alfred marsal

88
UVOD Jedan od najpoznatijih engleskih ekonomista marginalističkog pravca jeste Alfred Maršal (Alfred Marchall, 1842- 1924), dugogodišnji profesor ekonomije na Kembričkom univerzitetu. Njegovo glavno delo Principi ekonomike (1890) doživelo je mnoga izdanja i dugo vremena služilo kao udženik ekonomije. Ono i danas dobrim delom kao osnovica tzv. mikroekonomske analize, tj. analize cena i raspodele (najamnine, profita, kamate i rente). U svom delu, Maršal uvodi naziv „ekonomika (ecomonics)“ kao novo ime za ekonomsku nauku, umesto dotadašnjeg klasičnog naziva „politička ekonomija“. Naziv ekonomika postao je opšteprihvaćen u savremenoj literaturi na Zapadu, naročito u anglosaksonskoj ekonomskoj literaturi. Maršal se rodio i Claphamu, predgrađu Londona, kao sin činovnika Engleske Banke. Otac mu je bio strog i krut, što je na njegov život ostavilo takvog traga da je svoje radove uvek nastojao potkrepiti sa što više činjenica i objavljivao ih je tek nakon dugog razmišljanja. Kao dete patio je od teških glavobolja, od kojih ga je lečio samo šah. Otac mu je dozvoljavao da igra šah samo kao lek, ali je kasnije morao obećati da ga nikada neće igrati. Tog se obećanja držao čitavog života, iako ga je strastveno privlačilo rešavanje šahovskih problema. Otac ga je prisiljavao da uči grčki, latinski i hebrejski jezik, jer mu je namenio zvanje evangelističkog sveštenika. Istovremeno mu je zabranjivao matematiku, kojom se Maršal potajno bavio i za koju je rano pokazivao izuzetnu nadarenost. Godine 1868. postao je predavač političke ekonomije na St. John College u Cambridge-u i na tom položaju ostao sve do odlaska u Bristol (1876). Položaj u Kembridžu je morao napustiti jer se zaručio sa Mary Paley, a profesori su morali biti neženje. U Bristolu je bio prvi 1

Upload: k-vragu-dragana

Post on 12-Aug-2015

325 views

Category:

Documents


1 download

TRANSCRIPT

Page 1: Alfred Marsal

UVOD

Jedan od najpoznatijih engleskih ekonomista marginalističkog pravca jeste Alfred Maršal (Alfred Marchall, 1842-1924), dugogodišnji profesor ekonomije na Kembričkom univerzitetu. Njegovo glavno delo Principi ekonomike (1890) doživelo je mnoga izdanja i dugo vremena služilo kao udženik ekonomije. Ono i danas dobrim delom kao osnovica tzv. mikroekonomske analize, tj. analize cena i raspodele (najamnine, profita, kamate i rente). U svom delu, Maršal uvodi naziv „ekonomika (ecomonics)“ kao novo ime za ekonomsku nauku, umesto dotadašnjeg klasičnog naziva „politička ekonomija“. Naziv ekonomika postao je opšteprihvaćen u savremenoj literaturi na Zapadu, naročito u anglosaksonskoj ekonomskoj literaturi.Maršal se rodio i Claphamu, predgrađu Londona, kao sin činovnika Engleske Banke. Otac mu je bio strog i krut, što je na njegov život ostavilo takvog traga da je svoje radove uvek nastojao potkrepiti sa što više činjenica i objavljivao ih je tek nakon

dugog razmišljanja. Kao dete patio je od teških glavobolja, od kojih ga je lečio samo šah. Otac mu je dozvoljavao da igra šah samo kao lek, ali je kasnije morao obećati da ga nikada neće igrati. Tog se obećanja držao čitavog života, iako ga je strastveno privlačilo rešavanje šahovskih problema. Otac ga je prisiljavao da uči grčki, latinski i hebrejski jezik, jer mu je namenio zvanje evangelističkog sveštenika. Istovremeno mu je zabranjivao matematiku, kojom se Maršal potajno bavio i za koju je rano pokazivao izuzetnu nadarenost. Godine 1868. postao je predavač političke ekonomije na St. John College u Cambridge-u i na tom položaju ostao sve do odlaska u Bristol (1876). Položaj u Kembridžu je morao napustiti jer se zaručio sa Mary Paley, a profesori su morali biti neženje. U Bristolu je bio prvi rektor univerzitetskog koledža i profesor političke ekonomije. U daljem životu, posetio je sve istočne države i putovao na zapad sve do San Franciska. Posebno ga je zanimao problem protekcionizma u jednoj novonaseljenoj zemlji. Zbog narušenog zdravlja napušta Bristol (1881) i sa ženom odlazi na godinu dana u Italiju. Pet meseci je proveo u Palermu, a ostatak u Firenci i Veneciji. Nakon toga bio je profesor ekonomije na Oxford-u, a onda se u istom zvanju vraća u Kembridž i tamo ostaje do smrti. Svoju biblioteku je ostavio kembridžkom univerzitetu, naredivši da se prihodi od autorskih prava upotrebe za unapređenje proučavanja političke ekonomije.

Maršalovo glavno delo Principi ekonomike koje objavljuje 1890. godine, doživelo je osam izdanja (1890, 1891, 1898, 1903, 1910, 1916, 1920), a najveće promene su unete u trećem petom izdanju. Maršal je došao kontakt sa političkom ekonomijom čitajući Džona Sjuarta Mila i njegove Principe političke ekonomije, koji su važili kao najpoznatiji udžbenik toga doba i kao poslednja reč ekonomske nauke. Maršal je Milovoj verziji Smitovih i Rikardovih stavova davao matematičku formu. Maršalovi Principi ekonomike, po mišljenju nekih pisaca, predstavljaju dalje razvijanje Rikardove teorije vrednosti i raspodele, onako kako su ove teorije izložene kod Mila. Po ovim shvatanjima, razvojna linija bi izgledala

1

Page 2: Alfred Marsal

ovako: Smit – Rikardo – Mil – Maršal. Fokus svog interesovanja Maršal je usmerio na političku ekonomiju, ne na prirodne nauke. Time je smatrao da veći doprinos može dati u rešavanju akutnog problema njegovog doba, a to je siromaštvo. Na njega su izvršili uticaj shvatanja Darvina (Poreklo vrste), Spensera (Prvi principi), Hegela (Filozofija istorije), filozofsko shvatanje Kanta, ekonomska shvatanja nemačke istorijske škole i matematičke koncepcije Kurnoa (Matematički principi teorije bogatstva).

Maršal u svojoj teoriji povezuje troškove proizvodnje sa teorijom korisnosti, odnosno povezuje faktore na strani tražnje sa faktorima na strani ponude. Tome ćemo posvetiti posebne delove ovo rada. Takođe, on u svojim analizama polazi od uslova slobodne konkurencije, iako uviđa postojanje monopola. Međutim, nije za neograničeno delovanje principa laisse faire. Mada je po shvatanjima izraziti individualista, on nije branilac ekstremne društvene i ekonomske nejednakosti. On kaže da ne postoji „nikakvo moralno opravdanje za postojanje krajnje bede, uporedo sa velikim bogatstvom“. Maršal je protiv svega onoga što koči ili što dovodi u pitanje privatnu inicijativu, privatno preduzetništvo. Zbog toga, on je protiv monopola, a pre svega protiv socijalizma, tj. protiv zamene privatnog preduzetništva, privatnog organizovanja i upravljanja privredom, kapitalizmom, javnim preduzetništvom i kolektivnim privredom.

U prvom delu rada predstavljena je bit ekonomike, kao nauke koja proučava podsticaje za delovanje i otpore tog delovanja, a njihova se količina približno može meriti novcem. Bitno je naglasiti da se merenje odnosi samo na snagu, a ne na pobude čiji je intezitet nemoguće izmeriti. Pretpostavka od koje se mahom polazi jeste da je uvek u igri namerni izbor, a ekonomisti pažnju poklanjaju životu stvarnog čoveka, a ne nekog zamišljenog bića. U drugoj glavi, u fokusu posmatranja su ekonomski zakoni, kao tvrdnje koje se odnose na tendencije ljudskih postupaka, pod određenim uslovima. Društveni i ekonomski zakoni su složeni i manje tačni od zakona prirodnih nauka, iz prostog razloga jer proučavaju ljudske postupke, koji nisu jednostavni, određeni, niti jasno utvrdivi.

U drugom delu rada bavimo se osnovnim postulatima ekonomike, a to su: bogatstvo, sredstva za život, dohodak i kapital. Prikazane su osnovne odrednice proizvodnje i potrošnje. Nivoe tražnje potrošača obradili smo u trećem poglavlju ovog rada.

Najznačajniju Maršalovu teorijsku analizu ravnoteže prikazali smo u četvrtom delu ovog rada. Prvo smo opisali tržište, koje može bit lokalno u svetsko, i istakli kako to cena u vrlo kratkom periodu dovodi u ravnotežu postojeću ponudu i tražnju. U daljem tekstu prikazali smo šta je cena ponude, koja uključuje sve napore zajedno sa apstinencijom odnosno čekanjem neophodnim za štednju kapitala. Sve ovo predstavlja u stvari troškove proizvodnje. Ukupne troškove Maršal deli na primarne ili specijalne i dodajne ili fiksne troškove. U određivanju vrednosti tj. cena roba, tražnja odnosno korisnost i troškovi proizvodnje odnosno ponuda deluju zajednički. Načelno, Maršal ne daje prednost ni jednom od ova dva faktora.

Ali, element vreme (tj. da li se stvari posmatraju na kraći ili duži rok) daje veću važnost jednom ili drugom faktoru, tražnji ili troškovima proizvodnje. Ttakođe o je predmet analize u četvrtom delu ovog rada.

U poslednjem, petom delu ovog rada pažnja je posvećena analizi spojene i složene tražnje i ponude, primarnim i ukupnim troškovima u odnosu na spojene proizvode i troškove reprodukcije. Takođe, učinjen je i osvrt na probleme marginalne analize, konkretno na uticaj marginalnih (graničnih) troškova na vrednost. Po Maršalu, proizvođač upošljava svaki faktor proizvodnje samo do one granice (margine) na kojoj troškovi neto proizvoda ne prelaze troškove (cenu koju on plaća) za taj faktor proizvodnje. Na toj marginalnoj tački, vrednost neto proizvoda bila bi jednaka troškovima neto proizvoda. Dakl, sa jedne strane imamo marginalne troškove na strani ponude, a marginalnu korisnost na strani tražnje.

2

Page 3: Alfred Marsal

I EKONOMIKA, NJENI ZAKONI I CILJEVI PROUČAVANJA

1.1 BIT EKONOMIKE

Ekonomika predstavlja pročavanje načina na koji ljudi žive, kreću se i misle u običnom životu. Ona se uglavnom bavi pobudama koje najsnažnije i najčešće deluju na ljudsko ponašanje, u poslovnom delu njihovog života. Svako ko nešto vredi, unosi svoje najbolje osobine u poslovanje, a tamo na njega deluju njegove posebne sklonosti, njegova shvatanja dužnosti i njegovo postizanje visokih ideala. A tačno je, da je najbolja energija najsposobnijih pronalazača i organizatora poboljšanih metoda i oruđa za rad, više podstaknuta plemenitim takmičenjem, nego ljubavlju prema bogatstvu zbog njega samog.

Ali, uprkos svemu, najsigurnija pobuda običnom poslovanju je želja za platom, koja je materijalna nagrada za rad. Plata se pak može potrošiti sebično i nesebično, za plemenite ili niske ciljeve i tu u igru ulazi ljudska narav. Određen iznos novca predstavlja tačno merenje najsigurnijih pobuda poslovnog života i upravo to je ekonomici omogućilo da daleko pretekne svaku drugu granu proučavanja čoveka. Baš kao što je precizna vaga hemičara učinila hemiju preciznijom od većine drugih prirodnih nauka, tako je vaga ekonomiste, ma kako bila gruba i nesavršena, učinila ekonomiku tačnijom od svih drugih grana društvene nauke. Ali, razume se da se ekonomika ne može uporediti sa tačnim prirodnim naukama, jer se ona bavi stalno promenljivim i istančanim snagama ljudske prirode.

Međutim, ona strana života kojom se ekonomika posebno bavi jeste ona u kojoj se čovek ponaša najpromišljenije i u kojoj najčešće izračunava prednosti i nedostatke svake pojedinačne delatnosti, pre nego što je preduzme. Pažljivo se može pratiti rad svih zaposlenih u pojedinim zanimanjima i o tome se mogu dati uopštene izjave, a brojčane procene se mogu prilagoditi iznosu novca ili opštoj kupovnoj snazi. Možemo reći da je novac opšta kupovna snaga i traži se kao sredstvo za postizanje ciljeva svih vrsta, niskih, plemenitih, duhovnih ili pak materijalnih. Na taj način, iako je istina da su novac ili opšta kupovna snaga ili vladanje materijalnim bogatstvom centar oko kojeg se okuplja ekonomska nauka, to nije posledica toga što se smatra da su novac ili materijalno bogatstvo glavni ciljevi ljudskih napora, niti su ekonomistima glavni sadržaj proučavanja, već zato što je to u našem svetu jedino prikladno sredstvo za merenje ljudske pobude na velikom uzorku.

Ekonomisti proučavaju postupke pojedinaca, ali ih proučavaju više u odnosu na život društva, nego na život pojedinca i zato se malo obaziru na karakteristike naravi. Oni pažljivo posmatraju ponašanje čitavih slojeva društva, ponekad čitavog naroda, ponekad samo ljudi koji žive u određeno vreme, na određenom mestu. Pomoću statistike ili na neki drugi način, utvrđuju koliko su novca članovi neke posmatrane grupe voljni prosečno da plate , kao cenu neke stvari koju žele ili koliko im se mora ponuditi, kako bi se naveli da se podvrgnu nekom naporu ili neželjenom odricanju. Razume se da, tako postignuto merenje pobuda nije savršeno tačno, ali dovoljno je tačno da omogući iskusnim osobama da prilično precizno predvide sezanje posledica koje će uslediti iz promena, koje su pak izazvale tu pobudu. Tako, na primer, iskusne osobe mogu veoma tačno proceniti koliko će plaćanje biti potrebno kako bi se stvorila odgovarajuća ponuda radne snage određene vrste, od najniže do najviše, za novu delatnost. Takođe, iskusne osobe mogu sa priličnom tačnošću predvideti koliko će porasti cena zbog smanjenja ponude neke stvari i kako će ta povećana cena delovati na ponudu.

Ekonomisti barataju činjenicama koje se mogu posmatrati i činjenicama koje se mogu meriti i zabeležiti. Tako se razlike u mišljenju (kada se pojave), mogu ispitati pomoću javnosti pristupačnih i čvrsto temeljnih podataka. Tako javnost dobija čvrstu osnovu, na kojoj može raditi. Takođe, ustanovljeno je da problemi koji su grupisani kao ekonomski, obzirom da se naročito odnose na ponašanje čoveka pod uticajem pobuda koje se mogu meriti cenom

3

Page 4: Alfred Marsal

izraženom u novcu, čine prilično homogenu grupu. Iz prirode stvari jasno je da im je veliki deo sadržaja zajednički. Iako to a priori nije tako očigledno, ipak postoji temeljno jedinstvo oblika koji povezuje sve glavne slučajeve i da se usled toga, proučavajući ih zajedno postiže ista ušteda, kao kad jedan jedini poštar krene da isporuči sva pisma u jednoj ulici, umesto da se svako pismo poveri posebnom dostavljaču.1

1.2 EKONOMSKA UOPŠTAVANJA ILI ZAKONI

Zadatak ekonomike, kao i gotovo svake druge nauke, jeste da prikuplja činjenice, da ih sređuje i tumači, te da iz njih izvlači zaključke. „Posmatranje i opisivanje, definisanje i razvrstavanje su pripremne delatnosti. Ali ono što njima želimo postići je poznavanje međuzavisnosti privrednih pojava ... I indukcija i dedukcija su naučnoj misli potrebni, kao što je za hodanje potrebna i leva i desna noga“2. Metode potrebne za tu dvostruku delatnost nisu posebnost ekonomike, one su zajedničko dobro svih nauka. Ekonomisti sa svoje strane moraju upotrebljavati sva sredstva za otkrivanje odnosa između uzroka i posledice i ne postoji metoda istraživanja koja bi se s pravom mogla nazvati metodom ekonomike, već se svaka metoda mora upotrebiti na svom pravom mestu, bilo sama, bilo u kombinaciji sa drugim metodama. I kako je broj kombinacija koje se mogu napraviti na šahovskoj ploči tako velik da verovatno nikada nisu odigrane dve potpuno iste partije, tako ni dve igre koje istraživač igra sa prirodom, kako bi iznudio od nje otkriće sakrivenih istina, nikada nisu koristile iste metode na potpuno isti način.

Razmotrimo sada tačnije prirodu ekonomskih zakona i njihova ograničenja. Ako se ništa ne dogodi da ga spreči, svaki uzrok teži stvaranju nekih određenih rezultata. Tako sila teže najčešće uzrokuje da stvari padaju na zemlju, ali kad je balon pun plina lakšeg od vazduha, atmosferski pritisak će ga podignuti u vis uprkos težnji sile teže da uzrokuje njegov pad. Zakon sile teže utvrđuje kako bilo koje dve stvari privlače jedna drugu, kako teže međusobnom približavanju i kako će se one jedna drugoj približiti, ako ih ništa u tome ne spreči.

