma, borio se da dokaže kako su inkrimirane rije?i uzor pravovjernosti. Raspravljao je s ljudima o ?ijoj mu je presudi ovisila sudbina, i po?inio opaku nesmotrenost da to izvede oštroumno i ironi?no. Dvadeset i šestog listopada, poslije rasprave koja je potrajala tri dana i tri no?i, osudili su ga da umre na loma?i.

Aurelijan je prisustvovao izvršenju kazne zato što bi se njegova odsutnost protuma?ila kao priznavanje krivnje. Mjesto izvršenja bio je brežuljak na ?ijem zelenom vrhu stajaše stup, duboko zarinut u zemlju, a oko njega brojni naramci drva. Pomo?nik je pro?itao presudu. Na popodnevnom suncu, Janus Pannonius ležao je potrbuške na tlu, urli?u?i kao zvijer. Grebao je zemlju, ali su ga krvnici podigli, razodjenuli i najzad vezali za stup. Na glavu su mu natakli slamnatu krunu natopljenu sumporom; pokraj njega je stajao primjerak kužnog djela Adversus annulares. Prethodne no?i je kišilo, i drva su sporo gorjela. Janus Pannonius molio je na gr?kom, a onda i na nekom neznanom jeziku. Loma?a ga je ve? stala lizati, kad se Aurelijan odvažio da podigne pogled. Plameni jezici na?as su zastali; Aurelijan je prvi i posljednji put zagledao lice omrznutog ?ovjeka. Podsjetilo ga je na nekoga, ali nije znao na koga. Zatim ga je dohvatio plamen. Potom je kriknuo, kao da vatra kri?i.

Plutarh navodi da je Julije Cezar oplakao Pompejevu smrt; Aurelijan nije oplakao Janusovu smrt, ali je osjetio ono što, vjerojatno, osje?a ?ovjek izlije?en od smrtne bolesti koja mu je postala dijelom života. Godine su mu protekle u Akvileji, u Efezu, u Makedoniji. Lutao je po tegobnim granicama Carstva, neprohodnim mo?varama i kontemplativnim pustinjama, da u samo?i pokuša doku?iti svoju sudbinu. U mauritanskoj ?eliji, u no?i punoj lavova, preispitao je složenu optužbu protiv Janusa Pannoniusa i podržao, tko zna po koji put, donesenu presudu. Teže mu je bilo na?i oprav-

I

31

danje za svoju zaku?astu optužbu. U Rusaddiru je održao zastarjelu propovijed Svjetlost nad svjetlostima upaljena na tijelu prokletnika. U Hiberniji, u kolibi samostana usred šume, jedne no?i pred svitanje, iznenadio ga je šum kiše. Sjetio se one rimske no?i u kojoj ga je jednako iznenadio taj istan?ani šum. Munja je usred podneva zapalila šumu, i Aurelijan je do?ekao smrt Janusa Pannoniusa.

Pripovijest možemo dovršiti samo u metaforama, jer Sezona zbiva u kraljevstvu nebeskom gdje vrijeme ne te?e. Možda bi valjalo kazati kako je Aurelijan razgovarao s Bogom i kako ga je On pobrkao s Janusom Pannoniusom, zato što Njega vjerske razlike uop?e ne zanimaju. Iz toga bi se moglo napre?ac zaklju?iti da je posrijedi zabuna božanskog uma. To?nije je ako kažemo da je, došavši u raj, Aurelijan spoznao kako su za nedoku?ivo božanstvo on i Janus Pan-nonius (pravovjernik i krivovjernik, mrzitelj i omrznuti, tužitelj i žrtva) jedna te ista osoba.

(Milivoj Tele?an)

Pripovijest o ratniku i o zarobljenici

Na 278. stranici knjige Lapoesia (Bari, 1942.), Croce, sažimlju?i latinski tekst povjesni?ara Pavla Ńakona, opisuje sudbinu Dro-ctulfta i navodi njegov epitaf; i sudbina i epitaf posebno su me dirnuli. Uskoro sam doku?io razlog. Droctulft je bio langobardski ratnik koji je za opsade Ravenne napustio vlastite redove i umro brane?i grad što ga je prethodno napao. Ravenjani su ga sahranili u jednom hramu i uklesali mu epitaf kojim su izrazili svoju zahvalnost ("contempsit caros, dum nos amat ille, parentes") i istakli osebujan nesklad izme?u grozne vanjštine tog barbarina i njegove prostodušnosti i dobrote:

Terribilis visufacies, sed mente benignus,

Longaaue robusto pectore barba fuit.

Lika bje naoko ružna, al' duha puna dobrote,

brada mu duga je sva snažnu prekrivala grud.

To je pripovijest o sudbini Droctulfta, barbarina koji je umro u obranu Rima, ili je to samo djeli? pripovijesti o njemu, što ga je Pavao Ńakon uspio spasiti. Ne znam ?ak ni doba u kojem se ona odvijala: sredinom VI. stolje?a, kad su Langobardi pustošili ravnice

1-1 Gibbon (Decline and Fali, XLV.J navodi ove stihove.

32

33

Italije, ili u VIII. stolje?u, prije predaje Ravenne. Ovo nije povijesna rasprava. Zamislimo ono prvo.

Zamislimo, sub specie aeternitatis, Droctulfta, ali ne Droctulf-

ta pojedinca, koji je, svakako, bio neponovljiv i nedoku?iv (kao

svi pojedinci), nego uzorak što ga je od njega i od mnogih drugih

sli?nih njemu izgradila tradicija, spoj zaborava i pam?enja. Kroz

mra?nu geografiju prašuma i mo?vara, s obala Dunava i Labe ra

tovi su ga nanijeli u Italiju, i on, možda, nije ni znao da ide na jug *

i, možda, nije ni znao da ratuje protiv rimskog imena. Možda je

bio poklonik arijanstva koje u?i da je slava Sina odraz slave Oca,

ali je suvislije da ga zamislimo odana Zemlji, Herti, ?iji je prekri

veni kumir obilazio kolibe, u kravljoj zaprezi, ili božanstvima rata

i groma, grubo istesanim likovima od drva, koji su bili odjeveni

u sukno i na?i?kani kovanicama i narukvicama. Dolazio je iz ne

prohodnih prašuma u kojima su prebivali vepar i pragovedo; bio

je bjeloput, juna?an, prostodušan, okrutan, odan svome vodi i

svome plemenu, a ne svijetu. Ratovi su ga nanijeli u Ravennu gdje

vidi nešto što nikada dotad vidio nije, ili nije vidio potpuno. Vidi

dan, ?emprese i mramor. Vidi cjelinu koja je raznovrsna, a nije

kaoti?na; vidi grad kao skup kipova, hramova, vrtova, odaja, stu

ba, amfora, kapitela, pravocrtnih i otvorenih prostora. Ni jedno

od tih djela ljudskih ruku (znam) ne op?inja ga ljepotom; djeluje

na njega isto onako kao što bi na nas djelovao neki složeni me

hanizam kojemu ne znamo svrhe, ali mu u obliku naslu?ujemo

besmrtni um. Možda mu dostaje da vidi samo jedan luk, s nera

zumljivim natpisom od vje?nih latinskih pismena. Odjednom ga

zabljesne i preplavi to otkrivenje, Grad. Svjestan je da ?e u njemu

biti obi?an pas, ili dijete, i da ga nikad ne?e ni izbliza doku?iti, ali

nije manje svjestan da taj grad više vrijedi od njegovih božanstava

i vjere kojoj je prisegao i svih mo?vara alemanskih. Droctulft

napušta zemljake i bori se za Ravennu. Umire, i na grobu mu

urezuju rije?i koje on ne bi razumio:

Contempsit caros, dum nos amat Me, parentes, Hanepatriam reputans esse, Ravenna, suam.

Svoje odbacivši drage svu ljubav iskaza nama, mriju?, Ravenno, da ti za njega pravi si dom.

Nije bio izdajnik (izdajnici redovno ne zavre?uju tople epitafe); bio je vizionar, obra?enik. Poslije brojnih naraštaja, Langobar-di, koji su osu?ivali bjegunca, postupili su na isti na?in: postali su Talijani, Lombardi, i možda je netko njihove krvi - Aldiger - rodio one koji su rodili Alighierija... Mnoge bi se pretpostavke mogle izvesti iz Droctulftova ?ina. Moja je najsažetija; ako i nije vjerodostojna kao ?injenica, vjerojatno je vjerodostojna kao simbol.

Kad sam u Croceovoj knjizi pro?itao pripovijest o ratniku, ona me posebno dirnula, i sve mi se ?inilo da na neki druga?iji na?in preuzimam nešto što mi je ve? pripadalo. Na?as sam pomislio na mongolske konjanike koji su Kinu htjeli pretvoriti u beskrajni pašnjak, a onda su do?ekali starost u gradovima što su ih namjeravali razoriti; to nije bila uspomena koju sam tražio. Napokon sam je iš?eprkao; bila je to pri?a što sam je neko? ?uo od svoje pokojne engleske bake.

Moj djed Borges bio je 1872. zapovjednik sjeverne i zapadne granice oblasti Buenos Airesa i južne granice oblasti Santa Fea. ćtab je bio u Juninu; dalje se prostirao niz utvrda koje su me?usobno bile udaljene ?etiri-pet milja; iza njih, ono što se tada nazivalo Pampa i Zalede (TierraAdentro). Jednom prilikom moja je baka udivljenim i podrugljivim tonom povela razgovor o svojoj sudbini Engleskinje koja je prognana na kraj svijeta; rekli su joj da ona nije osamljen slu?aj i poslije nekoliko mjeseci pokazali neku indijansku djevojku koja je sporo prelazila trg. Bila je bosa i na sebi je imala dva crvena gunja. Nosila je plavokose pletenice. Neki joj je vojnik rekao da s njom želi porazgovarati druga Engleskinja. ¦ena je to prihvatila; ušla je u zapovjedništvo odvažno i pomalo sumnji?avo. Na bakrenom licu, išaranom kri?avim bojama, o?i su joj bile blijedoplave boje što je Englezi nazivaju sivom. Tijelo gipko, kao u srne; ruke jake i koš?ate. Došla je iz pustare, iz Zale?a, i sve joj je bilo nekako tijesno: vrata, zidovi, namještaj.

34

35

Možda su se te dvije žene na?as osjetile kao sestre; bile su daleko od svog voljenog otoka i u nevjerojatnoj zemlji. Moja baka nešto je zapita; žena joj je odgovorila s mukom, upinju?i se da prona?e rije?i i ponavljaju?i ih, kanda za?u?ena njihovim drevnim zna?enjima. Proteklo je, valjda, petnaest godina otkako nije progovorila na svojem jeziku i teško se snalazila. Rekla je da je rodom iz Yorkshirea, da su joj se roditelji doselili u Buerios Ai-res, da ih je izgubila u okršaju s Indijancima, da su nju Indijanci odveli i da je sada žena nekog poglavice kojemu je izrodila dvoje djece i koji je jako hrabar. Govorila je to grubom engleštinom u kojoj su se miješali araukanski ili pampaški, a u pozadini njene pri?e ocrtavao se surov život: šatori od

konjske kože, ogrjev od balege, žderanje osmudenog mesa ili prijesnih iznutrica, ne?ujni pohodi u svitanje; napad na obore, halabuka i plja?ka, rat, goli jaha?i koji gone golema krda stoke, mnogoženstvo, smrad i ?aranje. Do takva se divljaštva srozala jedna Engleskinja. Obuzeta sažaljenjem i zgranutoš?u, moja ju je baka nagovarala da se ne vrati. Zaklela se da ?e je zaštititi i da ?e joj izbaviti djecu. ¦ena joj je odgovorila daje sretna i iste se ve?eri vratila u pustaru. Francis-co Borges umrijet ?e malo kasnije, u revoluciji iz 1874.; možda je tada moja baka u toj ženi, koju je tako?er otrgnuo i preobrazio ovaj neumoljivi kontinent, vidjela ?udovišno zrcaljenje vlastite sudbine...

Svake je godine plavokosa Indijanka dolazila u du?ane po Ju-ninu ili Fuerte Lavalleu da nabavi sitne potrepštine i tzv. vicios: ?aj mate, duhan i cigaretni papir. Poslije razgovora s mojom bakom više nije došla. Slu?aj je htio da se još jednom sretnu. Moja baka krenula je u lov; u kolibici pokraj mo?varišta neki je ?ovjek klao ovcu. Kao u snovima, dojahala je Indijanka. Bacila se na zemlju i stala piti vru?u krv. Ne znam je li to u?inila zato što nije mogla druga?ije postupiti, ili je to bio izazov i znamen.

Trinaest stolje?a razdvaja sudbinu ove zarobljenice i Droc-tulftovu sudbinu. Obje sudbine sada su jednako nepovratne. Lik barbarina koji se priklanja Ravenni, lik europske žene koja izabire pustaru, mogu izgledati opre?ni. Pa ipak, oboje su se odazvali nekom skrovitom porivu, porivu ja?em od razuma, i oboje su

krenuli za tim porivom što ga nisu znali protuma?iti. Možda su ove dvije pripovijesti jedna te ista pripovijest. Lice i nali?je, aver$ i revers te kovanice, za Boga su jednaki.

Ulriki von Kuhlmann (Milivoj Tele?an)

36

37

Životopis Tadea Isidora Cruza (1829. -1874.)

Looking for the face I hod Before the uiorld ivas mode.

Yeats, Theivindingstait*

Tražim lice koje sam imao Prije negoli svijet bijaše stvoren.

Yeats, Zavojite stube.

ćestog velja?e 1829. odmetni?ki gau?i, kojima je Lavalle ve? bio za petama, žurili su s juga da se pridruže Lopezovim divizijama. Zano?ili su na nepoznatom posjedu, tri-?etiri milje od rijeke Pergamina; pred svitanje, jednoga od ljudi spopala je snomorica; u polutmini barake, mukli vapaj probudio je ženu koja je spavala s njime. Nitko ne zna što je usnio, jer je sutradan ujutro, u ?etiri sata, Suarezova konjica razbila odmetnike i gonila ih devet milja, sve do tamnih šibljika, i taj je ?ovjek zaglavio u nekom jarku, lubanje raskoljene sabljom iz ratova u Peruu i Brazilu. ¦ena se zvala Isidora Cruz; kad je rodila, djetetu je dala ime Tadeo Isidoro.

Ne kanim ovdje iznositi njegov život. Od dana i no?i što ga tvore, zanima me samo jedna no?; sve ostalo svest ?u na najnužnije, da se shvati ta no?. Pustolovina je zapisana u znamenitoj knjizi, odnosno u knjizi ?iji sadržaj može biti sve za svakoga (1 Kor 9, 22) zato što se gotovo neiscrpno dade ponavljati, tuma?iti, izopa?ivati. Oni koji su raspravljali o životu Tadea Isidora, a njih nije malo, isti?u da ga je presudno obilježila

39

ravnica, ali su mnogi gau?i poput njega ugledali svijet i umrli na prašumskim obalama rijeke Parana i u urugvajskim brdima. ¦ivio je, doduše, u jednoli?noj divljini. Umro je 1874. od crnih kozica, a da nikad nije vidio planinu, plinski pipac ili mlin. Nije vidio ni grad. Kad je 1849. otišao u Buenos Aires gone?i stoku s imanja Francisca Xaviera Aceveda, njegovi su drugovi krenuli u grad da se provesele; nepovjerljivi Cruz nije se micao iz kona?išta u i blizini obora; proveo je tu dana i dana, u šutnji, spavaju?i na goloj ** zemlji, ustaju?i u zoru i skrušeno se mole?i. Shvatio je (mimo rije?i, ?ak i mimo razuma) da ga s gradom ništa ne veže. Jedan se nadni?ar podnapio i stao mu se rugati. Cruz nije ništa odvratio, ali je u no?ima na povratku, uz vatru, taj isti goni? sveudilj tjerao po svome, i Cruz (koji prije toga nije iskazao mržnje, pa ?ak ni ljutnje) potegne nož i ubije ga. Pobjegavši, krio se u mo?varnom šašu; poslije nekoliko no?i, kriještanje ptice zvane chajd upozorilo ga je na policijski obru?. Iskušao je nož na obližnjem grmu; radi lakšeg kretanja skinuo je ostruge. Umjesto predaje izabrao je borbu. Ranili su ga u podlakticu, u rame, u lijevu ruku; i on je zadao ljutih rana onim najžeš?ima. Kad mu je krv namo?ila prste, stao se boriti kao lav. U zoru, ošamu?en od gubitka krvi, bio je razoružan. Kaznu je tada valjalo odslužiti u vojsci: Cruza je dopala utvrda na sjevernoj granici. Sudjelovao je u gra?anskim ratovima kao obi?an vojnik; ponekad je branio rodnu pokrajinu, ponekad se borio protiv nje. Dvadeset i tre?eg sije?nja 1856., u predjelu Lagunas de Cardoso, bio je jedan od tridesetorice krš?ana koji su se, pod vodstvom starijeg narednika Eusebija Lapride, tukli protiv dvije stotine Indijanaca. Tom prilikom zadobio je ranu od koplja.

U njegovu mutnom i juna?kom životu ima dosta praznina. Znamo da je oko 1868. ponovo u blizini Pergamina; oženjen je ili živi sa ženskom, ima dijete, posjeduje nešto zemlje. Narednik u odredima seoske policije postaje 1869. Iskupio se za prošlost; u to vrijeme vjerojatno se osje?ao sretnim ?ovjekom, premda duboko u duši to nije bio. (O?ekivala ga je, skrovita u budu?nosti, ona bitna i lucidna no?: no? u kojoj je napokon ugledao vlastito lice; no? u kojoj je napokon za?uo svoje ime. Kad je doku?imo, ta

?e no? zaokružiti njegov život; to?nije re?eno, posrijedi je jedan trenutak te no?i, jedno djelo u toj no?i, zato što su djela naši simboli.) Svaka sudbina, koliko god duga i zamršena bila, sastoji se, zapravo, od. jednog trena: onoga trena u kojem ?ovjek zauvijek spozna tko je. Pri?aju da je Aleksandar Makedonski vidio svoju ratni?ku budu?nost u ?udesnom Ahilejevu životu; švedski kralj Karlo XII. vidio ju je u Aleksandrovu životu. Tadeo Isidoro Cruz, koji nije znao ?itati, tu spoznaju nije otkrio u knjizi; sama sebe otkrio je u okršaju i u jednom ?ovjeku. To se ovako zbilo.

Potkraj lipnja 1870. dobio je nare?enje da uhvati nekog razbojnika koji je po?inio dva ubojstva. On je bio dezerter iz snaga kojima je na južnoj granici zapovijedao pukovnik Benito Machado; tijekom jedne terevenke ubio je nekog Crnca u bordelu; u drugoj terevenci, nekog

stanovnika iz kotara Rojas; u izvještaju je još stajalo da je rodom iz Lagune Colorade. Na tom su se mjestu, prije ?etrdeset godina, okupili oni gau?ki odmetnici da im zla kob preda trupla kao hranu pticama i psima; odatle je krenuo Manuel Mesa kojega su pogubili na Trgu Pobjede, uz halabuku bubnjeva, da mu se zabašuri bijesno kri?anje; odatle je krenuo neznanac koji je za?eo Cruza i zaglavio u jarku, lubanje raskoljene sabljom iz bitaka u Peruu i Brazilu. Cruz se nije sje?ao naziva toga mjesta; prepoznao ga je prožet lakom i neobjašnjivom tjeskobom... Razbojnik, kojemu su vojnici bili za petama, jašu?i je iscrtao duga?ki i zamršeni labirint; u no?i dvanaestog srpnja ipak su ga uspjeli opkoliti. On je bio sakriven u šibljiku. Pomr?ina bijaše gotovo neprobojna. Cruz i njegovi ljudi oprezno su se i pješke primicali raslinju u ?ijoj se treperavoj dubini pritajio ili drijemao tajanstveni ?ovjek. Zakriještala je chajd; Tadeu Isidoru u?ini se da je jednom ve? proživio taj trenutak. Razbojnik se pomoli iz skrovišta, odlu?an da se bori. Cruz ga nazre, onako strašna: duga?ka kosa i progrušana brada gotovo su mu zaklanjale lice. Spomenimo samo da je bjegunac ranio ili ubio nekoliko Cruzovih ljudi. Cruz, bore?i se u pomr?ini (dok mu se tijelo borilo u pomr?ini) po?eo je shva?ati. Shvatio je da nema boljih i gorih sudbina, i da ?ovjek mora prihvatiti sudbinu koju nosi u duši. Shvatio je da za njega nisu ?inovi i uniforma. Shvatio je

40

41

da mu je sudbina namijenila ulogu vuka, a ne druželjubiva psa; shvatio je da je ?ovjek pred njim on sam. Na poprištu ravnice ra?ala se zora; Cruz odbaci službenu kapu, povika da ne?e dopustiti da zlo?ina?ki ubiju hrabrog ?ovjeka i okrene se protiv vlastitih vojnika, ukorak s bjeguncem Martinom Fierrom.

Emma Zunz

Četrnaestog sije?nja 1922., na povratku iz tekstilne tvornice "Tarbuch i Loewenthal", Emma Zunz u dnu ulaznog predvorja zatekla je pismo sa žigom iz Brazila, iz kojega je razabrala da joj je umro otac. Najprije su je žig i omotnica zavarali; potom ju je uzbudio nepoznati rukopis. Desetak nespretno sro?enih redaka ispunilo je cijelu stranicu; Emma je pro?itala da je gospodin Maier zabunom popio prejaku dozu sedativa i preminuo u bolnici u Bageu tre?ega sije?nja te godine. Obavijest je potpisao neki o?ev znanac iz istog pansiona, neki Fein ili Fain, rodom iz pokrajine Rio Grande, koji nije znao da se obra?a pokojnikovoj k?eri. Emmi je papir ispao iz ruke. Prvo ju je obuzeo osje?aj mu?nine u želucu i slabosti u koljenima; zatim osje?aj nemo?ne krivice, nestvarnosti, hladno?e, straha; zatim je zaželjela da ve? bude sutrašnji dan. Odmah je uvidjela da je ta želja uzaludna, zato što je o?eva smrt bila jedini doga?aj na svijetu, koji ?e se beskona?no obnavljati. Podigla je papir i otišla u svoju sobu. Krišom ga je spremila u ladicu, kao da na neki na?in ve? zna ono što ?e se kasnije dogoditi. Možda je to ve? po?ela naslu?ivati; ve? je bila ona koja ?e biti.

U tami što se gusnula, Emma je do kraja tog dana oplakala samoubojstvo Manuela Maiera koji je u prohujalim sretnim danima bio Emmanuel Zunz. Sje?ala se ljetovanja na posjedu blizu Gualeguava, sje?ala se (pokušala se sjetiti) majke, sje?ala se ku?ice u Lanusu što su je prodali na dražbi, sje?ala se žutih rombova na prozoru, sje?ala se anonimnih pisama s umetnutim ?lankom o

42

43

"blagajnikovoj pronevjeri", sje?ala se (i to ne?e nikad zaboraviti) kako joj se otac u zadnjoj no?i zakleo da je tu lopovštinu po?inio Loewenthal. Loewenthal, Aaron Loewenthal, najprije upravitelj tvornice, a sada njezin suvlasnik. Emma je od 1916. ?uvala tu tajnu. Nikome je nije odala, ?ak ni najboljoj prijateljici, Elsi Urstein. Možda je izbjegavala pretjeranu prisnost; možda je mislila da je ta tajna veže s pokojnikom. Loewenthal nije znao da on*Lna; ta bezna?ajna okolnost pridavala je Emmi Zunz osje?aj mo?i. Te no?i nije zaspala, i kad su prvi traci svitanja izoštrili pa?etvorinu prozora, njezin plan ve? je bio skovan. Potrudila se da taj dan, koji joj se u?inio beskrajnim, protekne kao i ostali. U tvornici se šuškalo o štrajku; Emma se, kao i uvijek, izjasnila protiv svakog nasilja. Kad je u šest završio posao, otišla je s Elsom u ženski klub s gimnasti?kom dvoranom i bazenom. Obje su se upisale; morala je ponavljati i slo-vkati ime i prezime; morala je tom prilikom slušati neukusne šale. S Elsom i mladom sestrom Kronfuss dogovorila se u koje ?e kino oti?i u nedjelju po podne. Zatim se poveo razgovor o momcima, i nitko nije o?ekivao da Emma štogod kaže. U travnju puni devetnaestu, ali joj muškarci, još, ulijevaju gotovo patološki strah... Na povratku je skuhala juhu od tapioke i povr?a, rano je ve?erala, legla i prisilila se da zaspi. Tako je u svakojakim obvezama i rutini protekao petak, petnaesti, dan koji je prethodio izvršenju plana.

U subotu ju je probudilo nestrpljenje. Nestrpljenje, a ne tjeskoba, i posebno olakšanje što je kona?no svanuo taj dan. Više ne mora kovati plan i smišljati pojedinosti: za nekoliko sati doga?aji ?e se glatko odvijati. U Premije pro?itala da brod "Nordstjarnen", iz Malmoa, isplovljava te no?i s gata broj 3; telefonirala je Loewen-thalu, natuknula da mu želi saop?iti nešto u vezi sa štrajkom, mimo * znanja svojih drugarica, i obe?ala da ?e se predve?er navratiti u njegov ured. Glas joj je podrhtavao; ništa ?udno za potkaziva?icu. Tog se jutra nije zbilo ništa osobito. Emma je radila do podneva i s Elsom i Perlom Kronfuss utana?ila pojedinosti oko nedjeljnog izleta. Legla je poslije objeda i sklopljenih o?iju ponovo je razmotrila skroviti plan. Pomislila je da ?e završna faza biti manje grozna od prve i da ?e joj podariti osje?aj trijumfa i pravde. Odjednom je uzbu?eno ustala i otvorila ladicu na komodi. Ispod slike Miltona

Sillsa, gdje ga je sakrila pretprošle no?i, nalazilo se Fainovo pismo. Nitko ga nije mogao vidjeti; po?ela gaje ?itati, a onda poderala.

