Bariko Alesandro - Ova priča

Mlačna majska noć u Parizu, tisuću devetsto i treće. Sto hiljada Parižana je usred noći izišlo iz svojih kuća i u gomili se slijevalo prema stanicama Saint-Lazare i Montparnasse, željezničkim kolodvorima. Neki nisu ni spavali, drugi su navili budilice u nedoba da bi se potom izvukli iz kreveta, nečujno se oprali i bez spoticanja o predmete, potražili jakne. U nekim su slučajevima odlazile cijele obitelji, ali ipak većinom su pojedinci bili ti koji su odlazili na put, često protiv svake logike i zdrava razuma. žene su, kasnije, u krevetu, pružale noge na, sada praznu stranu. Roditelji su razmjenjivali pokoju riječ, zaostalu iz rasprave od jučer, od dan prije, tjedan prije. Riječi su se ticale samostalnosti djece. Otac se dizao s jastuka i gledao na sat. Dva su sata. čula se veoma neobična graja jer je sto tisuća ljudi u dva sata ujutro nalik bujici koja teče nepostojećim koritom, bez kamenja, bez šljunkovite obale. Samo voda što pljuska o vodu. Njihovi su glasovi odjekivali medu željeznim roletama, praznim ulicama i nepomičnim predmetima. Njih sto tisuća na juriš je zauzelo kolodvore Saint-Lazare i Montparnasse, jer su se bojali da više neće naći mjesto u vagonima za Versailles. Ali na kraju su svi našli mjesto u vagonima za Versailles. Vlak je krenuo u dva i trideset. Juri, vlak za Versailles. U kraljevskim vrtovima, na noćnoj ispaši, privremeno krotki, pod željeznim šasijama, oko srca klipova, čekala su ih 224 AUTOMOBILA, nepomična na travi, obavijena blagim mirisom ulja i slave. Bili su tamo da sudjeluju u velikoj utrci, od Pariza do Madrida, po Europi, iz magle prema suncu. Pusti me da odem vidjeti san, brzinu, čudo,

ne zaustavljaj me tužnim pogledom, noćas me pusti da živim ondje na kraju svijeta, samo noćas, onda ću se vratiti. Iz Versajskih vrtova, madame, kreće utrka snova, madame Panhard-Levassor, 70 konja, 4 čelična cilindra, šuplja poput topova, madame. AUTOMOBILI su postizali brzinu do 140 kilometara na sat, siloviti na zemljanim cestama punim rupa, protiv svake logike i zdravog razuma, u vremenu u kojem su vlakovi, u sigurnosti tračnica jurili da iskre frcaju, a jedva jedvice dosezali brzinu od 120 na sat. U to su vrijeme bili sigurni — sigurni — da se brže i ne može, ljudski govoreći: to je bila posljednja granica i to je bio kraj svijeta. To objašnjava kako je bilo moguće da sto tisuća duša nahrupi sa stanice u Versaillesu, u tri ujutro, mlačne, svibanjske noći, pusti me da živim ondje, na kraju svijeta, samo noćas, molim te, onda ću se vratiti. Kad bi i samo jedan automobil naišao seoskom cestom, trčali su do iznemoglosti kroz žito, da prosijeku kroz taj oblak prašine, i iz stražnjih su dijelova dućana kao djeca trčali da ga vide kako prolazi ispred crkve, odobravali kimanjem glave. Ali 224 automobila zajedno, to je bilo pravo čudo. Najbrži, najteži, najpoznatiji. Bili su kraljevi, AUTOMOBIL je bio kralj, rodio se kao kralj, još ga nisu gledali kao slugu, a utrka je bila njegovo prijestolje, njegova kruna. U to vrijeme nisu postojali automobili, postojali su KRALJEVI, dođi ih vidjeti u Versailles, ove mlačne, svibanjske noći, Pariz, tisuću devetsto i treće. čekali su zoru da krenu. Onda redom put Madrida. Pravila utrke propisivala su da kreću jedan za drugim. Vožnja se trebala odvijati u tri etape: pobjednika će odrediti zbroj vremena. Našli su se tamo i motocikli: ali nije to bila ista stvar. Automobil na čelu kolone bio je obavijen

oblakom prašine i krenuo je tek tren prije tebe. Kad si ušao u gust oblak, znao si da ti je nadohvat. Nisi ga vidio, ali si znao da je tu. Potom bi naslijepo jurnuo za njim. Tako se moglo nastaviti kilometrima. Kada bi mu na kraju ugledao stražnji dio, počeo bi urlati da ti se makne s puta. Ostao bi u zasljepljujućoj prašini sve dok mu se ne bi približio sa strane i pretekao ga prednjim dijelom. Zatim bi se oblak rasplinuo i ponovno bi vidio ispred sebe. Što god da se pojavilo pred tobom, to si stekao u ludilu pretjecanja i sada te čeka. Oštar zavoj, suženje mosta, zanos ravne ceste kroz niz topola. Gumeni kotači prašili su mimo jaraka, odbojnika, uznemirenih lica zapanjene publike. Neshvatljivo je bilo kako su uspjevali izvući živu glavu. Sto se tiče Španjolaca, tamo u Madridu, očekivali su dolazak utrke sutradan u zoru. Nisu znali što bi pa su odlučili plesati cijelu noć. Sjajna kosa, uredno počešljana na razdjeljak posred tjemena, ja sam glavni konobar ovom društvu za stolom koji upravo broji 224 pribora za jelo, onoliko koliko ih je želio kralj, ispod velikog, plavog šatora, u Španjolskoj, tisuću devetsto i treće. Baš ispred natpisa cilj, ovo neprekidno svjetlucanje srebra i kristala. Brisao sam prašinu s kristalnih čaša, jednu po jednu i ponovit ću to za koji sat, da uklonim jutarnju vlagu. Obećao sam da će pri tutnjavi automobila kraljeva zveckati savršenim sjajem. Zbog toga posljednjih stotinu metara ulice polijevam vodom u pravilnim razmacima od sat i pol. Neće biti prašine na mom kristalu, hombre. Daj mi usne, gospođica, koje će dodirnuti taj kristal, daj mi dah koji će ga zamagliti, daj 8 mi ushit kojim isprobavaju haljinu, u ovom trenutku, ispred španjolskih ogledala kojima ću zavidjeti cijeloga života. Za to vrijeme prvi

automobili već su stigli u Chartres. Na ulazu u grad polagano su kočili dok su ih kontrolori utrke pratili na biciklima, prolazili su kroz grad kao životinje na uzdi. Još su brektali od netom završene utrke i imali su težak miris upravo proživljenog. Vozači su iskoristili priliku da nešto popiju i da očiste naočale. Oni koji su putovali s mehaničarom, u većim automobilima, razmjenjivali su pokoju riječ. Kad su stigli u predgrađe, kontrolor na biciklu se udaljio, a motori su ponovno zatutnjali prema poljima. U Chartres je prvi stigao Louis Renault. U Chartresu je bila katedrala, a u katedrali su bili stakleni prozori. Iza staklenih prozora je bilo nebo. Milijuni su ih došli vidjeti, načičkani uz rub ulica kao muhe na ušećerenoj traci, dugoj traci koja proteže kroz francuska polja. Prvi koji se stao bio je Vanderbilt, zbog raspuknuta cilindra njegova Morsa, koji je izgledao kao torpedo. Vidjeli su kako se zaustavlja kraj kanala. Barun Caters prošao je tri mjesta Ronde, pozdravljao je rukom, a zatim napao Jarrota i Renaulta, na dugačkoj ravnini duž rijeke. Na mjestu neočekivanog zavoja njegov se Mercedes previše zanio, te se zabio u drvo kestena. Kesten je bio star nekoliko stoljeća i raspolovio je lim. Jedna žena u Ablisu već je pola sata slušala veliku buku, pa je izašla iz kuće i

otišla vidjeti što se zbiva. U ruci je još držala dva jaja, jer je bila usred kućanskih poslova. Stala je nasred ceste da pričeka drugi oblak pa da shvati o čemu se radi. Oblak je stigao brzinom kakvu žena nije prije poznavala. žena se kretala sporošću kakvu je vozač već zaboravio. Stisnula je jaja u ruci. Krckanje ljuske čuo je bog, možda, dok je PanhardLevassor Mauricea Farmana rastavljao ženu od života i odbacio je nekoliko metara dalje, gdje se neko vrijeme mučila, a zatim umrla smrću koju ni teoretski nije mogla dokučiti. Prve su novosti

govorile o Marcelu Renaultu, o nesreći, ali ništa više. Mogli su izvijestiti da se radi o udesu. Zatim se traka utrke vratila na prizor Marcela Renaulta, koji je ležao na zemlji, uz rub ceste i na župnika nagnutog nad njim, dok su ostali automobili jurili kao strijele prema redu utrke i zasipajući prašinom davali posljednju pomast. Poslije se govorilo da ga je nešto odbacilo u stranu, tako da su četiri kotača bez nadzora jurnula prema nesretnoj svjetini. Nitko nije znao reći kako to da nije došlo do pokolja. Marcel Renault je bio sav slomljen. Umro je na mjestu. Naravno da je vjetar podizao lanene stolnjake što je bilo naporno, i zbog čega smo ih morali maknuti pa stol više nije izgledao isto. Nasred stola košarica s frezijama. Crvenim i žutim, razumije se, bojama kraljevine. Na vijest o Renaultovoj smrti, koju su primili putem kablograma, Španjolci su u njegovu čast održali minutu šutnje. I u to vrijeme u dušama se stvarala misao da je sada, zbog te smrti, utrka uistinu poprimila oblik koji joj je pristajao, tako da nikakva elegancija niti raskoš ne bi zazvučali pretjerano, niti djetinjasto, što joj je išlo u prilog. Shvatili su to sa stanovitim olakšanjem. Za to je vrijeme ona, koja je bila najmlađa, rekla da će ostati kod kuće, do zalaska sunca i tek navečer će otići na ples. Zašto mi to radiš, upitao ju je otac. Njezina je ljepota zasljepljivala. Namjestila je uvojak na vratu. Na ploči, kraj natpisa cilj, stajale su novosti o utrci, a od podneva su iz cijele Španjolske počeli stizati ljubitelji utrka, a potom i nekoliko plemićkih obitelji, neki su doveli i djecu. Mnogi su se planirali poslijepodne vratiti kući da se presvuku i osvježe prije duge noći. Uto je netko rekao da je Porterov Wolsley udario u prijelaz preko željezničke pruge i zapalio se.

Ono što ne mogu zaboraviti jest mnoštvo ostalih automobila koji mi prolaze iza leda, bez ikakva usporavanja, dok ja stojim i promatram onog čovjeka koji dostojanstveno gori, leda uspravnih na naslonu, sklopljenih ruku, u plamenu svog automobila, samo mu glava visi na jednu stranu što govori da je već mrtav. Poslije su neki dotrčali s vjedrima vode. Crni je dim na suncu zaudarao po lešu na suncu. Kažem vam da su automobili prolazili iza mojih leđa, ali nisam to umislio. Na ulazu u Angouleme, tri kilometra od kontrolne točke, jedan seljak je rekao da mu se živo fućka za to što se dogodilo jer on ima svog posla, pa je zazviždao psu koji je natjerao tri krave da pređu cestu. Richard je dojurio brzinom od sto dvadeset kilometara na sat, nije ni taknuo kočnicu nego je kroz zrak, između dviju topola, presjekao zraku za vječnost. Njegov Mercedes se loše dočekao i dvije topole su se poklopile tako da se to nije moglo ni zamisliti. Richard je umro na mjestu, a sjajno drvo upravljača kao tamno rebro žarilo mu se među ostala rebra. Kablogrami su u Parizu otkucavali nejasan izvještaj, jer kuda god da je utrka prolazila izazivala je metež telegrafskih poruka, kao poslije eksplozije. Javljam da se dogodila nesreća.nevjerojatno mnoštvo svijeta. Bartamovo prolazno vrijeme na kontrolnoj točci, smrt ga je snašla u 11 i 46. gotovo onemogućeno jamstvo za sigurnost uvjeta. U svoj su se toj pomutnji namještenici kraj ploče u Madridu mučili pod već visokim suncem, lijepili su pa skidali natpise i neprekidno pisali kredom na crnoj ploči. Prosljeđivali su im listiće koje su poslije nizali na veliku iglu, nakon što bi ih zapamtili i velikim slovima prepisali da ih i ostali mogu vidjeti. Kad bi nanizani listići došli do vrha te velike igle, dječačić bi ih praznio u smeće. Ali dječačić je bio promućuran jer ništa nije bacao i

sljedeći je dan, kod kuće, iznova sve čitao. Poslije, tijekom života, nije više ništa drugo mogao čitati, jer mu se sva književnost činila kao pojednostavljenje za djecu, ili nepotreban izljev osjećaja. U svakom slučaju složili su se da je najprimjerenija riječ retirado jer 10 nisu razbistrili nijansu između zaustavljanja s motorom u kvaru i vječnog umiranja u kolopletu željeza i benzina. Imena onih koji su proglašeni za retirados bila su ispisana na donjem dijelu ploče tiskanim slovima. Ljudi

su gledali kako popis raste, a neki su se smijali i počeli zapitkivati hoće li njima, koji su čekali na madridskoj ciljnoj ravnini, ostati nešto da vide. Ljepota moje kćeri, eto što će vam ostati da vidite, pomislio je on. Baš u trenutku u kojem je ogromni Steadov De Ditrich preletio preko ograda mosta te se prevrnuo zbog velike brzine. Zaklinjali su se da su se kotači i dalje bjesomučno okretali i sagorijevali konjske snage, trenutak prije nego se sve razmrska na šljunkovitoj obali rječice. Pralje, dva kilometra dalje u dolini, vidjele su kako protječe voda mutna od krvi i benzina, ali nisu mogle shvatiti zašto. U Parizu im je, pak, postajalo jasno. Na puškomet daleko od rijeke koja je još krvarila, u mjestu koje se zove Belamas, izmaglica umora pala je na Tourandove oči, pri trideset i drugom pretjecanju i automobil se odsklizao u stranu, kao da je samo želio otići odanle. Dijete je vrisnulo, ali bez glasa, razjapljena grla. U taj se čas vojnik na odsustvu, Dupuy, bacio između automobila i djeteta, taman da presiječe smrtnu crtu sudbine koja je išla od čudovišta prema djetetu. Golem poklopac automobila u obliku školjke podigao ga je sa zemlje kao krpu i prije nego što je ponovno pao natrag na zemlju već je umro kao junak.

Automobil se, odbacivši vojnika kao lutku, našao na sredini ceste, ali je poput ranjene životinje najednom pomahnitao i naglo skrenuo udesno te se sjurio među publiku i stao gaziti sve pred sobom. Poslije se doznalo da je nastradao jedan čovjek. Ali očevi su i dalje dovodili djecu, a djevojke su nervozno smijuljile i šetkale u grupama gore-dolje uz rub ceste. Satima su ljudi stajali na pragovima trgovina i tresli glavama. A onaj tko bi došao u kupovinu, zastao bi i gledao. Neki su se uspinjali na zvonike da gledaju, s visoka, jer je tog dana sve bilo moguće. Govorilo se o tri milijuna ljudi, koji su se poredali uz cestu da se dive, opčinjeni tim čudom. U pariškim su uredima kablogrami malo po malo iscrtavali sliku dugačke zmije koja se bez kontrole spuštala niz Francusku, obnevidjela od zanosa i umora, nasumce štrcala otrov, ozlojeđena zbog prašine i ljudske galame. Za to je vrijeme na ploči u Madridu sve i dalje bilo u znaku grozničava mijenjanja natpisa, čisto i tiho, iz čega nitko nije mogao razabrati ništa drugo doli puku živost utrke i žestoko izmjenjivanje sportskih događaja. Limena glazba je uvježbavala na suncu, prvi koji su zaplesali prisjećali su se koraka što su ih naučili kao djeca i njima se sada uzdizali do neočekivane ljepote. Hoće li zaplesati s nama, ta prašnjava gospoda? što kažeš, hoće li zaplesati s nama?, baš imam rupčić koji mu želim pokloniti, a čuvam i poljubac, za spomen drag. U Versaillesu, gdje je sve i započelo, vrtlari su procjenjivali štetu, u kraljevskoj tišini, gotovo opustošenoj, i tapkali su besciljno kao gavrani na posijanom polju i saginjali se da pokupe ostatke sa zabave. Jedan od njih se uspravlja i gleda u pravcu Španjolske. Javlja mu se sumnja da će vidjeti da se koji od automobila vraća, polako, svladan grizodušjem koje ne bi uspio iskazati. Ali automobili se ne vraćaju.

Upitali su monsieur le Presidenta što misli o tome, a on je odgovorio da je teško dokučiti. Rekao je da nije sasvim jasno što se događa. Okrenuo se prema Dupinu, jer je njemu vjerovao. Dupin je napravio kretnju u zraku, kao da pokazuje let ptica. Jato što ga je hitac iz puške nagnao u bijeg. Za to su vrijeme prvi automobili stizali u Bordeaux, prvi zacrtani cilj tijekom utrke. Mjerači vremena u svečanim odijelima proučavali su kazaljke na tamnim brojčanicima, odbrojavali su poeziju višeznamenkastih brojeva koji su označavali vrijeme. Vozači su se izvlačili iz sjedala, teturali i tražili nešto za piće, smješkali se reda radi na dobacivanja ljudi. Kad bi podigli naočale na čelo, na bijeloj bi im koži sijevnule uznemirene oči. Kao da su vidjeli duha, ili požar. Svako toliko bacam pogled na ploču jer glavni konobar mora sve znati, i ništa ga ne smije iznenaditi. Kakva dosjetka o pobjedniku, na primjer, može uljepšati kretnju kojom se podiže vilica s poda, a to se uči s vremenom. Sve vrijeme koje sam potratio izvodeći piruete oko svečano prostrtih stolova. Kad bih u niz poredao sve svoje korake, korake svog života, mogao sam stići do Pariza, onako malčice nagnut prema naprijed, ostavljajući iza sebe diskretan dašak kolonjske vode. Anđeo u suprotnom smjeru, hombre.Otvorio je vrata, nakon što je pokucao i rekao joj je da su stigli u Bordeaux, ali kćerka nije izgledala uzbuđeno, čak se nije ni okrenula, samo je pitala glasom punim dosade je li dan vjetrovit. Ne znam, odgovori on. Ne znaš, kaže ona, tiho. U Parizu su zastupnici zastajkivali u hodnicima, a neki su glasno zahtijevali od vlade da se umiješa. Moglo bi se reći da sve do samo dan ranije nisu niti znali što su to zapravo automobili: u najbolju ruku zamišljali su ih kao pretjerano velike muške

ukrase. A sada su ubijali. To ih je

užasavalo: kao neočekivan ugriz odana psa, nestašluk djeteta, nevjerno pismo ljubavnika. Kazaljke su privremeno prvim proglasile Fernanda Gabriela, u kaosu u Bordeauxu. Izjavio je da je od polaska iz Versaillesa pa dok nije stigao do cilja, pretjecao 78 puta. Ruke su mu drhtale pa se nasmijao što nije uspio čak ni cigaretu zapaliti. I svi su se oko njega smijali. Monsieur le President je podigao pogled prema Dupinu i upitao koliko im još sati treba da nestanu s francuskog tla i odu prolijevati krv po španjolskim cestama. Dupin je pogledao papir što ga je držao u ruci. 12 Još uvijek u utrci, na dvjesto sedamdeset i prvom kilometru, Loraine Barrow, osjetio je kao da njegove ruke pripadaju nekom drugom, a upravljač mu je pred očima izgledao kao neki nepoznat predmet. Putovao je s mehaničarom koji je sjedio do njega. Pokušao je zaurlati, bilo što, ali iz grla naprosto nije bilo glasa. Možda još nisam spomenuo da će za stolom sjediti kraljevska obitelj i to je objašnjavalo moju neprirodnu mirnoću, tišinu kretnji i zlatnu svjetlost tog poslijepodneva. Sanjaoje da radi kao mehaničar na utrci, stoga nije bio tužan kad je vidio kako mu stoljetna bukva dolazi u susret te guta automobil koji je gubio nadzor pod utrnutim rukama Lorainea Barrowa. Tko bi rekao da će završiti kao stih španjolskog pjesnika, ispisan kredom na crnoj ploči, »Povukao se Loraine Barrow« - prasak je ostao u Francuskoj, krv i dim - u Španjolskoj samo stih, pjesnikov, za ples. Dupin je ispravio podatak, i pridodao mehaniča-rev ugasli život brojčanom stanju ludila / točnost mjerača vremena, veseli pljesak starijih, uz rub ceste / na izlazu iz Bordeauxa već su tisuće ljudi čekale da vide novi start / podsjeti me koliko ih je ispalo, rekao je monsieur le President, umoran, ali kako samo djeca trče, trče

njih dvojica, od polja do ceste, ususret velikoj utrci, sami i malešni, skrivajući se od sviju, trčali su, zatim hodali, a zatim su se ponovno dali u trk, VRISNULI SU, kad su spazili cestu, vrištali su bez glasa, bez riječi, kao ptice ljeti na nebu iznad trgova: na kraju stižu do ljudi, probijaju se, između hlača ostalih koji čekaju, do prvog reda, u očima bijela crta ceste i u dnu obris brežuljka, krilo iz kojeg će nastati čudo, nalet oblaka prašine, buka koju ne poznaju, i nešto čega će se sjećati zauvijek kao prvog osvita u životu. Drhte zadihani. Gledaju jedan drugog. Prijatelji zauvijek. Ali: Dupin savija list papira i stavlja ga u džep. udar španjolskog vjetra podiže laneni stolnjak ispod kristalnih čaša. u Versaillesu gavranovi odjednom podižu glavu kao da je brecnulo zvono na nepoznatu zvoniku, monsieur le President čini hladnu kretnju, otvorenom rukom, bijelom rukom, gotovo kao oštricom noža. Zaustavite te idiote, izusti, glavni konobar je još jednom rukom poravnao nabore na stolnjaku koje je iscrtao vjetar, a on izbrisao, bezazleni Dupin daje rukom znak naklona i izlazi iz sobe. njih četrdeset tisuća, u tom trenutku, pleše u Madridu i ne zna što se događa. Da c'estfini. Francuska je vlada uistinu prekinula utrku, munjevitom i dostojanstvenom naredbom. Obuzdali su čudovište, prije nego mogne ponovno ubiti. Francuzi su se bojali da ne ražaloste španjolskog kralja Alfonsa XIII., koji je u Madridu u raskoši i mondenosti čekao automobile kraljeve. Zbog toga su predložili organizatorima da automobile prevezu vlakom iz Bordeauxa do Pirineja te da na španjolskom tlu nastave utrku sve do predviđenog 13 kraljevskog cilja. Bila je to samo jedna ideja. Španjolskom se, pak, kralju to nije svidjelo i držao je da razlog nije potrebno objašnjavati. U

znak žalosti naredio je da se prije večeri rastave pozornice koje su trebale ugostiti najbolje španjolske izvođače. Zabranio je glazbu, nije dopustio ples od zalaska pa slijedeća tri dana. Sklopili su plave šatore pod kojima je već bila spremna magija električnog svjetla. Netko je polako, crnim krpama, s velike ploče obrisao kredu, pretvorio je slavu imena i točnost mjerača vremena u bijelu prašinu, u vjetar na rukama i odjeći. Novost sam saslušao blago pognute glave, sa smiješkom. Zahtijevao sam od svojih konobara da ne skidaju bijele, platnene rukavice, jer ovom stolu dugujemo poštovanje i uvažavanje. U tim slučajevima - koji su se mogli dogoditi — red kojeg se treba držati, u raspremanju stolova sljedeći je: kristalne čaše, pribor za jelo, tanjuri, ubrusi. Potom ukrasi. Podignut ćemo na kraju veliki laneni stolnjak — kao jedro — te ga sedam puta presaviti, tamo gdje tkanina čuva trag vrućeg glačala. Tako će se zatvoriti krug stvari koje se nisu dogodile, koje u našem poslu, kao i u životu, čuvaju tajnu, i dublje značenje, svega što postoji. Vratit ću se kući

polagano hodajući, uspravnih leđa s cigaretom u ustima. Ono što je važno, mogu jamčiti da nije bilo prašine na kristalu mojih čaša. Ali to čak nitko, osim mene, nije znao. U vlažnim plahtama, sporo će san doći, u znoju noći. Neka me Bog spasi samoće. Kćeri, zašto plešeš sama na praznoj stazi ove propale noći, među ljudima koju su se već razišli, zamišljeni sa žarkim željama? Koje vrijeme mjeri tvoje srce, bolno od sanjivosti i oholosti, kad stiže uvijek u pogrešan čas? Neće sačekati tvoju divotu, a moj će ponos umrijeti u mukama. Neka bude blaga kazna, za toliku rasipnost. Pažljiv je anđeo što bdije nad našom samoćom. Preostale automobile su odvukli do stanice, ukrcali ih na beskonačno dug vlak, koji ih je polako vratio u Pariz.

14 Ultimovo djetinjstvo Ultimo se zvao upravo tako jer je bio prvorodeni sin. — I posljednji — odmah je pojasnila njegova majka, čim je došla k sebi nakon poroda. I tako ga nazvaše Ultimo. U početku se činilo da ne želi znati za njega. U prve četiri godine života prebolio je sve moguće bolesti. Krstili su ga tri puta: svećenik nije imao snage dati posljednju pomast tako majušnom stvorenju s takvim očima: zato su ga svaki put krstili tek da se ne vraćaju bez sakramenta. — Neće mu škoditi. Ultimo je zapravo svaki put preživio: malen, suhonjav, blijed kao krpa, ali živ. Ima snažno srce, govorio je otac. Ima sreće, govorila bi majka. Zato što je bio živ, otac ga je u dobi od sedam godina i četiri mjeseca u studenom 1904. odveo u staju i pokazao mu dvadeset i šest pijemontskih krava koje su bile sve njegovo bogatstvo, i rekao mu je da ne kaže još mami, ali uskoro će ga osloboditi, jednom za svagda, ove gomile govana. Zamahnuo je širokom kretnjom, prilično svečanom, kojom je obuhvatio cijelu prostoriju, tamnu i smrdljivu. Zatim je počeo skandirati veoma polako: — Garaža Libera Parrija. Libero Parri bilo je njegovo ime. Garaža je riječ koja je dolazila iz francuskog i Ultimo je nikad ranije nije čuo. U tom je trenutku pomislio da zasigurno znači nešto kao »uzgoj« ili u najboljem slučaju »mljekara«. Ali nije razumio novu riječ. — Popravljat ćemo automobile — objasnio je, precizno otac. E, to je zbilja bila novost. — Automobili još uvijek ne postoje — primijetila je majka, kad joj je na kraju priopćio, jedne večeri, u krevetu, nakon što su ugasili svjetlo.

— To je pitanje kojeg mjeseca. I onda će postojati — ispravio ju je Libero Parri, njezin muž, stavljajući joj ruku pod spavaćicu. 1 Ultimo (tal. posljednji) 15 — Dijete je tu. — Nema problema, bit će posla i za njega, naučit će. — Dijete je tu, makni tu ruku. — Ah — uzdahne Libero Parri i prisjeti se kako su zimi zbog štednje ogrjeva svi spavali u jednoj sobi. Još su neko vrijeme šutjeli. A onda je on ponovno napao. — Razgovarao sam o tome s Ultimom. On se slaže. — Ultimo? — Da. — Ultimo je dijete, ima sedam godina, dvadeset kila i astmu. — Što ima veze, on je posebno dijete. U obitelji su imali tu misao da je on posebno dijete. Zbog svih tih bolesti i ostalih stvari koje je teško objasniti. — Ne bi li mogao, radije, razgovarati s Tarinom? — Ne bi shvatio. On je kao i svi ostali, samo mu je zemlja na pameti, zemlja i blago, mislio bi da sam poludio. — Možda bi bio u pravu. — Ne, ne bi bio u pravu. — Kako možeš reći tako nešto? — On je iz Trezzate. Biti iz tih krajeva predstavljalo je neoboriv argument. — Onda razgovaraj sa svećenikom. To što Libero Parri nije bio ateist i socijalist bilo je samo zbog manjka vremena. Da je pronašao samo par sati da se informira, postao bi sigurno. U međuvremenu, mrzio je svećenike. — Još koji savjet? — upitao je.

— Šalila sam se. — Ne, nisi se šalila. -— Kunem se da sam se šalila — i posegnula je rukom u muževljeve hlače. Voljela je to činiti. — Dijete — promrmljao je Libero Parri. — Ne obraćaj pozornost — predloži ona. Zvala se Florence. Otac joj je bio Francuz koji je godinama putovao Italijom i prodavao žensku cipelu koja je bila njegov izum. Zapravo se radilo o običnoj cipeli kojoj se mogla dodati, po potrebi, peta. Mogao si je staviti i skinuti zahvaljujući vrlo praktičnom sistemu vezica. Prednost je bila u tome što si s jednim parom dobio dva, jedne za posao, a druge za navečer. Mana nije bilo, mislio je on. Jednom je prilikom bio u Firenci i ostao je očaran. Zbog toga je prvoj kćeri dao to ime. Uostalom, i u Rimu se poprilično dobro zabavio: pa je tako sina koji se rodio godinu dana kasnije nazvao Romeo. Potom ga je uhvatio zanos Shakespearom pa je otada nadalje bilo i Julija, Rikarda i sličnih imena. Važno je vidjeti kako ljudi biraju imena. Umiranje i davanje imena — vjerojatno jedino to radimo »iskreno« — za cijelo vrijeme dok trajemo. Florence je

završila poslić, skliznula pod pokrivač i završila ustima. Smatralo se da ta praksa nije prikladna za jednu suprugu i u tim su krajevima taj način vođenja ljubavi zvali francuskim i ona se osjećala ovlaštenom. — Jesam li bio glasan? — pitao je kasnije, Libero Parri. — Ne znam, ali čini mi se da nisi. — Nadajmo se. Ultimo ionako ne bi ništa čuo jer tijelom jest bio u svom krevetu, koji se nalazio u dnu sobe, ali je u mislima bio na cesti koja vodi do rijeke, jednog dana prije dvije zime, pored oca i čekao. Rano jutro. Priroda je još škripala od sinoćnjeg inja, pod svjetlošću zubatog sunca. Ponio je od kuće

jabuku za jelo i upravo ju je glačao rukavom kaputa. Otac je pušio i pjevušio. Pješačili su od kuće do križanja za Rabello i sad su tamo čekali. — Kamo ga vodiš? — pitala je mama. — Muške stvari — odgovorio je Libero Parri, i od tada Ultimo nije više postavljao pitanja, jer kad imaš pet godina i tvoj te otac vodi sa sobom, sretan si i to je dovoljno. Skakutao je iza njega sve do skretanja za Rabello. Skakutao je, a nije mogao znati, da će se kad odraste bezbroj puta sjetiti tog prizora; baš tog: očeve krupne figure koja korača krupnim koracima ispred njega ususret jutarnjoj magli, a da se nijednom nije okrenuo, ni da ga pričeka, ni da provjeri je li još uvijek iza njega. U toj strogosti i potpunom odsustvu bilo kakve neodlučnosti, otac mu je pokazivao što znači biti ocem: a to je znati hodati, da se ne osvrćeš. Koračati dugim koracima odraslih, bez milosti, ali čistim i pravilnim koracima, da ih tvoj sin može razumjeti i blisko slijediti, bez obzira na njegov dječji korak. A da bi znao koračati da se ne okrećeš treba snage: kako bi on znao da se neće izgubiti, i da je koračati zajedno sudbina u koju se ne smije nikada sumnjati, jer je tako zapisano na zemlji. Malo kasnije Ultimo je vidio kako se u daljini diže oblak prašine. Otac nije ništa rekao, ali je bacio cigaretu i stavio mu ruku na rame. Oblak se spuštao iz Rabella i pratio zavoje ceste. S oblakom se približavala i orljava kakvu Ultimo nikad prije nije čuo, kao da tutnje metalni bjesovi. Najprije je vidio velike kotače, potom škripu golema hladnjaka. Zatim čovjeka kako sjedi nevjerojatno visoko, strci iz prašine, oči mu velike kao u kukca. Neobična stvar kretala se ravno prema njima, nečuvenom brzinom, a buka se pojačavala u njihovoj utrobi. Prizor je bio jezovit i Ultimo je predosjetio nešto za njega možda sudbonosno kad je u trenutku shvatio da u

njegovim mislima, u njegovu srcu, u njegovim živcima, u tom trenutku nije bilo straha, nimalo, ni daška, nego samo želja, bezuvjetna, da pohrli progutati taj oblak prašine koji upravo tutnji prema njima dok se survava s brda i sliježe na raskrižje: čovjek-kukac nepokolebljiv tamo gore, kotači što proždiru rupe u tlu, rasklimano ljuljanje splavi za brodolomnike na moru, ali splavi potpuno sigurne u sebe, dok ciči željezo iz utrobe, prelazi raskršće i bez oklijevanja ga svladava, na neki ga način cijepa, pa savija udesno parom gumenih kotača. Ultimo je osjetio očevu ruku kako mu stišće rame i vidio kako se čovjek tamo gore zanio na jednu stranu nagnut s rukama na upravljaču, kao da sam tjera naprijed tu neman, samom snagom te smjele kretnje na kojoj mu je Ultimo odmah pozavidio i gotovo ju je osjetio na sebi, kao da ju je oduvijek poznavao - težinu u rukama, nakošenu sliku ceste, nevidljivu silu koja te vodi, let sličan letu protiv vjetra. Napokon, veličanstveno ukliznuvši u nužnu promjenu smjera, velika je životinja pred njihovim očima pokazala bočnu stranu, i s velikom elegancijom otkrila žensku siluetu koju prije nisu vidjeli jer je bila smještena na povučenije sklonište u metalnom oklopu, na nižem sjedalu koje je Ultimu izgledalo kraljevski, poput prijestolja, možda zbog velikog, ružičastog šešira što ga je žena nosila na glavi, pod bradom zavezanog sifonom boje jantara. Više nikad neće zaboraviti vrat te žene koji se otklanja u stranu, kao da prihvaća poziv zavoja, kretnjom koja je odgovarala akrobaciji vozača, ali pretvorena u neizrecivu nježnost - ili u elegantan skepticizam, tko zna. Zvijer je na svom novom kolosijeku, zaokrenula pramac prema rijeci i podnevnom suncu i začas nestala iz vida u oblaku prašine. Ultimo i njegov otac ostali su kao ukopani u mjestu, i iz daljine osluškivali note mehaničkog koncerta koji je

odjekivao medu topolama, dok nije utihnuo. U zraku se osjećao miris koji nije pripadao prirodi, a koji će godinama poslije postati njihov miris, onaj koji će njihove žene naučiti voljeti. Libero Parri je pričekao da zrak ponovno postane čist i tih. Poslije je dodao: —

Nećemo reći ništa mami. — Nećemo — složio se Ultimo. Potom je prvi put vidio automobil. Ako želimo biti precizni, vidio ga je u zavoju, odnosno vidio ga je kako savršeno i staloženo mijenja smjer: a ta činjenica može biti doprinos objašnjenju zaludenosti tog djeteta, u kasnijoj dobi, kojoj će posvetiti velik dio svog života. Ponovno je vidio taj automobil, kako tutnji u zavoju, dok je tonuo san, u mraku, samo nekoliko metara podalje od kreveta u kojem su se njegovi otac i majka upravo voljeli na francuski način. Zato ih i nije čuo kako se tiho smiju niti je primijetio kad je otac ustao iz kreveta i otišao po nešto. Vratio se, a u ruci je držao upaljenu svijeću i list papira. Na papiru je pisalo da grof Palestro kupuje svih njegovih dvadeset i šest pijemontskih krava, i to za razmjerno visok iznos od šesnaest tisuća lira. Florence Parri je uzela papir i pročitala napisano. Zatim je ugasila svijeću. Ležali su pod pokrivačem nepomični jedno kraj drugog. Liberu Parriju je srce jako lupalo. Napokon je ona progovorila. , — Libero, ti ne znaš ni kako rade, automobili. On se pripremio za tu rečenicu. — Ako se o tome radi, to nitko ne zna, malena. Knjiga iz koje su Libero Parri i njegov sin Ultimo naučili kako rade automobili bila je na francuskom {Mecanique de l'automobile, Editions Chevalier). To objašnjava zašto je, prvih godina, kada nikako nisu uspijevali ništa postići, ispruženi ispod

Clement Bavarda s 4 cilindra, ili nagnuti nad Fiatom s 24 konjske snage, Libero Parri, ne bi li izašao iz slijepe ulice, govorio sinu: — Zovi majku. Florence bi došla s rubljem pod miškom ili bi držala tavu u ruci. Knjigu je prevela riječ po riječ i zbog toga ju je znala napamet. Objasnila bi problem, a da ne bi udostojala automobil nijednog pogleda, u sjećanju bi pronašla točnu stranicu knjige i postavila dijagnozu. Zatim bi se okrenula i u kuću odnijela rublje. Ili tavu. — Merci —- promrmljao bi Libero Parri, rastrgan između osjećaja divljenja i jednostavne i čiste ljutnje. Potom bi se iz nekadašnje štale, sada garaže, začulo brujanje pokrenuta motora. Tako bi to išlo. Međutim, to se događalo prilično rijetko, pa je svih prvih godina, Garaža Libero Parri morala pristati, kako bi preživjela, na preuzimanje svih vrsta popravaka bez previše mudrovanja. Automobila je stizalo malo, pa su popravljali sve od opruga kola, preko peći od lijevanog željeza pa sve do satova. Kad je, nakon sile zahtjeva, Libero Parri morao otvoriti radionicu za potkivanje konja iz tog kraja, tkogod drugi bi na to gledao kao na ponižavajući poraz; ali ne i on, koji je negdje pročitao da su prvi koji su stekli novce proizvodnjom vatrenog oružja bili isti oni koji su, još koliko jučer, živjeli od proizvodnje oštrica za mačeve. Stvar je u tome da Z E L l-Nl&ko svojevremeno nije propustila napomenuti Florence — automobili još nisu postojali ili u najmanju ruku, ako su i postojali u tom ih kraju nisu proizvodili. Zato je dolazak na obzor spasonosnog oblaka prašine s pripadajućim mehaničkim koncertom bio rijetkost koju su svi u okolini dočekivali s ironijom. Događalo se to tako rijetko da je, kad bi se i dogodilo, Libero Parri bi sjedao na bicikl i odlazio po sina u školu.

Ulazio bi u razred, sa šeširom u ruci i samo bi rekao: — Hitno je. Učiteljica je znala o čemu se radi. Ultimo bi izjurio van poput metka i pola sata poslije već bi podmazivali ideje ispod poklopca motora koji su bili teški kao telad. Bile su to teške godine i prolazile su u posvemašnjoj štednji i iščekivanju oblaka prašine koji nisu stizali. Prodali su sve što se prodati moglo i na kraju se Libero Parri morao pomiriti sa sudbinom, staviti kravatu i otići na razgovor kod direktora banke. Hitno je, rekao je, sa šeširom u ruci. U tim su krajevima ljudi bili bolesno ponosni: kad bi muškarac odlazio u banku sa šeširom u ruci, žene bi kod kuće skrivale lovačku pušku, da ne bi došli u napast. Parri se vratio založivši imanje, ali ni toga dana nije pokazivao zabrinutost. Smijao se i šalio za cijelo vrijeme večere. Znao je da će budućnost doći, i da on, sam, može čekati bez straha. Jer bilo je dvadeset i pet kanti punih benzina u njegovom spremištu i bio je to jedini benzin u krugu od stotinu kilometara. Jer je bio jedini čovjek, odatle pa dokle pogled seže, koji je znao što je to univerzalni zglob i kako se popravljaju brončane brtve. Jer kako god da su se stvari razvijale bio je prvi Parri unatrag šest generacija čije ruke ne mirišu po kravama. Zbog toga je te večeri slatko jeo. Cak je dva put uzimao juhu. Kasnije, zadovoljan, izašao je i ljuljao se na stolici, naslonjen na dvorišni zid i gledao zalazak sunca. Bio je tu i Tarin, njegov prijatelj, onaj iz Trezzatea. Došao ga je samo pozdraviti, iz obazrivosti. Ali o poslovima s bankom nisu prozborili niti riječ. Libero Parri činio se obuzet drugim mislima. — Osjećaš li ga? — rekao je u jednom trenutku i udahnuo s užitkom

večernji zrak. — A što? — pitao je Tarin.

— Miris gnoja — pojasnio je Libero Parri, i ponovno teatralno udahnuo. Tarin je nekoliko puta podigao nos, ali neuvjerljivo. — Ne osjeća se miris gnoja — rekao je. — Upravo tako — zaključio je Libero Parri, pobjedonosno. 20 Bila je to jedna od stvari koje su ga izluđivale. Navečer se bacio u krevet i odmah je shvatio da nešto nije bilo u redu. — Koji je to vrag ispod? žena je ustala, izvukla lovačku pušku ispod madraca i odnijela je na mjesto. Kad se vratila pod pokrivač, Libero Parri je mahao listom iz novina. — Ti baš ne želiš shvatiti — rekao joj je, i predao joj novine. Florence je pročitala kako su trojica Talijana — Luigi Barzini, Scipione Borghese i Ettore Guizzardi — krenuli iz Pekinga, prešli automobilom 16 tisuća kilometara i stigli u Pariz. Za upravljačem Itale s četrdeset i pet konja i tisuću i tristo kila, prešli su svijet, i to u samo šezdeset dana. — Neobično. Nisam ih vidjela da su prošli — rekla je Florence, pragmatična. — Ja jesam — promrmljao Libero Parri, dobrohotno. Jer on ih je uistinu vidio kako prolaze. Svake ih je minute svog života vidio kako prolaze, vjerujući nepokolebivo. Bili su prašnjavi i pozdravljali su rukom u rukavici. Budućnost je stigla pješice, 1911., jednog kišnog popodneva u ožujku. Libero Parri ga je vidio izdaleka. Vidio je dug ogrtač i prepoznao naočale podignute na kožnoj kapi. Automobila nije bilo, ali sve je ostalo bilo tu. — Tu smo — šapnuo je Ultimu, koji je popravljao kotač bicikla. Da se ne bi krivo shvatilo, sakrio je lončić za mlijeko što ga je bio krpio i otišao

sjesti pored gomile rabljenih guma koje je nedavno kupio u vojarni u Brandateu. Htjeli su se iskazati. Muškarac u ogrtaču hodao je polagano. Od kiše se štitio velikim, zelenim kišobranom i to mu je davalo pomalo nestvaran izgled. Kao pretkazanje, željeno. Stigao je pred garažu i nekoliko je trenutaka stajao i neobjašnjivo gledao tog dječaka i bicikl. Zatim je pročitao tablu. čitao ju je polako i izgledalo je kao da odgonetava drevni natpis. Naposljetku je spustio pogled na Ultima. — Je li istina da ovdje držite benzin? Ultimo se okrenuo prema ocu. Libero Parri se pravio da broji gume. — Istina je — rekao je tonom nekoga kome je dosta odgovaranja na stalno ista pitanja. Muškarac u ogrtaču je zatvorio kišobran i sklonio se od kiše pored gomile guma. Stajao je tamo neko vrijeme i gledao krajolik oko sebe kako se natapa vodom. Potom se okrenuo prema Liberu Parriju. — Ne želim biti nepristojan, ali kojeg kurčevog smisla ima otvoriti garažu usred ovog blata? — Uvelike se pouzdamo u budale koji ostaju bez benzina usred polja. Muškarac je nepomično gledao Libera Parrija kao da ga je tek u tom trenutku ugledao. Zatim je skinuo rukavicu i pružio mu ruku. — Drago mi je, grof D'Ambrosio. Ne zavaravajte se: nisam budalast kako izgledam. — Libero Parri, drago mi je. Ne zavaravam se. — Odlično. — Odlično. Mnogo godina kasnije završit će u novinama, jedan pored drugog gotovo svedeni na samo jedno ime: D'Ambrosio Parri. Ali tada to još nisu mogli znati. Bili su tek na početku. — Zbilja imate benzina? — Koliko vam srce želi.

— A toplu kupku? Završilo je tako što je grof ostao da ugrije dušu ispred kuhinjske vatre. Potom je Florence postavila dodatni tanjur i večera je iznjedrila tri tisuće priča. Ćaskali su o motorima na metan, o tvornicama u Torinu i 0 tome kako skuhati teleću glavu. Kad je vino počelo djelovati, razgovor je poprilično skliznuo prema stanovitim pričama o andaluškim ženama i francuskim mirisima. Pobjegao im je i jedan vic o kralju, ali dok Ultima ne bi bilo tamo, kad je otišao u sobu po nešto. Kad je D Ambrosio zaključio da je vrijeme da pode bio je već mrkli mrak. Obukao je ogrtač, stavio na glavu kožnu kapu, a naočale spremio u džep, navukao rukavice teatralnom kretnjom, pa se uputio se prema vratima. A vani, vjetar je odnio kišu i sad se crnilo noći doimalo kao svježe naslikana slika. — Kakva divota — prokomentirao je D Ambrosio na pragu i udahnuo svjež zrak. Naklonio se publici i udaljio se ne izustivši ni riječ. Nestao je u mraku i otkoračao ponosno u smjeru iz kojeg je došao. Libero Parri je otišao zatvoriti vrata i vratio se za stol. Ostali su tako, on, Florence i Ultimo 1 igrali se mrvicama kruha na stolnjaku s bijelim i plavim kvadratima. — Odlična je bila, kuhana govedina — rekao je Libero Parri, kako bi dobio na vremenu. — čini se da mu se svidjelo, je li? — Zaboravio je i kišobran — primijetio je Ultimo. 22 Libero Parri je napravio nejasnu kretnju u zraku, kao da želi reći da nije vrijeme da budu prestrogi. Uto su začuli kucanje na vratima. Grof D'Ambrosio je izgledao još veseliji no prije.

— Oprostite na smetnji, ali jasno se sjećam da sam imao automobil kad sam došao. Libero Parri mu je rekonstruirao taj dio dana. Od benzina do vina. — Sigurno je bilo baš tako — složio se grof. Zatim je rekao da bi njemu savršeno odgovarao i naslonjač. Nikad nije imao problema sa spavanjem. Smjestili su ga u sobu s Ultimom i postavili mu poljski krevet koji je trunuo u podrumu. Prije nego što je ugasio svijeću D'Ambrosio se unaprijed ispričao. — Ne obraćaj pozornost ako pričam u snu. Obično nije ništa zanimljivo. Ultimo je rekao da nema problema i da i on također priča u snu. — Dobro. To žene vole. Poslije je dodao neku opasku o tišini prirode, ali nije se dobro razumjelo. Dahom je ugasio je svijeću. Ultimo se pitao bi li trebao reći nešto poput laku noć. Ali je zatim čuo škripu i vidio da se grof nalaktio. Još je nešto želio razjasniti. — Spavaš već? — Ne. — Imao bih jedno pitanje. — Da? — Sto ti misliš, je li tvoj otac lud? — Nije, gospodine. — Točan odgovor, dečko. Ultimo ga je čuo kako ponovno liježe nauznak, kao da se riješio velike brige. — Laku noć, gospodine. Nije se čuo odgovor. Nakon nekoliko trenutaka, Ultimo je čuo neko mrmljanje. — Vidi ti njega: već godinama mi to nije nitko zaželio. Sljedeći dan je bila nedjelja. Punog rezervoara, grof D'Ambrosio je zaključio da se za ovako bistra jutra može raditi samo jedno: učiti nekoga voziti. Ultimo je sjedio na gomili guma i gledao oca kako

stavlja naočale i polaže ruke na upravljač. Već ga je vidio, tako, prije, ali ono što je iz toga slijedilo bilo je da je oponašao rad motora ustima i oponašao zavoje, izvijajući se na 23 sjedalu: ali ako se držimo istine, automobil je uvijek bio ugašen. Ovoga je puta, međutim, vozio za stvarno. Libero Parri je slušao grofove precizne upute i upro pogled u zamišljenu točku ispred sebe. Zatim je postavio pitanje koje Ultimo nije dobro čuo. — Ne pričajte gluposti — odgovorio je D'Ambrosio, ali s osmijehom. Neko vrijeme nije se ništa događalo. Libero Parri je cijelo vrijeme nepomično gledao pred sebe. Šaka stisnutih na upravljaču, ruku krutih. Kao kip. Florence se pojavila na vratima s mrtvom kokoši u ruci i kimala glavom. — Koliko već dugo ne diše? Prije nego što je Ultimo uspio odgovoriti začuo se mehanički prasak. Potom se automobil lagano pokrenuo, savršen, poput biljarske kugle na nagnutoj čohi. Skrenuo je na cestu kao da je to oduvijek radio i udaljio se bez žurbe prema polju. Ultimo je vidio okrugli oblak prašine koji se dizao nad poljem i na časak je osjetio da će zauvijek biti na sigurnom, jer je to bio njegov otac, a njegov je otac bio bog. Stajali su i šutjeli, sve dok se zvuk motora nije izgubio u daljini. Zatim je Ultimo rekao: — Vraća se, zar ne? — Ako uspije okrenuti... Saznali su kasnije da je Libero Parri zahtijevao da ude u selo i unatoč grofovu protivljenju prešao ga je velikom brzinom i izvikivao nesuvisle rečenice u koje su ulazile krave, direktor banke i, možda popovi. — Ne, popove nisam umiješao. — čudno, zakleo bih se da sam čuo baš riječ popovi.

— Topovi, rekao sam, topovi. — Smrdljivi topovi? — Đubrad, htio sam reći popovska đubrad. — Ah. — Pusti to, grofe, ti to ne možeš razumjeti. Prešli su na ti. Ali su se i dalje oslovljavali prezimenima. — Dobro si se izvukao, Parri. — Imam dobrog učitelja. Tu bi se i završilo, ali je grof jasno osjetio da nedostaje detalj obuci tog jutra. Zatim se okrenuo i tražio Ultimove oči, koje su čekale nepomične u zraku dvorišta. Izgledalo je kao da su oduvijek tamo. Lebdjele su na šumu još uvijek upaljenog motora. — Bi li se provozao jedan krug, dečko? ?4 Ultimo se nasmijao i naglo pogledao oca. Libero Parri je letimice pogledao Florence. Florence je popravila pramen kose iza uha i rekla: — Bi, provozao bi se. Tako se Ultimo popeo na sjedalo, ugurao ruke ispod stražnjice kako bi bio viši i stisnuo je prste u šaku. — Kamo želiš ići? Da prodemo ispred škole i viknemo učiteljici da je usrana glupača? — Ne, želim ići na Piassabenski uspon. Piassabenski uspon je bio neobjašnjiva uzvisina usred nizine. Nitko zapravo nije znao čega ima tamo ispod, ali, polje koje je kilometrima bilo ravno kao biljarski stol, na tom se mjestu uzdiglo pa se potom povratilo u svoju mučaljivost. I cesta je s njom poskočila. Kada bi je prelazili pješice, Ultimo i otac, uvijek bi završili dajući se u trk, čim bi došli u podnožje, a zatim bi se na vrhu uspona sjurili niz padinu i izvikali svoja imena. Zatim bi ponovno smireno nastavili urednim korakom ljudi iz polja, kao da se ništa nije dogodilo. — Idemo dakle na Tassabenski uspon.

— Piassabenski. — Piassabenski. — Pravac tamo. Grof D'Ambrosio je ubacio u brzinu i pitao se što je to u tom dječaku, tako neobično. Sjetio ga se od prethodnog dana, na kiši, pognuta nad biciklom, ispod ploče GARAžA: koliko god da to zvuči smiješno, u tom malom krajoliku najviše je bilo njega; sve je ostalo bilo u pozadini. Odjednom se sjetio gdje je već jednom vidio nešto slično i bilo je to upravo na slikama koje su prikazivale život svetaca. Ili Krista. Na njima je uvijek bilo mnogo ljudi i svi su se bavili nekim neobičnim stvarima, ali »sveca« si odmah uočio, uopće nije ga trebalo tražiti, svetac je uvijek prvi upadao u oči. Ili Krist. Možda poljem vozikam malog Isusa, rekao je sam sebi podsmjehujući se i okrenuo se prema njemu. Ultimo je gledao pred sebe, mirnih očiju, nije mario za zrak i prašinu, ozbiljan. Nije se ni okrenuo kad je rekao naglas: — Brže, molim vas. Grof D'Ambrosio se ponovno usredotočio na cestu i točno pred sobom primijetio uspon, apsurdan i oštar, u jednoličnosti ravnice. U drugim bi okolnostima popustio papučicu gasa kako bi slijedio izbočinu terena laganom silom kontrolirane inercije. Sam se donekle zaprepatio shvativši da daje gas kao dijete. Na brežuljku, 931 kilogram teško željezno čudovište odvojilo se od zemlje s elegancijom koju je čuvalo, tajno, oduvijek. Grof D'Ambrosio je čuo kako motor bruji u prazno i osjetio kloparanje spojki koje su okretale kotači u zraku. Stežući rukama upravljač, ispustio je vrisak iznenađenja dok je dječak, njemu s boka, potpuno hladan i radostan, kliktao, neočekivano, vlastito ime, na sav glas. Ime i prezime, da budemo precizni.

Libero Parri morao je doći s konjskom zapregom i izvući automobil. Odvukli su ga do radionice i na njemu je cijeli tjedan bilo posla. Sto se leta tiče, letio je sasvim dobro. Poslije se, pak, malo raspao. Kad ga je grof D'Ambrosio došao preuzeti, sljedeću nedjelju, izgledao je kao nov. Libero Parri ga je ulaštio znanjem kojem nisu bile nepoznate godine provedene u davanju sjaja kravama za godišnje izložbe na stočnom sajmu. Grof je uzvratio zviždukom divljenja, višestruko potvrđenim po bordelima širom Europe. Zatim je izvadio smeđu, kožnu torbu i pružio je Liberu Parriju. — Otvori je. Libero Parri ju je otvorio. Unutra su bile naočale, kožna kapa, rukavice, šareni šal i jakna s izvezenim natpisom D'Ambrosio Parri. — Sto to znači? — Jesi li ikad čuo za automobilske utrke? Libero Parri nikad nije čuo za njih. Bilo je to za bogate. — Treba mi mehaničar koji bi se vozio sa mnom. Sto kažeš na to? Libero Parri je progutao pljuvačku i proizveo neobičan zvuk. — Nemam ja vremena za te stvari. Imam posla, ja. — četrdeset lira dnevno, plus troškovi i četvrtina nagrade. — Nagrade? — Kad pobijedimo. — Kad pobijedimo. — E! Zatim su se obojica nagonski okrenuli prema vratima, kao da ih je privukao neki šum. Sve je bilo tiho, širom otvorena vrata i pust prag. Ostali su nekoliko trenutaka pogleda uprta u vrata, kao da nešto iščekuju. Ultimo je promaknuo u ogledalu vrata da ih nije ni primijetio. Pazio je da mu ne padne svežanj pruća koji je držao u rukama. Kako se pojavio, tako je i nestao.

— A tko će uvjeriti Florence? — pitao je Libero Parri. No činilo se da grof D'Ambrosio ne čuje. — Ovaj dječačić ima nešto. — Tko, Ultimo? 26 — Da. — Nema ništa. — O, ima nešto. Libero Parri je digao oči prema nebu, posramljen, kao netko koga su uhvatili da vara na kartama. — Nije ništa, ali... Ima zlatnu sjenu. — Molim? — To se kaže u ovim krajevima. Postoje ljudi sa zlatnom sjenom i ništa više. — A što to znači? — Ne znam... drugačiji su i ljudi ih prepoznaju. Ljudi vole one koji imaju zlatnu sjenu. Grof baš nije djelovao uvjeren. Libero Parri je pokušao dati objašnjenje. — Stvar je u tome da je on već dva ili tri puta umro... Kad je bio mali, mislili su da je gotov, ali on bi se svaki put nekako izvukao. Tko bi znao, možda te takve stvari mijenjaju. Grof D Ambrosio se sjetio jedine žene koju je volio više od tenisa i automobila. Kad bi ušao u sobu punu ljudi, mogao si osjetiti je li ona tamo, nisi je trebao vidjeti ili znati da je ostala kod kuće. A u kazalištu, nije je trebalo tražiti: oči bi prvo ugledale nju. Nije čak ni bila tako lijepa. Štoviše, bilo je teško shvatiti je li, zapravo, inteligentna. Ali svjetlo je bilo tamo gdje i ona, a ona je bila slika. Shvatio je da je imala zlatnu sjenu. — Ja ću se pobrinuti za Florence. Libero Parri se počeo smijati. — Ti je ne poznaješ. — To je pitanje trenutka.

Grof D'Ambrosio ostao je sjediti s Florence za kuhinjskim stolom deset minuta. Objasnio joj je što su to utrke, gdje se održavaju i zašto. — Ne — rekla mu je. Onda joj je on govorio o novcima, o

publici i o putovanjima. — Ne — rekla mu je. Pa joj je objašnjavao što znači slava u poslovnom svijetu. I uvjeravao ju je da će ispred radionice, za koji mjesec, ljudi stajati u redu. — Ne — rekla mu je. — Zašto? — Moj muž je sanjar. A i vi ste takvi. Probudite se. U tom se trenutku grof D'Ambrosio malo zamislio. Zatim je rekao: — želim vam ispričati nešto, Florence. Moj je otac bio veoma bogat čovjek, mnogo više od mene. Potrošio je imetak dok je slijedio jedan apsurdan san, radilo se o željeznici, budalaština. Volio je vlakove. Kad je počeo rasprodavati imovinu otišao sam majci i upitao je: »Zašto ga ne zaustaviš?« Imao sam šesnaest godina. Majka mi je prilijepila pljusku. Zatim mi je rekla rečenicu, koju ćete sada vi, Florence, morati naučiti napamet. Rekla mi je: »Ako voliš nekoga tko tebe voli, nemoj mu nikada rušiti snove. Najveći i najluđi od njegovih snova si ti.« Nije ni čekao odgovor, pozdravio ju je veoma uljudno i izašao u dvorište. Libero Parri je udarao čekićem poklopac nekog motora što ga je pronašao, prije nekoliko mjeseci, uz rub ceste za Piadene. Razmišljao je napravi nadstrešnicu za drvarnicu. — Sve je sređeno— skandirao je grof i trljao ruke. — Sto je rekla? — Rekla je ne. — Ah.

— Počinjemo sljedeće nedjelje. Vozi se VeneziaBrescia — i zaputio se prema automobilu. — Ali ako je rekla ne... — Rekla je ne, ali je mislila da — odgovorio je grof, iz daleka. — A kako ti to znaš? — Ja kako znam? — E. Grof D Ambrosio je zastao. Nekoliko je sekundi tražio odgovor. Ali nije ga našao. Okrenuo se. Našao se pred Florence. Bog bi ga znao kako se našla tu. Govorila je tiho, da je samo on čuje, naglašavajući riječi. S nježnošću. — Vaš otac uopće nije potrošio imetak, a vi ste jedan od najbogatijih ljudi Italije i vjerojatno ga nikada i nije bilo briga za željeznicu. A što se tiče vaše majke, ne vjerujem da vam je ikada u životu prilijepila pljusku. Malo je zastala. — Priznajem da pričica o snovima nije loša, ali takve priče ostvaruju se samo u knjigama: u životu ne. život je, vjerujte mi, vraški složen. DAmbrosio je napravo pokret koji je govorio: Vjerujem vam. — Kako bilo da bilo, vi ste u pravu. Rekla sam ne, ali sam mislila da. Razlog vam neću reći. E da, znate što?, neću ga reći ni samoj sebi, tako ćemo svi biti mirniji. DAmbrosio se nasmiješio. — Pazite da mi ga vratite kući. Nije me briga hoćete li pobijediti ili izgubiti. Samo pazite da mi ga vratite kući. Hvala. 28 D'Ambrosio ju je gledao kako se okreće i vraća u kuću. Po prvi je put, neoprezno, pomislio da je ona lijepa žena. Ne bi joj naškodilo da posjeti krojača, zasigurno: ali bila je to lijepa žena. — Dakle? — pitao je naglas Libero Parri. Grof je dao znak, koji je mogao značiti mnogo toga.