Ekonomski zakoni se mogu uporediti pre sa zakonima plime i oseke, nego sa jednostavnim i preciznim zakonima sile. Postupci ljudi su tako različiti i nepouzdani, da i najbolje tvrdnje koje možemo izvesti u nauci o ljudskom ponašanju moraju obavezno biti neprecizne i pune grešaka. To bi se moglo izneti kao razlog protiv davanja bilo kakvih izjava o ljudskom ponašanju, ali to bi značilo gotovo isto što i odreći se života. Život se sastoji od ljudskog ponašanja, kao i od misli i osećaja koji bujaju oko njega. Temeljnim porivima naše prirode, svi mi veliki i mali, obrazovani i neobrazovani, sa našim različitim društvenim položajem stalno nastojimo razumeti tok ljudskih postupaka i oblikovati ih prema našim potrebama, sebičnim ili nesebičnim, plemenitim ili niskim. A kako neke pojmove o najverovatnijim ljudskim postupcima moramo oblikovati, pred nama je izbor da li da te pojmove oblikujemo neoprezno ili da ih oblikujemo oprezno. Što je zadatak teži, to je veća potreba za stalnim strpljivim istraživanjem, za korišćenjem iskustva koje su stekle razvijenije prirodne nauke, kako bi što bolje oblikovali temeljno promišljene procene ili privremene zakone o ljudskim postupcima. Prema tome, izraz „zakon“ znači samo uopštenu izjavu ili tvrdnju o više ili manje poznatim, više ili manje određenim tendencijama. U svakoj nauci se daje mnogo takvih izjava, ali mi svima njima niti dajemo niti im možemo dati formalno obeležje i prozvati ih zakonima. Moramo izabrati, a izborom manje upravljaju čisto naučni obziri, pre praktičnu korist. Odnos između „prirodnih i ekonomskih zakona“ iscrpno razmatra Neumann, koji zaključuje da ne postoji druga reč do „zakon“, da se izraze tvrdnje o

1 Marshall A. NAČELA EKONOMIKE, Cekade izdanja Centra za kulturni delatnost, Zagreb, 1987., str. 32-392 Schmoller u člnaku o Političkoj ekonomiji, u Conradovom Handforterbuch

4

Page 5: Alfred Marsal

tendencijama koje igraju tako važnu ulogu, kako u prirodnim naukama, tako i u ekonomskoj nauci.

Tako je zakon društvene nauke ili društveni zakon, tvrdnja o društvenim tendencijama, to znači, tvrdnja da se pod određenim uslovima može očekivati odeđeni postupak od članova neke društvene grupe. Ekonomski zakoni ili tvrdnje o ekonomskim tendencijama su oni društveni zakoni, koji se odnose na one grane ponašanja u kojima se snaga glavnih pobuda može meriti cenom izraženom u novcu. I tako nema čvrste i oštre linije razgraničenja između onih društvenih zakona koji se mogu i onih koje se ne mogu smatrati ekonomskim zakonima. Jer postoji neprekidno preplitanje, od društvenih zakona koji se gotovo isključivo bave po-budama koje se mogu meriti cenom, do društvenih zakona u kojima takve pobude imaju malo mesta i koji su prema tome najčešće za toliko manje precizni i tačni, nego što su ekonomski zakoni, kao što su ekonomski zakoni manje precizni i tačni od zakona egzaktnijih prirodnih nauka.

Imenici „zakon“ odgovara pridev „zakonit“. Ali, taj izraz se upotrebljava samo u vezi sa „zakonom“ u smislu neke vladine odredbe, ne u vezi sa „zakonom“ u smislu neke tvrdnje o odnosu između uzroka i posledice. Pridev koji se koristi u tu svrhu se izvodi od imenice „norma“, izraza koji je gotovo istovetan sa izrazom „zakon“. Prema definiciji ekonomskog zakona možemo reći da je tok postupka koji se pod određenim uslovima može očekivati od članova neke radne grupe normalan postupak članova te grupe, u odnosu na te uslove. Svaka upotreba izraza „normalan“ podrazumeva prevladavanje određenih tendencija koje će delovati nad drugim tendencijama, i koje će više ili manje stalno biti postojane. To je gledište sa kojeg se kaže da je normalan ekonomski postupak onaj koji se na dugi rok i pod određenim uslovima (ukoliko su ti uslovi trajni), može očekivati od članova neke radne grupe. Normalno je da su zidari u najvećem delu Engleske spremni da rade za 10 penija na sat, ali da neće da rade za 7 penija. U Johannesburgu može biti normalno da zidar neće hteti da radi za mnogo manje od 1 funte sterlinga na dan.

Drugi nesporazum o kojem se mora voditi računa nastaje zbog mišljenja da su samo one ekonomske posledice normalne, koje se mogu pripisati neometanom delovanju slobodne konkurencije. Pre se može reći da potpuno slobodna konkurencija ne postoji i čak bi se teško moglo pretpostaviti da bi postojala, a tamo gde slobodna konkurencija najviše prevladava, normalni uslovi za svaku činjenicu i tendenciju će sadržavati bitne sastavne delove, koji niti su deo konkurencije, niti su joj čak slični. Tako, na primer, normalni uslovi mnogih transakcija u trgovini na malo i veliko i na berzi efekata i berzi vune, temelje se na pretpostavci da će se usmeni ugovori, sklopljeni bez svedoka, časno ispuniti. U zemljama u kojima ta pretpostavka ne vredi, neki delovi zapadnjačkog učenja o normalnoj vrednosti se ne mogu primeniti. Na kraju, neki put se pogrešno pretpostavlja da je u ekonomiji normalan postupak onaj, koji je moralno ispravan. Ali tako se rasuđuje samo sa etičkog gledišta. Kada razmatramo činjenice u svetu onakve kakve jesu, a ne kakve bi trebalo da budu, moraćemo smatrati „normalnim“, u postojećim okolnostima, mnoge postupke koje bi pod svaku cenu trebalo obustaviti. Na primer, normalno stanje mnogih najsiromašnijih stanovnika nekog velikog grada jeste da su potpuno lišeni preduzimljivosti i da nisu spremni da koriste prilike koje im nudi zdraviji i manje bedan život negde drugde. Oni nemaju fizičku, duševnu i moralnu snagu potrebnu da se izvuku iz svoje bedne okoline. Kad se „normalne“ cene upoređuju sa privremenim ili tržišnim cenama, izraz „normalne“ se odnosi na dugoročno preovladavanje određenih tendencija, uz određene uslove.

Ponekad se kaže da su zakoni ekonomike „hipotetični“. Ekonomika proučava posledice koje će proizvesti određeni uzroci, ne apsolutno, već uz uslov da sve druge stvari ostanu nepromenjene i da uzroci mogu nesmetano da stvaraju svoje posledice. Svaka naučna doktrina, iznešena pažljivo i na propisan način, sadrži neke uslove u tom smislu da druge

5

Page 6: Alfred Marsal

stvari ostanu nepromenjene i pretpostavlja se da je izdvojeno delovanje uzroka. Tim se uzrocima pripisuju određeni učinci, ali samo uz pretpostavku da ne deluju drugi uzroci, osim onih koji su uzetih u obzir. Međutim, tačno je da je izvor velikih teškoća u ekonomici neophodnost uzimanja vremena potrebnog da uzroci proizvedu svoje učinke. Jer se u međuvremenu mogao promeniti materijal na koji ti uzroci deluju, možda su se promenili i sami uzroci, a tendencije koje se opisuju nisu imale dovoljno „dugo vreme“ u kojem bi se u potpunosti ispoljile.

Iako se ekonomska analiza i uopšteno rasuđivanje naširoko primenjuju, ipak svako doba i svaka zemlja imaju svoje probleme, a svaka će promena društvenih uslova verovatno zahtevati nov razvoj ekonomskih nauka. Neki delovi ekonomike su srazmerno apstraktni ili čisti i bave se uopštnim tvrdnjama. Da bi se neka tvrdnja mogla naširoko primenjivati, ona obavezno mora sadržati malo pojedinosti i nikako se ne može primeniti na pojedinačne slučajeve. A ako ukazuje na neko predviđanje, mora sadržati neku klauzulu u kojoj se daje veoma uopšteno značenje „pod uslovom da ostale stvari ostanu nepromenjene“. Drugi delovi ekonomike su srazmerno primenjeni, jer se podbrobno bave ograničenim problemima. Oni ekonomske uslove razmatraju u potpunijoj i užoj vezi sa drugim životnim uslovima.

1.3 RASPORED I CILJEVI EKONOMSKIH PROUČAVANJA

Ekonomska nauka je zdrav razum na delu, potpomognut primenjivanjem organizovane analize i opštim rasuđivanjem, koje olakšavaju zadatak prikupljanja, sređivanja i izvlačenja zaključaka iz određenih činjenica. Iako je domašaj ekonomske nauke uvek ograničen, a njen rad bez pomoći zdravog razuma isprazan, ona ipak zdravom razumu omogućava da u teškim problemima ide dalje, nego što bi to inače bilo moguće.

Ekonomski zakoni su tvrdnje koje se odnose na tendencije ljudskih postupaka, pod određenim uslovima. Oni su hipotetični samo u istom onom smislu u kojem su hipotetični zakoni prirodnih nauka, jer i ti zakoni sadrže ili podrazumevaju uslove. Ali teže je razjasniti uslove u ekonomici, nego u fizici, a i neuspeh u ekonomici je opasniji. Zakoni ljudskih postupaka nisu baš tako jednostavni, tako određeni, ni tako jasno utvrdivi, kao zakon sile teže, ali mnogi se zakoni ekonomike mogu svrstati u isti red, kao i zakoni onih prirodnih nauka, koje se bave složenim temama.

Raison d'etre ekonomike, kao posebne nauke, je taj da se bavi uglavnom onim delom ljudskih postupaka koji su najviše pod kontrolom merljivih pobuda i koji zbog toga podležu, bolje nego drugi, sistematskom rasuđivanju i analizi. Mi u stvari ne možemo meriti pobude bilo koje vrste, bilo plemenite ili neplemenite, možemo meriti samo njihovu pokretačku snagu. Novac nije nikad savršeno merilo te snage, niti je čak podnošljivo dobro merilo ukoliko se pažljivo ne vodi briga o opštim uslovima pod kojima on deluje, a naročito merilo bogatstva ili siromaštva onih čiji se postupci razmatraju. Ali, uz brižne mere opreza, novac je prilično dobro merilo pokretačke snage velikog dela pobuda, koje oblikuju život ljudi.

Proučavanje teorije mora ići ruku pod ruku sa proučavanjem činjenica. Za bavljenje većinom savremenih problema, upravo su moderne činjenice od najveće koristi. Jer su ekonomski podaci o dalekoj prošlosti ponekad oskudni i nepouzdani, a ekonomski uslovi davnih vremena potpuno su različiti od uslova slobodnog preduzetništva, opšteg obrazovanja, istinske demokratije, parne mašine i jeftine štampe.

Cilj ekonomike je, prema tome, prvo da stekne znanje, a drugo da baci svetlo na praktične probleme. Ekonomista uvek mora imati pred očima praktično korišćenje ekonomskih proučavanja, ali je njegov poseban zadatak da proučava i tumači činjenice i da otkriva koji su učinci različitih uzroka, koji deluju pojedinačno i zajedno. To se može prikazati nabrajanjem nekih od glavnih pitanja, kojima se ekonomista bavi. On istražuje: Koji

6

Page 7: Alfred Marsal

uzroci, naročito u modernom svetu, utiču na potrošnju i proizvodnju, raspodelu i razmenu bogatstva, na organizaciju industrije i trgovine, na tržište novca, na trgovinu na veliko i malo, na spoljnu trgovinu i odnose između poslodavaca i zaposlenih? Kako sva ta kretanja deluju i protivdeluju jedna na druga? Kako se njihove krajnje tendencije razlikuju od neposrednih? Uz koja je ograničenja cena bilo čega merilo poželjnosti? Postoji još mnogo, a navedeno je samo nekoliko pitanja, sa kojima se ekonomska nauka mora baviti direktno i prema kojima treba prilagoditi njen glavni posao, a to je prikupljanje činjenica, njihovo analiziranje i rasuđivanje o njima. Iako praktični problemi većim delom leže izvan delokruga ekonomske nauke, ipak su glavna pobuda na temelju kojeg radi ekonomista, razlikuju se od vremena na vreme i od mesta do mesta, čak i više nego što se razlikuju ekonomske činjenice i uslovi, koji čine predmet proučavanja ekonomiste.

Ekonomist su potrebne tri velike intelektualne sposobnosti, a to su: moć zapažanja, maštovitost i razum. Više od svega mu je potrebna maštovitost da ga navede na trag onih uzroka vidljivih događaja, koji su udaljeni ili skriveni ili posledica skrivenih uzroka, koji su udaljeni ili skriveni.3

2. OSNOVNI POSTULATI KEMBRIDŽKE ŠKOLE

2.1. BOGATSTVO

Prethodno smo pomenuli da je ekonomika, s jedne strane, nauka o bogatstvu, i da je, s druge strane, onaj deo društvenih nauka koji proučava delatnost ljudi u društvu, a bavi se naporima čoveka da zadovolji svoje potrebe, utoliko ukoliko se ti napori i potrebe mogu meriti bogatstvom ili njegovim uopštenim predstavnikom – novcem.

Svo bogatstvo se sastoji od poželjnih stvari, to jest od stvari koje direktno ili indirektno zadovoljavaju ljudske potrebe. Međutim, sve poželjne stvari se ne ubrajaju u bogatstvo. Naklonost prijatelja je, na primer, važan element dobrobiti, ali ga samo poezija smatra bogatstvom. U nastavku rada, za sve poželjne stvari ili stvari koje zadovoljavaju ljudske potrebe, koristićemo izraz dobra.

Poželjne stvari ili dobra su materijalna ili posebna i nematerijalna. Materijalna dobra se sastoje od korisnih materijalnih stvari i svih prava držanja, korišćenja ili sticanja koristi od materijalnih stvari, sada ili u budućnosti. Tako ona uključuju fizičke darove prirode, zemlju i vodu, vazduh i podneblje; proizvode poljoprivrede, rudarstva, ribarstva i obrta; zgrade, mašine i alat; hipoteke i druge obveznice; akcije akcionarskih društava i udele u javnim trgovačkim društvima, sve vrste monopola, patenti i autorska prava.

Čovekova nematerijalna dobra dele se na dva razreda. Jedan se sastoji od njegovih vlastitih svojstava i sposobnosti za delatnost i uživanje. To su, na primer, sposobnost poslovanja, stručna veština ili mogućnost odmora uz pomoć čitanja ili muzike. Sva ta dobra nalaze se u čoveku i zovu se interna. Drugi razred dobara zove se eksternim, jer se sastoje od čoveku korisnih odnosa s drugim ljudima. To su, na primer, bili pritisak i posebne usluge raznih vrsta koje su vladajuće klase zahtevale od svojih kmetova i drugih podređenih. Ali, ti su odnosi prošli. Glavni primeri takvih odnosa, korisnih za njihove vlasnike, danas se nalaze u dobrom glasu i poslovnim vezama trgovaca i stručnjaka.

Dobra takođe mogu biti prenosiva i neprenosiva. Među ova poslednja, svrstana su svojstva i sposobnosti neke osobe za delatnost i uživanje (tj. njegova interna dobra). Tu spada i onaj deo čovekovih poslovnih veza koje zavise od poverenju u njega i ne mogu se preneti kao deo njegovog unovčivog dobrog glasa. Isto tako, tu spadaju prednosti podneblja, svetla, vazduha, njegove povlastice iz državljanstva, te prava i mogućnosti da se koristi javnim vlasništvom.

3 Marshall A. NAČELA EKONOMIKE, Cekade izdanja Centra za kulturni delatnost, Zagreb, 1987., str. 39-51

7

Page 8: Alfred Marsal

Slobodna su ona dobra koja se ne mogu prisvojiti i koje priroda pruža ne zahtevajući ljudske napore. U svom prvobitnom stanju, zemlja je bila slobodan dar prirode. Ali, sa gledišta pojedinca, zemlja u naseljenim područjima nije slobodno dobro. U nekim brazilskim šumama, drvo je još uvek slobodno dobro. Morska riba je, uopšteno, slobodno dobro, ali se neka područja morskog ribarenja ljubomorno čuvaju isključivo za članova određenog naroda i mogu se klasifikovati kao vlasništvo naroda. Ali pšenica izrasla na slobodnom zemljištu i riba ulovljena u slobodnom ribolovu nisu slobodni, jer su stečeni radom.

Kad se o nečijem bogatstvu govori jednostavno i bez ikakvog tumačenja prema kontekstu, treba uzeti da se ono sastoji od zaliha dve vrste dobara.

Prva vrsta se sastoji od onih materijalnih dobara, koje čovek ima u privatnom vlasništvu (na temelju zakona ili običaja) i koja su prema tome prenosiva i zamenjiva. Ona ne uključuju samo stvari, kao što su zemlja i kuće, nameštaj i mašine i druge materijalne stvari koje mogu biti u njegovom posebnom privatnom vlasništvu, već i sve akcije akcionarskih društava, obveznice, hipoteke i druge hartije od vrednosti koje čovek ima, zahtevajući od drugih da mu plaćaju novac ili daju dobra. S druge strane, dugovi koje duguje drugima moraju se smatrati negativnim bogatstvom i moraju se odbiti od njegove bruto imovine, pre nego što se utvrdi njegovo neto bogatstvo. Usluge i druga dobra, koja prestaju postojati u istom času kada nastaju, nisu deo bogatstva.

Druga vrsta se sastoji od onih nematerijalnih dobara koja mu pripadaju i koja su za njega eksterna, te mu direktno služe kao sredstva koja mu omogućuju sticanje materijalnih dobara. Prema tome, ta grupa isključuje sva njegova lična svojstva i sposobnosti, čak i ona koja mu omogućuju da zarađuje za život, obzirom da su interna. A isključuje i njegova prijateljstva ukoliko nemaju direktne poslovne vrednosti. Ali, uključuje njegove poslovne i stručne veze, organizaciju njegovog preduzeća i (ako takve stvari postoje) vlasništvo izraženo robovima, pritiskom, itd.