Bilo bi teško, i možda neumjesno, koliko-toliko stvarno opisati ono što se zbivalo toga popodneva. Pakao je obilježen nestvarnoš?u, to obilježje možda istodobno ublažava njegovu

stravi?nost. Kako da bude vjerodostojan pothvat u koji gotovo ne vjeruje njegov izvrćilac, kako obnoviti taj kratkotrajni kaos kojega se i danas Em-mino sje?anje gnuša i odri?e? Emma je živjela oko Almagra, u ulici Liniers; znamo da je tog popodneva otišla u luku. Možda joj se na odvratnoj aveniji Paseo de Julio pri?inilo da je zrcala umnožavaju, svjetlost prokazuje i požudne o?i razgoli?uju, ali je razumnije pretpostaviti da je najprije, potpuno neprimije?ena, lutala pod ravnodušnim svodovima vašarišta... Zašla je u dva-tri bara, zapamtila rutinu ili trikove onih žena. Napokon je pronašla posadu s "Nordstjarnena". Pobojala se da ?e joj jedan mladac izmamiti kakvu nježnost, pa se odlu?ila za drugoga, koji je, po svoj prilici, bio niži rastom od nje i prosta?ina, da ne okalja ?isto?u strahote. Taj ju je ?ovjek poveo nekim ulazom, zatim sumnjivim trijemom, zatim zavojitim stubištem, zatim predvorjem (u kojemu se nalazilo okno s rombovima nalik na one u Lanusu), zatim nekim hodnikom i zatim do vrata koja su se zatvorila. Zna?ajni doga?aji izvan su vremena, bilo zato što im je neposredna prošlost nekako odsje?ena od budu?nosti, bilo zato što im sastavni dijelovi nisu uzastopni.

Je li u tom vremenu izvan vremena, u tom mutnom kovitlacu nepovezanih i groznih osje?aja, Emma Zunz barem jednom pomislila na pokojnika zbog kojega se žrtvuje? Rekao bih da jest, i da u tom ?asu njezin o?ajni?ki naum zamalo nije propao. Pomislila je (to je neizbježno morala pomisliti) kako je otac po?inio majci istu strahotu koju sad njoj ?ine. Pomislila je na to s tupom preneraženoš?u i odmah utonula u vrtoglavicu. Muškarac, ćved ili Finac, nije govorio španjolski; bio joj je instrument kao i ona njemu, ali ona je poslužila za užitak, a on za pravdu.

Kad je ostala sama, Emma nije odmah otvorila o?i. Na no?nom ormari?u nalazio se novac što ga je ostavio muškarac. Emma se pridigla i rasparala ga kao što je nedavno u?inila s pismom. Paranje novca jest svetogr?e, baš kao i bacanje kruha: Emma se u isti mah

44

45

pokajala. ¬in oholosti, na taj dan... Strah joj se utopio u tjelesnoj tuzi, u odvratnosti. Odvratnost i tuga sapinjale su je, ali je Emma sporo ustala i po?ela se odijevati. U sobi su boje tamnjele; padao je posljednji sumrak. Emma je uspjela izi?i neopazice; na uglu je ušla u tramvaj koji je vozio u zapadni dio grada. U skladu s planom, odabrala je jedno od prednjih sjedala, da joj ne vide lice. Možda joj je godilo što je tokom dosadnog promicanja ulica uvidjela da protekli doga?aj nije narušio poredak stvari. Vozila se prorije?enim i mutnim ?etvrtima, prate?i ih pogledom i smjesta zaboravljaju?i, i sišla u jednoj od pokrajnjih ulica oko šetališta Warnes. Paradoksalno, umor joj je davao snage, zato što ju je silio da se usredoto?i na pojedinosti svoje pustolovine i zastirao joj pozadinu i cilj.

Aarona Loewenthala svi su smatrali ozbiljnim ?ovjekom; malobrojni prijatelji, škrcem. Stanovao je na gornjem katu tvornice, sam. ¦ive?i na pustoj periferiji, bojao se lopova; u tvorni?kom dvorištu držao je velikog psa, a u ladici pisa?eg stola - što su svi znali - revolver. Prethodne je godine doli?no oplakao iznenadnu smrt svoje žene - iz obitelji Gauss, koja je u brak donijela bogati miraz - ali njegova prava strast bio je novac. U dubini duše pomalo je patio što taj novac teže zara?uje nego što ga ?uva. Bio je jako pobožan: smatrao je da je s Gospodom sklopio tajni savez po kojem su mu, u naknadu za molitve i pobožna djela, nedjela oproštena. ?elav, krupan, u crnom odijelu, s tamnim cvikerima i ri?e brade, stajao je pokraj prozora, o?ekuju?i povjerljivi izvještaj radnice Zunz.

Ugledao ju je kako otvara željezna vrata (što ih je bio namjerno odškrinuo) i prelazi preko mra?nog dvorišta. Vidio je kako je zaobišla vezanog psa kad je stao lajati. Emmine usne micale su se kao da potiho moli; ponavljale su, umorno, presudu što ?e je gospodin Loewenthal ?uti prije negoli umre.

Sve se nije dogodilo kako je Emma Zunz predvidjela. Od prethodne zore ?esto je sebe zamišljala kako, naperivši odlu?no revolver, primorava tu hulju da prizna ogavnu krivicu i tuma?i smjeli plan koji ?e Božjoj Pravdi omogu?iti da nadvlada ljudsku pravdu. (Nije željela da je stigne kazna, i to ne iz straha, nego zato što se smatrala oru?em Pravde.) Poslije toga, hitac u prsi zape?atit ?e Loewenthalovu sudbinu. Ali, stvari se nisu tako odvijale.

Našavši se pred Aaronom Loewenthalom, prije negoli neodloživu potrebu da osveti oca, Emma je osjetila neodoljivi poriv da se osveti za gadost koju je zbog toga morala podnijeti. Poslije toga podrobno zasnovanog obeš?aš?enja mora ga ubiti. Nema vremena za suvišna prenemaganja. Sjede?i, plaho se ispri?avala Loewenthalu, pozvala se (kao potkaziva?ica) na dužnu odanost, spomenula nekoliko imena, natuknula još neka i zamukla, kao da ju je svladao strah. Kad se on, sumnji?av zbog takva ponašanja, ali iskazuju?i razumijevanje, vratio iz blagovaonice, Emma je iz ladice ve? bila izvukla teški revolver. Dvaput je pritisnula obara?. Krupno tijelo stropoštalo se kao da su ga hici i dim razbili, razbila se ?aša s vodom, lice ju je zapanjeno i bijesno pogledalo, usta na tom licu stala su joj dobacivati kletve na španjolskom i na jidišu. Kletve nisu prestajale; Emma je morala ponovo opaliti. Vezani pas u dvorištu po?eo je bjesomu?no lajati, iz psova?kih usta pokuljala je nagla krv i natopila bradu i odje?u. Emma je stala izricati pripremljenu optužbu ("Osvetila sam oca, i kazna me ne?e sti?i..."), ali je nije dovršila, jer je gospodin Loewenthal izdahnuo. Nikad ne?e saznati što je od svega toga doku?io.

Bjesomu?ni lavež podsjeti je da nije sve gotovo. Dovela je divan u nered, na truplu raskop?ala kaput, skinula mu krvave cvikere i odložila ih na kartoteku. Zatim je podigla slušalicu i stala ponavljati ono što ?e ?esto ponoviti, ovim ili sli?nim rije?ima: Dogodilo se nešto nevjerojatno... Gospodin Loewenthalpozvao me pod izlikom da se radi o štrajku... Silovao me, ubila sam ga...

Pri?a je, zapravo, bila nevjerojatna, ali su je svi prihvatili, zato što je, u biti, bila istinita. Istinit je bio ton Emme Zunz, istinit stid, istinita mržnja. Istinito je bilo poniženje što ga je podnijela; lažne su bile samo okolnosti, vrijeme i jedno ili dva imena.

(Milivoj Tele?an)

46

47

Asterionova kuća

I kraljica rodi sina kojemu nadjenuše ime Asterion. Apolodor, Biblioteka, III, I

Znam da mi zamjeraju zbog oholosti, možda i mizantropije, možda i mahnitosti. Te klevete (što ?e ih sti?i moja pravedna kazna) naprosto su smiješne. Istina je da ne izlazim iz ku?e, ali

je istina i to da su sva moja vrata (kojih imade bezbroj)1 danono?no otvorena ljudima, a i životinjama. Neka ude kome se prohtije. Ne?e ovdje zate?i mekoputnu raskoš ili veli?anstven sjaj pala?e, nego, naprotiv, spokoj i samo?u. Isto tako ?e otkriti ku?u kakve nema nigdje na kugli zemaljskoj. (Lažu svi oni koji tvrde da sli?na gra?evina postoji u Egiptu.) ¬ak i moji klevetnici priznaju da u ovoj ku?i nema baš nikakva namještaja. Jednako je smiješna tvrdnja da sam ja, Asterion, utamni?enik. Po koji put moram ponoviti da nijedna vrata nisu zatvorena, da nema ni jedne jedine brave? Uostalom, kad sam ponekad u predve?erje izlazio na ulicu, morao sam se još prije no?i vra?ati natrag, usplahiren licima puka, bezizražajnim i ravnim licima, kao rastvoren dlan. Sunce je ve? zapalo, ali izgubljen pla? nekog djeteta i molitveni žagor okupljene gomile kazivahu da su me prepoznali. Narod je molio, bježao, padao ni?ice. Neki su se verali podnožjem Hrama zublji, neki skupljali kamenje. Bilo je, mislim, i onih koji su zaronili pod more. Nije mi majka uzalud bila kraljica: ne mogu se pomiješati s pukom, makar to htjela moja skromnost.

1. Izvornik navodi ?etrnaest, ali sve govori u prilog zaklju?ku da u Asterionovu iskazu taj broj

ozna?uje bezbroj.

49

Ja sam doista izuzetno bi?e. Ne zanima me što jedan ?ovjek može prenijeti drugima ljudima. Kao svaki filozof, držim da se ništa ne može priop?iti pismenim putem. Svoj duh, koji je predodre?en za velike pothvate, ne optere?ujem izlišnim sitnicama; nikad nisam zapamtio razliku izme?u pojedinih slova. Pomalo plemenito nestrpljenje nije mi dopustilo da nau?im ?itati. Ponekad zbog toga zažalim, jer no?i i dani sporo protje?u.

Dakako, razonode ne nedostaje. Kao razbjesnjeli ovan jurim kamenitim hodnicima sve dok se, ošamu?en, ne srušim na tlo. ć?u?urim se u sjenu ?atrnje ili u zavijutak hodnika i igram se skriva?a. Katkad se stropoštam s krovne terase i izranim do krvi. U bilo koje doba dana ili no?i mogu se igrati sna, sklopim o?i i duboko dišem. (Ponekad stvarno zaspim, ponekad dan izmijeni boju i kad otvorim o?i.) Ipak, iznad svega mi se najdraže igrati drugog Asteriona. On mi tobože dolazi u posjet, i ja mu pokazujem ku?u. Sve?ano mu objašnjavam: Sad se vra?amo napredašnje raskrš?e ili Sad ?emo izbiti na drugo dvorište ili Znao sam da ?e ti se svidjeti ovaj odvod ili Sad da vidiš ?atrnju što se napunila pijeskom ili Vidjet ?eš kako se grana podrum. Ponekad se zabunim pa obojica prasnemo u smijeh.

Nisam samo izmišljao sve te igre nego sam i razmišljao o svojoj ku?i. Svi su dijelovi ku?e umnoženi, svako je mjesto drugo mjesto. Ne postoji jedna ?atrnja, jedno dvorište, jedno pojilo, ne postoje jedne jasle; ima ?etrnaest (bezbroj) jasala, pojila, dvorišta, ?atrnji. Ku?a je velika kao i svijet, ona je zapravo cijeli svijet. Pa ipak, poslije tolikog lutanja dvorištima s ?atrnjom i prašnjavim hodnicima od sivog kamena, došao sam na ulicu i ugledao Hram zublji i more. Nisam to shvatio dok mi no?na vizija nije otkrila da tako?er postoji ?etrnaest (bezbroj) mora i hramova. Sve je mnogostruko, ?etrnaesterostruko, ali dvije stvari na svijetu, izgleda, postoje samo na jednom mjestu: gore, zastrto sunce; dolje, Asterion. Možda sam ja stvorio zvijezde i sunce i ovu golemu ku?u, ali se više ne prisje?am.

Svake devete godine dolazi u ovu ku?u devet ljudi da ih ja oslobodim od svakog zla. ¬ujem korake ili glasove na kraju kamenitih hodnika i radosno im tr?im u susret. Ceremonija traje nekoliko časaka. Padaju jedan za drugim a da ja nisam umrljao ruke krvlju. Ostaju tako zanavijek, i po njihovim truplima razlikujem pojedini hodnik od ostalih. Ne znam tko su oni, ali znam daje netko od njih na samrtnom ?asu prorekao da ?e jednom do?i moj otkupitelj i

da ?e se kona?no izdi?i nad ovaj prah. Kad bi do mojih ušiju dopirali svi šumovi na svijetu, ja bih mu za?uo korake. Kad bi me barem poveo na neko mjesto gdje ima manje balkona i manje vrata. Kako ?e izgledati moj otkupitelj? - pitam se. Ho?e li biti bik ili ?ovjek? Možda bik s ?ovje?jim licem? Ili ?e biti kao ja?

Na mjedenom ma?u bljesne jutarnje sunce. Više nije bilo ni traga krvi.

- Ne?eš mi vjerovati, Arijadno - re?e Tezej. - Minotaur gotovo nije pružio nikakav otpor.

Marti Mosquera Eastman (Milivoj Tele?an)

50

51

Druga smrt

Bit ?e tome koja godina (pismo sam izgubio), Gannon mi je pisao iz Gualeguavchua, najavivši da šalje prijevod spjeva The Past Ralpha Walda Emersona, možda prvi na španjolskom jeziku, i nadodao u postskriptumu da je Pedro Damian, kojega se vjerojatno prisje?am, jedne od proteklih no?i umro od izljeva krvi u plu?a. Taj ?ovjek, smožden vru?icom, obnovio je u bunilu krvavu bitku kod Masollera; vijest sam primio kao nešto predvidljivo, ?ak i svakodnevno, jer je don Pedro, u devetnaestoj ili dvadesetoj godini, vojevao i pod zastavama Aparicija Saravije. Revolucija iz 1904. zatekla ga je na nekom imanju oko Rio Negra ili Pavsandua gdje je radio kao nadni?ar. Pedro Damian bio je iz pokrajine Entre Rios, iz Guale-guaya, ali se pridružio prijateljima, zanesen i neupu?en kao i oni. Borio se u nekim okršajima i u posljednjoj bitci; vrativši se 1905. u zavi?aj, sa skromnom upornoš?u opet se posvetio ?obanskim poslovima. Koliko znam, nije se više micao iz svoje pokrajine. Posljednjih trideset godina proveo je na nekom sitnom i zaba?enom posjedu, milju-dvije od Nancava; u toj pustoši porazgovarao sam s njime jednog popodneva (pokušao sam porazgovarati s nj ime jednog popo-dneva), ?ini mi se, 1942. godine. Bio je mu?aljiv i priprost ?ovjek.. Njegova pripovijest svela se na fijuk i žestinu bitke kod Masollera! nisam se ?udio što ih je ponovo proživio na samrti... Znaju?i da više ne?u vidjeti Damiana, pokušao sam ga se prisjetiti; moje vizualno pam?enje tako je ograni?eno da sam se prisjetio samo fotografije koju je na?inio Gannon. Nimalo ?udno, ako znamo da sam tog

53

?ovjeka vidio po?etkom 1942., samo jednom, a lik na slici bezbroj puta. Gannon mi je poslao tu fotografiju; zagubio sam je i višft nisam tražio. Prepao bih se da je prona?em.

Druga epizoda odigrala se u Montevideu, mjesecima poslije toga. Damianova vru?ica i umiranje naveli su me da napišem fantasti?nu pripovijest o porazu kod Masollera; Emir Rodriguez Monegal, kojemu sam je ispri?ao, dao mi je pisamce za pukovnika DionisijaTabaresa koji je sudjelovao u tom pohodu. Pukovnik me primio poslije ve?ere. Zavaljen u ljulja?ki, u dvorištu, nevezano i s toplinom prisjetio se prohujalih vremena. Pri?ao je o municiji koja nije stizala, o iscrpljenim konjima, o Saraviji koji je mogao u?i u Montevideo, ali je odustao, "jer se gau?o boji grada", o grdno zaklanim ljudima, o gra?

anskom ratu koji mi je više sli?io na san nekog hajduka negoli na sudar dviju vojska. Spomenuo je Illescas, Tupambae, Masoller. Govorio je tako opširno i upe?atljivo da sam uvidio kako ?esto ponavlja te iste zgode, i posumnjao da iza tih rije?i gotovo i nema uspomena. U jednom predahu uspio sam nabaciti Damianovo ime.

- Damian? Pedro Damian? - do?eka pukovnik. -Taj je bio moj vojnik. ¦goljavi mješanac kojega su momci zvali Daiman.

Bu?no se zacerekao i onda naglo zamuknuo, obuzet hinjenom ili pravom nelagodom.

Druga?ijim je glasom nastavio kako rat, baš kao i žena, služi muškarcu da se dokaže, i kako nitko ne zna na ?emu je dok se ne okuša u boju. Netko sebe može smatrati kukavicom i biti juna?ina, i obrnuto, kao što je bio slu?aj s kukavnim Damianom, koji se po kr?mama razmetao pripadnoš?u stranki bijelih, a onda je pokleknuo kod Masollera. U rijetkim ?arkama s crvenda?ima ponio se kao muškarac, ali se sve okrenulo kad su se sukobile vojske, kad su zagrmjeli topovi i svatko osjetio da se pet tisu?a ljudi uorta?ilo da ga ubije. Jadno mom?e, mirno je živio strižu?i ovce, i odjednom ga je ponio ratni vihor...

Tabaresova pri?a neobjašnjivo me postidjela. Bilo bi mi milije da se sve to nije tako odigralo. ¬avrljaju?i jednog davnog popodne-va sa starim Damianom, ja sam i nehotice stvorio neku vrstu idola; Tabaresova ga je pri?a razbila. Smjesta sam doku?io Damianovu

uzdržanost i tvrdokorno samovanje; uzrok im nije ležao u skromnosti nego u sramu. Uzalud sam se uvjeravao daje ?ovjek optere?en kukavi?kim ?inom složenija i zanimljivija li?nost od obi?nog junoše. Gau?o Martin Fierro, pomislio sam, manje je upe?atljiv od Lorda Jima ili Razumova. Lijepo re?eno, ali je Damian, kao gau?o, obavezno morao biti Martin Fierro - pogotovo u o?ima urugvajskih gau?a. U onome što je Tabares rekao i onome što je prešutio naslutio sam opori okus "artiguisma" ili Artigasova duha: (možda nepobitne) spoznaje da je Urugvaj elementarniji od naše zemlje, i da je, upravo zbog toga, juna?niji... Sje?am se da smo se te ve?eri oprostili s izvješta?enom prisnoš?u.

Došla je zima, mojoj fantasti?noj pripovijesti (kojoj nisam nikako uspijevao dati kona?an oblik) nedostajale su neke okolnosti i to me navelo da se opet svratim kod pukovnika Tabaresa. Zatekao sam ga u društvu postarijeg ?ovjeka, doktora Juana Francisca Amara, iz Pavsandua, koji se tako?er borio u Saravijinoj revoluciji. Razgovor se, dakako, poveo o Masolleru. Amaro je ispri?ao nekoliko zgoda i zatim sporo dodao, kao da naglas razmišlja:

- Zano?ili smo na imanju "Santa Irene", sje?am se, i ondje su

nam se pridružili neki ljudi. Me?u njima, francuski veterinar koji

je umro uo?i bitke, i mladi šiša? ovaca iz Entre Riosa, po imenu

Pedro Damian.

Upao sam mu razdražljivo u rije?.

- Znam - rekao sam. - Argentinac koji se kukavi?ki ponio

u žaru prave bitke.

Tu sam zašutio. Ona dvojica zbunjeno su me pogledavala.

- Varate se, gospodine - izusti napokon Amaro. - Pedro

Damian umro je kao što svaki muškarac želi umrijeti. Moglo je biti

?etiri po podne. Na vrhu brežuljka utvrdila se pješadija crvenih; naši

su krenuli na juriš, s uperenim kopljima. Predvodio ih je Damian,

uz poklik, i metak ga je pogodio u prsi. Osovio se na stremenima,

dokraj?io poklik, stropoštao se na zemlju i ostao pod konjskim

kopitima. Izdahnuo je, i zadnji juriš kod Masollera prešao je preko

njega. A taj junak još nije bio napunio dvadesetu.

Govorio je, o?ito, o nekom drugom Damianu, ali mi vrag nije dao mira, pa sam zapitao što je izvikivao mladi?.

54

55

- Psovke - odvrati pukovnik. - ćto bi drugo ?ovjek izviki

vao u jurišu?

- Može biti - re?e Amaro - ali je osim toga klicao: "¦ivio

Urquiza!"

Nastao je tajac. Napokon pukovnik promrsi: -- Kao da se ne bori kod Masollera, nego kod Caganche ili Mrtve Indijanke, prije stotinu godina. Nadovezao je, iskreno zbunjen:

- Tim sam trupama ja zapovijedao i mogao bih se zakleti da

prvi put ?ujem za nekog Damiana.

Nismo ga mogli navesti da se sjeti.

U Buenos Airesu još sam se jednom morao ?uditi kako je netko zaboravio Damiana. Ispred jedanaest prekrasnih svezaka Emerso-novih sabranih djela, u prizemlju Mitchellove engleske knjižare, zatekao sam jednog popodneva Patricija Gannona. Upitao sam ga što je s njegovim prijevodom spjeva The Past. Odvratio mi je da ga ne kani prevesti i da je španjolska književnost tako dosadna da jedan Emerson postaje sasvim izlišan. Podsjetio sam ga da mi je taj prijevod obe?ao u onom istom pismu u kojem me izvijestio o Damianovoj smrti. Zapitao me tko je taj Damian. Rekao sam mu, ali uzalud. S lakom sam jezom opazio da me zate?eno sluša, pa sam potražio izlaz u književnoj raspravi o napadima na Emersona koji je raznovrsniji, vještiji i zacijelo osebujniji pjesnik od zlosretnog Poea.

Moram spomenuti još neke ?injenice. U travnju sam primio pismo od pukovnika DionisijaTabaresa; njemu je proradio mozak i sad se dobro sje?ao mladi?a iz Entre Riosa koji je predvodio juriš kod Masollera i kojega su njegovi ljudi te iste no?i sahranili podno brežuljka. U srpnju sam boravio u Gualeguavchiiu; nisam uspio prona?i Damianovu ku?icu. Don Pedra se više nitko nije sje?ao. Htio sam se propitati kod nadglednika Diega Abaroe koji

je bio uz njega kad je umro; i on je preminuo, još pred zimu. Htio sam obnoviti u sje?anju Damianovo lice; mjesecima kasnije, listaju?i neke albume, ustanovio sam da mra?no lice što sam ga uspio prizvati u sje?anje pripada slavnom tenoru Tamberlicku, u ulozi Othella.

Prelazim na pretpostavke. Prva, doduše i najneuvjerljivija, bila

bi da su postojala dva Damiana: kukavica koji je umro u Entre Riosu oko 1946., i junak koji je poginuo 1904. kod Masollera. Ona, na žalost, ne razjašnjava pravu zagonetku: ?udna kolebanja u sje?anju pukovnikaTabaresa, zaborav što za tako kratko vrijeme briše lik, ?ak i ime onoga koji se vratio. (Ne prihva?am, ne želim prihvatiti, jednostavniju pretpostavku: da sam onoga prvoga sanjao.) Zanimljivija je vrhunaravna pretpostavka koju je iznijela Ulrike von Kiihlmann. Pedro Damian poginuo je u bici, rekla je Ulrike, i u ?asu smrti zamolio je Boga da ga vrati u Entre Rios. Bog se malko skanjivao ho?e li udijeliti tu milost: onaj koji je ište mrtav je ?ovjek, neki su vidjeli kako se stropoštao s konja. Bog, koji ne može izmijeniti prošlost, ali može izmijeniti slike prošlosti, izmijenio je sliku smrti u sliku nesvjestice, i sjena ?ovjeka iz Entre Riosa vratila se u postojbinu. Vratila se, ali ne smijemo smetnuti s uma daje rije? o sjeni. ¦ivjela je u pustoši, bez žene, bez prijatelja; sve je voljela i sve je imala, ali izdaleka, kao sa suprotne strane zrcala; "umrla je" i njezina blijeda slika iš?ezla je, kao krugovi na vodi. Ta je pretpostavka pogrešna, ali me, vjerojatno, navela na onu pravu (onu koju danas držim pravom) koja je istodobno jednostavnija i neobi?nija. Gotovo sam je nekim ?udom otkrio u raspravi De Omnipotentia Piera Damianija, na koju su me uputila dva stiha iz XXI. pjevanja Raja, gdje se izrijekom postavlja pitanje identiteta. U petom poglavlju te rasprave Petrus ili Piero Damia-ni tvrdi, protivno Aristotelu i Fredegaru iz Toursa, da Bog može u?initi da ne bude ono što je nekad bilo. Pro?itao sam te drevne teološke rasprave i po?eo razumijevati tragi?nu pripovijest o don Pedru Damianu.