Tri četvrtine utrke Venecija-Brescia su odvezli u velikom stilu, a onda, se u mjestašcu koje se zove Palu, grof zaustavio i ugasio motor. — Ima tu jedno mjesto gdje spremaju zeca da prste poližeš. Libero Parri je poslije otkrio da je kuharica u cijenu uračunala i sobu na katu, gdje se mogu, rekla je, malo odmoriti. Grof se malo odmorio. Libero se držao zeca. Koji uopće nije bio loš. — Meni je i ovako dobro, novce ću ionako uzeti — rekao je kasnije dok su ulazili u auto. — Ali što ću ispričati Ultimu? Grof nije odgovorio. Ali poslije se, za vrijeme utrke, priljubio uz stražnjicu Peugeota Alberta Camposa — Argentinca koji nije izgubio ni na jednom natjecanju već pet mjeseci i jedanaest dana — i nije popuštao sve dok, za vrijeme strahovitog pljuska, nije pronašao način da ga pretekne s vanjske strane, što ljudi u tom kraju još i danas pamte. — Eto što ćeš mu pričati — promrmljao je kad je izašao iz auta, koji se pretvorio u blatni spomenik. U Torino su stigli treći, a u Anconu osmi i neočekivano prvi na sicilijanske planine. U jednim je novinama izašla njihova fotografija na kojoj su izgledali kao divovski kukci. U tekstu ispod je pisalo: D'Ambrosio Parri neustrašivi dvojac koji jepokorio serpentine na Colle Tarso. Ultimo ju je izrezao i zalijepio na krevet. Navečer bi je gledao i pokušao zamisliti što su, točno, te »serpentine«. Bio je sklon povjerovati da se radi o divljim životinjama, duge dlake i osebujna krivu-davog hoda. žive iznad tisuću metara: kad su gladne, mogu biti smrtonosne. Jednog mu ih je dana Libero Parri nacrtao na listu papira. Nacrtao je planinu, i cestu koja se penje, serpentine jednu za drugom sve do vrha. Umjesto da bude razočaran, Ultimo je bio očaran. Za dječaka koji je odrastao

u ravnici i za kojeg je jedina neobična stvar na obzorju bila Piassabenski uspon, ta cesta koja se

zavojito uspinjala, hladno poput zmije bila je hiperbola mašte. Stavio je na nju prst i njime je prešao od početka do kraja. — Ista je i s druge strane, samo što se spušta — pojasnio je Libero Parri. Ultimo se spustio prstom. Zatim je upitao oca može li sve ispočetka. — Možeš. ?n Ovog je puta još dodao i zvuk motora, ustima i škripu kočnica. Glavom je pratio ritam zavoja: pod stražnjicom je osjećao pritisak centrifugalne sile i u rukama silinu zanošenja automobila. U svom životu nije napravio ni četiri kilometra u automobilu, ali sve ovo mu je bilo poznato. Jer istinski je dar imati odgovore kad još ne postoje ni pitanja. Poslije je D'Ambrosio loše svladao zavoj, blizu Livorna, pošto je još jednom bio na remontu, i završio je sa slomljenim zapešćem. Pa se neko vrijeme o tome nije govorilo. Tek su jedne nedjelje, svi otišli u Mantovu, jer je tamo bio Lafontaine, a Lafontaine, je medu svim vozačima bio najveći. Bila je to prva i jedina utrka koju je Ultimo vidio u svom životu. Protivno svim očekivanjima, čak je i Florence pristala poći. — Ako baš moram vidjeti utrku, neka barem bude ona u kojoj drugi ginu, a ne vas dvojica. Grof je nabavio mjesta na tribini ispred cilja, gdje su bile gospode s velikim šeširima; a djeca su nosila jakne s pozlaćenom dugmadi. Libero Parri je ponosno pokazivao svoju kariranu košulju i za tu prigodu je začešljao kosu prema natrag, počeo se znojiti od nelagode još dok su se uspinjali do mjesta. Izdržao je neko vrijeme vrpoljeći se na sjedalu, a zatim je počeo gunđati da se odatle ništa ne vidi. Na kraju je primio Ultima za ruku i odjurio da vide što je to automobilska utrka, a

Florence je ostala s grofom. Krenuli su uličicom koja je vodila između kuće i išli nasumce te prešli grad sve dok nisu izbili do rijeke. Kolni put koji se kilometrima od polja pružao duž vode na tom je mjestu oštro skretao udesno, izbijao na most, a zatim bi se nastavljao na suprotnu obalu i vodio usporedo sa zidinama. — Ovdje se može nešto vidjeti — zaključio je Libero Parri. Probio se kroz svjetinu, ali nije bilo moguće doći do ruba ceste. Na kraju je pružio pet lira postolaru koji je imao radnju na par koraka od mosta i u zamjenu je dobio dvije stolice i remen od teleće kože za Florence. — Ali grozan je — prigovorio je Ultimo. — Ne brini se ti za to i penji se na stolicu. Ultimo je pogledao stranicu novina koju je postolar uredno prostro po pletenoj stolici, i dojmilo ga se što je stavio noge na kralja i pruskog veleposlanika. Ali kad se popeo, sve je zaboravio, jer su mu se pred očima, na podnevnom suncu, pojavili most i zavoj na cesti u obliku bijela slova s, kao stvoriteljev dar, nacrtan upravo za njegove dječje oči. — Prekrasno je — rekao je. Vidjela se samo cesta i most, nije bilo ni traga automobilima, ali on je rekao: Prekrasno je. Nije primjećivao ništa drugo, vidio je samo taj zavoj u obliku slova »s«, nastao od utabane zemlje, kao potez olovkom preko stranice svijeta, preciznom rukom umjetnika. Ljudi, boje, 30 rijeka, niz stabala, nisu bili ništa drugo doli smetnja kojoj je namijenjeno da nestane. Buka i miris su se jedva probijali do njegova osjeta, kao neka udaljena jeka. U njegovim je očima postojao samo taj plesni pokret i ništa više: zavoj u jednom pa u drugom smjeru, kao destilat geometrijskog znanja koju je, nakon što je tisuću

puta pogriješilo, na tom mjestu pronašlo savršenstvo. A kad su, naposljetku, stigli automobili koje je najavilo grozničavo uzbuđenje svjetine, jedva da ih je vidio, jer je zapravo pogledom i dalje pratio cestu, samo nju, proučavao ritam kojim je upijala metalna čudovišta - možda ih gutala - jedno za drugim, prihvaćala njihovu žestinu da bi je podvrgnula svojoj nepomičnosti, pravilo nasuprot kaosu, red koji se nametao slučaju, vodenom koritu, broju koji označava beskonačnost. Rasplinuli su se, automobili kraljevi, u oblaku prašine, poraženi. U dječačkoj glavi sposobnoj za takav aksiom - da je cesta ta koja pripitomljava automobile, a ne obrnuto - bio je već zapisan cijeli život. Neobično je kako su ljudi već svoji čak i prije nego to postanu. Sve dok njegov otac nije nazreo malu žensku priliku kako slijedi tijek utrke sitnim koracima uz rub ceste i traži nešto medu mnoštvom, ne hajući za opasnost. — Sto Florence radi tamo? Nije mario ni za što i otišao joj je ususret, probijajući se kroz ljude, mahnito se laktareći. Ultimo je skočio sa stolice i požurio za njim. Stigli su pred Florence baš na vrijeme da vide, na korak daleko, Lanciu broj 21 koju je vozio Botero kako juri kao strijela. — Sto ti radiš ovdje? Florence je bila prekrivena prašinom. Pustila je da je mirno odvedu, s blagošću koja joj nije bila svojstvena. Kad je Libero Parri pokušao shvatiti što se dovraga dogodilo rekla mu je: — Ništa. Samo sam htjela biti kraj tebe. Izgledalo je kao da joj se na licu odražava strah. Na kraju, kad je sve završilo, dok je mnoštvo kretalo prema kućama, grof ih je uveo u prostor

namijenjen samo za vozače: pio se šampanjac i moglo se izbliza razgledati automobile. Mnogi su

razgovarali na francuskom. Libero Parri se smjestio u kut, držao Florence za ruku i izdaleka nadzirao Ultima koji je otišao vidjeti Barthezov Fiat. Svako malo bi prošao koji mehaničar koji bi ga prepoznao i mahnuo mu rukom u znak pozdrava. On bi odvratio pozdrav kimanjem glave, ali se nije previše obazirao. Jedva je čekao da se makne. Nije znao točno zbog čega, ali tako je bilo. U jednom je trenutku vidio Lafontainea koji je sigurnim korakom krenuo prema izlazu, nepristupačan u svojim mislima poput kralja, spuštena pogleda, stisnutih usnica ispod brkova u obliku upravljača na biciklu, besprijekornih. Ljudi su se izmicali i puštali ga da prođe jer on je bio najveći. čak nije niti skinuo kožnu kapu, a pod miškom je nosio tek osvojeni pokal tako nemarno da je odisalo dosadom. Libero Parri ga nikada ranije nije vidio, osobno, ali je znao sve o njemu, čak je čuo i priču da noću voli voziti ugašenih svjetala, da iznenadi suparnika i, kako je sam govorio, da ne uznemiri mjesec. Pomislio je da iskorači naprijed i stisne mu ruku, kako bi taj čudan dan dobio neki smisao, kad je vidio kako Lafontaine podiže pogled, okreće se i pozdravlja dječačića i prinosi šaljivo ruku štitniku za oči kojeg nije imao. Zatim ga je vidio kako se zaustavlja i vraća te približava dječaku koji ga je nepomično promatrao. čučnuo je ispred njega i nešto mu rekao. Libero Parri je gurnuo laktom Florence i ukazao na prizor. — Tvoj sin — rekao joj je, kao da želi naznačiti nešto očigledno. — A tko je ovaj što čuči? — upitala je ona. — Lafontaine. — Lafontaine, najveći? -Taj. — Zna li to Ultimo? Libero Parri je slegnuo ramenima. Nije znao reći. Ali je vidio svog sina kako jednostavno pokazuje nešto na Lafontaineovoj glavi. Lafontaine se počeo

smijati i skinuo naočale s crne, kožne kape. Očistio ih je o rukav da skine prašinu. A zatim ih je pružio Ultimu. Ultimo ih je uzeo u ruku i nasmijao se. Lafontaine se tada ustao: pomilovao ga je po glavi, nešto rekao i otišao. Nastavio je hodati spuštena pogleda, nepristupačan u svom kraljevskom dostojanstvu. Libero Parri ga je vidio kako prolazi ispred njega, ali se nije pomakao jer mu se odjednom učinilo da je prošao trenutak da mu stisne ruku. Kad se navečer vratio kući, Ultimo je objesio naočale na zid iznad svog kreveta, pored fotografije DAmbrosija i Parrija na Colle Tarsu. — Ja sam zapravo htio kožnu kapu, a ne naočale. Ali me nije razumio. — Kakva šteta — rekao je Libero Parri. Sezona utrka je završila s prvim blatom, početkom listopada. Libero Parri je sabrao nešto novaca da zavara banku, ali od onog reda pred radionicom, još nije bilo na vidiku. — Malko smo izvan ruke — pojasnila je Florence. Ali, potajno je, počeo sumnjati. Dok je, utrkujući se, krstario Italijom, shvatio je da svi sanjaju automobile, ali ih rijetki, zapravo, posjeduju. Još uvijek su bili igračka bogatih i s vremenom se broj povećavao: raditi 32 kao mehaničar bilo je kao prodavati rekete za tenis. Možda se, pomislio je Libero Parri, šest godina nakon što je prenamijenio štalu u garažu, budućnost izgubila putem. Morao je na svijetu postojati čovjek koji bi znao nešto o tome: a Libero Parri je odlučio da taj čovjek bude gospodin Gardini. Gardini je bio genijalac iz Ligurije koji je početkom stoljeća zaključio, slično kao Libero Parri, da automobil predstavlja budućnost. Tako je zajedno s dvojicom braće unajmio hangar, u predgrađu Torina, i krenuo ostvarivati svoje ideje, naoko vizionarske, ali u

stvarnosti sve drugo samo ne glupe. Izvjestan mu je uspjeh donijela proizvodnja bicikla: prošlo je sedam mjeseci i izradio je automobil iz nove i briljantne zamisli. Kad se pojavilo pitanje davanja imena, izabrao je ime hala. Bila su to vremena u kojima još nije bilo odlučeno jesu li automobili muškog, ženskog ili srednjeg roda. Postojala je reklama na kojoj je pisalo »Kupio sam auto sigurno i lijepo.« Ali Gardini ga je drugačije zamišljao. Imao je na pameti nešto poslušno, što odgovara na naredbe i preobličuje svoju ljepotu tek pod znalačkim vozačevim rukama. Dakle, budući da je bio sramotni mačist — kao i svi u to vrijeme — nije imao dvojbi: automobil je bio žena. Tako je i svoj izum nazvao hala. Kako je rečeno, krepavanje i davanje imena, vjerojatno su jedine dvije stvar, koje u životu činimo iskreno. To je ime, Libero Parri, zavolio u vrijeme utrke Peking-Pariz, kad je automobil što ga je napravio baš gospodin Gardini glatko pobijedio sve najbolje proizvođače na svijetu i prvi prošao kroz cilj na sveopće čuđenje. Sjetio se i kad je mahao novinama Florence

ispred nosa da joj pokaže da automobili itekako postoje te čak prelaze svijet. Istina da je ona na to odgovorila na svoj način, ali ipak se Libero Parri prisjećao tih trenutaka s mučnom nostalgijom. Godinama kasnije, na cilju utrke u okolici Riminija, grof mu je pokazao mršava gospodina, veoma elegantno obučenog i rekao mu je da je to Gardini, onaj što proizvodi Italu. Libero Parri mu je otišao stisnuti ruku i neko su vrijeme stajali i čavrljali. Gardiniju se svidjela priča o dvadeset i šest pijemontskih krava. »Posjetite me, koji put«, rekao je na kraju. — Idem potražiti gospodina Gardinija — obznanio je Libero Parri ženi dok su bili na groblju za Dan mrtvih. — Tko je on? Libero Parri joj je objasnio.

— A zašto ideš k njemu? Libero Parri je rekao da ide k njemu jer ga mora nešto zamoliti. I to je bila istina. Pripremio je jezgrovito i jasno pitanje, jer je znao da industrijski magnati nemaju vremena za gubljenje i prelaze ravno na bitno. Pitanje je glasilo ovako: — Gospodine Gardini, recite mi istinu, trebam li otkupiti dvadeset i šest pijemontskih krava? Pitanje Florencei nije baš tako izložio, u cijelosti. Govorio je općenito i rekao je da mora tražiti savjet oko novih modela. — Zašto ne povedeš Ultima? — pitala je ona, ne produbljujući priču o novim modelima. Libero Parri se uopće nije sjetio povesti Ultima. Osim toga, i novci su bili problem. A i odrastao je u svijetu u kojem čak niti očevi nisu odlazili u grad; a kamoli djeca. — Pokazat ćeš mu Torino. Tako bi se veselio. Nije pogriješila. I dalje je ostao problem novca, ali uopće nije pogriješila. Otputovali su 21. studenog 1911. na Tarinovim kolima. Kasnije su namjeravali pronaći prijevoz. U najgorem slučaju uvijek su mogli vlakom. Imali su jedan kovčeg za njih dvojicu koji su kupili za tu priliku. Ultimo je u nj stavio i Lafontainove naočale. Imao je 14 godina, bio je malen i mršav kao da ide u osnovnu školu i spremao se vidjeti Torino. Florence ih je obojicu poljubila kao da odlaze u Ameriku. Navalila je da muž uzme staklenku domaćeg pekmeza. Nije željela da dode kod gospodina Garinija praznih ruku. I još je nešto imala na pameti. — Kad si već tamo, možeš li ga u moje ime nešto pitati? — pitala je Libera Parija dok ga je grlila. — Što? — Pitaj ga misli li on trebamo li otkupiti onih dvadeset i šest pijemontskih krava.

Libero Parri je u jednom trenutku spoznao mnoštvo stvari vezanih za instituciju braka. — Pitat ću ga — rekao joj je, ozbiljno. Tajnica gospodina Gardinija imala je drvenu nogu i neobičnu govornu manu: neobična obilježja za jednu tajnicu. Primila ih je s pomalo službenom ljubaznošću. Pitala je imaju li zakazani sastanak. — Gospodin Gardini mi je rekao da ga dođem posjetiti — odgovorio je Libero Parri. — Ada? — Da. — I kada, tošno? 34 Nije uspijevala izgovoriti č. — Bit će da je to bilo u lipnju, da u lipnju... Bili smo u okolici Riminija. — I gospodin Gardini vam je rekao da ga posjetite. — Tako je. Tajnica je nekoliko trenutaka gledala u prazno, kao da joj je stao mozak. Zatim je rekla: — Samo trenutak. I nestala nekamo. Libero Parri je točno znao što se događa. Bilo mu je jasno da sastanak s Gardinijem ne bi ga nikad dobio da ga je tražio. Zbog toga je smislio plan. Prvi dio plana se sastojao u igranju uloge glupog seljaka. Drugi dio plana mu je sinuo nakon što je tajnica tri sata išla tamo amo i stalno se ispričavala i molila ih da čekaju, jer će možda gospodin Gardini pronaći vremena da ih primi. Možda? Libero Parri je ustao. Mrzio je što mora pribjeći lukavštini i obično mu nije bila potrebna. Ali ovdje je bilo pitanje života ili smrti. — Izaći ću na trenutak — rekao je Ultimu. — Drži ovo i ne miči se odavde. Vratit ću se prije ili kasnije. Ultimo je uzeo staklenku pekmeza i stavio je blizu. — Dobro — odgovorio je.

Libero Parri je izašao iz Itale i koračao bez žurbe sve do rijeke Po. Neko je vrijeme sjedio na klupi i promatrao brežuljke preko rijeke. Odisali su bogatstvom i elegancijom. Kad je došlo vrijeme objeda pronašao je vinski podrum gdje su spravljali sasvim pristojno varivo i neobičan kolač od kestena. Nakon što je pojeo, zapalio je cigaretu s poštarom anarhistom koji je imao tri kćeri i nazvao ih Sloboda, Jednakost i Bratstvo. Lijepa imena, rekao je Libero Parri. I zbilja je tako mislio. Već su bila tri sata kada se ponovno pojavio pred tajnicom s drvenom nogom. Ona ga je pogledala sa smiješkom i nije se prestajala smješkati dok mu je govorila lijepu vijest. — Vaš je sin kod gospodina Gardinija. — Znam — odgovorio je Libero Parri ravnodušnim glasom. Zatim ga je tajnica otpratila do radionice i tamo su našli Gardinija i Ultima, nagnute nad motorom, dok su

proučavali neki sustav podmazivanja. — Evo mladićeva oca — rekla je tajnica, naglašavajući slovo ć, jer je jedino to slovo s kvačicom koliko toliko mogla izgovoriti. Gardini je piljio u novopridošlog očima nekoga tko uzaludno traži u pamćenju. Ali kad se Libero Parri pozvao na priču o dvadeset i šest pijemontskih krava, tada se nečega sjetio. Ponašao se srdačno i prijateljski, kakvo mu je bilo i odijelo engleskog kroja, sportski. — Baš sam pokazivao vašem sinu ono što Francuzi nikako ne uspijevaju oponašati. Potom su prošetali radionicom, za što su im trebala dobra dva sata, jer je Gardini govorio o njoj kao da govori o vlastitoj kćeri. Bilo je prilično nevjerojatno što je sve uspio postaviti na noge. Samo je u ovoj radionici bilo dvjesto radnika. Gardini ih je pojedinačno poznavao i pozdravljao ih imenom. Svako malo bi ih predstavljao Liberu Parriju; a on bi se široko

smijao i pokušavao sakriti jad. Jer za nekoga tko je rođen kao seljak, radnik je uvijek izgledao kao pas na lancu. Obilazak se završio u kožnom pogonu, gdje su se izrađivala sjedala i prijeklopni krovovi automobila i svi su izgleda bili krojači. Na kraju su se ponovno vratili u dvorištu da razgledaju ulaštene automobile koji su u redu čekali na prašnjavu i šampanjsku budućnost. Tek se tada Libero Parri sjeti po što je došao k njemu. I smogao je hrabrosti da kaže gospodinu Parriju da bi trebao časak nasamo s njim govoriti. Ima ga nešto pitati. — Onda ćemo se morati vratiti u moj ured — rekao je srdačno Gardini kojem je ionako dan otišao u vjetar. Ultimo je ostao čekati vani. Sjeo je na naslonjač od vrbova pruća i stao proučavati tajnicu. U jednom joj je trenutku rekao: — Kako to da imate drvenu nogu? Tajnica je digla pogled s pisma koje je prepisivala. Nagonski je položila ruku na koljeno. Zatim je odgovorila takvom mirnoćom i blagošću koju ni sama nije očekivala. Rekla je da je imala udes. Automobil, jednog kišnog dana, gore u svom kraju. — Itala? — pitao je Ultimo. Tajnica se nasmijala. — Ne. No shvatila je da odgovor nije bio dostatan. — Za upravljašem je bio brat gospodina Gardinija. — Aha — shvatio je Ultimo. Zatim ju je upitao osjeća li ponekad škakljanje, kao da još uvijek ima nogu. Tajnici su došle suze na oči. Tri je godine susretala ljude koji su joj željeli postaviti ovo pitanje, i sada je, konačno, netko imao hrabrosti da je pita. Bilo je to nešto poput oslobođenja. — Ne. To šu šame gluposti. Nasmijali su se.

— Same gluposti — ponovio je Ultimo, jer su te riječi toliko dugo čekali i zaslužile su da ih se izgovori još jednom i to pravilno. 36 Libero Parri je izašao iz Gardinijeva ureda kad je već dobrano bio mrak. Dvojica muškaraca stisnula su si ruke takvom snagom kojom su željeli reći mnogo toga. Nisu se zagrlili samo zato jer su obojica pripadali ljudima sjevera, onima koji se srame vlastitih kretnji. Gardini je stisnuo ruku i Ultimu. — Onda, puno sreće momče. — I vama, gospodine. — Budi pažljiv s automobilima. Mogu izazvati zlo. — Znam, gospodine. — Sve će biti dobro. — Hoće. — Možda ćemo te za koju godinu vidjeti za upravljačem Itale, kao prvaka Italije. — Nisam na to mislio, gospodine. Gardini je klimnuo glavom, pomalo iznenađen. — A ne? A na što si mislio? Ultimu nije bilo lako odgovoriti na to pitanje. Postojale su stvari kojima još nije dao imena. Kao životinjice netom nađene u šumi. — Ne znam, gospodine, teško mi je objasniti. — Pokušaj. Ultimo je malo razmislio. A zatim je u zraku napravio kretnju, kao da crta zmiju. — Ceste — rekao je. — Volim ceste. Više ništa nije rekao. On i njegov otac su izašli iz ureda, držeći se za ruke. Tajnica ih je otpratila do ulaznih vrata i rukovala se s njima, a kad su prešli ulicu i na trenutak se okrenuli prema njoj, i dalje im je mahala. Te će se, pak, večeri Ultimo zauvijek sjećati. Otac je bio ushićen jer je gospodin Gardini rekao

da nema odgovor na njegovo pitanje; ali ima savjet. I prijedlog. — Tamo gdje Vi živite, gospodine Parri, automobili će stići kad nas dvojica već budemo mrtvi i pokopani. čujte me, u tom je kraju potrebno nešto drugo. — Krave? — nestrpljivo je pitao, pesimist, Libero Parri. — Ne. Kamioni. Automobili koji služe za rad, objasnio mu je. Teretni automobili, kola za obrađivanje zemlje, mala teretna kola. — Znam da to nije tako poetično: ali treba s tim zaraditi novce. Dodao je da nema nikoga tko bi u tom kraju njegove kamione. — Kamione Itala? — pitao je Libero Parri, teškom mukom, jer mu je zvučalo poput psovke. — Upravo tako. Pola sata kasnije postao je jedini ovlašteni preprodavač kamiona marke Itala u krugu od tristo kilometara od svoje kuće. Kad je potpisao ugovor koji mu je Gardini tutnuo pred oči, jasno je osjetio da miris gnojiva, zauvijek

napušta njegov život. Sada su hodali prema središtu grada, on i Ultimo, odlučni da proslave početak nizbrdice, nakon toliko uzbrdice. Stigli su na golem trg za koji su mislili da je trg Castello i izgubili neko vrijeme u potrazi za kraljevskom palačom. Nisu je pronašli, jer je nije ni bilo, ali su umjesto toga naletjeli na restorančić koji je nudio miješano meso i dobro vino. Ultimo nikada u svom životu nije jeo u restoranu. Otac mu je objasnio da seljaci, zapravo, nikad ne idu u restoran. Onda je dodao da ovlašteni prodavači kamiona idu. Gurnuo je vrata da uđu. Zvekir od drveta pokrenuo je zvonce s dvije note koje su u Ultimovoj je glavi zazvonile s prizvukom

grijeha što nijedan bordel neće uspjeti nadmašiti. Unutra su se, sve do treće čaše vina, kretali oprezno. Nakon toga sve je krenulo glatko. Konobarica je bila iz njihovog kraja, i zaboravila im je zaračunati kolač. Izašli su koracima koji kao da bijahu koraci argentinskih plesača, a zvonce na vratima brecaj sa zvonika za vrijeme blagdana. Vani je grad nestao, kao da ga je progutala magla koja ih teoretski ne bi smjela iznenaditi. Ali ono što je u tami njihova sela bilo samo crno mlijeko, ovdje je bio kraljevski veo koji je na visini držala svjetlost lampiona i povremeno odizao udar svjetala u vožnji, upaljenih očiju automobila. Podignutih ovratnika, s rukama u džepovima, pustili su da ih vodi razoran red toga grada u kojem je sve bilo poredano, kao u iščekivanju razlaza do kojeg nikad ne dolazi. Hodali su polako i udisali maglu. Sa sjetom, što je posljednji poklon vina, Libero Parri pognute je glave i ulovljen u svoja sjećanja počeo govoriti. čuo je sinov korak, tih uza se, i govorio je jer je to bio jedini način da produži taj trenutak i tu bliskost. Došlo mu je da govori o svojoj majci koju Ultimo nikad nije vidio: o načinu na koji je razbijala orahe i o neobičnom poimanju Sudnjeg dana. Onoga dana kad je otišla izvlačiti muža iz rijeke, odlučila je da više neće spavati. Ispričala je da postoje dva puta za povratak kući, ali samo na jednom se uvijek, čak i zimi, osjeti miris kupina. Rekla je da je taj put duži. I da je njezin otac običavao uvijek ići tim putem, čak i kad je bio umoran, čak i kad je bio pobijeđen. Rekla je da nitko ne smije vjerovati da je sam, jer u 38 svakom od nas živi krv onih od kojih smo potekli, a to ide unatrag sve do davnina. Mi smo samo rukav rijeke koji dolazi iz daleka i neće se zaustaviti poslije nas. Sad je, na primjer, lako izgovoriti

automobili i misliti da se sve stvorilo tako, odjednom. Ali brat njezina oca nije obrađivao zemlju, a prije njega, žena koja ga je rodila pobjegla je s opsjenarom, kojeg se još uvijek svi sjećaju jer je donio u selo prvi bicikl. Ponekad ne radimo drugo nego dovršavamo napola ostavljene poslove. I započinjemo poslove koje će drugi umjesto nas dovršiti. Govorio je to i nastavio hodati iako već neko vrijeme nije znao kamo ide. Koraci su ga nosili nasumce te je počeo kružiti oko bloka kuća, jer ga je oblik mudre inercije, što je možda bila posljedica magle, naveo da odbaci, u jednom trenutku, mogućnost da prijeđe cestu. Tako je ne primijetivši, kružio ulijevo i slijedio rub zgrada i odatle nastavio kružiti ulijevo i kao da je pronašao svoj put, utočište za svoje riječi. Kad su napravili prvi krug, Ultimo se našao pred izlogom koji je već vidio i za koji nije mislio da će ga više ikad vidjeti u životu. Zapanjio se. Hodali su bez razmišljanja kao što i rade oni koje su se izgubili: ali ih je grad ponovno, kao pas ovčar, doveo na isto mjesto. Dok je njegov otac tjerao naprijed i nastavljao moliti svoju krunicu o krvi i tlu, on ga je slijedio, pokušavao razumjeti što se točno dogodilo i zašto ga je ta sitnica toliko uznemirila. Možda je to bilo zbog magle ili očevih priča, ali pomislio je da će, ako nastave ovako, satima, na kraju nestati. Progutat će ih vlastiti koraci. Jer hodanje je, obično, zbrajanje koraka, ali ovo što su njih dvojica radili bilo je oduzimanje, u točnom računanju koje ih je u pravilnim razmacima vraćalo na nulu. Pomislio je na neospornu čistoću tog obrnutog hodanja. I po prvi je put, iako nejasno, osjetio da svaki pokret teži nepomičnosti i da je lijepo jedino ono kretanje koje vodi do samoga sebe. Nekoliko godina kasnije na pravocrtnoj liniji sletne staze u stranoj zemlji, Ultimo će od tog

nagovještaja napraviti svjestan nacrt svog života. Zbog toga tu maglu i taj grad, apsurdno uređen, nikada nije uspio zaboraviti. Jednom, kad je postao već gotovo odrastao čovjek, palo mu je na pamet da se vrati u njega: ali otišao je drugim putem, a tako je bilo i bilo. Poželio je ponovno pronaći mjesto na pločniku na kojem se njegov otac, nakon četrdeset minuta hoda i sveukupno jedanaest krugova oko bloka zgrada, odjednom ukopao u mjestu i digao glavu, te postavio čudesno

pitanje: — A gdje smo dovraga dospjeli? Odgovora na to pitanje nije bilo, ispričao je jednom prilikom Ultimo Elizaveti. I to jest bilo čudesno. Kamo je dospio netko tko sat vremena kruži oko bloka zgrada? Zamisli to. Nema odgovora. 39 Elizaveta je pomislila da odgovora nikad ni nema, jer je svako hodanje kruženje i pregusta je magla našeg straha. Iz Torina su krenuli u zoru, a prespavali su u svratištu koje se zvalo Deseo. Što na španjolskom znači želja. No vlasnica nije bila Španjolka. Dolazila je iz Friulija. Zvala se Faustina Deseo.— Nema više poezije — rekao je Libero Parri. U vlaku je pokušao prodati cisternu Itala proizvođaču mlijeka iz južnog Veneta. Baš tako da uvježba. Nije to radio zaozbiljno, bilo je to više da zapamti stvari koje treba reći. Kad je mljekar rekao da pristaje i da je kupuje, Libero je osjetio nešto u sebi. Kao u onim danima kada izađeš iz kuće i vidiš da je zima prošla. Posljednji komad puta, poslije stanice, išli su pješice jer nije bilo moguće obavijestiti Tarina. Puhao je hladan vjetar koji je raznio maglu i sada je priroda sjala na suncu kasnog popodneva. Hodali su šutke, jedan ispred drugog. Libero Parri bi svako malo zapjevušio. Napjev je bio iz Marseljeze, ali riječi su bile na dijalektu i govorile su o nečem drugom. Izašli su iz topolika i kuća je bila

tamo, sama poput zaboravljena šešira usred prijateljskog polja. U dvorištu, ispred garaže, ugledali su crveni automobil i nekoliko koraka od njega kao sluga uspravan i visok motocikl na nogarima. — Pogledaj, već stoje u redu — rekao je na krilima oduševljenja, Libero Parri. No u stvarnosti nije bilo baš tako. U kući su pronašli grofa ispruženog na sofi, kako spava naveliko. — Dovezao je novi automobil da ti ga pokaže — rekla je Florence. Imala je na sebi krem haljinu kakvu težaci ne nose. — To mi je grof poklonio. Pod svaku je cijenu želio da je prihvatim — pojasnila je. — Predivna si — rekao je Libero Parri. I zaista je tako mislio. Zagrlili su se kao dva djeteta. Još je trebalo razjasniti motocikl, ali za to se pobrinuo grof kad se konačno probudio. Uzeo je Ultima za ruku, odveo ga na dvorište i rekao mu: — Tvoj je. Ultimo nije dobro razumio. — To je motocikl — razjasnio je grof. — To znam. — Poklanjam ga. — Kome? 40 — Tebi. — Vi ste ludi. Zapravo je isto to pomislila i Florence. A isto je rekao i Libero Parri. — Ti si lud. Ali grof nije bio lud. Imao je trideset i šest godina i nikakav razlog svog postojanja na svijetu, ali nije bio lud. Dolazio je iz svijeta bez iluzija, u kojem se povlastica potpune slobode plaća, svakodnevno, sa slutnjom o kazni koja će ih stići iznenada, prije ili kasnije. Jedini zanat kojem su ga obučili, sve do gotovo mističnih

vještina, bila je sposobnost da predvidi neizbježnu katastrofu u neprekinutom ritualu ispraznih, istančanih i bolnih kretnji. I zvali su je raskoš. Nije imao djece, nije ih želio i prezirao je tudu i smatrao je smiješno nepotrebnom, lišenom budućnosti kao takva. žene su mu se sviđale i neku bi možda i oženio, da ne komplicira stvari. Ali volio je svoje pse i nikog drugog. Jednog ga je dana udes doveo do nepojmljive garaže, izgubljenu u prirodi. Sve ono što je tamo pronašao bilo je kao putovanje u preokrenut svijet, gdje su stvari još uvijek imale razloga i riječi su još uvijek označavale stvari: svakog je dana tamo nepoznata sila razdvajala istinu od laži, kao žito od kukolja. Nije iz toga ništa zaključio, niti je razmišljao, čak ni na tren, da to protumači kao lekciju iz koje treba učiti. Sve je to za njega bilo gubljenje vremena i ništa neće poremetiti tijek stvari. Ali krenuti, s vremena na vrijeme, tom seoskom stazom, postalo je njegov osobni anestetik protiv patnje sveopćeg bezumlja. Zato je izabrao prave kretnje kojima je prolazio sve više kroz običaje ovog svijeta i stigao je do toga da su ga prihvatili kao vrstu pomalo osebujna slijepog putnika, koji zaslužuje sažaljenje. Na pameti mu nije bilo da im učini nešto nažao, ali nije bio ni iskren sam sa sobom, da shvati kako je bilo neizbježno da im naudi. Samo je želio biti tamo. A da to učini, ništa ne bi bilo previše nerazborito ili ludo. Pa kako ne bi bilo ludo darovati motocikl. — Koliko je težak? — pitao je Libero Parri, misleći na četrdeset i dva kilograma svog sina. — Nimalo, ako ti je ispod stražnjice i stalno dodaješ gas. Nekoliko dana kasnije Florence je pogledala prema polju, i nije očekivala ništa drugo nego vječnu, umirujuću nepomičnost. Nije očekivala da će naići na iznenadnu prikazu životinje mehaničkog srca koja je kršila

najobičnije zakone fizike i saginjala se na jednu stranu u nemogućem položaju i svladavala oštar zavoj koji je vodio do rijeke. životinja je na leđima nosila lagašno tijelo dječačića, polegnuto na njoj

kao mokra krpa da se osuši na suncu. Florence je vrisnula majčinskim krikom, jer to je bio njezin sin, a pod njim nije bilo tla i to je bio let, a ona ga nije naučila letjeti. Motocikl se ponovno uspravio, prateći zov ceste koja je ponovno bila ravna, a krpa nije zavijorila zrakom, izgubljena, već se lagano podigla da primi vjetar na sebe, sigurna i mirna: odvojio je ruku s upravljača tek toliko da kretnjom naznači nešto nalik na pozdravu. Florence je osjetila kako joj strah savija noge i pustila se da padne koljenima na zemlju. Osjetila je kako joj suze naviru na oči, pa je i prestala gledati polje, i sve to, i pognula je glavu ne bi li odmjerila beskonačnost u sebi, kao što odrasli čine kad odjednom ne znaju više razumjeti. željela je znati kamo idu i koliko će daleko dospjeti od svoje zemlje. željela je biti sigurna da su njezine oči rođene da zaista vide sina kako lebdi u zraku ili da pročitaju ime svog čovjeka otisnuto u novinama. željela je biti sigurna da je miris benzina čist kao miris polja i da je budućnost dužnost, a ne izdaja. Bilo joj je potrebno da zna jesu li grozničave noći probdjevene u mraku, u sjećanju na grofove poljupce bile kazna što je griješila ili nagrada što je imala hrabrosti živjeti. Klečeći na zemlji, usred polja, bila bi zahvalna da je mogla znati je li nevina. Jesu li to svi i jesu li zauvijek. Ultimo je zaustavio motocikl točno pred majkom. Nije razumio što joj se moglo dogoditi. Ugasio je motor i podigao naočale. Nije znao što da kaže. Zatim je rekao: — Neću ga moći sam postaviti na nogare. Florence je podigla pogled k njemu. Prošla je rukom preko očiju. Osjetila je kako tama nestaje.

— Ja ću ti pomoći — rekla je. Nasmiješila se. Gdje si bio srce moje, lagano i djetinje, kamo li si dospio? — Ja ću ti pomoći, čudo jedno. Djetinjstvo je za Ultima završilo jedne travanjske nedjelje 1912. i nije ranije, jer se kod nekih dječačića razvuče do petnaeste godine, a on je bio jedan od tih. Trebalo je imati neobičan um i mnogo sreće. On je imao oboje. Tog su dana u selo doveli kino. Doveo ga je gradonačelnikov šogor, Bartolazzi, koji je bio u poslu s posteljinom i putovao po cijeloj Italiji. Očita veza između njega i filma je bila ta što je dobra plahta uvijek mogla poslužiti kao filmsko platno. Manje očita veza je bila ta što je u Milanu imao ljubavnicu koja je u Sali Lux trgala karte i zbog toga se osjećao dijelom filmskog svijeta. Pomalo zbog želje da izazove čuđenje, a pomalo i zbog toga što je nanjušio posao, u mali je kamion ukrcao projektor i kolute vrpci nekog filma i uz veliku ih pompu donio u selo. Kamiončić je bio marke Fiat prve generacije. Film je imao neke veze s likom Macistea2. 2 Maciste - lik iz talijanskih filmova, sličan Herkulesu. Maciste se po prvi puta pojavio 1914. u talijanskom nijemom filmu Cabiria, a ime mu je nadjenuo Gabrieie d'Annunzio. 42 Florence to nije zanimalo, a Libero Parri je skupa s grofom imao utrku nedaleko odande pa je tako Ultimo otišao sam u kino. Nije niti dobro znao što je to zapravo, a nije niti bogzna što ni očekivao, ali sunce je tako lijepo sjalo, visoko na nebu i svidjela mu se zamisao da otpješači do sela i usput pokupi prijatelje, u drugim seljačkim kućama. Majci je rekao da će se vratiti do večere i da ne treba brinuti.

U dvorani vijećnice sva su mjesta bila popunjena. Na zidu, u dnu, bila je spretno obješena sklopljena plahta, zategnuta tako da nema nabora. Bortolazzi, nije bio glup i organizirao je malu predstavu prije projekcije, koja se sastojala od kataloške prodaje po posebnoj cijeni. U trenutku kad su ulazili Ultimo i prijatelji, baš je, kretnjom opsjenara, izvlačio jastuk i urlao nešto o engleskom pamuku. Znao je sve kako treba, ali ljudi nisu kupovali, malo iz inata, a više jer nisu imali ni pare. Plahte nisu bacali ni pošto bi na njima umro koji starac. Dobro bi ih oprali i tjeraj dalje. Ultimo se s ostalima provlačio između stolica i tražio slobodno mjesto. Na kraju su se smjestili na sanduke koje je gradonačelnik dao staviti u dnu sale, što je vjerojatno u njegovoj glavi činilo galeriju. Ako si se okrenuo, mogao si vidjeti, na udaljenosti od nekoliko metara, velik projektor podignut na župni stol: bio je pocakljen i blistav, a jedan ga je gospodin sa šeširom podmazivao kirurškom ozbiljnošću. Ultimu se jako svidio jer ga je podsjećao na njegov motocikl: imao je i kotače, ali su bili u neobičnu položaju. Recimo da je izgledao kao njegov motocikl nakon nezgode. Kad je Bartolazzi odlučio maknuti svoju robu i prijeći na predstavljanje filma, pozdravio ga je iskren pljesak zahvalnosti. Rekao je nešto o činjenici da je film izum stoljeća, ali nije ga se dobro čulo jer su ljudi krenuli zviždati. Dodao je da neke scene mogu biti »bolno potresne« za domaću publiku pa su Ultimo i njegovi prijatelji počeli jaukati od straha što su i drugi prihvatili. Na kraju je sve pozdravio,

zahvalio tvrtki Ala Bianca koja je omogućila izvođenje predstave. Tvrtka Ala Bianca je bila njegova. Ono što je uslijedilo u cijelosti čini vjerodostojnim takozvani kulturni profil tog doba. župnik je ustao i poveo auditorij u molitvu Zdravomarije na latinskom. Zatim je blagoslovio

salu i platno u suradnji s ministrantom u odori sveca zaštitnika. Svi su pognuli glavu sa šeširom u ruci. Ludilo. Trenutak prije no što su ugasili svjetla Ultimo je vidio kako u redu ispred njega prolazi - sitnim koracima, ispričavajući se nezaboravnim smiješkom — najljepša žena koju je ikada susreo. čuvali su joj slobodno mjesto, a mjesto je bilo točno ispred Ultima. Stigla je i, zasigurno zbog zlatne sjenke, prije nego je pozdravila muškarca koji ju je čekao, za trenutak se izgubila i pogledala tog dječačića: i ne znajući zašto mu je rekla »Zdravo«, blago je pognula glavu. Ultimo je osjetio kako mu je u jednom trenutku krv nestala iz svih mjesta na kojima je trebala biti. Ona se okrenula i sjela. Znalačkom, gotovo nevidljivom kretnjom pustila je da joj majica klizne s ramena i padne na naslon stolice. Nosila je jednu od onih haljina u kojima su ramena i ruke gole, a na selu su ih znali samo po čuvenju. Morali ste se zapitati kako stoji na njoj, bez naramenica i ičega. Ultimo si nije usudio priznati da je zapravo s prednje strane pridržavaju grudi, ali je to pomislio. Neko je vrijeme imao poteškoča s gutanjem. Pokušao je gledati oko sebe, da smanji napetost, ali su mu se oči nastavile vraćati na savršen, tanak vrat, koji je kosa, skupljena na potiljku, ostavila otkriven. Tek je pokoji uvojak, lukavo pušten da visi slobodno, ublažavao tu divotu. Ultimo je na usnama osjetio blagu toplinu koja se na koži osjeti nakon blagog pritiska poljupca. Tako, pošto su pogašena svjetla nije niti čuo orljavu urlika i pljeska kojima je gledateljstvo izbacivalo osjećaje. Nije ni, kao svi ostali, podigao pogled prema Bortolazzijevoj plahti koja se obojila neočekivanim svjetovima. Zurio je u taman obris koji je nasuprot svijetlosti filmskog platna, silazio od ženina desnog uha, prelazio preko vrata, uspinjao se lagano duž ramena, zaoblio ga, a

naposljetku se spuštao do lakta gdje je nestajao u tami. To je uistinu bilo priviđenje, »bolno potresno«, i Ultimo je tamo po prvi put otkrio koliko bolna može biti želja kad je pobuđuje žensko tijelo. To ga je gotovo uplašilo. Možda je to bilo zbog toga jer je polagano očima prelazio naprijed pa natrag tim profilom bez nepravilnosti, i započeo ga je, tako reći, oslobađati od onoga što je bilo ženstveno u njemu i vodio ga prema skrovitijoj ljepoti, gdje koža postaje jednostavna linija, a tijelo izbočen crtež urezan u svjetlost platna. Nešto ga je smirivalo jer je tu ljepotu poznavao. Zaboravio je na ženu i prihvatio drugo savršenstvo i nanovo prešao čistom linijom i crtežom sve dok nisu postali putanja i označen pravac - cesta. Zatim ju je zauzeo, kako je samo on znao učiniti. Spuštao se duž vrata, potom skretao ulijevo, davao gas na ravnini na laganoj uzbrdici, popuštao na vrhu ramena, puštao se da padne udesno i skretao s vanjske strane izbijajući na mekanu pravocrtnu liniju ruke. U početku je to radio samo mislima, da uzme mjere, a zatim je počeo osjećati cestu na tijelu i tiho ustima brujao poput motora. Netko bi se mogao zabuniti, vidjevši ga tako, jer su pokreti karlice podsjećali na neke druge stvari. Ali nije on bio kriv što se motocikli prije svega voze stražnjicom. Slijedom toga, uostalom, još se jednom pokazalo, da su načini posjedovanja nekog tijela beskonačni i da nije nužno da je onaj nagonskiji također i najneporeciviji. Ultimo, koji se nikada ne bi usudio, ili mogao, dotaknuti to rame, sada je jurio njime, otkrivajući tajnu, jednu po jednu. Tamo, usred svijeta, on je koristio bliskost, u koju bi, da je postigne, istančani ljubavnik uložio mjesece. 44

Ne morate vjerovati, ali žena je podigla ruku i prstima, dotaknula rame kao da nešto tjera, ni sama ne znajući što. Tu se za Ultima završilo djetinjstvo. Ali ne zbog čarolije te neobjašnjive kretnje. Završilo je jer ga je jedan glas stao dozivati i bio je to Tarinov glas. Ultimo se okrenuo, sišao s motora i vidio kako ga Tarin, sasvim pognut zaista traži i probija se kroz ljude. Zvao ga je imenom, tiho, bojeći se da ne smeta. Ultimo je ustao i izašao iz svog reda, ispričavajući se. — Ultimo! — Što je? — Moraš se vratiti kući. -— Zašto? — Trči kući, Ultimo. — Ali film traje — rekao je Ultimo koji nije vidio filmsku sliku. — Tvoja majka je rekla da trčiš kući. — Zašto? Tarinu se na licu vidjelo da zna zašto. Ali nije bio sposoban da to prevede u riječi. — Molim te, idi. Požuri! I Ultimo je tada otišao. Krenuo je cestom što vodi kući, isprva trčao, potom hodao i dao bi se u trk samo kad

bi naišao na zavoj. Naginjao bi se malo u stranu i ustima davao gas. Nije ništa mislio. Nije imao na što misliti. Zaustavio se kad je ugledao kuću. Ispred garaže su stajali ljudi. Oni koji su živjeli u obližnjim kućama. I nekoliko ljudi koje nije poznavao. Pričekao je nekoliko trenutaka. Nije baš bio siguran želi li ući. Zatim ga je netko vidio i onda više nije mogao ništa učiniti. Odveli su ga pred vrata njegove kuće. Bila su zatvorena. — Ne želi pustiti nikoga da ude unutra — rekli su mu. Pokucao je. — Mama, Ultimo je.

Nije stigao nikakav odgovor. Ultimo je okrenuo kvaku i polako gurnuo vrata. Ušao je i nečujno zatvorio vrata za sobom. Florence je stajala u kutu sobe, naslonjena na zid. Poput životinje koja leđima traži dno svoje jazbine. Plakala je. Ultimo joj se približio. Zagrlio ju je. Ona je u početku bila mirna, zatim ga je počela udarati šakama po prsima, sve brže i sve jače. On je pričekao da se umori i da se prepusti njegovom zagrljaju. činilo se da joj ništa nije važno, i da je izvan sebe. — Gdje je tata? Nije mogla govoi iti. — Je li živ? Florence je glavom kimnula da. — Sve će biti dobro, mama. Još jednom je kimnula da. — Sto se dogodilo? Florence je rekla nešto o automobilu u plamenu. — A gdje je sada? — U gradu. U bolnici. — Moramo ići k njemu. Ali ona se nije pomaknula. — Moram ići k njemu, mama. — Da. — Sve će biti dobro. — Da. Ultimo je pomislio na svog oca i nije ga uspijevao zamisliti u bolničkoj postelji. Uz napor ga je uspio zamisliti ukočenog u zapaljenom automobilu, ali posve blijedog u bolničkoj postelji, nikako. To naprosto nije moglo biti tako. Ili je možda upravo tako bilo i znači da na svijetu nema nimalo logike i svi su oni sjebani, oduvijek i zauvijek. — Pusti ljude da udu. Samo ti žele pomoći. Florence se nije pomaknula. — Dodi. Uzeo ju je za ruku i odveo do jedne od stolica koje su stajale oko stola. Posjeo ju je. Stiskala

je rupčić u ruci. Zglobovi na prstima su joj pobijelili koliko je snažno stiskala. Tad se Ultimo prisjetio snage koju je njegova majka oduvijek posjedovala i pitao se što li se moglo dogoditi da uspije slomiti takvu ženu. Nagnuo se i poljubio je u kosu. — Možda je bolje da ja odjurim tati. — Da. — Pa ću se vratiti tu. — Da. Po prvi put je podigla pogled i potražila sinove oči. — Reci mu da mi ne može to učiniti. Rekla je to s tračkom one oštrine, koja joj je oduvijek bila svojstvena. Ultimo se nasmiješio. — Reći ću mu. 46 Zatim je krenuo prema vratima. Prije nego li je izašao, još se jednom okrenuo i upitao: — A grof? Lagano je iskrivila usta i zatim je polagano rekla: — Nije uspio. I trenutak kasnije: — Grof je umro. Rekla je to bez ikakvog osjećaja u glasu. I u tom je trenutku Ultimo shvatio da je njegova majka imala dva srca i da su oba, tog dana, bila ranjena na smrt. Izašao je iz kuće i za sobom ostavio otvorena vrata. Ljudi su mu govorili ono što su znali. čini se da je automobil podivljao na ravnini u blizini rijeke. Zaletio se u jednu platanu i zapalio se. Grof je ostao zarobljen između lima. Oca je udarac odbacio dalje i sada se nalazio u bolnici, u gradu, polomljen. Liječnici nisu znali reći hoće li ga spasiti. Trebalo je vidjeti hoće li preživjeti noć. Preživjet će, jak je on čovjek, rekao je netko. Ultimo je pogledao prema nebu da vidi koliko još treba da padne mrak. Kad se Baretti ponudio da ga

na svojim teretnim kolima poveze do grada, rekao je ne, hvala ići će sam. I otišao je uzeti motocikl. Vidjeli su ga kako stavlja Lafontainove naočale i umeće ispod pulovera novinski list. Netko ga je potapšao po ramenima. Svi su bili ispunjeni boli gledajući ga gdje tako odlazi, sam. Ali pokreti su mu odjednom bili muževni, pa ga se nitko nije usudio zaustaviti. Budi pametan, dobacila mu je jedna žena. Cesta prema gradu vodila je posred polja i bila je potpuno ravna. Sjenke su bile izdužene i večer je bila prohladna. Ultimo je pritisnuo gas do maksimuma i nagnuo se nad motocikl jer mu je imao nešto reći i želio je da ga dobro čuje. Rekao mu je da on mora stići prije smrti i da će mu to uspjeti samo ako se on bude dobro ponašao. Rekao mu je da pogleda kako im je cesta odlučila pomoći i sva se izravnala da što brže stignu. I objasnio mu je da je ljepota ravne crte nepromjenjiva jer je u njoj nestao svaki zavoj i svaka zamka, u ime pravednog i milostivog reda. Rekao mu je da je to jedna od stvari koju ceste mogu napraviti, dok u životu to ne postoji. Jer ljudsko srce ne ide ravno i ne postoji red, možda u njihovom prolasku. Zatim je prestao govoriti i dugo je šutio i pitao se odakle su dolazile te riječi. Motocikl, sićušan u ništavilu večeri, pronosio je

malen otkucaj srca u beskraju polja. Po njegovu prolasku podizala se krhka kresta prašine i za sobom ostavljala kiselkast miris paljevine. Potom je miris nestajao, a prašina se raspršivala u svjetlosti. Tako se nanovo zatvorio krug događaja, u naoko nepromijenjenu mirovanju stvari. 47 Spomen na Kobarid3 »Talijanska bojišnica, rujan 1917.« Bila su trojica. Vraćali su se u rov, ali su produžili malo prema dnu doline jer im se

prohtjelo da vide rijeku — čistu vodu, i ljude, možda. Djevojke. Sunce je sjalo. Cabiria, koji je imao dobro oko, vidio je kako se na površini vode pomalja tijelo, okreće se oko sebe, i zapliće u bujici granja i kamenja. Mrtvac je tonuo, zatiljkom i stražnjicom prema plavom nebu - okrenut, očima ispod vode kao da nešto traži. Zaboravljeno. Kasnije su ga vidjela i druga dvojica. Okolo nije bilo ni žive duše. Onaj koji se zvao Ultimo, spustio je naprtnjaču i rekao nešto o svojim cipelama - tim vražjim cipelama. Zatim je izvukao stvari van iz džepova i krenuo žvakati. Drugi, koji je bio najmlađi, šćućurio se uz rub rijeke. Odatle je bacao kamenje prema mrtvacu, i svako toliko bi ga pogodio. — Prestani s tim — rekao je Cabiria. Ultimo je promatrao hladne planine. Uvijek je bilo teško objasniti tajnu te tihe pitomosti kao u domaće životinje koja ne odgovara ljudima koji joj čine gadarije, izranjavana ratom, bombardiranjem, bodljikavom žicom, bez poštovanja, bez prestanka. Koliko god da se muči da im napravi groblje, planina je postala ravnodušna prema mrtvima, krpajući u svako doba diktat godišnjih doba, i udovoljavala obvezi da ih isporuči zemlji. Gljive su rasle, pupoljci su pucali. U rijekama je bilo riba, i mrijestile su se. Na granama gnijezda. Zvukovi u noći. Ostalo je neobjašnjeno koju lekciju treba naučiti u toj nijemoj poruci nedodirljive ravnodušnosti. Je li to dokaz ljudske beznačajnosti, ili odjek konačne predaje ljudskom bezumlju. — Prestani već jednom s tim! — ponovio je Cabiria. 3 Kobarid - Bitka kod Kobarida vodila se za vrijeme Prvog svjetskog rata u listopadu 1917. godine i talijanska je vojska

doživjela strašan poraz protiv austro-ugarske i njemačke vojske. U borbama oko rijeke Soče živote je izgubilo oko 300.000 talijanskih vojnika, a u zarobljeništvu ih je završilo oko 250.000. U talijanskom jeziku termin »Caporetto« (tal. Kobarid) sinonim je za težak poraz. 48 — Nijemac je — rekao je Mali, kao da je to opravdanje. Ali bio je u pravu. Uniforma se dobro vidjela, i to nije bio austrijski mrtvac. Cabiria je rekao da u ovim krajevima nema Nijemaca, ali je to rekao neuvjerljivo. Pogledao je bolje i uniforma je baš bila njemačka. Svako toliko bi se jedna cipela pomolila na površini, a zatim bi opet uronila. — Hej, Ultimo, ovaj je Nijemac. Ultimo se nije niti okrenuo. Ali je napravio kretnju kojom je želio reći Budite tiho. Ostala dvojica su podigla pogled prema nebu. Rukom su zaklanjali sunce, stisnuli oči i tražili nešto. Iza planine Krn nailazio je avion.. Zamalo je dotaknuo vrh i spuštao se sve niže prelijećući dolinu. Bilo je to tek nešto više od zujanja muha u daljini. — Tko se hoće kladiti u porciju? — pitao je Mali. Cabiria je pristao. — Austrijski — rekao je Mali. — Talijanski — rekao je Cabiria. Sam, gore u zraku, mogao je zapravo, biti i jedan i drugi. Dolazio im je ravno ususret i trebalo je samo pričekati. Kad se još spustio, Mali je skočio sa šljunkovita tla i napravio nekoliko koraka prema drveću. Još uvijek je imao smiješak dobivene oklade, ali je okom pomno motrio izviđača u zraku i provjeravao udaljenost i namjere. — Ej, Mali, ti frka? — rekao je Cabiria. I grohotom se nasmijao. Mali mu je odgovorio kretnjom koja nije ništa značila. Zaustavio se na pola puta između rijeke i drveća.

Još nisu znali za strah od aviona. Bili su oči s neba što špijuniraju rovove i položaje topništva. Bilo je to podlo, ali još uvijek nisu predstavljali silu. Nisu donosili smrt, u najgorem slučaju predznake. Kukci što lepršaju oko strvine — tek malo veća gnjavaža. Udar vjetra je protresao rasklimani, drveni avion i malo ga nakrivio. A kad ga je nakrivio pokazao mu je bok, i mogao se vidjeti crni križ austrougarske neprijateljske vojske. — Pusti porciju — rekao je Mali. Cabiria je pljunuo na zemlju. Zatim se mašio puške. Za bolje razumijevanje: tek su 1915. Nijemci usavršili sustav za usklađivanje hitaca strojnice, smještene na prednjem dijelu, i propelera koji se vrti ispred nje. Složeni je stroj imao nešto čudesno. Projektili su, umjesto da izbuše propeler i ruše sve listom, fijukali kroz te silne obrtaje i pogađali na daljinu. Reklo bi se da se zapravo puca ta drvena oštrica,

na potpuno nepoznat način. A zapravo je to bio trik. Francuzi i Englezi su se svojski trudili da ga AQ nauče. Uskladiti strojnicu i propeler: ako se žele izbjeći nezgode, govorili su, potrebno je imati nešto što bi držalo zajedno pticu i srce. Jer ih rat još uvijek nije naučio da šute. Kad je avion preletio nisko iznad njih, Cabiria je podigao pušku i opalio dvaput, pa i treći put, kad je već otišao. — Umri! — viknuo je za njim. Zamislio je dva metka kako ulaze u suho drvo krila kao blistavi vijci u šare violinske kutije. A treći je izgubio potisak u plavom zraku na visini, sve dok nije postao lagan kao dašak i na kraju, na djelić sekunde, nepomičan, zapanjen gubitkom svake težine. Avion se nagnuo u lijevo i bez žurbe počeo iscrtavati širok zaokret i vraćati se.

— Kog vraga radi? — rekao je Cabiria. — Ovaj se vraća — rekao je Mali, koji se više nije smijao. Avion je klizio pod padinom obronka planine i poravnao se tek kada ih je imao točno pred sobom kao metu. Vjetar ga je zaljuljao, ali se podesio u miran položaj bez ispravljanja. Počeo se spuštati. Cabiria i Mali su počeli psovati i potrčali su prema drveću. — Ultimo! Bježi odatle! Ali Ultimo je stajao kao ukopan, nepomičan, očiju uprtih u avion. I dalje je žvakao i u isto vrijeme tiho ponavljao za sebe: — Fokker Eindecker E.l, motoriziran s devet cilindara od 100 konja. — Ultimo! Za Gospu blaženu, dođi amo! Kada lete u ophodnji obično su naoružani malom količinom streljiva na prednjem dijelu. Ali avion koji leti sam izvan svake sumnje znači izviđački let. Vjerojatno je opremljen aparatom Kodak da fotografira s visine. Onda je viknuo: — Počešljaj se Cabiria, gore je fotograf. Cabiria je imao dobro oko, pogledao je prema avionu i vidio kako se iz pilotske kabine pojavljuje ruka. Potom je vidio kako se pomalja glava pilota, koji se nagnuo van da promotri. Na kraju je vidio i pištolj, stisnut u šaci. Zaletio se na čistinu i bacio se na Ultima. Pali su na zemlju i držao ga je pod sobom dok im je avionski motor, u brišućem letu strugnuo zrakom tik iznad leđa. čvrsto je žmirio kad mu se učinilo da čuje tri metalna okidanja hitaca, i možda fijuk metka pedalj od glave. Neko su vrijeme nepomično ležali. Zatim je Cabiria otvorio oči. Avion je odletio daleko. Ultimo se smijao. — Nemoj to više raditi, govno jedno — rekao je Cabiria ne mičući se. Ultimo se i dalje smijao. 50 — Govno — rekao je Cabiria.