Ova upotreba izraza bogatstvo je u skladu sa običajima iz svakodnevnog života, istovremeno ona uključuje dobra, i samo ona dobra, koja očito pripadaju delokrugu ekonomske nauke i koja se zbog toga mogu nazvati ekonomskim dobrima. Jer to uključuje sve one čoveku eksterne stvari koje (i) pripadaju njemu, a ne pripadaju isto tako njegovim susedima i zbog toga su očigledno njegove, (ii) koje se direktno mogu meriti novcem (merom koja s jedne strane predstavlja napore i žrtve kojima su te stvari stvorene a, s druge strane, potrebe koje zadovoljavaju).

Za neke svrhe može se koristiti šire značenje bogatstva, ali da bi se sprečila zabuna, mora se pribeći posebnoj klauzuli tumačenja. Tako je, na primer, veština stolara direktno sredstvo koje mu omogućuje da zadovolji materijalne potrebe drugih ljudi, a zbog toga indirektno i sopstvene potrebe, poput alata u njegovoj torbi i možda bi bilo prikladno imati izraz koji bi takvu veštinu uključio kao deo bogatstva, u širem smislu. Sledeći pravac na koji je ukazao Adam Smith, koji uzgred prati većina evropskih ekonomista, lično bogatstvo možemo definisati tako da uključuje svu energiju, sposobnosti i sklonosti koji direktno doprinose da ljudi postanu privredno delotvorni, zajedno s onim poslovnim vezama i svakojakim udruživanjem, koje predstavlja deo bogatstva u užem značenju izraza.

Još moramo uzeti u obzir materijalna dobra koja čovek deli sa susedima. Ta dobra se sastoje od koristi koje čovek ima od toga što živi na određenom mestu u određeno vreme i što je član određene države ili zajednice. Ona uključuju građansku i vojnu sigurnost i pravo i mogućnost korišćenja javnog vlasništva i ustanova svake vrste (kao što su putevi, rasveta, itd.) i prava na sudsku zaštitu ili besplatno obrazovanje. I građanin i seljak besplatno uživaju mnoge prednosti, koje onaj drugi uopšte ne može dobiti ili ih može dobiti samo uz velike troškove. Ako su sve druge stvari jednake, čovek ima veće stvarno bogatstvo u njegovom najširem značenju nego neko drugi, ako mesto u kojem živi ima bolje podneblje, bolje puteve,

8

Page 9: Alfred Marsal

bolju vodu, bolju kanalizaciju, ili pak bolje novine, knjige, mesta zabave ili obrazovanja. Mnoge od tih stvari su zajednička dobra, tj. dobra koja nisu privatno vlasništvo.

Pojam vrednosti usko je povezan sa pojmom bogatstva. Po Adamu Smith-u reč „vrednost ima dva različita značenja i neki put izražava korisnost neke određene stvari, a neki put moć, koju posedovanje te stvari pruža za kupovinu drugih dobara“. Ali iskustvo je pokazalo da nije dobro upotrebljavati tu reč u prvom smislu.

Vrednost razmene jedne stvari izražene drugom, na bilo kom mestu i u bilo koje vreme je količina te druge stvari koja se može dobiti na licu mesta, u zamenu za prvu. Prema tome, izraz vrednost je relativan i izražava odnos između dve stvari na određenom mestu i u određeno vreme.

Civilizovane zemlje obično kao novac prihvataju zlato ili srebro ili i jedno i drugo. Umesto da izražavamo vrednost olova, kalaja, drva i žita i drugih stvari jednih prema drugima, u prvom redu ih izražavamo u novcu, a tako izraženu vrednost svake stvari nazivamo njenom cenom. Ako znamo da se tona olova na svakom mestu i u svako vreme može razmeniti za petnaest zlatnika, dok se tona kalaja menja za devedeset zlatnika, kažemo da je njihova cena na licu mesta 15 odnosno 90 funti sterlinga po toni i znamo da je vrednost kalaja u odnosu na cenu olova šest puta veća.

Cena svake stvari raste i pada zavisno od mesta i vremena, a sa svakom takvom promenom menja se kupovna snaga novca u odnosu na tu stvar. Ako kupovna snaga novca u odnosu na neke stvari raste, a u isto vreme jednako toliko pada u odnosu na jednako važne stvari, njegova kupovna moć (ili njegova kupovna snaga u odnosu na stvari uopšteno) je ostala nepromenjena. Možemo reći da, cena bilo koje stvari predstavlja razmensku vrednost u odnosu na stvari uopšteno ili drugim rečima da predstavlja opštu kupovnu snagu novca.

2.2 PROIZVODNJA, POTROŠNJA I SREDSTVA ZA ŽIVOT

Čovek ne može stvarati materijalne stvari. U duševnom i moralnom svetu, on može i te kako stvarati nove ideje, ali kad se kaže da proizvodi materijalne stvari, on u stvari proizvodi samo korisnost ili, drugim rečima, njegovi napori i žrtve imaju za posledicu promenu oblika ili preuređenje materije, da je bolje prilagodi zadovoljavanju potreba. Sve što on u fizičkom svetu može učiniti jeste da ili preuredi materiju, tako da je učini korisnijom ili da pokrene materiju da je priroda učini korisnijom.

Ponekad se kaže da trgovci ne proizvode, dok stolar proizvodi nameštaj, trgovac nameštajem samo prodaje već proizvedeno. Ali, toj razlici nedostaje naučni temelj. Obojca proizvode korisnost, a ni jedan od njih ne može učiniti više: trgovac nameštajem pomera i preuređuje materiju, kako bi je učinio korisnijom nego što je bila pre, a ni stolar ne čini ništa više. Mornar ili železničar koji prevoze ugalj na površini zemlje, proizvode ga isto toliko koliko i rudar koji ga prevozi pod zemljom, trgovac ribom pomaže da se riba preveze od mesta na kojem je od male koristi, na mesto gde će biti potrebnija, a ni ribar ne čini ništa više. Istina je da često ima više trgovaca, nego što je potrebno i kadgod do toga dođe, to je rasipanje. Ali je takođe rasipanje ako plugom rade dva čoveka, kad njim veoma dobro može raditi samo jedan. U oba slučaja svi koji rade proizvode, iako verovatno proizvode samo malo. Neki pisci su oživeli srednjevekovne napade na trgovinu, pod izgovorom da ne proizvodi. Ali nisu ciljali na pravi cilj. Trebalo je da napadnu manjkavu organizaciju trgovine, naročito trgovine na malo.

Potrošnja se može smatrati negativnom proizvodnjom. Isto kao što čovek može proizvoditi samo korisnost, on ne može ništa drugo ni potrošiti. On može proizvoditi usluge i druge nematerijalne proizvode i može ih trošiti. Ali kao što i njegova proizvodnja materijalnih proizvoda u stvari nije ništa drugo do preuređenje materije koja joj daje novu korisnost, tako i

9

Page 10: Alfred Marsal

njegova potrošnja materijalnih proizvoda nije ništa drugo do poremećaj materije koji smanjuje ili uništava njenu korisnost. U stvari, kad se kaže da čovek troši stvari, on ih često samo drži za svoju upotrebu dok, kao što kaže Senior „stvari uništavaju oni brojni postupni činioci koje zajedničkim imenom nazivamo vreme“. Kao što je „proizvođač“ žita onaj koji seje seme tamo gde će mu priroda pomoći da raste, tako „potrošač“ slika, zavesa, pa čak i kuće ili jahte te stvari samo troši, on ih koristi dok ih vreme razara.

Druga razlika kojoj je data neka važnost, ali koja je neodređena i možda nije od praktične koristi je razlika između roba široke potrošnje (nazvanih i potrošnim dobrima ili pak dobrima prvog reda), kao što su hrana, odeća, itd. koje s jedne strane direktno zadovoljavaju potrebe i proizvođačkih dobara (nazvanih i proizvodnim dobrima ili proizvodnim sredstvima ili međufaznim dobrima), kao što su plugovi i sirov pamuk, koji potrebe zadovoljavaju indirektno, time što doprinose proizvodnji dobara prvog reda.

Sav rad je usmeren na stvaranje nekog učinka. Jer, iako se neki napori čine radi njih samih, kao kad se neka igra igra za zabavu, oni se ne smatraju radom. Rad možemo definisati kao svaki napor duha ili tela učinjen delimično ili u celini, imajući u vidu neko drugo dobro osim uživanja stečenog direktno od rada. Najbolje bi bilo da sav rad smatramo proizvodnim, osim onog koji nije postigao cilj prema kojem je bio usmeren, te tako nije proizveo nikakvu korisnost. Ali u mnogobrojnim promenama, kroz koje je prošla reč „proizvodan“, ona se posebno odnosila na nagomilano bogatstvo uz srazmerno zanemarivanje, pa čak neki put i potpuno isključivanje neposrednih i prolaznih užitaka. Možda je prikladnije da smatramo da se glavni pojam reči odnosi više na zadovoljavanje budućih, nego sadašnjih potreba. Istina je da je svako zdravo uživanje, raskošno ili ne, opravdani cilj i javne i privatne delatnosti, a istina je da uživanje u raskoši daje podsticaj naporu, ali napredak izostaje. Ali, ako su delotvornost i napor uložen u delovanje isti, stvarni se interes neke zemlje obično unapređuje podređujući želje za prolaznom raskoši postizanju onih pouzdanih i trajnih sredstava koja će pomoći delatnosti u njenom budućem radu i težiti da na različite načine život učine bogatijim. Na primer, mnogi pisci novijeg doba prihvatili su gledište Adama Smitha i razvrstali kućnu poslugu među neproizvodne radnike. Nema sumnje da u mnogim velikim kućama ima suviše posluge, čija bi se energija mogla korisno po zajednicu upotrebiti za druge namene, ali to isto važi za veći deo onih koji za život zarađuju destilirajući viski, a ipak još ni jedan ekonomista nije predložio da se nazovu neproizvodnima.

Kad god upotrebimo reč proizvodan, treba znati da to znači proizvodnost sredstava za proizvodnju i trajnih izvora uživanja. Ali, izraz je delikatan i ne bi ga trebalo upotrebljavati tamo gde je potrebna tačnost. Ako je ikada poželimo upotrebiti u drugom smislu, moramo to reći kao da govorimo da rad proizvodi sredstva za život, itd.

Kada se reč proizvodna potrošnja upotrebljava kao stručni izraz, ona se obično definiše kao upotreba bogatstva za proizvodnju novog bogatstva i zapravo ne bi trebalo da uključuje čitavu potrošnju proizvodnih radnika, već samo onu koja je potrebna za njihovu delotvornost. Taj izraz može možda biti koristan za proučavanje nagomilavanja materijalnog bogatstva. Ali on može odvesti na pogrešan put. Jer potrošnja je cilj proizvodnje, a sva svrsishodna potrošnja proizvodi korisnosti od kojih mnoge najvrednije ne pridonose direktno proizvodnji materijalnog bogatstva.

To stvara potrebu da se razmotri izraz sredstva za život, predmeti udobnosti i predmeti raskoši. Sredstva za život uključuju sve stvari potrebne za zadovoljenje potreba koje moraju biti zadovoljene, dok se preostale dve grupe sastoje od stvari koje zadovoljavaju potrebe manje bitnog značaja.

Starija upotreba izraza sredstva za život ograničavala se na stvari koje su više ili manje koristili radnici da izdržavaju sebe i svoje porodice. Adam Smith i njegovi oprezniji sledbenici primetili su razlike u nivou udobnosti i „pristojnosti“ i uočili su da razlike u podneblju i

10

Page 11: Alfred Marsal

običajima čine da su u nekim slučajevima potrebne stvari, koje su suvišne u drugim. Ali na Adama Smitha su delovala razmišljanja fiziokrata. Ona su se pak temeljila na životnim uslovima francuskog naroda u XVIII veku, kada najveći deo naroda nije imao drugi pojam o sredstvima za život, osim onoga što je bilo potrebno za goli opstanak. Međutim, u srećnijem vremenu, pažljivija analiza je pokazala da za svaki nivo delatnosti, u bilo koje vreme i na bilo kom mestu, postoji više ili manje jasno određen dohodak potreban da ljudima održi goli život, dok je drugi i veći dohodak potreban da održi njihovu punu delotvornost.

Može biti tačno da su nadnice radnika bilo koje vrste delatnosti, mogle biti dovoljne da održe višu delotvornost uz uslov da su se trošile savršeno promišljeno. Ali svaka procena sredstava za život mora se vršiti s obzirom na dato mesto i vreme, a ako ne postoji posebna klauzula tumačenja koja kaže suprotno, može se pretpostaviti da će se nadnice trošiti upravo onoliko promišljeno, oprezno i nesebično koliko ih poseduju radnici, one vrste delatnosti o kojoj raspravljamo. Imajući to na umu možemo reći da je dohodak radnika bilo koje vrste delatnosti ispod obaveznog nivoa, kad svako povećanje njihovih dohodaka tokom vremena proizvede više nego razmerno povećanje njihove delotvornosti. Potrošnja se može štedeti promenom navika, ali uštede na sredstvima za život su rasipništvo.4

2.3 DOHODAK I KAPITAL

U prvobitnoj zajednici, svaka porodica je gotovo sama sebi dovoljna i sama sebi pribavlja veći deo hrane i odeće, pa čak i nameštaja. Samo veoma mali deo dohotka ili prihoda porodice ima oblik novca. Kada se uopšte misli na dohodak porodice, uračunava se korist koju porodica dobija od kuhinjskog posuđa, kao i korist od pluga, ne pravi se razlika između kapitala porodice i njenih ostalih nagomilanih zaliha, među koje spadaju podjednako kuhinjsko posuđe i plug.

Ali sa jačanjem novčane privrede, ojačala je spremnost da se pojam dohotka ograniči na one prihode koji imaju oblik novca, uključujuci „plaćanja u naravi“ (kao što su besplatno korišćenje kuće, besplatan ugalj, plin, voda), koja se daju namesniku kao deo nagrade, umesto plaćanja u novcu.

U skladu sa tim značenjem dohotka, jezik tržišta obično nečijim kapitalom smatra onaj deo njegovog bogatstva koji se upotrebljava za sticanje dohotka u obliku novca ili, uopšteno za sticanje putem poslovanja. Poslovni kapital sastoji se od onih eksternih dobara, koja neka osoba upotrebljava u svom poslovanju, bilo držeći ih da bi ih prodala za novac, bilo primenjujući ih za proizvodnju stvari koje će se prodati za novac. Među istaknutim elementima tih dobara su industrija, poslovni pogon, mašine, sirovine, hrana, odeća i stambeni prostor za radnike fabrike, kao i dobar glas o preduzeću. Tu spadaju i zajmovi i sva kontrola nad kapitalom, koji može biti u složenim oblicima modernog „novčanog tržišta“. S druge strane, dugovi koji se duguju moraju se odbiti od kapitala. Ova definicija kapitala sa stanovišta pojedinca ili preduzeća često se koristi u uobičajenoj upotrebi.

Ako se neko bavi poslovanjem, on će sigurno imati određene rashode za sirovine, za unajmljivanje radne snage, itd. U tom slučaju njegov pravi ili neto dohodak se izračunava odbijanjem „rashoda koji pripadaju njegovoj proizvodnji“ od bruto dohotka.

Sve ono što neka osoba čini, a za to je direktno ili indirektno plaćena novcem, povećava njen nominalni dohodak, dok se nikakve usluge koje čovek čini sam sebi obično ne smatraju povećanjem njegovog nominalnog dohotka. Međutim, iako je obično najbolje da se takve usluge zanemare kao neznatne, zbog doslednosti ih treba uzeti u obzir, ako su takve da ljudi obično za njih plaćaju. Tako žena koja sama šije svoje haljine ili čovek koji sam

4 Jakšić M., Praščević A., ISTORIJA EKONOMIJE, Centra za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta, Beograd, 2007., str. 169-173

11

Page 12: Alfred Marsal

obrađuje svoj vrt ili popravlja svoju kuću, zarađuju dohodak jednako kao što bi ga zarađivali krojačica, vrtlar ili tesar koji bi mogli biti unajmljeni da obave taj posao. Prava nagrada koju neko zanimanje nudi radu, mora se izračunati tako da se od svih njegovih koristi odbije novčana vrednost svih njegovih šteta, te tu pravu nagradu možemo opisati kao neto korist od zanimanja.

Plaćanje koje zajmoprimac vrši za korišćenje zajma za, recimo, godinu dana izraženo je odnosom tog plaćanja prema zajmu i naziva se kamata. Taj izraz se takođe šire upotrebljava da izrazi novčanu protivrednost čitavog dohotka stečenog od kapitala. Obično se izražava kao određen procenat od iznosa „glavnice“ zajma. Kad god se to učini, kapital se ne sme uopšteno smatrati zalihom. On se mora smatrati zalihom jedne određene stvari, novca, za koji se pretpostavlja da predstavlja stvari. Tako se 100 funti sterlinga može dati na zajam uz četiri posto, to znači uz kamatu od 4 funte sterlinga godišnje. I, ako u poslovanju koristimo glavnicu koja se sastoji od zalihe dobara različite vrednosti koja može biti procenjena na ukupno 10.000 funti sterlinga, tada se može reći da 400 funti sterlinga predstavljaju kamatu po stopi od četiri posto od tog kapitala, uz pretpostavku da je ukupna novčana vrednost stvari koje sačinjavaju taj kapital ostala nepromenjena. Međutim, ne bismo zadovoljni da nastavimo sa poslovanjem ukoliko ne bismo očekivali da će ukupna neto dobit od tog poslovanja premašiti kamate od našeg kapitala po tekućoj stopi. Ta se dobit zove profit. Raspolaganje dobrima date novčane vrednosti, koja se mogu koristiti za bilo koju svrhu, često se naziva „slobodnim“ ili „opticajnim“ kapitalom.