To, po meni, izgleda ovako. Damian se u bici kod Masollera kukavi?ki ponio, i cijeli je kasniji život uložio da iskupi tu poganu bruku. Vratio se u Entre Rios; nije ni na koga digao ruku, nikoga nije zarezao, nije se trudio da stekne ugled junaka, ali se ?eli?io pod vedrim nebom oko Nancava, u borbi sa šikarom i podivljalom stokom. Malo-pomalo, i svakako nesvjesno, utirao je put ?udu. Negdje u dubini duše mislio je: ako me sudbina nanese u novu bitku, znat ?u se iskazati. ¬etrdeset godina je iš?ekivao, potajice se nadaju?i, i sudbina mu je napokon udijelila tu bitku, u ?asu

56

57

smrti. Udijelila ju je u obliku bunila, ali ve? su Grci znali da smo sjene iz sna. Na samrti je ponovo doživio svoju bitku, ponio se kao muškarac, predvodio je zadnji juriš, i metak ga je pogodio u prsi. Tako je, poslije dugotrajne predanosti, Pedro Damian umro 1946. u porazu kod Masollera, koji se odigrao izme?u zime i prolje?a 1904.

U Teološkoj sumi pori?e se da Bog može u?initi da'prošlosti nije bilo, ali se ništa ne govori o zamršenom nizanju uzroka i posljedica, koje je tako nepregledno i ulan?eno da se možda ne bi mogao ukloniti ni jedan jedini davni doga?aj, makar koliko bezna?ajan bio, a da se istog

trena ne poremeti sadašnjost. Izmijeniti prošlost ne zna?i izmijeniti jedan doga?aj, to zna?i izmijeniti njegove posljedice kojih je, tako re?i, bezbroj. Drugim rije?ima, to zna?i stvoriti dvije ljudske sudbine. U prvoj (recimo) Pedro Damian umro je u Entre Riosu 1946.; u drugoj, kod Masollera 1904. Ovu potonju doživjeli smo sada, ali odbacivanje one prve nije bilo ?asovi to i unijelo je nesporazume koje sam spomenuo. U pukovniku DionisijuTabaresu ostvarile su se razli?ite etape: najprije se sjetio da se Damian ponio kao kukavica; poslije toga potpuno gaje zaboravio, i, kona?no, sjetio se njegove juna?ke smrti. Ništa manje pou?an nije slu?aj nadglednika Abaroe. On je umro, rekao bih, zato što je isuviše znao o don Pedru Damianu.

Ja znam da mi takva opasnost ne prijeti. Naslutio sam i pribilježio proces koji je nedostupan ljudima, neku vrstu misaone sablazni; ipak, neke okolnosti oduzimaju svemo? toj jezivoj povlastici. Slutim, naime, da u mojoj pripovijesti ima lažnih sje?anja. Slutim da se Pedro Damian (ako je ikad postojao) nije zvao Pedro Damian, i da ga se ja sje?am po tome imenu zato da jednog dana povjerujem kako su me na pripovijest o njemu naveli argumenti Piera Damianija. To vrijedi i za spjev što sam ga spomenuo na po?etku, u kojem se razmatra nepovratna narav prošlosti. Negdje 1951. mislit ?u da sam napisao fantasti?nu pripovijest, a ispostavit ?e se da sam opisao stvarni doga?aj. Bezazleni Virgilije, ima tome dvije tisu?e godina, tako?er je mislio da nagoviješta ro?enje jednog ?ovjeka i prorekao je Božje ro?enje.

Jadni Damian! Smrt ga je kao dvadesetogodišnjaka pokosila u besmislenom i nevažnom ratu i u bratoubila?kom okršaju, ali je on postigao ono za ?ime mu je srce žudjelo, i na?ekao se da to postigne, i možda je to vrhunska sre?a.

(Milivoj Tele?an)

58

59

Deutsches Requiem

On me ubiti može, nade druge nemam...*'' Job, 13,15'

Zovem se Otto Dietrich zur Linde. Jedan je od mojih pre- i ?aka, Christoph zur Linde, poginuo u konji?kom jurišu koji je odlu?io o pobjedi kod Zorndorfa. Moga su pradjeda po majci, Ulricha Forkela, ubili francuski slobodni strijelci**, u šumi > Marchenoir, posljednjih dana 1870.; satnik Dietrich zur Linde, moj otac, istaknuo se za opsade Namura 1918. i dvije godine poslije, u prelasku preko Dunava.1 Ja ?u, pak, biti strijeljan kao i mu?itelj i ubojica. Sud je donio pravednu osudu; na samom sam po?etku priznao svoju krivnju. Sutra, kad zatvorska ura pokaže devet, ve? ?u biti u carstvu smrti; prirodno je što mislim na svoje pretke, jer sam tako blizu njihovim sjenama, jer sam, na neki na?in, oni.

Za vrijeme su?enja (koje je, nasre?u, bilo kratko) nisam govorio; da sam se branio, osuda bi se otegla, i to bi se doimalo kao kukavi?luk. No, sad je sve druk?ije, i no? uo?i svojega pogubljenja mogu govoriti bez straha. Ne tražim oproštaj, jer nisam

* Citat je ovdje preuzet iz Biblije Stvarnosti, 1968. No, u Borgesa, kao i u Vulgati, on glasi:

Aunque il me quitare la vida, en il confiare; Ako mi i život oduzme, uzdat ?uše u njega. Katan?i?

(1831.) prevodi: Da i ako me ubije, u njega ?u se ufati.

** Slobodni strijelci {Ip.francotiradores, fr. franc-tireurs), borci koji nisu bili pripadnici francuski

redovite vojske; pripadnici makije, partizani.

1. Zna?ajno je da je pripovjeda? izostavio svojega sjajnog pretka, teologa i hebraista, Johannesa

Forkela (1799. - 1846.), koji je na kristologiju primijenio Hegelovu dijalektiku i ?iji je doslovni

prijevod nekih apokrifa zaslužio Hengstenbergovu kritiku i odobravanje Thila i Geseminusa.

61

kriv, ali tražim razumijevanje. Oni koji me budu umjeli saslušati, razumjet ?e povijest Njema?ke i budu?u povijest svijeta. Znam da ?e slu?ajevi kakav je moj, koji su danas iznimni i zapanjuju?i, vrlo brzo biti otrcani. Sutra ?u umrijeti, ali ja sam simbol budu?ih naraštaja.

Rodio sam se u Marienburgu, 1908. Dvije su mi strasti, sada gotovo zaboravljene, omogu?ile da se hrabro, i ?ak sa sre?tšm, suo?im s mnogim nesretnim godinama: glazba i metafizika. Ne mogu spo- * minjati sve svoje dobro?initelje, ali ne smijem izostaviti dva imena: Brahmsovo i Schopenhauerovo. Prou?avao sam i pjesništvo: ovim imenima želim dodati jedno golemo germansko ime: William Shakespeare. Neko? me zanimala teologija, ali me od te fantasti?ne discipline zauvijek odbio Schopenhauer, svojim neposrednim razlozima; Shakespeare i Brahms beskrajnom raznovrsnoš?u svojega svijeta. Neka znade onaj koji zastaje u ?udu, drš?u?i od nježnosti i zahvalnosti, pred bilo kojim mjestom u djelu tih sretnika, da sam i ja zastajao, ja, gad.

Negdje 1927. u?oše u moj život Nietzsche i Spengler. Jedan pisac iz XVIII. stolje?a napominje da nitko ne želi ništa dugovati suvremenicima; ja sam, da bih se otarasio utjecaja koji je bivao tla?iteljski, napisao ?lanak pod naslovom Abrechnung mit Spengler, u kojem sam napomenuo da najprimjerniji spomenik sa zna?ajkama što ih pisac zove faustovskima nije ona svaštarska Goetheova2 drama nego spjev napisan prije dvadeset stolje?a, De rerum natura. Ipak sam priznao iskrenost toga filozofa povijesti, njegov duh do srži njema?ki (kerndeutsch), vojni?ki. Godine 1929. ušao sam u Stranku.

Ne?u duljiti o godinama naukovanja. Bile su teže meni nego mnogima drugima jer mi, iako mi ne manjka hrabrosti, nedostaje bilo kakva sklonost nasilju. Shvatio sam, ipak, da smo na pragu novoga doba i da ovo doba, koje se može usporediti s po?etnim razdobljima islama ili krš?anstva, traži nove ljude. Meni su, individualno, moji drugovi bili odvratni; uzalud sam nastojao misliti

2. Drugi narodi žive nevino, u sebi i za sebe, kao rude ili meteori. Njema?ka je sveop?e zrcalo koje sve upija, svijest svijeta (das Weltbewusstsein). Goethe je oli?enje toga ekumenskog shva?anja. Ne kritiziram ga, ali ne vidim u njemu faustovskoga ?ovjeka iz Spenglerove teze.

da, radi visokoga cilja koji nas je okupio, ne smijemo biti individui.

Teolozi tvrde, ako se Gospodnja pozornost samo ?asak odvrati od moje desne ruke koja piše, da ?e se ona pretvoriti u ništa, kao da ju je spalio oganj bez svjetlosti. Po meni, nitko ne može postojati, nitko ne može okusiti ?ašu vode, ili otkinuti komad kruha, bez razloga. Ti su razlozi razli?iti za svakoga ?ovjeka; ja sam ?ekao nesmiljeni rat da iskuša našu vjeru. Meni je dostajalo da znam da ?u biti vojnik u njegovim bitkama. Katkad sam se bojao da nas ne prevari kukavi?luk Engleske i Rusije. Slu?aj, ili sudbina, druk?ije mi je skrojio budu?nost: 1. ožujka 1939., u sumrak, uTilsitu su izbili nemiri, koje novine nisu zabilježile; na ulici iza sinagoge dva su me metka pogodila u nogu, koju je trebalo amputirati.3 Nekoliko dana poslije, u ¬ešku je ušla naša vojska; dok su sirene to objavljivale, ja sam bio prikovan u bolnici, nastoje?i se izgubiti, i zaboraviti se, u Schopenhaueru. Kao simbol moje uzaludne sudbine, na podboju prozora spavao je golem i mekan ma?ak.

U prvom sam svesku djela Parerga undParalipomena pre?itavao daje sve što se ?ovjeku može dogoditi, od trenutka ro?enja do smrti, on sam sebi predodredio. Dakle, svaka je nepažnja hotimi?na, svaki je slu?ajni susret dogovoren, svaka uvreda kazna, svaki poraz tajanstvena pobjeda, svaka smrt samoubojstvo. Nema zgodnije utjehe od mišljenja da smo sami odabrali svoje nesre?e; ta nam individualna teleologija otkriva tajni poredak i ?udesno nas stapa s božanstvom. Koja me to neznana želja (mozgao sam) potakla da one ve?eri potražim one metke i ono ranjavanje? Znao sam da to nije bio strah od rata; nešto dublje. Napokon, povjeravah da sam shvatio. Umrijeti za jednu religiju jednostavnije je nego je potpuno živjeti; boriti se u Efezu protiv zvijeri manje je teško (tisu?e su bezimenih mu?enika to u?inile) nego biti Pavao, Isusov sluga; jedan ?in manje je vrijedan od svih sati ?ovjekovih. Bitka i slava, to su olakšice; teži od Napoleonova bio je Raskoljnikovljev pothvat. Sedmog velja?e 1941. bio sam imenovan podzapovjednikom koncentracijskog logora Tarnowitz.

Nije mi bilo ugodno ispunjavati tu dužnost, ali ja nikad nisam

3. ćuškalo se da su posljedice toga ranjavanja bile vrlo teike, '

62

63

bio nemaran. Na muci se poznaju junaci; onaj tko je milosrdan, samilostan, traži da se iskaže u zatvorima i u tu?oj boli. Nacizam je, u srži, moralna ?injenica, svla?enje sa sebe staroga ?ovjeka, koji je pokvaren, da bi se obukao novi. U bici je taj preobražaj obi?an, izme?u povika vojskovo?a i meteža; tako nije u tijesnoj ?eliji, gdje nas podmukla samilost iskušava prastarim nježnostima. Nisam bez razloga napisao ovu rije?. Zarathustrinu ri?&?ovjeku samilost je najteži grijeh. Zamalo ga nisam po?inio (priznajem) * kad je k nama poslan iz Breslaua*** znameniti pjesnik David Jerusalem.

Bio je to ?ovjek pedesetogodišnjak. Oskudijevaju?i u dobrima ovoga svijeta, proganjan, porican, napadan, bio je posvetio svoj genij opjevavanju sre?e. ¬ini mi se da se sje?am kako ga je Albert Soergel, u djelu Dichtung der Zeit, usporedio s Whitmanom. Ta usporedba nije

sretna; Whitman slavi svemir na na?in zadan, uop?en, gotovo ravnodušan; Jerusalem se raduje svakoj stvari, s minucioznom ljubavlju. Nikad se ne upušta u nabrajanja, u popise. Još mogu navesti mnoge heksametre onoga dubokog spjeva pod naslovom Cejang, slikar tigrova, koji kao da je išaran tigrovima. Niti ?u zaboraviti onaj monolog Rosencrantz razgovara s An?elom, u kojem se neki londonski lihvar iz XVI. stolje?a zaludu trudi, u ?asu smrti, da okaje svoje grijehe, i ne slute?i daje tajno opravdanje njegova života to što je jednu svoju stranku (koju je vidio jedan jedini put i koju je zaboravio) nadahnuo da stvori lik Shvlocka. ¬ovjek upe?atljiva pogleda, žutozelenkasta lica, brade gotovo crne, David Jerusalem bio je utjelovljenje sefardskog Zidova, premda je pripadao izopa?enim i omrznutim Aškenazima. Bio sam strog prema njemu; nisam dopustio da me svlada ni suosje?anje ni njegova slava. Shvatio sam, još prije mnogo godina, da na svijetu nema stvari koja ne bi mogla biti klica nekoga mogu?eg Pakla; neko lice, neka rije?, neka busola, neka reklama za cigarete, mogu te izluditi ako ih ne uspiješ zaboraviti. Zar nije lud ?ovjek komu se neprekidno privida karta Madžarske? Odlu?io sam bio primijeniti to na?elo na disciplinski režim u našoj ku?i i...4 Potkraj 1942.

*** Breslau, tj. polj. Wroclaw.

4. Bilo je nužno ovdje izostaviti nekoliko redaka.

Jerusalem je pomjerio pame?u; 1. ožujka 1943. uspio je izvršiti samoubojstvo.5

Ne znam je li Jerusalem shvatio da sam ga uništio zato da bih uništio svoju samilost. Za mene on nije bio ?ovjek, ?ak ni ¦idov; bio se pretvorio u simbol odvratnoga dijela moje duše. Umirao sam s njime, umro sam s njime i, na neki na?in, bio sam izgubljen s njime, zato sam bio neumoljiv.

U me?uvremenu, kružili su nad nama veliki dani i velike no?i sretnoga rata. Bio je u zraku koji udisasmo neki osje?aj sli?an ljubavi. Kao kad se more ukaže u blizini, u krvi se javila zadivljenost i zanos. Sve se tih godina razlikovalo; ?ak okus sna. (Ja, možda, nikad nisam bio sasvim sretan, jer je poznato da su za nesre?u potrebni izgubljeni rajevi.) Nema ?ovjeka koji ne teži punini, dakle ukupnosti iskustava za koja je sposoban; nema ?ovjeka koji se ne boji da ?e mu izma?i neki dio te beskrajne baštine. Ali, moja je generacija imala to sve, jer joj je prvo bila dana slava, a onda poraz.

U listopadu ili studenome 1942. moj je brat Friedrich poginuo u drugoj bici kod El Alameina, na egipatskom pijesku; jedan zra?ni napad, nekoliko mjeseci poslije, razruši našu rodnu ku?u; drugi, potkraj 1943., moj laboratorij. Pritiješnjen golemim kontinentima,Tre?i Reich umiraše; njegova se ruka bila digla na sve, a ruke sviju na njega. Onda se dogodilo nešto jedinstveno, nešto što tek sada, vjerujem, razumijem. Vjerovao sam da sam kadar iskapiti ?ašu srdžbe, ali me u talogu zaustavio neo?ekivan okus, zagonetni i gotovo jezivi okus sre?e. Pokušao sam dati nekoliko objašnjenja; ni jedno me nije zadovoljilo. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer, potajno, znam da sam grešan i da me može iskupiti samo kazna. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer je to kraj, a ja sam silno umoran. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer se zbio, jer je beskrajno povezan sa svime što jest, stoje bilo i što ?e biti, jer osu?ivati ili zaliti jednu jedinu stvarnu ?injenicu zna?i huliti na svemir. Navodio sam te razloge, sve dok nisam našao pravi.

5. Ni u arhivama ni u Soergelovu djelu ne javlja se Jerusalemovo ime. Niti ga bilježe povijesti njema?ke književnosti. Ipak, ne vjerujem da je posrijedi izmišljena li?nost. Po zapovijedi Otta Dietricha zur Lindea, bilo je u Tarnowitzu mu?eno mnogo židovskih intelektualaca, medu kojima i pijanistica Emma Rosenzvreig. "David Jerusalem" možda je simbol raznih

pojedinaca. Kažu daje umro 1. ožujka 1943.; 1. ožujka 1939. pripovjeda? je bio ranjen u Tilsitu.

64

Kažu da se svi ljudi ra?aju kao aristotelovci ili platonisti. To je isto kao da se kaže da nema apstraktne rasprave koja, u jednom ?asu, ne bi bila polemika Aristotela i Platona; diljem stolje?a i zemljopisnih širina mijenjaju se imena, narje?ja, lica, ali ne i vje?ni antagonisti. Povijest naroda isto tako bilježi tajni kontinuitet. Ar-minije, iskasapivši u jednoj mo?vari Varove legije, nije nj s|utio da je prete?a Njema?koga Carstva; Lutheru, prevoditelju Biblije, nije bilo ni nakraj pameti da je njegova svrha oblikovati narod koji ?e zauvijek uništiti Bibliju; Christoph zur Linde, koga je 1758. ubio ruski metak, na neki je na?in pripremio pobjede iz 1914.; Hitler je vjerovao da se bori za jednu zemlju, ali se borio za sve, ?ak i za one koje je napao i mrzio. Nije važno što njegovog to nije znalo; to je znala njegova krv, njegova volja. Svijet je umirao zbog judaizma i zbog one judaisti?ke zaraze, tj. vjere u Isusa; mi smo ga u?ili nasilju i vjeri u ma?. Od toga ma?a ginemo, i nalik smo na ?arobnjaka koji je sagradio labirint i koji je bio prisiljen lutati njime do konca svojih dana, ili na Davida koji je, sude?i nekoga neznanca i osudivši ga na smrt, napokon za?uo: Ti si taj ?ovjek. Mnoge stvari valja srušiti da bi se izgradio novi poredak; sad znamo da je Njema?ka jedna od takvih stvari. ¦rtvovali smo više od svojih života, žrtvovali smo sudbinu svoje ljubljene domovine. Neka drugi proklinju i neka drugi pla?u; radujem se što je naš dar bio zaokružen i savršen.

Sad se nad svijetom nadvija nesmiljeno doba. Mi ga kujemo, mi koji smo ve? njegova žrtva. Zar je važno ako je Engleska ?eki?, a mi nakovanj? Važno je da vlada nasilje, a ne ponizna krš?anska plašljivost. Ako pobjeda, nepravda i sre?a ne pripadnu Njema?koj, neka pripadnu drugim narodima. Neka nebo postoji pa makar naše mjesto bilo u paklu.

Gledam svoje lice u zrcalu da bih doznao tko sam, da doznam kako ?u se ponijeti za koji sat, kad se suo?im s krajem. Tijelo mi, možda, ?uti strah, ja ne.

(Marko Gr?i?)

4 4

Averroesova potraga

S'imaginantque la tragedie n'estautre choseque l'artdehuer...*

Ernest Renan, Averroes (1861.)

Abu'-1-Walid Muhammad ibn Ahmad ibn Muhammad ibn Rušd (ovome je duga?kom imenu trebalo cijelo stolje?e da se ustali kao Averroes; prethodno je bilo Benraist, Avenrvz, ?ak i Aben-Rassad i Filius Rosadis) pisao je jedanaesto poglavlje svoga djela Tahdfut al-tahdfut (Samouništenje samouništenja), u kojemu se tvrdi, protivno perzijskom isposniku al-Gazallju, piscu djela Tahdfut al-faldsifa (Samouništenje filozofa)**, da Bog poznaje samo glavne zakone svemira, koji se odnose na vrste, a ne na pojedina?no. Pisao je sporom sigurnoš?u, s desna na lijevo; usredoto?enost na slaganje silogizama i povezivanje opširnih pasusa nije mu prije?ila da uživa u ambijentu hladovite i prostrane ku?e koja ga je okruživala. Usred sijeste revno su

gukali zaljubljeni golubovi, iz nevidljiva dvorišta dopirao je žubor šedrvana; Averroes, ?iji su preci potjecali iz arapskih pustinja, organski je upijao postojanost vode. Dolje su se nalazili vrtovi, baš?a; ispod njih, neumorni Guadalquivir i

* Vjeruju?i da se tragedija svodi na umije?e hvalospjeva...

** "Arapska rije? tahdfut izvedena je iz korijena hafata što zna?i propasti. Kao glagolska imenica

tzv. VI. glagolske forme koja ukazuje na reflektivnu radnju, rije? tahafut ozna?uje zapravo

samouništenje, samorazaranje, samoobaranje. Smisao al-Gazilijeva naslova Tahdfut al-faldsifa

jest tvrdnja (koju on svojom knjigom nastoji i dokazati) da iskazi filozofa sadrže proturje?ne

elemente koji su jedan s drugim u opreci te tako obaraju cjelinu iskaza ili filozofskog nauka."

In: Abu Hamid al-Gazali, Nesuvislost filozofa. Zagreb:1993., str. 13. Preveo, predgovorom i

bilješkama popratio Daniel Bu?an.

66

67

ljubljena mu Cordoba, ništa manje sjajna od Bagdada ili Kaira, kao zamršeno i krhko glazbalo, a uokolo (Averroes je i to osje?ao) sterala se, prema obzorju, španjolska zemlja u kojoj ima malo stvari, ali je svaka od njih samobitna i vje?na.

Pero je klizilo po papiru, dokazi su se neporecivo nizali, ali je Averroesovo blaženstvo mutio tanašan nemir. Nije tome bio uzrok Tahdfut, usputna rasprava, nego problem filološfc¬ naravi u monumentalnom djelu koje ?e ga opravdati pred ljudima: u komentarima Aristotela. Taj Grk, izvor svake filozofije, došao je na svijet da ljude podu?i svemu što se može znati. Averroes je preuzeo mukotrpnu zada?u da rastuma?i njegove knjige, kao što uleme tuma?e Kur'an. Povijest bilježi malo ljepših i ganutljivijih primjera od posve?enosti toga arapskog lije?nika mislima ?ovjeka od kojega ga je dijelilo ?etrnaest stolje?a. Polaznim poteško?ama valja dodati i tu da je Averroes, ne poznavaju?i sirijski i gr?ki, radio na prijevodu prijevoda. Prethodnog dana, zbog dviju nejasnih rije?i zastao je na po?etku Poetike. Te su rije?i bile tragedija i komedija. Godinama prije toga, na njih je nabasao u tre?oj knjizi Poetike; nitko, u ?itavom islamu, nije ni slutio što one zna?e. Uzalud je kopao po stranicama Aleksandra iz Afrodizije, uzalud je uspore?ivao prijevode nestorijanca Hunaina ibn-Išaka i Abu-Bašara Mate. Te su dvije tajanstvene rije?i vrvjele u tekstu Poetike; bilo ih je nemoguće izbjeći.

Averroes odloži pero. Pomisli (ne odviše uvjeren u to) da je ono što tražimo naj?eš?e nadohvat ruke, spremi rukopis Tahdfuta i uputi se do police na kojoj su, u prijepisu perzijskih kaligrafa, bili poslagani brojni svesci Mohkama slijepog Abenside. Bilo bi smiješno i pomisliti da ih nije pro?itao. Privuklo ga je dokono zadovoljstvo da ih prolista. Iz te ga u?ene razbibrige prene neka melodija. Pogleda kroz rešetkasti balkon; dolje, na sku?enom

zemljanom dvorištu, igrali su se golišavi dje?aci. Jedan, stoje?i na ramenima drugoga, o?ito je oponašao mujezina; sklopljenih o?iju jednoli?no je pjevao: Nema božanstva do Boga. Onaj koji ga je, nepomi?an, nosio, o?ito je bio minaret. Tre?i, kle?e?i s ?elom u prašini, skup vjernika. Igra je kratko potrajala; svi su htjeli biti mujezin, a nitko skup vjernika ili pak munara. Averroes ih za?uje kako se prepiru na sirovu narje?ju, bolje re?i, na klimavoj španjolštini muslimanskoga puka na Iberskom poluotoku. Otvorivši Halilovo djelo Kitab ul ain, pomisli s ponosom da u Cordobi (i vjerojatno u cijelom Al-Andalusu) nema drugog primjerka tako savršenoga djela kakvo je ovo što mu ga je iz Tangera poslao emir Ja'kub al-Mansur. Ime toga lu?kog grada podsjeti ga na ?uvenog putnika Abulkasima al-Aš'arija koji se bio vratio iz Maroka i koji ?e te no?i s njime ve?erati u ku?i kur'anskoga stru?njaka Faraha. Abulkasim je pripovijedao da je dopro sve do pokrajina sinskoga (kineskoga) carstva. Njegovi opada?i, s onom ?udnovatom logikom što izvire iz mržnje, tvrdili su da on nikad nije zakora?io u Kinu i da je u hramovima te zemlje hulio na Allaha. Domjenak ?e, neizbježno, potrajati nekoliko sati. Averroes se, u žurbi, opet lati pisanja Tahdfuta. Radio je sve dok se nije po?elo smrkavati.