Otišli su odmah poslije toga jer im je događaj s avionom uništio želju rijekom, suncem i svime. Hodali su jedan iza drugog, a Mali je pokazivao p Mrtvac je još bio tamo, bujica ga je nasukala na splet granja i kamenja. Nastavio je tražiti nešto pod vodom, ali nije bilo sreće. Nije bio dan za Nijemca. — Što on radi u ovim krajevima? — u jednom je trenutku upitao Ultimo. — Nijemac ne bi smio biti ovdje. — Ni ja ne bih smio biti ovdje — rekao je Cabiria. Ali takvo bratstvo, ljudi u ratu, nikad poslije više neće naći. Bilo je to kao da su se daleki razlozi srca otključali za njih pod pobratimstvom u patnji, i otkrili im da su sposobni za čudesne osjećaje. Voljeli su se, ali to nisu izgovorili i to im se, jednostavno, činilo najbolje od svega: rat ih je oslobodio. Uostalom, to je bilo upravo ono što su i otišli tražiti, svatko na svoj način, i izvršavali su taj čin, danas nepojmljiv, a koji je bio željeti rat, i u mnogim slučajevima, ići dobrovoljno u rat. Svi su se odazvali, nagonski, jasnoj želji za bijegom od slabosti vlastite mladosti — željeli su da im se vrati najbolji dio njih samih. Bili su uvjereni da taj dio postoji, ali da je talac vremena bez poezije. Vremena trgovaca, kapitalizma, birokracije - neki su već počeli govoriti: Zidova. Imali su na pameti nešto herojsko, nekako jako, i u svakom slučaju posebno: ali dok su lijeno sjedili u kavanama i gledali kao dani prolaze bez druge obveze osim da budu disciplinirani strojevi medu novim strojevima s obzirom na opći gospodarski i građanski napredak. Zbog toga mi danas možemo s nevjericom gledati fotografije tih ljudi koji ustaju od stolova i ostavljaju čašice jeftinih alkoholnih pića i trče u ured za regrutiranje, smiješe se objektivu kamere, s cigaretom u ustima, a u rukama se vije, prva stranica novina koje najavljuju rat - rat

koji će ih kasnije proždrijeti, na najužasniji i najsmišljeniji od svih načina, strpljivo, što se ne može mjeriti niti s jednim ranijim ratnim zvjerstvom. Na stanovit su način tražili beskraj. Ako želimo sažeti tragediju tih godina, moglo bi se reći da ih je uništio nedostatak mašte - nisu mogli smisliti ništa bolje nego li rat da ubrzaju otkucaje srca. I to je bilo sve. Kucalo je sada jako srce, na tom obronku pod snijegom, dok kapetan urla U zaklon, prokleti bili!, ali zaklona nije bilo, tek drvo,

nešto, kao i mazge, a one su, pak, mahnitale, svezane uz grmalje od 149, ne može se pobjeći s topom vezanim oko bubrega, stani iza mazge, Cabiria! Prokletstvo, svi će izaći van, kapetane, treba izaći odavde!, Kapetane! A kapetan treba spasiti svojih trideset godina, tko zna što je ostavio u čašici na stolu, onog dana, kad je započeo trčati utrku koja se razvukla po planinskom vijencu i viče Bajunet! I u pravu je on, Cabiria, treba bježati odatle prije nego ih unište, odlazi Ultimo, odlazi Cabiria, odlazi Mali i odlaze svi oko mitraljeskog gnijezda ukopanog u snijegu, povlače se pedeset metara kroz metke koji nasumce siju smrt, kreštav vrisak u grlu - kako jako tuče srce, Ultimo. Na kraju su ih vidjeli licem u lice, a potom sleđa dok su bježali — neprijatelji. U rupi, na brzinu iskopanoj, našli su jednog s otkinutom rukom, drugog koji je ustao i kao da ih je želio pitati. Učini to. Kamerad. Mogu li ne umrijeti? A Ultimo je čučnuo pred Malog, koji je sjedio na snijegu i jecao. Dobro ga je pogledao, ali nije bio ozlijeđen. Sto je bilo, Mali? Uzeo mu je pušku iz ruku i odložio je nadomak. Kapetan je i dalje urlao zapovijedi ne bi li ponovno pokrenuo četu. Mali se tresao i jecao. Dojmilo ga se vidjeti ga takvog. Bio je momčina od sto kila, viši od svih. Navečer bi se, za okladu, natezao s mazgama, i za

nekoliko lira više plesao bi s njima valcer i pjevao na njemačkom. Ultimo mu je pomilovao oči. Da zagrije srce. Moramo ići, mali. A momak je samo rekao: ne. Ultimo ga je primio za ramena, kao da je ranjen, i bio je, ali gdje, samo su oni znali. — Pusti ga — rekao je Cabiria. -— Mogu ja — rekao je Ultimo. — Gluposti. Stavili su ruke Malog sebi oko šije i tako ga odveli. Prestao je jecati. Na taj su se način ponovno našli u nekoj vrsti bratstva i to je bilo ono što su tražili. Sigurno su se osjećali tako zbog smrti i straha, ali sigurno je tome doprinijela i beskonačna udaljenost od žena i djece — nadrealna situacija iz koje su izvlačili poseban zanos, gotovo temeljni. Tamo gdje nema djece ni majki, ti si Vrijeme, bez onoga prije i bez onoga poslije. A tamo gdje nema ljubavnika ni žena, ti si ponovno životinja, nagon i čisto postojanje. Iskusili su iskonski osjećaj postojanja, da su jednostavno, »muški«. - nešto što su možda tek dotaknuli u mladenačkim, drugarskim obredima, ili u večernjim bježanjima u javne kuće. U ratu je sve bilo istinitije, i potpunije, jer je u obvezatnom podvigu borbe taj čisti identitet mužjaka pronalazio ispunjenje, i takoreći se zatvarao sam u sebi, i ocrtavao nedodirljiv oblik u savršenoj kugli. Bili su mužjaci koji su se izvukli od bilo kakve odgovornosti, i koje je Vrijeme pregazilo. Borba — činilo se da nije ništa drugo nego posljedica. Budući da nije određeno da se sličnom čistoćom zamijeti bezuvjetna jednostavnost vlastitog identiteta, mnogi su iz nje izvukli euforičan zanos i neočekivano promišljanje sebi. Dijelili su, osim svakodnevnih strahota rovova, osjećaj postojanja života u najčišćem obliku, kristalnom obliku 52

čovječnosti svedene na svoju izvornu jednostavnost. Dijamanti, hđ^^ki Uistinu ne bi mogli nikome objasniti taj osjećaj, ali svatko ga je odl(^ pronalazio u pogledu onog drugog, kao u ogledalu i razumjeli su se^l bila je to tajna kojoj su učvršćivali svoje bratstvo. Ništa ga nije moglo razbiti. Bio je to najbolji dio njih, i to im nitko nije mogao oduzeti. Mnogo će ga vremena kasnije, preživjeli, tražiti u normalnom životu, u danima mira, ali ga neće naći. Toliko da će ga na kraju pokušati obnoviti, u laboratoriju, u drugarstvu političke utopije koja je podizala njihova sjećanja do ideologije i militarizirala mir, duše, i tražila, najokrutnijim putevima, ono najbolje od svih. Poklonili su na taj način cijeloj Europi iskustvo faši-zama mnogi su iskreno vjerovali da u svojim selima poučavaju o čistoći koju su naučili u rovu. Ali geometrijska preciznost kojom ih je taj pokus doveo do drugog rata — kao što noćni leptiri idu na svjetlo — objašnjava u očima potomaka ono što su možda oni znali, ali nisu željeli priznati: da samo miris klanja može pretočiti u stvarnost ono što je za njih bilo sjećanje i san. Kako oprezni ljudi mogu ponovno ući u rat, dvadeset i jednu godinu poslije prvog svjetskog rata, i često tijekom jednoga života, jest stvar koja se mora razmatrati koliko je god zasigurno bila zasljepljujuća, ondje u trulim rovovima kod Somme ili na Krasu, taj osjećaj iskonskog bratstva trebalo je nazvati objavom prave čovječnosti. Jednom kad je, pak, nastupio mir, nije se bilo moguće suzdržati od iščekivanja tog osjećaja. Ali mir, on je bio puno zamršeniji. I ja sam ga sam proživio u hodu nesigurnu i počesto i uplašenom, a da nikad nisam uistinu shvatio njegovo značenje. Tek onoliko da mi ne bude mrsko priznati što sam profućkao tih dvadeset godina u pripremi za ovu

spomenicu koju danas

konačno pišem, iako mi brzina na koju su me prisilile okolnosti, postavlja zamku. Morao sam tražiti svjedočanstva i shvatiti događaje, a to mi je, što je razumljivo, uzelo mnogo vremena, jer nije jednostavno shvatiti nešto što se nije proživjelo. Ali dugovao sam ovu bolnu vježbu prisjećanja najdubljem i najdražem osjećaju koji mi je ostao: i do stanovite mjere osjećaju pravde, koji me nikad nije napustio, čak niti u nejbeznačajnijim satima moje starosti. Tako sam se godinama vraćao, u svaki trenutak slobode što mi ga je dopuštalo moje zanimanje, u dane rata kojem nisam prisustvovao: i to je bila moja jedina zadaća, za sve vrijeme mira. Gotovo da nisam živio za drugo i bilo koja odluka koju bih za sve to vrijeme donio uvijek je bila najprirodnija i najpogodnija. Ne ponosim se zbog toga, ali ne osjećam ni da se moram sramiti jer je sadašnjost za mene bila tek dosadan žamor dok sam se vraćao u vrijeme da nađem tragove ljudi, a od jednog, posebice, u nadi da ću rekonstruirati put. Tako se moglo RT dogoditi da dok me život tražio da se odlučim, ja mu nisam mogao nego tek površno pridati pažnju, jer sam trošio svu svoju energiju, u tom trenutku, da dokučim što se to zapravo zbivalo u rovovima na bojišnici, ono nijemo iščekivanje vojnika, sakrivenih u blatu i spremnih da napadnu. Satima su tako stajali i čekali da topništvo sravni ispred njih ničiju i neprijateljsku zemlju, i bila je to nadčovječna vježba pasivnog trpljenja. Granate su fijukale iznad glava i zbog ljudske pogreške ili tehničkih nedostataka, često i po glavama — takozvana prijateljska vatra. Tako se umiralo od domovinskog metka. U zaglušujućoj, strašnoj buci ljude bi napuštale vlastite misli i bili su prisiljeni u potpunoj pasivnosti provesti trenutke koji su im u većini slučajeva bili

posljednji u životu. Vrtoglavicu slične samoće osjetio sam možda kad sam umislio da sam saznao, od onih koji su tamo bili, kojim su trikom uspjeli preživjeti. Bilo ih je koji su se molili, naravno, ali i onih koji su čitali, ili onih koji bi poslagali svoje stvari, kado da ih žele staviti u red prije odlaska. Neki su jednostavno plakali, dok su drugi nizali sjećanja, da se prisile da ne misle. Neki mi je čovjek povjerio da se on u mislima prisjećao svih žena koje je ikad poljubio i to je bila jedina stvar kojom je uspijevao prigušiti tjeskobu. Cabiria i Ultimo su jedan uz drugoga provodili vrijeme u strašnom iščekivanju i gledali se. Iskušali su sve moguće misli i tražili najprikladnije da ispune isprazno vrijeme. Ali na kraju se to što su gledali jedan u drugog pokazalo najučinkovitijom tehnikom: to je podrazumijevalo uvjerenje da sve dok njihovi pogledi podupiru jedan drugog, niti jedan od njih dvojice neće zgasnuti u jauku, bljesku, u lokvi krvi. I djelovalo je. Cabiria je žvakao duhan, a Ultimo je kršio prste. život im je visio o pogledu. Na nekoliko koraka od njih, kapetan je, sa svojih trideset godina koje treba spasiti, brojao minute i eksplozije i ponavljao upute zapovjedništva. Bio je uredan momak: vjerovao je brojevima jer je to je bilo ono što je učio. Svakog se dana borio protiv te mahnite makljaže i pretvarao je u pravilnu eleganciju nizova brojeva. Mrtvi, ranjeni, promjer haubice, visina vrhova, kilometri bojišnice, streljivo, dani dopusta. Koliko je sada sati. Koji je danas dan. Brojevi. U džepu je imao pismo, mnogi su ga imali. Bilo je to posljednje pismo koje nikada nisu slali, ali su ga uvijek nosili sa sobom. Poslije njihove smrti, otvorit će ga drhtave ruke majke ili djevojke u polutami sobe ili na ulici kad upeče sunce. Bio je to glas koji su mislili da ostavljaju iza sebe. U njegovom je pisalo, uredno, ovako. Oče zahvaljujem vam. Hvala

što ste me ispratili na vlak, mog prvog ratnog dana. Hvala na britvici koju ste mi poklonili. Hvala za sve dane u lovu. Hvala što je naš dom uvijek bio topao, a tanjuri bez napuklina. Hvala za onu nedjelju ispod Vergezzijeve bukve. Hvala što nikada niste vikali. Hvala što ste mi pisali svake nedjelje otkako sam ovdje. Hvala što ste uvijek ostavljali otvorena vrata 54 kada bih odlazio na spavanje. Hvala što ste me naučili voljeti brojeve što niste nikada plakali. Hvala na novcima umetnutim u stranice priručnih Hvala na onoj večeri u kazalištu, Vi i ja, kao prinčevi. Hvala na mirisu^ kestena po povratku iz internata. Hvala na misama u dnu crkve, uvijek na nogama, nikad na koljenima. Hvala što ste, godinama, prvog dana ljeta nosili bijelo odijelo. Hvala na ponosu i na sjeti. Hvala na ovom imenu kojeg nosim. Hvala na ovom životu kojeg se čvrsto držim. Hvala na ovim očima koje vide, na rukama koje dotiču, na umu koji razumije. Hvala na danima i na

godinama. Hvala što smo bili mi. Tisučuputa hvala. Zauvijek. Topništvo je prekinulo zaprečnu vatru. Kapetan je krenuo brojati. Upute zapovjedništva su odredile četiri minute čekanja prije napada. Brojao je u sebi, tražio je oči svojih vojnika i dodirivao ih jednog po jednog, kao kazaljka sekunde. Bio je to treći napad otkako je tu. Trebalo je izaći, urlati i juriti sve do bodljikave žice. Pronaći prolaz slobodan od bombi i prijeći preko. Nastaviti trčati: zatim bi se obično tu i završilo. Još jedna bodljikava žica, mitraljeska gnijezda, minirana polja. U tom bi trenutku to bio samo pokolj. Prvi se put zaustavio jer je potporučnik Malin odletio u zrak točno ispred njega i sad je ostao bez nogu i vikao nešto. Zaustavio se. Morao ga je ispratiti i posljednji mu put reći zbogom. Trebalo mu je neko vrijeme. Zatim je povratio, a ostalo je bilo zbrkano. Drugi

put, i treći, sve je gotovo odmah krenulo natrag, ništa nije funkcioniralo, talijansko je topništvo ponovno otvorilo vatru upravo u trenutku kad su krenuli u napad i svi su vikali da se vrate natrag. Koliko se sjeća, nije ni metka ispalio. A Austrijance nije nikada vidio. One mrtve, naravno jest, raskomadane na ničijoj zemlji ili obješene o bodljikave žice poput palih duša. Ali licem u lice, žive, zle, za vrijeme napada nikada ih nije vidio. Bio je to silazak u pakao i to je sve, glup i smrtan, besmislen obilazak čmara zla. Koliko god može zvučati ludo - objasnio mi je doktor A., vojni kirurg - to je bilo ono što je visoko zapovjedništvo bilo u stanju zamisliti, što se tiče strategije. Taj glupi pokolj je bio taktika. Odlučna, precizna, svjesna. Doktor A., vojni kirurg, borio se u tom ratu, u sanitetu i otada je prestao misliti. Prije rata je to činio često, gotovo na opsesivan način, baš da istjera užas, i volio je proučavati bitke kao što bi entomolog mogao proučavati mravinjak. Mora se shvatiti - bio je tada u stanju to objasniti - da iza okrutnosti izdanih naređenja koja je za svaku osudu nema toliko ratničke sklonosti ka krvoločnosti, koliko tipične vojničke tromosti u tumačenju stvarnosti. Visoke zapovijedi bile su posljedica njihovog poznavanja tradicije koja je sezala do napoleonskih ratova, a njihova umjerena inteligencija nije uspijevala shvatiti kako revno poštivanje provjerenih pravila može dovesti, u svakodnevnoj ratničkoj stvarnosti, do tolikih tragičnih i naizgled slučajnih 55 ishoda. Kao da su sumnjali u neobjašnjivu zapreku u sustavu uzroka i posljedica, nastavili su tri godine ponavljati iste pokrete, puni povjerenja da će prije ili kasnije stvarnost ponovno funkcionirati pravilno. Bilo je izvan njihovog

dosega zamisliti da se stvarnost, jednostavno, promijenila. Naročito je - naučio sam to od doktora A., vojnog kirurga - u njima preživljavala ideja da je napad krajnja bit borbe i u konačnosti jedina umna sklonost sposobna da sažme ushićenje i snagu vojnih četa: smatrali su da je obrana najniži čin, kojem niti jedna vojska nije po prirodi sklona. Nastavili su misliti na isti način čak i kada se usavršila tehnika obrane, na polju, do prvorazrednog umijeća, i pokazala se sposobnom da, nagonski,izumi, nove oblike borbe. Za to su vrijeme tehnike napada tvrdoglavo ponavljale stoljeće star obrazac, a nagon ka obrani naišao je na odgovore koji nisu bili samo učinkovit suprotni potez, već stvarna promjena pravila igre i, štoviše, njezina položaja. Jednom riječju, vojska koja napada gorljivo je ponavljala ispravne poteze igre koja, pak, više nije postojala. Ako želite izdvojiti središte događaja — rekao mi je doktor A., vojni kirurg — mislite na ono što je kolektivno pamćenje poslije sačuvalo, s genijalnim sintetičkim potezom, kao svetu ikonu tog rata: rov. U toj je ideji skicirano sve. Ideja - treba to podvući - bila je elementarna i nagonska. Njemačko pješaštvo počela se skrivati u jamama od francuskih haubica i tamo tražiti spasonosno rješenje od neumoljivosti otvorena polja. Kad su pokušali povezati dvije susjedne jame i iskopati prometnicu u zemlji, morali su osjetiti rađanje sustava: u dosjetki iznenadnog poteza netko je prepoznao zametak savršene logike. Tako su muškarci sišli pod zemlju, poput kukaca u kilometarska i vrlo uska legla. U nekoliko mjeseci — oštroumno je primijetio doktor A., vojni kirurg — dvije uporišne točke ratničke geografije, utvrdu i otvoreno polje, uništio je treći novi izbor, koji je na izvjestan način sažeo obje, a nije bio ni jedno ni drugo. Nepregledna mreža rana

razrezala je zemljinu površinu i postavila zamke koje napadačke čete nisu znale otkriti. Sličila je na krvožilni sustav — postajalo mi je jasno — koji unosi otrov rata u meso svijeta, protječe nevidljivo, tisućama kilometara, pod kožom zemlje.

A iznad, do kraja crte obzorja, nije više bilo ničeg što bi se uzdizalo uvis, od kamena, prema nebu, ni postrojene vojske da dočekaju napad, u geometrijskom poretku u kojem su zrela polja podsjećala na srp. U pustu krajoliku, vojnici su jurišali u napad, s prazninom u očima, neprijatelj je nestao u gnjilim čirevima zemlje. Prihvaćali su smrt koja nije imala porijekla, činilo se kao da je nose na sebi, i koja je u jednom trenutku, i nasumce, odlučila prsnuti u njima i odnijeti ih sa sobom. Jasnoća sukoba se izgubila, a s njom i sjaj koji je tisućama godina povezivao junaštvo i žrtvu. Tobožnja plemenitost 56 ratničkog čina bila je svakodnevno pobijana u jadnom puzanju ljudi koji su ponovno naseljavali zemljinu utrobu. U toj je utrobi sazrio nov, neočekivan, vid rata zvali su ga pozicijski rat - ali najviše se odvijao tako da se, kako mi je danas sasvim jasno, istroši zajednički poraz koji se nije odmah nazirao, a ipak je bio temeljit i razoran, nešto što ima veze s određivanjem prostora i možda čak s moralnim obzorom. Kako je produbljivanje rata ispod zemlje u rovove značilo priznavanje presude koja je vraćala ljudskost u prapovijest: značilo je da dopušta da čistina ponovno postane mjesto umiranja. čak je i sramežljivo pomaljanje glave preko ruba jame nailazilo na ispaljen metak nevidljivih neprijateljskih strijelaca u zasjedi, što je potvrdilo da uistinu čak ni u primisli nije preostala mogućnost života. Povratak na animalno koji je natjerao ljude pod zemlju proizveo je golemo sažimanje životnog prostora: svojevrsno

poništavanje svijeta. Avionski snimci bojišnice kod Verduna prikazuju pustinju smrti gdje se jedini ostaci života, rovovi, čine kao šavovi na tijelu nakon autopsije. Na položajima između prvih crta ovaj neobičan učinak uništenja dosezao je gotovo mističnu žestinu. Nazivali su ga ničija zemlja, i nije sigurno da je igdje stvorio stanje veće bijede. Tijela i predmeti - sama priroda - počivali su u istrebljenoj nepomičnosti, izvan vremena i porstora, gdje se činilo da je sakupljena sva raspoloživa smrt. Moramo se zapitati kako je bilo moguće i samo prijeći pogledom preko tog apokaliptičnog mjesta makar ipak treba zamisliti da su u tom kraju milijuni ljudi bdjeli, danima i mjesecima i godinama, što bi nas trebalo navesti da naslutimo neizreciv užas koji mora da ih je mučio, u svakom trenutku njihove borbe, iznad svake granice podnošljivosti, sve dok ih nije navela, možda, da zaključe da je onda osobna smrt, pojedinačna smrt čovjeka, njihova smrt, na kraju krajeva uzgredan događaj, gotovo kao prirodna posljedica, jer da su oni već neko vrijeme u smrti, udisali su je iz vječnosti, i u krajnjoj liniji bili su zaraženi smrću prije nego ih je zadesila, kako je pomislio Ultimo, na bojišnici, i otkrio da je drugdje smrt bila događaj, ali tamo je bila bolest, od koje je bilo nezamislivo ozdraviti. Izaći ćemo odavde, živi, ali ostat ćemo mrtvi zauvijek, govorio bi. A Cabiria je odbacio šešir koji je zalepršao i odletio i rekao ma hajde!, beno, ti uvijek previše razmišljaš, ali je zapravo znao što Ultimo želi reći, i znao je da je to točno, a konačno mu je bilo jasno onog dana kada je Mali umro, i to ne zato što je Mali umro, već zbog toga kako je to bilo učinjeno, odnosno zbog onoga što je uslijedilo nakon toga. Dohvatila ga je krhotina granate dok su se trčeći vraćali u rov, nakon zadnjeg propalog napada. Već su gotovo bili

stigli, do zemljanog nasipa, ali dogodio se prasak, veoma blizu, a kad se oblak prašine razišao, Mali je bio na zemlji, čudno okrenute glave i urlao. Cabiria se tada zaustavio i vratio natrag, iako je sve oko njega bio pakao, jer nije bilo ni riječi o tome da Malog tamo ostave, bilo živog, bilo mrtvog. Krenuo je po njega i iako je urlao, primio ga za noge i počeo vući prema rovu, i ne upitavši se na kojem ga je mjestu granata unakazila. Trebalo je prijeći još samo dvadesetak metara. Možda koji više. Vukao ga je. Zatim je nešto opet prasnulo u blizini, nešto što je Cabiriju podiglo sa zemlje i odbacilo ga u stranu kao krpu. Obuzeo ga je strah i kad je shvatio da je još uvijek čitav zaboravio je na sve ostalo i mislio je samo na to da ode odatle i da dode do zemljanog nasipa, da skoči na sigurno. Tek poslije, kad je stigao u zaklon, sjetio se Malog i premda baš i nije bilo pametno, nagnuo se preko ruba nasipa da vidi gdje je završio i odmah ga je pronašao, nalegnuta na bodljikavu žicu, ali glave još uvijek zaokrenute unatrag i dalje je urlao, što se dobro čulo, usred sveg tog meteža i drugih vapaja — Cabiria je pomislio da se čuje samo njega. Srce mu se paralo od toga. Mislio je da će ga pokupiti oni iz saniteta, ali dogodilo se to da Austrijanci nisu prestajali napadati položaje topovima i strojnicama, jer ih je ponijelo, a ovi iz saniteta tog puta nisu ni izašli, rekli su da ako se tako nastavi nema ni smisla izlaziti i da su Austrijanci gamad. Kad mi je Cabiria ispričao tu

priču, zatvoren u samici u kojoj sam ga nakon četiri godine traženja uspio pronaći, u tom se trenutku zaustavio i rekao da mu se ne da ispričati ostatak. Ja sam se onda, strpljivo, vraćao pedeset i dva dana, dan za danom i tek se pedeset i trećeg dana Cabiria dao nagovoriti da mi ispriča kako je išlo dalje i objasnio mi je da je tada krenuo tražiti Ultima, da vidi je li se

spasio i da ne ostane sam s onim nesretnim Malim. Sve je to bila velika zbrka. Našao ga je nakon podosta vremena, kad se već počelo smrkavati. Ultimo, objasnio mi je Cabiria, nikada nije govorio, kada bi se vraćao iz neke akcije, umirio bi se u kutu i satima ne bi prozborio ni riječi, niti bi slušao, očito izgubljen u nečemu što je samo on znao. Već je bio mrkli mrak kad mu je on uspio reći o Malom, i sve to. Otišli su ga čuti, i Mali je još bio tamo i zapomagao je, manje uvjerljivo, ali je nastavljao, u pravilnim razmacima, kao da mu je to zadaća. Nastavio je tako cijele noći. Nije još ni svanulo, kad su Austrijanci ponovno počeli tući topovima, možda su imali na umu da oni izađu, tog dana, i iz zapovjedništva im je došla naredba da budu spremni. Prekrati to s s tim svojim prijateljem, rekao je jedan od starijih Cabiriji. Htio je reći da ga treba upucati, jer će se barem prestati mučiti i rastuživati ostale. Cabiria je pogledao Ultima i Ultimo je rekao Ja to neću učiniti. Rekao je to mirno. Cabiria je zatim uzeo pušku i namjestio se što je bolje mogao, da ne bude previše na čistini. Nanišanio je i opalio. Jednom pa još dvaput. Zatim je spustio pušku. Ne mogu, rekao je. I zaplakao. Potom su pozvali strijelca, rodom iz Abruzza, koji je gasio cigarete na Austrijancima, kad je bio dobre volje. Događalo bi se da od njega traže ovakve stvari i on bi ih šutke napravio. Cijena je bila dvije kutije duhar dopuštenje za posjet javnoj kući. Ispalio je samo jedan hitac i Mali je presta? jaukati. Zaista je prestao. Lijepa stvar kod Malog bila je ta što je znao svirati harmoniku i posebno je imao lijep izraz lica dok ju je svirao. Nisu znali za to, sve dok jednom nisu prolazili kroz neko selo, u okolici Cividalea, a iza jednog se prozora čulo kako netko svira harmoniku. Mali se odvojio i ušao u kuću. Nakon nekoliko trenutaka, pojavio se na prozoru i viknuo

svima da se zaustave. Koji je vrag, Mali? On nije odgovorio, nego je zasvirao. Trebalo je vidjeti što je sve uspijevao izvesti onim svojim ogromnim prstima. Ali nije bilo samo to, fantastično je bilo njegovo lice dok je svirao. Kamo je gledao. Nitko ranije nije vidio kod njega takav pogled, on je inače čak imao malo tup pogled, poput nekoga kome uvijek iznova postavljaju jedno te isto pitanje. Vidjelo se da je u harmonici odgovor. Oči su mu se otvarale i gledale u daljinu. Kako bilo, sad su mu oči bile zaklopljene, naslonjen tamo na bodljikavu žicu, pogođen kirurškim hicem onog iz Abruzza, koji mu je prosvirao glavu s jedne na drugu stranu. Cabiria je pomislio na sve one harmonike koje više neće zasvirati pod njegovim rukama, i pomislio kakva je to šteta. Pa potom na sve one ljude koji neće zaplesati, suze koje neće kanuti, stopala koja neće lupkati u ritmu po zemlji. Ne može se ni zamisliti koliko stvari umre, kada umre živo biće. čak i pas. Ali, naravno najviše kad umre čovjek. Ultimo je međutim uzeo komad razbijenog ogledala, koji je držao omotan krpom, uzeo ga s dva prsta, što je znao činiti s vrhom puške, pa ga podigao iznad ruba zemljanog nasipa, da u njemu vidi ničiju zemlju da se ne izloži opasnosti, a na ničijoj zemlji tijelo Malog, a na tijelu Malog lice. Nije to trebao učiniti, trebao je samo zaboraviti, ali stvar je bila u tome da je tijelo bilo upravo tamo, nedaleko od njih, kako to možeš zaboraviti? Bok Mali, žao mi je. Zbogom Mali, možda je ovako bolje, ajde. Vidio je kako mu koža drukčije stoji na kostima, a izraz je bio onakav kakav se nikada nije vidio Malom na licu. Nije izgledao kao kad spava, izgledao je drugačije: činilo se kao da na licu ima tragove starosti, ostatke starosti, gotovo kao da je umro mladić nakon duge starosti, u neobičnom obrnutom životu. Ali opet, tko zna. Austrijanci su ih dvanaest dana i dvanaest noći držali prikovane u

rovu, pod paljbom koja bi prestala na dva sata, a potom ponovno počinjala. Uvijek se u zraku osjećala mogućnost napada, pa se nije ni spavalo, a dani pod paljbom cijelo vrijeme, kidali su živce. Možda je bilo i zbog toga, ali događaj s Malim postao je mora koja se ne da iskazati. Nisu mogli izaći da ga odnesu, a on je umirao dugotrajnom smrću kojom umire meso. Prvo se sav napuhnuo, a zatim se počelo nazirati kako mu se usnice povlače sa zuba, njegovih sitnih, bijelih zuba, i kako mu

obrazi nestaju. Sedmog se dana blizu njega rasprsnula granata i tijelo mu se prepolovilo. Glava s ramenima i komadom utrobe odskočila je prema rovu i na kraju se okrenula tako da se činilo da je to namjerno, očima uperenim prema njihovima, prema njima koji su bili njegovi suborci. Na suncu se tijelo brzo raspadalo. čeljusna kost se izbočila, a oči su upadale dublje u lubanju, u ništavilo, a za njima su odlazile vlasi kose. Bilo je to lice Malog, ali sad je izgledalo kao da ga je pojela neka zvijer, ali ga nije dobro očistila, jer ju je možda nešto spriječilo. Bilo je to pravo mučenje. Jednog je dana Cabiria vrisnuo, ispustio je jedan jedini urlik oštar kao nož, pa se popeo na zemljani nasip, na hajući za Austrijance, i odatle zavitlao bombu ravno na Malog, bez greške, točno na njega. U zrak je okomito sunuo stup i zgromio ono malo što je ostalo od Malog te se sve razletjelo na sve strane. Neki su dijelovi završili i u rovu pa su ih morali uzeti rukom — rukom — i ponovno ih baciti nazad na ničiju zemlju, odakle su došli. Zbog toga je Cabiria znao što je Ultimo htio reći kad je govorio one stvari o smrti, da su i oni već mrtvi, i da će to zauvijek biti. Možda nije vjerovao da će biti baš tako, ali mogao je shvatiti što je Ultimo mislio. Bila je to stvar kroz koju su prošli i ništa je više neće izbrisati.

Odnijet će je do dvostrukog dna duše, kao krijumčari užasa. Sestru smrt. Tako se nastavilo - objasnio mi je doktor A., vojni kirurg - sve dok se u visokom zapovjedništvu nije nešto promijenilo, i dok se nije javila, zakašnjela, spoznaja da je toliko žudeni proboj zamišljen tako naivno preko svake mjere, i sve što se do tog dana činilo logično krenulo je naopako. Nijemci su se prvi osposobili za takvu misaonu akrobaciju, pojasnio mi je. Isprobali su je najprije na istočnoj bojišnici, a potom na Soči, baš na mjestu na kojem su snage odmjeravale dvije vojske, koje su, činilo se, najviše razmještale trupe duž bojišnice u nazadnoj drskosti starih pravila: austrijske i talijanske. čak je i tamo rovovski rat nametao pravila, a zbog izuzetno teška terena bio još besmisleniji. Ono što je na francuskoj bojišnici bila paučina nabačena na pitom krajolik, u planini se pretvorilo u strašan vez koji će iskopati crte obrane na liticama koje to onemogućuju i na visinama gdje se zemlja pretvara u led. Muka i ljudska patnja umnožile su se, ali ishodi su bili isti kao i drugdje. Jedanaest bitaka na Soči, u kojima su Talijani pokušali razbiti austrijsku bojišnicu, proizvelo je vrtoglave brojke: da bi se granica pomaknula za petnaestak kilometara, s položaja je nestalo više od milijun vojnika, što mrtvih što ranjenih. Kad razmisliš o tome, bila je to ludost — rekao mi je doktor A., vojni kirurg. Vjerojatno bi — dodao je — unatoč očitoj strahoti, Talijani s jedne strane i Austrijanci s druge, nastavili tako sve do nekog nepredvidljiva, konačnog smaka. Nijemci su se upleli i prekinuli njihov plemenski rat i srušili ga logikom kirurškog noža u kojoj oštroumlje i bezazlenost tvore pogubnu mješavinu. Strpljivim i lukavim djelovanjem, sakupili su tik uz prvu crtu ogromne količine ljudi

i sredstava, a Talijani nisu primijetili ništa više nego živahan i n^^itan prerazmještaj četa. Preuzeli su zapovijedanje vojnim operacijama l^^li Austrijance na ulogu šegrta pozvanih ga ginu i uče. U prvim satima^fc listopada 1917., na Kobaridu, na visoravni Soče, izveli su najbesmislenijp i najpogubniji napad kakav u tim krajevima nikada dotad nije viđen. Nemojte misliti da je to bio iznenadan napad, jer on to nije bio - upozorio me doktor A., vojni kirurg. Talijani su iz tisuća znakova znali da predstoji austrijski napad. Očekivali su ga i bili su uvjereni, i nisu griješili, da su dovoljno dobro postrojeni i da ga mogu zaustaviti. Dvadeset i četiri sata ranije, sam je talijanski kralj, zapovjednik svih morskih i zemaljskih snaga, došao da osobno provjeri učinkovitost obrambenih rješenja. Otišao je vidno zadovoljan. Ali ono što im se približavalo bilo je nešto što nisu poznavali i što ograničena vojna logika nije imala dovoljno agilnosti da shvati, a još manje da predvidi. Cak će i godinama kasnije, kad je sve bilo svršeno, uzalud pokušavati shvatiti. Treba reći da je doktor A., vojni kirurg, izlagao te činjenice s vrstom zadovoljstva koja mi se nikada nije sviđala, nešto nalik hladnom divljenju znanstvenika prema predmetu svog proučavanja. Bilo mi je teško podnijeti pomisao da netko prepoznaje vid inteligencije u brutalnoj dinamici smrti, i čak svojevrsnu otmjenu eleganciju u pokretu onoga koji ubija: ali kad sam izrazio to svoje neslaganje, doktor A., je bio nemilosrdno krut sa mnom, i u nekoliko navrata me napao neugodnim tonom i pitao me želim li uistinu saznati kako su se odvijale stvari i čak je posumnjao jesam li sposoban izvršiti zadaću što sam je sam sebi dodijelio, to jest da postignem pravdu za svog sina, osuđenog na

smrt, zbog dezertiranja i

strijeljanog uvečer 1. studenog 1917 osam dana nakon bitke kod Kobarida. Tada sam rekao da je to ono što želim i da ću to učiniti. Rekao sam da mi je sjećanje na sina sve što mi je preostalo. Potom je poprimio blaži ton - još ga se uvijek sjećam - i izložio mi dva zakona koja svaki manevar napada mora poštovati, prema ratnim priručnicima. Prvi je bio star koliko i umijeće ratovanja i propisivao je da je za pobjedu potrebno osvojiti vrhunac, mjesto s kojeg se može vladati položajem. Bila je to više mentalna kategorija nego strateško načelo, koju su tisuću puta iznova potvrdili bedemi koji su u svakom dijelu svijeta potvrđivali položaj vlasti, smještajući ga visoko, gdje je bilo koji ljudski pokret bio pod kontrolom. Drugo pravilo, neosporno logično, je upućivalo na potrebu napredovanja u zbijenim redovima i očuvanja što je moguće šire crte bojišnice, tako da se ne riskira unaprijed gubitak pojedinih dijelova četa, koji su se prisiljeni odvojiti od glavnog dijela vojske i logistike, a poslije će se naći u nesmiljenu okruženju. S geometrijske točke gledišta, besprijekorno rasuđivanje. Radilo se o pravilima koja su Nijemci izuzetno dobro poznavali. Može se reći da su aktivno doprinijeli njihovu utemeljenju. Napali su, 24. listopada 1917. i pouzdali se u strategiju koju bismo mogli ovako sažeti: izdati pravilo i napraviti suprotno. Ne hajući za vrhove, napredovali su prema dnu doline, gdje je obrana bila mekša i nemarnija. Izveli su ga pomoću malih jurišnih trupa, kojima je bila izdana nezamisliva zapovijed da probiju neprijateljske linije i da se ne zaustavljaju, prekidajući svaki kontakt s glavninom vojske i odlučujući samostalno o premještanju i vlastitom djelovanju. Zamisao je

bila da prodru u neprijateljske linije poput termita koji, nakon što su izabrali pristupni put gdje drvo najmekanije, izdube utrobu neprijateljskih postrojbi sve dok se vrhunci koji čak i nisu osvojeni ne uruše sami. Upravo se tako i dogodilo. Ali u čudnovatoj geometriji duša i umova treba tražiti — prigovorit će kapetan sa svojih trideset godina koje je trebalo spasiti - jer goli vojni čin, koliko god da je virtuozan i da zadivljuje, ne može objasniti ono što smo preživjeli i zbog čega se sada ja nalazim ovdje i zurim u streljački vod. Niski su oblaci prekrivali dno doline ispričat će - i nismo mogli vidjeti termite dok su nam milili iza leda i pratili pristupačan put uz rijeku. Mi, na visokim obroncima planine, odsječeni, veze odjednom zanijemjele i stizale su tek glasine, koje su odisale malodušnošću. U dolini su, doduše, buktjeli požari koji su bojili oblake, ali u gramatici rata vatra može toliko toga značiti. Jedino što je bilo izvjesno bila su ona dva sata bombardiranja kojima je austrijsko topništvo razaralo noć, a odmah potom tišina, tišina koju inače nikad ne bih zaboravio da nisam završio tu pred uperenim puškama, a koju ću, pak, sada zaboraviti, zajedno sa svim ostalim. Jer se očekivalo da će se začuti neprijateljev jurišni poklič, a nije se čulo ništa, tek nevjerojatno produženje te tišine, preko svakog podnošljivog iščekivanja, sve dok se nije rastočila u prazno vrijeme koje nije ništa značilo, tek iznenadan prekid poznate nam logike i blizina neke kušnje koji se ne može povezati s našim iskustvom. Tišina i odsječenost bile su takve, da smo mislili da se zbiva nešto nadnaravno, kao što je iznenadno opustošenje planine, a da smo mi ostavljeni da plutamo u ništavilu jednog nepostojećeg rata. Možete li zamisliti - upitat će kapetan — do koje točke muka, samoća i patnja mogu pomutiti um?, jer

ako to ne možete zamisliti, ovaj streljački vod je neizbježan i, štoviše, pravedan i nitko ne može shvatiti što se dogodilo kad se onaj njemački časnik, s revolverom u ruci, pojavio nenadano iz oblaka, iza naših leđa, i popevši se iz doline, s četvoricom ili petoricom naoružanih ljudi te počeo vikati na talijanskom da se predamo bez iole oklijevanja, čak smireno kao da bilježi očit ishod neke obične operacije. Vidite kako su, osobito s vojne točke gledišta - složit će se kapetan sa svojih trideset godina koje treba! spasiti - prilike veoma jasne, nas je bilo 278, a njih četvero ili petoro, ali tu je na djelu geometrija uma i duše— primijetit će kapetan, pogađajući zapravo cilj i možda dotičući tajnu onoga što se dogodilo kod Kobarida. Jer su bili životinje uvježbane na jednu, veoma posebnu vrstu ratovanja, u kojoj je imati neprijatelja nasuprot jedina poznata geometrija: nakon toliko potrošena vremena i neizrecivih patnji u tom jedinstvenom obliku uspio ju je podići do oblika živog bića i nepromjenjiva obrasca opažanja. Ono što se događalo odvijalo se u obliku te

unaprijedne geometrije, i kad ih je stizala smrt, dolazila je iz rovova bojišnice, a kad su oni sijali smrt, sijali su je ravno u rov ispred sebe koji ih je čekao. Unutar tog željeznog obrasca sazrjelo je u njima istančano znanje i neizreciva spremnost žrtvovanja: ali što se više u njima zbijala prisnost s tim jedinstvenim, jasnim kretanjem, toliko je blijedilo sjećanje na bezbrojne mogućnosti prostora i gubila se sposobnost, čak i moralna, da održe nepravilnost kretanja koja ne pripada bojišnici. Zbog toga se pretpostavka da bi mogli biti napadnuti sleđa više nije nalazila na njihovu popisu zamislivog i kad je uistinu postala stvarnost, u nestvarnom okviru potpune odsječenosti, morala im je izgledati, ne toliko kao borbena situacija koju treba razjasniti,

koliko prije kao tajanstveni prekid same borbe, iznenadno propadanje svega što ih je oslobodilo obveze da uzvrate. Nije to bilo puko pitanje kukavištva, i sam sam to jasno uvidio, smjesta posvjedočit će kapetan - gledajući u oči svoje vojnike, u tom trenutku koji je nametao žurnost odluke, i gledajući ih kako prostodušno izlaze iz rovova da se povinuju, po zemlji vukući puške. Nisu to bile kretnje izazvane strahom, prije je to bila troma iznenađenost životinje koja izlazi iz jazbine poslije oluje. U onih prvih koji su digli ruke, sa smiješkom, nije bilo ni traga porazu nego prije slutnji da je sve završilo. Mora zarobljeništva izgleda nije strugnula ničijom sviješću i neobjašnjivo je zamijenjena neutemeljenom mišlju da će se sada svi skupa, vratiti kući. Stiskao sam revolver u ruci istaknut će kapetan - i držao ga visoko, uperena prema nebu i povikao im da stanu i da se vrate u zaklon. Naređujem vam da se vratite u zaklon!, ali je nedvojbeno da se nisam usudio pucati - priznat će kapetan koliko god može zvučati besmisleno, nisam se usudio pucati, a očima vojnika koji su u mojima tražili barem neku sigurnost, nisam znao uzvratiti osim besmislenim rastezanjem tog trenutka, to jest vlastitom smiješnom nadom da se sve može zaustaviti u vremenu potrebnom da se shvati, dok je njemački časnik nastavio usklađivati stvarno vrijeme napada i koračajući prema nama, smiren cijelo vrijeme, vikao da se predamo, sve dok prvi vojnici nisu bacili puške na tlo, a neki su se i smješkali i natuknuli koju riječ na njemačkom i kretali se nekom sporošću koja je za mene ostala obilježje onoga što sam proživio u tom trenutku, trenutku kojeg se sjećam kao nevjerojatno sporog, s pokretom vojnika koji su se nezaustavljivo prelijevali iz rovova, kao ulje preko ruba čaše, a na to kuljanje tjeralo ih je već prevršeno strpljenje, pa su polako

prelazili Nijemcima i slijevali se polako niz snježni pokrov padine. Ako me pitate što je bilo sa mnom - zaključit će kapetan - ono čega se sjećam jest taman trag hitra pokreta, u krajičku oka, jedinog brzog pokreta koji kao da je izmaknuo toj čaroliji sporosti, toliko jasnog da sam se nagonski uhvatio za njega i naslutio se u njoj tek tračak te bezizlazne situacije. Okrenuo sam se ispričat će kapetan sa svojih trideset godina koje treba spasiti - i vidio dva vojnika kako uskaču natrag u rov i pognuti počinju trčati lijevo, gdje se prometnica između rovova nastavljala još stotinjak metara i spuštala se vrha u visine. Svuda oko mene bilo je ono ulje, sad već nezaustavljivo i prepustio sam mu se da me proguta, nijemo i odrekao se svojih časničkih povlastica, uviđam to, ali već uvjeren da su ona dva vojnika jedini dijelak stvarnosti koja je ostala oko nas, preostala ustrajnost svijeta koji je prestao postojati i kojem sam ja ipak pripadao. Tako sam pustio da me uljni val preplavi i sve dok se nisam sakrio i kad sam osjetio da sam nevidljiv, polako sam krenuo hodati unatrag. Spuznuo sam natrag u rov i potrčao bez oklijevanja onamo kamo sam vidio da su otrčala dva vojnika. Napravio sam to točno u trenutku kad sam čuo iza sebe, glas svojih ljudi koji su u početku tek spomenuli, a kasnije obuzeto ponavljali jednu jedinu kratku rečenicu, koju sada ne uspijevam izgovoriti bez duboka ganuća, gotovo poput imena izgubljenog djeteta. Rat je završio. — Ne pričaj gluposti i trči. — Ultimo! — Trči, rekao sam ti! — Ali rat je završio! — Daj prestani Cabiria. — Zabit ćemo se ravno medu Austrijance. — Već smo se jednom našli pred njima, Austrijancima.

— Ajmo se vratiti natrag, daj, vratimo se tamo i sakrijmo se da vidimo što će se dogoditi. — Ja se ne vraćam tamo. — Ti si lud. — Vrati se ti, ako ti se da. — O, Isuse! 64 — Trči. — Kamo kvragu ideš? — Suma, moramo izaći iz šume. — Ma to je ludost, otamo se stiže do sela, bit će sigurno već puno Austrijanca, mislim, selo. — To ne znamo. — Naravno da znamo, u okruženju smo, nije li ti

to jasno? — To su bili Nijemci i bila su je petorica, Cabiria. — Sto, hoćeš reći da su svi ostali u selu. — To ne znamo. — Naravno da znamo. — Ne, ne znamo. — Pazi!, kapetan... kapetan je iza nas. — Vidiš, kapetan nije budala — Kapetane! — Ma ne viči, Cabiria! -— Kapetane, tu smo! — Šuti! — Ultimo! — Lezi, kvragu! Nijemci su se penjali šumom, tiho, jedan za drugim. Ogledavali su se. Izgledali su kao da znaju što rade. Nisu vidjeli tri Talijana polegla po zemlji, u suhom lišću i prošli su pedesetak metara od njih, a nisu ih vidjeli. Nepomičan, glave zabijene u hladnu zemlju, Ultimo je pomislio da je ratna karta potpuno sjebana. Tko su bili ti neprijatelji koji su se popeli iz Italije i napadali u smjeru svoje domovine? I tko su bili njih trojica priljubljeni uz tlo s jedinim ciljem da puste neprijatelje da prođu i da ih ne otkriju, nakon

što su dvije godine izlagali život opasnosti s jedinim ciljem da ih nikada ne puste da prođu? Pitao se postoje li nazivi za to što se upravo događa. I točno u tom trenutku jasno je vidio prekid bilo koje geometrije koja se da iščitati tako mi je rekao, nekoliko godina poslije - i nastajanje kaosa za koji nije znao osjeća li ga kao nešto tragično ili uzbudljivo. Upotrijebio je baš te riječi prekid bilo koje geometrije koja se da iščitati, što je bilo prilično neočekivano jer je naizgled bio običan mladić i zasigurno nije imao istančano obrazovanje. Ali, kako sam otkrio, nakon dana i dana provedenih s njim, posjedovao je urođenu sposobnost opažanja oblika i nejasan smisao da protumači stvarnost u odnosu na svoje mentalne sposobnosti. Nije pokazivao nikakvo zanimanje da u slijedu događaja pročita 65 razliku između dobra i zla, ili između pravde i nepravde jer se činilo da je njegova jedina briga bila da protumači vječno kolebanje između kaosa i reda, kako je bilo zapisano u neiscrpnom nastajanju i raspadanju geometrijskih oblika. Bilo je to nešto izvanredno, na što sam rijetko nailazio čak i u svijetu znanstvenika s kojima sam se tako dugo morao susretati zbog svog zanimanja. Tako me i nije začudila spoznaja, kad me Ultimo odlučio držati vrijednim najintimnije ispovijedi, koja je baš iz tog jedinstvenog umnog sklopa izvukla misiju njegova života sa spremom za uredno funkcioniranje projekta koji sam oduvijek smatrao koliko nepotrebnim toliko i genijalnim. Nije mi poznato je li ga ikada, poslije, uistinu ostvario, ali sada, s vremenskim odmakom, drži me nada da ga ništa neće uspjeti zaustaviti. Sjećam se da me pitao čini li mi se djetinjastom zamisao da posveti cijeli život jednom jedinom zadatku: odgovorio sam mu da trošim cijelu svoju starost u naporu da sastavim spomenicu.

— Da vratite kapetanu oduzetu čast? — Da — odgovorio sam Kad je saznao da sam matematičar (proveo sam, moram to napomenuti, četrdeset i dvije godine, bez značajnih uspjeha u istraživačkoj praksi i nastavi) morao je naslutiti razlog hipnotične pozornosti kojom sam ga slušao. Možda je shvatio da mi je, zahvaljujući svom neobičnom viđenju svijeta kao skupa oblika u pokretu, uspijevao ispričati, prevedeno na jezik koji sam poznavao, stvarnost koju inače svojom beskorisnom erudicijom ne bih mogao dokučiti. Ne mogu drugačije objasniti pomnost s kojom se obično vraćao na naizgled beznačajne prizore i posebnu pažnju kojom mi je više puta želio ispričati kako je u toj jesenskoj šumi, ležeći na zemlji, pored mog sina i Cabirije, po prvi puta nagonski otkrio kaos u koji su dospjeli. To bi vam trebalo pomoći, u vašoj spomenici, govorio je. I krenuo mi ponovno objašnjavati, neobično pomno. Tako da ja danas znam da mu se, dok je grizao zemlju, pokušavajući biti što nevidljiviji neprijatelju, izdaleka vratilo sjećanje na hodanje u krug koje je jedne noći, prije mnogo vremena, izrovao u torinskoj magli, i kruženje oko bloka kuća, uz svog oca, dok je slušao njegove riječi. Osjetio je neutomivu nostalgiju, jer je to bilo posljednje sjećanje na neki geometrijski oblik u kojem se činilo da je sačuvan, bez greške, oblik života. Otada, samo mu se duga i ravna cesta koja ga je vodila od kuće do bolnice, onog tužnog dana, još uvijek činila česticom reda koji ima smisla za njega i njegovo postojanje, sve ostalo će se otkriti kao bezoblično slaganje nedovršenih crteža na kojima kao da je ucrtana ludost svega postojećeg i neizlječivo propadanje svake razvodnice između nužnosti i slučaja - možda između dobra i zla. U tom je trenutku RR

njegova izgubljena kratkotrajna mladost stigla isprobati jedan ol>,,u zahvalnosti, kad se našla u ratu, zbog elementarne nasuprotnosti rovova, koja je u svojoj jednostavnosti primitivnog obrasca, činilo se, pružala barem djelić trajnosti sposobne čak i da odbije bilo koje ljudsko nasilje. Nasuprot

nerazumnoj uzaludnosti frontalnih napada, više puta mu je palo na pamet da je upravo ta, objektivna crta, postojanosti bila nešto što ničija ratnička smjelost nije mogla podrovati, gotovo kao da je oblik, a ne ljudi, bio ono protiv čega se ustremili: u nepobjedivosti onih koji su se branili ogledala se stvarna izdržljivost stvari koje su se grčevito držale za posljednji ostatak reda što ga je pomračenje razuma, iznurenog u ratu, još dopuštalo. No sada je znao da je bila dovoljna uštogljena nepravilnost njemačkog časnika koji je došao iz neočekivana smjera, da sruši cijeli sustav, pretvori ga u prah, za tren, dovoljan za nekoliko nesigurnih pogleda, ono što je još samo dana ranije bilo granitni temelj i bilo je upravo davno sjećanje, dok je stvarnost poticala na kaos lišen cilja. Sada mogu reći da sam tek tada, dok sam slušao njegove riječi počeo uistinu shvaćati: i po prvi sam puta bio najdublje uvjeren da čast moga sina nije bila izgubljena. Ultimo mi je pokazao da je tog dana, pripijen uz zemlju u djetinjem pokušaju da bude nevidljiv, moj sin već bio nevin, jer je bio svugdje i nigdje, izgubljen u nekom scenariju bez koordinata gdje su kukavištvo i hrabrost, dužnost i pravo, bile smrvljene kategorije. Sada je lako u njegovu bijegu vidjeti jasan obris slike koju obično nazivamo dezerterstvom: ali vjerujte mi, prvi je dezertirao svijet: moj sin nije ništa namjeravao, nije ni mogao, jednostavno je trčao, nije bilo nikakvih namjera, samo rasuti nacrti, bio je dječak oko kojeg više nije bilo slike, ničega cjelovitog, samo fragmenti, trčao je gazeći

stopalima fragmente na koje je nailazio, to nije bijeg, to je plutanje nad ništavilom, to je preživljavanje, nije dezertiranje. želim to reći riječima koje visoko vojno zapovjedništvo i nadležne vlasti mogu razumjeti: budite, preklinjem vas, toliko plemeniti i složite se, da su u tom trenutku njemački termiti ukinuli samu ideju bojišnice pa čak i granice, zemljopisne i moralne, i cijelo područje između Soče i Tilmenta sveli na kaotičnu geografiju, kćer nekog umjetničkog i avangardnog poteza. Spuštali su se u doline, pa se ponovno uspinjali gorskim obroncima u svim pravcima i posve su izgubili pojam o napredovanju i povlačenju, raščlanili su rat na strukturu nalik leopardovoj koži na kojoj je svaki sraz bio priča za sebe, neovisna od svih ostalih. Jer oni su ga željeli, odredili su ga za stolićem, oni su se znali boriti u tom ratu, ali ne Talijani, koji su neizbježno još uvijek u svakom događaju tražili artikulaciju zajedničkog i općeg pokreta, vidjeli se i dalje, što je bilo logično, unutar pojma jedinstvene vojske, postrojene na šahovnici, još netaknutoj i savršenoj. Samo 67 ukoliko shvatite tu nesimetričnost opažanja moći ćete sebi objasniti onu brojku koje se stidite, koju nikada niste objasnili sami sebi i koju nijedna vojna statistika ne bi priznala, brojku koja se smatrala toliko sramotnom da je godinama bila skrivana i koja ipak u svojoj jasnoći kazuje kako su se stvari točno odvijale i bilježi da je u samo nekoliko sati, kod Kobarida, tristo tisuća talijanskih vojnika završilo u njemačkom zarobljeništvu, često čak i bez borbe. U tome je brojčano iskazan skandalozan način ponavljanja jednog jedinog čina predaje, uvijek istog, što ga nepravedno smještate u skučene okvire pojma kukavištva, koji zapravo govori o veličanstvenom