Kada se čovek bavi privređivanjem, njegov godišnji profit je višak primanja nad rashodima poslovanja tokom godine. Razlika između vrednosti inventara, postrojenja, materijala, itd. na kraju i na početku godine smatra se delom njegovih primanja ili delom izdataka, prema tome da li se vrednost povećala ili smanjila. Ono što ostane od profita nakon odbitka kamata na kapital po tekućoj stopi (uzimajući u obzir, gde je to neophodno, osiguranje) obično se naziva njegovom zaradom od upravljanja ili preduzetništva. Stopa u kojoj stoji njegov godišnji profit prema njegovom kapitalu naziva se njegovom stopom profita. Ali taj izraz, slično odgovarajućem izrazu u pogledu kamata, pretpostavlja da je novčana vrednost stvari koje sačinjavaju njegov kapital procenjena, a kod takve se procene često nailazi na velike poteškoće.

Kada se daje u najam neka određana stvar, kao na primer kuća, klavir ili šivaća mašina, plaćanje za nju se često naziva rentom. Ekonomisti mogu bez poteškoća prihvatiti taj naziv, ako dohodak posmatraju sa stanovišta pojedinačnog trgovca. Ali, čini se da je prikladnije koristiti izraz renta za dohodak stečen od besplatnih darova prirode, kad god rasprava o poslovanju pređe sa stanovišta pojedinca na stanovište društva u celini. Zato izraz kvazi-renta koristimo za dohodak od mašina i drugih oruđa za proizvodnju, koje je napravio čovek. To znači da svaka pojedinačna mašina može davati dohodak koji ima prirodu rente i koji se neki put naziva rentom, iako (uzevši sve ukupno) čini se da postoje prednosti zvati ga kvazi-rentom. Međutim, ne možemo zapravo govoriti o kamatama koje daje mašina. Ako uopšte upotrebimo izraz „kamata“, to mora biti u vezi ne sa samom mašinom, već s njegovom novčanom vrednošću. Na primer, ako je rad izvršen mašinom koja vredi 100 funti sterlinga vredan 4 funte sterlinga neto godišnje, ta mašina daje kvazi-rentu od 4 funte sterlinga, što je jednako kamatama od četiri posto od nabavne vrednosti mašine, ali vredi li mašina samo 80 funti sterlinga, on daje prihod od pet posto od svoje sadašnje vrednosti.

Kapital možemo podeliti na potrošni i pomoćni ili posredni kapital, iako se ne može povući jasna razlika između te dve vrste kapitala. Te izraze treba izbegavati tamo gde je potrebna određenost. Potrošni kapital sastoji se od dobara u takvom obliku da mogu direktno zadovoljiti potrebe, to jest od dobara koja radnicima pružaju direktna sredstva za život, kao što su hrana, odeća, stambeni prostor, itd. Pomoćni ili posredni kapital se zove tako, jer se

12

Page 13: Alfred Marsal

sastoji od svih stvari koje pomažu radu u proizvodnji. Podrazumeva alate, mašine, fabrike, železnice, pristaništa, itd., kao i sirovine svih vrsta. Možemo se složiti sa Millom koji razlikuje opticajni kapital, „koji ispunjava čitav svoj zadatak u proizvodnji u kojoj je zaposlen jednokratnom upotrebom“, od stalnog kapitala „koji postoji u trajnom obliku i od kojeg se dobitak proteže na period odgovarajućeg trajanja“. Adam Smith je razlikovao stalni i opticajni kapital po tome da li dobra „donose profit ne menjajući gospodare“ ili ne. Kod Ricarda je ova podela zavisila od toga da li se dobra „troše sporo ili zahtevaju česta obnavljanja“, ali je on pravilno primetio da je to „podela koja nije bitna i u kojoj se linija razdvajanja ne može tačno povući“. Moderni ekonomisti su uopšteno prihvatili Millovu podelu.

Raspravljajući o proizvodnji dobara za tržište i o uzrocima koji deluju na njihovu razmensku vrednost, ekonomistima je najprikladnije da usvoje uobičajeno gledište privrednika. Ali, postoji i šire gledište koje privrednik, ne manje od ekonomiste, mora usvojiti kad proučava uzroke koji deluju na materijalno blagostanje zajednice, kao celine. Običan razgovor može prelaziti sa jednog gledišta na drugo bez nekog formalnog upozorenja o promeni, jer ako dođe do nekog nesporazuma, on se ubrzo ispoljava, a pometnja se prekida nekim pitanjem ili dobrovoljno ponuđenim objašnjenjem. Ali ekonomista se ne sme izložiti takvom riziku. On mora istaći svaku promenu svog gledišta ili promenu upotrebe nekog izraza. Njegov bi put, ako bi ćuteći prešao sa jednog gledišta na drugo, mogao privremeno izgledati lakši, ali se na dugi rok bolje napreduje jasnim ukazivanjem na značenje koje se svakom izrazu pridaje u svakom nejasnom slučaju.

Kada je namenjen sopstvenoj upotrebi, čovekov sadašnji rad donosi mu direktan dohodak, a on nastoji da za njega, u nekom obliku, bude plaćen, ako ga kao privređivanje obavlja u korist drugih. Isto je tako, uopšteno, izvor direktne ili indirektne materijalne koristi za njega svaka korisna stvar koju je načinio ili stekao u prošlosti ili koju su mu načinili, stekli, ostavili u nasledstvo u okviru postojećih propisa o vlasništvu. Ako on tu stvar koristi u poslovanju, taj se dohodak obično pojavljuje u obliku novca. Ali, povremeno je potrebna i šira upotreba tog izraza koji obuhvata sav dohodak od koristi svih vrsta koje neka osoba izvlači od vlasništva imovine, ma kako korišćene. On, na primer, uključuje korist koju pojedinac ima od upotrebe sopstvenog klavira, a koje su jednake koristima koje bi trgovac klavirima sticao dajući klavir u najam. Jezik svakodnevnog života, iako nesklon tako širokoj upotrebi izraza „dohodak“, čak i kad se raspravlja o društvenim problemima, ipak često u dohodak uključuje određene oblike dohotka osim novčanog. Posmatrajući taj problem sa čisto matematičkog gledišta, Jevons je bio u pravu kad je svu robu u rukama potrošača svrstao kao kapital. Ali, neki su pisci, veoma oštroumno razvijajući taj predlog, postupali s njim kao sa velikim načelom, a čini se da je upravo to bila greška u prosuđivanju.

To nas dovodi do razmatranja upotrebe izraza kapital sa gledišta istraživanja materijalnog blagostanja društva kao celine. Adam Smith je rekao da je kapital nekog čoveka onaj deo njegove zalihe od kojeg očekuje dohodak. A gotovo svaka, u istoriji poznata upotreba izraza kapital, odgovarala je više ili manje urednoj upotrebi izraza dohodak. U gotovo svakoj upotrebi je kapital bio onaj deo čovekove zalihe, od koje on očekuje da će sticati dohodak.

Daleko najvažnija upotreba izraza „kapital“ sa društvenog stanovišta sastoji se u istraživanju kako tri činioca proizvodnje (zemlja, to jest prirodni činilac, rad i kapital) doprinose proizvodnji narodnog dohotka (ili narodne dividende) i kako se taj dohodak raspodeljuje među ta tri činioca. A to je dodatni razlog da se izrazi „kapital“ i „dohodak“ učine međuzavisnim sa društvenog stanovišta, kao što to postoji sa stanovišta pojedinca.

Društveni dohodak se može izračunati zbrajanjem dohodaka pojedinaca u društvu, bilo da je to narod ili neka druga grupa osoba. Međutim, ne smemo uračunavati istu stvar dva puta.

13

Page 14: Alfred Marsal

Novčani dohodak ili priliv bogatstva daje meru narodnog blagostanjakoja je, ma kako bila nepouzdana, jos uvijek na neki način bolja od novčane vrednosti zalihe njegovog bogatstva. Jer dohodak se uglavnom sastoji od robe u takvom obliku da daje zadovoljstvo direktno, dok se veći deo narodnog bogatstva sastoji od sredstava za proizvodnju koja narodu vrše uslugu samo utoliko ukoliko pridonose proizvodnji robe gotove za potrošnju. Međutim, moramo uzeti u obzir i obezvređenje izvora iz kojih se dohodak stiče. Više se mora odbiti od dohotka dobijenog od drvene nego od kamene kuće, jer kamena kuća više doprinosi stvarnom bogatstvu neke zemlje od drvene kuće koja pruža podjednako dobar smeštaj. Takođe, ugalj može neko vreme davati velik dohodak, ali se može iscrpeti za nekoliko godina.

U čisto apstraktnom, a naročito u matematičkom rasuđivanju, izrazi „kapital“ i „bogatstvo“ se gotovo neizbežno upotrebljavaju kao sinonimi, osim što se „zemlja“ može izuzeti od kapitala. Ali, postoji jasna tradicija da treba govoriti o kapitalu kad god razmatramo stvari kao činioce proizvodnje, te da treba da govorimo o bogatstvu kad god razmatramo stvari kao posledicu proizvodnje, kao predmete potrošnje, predmete kod kojih samo posedovanje pričinjava zadovoljstvo. Tako glavna tražnja za kapitalom dolazi od njegove proizvodnosti, od usluga koje vrši, na primer, omogućavajući da se vuna lakše prede i tka nego golom rukom, ili omogućavajući vodi da slobodno teče gde god je potrebna umesto da se naporno nosi u rukama, iako se kapital može upotrebljavati i drugačije, kao na primer dati ga na zajam rasipniku. Sa druge strane, ponudu kapitala kontroliše činjenica da ljudi, da bi ga akumulirali, moraju delovati sa izgledom na budućnost. Oni moraju „čekati“ i „štedeti“, sadašnjost moraju žrtvovati budućnosti.5

3. NIVOI TRAŽNJE POTROŠAČA

Kada neki trgovac ili radnik u fabrici kupuju nešto što će upotrebiti u proizvodnji ili ponovo prodati, njihova tražnja se bazira na očekivanjima profita, koji se na taj način mogu steći. Ti profiti, u svako doba, zavise od špekulativnih rizika i drugih uzroka. Ali, na dugi rok cena koju neki trgovac ili radnik u fabrici mogu da plate za neku stvar zavisi od cena koje će potrošači platiti za nju ili za stvari napravljene od nje. Prema tome, tražnja potrošača je krajnji usklađivač celokupne tražnje.

Pretpostavlja se da je korisnost međusobno zavisna sa željom ili potrebom. Želje se ne mogu meriti direktno, već samo indirektno, pomoću spoljašnjih pojava koje uzrokuju i da se u onim slučajevima kojima se ekonomika uglavnom bavi za to nalazi mera u ceni koju je neko voljan da plati za ispunjavanje ili zadovoljenje njegove želje. On može imati želje i težnje koje se ne mogu zadovoljiti na određen način ali, u nastavku ćemo se baviti onim željama čiji je cilj da budu zadovoljene. Pretpostavljamo da zadovoljenje koje iz toga proizlazi uopšteno prilično dobro odgovara očekivanjima u času kupovine.

Postoji beskrajna raznolikost potreba, ali svaka pojedina potreba ima granice. Ta se poznata i temeljna sklonost ljudske prirode može izraziti zakonom zadovoljenja potreba ili opadajuće korisnosti ovako: ukupna korisnost neke stvari za svakog (to jest ukupni užitak ili korist koju mu pruža) povećava se sa svakim povećanjem količine te korisnosti, ali ne tako brzo kao što se povećava ta količina. Ako se ta količina ravnomerno povećava, korist koja se dobija od nje raste opadajućom stopom. Drugim rečima, dodatna korist koju neka osoba stiče od datog povećanja zalihe stvari, smanjuje se sa svakim povećanjem zalihe koju već ima. Onaj deo stvari koje je čovek jedva bio naveden da kupi, možemo nazvati njegovom graničnom kupovinom, jer je on na granici nedoumice ima li smisla da se izloži izdatku da tu stvar stekne. A korisnost njegove granične kupovine može se nazvati graničnom korisnošću te stvari za njega. Ili, ako umesto da je kupuje, on sam izrađuje tu stvar, tada je njena granična

5 Marshall A. NAČELA EKONOMIKE, Cekade izdanja Centra za kulturni delatnost, Zagreb, 1987., str. 64-70

14

Page 15: Alfred Marsal

korisnost upravo korisnost onog dela stvari za koji čovek misli da mu se isplati izraditi. I tako, zakon može glasiti: za svakoga se granična korisnost neke stvari smanjuje, sa svakim povećanjem količine koju već ima.

Međutim, taj zakon pretpostavlja uslov koji treba razjasniti. A taj uslov jeste da važi pretpostavka da se neće dozvoliti bilo kakva promena svojstava ili ukusa određenog čoveka. Zbog toga nije izuzetak od pravila da što više dobre muzike čovek sluša, to je verovatnije da će njegova želja za njom porasti, da su škrtost i ambicija često nezasiti ili da i vrlina čistoće i mana pijanstva rastu na onome čime se hrane. Uzmemo li čoveka kakav jeste, bez obzira na promenu njegovih svojstava, granična korisnost određene stvari se za njega stalno smanjuje svakim povećanjem njemu raspoloživih količina te stvari.

Sada ćemo dati zakon opadajuće korisnosti izraziti cenama. Uzmimo za primer čaj, čija je tražnja stalna i koji se može kupovati u malim količinama. Pretpostavimo, na primer, da se čaj određenog kvaliteta može kupiti za 2 šilinga za funtu. Neko može biti spreman dati i 10 šilinga za jednu jedinu funtu čaja jednom godišnje, radije nego da ostane uopšte bez njega. Međutim, kad bi mogao dobiti bilo koju količinu čaja besplatno, on verovatno ne bi trošio više od 30 funti čaja godišnje. Ali, kakvo je sada stanje, on kupuje možda 10 funti čaja godišnje, to znači da je razlika između zadovoljstva koje stiče od 9 funti i onog od 10 funti čaja dovoljna da za tu razliku zadovoljstva plati 2 šilinga, dok činjenica da ne kupuje jedanaestu funtu čaja pokazuje da smatra da mu to ne bi vredelo još 2 šilinga. To znači da mu 2 šilinga za funtu čaja mere korisnost čaja, koja leži na granici ili na krajnjoj tački ili na kraju njegove kupovine. Ta 2 šilinga mere graničnu korisnost za njega. Ako se cena koju je upravo još voljan da plati za neku funtu čaja nazove njegovom cenom tražnje, tada su 2 šilinga njegova granična cena tražnje. A zakon može glasiti: što je veća količina stvari koju neka osoba ima, uz uslov da ostale stvari ostanu jednake (tj. da kupovna snaga novca i količina novca na njenom raspolaganju ostanu isti), to će niža biti cena koju će platiti za malo veću količinu te stvari. Ili drugim rečima, njena se granična cena tražnje za tu stvar smanjuje. Čovekova tražnja postaje delotvorna samo kad cena koju je voljan ponuditi dostigne cenu uz koju su drugi spremni prodati.

Ovo važi samo u slučaju kad nismo uzeli u obzir promene granične korisnosti novca, odnosno njegove opšte kupovne snage. U isto vreme, ako se materijalna bogatstva neke osobe nisu promenila, za nju je granična korisnost novca stalna količina, tako da su cene koje je ta osoba još spremna da plati za dve vrste robe jedna prema drugoj u istoj proporciji, kao i korisnost te dve vrste robe.

Biće potrebna veća korisnost, da bi se na kupovinu naveo neko ko je siromašan, nego neko ko je bogat. Činovnik sa dohotkom od 100 funti sterlinga godišnje ići će peške na posao po većem pljusku, nego činovnik sa dohotkom od 300 funti sterlinga godišnje. Ali, iako je korisnost ili korist koja se u svesti siromaha meri sa 2 penija nego taj iznos u svesti bogataša, ipak, vozi li se bogatiji čovek stotinu puta u godini, a siromašniji dvadeset puta, korisnost od stote vožnje koju je bogatiji čovek upravo još bio naveden da plati je po njegovom merilu dva penija, a korisnost dvadesete vožnje koju je siromašniji čovek upravo bio naveden da plati je po njegovom merilu dva penija. Za svakog od njih se granična korisnost meri iznosom od dva penija, ali ta granična korisnost je veća u slučaju siromašnijeg, nego u slučaju bogatijeg čoveka. Drugim rečima, što čovek postaje bogatiji to je za njega granična korisnost novca manja. Svako povećanje njegovog bogatstva, povećava cenu koju je voljan platiti za neku datu korist. A na isti način, svako smanjenje njegovog bogatstva, povećava za njega graničnu korisnost novca i smanjuje cenu koju je voljan da plati za neku korist.

Za uvid u tražnju bilo čega, moramo da utvrdimo koliko bi čovek bio spreman da plati za svaku stvar, uz cenu od verovatno ponuđenih cena, a okolnost njegove tražnje za, recimo,

15

Page 16: Alfred Marsal

čajem može se najbolje izraziti listom cena koje je spreman da platiti, tj. sa nekoliko njegovih cena tražnje za različite količine čaja. (Ta tabela se može nazvati njegovom tabelom tražnje)

Tako možemo, na primer, ustanoviti da će on kupiti:

funti uz 50 penija po funti 10 funti uz 24 penija po funtifunti uz 40 penija po funti 11 funti uz 21 peni po funtifunti uz 33 penija po funti 12 funti uz 19 penija po funtifunti uz 28 penija po funti 13 funti uz 17 penija po funti

Ako bi se popunile cene za sve međukoličine, dobili bismo tačan prikaz njegove tražnje. Ne možemo izraziti nečiju tražnju za nekom stvari „količinom koju je spreman kupiti“ ili „jačinom želje da kupi određenu količinu“ ne osvrnuvši se na cene uz koje bi kupio tu i druge količine. To se može tačno prikazati samo tabelom cena uz koje je potrošač voljan kupiti različite količine.

Kad kažemo da tražnja neke osobe raste, onda time mislimo da će ta osoba uz istu cenu kao pre, kupiti više nego pre ili da će uz višu cenu kupiti isto toliko kao pre. Opšti porast tražnje je porast kroz celu tabelu cena, uz koje je neko spreman da kupuje različite količine stvari, a ne samo da je spreman kupovati više uz tekuće cene.