U Farahovoj ku?i, razgovor se prvo vodio o neprispodobivim namjesnikovim vrlinama, a potom o vrlinama njegova brata, emira; potom su, u vrtu, raspravljali o ružama. Abulkasim, i ne pogledavši ih, kategori?ki izjavi da nema takvih ruža kao što su one koje rese andaluzijske ljetnikovce. Farah se nije dao zavesti; napomene da je u?eni Ibn Kutaiba opisao izvanrednu vrstu vje?ne ruže koja raste u indijskim vrtovima i na jarkocrvenim laticama ima pismena koja daju re?enice: Nema božanstva do Boga. Muhamed je Božji poslanik. Pridometne da Abulkasim zacijelo poznaje te ruže. Abulkasim ga uznemireno pogleda. Ako odgovori potvrdno, svi ?e ga, opravdano, smatrati okorjelim i prevrtljivim lašcem; odgovori li odre?no, smatrat ?e ga nevjernikom. Zato promrmlja da su u Gospoda klju?evi skrivenih pojava, i da se na zemlji ništa ne zeleni niti suši, a da nije zabilježeno u Njegovoj Knjizi. Te je rije?i preuzeo iz jedne od po?etnih sura; do?eka ih mrmljanje prožeto strahopoštovanjem. Osokoljen tom dijalekti?kom pobjedom, Abulkasim htjede re?i kako je Bog savršen i nedoku?iv u svojim djelima. Tada se javi Averroes, kao da najavljuje davne dokaze još uvijek spornoga Humea:

-Prije ?u prihvatiti grešku u?enoga Ibn Kutaibe, ili prepisiva?a, nego podatak da negdje rastu ruže koje ispovijedaju vjeru.

-Tako je. To su velike i istinite rije?i! - potvrdi Abulkasim. Żi;v

68

69

- Neki putnik govori o vo?ki kojoj su plodovi zelene pti?i

- podsjeti pjesnik Abdalmalik. - Lakše mi je povjerovati u 0|

nego u ruže s pismenima. *

Boja ptica nekako pridonosi ?udesnosti - primijeti Averroes.

- Osim toga, plodovi i ptice pripadaju organskom svijetu, a

pisanje je vještina. Lakši je prijelaz od listova do ptica nego od ruža

do slova.

Jedan od uzvanika je s gnušanjem porekao da je pisanje vještina, jer izvornik Kur'ana - Knjiga-matica - prethodi stvaranju i ?uva se na nebu. Netko je spomenuo Al-Džahiza iz Basre, koji veli da je Kur'an supstancija koja može poprimiti oblik ?ovjeka ili životinje, a to se mišljenje podudara s mišljenjem onih što mu pripisuju dva lica. Farah stade opširno razglabati o pravovjernom nauku. Kur'an je (re?e on) jedan od atributa Božjih, kao Njegovo milosr?e: zapisuje se u knjigu, izgovara jezikom, pamti u srcu. Govor, slova i pisanje ljudsko su djelo, a Kur'an je neporeciv i vje?an. Averroes, koji je napisao komentare Državi, mogao je re?i daje Knjiga-matica nešto poput njegova platonskog prauzora, ali se uzdrži, vide?i da teološke teme Abulkasimu nisu ja?a strana.

Primijetili su to i ostali, pa zamoliše Abulkasima da ispripovjedi kakvo ?udo. I tada je svijet, kao i danas, bio pregolem; mogli su ga proputovati odvažni pojedinci, ali i nitkovi koji se svemu uspiju prilagoditi. Abulkasimovo pam?enje bilo je zrcalo skrivenih kukavi?luka. O ?emu da pripovijeda? Osim toga, oni od njega zahtijevaju ?udesa, a ?udo je, možda, neizrecivo; bengalski mjesec nije isto što i jemenski, ali se dade opisati istim rije?ima. Abulkasim je oklijevao, a onda ?e pateti?no:

- Tko putuje podnebljima i gradovima vidi svakojake

zanimljivosti. Evo jedne što sam je ispri?ao jedan jedini put, i to

turskom sultanu. Zbilo se to u Sin Kalanu (Kantonu), gdje se rijeka

Voda života ulijeva u more.

Farah zapita da li je taj grad jako udaljen od zidina što ih je Iskandar Zul Karnain (Aleksandar Dvorogi Makedonski) dao podi?i da sprije?i upad Goga i Magoga.

- Razdvajaju ih pustinje - re?e Abulkasim s nesvjesnom ohološ?u. - ¬etrdeset dana potrebno je jednoj kafili (karavani) da im ugleda tornjeve i, vek,fjoš ?etrdeset da bi do njih doprla. U Sin Kalanu nisam upoznao nikoga koji ih je vidio, ili je vidio nekoga koji ih je vidio.

Averroesa na?as spopadne groza od silnog beskraja, od pukoga prostora, od puke tvari. Svrne pogled na simetri?ni vrt; osjeti se starim, beskorisnim, nestvarnim. Abulkasim nastavi:

-Jednoga su me dana muslimanski trgovci iz Sin Kalana poveli u obojenu drvenu ku?u u kojoj je stanovalo mnoštvo ljudi. Teško je opisati kakva bijaše ta ku?a, zapravo jedna jedina odaja s redovima niša ili balkona, jednih povrh drugih. U tim je dupljama bilo ljudi koji su jeli i pili; bilo ih je i na tlu u podnožju i na terasi. Ljudi na toj terasi udarali su u bubanj i svirali na lutnji, uz petnaest ili dvadeset drugih (s jarkocrvenim krinkama) koji su molili, pjevali i razgovarali. ¬amili su u ?elijama, a nitko nije vidio zatvor. Jahali su, a nisi vidio konja. Borili su se, a ma?evi su im bili od trstike. Umirali su, a potom bi se osovili.

- Postupci lu?aka nadmašuju o?ekivanja razumna ?ovjeka

- re?e Farah.

- To nisu bili lu?aci - morao je objasniti Abulkasim. -

Prikazivali su, kako mi re?e jedan trgovac, neku pri?u.

Nitko to nije shva?ao, nitko zacijelo nije ni htio shvatiti. Zbunjeni Abulkasim prekine pripovijedanje, ugodno uhu, i prije?e na manje ugodna obrazloženja. Pritom se ispomagao rukama.

- Zamislimo da tkogod prikazuje neku pri?u umjesto da je

pripovijeda. Neka to bude pri?a o efeskim spava?ima. Vidimo ih

kako se povla?e u pe?inu, vidimo ih kako se mole i spavaju, vidimo

ih kako spavaju otvorenih o?iju, vidimo kako u snu rastu, vidimo ih

kako se nakon trista i devet godina bude, vidimo kako daju trgovcu

stari nov?i?, vidimo ih kako se bude u Raju, vidimo ih kako se bude

sa psom. Nešto su nam takvo prikazali, onog popodneva, ljudi na

terasi,

-Jesu li ti ljudi govorili? - zapita Farah.

- Naravno da su govorili - odvrati Abulkasim, postaju?i

tuma? predstave koje se jedva sje?ao i koja ga je bila prili?no

zagnjavila. - Govorili su, pjevali i recitirali!

- Za to nije potrebno dvadeset osoba - re?e Farah. - Jedan

70

71

jedincati pripovjeda? može ispri?ati bilo što, koliko god to bilo zamršeno.

Svi su se složili s tim zaklju?kom. Kovali su u zvijezde vrline arapskoga, jezika koji Bog rabi za upravljanje an?elima; potom, vrline arapske poezije. Abdalmalik, dostojno je uzveli?avši, okrsti zastarjelima one pjesnike koji u Damasku ili u Cordobi ustrajno rabe ?obanske slike i beduinski rje?nik. Re?e kako je besmisleno da ?ovjek pred ?ijim se o?ima stere Guadakjuivir slavi vodu iz bunara. Isticao je nužnost da se stare metafore zamijene novima; re?e da je u doba kad je Zuhejr usporedio sudbinu sa slijepom devom ta figura mogla dirnuti ljude, ali da ju je pet stolje?a divljenja istrošilo. Svi se složiše s tom tvrdnjom koju su dotad pre?esto ?uli iz mnogih usta. Averroes je šutio. Najposlije progovori, više za sebe negoli za druge.

- Ne tako rje?ito, ali sli?nim razlozima sam i ja neko? branio mišljenje koje zastupa Abdalmalik. U Aleksandriji se tvrdilo da neki grijeh ne mogu po?initi samo oni koji su ga ve? po?inili i onda se pokajali. Da bismo se oslobodili zablude, dodajmo, moramo je prethodno ispovijedati. Zuhejr ibn Abi Sulma u jednoj pjesmi (mu'allaqah) kaže da je u osamdeset

godina patnje i slave ?esto vidio kako sudbina iznenada obara ljude, kao slijepa deva. Abdalmalik veli da nas ta figura više ne može o?arati. Na tu se zamjerku štošta dade odgovoriti. Ponajprije, kad bi cilj pjesme bio da u nama izazove ?u?enje, njezino se trajanje ne bi mjerilo stolje?ima nego danima i satima, a možda i minutama. Nadalje, veliki pjesnik ve?i je otkriva? nego izumitelj. Hvale?i Ibn-Sarafa iz Berje, mnogi su ponavljali da je samo on mogao smisliti da zvijezde u zoru padaju lagano kao liš?e sa stabla. Kad bi to bilo istina, bio bi to bjelodan dokaz da je re?ena slika otrcana. Slika koju može stvoriti samo jedan ?ovjek ne ti?e se nikoga. Beskrajno je mnogo stvari na zemlji; svaka se može usporediti sa svakom. Usporedba zvijezda s liš?em nije nimalo proizvoljnija od usporedbe s ribama ili pticama. Naprotiv, nema toga tko jednom nije osjetio da je sudbina mo?na i da je hirovita, da je nedužna i da je okrutna. Taj dojam, koji može biti prolazan ili stalan, ali ga nitko ne može izbje?i, iznjedrio je taj Zuhejrov stih. Ne može se izre?i bolje ono što je tada re?eno. Povrh svega (a to je, možda, srž mojih razmišljanja), vrijeme koje ruši kule i gradove, oboga?uje stihove. Kad je Zuhejr napisao ovaj stih u Arabiji, njime je usporedio dvije slike: sliku stare deve i sliku sudbine. Ponovljen danas, taj stih podsje?a na Zuhejra i naše jade stapa s jadima toga pokojnog Arapina. Poredba je tada imala dva ?lana, a sad ih ima ?etiri. Vrijeme širi prostor stihova, i ja znam neke koji su, kao glazba, prijem?ivi za sve ljude. Tako, kad me, prije mnogo godina, mu?ila ?ežnja za Cordobom, uživao sam ponavljaju?i zaziv što ga je Abdurrahman, u vrtovima Ruzafe, uputio afri?koj palmi:

I ti si, palmo, Tu?inka na ovom tlu...

Jedinstvena je blagodat poezije. Rije?i što ih je napisao vladar koji je ?eznuo za Istokom poslužile su meni, prognaniku u Africi, da izrazim nostalgiju za ćpanjolskom.

Averroes je potom govorio o prvim pjesnicima, o onima što su u Doba Neznanja, prije islama, ve? sve izrekli na beskrajnom jeziku pustinja. Opravdano uzbunjen Ibn-ćarafovim plitkostima, re?e da je u starih i u Kur'anu sadržana sva poezija i težnju za novotarijama proglasi nepismenom i ispraznom. Ostali su ga s užitkom slušali, jer je branio starinu.

Mujezini su, u osvit zore, pozivali na molitvu kad se Averroes vratio u biblioteku. (U haremu su crnokose robinje zlostavljale ridokosu robinju, ali ?e on to saznati tek predve?er.) Nešto mu je razotkrilo smisao dviju nejasnih rije?i. Energi?nim i brižljivim krasopisom dometne: Aristu (Aristotel) naziva tragedijom panegirike, a komedijama satire i anateme. ¬udesnim tragedijama i komedijama obiluju stranice Kurana i mu'allaqe u svetištu.

O?uti pospanost, prožme ga svježina jutra. Odvivši turban, pogleda se u metalnom zrcalu. Ne znam što su vidjele njegove o?i, jer nijedan povjesni?ar nije opisao crte njegova lica. Znam da je iznenada iš?ezao, kao da ga je spržila vatra bez svjetlosti, i da su s njim nestali ku?a i nevidljivi vodoskok, knjige i rukopisi, golubovi i brojne crnokose robinje i uzdrhtala ri?okosa robinja, Farah i Abulkasim, ruži?njaci i, možda, Guadalquivir.

72

U ovoj sam pri?i namjeravao ispripovjediti proces jalova pothvata. Prvo sam pomislio na onoga kanterberijskog biskupa koji se trsio dokazati da Bog postoji, potom na alkemi?are koji su tragali za kamenom mudrosti, potom na one zaludne djelitelje kuta na tri jednaka dijela i popravlja?e kružnice. Najzad sam zaklju?io daje kudikamo poeti?niji primjer ?ovjeka što sebi postavlja cilj koji je doku?iv drugima, ali ne i njemu. Pade mi na um Averf?es koji, zatvoren u okružju islama, nije nikad uspio doznati zna?enje rije?i tragedija i komedija. Ispri?ao sam njegov slu?aj. Dok sam pisao, sve me više pritiskao osje?aj što je morio ono Burtonovo

božanstvo koje je, žele?i stvoriti bika, stvorilo bivola. O?utio sam da mi vlastito djelo izmi?e. O?utio sam da Averroes, žele?i zamisliti što je drama, a ne slute?i što je kazalište, nije bio apsurdniji od mene koji želim zamisliti Averroesa uz pomo? šturih fragmenata iz Renana, Lanea i Asina Palaciosa. O?utio sam, na posljednjoj stranici, da je moja pri?a simbol ?ovjeka koji sam bio dok sam pisao i da sam, kako bih napisao ovu pri?u, morao postati taj ?ovjek, i da sam, kako bih postao taj ?ovjek, morao napisati tu pri?u, i tako dalje, ubeskraj. (¬im sam prestao vjerovati u nj, "Averroes" je iš?eznuo.)

(Milivoj Tele?an)

74

Zahir

U Buenos Airesu Zahir je obi?na kovanica od dvadeset centava; brazde što potje?u od noža ili peroreza sijeku slova NT i brojku 2; datum 1929. urezbaren mu je na nali?ju. (U Gudžeratu, potkraj XVIII. stolje?a, Zahir je bio tigar; na Javi, slijepac iz mošeje u Surakarti, koga su kamenovali vjernici; u Perziji, astrolab, koji je, po zapovijedi Nadir-šaha, bio ba?en na dno mora; u Mahdijevim tamnicama, negdje 1892., si?ušna busola, koju je Rudolf von Sla-tin dotakao zamotanu u nabor turbana; u džamiji u Cordobi, po Zotenbergu, žila u mramoru jednoga od tisu?u i dvjesta stupova; u židovskom getu u Tetuanu, dno nekakva bunara.) Danas je 13. studenoga; 7. lipnja, u zoru, Zahir mi je dospio u ruke; nisam onaj koji sam bio tada, ali se još mogu sjetiti onoga što se zbilo, i, možda, o tome pripovijedati. Ipak sam, makar djelomi?no, Borges.

ćestog lipnja umrla je Teodelina Villar. Njezine su fotografije, tridesetih godina, preplavljivale mondene ?asopise; to je izobilje, možda, pridonijelo da je smatraju vrlo zgodnom, premda tu pretpostavku nisu bezuvjetno potkrepljivale baš sve slike. Na kraju krajeva, Teodelini Villar bilo je više do savršenstva negoli do ljepote. Hebreji i Kinezi sustavno su popisali sve potankosti ljudskoga života; u Misni stoji da kroja? ne smije na ulicu s iglom od prvoga svitanja na ćabath; u Knjizi obreda da se gost kod prve ?aše mora držati ozbiljno, a kod druge s poštovanjem i radosno. Sli?na je, ali još sitni?avija, bila strogost što ju je Teodelina Villar nametala sama sebi. Zahtijevala je, kao kakva Konfucijeva sljedbenica ili

75

I

kao talmudist, da svako djelo bude besprijekorno, ali je njezina odlu?nost bila još sjajnija i nepokolebljivija zato što norme njezina creda nisu bile vje?ne nego su se podvrgavale muši?avostima Pariza ili Hollywooda. Teodelina Villar pokazivala se na pravim mjestima, u pravi ?as, s pravim manirama, s pravom dosadom, ali dosada, manire, ?as i mjesto gotovo bi odmah izlazili iz mode i služili (u ustima Teodeline Villar) da se definira prosta?ki ukus. Tfa*gala je za apsolutnim, kao Flaubert, ali za apsolutnim u trenutnome. Njezin je život bio uzoran, a ipak ju je izjedao nekakav nutarnji o?aj. Nastojala se neprekidno mijenjati, kao da bježi od sebe same; boja njezine kose i oblici frizure bili su na glasu po nepostojanosti. Isto su se tako

mijenjali osmijeh, ten, iskošenost o?iju. Od 1932. pomno je gajila vitku liniju... Rat ju je naveo da se duboko zamisli. Otkako su Nijemci okupirali Pariz, kako da se prati moda? Neki je stranac, prema kojem je uvijek bila nepovjerljiva, dopustio sebi da zloupotrijebi njezinu lakovjernost kako bi joj utrapio stanovitu koli?inu cilindara; nakon godinu dana pu?e glas da se te ludorije nikad nisu nosile u Parizu, pa, prema tome, to i nisu nikakvi šeširi nego bezvezna i nepovlasna zastranjivanja. Nesre?a nikad ne dolazi sama; doktor Villar morao se preseliti u Ulicu Araoz, a slika njegove k?eri stala je ukrašavati reklame za kreme i automobile. (Kreme koje je toliko upotrebljavala, automobile kojih više nije imala!) Znala je: da bi se valjano posvetila svojem zanimanju, treba joj golemo bogatstvo; radije se povukla negoli da zaostane. Povrh toga, boljelo ju je da se mora natjecati s nikogovi?kama. Zlosretni stan u Ulici Araoz pokazao se suviše nepodnošljivim; 6. lipnja Teodelina Villar po?inila je tešku netakti?nost da umre usred Južnoga predgra?a. Treba li da priznam da sam se, potaknut najiskrenijom argentinskom straš?u, snobizmom, i ja bio zaljubio u nju, i da me njezina smrt dirnula do suza? Možda je to ?itatelj ve? i sam naslutio.

Tijekom bdjenja, zbog uznapredovalosti raspadanja, pokojnik obnavlja svoja prvašnja lica. U jednom dijelu te zbrkane no?i, šestoga, Teodelina Villar postala je, nekim ?udom, ona od prije dvadeset godina; crte njezina lica iznova su stekle zapovjedni?ki izraz što ga daju oholost, novac, mladost, svijest da se pripada kremi hijerarhije, nedostatak mašte, ograni?enost, glupavost. Otprilike sam mislio: ni jedan mi se izgled ovoga lica, koje me tako zaokupljalo, ne?e urezati u pam?enje kao ovaj; dobro je da je posljednji, jer je mogao biti i prvi. Ostavio sam je uko?enu medu cvije?em da joj smrt usavrši prezrivost. Moglo je biti dva ujutro kad sam otišao. Vani su predvidljivi redovi prizemnica i jednokatnica poprimili onaj apstraktni izgled koji obi?no poprimaju no?u, kad ih pojednostavne mrak i muk. Opijen gotovo bezli?nim suosje?anjem, išao sam ulicama. Na uglu ulica Chile i Tacuari ugledah otvorenu kr?mu. U toj su kr?mi, na moju nesre?u, trojica ljudi kartali truco.

U stilskoj figuri što se zove oksimoron rije?i se dodaje epitet koji kao da joj protivurje?i; tako su gnostici govorili o mra?noj svjetlosti; alkemi?ari o crnom suncu. Izi?i nakon posljednjega posjeta Teode-lini Villar i oti?i na ?ašicu u kr?mu, to je bila stanovita vrsta oksi-morona; u napast me uvalila njegova neukusnost i lako?a. (Kontrast je bio naglašen kartanjem.) Naru?io sam rakiju od naran?e; sa sitnišem uzvra?en mije Zahir; na?as sam ga pogledao; izišao sam na ulicu, možda s po?etnom vru?icom. Mislio sam da nema nov?i?a koji ne bi bio simbol svih nov?i?a što se beskrajno sjaje u povijesti i u legendi. Mislio sam na Haronov obol; na obol koji je prosio Belizarije; na Judinih trideset denara; na drahme kurtizane Laide; na prastari nov?i? usnulih u Efezu; na sjajne ?arobnjakove nov?i?e iz Tisu?u ijedne no?i, koji se onda pretvaraju u okrugle papiri?e; na nepotrošivi nov?i? Isaaka Laquedema; na šezdeset tisu?a srebrnjaka, svaki za po jedan stih epa, što ih je Firdusi vratio kralju jer nisu bili zlatnici; na zlatni dukat što ga je Ahab pribio na jarbol; na nepovratni florin Leopolda Blooma; na lujdor ?iji je lik, kod Varennesa, otkrio bjegunca Luja XVI. Pomisao da svaki nov?i?, kao u nekom snu, omogu?uje ove sjajne konotacije u?inila mi se kao nešto što ima golemu, premda neobjašnjivu, važnost. Stadoh hodati, sve žurnije, pustim ulicama i trgovima. Na jednom uglu ophrva me zamor. Spazih zahrdalu željeznu ogradu; iza nje spazih crne i bijele plo?ice atrija Crkve Bezgrešnoga Za?e?a. Lutao sam ukrug; našao sam se nedaleko od kr?me gdje su mi dali Zahir.

Zaokrenuh; mra?no raskrš?e izdaleka me upozori da je kr?ma zatvorena. U Ulici Belgrano pozvao sam taksi. Nimalo pospan, opsjednut, gotovo sretan, razmišljao sam kako nema ni?ega nemate-

76

77

rijalnijeg od novca, zato što je svaki nov?i? (recimo, nov?i? od dvadeset centava), strogo govore?i, prava riznica budu?ih mogu?nosti. Novac je apstraktan, ponavljao sam, novac je budu?nost. On može biti popodne u okolici, može biti Brahmsova glazba, može biti zemljovid, može biti šah, može biti kava, može biti Epiktetove izreke, koje nau?avaju preziranje zlata; on je Protej, nepostojaniji od onoga s otoka Fara. On je nepredvidljivo vrijeme, Bergšonovo vrijeme, a ne postojano vrijeme islama ili stoika. Deterministi tvrde da na svijetu nema ni jednoga jedincatog ?ina koji je mogu?, idest ?ina koji se mogao dogoditi; neki nov?i? simbolizira našu slobodnu volju. (Nisam ni slutio da su ove "misli" lukavstvo protiv Zahira i po?etni oblik njegova demonskog utjecaja.) Zaspao sam nakon upornih mudrovanja, ali sam sanjao da sam ja sam oni nov?i?i koje ?uva grifon.

Sutradan sam zaklju?io da sam bio pijan. Isto sam tako odlu?io da ?u se riješiti kovanice koja me toliko opsjedala. Pogledah je: ništa na njoj nije bilo posebno, osim nekoliko ureza. Najbolje je bilo zakopati je u vrtu, ili je zametnuti u nekom kutku biblioteke, ali sam ja želio biti daleko od dosega njezina utjecaja. Više mi se svi?alo da je izgubim. Nisam toga jutra išao ni do Pilara ni do groblja; odvezao sam se podzemnom do Constituciona i od Constituciona do San Juana i Boeda. Potaknut ne?im, sidoh kod Urquize i zaputih se na zapad pa na jug; prešao sam, namjerice bez redoslijeda, nekoliko raskrš?a, i u jednoj ulici, koja mi se ?inila ista kao i druge, udoh u nekakvu gostionicu, naru?ih rakiju i platih Zahirom. Napola sklo-pih o?i iza tamnih nao?ala; nastojah ne vidjeti ku?ne brojeve i naziv ulice. Te no?i popio sam veronal i spokojno zaspao.

Do kraja lipnja bio sam zaokupljen poslom da sastavim fantasti?nu pri?u. Ona sadrži dvije-tri zagonetne perifraze - umjesto krv stoji voda ma?a; umjesto zlato, zmijska loga - i napisana je u prvom licu. Pripovjeda? je neki isposnik koji se odrekao ljudskog društva i živi u nekoj pustoši. (To se mjesto zove Gnita-heidr.) Zbog jednostavnosti i ?ednosti njegova života, neki su ga smatrali an?elom; to je milosrdno pretjerivanje, jer nema ?ovjeka bez grijeha. Da drugo i ne spominjemo, on glavom zaklao je oca ro?enoga; bio je to, doduše, glasovit ?arobnjak koji se, kojekakvim vradžbinama, bio dokopao beskrajnoga blaga. O?uvati to blago od bolesne ljudske gramzivosti, zada?a je kojoj je on posvetio život; obdan i obno? bdi nad njim. Brzo, možda prebrzo, njegovu ?e bdjenju do?i kraj: zvijezde mu prorekoše da je ve? skovan ma? koji ?e ga zauvijek sasje?i. (Gram se zove taj ma?.) Sve zapetljanijim stilom razglaba o sjaju i gipkosti svojega tijela; u nekom ulomku nehajno govori o ljuskama; u drugom veli da je blago koje ?uva od žeženoga zlata i crvenoga prstenja. Najposlije razabiremo da je isposnik zmija Fafhir, a blago na kojem leži da je blago Nibelunga. Sigurdova pojava naglo prekida tu pripovijest.