činu kolektivnog samoukidanja, nasuprot neodgonetljivosti jedne geografije koja je doslovno izbrisana. Vi ćete znati bolje od mene da su u prva sedamdeset i dva sata nakon austrijskonjemačkog prodora, sve talijanske čete na sočanskom bojištu doživjele ono što se događa u potpunom rasapu komunikacije: možete tek zamisliti kakav je onda nadrealan učinak izazvalo pojavljivanje Nijemaca pred njihovim očima. Za jedan naraštaj boraca koji su preživjeli čisto iskustvo pakla, u neljudskoj praksi pozicijskog rata, sada je, bez prethodne najave, bilo ponuđeno nepojmljivo iskustvo kaosa bez objašnjenja. Ja znam da je moj sin u trenutku kad je počeo trčati već bio nevin, jer se rat već bio rasplinuo u pojedine događaje bez smisla, nalik brodovima koji plutaju polomljenih jarbola: Neka nas onda ne čudi što je većina njih, nerazumno i prostodušnošću napaćene životinje, premetnula taj brodolom u nagonsku sigurnost, koja proizlazi iz želje. Rat je završen. Svi su pomalo vjerovali u to, objasnio mi je Cabiria, a ja još uvijek ne mogu shvatiti kako se moglo dogoditi jedno takvo ludilo. Odbacili su oružje i pošli ususret neprijatelju, i to je sve, nema tu ničega zamršenog, niti tužnog. Sve je izgledalo potpuno prirodno. Toliko se ljudi predavali, da nije bilo dovoljno Austrijanaca da ih čuvaju, a oni su ostali tamo, kao stoka na ispaši, krotki. Malo tko je mislio drugačije. Kapetan je bio jedan od njih, kao i Ultimo. Govorili su da ne treba

predati oružje. Ako je rat završio zašto onda Austrijanci ne predaju oružje? Dogodilo se točno ono — objasnio mi je doktor A., vojni kirurg — što su Nijemci predviđali: nakon tri dana tišine, talijansko je zapovjedništvo izdalo naredbu o povlačenju: vojnici su u u nevjerici počeli silaziti s vrhova prema dolini i napuštali, a da ih nitko nije napao, položaje koji

su ih stajali tisuće mrtvih. Zamisao je bila da bojišnicu na Tilmentu pomaknu unatrag i da prestroje snage i pripreme obranu kojom bi zaustavili Austrijance i Nijemce. Ali još jednom skromna inteligencija vojnika nije uspjela shvatiti jednostavnu stvarnost činjenica. Termiti su i dalje napredovali i već je bilo jasno da će u Tilmento stići prije njih. Tako se više od milijun talijanskih vojnika počelo spuštati u dolinu, s leda ih je pratila vojska, a naprijed su ih čekali termiti. Tehničkim rječnikom to se zove okruženje, mora svakog borca. Ali ako moram reći istinu - ispričao mi je Ultimo - nije se toliko osjećao strah, nego nešto drugo, čudnovato, poput euforije, poput pijanstva. Sto smo više išli nazad, to je bilo sve više ljudi, na sve strane, ali nisu izgledali kao likovi jedne iste priče već kao da je svatko imao svoju, veoma osobnu, čak povjerljivu, koju mora slijediti. Bilo je tu svega. Kapetan nas je uvjeravao da ne ostavljamo oružje, ali već ih je na tisuće hodalo bez puške, bez ičega, a drugi su, pak, skupljali, oružje, gdje god bi ga našli, pa ga vješali po sebi i smijali se. Sjećam se da smo, kad smo izišli iz šume, nakon što smo noć proveli izmičući Nijemcima koji su bili na sve strane, zašli u polje, bila je zora,i nasred pašnjaka smo naišli na grupicu talijanskih vojnika koji su pucali po kravama, pištoljem ili puškom, pucali su u životinje i ubijali ih, smijali se i glasno govorili. Rekli su da neprijatelju ne treba ništa ostaviti, samo spaljenu zemlju, kao Rusi Napoleonu, govorili su to i smijali se, to je ono čudnovato čega se sjećam, kao da je svima pamet obuzela neka vrsta opijenosti. To ne smijete zaboraviti, znate?, ukoliko zaista želite shvatiti svoga sina - rekao mi je Ultimo - ako ne shvaćate to suptilno ludilo, ne možete shvatiti ništa. Bilo je nestvarno, sve je bilo nestvarno. Sjećam se da, kad smo stigli do

prvih kuća u Udinama, a nismo čak ni znali jesu li Austrijanci već stigli ili što već, hodali smo i držali se zaklona, s napunjenim puškama, sjećam se da smo već bili stigli do prvih kuća kad su se iza ugla jednog zida pojavile tri bludnice, tri cure iz javne kuće: trčale su, polugole, bose, sjećam ih se s njihovim koprenama što su vijorile u zraku, izgledale su poput sna, i trčale su, bog zna kamo, bosonoge, nisu ništa govorile niti vikale, ništa, samo su trčale, šutke, nestale su u jednoj uličici, i sve je izgledalo kao da smo ih sanjali, kunem se. Kao da ih je netko tamo namjerno postavio da nas upozori u kakvo smo ludilu upali. Pa i poslije smo nailazili na same besmislene situacije. Stigli smo na mali trg koji je bio pun talijanskih vojnika, no svi su sjedili i nitko nije imao oružje sa sobom, ništa, reklo bi se da su na dopustu ili nešto tako. I bilo je lijepo što Austrijanaca nije bilo na vidiku, ni sjene im, izveli su to kao da su išli po drva, pa su napravili naramke pruća, pa su ih onda ostavili da se po njih vrate poslije kad budu imali vremena. Kapetan je pitao je li grad u rukama neprijatelja, na što mu je neki časnik zaurlao da je sve u rukama neprijatelja i dok je to govorio podigao je bocu vina držeći ga za grlić, kao da želi nazdraviti, dok su nam drugi vikali da je rat završio i da je bolje da ostavimo oružje, jer ako nas Austrijanci uhvate s oružjem, pobiti će nas. Moramo se povući do Tilmenta, viknuo im je tada kapetan. Ali nitko nije odgovorio, niti išta učinio, više ih se to nije ticalo. Trebali smo odmah napustiti grad - rekao mi je Ultimo - i stvari ne bi krenule u pravcu, u kojem su krenule, ali u tom je gradu bilo nešto neodoljivo, što nikad ranije nismo vidjeli, neki osjećaj smrti i slavlja u isto vrijeme, i sve na površini u nekoj vrsti magije, tišina, pucnjava, rolete koje lupkaju, sunce na zidovima, prazne kuće, mnoštvo

ostavljenih stvari, izbezumljeni psi, otvorena vrata, odjeća prostrta na prozorskim daskama i svako malo se čula pjesma na njemačkom koja je dopirala kroz okna konoba u podrumima. Cabiria je zastao da pogleda i uperio pušku, te rekao da je sve natopljeno vinom, i da je bilo Austrijanaca i Talijana, baš je tako rekao, da su plesali, i gacali po vinu. U toj se zbrci više ništa nije moglo razumjeti. Ispred crkve smo naišli na dva Sicilijanca, i oni bez oružja, veliki i jaki, bio je to neobičan prizor, jer su svuda oko njih bile hrpe stvari, ali nevjerojatnih stvari, bio je tu čak i šivaći stroj, pa odjeća, jakne, stvari tako, lijepo složene, i zečevi u kavezu. Bilo je čak i ogledalo, sa

zlatnim okvirom. A jedan od dvojice Sicilijanaca je plakao. Drugi nije, mirno je pušio. Rekao je da Austrijanci koriste ovakav sistem: uzimaju iz kuća što im se dopadne, potom odaberu nekog velikog i jakog Talijana, medu zarobljenicima i reknu mu da sve natovari na leda i da ide za njima. Gdje su sada?, pitao je kapetan. Sicilijanac je pokazao prema kući preko puta. Bila je to lijepa kuća, bogataška. Ali Austrijanca nije bilo na vidiku. Dođite, rekao je kapetan. Ali onaj što je plakao, nastavio je plakati, a drugi je kimnuo glavom, ne rekavši ništa. Sada vi želite znati je li tehnički gledano ono što je činio vaš sin bilo bježanje — rekao mi je doktor A., vojni kirurg, kada sam ga upitao čini li mu se da je to besciljno hodanje nešto zbog čega nekoga treba strijeljati. Iskreno, ne znam vam na to odgovoriti, rekao je. Ono što se tih dana događalo, između planina i Tilmenta, ne može se odrediti vojnim mjerilima iz jednostavnog razloga jer je, ironijom sudbine, nestala pretpostavka za bilo kakvu ratnu logiku: bojno polje. Granica je bila raspršena, a jedinstvena njemačka vještina ratovanja nemalo je doprinijela da dođe do opće pomutnje. Zabilježene su situacije

za koje ću bez oklijevanja reći da su bile groteskne, ako mogu upotrijebiti taj termin. U jednom je trenutku talijansko zapovjedništvo natjeralo postrojbe iz pozadine naprijed na prvu crtu, da uspori njemačko prodiranje. Moglo se dogoditi, i događalo se, da u tom napredovanju ni ne otkriju termite i tako ih prođu, i ne vidjevši ih, te ih ostave iza leđa, i nastave napredovati s jednim jedinim rezultatom: da sretnu cijele kolone talijanskih vojnika, nenaoružanih, koji su se s izvjesnom radošću povlačili prema Tilmentu, i možete samo zamisliti kakve su pošalice razmjenjivali. Ne računajući civile, desetke tisuća, koji su se počeli evakuirati, ponijevši sa sobom što su mogli ponijeti i za krči I i ono malo raspoloživih puteva. U jednom sveopćem kaosu, vi me pitate, u strogo tehničkom smislu, je li vaš sin bježao ili se naprosto pokoravao zapovijedima koje su mu nalagale da se povuče. Iskreno govoreći, ne znam vam na to odgovoriti. Možda ovisi o tome kako se povlačio. Hoću reći, o tome kako je stigao do Tilmenta. Automobilom, rekao sam - jer mi je to ispričao Cabiria kad sam ga pitao kako su uspjeli umaknuti iz Udina. Automobilom, rekao je. Rekao je da su najedanput skrenuli na široku cestu, aveniju s drvoredima i tada su naišli na gomile Austrijanaca, postrojenih za borbu, s časnicima koji su vršili smotru vojske, topničko oružje, posvuda, da se čovjek zapita kako im je uspjelo da se već stvore tu. Bio je tu čak i vojni orkestar koji je zasvirao. Bilo je smiješno, rekao je Cabiria, jer u dvije godine rata nikad nisam vidio toliko Austrijanaca na okupu. Da se mene pitalo, predao bih oružje i kraj priče. Ali Ultimo je počeo trčati i kapetan ga je slijedio, što sam mogao učiniti?, i ja sam počeo trčati, samo da se izvučem odatle. Stvar je u tome da su nas ugledali

i pojurili za nama i vikali nešto nerazumljivo na njemačkom. Kad su krenuli prvi pucnjevi, kapetan se sjurio u jednu uličicu, a nas dvojica za njim u nadi da nas na kraju neće dočekati zid pa da ne najebemo. Prešli smo tako pola grada, a još su se čuli koraci i povici onih tamo, koji nisu odustajali. Trčali smo nasumce, ali dobro nam je išlo i najedanput smo ispali na onom trgu gdje su bili talijanski vojnici, oni koji su izgledali kao da su na dopustu. Pretrčali smo preko njega šutke i možda su kasnije oni nešto učinili, možda su se pomaknuli malo prema središtu trga, ali je činjenica da su nam se koraci i povici sada čuli iz veće daljine. Onda je kapetan bez riječi šmugnuo kroz neka ulazna vrata i zatim smo prošli kroz dvorište i tamo su bile stube, otmjene stube, pa smo se stali penjati po njima. Primijetio sam da se Ultimo u jednom trenutku zaustavio i krenuo natrag, ali ja sam s kapetanom stigao do prvog kata, do nekog ulaza, nečega nalik ulazu, nekog hodnika koji je vodio u kuću. Ušli smo s pripravnom puškom, jer nismo mogli znati što ćemo tamo zateći i na kraju smo stigli. Bože dragi, kad pomislim na to, još i dan-danas se ne mogu načuditi. Ušli smo u veliku blagovaonicu, ali zaista veliku, punu bogataških predmeta, tepiha, ogledala, slika i u sredini, točno u sredini je bio postavljen stol i oko stola obitelj koja je upravo objedovala u tišini. Ali, kažem vam bilo je tu kristalnih čaša, velikih tanjura, sve fine stvari, i njih petero, veoma otmjeni, koji u tišini upravo objeduju. Otac na jednom čelu stola, majka na drugom i tri kćeri, jedna malecka, sa strana. Kose su im bile začešljane i imale su vrpce, sve u istoj boji. Šutjeli su. Mi smo zastali, na vratima s puškama u ruci, a oni su šutjeli. Nisu se ni okrenuli da nas pogledaju. Nastavili su jesti. Meso, bilo

je meso, i krumpiri na tanjuru

71 koji su bili jako žuti, učinili su mi se jako žuti. čulo se zveckanje pribora za jelo o porculanske tanjure. Napravili smo nekoliko koraka naprijed, kapetan i ja, i tad je jedna djevojčica podigla pogled. Vilica joj je ostala na pola puta između tanjura i usta. Začuo se očev glas kako govori: jedi Adele. I ona je spustila pogled. I vilica je nastavila kretnju. Pred svakim od njih nalazio se tanjurić s bijelim kruhom. I dva vrča čiste vode. Prišao sam stolu, i nisam ni na što mislio, samo sam radio ono što mi je došlo. Uzeo sam očevu čašu, koja je bila puna vina i popio. Nije se ni maknuo. Onda sam mu s tanjura uzeo komad mesa, onako, rukama, i počeo jesti. Mjesecima nisam jeo toplo meso. Vidio sam, da se i kapetan s druge strane približio stolu i počeo raditi isto što i ja. Jeo je s tanjura jedne od djevojčica. Otac je tada rekao da nemamo pravo na to. Rekao je da je dovoljno da uljudno zatražimo i da će nam jamačno u kuhinji nešto pripremiti. Rekao je to ne pogledavši me. To me razbjesnilo. I ono što je rekao, ali naročito to što me nije pogledao. Trebao bih vam dugo objašnjavati, profesore — rekao mi je Cabiria — morao bih vam toliko toga ispričati. Pa pričaj, rekao sam mu. Od dopusta kući, rekao je. Pričaj mi, rekao sam. Kad smo otišli na dopust kući, ja i Ultimo, mojoj kući, rekao je. Ultimo svojoj kući nije želio ići jer je imao problema. Njegov je otac bio stradao u nekoj, što ja znam, nesreći, ostao je invalid, i nije mu se dalo vraćati. O toj priči, i o onim drugima koje imaju veze s njegovim bratom, ne znam. Sve u svemu, nekamo je ipak morao ići, pa je pošao sa mnom. Ne želim previše odugovlačiti, ali sve je to ispalo loše. Trebalo nam je nekoliko dana da stignemo, a putem ljudi bi nas čudno gledali, kao da im je bilo draže da smo na bojišnici. A ni u selu nije bilo bolje. Jedne sam ga večeri poveo u

gostionicu na glavnoj cesti, jer je gazdina kćer bila prava ljepotica i kada bi te poslužila za stolom, nagnula bi se da ti sve pokaže, bio je to dio usluge, razumijete. željeli smo se malo zabaviti i zaboraviti na sve to sranje. I tako smo otišli u to gostionicu, pošteno smo se oprali i namirisali i sve što treba, išli smo u uniformi jer smo na nju bili ponosni. Sjeli smo za stol i gazda nas je dočekao s osmijehom od uha do uha, ali nam je rekao da se premjestimo u kut jer je taj stol bio rezerviran za nekog drugog, koji je trebao stići. Pa smo otišli sjesti u kut, gdje je on htio. Zatim nas je došao poslužiti momak, kojeg nikad nisam vidio. Kćer koja je bila prava ljepotica, bila je tamo, ali k nama nije dolazila. Iz daleka bi bacila pogled, ali bi je gazda slao da poslužuje druge stolove. A nama tog momčića, sveg bubuljičavog. U jednom sam trenutku ustao i otišao ravno do gazde i rekao sam mu stisnutih usana da mi imamo novaca da platimo i da ne mora biti takva svinja i da nam treba poslati kćer. Rekao je da je večera besplatna u znak poštovanja prema domovini, ali ako se usudimo gnjaviti druge goste on će nas udariti nogom u guzicu i poslati nas odakle smo došli. Nije me 79 ni pogledao dok je to govorio. Jer mu se gadilo da me pogleda. Nitk„ želio gledati, razumijete? željeli su pobijediti u ratu, ali ga nisu željeli gled; u lice. Nikada ništa nisu gledali u lice, čitali su novine i zarađivali novo nisu željeli saznati istinu, strašno su se bojali, stidjeli su se istine. Tako sn jedva čekali da se vratimo u rovove, gledajte, iskreno vam govorim, došlo mi je da počnemo brojati dane i nadali smo se da će brzo proći i da će nas ponovno baciti tamo gore u ono sranje koje je barem bilo istinito, sam bog zna kako je bilo istinito. Ukratko, zbog svih me tih priča onaj bogataš toliko razbjesnio, onaj što je

jeo meso i nije nas niti pogledao. Možda mi se sav taj stol činio kao uvreda, ali da me samo pogledao, ne bih to ni primijetio, sve je to bila ludost, ali tko ga šiša! On je rekao da moramo ići u kuhinju i da će nam nešto dati ako uljudno zatražimo. Bez ijednog pogleda. Udario sam ga kundakom puške, posred lica. Srušio se na pod zajedno sa stolicom. Sjećam se bijelog ubrusa koji je poletio sa stola. Podigao sam pogled. Kapetan je i dalje jeo. Tri djevojčice i majka, su bile nepomične, smjerne, gledale u tanjur s vilicom u ruci. Bile su tako lijepe. U ratu nema takvih anđela, sve je to bila ludost. Približio sam se najstarijoj i dodirnuo joj kosu. Jedna od sestara je počela jecati, ali tiho. Povukao sam vrpcu i kosa se rasplela tako nježno, što sam već bio zaboravio. Zatim smo svi pogledali prema vratima, kapetan, ja i čak i one, anđeli, svi smo pogledali prema vratima i na pragu ugledali Ultima. To je u njega bilo posebno: kad je tu, moraš ga primijetiti. Neki

ljudi to naprosto imaju, to je neka vrsta dara. U mom se kraju kaže da imaju zlatnu sjenu, ali ne znam zašto. On ju je imao. Svi smo pogledali prema njemu, a on je stajao tamo i tiho rekao: — Dolje je automobil. Možda je želio još nešto reći, ali bio je zaslijepljen stolom, vidio sam kako mu riječi nestale s usta i kako očima proždire taj stol. Polako se približio, i to tako da čak ni meni ni kapetanu nije palo na pamet da nešto kažemo, vidjelo se da ga treba pustiti da učini što je naumio, takva je kova bio. Prišao je stolu i počeo prstom kliziti po rubu stolnjaka. Neprekidno je pogledom prelazio s jednog kraja stola na drugi, kao da ga mora izmjeriti ili obuhvatiti cijelog samo jednim pogledom. Na njegovu je licu zatitrao neobičan smiješak, kao da je pronašao nešto što je izgubio. Sve je opipao rukama, oblinu vrča, rubove tanjura, obrise čaše i prelazio po njima prstima,

nježno, kao da su njegovih ruku djelo, kao što rade zanatlije kad dovrše posao i po posljednji put pregledavaju ili dorađuju. Osobe nije niti primijetio, bio je opčinjen predmetima, reklo bi se, nije niti pogledao oca prostrta na podu, onesviještenog, lica oblivena krvlju, nego je milovao srebrni prsten za ubruse i kotrljao ga po stolnjaku. U jednom je trenutku prišao najmlađoj od triju sestara, pravoj lutkici, koja je sjedila nepomično i piljila u tanjur, nije 7.T plakala, uopće, približio joj se i nježno joj iz ruke izvukao srebrnu vilicu, vilicu od srebra, lijepe izrade. Zagledao se u nju i pratio je pogledom od vrška do drške, pa ponovno do vrška, kao da je opčinjen. U tom se trenutku kapetanu učinilo da je sve prevršilo mjeru i glasno je zapitao što je s tim automobilom. činilo se kao da Ultimo dolazi k sebi, kao da se budi iz sna. Rekao je da je automobil u garaži, na katu ispod. — Što će nam automobil? - upitao je kapetan. — Odvest ćemo se do Tilmenta, eto što će nam. — Ti si lud, treba znati voziti automobil. Ultimo se nasmijao. Zatim se nagnuo nad djevojčicu i rekao joj: — Merci. Stavio je vilicu u džep. I otišao. Izašao je na vrata i više se nije ni na šta obazirao. Kapetan i ja smo se pogledali i onda je on krenuo za Ultimom. Pa sam i ja krenuo za njim. Tek što sam izašao palo mi je nešto napamet, okrenuo sam se i prišao k majci, te joj rekao — Merci. Otrgnuo sam joj ogrlicu s vrata, tanku ogrlicu, zlatnu nit. Nije se pomaknula, pa sam tako, kad sam već bio tamo, uzeo i par onih srebrnih prstenova za ubruse. Pustili su me da to radim. Sve je bilo tako jednostavno, da mi je došlo da odnesem sve što sam mogao i na kraju sam se sjetio

da obavim stvari kako treba pa sam se vratio do majke i pitao je gdje je ostalo. I dalje me nije gledala i nastavila je piljiti u tanjur, ali je skinula s prsta tri prstena i tiho rekla: Nemojte nas ozlijediti. Uzeo sam prstenje i ponovio pitanje: Gdje ste sakrili sve ostalo. Naslutio sam da skrivaju tko zna kakvo blago, ludi kakvi su, u toj kući. Ostala je nepomična i ništa nije odgovorila. Onda sam joj ugurao ruku u izrez na haljini i rekao nešto u smislu Moram li ja sam tražiti?, bila je to čista drskost. Ispod čipke je imala meke grudi. Molim vas, rekla je i ustala. Odvela me do ormara za knjige i tamo je iz nekog skrovitog mjesta izvukla sav nakit, bogatstvo. Nikada ranije nisam učinio ništa slično, kunem vam se, ali tamo je sve bilo čudno, svi smo bili čudni, svijet je bio čudan, tih dana. u nekom dijelu glave sigurno sam mislio da samo uzimam natrag ono što su meni oduzeli. Ta me žena i dalje nije gledala i pomislio sam da se neću zaustaviti sve dok me ne pogleda. Počeo sam puškom razbijati sve oko sebe, a onda sam bajunetom rasparao naslonjač, jastuke i sve što mi je došlo pod ruku. Napravio sam potpun rusvaj. Tri sestre i majka su i dalje stajale šutke, nepomične da si ih mogao ubiti. Meni je to govorilo da uistinu nešto kriju. Na kraju sam ga i našao iza neke drvene ploče, od onih kakve u otmjenim kućama stoje na zidu, jer im se sam zid čini nekako presiromašan. Iza ploče je bilo skrovište, 74 izdubljeno u opeki. Unutra su bile neke pločice, kao male knjige, ne kao keramičke pločice: ali bile su od zlata. Budale. Ostali su tamo sa si tim zlatom i pustili da ih uhvati rat umjesto da su nekamo otišli i uživali Mislio sam da su budale. Ispraznio sam svoju naprtnjaču na pod i u nju potrpao zlato i sve ostalo, nakit, prstenove za ubruse, sve. Ruke su mi se tresle od uzbuđenja.

Bilo je toga dovoljno da se osiguramo za cijeli život, ja, Ultimo, možda čak i kapetan, i da živimo u izobilju, a ne da tek životarimo. Odozdo sam čuo zvuk upaljena motora. Sve se činilo tako savršeno kao da smo sve proučili za stolom. Prije nego što sam izašao, prišao sam majci i rukom joj podigao bradu tako da me je bila prisiljena pogledati. Imala je velike, sive oči kao u nekih životinja.

Pogledala me. Otac je još bio na podu, što sam ja znao da je mrtav?!, samo sam ga bio dobro udario u lice, tek sam kasnije saznao, da je umro, ali nije niti sigurno da mi to pravedno pripisuju, možda je umro od velike tuge, a ne zbog mog udarca, ili je možda umro zbog udarca koji su mu zadale njegove kćeri, da se osvete za svu onu njegovu imbecilnu strogost, što ja znam. S tom su me izlikom i zatvorili i nikad me više neće pustiti odavde, rekao mi je Cabiria. Znao sam da je u samici već trinaest godina jer je čovjek kojeg je ubio bio velika zvjerka, ali i zbog toga što nikada nisu našli zlato, a on uporno odbijao i reći gdje ga je skrio. Rekao sam mu da će ga pustiti da trune u zatvoru cijeloga života i da stoga neće moći uživati u svome zlatu. On se počeo smijati. To vi kažete, rekao mi je. To vi kažete. Mogu posvjedočiti da je, protivno svakoj logici, moj sin s Cabirijom, krenuo iz Udina u Fiatu 4, što ga je vozio vojnik imena Ultimo i da su ostavili grad iza leđa i zaputili se u Tilment sporednim cestama, a katkad i preko polja. Kad sam upitao doktora A., vojnog kirurga, kako je to bilo moguće, glasno se nasmijao i rekao mi je da, ako se dogodilo, znači da je i bilo moguće i dodao da je zapravo sve to što se odigralo tih dana, u tom odsječku rata, bilo potpuno ludilo. To više nije bio rat, rekao mi je. Gledajte, medu manevrima opisanim u priručnicima iz vojne strategije, ima jedan koji po složenosti nadmašuje sve ostale, do

te mjere, da su ga mnogi držali u temelju neizvedivim: povlačenje. Stvar je u tome da su priručnici odbijali da ga zamisle kao djelovanje kojem se može dati neki red, neki oblik racionalnosti. A zapravo je istina da vojska koja se povlači jest vojska koja više ne postoji. Jedna od najglupljih izjava koju ste mogli čuti u vezi s Kobaridom jest da se »povlačenje pretvorilo u težak poraz«. Eto vam sofizma vojnog jezika. Tvrdoglavo su smatrali ratnim manevrom ono što naprotiv nastupa upravo onda kad ratna ljuštura pukne i kad nevjerojatne količine fizičke i moralne energije izmiču iz okvira ratne logike i preliju se, jednostavno, nazad, i za sobom povlače djeliće krajolika, ljudskosti i 75 smrti. Nema sređena načina da se napravi nešto takvo. Rat, on ima svoj red, ali svako je povlačenje prekid rata, prazan hod u lancu događaja, nekontrolirana potmulost svakog pravila, pa je stoga i težak poraz. Ovaj na Kobaridu je bio biblijskih razmjera, i dopustite mi da kažem, izuzetno kaotičan. U nekoliko dana, više od tri milijuna ljudi slilo se na malen dijelak zemlje gdje su se sabrale sve vrste iluzija ili rasuđivanja. Više od milijun talijanskih vojnika spustilo se s planine: sve do nekidan bili su uronjeni u pakao prve crte, a sada su se ponovno sreli sa širinom polja, licima ljudi, glasovima žena, otvorenim kućama, podrumima u kojima se moglo harati, kamo god pogledaš, nigdje gospodara. Neki od su i dalje stupali naprijed u najdubljem uvjerenju da slušaju neku zapovijed, i to o povlačenju, ali je većina, neosporno, slijedila inerciju ceste i osjećala se jednostavno slobodnima, rasterećenim od bremena rata i odjednom su skliznuli u svijet u zastoju u kojem više nije bilo Povijesti koja će im suditi. Progonila ih je, u stopu, austrijsko-njemačka

vojska, odnosno milijun iscrpljenih vojnika koje je usisao prodor za koji nitko nije ni u snu pomislio da će ići toliko duboko: svi su logistički planovi propali, tako da im je jedina mogućnost opskrbe bila pljačka, a na izvjestan način i jedini način da prežive bio im je da napreduju dalje. Pridodajte tu i civile, gotovo tristo tisuća ljudi koji su napustili svoje domove da pobjegnu od najezde vojske: zamislite njihova kola, starce i djecu, bolesnike nakrcane na krevete, životinje koje su bile sve njihovo bogatstvo. Zamislite ulice koje su jesenske kiše pretvorile u blatne rijeke. A sada pomislite na pošast druge vrste: njemačke termite, koji su još kružili krvotokom tog povlačenja, često ispred Talijana i, zametali borbe u suprotnom smjeru, u kojima su se naši morali boriti kako bi se mogli povući, da oslobode ceste. I ključne točke na strateškoj šahovnici, željezničke stanice, mostove, cestovna raskrižja gdje bi se rat ponovno rasplamsavao, najednom, zbog zaposjedanja malih položaja koji su mogli značiti život ili smrt. I prve civile koji su stizali do rijeka, odakle su ih odbacili i prisilili da se vrate natrag, k svojim napuštenim kućama. I talijansko zaleđe natjerano naprijed, u suprotnom smjeru u odnosu na povlačenje, da uspori neprijateljsko napredovanje. I zarobljenike, koje su spustili s planine, a sada se ponovno penjali nakon što su izgubili slobodu, da stignu do zarobljeničkih logora na austrijskom tlu. Možete li zamisliti sličnu eksploziju od koje čovjeku staje pamet? Ako želite znati što zaista mislim, onda ću vam reći da se, što god da se dogodilo tih dana, na cestama za Tilment, ne može shvatiti ako to smjestimo u logiku rata, nego

prije, vjerujte mi, ako to usporedimo s posve drugom vrstom iskustva: iskustvom slavlja. Upotrijebite gramatiku karnevala i uspjet ćete

odgonetnuti povlačenje na Kobaridu. Morate zamisliti - rekao mi je doktor A., vojni 76 kirurg - tu rijeku ljudi, pod listopadskim nebom u spektakullKrn okviru od tisuća i tisuća napuštenih topova, razbijenih u komade, p^^nutih, morate zamisliti tri milijuna osoba koje nemaju više što izgubitin^^ttiu se u to jedinstveno sporo hodanje, morate zamisliti umor i patnju^lfc olakšanje i radost i prekid misli, pomutnju jezika i riječi. Tada ćete možda moći naslutiti slavlje, pod plastom onoga što što je kasnije zabilježeno kao katastrofa, bez straha da ćete prepoznati karnevalsko uzbuđenje, veličanstvenu masku, čak i ples, ako ga uspijete vidjeti, ples koji je bio taj hod kroz blato, po zemlji, polagan. Kažem vam da ova zemlja nikada nije doživjela takav slavljenički dan. Takav revolucionarni dan, hoću reći. Pomislite samo kako su se usrali buržuji, u svojim toplim domovima, kad su se jednog jutra probudili i kad su vidjeli da se na njih slijeva nekontroliran val razularene povorke, nabujao od mržnje i rasterećen bilo kakve stege. Gdje ste bili vi, profesore?, u kojem poluzamračenom salonu?, u okrilju svog sveučilišta?, memojte mi reći da niste osjetili jezu, kad ste čuli prve vijesti, kad ste vidjeli prve naslove u novinama, bili su to upravo dani boljševičke more, to ne možete zaboraviti, dane ruske revolucije i baš tih dana mahnita je povorka silazila s planina, mahnita jer je tri godine držana na uzdi i tko zna s kakvim se bijesom spušta u dolinu, bit će da su svi bili naoružani, to vas je užasavalo, sav taj naoružani očaj, nemojte mi reći da niste ni na tren pomislili da je svemu došao kraj, ne ratu, ne samo ratu, već svemu, vašoj prijevari, vašoj podmuklosti, pomest će ih svi ti, naoružane odrpance koje ste dresirali na najstrašnije patnje, spuštaju su se prema vama i nitko ih neće

zaustaviti jer se ne boje više ničeg, stići će i uzvratit će vam svu surovost i svu nepravdu. No. Marširali su krotki. To su izjavili svi svjedoci. čvrsti, odlučni, ali krotki. Uz bok časnicima, krčili su put generalima koji su zaostali, i marljivo odvijali zatvarače na topovima koje su ostavljali, razoružavali se i vikali rat je završio. Bili su u miru, razumijete li? Ne u revoluciji. čisto slavlje, vjerujte mi. Nije lako shvatiti razlog, ali ono što je moglo usplamtjeti silinom revolucije prošlo je kao praznik u kalendaru užasa što ga je nametnulo Vrijeme. Ne dajte da vas zavedu nasilje, pljačke, silovane bolničarke, crkve pretvorene u utočište za terevenke. Redovni dodatak svakog slavlja. Istina je da su vas poštedili, bez razloga i bez da namjere, isto onako neshvatljivo blago kako su prihvatili rovove. Mogli su vas pomesti, no poštedili su vas, u zamjenu za samo jedan veliki dan slavlja i anarhije. Niste uvjereni u to, profesore? Rekao sam mu da već neko vrijeme ne osjećam zanimanje za tu vrstu razmišljanja. Dodao sam da marim jedino za čast svoga sina i da mi je 77 stoga iznad svega važno da shvatim vojnu stranu događaja, koja mi se inače gadila, ali sam držao neophodnim kako bih došao do svog cilja. Priznao sam mu da su neki dijelovi njegove teorije o slavlju na Kobaridu bili začudni, ali iskreno mi je bilo žao što je nisam imao vremena produbiti je i donijeti o njoj sud. Ispričao sam se i bio sam ga prisiljen da zamoliti da se vrati dinamici vojnih činjenica, jer sam u njima mogao pronaći scenarij u koji bih smjestio ono što sam znao o kretanjima svoga sina. Rekao sam vam da je povlačenje bilo obustava rata, rekao mi je. Nije moguće, rekao sam mu. Austrijska ih je vojska pratila u stopu i termiti su tumarali i

zapriječili put bjeguncima i talijansko zaleđe gdje su se još uvijek vodile borbe. To je sve bila ludost, rekao mi je. Pričajte mi, rekao sam mu. čista ludost, rekao je. Izgledao je umoran. Onda sam se sagnuo i izvukao iz torbe drugu bocu konjaka i stavio je na stol, prema pravilima toga našeg neobičnog razgovora. Kimnuo je glavom, ali je i dalje šutio. Meni je sinulo da ga pitam gdje je on bio tih dana, za vrijeme bitke na Kobaridu. Nismo se dogovorili da ga ispitujem išta osobno, ali boca je bila puna, sjajna i činilo se da zaslužuje posebnu cijenu. Šutio je i tek kad sam ga još jednom upitao želi li mi reći gdje je bio, on sam, u danima bitke na Kobaridu, onda je rekao: — Gnjavite me, profesore. Tim svojim pitanjima. — činim to zbog svog sina — rekao sam. — Dosta više s tim sinom, koga briga za vašeg sina, zar vam to nije jasno?, vaš je sin kap u oceanu, vi

godinama tražite tu kap u oceanu, zašto želite znati je li nevin ili nije?, što on znači u moru tri milijuna ljudi koji su ostali bez glave na ramenu?, koga više briga za to? Krenuo sam uzeti bocu konjaka, a njemu je u očima sijevnulo nešto poput tjeskobe. Poput pakosti i tjeskobe. Zaustavio mi je ruku i uzeo bocu. Otvorio ju je, zubima je otrgnuo pluteni čep. Nije otpio. Gledao je u bocu. Potom ju je stavio na stol, ali ju je još uvijek držao čvrsto rukom i malo se nagnuo prema meni i pogledao me ravno u oči. Ne otpivši ni gutljaj konjaka, govorio je bez prekida, glasom jednoličnim i pakosnim. Bio sam kod mostova u Deliziji. Na Tilmentu. Tamo u pozadini, na zapadnoj obali, bila je bolnica u kojoj sam ja služio. Val izbjeglica i vojnika u povlačenju je stigao naglo, golem i bilo ga je nemoguće kontrolirati. Vode rijeke su nabujale i jedino se mostovima moglo prijeći na drugu stranu.

Pometnja je bila nezamisliva, i iz velikog polja su se nakupljale stotine tisuća ljudi, slijevale su se iz velikog polja, a potom se zaglavljivali u nesmiljenom uskom grlu na mostovima. Padala je kiša i noć je bila vraški studena. 78 smo Nijemci su stigli ujutro, miljeli su sa sjevera duž supro^Lpbale rijeke. Nasrnuli su na tu beskrajnu svjetinu kao vukovi na stado dBk Začuo se samrtni urlik koji je provalio iz utrobe te svjetine, iznenada^ vidjeli ljude kako bježe, bacaju se u vodu, pokušavaju uteći, gazel\ sobom. Nijemcima su trebali mostovi i nevjerojatno su brzo stigli do njihV1 svjetina se raspršila. Otvorili smo vatru. Nije im bilo lako, mi smo zauzeli položaj, a oni su bili na otvorenom. Pokušali su se probiti, ali na kraju su se morali povući. Nije im mnogo trebalo za nov pokušaj. Ponovno su se pojavili na ulazu na most, a od talijanskih su zarobljenika napravili živi štit. Gurnuli su ih ispred sebe i skrili se iza njih. E to je tek bila dvojba, profesore? Sto biste vi učinili? Ne pitate me je li, tehnički, pucati na one taoce bio oblik slušanja naredbi ili mučno iskazivanje straha? Talijanski su zarobljenici koračali s rukama podignutim u vis i vikali da ne pucamo. Otvorili smo vatru iz strojnica, Austrijanci su shvatili i vratili se natrag. Mnogi su zarobljenici ostali na pola mosta, na milost i nemilost. Plakali su i preklinjali nas, ali su i tada od nas tražili nešto što mi nismo mogli ispuniti. Zatim su Nijemci napali, po treći put. Uvidjeli smo da neće nikako prestati i da će cijeloga dana pokušavati iznova. Uto je general naredio da dignemo most u zrak. Bila je to osjetljiva stvar. Ako ga dignemo u zrak, odsjeći ćemo stotine tisuća ljudi, i osuditi ih na zarobljeništvo. Ali s druge strane, ako pustimo

Nijemce da prijeđu, bit će to kraj svemu. Trebalo je shvatiti, trenutak prije poraza, da si poražen i sve dići u zrak da bi zadržao Nijemce na drugoj strani. Osjetljiv posao. Poznavao sam generala koji je to trebao izvesti, bio je iz moga kraja. Ponekad se rat može razumjeti promatranjem pojedinosti. General je živio s majkom udovicom, i znalo se da jednom tjedno u kuću prima bludnicu, uvijek drugu, a izabirale bi je njegove sestre, za njega, a plaćala bi majka. Takav je bio. A sada su životi milijuna ljudi bili u njegovim rukama. Digao je most u zrak i to je izgledalo kao da je odrezao konop usidrenog broda i činilo se da je ta druga Italija otplovila, nošena strujom. U zrak je odletio i priličan broj Nijemaca i svi oni leševi što su bili na pola puta i životinje i stvari. U unutrašnjosti, na tri kilometra udaljenosti, popucala su sva stakla. Bila je to eksplozija i pol. Kad je opasnost prošla, mi smo se, s ove strane obale, počeli prestrojavati. Raspršeni su se vojnici počeli okupljati, pa su ih slali u pozadinu gdje su ih ponovno uvrstili u postrojbe i naoružali. Kad bi među izgubljenima našli kojeg časnika, vojna bi policija istraživala zašto nije sa svojom četom. Ne bi ni čekali njihov odgovor. Odvodili bi ih do šljunkovitog tla rijeke i tamo bi ih strijeljali. Dezerterstvo. Možda je i vas sin bio među njima. Možda je on bio onaj što je vikao, i koji se upisao od straha pred streljačkim vodom. Bio je najmlađi. 79 Zastao je. Možda je tu priči kraj. I dalje je stiskao grlić boce konjaka, ali nije otpio. Nisam dopustio da me njegova pakost uznemiri te sam i dalje bio miran i uspio svladati tjeskobu. Ograničio sam se na nepotrebno polemičnu opasku, da u svemu tome teško mogu izdvojiti znak slavlja.

Namignuo je kao da želi reći da primjedba ima smisla. No odmah zatim se počeo oporo smijati kao da me želi uplašiti. — Vi ništa ne možete razumjeti — rekao je između dva grohota. Vidjelo se da me sve više mrzi. Ponovno je ozbiljno uperio pogled u mene, kao i prije, i istim mi je jednoličnim i

surovim glasom, još nešto rekao, prije nego što me izbacio van. Poklanjam vam posljednju sliku koju imam s Kobarida, rekao je, i činite s njom što vam je volja. Kišni dan, hladan kao da je zima. Svi listom kotrljali su se prema rijeci Piave, a Austrijanci su bili za petama. Kotrljali smo se nasumce, vjerujte mi, nije više bilo ni reda ni časti. želio sam se odmoriti od te velike muke. Stao sam pod nadstrešnicu kokošinjca i gledao dosadnu kišu kako pada. To je bilo ubitačno. Stao sam dozivati nekoga i stigao je jedan novak koji je najvjerojatnije imao dvadeset godina. Jako je dobro znao što želim od njega. Kleknuo je ispred mene i ja sam otvorio hlače i izvukao ptića. Dok je pomicao glavu gore dolje, dragao sam ga po kratko pošišanoj kosi. S takvim osjećajem na dlanu ruke podigao sam pogled prema cesti i vidio sam ih na stotinjak metara od nas. Austrijski bataljun, marširao je tiho, svi poredani. Bit će da ih je bilo dvjesto, ili nešto više, a neobično je bilo što su svi u ruci držali otvorene kišobrane da se zaštite od kiše. Držali su pušku u jednoj ruci, a kišobran u drugoj. Zaista. Stotine kišobrana, savršeno poredani nasuprot sivilu polja, lagano su se njihali, ali skladno, kao crne bove na morskim valovima. Kad ponovno se god toga sjetim, rekao mi je, svaki put imam osjećaj da sam u snu vidio vlastiti sprovod. Ali nije san, fotografija je. Evo vam je. Vaša je. Meni više ne treba.

Dvije godine poslije, kako sam doznao od zajedničkog poznanika, doktor A., vojni kirurg, oduzeo je sebi život metkom iz puške jednog kišnog nedjeljnog jutra. Unatoč nelagodnom sjećanju koje su ti razgovori ostavili, osjetio sam samilost prema njemu i nisam mogao ne misliti na sve one koje je rat i dalje ubijao nakon što je oružje prestalo ubijati. Kao neka životinja koja je odvukla žrtve u tamu jazbine i sada ih mirno proždire i drži ih što je duže moguće na životu da sačuva toplinu živa mesa. Na izvjestan način mogao sam se uvrstiti u niz tih nesretnih lovina, jer rat je izglodao moje posljednje godine i odvukao me od pravog zanimanja u 80 cusao sr saf vremenu mira. Ali ne namjeravam sam sebi pripisati zasluge sudE se ne mogu pohvaliti: svojom sam voljom dezertirao iz života i na godine umiranja smrću svoga sina i na taj sam je način pokus; ili jednostavno, možda, zadržati uza se. Nema junaštva kada čovjek^ sebe kažnjava, nisu to zapravo niti kazne, već nedokučivo zadovoljstv Meni je na neki način, koji ne znam objasniti, bilo potrebno da svoga sina održim na životu i da zajedno s njim bježim, a ovo je bio jedan od načina, ništa istančaniji, uviđam to, od drugih. Znam da je u njegovim koracima bila upisana njegova nevinost i želim vjerovati da će ova moja spomenica moći navesti vojni zakon da u njemu dokuči dokaze jedne nesmotrene presude. Ali ako tako i ne bude, hoću reći da moj posao nije bio uzaludan, ipak, jer me doveo na prag kraja u četi moga sina, kojeg sam toliko volio, a da ni sam nisam znao zašto. Meni je najveće zadovoljstvo predstavljalo trošiti svoje dane u zamjenu za njegovo društvo. A moj tako ugodan užitak, u ovim satima koji su mi posljednji, je da mogu prizvati u pamćenje, svaki

put kad zaželim, i tisuću puta dnevno, posljednju njegovu sliku koju sam oteo zaboravu događaja. Mogu ga vidjeti, usred silnog meteža, u uniformi, kako promatra nabujale vode rijeke, smeđe i mutne, pod srebrnom pločom ledenog neba. Stotine tisuća ljudi natjeranih do krajnje granice dugotrajnih patnji prema jedinom mostu, u Deliciji, koji ih je proždirao nedopustivom sporošću. Nije se više moglo ići ni naprijed ni nazad, i ta je vrsta grozničave nepomičnosti bila vježba svima i iscrpila snagu koja im je preostala. Cabiria je navaljivao da bace uniforme i da se presvuku u civilnu odjeću, ali moj sin nije želio, a nije ni Ultimo. Tako je jedino Cabiria hodao okolo u pretijesnom, tamnom odijelu, besmisleno elegantnom. I dalje je stiskao vojnu naprtnjaču koju je napunio blagom. Za njega je to sada predstavljalo sve na svijetu i prelazak preko rijeke je postala vraški važna stvar. Sto ćeš raditi kad prijeđeš na drugu stranu?, pitao ga je Ultimo. Oduzet će ti to. Ali on se nasmijao. Prije će to morati pronaći, rekao je. A zatim: otići ćemo svi kući, rekao je. Gurnuo ih je prema svem tom metežu takvom energijom kakvu su ova dvojica već zaboravila da izađu na čistinu i odveo ih na mjesto koje je poznavao, pristanište više uzvodno, gdje je svojim zlatom kupio prijevoz od ladara. čamci ne prolaze, rekao je moj sin, dok god je voda visoka ne prolaze, ali Cabiria je znao da čamci prolaze i da je samo trebalo platiti. Tako ih je gurnuo da izađu od tamo, iako se činilo kao nemogući zadatak, jer se gomila bjegunaca otvarala i zatvarala oko njih poput magle, poput pješčane oluje. Izgledaju kao ribe u mreži, rekao je Cabiria. Govorio je o drugima kao

da su njih trojica nešto drugo, tri putnika koja su slučajno tu našla, zbog smiješne igre života. Strka je bila sumanuta i širio se glas da Nijemci stižu, iza leđa, i još da Talijani ne žele nikoga pustiti da prođe da

81 što više otežaju njemački prodor i dobiju koji dan, koji sat. Na vrhu nekih kola, na stolici, sjedila je starica koja je vikala bez prestanka kukavice, kukavice, kukavice, kao noćna ptica koja se ugnijezdila na grani, graktala je tek pokoju riječ, i nikako nije posustajala, kukavice. Šuti, stara, dovikivali bi joj vojnici, ali ona se nije obazirala na njih i bezbroj je puta ponavljala jednu te istu riječ koja je plovila sveopćom gungulom, kao prokletstvo ili molitva. Kukavice. Za to su se vrijeme iz daljine svako malo čule eksplozije, a izbliza šljapkanje koraka u blatu i svako malo pjesma nekog vojnika ili zvuk instrumenta, razbijeno staklo, zajedno s plačem, ili pomahnitali motor, truba, jauk, tisuću jauka. Ultimo je u jednom trenutku opazio ženu, usred tog velikog koncerta samoće, uprljana, lica koje je izjedala tjeskoba, teturala je kao da je pijana i mrmljala nešto. Približio joj se, i držao se iza Cabirije koji se probijao kroz ljude. čuo je što je mrmljala, a to što je mrmljala bilo je: moj sin. Gdje ti je sin? Pitao ju je. Moj sin, rekla je. Gdje je? čuješ li me?, gdje ti je sin? U tom se trenutku učinilo da ga je primijetila. I rekla je: izgubila sam svog sina. Ultimo je kimnuo glavom da joj kaže da razumije. Sad ćemo ga naći, rekao je. Gdje si ga izgubila? Rekla je da je on još mali. Ima četiri godine, rekla je. Makni se odatle, viknuo je Cabiria, u svom elegantnom odijelu, makni se odatle jer oni nas neće čekati. čekaj, rekao je Ultimo. Zatim se okrenuo prema kapetanu da vidi što on o tome misli. Kapetan se približio ženi i upitao je gdje je zadnji put vidjela svog sina. Vi ste poludjeli, izderao se Cabiria. Ne znam, rekla je žena, bili smo iza kamiona punog vojnika, onda se kamion zaustavio, ja sam prošla naprijed i više ga nisam vidjela. Ima četiri godine. Zeleni džemper. Svi su se ogledali oko

sebe i tražili dijete i džemper. Ali bilo je kao da traže usred noći. Kapetan je pokazao u smjeru kamiona s vojnicima koji se nalazio pedesetak metara iza njih i pitao ženu je li to taj kamion. Izgubila sam sina, ponovila je ona. Mora biti taj, rekao je tada kapetan. Pokušajmo se vratiti do njega. Ma jeste li vi sišli s uma? počeo je vikati Cabiria. Sva vojska ode u tri vražje matere, a vi želite tražiti tamo neko dijete?, ma što je vama, mi moramo odavde, mi nemamo veze s tim djetetom, želite li spasiti svoju kožu ili ne? Ali dok je on vikao, Ultimu je pala na pamet neobična misao, da se to dijete, zapravo, tiče svih njih, i da je čak, na neki način, ono početak svega. Odjednom mu je došla misao da bi, kad bi samo mogli spojiti majku i dijete, i sve ostalo došlo na svoje mjesto, kao kad se pronađe početak niti od kojeg se onda može početi razmrsivati čvor u kojem su ostali zapleteni. Pomislio je da je njihova greška bila to što su se neurotično koprcali u mreži, kad su umjesto toga trebali jednostavno ponovno urediti svijet i dovesti ga na svoje mjesto, te početi točno od mjesta na kojem su se zapleli. Zamislio je točno čas u kojem su 82 iz majčine ruke skliznuli dječji prsti i nije imao dvojbi dl počelo tamo, i da je ta rana prethodila svakoj drugoj ran! koji je izazvao tornado, i pukotina koja je raspolovila zemlju, tražiti, rekao sam Cabiriji. Ti si lud, ti ga ideš tražiti, ja idem na rekao je Cabiria, izvan sebe. Nemoj ići nikamo, čekaj nas ovdje, rekao}! Ultimo. Molim te. I pogledao gaje u oči da shvati što mu je činiti. Cabiria je stresao glavom i nije znao kamo da gleda. Ultimo ga je i dalje nepomično gledao, da ga shvati. Tada je kapetan izvukao svoj časnički pištolj i uperio ga u Cabiriju. Ostavi naprtnjaču, rekao je. Cabiriji nije bilo jasno. Daj mi svoju naprtnjaču. Tako ćemo biti sigurni da nećeš otići.

Cabiria nije htio vjerovati u to što se događalo. Ali kapetan je mislio ozbiljno. Naprtnjaču, rekao je. Cabiria ju je skinuo s ramena i pustio da padne na zemlju. Kapetan ju je uzeo. Tu nas čekaj, rekao je. Cabiria je pogledao Ultima. Izgledalo je kao da ne zna što bi rekao. Ultimo mu se nasmijao. Sve će biti dobro, nemoj se predati, Cabiria, rekao je. Cabiria nije ništa rekao. Vidio ih je kako se udaljavaju zajedno sa ženom i probijaju se kroz ljude. Prije nego što su nestali usred kaosa, Ultimo se još jednom okrenuo, i Cabiria ga je dobro vidio jer iako ih je bilo na tisuće, oko njih, Ultimo je imao zlatnu sjenu i bilo ga je nemoguće izgubiti. Vidio ga je da se okreće da još jednom pogleda, kao plivač koji pliva prema pučini i još jednom baca pogled na obalu, iz opreza. Cabiria mu je

kimnuo glavom. Izdaleka, su se pogledali u oči. Bio je to posljednji put da su se vidjeli. Dijete su pronašli u kamionu s vojnicima i majka ga je uzela za ruku i svijet više nije imao razloga da se uništava. Kapetan je rekao da ih mogu povesti sa sobom, u čamac, i Ultimo je pomislio da u tom trenutku više nije bilo važno, jer vjerojatno više neće biti potrebe za čamcima, za rijekama, ni za čim, svijet će se vratiti u red i gotovo: ali je rekao da je to dobra ideja i da će zasigurno pronaći za njih mjesta u čamcu. Ponovno su se tiskali kroz svjetinu da se vrate do Cabirije. Ali kad su stigli do mjesta gdje su ga ostavili, više ga nije bilo. Ultimo je rekao da nije mogao daleko. Počeli su ga tražiti. Možda se uputio prema rijeci, rekao je. Malo uzvodnije je bio mostić na pristaništu, iza tri kuće, rekao je. Izašli su iz gužve i malo potom koračali su preko polja i glasno zazivali Cabiriju pazeći da se ne udalje previše od rijeke. Ultimo, kapetan, žena i dijete. Još su neko vrijeme išli naprijed, zatim su se zaustavili jer ništa od onog što su tražili

nije se pojavljivalo. Tada je kapetan, ne govoreći ništa, stavio Cabirijinu naprtnjaču na zemlju i otvorio je. Unutra su bile mesne konzerve, odjeća i par cipela. Gad, rekao je. Ultimo je prišao i okrenuo naprtnjaču. Cabiria, rekao je tiho. Iza njih velika horda ljudi što bježe i dalje se gomilala na mostu. Kraj njih je tekla rijeka, nabujala od vode i blata. Dijete je sjelo na kamen. Majka 83 ga je i dalje držala za ruku. Nitko više ništa nije rekao. Na rubu brežuljka koji se nalazio pred njima, pojavile su se tamne sjene naoružanih vojnika u nadnaravnoj tišini koju je prekidao tek glas koji je izdavao naredbe na nekom stranom jeziku. Dijete je ustalo. Ultimo se nije ni pomaknuo. Vrh brežuljka rigao je vojnike kao kukce. Spuštali su se bez žurbe, ali korakom koji je djelovao stameno i odlučno. Ne, neću u zarobljeništvo, rekao je kapetan. I potom je rekao: Ja se želim opet boriti, Ultimo. Ultimo se okrenuo i nasmiješio mu se. Sretno, rekao je. Bili ste dobar kapetan, rekao je. Vidimo se kod kuće, rekao je. Kapetan se nasmiješio - moj sin. I još je jednom pobjegao, poštovana gospodo Visokog zapovjedništva, pobjegao je kao što je činio danima, ne zbog straha već zbog hrabrosti, ne da se spasi već da se kazni, ususret olovu koje je izmislio neprijatelj i koje je međutim bilo vaše, poštovani krvnici govnari. Ultimo je pomislio da će dočekati Nijemce nepomičan s uzdignutim rukama, čak znatiželjan da iskusi tu kretnju, tako kukavičku, a opet otmjenu. Ali prije nego što je to uspio učiniti, osjetio je žensku ruku koja je tražila njegovu i stisnuo ju je, toplu i mirnu. Bio je to refleks ruke djeteta u čijem su se stisku i snazi stvari prenosile same sebe. Tako se predao bez uzdignutih ruku, ali se čvrsto držao za srce svijeta.

Ovdje završava moja spomenica, u kojoj sam se vratio unatrag u tih jedanaest dana i jedanaest noći s namjerom da vratim čast svome sinu, nepravedno osuđenom na smrt zbog dezerterstva 1. studenog 1917. Bilo bi mi draže da sam ih pisao pomno što bi mi smirena starost dopustila, ali kako sam rekao, okolnosti su odlučile drugačije. Svakog će časa smrt doći po mene i ja ću se pozdraviti s ovom sobom gdje sam se rodio i živio i neću je više nikada vidjeti. Ne znam točno koja je moja krivnja, ali shvatio sam da će moja kazna biti plaćena životom. Preuzeo sam odgovornosti u odlukama svih ovih godina, i sigurno sam dopustio da se dogode počinjeni zločini i nisam se potrudio da ih osudim: učinio sam to da se ne uzrujam i zato što mi nije bila namjera postupati drugačije od onoga što je bilo potrebno da sačuvam svoju ravnodušnost prema onome što se događalo. Ljudi koji su me osuđivali gajili su velike nade i njihova vjera u sutra morala se hraniti na izvoru neke pravde. Ako imaju potrebe za žrtvom starog fašista, ja sam taj kojeg traže. Nisam se pokušao obraniti, i nije me briga za moju sudbinu. Možda bih se morao zamisliti nad činjenicom da su u razmaku od trideset godina, sin i otac stigli na kraju, različitim putevima, do posve iste, sramotne luke: ali ne bih mogao izvući drugačiju pouku od ove, beskorisne, 84 za koju je kriva naša poslušnost. U središtu svakog l^ng prevrata, žive čete krotkih ljudi i za njih je put spasa nedokučiv. Nisam pokušavao saznati nešto više o smrti svoga sina, ]3 njegovi posljednji dani i ništa drugo. Ne znam tko je naredio"! vodu niti tko je potpisao njegovu smrtnu presudu. Ne želim na nj]| krivnju; moguće je da su jednostavno činili ono što su morali. Ne znam u kojem skrivenom kutku birokracije do dan danas počiva ime moga sina

kojem je pridodan naslov dezertera. Ali želim vjerovati da će, ako je moja priča doprinijela da se

baci svjetlo na dane kod Kobarida, marljivost nekog pravnog postupka znati doprijeti do tog nestalog mjesta u vojnoj spomenici i prenijeti svjedočanstvo nepristranog i pravednog suda. Ne ostaje mi drugo nego da se zahvalim svima koji su mi dopustili, svojim sjećanjima, da rekonstruiram rat u kojem nisam sudjelovao. Neki su u mojoj spomenici bili navedeni imenom, ali svim drugima ne dugujem ništa manje zahvalnosti. Znam da je svaki od njih bio dragocjen i na neki način nezaboravan. Ne mogu, ipak, skriti da u tim mračnim danima od Ultimovog glasa kojeg sam osjetio, oštriji, žal. Da ga čujem, morao sam prevaliti veliki put, ja koji nisam nikada vjerovao u putovanja. A za njega mora da nije bilo ugodno kad me vidio kako dolazim i pomislio da svi ti kilometri nisu stali na put prošlosti. Uza sve to uspjeli smo se prepoznati, i pronaći zadovoljstvo u obredu prisjećanja i naporu da shvatimo. Nisam ga, od tada, više vidio, i kao što sam sigurno već rekao, i dalje me veoma zanima da saznam što je bilo s njegovim životom i njegovim snom. Uistinu bih želio da se nije razočarao. Dan prije nego što sam morao otputovati odande, rekao je da bi mi volio nešto ispričati, jer sumnja da bih ja, više nego drugi, mogao shvatiti. Nešto što mu se dogodilo, ne na Kobaridu, rekao je, nego kasnije u danima zarobljeništva. Odgovorio sam da ću biti počašćen da to čujem. Oprezno me pogledao, da vidi jesam li to rekao samo iz pristojnosti. Zatim je počeo pričati. Pitao me znam li što o zarobljeničkim logorima u kojima su završili Talijani koji su se predali na Kobaridu. Nije bilo hrane i mnogo se radilo, rekao mi je. Velika studen. On je bio u Spitzenburgu, austrijskom selu. Dovodili su ih svakodnevno da rade na održavanju vojnih struktura u pozadini. Osam, deset sati.

Bili su kao robovi, rekao mi je, i to te je poniženje pomalo ubijalo svakog dana. Na kraju bi sam sebe uvjerio da ne postojiš više ni za koga, čak ni za samoga sebe. Ali jednog dana, rekao mi je, kamionom su nas odvezli do goleme čistine u nigdini. Tamo nismo nikada bili i teško nam je bilo shvatiti što treba raditi najednom takvom mjestu. Nekoliko daščara i to je sve. Rekli su nam da siđemo i krenemo kroz polje. Nakon nekog vremena shvatili smo: bila je to duga pista za slijetanje, usred livade. Trak utabane zemlje po kojoj se prostirala savršena pravocrtna linija, stotinjak metara ili nešto više. Počupali su korov i pšenicu i tako su je ostavili tko zna koliko vremena. Bila je neupotrebljiva i zaboravljena: pomislio sam da je to prva lijepa stvar koju vidim nakon ne znam koliko dugo vremena. Možda su sad odlučili da je iskoriste pa su nas dovezli da je uredimo. Da poravnamo rupe, popravimo daščare i slično. Oko nas sve je bilo tiho, samo vjetar koji puše, slobodan u cijelom tom prostoru. Gledao sam taj zemljani trak, i malo pomalo osjetio sam nešto neobično, kao da sam se konačno vratio kući. Ne kao da sam se vratio iz rata ili u svoju zemlju: bilo je drugačije: vratio sam se sebi, ako možete razumjeti što želim reći. Sebi. Rekao mi je tada da su se dali na posao i da je on krenuo tom pistom, s lopatom u ruci i premještao zemlju s jedne na drugu stranu. Rekao mi je da mu se svidjelo brinuti se za taj trak zemlje, i radio je to kao u transu, jer je njegov um i dalje nastojao otkriti što je sveto u tom mjestu. Upravo je tako rekao: sveto. Bila je to iznenađujuća riječ, u njegovim ustima. Kao strana riječ. Nastavio sam raditi, rekao mi je, ali i dalje sam promatrao tu pistu i pokušavao shvatiti. I na kraju sam shvatio. Odjednom sam uspio vidjeti cestu. Zavela me pomisao na avione, ali kasnije mi

je sinulo, uspio sam vidjeti cestu pod krinkom te piste. Cestu. Ah, vi ne možete znati što mi je to značilo, ja sam odrastao s cestama u glavi, godinama nisam ništa drugo vidio, sve što sam vidio bilo je za mene cesta, cesta i motor, to sam naslijedio od oca i to se nalazilo samo u našim glavama, u cijelom tom svijetu koji nas je okruživao samo smo mi čuli buku klipova i razmišljali smo u pojmovima ceste, uvijek, bilo da se radilo o obrisu brežuljka ili o ženskom boku, mi smo vidjeli cestu i vozili smo po njoj, ako mi vjerujete, ja nisam ni na čas prestao voziti svih godina svoje mladosti, na taj sam način shvaćao svijet i to je bilo točno ono što mi je moja mladost pretkazala: bit će cesta i mi ćemo biti kadri da ih prijeđemo bijesom naših motora, naše mašte i naše hrabrosti. Razumijete li me, profesore? Možda, rekao sam mu. Za mene su ceste predstavljale ono što su vama bili brojevi, rekao mi je. Tada sam shvatio. Misao na red koji naš um može dokučiti. Ceste, rekao je, za mene su nestale onog dana kada je jedna od njih uništila mog oca. Od tog trenutka nisam više bio sposoban ništa vidjeti. Bile su samo nejasni oblici. Sam život činio se zamršen na takav način da se

nije dalo ništa učiniti. Otišao sam u rat, da pronađem nešto što nije bilo tek neprozirna magla. Pronašao sam to u Kobaridu, dugačak put bez ikakve sigurnosti, potpun sumrak svake ceste. Tko tamo nije bio, ne može shvatiti. Ja sam u tom porazu dodirnuo dno svakog skretanja s puta. Nisam više bio nitko, kad sam završio u zarobljenišM , kao zarobljenik gotovo da sam nestao, zauvijek. Zatim sam pod krii^L piste za slijetanje, vidio tu cestu. Imala je nešto neobično u sebi, reka^km mu, sveto. I ničega nije bilo okolo, ljudi, drveća,

kuća, glasova, život!^čega, bila je više od ceste, bila je pojam ceste, kostur bilo koje stvari kdjk^ikada sanjao, savršenstvo svake moje misli, utisnuto u prazninu polja^l^moje izgubljeno blago. Zastao sam. Osjetio sam u sebi mir, na koji san^M^^fc ravio. I učinio nešto što mi već dugo nije uspjelo. Smjestio sam stražnjicu u automobil i upalio motor. U nigdini ravan trak dug stotinu metara. I tih stotinu metara je bilo tamo zbog mene. Ubacio sam u brzinu i pustio sam da klizi, u početku polako, a zatim sve brže pod kotačima. Kad bih došao do kraja počinjao bih ispočetka, jednom, pa još jednom, svaki put sve brže, sve do kraja piste, pa onda ponovno ispočetka. Stražari su mi nešto viknuli. Nije im bilo po volji da se ljenčari. Nisu mogli razumjeti. Osjećao sam rupe i vjetar, vibraciju upravljača pod dlanovima ruku i oklijevanje motora pod stražnjicom. Osjetio sam kako mi se iz daleka vraća snaga koju sam izgubio i vidio sam kako se na tom okrajku ceste razabiru komadići svijeta koje sam godinama trpio i nisam ih uspio držati na okupu. Stražari su mi se približili. Bili su razjareni i vikali su odriješite rečenice pa se činilo kao da reže. Napravio sam šest tisuća krugova, u dnu piste. Shvatio sam da su ovaj put mučitelji preblizu da bih se mogao vratiti i znao sam da neću zakočiti. Više nije bilo ceste, ali neću se zaustaviti. Možda sam na tren pomislio da postanem avion ili ptica, ali veoma sam dobro znao da lakoumni zanos leta nije rješenje i nikad neće biti. Potječem od seljaka i mi smo ljudi zemlje, ne letimo. I na toj ćemo se zemlji spasiti. Na tim zemljanim cestama. Vojnik se postavio ispred mene i na pedalj od lica mi je nešto viknuo, sav ljubičast u licu. Ali ja ga nisam gledao. Bilo je još nekih dvadesetak metara ceste, preda mnom, a vremena koliko ima u udaru krila da pronađem zavoj kojim ću pobjeći. Nisam imao vremena za strah. Ponovno sam progledao,

očima koje godinama nisam imao, prvo slovo svoga imena, kako ga je moja majka pisala, crvenom bojom, prije puno vremena na kartonskoj kutiji mojih tajni. Ponovno sam vidio čistu, jasnu kretnju koja ju je pratila i nikada se nije umorila. Opazio sam da i ja posjedujem, tu kretnju, u sebi. I da sam za nju sposoban. U blagom zavoju tog slova i otkočit ću konjsku snagu, i spasit ću se. Rukama sam stisnuo upravljač i nagnuo se svom svojom težinom ulijevo. čuo sam škripu guma, koje su čvrsto prianjale uz zemlju i napor automobila koji je plivao kao riba protiv struje. Cesta je postala zavoj meni namijenjen, veličanstveni zavoj, samo za mene. Teškom mukom sam osjetio prve udarce kako mi pljušte po leđima. Možda kundak puške. Ne znam. Pao sam na koljena. Stigli 87 su i ostali i vikali. Ali tada me već bilo nemoguće zaustaviti. Nježno sam zavio nadesno i slijedio rub zamamne suknje, koju nikad nisam zaboravio i ponovno pritisnuo gas po savijenom hrptu riba koje su povremeno na stol u našoj kući donosile obećanje mora. Kad me jedan kundak oborio na pod, licem prema zemlji, velikom sam se brzinom uspinjao Piassabenskim usponom i skočio sam u prazno izvikujući svoje ime dok su udarci pljuštali po meni popraćeni onim nepodnošljivim urlicima. Zatvorio sam oči, bilo mi je lakše spustiti se niz vrat najljepše žene koju sam ikada vidio i oprezno dodati gas prije nego se otisnemo preko njezina ramena. Sav mi je život prošao pred očima. Rukama sam zaklonio glavu da se zaštitim od udaraca, jer nisam želio izgubiti svijest. Više ništa nisam osjećao. Samo strah da će me smrt odnijeti prije nego što dođem do kraja. Znao sam gdje želim da bude taj kraj. Zamisao je bila nečuvena i nešto što nikada ranije nisam pojmio tako jasno. Ali u meni je oduvijek postojala ta potreba za savršenošću. Posljednjim atomima snage

svladao sam oštar zavoj kako su me naučile serpentine na Colle Tarso i pritisnuo gas do kraja te dozvao u sjećanje zavoj velike rijeke, gdje smo se ljeti išli kupati i prepustio joj zadaću da me svečano odvede tamo kamo sam želi stići. čuo sam kako se povici sve više udaljavaju i dah kako mi grglja u krvi. Odnekud je još kucalo moje srce koje se čvrsto uhvatilo upravljača. Nije me

iznevjerila iskonska mudrost rijeke i sa 140 kilometara na sat izbio sam na ravninu gdje je ništavnost rata zamišljala da će uzletjeti besmisleni avioni i gdje sam pronašao cestu s koje sam krenuo. Mnogo godina ranije, jedne maglovite noći, naučio sam, uz svoga oca da je to jedini pravi put koji vodi do središta stvari i do duha vremena. Sada znam da je taj put bio u meni i samo ga je trebalo svakodnevno otkopavati, ispod ruševina života. Ultimo je zašutio i konačno je podigao pogled prema meni. Dugo me nepomično gledao. Vidjelo se da ima još nešto reći, posljednju tajnu. čekao sam. Ali on je šutio, pa sam ga upitao: I kako je bilo poslije? On se nasmijao. Nagnuo je malo glavu. Moraš se malo pomučiti, rekao je. Nije išlo kao što bi se očekivalo. Ja, pak, dodao je, imam plan. Kakav plan? Upitao sam ga i nasmiješio se. Dobar plan, rekao mi je. Privukao je stolicu prema meni. Oči su mu se zacaklile. Sagradit ću cestu, rekao je. Negdje, ne znam gdje, ali sagradit ću je. Cestu kakvu nitko nikada nije smislio. Cestu koja završava tamo gdje i počinje. Sagradit ću je tamo gdje nema ničega, neće biti nikakve bajtare, ni ograde, ničega. Neće to biti cesta za ljude, bit će to pista, za utrkivanje. Neće voditi nikamo jer će voditi u samu sebe i bit će izvan svijeta i daleko od svake nesavršenosti. Bit će to sve zemaljske ceste zbijene u jednu i bit će mjesto na koje je sanjao stići svatko tko je ikada krenuo na

put. Ja ću je nacrtati, i znate što?, napravit ću je da bude 88 toliko dugačka da u nju nanižem sav flj život, zavoj po zavoj, sve ono što su moje oči vidjele i nisu zaboravile. Hta neće biti izostavljeno, ni zavoj sa zalaskom sunca niti prijevoj osm»a. Ništa neće ostati proživljeno uzalud, jer će postati posebna zemlja imečan nacrt, savršena pista. Ovo vam želim reći: kad je završim, sjest ću u^tomobil, pokrenut ću ga i sam ću krenuti u vožnju, sve brže i brže. Vozit^^ez prestanka, sve dok više ne budem osjećao ruke i kad se uvjerim da^^^m savršenim prstenom. Onda ću se zaustaviti točno na onoj točki s kojo^kakrenuo. Izaći ću iz automobila i ne okrećući se, otići. Smiješio se. Ponosan. Ozbiljno mi to govoriš?, pitao sam. Da. Zaista? Za to živim. Mahnuo sam glavom i nasmijao se. Trebat će ti dosta novaca. Naći ću ih. Rekao je to kao netko tko će ih i naći. Zamislio sam ga za upravljačem, uspravnog na ravnini njegove piste, trenutak prije nego što će upaliti motor i ponovno ovladati svojim životom. Bit će mi žao što tog dana neću biti tamo, rekao sam. Nagnuo se prema meni i vrškom je prsta na mome čelu lagano ocrtao oblinu, kao da je želi zapamtiti. Bit će te, rekao je. Elizaveta »2. travnja 1923.« Počinjem pisati ovaj dnevnik 2. travnja 1923. Ništa poetično. Samo imam potrebu zabilježiti svoj pothvat. Kao neki popis, da ne zaboravim. Popis.