Do sada smo razmatrali tražnju pojedinaca. A u posebnom slučaju robe kao što je čaj, tražnja jedne jedine osobe prilično dobro prikazuje opštu tražnju celog tržišta, jer je tražnja za čajem postojana, a obzirom da se može kupovati u malim količinama, verovatno će svaka promena njegove cene delovati na količinu koju će pojedinac kupiti. Ali, čak i među stvarima koje se stalno upotrebljavaju, ima mnogih za koje se tražnja pojedinca ne može neprekidno menjati sa svakom malom promenom cene, već se ta tražnja može kretati samo u velikim skokovima. Na primer, mali pad cene šešira ili satova neće delovati na svačiji postupak, ali će nekoliko osoba koje su se dvoumile da li da kupe nov šešir ili sat navesti da se odluče na kupovinu.

Postoje mnoge stvari za kojima je potreba svakog pojedinca nestalna, povremena i nepravilna. Ne može postojati tabela cena tražnje pojedinaca za svadbene kolače ili za usluge veštog hirurga. Ali, ekonomisti se malo bave pojedinačnim događajima u životu pojedinaca. Oni više proučavaju „postupak koji se pod određenim uslovima može očekivati od članova neke grupe delatnosti“, ukoliko se pobude tog postupka mogu meriti novčanom cenom. U tim uopštenim posledicama, raznolikost i nestalnost pojedinačnog postupka se spajaju u srazmerno pravilan skupni postupak mnogih.

I tako će se na velikim tržištima (gde su pomešani bogati i siromašni, stari i mladi, muškarci i žene, ljudi svih vrsta ukusa, ćudi i zanimanja) posebnosti potreba pojedinaca prebijati jedne sa drugima, u srazmerno pravilne nivoe ukupne tražnje. Svako opadanje cene neke robe široke potrošnje, ma koliko ono blago bilo i ukoliko se ne menjaju ostale okolnosti, povećavaće ukupnu količinu prodate robe.

Ukupna tražnja na nekom mestu, recimo čaja, je zbir tražnji svih pojedinaca koji se tamo nalaze. Neki su bogatiji, neki siromašniji od pojedinačnog potrošača čiju smo tražnju upravo opisali, neki će voleti čaj više nego on, neki manje. Pretpostavimo da se na nekom mestu nalazi milion kupaca čaja i da je njihova prosečna potrošnja jednaka potrošnji pojedinca uz nekoliko cena. Tada će tražnju tog mesta predstavljati ista tabela cena, kao i pre ako umesto jedne funte čaja pišemo milion funti čaja.

Prema tome, postoji jedan opšti zakon tražnje: što veću količinu treba prodati, to manja mora biti cena uz koju se ona nudi kako bi mogla naći kupce ili, drugim rečima, tražena količina raste sa padom cene, a smanjuje se sa porastom cene. Ne postoji nikakav

16

Page 17: Alfred Marsal

jednoobrazni odnos između pada cene i porasta tražnje. Smanjenje cene za jednu desetinu može povećati prodaju za jednu dvadesetinu, ili za četvrtinu, ili je može udvostručiti.

Cena će meriti graničnu korisnost robe za svakog kupca pojedinačno, ne možemo govoriti da cena meri graničnu korisnost uopšteno, jer su potrebe i okolnosti različitih ljudi različite. Cene tražnje na našoj tabeli su one uz koje se različite količine neke stvari mogu prodati na tržištu u određenom razdoblju i pod određenim uslovima. Ako se uslovi u bilo kom pogledu promene, verovatno će biti potrebno promeniti i cene, a to se stalno mora činiti kad se želja za nečim materijalno menja zbog promene običaja ili pojeftinjenja konkurentne robe ili pronalaska nove robe. Na primer, tabela cena tražnje za čajem sačinjena je pod pretpostavkom da je cena kafe poznata, ali slaba žetva kafe bi povećala cene čaja. Tražnja za plinom će verovatno biti smanjena poboljšanjem električnog osvetljenja, a na isti način pad cene određene vrste čaja može uzrokovati da bude zamenjen slabijom, ali jeftinijom vrstom.6

4. OPŠTI ODNOSI PONUDE, TRAŽNJE I VREDNOSTI

4.1 TRŽIŠTA

Poslovno preduzeće raste i dostiže veliku snagu, a posle toga može da stagnira i propada. Na prelomnoj tački postoji uravnoteženje ili ekvilibrijum snage života i propasti.

Organizacija tržišta je usko povezana, i kao uzrok i kao posledica s novcem, kreditom i spoljnom trgovinom. Kada se govori o vezi između tražnje i ponude, potrebno je, da tržišta na koja se tražnja i ponuda odnose, budu ista. Kao što Cournot kaže: “Ekonomisti pod izrazom tržište ne podrazumevaju neko određeno mesto trgovanja na kojem se stvari kupuju i prodaju, već celokupno područje na kojem su kupci i prodavaci u tako slobodnom međusobnom saobraćaju da cene istih dobara lako i brzo teže izjednačenju. Takođe, prema Jevonsu: “Prvobitno, tržište je bilo javno mesto u gradu gde su se životne namirnice i drugi predmeti izlagali na prodaju, ali značenje reči je uopšteno i predstavlja bilo koji skup ljudi u bliskim poslovnim odnosima, koji obavljaju trgovačke poslove nekom robom. Veliki grad može sadržati toliko tržišta koliko ima važnih delatnosti, a ta tržišta mogu, ali ne moraju biti skoncentrisana na jednom mestu. Središnja tačka nekog tržišta je javna berza ili licitacijska prostorija, u kojima su se trgovci sastajali i obavljali poslove. To su bile posebno lokalizovane berze vrednosnih papira, žitna berza, berza uglja, berza šećera i mnoge druge. A to razlikovanje po mestu nije potrebno. Trgovci mogu biti rašireni po celom gradu ili pokrajini neke zemlje, a da ipak čine tržište, ako su u uskoj vezi jedan s drugim putem sajmova, sastanaka, objavljenih cenovnika, pošte ili na neki drugi način.”

Na taj način, što je neko tržište bliže savršenom tržištu, to je jača tendencija da se ista cena plaća za istu stvar u isto vreme na svim delovima tržišta. Međutim, ako je tržište veliko, mora se uzeti u obzir trošak isporuke dobara različitim kupcima i mora se pretpostaviti da će svaki od njih pored tržišne cene posebno platiti iznos za isporuku.

Primenjujući ekonomski način razmišljanja u praksi, često je teško utvrditi koliko su kretanja ponude i tražnje na jednom mestu, pod uticajem istih kretanja na drugom mestu. Na neki način, čitav Zapadni svet može se smatrati jednim tržištem za mnoge vrste berzanskih vrednosnih papira, za vrednije metale, a nešto manje za vunu i pamuk, pa čak i za pšenicu, ali mora se uzeti u obzir odgovarajuća naknada za troškove prevoza u kojoj mogu biti uključeni porezi koje naplaćuje svaka carina, kroz koju dobra moraju proći. Jer u svim tim slučajevima troškovi prevoza, uključujući carine, nisu dovoljni da spreče kupce iz svih delova Zapadnog sveta, da konkurišu jedan drugome za istu ponuđenu robu.

6 Pejić L., Jakšić M., PRINCIPI EKONOMIJE, Savremena administracija, Beograd, 1991., str. 89-92

17

Page 18: Alfred Marsal

Postoje mnogi posebni uzroci koji mogu proširiti ili suziti tržište za neku određenu robu. Međutim, sve stvari za koje postoji široko tržište, mogu se lako i tačno opisati. Tako, na primer, pamuk, vuna i gvožđe zadovoljavaju najopštije potrebe. Mogu se lako opisati i mogu ih kupovati i prodavati osobe koje su međusobno udaljene, ali udaljene i od robe. Roba za koju postoji vrlo široko tržište mora biti takva da podnosi dug prevoz. Ona mora biti prilično trajna i njena vrednost mora da je u velikoj srazmeri sa obimom. Stvar koja je tako glomazna da se njena cena obavezno povećava prodajom ili je daleko od mesta proizvodnje, mora po pravilu imati usko tržište. Na primer, tržište za običnu ciglu je u stvari ograničeno na najbližu okolinu peći za pečenje u kojoj se cigla pravi. Ovakve stvari gotovo nikada ne podnose dug prevoz kopnom do područja koje ima vlastite peći za pečenje cigle.

Uslove visoko organizovanih tržišta najslikovitije ćemo objasniti pomoću berze vrednosnih papira vrednih metala. Svaka akcija ili obveznica nekog javnog preduzeća ili bilo koja državna obveznica vredi tačno onoliko, koliko i svaka druga obveznica iste emisije. Kupcu je svejedno koju od dve akcije ili obveznice će kupiti. Za neke vrednosne papire, naročito kod malih rudnika, brodarskih ili drugih preduzeća, potrebno je poznavanje mesne situacije i sa njima se ne trguje lako, osim na berzama vrednosnih papira pokrajinskih gradova u njihovom susedstvu.

Ali, najjasniji je slučaj međunarodnih vrednosnih papira, jer se traže u svakom delu zemljine kugle. To su obveznice najjačih država i veoma velikih javnih preduzeća, kao što su Sueski Kanal i New York Central Railway. Na svim berzama vrednosnih papira u svetu drži se cena na gotovo potpuno istom nivou. Ukoliko poraste cena jednog od tih vrednosnih papira u New Yorku ili Parizu, u Londonu ili Berlinu, sama novost o porastu će težiti da izazove porast na drugim tržištima, ako zbog bilo kog razloga do povišenja dođe kasnije, ta će se posebna vrsta obveznica verovatno nuditi na prodaju na tržištu na kojem prevladava visoka cena na temelju berzanskih naloga s drugih tržišta, dok će berzanski trgovci na tržištu s visokom cenom kupovati na drugim tržištima. Te prodaje s jedne strane i kupovine s druge strane jačaju tendenciju cene da svuda traži istu nivo, ukoliko je na nekim tržištima stanje nenormalno, takvoj se tendenciji neće moći odoleti.

Takođe, na tržištu vrednosnih papira berzanski trgovac uglavnom može biti siguran da može prodati po gotovo istoj ceni po kojoj je kupio. On je često voljan kupovati prvorazredne vrednosne papire uz pola ili četvrtinu ili osminu, a u nekim slučajevima uz šesnaestinu procenata niže, nego što ih nudi na prodaju. Postoje li dva jednako dobra vrednosna papira, ali jedan pripada velikoj emisiji obveznica, a drugi maloj emisiji te iste države, tako da prvi stalno dolazi na tržiste, a drugi samo retko, berzanski trgovci će samo zbog toga tražiti kod papira male emisije veću razliku između njihove prodajne i kupovne cene, nego u slučaju velike emisije. To dobro prikazuje važan zakon da što je veće tržište za neku robu, to su manja kolebanja njene cene i niži procenat koji trgovci na berzama zaračunavaju na promet koji tom robom obavljaju.

Berze vrednosnih papira su, dakle, obrazac prema kojem su se oblikovala i još se oblikuju tržišta za mnoge vrste proizvoda, koji se mogu lako i tačno opisati, koji su prenosivi i koji se mnogo traže. Materijalna roba koja ta svojstva poseduje, u najvećoj meri su, zlato i srebro. Upravo zato su ovi plemeniti metali opštim pristankom izabrani da se koriste kao novac, da predstavljaju vrednost drugih stvari. Svetsko tržište je za njih najbolje organizovano.

Na suprotnoj strani od međunarodnih berzi vrednosnih papira i vrednijih metala nalaze se, prvo, stvari napravljene po narudžbi kako bi zadovoljile određene pojedince (kao na primer, odela po meri) i drugo, kvarljiva i glomazna dobra kao što je sveže povrće, koje se retko kad može s profitom prevoziti na velike udaljenosti. Za robu poput tih odela, jedva da se može reći da postoji tržište na veliko, a uslovi koji određuju njihovu cenu su uslovi kupovine i prodaje na malo. Postoje doduše, tržišta na veliko za kvarljivu i glomaznu robu, ali su ona

18

Page 19: Alfred Marsal

omeđena uskim granicama, za to možemo naći tipičan primer u prodaji običnih vrsta povrća u pokrajinskom gradu. S jedne strane preterane cene mogu biti ograničene mogućnošću da se drugde prodaje ili kupuje, ali u običnim okolnostima kočnica ne deluje pa se može dogoditi da se trgovci slože i tako utvrde monopolnu cenu, to jest cenu koja ima malo direktne veze s troškovima proizvodnje, već je uglavnom određena prema onome što tržište može podneti. I najmanja promena cene, navešće kupce da se priklone boljem tržištu. Jedna krajnost su svetska tržišta na kojima direktno deluje konkurencija sa svih delova zemaljske kugle, a druga su krajnost ona osamljena tržišta na kojima je isključena svaka direktna konkurencija iz daleka, iako se čak i na njima može osetiti indirektna i prenesena konkurencija. Na pola puta između tih krajnosti nalazi se velika većina tržišta, koja ekonomisti i privrednici moraju proučavati.

Osim toga, tržišta se razlikuju i prema periodima u kojima snage tražnje i ponude treba da uspostave međusobnu ravnotežu, kao i prema području preko kojeg se prostiru. I zato baš na element vreme treba skrenuti veću pažnju, nego na element prostora. Jer priroda same ravnoteže, kao i priroda uzroka koji je određuju zavisi od dužine razdoblja kroz koje se smatra da se tržište proteže. Primera radi, ako je razdoblje kratko, ponuda je ograničena na zalihe koje se slučajno nađu pri ruci. Ako je razdoblje duže, ponuda će više ili manje biti pod uticajem troška proizvodnje robe koja se traži. Ako je razdoblje veoma dugo, na taj će trošak, u većoj ili manjoj meri, uticati trošak stvaranja radne snage i materijalnih stvari potrebnih za proizvodnju te robe. Te tri grupe se neprimetno sjedinjuju jedna s drugom.7

4.1 PRIVREMENA RAVNOTEŽA TRAŽNJE I PONUDE

Najjednostavniji slučaj ravnoteže ili ekvilibrijuma između želje i napora jeste da se, sopstvenim radom, zadovolji neka od sopstvenih potreba. Dečaku koji bere kupine da bi ih sam pojeo, verovatno je i samo branje neko vreme užitak, a nakon nekog vremena će užitkom jela više nego naplatiti trud branja. Ali, nakon što se dobro najeo, želja za daljim jelom se smanjuje, dok zadatak branja počinje uzrokovati premorenost, što u stvari može biti više osećaj jednoličnosti nego umora. Ravnoteža se postiže kad se na kraju dečakova želja za igrom i nesklonost prema branju izravnaju sa željom da jede. Zadovoljstvo koje se može pribaviti branjem voća doseglo je maksimum. Do tog časa, svako dalje branje je više dodavalo njegovom užitku, nego što je oduzimalo. Posle tog časa bi svako dalje branje više oduzimalo od njegovog užitka, nego što bi mu dodavalo.

U trgovini koju neka osoba obavi s drugom, kao na primer kada dva stanovnika slabo nastanjenih područja trampe pušku za čamac, retko postoji ono šta bismo zaista mogli nazvati ravnotežom ponude i tražnje. Obe strane su prilično zadovoljne, jer verovatno bi jedan od njih bio voljan da za čamac da još nešto osim puške, ako inače ne bi mogao dobiti čamac, dok bi drugi u slučaju nužde dao za pušku još nešto osim čamca. Doduše, do prave ravnoteže se može doći i sistemskom trampom, ali iako se u istoriji pojavila pre kupovine i prodaje, trampa je u nekim pogledima zamršenija, a najjednostavniji slučajevi prave ravnoteže mogu se naći na tržištima u naprednijim civilizacijama.

Možemo ostaviti po strani jednu vrstu trgovanja o kojoj se mnogo raspravljalo, ali koja ipak ima malu praktičnu vrednost. To se odnosi na slike starih majstora, retki novac i druge stvari koje se uopšte ne mogu klasifikovati. Cena po kojoj će se neka stvar prodati zavisiće mnogo od toga da li njenoj prodaji prisustvuje neki bogataš. Ako ne prisustvuje, stvar će verovatno kupiti trgovci koji računaju da će je moći prodati uz dobit, ma kako velike bile razlike u ceni uz koju se ista slika prodaje na uzastopnim licitacijama, one bi bile još veće kad ne bi bilo smirujućeg uticaja profesionalnih kupaca.