Rekao sam ve? da mi je pisanje te igrarije (u koju sam ubacio, nadriu?evno, poneki stih iz Fajhismala) pomoglo da zaboravim nov?i?. Nekih sam se no?i osje?ao tako sigurnim da ga mogu zaboraviti da sam ga se hotimi?no prisje?ao. Sigurno je da sam zlorabio te trenutke; pokazalo se da ih je lakše zapo?eti negoli završiti. Zaludu sam ponavljao da se ta odvratna niklena kovanica ne razlikuje od drugih koje prelaze iz ruke u ruku, jednake, bezbrojne i bezopasne. Potaknut tom mišlju, pokušah misliti o nekom drugom nov?i?u, ali nisam mogao. Isto se tako sje?am neuspjeloga pokusa s pet i deset ?ileanskih centava i s urugvajskom kovanicom od dva centesima. ćesnaestoga srpnja pribavio sam jednu englesku funtu; ?itav je dan nisam ni pogledao, ali sam je te no?i (i mnogih drugih no?i) metnuo pod pove?alo i prou?avao pod svjetloš?u snažne elektri?ne žarulje. Onda sam je, stavivši na nju papir, precrtao

olovkom. Ništa mi nije koristio ni njezin sjaj ni zmaj ni sv. Juraj; nisam se mogao otarasiti fiksne ideje.

U mjesecu kolovozu odlu?io sam se posavjetovati sa psihijatrom. Nisam mu povjerio cijelu svoju smiješnu pri?u; kazao sam mu da me mu?i nesanica i da me progoni slika nekoga predmeta; recimo, slika kakva tantuza ili nov?i?a... Malo poslije, iskopah u knjižari u Ulici Sarmiento primjerak djela Urkunden zur Geschichte derZahirsage (Breslau, 1899.) Juliusa Barlacha.

U toj je knjizi bila opisana moja nevolja. Prema proslovu, pisac je naumio "skupiti u jednom jedinom svesku, u podesnoj velikoj osmini, sva vrela koja se odnose na praznovjericu o Zahiru, uklju?uju?i i ?etiri natuknice što pripadaju arhivu u Habichtu te

78

79

izvorni rukopis izvještaja Philipa MeadowsaTavlora". Vjerovanje u Zahir jest islamsko i potje?e, kako se ?ini, iz XVIII. stolje?a. (Barla*; eh opovrgava ulomke koje Zotenberg pripisuje Abu-al-Fida'u.) Zahr hir, na arapskom, zna?i 'poznat, vidljiv'; u tom zna?enju on je jedno od devedeset i devet imena Božjih; puk, u muslimanskim zemljama, tako zove "bi?a ili stvari s jezivim svojstvom da su nezaboravni i kojih slika, najposlije, izludi ljude". Prvo nepobitno svjedo?anstvo potje?e od Perzijanca Lutfa Alija Azura. Na cjepidla?kim stranicama biografske enciklopedije pod naslovom "Hram Ognja" taj poligraf i derviš piše da je u nekoj školi u ćirazu postojao bakreni astrolab, "tako izra?en da nitko tko bi ga jednom vidio ne bi mogao misliti ni na što drugo, i zato je kralj zapovjedio da ga bace u najve?u morsku dubinu kako ljudi ne bi zaboravili svemir". Još je potanji izvještaj Meadowsa Tavlora, koji je bio u službi nizama od Hajdarabada i koji je napisao glasoviti roman Confession ofa Thug. Negdje 1832. Tavlor je ?uo, u predgra?ima Bhuja, neobi?an izraz: "Vidio je Tigra" (Verily he has looked on the Tiger), kojim se opisuje ludilo ili svetost. Rekli su mu da se to odnosi na nekakva ?arobnog tigra koji je upropastio sve one što su ga vidjeli, makar i izdaleka, jer su svi neprestance mislili na njega do kraja života. Netko mu kaza da je jedan od tih nesretnika pobjegao u Mvsore, gdje je, u nekom dvorcu, naslikao lik tigra. Nakon mnogo godina, Tavlor je posjetio tamnice toga kraljevstva; u zatvoru u Nitturu upravitelj mu je pokazao ?eliju kojoj je pod, zidove i strop neki muslimanski fakir oslikao (barbarskim bojama koje je vrijeme, prije negoli ih uništi, usavršilo) stanovitom vrstom beskrajnoga tigra. Taj je tigar bio na?injen od mnogih tigrova, na vrtoglav na?in; presijecali su ga tigrovi, bio je isprugan tigrovima, obuhva?ao je mora i Himalaju, i vojske koje su sli?ile na druge tigrove. Slikar je, u istoj ?eliji, odavno umro; potjecao je iz Sinda ili, možda, iz Gudžerata, i isprva je kanio narisati zemljovid svijeta. Tragovi te nakane ostali su na ?udovišnoj slici. Tavlor je ispripovjedio tu pri?u Muhammadu Al-Jemeniju, iz Fort Williama; on mu je odvratio da na kugli zemaljskoj nema stvorenja koje ne bi težilo da postane Zaheer1, ali da Milosrdni Gospodin nije

1. Tako Tavlor piše tu rije?.

dopustio da to istodobno budu dvije stvari, jer ve? jedna jedina dostaje da opsjeni mnoštvo. Re?e da uvijek postoji jedan Zahir i da je to u Doba Neznanja bio idol što se zvao Jeuk2, a onda nekakav prorok iz Horasana koji je obi?no nosio veo opto?en dragim kamenjem ili zlatnu obrazinu? Dodade da je Bog nedoku?iv.

¬esto sam pre?itavao Barlachovu monografiju. Ne mogu proniknuti kakve je osje?aje u meni pobudila; sje?am se o?aja kad sam shvatio da me više ništa ne?e spasiti, nutarnjega olakšanja kad sam spoznao da za svoju nesre?u nisam kriv ja sam, zavisti prema onima kojima Zahir nije nov?i? nego komad mramora ili tigar. Kako je lako ne misliti na tigra, mozgao sam. Sje?am se i osobita nemira s kojim sam ?itao ovaj ulomak: "Jedan komentator djela Gulšan-i Raz veli da ?e onaj koji vidi Zahir uskoro vidjeti Ružu i navodi stih umetnut u Attarovu Asrar-namu (Knjigu o Neznanom): Zahir je sjena Ruže i trganje Vela."

One no?i dok su bdjeli uzTeodelinu iznenadio sam se što me?u nazo?nima ne vidim gospodu Abascal, njenu mla?u sestru. U listopadu, jedna mi njena prijateljica re?e:

-| Jadna Julita, po?ela se ?udnovato ponašati, pa su je strpali u sanatorij. Kako li ?e izmu?iti bolni?arke koje je budu pitale. Stalno bulazni da se plaši nekakva nov?i?a, isto kao i chauffeur Morene Sackmann.

Vrijeme, koje izbljeduje sje?anja, izoštrava sje?anje na Zahir. Prije sam mogao zamisliti pismo a onda glavu; sad ih oboje vidim istodobno. To ne biva kao da je Zahir od stakla, jer pismo ne naliježe na glavu; prije bi se reklo daje posrijedi vi?enje u obliku kugle a da se Zahir isti?e u sredini. Ono što nije Zahir dopire do mene prosijano i kao izdaleka: oholi Teodelinin lik, tjelesna bol. Kad bismo mogli, veli Tennvson, shvatiti jedan jedincati cvijet, doznali bismo tko smo i što je svijet. Možda je želio re?i da svaka, i naj bezna?ajni ja, sitnica uklju?uje svjetsku povijest i njezin beskona?ni lanac uzroka i posljedica. Možda je želio re?i da se ?itav vidljivi svijet o?ituje u svakoj predodžbi, isto kao što se volja, po Schopenhaueru, ?itava o?ituje

2. Barlach napominje da se Jeuk nalazi u Kur'anu (71,23), a da je spomenuti prorok Al-Mokan-na (¬ovjek Zastrt Velom), i da ih nitko, osim ?udnovatoga informatora Philipa Meadowsa Tavlora, ne povezuje sa Zahirom.

80

81

u svakom subjektu. Kabalisti su mislili da je ?ovjek mikrokozmom

simboli?no zrcalo svemira; poTennvsonu, mogao bi biti to sve. Svej

pa ?ak i nepodnošljivi Zahir. Ż

Prije 1948. sna?i ?e me Julijina sudbina. Morat ?e me drugi hraniti i obla?iti, ne?u znati je li ve?er ili jutro, ne?u znati tko je bio Borges. Pogrešno je takvu sudbinu zvati strašnom, jer ni jedna jedina od njezinih okolnosti ne?e djelovati na mene. To bi rjilo isto kao da se tvrdi da

osje?a strahovitu bol anesteziran ?ovjek komu otvaraju lubanju. Više ne?u opažati svemir, opažat ?u Zahir. Po idealisti?kom u?enju, glagoli živjeti i sanjati, strogo uzevši, jesu sinonimi; od tisu?a prividnosti prije?i ?u na jednu; od jednoga zamršena sna na jedan jednostavan san. Drugi ?e sanjati da sam lud, a ja ?u sanjati Zahir. Kad svi ljudi na zemlji, no?u i danju, budu misliti na Zahir, što ?e biti san, a što java, zemlja ili Zahir?

U gluho doba no?i još mogu hodati ulicama. Zora me, katkada, zate?e na klupi naTrgu Garav gdje mislim (nastojim misliti) na onaj ulomak Asrar-name u kojem se veli da je Zahir sjena Ruže i trganje Vela. Povezujem tu tvrdnju s ovom viješ?u: da bi se izgubili u Bogu, sufiji ponavljaju svoje ime ili devedeset i devet Božjih imena sve dok ona ne izgube bilo kakav smisao. ¦udim za tim da prevalim isti put. Možda ?e mi po?i za rukom da Zahir istrošim snagom mišljenja i premišljanja o njemu; možda je onkraj toga nov?i?a Bog.

ZaWally Zenner (Marko Gr?i?)

Božji zapis

Zatvor je dubok i od kamena; oblika je gotovo savršene poluku-gle, iako je pod (koji je tako?er od kamena) nešto manji od najširega kruga, što, nekako, poja?ava osje?aj stiješnjenosti i prostranosti. Po sredini ga presijeca zid; premda vrlo visok, ne doseže najviši dio svoda; s jedne sam strane ja, Tzinacan, vra? piramide Qaholom, koju zapali Pedro de Alvarado; s druge je jedan jaguar, koji, tajnim i jednakim koracima, mjeri prostor i vrijeme sužanjstva. Uza samo tlo, veliko okno s rešetkama presijeca središnji zid. U sat bez sjene (u podne) gore se otvara kapak, i uzni?ar, kojeg su uništile godine, rukuje željeznom koloturom i spušta nam, na dnu užeta, vr?eve s vodom i komadi?ima mesa. Kroza svod prodre svjetlost; u tom trenutku mogu vidjeti jaguara.

Zaboravio sam koliko godina ležim u mraku; ja, koji neko? bijah mlad i mogoh premjera® ovaj zatvor, samo ?ekam, u stavu umiranja, kraj koji mi dosudiše bogovi. Duga?kim kremenim nožem otvarah grudi žrtava, a sada ne bih mogao, bez vradžbina, ustati ni iz prašine.

Uo?i potpaljivanja Piramide, ljudi koji sjahaše s visokih konja zlostavljahu me užarenim predmetima od kovine da bih otkrio mjesto skrivenoga blaga. Na moje o?i srušiše kip boga, ali me on nije napustio, i ja, unato? mu?enju, nisam ništa odao. Izranili su me, prebijali, unakažavali, i probudih se potom u ovom zatvoru, iz kojega više ne?u izi?i za svojega smrtnog života.

Jer me zla kob požurivaše da štogod napravim, kako bih nekako

83

ispunio vrijeme, nastojah se sjetiti, u svojoj tami, svega što sam znao. No?ima sam bdio da se sjetim redoslijeda i broja kamenih zmija ili oblika nekoga ljekovitog drveta. Tako sam svladavao godi-#: ne, tako sam stjecao ono što ve? bijaše moje. Jedne no?i osjetih da mi se primi?e jasna uspomena; prije negoli ugleda more, putniku uzavre krv. Nekoliko sati poslije stadoh nazirati tu uspomenu; bila je to jedna od predaja o bogu. Predvi?aju?i da ?e na svršetkCfvreme-na nastupiti mnoge nesre?e i razaranja, on, prvoga dana Stvaranja, napisa ?arobnu re?enicu, kadru da sprije?i ta zla. Napisa je tako da bi stigla do najdaljih naraštaja i da joj ne naškodi slu?aj. Nitko ne zna na kojem je mjestu napisa, ni kakvim pismenima, ali

nam je poznato da ona, u tajnosti, traje, i da ?e je pro?itati neki izabranik. Pomislih da smo, kao i uvijek, na svršetku vremena, i da ?e mi sudbina posljednjega božjega sve?enika omogu?iti pristup povlastici da upoznam taj zapis. To što sam ?amio u zatvoru nije smetalo toj nadi; možda sam tisu?ama puta vidio taj zapis u Qaholomu, ali ga nisam umio doku?iti.

Ta me pomisao obodri, a onda izazva neku vrstu vrtoglavice. Na zemljinu šaru ima drevnih oblika, oblika nepokvarljivih i vje?nih; svaki bi od njih mogao biti traženi simbol. Rije? božja mogla bi biti neka planina, ili rijeka, ili carstvo, ili zvijež?e. Ali, u tijeku stolje?a planine se izravnavaju, rijeka mijenja tok, carstva doživljavaju mijene i propasti, a i zvijež?a se mijenjaju. Mijena je na nebeskoj tvr-dini.* Planina i zvijezda jesu individui, a individui se troše. Tražio sam nešto trajnije, ranjivije. Pomislih na pokoljenja žitarica, trava, ptica, ljudi. Možda na mojem licu bijaše zapisana ta ?arolija, možda ja sam bijah svrha svoje potrage. Napregnuto misle?i, sjetih se daje jaguar jedan od božanskih atributa.

Onda mi dušu obuze pobožnost. Zamislih prvu zoru vremena, zamislih svojega boga gdje poruku povjerava živom krznu jaguara, koji ?e se voljeti i bez kraja množiti, u pe?inama, u trš?acima, na otocima, da bi je posljednji ljudi mogli primiti. Zamislih tu mrežu

* Nebeska tvrdina (po lat. firmamentum) jest stariji naziv za nebeski svod i kapu nebesku. Kod Katan?i?a ?itamo (Liber Genesis 1,8): I nazva Bog tvrdinu nebo: i u?ini se ve?erom, i jutrom, dan drugi. Ovdje je taj stari izraz upotrijebljen da bi postao jasniji Borgesov paradoks: En elfirma-mento hay mudanza.

od tigrova, taj vreli labirint od tigrova, koji unose strah u livade i stada da bi sa?uvali jedan crtež. U drugoj ?eliji bijaše jaguar; u njegovoj blizini shvatih potvrdu svoje pretpostavke i tajnu potporu.

Posvetih puste godine prou?avanju rasporeda i oblika šara. Svaki mi je slijepi dan udjeljivao po jedan ?asak svjetlosti, i tako mogoh urezati u pam?enje crne oblike što su mr?ili žuto krzno. Neki su uklju?ivali to?ke; drugi su tvorili popre?ne pruge s unutrašnje strane nogu; tre?i su se, prstenasto, ponavljali. Možda su bili jedan te isti glas ili jedna te ista rije?. Mnogi su bili obrubljeni crveno.

Ne?u spominjati muke svojega posla. Mnogo sam puta doviknuo svodu da se taj zapis ne može odgonetnuti. Postupno me odre?ena zagonetka koja me opsjedala stala manje kinjiti od generi?ke zagonetnosti re?enice što ju je zapisao bog. Kakav bi tip re?enice (pitao sam se) sastavio apsolutni um? Znao sam da ?ak ni u ljudskim jezicima nema ni jedne re?enice koja ne uklju?uje sav svemir; re?i tigar zna?i re?i tigrove koji su ga za?eli, jelene i kornja?e što ih je proždro, travu kojom se hrane jeleni, zemlju koja je bila majka travi, nebo koje je zemlji dalo svjetlost. Pomislih da bi i u božjem jeziku svaka rije? morala izricati tu beskrajnu ulan?enost ?injenica, i to ne prešutno nego izri?ito, i to ne malo-pomalo nego izravno. S vremenom mi se predodžba o božanskoj re?enici u?ini djetinjarijom ili huljenjem. Bog, mozgao sam, treba samo da izrekne jednu rije? i u toj rije?i sveukupnost. Ni jedna rije? koju on izgovori ne može biti manje vrijedna od svemira ili manje od ukupnosti vremena. Sjene i prividi te rije?i, koja vrijedi koliko jedan jezik i koliko sve ono što jezik može obuhvatiti, jesu ?astoljubive i jadne ljudske rije?i sve, svijet, svemir.

Jednoga dana ili jedne no?i - ta kakva je razlika izme?u mojih dana i mojih no?i? - usnih da se na podu zatvora nalazi zrnce pijeska. Nastavih spavati, spokojan; usnih da se budim i da vidim dva zrnca pijeska. Nastavih spavati; usnih tri zrnca pijeska. Množila su se, tako, sve dok nisu ispunila zatvor, a ja sam umirao pod tom pješ?anom polukuglom. Razabrah da sanjam; probudih se s golemim naporom. Uzalud se probudih; gušio me bezbrojni pijesak.

Netko mi re?e: Nisi se probudio najavi nego u prijašnjem snu. Taj je san u drugome snu, i tako do beskona?noga, koliko je i zrnaca pijeska.

85

Nema kraja putu kojim se moraš vratiti, i umrijet ?eš prije negoli se

doista probudiš.

Osjetih se izgubljenim. Premda mi usta bijahu puna pijeska,

kriknuh: Niti me sanjani pijesak može ubiti niti ima snova koji su

u drugim snovima. Probudi me svjetlost. Gore u tami lebdio je

krug svjetlosti. Vidjeh uzni?arevo lice i ruke, kota?i?, uže,, meso i

vr?eve. ' *

¬ovjek se, pomalo, miješa s oblikom svoje sudbine; ?ovjek, to su, na kraju krajeva, njegove životne prilike. Prije negoli odgoneta? ili osvetnik, prije negoli božji sve?enik, bio sam zato?enik. Iz neumornoga labirinta snova povratih se u zlosretnu tamnicu kao u svoju ku?u. Blagoslovili vlagu, blagoslovili tigra, blagoslovili tra?ak svjetlosti, blagoslovili svoje staro bolno tijelo, blagoslovili mrak i kamen.

Onda se zbi nešto što niti mogu zaboraviti ni iskazati. Zbi se sjedinjenje s božanstvom, sa svemirom (ne znam da li se te rije?i razlikuju). Zanos ne ponavlja svoje simbole; netko je vidio Boga u bljesku, netko ga je o?utio u ma?u ili u laticama ruže. Ja vidjeh pre-golemo Kolo, koje mi nije bilo pred o?ima, ni iza njih, ni sa strane, nego, istodobno, posvuda. To je Kolo bilo na?injeno od vode, ali i od vatre, i bilo je (premda mu se vidio rub) beskona?no. Isprepleteno, tvorilo je sve što ?e biti, što jest i što je bilo, i ja sam bio jedna od niti te posvemašnje potke, a Pedro de Alvarado, koji me udario na muke, bio je druga. Tu bijahu uzroci i posljedice, i dosta mi je bilo vidjeti to Kolo da bih razumio sve, bez kraja. O sre?o razumijevanja, ve?a od sre?e maštanja ili osje?anja! Vidjeh svemir, njegove duboke svrhe. Vidjeh po?etke o kojima pripovijeda Sveop?a knjiga. Vidjeh planine koje se digoše iz vode, vidjeh prve ljude od drva. Vidjeh ?upove koji se okrenuše protiv ljudi, vidjeh pse koji im trgahu lica. Vidjeh boga bez lica koji je s onu stranu bogova. Vidjeh duboki razvoj koji tvori jednu jedinu sre?u, i kad razumjeh sve, pode mi za rukom da razumijem, isto tako, i zapis na tigru.

To je formula od ?etrnaest slu?ajnih rije?i (barem se doimaju slu?ajnima), i dostajalo bi da je glasno izgovorim pa da postanem svemogu?. Dostajalo bi da je izgovorim i da dokinem ovaj kameni zatvor, da dan ude u moju no?, da budem mlad, da budem besmrtan, da tigar raskomada Alvarada, da zabijem sveti nož u španjolske grudi, da iznova sagradim piramidu, da obnovim carstvo. ¬etrdeset slogova, ?etrnaest rije?i, i ja, Tzinacan, vladao bih zemljama kojima vladaše Moctezuma. Ali, znam da nikad ne?u izre?i te rije?i jer se više ne sje?am Tzinacana.

Neka umre sa mnom tajna koja bijaše napisana na tigrovima. Onaj tko je odgonetnuo svemir, tko je odgonetnuo žarke svrhe univerzuma, ne može misliti na ?ovjeka, na njegove tri?ave sre?e i nesre?e, pa makar taj ?ovjek bio on sam. Taj je ?ovjek bio on i sad ga se više ne ti?e.

ćto ga briga za sudbinu toga drugog; što ga briga za narod toga drugog, ako on sad nije nitko. Zato ne izgovaram formulu, zato se prepuštam zaboravu dana, leže?i u tmini.

Za Emmu Risso Platero (Marko Grci?)

86

87

Ibn-Hakan al-Buhdri, mrtav u svom labirintu

...sli?e pauku koji je sebi napravio ku?u. Kuran, XXIX, 41*

Ovo je moja djedovina - re?e Dunraven, poprativši to širokim zamahom koji nije isklju?ivao zastrte zvijezde i koji je obuhva?ao crnu pustoš, more i veli?anstvenu i ruševnu gra?evinu nalik na napuštenu konjušnicu.

Umvin, njegov prijatelj, izvadi lulu iz usta i promrsi nešto skromno i potvrdno. Bila je prva ljetna ve?er 1914.; siti svijeta bez dostojanstva pogibelji, prijatelji uživahu u samo?i grani?nog predjela Cornwalla. Dunraven njegovaše tamnu bradu i smatraše se piscem omašnoga epa što ga njegovi suvremenici gotovo ne?e mo?i skandirati i kojem zaplet ni on sam još nije bio smislio. Umvin je objavio raspravu o pou?ku koji Fermat nije zapisao u povodu jedne Diofantove stranice. Obojica su bili - treba li ista?i? - mladi, bezbrižni i strastveni.

- Prošlo je ?etvrt stolje?a - re?e Dunraven - otkako je Ibn-

Hakan al-Buhari, poglavica ili kralj nekakva nilskog plemena, umro

u srednjoj sobi ove ku?e od ruku svoga bratu?eda Zaida. Premda je

prošlo mnogo godina, okolnosti njegove smrti i dalje su nejasne.

Umvin, skrušeno, upita zašto.

- Brojni su razlozi - bijaše odgovor. - Prvo, ova je ku?a

labirint. Drugo, ?uvali su je jedan rob i jedan lav. Tre?e, isparilo je

tajno blago. ¬etvrto, ubojica je bio mrtav kad se zbilo ubojstvo.

Peto...

*U Borgesa: KuranXXIX, 40.

89

Unwin ga nestrpljivo prekine.

- Ne gomilaj zagonetke - re?e. - One moraju biti jed

nostavne. Sjeti se Poeova ukradenog pisma, sjeti se Zangwillove

zatvorene sobe.

- Ili zamršene - odgovori Dunraven. - Sjeti se svemira.

Penju?i se pješ?anim brežuljcima, stigoše do labirinta. On im se,

izbliza, u?ini kao ravan i beskona?an zid, od neožbukaniK opeka,

jedva viši od ?ovjeka. Dunraven re?e da ima oblik kruga, ali da mu

je opseg tako velik da se zakrivljenost ne opaža. Unwin se sjeti Niko

le Kuzanskoga, za koga je svaki pravac luk beskrajne kružnice...

O pono?i otkriše trošna vrata koja vode u slijep i prijete?i trijem.

Dunraven re?e da je u unutrašnjosti ku?e bilo mnogo raskrižja, ali

da se, skre?u?i neprestano ulijevo, može za manje od sata sti?i do

središta mreže. Unwin je povla?ivao. Oprezni koraci odzvanjahu

po kamenom podu; hodnik se granao u druge, uže. Ku?a ih je

nekako gušila, krov bijaše prenizak. Morali su nastaviti, jedan za

drugim, u zamršenu tminu. Predvodio je Unwin. Sporo, zbog

izbo?ina i uglova, tekao je u protusmjeru nevidljivi zid. Unwin,

zastajkuju?i u mraku, slušaše iz usta svoga prijatelja pri?u o Ibn-

Hakanovoj smrti.

- Gotovo najstarija moja uspomena - pri?aše Dunraven - odnosi se na Ibn-Hakana al-Buharija iz luke u Pentreathu. Pratio ga je crnac s lavom; svakako, prvi crnac i prvi lav koje su vidjele moje o?i, izuzmemo li gravure u Svetom pismu. Tada sam bio dijete, ali su me se zvijer sun?ane boje i ?ovjek no?ne boje manje dojmili od Ibn-Hakana. U?inio mi se vrlo visokim; bio je žu?kaste kože, pospanih crnih o?iju, drskoga nosa, punih usana, ridobrad, snažnih grudi, sigurnog i tihog hoda. U ku?i rekoh: "Brodom je došao kralj". Poslije, dok su radili zidari, unaprijedio sam ga i prozvao Babilonskim Kraljem.

Vijest da se stranac naselio u Pentreathu bila je do?ekana sa zadovoljstvom; veli?ina i oblik njegove ku?e, s ?u?enjem i, ?ak, sa zgražanjem. Nitko nije mogao smisliti da se ku?a sastoji od jedne jedincate sobe i milja i milja hodnika. "Mauri možda i stanuju u takvim ku?ama, ali ne i krš?ani", govorio je narod. Naš pastor, gospodin Allabv, neobi?no na?itan, iskopao je pripovijest o nekom kralju koga je Božanstvo kaznilo zato što je sagradio labirint i objavio je s propovjedaonice. U ponedjeljak, Ibn-Hakan je došao u župni dvor; okolnosti toga kratkog susreta tada nisu bile poznate, ali ni jedna idu?a propovijed nije smjerala na oholost, i Maur

se uspio pogoditi sa zidarima. Mnogo godina poslije, kad je Ibn-Hakan zaglavio, Allabv je prenio vlastima srž toga razgovora.