Tko sam. 21 godina. Ime: Elizaveta. Ruskinja. Iz Sankt Peterburga. Rođena sam u palači koja je imala pedeset i dvije sobe. Sad više ne postoji, kažu, i na njenom su mjestu izgradili skladište drva. To je samo jedna od promjena koja se dogodila u zadnjih šest godina. Ova moja odluka da zaboravim svoj prijašnji život i posebno svoju zemlju, koja mi više ne pripada i koju želim poništiti. Ne zbog mržnje, nego zbog ravnodušnosti. Ravnodušna sam. Ravnodušna sam prema Rusiji. Moja nova zemlja: Sjedinjene Države, za sada. Ne vjerujem da ću »odrasti« u Sjedinjenim Državama. Sto želim? Moji su roditelji umrli za vrijeme Revolucije 1917. Otrovali su se, na svom imanju Basterkievvitz. Ravnodušna. Mene spasio američki veleposlanik. Vlak koji me noću odvezao imao je šesnaest vagona. Mi u prvom. Moja sestra Alma, američki veleposlanik, ja i jedanaest drugih vrlih izbjeglica. Američki se veleposlanik zaljubio u moju sestru. Ali nikada neću otići bez svoje sestre Elizavete, rekla je. Dakle, evo me tu. Sto drugo reći. Bez novca. Pravo siromaštvo. živim jer znam svirati. Glazbu smo naučile kao neophodnu opremu uz naš status kćeri udavača. Također i talijanski, francuski, slikanje, poezija, ples, vrtlarstvo. Ali glazba je ostala. Dovoljno, za sada. 90 Idem u krevet u 9 i 20 navečer. Moje tijelo Moja je sestra bila lijepa sestra. Ja: tužne crte lica. Velika usta. Oči obične. Kosa pretanka. Crna. Veoma crne. Muškarce, međutim privlači moje tijelo. Mršava sam. Grudi. Noge. Biserna put. Gležnjevi. Dekolte. Muškarce privlači moje tijelo. Budući da

imam ružno lice, lakše im je izravno pokazati seksualni apetit, bez potrebe da prolaze poetski ili ljubavni uvod. Igram se s njima. Volim pokazivati svoje tijelo. Nagnuti se i otkriti grudi. Hodati bosa. Podizati suknju do bedara. Nasloniti grudi na muškarca dok mu govorim. Držati ruke medu

bedrima dok se ogledam oko sebe i šutim. I druge stvari. Svi su muškarci djeca. Izluditi ih. Išla sam u krevet s jedanaest muškaraca. Još sam djevica. Nije mi bilo mrsko da me dvojica od njih uzmu odostraga. Reklo bi se da im nije bilo po volji jer se više nisu pojavili. Mislim da sam ih ponizila. To mi se sviđa. Seks je osveta. Za sada je tako. Neće uvijek biti tako. Ali sada jest. Za što se moram osvetiti. Za što se moram osvetiti. 3. travnja 1923. Pitaj me što te zanima i ja ću ti reći. Zatim on kaže Ne znam, ne znam ništa o tebi. Pitaj me. Gdje ti je obitelj? Nemam je. To je nemoguće. Pitaj nešto drugo. Ti si teška djevojka. Moj mi je otac stalno govorio da sam teška djevojka, a sada znam što mi je tim riječima želio reći - želio je reći sebi - da nema načina da se približimo, nas dvoje, i da će on nadalje morati gajiti osjećaja ljubavi iz daleka, i oplakivati svaki trenutak svoga života što ne može nitko, zapravo, nije težak, ali jednostavno Poučavam djecu svirati glasovir. Ponekad i odrasle. Plaća me tvrtka koja proizvodi glasovire, Steinway & Sohns. To je moja priča. Početkom stoljeća. Kakva idiotarija pisati dnevnik. Početkom stoljeća,

91 4. travnja 1923. Kakvo ime: Ultimo. Na talijanskom znači the last one. Daju ga obitelji koje ne žele imati više djece. A prvorodenog nazivaju Primo. Talijanska imena: Primo Secondo Quatro Quinto Šesto Settimio Terzo? Pitala sam Ultimo zar zaista u njegovoj obitelji nije bilo više djece. Više manje, rekao mi je. Njegov otac i njegova majka su imali samo njega. Potom se njegova majka zaljubila u talijanskog grofa, njihovog prijatelja, očevog prijatelja. Poginuo je u automobilskoj utrci. Šest mjeseci kasnije majka je rodila, muško. Bio je grofovo. Otac ga je priznao, ali svi su znali da je grofov. Moj je otac pak imao šestero djece s četiri kućne pomoćnice. Kad bi prolazio pored njih, u polju, pomilovao bi ih rukom po glavi. Ali ih ne bi gledao. Mana je sjećati se prošlosti. A »sadašnjost« moram zapisati. Tome služi dnevnik. Danas sat kod obitelji Stevenson. Potom trinaest milja zatvorenim teretnim vozilom pa još jedan sat kod obitelji White. Dvije blizanke. Mozart. U smislu da ih pokušavam naučiti da sviraju Mozarta. Ne u smislu da sviraju kao Mozart. Ali iste su dobi kao i Mozart. Pet godina. Steinway & Sohns me plaćaju pola dolara za sat poduke. Kad uspijemo prodati glasovir, postotak koji nam pripada jest 4,5%. Dijelim ga s Ultimom 50 i 50. želim se sjećati te velike bijede. Kad ponovno budem bogata, bit će mi »bitno« da se sjećam te velike bijede. Sigurno ću ponovno biti

bogata. Spremna sam na sve da se to dogodi i dogodit će se. želim ponovno osjetiti milovanje mirisne posteljine bijele kao snijeg i okusiti prirodnost rasipništva. želim odbaciti stvari koje jedva da sam koristila i poslati u kuhinju tanjure kojima nisam vidjela dno. Prepoznati odanost u očima drugih, potčinjenost u njihovim rukama, strah u njihovim riječima. Sjećam se svega kad smo bili bogati. Ništa nisam zaboravila. U svakom trenutku mogu početi ispočetka. Počinjem ovdje brojiti dane u kojima odlazim na spavanje izgladnjela. Jedan, večeras. Dva, sutra, to već znam. Koliko dana poput ovih su potrebni princezi da nauči ono što treba naučiti i da ponovno počne jesti? 500 dana. Niti jedan više. Obećajem. Još 499 dana. Nisam zla kako se čini. Nisam ružna kako se čini. Nisam Idem spavati u 10 i 14 navečer. Molitva. 5. travnja 1923Prvi sam mehanički glasovir vidjela na selu kod gospodina Brandisza. Moram priznati da me to iznenadilo. Kad bi ga uključio, gospodin Brandisz bi stao pored njega i smješkao se. Ponekad bi ga ganulo pa bi mu sitne suze kliznule niz udovačko lice. Ponekad bi ga uključio kriomice, ne rekavši nikome i pravio se da se nije ništa ne zbiva. Znalo se dogoditi da smo svi u vrtu, a iz prostorija u kući odjednom bi stali dopirati zvuči Chopinova djela. Da je koji mladić tada krenuo u tu kući da upozna djevojku koja svira takvom žarkom mirnoćom, pronašao tamo bi mrtvačku osamu, salon u kojem su bijele i crne tipke podizale i spuštale same od sebe, u spornom odsustvu duše. Uznemirilo bi ga to. Točno tako se i ja osjećam pred muškim tijelima koja vode ljubav sa mnom. Kada se tehnika mehaničkog glasovira usavršila i postigla iznenađujuće, u biti magične rezultate,

proizvođači glasovira su zaključili da je njihovu dobu došao kraj. Bilo je jasno da će, ako su ljudi mogli savršeno izvoditi Chopina, a da ga nisu morali svirati i nadugo i naširoko proučavati ne bi li osigurali privilegij slušanja glazbe u vlastitoj kući, glazba postati, ukratko, nepotrebna raskoš. Tako je većina počela razmišljati o mogućnosti da izgrade mehaničkih glasovira. Svima se, pak, činilo

očitim, gotovo istog trena, da se radi o otužnu poslu. Bilo je više nego lako napraviti glasovir, ali postojala je bojazan da time zauzvrat glazba gubi srce, što god to značilo. Tako im je ostala nelagoda koja se nije mogla razriješiti. Steinway & Sohns, jedan od najvećih i najuglednijih proizvođača glasovira na svijetu, odlučio se tada pozabaviti problemom. Dugo su proučavali. Dugo su razmišljali. Na kraju su došli do zaključka da će se glasovir koji će moći svirati zasigurno morati prodati. Vodilo se računa da je to tek faza proučavanja, u kojoj je intuicija bila tek u obrisima. Sljedeći korak je bilo mišljenje da bi idealno bilo zajedno s glasovirom prodavati i pijanistu koji će svirati kad ljudi to od njega zatraže. Na taj način bi se izjednačila udobnost mehaničkog glasovira, ali bi se i sačuvalo srce glazbe i nezamjenjiv doprinos ljudskog dodira, kojem se vjerojatno duša ponovno vraća. Proučavali su zaozbiljno izvedivost takve pretpostavke. Kad su zaključili da s ekonomske točke gledišta stvar ne ide, pribjegli su rješenju, 93 kojem ja danas dugujem, to što sam preživjela. Steinway & Sohns je 1920. pokrenuo neobičan trgovački pothvat, koji predviđa besplatne satove glasovira za sve one koji se kane približiti uzvišenoj umjetnosti sviranja. Izabrali su stotine učitelja glasovira u svijetu i poslali ih da po gradovima i selima pronose glas pijanističke

tehnike. Vozili su nas u teretnim kolima tvrtke ili u malom kamionu, a s nama je išao i vozač — tehničar. Genijalan potez je bio taj, da smo obiteljima koje su to tražile, mi donosili besplatan glasovir i postavljali ga gdje su htjeli i zatim bismo tri mjeseca dolazili i držali satove, besplatno, da im pomognemo da svladaju prve, razumljivo, teške početne korake. Onome tko bi se, nakon pokusa, odlučio na kupnju, Steinway & Sohns bi poklanjali tri mjeseca pouke po simboličnoj cijeni od deset centi po satu. Mota se priznati da su to dobro proučili. Ponekad smo u zamjenu uzimali stare mehaničke glasovire. Poslije smo ih prodavali barovima. Sviđa mi se pisati na ovakav način, kao da pišem knjigu. Slično je plesanju. Red. Napor da se bude elegantan. Zaokružiti kretnju. Započeti i završiti. Napraviti stvari do kraja. Rečenice. Nakon jedne stranice sam već iznemogla, uostalom. Tko zna muče li se i pisci ovako. Ne vjerujem. Ne umara me svirati satima, mogla bih unedogled. Vlastito se zanimanje radi bez napora. Do samo prije koju godinu, jednostavna pretpostavka da povezem »imati zanimanje« sa svojom sudbinom, učinila bi mi se smiješnom i prostom. Idem spavati u 9 i 33 navečer. Ipak, kakva samoća. 6. travnja 1923. Izračunala sam da sam u prosjeku u svakoj obitelji provela 112 dana. Neki odustaju nakon prvih satova: tada im odnosimo glasovire i križamo ime s popisa. Mnogi puste da prođu prva tri mjeseca, pa onda kupe glasovir, ali odustaju od satova: naviknu se na njega kao na komad pokućstva. Misle da sama činjenica da ga posjeduju, čak i ako i ne odaje nikakav zvuk, nije važno. Samo je mali broj njih iskoristio tri mjeseca dopunskih satova. To su oni koji su željeli da ostanem, kasnije, makar kao

dadilja njihovoj djeci. Nisam to nikada htjela raditi. Zato sam nastavila putovati po selima Nove Engleske u teretnom vozilu u kojima smo se vozili ja, Ultimo i, ovisno o prigodi, dva, tri ili četiri rastavljena glasovira. Ništa nije tako sumorno kao sela Nove Engleske. Tako se rodio moj plan. Da zacrtam neki cilj. Dani, svi jednaki, na selu bi me ubili. 94 Stavila sam sebi za cilj da pokvarim svaku pojedinu obitelj u kojoj radim. U prosjeku imam 112 dana vremena. Može ih gdjekad biti i manje. Nije važno, moram uspjeti. Ovaj je dnevnik popis ovog pothvata. Nije teško pokvariti obitelj. Sve su obitelji dadu pokvariti. Idem spavati. Primila pismo od sestre. živi u Kairu. Provodi život kao cvijet iz staklenika. Sve je ubija, jer su joj živci popustili kad je stigla u Egipat. Njoj je to posve jasno i nije joj žao. Njeguje svoju ljepotu i to je sve. Šalje mi novosti. Nisam joj nikada odgovorila. Zanimljivo je da i Ultimo svakog tjedna prima pismo. On, ne samo da ne otpisuje nego ga ni ne otvara. Ultimo obično spava u teretnom vozilu. Štedi novac od konačišta i stavlja ga sa strane. I on ima plan. Neki siguran plan4. Ah, ah. Idem spavati u 10 i 11 navečer. Izgladnjela. Kao što sam i očekivala, dan br.2. 498 do kraja, kako Bog da.. Kako Bog da bila je karakteristična rečenica mog oca. S punim poštovanjem. Kako god da uzmeš. Govoriti naglas umjesto misliti naglas. Htjeti držati se činjenica.

I tako dalje. Mrtvi umiru ali nastavljaju govoriti našim glasom. Ma. 8. travnja 1923. Kad ti preostane malo dana treba djelovati žurno. Dovoljno mi je četiri, pet sati da shvatim koja je točka

koju moram napasti. Obitelji su kao utvrde: uvijek imaju slabu točku. Obitelji Patterson sam, nakon tjedan dana, otrovala psa. Djelovala sam brzo jer Mary, kćer, za vrijeme satova zijevala. Nije je bilo briga ni za što. Ne bi dugo izdržala. Nisu ni izgledali da sebi mogu priuštiti glasovir. Pa sam im ubila psa. Gospodin Patterson ga je mrzio, gospoda Patterson ga je obožavala. Veterinar je rekao da ga je 4 pianoforte (tal. // pianoforte - glasovir, un piano forte - siguran plan) 95 netko otrovao. Dva i dva, četiri. Gospoda Patterson nije imala dvojbi i sada će uništavati muža godinama, svakodnevno. Uglavnom, nitko, nikada, ne sumnja u učiteljicu glasovira, malu rusku princezu koju je zadesila nepravda sudbine. Zapravo, uglavnom, izgledam kao anđeo koji je došao s neba da ih izvuče iz agonije. čak se činilo da me »trebaju«. Očekuju da ih ja spasim. To uvelike olakšava moj zadatak. Patterson: 17 dana. Ništa od glasovira. Jedne večeri, ja i gospoda Patterson, na verandi, dva sata. Dotjerivanje do savršenstva. ženska solidarnost. Odvratna ispovijest o seksualnom životu s mužem. Nije je nikada nikome ispričala. Epizoda s pištoljem. Postoje ljudi koji upere pištolj u ženu da je natjeraju da im popuši. Sto li sve moram naučiti. Kad sam ostala sama s Mary, kćerkom, rekla sam joj: ja sam otrovala psa. Mogla je to biti greška. Glupa djevojčica: smijala se. Nikad više pretjerati.

Ultimo je izgrebao tapete na zidu dok je rastavljao glasovir. Morali smo ostaviti novce. Glasoviri se oštećuju u teretnim kamionu, ali Ultimo ih zna ponovno sastaviti. Dugo je popravljao motore i kaže da je, za mehaničara, staviti ruke u unutrašnjost glasovira isto kao kirurgu koji operira dijete. Ono što im je isto, kaže, jest da su i jedan i drugi živi. Glasovir i automobil. Kako misliš živi? Imaju dušu koja može umrijeti. Nekidan je Ultimo krenuo sporednom cestom, zatim je zaustavio vozilo usred polja. Pomogla sam mu da skine jedan glasovir. Sastavio ga je. Zatim mi je rekao: odsviraj nešto. Glupo. Ali dugo sam svirala. Svirala sam tako dobro kako već dugo nisam svirala. Mogla sam samu sebe vidjeti kako sviram, iz daleka. Ultimo ne zna ništa o mom planu. Nisam mu ništa rekla. Kad imam sat on ostaje u kolima ili se ode prošetati. Ne voli ulaziti u kuće i upoznavati ljude. »Užasava« ga pomisao da će ga ponuditi čajem. Ostaje u kolima i često crta. Taj osjećaj dok sam svirala usred polja. Neću ga nikada zaboraviti. Paziti da ne živim u potpunosti bez nježnosti. Umišljati da se hranim sama od sebe Blago. Ponoviti samoj sebi tisuću puta riječ blago. Blagost. Zazivam blagost 96 Blagu oluju. Blagi odgovor. Bit ću blaga. Povedi me na večeru, danas, Ultimo. Otišli smo u neku gostionicu i jeli u tišini. Ja sam razmišljala o svom planu. Moram prestati. 11 i 07 navečer. 20. travnja 1923. Ja sam rekvijem koji svira na vašim seoskim vratima ja sam zaraza u vašim mislima koja dolazi izdaleka ja sam prašina u očima i crno pod noktima

-ja sam rekvijem lijepih usana za ljubljenje — ja sam princeza i princ, zmaj i mač - ja sam noć požara koji treba ugasiti. Ja sam princeza rekvijem. Amen. Rekla sam obitelji Giggs da je njihov sin genij. Seljaci. Tuga i jad. Nisu imali novca, ali su prihvatili glasovir iz straha, nisu znali prave riječi da odbiju. Seljaci. Jadnici. Rekla sam im da im je sin genij. Nevjerojatna sposobnost učenja. Neporeciva darovitost. Tuponja, zapravo, jedva prosječan. Vaš sin je genij. Promijenili su se. Počeli su prodavati stvari da bi kupili glasovir. Prihvatili su dodatna tri mjeseca satova. Zbog ponosa, zbog uzbuđenja, čak su promijenili i način hodanja. Postali su neljubazni sa susjedstvom u malom selu. S neznatnim dodatnim troškom bit će mi drago da udvostručim sate poduke. Pristali su. Sigurni ste daje mali...? Kad bi samo imao bolji glasovir mogao bi razviti sve svoje sposobnosti. Udar na glasoviru je važan. Nastavili su prodavati stvari i u gradu su naručili jedan povoljni Steinway. Večerima pozivaju susjede da čuju kako sin svira. Nitko ne dolazi. Gnjev raste. Te večeri s tortama na stolu i dječakom koji svira, u praznoj sobi. Ja sam rekvijem koji svira u Otišla sam od Giggsovih nakon šest mjeseci kako je bilo predviđeno pravilnikom Steinwaya & Sohnsa. Ne prije nego što sam svečano rekla da je dječaku potrebno, zapravo ima na to pravo, nastaviti školovanje u gradu. Ne može tamo ići sam, rekao je gospodin Giggs. Ne može, slažem se ja. Q7 Ja ne mogu ići u grad, moram obrađivati zemlju, kaže gospodin Giggs. Razumijem, kažem ja. Zemlja

je sve što mi je ostalo, kaže gospodin Giggs. Sve što vam je ostalo jest vaš sin, kažem ja. Kad sam se pozdravljala s njima, gospodin Giggs je plakao. Ne znam kako je to završilo. Nije me briga. Bili su u zamci. Mogli su birati između višegodišnje agonije

u grižnji savjesti ili otići u grad i umrijeti u bijedi. Giggsovi. Šest mjeseci, dva glasovira. Newmanovi. Nastavljaju. Coleovi. Farrellovi. Martinovi. Djevojčica. Helmondovi. Isto kao i s obitelji McGrath. Promijeniti prstomet kod Boccherinija. Napisati jednostavan priručnik za tehniku papučice? Tri primjerka Hanona. Ultimu: kod Newmanovi se ne vraćaju tipke duboke oktave. Ugađanje. Ultimov dug govor. Nikad ne govori tako puno. Obožava ovaj posao. Označava na karti sve naše kretanje crnom olovkom. Svakih deset dana stavlja preko karte tanak list bijelog papira i precrtava olovkom. Zatim sakuplja papire u malenu mapu. Izgledaju kao besmisleni crteži. Navečer ih dugo proučava. Što predstavljaju? Cestu, kaže. To su škrabotine. Nisu, kaže. Što vidiš u njima? Pokušaje, kaže. Pokušaje čega? Da sažmem prostor, kaže. Što znači sažeti prostor? Znači posjedovati ga, kaže. I što ćeš s prostorom kad ga budeš posjedovao? Dovest ću ga u red, kaže. Zar je prostor nesređen? Jest, kaže. Prostor je nesređen.

P8 Znam gdje krije ona pisma koja nikada ne otvara. čuva ih. Jednog ću ih dana pročitati. Ali Ultima ne želim pokvariti. On je dragi kamen koji treba čuvati. Sutra kod obitelji Farrell. Potom Sloman i Jenks. Nemoj uništiti sve, malena. 9 i 46 uvečer. Daj da spavam bez snova. 21. travanja 1923. Obitelj Martin. Već od prvog sata primijetila sam grozničav pogled kojim je gospodin Martin gledao svoju djevojčicu. Posao je bio veoma osjetljiv i ponosna sam na sebe. Gospodin Martin je bio na satovima i sjedio u naslonjaču u uglu sobe. Nikada nije ništa govorio. Tek na kraju bi ustao, stisnuo mi ruku i zahvalio mi. Kćeri bi govorio: Odlično Rahela. Doslovno se bojao vlastite ljubavi prema njoj. Djevojčica je prilično dobro svirala. 14 godina. Veoma ljepuškasta, moram priznati. Jednoga dana kada je završila komad, nagnula sam se k njoj i utisnula joj poljubac na usne. Nije se opirala. To nam je prešlo u naviku. Svaki put kad bi dobro odsvirala nagnula bih se i poljubila je u usta. Bila je to svojevrsna nagrada. Otac je gledao i nije govorio ništa. Duži poljubac, jednom prilikom. Zadržala sam se na njezinim usnama. Zatvorenih očiju. Dosta smo dobro pripremile La cloche de loin. S četiri ruke. Mnogo puta uvježbavale. Dođite sjesti ovdje bliže nama, kažem ocu. Sviramo La cloche de loin baš za vas. Dođite sjesti ovdje blizu. Dovukao je naslonjač do glasovira. Zatim smo svirale od početka do kraja. Ona je upravo odlična. Zadovoljna sam, naposljetku. Naginjem se k njoj i pritiskam joj poljubac na usne. Onda se nasmiješim i pogledam oca. On ne zna što da učini.

Dobro je odsvirala, zar ne?, kažem ja. Djevojčica se smiješi. Otac se malo nagnuo iz naslonjača. Ljube se. Na jedvite jade. Djevojčica se smije, nervozna. Ja plješćem, ali na šaljiv način. Tu se završava. QQ Možda sam zaboravila reći da je on udovac. On je udovac. Sad stalno premješta naslonjač do glasovira. Nakon što su istekla tri mjeseca kupuje glasovir. Još tri mjeseca poduke. Ljubim Raheline usne, zatvaram oči i puštam da jezik klizne. Ona se odmiče. Gleda me. Smiješim se i ponovno približavam. Otvaram njezine usne jezikom, osjećam kako njezin jezik odgovara. Odmičem se od nje i smiješim se. Bila si upravo odlična, kažem. Ona se okreće prema ocu. On se trese. Ljube se. Vidim kako im se usne rastvaraju. Smiju se. Otišla sam nakon što je isteklo šest mjeseci. Oca i kćeri se sjećam kako stoje ispred vrata i pozdravljaju me držeći se za ruke. Gospodin Martin djeluje bolesno, kaže Ultimo, ima oči bolesnika. On to i jest, kažem ja. Idem spavati gladna. Ne mogu više. Mrzim bijedu. Moram započeti s izgrađivanjem svoje budućnosti. Ne mogu više čekati. Moram otići odavde. Mogućnosti: otići za sestrom pronaći muža ispaliti sebi metak otići za sestrom, pronaći muža, ispaliti mu metak. Voila. Ne želim sama spavati. Izlazim i odlazim spavati kod Ultima, u teretna kola. Povremeno to činim. On mi ostavlja prednja sjedala i smješta se otraga. Volim se milovati dok on spava. Uvijek mislim da on ne spava. To me uzbuđuje. Kad svršavam ne obazirem se stvaram li buku. želim da me čuje. Voljela bih kad bi i on to činio. Sada idem k njemu spavati i tražit ću ga da to učini. Pričekaj

da ja zaspim i masturbiraj. Hoćeš li to učiniti za mene? Ne, neću mu se usuditi to reći. Naravno da se neću usuditi. Ali bih voljela. 9 i 40 navečer. 22. travnja 1923. Upitala sam ga. Mora da sam luda. Kad sam se probudila upitala sam ga je li to učinio. Jesam. 100 Je li ti se svidjelo? Nije odgovorio. Kako neobično. Ne smijem na to misliti. Ali sunce je žarko sjalo i putovali smo sa spuštenim

prozorima. Poželjela sam zasvirati. Na satu kod obitelji Cole čitavo sam vrijeme ja svirala. Scarlattija, Schuberta. Gospoda Cole je bila zadovoljna. Nju poučavam. Ima 34 godine. Malo kasno, za početak. Ali ima snažnu volju. To je bio njezin san. Draga sam joj. Zao mi je što i nju moram iskvariti. Ne zaslužuje to. Ali ni ja ne zaslužujem ovaj život ovdje. Krivi su boljševici i revolucija, kaže gospoda Cole. Ali to nije istina. Odbijam vjerovati u Povijest. Povijest je optička varka. Njome se bavi njih nekolicina, a prodaje se kao da se odnosi na život svih nas. A nije istina. To je njihova stvar. Jedino što treba učiniti s poviješću jest ne sudjelovati. Njihovo je mišljenje da bismo trebali sudjelovati. Imaju potrebu da mi na pozornici recitiramo njihovo ludilo. Kolaboracionisti Povijesti: oni za koje je potrebno sudjelovati u Nisam ni na čijoj strani i svejedno mi je tko će pobijediti. Ako mi onaj koji pobijedi i uzme sve, svejedno mu neću biti neprijatelj. Mogu sve izgubiti i za igraćim stolom ili u potresu. Jedna izlika ravna je drugoj. Ostala sam izvan njihove

borbe. Kakve ja imam veze s tim? Morat ćete bez mene. Ima ljudi koji su se išli boriti za korist onih drugih: samo zato jer se nisu imali snage izvući od ucjene. Ima ljudi koji su umrli iz tog razloga. Ludost. Gospoda Cole ima četvero djece i muža. Lijepa skromna obitelj. Jedno od djece je neobično. Veoma je malen i nikada ne govori. Put mu je veoma bijela. Pogled mu je toliko prodoran da ga se odrasli klone. Povremeno, kažu da, čini neobjašnjive stvari. Magijske stvari, kaže otac i smije se na to. Ali vidi se da se duboko u sebi boji. Svi se, u toj kući, boje. Počela sam govoriti, en passant, da ta kuća izgleda čudno. Začarana, rekla sam. Nisu dobro razumjeli je li to bili kompliment ili što. Nevjerojatno, ali svakog dana treba ponovno ugađati glasovir, primijetila sam jednog dana. I prije početka sata, uvijek, otvaram glasovir i ugađam ga. Potiho mrmljam riječi poput Nevjerojatno ili Zaista nevjerojatno. Ludo se zabavljam. Ali pomalo mi je žao gospođe Cole. Kupili su glasovir. Ultimo kaže da smo s našim postotkom po prodanom primjerku već zaradili 19 dolara i 60 po glavi. Ja uvijek sve šaljem svojoj sestri, da se ona pobrine o... im Ultimo skriva novce u dvostrukom dnu kamiona. Na istom tom mjestu gdje čuva i ona pisma. Jednog sam dana uzela jedno, otvorila ga i pročitala. Nisam mnogo razumjela, moram pročitati sva ostala. Pismo je napisao talijanski svećenik. Dolazilo je iz grada koji se zove Udine. Ili Adine, ne sjećam se. Moram pročitati sva ostala. Ultimo ih međutim niti ne otvara. Ali ih čuva. Tko zna što to znači. Mnoge stvari koje on čini nemaju mnogo smisla.

Da stignemo do obitelji Martin u Sheftburvu morali smo prijeći preko uzvisine na cesti. Svaki put je morao usporiti, jer su teretna kola bila prekrcana glasovirima. I svaki bi put rekao: šteta. Jednom se vratio unatrag i rekao: Pomozi mi. Istovarili smo teretno vozilo i položili rastavljene glasovire na livadu pored ceste. Bili su to glasoviri drvene konstrukcije, pa ih: nije bilo odveć naporno prenositi. Namjerno su nam davali takve. Zatim je Ultimo ponovno sjeo za upravljač. Rekao mi je da uđem. Ne trebaš se bojati, to je nešto prekrasno, rekao mi je. Zaletio se, pa punom brzinom pojurio prema uzvišici. Počela sam vikati dok smo još bili na uzbrdici. Nisam, doduše, nešto posebno urlala. On je naprotiv šutio, miran, sve dok nismo stigli na sam vrh uzvisine, a kad se vozilo odvojilo od zemlje, zaurlao je svoje ime na sav glas. Ultimo Parri. Kola su se malo slupala od toga. Kad smo se polako vratili natrag s vrha uzvisine dolje su se vidjeli glasoviri, rastavljeni na travi, dijelovi glasovira, neuredno poslagani usred livade. Izgledali su kao krotko stado što pase. Bilo je lijepo. Ultimo je zaustavio kola. Stali smo i promatrali. Zašto si stalno tužan?, upitala sam ga. Nisam tužan. Jesi, jesi. Nije to, rekao mi je. Rekao mi je da on misli da ljudi godinama i godinama žive, ali zapravo samo u malom dijelu tih godina žive zaista, odnosno u onim godinama u kojima uspijevaju napraviti ono za što su rođeni. Onda, su sretni. Ostatak vremena prolazi u iščekivanju ili sjećanju. Kada iščekuješ ili se sjećaš, rekao mi je, nisi ni tužan ni sretan. Izgledaš tužan, ali stvar je u tome da samo čekaš ili se sjećaš. Ljudi koji iščekuju nisu tužni. Jednostavno su odsutni.

Ja iščekujem, rekao mi je. Što? čekam da napravim ono za što sam rođen. Njegovo je mišljenje da je on rođen da izgradi pistu. Reci mi ti. 102 želi izgraditi pistu za trkaće automobile. Upravo cestu po kojoj će ići samo trkaći automobili. Koja ne vodi nikamo, zapravo je zatvorena, a ti i dalje voziš

i ne stižeš nikamo. To je njegov izum koji ne postoji. Nije istina da nikamo ne stižeš, kaže on. Ispričao mi je cijelu jednu priču o njemu i njegovu ocu kad su kružili u magli u nekom gradu gdje su sve ulice bile pravokutne. Stalno se nešto ljuti na tog oca. Ali možda je istina to što kaže on, i svaki je hod kružni, i ne vodi nikamo, nego unutar samog sebe, jer pregusta je magla našeg straha i prividne su ceste što se čine da drugamo vode. Za što sam ja onda rođena? Kad ću biti živa uistinu? Ili kada sam to bila? Ultimo bi čak mogao biti i simpatičan. Ali uvijek imaš osjećaj, dok si s njim, da smetaš u nekoj važnoj stvari. Težak je. Biti s njim je kao da radiš. Ipak, bog zna gdje će naći novce za tu pistu. Mislim da to nije stvar za koju ti je dovoljno 389 dolara. On je dječak. Ja nisam djevojčica. Ja sam žena. žena žena žena žena Glad. U vražju mater! 10 i 06 navečer. Podsjetnik: druga haljina. 23. travnja 1923. Stvari koje znam:

1 svirati (Schuberta, Skrjabina, Bacha ne, Mozarta ne) 2 razgovarati s ljudima da ne shvate što smjeram 3 4 znati što se događa 5 seks 7 ne predati se 8 ponašati se s bogatim i obrazovanim ljudima 8 putovati bez problema 9 biti sama 103 Stvari koje ne znam: 1 2 3 Otišla sam pastoru Winkelmanu i rekla mu da se u obitelji Cole događa nešto zabrinjavajuće. Taj dječak zabrinjava. Molim vas, zapravo preklinjem vas da nikome ne govorite da sam Vam došla ovo reći, izgubila bih posao, a bez posla sam gotova, nema obitelji niti imovine, obećajte mi da nikome nećete reći. Ne, molim vas da nikome ne kažete da sam došla razgovarati jer ako se sazna da sam došla razgovarati s vama, izgubit ću posao, a bez posla S druge strane, ovo Vam govorim za dobro te obitelji i cijele seoske zajednice, vjerujte mi da je moja jedina namjera da Rekla sam mu ja da je dječak jednog dana sjeo za glasovir i svirao, kunem se, glazbeno djelo prilično složeno, koje ja ne poznajem, ali bila je to glazba, da tako kažem, vražja. Ne, nitko ga drugi nije čuo, odmah sam otišla pozvati majku, ali kad je majka stigla dječak se igrao u kutu i izgledao kao anđeo. Zasigurno ste primijetili da ga se druga djeca boje, a da odrasli, da tako kažem, bivaju uznemireni. Da ne pričam o neobičnim stvarima koje je u stanju učiniti. Ja u to nisam vjerovala, ali sada...

Ne, jamačno, ne, dječak ne zna svirati, nitko mu nikada nije dao nijedan sat, ja poučavam samo gospodu Cole. Je li istina da životinje kad prolaze ispred kuće obitelji Cole, nekako čudno cvile? Nije, ali tako sam čula. Obećajte mi da me nećete izdati. Ovo činim isključivo za njihovo dobro. Volim gospođu Cole. Ona je divna gospođa. Sad je trebalo samo pričekati koji dan. Nastavit ću ugađati glasovir, svaki put kad imamo sat. Ultimo me pitao zašto to činim. Uvijek je raštiman, rekla sam mu. Možda moram promijeniti ključeve. Ne, ne moraš ništa mijenjati. Već godinu vodim ovakav život. Podsjetio me na to Ultimo. Godišnjica nam je, da tako kažem. Pitala sam ga što želi da mu poklonim. Šalila sam se. Ali on mi je rekao: daj mi da spavam s tobom. 104 Kako to misliš? Da spavam s tobom, u tvom krevetu. Počela sam se smijati. Jesi li poludio? Pitala si me što želim da mi pokloniš. Jesam, ali to je bila šala. A, osim toga, nisam mislila na nešto takvo. To je samo poklon, rekao mi je. Znam, ali... Za godišnjicu. Joj, zašto ti je stalo da spavaš sa mnom? Ništa ti ne brini. A ja, što ću ja dobiti? Pitaj me što god zaželiš, rekao mi je. Malo sam razmislila o tome. Daj mi da pročitam tvoja pisma. Koja pisma? Pisma koja nikada ne otvaraš. Ionako znam gdje ih skrivaš. Zašto ti je stalo do mojih pisama? Ništa se ti ne brini. Daj mi da ih pročitam. Malo je razmislio o tome.

Kasnije ih ponovno zatvori i nikad više ne pričaj o njima. U redu. U redu. Pričekaj da se presvučem pa dođi u krevet. U redu. Daj mi pisma. Sada? Da. I otišao je po njih. Priča je bila besmislena. Pisma mu uvijek piše svećenik, talijanski svećenik, iz Italije. Kaže da se zove don Saverio. U početku je želio znati je li baš on Ultimo Parri i želio se u to uvjeriti. Pa mu je postavljao pitanja, sve o ratu, o stvarima koje su se u ratu dogodile i da je Ultimo na njih točno odgovorio, bio bi siguran da se radi o Ultimu Parriju. Ali Ultimo nije nikada ništa odgovorio. Onda je svećenik rekao da bi mu, što se njega tiče, prestao pisati jer nije imao povjerenja, ali Cabiria je navaljivao da nastavi pisati. Baš zato što ne otpisuje, rekao je taj Cabiria, značilo je da se radio baš o njemu. Cabiria je sigurno jedan od Ultimovih suboraca. Sigurno su 105 veliki prijatelji. Sada je u zatvoru i ostat će tamo još dugo. Zbog toga ne može pisati on, već tjera svećenika da mu piše. čini se da mu

provjeravaju poštu. A sva je njihova priča tajna za koju on ne želi da sazna policija. Svećenik se doima kao da nimalo nije zadovoljan što Ultimo kuca na vratima. Da mu otvorim ili da mu ne otvorim. 24. travnja 1923. Htjela sam izbjeći najočitije rješenje, ali s nisam imala volje s obitelji Farrell izmišljati nešto novo, bila je to dosadna obitelj, samo sam željela brzo otići odatle. Gospodin Farrell me neprestano gledao. Bio je tip koji je vjerovao da će se dogoditi prije ili kasnije. Uvjerila sam ga

u to. Nekoliko sam ga tjedana držala u neizvjesnosti. Zatim sam čekala da ostanem nasamo s njim. Rastrgala sam košulju sprijeda i rekla mu da mi ili da dvadeset dolara ili ću početi vrištati. Odjednom više nije bio tako siguran u sebe. Dao mi je dvadeset dolara. Onda sam mu rekla da kad je već platio može dirati. Stavio je ruke na moje grudi. Poljubio mi je bradavice. Sad je dosta, rekla sam mu. I zakopčala sam jaknu sprijeda. Tog je tjedna bilo nekoliko zgoda kad smo ostajali sami. Svaki put bi platio. Pustila sam da me dira i između nogu. Zadnji put je izvukao dvadeset dolara, a ja sam mu rekla da ne želim novce. Otkopčaj hlače, rekla sam mu. Drhtao od uzbuđenja. Zatim sam rastrgala košulju na grudima. I počela sam vrištati. Došla je žena s malenim dječakom koji trčkarao za njom. Gospodin Farrell je pokušavao navući hlače. Ja sam plakala. Nisam uspijevala govoriti. Pravila sam se da se zakopčavam sprijeda, ali istinu govoreći, nisam se zakopčavala. željela sam da ona vidi kako su moje grudi lijepe. Dali su mi novce da im obećam da neću nikome ništa reći. čak su i glasovir kupili. Nitko ga nikada neće svirati. Ali ostat će tamo da ih podsjeća na tu gadariju. Ali gospodin Farrell je zasigurno ipak nekome nešto natuknuo jer su nas u kućama počeli nerado prihvaćati. Shvatila sam da će to loše odjeknuti, pa sam pisala Steinwayu & Sohnsu i tražila da nas premjeste. I eto nas u Kanzasu. Bilo je još u samom početku i još nisam bila dovoljno vješta. Danas ništa slično ne bih učinila. Preopasno je. Danas više ne griješim. Danas stvaram pravu umjetnost. Kao kod obitelji Cole, oni što su imali čudno dijete. Dok sam svirala s gospodom Cole, odjednom sam prekinula i briznula u plač. Pravi, mali, histerični ispad. Gospođi Cole nije bilo jasno. Zao mi je, žao mi je, ali ne mogu

više, rekla sam između jecaja, ova kuća ima nešto, bojim se, žao mi je, žao mi je, zbilja se bojim. čega se bojiš?, bojim se i nastavila sam 106 jecati, Što te plaši?, i ona je počela plakati, znala je jako dobro što me plaši, željela je čuti čega se bojim, jer se plašila da ću reći da se bojim njezina sina, a to joj nisam rekla, ali ona je to jako dobro znala da je to zbog njezinog sina i da se njega bojim, jer je bilo nešto čudno u njega, iako to nitko nije želio izreći naglas, a nisam niti ja uspijevala to reći, ali zaista nisam mogla ostati ni sata više u toj kući u kojoj je bilo dijete koje je VRAG ali ja to nisam rekla, samo sam uzela svoje stvari i pokupila se, plačući i pozdravila sam gospodu Cole, uistinu, tako srdačno kao da sam joj kćer. Za to je vrijeme Ultimo rastavljao glasovir, a ja sam vikala da ne želim taj glasovir na našem vozilu, da je to začaran glasovir, susjedi su izlazili iz kuća da vide što se događa, ali se nisu usudili približiti, jer su vidjeli učiteljicu glasovira kako jeca i grli gospodu Cole, dok Ultimo u kamion unosi komad po komad glasovira i po tome se vidjelo da mi je gospoda Cole bila veoma draga, jer bi ona sigurno kupila taj glasovir koji sam promatrala kako izlazi iz kuće, očima preplavljenim užasom, ali na kraju sam je spriječila da ga kupi, iako je ona već bila spremna na to, ali ja sam odjurila prije nego ga je kupila da se izbavim od tog užasa, i iz toga se razaznaje kako mi je uistinu bila draga, meni koja sam postavila pravilo da ne dozvolim da ništa poremeti moj plan da pokvarim svaku obitelj koju mi slučaj Što ne valja na tom glasoviru?, pitao me Ultimo. Sve valja. 27. travnja 1923.

U Butfordu je u subotu bila automobilska utrka. Povodom gradskog sajma. Ali Ultimo nije želio ići. Ti si lud, imaš nešto protiv trkaćih automobila, protiv piste i svega toga, tvoj san je napraviti pistu, a sad je utrka i ti je ne ideš gledati. To je cirkus, rekao je. Objasnio mi je da su svi u dogovoru, voze lažne utrke, koje mogu čak i biti zabavne, ali unaprijed znaju tko će pobijediti. Služe za klađenje, a osim toga, ljudi vole automobile. Otišla sam sama. Ultimo, vidjela sam pistu kako ti kažeš, baš to. Bila je zemljana i ovalnog oblika, išla je oko parka i auti su neprestano kružili, baš kao Pepeo. Nije zemlja, kaže mi on. Koriste pepeo i zaliju ga vodom ili uljem. Sve je znao. Pitala sam ga ima li

smisla ići za snom koji su već ostvarili u nekom ušljivom mjestu poput Butforda. Silno se uzrujao. 107 Kao prvo: ovo je pista za konje. Koriste je za automobile, ali je zapravo za konje. Kao drugo: ovalnog je oblika. Kakva je to pista po kojoj kružiš uvijek s jedne strane? Dobra je za konja, ali automobil je sasvim druga stvar. čini mi se da sam razumjela da si je i ti htio napraviti sličnom, kružnom, savršenom, poput bloka kuća tvoga oca, nisi mi nikada rekao da je kao blok kuća tvog oca?, i da stižeš tamo odakle si pošao, ali to je ionako bio kraj s onu stranu! više mi ništa nije bilo jasno. Slušaj, Elizaveta. Hoćeš li me pokušati shvatiti? Hoću. Onda me poslušaj. Dobro. Po ovalnim pistama trče konji. Automobili idu cestama, a ceste idu svijetom. I bezbroj je zavoja koje mogu svladati. Možeš li zamisliti i tu divotu? Mogu.

Sada je izmjesti iz svijeta. Makni drveće u koje se možeš zabiti, makni ljude koji prelaze cestu, križanja koja nitko ne može nadzirati, dvokolice koje idu tamo-amo, prašinu i gužvu. Uzmi samo divotu, taj čisti potez koji siječe prostor i vrijeme, ruku čovjeka koji na upravljaču ocrtava trag ceste i ispunjava je. I stavi je tamo gdje nema ničega. Jesi li? Jesam. Mnogo zavoja, Elizaveta, svi oni zavoji koje sam u životu vidio. Presjek svijeta. Usred nigdine. Da. Upali motor i kreni. Vozi. Vozi sve dok svi zavoji ne nestanu u jedinstvenom potezu koji počinje i završava u istoj točki i nestaje unutar same sebe. Onda će ti se učiniti savršen krug, zatvoren i savršen. Cijeli tvoj život u tom krugu. Ali u tvojoj je glavi, krug, ne u stvarnosti. Postoji samo u tebi. Ne znam. To je osjećaj. Možda jest. I to je to. Da. A sad se vrati u Butford, Elizaveta. Butford. Da. Okay, zamišljam ga. Sto ti se čini? 108 Grozno. Eto. Ali nitko nikada nije pomislio napraviti nešto slično kao ovo što ti kažeš? Pistu nalik toj? Ne znam. Ja nikada takvu nisam vidio. I ti ćeš je napraviti. Da. Ti si lud. Večeras imam groznicu. Osjećam groznicu. Hladno je, željela bih drugu sobu, drugi pokrivač, drugi život. Ne mogu više. Ne mogu više. II i 24 navečer.

Sutra idem raditi. Ne plaćaju nam kad ne radimo. Mi smo robovi. Svemu ovome mora doći kraj. Tri u noći. Visoka temperatura. Bojim se. Molim te molim te. 2. svibnja 1923. Došao liječnik, namazane ruke, jak glas, kad je ušao ja Vrućica, lijekovi, osjećam da gorim iznutra. Ne mogu raditi. Sad je malo bolje. 3. svibnja 1923. Pisala sestri. Ne mogu više. Ponižavam se, ali je pitam ima li kakvu zamisao kako da se izvučem iz ove Ponižavajuće pismo. Susjeda je Ruskinja. Priče o Rusiji. Ne zanimaju me. Moja je majka bila neprestano ponižavana. Nešto bismo trebali naučiti. Lijekovi po podu. Ultimo mi pomaže. Pada kiša. Pisanje me umara. Sve me umara. 4. svibnja 1923. Lijepa pjesma koju je netko jutros pjevao na ulici. Ponekad je tako malo dovoljno. Moram ponovno početi raditi. Moj plan. Pitala sam Ultima zašto ne ode po to blago. Rekao sam ti da možeš pročitati pisma, ali da nikada o njima ne smiješ govoriti. Bolesna sam, Ultimo, reci mi zašto ne odeš po to blago. Stvar je u tome da je njegov prijatelj Cabiria sakrio blago kod nekog svećenika, u Italiji, blago koje je ukrao dok su se povlačili s bojišnice. Ostavio ga je kod svećenika, a kasnije je završio u zatvoru. Neće više izaći iz zatvora, i taj je Cabiria, želio da Ultimo ode po to blago i da uživa u njemu i za njega. Mogao bi napraviti svoju pistu, rekla sam Ultimu. Ne želim te novce. Zašto?

On je smattao da ih je Cabiria izdao u ratu. Napustio ih je kad se stvorila prilika da pobjegne. Tako je on završio u zarobljeništvu. A drugog su strijeljali. I što onda? Cabiria više ne postoji, rekao je. Ja mislim da je to ludost, ako moraš paziti na sve one koji su te izdali, nije to lukavo. Ultimo je glup jer ne zna oprostiti. Ne radi se tu o oprostu, ja sam Cabiriji oprostio. Ali on više ne postoji, za mene. Važno je sjećati se. Ne postoje krivci, ali postoje osobe koje prestaju postojati. To je najmanje što možemo učiniti. I pravedno je. Ti si lud, Ultimo. Uzmi te novce. Rekao sam ti da više ne govoriš o tim pismima. Ali ti ih čuvaš, ne bacaš ih. Ustao je i otišao. Potom se vratio. Da mi kaže da treba ponovno svijet dovesti u red kada ga netko poremeti. Lud je. Je li moj plan da pokvarim svaku obitelj u kojoj radim način da svijet dovedem u red? Kad smo već kod toga. Nevolje s policijom. Ali nema opasnosti. To je zbog onoga kod obitelji Curtis. Ne mogu ništa dokazati. čekam sestrin odgovor Sutra ponovno radim. Obitelji Guinnes, zatim Lambert i Calkerman. Kakva gnjavaža. Otići ću ja po to blago. 7. svibnja 1923. Kod obitelji Curtis na početku sam mislila o ženi. Bogati ljudi,

obuzeti dosadom. Već su imali glasovir, ali ja sam im se dopala. žena je davno prestala, a sad se ponovno primila sviranja. Nije imala što drugo raditi. Ponašala se prema meni kao prema kćeri. Ali ovo se može provesti samo ako kupite još jedan glasovir. Kupili su ga. Iz dosade, ovi će sve učiniti. Gospoda je imala krug

prijateljica s kojima je, iz dosade, igrala igrice. Pretpostavljam da se uklapalo u njezinu predodžbu vjernosti, ako to radi sa ženama. Naravno da sam pomislila na nju. Jednog me dana pitala želim li probati njezine haljine. Rekla sam da želim. Oblačim se i svlačim, pred njom. Njoj se sviđa i ja se pretvaram da mi se sviđa. Gotovo smo završile u krevetu. Ali željela sam je pržiti na laganoj vatri. Samo poljubac. Zatim bi sve krenulo kamo je trebalo krenuti, ali došao je dan zabave. Gospođa je odlučila napraviti zabavu na kojoj ću ja svirati. Naravno da ćeš biti plaćena, za to, kaže mi. Navečer sjedim na verandi s gospodinom Curtisom. On pije. Sigurno sam i njemu postala nešto poput kćeri. Ljudi su tako usamljeni da U jednom trenutku on brižne u plač. Poslije mi kaže da nema novaca da mi plati, da nema novaca da išta plati, na ovoj zabavi, nema više ni prebijene pare i svakog se jutra pravi da odlazi na posao u ured kojega više nema. Sjedi u kavani i od tamo pokušava ponovno postaviti stvari na njihovo mjesto. Uništen sam čovjek, kaže mi. Najprije mislim da su se oni sami iskvarili, poslije mi je palo na pamet da ih poguram. Tako da ostanem vjerna svome planu. Govorim gospodinu Curtisu da imam ideju. Ne znam kako mi neke ideje padaju na pamet. Imam smisla za to. U jednom sam trenutku zabave izvukla nekoliko fotografija Sibira i onih koje su tamo poslali boljševici. Takve mi stvari šalje moja sestra. One na mene nemaju nikakav učinak. Ništa od toga što se tamo događa mi nije važno, i odavno sam odlučila da Ja s tim nemam veze. Najzad kažem nešto o tim jadnim ljudima i zatim kažem da gospodin Curtis me ponukao da prikupim sredstva da ih tamo pošaljem i on sam je dao prilog u iznenađujućoj svoti od 300 dolara. Svi su zapljeskali. Medu tim ljudima dobročinstvo je vrsta sporta. Važan je poredak na ljestvici. Svi su krenuli vaditi pare na sunce u pretjeranim

svotama. Sve sam pobrala i pravila se ganuta. U nevjerici. Sve sam predala, potajno, u ruke gospodina Curtisa. Vratit ću sve, rekao mi je on, koji je vjerojatno čak i bio dobar čovjek. Uvjerena sam u to, rekla sam. Potom, kad je prošlo šest mjeseci, pozdravila sam ih i otišla sam. Prije nego sam otišla napisala sam anonimno pismo svim potpisnicima za Sibir i savjetovala im da provjere gdje su završili njihovi novci. Mislim da se gospodin Curtis nekoliko mjeseci kasnije ubio. Ali ionako bi to učinio. On ih je prevario, ne moram se bojati policije. Uzalud je da me traže. Izgubljeno vrijeme. Važno je promijeniti područje kretanja, to svakako. Ultimo ne razumije zašto, ali razumijem ja. Amerika je velika, nema problema. Koliko ću ostati ovdje? Koliko će Ultimo ostati ovdje? Možda jednog dana, u luđačkom naletu konjice, boljševici stići i do ovih krajeva i mi ćemo morati još jednom morati rastati. željela bih živjeti tamo gdje Povijest ne stiže. Postoji li mjesto koje je oslobođeno Povijesti? Tamo bih željela živjeti. Ja sam slijepa putnica koja spava skrivena na velikom brodu Povijesti. Ultimo je slijepi putnik. Kukavice su oni što su se ukrcali s kartom i cijelom prtljagom. Njima je važno kamo plovi brod. Nama nije. Ali ipak ne znam. 9 i 55 navečer slijepa putnica odlazi na spavanje. 14. svibnja 1923. Odgovor od moje sestre. Ta je žena nepopravljiva. Postoji izvjesni Vasilij Zarubin, zemljoposjednik, koji me izabrao kad sam imala 10 godina. Postat ćeš njegova žena, tako je odlučio moj otac. Meni ništa nije bilo važno. Sve se bilo malo odgodilo, zbog nekih mojih bolesti, a potom je došla Revolucija. E, taj Vasilij Zarubin je još tamo,

živi u Rimu i dvostruko je bogatiji nego prije. Bio je otmjen čovjek. Vijest je da me je on još spreman oženiti. Moja sestra nema sumnji o tome da bih ja Neka žena postoji, sada, ali čini se da neće biti problema ako ja Moja sestra kaže da ću ja znati što mi je činiti. To sigurno. Ne griješi. Vaslije, ljubavi moja. 119 Sviđa mi se pomisao da bih opet mogla biti bogata, za dvadesetak dana. Taman toliko koliko traje putovanje do tamo. Vrlo dobro. Dobro dobro dobro. Od sreće sam rekla Ultimu da dođe spavati sa mnom. Sad je tu, okrenuo se na drugu stranu. Ima nježnu šiju, i velike smiješne uši. Dugačke, mršave noge. Spava. Evo što ću sada. Skinut ću se gola i stisnut ću se uz

njega. Prijeći ću mu jezikom po koži šije, on će se probuditi, ja ću mu šaptati na uho. Nemoj se okretati, ne pomiči se, prolazi anđeo. Zatim ću uzeti u ruku njegov ud i milovat ću ga. Dugo. Uvijek se zaustavim trenutak prije nego svrši. Zatim počinjem ispočetka. Na kraju ga navedem da svrši milujući ga veoma polako. Zatim ću zaspati s glavom na njegovim plećima. 10 i 34 navečer. Neću učiniti ništa slično. želim se milovati. 17. svibnja 1923. Došla je policija. Baš zbog one priče oko obitelji Curtis. Rekla sam sve što sam znala. Gospodin Curtis se uistinu ubio nekoliko mjeseci kasnije. Dobro. Rekli su da ću možda morati ići nekamo na svjedočenje. Kad god želite, rekla sam. Zao mi je gospodina Curtisa, rekla sam. Uplašila sam se tek malčice. Prilike u kojima sam se zaista bojala: Požar u Balkaevu, kad sam bila mala. U vlaku, onog dana.

I prije kad su boljševici galopirali ulicama. Svaki put kada se ukrcam u brod. I još, svaki put kada osjetim strah, a da za njega nema nikakva razloga. Kao glasovir koji počne svirati sam, bez svirača. Mehanički glasoviri srca. Kad budem živjela s gospodinom Vasilijem Zarubinom neću željeti glasovire u svojoj kući, ni mehaničke, ni ništa. Jako nam je žao, ali Gospoda ne podnosi slušati glazbu, niti jednu vrstu glazbe. Jedina je iznimka Going back. Da, to je pjesma. Gospoda podnosi samo tu. Pjevat će za mene Going back. Vasilije, ljubavi moja. Ultimo ne voli policiju. Boji je se. Jednog je dana, prije mnogo godina, policija došla u njegovu kuću, na selu, i odvela njegovog oca. Istraživali 113 su požar u kojem je stradao grof i nije im se sve slagalo. Tako su odveli njegovog oca i dva su ga dana pošteno ispitivali. Bili su uvjereni da ima nešto čudno u tome što su se kola zanijela s ceste. čini se da je neki svjedok vidio neke čudne stvari. Ispod svega bila je riječ o novcu, rekao mi je Ultimo. Ali mi nije želio objasniti. Nije mu se svidjelo što su njegova oca smatrali ubojicom. Od toga dana više ne može smisliti policiju. Ali, to je događaj o kojem ne želi ptičati. Jedan od mnogih. Tako je on cijelo vrijeme dok je bila policija, tumarao kolima po prirodi. Ovdje je priroda fantastična, kamo god pogledaš izgleda kao obećana zemlja. Svako toliko kuća, ali uvijek tiha, kao da je tamo samo da je se gleda. Postojati samo da izazivaš poglede. To je načelo moje sestre. Moja je sestra seosko imanje u prirodi, u vječnom sjaju zalaska, oh yes.

Imat ću i psa. Kada budem bogata. Psa. Morat ću praviti i djecu, ali prvenstveno želim psa. Odanog. Jednog dana, surove zime, u predjelu Valstocka, ili malo dalje, u predjelu Normine kuće, odjednom je iz šume izašao jedan 11 i 05 navečer 19. svibnja 1923 Ultimo je odjednom nestao. Kamion pronašli u selu. Otvoren. Sve je bilo na mjestu, ali njega nije bilo. Netko ga je vidio kako se penje na kamion, na cesti za Pennington. Ali nije ni bilo sigurno radi li se o njemu. Otišla sam pogledati u dvostruko dno, ispod sjedala. Njegova novca nije bilo. Nije bilo ni pisama. Sve ostale njegove stvari, pak, ostale u kamionu. Vratit će se. Iskoristila sam to što nisam otišla raditi. Cijelo sam vrijeme maštala o Vasiliju, ljubavi mojoj. Nije bio ni lijep ni ružan. Možda malo debeljuškast, za mene. Kad su muškarci pripremali utrku konja, na velikoj livadi, mi bismo stajale sa strane na ograđenom dijelu, obučene veoma elegantno i promatrale utrku poput mnogih majki koje Stala sam pred ogledalo i počešljala se onako kako se sada češljam. Ovdje u Americi nemaju ukusa i bogate se gospođe gizdaju takvim nakitom da me nasmijavaju. Mi smo imali predivan nakit. Svaki je komad nakita imao svoju povijest i nije postojao praktično niti jedan biser na našoj koži, a da se zbog njega neki muškarac u prošlosti nije ubio: ili zbog Uzi ljubavi, ili zbog dugova. Nositi nakit bilo je kao nositi na sebi naslijeđenu sklonost prema tragediji. Znali smo da za ništa na svijetu ne smijemo prekinuti taj krvavi lanac. On je bio naš život.