7 Marshall A. NAČELA EKONOMIKE, Cekade izdanja Centra za kulturni delatnost, Zagreb, 1987., str. 207-211

19

Page 20: Alfred Marsal

U daljem radu ipak ćemo se baviti običnom trgovinom modernog života. Uzmimo na primer tržište žitom u nekom pokrajinskom gradu i pretpostavimo radi jednostavnosti da je svo žito na tržištu istog kvaliteta. Količina koju svaki farmer ili drugi neki prodavac nudi na prodaju po određenoj ceni određena je njegovom potrebom za gotovim novcem i njegovim proračunom o sadašnjim i budućim uslovima na tržištu s kojim je povezan. Postoje neke cene koje nijedan prodavac ne bi prihvatio i neke koje niko ne bi odbio. Postoje druge srednje cene koje bi za veće ili manje količine prihvatili mnogi ili svi prodavaci. Svaki od njih nastoji pogoditi stanje na tržištu i prema tome podesiti svoje postupke. Pretpostavimo da u stvari nema više od 600 kvartera (1 kvarter je oko 290,9 litara) žita za koje su njihovi vlasnici spremni primiti tako nisku cenu, kao što je 35 šilinga po bušelu, ali bi se vlasnici sledećih stotinu kvartera mogli nagovoriti da prodaju po ceni od 36 šilinga po bušelu, a vlasnici sledećih tri stotine kvartera po ceni od 37 šilinga po bušelu. Pretpostavimo takođe da bi cena od 37 šilinga privukla kupce za samo 600 kvartera, dok bi vlasnici sledećih stotinu kvartera mogli prodati uz cenu od 36 šilinga i sledeće dve stotine kvartera uz cenu od 35 šilinga po bušelu. Te činjenice u tabeli izlgedaju ovako:

Uz cenu po bušelu Vlasnici će biti spremni prodati

Kupci će biti spremni kupiti

37 šilinga 1000 kvartera 600 kvartera36 šilinga 700 kvartera 700 kvartera35 šilinga 600 kvartera 900 kvartera

Neki od onih koji su radije spremni da prihvate 36 šilinga po bušelu, nego da napuste tržište, a da nisu prodali, neće odmah pokazati da su spremni da prihvate tu cenu. Na sličan način će se kupci braniti i pretvarati da manje žele da kupe, nego što je zaista tako. Tako se cena može prebacivati tamo amo kao lopta, kako jedna ili druga strana bolje prolazi u cenkanju i pogađanju na tržištu. Ali, ukoliko nisu jednaki borci, ukoliko na primer, jedna strana nije vrlo naivna ili loše procenjuje snage druge strane, cena se verovatno nikad neće daleko udaljiti od 36 šilinga po bušelu, a na kraju trgovanja biće veoma blizu 36 šilinga. Jer ako neki vlasnik misli da će kupci stvarno moći da dobiju po 36 šilinga svu količinu koju su spremni da uzmu za tu cenu, on neće dozvoliti da mu promakne ijedna ponuda znatno iznad te cene. Kupci će pak razmišljati slično i ako bi u bilo koje doba cena porasla znatno iznad 36 šilinga, oni će tvrditi da će uz tu cenu ponuda biti mnogo veća od potražnje. Zbog toga će čekati čak i oni koji bi radije platili tu cenu, nego da ostanu neposluženi. Čekanjem oni u stvari pomažu snižavanju cena. S druge strane, kada je cena mnogo ispod 36 šilinga, čak i oni prodavači koji bi radije prihvatili tu cenu nego da napuste tržište ne prodavši žito, smatraće da će tražnja biti veća od ponude, pa će zbog toga čekati i time pomoći da se cena poveća.

Na taj način, cena od 36 šilinga naziva se pravom ravnotežnom cenom, jer da je bila utvrđena na početku i da se sve vreme ostalo kod nje, ona bi tačno izjednačila tražnju i ponudu (tj. količina koju su kupci spremni kupiti po toj ceni bila bi tačno jednaka količini koju su prodavaci spremni po toj ceni dati) i svaki trgovac koji savršeno poznaje prilike na tržištu očekuje da će se utvrditi ta cena. Vidi li trgovac da cena znatno odstupa od 36 šilinga, on očekuje da će uskoro doći do promene, a tim očekivanjem pomaže da do nje dođe brzo.

Za našu tvrdnju zaista nije potrebno da bilo koji trgovac potpuno poznaje okolnosti na tržištu. Mnogi kupci će možda potceniti spremnost prodavaca da prodaju sa posledicom da kroz neko vreme vlada cena na najvišem nivou uz koju se mogu naći kupci i na taj se način može prodati 500 kvartera, pre nego što cena padne ispod 37 šilinga po bušelu. Ali kasnije cena mora početi da pada, pa će rezultat biti da će se verovatno prodati još 200 kvartera, a tržište će se zaključiti uz cenu od oko 36 šilinga po bušelu. Jer, nakon što je bilo prodato 700

20

Page 21: Alfred Marsal

kvartera, nijedan prodavac neće biti spreman da dalje prodaje, osim po ceni iznad 36 šilinga i nijedan kupac neće biti spreman da dalje kupuje, osim uz cenu nižu od 36 šilinga. Na isti način, ako su prodavaci potcenili volju kupaca da plate visoku cenu, neki bi od njih mogli početi prodavati uz najnižu cenu koju su spremni primiti radije nego da im žito ostane. U tom slučaju mnogo bi se žita moglo prodati uz cenu od 35 šilinga, ali tržište bi se verovatno zaključilo kod cene od 36 šilinga i ukupne prodaje od 700 kvartera.

U ovom primeru podrazumeva se pretpostavka koja je u skladu sa stvarnim uslovima na većini tržišta, ali nju treba jasno uočiti kako se ne bi uvukla u one slučajeve, u kojima ne bi bila opravdana. Prećutno smo pretpostavili da na svotu koju su kupci spremni da plate i koju su prodavci spremni da prihvate za sedamstoti kvarter, neće uticati jesu li raniji poslovi bili sklopljeni po visokoj ili niskoj ceni. Uzeli smo u obzir smanjenju potrebu kupaca za žitom (njegovu ograničenu korisnost za kupce) uporedo sa porastom kupljenih količina. Ali nismo uzeli u obzir njihovu očigledno nevoljnost da se rastanu sa novcem (granična korisnost novca), jer smo pretpostavili da će im biti svejedno da li su prethodne isplate bile po visokim ili nsikim cenama. Ta pretpostavka je opravdana za najveći deo tržišnih poslova, kojima se bavimo. Kada se kupuje nešto za sopstvenu potrošnju, obično se na to troši mali deo sopstvenih ukupnih sredstava, kada se kupuje zbog trgovine očekuje se dalja preprodaja pa se zato potencijalna sredstva kupaca ne smanjuju. Ni u jednom od ta dva slučaja ne postoji značajna promena u spremnosti kupaca da se rastanu sa novcem. Doduše, mogu postojati pojedinci za koje to ne važi, ali sigurno je da ima trgovaca koji raspolažu velikim iznosem novca, a njihov uticaj smiruje tržište.

Na tržištima roba, izuzeci su retki i nevažni, ali na tržištima radne snage su oni česti i važni. Kada se radnik boji gladi, njegovaa potreba za novcem (granična korisnost novca za njega) je veoma velika i ako on u početku loše prođe u cenkanju i dobije zaposlenje uz nisku nadnicu, njegova potreba za novcem ostaje velika i on će verovatno i dalje jeftino prodavati svoju radnu snagu. To je verovatnije zato što je na tržištu radne snage prednost – za razliku od pregovaranja na tržištu robe, gde je poprilično dobro raspodeljena između dve strane – češće na strani kupaca, nego na strani prodavaca. Druga razlika između tržišta radne snage i tržišta robe nastaje zbog činjenice da svaki proizvođač radne snage raspolaže samo jednom jedinicom rada.

Zbog svega navedenog, kada uzmemo u obzir zavisnost granične korisnosti od iznosa (ukoliko se radi o novcu) ili od količine (ukoliko se radi o robi), teorija kupovine i prodaje postaje mnogo složenija. Očigledna je suprotnost između trampe i trgovine, u kojoj je jedna strana svake razmene u obliku opšte kupovne snage. Ako su zalihe prevelike, može se desiti da se one neće moći korisno upotrebiti. Ako su zalihe premale, pojedinac može imati teškoće da nađe nekog ko bi mu, uz povoljne uslove, mogao dati ono što on želi, a istovremeno traži stvari kojih prvi pojedinac ima u izobilju. Ali svako ko ima zalihe opšte kupovne snage, može nabaviti sve ono što želi čim susretne nekog ko ima te stvari u izobilju. On ne mora loviti u okruženju dok ne naiđe na “dvostruko podudaranje” osobe koja se može odreći onoga što je njemu potrebno, a opet toj osobi potrebno nešto čega se on može odreći. Usled toga svako, a posebno trgovac, može sebi dozvoliti da raspolaže velikom zalihom novca, i zbog toga može kupovati znatne količine, tako da ne iscrpi svoje zalihe novca ili da ne menja previše graničnu korisnost novca.

4.2 RAVNOTEŽA NORMALNE PONUDE I TRAŽNJE

21

Page 22: Alfred Marsal

Čak i na berzi žita nekog pokrajinskog grada, na tržni dan, na ravnotežnu cenu utiču proračuni o budućim odnosima proizvodnje i potrošnje, dok na vodećim tržištima žita u Americi i Evropi, trgovina za buduće isporuke već prevladava i sve brže upliće u jednu mrežu najvažnije niti trgovine žitom po celom svetu. Neki od tih poslova za „buduće isporuke“ samo su sporedni događaji u špekulativnim manevrima, ali na njih uglavnom utiču s jedne strane proračuni o svetskoj potrošnji, a sa druge strane postojeće zalihe i buduće žetve na severnoj i južnoj polulopti. Trgovci vode računa o područjima zasejanim svakojakim vrstama žita, o zrelosti i težini roda, o ponudi stvari koje se mogu koristiti kao zamena za žito i o stvarima za koje žito može poslužiti kao zamena. Tako kada kupuju ili prodaju ječam, oni vode računa o zalihama dobara poput šećera koji se može upotrebiti kao zamena u varenju piva, a takođe i o svim različitim prehrambenim stvarima, kojim nestašica može povećati vrednost ječma za potrošnju na farmi. Ukoliko pretpostavimo da su uzgajivači neke vrste žita u nekom delu sveta gubili novac, pa je verovatno da će u budućoj setvi zasejati manju površinu, onda se tvrdi da će verovatno cene početi da rastu čim se približi žetva, a njena oskudnost postane svima očigledna. Ovakva predviđanja porasta cena utiču na sadašnju prodaju uz buduću isporuku isporuku, a to pak utiče na cenu u gotovom, pa tako na ove cene indirektno deluju procene troškova proizvodnje budućih zaliha.

Ako pretpostavimo da delotvornost proizvodnje zavisi isključivo od napora radnika, vidimo da se cena potrebna da izazove napor neophodan za proizvodnju određene količine proizvodnje, može nazvati cenom ponude za tu količinu, za datu jedinicu vremena. Međutim, mora se uzeti u obzir činjenica da proizvodnja neke robe obično zahteva mnogo različitih vrsta rada i upotrebu mnogih oblika kapitala. Napore mnogih vrsta rada, koji su direktno ili indirektno uključeni u izradu robe, zajedno sa suzdržavanjem ili bolje rečeno čekanjem potrebnim da bi se uštedeo kapital korišćen za njenu proizvodnju – sve te napore i žrtve možemo zvati stvarim troškovima proizvodnje robe. Novčane iznose koje treba platiti za te napore i žrtve zovemo novčanim troškovima proizvodnje, ili kraće rashodima proizvodnje. To su one cene koje treba platiti da bi se izazvala odgovarajuća ponuda napora i čekanja potrebnih da se roba proizvede. Drugim rečima, to je njena cena ponude.

Analizom rashoda proizvodnje možemo ići unazad koliko god želimo, ali se retko isplati vraćati se daleko unazad. Često je, na primer, dovoljno uzeti cenu ponude različitih sirovina korišćenih u nekoj proizvodnji kao konačne činjenice, ne analizirajući te cene ponude po više elemenata od kojih su sastavljene, u protivnom se analiza nikad ne bi završila. Dakle, stvari potrebne za proizvodnju neke robe možemo svrstati u bilo koje prikladne grupe i nazvati ih činiocima proizvodnje. Kako su rashodi proizvodnje potrebni da bi se proizvela određena količina proizvodnje, tako su cene proizvodnje odgovarajućih količina činilaca proizvodnje. A zbir cena tih činilaca proizvodnje daje cenu ponude te količine.

Često se smatra da je tipično moderno tržište ono na kojem proizvođači prodaju robu trgovcima na veliko, uz cene u koje ulazi samo nekoliko poslovnih rashoda. Ali, gledano šire, cena ponude neke robe je cena uz koju će se roba isporučiti za prodaju onoj grupi ljudi na čiju potražnju za tom robom računamo ili, drugim rečima, koja će se isporučiti na tržištima koje imamo u vidu. Od osobina tog tržišta će zavisiti koliko poslovnih rashoda treba uračunati, kako bi se dobila cena ponude. Na primer, cena ponude drveta u blizini kanadskih šuma često se sastoji gotovo isključivo od cene radne snage drvoseča, ali se cena ponude tog istog drveta na londonskom tržištu na veliko sastoji uglavnom od tereta, dok je cena ponude tog drveta kupcu na malo u nekom engleskom pokrajinskom gradu, više od polovine sačinjena od troškova železničkog prevoza i posrednika koji su kupcu dovezli do vrata ono što mu je bilo potrebno i za njega držali spremne zalihe. Cena ponude određene vrste radne snage može se, po potrebi, podeliti na rashode odgajanja, opšteg obrazovanja i posebnog stručnog obrazovanja. Moguće je bezbroj kombinacija.

22

Page 23: Alfred Marsal

Izračunavajući rashode za proizvodnju neke robe, moramo uzeti u obzir činjenicu da će promene proizvedenih količina verovatno biti propraćene, čak i kada nema novih izuma, promenama relativnih količina nekoliko činilaca proizvodnje te robe. Na primer, kada se povećava opseg proizvodnje verovatno će ručni rad biti zamenjen konjskom ili parnom snagom, verovatno će se materijal dopremiti iz veće udaljenosti i u većim količinama, povećavajući na taj način one rashode proizvodnje koji odgovaraju radu prevoznika, posrednika i trgovaca svih vrsta.

Onoliko koliko seže znanje i poslovna preduzimljivost proizvođača, svaki od njih će izabrati one činioce proizvodnje koji najbolje odgovaraju njegovim potrebama. Zbir cena ponude onih činilaca koji su upotrebljeni je po pravilu manji od zbira cena ponude bilo kojeg drugog skupa činilaca koji bi ih mogli zameniti. Kada god se proizvođačima učini da nije tako, oni će to nadomestiti jeftinijim načinom proizvodnje.

Dalje istražujemo ravnotežu normalne ponude i normalne tražnje, u njihovom najopštijem obliku. Zanemarujemo one pojave koje su karakteristične za neke odnose koji su zajednički čitavoj toj nauci. Tako pretpostavljamo slobodnu igru snaga tražnje i ponude, da nema čvrste saradnje trgovaca ni na strani ponude ni na strani tražnje, već da svaki deluje sam za sebe i da postoji obilje konkurencije, to jest, da se kupci uglavnom slobodno takmiče sa kupcima, a prodavci sa prodavcima. Ali, iako svako radi sam, pretpostavlja se da je njegovo znanje o tome šta drugi rade uglavnom dovoljno da ga spreči od prihvatanja niže ili plaćanja više cene, nego što to čine ostali. Privremeno se pretpostavlja da to važi i za finalne proizvode i za njihove činoce proizvodnje, kao i za uzimanje u najam radne snage i kapitala. A sve vreme važe sledeće pretpostavke: da na tržištu u isto vreme postoji samo jedna cena, da se posebno uzimaju u obzir razlike između troškova isporuke dobara trgovcima na različitim delovima tržišta, uključujući posebne rashode prodaje na malo, ako je reč o tržištu na malo.Na svakom tržištu postoji cena tražnje za svaku količinu robe, to jest, cena uz koju svaka posebna količina robe može naći kupca za dan, za nedelju ili za godinu dana. Okolnosti koje određuju tu cenu, za bilo koji dan, menjaju količinu robe od slučaja do slučaja, što u stvari znači da se cena tražnje za svaki bušel ili jard smanjuje sa svakim povećanjem ponuđene količine. Jedinica vremena se može izabrati prema okolnostima svakog pojedinačnog slučaja: to mogu biti dan, mesec, godina ili čak generacija, ali u svakom slučaju mora biti kratka u odnosu na razdoblje posmatranog tržišta o kome je reč. Treba pretpostaviti da opšte okolnosti tržišta ostaju nepromenjene tokom tog razdoblja, da na primer, nema promene mode ili ukusa, da nema nikakvog novog uticaja na tražnju, ili da se nije pojavio neki nov izum koji bi poremetio ponudu.

Uslovi normalne ponude su manje određeni. Oni se menjaju sa dužinom perioda na koje se istraživanje odnosi, uglavnom zato što su i rast i propadanje, kako materijalnog kapitala mašina i druge poslovne opreme, tako i nematerijalnog kapitala poslovne spretnosti, sposobnosti i organizacije lagani.

Ušteda proizvodnje kod reprezentativnog preduzeća, zavisi od ukupnog obima proizvodnje robe koju ono proizvodi. U takvom preduzeću, normalna cena ponude bilo koje količine robe može se smatrati normalnim rashodima proizvodnje (uključivši bruto zarade od upravljanja). Drugim rečima, pretpostavimo da je to cena čije će očekivanje upravo nastojati da održi postojeću ukupnu količinu proizvodnje. U međuvremenu, neka preduzeća rastu i povećavaju svoju proizvodnju, a druga opadaju i smanjuju svoju proizvodnju, s tim da ukupna količina proizvoda ostaje nepromenjena. Cena viša od ove bi pojačala rast preduzeća u usponu i usporila, iako ne bi mogla da zaustavi propadanje preduzeća u opadanju, neto rezultat bi bio povećanje ukupne proizvodnje. S druge strane, cena niža od ove ubrzala bi propast opadajućih preduzeća i usporila rast preduzeća u usponu, s tim da bi se ukupna

23

Page 24: Alfred Marsal

proizvodnja smanjila. Porast ili pad cena bi delovao na sličan način, iako možda ne u istoj meri, na velika deoničarska društva koja često stagniraju, ali retko umiru.

Kao primer možemo da uzmemo robu iz oblasti vunenih proizvoda. Pretpostavimo da se čovek dobro upoznat sa vunenim proizvodima, odluči istražiti šta bi bila normalna cena ponude određenog broja milion jardi godišnje neke vrste vunene tkanine. On bi morao uzeti u obzir (1) cenu vune, uglja i drugih materijala koji bi se utrošili za izrade te vrste tkanine, (2) habanje i amortizaciju zgrada, mašina i drugog stalnog kapitala, (3) kamate i osiguranje celokupnog kapitala, (4) nadnice onih koji rade u fabrikama i (5) bruto zarade od upravljanja (uključivši osiguranje od gubitaka) te onih koji snose rizik, koji organizuju i kontrolišu rad. On bi, razume se, procenio cene ponude svih tih različitih činilaca proizvodnje tkanine s obzirom na potrebnu količinu svakog od njih i uz pretpostavku da će uslovi ponude biti normalni. On bi sve to sabrao, kako bi dobio cenu ponude tkanine.