Ibn-Hakan mu je, s nogu, rekao ove ili sli?ne rije?i: "Nema više nikoga tko bi mogao osu?ivati ono što radim. Opa?ine koje me kaljaju takve su da ?ak ni to da stolje?ima ponavljam Posljednje Ime Božje ne bi bilo dovoljno da ublaži jednu jedinu od mojih muka; opa?ine koje me kaljaju takve su da ?ak ni to da vas ubijem ovim rukama ne bi otežalo muke koje mi dosu?uje beskrajna Pravda. Moje ime posvuda je poznato; ja sam Ibn-Hakan al-Buhari, i upravljao sam pustinjskim plemenima željeznim žezlom. Godinama sam ih plja?kao, uz pomo? svojega bratu?eda Zaida, ali Bog nije otrpio moja zlodjela i dopustio im je da se pobune. Moji su ljudi bili poraženi i poklani; meni je pošlo za rukom da umaknem s blagom naplja?kanim u godinama izrabljivanja. Zaid me poveo do groba nekoga sveca, na podnožju kamene planine. Naredio sam svojem robu da stražari nad licem pustinje; Zaid i ja, umorni, zaspasmo. Te mi se no?i tlapilo da sam uhva?en u mrežu od zmija. Probudio sam se s grozom; uza me je, u zoru, spavao Zaid; dodir pau?ine po koži potakao me da usnim taj san. Boljelo me što Zaid, koji je bio kukavica, tako spokojno spava. Pomislih da blago nije neizmjerno i da bi on mogao zatražiti svoj dio. O pojasu mi je bio bodež sa srebrnom drškom; isukah ga i prerezah mu vrat. Na samrti je prokrkljao nekoliko rije?i koje nisam razumio. Gledao sam ga; bio je mrtav, ali ja se pobojah da ne ustane, i naredih robu da mu smrska lice kamenom. Potom smo stali lutati prostranstvima, i jednoga dana opazismo more. Brazdali su ga vrlo visoki brodovi; pomislih da pokojnik ne može prije?i more, i odlu?ih krenuti u druge zemlje. Prve no?i plovidbe sanjah kako ubijam Zaida. Sve se ponovi, ali ja razumjeh njegove rije?i. Re?e: Kao što ti mene sad brišeš, tako ?u ja zbrisati tebe, gdje god bio. Zakleh se da ?u izigrati tu prijetnju; sakrit ?u se usred labirinta kako bi njegov duh zalutao u njemu."

Rekavši to, ode. Allabv je najprije pomislio da je Maur lud i da

90

91

je besmisleni labirint simbol i jasna potvrda njegova ludila. Poslije je uvidio da se to objašnjenje, doduše, podudara s pretjeranom gra?evinom i s pretjeranom pri?om, ali ne i sa snažnim dojmom što ga je ostavio ?ovjek Ibn-Hakan. Možda su takve pripovijesti obi?ne u egipatskim krajevima, možda takve neobi?nosti više odgovaraju (kao Plinijevi zmajevi) nekoj kulturi nego osobi... Allabv je, u Londonu, pregledao mnoge stare brojeve Timesa;'$kiio je istinu o pobuni i o kasnijem porazu Buharija i njegova vezira, koga je bio glas kukavice.

¬im su zidari bili gotovi, nastanio se u središtu labirinta. U selu ga više nisu vidjeli; katkad se Allabv plašio da ga je Zaid stigao i zatukao. No?ima je vjetar k nama donosio lavlju riku, a ovce bi se u toru zbile od prastaroga straha. Brodovi iz isto?nja?kih luka, plove?i u Cardiffili u Bristol, obi?no bi uplovljavali u mali zaljev. Rob bi izlazio iz labirinta (koji tada, sje?am se, nije bio ruži?ast nego grimizan) i izmjenjivao afri?ke rije?i s posadama, te se ?inilo da medu ljudima traži duh nekoga kralja. ćuškalo se da se ti brodovi bave krijum?arenjem, pa ako ve? krijum?are zabranjena alkoholna pi?a i bjelokost, zašto ne bi i mrtvace?

Tri godine otkako je bilo podignuto to zdanje, podno brežuljaka pristade brod Rose ofSharon. Nisam bio medu onima koji su vidjeli taj jedrenjak, i možda na predodžbu koju imam o njemu

utje?u zaboravljene litografije Abukira ili Trafalgara, ali mislim da je bio jedan od izvanredno izgra?enih brodova, koji se nije doimao kao djelo kakva brodograditelja nego stolara, i više finog drvodjelje nego stolara. Bio je (ako ne najavi, onda u mojim snovima) ulašten, taman, tih i brz, s arapskom i malajskom posadom.

Usidrio se u zoru jednoga listopadskog dana. O predve?erju, Ibn-Hakan banu u Allabvjevu ku?u. Bio je premro od straha; jedva je protisnuo da je Zaid ušao u labirint, i da su njegov rob i njegov lav zaglavili. Ozbiljno je pitao da li bi ga vlasti mogle zaštititi. Prije negoli mu je Allabv odgovorio, pobjegao je, kao da ga je spopao isti onaj užas koji ga je bio doveo u ovu ku?u, drugi i posljednji put. Allabv, sam u biblioteci, nije se mogao na?uditi da je taj strašljivac tla?io u Sudanu željezna plemena i iskusio što zna?i bitka i što zna?i ubiti. Opazio je, sutradan, da je jedrenjak otplovio (u Suakin, na Crvenom moru, kako je poslije doznao). Pomislio je da mu je dužnost ispitati je li rob mrtav, i zaputio se prema labirintu. Bu-harijeva usopljena pri?a ?inila mu se fantasti?nom, ali na jednom zavoju hodnika nai?e na lava, i lav je bio mrtav, a na drugom na roba, koji bijaše mrtav, i u središnjoj odaji na Buharija, komu je bilo smrskano lice. Do ?ovjekovih nogu bio je kov?eg opto?en sedefom; netko je bio razvalio bravu, i nije ostavio ni prebijene pare.

Završne re?enice, optere?ene retori?kim stankama, odavale su da bi htjele biti rje?ite; Umvin pogodi da ih je Dunraven ve? mnogo puta izgovorio, s jednakom samosviješ?u i s jednakom jalovoš?u. Upita, prave?i se da ga zanima:

- Kako su stradali lav i rob? ^

Nepopravljivi glas odvrati s turobnim zadovoljstvom: L.

- I njima je lice bilo smrskano.

ćumu koraka pridružio se šum kiše. Umvin pomisli da ?e morati spavati u labirintu, u "središnjoj odaji" iz pri?e, i da ?e se uspomena na dugu neudobnost preobraziti u pustolovinu. ćutio je; Dunraven, ne mogavši se suzdržati, upita, kao netko tko ne oprašta dug:

- Zar ova pripovijest nije neobjašnjiva?

Umvin mu odgovori kao da misli naglas:

- Ne znam je li objašnjiva ili neobjašnjiva. Znam da je

izmišljotina.

Dunraven stade psovati i pozva se na svjedo?anstvo starijeg pastorova sina (Allabv je, ?ini se, bio mrtav) i svih žitelja Pentreatha. Umvin se ispri?a, zapanjen koliko i Dunraven. Vrijeme se, u mraku, ?inilo dužim; obojica se poplašiše da su zabasali, i bijahu vrlo iscrpljeni, kadli im slabašna svjetlost odozgora pokaza prve stepenice uskoga stubišta. Penju?i se, stigoše do ruševne okrugle sobe. Dva su znaka ukazivala na strah zlosretnoga kralja: nisko okno koje je gledalo na pustaru i na more te na podu poklopac koji se otvarao na zavoju stubišta. Soba, premda prostrana, više je sli?ila zatvorskoj ?eliji.

Manje zbog kiše a više zbog nastojanja da dozive nešto vrijedno sje?anja i pripovijedanja, prijatelji zano?iše u labirintu. Matemati?ar je spokojno spavao, ali ne i pjesnik, progonjen stihovima koje je njegov razum smatrao odvratnima:

92

93

Faceless the sulttj and overpoivering lion, Faceless the stricken slave, faceless the king.

Bez lica žestoki i neodoljivi lav, Bez lica smrskani rob, bez lica kralj.

Unwin vjerovaše da u njemu nije pobudila zanimanje'pnpovije-st o Buharijevoj smrti, ali se probudi uvjeren da ju je odgonetnuo. Cijeloga je tog dana bio zamišljen i povu?en, spajaju?i joj i razlažu?i djeli?e, pa tri ili ?etiri no?i poslije pozva Dunravena u jednu londonsku pivnicu i re?e mu ovim ili sli?nim rije?ima:

- U Cornwallu sam ti rekao da je pri?a koju sam ?uo od tebe

izmišljotina. ¬injenice su to?ne, ili bi mogle biti, ali, ispri?ane

onako kako si ih ti ispri?ao, najo?evidnija su izmišljotina. Po?et ?u

od one najve?e, od nevjerojatnoga labirinta. Bjegunac se obi?no ne

skriva u labirintu. Ne podiže labirint na uzvišenju iznad obale, gri

mizni labirint da ga mornari vide izdaleka. Ne treba graditi labirint

kad ve? postoji svemir. Za onoga tko se doista želi sakriti London

je ve?i labirint od nekoga vidikovca do kojega vode svi hodnici

kakve gra?evine. Mudra misao koju ti iznosim pala mi je na um

preksino?, dok smo slušali pljuštanje kiše po labirintu i dok smo

?ekali da nas pohodi san; opomenut i okrijepljen njome, odlu?io

sam zaboraviti tvoje ludorije i misliti o ne?em pametnijem.

- O teoriji, skupova, recimo, ili o ?etvrtoj dimenziji prostora

- primijeti Dunraven.

- Ne - re?e Unwin ozbiljno. - Mislim na kretski labirint.

Labirint kojem je središte bio ?ovjek bikovske glave.

Dunraven, upu?en u kriminalisti?ko štivo, mislio je da je rješenje zagonetke uvijek manje vrijedno od same zagonetke. Zagonetka je dio nadnaravnoga i, ?ak, božanskoga; rješenje je magi?arski trik. Re?e, da bi odgodio neizbježivo:

- Na medaljama i kipovima bikovsku glavu ima Minotaur.

Dante ga je zamišljao s bikovskim tijelom i ljudskom glavom.

- I ta mi verzija odgovara - priklopi Dunraven. - Važno je

da se ?udovišna ku?a podudara s ?udovišnim stanarom. Minotaur

opravdava, i to obilato, postojanje labirinta. Nitko ne?e re?i to isto o prijetnji iz nekog sna. Kad sam prizvao Minotaurov lik (prizivanje kobno u slu?aju u kojem postoji labirint), problem je, virtualno, bio riješen. Ipak, priznajem da nisam shvatio da klju? odgonetke leži u tom prastarom liku, pa tako i jest bilo potrebno da mi tvoja pri?a priskrbi to?niji simbol: pau?inu.

- Pau?inu? - ponovi, smeteno, Dunraven.

- Da. Nimalo se ne bih za?udio da je pau?ina (op?a forma

pau?ine, da se bolje shvati, Platonova pau?ina) potakla ubojicu (jer

ubojica postoji) na zlo?in. Sje?aš se da je Buhari, u grobnici, sanjao

mrežu od zmija i da je, probudivši se, otkrio da ga je na takav san

potakla pau?ina. Vratimo se onoj no?i kad je Buhari sanjao mrežu.

Potu?eni kralj, vezir i rob bježe s blagom u pustinju. Sklanjaju se u

grobnicu. Vezir, o kojem znamo da je kukavica, spava; kralj, o ko

jem znamo da je sr?an, ne spava. Kralj, ne žele?i da blago podijeli s

vezirom, ubija ga nožem; nakon nekoliko no?i njegova mu se sjena

prividi u snu. Sve je to nevjerojatno; ja mislim da su se doga?aji

zbivali druk?ije. Te je no?i spavao hrabri kralj, a bdio Zaid, kuka

vica. Spavati, to zna?i odvojiti se od svemira, a takvo odvajanje ne

polazi za rukom onome koji zna da ga progone s isukanim sabljama.

Zaid, pohlepan, nagnuo se nad san svoga kralja. Pomislio je da

ga ubije (možda se poigrao nožem), ali se nije odvažio. Pozvao je

roba, sakrili su dio blaga u grobnici, pobjegli u Suakin i u Englesku.

Ne zato da bi se sakrio od kralja, nego da bi ga namamio i ubio,

podigao je na vidnom mjestu visok labirint crvenih zidova. Znao

je da ?e brodovi u nubijske luke pronijeti glas o ri?em ?ovjeku, o

robu i lavu, i da ?e ga, prije ili poslije, Buhari potražiti u njegovu

labirintu. U posljednjem hodniku mreže ?ekala je zamka. Buhari

ga je beskrajno prezirao; nije se ni toliko ponizio da poduzme na

jsitnije mjere opreza. Osvanuo je priželjkivani dan; Ibn-Hakan se

iskrcao u Engleskoj, zaputio se prema vratima labirinta, projurio

kroz slijepe hodnike, i ?im je, možda, zakora?io na prve stepenice,

ubio ga je njegov vezir, može biti hicem iz zasjede. Rob je ubio lava,

a drugi je hitac ubio roba. Potom je Zaid kamenom smrskao tri lica.

Morao je tako u?initi, jer bi samo jedno smrskano lice nametnulo

pitanje identiteta, ali zvijer, crnac i kralj tvore niz, i, kad su dana dva

po?etna ?lana oni traže tre?i. Nije nikakvo ?udo što ga je spopao

94

95

strah dok je razgovarao s Allabvjem; upravo je po?inio užasno zlodjelo i pripremao se za bijeg iz Engleske da spasi blago.

Neka je šutnja puna razmišljanja, ili nevjerice, zavladala nakon Umvinovih rije?i. Dunraven zamoli još jedan vr? piva prije negoli iznese svoje mišljenje.

- Slažem se - re?e - da je moj Ibn-Hakan mogao biti Zaid.

Takve su pretvorbe, re?i ?eš, klasi?ne majstorije žanra, prave kon

vencije koje ?itatelj traži da se poštuju. Ali ne mogu prihvatiti pret

postavku da je dio blaga ostao u Sudanu. Sjeti se da je Zaid bježao

od kralja i od kraljevih dušmana; lakše ga je zamisliti kako otima

?itavo blago nego kako gubi vrijeme u zakapanju jednog dijela.

Možda novci nisu zate?eni zato što su potrošeni; zidari su, vjerojat

no, iscrpli imetak koji, za razliku od crvenog zlata Nibelunga, nije

bio neiscrpan. Imali bismo, tako, Ibn-Hakana koji preplovljava

more da bi potražio spiskano blago.

- Nije spiskano - re?e Unwin. - Uloženo je u to da se u

nevjerni?koj zemlji sagradi velika kružna zamka od opeke kojoj je

bila svrha da ga zaslužnji i uništi. Zaidu se, ako je tvoja pretposta

vka to?na, onako žurilo zbog mržnje i straha, a ne zbog lakomosti.

On jest ukrao blago, a onda je uvidio da mu ono nije bitno. Bilo

je bitno da Ibn-Hakan zaglavi. Pravio se da je Ibn-Hakan, ubio je

Ibn-Hakana i, najposlije, postao Ibn- Hakan.

- Da - potvrdi Dunraven. - Bio je skitnica koja ?e se, prije

negoli u smrti postane nitko i ništa, sjetiti da je bila kralj, ili da se,

neko?, pravila da je kralj.

(Marko Grli?)

Dva kralja i dva labirinta1

Pripovijedaju ljudi od povjerenja (ali Allah znade najbolje) da je prvih dana svijeta živio neki kralj babilonskih otoka koji je sazvao svoje graditelje i vra?e i naredio im da sazidaju tako zamršen i istan?an labirint da se ni najmudriji muževi ne usude u?i, a oni koji udu da se izgube. To djelo izazva sablazan, jer pravljenje zbrke i ?udesa prili?i Bogu, a ne ljudima. Nakon nekog vremena na njegov dvor stiže arapski kralj, i babilonski ga kralj nagovori (da bi ismijao priprostost svojega gosta) da ude u labirint, po kojem je on, uvrije?en i ponižen, lutao sve do ve?eri. Onda zaiska Božju pomo?, i izi?e na vrata. Njegove usne ne prozboriše o tome ni slovca, ali on re?e babilonskome kralju da u Arabiji ima ve?i labirint i da ?e mu ga, ako Bog da, jednoga dana pokazati. Onda se vrati u Arabiju, sazva svoje zapovjednike i svoje vojskovo?e i napade babilonsko kraljevstvo s takvom ratnom sre?om da sravni sa zemljom njegove tvr?ave, do nogu potu?e njegove ljude i zarobi samoga kralja. Svezana ga uprti na brzu devu i povede u pustinju. Pošto jahahu tri dana, re?e mu: "O kralju vremena, tvari i znamene vje?nosti, želio si da se u Babiloniji izgubim u bron?anom labirintu s mnogim stubištima, vratima i zidovima; sad mi je Svemogu?i podario da ti pokažem svoj, u kojem ne moraš uzlaziti stubama, ni provaljivati vrata,

1. Ovu je pripovijest pastor izrekao s propovjedaonice. Vidi str. 90-91

96

97

ni lutati zamornim hodnicima da ih prije?eš, ni zastajati prjjl zidovima koji ti prepre?uju prolaz."

Onda ga oslobodi spona i ostavi usred pustinje, gdje on umr|jje

od gladi i že?i. Neka je slavljen Onaj koji ne umire.

(Marko Gr?i?)

Čekanje

Ko?ija se zaustavila na broju 4004 te ulice u sjeverozapadnom dijelu grada. Još nije bilo devet sati izjutra; ?ovjek je zadovoljno uo?io prošarane platane, zemljanu ?etvorinu oko njihova podnožja, ugodne ku?e s malim balkonom, obližnju ljekarnu, izblijedjele rombove na prodavaonici bojadisarskih potrepština i željezariji. Uz suprotni plo?nik uzdizao se dug i gladak bolni?ki zid; malko dalje, sunce se ljeskalo po staklenicima. ¬ovjek je pomislio kako ?e sve te stvari (sada proizvoljne, slu?ajne i kojekako poredane) s vremenom postati, ako Bog dade, nepromjenljive, nužne i obi?ne. Na staklenom izlogu ljekarne stajalo je porculanskim slovima: Breslauer. Zidovi potiskuju Talijane koji su potisnuli doma?u ?eljad. I bolje da je tako; ?ovjek se nije htio miješati s ljudima svoje krvi.

Ko?ijaš mu je pomogao oko kov?ega; neka bezvoljna ili umorna žena napokon je otvorila vrata. Sa svog sjedala, ko?ijaš mu je vratio jednu kovanicu, urugvajski vinten od dva centesima što mu je preostao od one hotelske no?i u Melu. ¬ovjek mu je pružio ?etrdeset centava i odmah pomislio: "Moram se vladati tako da nikome ne upadnem u o?i. Po?inio sam dvije greške: dao sam strani nov?i? i dao sam naslutiti da mi nije svejedno što sam se zabunio."

Idu?i za ženom, prešao je ulazni trijem i dvorište. Soba koju su mu namijenili gledala je, sre?om, na stražnje dvorište. Postelja je bila željezna; umjetnik ju je izopa?io fantasti?nim vijugama, ispunio granama i viticama; u sobi su se još nalazili visoki ormar od borovine, no?ni ormari?, polica s knjigama postavljena na pod,

99

dvije razli?ite stolice i umivaonik s lavorom, vr?em, posudicom za sapun i bocom od mutnoga stakla. Karta pokrajine Buenos Aires i raspelo krasili su zid; zidne tapete bile su grimizne boje i na njima su se ko?ili veliki paunovi razlepezana repa. Jedina vrata vodila su u dvorište. Morao je druga?ije rasporediti stolice da nekamo smjesti kov?eg. Novi stanar na sve je pristao; kad ga je žena zapitala za ime rekao je Villari, ali ne u znak skrovitog izazova, ili. dj. umanji poniženje što ga, zapravo, nije osje?ao, nego zato što ga je to ime kinjilo, zato što nije mogao pomisliti na neko drugo ime. Nije se, o?ito, poveo za knjiškom zabludom i pretpostavio da bi preuzimanje dušmanskog imena moglo ispasti kao domišljat potez.

Gospodin Villari isprva se nije micao iz ku?e; kad je proteklo nekoliko tjedana, osmjelio se da predve?er nakratko iza?e. Povremeno bi otišao u obližnji kinematograf. Uvijek je sjedio u posljednjem redu; uvijek bi ustao nešto prije kraja predstave. Gledao je tragi?ne pri?e iz podzemlja; u njima je, svakako, bilo zabluda; u njima je, svakako, bilo prizora koji su pripadali u njegov prijašnji život; Villari ih nije zapažao, zato što mu nije padalo na um da poveže umjetnost i stvarnost. Poslušno se trudio da nade užitak u tim pokretnim slikama: htio je preduhitriti namjeru s kojom su mu ih prikazivali. Za razliku od onih koji ?itaju romane, nije se nikad zamišljao li?noš?u iz umjetnosti.

Nikad nije primio pismo, ?ak ni okružnicu, ali je s nerazjašnjivom nadom ?itao jedan novinski odjeljak. Popodne bi primakao stolicu vratima i stao dostojanstveno srkutati mate, gledaju?i penja?icu na zidu susjedne dvokatnice. Dugogodišnje samovanje pou?ilo ga je da su dani, u mislima, gotovo svi jednaki, ali da nema jednoga dana, ?ak u zatvoru ili bolnici, koji ne donosi iznena?enja. Tijekom prijašnjih zato?enja popustio je iskušenju da broji dane i sate, ali je ovo zato?enje bilo druga?ije zato što nije imalo roka - osim ako jednog jutra u novinama ne osvane vijest o smrti Alejandra Villarija. Bilo je tako?er mogu?e da je Villari ve? umro, što zna?i da mu je život san. Ta ga je mogu?nost plašila, jer nije znao ho?e li je svrstati u olakšanje ili nesre?u: proglasio ju je apsurdnom i odbacio. Za davnih dana, manje davnih što se ti?e protjecanja vremena negoli što se ti?e dviju ili triju nepovratnih ?injenica, poželio je mnogobrojne stvari, s bezobzirnom ljubavlju; ta mo?na žudnja, što je pobudila mržnju u muškaraca i ljubav u ponekoj ženi, sad nije težila pojedina?nim stvarima: samo je željela trajati, bez kraja. Iscrpljivala se u okusu matea, mirisu crnog duhana, pomi?nom rubu sjene što je plavila dvorište.

U ku?i je živio ostarjeli vu?jak. Villari se s njime sprijateljio. Pri?ao mu je na španjolskom, talijanskom i ubacivao pokoju rije? koje se sje?ao iz rusti?nog narje?ja svoga djetinjstva. Villari se trudio da živi u goloj sadašnjosti, bez uspomena i predvi?anja: one prve bile su mu nevažnije od potonjih. Nejasno je naslu?ivao da je prošlost tvar od koje je sazdano vrijeme;

zato ono odmah postaje prošlost. Njegov je umor ponekad bio blizak sre?i; u tim se trenucima nije previše razlikovao od psa.

Jedne mu je no?i strelovita bol u ustima pobudila preneraženje i jezu. To grozno ?udo naskoro se ponovilo i još se jednom opetovalo u zoru. Villari je sutradan naru?io ko?iju koja ga je odvezla do zubarske ordinacije u ?etvrti Once. Ondje su mu izvadili zub. U toj muci nije se ponio kukavi?kije ni staloženije od drugih ljudi.

Jedne ve?eri, na povratku iz kinematografa, osjetio je kako ga netko gura. Bijesno, uvrije?eno, s potajnim olakšanjem, okomio se na drznika. Sasuo mu je u lice poganu kletvu: zgranuti neznanac propentao je nekakvu ispriku. Bio je visok, mlad, tamnokos, u pratnji žene koja je podsje?ala na Njemicu; Villari je te no?i sama sebe uvjeravao da ih ne pozna. Unato? tome, ?etiri ili pet dana nije izlazio iz ku?e.

Medu knjigama na polici nalazila se Božanstvena komedija opremljena starim Andreolijevim komentarima. Manje iz znatiželje, a više iz osje?aja dužnosti, Villari se upustio u ?itanje tog znamenitog djela; pro?itao bi jedno pjevanje prije svakog obroka, a zatim, redom, sve bilješke. Muke u paklu nisu mu se ?inile nevjerojatnim ili pretjeranim, i nije pomislio da bi ga Dante mogao strpati u posljednji krug gdje Ugolinovi zubi beskona?no glo?u Ruggierijev potiljak.

Paunovi na grimiznim tapetama bili su kao stvoreni za izazivanje mu?nih košmara, ali naš Villari nije nikad usnio ?udovišnu sjenicu od zauzlanih živih ptica. U svitanje bi ga pohodio jednak san

100

101

u kojem su se razlikovale samo pojedinosti. Dvojica ljudi i Villari ušli bi s uperenim revolverima u sobu ili bi ga zasko?ili po izlasku iz kinematografa, ili su sva trojica istodobno bila onaj neznanac koji ga je gurnuo, ili su ga snuždeno ?ekali u dvorištu i nisu ga prepoznavali. Kad bi se san stao primicati kraju, on bi izvadio revolver iz ladice no?nog ormari?a (a u toj ladici on je doista držao revolver) i pripucao bi u te ljude. Prasak iz oružja probudio bi ga,ali je to uvijek bio san, i u idu?em snu napad bi se ponovio, i u idu?em snu morao bi ih opet ubiti.