Gdje je sada moj nakit. Ne smijem na to misliti. Nema ga više. Mene više nema. 20. svibnja 1923 Dopustila sam gospodinu Blanketu da me odveze na posao. Ne sviđa mi se, jer vozi jako loše. On je uvjeren da je u izravnom kontaktu s Bogom. Razgovaraju. Bog mu dijeli savjete i sugestije. Već se dogodilo da mu je dao korisne smjernice za Burzu. Ma zamisli. Brzojavila sam tvrtki Steinway & Sohns da ih obavijestim o Ultimu. Nešto su već doznali. Očekujem odgovor. Ultimo je lud. Otpustit će ga. Nije valjda zbog onoga preksinoć. Izvrsni uspjesi kod obitelji Stevenson. Kćer više gotovo ne jede. Požderali su se od brige i već su počeli svaljivati krivnju jedan na drugoga. Uvjerila sam ih da

je učenje glasovira odličan lijek. Još tri mjeseca satova. 10 i 51 navečer. Spavam s upaljenim svjetlima. 21. svibnja 1923. Nevrijeme. Mrzim nevrijeme. Grmljavina je bila toliko jaka da sam morala prekinuti sat. Otišli smo do prozora da gledamo kako pada tuča. Na trenutak mi se učinilo da vidim Ultima, pod nekim velikim kišobranom, kako se vraća. Nema odgovora od Steinwaya. Moram pisati sestri da znam koliko sam novaca stavila sa strane. Ali nema volje za to. Nema volje ni za što, ovih dana. Elizaveta. Samo mi dođe da pišem svoje ime. Elizaveta. Elizaveta. Elizaveeeeeeeeeeta. Ne želim nevrijeme, večeras. su požar u kojem je stradao grof i nije im se sve slagalo. Tako su odveli njegovog oca i dva su ga dana pošteno ispitivali. Bili su uvjereni da ima

nešto čudno u tome što su se kola zanijela s ceste. čini se da je neki svjedok vidio neke čudne stvari. Ispod svega bila je riječ o novcu, rekao mi je Ultimo. Ali mi nije želio objasniti. Nije mu se svidjelo što su njegova oca smatrali ubojicom. Od toga dana više ne može smisliti policiju. Ali, to je događaj o kojem ne želi pričati. Jedan od mnogih. Tako je on cijelo vrijeme dok je bila policija, tumarao kolima po prirodi. Ovdje je priroda fantastična, kamo god pogledaš izgleda kao obećana zemlja. Svako toliko kuća, ali uvijek tiha, kao da je tamo samo da je se gleda. Postojati samo da izazivaš poglede. To je načelo moje sestre. Moja je sestra seosko imanje u prirodi, u vječnom sjaju zalaska, oh yes. Imat ću i psa. Kada budem bogata. Psa. Morat ću praviti i djecu, ali prvenstveno želim psa. Odanog. Jednog dana, surove zime, u predjelu Valstocka, ili malo dalje, u predjelu Normine kuće, odjednom je iz šume izašao jedan 11 i 05 navečer 19. svibnja 1923 Ultimo je odjednom nestao. Kamion pronašli u selu. Otvoren. Sve je bilo na mjestu, ali njega nije bilo. Netko ga je vidio kako se penje na kamion, na cesti za Pennington. Ali nije ni bilo sigurno radi li se o njemu. Otišla sam pogledati u dvostruko dno, ispod sjedala. Njegova novca nije bilo. Nije bilo ni pisama. Sve ostale njegove stvari, pak, ostale u kamionu. Vratit će se. Iskoristila sam to što nisam otišla raditi. Cijelo sam vrijeme maštala o Vasiliju, ljubavi mojoj. Nije bio ni lijep ni ružan. Možda malo debeljuškast, za mene. Kad su muškarci pripremali

utrku konja, na velikoj livadi, mi bismo stajale sa strane na ograđenom dijelu, obučene veoma elegantno i promatrale utrku poput mnogih majki koje Stala sam pred ogledalo i počešljala se onako kako se sada češljam. Ovdje u Americi nemaju ukusa i bogate se gospode gizdaju takvim nakitom da me nasmijavaju. Mi smo imali predivan nakit. Svaki je komad nakita imao svoju povijest i nije postojao praktično niti jedan biser na našoj koži, a da se zbog njega neki muškarac u prošlosti nije ubio: ili zbog 114 ljubavi, ili zbog dugova. Nositi nakit bilo je kao nositi na sebi naslijeđenu sklonost prema tragediji. Znali smo da za ništa na svijetu ne smijemo prekinuti taj krvavi lanac. On je bio naš život. Gdje je sada moj nakit. Ne smijem na to misliti. Nema ga više. Mene više nema. 20. svibnja 1923 Dopustila sam gospodinu Blanketu da me odveze na posao. Ne sviđa mi se, jer vozi jako loše. On je uvjeren da je u izravnom kontaktu s Bogom. Razgovaraju. Bog mu dijeli savjete i sugestije. Već se dogodilo da mu je dao korisne smjernice za Burzu. Ma zamisli. Brzojavila sam tvrtki Steinway & Sohns da ih obavijestim o Ultimu. Nešto su već doznali. Očekujem odgovor. Ultimo je lud. Otpustit će ga. Nije valjda zbog onoga preksinoć. Izvrsni uspjesi kod obitelji Stevenson. Kćer više gotovo ne jede. Požderali su se od brige i već su počeli svaljivati krivnju jedan na drugoga. Uvjerila sam ih da je učenje glasovira odličan lijek. Još tri mjeseca satova. 10 i 51 navečer.

Spavam s upaljenim svjetlima. 21. svibnja 1923. Nevrijeme. Mrzim nevrijeme. Grmljavina je bila toliko jaka da sam morala prekinuti sat. Otišli smo do prozora da gledamo kako pada tuča. Na trenutak mi se učinilo da vidim Ultima, pod nekim velikim kišobranom, kako se vraća. Nema odgovora od Steinwaya. Moram pisati sestri da znam koliko sam novaca stavila sa strane. Ali nema volje za to. Nema volje ni za što, ovih dana. Elizaveta. Samo mi dođe da pišem svoje ime. Elizaveta. Elizaveta. Elizaveeeeeeeeeeta. Ne želim nevrijeme, večeras. 22. svibnja 1923-Nema vijesti. Ultimo. Kog vraga to radiš. Pomislila sam da se radi o onoj prokletoj priči s pistom. Možda je sreo nekoga. Možda je odlučio otići po ono blago. Vratila sam se u kola i pomno sam pregledala njegove stvari. čak i crteže, da vidim ih je odnio sa sobom. Mogao mi je nešto reći, barem. Napisala

sam pismo sestri. Ne znam hoću li joj ga poslati. 11 sati, Stevenson. 3 sata, Mc Mallow. 5 sati, Stanford. Obitelj Stanford ne želi da njihovo dvoje djece svira glazbu koju su skladali židovi. Je li Scarlatti bio židov? Sto ja znam. Moram potražiti glazbu židova i podmetnuti im da je sviraju. Košer glazba, ah, ah. Svi su ludi. 11 i 17 navečer. 23- svibnja 1923. Telefonski brzojav tvrtke Steinway & Sohns. Ultimo je dao otkaz. Šalju mi drugog. Pitaju me je li Ultimo odnio sa sobom novce. Ili materijale tvrtke.

Ultimo što se dogodilo? Zašto mi nisi ostavio niti retka? 27. svibnja 1923 Niti jedan redak za mene, koja sam ti ih toliko poklonila. Ultimo, sviđalo mi se kako si stavljao ruke na glasovir i činilo se kao da se bojiš da ga ne oštetiš. Ultimo, sviđalo mi se kako si pripovijedao priče do pola. Ultimo, sviđalo mi se tvoje ime i način na koji si spavao. Ultimo, sviđalo mi se što si govorio tiho. Sviđalo mi se što sam ti se sviđala. I žao mi je zbog one noći. Ali što možemo učiniti kad Farewell, prijatelju moj Danas, 27. svibnja 1923., prestajem pisati ovaj dnevnik, jer se Ultimo više neće vratiti. Elizaveta Seller, 21 godina. Sve dok se ne vratiš. HR ITALIA, Lago di Como, 6. travnja 1939. Šesnaest godina poslije. Da ne povjeruješ. Što sve čovjek radi dok je mlad. Nakon mnogo godina, ponovno sam pročitala svoj dnevnik. Jesam li ja ta djevojka? S naporom se prepoznajem. Kako sam uspjela smišljati sve te stvari. Ne mogu više zamisliti to vrijeme. Koliko se vrlina gubi. Možda one nepotrebne. Najnevjerojatnija je priča o onim obiteljima. Obiteljima: Pokvariti. Kako li mi je samo to palo na pamet. Nikad ranije nisam učinila nešto slično. Nekih od njih se i sjećam. Obitelji Cole, na primjer. Dobri ljudi. Sin je bio nestašan, obožavala sam ga. Ridokos, pjegice. Bio je kao nacrtan. Mali vražićak! Svaki put kad bih išla tamo donijela bih mu poklon. Sitnice, jer sam zaista bila siromašna, to nisam izmislila. Kvragu, kako sam bila siromašna! Bila sam samo mirna djevojka bez ikoga svog. Gledajući se sada, s ovih četrdeset godina, vidim malenu i otuđenu, potpuno promašenu, ali tako

ponosnu, unatoč svemu, djevojku koja hoda uspravne kičme, kose lijepo počešljane, a nema pojma kamo se zaputila. A gospodin Farrell, tako elegantan i visok?, nisam mu baš priredila lijep kraj. Spuštenih hlača pred uplakanom ženom. Nije to zaslužio. Zapravo ga se sjećam kao pristojna i poštenog čovjeka. Imao je stila za jednog Amerikanca. Samo po sebi se razumije da sam se zaljubila u njega. Je li imao loše namjere kad me pratio kući? Tko to zna. Još se uvijek sjećam njegova mirisa, onog puta kad se nagnuo prema meni, prije nego što sam izašla iz automobila i poljubio me u obraz. Sada kad sam njegove dobi, iščitavam iz tog poljupca mnoštvo stvari. Naravno, i loše namjere. Sada kada sam upoznala tu mučnu tjeskobnu bol, kada želiš puno mlađe od sebe, sada mi se čini da je prepoznajem u osmijehu s kojim me pustio da izađem iz automobila. Ali tada... Ostala sam pomalo razočarana. Taj mi je poljubac izgledao kao onaj što ga otac daje kćeri. Nisam ni znala što mogu očekivati. Ništa nisam znala. Dojmljivo je kako se već živi kao odrasli, kada još uvijek nisi shvatio ništa od istinskog života, od života odraslih. Sve sam pisala zbog Ultima, to znam. Svaki dan bih posvuda zaboravljala dnevnik, on bi ga čitao i vraćao na isto mjesto. Nikada mi ništa nije rekao. Ali ja sam znala da ga čita. Naše su dvije mladosti bile u zarobljeništvu, u nekoj vrsti bezumnog izgnanstva i jedino što smo mogli, bilo je izmisliti sve ono što nemamo. Priče. On je imao svoju pistu, u nigdini, izgrađenu sa svim zavojima koje je ukrao svijetu. Ja sam pisala zbog njega. Zbog sebe. Tko zna. Bili smo otuđeni od svega. Previše otuđeni. Tek sada znam da je to jedna od najljepših stvari koje sam doživjela. Ti mjeseci provedeni s Ultimom. Dok smo okolo razvozili glasovire. Večeri kad

sam pisala za njega. Povremeno bih zapisivala priče koje bi mi on ispričao. Voljela sam ga pretvarati u lik iz romana, iz mašte. željela sam da zna da je posebna osoba, jedna od onih o kojima se čita u knjigama, o kojima je on čitao u stripovima. Junak. Eto, možda sam željela da zna da je junak. Reći mu to, nikad. Nikad nisam govorila. čak sam i danas uljudna, srdačna žena, ali ništa više od toga. U jednom sam trenutku svoje mladosti zanijemjela, a kasnije se više nije dalo ništa učiniti. Pisala sam, mnogo sam pisala. Ali pisanje je profinjen oblik šutnje. Otputovala sam prije tjedan dana, krenula sam vlakom iz Rima i dospjela amo. Dugo mi je trebalo da nađem pravo selo,

jer je Ultimo uvijek bio pomalo neodređen kad je govorio o mjestima. Tisuću sam puta padala u iskušenje da se vratim, ali na kraju sam se našla ispred stare seljačke kuće, usred polja. Još uvijek je bio tu, trag natpisa jednog vremena. Garaža Libera Parrija. Znam da je besmisleno. Ma kakvi smo mi ljudi kad smo sposobni činiti takve stvari. Mužu sam rekla da svakako moram vidjeti jedno mjesto i da ga moram vidjeti sama. Shvatio je. Možda bih morala spomenuti da sam se uistinu udala za Vasilija Zarubina (Vasilije, ljubavi moja) i dobila sam dvoje djece s njim te povlasticu bogatog i sređenog života. Posjedujemo prekrasnu kuću u Rimu, iza Piazze del Gesu, a ljeti idemo na more na Minorcu, kamo stiže vjetar s Oceana. Kuća nam je puna slika. Nema glasovira, kao što sam obećala. To nisam slagala. Povremeno, zapjevušim Going back. Potiho. Sretna sam žena, kao što bi i trebala biti bilo koja žena u sjaju ovih blještavih godina. Imam otmjene slabosti i šarmantne ožiljke. Ne zavaravam se više da su ljudi plemeniti i zbog toga znam cijeniti njihovo neprocjenjivo umijeće suživota s vlastitim nesavršenostima. Na kraju krajeva, blaga sam prema sebi i prema drugima. Spremna sam na

starost i namjeravam je provesti u neumjerenosti i ludorijama. Ako ti je zrelo doba dalo sve što želiš, starost onda treba biti drugo djetinjstvo u kojem se ponovno igraš, a da više nema nikoga tko bi ti mogao reći da prestaneš. Sretna sam žena i vjerojatno sam se zbog toga našla, sama, pred tragom natpisa Garaže. Kunem se da godinama nisam razmišljala o Ultimu niti o satovima za deset centi. Dnevnik sam sačuvala samo zato jer ništa ne bacam. Još uvijek imam ulaznice za nedjeljni lunapark pa zašto bih onda morala izgubiti baš taj dnevnik? Ali to je bila završena priča, jedna od mnogih. Osim toga ne znam točno što se dogodilo, ali zasigurno ima veze s doživljajem vlastite prošlosti koji se stekne odjednom, u nekom neodređenom danu našeg starenja. Najprije su to likovi u pozadini, jedva osvijetljeni, a začas, gle, približavaju ti se u punom obliku i vidljivi, kao 118 zakašnjela predstava. Nemoguće je oteti se dojmu da ih moraš prihvatiti, kao goste, kao nepredviđene posjete, kao Umorna sam. 10 i 45. navečer želim pisati baš kao nekad. 22 i 45. Prazan krevet. Ne idem spavati gladna. Više ne idem spavati izgladnjela. Elizaveta. Elizaveta uspravne kičme kose lijepo počešljane. Sutradan Na seoskoj je kući ostao trag natpisa Garaže, ali njih više nije bilo. Jedna ljubazna gospoda mi je rekla da se obitelj Parri preselila u grad i to prije mnogo godina. Dvadesetak, rekla je. Pitala me znam li za nesreću. Nešto, odgovorila sam. Preselili su se u grad, zaključila je ona. Još su živi, zar ne?, pitala sam. Slegnula je ramenima. Mogla sam pronaći jedino Ultimova oca, nakon toliko godina. Za Ultima ne znam gdje je završio. I osim toga, ne znam ni želim li ga zapravo sresti.

Samo imam potrebu doznati nešto više o njemu. Možda zato da doznam nešto više o sebi. Ili se možda samo radi o nostalgiji. Nešto kao potreba da udahnem svijet kojeg je imao u očima. Dotaknuti predmete koji su ga poznavali. Pitala sam je li ostalo što od garaže. Gospoda je rekla da nije i pokazala na cestu. Bilo je starih cerada, starih guma, izblijedjelih i sivih, napola utonulih u zemlju, jedna do druge, kao zbijena brana. Nekoliko su metara označavali put i to je bilo sve. Krenula sam ih dotaknuti. Ultimo, tiho sam izustila. Možda sam mogla otići do onog svećenika u Udinama, ali nije bilo jednostavno i osim toga svidjela mi se zamisao da uživo vidim tog mitskog oca, Libera Parrija. željela sam saznati je li ga Ultimo sanjao ili je zaista postojao. Kad si dijete roditelji su san, tu se ništa ne može. Oni su najveći san. Nije istina da su se moji roditelji otrovali na svom imanju Basterkiewitz. Umrli su u Sibiru, kao robovi. Otišla sam u grad. Libero Parri ima mala teretna kola i njima vrši dostavu. Parkira ga u nekoj garažici koja mu služi i kao malen ured. Iznad je natpis na kojem piše: Dostava. Po zidovima je mnoštvo fotografija s automobilskih utrka. I motociklističkih. Ispod svakog okvira je napomena, 119 pisana rukom, urednim rukopisom koji malo naginje prema dolje, udesno. Serpentine na Colle Tarso, piše na jednoj. Satima sam stajala vani i čekala da se vrati. A kad sam ga ugledala nisam mu se usudila prići. Gledala sam ga izdaleka. Izgubio je nogu, u nesreći. I mora da mu je nešto bilo s desnom rukom jer ju uvijek skrivao i nije se njome služio, osim za neke jednostavne kretnje. Da stisne upravljač,

zabaci kosu unazad. Libero Parri. Dakle, zaista postojiš. Svako malo sakrivam ruke u krilo, pod

šalom ili jaknom i sviram Schuberta. Volim osjetiti prste kako prebiru. Glazba mi prolazi glavom, a to nitko ne zna. Samo izgledam kao da sam nekamo dospjela u svojim mislima. Ja zapravo sviram Schuberta. Sutradan sam se ohrabrila i prešla ulicu. Rekla sam mu tko sam. Rekla sam mu da sam živjela s Ultimom nekoliko mjeseci, prije mnogo godina. U Americi. Prodavali smo glasovire. Zovem se Elizaveta. Ponovio je ime, kao da ga traži u sjećanju. Da, možda je spomenuo. Možda mi je Ultimo natuknuo nešto. Već dugo nisam čula da to ime izgovara neki drugi glas koji nije moj. Zvuči glupo, ali možda sam tek u tom trenutku bila sigurna da Ultimo zaista postoji, neovisno o meni. Ta tajanstvena okolnost da stvari iz naše prošlosti i dalje postoje čak i kad su izašle iz radijusa našega života, i čak sazrijevaju, donoseći sa svakim godišnjim dobom nove plodove, za berbu o kojoj mi više ništa ne znamo. Nelogična ustrajnost života. Sjeli smo jedno nasuprot drugom. U malom uredu. I meni i njemu je bilo lako govoriti, ne znam zašto. Brinuo se da mora kući jer ga Florence čeka. činilo se da se malo »boji« žene. Svi ih se muškarci u određenoj dobi boje, ali u njemu je bila neka posebna pokornost, poput blagosti svojstvene domaćoj životinji. U jednom je trenutku odlučio da ionako kasni i da ne vrijedi više o tome misliti. Nasmijao se na to. Ne zovem se uzalud Libero, rekao je i smijao se. Izgledao je kao da prvenstveno sebe želi uvjeriti u to. — Ne mogu zamisliti svog sina kako popravlja glasovire — rekao mi je. — Znao je to raditi.

-— I cijelo se vrijeme pitao gdje je hladnjak. — Ne, zaista je znao. — Je li se dobro zarađivalo? — Pa sad... — Uostalom to njemu ne predstavlja problem... — Ne? 120 — Tja, on je truli bogataš. — Tko, Ultimo? — Nije vam to rekao? — Oboje smo bili puki siromasi, koliko ja znam o tome. — Krivo, draga moja gospodo. — I zašto je onda životario i prodavao glasovire? — Recimo da je on mogao biti bogat, da je to htio. želite li da vam ispričam? — Vrlo rado. — Malo je složeno. — Ne žuri mi se. — Dobro, ni meni. Više ne. Je li vam Ultimo ispričao štogod o grofu? — Jest, znam tko je. Znam kako je poginuo. I znam da je otac njegovog brata. — Bravo! — Zao mi je što sam bila gruba. — Ne, ne, sviđa mi se što ste tako rekli. — Oprostite mi. — I Florence je takva. Navikao sam. Uvijek mi se to sviđalo, zapravo, ako moram biti iskren. Samo žene znaju kako se to radi. — Oprostite mi. — Dobro, dakle, stvar je u tome da mu je grof ostavio poprilično nasljedstvo. Kuće, dionice, hrpu novaca. Cijelo bogatstvo. — Grof? — Utuvio je sebi u glavu da je Ultimo poseban dječak. I tako je, ne rekavši nikome ništa, napisao oporuku kojom je sve ostavljao tome i tome.

Onaj koji sudjeluje u automobilskim utrkama uvijek napiše oporuku, razumijete? — Da. — Da stvar bude još smješnija bilo bi bolje da je sve ostavio svom pravom sinu, a ne Ultimu. Ali tada to još nije znao, razumijete?, kad je napisao oporuku, još uvijek nije znao da... — Ada. — I tako je sve što je imao ostavio Ultimu. — Nevjerojatno. — Najnevjerojatnije je to da je još uvijek sve u banci. Ultimo nije nikada želio ništa taknuti. Ne želi znati za to. Tako su novci ostali u banci i množe se. — Nije ih uzeo? 101 — Koliko ja znam, nije. Tad mi je na pamet pala ona priča o blagu, o prijatelju u zatvoru i o svećeniku iz Udina. Ultimo je imao brdo novca. A on nije za to želio ni znati. Upoznala sam bogate ljude, ali nikada nisam susrela apsurdno bogatstvo poput Ultimova. — To je njemu slično — rekla sam. — Kako to mislite? — Ne znam, nisam ga toliko dobro poznavala, ali mi se čini da je baš njemu slično da ne dira taj novac. On je bio takav, ako mu se nešto u životu nije svidjelo, to za njega više ne bi postojalo, izbrisao bi to. Ti novci za njega više nisu postojali. Nije mu se svidjela ta priča o nesreći, o bratu, sve to zajedno. — Niste dobri prema meni. — Oprostite. — Ma, pustite to. — Ali nisam željela reći da vas on ne voli, on vas obožava, vjerujte mi, on izbriše sve i na taj se način bori protiv boli, nije sposoban... — Ma, pustite to. — Vjerujte mi, Ultimo je neprestano govorio o vama.

— A je li? — Moj Bože, glava mi je bila ovolika. Mjesecima sam živjela s avanturama Libera Parrija, Vi to ne možete zamisliti... — Ne pričajte gluposti. — Kunem vam se. Onaj put u Torinu, sjećate li se kad ste otišli u Torino, vas dvojica sami... — Kod gospodina Gardinija, išli smo kod gospodina Gardinija. Imao je tajnicu s drvenom nogom. A sad, eto i mene, s drvenom nogom, morao bih se tamo vratiti i pokazati joj ju... — Sjećate li se večeri u kojoj ste kružili u magli? — Ne znam, otišli smo u restoran, bit će da je to bilo prvi puta... — Sjećate li se da ste na kraju završili

tako što ste kružili satima, u magli, oko bloka kuća, a Vi ste govorili i govorili... — Ne, ne sjećam se, malo smo popili... — Ultimo to nikad nije zaboravio, znate? — Oko bloka kuća? — Hodali ste i izgubili se, kružili ste oko bloka kuća. 122 — Ne znam. Sjećam se da smo prespavali u hotelu koji se zvao Deseo. U prvi mah sam pomislio da je javna kuća i čak sam to i poželio. — Vjerujete li mi da je Ultimo odrastao u toj šetnji? — Može biti. — Ne znate koliko mi je puta to ispričao. — Može biti. — Oprostite mi još jednom, nisam željela biti gruba. — Ne razmišljajte o tome. Pričajmo o nečemu drugom, može? — U redu. — Vi ste bogati, zar ne? — Ja sam novce uzela. Udala sam se za veoma bogata čovjeka.

— Je li dobar čovjek? — Nije loš, ne. Nije uopće. — Volite li ga? — Da, mislim da. — To pomaže. — Da. — Znate li kako se možeš uvjerili voli li te netko? Voli li te zaista, hoću reći? — Nisam nikada o tome razmišljala. — Ja jesam. — I jeste li pronašli odgovor? — Mislim da to ima veze s čekanjem. Ako vas je spreman čekati, onda vas voli. — Onda ja ne moram brinuti. Moj me muž izabrao kad sam bila djevojčica od deset godina. Nekada je bio takav običaj. Vidio me, razgovarali smo jednom, bio je gospodin sa svojih trideset godina. Otišao je do moga oca i zatražio moju ruku. čekao je dvanaest godina, ne, više, trinaest, četrnaest, čak se ni ne sjećam dobro. No, da skratim, na neko sam vrijeme nestala i kad sam se vratila on me i dalje čekao. Dogodilo se to usred revolucije, završili smo na potpuno suprotnim stranama svijeta, ali znate li što je rekao kad me vidio? — Pričekajte da se udobno smjestim. želim uživati u priči. — Nije ništa posebno, nije čovjek velike mašte. — Pokušajte. 123 — Došao mi je u susret i rekao mi: nije važno. — Odlično. — Poljubio mi je ruku. Nije važno, Elizaveta. — Voli vas. — Da. — A gdje je sada? — Kući. — Rekli ste mu zašto dolazite amo? — Nije bilo potrebe. -— Onda recite meni. — Što.

— Zašto ste došli ovamo? — Teško pitanje. — Hoćete li malo razmisliti? — Ne... stvar je u tome da nije jednostavno... željela sam vidjeti garažu. Možda sam vas željela vidjeti. Mislim da sam imala potrebu da posložim neke stvari na mjesto. Kad je čovjek mlad, ostavlja za sobom stvari do pola... kasnije ti život ostavlja više vremena... pa ti dođe da se vratiš natrag i da napraviš konačno pospremanje. Ali opet ne znam. Možda mi je vlastita sreća postala malo dosadna. — Jeste li vidjeli kasnije Ultima? — Ne. A vi? — Ne, nisam ga više vidio. Jednog je dana otišao i ga više nismo vidjeli. U početku sam bio zabrinut, bilo je puno ljudi koji su se vratili iz rata i nitko se više nije mogao snaći, u normalnom životu, pa su se mnogi počeli skitati. Bio sam uvjeren da će se vratiti. A on je otišao zauvijek. — Piše li vam ponekad? — Ponekad. Jedno, dva pisma godišnje. Pita treba li nam štogod. Ali malo priča. Kaže da je sve dobro. I stalno se ispričava. To me dovodi do bijesa. Što mu treba da se ispričava? Kad bi se svi počeli ispričavati ne bismo više stali. — Bili ste divan otac. 124 — Može biti. — Ako morate ići, bez ustručavanja, molim, samo recite. — Da, zbilja je malo kasno. — žena vam sigurno već brine. — Jest. želite li poći sa mnom, želite li je upoznati? -Ja? — Da, Vi. — Ne, ne mislim da bi to... ne, bolje je ovako. — U redu. — Možda, drugi put.

— Recite mi još posljednju stvar, Elizaveta. — Da. — Moj sin, što vam je ispričao o nesreći?, hoću reći, je li vam ikad rekao... jednom riječju neki su mislili da sam ja kriv, da sam ja ubio grofa? — Nije volio govoriti o tome. — Da, znam, ali što vam je rekao u vezi s time? — Ponešto. — Jeste li imali predodžbu što je on o tome mislio? — Nije mislio da je sin ubojice. — Je li bio uvjeren u to? — Da, mislim da je bio potpuno uvjeren u to. — Hvala. Zaista vam hvala. — Uistinu su vas optužili za ubojstvo? — Grofova obitelj... Razbjesnila ih je ona neobična odluka o nasljedstvu, i tako... započeli su tu priču o ubojstvu.... — Da vrate novce? — Mislim da. Na pomisao o ubojstvu došli su zbog onoga što su ispričali neki svjedoci. Rekli su da je odjednom, bez razloga, automobil skrenuo prema drvoredu platana, izvan ceste i da sam ja u trenutku sudara bio nagnut van sa svog sjedala dok sam s obje ruke stiskao upravljač. — Jesu li platili svjedoke? — Ne. Sve je istina. — I ruke na upravljaču? — Da. Netko je rekao da je čuo grofov glas kako viče »Ne, ne«. — Ali to nema smisla, i vi biste poginuli u tom automobilu. — Budite strpljivi, ne bih vam želio reći sve. — Ne govorite mi istinu? — Ne. Zatim sam ga upitala je li ga on ubio. Libero Parri se nasmijao. — Vi ste kao Florence. Ne bojite se riječi. Znate li što se dogodilo, tog jutra, prije utrke? Grof je došao po mene,

a Florence je poslala Ultima

nekamo, pa stala ispred nas obojice. I rekla nam: čekam dijete. I ne znam koji je od vas dvojice otac. Ubila bih se zbog toga što sam učinila, ali sad je prekasno. Ništa nemojte reći. Idite i odvezite tu glupu utrku. Poslije ćemo pronaći rješenje. Zao mi je. Idite i nemojte raditi gluposti, jer sam se za to već ja pobrinula. I otišla je. Znao sam da ima nečega između njih, odnosno i znao sam i nisam znao, da tako kažem, očekivao sam to, nemojte tražiti da vam to objasnim. Ali bio je to strašan udarac. Šutke smo sjeli u automobil i krenuli na start. Imali smo još dosta vtemena pa smo se otišli napiti. U jednom mi je trenutku grof rekao da bismo se trebali potući ili nešto slično. Rekao je da pravi muškarci tako rješavaju stvari. Nastavili smo piti. Krenuli smo pijani. Možete li zamisliti dva čovjeka u takvu stanju, nakon takve priče koji jurel40 kilometara na sat usred polja? — Možda. -— Ako vas zanima istina, pitajte Ultima. On je zna. Njemu sam rekao. — Ja Ultima, gospodine Parri, više nikada neću vidjeti. — Sad zaista moram ići. — Kako želite. — Ne želim vas vidjeti s takvim licem. To su priče stare više od trideset godina, ako malo bolje razmislite koga više briga zato. Vi ste došli amo zbog Ultima. Nemojte da vas preuzme znatiželja da saznate tko je ubojica. To je u redu ako čitate kriminalističke romane. Brijači čitaju kriminalističke romane. — Je li? — Kod nas je tako. Brijač ih pročita i zatim nam prepriča dok nas brije. Tako nas poštedi muke, razumijete? — Dobar sistem.

— Probali smo i s ozbiljnim knjigama, ali nije išlo. — Ne? 19R — Zaključili smo da je književnost ono što ne uspiješ prepričati za vrijeme brijanja. A to nije za nas. Vi čitate? — Da. Povremeno čak i pišem. — Knjige? — Dogodi se. — Fantastično. — Jest. — Jeste li znali da Fangio5 nikada ne ulazi na pistu ako nije svježe obrijan? To mu je opsesija. — Nisam sigurna da znam tko je Fangio. — Nemojte to reći čak ni u šali. Još sva sila drugih stvari kojih se ne sjećam ili koje je teško napisati. Satima smo ostali u tom malom uredu. Kasnije sam ga pitala mogu li ga otpratiti. Rekao mi je da mogu. Bože kako sam umorna. Puno sam pisala. 11 i 41 navečer. Sutradan Bilo mu je teško hodati zbog drvene noge. Rekao mi je da nisam prvo biće koje došla k njemu iz Ultimova života. Prije nekoliko godina bio je tu neki stari, sveučilišni profesor, matematičar. želio je doznati je li Ultimo ostvario svoj san. Pistu u nigdini. — Ja ne znam ništa o tom, čudnom naumu. Pokušao sam shvatiti iz onoga što mi je profesor objašnjavao, ali nisam mnogo razumio. Znate li vi nešto o tome? Ispričala sam mu cijelu priču o pisti u nigdini, sa svim zavojima koje je Ultimo ukrao svijetu. Kakva zamisao, rekao je. Postoje ceste, za automobilske utrke. Nema potrebe za ničim drugim. Ono što me je uvijek očaravalo bilo je to kako su roditelji slijepi za snove vlastite djece. Nikako ih ne vide. Ne rade to iz zloće.

Zatim je zastao i rekao mi je da ne mogu razumjeti ništa o njemu i Florence, ako ne razumijem odakle dolaze. Vama je to teško čak i zamisliti, rekao mi je. Dolazili smo iz svijeta koji nije znao za radost življenja. Postojala je samo muka i kazna. Težački život. Nemate pojma. želim vam reći nešto o svom bratu. Cijelog je života radio kao životinja, na zemlji i 5 Fangio - Juan Manuel Fangio, jedan od najvećih, i po mnogima, najbolji vozač Formule 1, svih vremena. Rođen u Argentini (1911.-1995) Zbog njegove karizme kolege su ga nazvale Maestro, bio je pobjednik u 24 utrke, a naslov prvaka osvajao je čak pet puta, rekord koji je 46 godina ostao neoboren. 197 sa stokom, sve dok nije uspio kupiti stan u gradu. Onda se uselio u svoj stan i otada gotovo da nije nos pomolio iz njega. Bio je sretan. Kad bih ga pitao kog vraga radi po cijele dane, odgovarao bi mi rečenicom koja sve govori o tom svijetu. Uživam u stanu. Shvaćate? Sada vi gledate na mene i Florence i sigurno mislite da smo mi samo napravili zbrku, ali vjerujte mi, napravili smo to upravo jer smo osuđeni na to da napravimo zbrku, da izađemo iz te močvare. Teška muka, uvjeravam vas. Ali nitko nas nije mogao zaustaviti. Shvaćate li što je meni predstavljao automobil koji praši prema obzoru? Shvaćate li da sam sve stavio na kocku za samo jednu mogućnost da zbrišem s njom, daleko? Ili lijepo obučeni grof, koji je znao naći prave riječi i mirisao na svijet koji nikad prije nismo vidjeli. Vi me sada gledate ovakva, s drvenom nogom, sinom koji nije moj, drugim koji je nestao tko zna gdje, s teretnim kolima za invalide kojima prevozim sanduke voća i

sigurno mislite kako sam ja nesretan ili promašen čovjek. Ali ne dajte da vas privid zavara. Znate, ljudi godinama žive, ali

zapravo su živi samo onda kad uzmognu raditi ono za što su rođeni. Prije i kasnije samo čekaju ili se sjećaju. A čovjek nije tužan kad čeka ili se sjeća. čini se tužnim. Samo je malo odsutan. Da, znam to, rekla sam mu. Trebali ste me vidjeti kad sam prodavao krave u zamjenu za benzin, rekao mi je. Kakva uživancija. A vi, jeste li vi već napravili ono za što ste rođeni?, upitao me. Jeste li tako odsutni zato što čekate ili zato što se sjećate? Možda oboje, rekla sam mu. Počeo se smijati. Onda je zastao. želio me gledati ravno u oči dok mi je postavljao pitanje koje mu se već neko vrijeme vrzmalo po glavi. A što ste vi napravili Ultimu, gore od mene da vas je izbrisao? Nasmijao se kao da nam je oboma jasno da se više ništa ne može učiniti. — Nije rečeno da me baš izbrisao. — Otišao je bez ijedne riječi, sami ste mi rekli. Nije vam niti jednom pisao. Kako biste vi to nazvali? — Da sam izbrisana. — Na taj se način on bori protiv boli, vi ste mi tako objasnili. Što ste mu učinili? Recite mi, ionako više nije važno? Što sam mu učinila, što sam mu učinila, dragi, stari gospodine Parri, Libero Parri, Garažo Libera Parrija. Trebali biste pitati onu djevojčicu uspravne kičme i lijepo začešljane kose koja je kvarila obitelji. Meni je 128 iz ove pozicije teško shvatiti. Toliko je stvari tada bilo u mojoj glavi, da sam jedva osjećala vanjski svijet, prolazio je poput sjene, život je sav bio u mojim mislima. Ja sam jedva nazirala tog dječaka, bio je više istinit u mom dnevniku nego na cestama Amerike, bio je zvuk koji je do mene jedva dopirao i koji sam otvorenih očiju pjevala u

svojim snovima. Ultima, čini mi se nikada nisam uspjela vidjeti kao stvarnu, istinsku osobu. Bilo je prerano za mene. Tako da, kad sad o tome mislim, s udaljenosti koju čini mojih četrdeset godina, u daljini vidim nešto što mi izgleda kao niz postupaka koje ne znam objasniti. Tijela, dragi gospodine Parri, tijela su nam bila slična igračkama, bez uputa, nijedno od nas dvoje nije se njime znao služiti, a sa svojim sam se vješto borila na stranicama svog dnevnika, ali bio je to način da ga ne koristim danju, na sunčevoj svjetlosti. A Ultimo ga je, koliko se sjećam, nosio uokolo poput prevelikog kišnog ogrtača. Da, mora da sam mu učinila nešto, naravno da sam mu učinila nešto, sjećam se nejasno jedne neugodne noći, smijala sam se, sve je prošlo u valceru pokreta koje nisam željela razumjeti i u riječima za koje sam se molila da ih ne čujem. Ali što sam mu točno učinila ne znam. Učinila sam mu to što se još nisam bila rodila, a to je ljudima teško objasniti. Puno mi je trebalo da se rodim. Tako je bilo. Ali gospodinu Parriju sam tek rekla: — Nisam bila zaljubljena u njega. Događa se, rekao je. Spremila sam kovčege, u sobi raskošna hotela na obali jezera. Vrijeme je da krenem. Hotelska soba, kada sve makneš, a iza tebe je samo nered, tvoj nered, prekrasan trag i šteta što ga iščitavaju i uklanjaju mrzovoljne sobarice kojima je srce negdje drugdje. Sjest ću na vlak i vratit ću se u Rim. Imam dvoje djece i mnoštvo stvari o kojima se brinem. Imam muža kojem se prekrasno vratiti. Bit će mi drago kroz prozor vlaka gledati krajolik, dok potajno sviram Schuberta ispod šala od indijske svile. Drago mi je što sam se vratila pisanju dnevnika, nakon toliko godina. Ali to je samo jedna od mnogih stvari koje mi se događaju ovih dana i koje

ne znam odgonetnuti. Koje je to doba srca, u kojem se juri u spas zaboravljenim godinama, umišljajući da čujemo kako zovu upomoć? Prije nego što smo se rastali, Libero Parri je još našao vremena da mi objasni tko je Fangio i kako se pojačava rasplinjač, a da žiri to ne primijeti. Može vam zatrebati, rekao mi je. I još nešto, dodao je. 129 Ultimo je bio suh kao grančica, imao je velike uši i oči mišje boje, to znam. Izgledao je kao netko kome stalno potrebna infuzija, zar ne? Da, tako je izgledao. Znam, rekao je Libero Parri. Ali on je imao zlatnu sjenu i vi ste bili zaljubljeni u njega. I još ste. I nikada nećete prestati biti zaljubljeni jer ste za to rođeni. Upitala sam ga što je to zlatna sjena. Pustite to. Oni koji je imaju ne mogu to shvatiti. Pružio mi je ruku. Onu ozlijeđenu ruku, koju koristi za ono malo važnih kretnji. Gledala sam ga s leda kako se udaljava, šepavim i sigurnim korakom. Tek sam sad primijetila da smo toliko razgovarali, a nije mi palo na pamet da ga pitam gdje je Ultimo sada, zna li gdje je i što radi. I on, ispričao mi je toliko priča, ali sve su one bile o djetetu koji je trčkarao iza njega, kao da ga se ne tiče odrastao muškarac kakav je u međuvremenu

Ultimo postao. Besmisleno. Bilo bi prirodno da smo o njemu razgovarali, ali nismo, a čak ni ne znam zašto nismo. Ili možda znam. 3 i 47 popodne. Sinnington, Engleska, 7. svibnja 1969. Poslije toliko godina Pa dobro, napravimo tu glupost. Zašto ne. Ionako ne mogu spavati. Stara gospoda od šezdeset i sedam godina ponovno uzima u ruke svoj djevojački dnevnik i

Dragi dnevnice, dugujem ti posljednju stranicu i evo ti je. Trebalo mi je malo vremena. Vidiš li ova izdužena i mučna pismena?, moja su. Pisana su u vrijeme onih brzih dvadeset godina, lijepim rukopisom zanosne žene kakva više nisam. Bila su cvijet u zametku. Sto si radio sve ovo vrijeme? Bio si u mojim kovčezima, eto što si radio. Cak i kad sam sve bacila, ti si ostao. Dugujem ti posljednju stranicu. Evo je. Pišem u malom salonu, pod svjetlom male stolne svjetiljke. Ostavila sam u krevetu ono dvoje i zatvorila sam vrata. želim da spavaju dok ja bdijem i iščekujem taj jedinstveni sutrašnji dan koji je preda mnom. Toliko sam ga željela i on me tražio u dnu moje prošlosti. Bit će to velik dan. Nitko ništa od toga ne razumije i nema nikoga kome bih mogla išta ispričati. Svi misle da sam luda. Neka misle što hoće. Ne da mi se objašnjavati. Ova priča nije za njih. Misle da sam stara luda i zla žena. To ni je istina, ali mi je drago da to misle. Osim toga, ne želim da smetnu s uma da sam bogata, neporecivo bogata da to izaziva nelagodu. Tu povlasticu nisam zaslužila, ali mi ona ipak dopušta da upravljam drugima. To sam oduvijek željela. Kao mala sam o tome sanjala. Danas to činim, svakodnevno. Ne znam što nosi dijete da odrasta s osjećajem osvete, ali tako je bilo, sa mnom, uzaludne su bile godine koje sam potrošila da samu sebe uvjerim da je to samo bila loša djetinja navika protiv koje se treba boriti. Gluposti. Srdžba, opijenost srdžbom održavala me na životu, a cijelo vrijeme u kojem to nisam željela shvatiti bila sam mrtva. U mladosti bila sam joj veoma blizu, taj je osjećaj bio mi je ljubavnik u postelji, pod odjećom, bio je moj miris. živjela sam za to da se osvetim. Ali mladost... ona je bijeda, siromaštvo, ili je barem meni bilo tako, bila sam premala, i kruta, nisam

bila na visini svoje istine, nitko to nije u mladosti, nitko. Ali kako volim tu djevojčicu koja bi navečer, s olovkom u ruci, kvarila obitelji, pesticidom ubijala pudlice, trgala košulju pred uzbuđenim knjigovođama. Bila sam s tobom, Elizaveto moja, ali nisam ti mogla pomoći, pokušala sam vikati, ali nisi me čula. željela bih da znaš da te nisam izdala, iako sam toliko griješila, na kraju te nisam izdala. Ja sam stara luda, bogata i zla. Bila sam ti dužna. Dugujem ti dvoje mladih koji su u mom krevetu, prelijepi su i tvoji su. Ona se zove Aurora. On je Egipćanin, ne znam čak ni koliko bi mogao imati godina. Dječak. Na početku sam ih kupovala, mlade. Kad sam se probudila iz bunila duga četrdeset godina, bila sam prestara da ih tražim svojim čarima. Budući da imam mnogo novca, počela sam ih plaćati. Prvih nekoliko puta je bilo strašno, ali uz malo alkohola sve bi prošlo, vjeruj mi. Poslije sam naučila činiti ono što mi se sviđa. Plaćala sam ih da spavaju sa mnom, to dolazi izravno od tebe. Ni na trenutak nisam zaboravila da su mi usne usahle i da mi je koža umorna. Ne želim da me ljube i ne svlačim se pred njima. Zbog njihovih smo tijela tu, a ne zbog mog. Gledam ih, dodirujem ih, prelazim jezikom po njihovoj koži. Mirišem ih i slušam njihov glas dok uživaju. Ne volim se ševiti s njima, a ako to ponekad i učinim, to je zbog umora. Previše smo blizu u tom činu, i to si me ti naučila. S vremenom sam shvatila da mogu činiti nešto bolje. Počela sam kupovati djevojke. Najljepše koje bih našla. Ne zato što bi mi se takve sviđale, to je nešto što više nisam pronalazila, možda si ti to imala, ali ja putem izgubila, ne da mi se voditi ljubav sa ženom koja je ljepša od mene. Ne znam. Plaćam ih da budu kraj mene i da dok su kraj mene zavode mladiće. Ja ih odabirem. One koji mi se sviđaju. Sa siromašnima je sve puno jednostavnije.

One ih privuku pa ih odvodimo. U početku sam puštala da sve čine sami. čitala bih knjigu u susjednoj sobi, taj osjećaj bi valjalo iskusiti. Poslije sve postaje veoma prirodno. U jednom se trenutku stvorim tamo s njima i gledam ih. Volim skupljati mrvice njihova slavlja, jer to nisu mrvice već čuda. Volim milovati kosu mladića koji vodi ljubav i držati njegov ud medu usnama dok ljubi mlada usta kakva ja više nemam. Zar ne prepoznaješ nešto u svemu ovome? Ti si bila takva Elizaveta, nisi bila na visini svoje istine, ali si bila takva, mogla si to sakriti pod čelikom svog ružnjikavog izgleda, blijeda i povrijeđena, ali bila si takva. Kako si

uspjela da se ne prepoloviš, u magli tih, redom istih, dana, svladanih strahom, sa željom u sebi i slijepim vanjskim svijetom? Uspjela si, nisi se prepolovila i sad si tu. Zabavljaj se, Elizaveta. I ne brini se za onih četrdeset godina sjajne žene, supruge i majke, prelijepe žene. Bože moj, kako je bolno ponovno iščitavati ove stranice. Kako neugodno. Kako se može živjeti u prividnosti, s toliko plemenitosti i zaslijepljenosti... Kakve sam dane proživjela, tih godina, bože mi oprosti, kakvi pravilni dani... Ta tajanstvena sposobnost koju moramo razviti, odjednom je uklonila ono što smo i svela nas na manu, čak na pogrešku. Trebali bismo se toga naprosto posramiti i točka. A ipak ima nečeg veličanstvenog u tom prijelazu ljeta u kojem ljudi koji još imaju energije koju mogu trošiti, spajaju ih u divovskom naporu da postanu veliki. Pronalaze ljepotu grčkog kipa, u kojem se vješto razabire groteskne crte onoga što su bili u mladim danima, presložene u oblike i zlatni rez, koje je nametnuo osjećaj odgovornosti, lukavost iskustva, usporavao zrelih tijela. čak i lica otkrivaju jasan sklad u kojem se čita istina koje nije bilo u bezbrižnim crtama mladih godina. Dob u kojoj se postaje majka i otac duga je, život se

dovodi u red u strpljivu kretanju njegova prenošenja. Je li se čovjeku moguće osloboditi prijelaza te vrste? Ne vjerujem. životi bez zima, kakvi bi to životi bili? Kakvi su životi vas vječne i ljetne djece? Postojanost sjemena pod snijegom, čak i to nam je dano da upoznamo. I cijenimo. Obožavala sam svih ovih četrdeset godina, neptestano vrenje pod zemljom, ustrajan vrisak pod snijegom, nijem očaj u srcu mira, beskonačnu krhkost, kamenu čvrstoću i nestalnost pijeska — nepobjedivu tjeskobu bivanja sretnom na taj način. Uvijek sa sumnjom da je dovoljan samo pogled na ulici, trenutak samoće, nekoliko minuta previše u iščekivanju prijateljice, pa da se sve odjednom, nepovratno stuši. I vratit ćemo se unazad kao brodovi koji se nakon bitke povlače u luku. U luku mladosti. Istina je, često se ne događa ništa i mnogima i ne primijete kopnjenje, pa im zima ostaje i bdije nad svim godinama što dolaze, u mirnoj starosti, bez sunca. Ali tako nije bilo za mene - za mene, i za tebe Elizaveta uspravnih leda i lijepo počešljane kose. Pomoglo mi je što sam vidjela kako lagano umire naš Vasilij, dragi prijatelj, muž moj i naš. Kad je on otišao pogledala sam svoju djecu u oči i odjednom više nisam shvaćala zašto moram živjeti za njihovu mladost, a ne za svoju. Pa sam se vratila tebi. Ostavile smo na pola dovršen posao. Bilo je vrijeme da ga završimo. Prva stvar koju sam učinila, prestala sam biti blaga. Druga, počela sam plaćati mladiće. Treća, potražiti Ultima. Namučila sam se da shvatim zašto ga imam potrebu naći ali sam na raspolaganju imala mnogo vremena. Sada znam da je Libero Parri pogriješio kad je rekao da sam ja rođena da volim Ultima. Nijedna žena nije rođena da samo voli nekoga. Rođena sam da se osvetim i to je istina, konačno sam sada živa, jer se osvećujem svaki dan, bez kajanja. Ali unatoč tomu, istina je, draga,

malena Elizaveto, da si ti u njega bila zaljubljena, a ja ću biti zauvijek. U tome, stari Parri nije pogriješio. Ti to nisi mogla razumjeti, a ja dugo za to nisam željela priznati. Ali tako stoje stvari. Nas dvije nismo voljele nikoga drugog. Bio je ružan, čudan i nepristupačan. Oduvijek smo znale da nam je spas pod njegovom zlatnom sjenom. On bi sastavio nanovo svijet svaki put kad bismo ga mi razbile i pored njega bismo lako bile ono što jesmo. I tako je i bilo. Otišla sam naći Libera Parrija, ali nije ga više bilo. Umro je od kapi, odmah poslije rata. U njegovoj sam kući zatekla sitnu, ponosnu ženu, dječjih crta lica. Florence, najzad sam te vidjela. Izrazila sam joj svoju sućut. Zagrlila sam je. Bila je kruta žena. čudesno stroga. Ispričala sam joj cijelu 1 q^ svoju priču i pitala je gdje bih mogla pronaći Ultima. Pružila mi je veliku, bijelu omotnicu. Ultimo je ostavio ovo za vas, rekla mi je. U omotnici je bio veliki list papira, presavijen nekoliko puta. Velik kao zemljovid. Na sivom je papiru crvenim tušem bila je iscrtana trasa kruga. Osamnaest zavoja. Protezala se prostorom čistom elegancijom. Potez je bio čist i jasan, polumjeri zavoja precizni. U sivilu svuda naokolo, zbijen, sitan Ultimov rukopis opisuje svaki pojedini metar te ceste. Kako je obećao: bio je to cijeli njegov život. Za mene nije bilo ničega, ni retka, ni poruke, ničega. Tek krug. Je li je uspio sagraditi?, upitala sam. Ali Florence nije odgovorila. Sjedila je uz svoga sina i držala ga za ruku. Grofov sin. Izgledao je odsutan. Tijelom odrastao, ali izgledom dijete. Nijem. Zaostao. Je li istina da ga je uspio sagraditi?, rekla sam. To je crtež, rekla je Florence. Da, ali uspjelo mu je zar ne?

Rekao mi je da vam predam crtež i to je sve, rekla je. Da, uspjelo mu je i ona zna gdje. Ja sam mu majka. I zatim, nakon pauze: To je samo crtež. I dalje je sjedila kraj tog muškarca djeteta, kao da je on pravedna kazna na koju je ponosna. Uspjela sam, prije nego što sam je pozdravila, ponovno čuti glas o kojem mi je Ultimo pričao i za koji se činilo da ga je izgubila. Glas negdašnje Florence. Vi ste odvratno bogati i imate mnogo vremena. Potražite ga. Rekla je. Nježno. Ne znam je li mislila na Ultima ili na krug. Odgovorila sam bez oklijevanja. Naravno da ću ga potražiti. A muškarac dijete se tada nasmijao. Tražila sam ga, Elizaveta i pronašla sam ga. Moraš biti ponosna na mene. Možda ću malo odspavati. želim se probuditi u zoru. Ne želim propustiti nijedan tračak sunca ovog dana koji će granuti za mene, i samo za mene. Oprosti na svim ovim osjećajima, Elizabeta, ali stari su ljudi skloni ganuću. Koja tišina, naokolo. 134 Koja divota. Sve mi se sviđa u ovom času. Koji pada u 2 i 12 ujutro. Prokleti dnevnice, jesi li sada zadovoljan? 135 1947. Sinnington, Engleska Moj me brat drži za ruku, Moj me brat drži za ruku i u drugoj ruci ja držim torbu kapetana Skodela, Moj me brat drži za ruku i ja moram paziti da ne vučem po zemlji torbu kapetana Skodela koju držim drugom rukom, Moram paziti da se torba kapetana Skodela ne vuče po utabanoj zemlji piste, Kapetan Skodel mi je rekao da pazim i da ne vučem torbu po utabanoj zemlji piste, Tako da ja držim oči na

utabanoj, crnoj zemlji ove zrakoplovne piste. Dok hodamo. Ali odjednom se ne mogu sjetiti gdje sam stavio novčić, Kapetan Skodel mi je dao novčić i ja se sada više ne sjećam kamo sam je stavio, Kapetan Skodel me zamolio da ponesem njegovu torbu i u zamjenu mi je dao novčić a ja se sada ne sjećam više gdje sam stavio, Morao bih potražiti u svim džepovima da se sjetim gdje sam ga stavio, ali kako da tražim po džepovima kad me moj brat drži za ruku, a u drugoj ruci držim torbu kapetana Skodela?, morao bih pustiti ruku svog brata ili torbu kapetana Skodela. A ne mogu. Uostalom možda i nije u džepu, Možda sam ga negdje ostavio umjesto da ga stavim u džep, Ali ne mogu znati jesam li ga negdje ostavio ako ne stanem i ne pogledam najprije u džepove, Morao bih prestati hodati i tražiti u džepovima ako nađem novčić, Umjesto toga nastavljam hodati i nemam hrabrosti da se zaustavim jer kraj mene krupno koračaju moj brat i kapetan Skodel, po zrakoplovnoj pisti. Moj brat i kapetan Skodel su veliki prijatelji i idu krupnim koracima, jedan kraj drugog i smiju se pa ja ne mogu zastati i potražiti svoj novčić. Moram prestati misliti o tome. Trojica smo i hodamo, Trojica smo i hodamo, sami, po ovoj zrakoplovnoj pisti izgrađenoj ni iz čega. Veoma smo maleni dok hodamo po toj zrakoplovnoj pisti jer oko nas sve do obzorja nema ničega, mi smo tri malena muška koji hodaju obasjani večernjom svjetlošću po zrakoplovnoj 136 pisti u nigdini, a ja sam izgubio svoj novčić, Večernja svjetlost i nebo su velika katedrala, a mi smo mali dok hodamo po ovoj zrakoplovnoj pisti, kao hodočasnici, Mi smo tri mala hodočasnika koja krupno koračaju u katedrali svjetla u nigdini. A jedan je od nas izgubio novčić.

Kapetan Skodel sigurno korača jer ipak on poznaje ovu pistu kao svoj džep, Razlog zbog kojeg kapetan Skodel poznaje ovu pistu kao svoj džep jest taj što je na nju sletio 86 puta, Na ovu pistu kapetan Skodel je sletio 86 puta u razmaku od četiri godine. U četiri godine rata on ju je imao prilike pobliže upoznati, jer je na nju sletio 86 puta i također uzletio, razumije se. Mnogo je puta uzletio i sletio u četiri godine rata u kojem se Engleska morala obraniti od nacističkih napada. U ratu u kojem su pobijedili naciste. Ja se nisam borio u tom ratu, Ja i moj brat se nismo borili u tom ratu, Ja se nisam borio, a moj brat se borio na poseban način, Moj brat se borio u tom ratu kao dobrovoljac mehaničar, Nije se uistinu borio, ali je u njemu sudjelovao kao dobrovoljac mehaničar, dodijeljen na ovu zrakoplovnu pistu, Zadaća mog brata bila je da bude nepristrani vještak na ovoj pisti u Sinningtonu, u Engleskoj, nikada nije pucao. Popravljao je avione. Zbog toga su moj brat i kapetan Skodel veliki prijatelji, Moj brat i kapetan Skodel su postali veliki prijatelji jer su živjeli četiri godine u istoj bazi u Sinningtonu, u Engleskoj. Svakog su dana, tijekom četiri godine, mislili da im je to posljednji dan, ali kapetan Skodel se iznova vraćao iz svojih misija, pa su na kraju postali veliki prijatelji, 86 su se puta, u četiri godine, pozdravili i mislili da je to posljednji put, a sada se pozdravljaju i ovo će zaista biti posljednji put. Jer kapetan Skodel odlazi. Moj mi brat nešto govori, Moj mi brat govori da pružim korak, Ja moram pružiti korak jer mi moj brat kaže da se

kapetanu Skodelu žuri da krene, Kaže mi da kapetan Skodel želi stići u London prije mraka i dakle žuri mu se da krene, Tako da ja moram pružiti korak, ali ne smijem vući torbu kapetana Skodela po utabanoj zemlji piste, Kako da

pružim korak a da bez opasnosti vučem torbu kapetana Skodela kojem se žuri krenuti? Riskirat ću da se torbu kapetana Skodela vuče po pisti koju on poznaje kao vlastiti džep. Vučem torbu. 1Q7 Podižem pogled da vidim je li kapetan Skodel primijetio da vučem njegovu torbu po pisti, Ali kad podignem pogled ne vidim kapetana Skodela jer vidim taj jedini avion, jedan jedini avion nasred piste, Vidim lovca Spitfirea nasred piste, prednjim trupom okrenut prema zapadu, i to je jedini avion na pisti, Lovac Spitfire 808 kapetana Skodela stoji nasred piste i nigdje više nema drugih aviona, Još jučer su bila četiri aviona pored lovca Spitfire 808 kapetana Skodela, ali sad se više ne vidi nijedan, nasred piste. Ili u letu. Jer ovo će biti posljednji avion koji će uzletjeti, lovac Spitfire 808 će biti posljednji avion koji će uzletjeti s ove piste u Sinningtonu, u Engleskoj, Moj brat mi kaže da je ovo posljednji avion koji će uzletjeti s ove piste u Sinningtonu, u Engleskoj, jer je rat završio, Neće više biti drugih aviona koji će uzlijetati s ove piste u Sinnigtonu, u Engleskoj, jer je rat završio prije dvije godine. Bit će drugih aviona ali sada ih nema jer je rat završio prije dvije godine i danas se zatvara vojni aerodrom u Sinningtonu, u Engleskoj, Moj me brat drži za ruku i kaže mi da avioni više neće uzlijetati s ove piste u Sinningtonu, u Engleskoj, niti će slijetati. Ovo je posljednji. Obuzeo me strah da sam izgubio novčić, Kad mi je moj brat rekao da je ovo posljednji avion koji će poletjeti s ove piste u Sinningtonu, u Engleskoj ponovno me obuzeo strah da sam izgubio novčić. Tako da sam umjesto da pružim korak, stao, ostao nepomičan zbog straha da sam izgubio novčić, Moj brat ne zna da sam izgubio novčić pa se okreće prema meni i pita me nešto, Moj brat ne zna da sam

izgubio svoj novčić pa se okreće prema meni i pita me što se događa, čak se i kapetan Skodel okreće prema meni u trenutku kad me moj brat pita što se događa. Ali ja ne odgovaram. Kapetan Skodel nešto priča i smije se, ništa drugo ne radi, samo priča i smije se, Kapetan Skodel ništa drugo ne radi, samo priča i smije se svojim lijepim, umornim osmijehom, Ja znam da je veoma tužan i zbog toga ne radi ništa drugo, samo priča i smije se, Dok se smije svojim lijepim, umornim osmijehom i vjerojatno misli na tu pistu na koju je sletio 86 puta, pogledao ju je još jednom onako kako ju je gledao s visine, svaki put kad se vraćao, 86 puta kada je slijetao na ovu pistu, Vraćao se iz misija i s visine bi u jednom trenutku ugledao ovu tanku pistu u nigdini i tada bi znao da će opet biti na zemlji. Pa je sad tužan, i smije se. 138 Odlučio sam da je bolje hodati jer što prije stignemo do aviona prije ću moći potražiti svoj novčić. Kad stignemo do aviona moći ću kapetanu Skodelu dati torbu i onda ću moći potražiti svoj novčić u džepovima, Dat ću torbu kapetanu Skodelu i onda ću lijevom rukom moći potražiti svoj novčić u džepovima, Moći ću potražiti svoj novčić lijevom rukom jer desnom još uvijek čvrsto držim ruku svog brata, Moći ću tražiti u svim džepovima s lijeve strane, u hlačama i u jakni, ali neću moći tražiti u džepovima s desne strane jer s te strane držim brata za ruku. Moj me brat uvijek drži za ruku. Moj me brat uvijek drži za ruku i to od dana kad sam stigao amo, Uvijek me drži za ruku od dana kad sam stigao amo, Uvijek me drži za ruku od dana u kojem sam stigao amo, čim je rat završio, čim je završio rat stigao sam amo i moj me brat primio za ruku i obećao našoj mami da će me zauvijek držati, Moja ga je majka natjerala da joj obeća da će me uvijek držati za ruku, i samo pod tim uvjetom mama

dopustila da me dovede amo, čim je rat završio, Vjerojatno je to rekla tek tako, ali mi smo je doslovno shvatili. Držimo se za ruku. Sigurno smo stigli jer mi moj brat kaže da stanem tu, Ja se zaustavljam i vidim da smo stigli na dvadesetak koraka od aviona, Avion kapetana Skodela stoji nepomičan na dvadesetak koraka od nas i mi se zaustavljamo, Kapetan Skodel gleda svoj nepomični avion na dvadesetak koraka od nas i ne kaže ništa, Budući da kapetan Skodel ne kazuje ništa ni moj brat također, odjednom nastade velika tišina na toj osamljenoj pisti usred ničega gdje avion kapetana Skodela čeka nepomičan na dvadesetak koraka od nas. Samo vjetar puše. Sada će kapetan Skodel uzeti svoju torbu, To je meni veoma važno jer kad kapetan Skodel uzme svoju

torbu, meni će se osloboditi lijeva ruka, Tada ću moći potražiti u džepovima svoj novčić slobodnom lijevom rukom, što nisam mogao učiniti sve dok sam morao držati torbu kapetana Skodela, Moram samo pričekati da kapetan Skodel uzme svoju torbu, ali on to ne čini, Kapetan Skodel ne uzima svoju torbu jer sad grli moga brata, Moj brat i kapetan Skodel se grle dok ja čekam da kapetan uzme svoju torbu. Snažno se grle, ali šute. Ali kad kapetan Skodel krene da uzme svoju torbu ja ne uspijevam otvoriti ruku koja stišće dršku njegove torbe, Jako bih želio otvoriti ruku ali je ne 139 uspijevam otvoriti i kapetan Skodel ne može uzeti svoju torbu, Događa mi se povremeno da ne uspijem napraviti kretnje koje bih želio tako kapetan Skodel pokušava uzeti svoju torbu ali ja ne uspijevam otvoriti ruku koja stišće dršku njegove torbe, Ako ne uspijem otvoriti ruku koja stišće dršku njegove torbe neću moći potražiti svoj novčić i kapetan Skodel neće moći uzeti svoju torbu. Ali što više na to mislim više stišćem.