Pretpostavimo listu cena ponude (ili spisak ponude) napravljenu na sličan način, kao i našu listu cena tražnje, s tim da se cena ponude svake količine robe u jednoj godini ili bilo kojoj drugoj jedinici vremena napiše uz tu količinu. Kako se tok ili (godišnja) količina robe povećava, cena ponude može ili rasti ili padati ili može čak naizmenično rasti i padati. Jer ako priroda pruža snažan otpor čovekovim naporima da izvuče iz nje veću količinu sirovina, dok na tom nivou nema mnogo mesta za uvođenje u proizvodnju značajnijih novih ušteda, cena ponude će rasti. Ali, ako bi obim proizvodnje bio veći, možda bi se isplatilo da se ručni rad uglavnom zameni radom mašina, a snaga mišića parnom snagom. Povećanje obima proizvodnje smanjilo bi rashode proizvodnje robe našeg reprezentativnog preduzeća. Ali ti slučajevi, u kojima cena ponude pada uporedo s porastom količine, sadrže posebne poteškoće.

Kada je, prema tome, proizvedena količina (u jedinicama vremena) takva, da je cena tražnje veća od cene ponude, prodavaci dobijaju više nego što je dovoljno da im se isplati izneti na tržište dobra u toj količini. Tako deluje aktivna snaga, koja teži povećanju količine iznesene na prodaju. S druge strane, kada je proizvedena količina takva, da je cena tražnje manja od cene ponude, prodavaci dobijaju manje nego što je dovoljno da im se isplati iznositi dobra na tržište u tom opsegu. Tako oni koji su bili u nedoumici da li da nastave da proizvode, odlučuju da to ne čine, a deluje aktivna snaga koja teži smanjenju količine ponuđene na prodaju. Kada je cena tražnje jednaka ceni ponude, proizvedena količina ne teži niti povećanju niti smanjenju — ona je u ravnoteži.

Kada su tražnja i ponuda u ravnoteži, količina robe proizvedena u jedinici vremena može se nazvati ravnotežnom količinom, a cena po kojoj se prodaje može se nazvati ravnotežnom cenom. Takva ravnoteža je stabilna, to jest, cena malo pomaknuta iz nje vratiće se kao što se klatno njiše oko svoje najniže tačke. Vidimo da je osobina stabilne ravnoteže da je u njoj cena tražnje veća od cene ponude. Jer kad je cena tražnje veća od cene ponude, količina proizvedenih dobara teži povećanju. Prema tome, ako je cena tražnje veća od cene ponude za količine nešto manje od ravnotežne količine, ona će (bude li opseg proizvodnje umanjen nešto ispod te ravnotežne količine) težiti da se vrati na ravnotežnu količinu, tako da je ravnoteža stabilna za male pomake u tom smeru. Ako je cena tražnje veća od cene ponude za količine nešto manje od ravnotežne količine, sigurno će biti niža od cene ponude za nešto veće količine. Zbog toga, poveća li se opseg proizvodnje nešto iznad položaja ravnoteže, on će težiti vraćanju, a ravnoteža će biti stabilna i u pomacima u tom smeru. Ako bi neki događaj (kad su tražnja i ponuda u stabilnoj ravnoteži) pomakao opseg proizvodnje iz njenog ravnotežnog položaja, odmah će stupiti u igru snage koje teže da je vrate natrag u ravnotežni položaj, isto kao što će kamen koji visi na kanapu, koji je pomeren iz ravnotežnog položaja, sila teže odmah nastojati da vrati u njegov ravnotežni položaj. Promene opsega proizvodnje do ravnotežnog položaja bile bi slične.8

8 Marshall A. NAČELA EKONOMIKE, Cekade izdanja Centra za kulturni delatnost, Zagreb, 1987., str. 216-223

24

Page 25: Alfred Marsal

Kembridžki pristup (Cambridge approach) verziju kvantitativne teorije novca fokusira na tražnju novca Md = k*Y. Kembridžka konstanta (k) je negativno korelisana kamatnom stopom (r).

Ravnoteža na tržištu novca, na osnovu Kembridžkog pristupa je: Ms = Md, . Postoji striktna dihotomija, novac ostaje neutralan, rast ponude novca (M) neće uticati ni na jednu drugu varijablu, osim na opšti nivo cena (P).

Maršalova teorija cena (Marchall’s price theory) pretpostavlja da cenu ne određuje ni marginalna korisnost ni marginalni trošak, već ukazuje da su tražnja, ponuda i cena međusobno uslovljene i determinisane. Kada je granična korisnost robe jednaka njenoj ceni, potrošač se nalazi u ravnoteži. Maršalova teorija cena je osnova za formulisanje opšteg zakona tražnje. Zakon tražnje (law of demand) je inverzna veza između cene i tražene količine dobara, u određenom vremenskom periodu. To je tendencija smanjenja tražene količine dobara sa rastom cene. Maršalova teorija vrednosti (Marchall’s theory of value) je sintetička teorija, koja usklađuje teoriju koja počiva na marginalnoj korisnosti (sa strane tražnje), sa teorijom troškova proizvodnje (na strani ponude). Vrednost je određena ponudom i tražnjom. Ponuda zavisi od marginalnog napora faktora proizvodnje (rada i kapitala), koji se izražavaju kroz cene faktora proizvodnje, kao troškovi proizvodnje. Tražnja izražava marginalnu korisnost dobara i meri se potrošačkim viškom.9

U doba brzih promena kao što je danjašnje, ravnoteža normalne tražnje i ponude ne odgovara nikakvom određenom odnosu određenog skupa užitaka stečenog potrošnjom robe i skupa napora i žrtava sadržanih u njenoj proizvodnji. Podudaranje ne bi bilo tačno, čak i kad bi normalne zarade i kamate bili tačna mera napora i žrtava, za koje su novčana plaćanja. To je stvarni sadržaj onog često citiranog i često shvaćenog učenja Adama Smitha i drugih ekonomista, da je normalna ili „prirodna“ vrednost neke robe ono što ekonomske snage teže da na dugi rok ostvare. To je prosečna vrednost koju bi ekonomske snage ostvarile kad bi opšti uslovi života bili dovoljno dugo nepromenjeni da im omoguće da ostvare svoj puni učinak. Ali, budućnost se ne može savršeno predvideti. Može se dogoditi nešto neočekivano. Postojeće tendencije se mogu promeniti pre nego što su imale vremena da obave ono što sada izgleda da je njihov puni i potpuni zadatak. Činjenica da opšti životni uslovi nisu nepromenljivi, izvor je mnogih poteškoća koje se rešavaju primenom ekonomskog učenja na svakodnevne probleme.

Razume se da „normalan“, ne znači „konkurentan“. Tržišne cene i „normalne“ cene podjednako nastaju pod mnoštvom uticaja, od kojih neki počinju na moralnom, a neki na fizičkom temelju. Među njima su neki konkurentni, a neki nisu. Kad suprostavljamo tržišnu cenu normalnoj, pozivamo se na upornost razmatranih uticaja i na vreme koje im je dato da ostvare svoje učinke, a to činimo i kad suprostavljamo užu i širu upotrebu izraza „normalna“ cena. Mogli bismo raspravljati o tome, reže li papir gornja ili donja oštrica makaza, kao i da li vrednost određuje korisnost ili trošak proizvodnje. Istina, ako je jedna oštrica makaza nepomična, a rezanje se obavlja pomicanjem druge oštrice, mogli bismo reći da rezanje obavlja donja oštrica, ali ta tvrdnja nije sasvim tačna i može se oprostiti samo ako se želi dati popularan, a ne strogo naučni prikaz onoga što se događa.

Na isti način, kad treba prodati nešto već napravljeno, cena koju će ljudi biti voljni da za tu stvar plate biće određena njihovom željom da istu stvar imaju, kao i iznosom koji sebi mogu dozvoliti da na nju potroše. Želja ljudi da imaju stvar zavisi delimično od mogućnosti da, ako je ne kupe, mogu dobiti neku drugu sličnu stvar po jednako niskoj ceni. To zavisi od uzoraka koji određuju ponudu, a ponuda opet zavisi od troškova proizvodnje. Ali, može se dogoditi da je količina koju treba prodati praktično nepromenjiva. To je, na primer, slučaj sa

9 Ekonomski rečnik, Beograd, 2006., str. 176.

25

Page 26: Alfred Marsal

tržištem robe na kojem se vrednost robe određenog dana određuje gotovo isključivo prema količini na tezgama u odnosu prema tražnji. Odluči li neko da tu količinu prihvati, kao gotovu činjenicu te kaže da cenu određuje tražnja, brzopletost njegovog suda se možda može oprostiti, ako se ne utvrdi da je potpuno tačna.

Uzimajući u obzir suprotne krajnosti, neka vrsta robe može se prilično dobro ravnati prema zakonu stalnog proizvoda, drugim rečima, njen prosečni trošak proizvodnje može biti gotovo isti, proizvodi li se u malim ili velikim količinama. U takvom će slučaju, normalni nivo oko kojeg se koleba tržišna cena biti taj određeni i nepromenjeni (novčani) trošak proizvodnje. Bude li slučajno tražnja velika, tržišna će cena privremeno porasti iznad nivoa, ali kao posledica toga porašće proizvodnja i tržišna cena će pasti, i suprotno, padne li tražnja privremeno ispod svog uobičajenog nivoa.

Kao opšte pravilo možemo zaključiti: što je kraći posmatrani period, to veću pažnju moramo pokloniti uticaju tražnje na vrednost, a što je duži period, to će važniji biti uticaj troška proizvodnje na vrednost. Jer po pravilu, uticaju promena troškova proizvodnje treba više vremena da počne da deluje, nego uticajima promena tražnje. Na stvarnu vrednost, odnosno na tržišnu vrednost, u svako vreme češće utiču prolazni događaji i uzroci kod kojih je delovanje hirovito i kratkotrajno, nego oni koji deluju trajno. Ali u dugim periodima, ti hiroviti i nepravilni uzroci uglavnom poništavaju uticaj jedan drugog, tako da na dugi rok trajni uzroci potpuno vladaju vrednošću. Međutim, i najtrajniji uzroci se mogu promeniti. Jer se menja čitava struktura proizvodnje, a iz generacije u generaciju stalno se menjaju relativni troškovi proizvodnje različitih stvari.

4.3 RAVNOTEŽA NORMALNE PONUDE I TRAŽNJE OBZIROM NA DUGE I KRATKE PERIODE

Ukoliko kažemo, da je cena vune određenog dana bila nenormalno visoka, iako je prosečna cena te godine bila nenormalno niska, da su nadnice rudara u rudnicima 1872. godine bile nenormalno visoke, 1879. godine nenormalno niske, da su (stvarne) nadnice radnika krajem XIV veka bile nenormalno visoke, a sredinom XVI nenormalno niske, svako razume da polje delovanja izraza normalan u tim različitim slučajevima nije isto.

Najbolji primer za to imamo kod vrste proizvodnje gde je postrojenje dugotrajno, a proizvod kratkotrajan. Kada nova tkanina tek dolazi u modu i postoji vrlo malo postrojenja prikladnih za njenu izradu, njena normalna cena može nekoliko meseci biti dva puta viša od cene drugih tkanina, čija izrada nije manje teška, ali za čiju izradu postoji mnoštvo prikladnih postrojenja i radnika. Posmatrajući dugoročno, možemo reći da je njena normalna cena jednaka ceni ostalih tkanina. Ali ako bi se tokom prvih nekoliko meseci mnogo takve pomodne tkanine prodavalo sa zalihe čoveka pod stečajem, mogli bismo reći da je njena cena nenormalno niska, čak i ako bi se prodavala za upola višu cenu od drugih tkanina. Svako smatra da kontekst ukazuje na posebnu upotrebu izraza normalan, a formalno tumačenje je retko potrebno, jer u svakodnevnom razgovoru nesporazumi mogu biti ugušeni pitanjem i odgovorom.

Uočili smo, kako će proizvođač sukna morati da proračuna rashode proizvodnje svih različitih stvari potrebnih za izradu sukna, uzimajući u obzir potrebne količine svake od njih, u prvom redu pod pretpostavkom da će uslovi ponude biti normalni. Ali, ipak moramo voditi računa o činjenici da proizvođač sukna mora tom izrazu dati širi ili uži domašaj, zavisno od toga da li gleda u bližu ili dalju budućnost.

Tako, procenjujući nadnice potrebne da izazovu odgovarajuću ponudu radne snage za rad na određenoj vrsti tkalačkih stanova, proizvođač bi mogao uzeti tekuće nadnice za sličan rad u susednim fabrikama ili bi mogao tvrditi da baš te posebne vrste radne snage u okruženju nedostaju, da su tekuće nadnice za takav rad više nego u drugim delovima Engleske.

26

Page 27: Alfred Marsal

Planirajući više godina unapred, ako pretpostavi useljavanja, on bi mogao uzeti u obzir nešto nižu od normalnih nadnica, koje u to vreme prevladavaju. I na kraju, mogao bi smatrati da su nadnice tkača u celoj zemlji nenormalno niske, u odnosu na druge radnike iste stručnosti zbog toga što se pre pola generacije, suviše vedro gledalo na budućnost struke. Mogao bi tvrditi da je ta grana delatnosti pretrpana, da su roditelji već počeli za svoju decu birati druga zanimanja koja nude veće neto prednosti, a ipak nisu teža, da će zbog toga za nekoliko godina biti svedok opadanja ponude radne snage prikladne za njegove potrebe. Tako, gledajući u daleku budućnost mora uzeti u kalkulaciju više normalne nadnice, nego što je njihov sadašnji prosek. Takođe, ocenjujući normalnu cenu uz koju se vuna nudi, proizvođač bi uzeo prosek nekoliko proteklih godina. Uzeo bi u obzir svaku promenu koja bi mogla delovati na ponudu u neposrednoj budućnosti i računao bi sa učinkom suša kakve se s vremena na vreme dešavaju u Australiji i u drugim mestima. Ali, on ne bi uzeo u obzir mogućnost da budemo upleteni u neki veliki rat koji bi mogao preseći snadbevanje iz Australije. Smatrao bi da uzimanje u obzir takvih stvari dolazi pod stavku izvanrednih rizika i ne bi to uneo u svoju procenu normalne cene ponude vune.

On bi na isti način postupio sa rizikom građanskih nemira ili ostalih neobično nasilnih i dugotrajnih poremećaja na tržištu radne snage, ali u svojoj proceni količine rada koja bi se u normalnim uslovima mogla izvući iz mašina i slično, verovatno bi računao s manjim prekidima zbog radničkih sporova kakvi se neprekidno događaju, zbog čega treba smatrati da pripadaju redovnom toku događaja, to jest da nisu nenormalni. U svim tim kalkulacijama, proizvođač ne bi posebno istraživao koliko je čovečanstvo pod isključivim uticajem sebičnih ili koristoljubivih pobuda. Moralo bi mu biti jasno da su srdžba i taština, ljubomora i povređen ponos gotovo isto tako česti uzroci radničkih štrajkova, kao i želja za novčanom dobiti, ali to ne bi ulazilo u njegove kalkulacije. Sve što bi o tome hteo znati jeste deluju li dovoljno pravilno, kako bi mogao razumno uzeti u obzir njihov uticaj na prekid rada i porast normalne cene ponude dobara.

Element vreme je glavni uzrok onih poteškoća u ekonomskim istraživanjima koja su potrebna da čovek, sa svojim ograničenim snagama, napreduje korak po korak, rastavljajući neko složeno pitanje, proučavajući ga malo po malo, spajajući na kraju svoja delimična rešenja u više ili manje potpuna rešenja date zagonetke. Proučavanje neke grupe tendencija izdvaja se pod pretpostavkom istih uslova: postojanje drugih tendencija se ne poriče, ali se njihov uznemirujući učinak privremeno zanemaruje. Što se problem tako više sužava, to se tačnije može obrađivati, ali utoliko manje odgovara stvarnom životu. Međutim, svako tačno i čvrsto obrađivanje nekog uskog problema pomaže tačnijoj obradi opštijih problema, koji takođe sadrže taj uži problem, nego što bi to inače bilo moguće. Sa svakim korakom, sve se više stvari može pustiti iz zabrana, egzaktne rasprave mogu postati manje apstraktne, dok realistične rasprave mogu postati manje netačne, nego što je to bilo ranije.

Maršal izdvaja tri vremenska perioda, tokom kojih se ostvaruju prilagođavanja:1) vrlo kratak period kada je količina proizvoda data na tržištu i nema vremena

da se proizvede više. Na tako kratak rok, troškovi proizvodnje nemaju uticaj na cenu, već nju određuje tražnja;

2) kratak rok koji je nešto duži od vrlo kratkog roka i firme mogu menjati proizvodnju prema postojećim inputima, ali ne mogu značajnije uvećavati te inpute (rad, kapital); cenu određuju marginalni troškovi;

3) dugi rok kada firme mogu menjati i obim proizvodnje i količinu angažovanih inputa, a cenu određuju troškovi proizvodnje.10

10 Jakšić M., RAZVOJ EKONOMSKE MISLI, Ekonomski fakultet Beograd, 2003., str. 197

27

Page 28: Alfred Marsal

Proučavanje uticaja koji element vreme ima na odnose između troškova proizvodnje i vrednosti, možemo vršiti proučavanjem tzv „stacionarnog stanja“, u kojem se uticaji jedva osećaju, a rezultate koje dobijemo upoređujemo sa rezultatima u savremenom svetu. Stacionarno stanje je svoje ime dobilo od činjenice da u njemu opšti uslovi proizvodnje i potrošnje, raspodele i razmene ostaju nepromenjivi. To stanje je ipak puno kretanja, jer to je način života. Prosečna dob stanovništva može biti promenljiva, iako svaki pojedinac raste od mladosti do zrelosti i pada u starost. A istu količinu stvari po stanovniku je verovatno je generacijama proizvodio isti sloj ljudi na isti način. Tako je ponuda oruđa za proizvodnju imala vremena da se poptuno prilagodi nepromenljivoj potražnji.