Jednog mutnog jutra u srpnju probudila ga je nazo?nost nepoznatih ljudi (a ne šum od otvaranja vrata). Nekako visoki u sobnoj polutmini, ?udno bezli?ni u toj polutmini (u jezivim snovima uvijek su bili razgovjetniji), napeti, nepomi?ni i strpljivi, ponik-nuta pogleda kao da se grbe pod teretom oružja, Alejandro Villari i neki neznanac kona?no su ga prikliještili. Jednim ih je pokretom zamolio da pri?ekaju i okrenuo se zidu, kao da ho?e zaspati. Je li tako postupio da pobudi samilost u onih koji su ga ubili, ili zato što je neki užasan doga?aj lakše podnijeti negoli beskona?no ga zamišljati i o?ekivati, ili - a to je, po svoj prilici, najvjerojatnije - zato da ubojice postanu san, kao što su tako ?esto bili, na istom mjestu, u isto vrijeme?

U toj je ?aroliji lebdio kad gaje zbrisao hitac.

(Milivoj Tele?an)

Čovjek na pragu

Bioy Casares donio je iz Londona neobi?an bodež trokutasta sje?iva i drške u obliku slova H: naš prijatelj iz Britanskog vije?a, Christopher Dewey, re?e da je to tipi?no indijsko oružje. Ta ga je primjedba navela da spomene kako je, izme?u dva rata, bio na službi u toj zemlji. (UltraAuromm et Gangen, sje?am se daje rekao na latinskom, krivo citiraju?i jedan Juvenalov stih.) Od pri?a što ih je te ve?eri raspreo usu?ujem se preuzeti ovu koja je pred vama. Moj ?e tekst biti doslovno prenesen: sa?uvao me Allah od kušnje da pridodam kakvu pojedinost ili da, kiplingovskim umecima, poja?am egzoti?nu boju te pripovijesti. Ona, uostalom, odiše onom drevnoš?u i jednostavnoš?u koje bi bilo šteta upropastiti, u njoj se, možda, osje?a duh iz Tisu?u ijedne no?i.

"To?no mjesto zbivanja o kojima ?e bit igovora nije nimalo važno. Osim toga, što u Buenos Airesu uop?e zna?e nazivi kao Amritsar ili Udh? Re?i ?u samo da su u to vrijeme u nekom muslimanskom gradu zaredali nemiri i da je centralna vlada poslala ?ovjeka željezne pesnice da zavede red. Taj je ?ovjek bio ćkot, porijeklom iz ?uvene ratni?ke loze, i tradicija nasilja ležala mu je u krvi. Samo jednom prilikom vidjele su ga moje o?i, ali ne?u zaboraviti garavu kosu,; istaknute jagodice, žudni nos i usta, široka ramena, ?vrstu gradu, \ On ?e se ve?eras u mojoj pripovijesti zvati David Alexander Glencairn: oba mu imena pristaju, jer su pripadala kraljevima koji su vladali željeznim žezlom. David Alexander Glencairn (moram se navi?i da ga tako nazivam) bio je, slutim, strah i trepet: i samo

102

103

spominjanje njegova dolaska smirilo je grad. Bez obzira na to, on je proveo niz energi?nih mjera. Proteklo je nekoliko godina. U gradu i pokrajini zavladao je mir: sikhi i muslimani zaboravili su stare razmirice, i Glencairn je uskoro netragom nestao. Naravno, stale su kružiti glasine da je otet ili umoren.

Sve sam to saznao od svog šefa, jer je cenzura bila stroga, i listovi nisu tuma?ili (?ak ni spomenuli, koliko znam) Gteft'cairnov nestanak. U jednoj se izreci kazuje da je Indija prostranija od svijeta: Glencairn, možda svemo?an u gradu kamo ga je uputio potpis na dnu dekreta, bio je tek sitni zavrtanj u složenom mehanizmu imperijalne uprave. Istraga mjesne policije bila je potpuno bezuspješna: moj je šef smatrao da ?e pojedinac pobuditi manju nepovjerljivost i posti?i znatniji uspjeh. Poslije tri-?etiri dana (razdaljine su u Indiji nepojmljive) bez neke ve?e nade obilazio sam ulice mra?noga grada koji je progutao jednog ?ovjeka.

Osjetio sam, gotovo odmah, beskrajnu nazo?nost urote kojoj je bila svrha da zataška Glencairnovu sudbinu. Nema jedne osobe u ovom gradu (naslu?ivao sam) koja ne zna tajnu i koja nije prisegla da ?e je ?uvati. Ve?ina je njih na moja pitanja iskazivala bezgrani?nu neupu?enost: ne znaju tko je Glencairn, nikad ga nisu vidjeli, nikad nisu ?uli za nj. Neki su ga, naprotiv, vidjeli kako prije ?etvrt sata pri?a s Tim i Tim, ?ak bi me otpratili do ku?e u koju su njih dvojica ušli, ali u toj ku?i nisu imali pojma o njima, ili su ta dvojica malo?as odatle

izašla. Ponekoga od tih vještih lažljivaca odvalio bih šakom u lice. Svjedoci su odobravali moje ponašanje i izmišljali dodatne laži. Nisam u njih vjerovao, ali se nisam usudio da ih pre?ujem. Jednog su mi dana u omotnici ostavili okrajak papira na kojemu je bila ozna?ena neka adresa...

Kad sam stigao, sunce je zalazilo. ¬etvrt je bila pu?ka, naseljena sirotinjom; ku?a je bila niska. S plo?nika sam uo?io niz zemljanih dvorišta i svjetlost u pozadini. U zadnjem dvorištu slavio se neki muslimanski blagdan; uni?e slijepac, nose?i lutnju od crvenkasta drva.

Podno mojih nogu, nepomi?an poput predmeta, na pragu se skutrio prastar ?ovjek. Opisat ?u ga, zato što je to bitno za ovu pripovijest. Nebrojene godine smanjile su ga i izgla?ale kao voda oblutak ili ljudski naraštaji poslovicu. Bijaše prekriven duga?kim ritama, ili mi se tako pri?inilo, i turban kojim je povezao glavu bio je tako?er dronjak. U onom sumraku, podigao je prema meni tamno lice i prebijelu bradu. Odmah sam mu spomenuo Davida Glencairna, jer sam ve? bio izgubio svaku nadu. Nije me razumio (ili me, možda, nije ?uo) pa sam mu morao objasniti da sam sudac i da ga tražim. Izrekavši to, osjetio sam kako je utaman ispitivati toga starca kojemu se sadašnjost svodi na neodre?eni šum. Taj bi ?ovjek mogao govoriti o Pobuni ili Akbaru (pomislio sam), a ne o Glencairnu. Njegove su rije?i potkrijepile moje slutnje.

- Sudac! - protisnuo je sa slabašnim ?u?enjem. - Sudac koji se izgubio, i svi ga traže. To se dogodilo u mojem djetinjstvu. Ne pamtim datume, ali još nije bio umro Nikal Seyn (Nicholson) pred zidinama Delhija. Proteklo vrijeme ostaje u sje?anju: to?no se prisje?am tadašnjih zbivanja. Bog je u svome gnjevu dopustio da se narod izopa?i; usta su rigala pogrde, prijevare i laži. Ali, nisu svi bili iskvareni, i kad je objavljeno da ?e kraljica poslati ?ovjeka da u ovoj zemlji provede engleski zakon, oni najmanje opaki poveselili su se jer su ?utjeli da je zakon bolji od rasula. Krš?anin je stigao i odmah stao prekora?ivati ovlasti i tla?iti, zataškavati odvratne zlo?ine i prodavati odluke. Isprva ga nismo krivili; englesku pravdu koju je on primjenjivao nitko nije poznavao, i navodni prijestupi novoga suca možda su imali neoborive i nedoku?ive razloge. Sve to, zacijelo, stoji u njegovoj knjizi, mislili smo mi, ali njegova sli?nost sa svim nepoštenim sucima na ovome svijetu postala je i odve? o?ita, pa smo se, na koncu, morali pomiriti s time da je taj ?ovjek obi?na vucibatina. Tako se osilio da se jadni narod (u znak odmazde za iznevjerenu nadu što ju je nekad polagao u njega) po?eo baviti mišlju da ga otme i da mu presudi. Lako je to re?i; s rije?i je valjalo prije?i na djela. Gotovo nitko, osim onih najprostodušnijih ili najmla?ih, nije vjerovao da bi se taj opasni naum mogao ostvariti, ali tisu?e sikha i muslimana održale su rije?, i jednog su dana, nikome ne vjeruju?i, ostvarile ono što se svakome od njih ?inilo nemogu?im. Oteli su suca i zato?ili ga na nekom posjedu u zaba?enoj prigradskoj ?etvrti. Poslije toga pozvali su da svjedo?e

104

105

sve one kojima je on bio naudio, ili (kad je ustrebalo) siro?ad i

udovice, jer je krvnikova sablja za tih godina neumorno vitlala.

Kona?no su potražili i odredili suca- to je od svega, možda, bilo

najteže - koji ?e presuditi re?enom sucu.

Uto su ga prekinule neke žene koje su ušle u ku?u.

Zatim je, sporo, nastavio:

- Predaja veli da ni jedan naraštaj nije bez ?etvorice poštenjaka

koji skrovito podupiru svemir i pravdaju ga pred Gospodom: jedan

od tih ljudi bio bi najnepodmitljiviji sudac. A gdje da ga ?ovjek

prona?e, kad su oni rasuti diljem svijeta, bezimeni, me?usobno

se ne znaju i nisu ni svjesni odgovorne službe koju obavljaju? Ako

nam sudbina uskra?uje mudrace, rekao je tada netko, treba da

potražimo slaboumnike. To je mišljenje preteglo. Sudsko vije?e

tvorili su prou?avatelji Kur'ana, vrsni poznavaoci zakona, sikhi koji

nose lavlje ime i klanjaju se jednome Bogu, hindusi koji se klanjaju

mnoštvu božanstava, Mahavirini redovnici koji u?e da je svemir u

obliku ?ovjeka raširenih nogu, poklonici ognja i crni Zidovi, ali je

donošenje kona?ne presude bilo povjereno lu?aku.

Uto su ga prekinuli neki ljudi koji su odlazili sa slavlja.

- Lu?aku - ponovio je - zato da na njegova usta progovori

Božja mudrost i da postidi ljudsku oholost. Njegovo se ime izgubilo

ili se nikad nije saznalo, a on je gol, ili u dronjcima, kora?ao ovim

ulicama, prebrojavaju?i palcem ostale prste i izruguju?i se drve?u.

Moje se zdravo rasu?ivanje pobunilo. Rekao sam mu da lu?ak ne može izre?i presudu, jer se na taj na?in obesnažuje postupak.

- Optuženi je prihvatio suca - glasio je odgovor. - Možda je

uvidio da ga, s obzirom na pogibelj koja prijeti urotnicima ako ga

puste na slobodu, samo lu?ak može spasiti od smrtne presude. ¬uo

sam da se stao smijati kad su mu rekli tko je sudac. Mnoge dane i

no?i potrajalo je su?enje, zbog velikog broja svjedoka.

Zašutio je. Vidio sam da ga salije?u misli. Da prekinem šutnju, zapitao sam koliko je dana potrajalo.

- Barem devetnaest - odvratio je. ¬eljad koja je napuštala

slavlje ponovo ga je prekinula; muslimani ne smiju piti vino, ali

su ta lica i glasovi odavali pijane ljude. Netko mu u prolazu nešto

dovikne.

- To?no devetnaest dana - ispravio se. - Nevjerni?ki pas

saslušao je presudu, i nož mu je zaparao grlo.

Govorio je s krvožednom radoš?u. Pripovijest je okon?ao drugim tonom.

- Umro je uspravno. I najve?e podlace krasi zrnce vrline.

- Gdje se dogodilo to što si ispri?ao - zapitao sam ga. - Na

onom posjedu?

- Rekao sam da su ga na posjedu zato?ili, a ne i sudili. U ovom

su mu gradu sudili; u obi?noj ku?i, kao što je ova. Medu ku?ama

nema razlike: moramo samo znati je li podignuta u paklu ili na

nebu.

Zapitao sam što se dogodilo s urotnicima.

- Ne znam - odgovorio je strpljivo. - Sve se to odavna

dogodilo i palo u zaborav. Možda su im presudili ljudi, ali Bog

nije.

Izrekavši to, ustade. Vidio sam da me tim rije?ima otpušta i da sam od toga ?asa za njega prestao postojati. Gomila muškaraca i žena, pripadnika svih naroda u Pendžabu, sru?ila se na nas mole?i i pjevaju?i, i zamalo nas nije satrla: zaprepastilo me da iz tako tijesnih dvorišta, koja nisu bila ništa ve?a od duljih predvorja, može pokuljati tolika masa svijeta. Neki su izlazili iz okolnih ku?a: sigurno su presko?ili zidove... Guraju?i se i siplju?i psovke, prokr?io sam put. U krajnjem dvorištu naišao sam na obnažena ?ovjeka, okrunjena žutim cvije?em, s ma?em u ruci. Svi su ga ljubili i ukazivali mu po?ast. Ma? je bio okrvavljen, zato što je zadao smrt Glencairnu ?ije sam osaka?eno truplo pronašao u konjušnicama na dnu dvorišta."

(Milivoj Tele?an)

106

107

Aleph

O God, I could be bounded in a nutshell and count myself a King of infinite space.

i Hamlet, II, 2.*-,

But they will teach us that Eternitv is the Standing still of the Present Time, a Nunc-stans (as the Schools call it); which neither they, nor any else understand, no more than they would a Hic-stans for an Infinite greatnesse of Place.

Leviathan, IV, 46.**

I

Onoga vru?eg ljetnog jutra u našoj velj a?i, kad j e, poslije neodgodive agonije koja se ni za ?asak nije srozala na pla?ljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po željeznim oglasnim tablama na Trgu Constituci?n ko?e reklame nekih novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir ve? odvaja od nje i da je ta promjena samo prva u beskona?nom nizu. Neka se svemir mijenja, ali ja ne?u, pomislio sam sa sjetnom taštinom; znam da sam joj neko? dodijavao svojom zaludnom odanoš?u; sad kada je umrla, mogu se posvetiti sje?anju na nju, lišen nade, ali i poniženja. Sjetio sam se da joj ro?endan pada tridesetog travnja; obi?i toga dana ku?u u Ulici Garav, da pozdravim njenog oca i Carlosa Argentina Danerija,

* O Bože, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora. Hamlet, II, 2.

**Ali, oni ?e nas u?iti da je Vje?nost nepomi?nost Sadašnjosti, nekakvo Nunc-stans (kao što bi skolasti?ari rekli), što ni oni ni bilo tko drugi ne razumije išta više nego što bi razumio neko< Hic-stans kao Beskrajnu veli?inu kakva Prostora. Levijatan, IV, 46.

109

njezina bratu?eda, spada u uljudan, nepokudan i, možda, neizbježan gest. Opet ?u pri?ekati u sumraku prenatrpanog predsoblja, ponovo ?u razgledati pojedinosti na njezinim mnogobrojnim slikama. Beatriz Viterbo u profilu, u boji; Beatriz pod krinkom, na karnevalu 1921.; Beatriz na prvoj pri?esti; Beatriz na dan vjen?anja s Robertom Alessandrijem; Beatriz malo poslije razvoda, na objedu u Konji?kom klubu; Beatriz u Quilmesu, s Deliom Sari iVlarco Porcel i Carlosom Argentinom; Beatriz s pekinezerom što joj ga je poklonio Villegas Haedo; Beatriz enface i u profilu, nasmiješena, s rukom ispod podbratka... Ne?u morati, kao nekada, opravdati svoj dolazak skromnim poklonom u obliku knjiga: knjiga kojima sam, na posljetku, nau?io razrezivati stranice da, mjesecima poslije toga, ne bih morao ustanoviti kako ih nije ni dotakla.

Beatriz Viterbo umrla je 1929.; otada sam se svakoga tridesetog travnja navra?ao u njezinu ku?u. Obi?no bih došao u sedam i ?etvrt i zadržao se oko dvadeset i pet minuta; iz godine u godinu dolazio sam sve kasnije i zadržavao se sve dulje. Godine 1933. u pomo? mi je prisko?io pljusak: morali su me pozvati da ostanem na ve?eri. Taj lijepi presedan valjalo je, dakako, njegovati, i 1934., negdje iza osam, pojavio sam se nose?i alfajor, tipi?nu slasticu iz Santa Fea; kako i dolikuje, ostao sam na ve?eri. Za tih turobnih i nejasno eroti?nih godišnjica imao sam priliku upoznati, malo-pomalo, Carlosa Argentina Danerija.

Beatriz je bila visoka, krhka osoba, blago pognuta držanja; iz njezina hoda izbijala je (dopustite mi oksimoron) neka vrsta ljupke grubosti, za?etak zanosa. Carlos Argentino rumen je, impozantan, prosijed, profinjenih crta lica. Radi kao nekakav pomo?nik u ne?itkoj knjižnici s južne periferije; odrješit je, ali i bespomo?an; donedavna je svake ve?eri i blagdanom

ostajao kod ku?e. Njegova duhovna aktivnost budna je, strastvena i potpuno bezna?ajna. Sav je u jalovim analogijama i sitni?avim obzirima. Ima (kao i Beatriz) prekrasne velike i izdužene prste. Mjesecima je bio op?injen Paulom Fortom, manje zbog njegovih balada, a više zbog pomisli na savršenu slavu. "On je Knez francuskih poeta", ponavljao je nedotupavno. "Uzalud se mrgodiš na njega; ne?e mu nauditi, znaj to, ni najotrovnija od tvojih strijela."

Tridesetog travnja 1941. uzeo sam slobodu da slastici dometnem bocu doma?eg konjaka. Carlos Argentino srknuo ga je, ocijenio ga zanimljivim i poslije nekoliko ?ašica upustio se u velike misli o modernom ?ovjeku.

- Vidim ga u radnom kabinetu - re?e pomalo s neobjašnjivom žustrinom - kao u kuli na gradskim bedemima, okružena telefonima, telegrafima, fonografima, radio-telefonskim ure?ajima; r kinematografima, projekcionim lampama, glosarima, orarima, bre-* vijarima, biltenima...

Zaklju?io je da za tako opremljena pojedinca putovanje postaje; izlišno: naše XX. stolje?e preoblikovalo je pripovijest o Muhamedu i brdu; sad brda hrle suvremenom Muhamedu.

Te su mi se misli u?inile tako nesuvislima, a njihovo izlaganje tako bombasti?no i dosadno da sam ih smjesta povezao s književnoš?u; rekao sam mu da ih pribilježi. Odgovorio je, prema o?ekivanju, da je to ve? u?inio: takva i ina, ništa manje poticajna, shva?anja nalaze se u Uvodnom Pjevanju, Proslovnom Pjevanju ili, kratko i jasno, Pjevanju Proslovu spjeva na kojem ve? godinama radi, bez reklame, bez halabuke, ?vrsto oslonjen na dva potpornja koji se zovu rad i samo?a. Prvo daje maha mašti; zatim slijedi tesanje i fina obrada. Spjev se zove Zemlja: posrijedi je opis re?enog planeta, u kojem, dakako, ne manjka slikovitih digresija i smionih uzleta.

Zamolio sam ga da mi pro?ita kakav kra?i stavak. Otvorio

je ladicu u pisa?em stolu, izvadio debeo svežanj blok-listova s

otisnutim zaglavljem biblioteke "Juan Crisostomo Lafinur" i uzeo

?itati sa zvonkim užitkom:

Razvidjeh, poput Grka, gradove sviju ljudi,

Posle i dane žurne, opake gladi ?udi, i;

Povijesti ja ne krojim, ne dolijevam ambre, :

y4/'voyage o kom pri?am... jest autour

de ma chambre.*

* Vovage autour de ma chambre (Put po mojoj sobi) djelo je francuskoga pisca Xaviera de

Maistrea(1763. -1852.).

110

111

- Ova je kitica zanimljiva u svakom pogledu - glasila je njegova prosudba. - Prvi stih nai?i ?e na toplo povla?ivanje sveu?ilišnog profesora, akademika, grecista, ali ne i vajnih mudraca koji tvore pretežni dio javnoga mnijenja; drugi ide od Homera ka Hesiodu (kao sažetak implicitne po?asti ocu didakti?ke poezije, na pro?elju novoga zdanja), smišljeno poja?an postupkom koji svoje porijeklo vu?e iz Svetoga pisma i naziva se nabrajanje, gomilanje ili nizanje argumenata; tre?i stih - barokizam, dekadentizam, nesmiljeno njegovanje ?iste forme? - sastoji se od dva jednaka polustiha; ?etvrti, izrazito dvojezi?an, pribavit ?e mi jednodušno odobravanje svakog duha koji znade cijeniti lepršavu britkost dosjetke. Da ne spominjem neobi?an srok i erudiciju koja mi omogu?uje da, bez cjepidla?enja!, u ?etiri stiha ubacim tri u?ene aluzije što obuhva?aju trideset stolje?a zgusnute književnosti: prva cilja na Odiseju, druga na Poslove i dane, tre?a na besmrtnu igrariju koja je potekla iz nehajna pera onog Savojca... Sve mi je bjelodanije da je suvremenoj umjetnosti potreban melem smijeha, scherza. Dvojbe nema, neka prozbori Goldoni!

Pro?itao mi je još ove?u hrpu kitica koje je opet popratio odobravanjem i iscrpnim komentarom. U njima nije bilo ni zrnca invencije; ?ak mi se nisu u?inile mnogo lošijima od one prve. Sastojale su se od marljivosti, mirenja sa sudbinom i slu?ajnosti; vrline koje im je Daneri pripisivao dolazile su naknadno. Shvatio sam da se pjesnikov rad ne svodi na pisanje pjesama; on je u smišljanju razloga da mu poezija zavrijedi divljenje: naravno, taj naknadni rad mijenja djelo u pjesnikovim o?ima, ali ne i u o?ima drugih ljudi. Danerijevo deklamiranje bilo je ekstravagantno: zbog klimave metrike nije uspio da tu ekstravaganciju, osim u sporadi?nim navratima, unese u spjev.l

1. Sje?am se, ipak, ovih redaka iz satire u kojoj oštro šiba loše pjesnike:

Petar spjev odijeva u?evnosti ruhom ''

Bornim: Pavao siplje ures, ?ar milote. ^

Oba, jaoj, zjajuko ribe na suhom... Zaboraviv, jadni, ?imbenik LJEPOTE!

Samo ga je bojazan da sebi ne navu?e na vrat legije neumoljivih i mo?nih dušmana odvratila

(re?e mi) da slobodno objavi svoj spjev.

Jedan jedini put u životu bio sam u prilici da pregledam petnaest tisu?a dvanaesteraca u Polyolbionu, topografskoj epopeji kojom je Michael Dravton obuhvatio faunu, floru, vode, planine, vojni?ku i redovni?ku povijest Engleske; siguran sam da je taj zamašni ali ipak ograni?eni, pjesmotvor manje dosadan od sli?nog nadobudnog pothvata Carlosa Argentina. On je naumio da preto?i u stihove cjelokupnu kuglu zemaljsku: te 1941. godine uspio je obraditi nekoliko hektara u državi Queensland, preko kilometar toka rijeke Ob, plinski spremnik sjeverno od Veracruza, glavne trgova?ke radnje u ?etvrti Concepcion, ljetnikovac Mariane Cambaceres de Alvear u Ulici Once de Setiembre, u Belgranu, i tursku kupelj nedaleko od poznatog akvarija u Brightonu. Pro?itao mi je ša?icu mukotrpnih stavaka iz australske zone svoga spjeva: ti duga?ki i bezobli?ni aleksandrinci bili su lišeni relativnog zanosa iz Uvoda. Navodim jednu kiticu:

Pazi. Sa desnog boka rutiniranog stupa

(Sjevernom idu?stranom sjeverozapadnog dijela)

Kostur ?ami bez roka. Boja? Plavetnobijela,

I ov?ji obor šija odsjajem suhog trupa.

- Dva smiona rješenja - kliknuo je vatreno - što ih iskupljuje, ve? ?ujem kako gun?aš, punokrvnost izri?aja. Molim, molim. Prvo, adjektiv rutiniran što, enpassant, vjerno odslikava neumitnu jednoli?nost svojstvenu ?obanskim i ratarskim poslovima, jednoli?nost koju se ni Georgike ni naš slavom ovjen?ani Don Segundo nisu nikad usudili ovako neposredno prokazati. Drugo, siloviti prozaizam kostur ?ami bez roka, što ?e ga kakav mlitavac s gnušanjem osuditi, ali ?e ga rasni kriti?ar cijeniti kao suho zlato. Cijeli je taj stih, budimo iskreni, malo remek-djelo. Idu?i polustih za?inje živahan dijalog s ?itateljem: ho?e da preduhitri njegovu žarku znatiželju, stavlja mu pitanje u usta i odgovara na nj... smjesta. A što veliš na onaj izum plavetnobijela? Slikoviti neologizam upu?uje na nebo, neobi?no važan ?imbenik australskog krajolika. Bez toga priziva, namazi ove freske bili bi odviše mra?ni, i ?itatelj bi bio primoran da

112

113

zaklopi knjigu, ranjen u dno duše neizlje?ivom i crnom sjetom.

Otišao sam oko pono?i.

Dvije nedjelje poslije toga, Daneri mi je telefonirao, valjda prvi : put u životu. Predložio mi je da se sastanemo u ?etiri, "da zajedno popijemo mlijeko u susjednom salonu-baru što ga je progresivni zanos Zunina i Zungrija - vlasnika moje ku?e, vjerojatno se sje?aš - otvorio na uglu; tu slasti?arnicu isplati se vidjeti". Pristao sam, prije pomiren sa sudbinom negoli oduševljen. Jedva jedvice pronašli smo slobodan stol: "salon-bar", neumitno moderan, bio je malko manje grozan od mojih predvi?anja: za obližnjim stolovima, uzbu?eni uzvanici razglabali su o nov?anim iznosima što su ih Zunino i Zungri investirali bez ikakva cjenkanja. Carlos Argentino divio se tobože nekakvim supermodernim elektri?nim ure?ajima (koje je, o?ito, ve? prije vidio) i rekao mi sa stanovitom strogoš?u: - Htio-ne htio, moraš priznati da se ovaj lokal može staviti uz bok onima najelegantnijima iz Ulice Flores.