Moja je majka govorila da to nije važno i da se događa svima, Moja majka je govorila da se događa svima da ne uspiju napraviti ono što žele zbog toga nije važno ako bih se, na primjer, zagledao u cipele i ne bih ih uspio zavezati moja je majka govorila da nije važno jer se svima događa da ne uspiju učiniti ono što bi, uistinu, željeli učiniti, Moja je majka govorila da se svima događa da ne uspiju učiniti ono što bi, uistinu, željeli učiniti, zbog čega je bilo još uvijek dobro ako je ono što si želio učiniti jednostavno bilo zavezati cipele. Onda bih zavezao cipele. Na sreću moj mi brat pomaže da otvorim ruku i ja, na posljetku, je otvaram, Na sreću moj brat, Na sreću moj se brat saginje prema meni i nježno mi pomaže da otvorim ruku i tako je ja, na posljetku otvaram, Kad mi nježno pomogne da otvorim ruku ja je, na posljetku, otvaram, i odvajam jedan po jedan prst s drške torbe, Primjećujem da su mi prsti crveni i natečeni dok ih gledam kako se jedan po jedan odvajaju s drške torbe, Jedva osjećam prste i primjećujem da su svi crveni i natečeni dok gledam kako se odvajaju jedan po jedan s drške torbe. Ali sad mogu tražiti svoj novčić. Pričekat ću malo da mi prsti opet budu normalni i onda ću potražiti svoj novčić. Ako malo ne pričekam da mi prsti opet budu normalni moglo bi se dogoditi da potražim novčić a da ga ne nađem, Tako ću malo pričekati da mi prsti opet budu normalni dok kapetan Skodel hoda sam prema avionu i drži u ruci svoju torbu, Dok čekam malo da mi prsti opet budu normalni kapetan Skodel hoda sam prema svom Spitfireu 808 i drži u ruci svoju torbu tako da se njiše, Kapetan Skodel hoda i ne okreće se i njiše svoju torbu kao da je neki običan dan. A nije. Stavljam ruku u džep, a motori razdiru katedralu, Stavljam ruku u lijevi džep jakne, a dva motora

Spitfirea 808 razdiru tišinu katedrale svjetlosti, Dva motora Spitfirea 808 razdiru tišinu ove katedrale ali mene nije strah jer tražim svoj novčić u lijevom džepu jakne i zaokupljen sam tim mislima, Tražim svoj novčić u lijevom džepu jakne i tako jedva primjećujem da 140 Spitfire 808 polako rula po pisti dok njegova dva motora razdiru tišinu ove katedrale svjetla. Onda okreće prednji dio aviona prema vjetru i zaustavlja se. Napipavam nešto u džepu jakne ali to nije moj novčić, Napipavam pikulu u dnu jakne ali ne napipavam svoj novčić, Da je moj novčić tu napipao bih ga ali napipavam staklenu pikulu i još nešto od tkanine ali, Novčić lako prepoznaš jer niti je od stakla niti od tkanine i zbog toga izvlačim ruku iz džepa jakne, Kad izvučem ruku iz džepa jakne da je stavim u džep hlača kapetan Skodel pojačava svoja dva motora do kraja, kapetan Skodel pojačava svoja dva motora do kraja dok ja stavljam ruku u prednji džep hlača. Tražim svoj novčić. Uzlet aviona koji ih diže u nebo, lake, Koliko mi se sviđa taj uzlet aviona, mek, koji ih diže u nebo, lake, Nisam nikada nikome rekao koliko volim taj uzlet aviona, mek koji ih diže u nebo, lake, Jer se mučim kad govorim, nikad nisam nikome rekao koliko volim gledati dok ih taj meki uzlet aviona diže u nebo, lake, Ali kad se samo ne bih mučio kad govorim, odmah bih svom bratu rekao koliko ih volim gledati dok ih taj uzlet aviona diže u nebo lake, Lake ih diže u neba i malo ih nakrivi. Na stranu. Tako sam vidio posljednji avion kako uzlijeće s ove piste u Sinningtonu, u Engleskoj, Dok sam tražio svoj novčić u prednjem džepu hlača vidio sam kako uzlijeće posljednji avion prije nego konačno zatvore pistu u Sinningtonu, u Engleskoj, Šteta je, mislim, jer je ova pista prije nego bude

konačno zatvorena ova pista u Sinningtonu, u Engleskoj, vidjela mnogo hrabrih i smjelih

pustolovina. Šteta je, mislim, jer je vidjela mnogo hrabrih i smjelih pustolovina, mnogo hrabrih, smjelih pustolovina koje izazivaju strah, smjelost i hrabrost i strah i ludost. Toliko mnogo pustolovina ratnika. I baš dok mislim da je šteta, avion kapetana Skodela na nebu zaokreće u širokom luku, Baš dok mislim da je šteta, avion kapetana Skodela na nebu zaokreće u širokom luku i vraća se prema nama, Zaokreće u širokom luku na rumenom nebu i vraća se prema nama i leti sve niže, Avion kapetana Skodela vraća se prema nama i leti sve niže na ružičastom nebu dok prolazi velikom brzinom nad našim glavama na rumenom nebu, Tako nisko prolazi točno iznad naših glava dok brazda rumeno nebo velikom brzinom. Da nas pozdravi. Mogao bih se uplašiti ali se ne plašim, dapače smijem se, Mogao bih se uplašiti zbog te buke koja se stvara tik iznad naših glava, ali se ne plašim, dapače smijem se, Mogao bih se uplašiti zbog buke i crne sjene koji se pomalja tik iznad naših glava, ali istina je da se ne plašim, dapače glasno se smijem, Istina je da sam prasnuo u smijeh i da je i moj brat prasnuo u smijeh, i obojica smo prasnuli u smijeh, Istina je da smo glasno prasnuli u smijeh dok se crna sjena pomalja tik iznad naših glava i buka nam mrsi kosu. Smijemo se od uzbuđenja. Na trenutak zaboravljam na svoj novčić, ali se potom odmah sjetim, Na trenutak zaboravljam da sam tražio svoj novčić, ali potom odmah se vrlo dobro sjećam, Vrlo se dobro sjećam da sam tražio svoj novčić u lijevom džepu hlača, Rukom tražim svoj novčić u lijevom džepu hlača, ali ga ne nalazim, Mičem prste u lijevom džepu hlača ali ne nalazim svoj novčić dok se avion kapetana Skodela udaljava na rumenom nebu. I postaje sve manji i manji.

Možda kad nestane kapetan Skodel, nestane i novčić, Možda kad kapetan Skodel nestane na obzoru nestane i novčić i zajedno s njim sve ono što je pripadalo kapetanu Skodelu, Možda kad ljudi nestanu na obzoru nestane s njima i sve ono što su dotakli, uključujući i novčiće koji su ostali za njima, Zato mi je bolje da se požurim i potražim novčić prije nego nestane na obzoru skupa s kapetanom Skodelom, Bolje mi je da mi bude među prstima u trenutku u kojem će kapetan Skodel nestati na obzoru. Tako novčić neće nestati. Ali avion je sve manji i manji a ja ga ne mogu naći, Avion kapetana Skodela je sve manji na obzoru a ja još nisam našao svoj novčić, Sad je već sićušna mušica na obzoru koja će nestati i ja još nisam pronašao svoj novčić u džepu hlača, Zujanje sićušne, crne mušice na obzoru i ja je čujem kako nestaje dok mičem prste u džepu hlača i ne uspijevam naći svoj novčić, čujem ga kako neumoljivo nestaje na obzoru, ne uspijevam naći svoj novčić. Upravo nestaje. U trenutku u kojem nestaje, kunem se, osjećam kako nestaje i novčić, U trenutku u kojem avion kapetana Skodela nestaje na obzoru, osjećam kako nestaje i novčić, kunem se, U trenutku u kojem avion kapetana Skodela nestaje na obzoru beskonačna tišina pada na nas, i u toj tišini, kunem se, osjećam kako nestaje i novčić, Osjećam ga kako nestaje i kako ga ta ledena 14? tišina koja je na nas pala skupa s iznenadnom samoćom guta, ledena tišina i iznenadna samoća u kojima ja osjećam kako moj novčić nestaje. Nestaje kao mjehur od sapunice. Tada mi dode da zaplačem, najednom, i moj brat to primjećuje, Dođe mi da zaplačem jer sam osjetio kako novčić nestaje i moj brat to primjećuje i čvršće mi stišće ruku i govori mi da ne plačem, Ali meni se jako plače, odjednom, i makar mi moj

brat čvršće stišće ruku i govori mi da ne plačem ja počinjem plakati jer sam osjetio kako novčić nestaje i stiže ta tišina i ta samoća. Onda zaplačem. Ali brat mi govori da ne plačem i pita me želim li da mi otkrije jednu tajnu, Moj se brat smiješi i govori mi želim li da mi otkrije jednu tajnu usred te tišine i te samoće. I ja kimanjem glave kažem da, želim da mi otkrije tajnu, tako mi moj brat otkriva tajnu usred te tišine i te samoće, Otkriva mi tajnu da rastjera tu tišinu i tu samoću, i kazuje mi ju tiho, nagnuvši se malo prema meni. Vidiš li ovu pistu, pita me. Naša je, kaže. Ova je pista naša, kaže, jer sam je ja kupio. Ova pista u Sinningtonu, u Engleskoj, je sada naša jer sam je ja kupio za 70.000 funti, kaže, Ova pista u Sinningtonu, u Engleskoj, je sada naša jer sam je kupio za 70.000 funti zajedno sa svom zemljom koju vidiš unaokolo, Kupio sam za 70.000 funti ovu pistu u Sinningtonu, u Engleskoj, i svu zemlju koju vidiš unaokolo, kaže, jer ovo nije zrakoplovna pista, a ovo što vidiš unaokolo sve do stabala nije zemlja. To je moja trkaća staza, kaže. I više neće biti aviona nego samo automobili, kaže. Više neće uzlijetati avioni s ove piste nego će samo automobili juriti po ovoj ravnini, Neće uzlijetati više avioni na ovoj pisti nego će juriti automobili i gutati ovu

ravninu, Neće uzlijetati više avioni na ovoj pisti nego će juriti automobili i gutati ovu ravninu i onda će skretati osamnaest puta usred polja, najprije će gutati ovu ravninu i onda će juriti kroz osamnaest zavoja usred polja sve dok se ne vrate na ovu ravninu. Moja trkaća staza, kaže. Vidiš li ih, pita me, Vidiš li automobile koji jure usred polja, pita me, Vidiš li automobile iz kojih se sve puši kako jure i udaljavaju se da bi

se opet vratili, pita me, Vidiš li ih kako jure kao strijele na ovoj ravnini i onda skreću usred polja da svladaju, da se sve puši, osamnaest zavoja sve dok se ne vrate amo, pita me. Vidiš li blistave automobile kako jure kao strijele u prašini ove ravnine da bi onda skrenu lijevo u polje gdje u brzini savlađuju osamnaest zavoja koji ih polako vraćaju točno tu, pita me. Tada, ja gledam. I vidim smaragdno zelenilo trave, mek obris jedva naznačenog brežuljka, prorijeđen drvored voćki, isušeno korito rječice, gomilu drva koje treba nasjeći, prašnjav puteljak, nepravilna ulegnuća tla, grm cvijeća, grub obris kupina, u daljini ogradu, preorano zemljište napuštenog polja, prijeteća piramida kanti benzina, šikaru koja je narasla u nedokučivom redu, kostur aviona na suncu, malo trski na rubovima močvare, zaobljen dio pokidanog rezervoara, sjenu drveća na zemlji, lagano slijetanje malenih ptica na travu, mrežu grana u lišću, ljeskanje mlaki s vodom, mnoštvo krhkih gnijezda, vojničku kapu u travi, žutilo osamljenog klasja, osušen trag u blatu na putu, njihanje predugih stabljika na vjetru, nesiguran let nekog kukca, površinski korijen u podnožju hrasta, skrivene jazbine mahnitih životinjica, zupčasti rubovi tamnih listova, mahovina na kamenju, leptir na modroj latici, skupljene nožice stršljena u letu, modrikasto kamenje na isušenoj šljunkovitoj obali potočića, bolest koja nagriza paprat, zelen odraz na hrptu ribe u bari, kaplja soka na kori drveća, rđa na zaboravljenu, malenom srpu, paučinu i pauka, sluz puža, isparavanje zemlje. Potom vidim blistave automobile. Izgledaju kao priviđenja i kruže nečujno, izgledaju kao priviđenja koja kruže veoma sporo bez i najmanjeg šuma, Izgledaju kao obojena priviđenja koja kruže veoma sporo i jedva dodiruju zemlju bez i najmanjeg šuma, možda tek nešto nalik

uzdahu, Izgledaju kao raznobojna priviđenja koja udišu bez i najmanjeg šuma dok kruže veoma sporo i jedva dotiču zemlju, Raznobojna priviđenja koja kruže veoma sporo i jedva dotiču zemlju, bez i najmanjeg šuma, možda tek nalik pravilnu udahu, Kruže u tišini veoma polako i udišu zemlju, bez i najmanjeg šuma, možda tek nešto nalik udahu. Raznobojna priviđenja. Kad moj brat bez riječi pušta moju ruku, Gledam blistave automobile kad moj brat bez riječi pušta moju ruku, Nikad ne pušta moju ruku moj brat ali dok gledam blistave automobile on bez riječi pušta moju ruku i udaljava se, Nikad ne pušta moju ruku moj brat jer me uvijek drži za ruku ali dok gledam blistave automobile on bez riječi i bez upozorenja pušta moju ruku. I udaljava se. 144 Moj brat učini nekoliko koraka a ja se bojim, Vidim svog brata kako čini nekoliko koraka i htio bih za njim ali ne uspijevam se pomaknuti jer se bojim, Vidim svog brata koji nakon što je pustio moju ruku čini nekoliko koraka po pisti i htio bih za njim ali ne uspijevam se pomaknuti i tako ostajem ukopan s rukom u zraku prikovan strahom, Tako ostajem ukopan s rukom u zraku prikovan strahom dok moj brat čini nekoliko koraka po pisti a potom se zaustavlja i naginje, čini nekoliko koraka po pisti zatim se zaustavlja i naginje i pruža ruku. Grabi šaku zemlje s piste. Koliko mu treba da se vrati, Pitam se koliko treba da se vrati, Pitam se koliko mu treba da se vrati a on je još tamo, Pitam se koliko treba mom bratu da se vrati ali je još tamo i uspravlja se i gleda zemlju što ju je uzeo u ruku, Gleda prašnjavu zemlju što ju je uzeo u ruku, Gleda prašnjavu zemlju koju ima u ruci onda gleda blistave automobile, Gleda prašnjavu zemlju koju ima u ruci onda diže pogled na blistave automobile i smiješi se, Gleda prašnjavu zemlju onda blistave

automobile onda ponovno prašnjavu zemlju. Zatim stavlja zemlju u džep, i smiješi se. Stavlja ruku u džep, otvara je, pa je izvlači, praznu, Moj brat stavlja ruku u džep, otvara je, pa je izvlači, praznu, U tom trenutku konačno moj brat stavlja ruku u džep, otvara je, izvlači je praznu i vraća se k meni, Pošto je stavio prašnjavu zemlju u džep okreće se i ne prestaje se smiješiti, Okreće se i vraća prema meni i ne prestaje se smiješiti u ovoj katedrali blijede svjetlosti i samoće, Ne prestaje se smiješiti u ovoj katedrali blijede svjetlosti i samoće gdje ga ja čekam. Sad će me primiti za ruku. Ali on čini

nešto neobično, Ali on umjesto da me primi za ruku čini nešto čudno, Umjesto da me primi za ruku čini nešto neobično što ja ne mogu shvatiti, Umjesto da me primi za ruku uzima malo one zemlje što je ima u džepu i ja to ne mogu shvatiti, Uzima malo te zemlje što je ima u džepu i ne prestaje se smiješiti gleda me u oči, Uzima malo te zemlje i ne prestaje se smiješiti i gleda me u oči i stavlja mi je u džep, Gleda me u oči i stavlja mi malo te zemlje u džep jakne. Tvoja je, kaže. Moj mi brat kaže da je moja i ja se prestajem bojati, Ne mogu shvatiti zašto ali kad mi moj brat kaže da je ta zemlja moja prestajem se bojati, Uzeo je malo te zemlje stavio mi ju je u džep i rekao mi da je moja pa sam se prestao bojati, Iako me zapravo moj brat nije primio za ruku prestao sam se bojati kad je uzeo malo te zemlje i nježnim mi je pokretom stavio u džep jakne i rekao mi a da se nije prestajao smiješiti da je moja. Ta zemlja. Samo smo mi tu, Samo smo mi tu moj brat i ja, Samo smo mi tu moj brat, ja i ova zemlja koja je naša, Samo smo mi tu moj brat i ja, ova zemlja koja je naša i blistavi automobili, Samo smo mi tu kao raznobojne utvare koje kruže veoma sporo jedva

dotičući zemlju potpuno nečujno, možda tek nešto nalik udahu pod svodovima ove katedrale svjetlosti i samoće. Savršeno je. U tom trenutku ja veoma polako stavljam ruku u džep, U tom trenutku ja veoma polako stavljam ruku u džep i guram prste u prašnjavu zemlju, Veoma polako stavljam ruku u džep jakne i bez straha guram prste u prašnjavu zemlju da je dotaknem, Bez straha guram prste u našu zemlju, još mlaku od sunca jer je uživam dirati, Kružim bez straha po našoj zemlji još toploj od sunca i ne prestajem je dirati sve dok u našoj zemlji još toploj od sunca prstima ne napipa nešto metalno. Moj novčić. Novčiću, novčiću moj, Gdje si nestao novčiću moj, Toliko sam te tražio ali bio si nestao novčiću moj, U svim sam te džepovima tražio ali si bio nestao, Gdje si bio nestao dok sam te ja tražio u svim džepovima novčiću moj, Dakle nisi nestao na obzoru dok sam te ja i dalje tražio u svim džepovima novčiću moj, Mislio sam da si nestao na obzoru ali dok sam te ja tražio u svim džepovima ti si bio tu i čekao novčiću moj, Bio sam uvjeren da si nestao na obzoru ali dok sam te ja tražio ti si bio tu i čekao da te pronađem. Novčiću moj. Zatvaram ruku, u džepu, snagom i sigurnošću koju ne prepoznajem. Ne mičem je, samo stišćem u šaci zemlju i novčić. Onda polako ali bez drhtanja izvlačim ruku iz džepa i okrećem je pažljivo sve dok ne okrenem nadlanicu prema dolje. Otvaram ruku, polako. Prste jedan po jedan, redom. Ne drhtim, ne bojim se. Otvaram ruku, polako. Gledam. Naša zemlja i moj novčić. Moj novčić, zaprljan zemljom. U mojoj ruci. Hajdemo brate mili. čeka nas mnogo posla, kaže. 146 1950. Tisuću milja6 Na državnoj cesti, na početku sela, postojalo je jedno svratiste. U njemu se moglo se nešto pojesti i prespavati. Tu je bila i meha-ničarska radionica

i benzinska stanica. Sve je pripadalo jednom vlasniku. U početku je benzinska crpka bila primitivna naprava iz koje je curilo na sve strane. Ali nakon rata sve su učinili da bude moderno i sjajno. Crpke su bile dvije, crvene. Na njima naziv benzina, a brojevi su se automatski okretali. Sve su osvijetlili i sad je to bilo najblistavije mjesto sela. Cak su i svratiste preuredili. Postavili su i stolove prekrivene plastikom. Stolice su bile podstavljene. Bilo je to lijepo mjesto. Prije rata, Velika utrka bi svake godine prolazila onuda. Neki su se natjecatelji zaustavljali da nešto pojedu, a mnogi bi punili rezervoar gorivom ili vršili sitne popravke. Uvijek je bilo mnoštvo ljudi koji su odmjeravali automobile i vozače. Mnogi su se i sprijateljili. Nakon rata su, pak, odlučili da Velika utrka gdje god je to moguće, zbog sigurnosti zaobiđe sela. Tako je sada pravac utrke skretao na sporednu cestu, kilometar prije svratišta i kružio oko naselja. U svratištu su se našli u neprilici. Ali Velika im je utrka već bila u krvi tako da se stvari zapravo i nisu mnogo promijenile. Tih dana uopće nisu zatvarali i ako je tko želio znati kako napreduje utrka tamo su sve znali. Neki su vozači čak i produžili taj kilometar da ih dodu pozdraviti. Ili da popiju koju. Velika utrka je bila pogibeljna pustolovina koju su najbrži prolazili u dvanaest, trinaest sati. Ali na put je mogao krenuti svatko. Nekima su, da je svladaju, trebala dva dana. Bez zaustavljanja, bila je duga tisuću i šesto kilometara. Nekoliko kontrola i brzo dalje. Stotine automobila, jedan za drugim, gore dolje po talijanskim cestama. Ljudi su ludovali za njima. Sve bi stalo kuda bi prolazila Velika utrka, a automobili su plijenili oči i srca svih. I ginulo se. Ponekad vozači, ali češće svjetina koja je čekala uz rub ceste da

gleda. Normala puk. Samo što nitko nije bio normalan, tih sati. 6 Tisuću milja - (tal. Milte migtia) utrka koja se u Italiji održala dvadeset i četiri puta (1927.1957). Utrka se vozila od Brescie do Rima i natrag i prelazilo se 1600 kilometara (što je otprilike tisuću milja pa odatle dolazi i ime utrke). Stari i djeca, i svi odrasli: postajali bi čudni. Te je godine Velika utrka prošla kroz selo 21. svibnja. Trajala je dva dana. Ali te su se stvari dogodile noću. Započele su uvečer, kad je sunce već zašlo, i završile još za noći. Iz svratišta su se u daljini mogli vidjeti traci svjetala automobila što se natječu i kruže oko sela. U mraku, izgledali su kao sićušni oceanski svjetionici koji nadgledaju valove klasja. Djevojka je izašla iz svratišta gotovo trkom i zalupila vratima. Mogla je imati petnaest godina. Šesnaest. Nosila je cipele na petu i suknju, pripijenu uz bokove. Pomno je napravila uvojke na dugoj crnoj kosi, a oko vrata je imala nisku malenih bisera. Imala je lijepe, mladenačke grudi i čuvala ih je ispod uske veste s dubokim izrezom. Nokti su joj bili namazani crvenim lakom. Napravila je nekoliko ljutitih koraka i potom se zaustavila kraj crpke pod punim svjetlom. Gledala je u mrak, pred sebe. Oči su joj bile vlažne, a lice ozbiljno. Vrata svratišta su se ponovno otvorila, naglo, i neka se žena malo nagnula van, ali nije zapravo izašla. Vikala je. — Da se nisi usudila tako ponašati prema svom ocu, je li ti jasno? Djevojka nije odgovorila. Nije se ni okrenula. — Pogledaj se, izgledaš kao jedna od onih. Djevojka je slegnula ramenima. — Upropastit ćeš se sama, znaš?, sama ćeš se upropastiti! I ženi su oči bile vlažne.

— I gledaj me dok ti govorim! Djevojka se nije okrenula. Nije ništa rekla. Zena je ušutjela i tresla glavom. Zakoračila je van i pustila da se vrata zalupe za njom. Namjestila je pramen kose koji joj je pao na čelo. Bila je to lijepa žena, od svojih četrdesetak godina. Na sebi je imala kuhinjsku pregaču svezanu iza leda. Glasno je rekla: — Nije me briga što ti je u glavi, ali ti moraš poštivati svoje roditelje, jesi li razumjela?, dok god si ovdje pravilo je da poštuješ roditelje, a ako želiš izaći moraš pitati i reći kamo ideš! Jesi li me čula? Djevojka se nije pomaknula. žena je stresla glavom i obrisala ruke o pregaču. Ali tek tako, bez razloga. Pogledala je prema Velikoj Utrci, gdje su kružila automobilska svjetla. U valovima se čula buka motora, a u pauzama tišina polja, prožeta zrikavcima. Naposljetku je napravila nekoliko koraka prema djevojci, pa stala kad joj je stigla iza leda. Ponovno je počela govoriti, ali nije više vikala. — Ne smiješ biti takva prema svom ocu. — Ja ga mrzim, svog oca — rekla je djevojka. — Ne pričaj gluposti. — On ne razumije — rekla je djevojka i okrenula se. žena ju je dobro pogledala i izgledala je kao da je niti ona ne razumije. Zatim je rekla: — Kakve su ti cipele? — Malo velike. — Ja ne uspijevam ni hodati u tim cipelama. — Samo su malo velike — rekla je djevojka i digla nos. — Izgledaš baš kao jedna od onih — rekla je žena, ali ovaj put bez zloće. Djevojka joj je ponovno okrenula leda. žena ju je upitala kamo želi poći, tako obučena. Djevojka je napravila neodređenu kretnju prema Velikoj Utrci.

— Nemoj se kasno vratiti. I nemoj se uvaliti u nevolje. Još je nešto pokušala reći. — I nemoj mi poderati čarape. Imam samo taj par. Djevojka je nagonski spustila pogled na vlastite noge. Bile su to lijepe noge, ne jako duge, ali tanke. — Neću ti ih uništiti. — To je sve. Zatim se žena okrenula i vratila se prema svratištu. Otvorila je vrata i bacila posljednji pogled prema kćeri. Zaista je izgledala kao jedna od onih. Ali je bila lijepa. Srce joj se steglo. Ali nije bilo jasno zbog čega. Ušla je u svratiste hitrog koraka. Unutra je bilo mnoštvo ljudi. I svi su govorili o Velikoj Utrci. Bilo je i onih koji su samo jeli i pili. Radio je bio upaljen i puštao je zabavnu glazbu i vijesti o Utrci. Bilo je također i nekoliko žena, ali malo. Mnogi su pušili. Svi su glasno govorili. Sve je nalikovalo na zabavu. žena je brzo prešla dvoranu, izgledala je veselo, kao da se ništa nije dogodilo. Prije nego je ušla u kuhinju presrela je mužev pogled. Ali tek na čas, tek tako, nije ništa značilo. Netko joj ne nešto dobacio, možda na račun kćeri. On je odgovorila uz smijeh. Vani, pod svijetlom benzinske stanice, djevojka je uzela cigaretu koju je sakrila ispod veste i zapalila. Pogledala je iza sebe, prema svratištu, malo da provjeri, malo iz prkosa. Počela je pušiti. Nije točno znala što da radi. Obično se događalo da dođu vozači, da natoče benzin ili potraže mehaničara. Znali su da tu postoji jedan. Ali nije se to događalo veoma često. Moglo se čekati satima da ne vidiš nikoga. Stajala je neko vrijeme i njihala se s noge na nogu i pušila. Onda se iz mraka nenadano pojavilo slabo svjetlo bicikla iz

pravca sela. Vozio ga je neki mladić. Bio je iz mjesta. Na kotaču je vozio plavog dječaka, dječaka

od četiri-pet godina. Kad je stigao pred djevojku, muškarac je zakočio i zaustavio se. — Zdravo. — Zdravo. — Je li puno, tamo, kod vas? — Jest. — Ne ideš na Utrku? — Sad idem tamo. Muškarac ju je dobro odmjerio. Pustila ga je da je gleda. — Jesi li vidio kako je lijepa gospoda? — rekao je muškarac dječaku. — Pogledaj dobro kakve sise, jer se ovakve sise ne vide svaki dan — dodao je i počeo se smijati. Jer kad je bila Velika utrka ljudi su govorili i mislili stvari koje im ostalih dana ne bi čak ni pale na pamet. Djevojka je odgovorila kretnjom koju je naučila na filmu. Dječak se nasmijao. Muškarac je pomislio da je šteta što te večeri nije izašao sam. Bio je siguran da bi mu nešto upalo. — Je li već prošao Fangio? — upitao je. — Nije, čini mi se da nije. — Obećao sam mu da ću mu pokazati Fangia — rekao je muškarac i pokazao na dječaka. Djevojka je pomilovala dječaka. — Fangio je najveći — rekla mu je i nasmiješila se. Zatim je podigla pogled i zaustavila oči na muškarčevim. Nije ništa smjerala, učinila je to samo zbog zabave. — Da natočim do vrha? — upitala je i pokazala na benzinsku pumpu. Muškarac se zbunio. Nasmijao se. — Ne — rekao je, jer mu ništa drugo nije padalo na pamet. Djevojka ga je i dalje nepomično gledala u oči i neobično se smješkala. Muškarac je potisnuo pedalu prema natrag. Nije baš znao što da radi. Pomilovao je dječaka po glavi.

— Onda, vidimo se — rekao je. Djevojka ga je i dalje nepomično gledala. — Pazite se — rekla je. — Hoćemo, vidimo se na Utrci. — Možda. Muškarac se nasmiješio. Zatim je okrenuo pedale i odvezao se. Nije se okrenuo. Djevojka je ostala da popuši cigaretu. Bila je zadovoljna što ga je gledala na onakav način. Možda joj je to i dalo malo hrabrosti. Odlučila je otići ususret Velikoj Utrci. Trebala je prijeći popriličan dio puta, a na visokim petama to neće biti baš jednostavno. Ali ako naiđe neki vozač, ipak će je vidjeti. Pomislila je da još uvijek ima dvije cigarete. U svratištu je sve bilo uobičajeno do trenutka kad je stigao muškarac na motoru i rekao da se dogodila nesreća na zavoju kod Torda i da možda ima i mrtvih. Svima je lice poprimilo ozbiljan izraz i svi su pohrlili van. Vidjelo se da ih je to uzbudilo. Svi su pohitali da vide nesreću. Neki na biciklu, neki pješice. Nekoliko ih je imalo automobil. Krenut će uz cviljenje guma, kao policija na filmu. »Svake godine ista priča«, govorili bi i tresli glavom. Ali vidjelo se da to vole. Zena je čula vijest dok je bila u kuhinji, za štednjakom. Pojavila se u dvorani i vidjela neke kako se dižu od stolova, oblače jakne i spremaju se otići. Neki su na brzinu iskapili čaše. Rekla je nešto mužu, a on joj je odgovorio da ne brine. Otišla je za šank da uzme prazne čaše i pozdravljala one koji su izlazili. Zatim se vratila u kuhinju da ugasi štednjak. Neko vrijeme neće biti potrebno podgrijavati hranu. Možda će se za dva ili tri sata vratiti izgladnjeli, ali sada nije potrebno. Pomislila je na kćer i pitala se hoće li se sresti, ona i otac, usred sve te strke oko nesreće. Možda se pomire. Velika je utrka spajala i razdvajala, oduvijek je bilo tako.

Glasovi su iz dvorane strujali su se u metežu, uz struganje stolica i lupanje vratima. Nakon nekoliko trenutaka zavladala je tišina, u kojoj se čuo radio koji je davao obavijesti o nesreći. činilo se ne znaju mnogo o nesreći, oni na radiju, ali ipak žena se vratila u dvoranu da bolje čuje. Dok je bila za šankom primijetila je da je u uglu za jednim stolom, ostao sjediti neki čovjek. Ispred njega je bio prazan tanjur, a on je bio miran i čekao. Skinuo je jaknu i objesio je o naslon stolice. Na stolu je bila gotovo prazna boca. — Oprostite, nisam je vidjela — rekla je žena. — U redu je. — čekate nešto, zar ne? — Meso, mislim. — Da, meso. — Ali, sve je u redu. 1.51 žena je protresla glavom, kao da želi odagnati smetenost. — Ne znam gdje mi je glava, večeras — rekla je — Mislila sam da su baš svi otišli. Vratila se u kuhinju i ponovno upalila štednjak. Ne znam gdje mi je glava večeras, rekla je samoj sebi. Možda sam previše popila. Ne bih smjela kad ima ovako puno posla. Ali onda je pomislila da je noć Velike Utrke, pa je ulila još jednu čašu i rekla tiho Nek ih vrag nosi. I nasmijala se sama za sebe. Prišla je stolu noseći tanjur s mesom koje se pušilo. — Vi nećete ići gledati nesreću? — upitala je. — Ne. — Ovdje svi lude za nesrećama. — Vidio sam — rekao je muškarac i nasmiješio se. žena je uzela prazan tanjur juhe, ali je ostala kraj stola. — Bili ste tu i sinoć, zar ne? — upitala je.

— Jesam. — Vi ste ljubitelj Utrke? — Ne, zapravo nisam, ovdje sam jer očekujem prijatelja. Trebao je stići jučer, ali možda je imao problema na putu. Dogovorili smo se da ga čekam. — Da vam donesem još vina? — Da, bilo bi mi drago. — I kruha, i to sam zaboravila. Radio je sada prenosio glazbu. čekali su da doznaju nešto više o nesreći. činilo se da ima ozlijeđenih, ali nema mrtvih. žena se vratila u kuhinju i pomislila kako je neobična ta tišina i ta samoća upravo te noći. Kao neka čarolija. Oraspoložilo ju je. Ali možda je to bilo samo od vina. Kad se vratila za stol, s kruhom i vinom, došlo joj je da upita muškarca može li sjesti s njim. — Naravno — rekao je muškarac. — Uzmite čašu i za sebe. — Može, to je pametno — rekla je žena i otišla do šanka po čistu čašu. Prije nego se vratila za stol otišla je malo utišati radio. Sada kad su svi otišli nije bilo potrebe za toliko glasnom glazbom. — čini se da nitko nije poginuo — rekla je i sjela. — Tako su rekli. — Nadajmo se. — Da. — Znate li koliko sam ih vidjela, poginulih, na Velikoj Utrci? četvero. Svih ovih godina: četvero. Jednog vozača, Nijemca čudnog imena, prije 152 mnogo godina. I troje ljudi, prošle godine, koji su otišli gledati utrku. Bila je i jedna žena. Jadnica. — Cesto se zalete medu ljude. — Automobil je sletio s ceste i poginuli su na mjestu. Donijeli su ih amo, znate?

— Zbilja? — Položili smo ih na stolove i prekrili stolnjacima — rekla je žena. Pa je pomislila: ma kog vraga ja to govorim? Muškarac je shvatio i malčice se nasmijao. — Oprostite mi, baš sam ćaknuta — rekla je žena i tresla glavom. I ona se počela smijati. — Oprostite mi, zaista, večeras mi baš ne ide ni u čemu. A osim toga nije bilo baš na ovom stolu, kunem vam se. Muškarac joj je natočio vina, i za nekoliko su se trenutaka nastavili potiho smijati. Zatim je žena rekla da je Velika utrka nešto veličanstveno. — Na stranu poginuli, želim reći. Rekla je da nije propustila niti jednu. Sve ih je vidjela kako prolaze. Osim u ratnim godinama, razumije se, jer tih godina nisu vozili. Rekla je da se sjeća čak i prve, 1927. kad su prvi put vozili imala je petnaest godina. — Bilo je to čudo. Nikada ranije nismo ništa slično vidjeli, ljude, automobile... Mi smo živjeli u pustinji i onda odjednom u jednom danu, eto sveg tog svijeta koji nam je stizao pod kuću. Počinjali bi danima ranije, znate? Dolazili su da isprobaju trasu. Isprobavali bi zavoje, odlazili potražiti mjesta opskrbe ili mehaničarske radionice. Stizali bi prelijepi, umorni i zaustavljali su se da pojedu ili čak da odspavaju. Na automobilima su imali crvenu strelicu s natpisom »probni natjecatelj«. Meni su svi izgledali kao heroji, svi, bez iznimke. Cak i oni najdeblji i najstariji, pravi prinčevi. Muškarac ju je slušao i jeo svoje meso. — Ja sam svakog jutra prala kosu. I svih tih dana bila sam potpuno sluđena. Zamislite to, petnaest godina. Mislim da sam bila zaljubljena u jedno tuce vozača, samo te prve godine. Svi su mi se sviđali.

Nasmijala se. Muškarac je rekao su se možda i vozači zaljubljivali u nju. — Tko zna. Davali su mi mnogo komplimenata. Znali su ih davati. A kada bi odlazili, poljubili bi te, a netko bi se približio i usnama, još uvijek osjećam brčiće kako me bockaju tu, bilo je to nešto što se očekivalo satima... A srce bi lupalo... 15S žena se smiješila dok je spuštala košaricu kruha i počela je skupljati mrvice i stavljati ih u red na stolnjaku. Rekla je da se onda, kad bi prava utrka započela, dva dana ne bi spavalo, bila je to veoma duga zabava. — Znate, nekad je prolazila upravo ovuda, bilo je nemoguće spavati, čak i da smo to htjeli. Svake bi se minute čula tutnjava i vidjela automobilska svjetla, a ljudi bi urlali. Provodili bismo vrijeme tako što bismo služili jelo i piće, a poslije i benzin te vršili popravke u radionici. Nismo osjećali nikakav napor. A noću... kakva divota, duga noć Utrke, svi pomalo ludi, bježe do zavoja na rijeci i trče u mrak s ostalima i činilo se da je sve dopušteno, svaki je kutak bio dobar da se sakriješ i činiš što te volja i nije bilo ničega što te moglo uplašiti. Bilo je to kao san. Zastala je, kao da želi osluhnuti odjek toga što je rekla. Onda je rekla da je dan nakon završetka Utrke sve bilo prekriveno prašinom, čak i u kućama, na bocama i u ladicama. Prašina ceste. Muškarac je kruhom pokupio umak od pečenja. Tanjur je izgledao čist. — Svidjelo vam se, je li? — Da, svaka čast. — Specijalitet kuće. — Zaista je dobro. Mogu li vam uliti još vina?

— Baš biste i mogli — rekla je žena, uzela tanjur i ustala. — Donijet ću vam voća — rekla je. Dok je išla prema kuhinji, počela je govoriti da sada žele raditi utrke u krugu, na tim glupim stazama

koje su napravljene baš za automobilske utrke. Nastavila je govoriti o tome dok je bila u kuhinji i kad je izašla s voćem upitala je muškarca ne čini li mu se da je to tužno. — Što? — To s krugovima i automobilskim utrkama. Muškarac se neobično nasmiješio. — Nema više poezije, herojstva, ničeg — rekla je žena. — Rade tisuću puta isti krug, kao pomahnitale životinje. Muškarac je rekao da, kad bolje promisli, nije baš tako glupo. — Šalite se? — rekla je žena i ponovno mu sjela nasuprot. — Uzastopce voziti oko istih zavoja? Što je tu teško? I osim toga, bez svijeta uokolo, ljudi, onih pravih, onih koji su izašli iz kuća s krpom u ruci ili novorodenčetom u naručju... Umjetni su ti krugovi, umjetni, eto, to nije ono pravo. — Kako to mislite? 154 — Kako, kako to mislim?, nisu to prave ceste, to je samo stvar koja postoji u glavama onih koji se voze po njoj, prave ceste su one tamo, ne vjerujete? — i pokazala glavom prema automobilskim svjetlima koja su šarala more polja. — Da, moguće da je tako — rekao je muškarac. — I ne čini li vam se da je to tužno? Muškarac je malo zastao da razmisli. Zatim je rekao da jest, da je to zapravo tužno. Rekao je da su krugovi tužna stvar. — Jesu — rekla je žena. Zatim su se oboje nasmijali.

Radio je i dalje prenosio glazbu. Možda su dali i koju vijest o nesreći, ali njih dvoje to nije primijetilo. žena je pomislila da možda previše priča. Pomislila je i da je baš neobično da je taj muškarac slučajno došao tu da se nade s prijateljem u noći Velike Utrke. Rekla mu je da mu ne vjeruje i da sigurno postoji razlog zbog kojeg je izabrao baš ovo mjesto. — Da, ako ćemo za pravo, postoji razlog. — A taj je? — Priča koja nema veze s Utrkom. Barem ne s ovom. žena se malo nagnula prema njemu i položila mu ruku na mišicu i pritisnula je. — E sad mi je morate ispričati. — Ali nije lijepa. — Nije važno, ispričajte mi je. Zabavljala se. Nije maknula ruku. Muškarac je započeo govoriti pomalo stidljivo, ali staloženo. Rekao je da je prije mnogo godina njegov otac doživio prometnu nesreću baš ovdje, na ravnini koja je vodila do sela, uz koju je bio dugački red platana. — Znate li gdje je taj red platana? — Naravno. — Moj je otac bio mehaničar i utrkivao se zajedno s vozačem, grofom, zaljubljenikom u automobile. Nije im išlo loše. Jednog su dana došli u ove krajeve da odvezu utrku i kad su stigli na tu ravninu, grof je najednom, skrenuo prema drveću. Učinio je to tako što je dodao gas i vikao svoje ime. — želite reći da je to učinio namjerno? — Da. — Sto je želio učiniti? — Ubiti se, pretpostavljam. 1R5 — Šalite se?

— Ne, ne sve je istina. Moj je otac to shvatio i onda se bacio na upravljač i pokušao skrenuti putanju. Ali grof nije popustio. — I onda? — Grof je poginuo. Mog je oca izbacilo iz sjedala i izvukao se. Izgubio je nogu i sav je bio slomljen. Ali se vratio kući. — Zao mi je. — To je lanjski snijeg. — Kakva priča... Ubiti se u automobilu... — Moj otac je rekao da to i nije bilo tako neobično. Govorio je da svi oni koji se utrkuju automobilima zapravo duboko u sebi to priželjkuju. — Što priželjkuju? — Da umru. — O Bože pa nije baš tako. — Ne znam. —Ja vam kažem da nije tako. Pazite, ja sam upoznala vozače. Nisu to baš ljudi kojima se umire. Nekima, možda, najluđima, ali vjerujte mi da... — Možda su oni što su se utrkivali u vrijeme mog oca bili svi ludi. Trebali ste vidjeti u kakvim su se automobilima vozili... — U krntijama, zar ne? — Da ne povjerujete. — Da, vidjela sam fotografije. — Vozili su 140, 150 na sat... — Luđaci. — Da. — A vi ste se vratili amo zbog te nesreće? Muškarac je oklijevao koji trenutak, a potom je rekao da mu je palo na pamet da ode pogledati te platane. Rekao je da ih nikada prije nije otišao vidjeti. — A sad ste ih vidjeli? — Iz daleka. Nije mi se dalo prići bliže. Vidio sam ih iz daleka. — Opet pričamo o mrtvima, jeste li primijetili? — Isuse.

Zeni se svidjelo što je spomenuo Isusa. Nije izgledao kao netko tko bi rekao nešto slično. A u biti je bio. Stisnula mu je rukom mišicu, a zatim ju je povukla. — Nije valjda poginuo i vaš prijatelj, onaj što je trebao još jučer doći? — Nadam se da nije, k vragu. — Jeste li sigurni da će doći? — Jesam. Mislim. Nisam ga već dugo vidio. Pisao mi je da dolazi. Zajedno smo bili u ratu, on i ja. — Ozbiljno? — Ne u ovom ratu, u drugom, onom na Krasu. Zena je napravila kretnju kroz zrak. — Nitko se više ne sjeća tog rata. — Ja se sjećam. Bio sam na Kobaridu. — S tim svojim prijateljem. Muškarac se premišljao trenutak. — Da, i s njim. Zatim je rekao da ako čovjek nije bio tamo, ne može razumjeti. Rekao je da bi bez Kobarida njegov život u potpunosti bio drugačiji. I rekao je da

ga od tada nije više vidio, svog prijatelja. žena je pogledala muškarca i pomislila da ne izgleda tako staro kao da je bio na Kobaridu. Pitala je kako to da su se izgubili, on i njegov prijatelj. — Udaljili smo se — odgovorio je muškarac. Zatim je započeo priču, a da ga nije ništa pitala. Bila je to priča povezanoj s Prvim svjetskim ratom. Bila je to i lijepa priča, spominjalo se čak i neko blago ili tako nešto, ali žena nije pomno slušala jer joj je, dok joj je pogled bio uprt u tog muškarca, palo na pamet kako je to smiješno, da tu sjedi i sluša ga kako priča i da su njih dvoje sami, u toj noći Velike utrke. Sve je bilo tako mirno i istovremeno grozničavo. Došlo joj je da sanjari i maštala je da se više nitko ne vrati te noći i da njih dvoje ostanu zajedno do svitanja. Dok je muškarac pripovijedao, ona je vidjela

cijeli jedan niz nepovezanih slika i sve su joj se svidjele. Na jednoj je ona plesala s muškarcem uz pratnju glazbe s radija na sredini svratišta. A na drugoj je on spavao s jaknom na ramenima naslonjen na stolić. Možda je i ona spavala. Ili ga je možda promatrala i svako mu malo prolazila rukom kroz kosu. Bilo je to neobično. Možda bi trebala prestati piti. Potom su se otvorila vrata i muškarac se zaustavio. Ušla su dva mladića, a kad su vidjeli da je svratiste prazno malo su se spleli. — Nema nikog? — pitali su. Zena je ustala i rekla da su svi na zavoju kod Torda jer se dogodila nesreća. — Nesreća! — rekli su mladići i razrogačili oči. Zena im je rekla da će ih još sve, ako se požure, zateći tamo. Držala je otvorena vrata dok su oni odjurili i viknula za njima da se paze. Zatim je 157 malo stajala na vratima i gledala osvijetljen prostor oko benzinske crpke i dalje u tamu koja je gutala cestu. Izgledalo je kao da nešto traži. Kad je zatvorila vrata nije više izgledala sretno kao ranije. Muškarac ju je upitao je li zabrinuta za kćer. Svidjelo joj se što joj je pročitao misli. Bio je uistinu neobičan muškarac. — Joj, moja kći... Večeras ste imali prilike uživati u sceni s njezinim ocem? — Događa se. — Ma znam, ali pred svima... — Nemojte o tome misliti. — Ne, hoću reći, jeste li vidjeli kako je bila obučena? — Bila je dražesna. — Znam da je dražesna, ali tako se ne oblači, kad se tako obučeš, tražiš zlo. — Ali noć je Velike utrke, zar ne?

— Da, ali ja se nisam tako oblačila, kad sam bila njene dobi, vjerujte mi. — Možda vama nije trebalo. Zena je to shvatila kao kompliment. I svidio joj se. Tada je krenula prema muškarčevu stolu i lagano pomilovala muškarčev obraz. Ma pazi ti što ja to radim, pomislila je. — Vi nemate djece? — pitala je i ponovno sjela. — Nemam. — Jeste li oženjeni? — Nisam. — Kako to? Nije bilo jasno zašto, ali došlo joj je da postavlja takva pitanja zvonkim glasom, kao djevojčica. Prilično lijepim glasom. Muškarac je odgovorio da nema određenog razloga. Nije se oženio i točka. — Ma kako ne. Uvijek postoji razlog — rekla je žena. — A je li? — Pa dobro, recimo da se uglavnom ljudi žele vjenčati, ali kasnije stvari krenu u krivom smjeru. — Zbilja? — Obično je tako. A što je kod vas krenulo krivim smjerom? Muškarac se počeo smijati. Od srca. Prvi puta se ženi učinilo da je to stvarno on, onakav kakav jest, bez štita i maske. Učinilo joj se da je to 158 ušlo iz nekog tajnog dijela. Onda je ustala, skinula je kuhinjsku pregaču, položila ju na stol i ponovno sjela i nagnula se prema njemu i rekla: — Kakva je bila? Djevojka, kakva je bila? — Zla — odgovorio je muškarac i nasmijao se. — Izvrsno. I što je onda bilo? — Ne mislite valjda da ću vam ispričati cijelu priču... — Naravno da mislim. Zašto ne?

Muškarac se nije sjetio niti jednog pametnog odgovora pa je počeo pripovijedati. Pripovijedao je to na zabavan način, kao da se radi o nečemu što ga više ne dira. Bila je to priča koja se dogodila prije mnogo godina. Zeni je došlo da umre od smijeha kad joj je ispričao prizor u kojem je on nakon mnogo vremena rekao djevojci da je voli, a zatim je veoma ozbiljan, šutke, skinuo majicu i hlače. Ostao je u gaćama i čarapama. Cipele je već ranije izuo. Djevojka se počela smijati i nije se više zaustavila. Kad je uspjela povratiti dah, rekla je neke strašne stvari i ponovno prasnula u smijeh. Muškarac je to pripovijedao i zabavljao se, ali ju je uvjeravao da je u tom trenutku uistinu mislio da će umrijeti. Umrijeti. Rekao je da je to bilo nešto najružnije što mu se ikada dogodilo. Bio sam uvjeren, rekao je, da je bila luda za mnom. — A zapravo nije bila, je li? — Ne znam. Nije baš jednostavno. Ona nije bila jednostavna. — Možda se samo radilo o nervozi. — Da. Možda je imala problema s muškarcima u čarapama i gaćama, ne znam. — I kako je to završilo. — A, to... završilo

je neobično. Rekao je tako lijepim glasom da se ženi vratio prizor s njih dvoje kako plešu nasred praznog svratišta. U prizor je čak dodala da je on malo privija sebi. Ti si luda, rekla je samoj sebi. A opet, da nije nastavio, umrla bi. — Ako mi ne ispričate kako je sve završilo ubit ću se tako da ću se zabiti biciklom u one platane na ravnini. — To vam ne bi nikad uspjelo. — Vi me ne poznajete. Muškarac se nasmiješio. Vidjelo se da mu ne bi pripovijedao tu priču, ali malo ipak bi. — Slušam vas — rekla je žena. Pa ju je ispričao.

— Bilo je to zbog onoga s dnevnikom. Znate, ona je počela pisati dnevnik, u jednom trenutku, koji zapravo nije bio pravi dnevnik. Neke su 159 stvari bile istinite, ali mnoge nisu. Izmišljala ih je. Ne znam kako da vam objasnim. Izmišljala je da je radila neke stvari ili da smo ih radili i bile su to neobične stvari. Postojala je i neka naša skrivena strana, u cijelosti dobro ispričana, čak i najgore stvari. Razumijete, skrivene stvari? — Razumijem. — Sve su te stvari bile napisane. Pisala je gotovo svakog dana i zatim ostavljala posvuda dnevnik. činila je to namjerno, željela je da ga čitam. I ja sam ga čitao. Zatim bih ga vraćao na mjesto. Nikada o tome nismo govorili, ali smo oboje znali. Išlo je tako jedno duže vrijeme. Bilo je to više nego da spavamo zajedno ili vodimo ljubav. Bilo je to veoma intimno, razumijete? — Razumijem. — Za mene je to bilo kao da smo ljubavni par. Ali onda je došla ta večer, ja u čarapama i gaćama i sve ostalo. Nekoliko dana poslije sve je bilo uobičajeno. Ali jednog jutra kad je ona otišla dati sat poduke, uzeo sam dnevnik, a u dnevniku je pisalo da sam ja otišao odanle. Nestao sam bez riječi i ostavio kamion i ključeve na njihovom mjestu i sve glasovire u kamionu. Odmah mi se to učinilo veoma neobično, ali nisam shvatio ozbiljno. Ali danima kasnije ja se i dalje u dnevniku nisam pojavljivao. A na kraju je u dnevniku pisalo da sam otišao zauvijek, da sam dao otkaz i da sam otišao bez riječi. Tada sam shvatio. Učinio sam točno onako kako je pisalo u dnevniku. Otišao sam odande istim putem kako je tamo pisalo i na isti način. Dao sam otkaz u tvrtki i bez riječi sam nestao u nepoznatom pravcu. I tako je završila ta priča. — I niste je više vidjeli?

— Nisam. — Ali to je ludo. — Da vam pravo kažem, mislio sam da će mi ona, nekako, dati do znanja koji je slijedeći korak. Bio sam uvjeren da ona drži sve konce u svojim rukama i da će nas prije ili kasnije spojiti. Sigurno je ostala još koja stranica dnevnika, nakon te posljednje, i ona će je napisati, a ja ću je pročitati. Utuvio sam sebi u glavu da samo moram čekati i da će se ona za sve pobrinuti. Ali nije tako bilo. — Više se nije pojavljivala? — Nije. — Možda vas je tražila i nije vas pronašla. Muškarac se nasmijao. — Možda — rekao je. 160 — Kako možda, jeste li joj ostavili kakav trag, nešto pomoću čega vas je ta djevojka mogla pronaći? — Ne znam, možda jednom, mnogo godina poslije. Jednom sam joj prilikom ostavio nešto, kod mojih, na jedinom mjestu na kojem me mogla potražiti. — I što ste joj ostavili? — Sav svoj život — rekao je muškarac. — Kako to mislite? — Ne, predugo bi trajalo da vam objašnjavam. — Objasnite mi. Muškarac je tada pružio ruku i na čas dotaknuo ženino lice, a zatim je položio na njezinu ruku, na stolu. — Zaista je preduga priča, ne tjerajte me da je pričam — rekao je. Zena je nepomično držala ruku u njegovom dlanu. — Možda to uopće nije bila žena vašeg života. Vjerojatno je bila samo razmažena glupačica i pomalo hladna, zar ne? — rekla je. — Ne, nije bila takva — rekao je muškarac. Zatim je rekao da je ona sigurno bila žena njegova života.

— A zašto? — Zato jer je bila zla. Bila je luda, zla i posve izopačena. Bila je istinita, ako razumijete što želim reći. Bila je cesta puna suludih zavoja i jurila je otvorenim poljem i nikad nije marila da se vrati. Nije znala ni kamo ide. Malo je zastao. — Bila je jedna od onih cesta na kojoj se čovjek ubija. Sjedili su tako i držali se za ruke, a čovjek je govorio nešto o sebi. Nešto što je dolazilo iz daleka, iz točke koja se nalazila duboko u njemu. — Ja nisam imao druge mogućnosti nego da budem dobro dijete. Shvatio sam da je to jedini način da se spasim. činilo se kao da očima traži nešto u zraku. — Ali možda nije tako — rekla je. Zena je izvukla ruku iz njegove. Popravila je uvojak kose na zatiljku. Sve ju je to malo smelo. U tišini, radio je i dalje prenosio polaganu glazbu. Ozbiljno je pomislila da ustane i pozove muškarca da zaplešu. Kako bi spriječila samu sebe u toj nakani, rekla je prvu stvar koja joj je pala napamet. — Vi govorite neobično, hoću reći, neobičnim naglaskom. —

Dugo vremena sam bio izvan Italije, ostao mi je engleski. — Vi znate engleski? — Da, naučio sam ga. 1R1 stvari bile istinite, ali mnoge nisu. Izmišljala ih je. Ne znam kako da vam objasnim. Izmišljala je da je radila neke stvari ili da smo ih radili i bile su to neobične stvari. Postojala je i neka naša skrivena strana, u cijelosti dobro ispričana, čak i najgore stvari. Razumijete, skrivene stvari? — Razumijem.

— Sve su te stvari bile napisane. Pisala je gotovo svakog dana i zatim ostavljala posvuda dnevnik. činila je to namjerno, željela je da ga čitam. I ja sam ga čitao. Zatim bih ga vraćao na mjesto. Nikada o tome nismo govorili, ali smo oboje znali. Išlo je tako jedno duže vrijeme. Bilo je to više nego da spavamo zajedno ili vodimo ljubav. Bilo je to veoma intimno, razumijete? — Razumijem. — Za mene je to bilo kao da smo ljubavni par. Ali onda je došla ta večer, ja u čarapama i gaćama i sve ostalo. Nekoliko dana poslije sve je bilo uobičajeno. Ali jednog jutra kad je ona otišla dati sat poduke, uzeo sam dnevnik, a u dnevniku je pisalo da sam ja otišao odanle. Nestao sam bez riječi i ostavio kamion i ključeve na njihovom mjestu i sve glasovire u kamionu. Odmah mi se to učinilo veoma neobično, ali nisam shvatio ozbiljno. Ali danima kasnije ja se i dalje u dnevniku nisam pojavljivao. A na kraju je u dnevniku pisalo da sam otišao zauvijek, da sam dao otkaz i da sam otišao bez riječi. Tada sam shvatio. Učinio sam točno onako kako je pisalo u dnevniku. Otišao sam odande istim putem kako je tamo pisalo i na isti način. Dao sam otkaz u tvrtki i bez riječi sam nestao u nepoznatom pravcu. I tako je završila ta priča. — I niste je više vidjeli? — Nisam. — Ali to je ludo. — Da vam pravo kažem, mislio sam da će mi ona, nekako, dati do znanja koji je slijedeći korak. Bio sam uvjeren da ona drži sve konce u svojim rukama i da će nas prije ili kasnije spojiti. Sigurno je ostala još koja stranica dnevnika, nakon te posljednje, i ona će je napisati, a ja ću je pročitati. Utuvio sam sebi u glavu da samo moram čekati i da će se ona za sve pobrinuti. Ali nije tako bilo.

— Više se nije pojavljivala? — Nije. — Možda vas je tražila i nije vas pronašla. Muškarac se nasmijao. — Možda — rekao je. 160 — Kako možda, jeste li joj ostavili kakav trag, nešto pomoću čega vas je ta djevojka mogla pronaći? — Ne znam, možda jednom, mnogo godina poslije. Jednom sam joj prilikom ostavio nešto, kod mojih, na jedinom mjestu na kojem me mogla potražiti. — I što ste joj ostavili? — Sav svoj život — rekao je muškarac. — Kako to mislite? — Ne, predugo bi trajalo da vam objašnjavam. — Objasnite mi. Muškarac je tada pružio ruku i na čas dotaknuo ženino lice, a zatim je položio na njezinu ruku, na stolu. — Zaista je preduga priča, ne tjerajte me da je pričam — rekao je. Zena je nepomično držala ruku u njegovom dlanu. — Možda to uopće nije bila žena vašeg života. Vjerojatno je bila samo tazmažena glupačica i pomalo hladna, zar ne? — rekla je. — Ne, nije bila takva — rekao je muškarac. Zatim je rekao da je ona sigurno bila žena njegova života. — A zašto? — Zato jer je bila zla. Bila je luda, zla i posve izopačena. Bila je istinita, ako razumijete što želim reći. Bila je cesta puna suludih zavoja i jurila je otvorenim poljem i nikad nije marila da se vrati. Nije znala ni kamo ide. Malo je zastao. — Bila je jedna od onih cesta na kojoj se čovjek ubija.