Poslije toga, pro?itao mi je ?etiri-pet stranica svoga spjeva. Prepravio ih je, drže?i se onog izopa?enog na?ela verbalne pompoznosti: gdje je prethodno stajalo plav, sad je ugurao plavi?ast, plavkast, ?ak iplavi?av. Rije? mlije?an nije mu bila dovoljno ružna:, za žustri opis perionice vune radije je odabrao mlje?ast, mlje?ikast, zamlije?en, mljekovit... Ogor?eno je psovao kriti?are; zatim ih je, nešto dobrohotnije, usporedio s osobama "koje ne posjeduju dragocjene kovine, parne preše, valjaonice i sumporne kiseline za kovanje blaga, ali zato mogu ozna?iti drugima gdje se to blago nalazi". Poslije toga okomio se naprologomaniju, "kojoj se davno narugao, u duhovitom proslovu Don Quijotea, Knez svih Genija". Priznao je, ipak, da bi naslovnoj strani novoga djela prili?io ki?eni prolog, rije?i podrške s potpisom kakva literata od kalibra, od ugleda. Dodao je da namjerava objaviti po?etna pjevanja svoga spjeva. Odmah sam doku?io razloge njegova neobi?nog telefonskog poziva; taj ?e od mene zatražiti da mu napišem predgovor za onu cjepidla?arsku zbrku. Moja bojazan nije se obistinila; Carlos Argentino je s kivnim divljenjem primijetio da ne?e pogriješiti epitet ako proglasi solidnim ugled što ga u svim krugovima uživa Alvaro Melian Lafinur, ?ovjek od pera, koji bi, uz moje zauzimanje, mogao s ushi?enjem sro?iti prolog ?uvenome spjevu. Da se

izbjegne najneoprostiviji neuspjeh, morat ?u nastupiti kao zagovornik dviju nepobitnih odlika: formalne savršenosti i znanstvene strogosti, "jer u tome prostranom perivoju tropa, figura, elegancije, nema ni jedne za?koljice koja ne potkrepljuje golu istinu". Dodao je još da se Beatriz uvijek družila s Alvarom.

Složio sam se, pun najljepših rije?i. Da sve bude uvjerljivije, naglasio sam mu da s Alvarom ne?u razgovarati u ponedjeljak nego u ?etvrtak, na prijateljskoj ve?eri kojom se obilježava svaki sastanak u Klubu pisaca. (Te ve?ere postoje samo u mašti, ali je nepobitna ?injenica da se sastanci održavaju ?etvrtkom, što je Carlos Argentino mogao provjeriti u novinama i što je re?enici pridavalo istiniti prizvuk.) Rekao sam, proro?anski i lukavo, da ?u, prije negoli povedemo razgovor o prologu, izložiti zanimljivi plan cijeloga spjeva. Rastali smo se. Kad sam skrenuo u Ulicu Bernardo de Irigoven, sasvim sam nepristrano razmotrio što mi je raditi: a) razgovarati s Alvarom i re?i mu da je onaj Beatrizin bratu?ed (taj eksplikativni eufemizam omogu?it ?e mi daje spomenem) sastavio spjev što otvara beskona?ne mogu?nosti kakofoniji i kaosu; b) ne razgovarati s Alvarom. Pronicljivo sam zaklju?io da ?e se moja lijenost opredijeliti za b).

U petak, od ranih sati, po?elo je zvrndanje telefona. Ljutilo me što se ta sprava, koja je neko? prenosila nepovratni Beatrizin glas, sada srozala na prijenosnika jalovih i vjerojatno bijesnih prigovora onog prevarenog Carlosa Argentina Danerija. Sre?om, ništa se nije dogodilo - ako izuzmemo neizbježnu odbojnost kojom me po?astio taj ?ovjek što mi je najprije nametnuo delikatnu dužnost, a onda me zaboravio.

Telefon me prestao gnjaviti, ali mi se potkraj listopada javio Carlos Argentino. Bio je izvan sebe, isprva mu nisam prepoznao glas. Oja?en i bijesan, mucao je kako oni nezajažljivi Zunino i Zungri, pod izlikom da žele proširiti svoju poganu slasti?arnicu, sad ho?e rušiti njegovu ku?u.

- Ku?u mojih roditelja, moju ku?u, staru i uglednu ku?u

u Ulici Garav! - ponavljao je, da utu?enost možda utopi u

melodiji.

114

115

Nije mi bilo odve? teško shvatiti njegove jade. Kad ?ovjek navrši ?etrdesetu, svaka je promjena odvratni znamen protjecanja vremena; osim toga, posrijedi je bila ku?a koja me beskona?no podsje?ala na Beatriz. Htio sam napomenuti tu tanko?utnu pojedinost; moj me sugovornik nije slušao. Ako Zunino i Zungri budu i dalje tjerali svoj apsurdni naum - re?e - doktor Zunni, njegov odvjetnik, istoga ?e ?asa zatražiti odštetu i primorat?1h da isplate sto tisu?a pesosa.

Zunnijevo ime na mene je ostavilo dojam; njegova kancelarija, koja se nalazila izme?u ulica Caseros i Tacuari, uživala je poslovi?an ugled. Zapitao sam da li je ve? preuzeo slu?aj. Daneri je odvratio da ?e s njime govoriti toga istog popodneva. Nešto se skanjivao, a onda onim tihim, bezli?nim, glasom, kojim obi?no povjeravamo nešto vrlo intimno, dodade da mu je ku?a

nužno potrebna za dovršenje spjeva, zato što se u jednom zakutku podruma nalazi Aleph. Objasnio mi je da je Aleph jedna od to?aka u prostoru koja sadrži sve to?ke.

i - U podrumu je, ispod blagovaonice - nastavio je, pro?istivši izgovor uzbu?enjem. - Moj je, moj je. Ja sam ga otkrio u djetinjstvu, prije negoli sam krenuo u školu. Podrumske su stube strme, tetak i tetka nisu mi dali da silazim, ali je nedco rekao da je u podrumu cijeli svijet. Pri tom je mislio, kako sam poslije saznao, na globus, ali sam ja shvatio da je to svijet. Kriomice sam išao, stropoštao se niz zabranjene stube, pao. Kad sam otvorio o?i, vidio sam Aleph.

- Aleph? - zinuo sam.

-Jest, mjesto gdje se nalaze, odvojeno, sva mjesta na zemaljskoj kugli, vi?ena sa svih strana. Nikome nisam povjerio svoje otkri?e, ali sam se vratio. Odakle djetetu spoznaja daje steklo povlasticu da kao zreo ?ovjek iskleše svoj spjev! Zunino i Zungri ne?e me oplja?kati, ne, i stoput ne! Doktor Zunni dokazat ?e im, sa zakonikom u ruci, da je moj Aleph neotu?iv.

Pokušao sam srediti misli.

- Zar taj podrum nije suviše mra?an?

- U tvrdu glavu istina ne dopire. Ako su u Alephu sva mjesta na

Zemlji, onda su ondje sve lu?i, sve svjetiljke, svi izvori svjetlosti.

- Dolazim smjesta da to vidim.

Spustio sam slušalicu, prije negoli stavi kakvu zabranu. Dovoljno je da ?ovjek sazna jednu ?injenicu, pa da odmah rasvijetli niz srodnih, ranije neslu?enih pojedinosti: ja, budala, dotad nisam razabrao da je Carlos Argentino lu?ak. Uostalom, cijela ta obitelj Viterbo... I sam ?esto ponavljam kako je Beatriz bila žena, curica, gotovo nesmiljene pronicljivosti, ali ona njezina nehajnost, rastresenost, samoživost, prava pravcata okrutnost, možda imaju svoje patološko objašnjenje. Ludilo Carlosa Argentina ispunilo me zlo?udnom sre?om: nas smo se dvojica, u dnu duše, zapravo oduvijek prezirali.

U Ulici Garav dvorkinja mi je rekla da izvolim pri?ekati. De?ko je, kao i uvijek, u podrumu, gdje razvija slike. Pored vaze bez cvijeta, na suvišnom klaviru, smiješio se (više neprolazno negoli anakroni?no) veliki Beatrizin portret u neprirodnim bojama. Nitko nas nije mogao vidjeti; obuzet o?ajni?kom nježnoš?u, pristupio sam slici i rekao joj:

- Beatriz, Beatriz Elena, Beatriz Elena Viterbo, Beatriz draga,

Beatriz zauvijek izgubljena, to sam ja, Borges.

Naskoro je ušao Carlos. Stao je odrješito govoriti; vidio sam da su mu sve misli usmjerene na gubitak Alepha.

- ¬ašica pseudokonjaka - naredio je - i kre?eš u podrum.

Vidjet ?eš, obvezan je dorsalni položaj. Ništa manje nisu obvezni

pomr?ina, mirovanje, privikavanje o?iju. Le?i ?eš na poplo?ani

pod i uprijeti pogled u devetnaestu stubu na ?uvenom stubištu.

Ja se vra?am, spuštam podni poklopac, i ti ostaješ sam. Nemoj da

te prestraši kakav glodavac. Za koju minutu ugledat ?eš Aleph.

Mikrokozam alkemi?ara i kabalista, našeg stvarnog i poslovi?nog

prijatelja, multum inparvo!

Prolaze?i blagovaonicom, nadoveže:

- Naravno, ako ga ne vidiš, tvoja nesposobnost ne potire moje

svjedo?anstvo... Sidi. Za koji ?asak mo?i ?eš uspostaviti dijalog sa

svim Beatrizinim slikama.

Hitro sam sišao, sit njegovih lupetanja. Podrum, malko širi od stubišta, prili?no je podsje?ao na bunar. Pogledom sam uzalud tražio globus što ga je spomenuo Carlos Argentino. U jednom

116

117

kutu bili su nagomilani sanduci s bocama i torbe od krutog platna.

Carlos dohvati jednu torbu, presavije je i postavi na to?no odre?eno

mjesto. I

- Jastuk nije kraljevski - stao je objašnjavati - ali ako podignem za cigli centimetar, ne?eš vidjeti ni prst pred nosom i svladat ?e te pometnja i stid. Rasprostri se na pod i izbroji devetnaest stuba.

Poslušao sam njegove budalaste upute; napokon je otišao. Brižljivo je zatvorio podni poklopac; unato? pukotini, koju sam kasnije uo?io, zavladao je mrak kao u rogu. Odmah sam prozreo svoj pogibeljni položaj: lu?ak me živa zakopao, davši mi prethodno da ispijem otrov. Carlosovo pedjanje odavalo je pritajeni strah da ja ne?u ugledati ?udo: da zabašuri svoje bulažnjenje, da ja ne saznam za njegovo ludilo, mora me ubiti. Podišla me mutna nelagoda koju sam pokušao pripisati uko?enom položaju, a ne djelovanju narkotika. Sklopio sam o?i, otvorio sam ih. Tada sam ugledao Aleph.

Evo me sada u neizrecivu središtu svoje pripovijesti; ovdje po?inje moj spisateljski o?aj. Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedni?ku prošlost. Kako da drugima prenesem beskona?ni Aleph što ga moje bojažljivo sje?anje tek ovlaš zahva?a? U sli?noj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da ozna?i božanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki na?in, sve ptice; Alanus ab Insulis, o kugli kojoj je središte posvuda a obodnica nigdje; Ezekijel, o an?elu s ?etiri lica, koji se istodobno obra?a Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove nepojmljive analogije; one se, donekle, ti?u Alepha.) Možda mi bogovi ne?e uskratiti da prona?em ekvivalentnu sliku, ali bi tada ovaj izvještaj zabrazdio u literaturu, u patvorinu. Osim svega, ostaje nerješivo središnje pitanje: nabrajanje, makar i djelomi?no, beskona?nog skupa. U tom divovskom trenutku vidio sam milijune ugodnih ili grozomornih ?ina: ni jedan me nije osupnuo više od ?injenice da su svi okupljeni u istoj to?ki, da se ne preklapaju i ne stapaju.

Ono što su mi o?i ugledale bilo je istovremeno; ono što budem zapisao bit ?e susljedno, jer je takva narav jezika. Evo što sam uspio zapamtiti.

U donjem dijelu stube, s desne strane, vidio sam kuglicu koja se prelijevala u svim bojama i gotovo se nepodnošljivo ljeskala. Isprva sam pomislio da se okre?e; potom sam doku?io da je to gibanje opsjena koju stvaraju vrtoglavi prizori u njoj. Promjer Alepha mogao je iznositi dva-tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadržan svemir, u naravnoj veli?ini. Svaka je stvar (uzmimo, zrcalo) bila beskona?an broj stvari, zato što sam je bjelodano vidio iz svih to?aka univerzuma. Vidio sam napu?eno more, vidio sam svitanje i predve?erje, vidio sam mnoštva ljudi u našoj Americi, vidio sam srebrnastu pau?inu u središtu crne piramide, vidio sam nebrojene i bliske o?i kako se ogledaju u meni kao u zrcalu, vidio sam sva zrcala na ovome planetu i ni u jednome svoj odraz, vidio sam u stražnjem dvorištu u Ulici Soler one iste plo?ice što sam ih prije trideset godina vidio u ulaznom trijemu jedne ku?e u Fray Bentosu, vidio sam grozdove, snijeg, duhan, rudne žile, vodenu paru, vidio sam ispup?ene ekvatorijalne pustinje i svako zrnce pijeska u njima, vidio sam u Invernessu ženu koju nikad ne?u zaboraviti, vidio sam zanosne vlasi, uznosito tijelo, vidio sam rak na sisi, vidio sam krug osušene zemlje na plo?niku gdje je neko? bilo stablo, vidio sam jedan ljetnikovac u Adrogueu, primjerak prvog engleskog prijevoda Plinija što ga je na?inio Philemon Holland, vidio sam istodobno svako slovo na svakoj stranici (u djetinjstvu sam se ?udio kako se slova u zatvorenoj knjizi ne izmiješaju i izgube u toku no?i), vidio sam no? i tadašnji dan, vidio sam zalazak sunca u Queretaru što je odražavao boju jedne ruže u Bengalu, vidio sam svoju praznu spavaonicu, vidio sam u kabinetu u Alkmaaru globus medu zrcalima koja ga beskona?no umnažaju, vidio sam konje uzvijorene grive na žalu Kaspijskog mora u svitanje, vidio sam nježne kosti jedne ruke, vidio sam kako preživjeli borci iz neke bitke šalju razglednice, vidio sam u izlogu iz Mirzapura španjolske igra?e karte, vidio sam iskošene sjene paprati na tlu jednog staklenika, vidio sam tigrove, motorne klipove, bizone, morsku bibavicu i vojske, vidio sam sve mrave na ovome svijetu, vidio sam perzijski astrolab, vidio sam u ladici pisa?eg stola (i protrnuo vidjevši rukopis) raskalašna, nevjerojatna, neporeciva pisma što ih je Beatriz slala Carlosu

118

U9

Argentinu, vidio sam omiljeni spomenik u Chacariti, vidio sam užasne ostatke neko? predivne Beatriz Viterbo, vidio sam kolanje svoje tamne krvi, vidio sam mehanizam ljubavi i mijenu smrti, vidio sam Aleph, sa svih strana, vidio sam u Alephu Zemlju, i na Zemlji opet Aleph, i u Alephu Zemlju, vidio sam svoje lice i svoju utrobu, vidio sam tvoje lice, spopala me vrtoglavica i briznup sam u pla?, jer su moje o?i vidjele onaj skroviti i hipoteti?ki objekt ?ijim nazivom ljudi barataju, premda ga ni jedan ?ovjek nije vidio: nedoku?ivi svemir.

Obuzelo me beskrajno udivljenje, beskrajna žalost.

- Mora da si pobenavio od pustog zabadanja nosa onamo gdje

mu nije mjesto - javi se mrski i veseli glas. - Koliko god lupao

glavom, ne?eš mi se za ovo otkri?e odužiti ni za sto godina. Strašan

opservatorij, što kažeš, Borges?

Cipele Carlosa Argentina stajale su na najvišoj stubi. Zate?en iznenadnim polumrakom, nekako sam se iskobeljao i promucao:

- Strašan. Baš strašan.

Za?udila me ravnodušnost vlastitog glasa. Carlos Argentino

nestrpljivo je navaljivao:

- Jesi li sve vidio, u bojama?

U isti mah smislio sam osvetu. Dobrohotno, izrazito samilosno, nervozno, okolišno, zahvalio sam Carlosu Argentinu Daneriju što me uveo u svoj podrum i toplo mu preporu?io da iskoristi rušenje ku?e i napusti pogibeljnu metropolu koja nikome, ali baš nikome, ne prašta. S blagom upornoš?u odbio sam raspravu o Alephu; zagrlio sam ga, na polasku, i ponovio mu da su ?isti zrak i mir dva najbolja lije?nika.

Na ulici, na stubama Concepciona, u podzemnoj željeznici, sva su mi lica bila bliska. Pobojao sam se da me više ništa ne?e mo?i iznenaditi, pobojao sam se da ?e me vje?no pratiti dojam povratka. Na svu sre?u, poslije nekoliko besanih no?i, ponovo me pohodio zaborav.

Postskriptum od 1. ožujka 1943. ćest mjeseci poslije rušenja zgrade u Ulici Garav, izdava?ka ku?a "Prokrust", ne posustavši pred duljinom zamašnog spjeva, izbacila je na tržište izbor "argentinskog iverja". Ishod je izlišno spominjati: Carlos Argentino Daneri dobio je Drugu nacionalnu nagradu za književnost.2 Prva je dodijeljena doktoru Aiti; tre?a doktoru Mariju Bonfantiju; za?udo, moje djelo Kockareve kocke nije polu?ilo ni jednog glasa. Tko zna po koji su put pobijedili neshva?anje i zavist! Ve? odavna nisam sreo Danerija; novine pišu da ?e nam uskoro podariti drugu knjigu. Njegovo nadahnuto pero (sada neoptere?eno Alephom) posvetilo se stihovanju izvadaka doktora Aceveda Dfaza.

Dodat ?u dvije primjedbe: prva se odnosi na narav Alepha; druga na njegov naziv. On, kao što je poznato, potje?e od prvog slova svetog jezika. Njegovo postavljanje na pro?elje ove pripovijesti nije slu?ajno. Za Kabalu, to slovo ozna?ava En Sof, bezgrani?no i ?isto božanstvo; govorilo se tako?er da ima oblik ?ovjeka koji pokazuje Nebo i Zemlju kako bi ozna?io da je donji svijet zrcalo i zemljovid gornjega; za Mengenlehre on je simbol transfinitnih brojeva u kojima cjelina nije ve?a od pojedinoga dijela. Mene zanima: je li Carlos Argentino sam odabrao taj naziv, ili ga je pro?itao, postavljena na neku to?ku gdje se stje?u sve to?ke, u nekom od bezbrojnih tekstova što mu ih je otkrio Aleph iz njegove ku?e? Koliko god to nevjerojatno zvu?alo, ja mislim da postoji (ili je postojao) drugi Aleph, ja mislim da je Aleph iz Ulice Garav lažni Aleph.

Da obrazložim. Oko 1867. kapetan Burton obnašao je u Brazilu dužnost britanskog konzula: usrpnjul942. Pedro Henrfquez Urena otkrio je u biblioteci u Santosu jedan njegov rukopis u kojemu se spominje zrcalo što ga Istok pripisuje Iskandaru Zu al-Karnainu, odnosno Aleksandru Dvorogome Makedonskom. U tome zrcalu odražavao se cijeli svemir. Burton navodi i druge sli?ne tvorevine - sedmerostruki pehar Kai Hosrua, zrcalo što ga jeTarik Benzejjad otkrio u kuli {Tisu?u ijedna no?, 272), zrcalo što ga je Lukijan iz Samosate uspio razgledati na Mjesecu {Vjerodostojna povijest, I, 26), zrcalno koplje što ga prva knjiga Capellina Satyricona pripisuje Jupiteru, sveobuhvatno zrcalo Merlinovo, "okruglo i udubljeno i nalik na svijet od stakla" (The Faerie Queene, III, 2, 19) i

2. "Primio sam tvoju turobnu ?estitku" - pisao mi je. "Ti, ?emerni moj druškane, pucaš od zavisti, ali moraš priznati - makar prepukao! - da sam ovom prilikom svoj šešir uspio zakititi najrumenijim perom: svoj turban, najsjajnijim kalifom medu svim rubinima".

120

121

nadodaje ove zanimljive rije?i: "Svi spomenuti predmeti (kojima je jedina mana što ne postoje) obi?ne su opti?ke sprave. Vjernici koji dolaze u džamiju Amr, u Kairu, dobro znaju daje svemir u jednom , od kamenih stupova što opkoljavaju središnje dvorište... Nitko ga, dakako, ne može vidjeti, ali oni koji prislone uho na stup, tvrde da iz njega ubrzo za?uju ravnomjerno hu?anje... Džamija potje?e iz VII. stolje?a: stupovi su doneseni iz drugih predislamskih hramova, jer, kao što je zapisao Ibn Haldun: " U državama koje su osnovali nomadi cjelokupno graditeljstvo u rukama je stranaca".

Postoji li taj Aleph u srži kamena? Jesam li ga vidio kad sam sve vidio i zatim ga zaboravio? Naš je duh podložan zaboravu; i ja sam iskrivljujem i gubim, zbog tragi?ne erozije godina, crte na Beatrizinu licu.

Za Estelu Canto (Milivoj Tele?an)

Epilog

Izuzev Emme Zunz (tu sjajnu temu, kojoj moja bojažljiva obrada nije ni do koljena, dala mije Cecilia Ingenieros) i Pripovijesti o ratniku i o zarobljenici što tuma?i dva istinita doga?aja, pri?e u ovoj knjizi spadaju u fantasti?ni žanr. Od svih njih prva je najrazradenija: njezin sadržaj govori o posljedicama što bi ih ljudima donijela besmrtnost. Iza toga nacrta etike za besmrtnike slijedi Pokojnik: Azevedo Bandeira iz te pripovijesti ?ovjek je Rivere ili Cerra Larga, a i surovo božanstvo, mulatska i sirova verzija neprispodobivoga Chestertonova Sundava. (U XXIX. glavi djela Decline and Fali of the Roman Empire iznosi se sudbina sli?na Otdlorinoj, samo stoje kudikamo veli?anstvenija i ?udesnija). Za Teologe mogu samo re?i da su san, pomalo sjetan san, o ljudskom identitetu; za ¦irvo topiš Tadea Isidora Cruza dajeglosa Martinu Fierru.

Wattsovo platno iz 1896. poslužilo mije za Asterionovu ku?u i za narav kukavnog junaka. Druga smrt maštarija je o vremenu, koju sam ostvario na temelju nekih misli Piera Damianija. U posljednjem ratu nitko nije više od mene želio da Njema?ka doživi poraz: nitko nije više od mene patio zbog tragike u njema?koj sudbini: Deutsches Requiem pokušava doku?iti tu sudbinu stoje naši "germanofili", koji nemaju pojma o Njema?koj, nisu žalili, ?ak ni slutili. Božji zapis dobio je širokogrudne ocjene: zbogjaguara morao sam vra?u iz piramide u Qaholomu staviti u usta argumente kabalista ili teologa. f/Zahiru iMephupomalo se osje?a utjecaj Wellsovepri?eThe Crvstal Egg (1899.).

J.L.B. Buenos Aires, 3- svibnja 1949.

122

123

Postskriptum iz 1952. ¬etiri sam pri?e dodao ovom izdanju. Ibn-Hakan al-Buhari, mrtav u svom labirintu nije bogznašto (uvjeravaju me) unato? groznom naslovu. Možemo je smatrati varijacijom Dvojice kraljeva i dvaju labirinata koju su prepisiva?i ubacili u Tisu?u i jednu no?, a izostavio je oprezni Galland. ¬ekanje je proisteklo iz crne kronike koju mi je prije desetak godina ?itao Alfredo Doblas dok smo klasificirali knjige prema priru?niku Bibliografikog zavoda u Bruxellesu. Svesam te naputke sasvim zaboravio, osim jednoga što kaže da Bogu odgovara broj 231. ¬ovjek iz te vijesti bio je Tur?in: prepravio sam ga u Talijana, da ga lakše naslutim. Trenutna i uzastopna vizija jedne duboke sirotinjske zgrade, krcate stanarima kao šipak, potakla me na pripovijest ¬ovjek na pragu; smjestio sam je u Indiju, da njezina nevjerodostojnost bude koliko-toliko podnošljiva.

J. L. B.

Sadržaj'.

Besmrtnik 5

Pokojnik 19

Teolozi 25

Pripovijest o ratniku i o zarobljenici 33

Životopis Tadea Isidora Cruza 39

EmmaZunz 43

Asterionova kuća 49

Druga smrt 53

Deutsches Requiem 61

Averroesova potraga 67

Zahir 75

Božji zapis 83

Ibn-Hakan al-Buhari, mrtav u svom labirintu 89

Dva kralja i dva labirinta 97

Čekanje 99

Čovjek na pragu 103

Aleph 109

Epilog 123

124

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveu?ilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.134.2(82)-32= 163.42

BORGES, Jorge Luis Aleph / Jorge Luis Borges ; prijevod Milivoj Tele?an... <et al.>. - Zagreb : Globus media, 2004. - (Biblioteka

Jutarnjeg lista XX. stolje?e ; knj. 10)

Prijevod djela: El Aleph. - Prilog uz: Jutarnji list = ISSN 1331-5692, god. 7,

br. 2151 (2004). ISBN 953-7160-08-4 440401068

JMK