Sjedili su tako i držali se za ruke, a čovjek je govorio nešto o sebi. Nešto što je dolazilo iz daleka, iz točke koja se nalazila duboko u njemu. — Ja nisam imao druge mogućnosti nego da budem dobro dijete. Shvatio sam da je to jedini način da se spasim. činilo se kao da očima traži nešto u zraku. — Ali možda nije tako — rekla je. žena je izvukla ruku iz njegove. Popravila je uvojak kose na zatiljku. Sve ju je to malo smelo. U tišini, radio je i dalje prenosio polaganu glazbu. Ozbiljno je pomislila da ustane i pozove muškarca da zaplešu. Kako bi spriječila samu sebe u toj nakani, rekla je prvu stvar koja joj je pala napamet. — Vi govorite neobično, hoću reći, neobičnim naglaskom. — Dugo vremena sam bio izvan Italije, ostao mi je engleski. — Vi znate engleski? —- Da, naučio sam ga. — Vojnici su, na kraju rata, govorili tako. Američki vojnici. Sviđalo mi se to za poludjeti. — To je lijep jezik. — Recite mi nešto. Na engleskom. — Sto želite da vam kažem? — Vi odaberite. Sto god želite. — It's great to be here. — Lijepo. Ponovite. — So nice, you are so nice, and it's so great to be here ivith you. Zena se nasmijala, uzela čašu i otpila gutljaj vina. — Stvarno izgledate kao

Amerikanac, znate? Još jednu, recite mi još jednu. Muškarac se nasmiješio i odmahnuo glavom. — Dajte, recite mi još jednu, samo još jednu, i gotovo. — Ne znam — rekao je muškarac. Onda je rekao Let me kissyou, and holdyou in my arms. Bio je to stih

pjesme koja je odmah poslije rata bila u modi u Engleskoj. — Sto to znači? — pitala je žena. — Znači da je ovo lijepo mjesto i da se čovjek ugodno osječa. žena se nasmijala. Zatim se ponovno uozbiljila. Ali nije se posve uozbiljila. — Ne, recite mi što uistinu znači. — Pusti me da te poljubim i stisnem u naručju. Rekao je to tiho, ali ju je gledao u oči. Zena se nasmijala i nagonski se odmaknula i naslonila na naslon stolice. Zatim je podigla pogled prema jednom od prozora. A potom je ponovno pogledala muškarca i nasmiješila mu se. — Niste pojeli voće. — Nema veze. — Možda je vrijeme da popijemo pićence, što kažete? — Može, to može. — Pićence, dakle. Ustala je i otišla prema šanku. Ostavila je kuhinjsku pregaču na stolu. Dok je hodala zagladila je suknju, na bokovima, brzom kretnjom. Nije uspijevala vlastite misli dovesti u red. Uzela je bocu bez naljepnice i dvije male čaše. Piće je bilo prozirno. Utočila je malo u obje čašice. Zatim je podigla pogled prema muškarcu. 1R9 — Sami je radimo. Obična domaća rakijica, znate. Ali ostala je iza šanka, položila bocu pored čašica. Muškarac je ustao i krenuo prema šanku. Prešao je preko dvorane i otresao mrvice kruha koje su mu se bile zalijepile za hlače. Zena ga je dobro odmjerila, kako još nije do tada. Pogledala ga je da vidi je li lijep. Ali bilo je to teško reći. Lice mu je bilo kao u ostarjelog djeteta i bio je veoma mršav. Bore na licu su mu bile jako lijepe. Možda i usta, dok bi se smiješio. Tko zna koliko ima godina. Bio je pristojan. Prišao je šanku i naslonio se nasuprot ženi.

— Onda, za Veliku utrku — rekao je i podigao jednu čašicu. — Za Veliku utrku, za mene i za vas — rekla je žena. Pogledali su se u oči. Da, bore i također oči, ne boje, ali prijevoj oko očiju. — Bolje je da sad odem u kuhinju. Vratit će se prije ili kasnije — rekla je žena. — Da. — Hoćete li ostati i pričekati svog prijatelja? — Hoću. Valjda hoću. — Ako želite još, slobodno se poslužite — i pokazala na bocu. — Hvala. Zena se nasmiješila, okrenula se i ušla u kuhinju. Stala je kraj štednjaka i počela tražiti šibice. Zaboravila je kuhinjsku pregaču na stolu.Srce joj je snažno lupalo. Podigla je jedan poklopac, pa drugi. Nije nalazila šibice. Onda je vidjela muškarca kako ulazi u kuhinju. Krenuo je prema njoj, polako, nije govorio ništa. Stao je točno pored nje. Zena se okrenula prema muškarcu. On se neobično nasmiješio. — Ako mi dopustite, ovog puta radije ne bih ostao u čarapama i gaćicama. Zena se jako nasmijala, ali potajno, u veoma udaljenom i važnom dijelu svog srca. Stavila je ruke muškarcu oko vrata i položila glavu na njegova ramena. On je položio ruke na njezine bokove. Priljubili su se jedno uz drugo. Zena je osjetila da joj je um bistar kao jutro i da je sve točno onako kako želi. — Ne ovdje, ovdje nas mogu vidjeti — rekla je. Uzela je muškarčevu ruku i odvela ga u ugao kuhinje koji se nije vidio kroz prozor. Zatim je uzela njegovu glavu medu ruke i poljubila ga. Učinila je to zatvorenih očiju.

Muškarac ju je dodirivao, ali oprezno, kao da mu se ne žuri. Najprije grudi, a zatim ispod suknje. Svako toliko bi se snažno priljubili jedno uz 1fW — Vojnici su, na kraju rata, govorili tako. Američki vojnici. Sviđalo mi se to za poludjeti. — To je lijep jezik. — Recite mi nešto. Na engleskom. — Sto želite da vam kažem? — Vi odaberite. Što god želite. — It's great to be here. — Lijepo. Ponovite. — So nice, you are so nice, and it's so great to be here tvith you. žena se nasmijala, uzela čašu i otpila gutljaj vina. — Stvarno izgledate kao Amerikanac, znate? Još jednu, recite mi još jednu. Muškarac se nasmiješio i odmahnuo glavom. — Dajte, recite mi još jednu, samo još jednu, i gotovo. — Ne znam — rekao je muškarac. Onda je rekao Let me kissyou, and holdyou in my arms. Bio je to stih pjesme koja je odmah poslije rata bila u modi u Engleskoj. — Što to znači? — pitala je žena. — Znači da je ovo lijepo mjesto i da se čovjek ugodno osjeća. žena se nasmijala. Zatim se ponovno uozbiljila. Ali nije se posve uozbiljila. — Ne, recite mi što uistinu znači. — Pusti me da te poljubim i stisnem u naručju. Rekao je to tiho, ali ju je gledao u oči. žena se nasmijala i nagonski se odmaknula i naslonila na naslon stolice. Zatim je podigla pogled prema jednom od prozora. A potom je ponovno pogledala muškarca i nasmiješila mu se. — Niste pojeli voće. — Nema veze. — Možda je vrijeme da popijemo pićence, što kažete?

— Može, to može. — Pićence, dakle. Ustala je i otišla prema šanku. Ostavila je kuhinjsku pregaču na stolu. Dok je hodala zagladila je suknju, na bokovima, brzom kretnjom. Nije uspijevala vlastite misli dovesti u red. Uzela je bocu bez naljepnice i dvije male čaše. Piće je bilo prozirno. Utočila je malo u obje čašice. Zatim je podigla pogled prema muškarcu. — Sami je radimo. Obična domaća rakijica, znate. Ali ostala je iza šanka, položila bocu pored čašica. Muškarac je ustao i krenuo prema šanku. Prešao je preko dvorane i otresao mrvice kruha koje su mu se bile zalijepile za hlače. Zena ga je dobro odmjerila, kako još nije do tada. Pogledala ga je da vidi je li lijep. Ali bilo je to teško reći. Lice mu je bilo kao u ostarjelog djeteta i bio je veoma mršav. Bore na licu su mu bile jako lijepe. Možda i usta, dok bi se smiješio. Tko zna koliko ima godina. Bio je pristojan. Prišao je šanku i naslonio se nasuprot ženi. — Onda, za Veliku utrku — rekao je i podigao jednu čašicu. -— Za Veliku utrku, za mene i za vas — rekla je žena. Pogledali su se u oči. Da, bore i također oči, ne boje, ali prijevoj oko očiju. — Bolje je da sad odem u kuhinju. Vratit će se prije ili kasnije — rekla je žena. — Da. — Hoćete li ostati i pričekati svog prijatelja? — Hoću. Valjda hoću. — Ako želite još, slobodno se poslužite — i pokazala na bocu. — Hvala. Zena se nasmiješila, okrenula se i ušla u kuhinju. Stala je kraj štednjaka i počela tražiti šibice. Zaboravila je kuhinjsku pregaču na stolu. Srce joj je snažno lupalo. Podigla je jedan poklopac, pa drugi. Nije nalazila šibice. Onda je vidjela

muškarca kako ulazi u kuhinju. Krenuo je prema njoj, polako, nije govorio ništa. Stao je točno pored nje. Zena se okrenula prema muškarcu. On se neobično nasmiješio. — Ako mi dopustite, ovog puta radije ne bih ostao u čarapama i gaćicama. žena se jako nasmijala, ali potajno, u veoma udaljenom i važnom dijelu svog srca. Stavila je ruke muškarcu oko vrata i položila glavu na njegova ramena. On je položio ruke na njezine bokove. Priljubili su se jedno uz drugo. Zena je osjetila da joj je um bistar kao jutro i da je sve točno onako kako želi. — Ne ovdje, ovdje nas mogu vidjeti — rekla je. Uzela je muškarčevu ruku i odvela ga u ugao kuhinje koji se nije vidio kroz prozor. Zatim je uzela njegovu glavu medu ruke i poljubila ga. Učinila je to zatvorenih očiju. Muškarac ju je dodirivao, ali oprezno, kao da mu se ne žuri. Najprije grudi, a zatim ispod suknje. Svako toliko bi se snažno priljubili jedno uz 163 drugo i ona bi osjetila njegovo mršavo tijelo pod odjećom. Uvukla mu je ruku pod košulju. Pritiskala je bokove o njega u taktu polagane glazbe koja je dolazila iz dvorane. Osjećala je muškarčev dah, smiren, tek malo ubrzan. Nije ni na što mislila. Iznenada se začuo zvuk. Zena je shvatila da je netko otvorio vrata svratišta. Ali nije ona željela biti prva da se odvoji i nije se pomakla. Vrata su se ponovno zatvorila. Ni muškarac se nije pomaknuo. Stajali su i dalje zagrljeni. Samo su se prestali milovati. Muški glas je glasno upitao — Nema nikoga? Zena je znala da je to suludo, ali uistinu nije željela da je prvu obuzme strah. — Nema nikoga?

Bio je to glas koji žena nije uspjela prepoznati. čuli su se koraci muškarca koji je stigao izvana kako prelaze preko dvorane. Zatim se začulo kako se odjednom utišao radio. Glas je još jednom, u tišini, ponovio, Nema nikoga? Tada je žena osjetila kako se muškarac privija uz nju i polaže joj glavu na rame i veoma se jako privija uz nju. Ludi smo, pomislila je. Provukla je ruku kroz muškarčevu kosu i poljubila je, mnogo puta, nježno, kao što se ljube djeca. Zvuk radija se ponovno pojačao, a muškarac je promrmljao nešto što se nije razumjelo. Zena je zamislila kako kruži oko stolova i pokušava nešto naći. Pomislila je na jaknu ostavljenu na naslonu stolice i na svoju kuhinjsku pregaču na stolu. Na voće na tanjuru. Zatim je čula kako se opet otvaraju vrata. Glas je odande je glasno još nešto rekao. — Dakle, nema žive duše ovdje, je li? Potom su se vrata zatvorila. Opet je sve utihnulo. Osim glazbe s radija. Možda je izvana doprlo nešto brujanje pokrenutog motora. Ali vjerojatno je to samo bio odjek Velike utrke. Muškarac je podigao glavu. Pogledali su se u oči. Sada je trebalo smisliti što učiniti. žena je ponovno osjetila onu bistrinu u glavi, poput jutarnjeg povjetarca. Pomilovala je muškarca, pa ga privila uza se, snažno. Muškarac je obukao jaknu i sad je bio pomalo smeten jer bi trebao platiti večeru. Nekoliko se puta hvatao za džep u kojem mu se nalazio novčanik, ali, nakon onoga što se dogodilo to naprosto ne bi bilo u redu. U četvrtom pokušaju žena je prasnula u smijeh i smijala se kao luda te rekla da joj napamet pada mnoštvo

kojekakvih prostih odgovora. 164 — Bilo bi bolje da sam ranije platio, čini mi se — rekao je muškarac, kad su se uspjeli uozbiljiti.

— Sjeti se, sljedeći put — rekla je žena. Ali je požalila što je spomenula sljedeći put. — Nećeš pričekati da se vrate s nesreće? — upitala je. Nije dovršila rečenicu, a već joj je bilo žao i zbog toga. Ali znala je da će od sada pa nadalje biti teško pronaći prikladne riječi, znala je to i tu se nije dalo ništa učiniti. Hodali su kao po jajima sve dok on nije nestao vani, u tami. I muškarac to znao pa je zato rekao da sad uistinu mota ići. žena nije ništa pitala za prijatelja koji je trebao stići, a on ga nije spomenuo. Otpio je još jedan gutljaj rakije i malo su se našalili na račun pića koja se prave kod kuće. Na radiju su u jednom trenutku progovorili o nesreći i rekli su da je jedan vozač otpremljen u bolnicu u teškom stanju. čini se da je pukla guma, u punom zavoju. Dobro je prošlo jer nitko, od publike, nije ozlijeđen. Novinar je rekao da će ovaj događaj ponovno potaknuti raspravu o opasnosti Velike Utrke. — Onda, idem ja — rekao je muškarac. — Kasno je, kamo ćeš ovako kasno? — Ma, nije važno, volim šetati noću. — Ako kreneš prema Utrci, možeš pronaći prijevoz. — Da, možda ću tako učiniti. Stajali su jedno nasuprot drugome, pored vrata. Ona je zakoračila naprijed i poljubila ga nesmotreno i nježno u usta. — Nemoj se izgubiti, vani — rekla je. Muškarac joj je rekao da se neće izgubiti. Zatim joj je rekao da je prelijepa žena. Sto se njega tiče, ona je bila prelijepa žena. Nasmiješila se. Muškarac je otvorio vrata i izašao. Pustio je da se vrata zatvore i udaljio se, ne osvrnuvši se. žena se vratila za stol za kojim je muškarac jeo. Uzela je kuhinjsku pregaču koju je tu bila ostavila i svezak je oko struka. Privukla je dvije

stolice k stolu i stavila ostatke kruha u pletenu košaricu. Uzela je prljavi pribor za jelo i tanjur voća i krenula natrag u kuhinju. Ali je otišla do prozora i bacila pogled prema benzinskoj stanici. Pogledala je uokolo. Nije bilo nikoga. — Sretno — rekla je tiho. Muškarac se udaljio od benzinske stanice. Pomislio je da ima previše svjetla. Krenuo je potražiti polutamu. Namjeravao je ići prema Velikoj utrci, ali kad je u daljini vidio automobilska svjetla koja kruže poljem nije više bio toliko siguran da želi ići tamo. Okrenuo se na suprotnu stranu i učinilo mu se da vidi nekoga, uz rub ceste gdje je počinjala tama. Odlučio je poći u tom pravcu. Kad je prišao bliže, vidio je ženinu kćer kako sjedi na rubnjaku pored ceste. Skinula je cipele i uredno ih položila na travu. I dalje je bila lijepo počešljana, ali se sada koža lica sjajila od malo znoja. — Imate li cigaretu? — upitala je djevojka. — Ne. Ne pušim, žao mi je. Djevojka se ponovno zagledala u tamu ispred sebe. Upitao ju je je li vidjela nekog muškarca da prolazi ovuda, veoma visokog muškarca, koji je izašao iz svratišta. — Velikog i krupnog? — Da, vjerojatno. — Malo pijanog? — Ne znam. Djevojka je iskrivila usta kao da je željela reći da joj se nije svidio. — Otišao je gledati utrku. Nije ni znao što je to, ali je otišao tamo. Muškarac se okrenuo i pogledao prema zavoju, gdje su prolazila svjetla. Zamislio je sve te ljude, prašinu koja se diže pod gumama i jedva primjetan miris izgorjela ulja i benzina. Mogao je čuti, kao da je tamo, žamor svjetine između jednog i drugog prolaska. Znao je

kakvim su glasom djeca izvikivala broj ispisan sa strana automobila i poznavao je ponos očeva koji bi tada izgovarali imena vozača. Sjećao se umora i straha, tišine i buke. Sjećao se svega, jer to nikada neće moći zaboraviti. Okrenuo se prema djevojci i vidio kako tiho plače. — Što je bilo gospođice? — upitao je. Djevojka je nadlanicom prešla preko očiju. Plakala je, tiho, ali su joj se ramena spuštala i podizala, od jecanja. — Sve je to odvratno — rekla je. Muškarac je pogledao oko sebe, a onda ponovno upro pogled u djevojku. — Nemojte tako. — Sve je to odvratno — ponovila je. — Nije istina. — Jest, istina je. 166 Sve je to odvratno, još je jednom rekla. Muškarac je uzeo iz džepa rupčić i pružio joj ga. Uzela ga je i nije se zahvalila. Pritisnula ga je na oči i nastavila plakati. — Trebali biste otići vidjeti Utrku — rekao je muškarac. Djevojka je spustila glavu i ispuhala nos u rupčić. Zatim je rekla da ona mrzi Utrku. Rekla je to pakosno. — Ne može se sve mrziti — rekao je tada muškarac. Djevojka ga je ponovno pogledala, kao da ga je tek u tom trenutku primijetila. —- Što ste rekli? — Ništa, rekao sam da se ne može sve mrziti. Djevojka je oborila pogled. Nije joj više bio zanimljiv. Ili nije razumjela. Muškarac joj je pokušao nešto reći, ali je to bilo teško jer je mladenačka tuga uvijek neutješna, a bol bezrazložna. Zatim je u

daljini začuo zvuk automobila. — Netko dolazi — rekao je.

Cestom su iz pravca Utrke dolazila svjetla automobila, velikom brzinom, prema benzinskoj stanici. Djevojka se okrenula da vidi. žmirkala je jer kroz suze nije dobro vidjela. — Sigurno je to jedan od automobila s Utrke — rekao je muškarac. Dva su se svjetla brzo približavala, izgledala su kao zmijske oči što gmižu u noći. — Idite, požurite, sigurno im treba benzina. Djevojka je ustala i vidjela je automobil kako ulazi pod svjetlo i naglo koči ispred benzinske stanice. Tada je pokupila cipele i, držeći ih u ruci, počela trčati rubom ceste. Dok je trčala, popravljala je kosu. Prešla je nekoliko metara kad se zaustavila i okrenula. U ruci je imala rupčić i podigla ga je. — Nema veze, idite — doviknuo joj je muškarac. Djevojka je ponovno potrčala. Muškarac je izdaleka vidio da je automobil bio srebrni Jaguar, prekrasan. Na poklopcu automobila, crvenom je bojom bio ispisan lijep broj. 111. Nadam se da će djevojci donijeti sreću. Vidio ju je kako stiže na benzinsku stanicu i kako se približava automobilu. Nakon nekog vremena otvorila su se vrata automobila i izašla su dvojica vozača. Gledani iz daljine, činilo se da su elegantno, gospodski obučeni. Tko zna, pomislio je muškarac. Bila bi dovoljna samo jedna prava rečenica pa da djevojka prestane misliti da je sve odvratno. Ali nikad se ne zna kad ljudi imaju volje da kažu prave rečenice. Posljednji je put bacio pogled na benzinsku stanicu, a potom se okrenuo i kročio u tamu. Cesta je išla ravno i gubila se u potpunom crnilu. Muškarac je počeo brojati svoje korake i kad je stigao do 111 počinjao je ispočetka. činio je to zbog djevojke. To su trikovi koji ponekad upale.

Muškarac je umro četiri godine kasnije, uz rub ceste, u Južnoj Americi. Bila je to jedna od onih cesta koje se protežu stotinama kilometara, kroz nigdinu, bez ijednog zavoja. Jedna od onih cesta za koje nitko ne zna gdje zapravo završavaju i gdje su započele. Budući da je muškarac ondje živio, ondje mu se i zaustavilo srce. Epilog Elizaveta Seller, udovica Zarubin, budući da je samoj sebi obećala, godinama je tražila trkaću stazu s osamnaest zavoja, izgrađenu u nigdini i vjerojatno nikad korištenu. Znala ju je napamet i mogla bi je precizno nacrtati, u bilo kojem trenutku i bilo gdje: crtala bi je, povremeno, lijeno, na poleđini nebitnih pisama, ili na posljednjim stranicama knjiga koje ne bi završila. Raspolagala je čudesnim bogatstvom, a trošiti ih na neobične ciljeve nije bio posljednji od njezinih užitaka. Kada bi potpisivala čekove ljudima koji su u svim dijelovima svijeta provodili vrijeme tražeći vijesti o zaboravljenom krugu, voljela je to činiti pred prijekornim očima svojih financijskih savjetnika. Jedan od njih, Nizozemac, upitao ju je, jednog dana, za dopuštenje da joj da sažeti pregled troškova kojima se izložila zbog financiranja te neobične potrage. — Imate moje dopuštenje — rekla je Elizaveta Seller. Nizozemac je otvorio papirić i pročitao iznos koji je bio popriličan. Elizaveta Seller se nije namrštila. Pitala je Nizozemca bi li bio tako ljubazan da izračuna koliko će još godina moći nastaviti tražiti, prije nego što zapadne u bijedu. — Ne radi se o tome — usprotivio se Nizozemac. — Vi, molim vas, samo napravite izračun. Proizašlo je da, otprilike, ima pred sobom još stotinu osamdeset i dvije godine.

— Naći ćemo ga prije — rekla je Elizaveta Seller uvjerljivo. Uopće nije sumnjala u činjenicu da krug uistinu postoji. Upoznala je Ultima i njegov svijet dovoljno da zna da ti ljudi imaju strpljenje kukaca i odlučnost ptice grabljivice. Nisu dobili u nasljedstvo luksuz da sumnjaju i pokoljenjima nitko nije nikada zamišljao da u jednom životu može biti nečega drugog doli života samog: i samo jedne ludosti. Sa sličnim pretpostavkama, ako samo imaš talenta i sreće u životu, ono što želiš učiniti, učinit ćeš. Otkad joj je Florence dala crtež, presavijen osam puta, shvatila je da to nije bio Ultimov prolazni, mladenački san, već smirena odluka 169 odrasle osobe. Ljudi koji su stoljećima mirno krčili zemlju, svake godine, bez sumnje u pouzdanost godišnjih doba, nikad ne bi sanjali da nacrtaju nešto zbog puke želje da to učine, ili zbog slabosti, njima nepoznate, da puste mašti na volju. Bila je uvjerena: Ultimo je najprije izgradio kružnu stazu, a zatim ju je nacrtao. Bila je uvjerena u još nešto: nacrtao ju je za nju. Sve što je trebalo učiniti, bilo je biti strpljiv, i tražiti. U početku ga je tražila u Sjedinjenim Američkim Državama, jer joj se to učinilo najlogičnijim. Porom je svoje ljude poslala u potragu po Južnoj Americi i Europi. Jedne je godine popustila nepotrebnoj romantičnoj ideji i poslala izaslanika u Rusiju. Svako malo stizala su joj iscrpna izvješća o

neobičnim i besmislenim kružnim stazama, napola izgrađenim, posve zaboravljenim ili izbrisanim u bezimenim predgrađima velikih gradova. Ona bi svaki slučaj pažljivo proučavala, čak sa znatiželjom. Otkrila je, kako se često događa, da koliko god da netko ima neobičan i genijalan naum, uvijek postoji velik broj ljudi, diljem svijeta,

koji imaju identičan. čak je bilo moguće pronaći nekoga tko je napravio još nevjerojatniju inačicu te ideje. U Kolumbiji su joj skrenuli pozornost na kružnu stazu na kojoj se, rekli su, čak utrkivao Nuvolari7. Sad su na njoj napravili umjetno jezero. Mirovala je na dvadesetak metara ispod vode i bila nastanjena ribama. Zabavljala ju je pomisao da pošalje ronioce da ispitaju kružnu stazu i naprave crtež. Nije imala osamnaest zavoja i usporedivši ga Ultimovim označenim pravcem izgledala je kao da su je napravila djeca. — Ostavite je tamo — rekla je. Nije tražila grozničavom opsjednutošću kolekcionara, već smirenom pomnošću zanatlije koji pokušava spojiti krhotine razbijene vaze. Nije joj se žurilo, nije imala suparnika, sviđao joj se čin potrage. Bio je to način da bude s Ultimom, i tijekom svih tih godina, jedino što joj ga je sudbina podarila. Netko drugi bi se, možda, pobunio, i podlegao iskušenju da umisli stvarnost kojeg god događaja umjesto te nepostojane liturgije neprisustva. Ali niti na časak nije pomislila da bi možda lakše bilo naći Ultima nego kružnu stazu. Mnogo godina ranije u dnevniku mu je pisala što od njega očekuje i on bi to ispunio. Sada je na njoj bio red. Postojao je crtež i radilo se o tome da je samo trebalo učiniti ono što je na njemu bilo napisano. Nije važno ako se osobe, na kraju, ne uspiju pronaći. Ne izdati jedno drugo, to je važno. Elizaveta Seller je tražila devetnaest godina, tri mjeseca i dvanaest dana. A onda su joj brzojavom iz Engleske javili da kružna staza s osamnaest zavoja, koja po svemu odgovara crtežu što im ga je poslala, leži napola uništena na močvarnom zemljištu Sinnigtona, malog mjesta u Yorkshireu. Priložili

7 Nuvelari - Tazio Nuvelari popularni talijanski motociklist i automobilist, nadimak mu je bio // campionissimo delte due ruote (Prvak na dva kotača) 170 su i zračne snimke. Elizaveta ih nije željela niti pogledati. Otputovala je istoga dana, sa sedam kovčega, s troje slugu, prekrasnom djevojkom koja se zvala Aurora i jednim mladim Egipćaninom. Upraviteljici svoje ladanjske kuće rekla je da ne zna kada će se vratiti. Ali je zamolila da se svakodnevno u vazu stavlja svježe cvijeće i da se puteljci u vrtu stalno čiste od otpalog lišća. Otišla je ne okrenuvši se. Imala je šezdeset i sedam godina, jer je svih tih godina mnogo proživjela i nije umirala. Njezin engleski zastupnik bio je neki mršavi čovječuljak koji se zvao Strauss. Kao mladić je, poslije rata, osnovao je istražiteljsku agenciju s jednim svojim školskim drugom, ljepuškastim, ne previše oštroumnim tipom. Nakon nekoliko godina školski je drug nestao i odnio dvije najpraznije stvari poduzeća: tajnicu i blagajnu. Sada je na vratima agencije pisalo samo jedno ime. Strauss. Engleska je vrvjela automobilskim trkaćim stazama jer tamo stroga ograničenja brzine nikako nisu išla u prilog uličnim utrkama. Strauss je krenuo diljem zemlje, susretao se s najčudnijim ljudima i izdržao beskonačna istraživanja staza koja mu nisu govorila ništa. Nije bio vozač i obično je u automobilu povraćao. Da ne gubi vrijeme, izvještio se da odmah, u početku, kaže da ga zanimaju samo kružne staze s osamnaest zavoja. — Vi ste to zamijenili s golfom — rekao mu je jednom prilikom neki škotski vozač, za kojeg je bilo posve jasno da je homoseksualac. Ť— I radi se o rupama, a ne o zavojima — dodao je.

Neke su kružne staze još bile u upotrebi, mnoge druge su pretvorene u parkirališta ili odlagališta. Cesto su bile tek uspomena, koju su zamijenile stambene zgrade pune radnika i djece koju treba presvući. čak i kad je bilo posve beznadno, Strauss bi sve bilježio i slao iscrpna izvješća na rimsku adresu Elizavete Seller. Nikada s njom nije izravno razgovarao i nije imao pojma zašto ruska gospoda ima tako prijeku potrebu da nade kružnu automobilsku stazu. Kako mu je mašta bila ograničena, zamislio je ekscentričnu milijarderku koja se željela ubaciti u biznis s utrkama. Ali jedne večeri, malo se opio i pao mu je napamet umjetnik, vjerojatno avangardni koji je klesao kružne staze, kao da su kipovi. Doduše, nije imao preciznu ideju što znači riječ avangarda. U Sinnington je stigao slučajno, po naizgled neupotrebljivu naputku nekog taksista iz Liverpoola. Taksist je govorio mnogo i želio je znati čime se on bavi. — Imam istražiteljsku agenciju — rekao

je Strauss. — Sjajno! Tražite ubojicu? 171 — Ne, trkaću stazu. Pokazalo se da se taksist borio u ratu, u zrakoplovstvu. Jednoga ga je dana obuzela vojnička nostalgija pa se vratio na pistu s koje je mnogo puta uzletio u godinama kad je bio junak, a ne gubitnik. Pista je i dalje bila tamo, ali sve se ostalo veoma promijenilo. Napravili su nešto bez smisla, što je ipak sličilo na trkaću stazu. Strauss je prošao uzduž i poprijeko Ujedinjenim Kraljevstvom i više nije znao što da smisli kako bi opravdao troškovnik što ga je redovito slao u Italiju. Uzeo je ime mjesta. Kad je stigao u Sinnington kišilo je i puhao je sjeverac bez milosti. Popeo se na brežuljak i bacio pogled oko sebe. Malo se dalo razaznati, ali nesumnjivo je postojao neki znak kružne staze.

Pitao je u selu, znaju li štogod o tome. U tom kraju ljudi nisu bili raspoloženi za čavrljanje, a Straussu se na licu nepogrešivo vidjelo da je policajac. Ali nekome se omaklo da je bio tu neki luđak, prije mnogo godina, koji je kupio zračnu luku i nešto je od nje napravio. Strauss je pitao sjećaju li se imena luđaka. Netko je rekao da je bio Talijan. — Zvao se Primo8, ili tako nešto — rekao je, neuvjerljivo. Elizaveta Seller je izašla iz automobila i nastavila pješice i popela se na brežuljak s kojeg je moguće nešto vidjeti. Pratio ju je samo Strauss i inženjer iz mjesta koji je imao lijepo ime. Zvao se Bloom. Sunce je sjalo. Hodala je i nije dizala pogled jer nije htjela pokvariti iznenađenje. Nije se previše zanosila s onim što će naći, ali je znala da je crta obzora, pred njom, ista ona koju su prije mnogo godina vidjele Ultimove oči. Bila je to lijepa polazna točka. Stigli su na vrh brda i okrenuli se prema polju. Neko su vrijeme stajali u tišini. Potom je inženjer, koji se pripremio, rekao ono što je znao. — Ovo je močvarno tlo. Treba biti lud da se ovdje prihvati da išta izgradi. Elizaveta Seller se suzdržala od komentara. Inženjer je nastavio. — S vremenom je voda progutala velik dio toga. Na onom dijelu koji vidite, prije šume, tlo je popločano opekom. Tamo je nešto ostalo. Ali tamo gdje je bila utabana zemlja, sve je progutalo blato. Zatim je pokazao na malo iskošen brežuljak na kojem se nazirala tamna cesta. — Neki su dijelovi iskreno iznenađujući. Brežuljak je umjetan, oslanja se na drvenu konstrukciju. Nije dobro postavljen, ali se održao. Strauss je zakoračio naprijed. Imao je nešto reći. 8 Primo (tal. prvi)

17? — Upravo me taj brežuljak uvjerio. Isti je kao na crtežu, i vjerujte mi da nema mnogo pista sa sličnim uzvišenjima. Elizaveta Seller je potvrdila kimanjem glave. Zatim je nešto tiho rekla što se nije dobro razumjelo. — Molim? — pitao je inženjer. — Idite naprijed — rekla je Elizaveta Seller i nastavila nepomično gledati prirodu. Inženjer je rekao da su neki zavoji bili izdignuti i da velikim dijelom staza sada prolazi ispod razine močvare, ali je dovoljno razvidna. Pokazao je na bijelu crtu koja je ocrtavala širok, blag zavoj i objasnio da su tamo pokušali staviti podlogu od kamenja i šljunka, tehnikom koja se koristila 20-ih godina. Tako su željeli riješiti problem prašine. Rekao je da mora da je to, sa strogo tehničke točke gledišta, zasigurno bila pista na kojoj je bilo nemoguće voziti. Previše zavoja, nije bilo pravog ritma i, iskreno, neki su dijelovi izgledali izrazito opasno. Možda bi se s današnjim automobilima moglo voziti, rekao je, ali s ondašnjima je bilo nemoguće. Dodao je da je tražio u arhivima novina, ali nije bilo nikakva dokaza da se na toj stazi ikada održala utrka. Moguće da su je izgradili pa napustili, a da je nisu nijednom iskušali, rekao je. Zatim je zašutio. Elizaveta Seller je napravila nekoliko koraka naprijed. Najzad je zavladala tišina. Gledala je ostatke piste koji su na nekoliko mjesta izranjali iz močvare. Shvatila je da nije pogriješila niti u vezi s Ultimom niti u vezi sa samom sobom. Pomislila je na dvoje mladih, koji su se potucali cestama Amerike u teretnom vozilu krcatom glasovirima i vidjela ih je čiste i snažne, kakvima ih nikada ranije nije vidjela. Sada je znala da je, koliko se god cijela zemlja trsila da zamuti svaki obzor, njihov put bio zacrtan i

jednostavna, i krajnje čist. Mnogima je izgledalo kao ludost, ali bio je to samo precizan potez, otrgnut kaosu događaja i u isto vrijeme završen. Ne postoji ništa, pomislila je, ništa kao biti ovdje, u ovom trenutku. I dovesti svijet u red. Stajala je dugo i promatrala. Bilo je toliko toga što je samo ona mogla vidjeti. Bilo je to kao da čita pismo napisano jezikom koji poznaju samo dvije osobe na svijetu. Na kraju je zapuhao hladan povjetarac, ni od kuda i pomislila je da je vrijeme da pođe. Još

jednom je pogledom obuhvatila Ultimov san, a onda se okrenula. Dvoje je ljudi stajalo nepomično, sa svečanim izrazom na licima. Oni nisu znali, ali još je nešto trebalo učiniti, pa da se uistinu sve postavi na svoje mjesto. Elizaveta Seller se približila inženjeru i izvadila iz torbe velik papir, presavijen osam puta. Pružila mu ga je. — Isušite ovu jebenu močvaru i obnovite ovu kružnu stazu. želim da bude ista kakva je bila. Inženjer je posjedovao engleski aplomb^ i dičio se da ga ne gubi ni u najtežim trenucima. — Nisam siguran da sam razumio — rekao je. Elizaveta Seller ga je pogledala onako kako bi pogledala lokvu rigotine u predvorju hotela s pet zvjezdica. — Rekla sam da ćete izvući ovu stazu i napraviti da bude ista kakva je bila i učinit ćete to u tri mjeseca, pa makar to bila posljednja stvar koju ćete učiniti. Straussu, istražitelju, omaknuo se tihan krik. Ima već podosta kako je izgubio vezu s nekim svojim mladenačkim snovima i sad mu se činilo da život nije drugo do dostojanstveno ograničavanja štete. Izraz lica ruske milijarderke u njemu je nanovo izazvao nešto za što više nije znao ni nazvati. Vjerojatno će se večeras napiti i reći gospodi MacGovern da ima guzu koja dovodi do ludila.

Elizaveta Seller se spustila s brežuljka i komentirala nepopravljivu zapuštenost engleske prirode. Inženjer ju je slijedio, nekoliko koraka iza nje i tražio u sebi formulaciju kojom bi iskazao svoju zaprepaštenost. Kad su stigli do automobila skupio je hrabrost. — To je ludost — rekao je kratko. — Vi nemate pojma o tome što bi zaista bila ludost — odgovorila je Elizaveta Seller, glasom kojim se obično izražava sućut. Inženjer se osvetio i rekao ono što misli. — Nikada se nitko neće utrkivati po ovakvoj pisti. Strauss, istražitelj, zakoračio je naprijed, jer nije namjeravao propustiti odgovor. — Ja ću se utrkivati i to je dovoljno — rekla je Elizaveta Seller. Cijena radova bila je veoma visoka i trajali su šest mjeseci i dvadeset i sedam dana. Bilo je to mnogo više od predviđenog, ali inženjer Bloom je uspio dokazati da raditi brže nije ljudski zamislivo. Osim ako ne angažirate Supermena, pojasnio je. Prema njegovim parametrima ovo je bila duhovita rečenica. Prilično duhovita, čak. Elizaveta Seller se smjestila u luksuzan hotel udaljen trideset dvije milje od staze i odatle se više nije micala. Nije željela vidjeti gradilište niti je pokazivala zanimanje za turistička mjesta kojih u okolici nije nedostajalo. Provodila je dane u šetnji hotelskim vrtovima ili smireno piljeći u prazno, sjedeći u naslonjaču od vrbova pruća, na verandi. S rukama u krilu, sakri9 aplomb - {eng. sigurnost, samopouzdanje) venim ispod šala od indijske svile, uživala je svirajući Schuberta, a da to nitko nije mogao znati. Dijelila je sobu na posljednjem katu s mladićem i djevojkom koji su došli s njom. Osoblje hotela nije propustilo da strogo osudi menage tog tipa, ali napojnice Elizavete Seller su bile goleme i

nakon nekoliko tjedana i prag srama, medu hotelskim zidovima i u cijelom mjestu se pokazao iznenađujuće fleksibilnim. Na kraju su svi zavoljeli staru gospodu koja je govorila odrješito, ali su joj kretnje bile blage i činilo se da je lišena svake melankolije. Mnogi su bili uvjereni da je tamo zbog posla, i govorkalo se da će niknuti veličanstven kazino, kraj staze. Ali starci koji su danju špijunirali gradilište i stajali naslonjeni na metalne mreže, sumnjali su da ona zapravo, u toj močvari traži blago. Na neki način i nisu bili daleko od istine. Jednoga dana, Strauss, istražitelj, rekao joj je da barem njemu, koji je pronašao tu stazu, može reći zašto je toliko zanima ta besmislena zbrka zavoja po kojima je nemoguće voziti. — Nije to kružna staza, to je život — pobjeglo joj je. Strauss nije raspolagao ni maštom niti optimizmom potrebnim da izvede nekakav zaključak. — život? — upitao je. Na trenutak je Elizaveta Seller bila u napasti da mu sve ispriča, od početka do kraja, bez obzira na sve. Privlačila ju je perfidna pomisao da zgrozi skučenu dušicu tog čovjeka i da mu otkrije kako duboka može biti strast, a sudbina istančana. No odmah se pokajala zbog svoje drskosti i pokušala se sjetiti da svi ljubavnici vjeruju da su jedinstveni, a nitko to nije. Uložila je puno napora, ali uspjela se prisjetiti. — Jesam li vam rekla da ste pljunuta Gloria Swanson? — rekla je. Inženjer Bloom se 7. svibnja 1969. pojavio pred njezinim stolom za vrijeme doručka i rekao joj, ne bez oštrog uboda, da je kružna staza gotova. Elizaveta Seller mazala je maslacem prepečenu krišku kruha. Odložila je nož i podigla pogled prema inženjeru. Sažalila se, jer je radio kao mazga da izgradi nešto za što nikada neće saznati što je.

— Dugujem vam ispriku, inženjeru Bloom — rekla je. Bloom se naklonio. — Bila sam prema vama nepotrebno oštra. Ne mogu reći da mi je žao, ali priznajem da je to bila posve bezrazložna oholost. Zapravo vam dugujem veliko priznanje. Bloom se još jednom naklonio. — Vi ste mi upravo poklonili jedan od najljepših dana u mom životu. Odmah je primijetila da to nije bilo posve točno. 175 — Koliko god pojam pokloniti tehnički baš nije najprikladniji — dodala je. Provela je dan kao da se radi o običnom danu. Navečer se zatvorila u svoj salon i iz torbe izvadila stari dnevnik u kožnom uvezu. Listovi su mu bili rasparani i malo su štrcale, a ona ih je strpljivo vraćala na mjesto. Zatim je počela čitati i pročitala je sve od početka do kraja. Bez žurbe. Kad je došla do posljednjeg retka, zatvorila je dnevnik i dugo ostala tako, u tišini noći i razmišljala. Zatim je otišla do pisaćeg stola, uzela naliv-pero, ponovno otvorila dnevnik na prvoj praznoj stranici i počela pisati. Pisala je satima, niti jednom se nije ispravila ili izbrisala nešto, jednostavno je pisala kako joj je dolazilo. Koliko je dugo, pomislila je, imala potrebu da piše o ovoj priči. Otkucala su već dva ujutro kad je primijetila da joj se sretan umor spustio na vjede. Napisala je još jedan redak, nasmiješila se, a potom zatvorila dnevnik i vratila ga u torbu. Zaspala je u naslonjaču i nije se niti presvukla. Kad ju je probudilo jutarnje svjetlo, odlučila je da sve napravi u tišini, da ne probudi dvoje mladih koji su spavali. Oprala se, našminkala i obukla elegantno odijelo, prikladno za ovu priliku, koje je ponijela od kuće. Bilo je muškog kroja i to je bilo neizbježno imajući u vidu za što će ga upotrijebiti. Ali mu nije

nedostajalo ni raskoši ni smjelosti večernje haljine. Izašla je iz sobe nečujno, pojavila se u dvorani za doručak i zatražila bijelu kavu i rekla da ništa neće jesti. U dvorani je samo bio francuski par koji je raspravljao o tobožnjoj nadmoći engleskih džemova. Kad je izašla iz hotela, našla je Straussa kako je čeka. Obukao se elegantno i imao je previše briljantina na glavi. Elizaveta Seller je pomislila da izgleda kao Gloria Swanson kojoj su izlili na glavu čašu želea. Imala je na raspolaganju mnogo vremena da se pripremi za taj dan i nije zanemarila niti jedan detalj. Naravno da nije namjeravala osobno voziti automobil, ali joj se i ideja da to povjeri svom uobičajenom šoferu učinila neprikladnom. Neko vrijeme je mislila na pravog vozača, ali potom se sjetila nepotrebnih komentara o neobičnosti piste. Na posljetku se odlučila za probnog vozača. Tražila je mladog i ako je moguće, ne ružnog. Strauss joj ga je pronašao. Sto se tiče automobila, znala je da ne može izabrati bilo koji. Ove moderne je instinktivno odbacila, uvjerena da, s točke gledišta, da tako kažemo, stilističke, ne bi bili primjereni. Pokušala se sjetiti je li Ultimo ikada iskazao sklonost ka nekom određenom modelu, ali istina je da on gotovo da automobile nije vidio i držao ih je za neznatne dodatke ljepoti ceste. Na kraju se odlučila za Jaguar XK120. Bio je to veličanstven dvosjed, kabriolet, što ga je bila kupila 1950. U to je vrijeme tek bila ponovno počela živjeti i medu besmislenim stvarima koje su joj se učinile potrebnim učiniti, bila je i ta da sudjeluje u utrci luđaka, 1 7R koja se odvijala u Italiji i zvala se Mille Miglia. Vozili su je profesionalci, ali i amateri. Utrkivali su se na običnim cestama, svakodnevno. Ona je kupila Jaguar i izabrala je kao suvozača ruskog plemića, udovca, koji je imao sportsku

prošlost. Na kraju joj se to toliko svidjelo, da je zadržala automobil nakon utrke, za uspomenu. Bio je srebrne boje. Na poklopcu motora automobila i sa strane bio je ispisan broj crvenom bojom. Bio je to lijep broj. 111. U pravom trenutku učinilo joj se da je to pravi automobil za Ultimov krug. Dok se još na gradilištu revno gradilo, poslala je da ga dopreme, brodom, iz Italije. Pronašla ga je tog jutra, na pravocrtnoj startnoj liniji, sjajnog i blistavog. Na mjestu vozača sjedio je probni vozač. Zaustavljenog na svoja četiri kotača, sjajnih guma. Divota, pomislila je. Straussu i Bloomu je rekla da ustanu i uputila se prema Jaguaru. Nije bilo svjedoka ni publike, tu je bila jasna. Dala je znak probnom vozaču da mu da do znanja da će se sama voziti i sjela je na prazno mjesto od crvene kože. Zatvorila je vrata i uživala u mehaničkom paljenju koje je osigurala vrijedna engleska tehnologija. Okrenula se prema probnom vozaču. — Prekrasan dan, zar ne? — Kao da nismo u Engleskoj. — Mladiću, odakle ste? — Iz Francuske. S juga. — Lijep predio. — Jest, gospodo. Elizaveta Seller ga je pažljivo pogledala. U mislima se zahvalila Straussu. Zapravo je pronašao momka koji uopće nije bio loš. — Vi ste probni vozač. — Jesam gospodo. — Kakva je to vrsta

zanimanja? Mladić je slegnuo ramenima. — Posao kao i svaki drugi. — Da, ali što točno radite? — Zapravo, vozimo automobile dok ne stanu. Prelazimo tisuće kilometara i zapisujemo sve što se događa. Kad stane, gotovi smo. — Ne izgleda baš uzbudljivo.

— Ovisi. U tvornici je gore. — U pravu ste. čuli su se samo njihovi glasovi, usred tog velikog ništavila. Sličilo je na praznu i otkrivenu katedralu. — Jesu li vam rekli što ćemo sada učiniti, mladiću? — Mislim da jesu. 177 — Ponovite, ukratko. — Krenut ćemo i voziti se. I zaustavit ćemo se kad vi kažete. — Savršeno. Jeste li već isprobali stazu? — Nekoliko krugova. Malo je neobična. Ne izgleda kao trkaće staze. — Nego? — Prije sliči na crtež. Kao da je netko želio nacrtati nešto u prirodi. — U pravu ste. — Vi imate pojam tko je to napravio i zašto? Elizaveta Seller je oklijevala nekoliko trenutaka. Pogledala je mladićevo lice. Imao je crne oči i lijepa usta. Šteta što je sad prekasno. — Ne — rekla je. Potom ju je upitao želi li samo proći trasu ili bi radije da to učine brzo, kao da su na pravoj utrci. Vozite što brže možete, rekla je, i zaustavite se samo kad vam dam znak. Dao je znak da je razumio, ali je dodao još nešto. — Moram vas upozoriti da staza nije pretjerano sigurna, osobito pri velikoj brzini. — Da sam željela biti na sigurnom, ostala bih kod kuće i radila origami. — U redu. Krećemo? — Samo čas. Elizaveta Seller je zaklopila oči. Pokušala je zamisliti Ultima, kako sjedi za upravljačem, jednog dana prije mnogo godina, na startu svoje kružne staze. Motor u praznom hodu, u tišini prirode. Bez ijednog svjedoka, ijedne žive duše.

Samo on i tih osamnaest zavoja, destilat cijelog života. — Evo me, Ultimo — pomislila je. Trebalo mi je dosta vremena, ali evo me. Učila sam. Stazu poznajem napamet i sve bilješke koje si zapisao, za svaki zavoj, mogla bih izreći naizust. Sve će biti dobro, i ja ću se izgubiti u tvome životu, onako kako si ti želio. Sunčano je. I nema izgleda za pogrešku. Otvorila je oči. — Sad možemo krenuti — rekla je. Nije bilo uvoda, niti pravog početka: automobil je odmah jurnuo, takvom brzinom u kojoj se širina piste svela na zategnutu strunu koju treba čvrsto držati između kotača. Na kraju ravnine Elizaveta Seller je pomislila da sve završava prije nego što je započelo i da će se razletjeti u prirodi, kao pomah-nitali metak. Već je bila mrtva kad je Jaguar, čudesno, naišao na dug i uzak zavoj ulijevo. Sjurio se u nj i Elizaveta je teškom mukom uspjela shvatiti da će se spasiti na zaobljenom dijelu Ultimova U, kao što joj je napisala, Florence, crvenom bojom, na kartonskoj kutiji, tajni svog djeteta. U biti je 17fi zamislila nešto spokojnije. Kao što se intelektualcu sviđa da vidi kako se podudaraju predmet i njegov opis. Nije razmišljala o brzini. Sad je sve bilo naprasno, brzo i brutalno, veoma vruće i opasno. Nije bilo rasuđivanja. Samo osjećaj. Gotovo bez daha uletjela je iz jednog zavoja u drugi, kao u provaliju, i otkrila da ne čita Ultimov život, već ga živi, u ludom ritmu. Sve što je znala bilo je tu, ali automobil je išao brže od njezina mozga i uvijek bi stigao prije, tako da je sve bilo iznenađenje i udarac u srce. Uspela se serpentinama na Colle Tarso kao da su koraci brutalnog tanga, spuštala se zaprepaštena vratom prelijepe žene i poput dugog udaha prešla

je blag zavoj na čelu starog matematičara koji je tražio svog sina. Nije ni primijetila, a našla se na Piassabenskoj udolini, i vrisnula pri skoku, i shvatila što znači biti ravnodušan i urlati svoje ime dok te zemlja ispaljuje put neba. Odmorila se na dugoj ravnini koja je Ultima vodila do bolnice, k njegovu ocu, i koja joj je, na čas, ostavila istinski utisak da će sve sada biti pod kontrolom. Ali ponovno joj je oduzeo dah blag i izduženi S iz presjeka vilice koju je Ultimo spasio od nesreće za vrijeme povlačenja i izabrao kao jedini zavoj, cijelog jednog rata. Svladala je zavoje koji su bili hrpti životinja, kutovi osmijeha i zalasci sunca. Postala je rukavac rijeke i znak na jastuku, i na čas je bila žena koja putuje u tajnosti, u prvom automobilu što će ga taj dječak vidjeti. Uspela se na kobilicu broda, na kralježnicu američkog mjeseca i na zaobljen dio jedra na udaru vjetra Temze. Bila je i metak i hitac, nezamislive brzine, sve dok se nije našla pred posljednjim zavojem, onim koji je na crtežu bio objašnjen jednom jedinom, jednostavnom riječju. Elizaveta. Toliko se puta pitala kakve veze ima ona s tim tako jednostavnim i bezličnim zavojem. Na vrijeme je uspjela shvatiti, očima, ono što se odjednom osjetilo kako se strovaljuje odozgo, s automobilom koji se uspinjao na blago iskošen zid, a potom, izbačen centrifugalnom silom, izveo ljupku akrobaciju četiri gumena kotača polegla uz paraboličan zavoj. Elizaveta je osjetila kako sva težina nestaje, shvatila je

da leti, a da se nije odvojila od zemlje. Bilo je nemoguće disati. Ali ona je tiho rekla, nasmiješivši se: — Kakav pokvarenjak! Zatim je osjetila kako zavoj nestaje na ravnini s koje su krenuli, tako blago kako u životu nije bilo zamislivo. čas i ponovno je bila u Ultimovom prekinutom udahu, na toj zrakoplovnoj pisti, pod udarcima mučitelja, među zatvorenicima, gdje je

sve započelo. Nije se pomaknula. Pustila je da automobil ponovno krene u užas i da se na kraju suoči sa zavojem u obliku slova U, crveno obojenog, na kartonskoj kutiji. Automobil je i dalje kružio u vremenu koje niti jedna kazaljka nije nikada izmjerila. Elizaveta nije izbrojala koliko je puta vidjela ciljnu ravninu, ali je 179 primijetila da se polako odvija ono što joj je Ultimo često pokušavao objasniti. Osjetila je kako postupno svaki zavoj nestaje u nelogičnom redu jedne jedine kretnje, i u vlastitom je umu pronašla trkaću stazu koja pripada samo njoj. Usred brzine, pronašla je savršenstvo jednostavnog prstena. Pomislila je tada na beskonačan kaos svakog života i na najfiniju umjetnost stvari koje se znaju izraziti u jednom jedinom, savršenom obliku. I shvatila je što nas to gane u knjigama, u pogledu djece, u osamljenim stablima usred polja. Kad je primijetila da je otkrila tajnu tog crteža, zaklopila je oči i vidjela Ultimove kako se smiješe. A onda je dotaknula ruku mladića koji je vozio. Automobil je usporio kao da se odvojio od nevidljive sile koja ga je dotle vukla. Prešao je još, zbog pritiska, dva zavoja, koja su ponovno u toj drevnoj tromosti, počela sličiti na zavoje. Zatim, kad su stigli na pravocrtnu liniju, automobil se zaustavio. Mladić je ugasio motor. Vratila se tišina za koju se mislilo da je zauvijek izgubljena. Elizaveta Seller je popravila odijelo, izgužvano od vjetra i brzine. — Bravo— rekla je. — Hvala. — Bili ste veoma hrabri. Izašla je iz Jaguara i uputila se polaganim korakom prema dvojici muškaraca koji su je čekali na brežuljku. Odjednom je izgledala umorno i možda čak neodlučno. I sama je to primijetila, ali nije

joj se dalo prikazivati drugačijom no što jest. Polako se penjala na brežuljka, jer je razmišljala. Po prvi put je osjetila jaku želju da stisne Ultima u naručju i da ga dodoruje i da osjeti njegovo tijelo. Ništa mi nije važno, pomislila, želim samo to. želim nešto što je izgubljeno, rekla je samoj sebi. Kad je stigla do inženjera Blooma, Elizaveta Seller se nije niti zaustavila. Nastavila je hodati i pokazala je na stazu samo rekla, bespogovornim tonom: — Uništite je. Inženjer Bloom se u tih šest mjeseci promijenio. — Kako želite, gospodo — rekao je. Elizaveta Seller umrla je jedanaest godina kasnije, na obali jednog jezera u Švicarskoj. Bilo je to jedno od onih jezera koja izgledaju kao nacrtana rukom kirurga, kao lijek na zemlji. Ujedno od onih jezera za koje nitko ne zna donose li smiraj ili bol. Elizaveta Seller je tamo živjela, pa joj se tamo i zaustavilo srce. Napomena Možda ne bi bilo loše zbog mojih najpažljivijih i najznatiželjnijih čitatelja, pojasniti da su u ovoj knjizi - kao i u svim mojim knjigama povijesne činjenice gotovo uvijek točne ili barem takvima žele biti i žive u suživotu s izmišljenim detaljima koje sam tu i tamo posijao. Tako, primjerice, priča o Itali odgovara istini, ali gospodin Gardini je spoj nekoliko različitih pionira, to jest izmišljen lik. Ouverture pripovijeda o utrci koja se uistinu dogodila, ali sadrži i mnoge priče koje su od nje stvorile legendu. Sto se tiče Kobarida, izmišljati nisam morao ništa jer je tamo stvarnost nadmašila bilo kakvu maštu. Vojna baza u Sinningtonu nije nikad postojala, ali su mnoge poput nje zaista postojale i često su u vrijeme mira pretvarane u automobilističke piste. U tvrtci Steinway & Sinovi

su zaista mislili da će mehanički glasoviri potisnuti klavire pa su i razradili plan prema kojem su slali učitelje klavira da poklanjaju satove poučavanja: ipak, ne mogu jamčiti da se to odigralo na način i u vrijeme opisano u knjizi. Mogao bih nastaviti ovako, ali važno je shvatiti da je Povijest, na ovim stranicama, malo manje stvarna od one koja se vidi na History Channelu, ali je stvarnije od one u »Sto godina samoće«. (Uostalom, granica između povijesnog opažanja i izmišljanja često poprima nadrealne obrise. Kad sam pisao Svilu izmislio sam ime mjesta u kojem su živjeli glavni likovi tako što sam spojio dva imena koja sam našao na karti. Stvorio sam Lavilledieu. Nekoliko godina kasnije, pisao mi je gradonačelnik mjestašca na jugu Francuske. Mjesto se zove Lavilledieu. U pismu mi je gradonačelnik objasnio da su u 19. stoljeću, u tim krajevima, živjeli od uzgoja dudova svilca. Pozvao me čak fc da otvorim njihovu novu općinsku knjižnicu. Naravno da sam

otišao. Taj | mi je dan ostao prekrasan u sjećanju. Drugom prilikom mi se dogodilo \ da mi je čitateljica iz Engleske pisala da je u jednom od likova u Oceanu i more prepoznala sestru koja je davno nestala bez traga. Bila je uvjerana da sam je ja upoznao i da sam napisao njezinu priču. Pitala me bih li joj mogao pomoći da je pronađe. Napisati odgovor, u ovakvim slučajevima, I može potrajati tjednima). 181 Što se tiče sestara, želio bih još nešto reći. Pet posto autorskih prava od ove knjige neće završiti u mom džepu već u tek osnovanom udruženju koje se zove CasaOz. Brinu se o djeci s teškim i neizlječivim bolestima i o njihovim obiteljima. Pronalaze načine da svima njima pomognu da teško razdoblje života prožive na što je moguće

ljudskiji način tako: Ako želite saznati više, možete posjetiti stranicu: www.casaoz.org Što se mene tiče, ja bih najradije da ne znam da postoje teško bolesna djeca, to je nešto što me ispunja užasnim strahom. Ali jedna od utemeljiteljica CaseOz je i moja sestra. Ona je prošla kroz sve to i zna. Nagovorila me da izvučem glavu iz pijeska. Uglavnom, pouzdajem se u one koji liječe rane koje poznaju izbliza. Depresivne psihoanalitičare, urologe koji neprestano odlaze na zahod, i slične osobe. Zbog toga mi se ideja da pomognem CasaOz učinila dobrom. I to je sve. Zahvale Posebno zavaljujem Donatelli Biffignandi. Velikodušno je i zapanjujuće stručno odgovarala na sva moja pitanja o automobilima, utrkama, vozačima. A to je još najmanji dio. Ono zbog čega sam joj uistinu zahvalan jest to što je pred mene iznijela fotokopiju jednog svog članka o utrci Pariz — Madrid iz 1903. »Možda bi vas moglo zanimati«, rekla mi je u tipično savojskoj izjavi (Donatella Biffignandi vodi knjižnicu Muzeja automobila u Torinu). Sve u svemu, da nije bilo nje ova bi knjiga počela na 23. stranici i bila bi to najgora knjiga. Dakle, još jednom vam velika hvala, profesorice! Među mnogim knjigama, koje su mi pomogle da pišem o ratu i automobilima, volio bih izdvojiti dvije, kojima se divim i štujem ih. Knjiga »Cuori e motori« Daniela Marchesinija prekrasan je tekst, zbog koje sam po prvi put pomislio da napišem roman o automobilskim utrkama. Iz romana »II rumore sordo della battaglia« Antonija Scuratija saznao sam za izvjesnu, opasnu ideju bratstva, koja se pojavila u onim redovima knjige u kojima sam pokušao dokučiti ludilo rovova. Zato, hvala Scuratiju i Marchesiniju, i izdavačima koji su ih objavili!

Iako strast prema Prvom svjetskom ratu (nevjerojatno prema čemu sve ljudi osjećaju strast) dugujem Paoli Lagossi, koja je, između ostalog, bila dragocjena urednica ovih sttanica! Hvala, Lag! Ne mogu zaboraviti da me Paolo Stefi zatrpao brdom VHS-ova u kojima sam vidio, napokon, Prvi svjetski rat. A vidjeti ga nije isto što i čitati o njemu. Zato hvala Stefiju, i tvrtki Hobby&Work. Sve su mi poslali besplatno! Mrzim uskličnike. U ovim ih recima stavljam mnogo jet mi se čini da je jedini prikladan način da zahvalim za onaj nadrealni ton koji se uvijek nade u Vonnegutovim knjigama, čudesna mješavina pijanstva i engleskog humora. Od njega potječu svi ti uskličnici. Dugo nam poživio Vonnegute! 183 Tri sam godine pisao Ovu priču (uz dugačke pauze i druge, usputne poslove) za sve to vrijeme neke su osobe živjele uz mene i štitile me od svijeta i mene samog. Ali njihova imena neću napisati. To je moj privatan život. Umjesto toga, zahvaljujem Damiru Jelliciju i Gianluigi Toccafondu. Naslovnice ove knjige (veoma me zabavlja koristiti množinu) njihovo su djelo. Oni znaju kako se to radi! Raditi s njima je pjesma! Objavite kod Fandanga i moći ćete i vi okusiti! Svima iz Fandanga. Baš svima, jer imati ured kod njih prava je sreća. Ali posebno zahvaljujem onima koji su se potrudili da objave knjigu na najbolji mogući način. Evo njihovih imena: Filippo Bologna, Giovanni Ferrara, Manuela Maddamma, Emanuele Scaringi i Tiziana Triana. A da ne kažem Laura Paolucci! Ljudi, hvala vam i u Ultimovo ime! Tu je i Rosaria Carpinelli, koja ih je vodila u ovom pothvatu. Godinama je, tako reći, moj šef. U početku je imala ured s fikusom, pogledom na Milano i tajnicom. Sada sjedi u sobi okupanoj rimskim suncem i okružena IKEA-inim policama. To

ja zovem napredovanjem u karijeri! Hvala i čestitam, Rosaria! Domenico Procacci. Pa dobro, tu se nema što puno reći. On je producent, kao što sam ja pisac. To može, u nekim krugovima, zazvučati poput uvrede, ali u našim je krajevima to, međutim, veliki kompliment. Takvi smo! Hvala, kume. Naposljetku: da nisam odlučio davno prestati pisati posvete u knjigama, ovu bih knjigu posvetio

Valentinu Rossiju10. Nisam ga nikada upoznao i nisam dobro shvatio kakav je čovjek. Ali ta priča kako je napustio Hondu i sjeo na motor kojem baš nije išlo je jedna od najljepših posljednjih godina. Iz toga sam mnogo naučio. To je vjerojatno i koliko god da se čini glupo jedan od razloga koji me doveo u Fandango. Svatko ima učitelje kakve zaslužuje. Hvala, dakle, Valentinu, koji ima drskosti, hrabrosti i talenta. Sva je brzina, koju sam ispripovijedao u ovoj knjizi, njegova. Za boga miloga, neka mu to već netko kaže! U ovom sam trenutku odlučio da od sljedeće knjige ne pišem više zahvale.