Pretpostavimo takođe, da je u našem stacionarnom stanju, svako preduzeće ostalo iste veličine i sa istim trgovinskim vezama. Ali, ne moramo ići tako daleko. Dovoljno je da pretpostavimo da preduzeća napreduju i propadaju, ali da „reprezentativno“ preduzeće uvek ostaje otprilike iste veličine, pa su tako uštede koje potiču iz istih sredstava stalne, budući da je ukupni obim proizvodnje stalan, stalne su i one uštede koje proizlaze iz pomoćnih delatnosti u susedstvu. To znači su i unutrašnje i spoljne uštede nepromenljive. Cena mora biti dovoljna da na dugi rok pokrije troškove stvaranja trgovinskih veza, a srazmerni deo tih troškova treba dodati kako bismo dobili ukupne troškove proizvodnje.

Tada bi u stacionarnom stanju jednostavno pravilo bilo da, troškovi proizvodnje vladaju vrednošću. Svaki bi se učinak mogao, uglavnom, pripisati jednom uzroku. Ne bi bilo mnogo složenih delatnosti ni reakcija između uzroka i posledice. Svakim bi elementom troškova vladali „prirodni“ zakoni, delom pod kontrom stalnih običaja. Ne bi postojao povratni uticaj tražnje, niti bi postojale neke bitnije razlike između neposrednih i kasnijih učinaka ekonomskih uzroka. Ako pretpostavimo da bi u tom jednoličnom svetu i same žetve bile jednake, uopšte ne bi postojale razlike između dugoročne i kratkoročne vrednosti, jer budući da bi reprezentativno preduzeće uvek bilo iste veličine i uvek se bavilo isti vrstom poslova, u istoj meri i na isti način, bez mrtvih sezona i nikada naročito zaposleno, normalni rashodi, koji određuju normalnu cenu ponude, uvek bi bili isti. Liste cena tražnje bile bi uvek iste, a isto tako i liste cena ponude. Normalna cena se nikada ne bi menjala.

Ali, ništa od svega toga ne važi u svetu u kojem živimo. Tu svaka ekonomska snaga stalno menja svoje delovanje, pod uticajem drugih snaga koje deluju oko njega. Ovde se promene obima, načina i troškova proizvodnje stalno međusobno preinačuju, takmiče i pod uticajem su značaja i opsega tražnje. Nadalje, svim tim uzajamnim uticajima treba vremena da dođu do izražaja, a po pravilu dva uticaja se ne kreću istom brzinom. Zbog toga je tom svetu obično i jednostavno učenje o odnosima između troškova proizvodnje, potrošnje i vrednosti obavezno lažno, i što mu se veštim iznošenjem daje veći privid jasnoće, to je štetnije. Verovatno će čovek biti bolji ekonomista uzda li se u svoj zdrav razum i praktični instinkt, nego izjavljuje li da proučava teoriju vrednosti i odluči li da je smatra laganom.

Pretpostavimo da je stacionarno stanje tamo gde je stanovništvo stacionarno. Ali, gotovo se sva svojstvena obeležja tog stanja mogu pokazati tamo gde rastu i stanovništvo i bogatstvo, pod uslovom da rastu otprilike istom stopom, te da ima dovoljno zemlje, a takođe pod uslovom da se načini proizvodnje i uslovi trgovine samo malo menjaju, a naročito tamo gde je karakter samog čovjeka stalan. Jer će u takvom stanju najvažniji uslovi proizvodnje i potrošnje, razmene i raspodele zadržati ista obeležja i ostaće u jednakim međusobnim odnosima, iako se svi po obimu povećavaju.

Popuštanje krutih stega sasvim stacionarnog stanja dovodi nas korak bliže stvarnim uslovima života. Što ih više popuštamo, to se više približavamo stvarnim uslovima života. Tako se postupnim koracima približavamo teškom problemu međusobnog delovanja mnogih ekonomskih uzroka. U stacionarnom stanju, svi uslovi proizvodnje i potrošnje svedeni su na mirovanje. Manje silovite pretpostavke daje ono što se, ne sasvim tačno, naziva statičkom metodom. Tom metodom zadržavamo razmišljanje na nekoj središnjoj tački. Pretpostavljamo

28

Page 29: Alfred Marsal

da je privremeno svedeno na stacionarno stanje, a zatim u odnosu na njega proučavamo snage koje deluju na stvari kojima je ta središnja tačka okružena i svaku tendenciju koja može postojati prema ravnoteži tih snaga. Određen broj takvih delimičnih proučavanja može voditi rešenju problema, preteških da se shvate jednim naporom.

Probleme povezane s ribarstvom možemo približno svrstati među one koji su pod uticajem veoma brzih promena, kao što su nesigurne vremenske prilike ili promena umereno dugog trajanja, kao što je povećana tražnja za ribom uzrokovana nestašicom mesa tokom jedne ili dve godine nakon smrti stoke. Na kraju, možemo razmatrati veliko povećanje tražnje za ribom koje traje tokom celog naraštaja, a koje bi moglo biti posledica naglog porasta preosetljivog broja muškaraca koji se malo služe mišićima.

Na dnevna kolebanja cene ribe koja proizlaze iz nesigurnosti vremenskih prilika deluju gotovo isti uzroci u savremenoj Engleskoj, kao i u pretpostavljenom stacionarnom stanju. Promene opštih ekonomskih uslova oko nas su brze, ali nisu dovoljno brze da bi primetno uticale na kratkoročni normalni nivo oko kojeg se cene iz dana u dan kolebaju. Takođe, tokom proučavanja takvih kolebanja, one se mogu i zanemariti.

Pretpostavimo veliko povećanje opšte tražnje za ribom kakvo bi, na primer, moglo nastati zbog bolesti koja je napala stoku na farmama, čime je meso tokom nekoliko godina uzastopno postalo i skupa i opasna hrana. Sada kolebanja zbog vremena stavljamo u ceteris paribus i privremeno ih zanemarujemo. Ona su tako brza da jedno poništava drugo i zbog toga nisu važna za ovakve probleme. A iz suprotnog razloga zanemarujemo promene broja onih koji su bili odgojeni za pomorce, jer te su promene suviše spore da bi imale velikog učinka u jednoj ili dve godine, koliko traje nestašica mesa. Pošto smo privremeno uklonili ta dva kolebanja, možemo svu našu pažnju pokloniti takvim uticajima, kao što su podsticaji koji će dobre ribarske nadnice pružiti mornarima da ostanu godinu ili dve u svojim ribarskim kućama umesto da traže posao na brodu. Razmotrimo koji se stari ribarski brodovi ili čak brodovi koji nisu bili posebno građeni za ribarenje, mogu preurediti i poslati jednu ili dve godine na ribarenje. Normalna cena za određenu dnevnu ponudu ribe, koju sada tražimo, je cena koja će brzo privući u ribarstvo dovoljno kapitala i radne snage da se postigne ta količina za dan ribarenja s prosečnim uspehom. Uticaj koji će cena ribe imati na kapital i radnu snagu raspoložive u ribarstvu, određuju prilično ograničeni uzroci poput ovih. Taj novi nivo oko kojeg se cena koleba tokom datih godina izuzetno velike tražnje biće očigledno viši nego pre. Ovde vidimo primer gotovo opšteg zakona da, pretpostavimo li da se izraz „normalan“ odnosi na kratko vreme, povećanje tražene količine povećava normalnu cenu ponude. Taj zakon je gotovo sveopšti, čak i u pogledu delatnosti koje tokom dugih perioda slede tendenciju rastućeg proizvoda.

Ali, okrenemo li se razmatranju normalne cene ponude s obzirom na dugotrajni period, videćemo da na nju deluje niz drugih uzroka i sa različitim posledicama. Pretpostavimo, na primer, da dugotrajno uzdržavanje od mesa prouzrokuje stalnu odvratnost prema njemu i da se povećana tražnja za ribom nastavi dovoljno dugo da omogući snagama koje deluju na ponudu da ispolje svoje puno delovanje (razume se da bi i dalje postojala dnevna i godišnja kolebanja, ali ih možemo ostaviti po strani). Izvor snadbevanja iz mora mogao bi možda pokazivati znake iscrpljenosti i ribari bi morali krenuti prema udaljenijim obalama i u dublje vode, budući da priroda daje opadajući prinos na povećanu upotrebu kapitala i radne snage određenog stepena delotvornosti. S druge strane, moglo bi se pokazati da su u pravu oni koji misle da je čovek odgovoran samo za veoma mali deo uništenja ribe koje se stalno nastavlja. U tom slučaju, čamac koji bi krenuo sa jednako dobrom opremom i jednako delotvornom posadom, verovatno bi postigao jednako dobar ulov i nakon povećanja ukupnog obima ribarenja, kao i ranije. U svakom slučaju, normalna cena opremanja dobrog broda delotvornom posadom ne bi bila viša, a možda bi bila nešto niža nakon što se ribarenje

29

Page 30: Alfred Marsal

zaustavilo na svom sada nešto većem opsegu nego pre. Jer, budući da ribari treba da raspolažu samo izvežbanom sposobnošću, a ne nekim izvanrednim prirodnim svojstvima, njihov bi se broj mogao povećati za manje nego jedan naraštaj koliko god bi bilo potrebno da se zadovolji potražnja, dok bi se delotvornosti povezane s gradnjom čamaca, izradom mreža, itd. morale organizovati bolje i ekonomičnije. Ako zbog toga mora ne bi pokazivala znake izlovljavanja, povećana ponuda bi se mogla proizvesti uz nižu cenu nakon vremena dovoljno dugog da omogući normalno delovanje ekonomskih uzroka, pretpostavi li se da se izraz normalan odnosi na dug period, normalna cena ribe smanjila bi se s porastom tražnje.

Tako možemo istaći već stvorenu razliku između prosečne i normalne cene. Može se uzeti prosek cena bilo kog niza prodaja tokom nekog dana, nedelje, godine ili bilo kojeg drugog perioda, ili to može biti prosek prodaje na mnogim tržištima u bilo koje vreme. Naposletku, to može biti prosek mnogih takvih proseka. Ali nije verovatno da će uslovi, normalni za bilo koji niz prodaja, biti potpuno isti kao uslovi koji su normalni za druge nizove prodaja. Zbog toga će prosečna cena samo slučajno biti i normalna cena, to jest cena koju teži stvoriti bilo koji niz uslova. Samo u stacionarnom stanju, izraz normalan znači uvek istu stvar. Tamo, i samo tamo, „prosečna cena“ i „normalna cena“ su zamenjivi izrazi.

Na tržišne vrednosti deluje odnos tražnje prema zalihama koje se u tom trenutku nalaze na tržištu, s više ili manje pozivanja na „buduće“ količine i ne bez određenog uticaja trgovačkih monopola.

Ali tekuće zalihe mogu se delimično pripisati delovanju proizvođača u prošlosti. Za tu delatnost odlučili su se upoređujući cene koje očekuju da će postići za svoja dobra i rashode kojima će biti izloženi. Opseg rashoda koje proizvođači uzimaju u obzir zavisi od toga uzimaju li u obzir samo dodatne rashode određene dodatne proizvodnje u postojećim mašinama ili razmatraju mogućnost da za tu svrhu izgrade novo postrojenje.

Bez obzira je li nova proizvodnja, za koju postoji tržište, velika ili mala, opšte će pravilo biti da se proizvede onaj deo količine koji se može najlakše proizvesti uz tek neznatne primarne troškove — osim ako se ne očekuje da će cena biti veoma niska, malo je verovatno da će taj deo biti na granici proizvodnje. Uporedo sa očekivanjem povoljnih cena, povećani deo proizvodnje omogućiće znatan višak iznad primarnih troškova, a granica proizvodnje će se proširiti. Svako će očekivano povećanje cene, po pravilu, navesti neke ljude, koji inače ne bi ništa proizvodili, da nešto proizvode, a oni koji su nešto proizvodili za nižu cenu, proizvodiće više za višu cenu. Onaj deo njihove proizvodnje, za koji su takve osobe na granici sumnje da li im se isplati uz tu cenu, mora se spojiti s onim delom proizvodnje osoba koje su u sumnji da li da uopšte proizvode. To dvoje zajedno čini graničnu proizvodnju, uz tu cenu. Za proizvođače koji su u nedoumici da li da uopšte nešto proizvode, može se reći da leže na granici proizvodnje (ili, ako su poljoprivrednici, da leže na granici obrađivanja). Ali, po pravilu, njihov je broj mali i njihova delatnost manje važna od delatnosti onih koji bi u svakom slučaju nešto proizvodili.

Opšti smisao izraza normalna cena ponude je uvek isti, bilo da je period na koje se odnosi kratak ili dug. Ali postoje velike razlike u pojedinostima. U svakom slučaju, odnosi na određenu stopu ukupne proizvodnje, to jest na proizvodnju određenih ukupnih količina — dnevno ili godišnje. U svakom slučaju, to je cena gde je očekivanje dovoljno, ali jedva dovoljno, da se ljudima isplati da proizvode te ukupne količine. To je granični trošak proizvodnje, odnosno trošak proizvodnje onih dobara koja se nalaze na ivici da uopšte ne budu proizvedena i koja ne bi ni bila proizvedena kad bi se očekivalo da će pasti cene koje se za njih mogu dobiti. Ali uzroci koji određuju tu granicu menjaju se s dužinom posmatranog perioda. Za kratak period pretpostavlja se da su zalihe oruđa za proizvodnju praktično utvrđene, a kad razmatraju koliko energično treba da rade s tim oruđima, ljudima upravlja

30

Page 31: Alfred Marsal

njihova očekivana tražnja. U dugim periodima, ljudi odlučuju da prilagode ta oruđa sopstvenim očekivanjima tražnje za dobrima koja ta dobra pomažu proizvoditi.

Neposredni učinak očekivanja visoke cene je taj da podstiče ljude da aktivno zaposle sva svoja oruđa za proizvodnju, da sa njima rade puno radno vreme, a možda i prekovremeno. Tada je cena ponude novčani trošak proizvodnje, koji prisiljava preduzetnika da unajmi nedelotvornu radnu snagu (možda izmorenu prekovremenim radom), uz visoku cenu i da sebe i druge izloži tolikom naprezanju i neugodnostima da se nalazi na granici sumnje da li mu se to isplati raditi ili ne. Neposredni učinak očekivanja niske cene podrazumeva isključivanje mnogih oruđa za proizvodnju iz rada i popuštanje intenziviteta rada drugih i kad se proizvođači ne bi bojali da će pokvariti svoje tržište, isplatilo bi im se da neko vreme proizvode po bilo kojoj ceni, koja pokriva primarne troškove proizvodnje i nagrađuje ih za njih trud.

Ali, kako stvari stoje, oni obično čekaju višu cenu. Svako se plaši promena na loše i gleda da kasnije kod svojih kupaca postigne bolju cenu ili, proizvodi li za veliko i otvoreno tržište, on se više ili manje plaši da će na sebe navući ogorčenje drugih proizvođača bude li bez potrebe prodavao uz cenu koja svima kvari zajedničko tržište. Granična proizvodnja je u tom slučaju proizvodnja onih koje bi dalji mali pad cena naterao, bilo iz straha za sopstvene interese ili zbog formalnog ili neformalnog sporazuma s drugim proizvođačima, da obustave proizvodnju bojeći se da će još više pokvariti tržište. Cena koju su zbog ovih razloga proizvođači gotovo spremni odbiti je prava granična cena ponude za kratak period. Ta cena je gotovo uvek iznad, a obično mnogo iznad pojedinačnih ili primarnih troškova sirovina, radne snage i trošenja mašina koji su odmah i neposredno uključeni u dalje iskorišćavanje oruđa za proizvodnju, koja nisu potpuno iskorišćena.

U struci koja upotrebljava veoma skupe mašine, primarni troškovi dobara su samo veoma mali deo ukupnih troškova, a narudžbina uz cenu koja je mnogo niža od normalne cene može ostaviti veliki višak iznad njihovih primarnih troškova. Ali ako proizvođači, u želji da spreče neiskorišćenost svojih mašina, prihvate takve narudžbine, oni zasićuju tržište i onemogućavaju oživljavanje cena. Oni ovakvu politiku retko sprovode stalno i bez mere. Da to čine, uništili bi mnoge u struci, a među njima možda i sebe. U tom bi slučaju ponuda slabo odgovarala na oživljavanje i žestoko bi povećala cene dobara koja ta struka proizvodi. Krajnosti kolebanja poput ovih ne odgovaraju ni proizvođačima ni potrošačima. Javno mišljenje nije sasvim neprijateljsko prema onom nepisanom zakonu trgovačkog morala, koji osuđuje postupak svakoga ko „krivi tržište“, prihvatajući suviše spremno cenu koja je tek malo viša od one koja pokriva primarne troškove njegovih dobara i samo malo uzima u obzir njegove opšte rashode. Na primer, ako su u bilo koje vreme primarni troškovi u najužem smislu te reči, bale sukna 100 funti sterlinga, pa ako je još 100 funti sterlinga potrebno da suknom plati razmeran udeo u opštim rashodima preduzeća, uključivši normalne profite vlasnika, tada nije verovatno da će stvarna cena ponude pod običnim uslovima pasti ispod 150 funti sterlinga čak i kratkotrajno, iako se, nekoliko rasprodaja može obaviti po nižoj ceni, a da to uopšteno ne deluje mnogo na tržište.

Na taj način, iako u cenu ponude za kratke periode ne ulazi isključivo i direktno ništa osim primarnih troškova, ipak je istina da i dopunski troškovi indirektno vrše neki uticaj. Proizvođač retko izdvaja troškove svakog posebnog malog paketa svojih proizvoda. On je sklon da veći deo proizvodnje, ponekad čak i čitavu proizvodnju, smatra više ili manje jedinicom. On istražuje da li mu se isplati da doda određenu novu vrstu proizvoda sadašnjim poduhvatima, da li mu se isplati uvoditi novu mašinu, i tako dalje. Dodatni proizvod koji bi nastao kao posledica takve promene, već unapred smatra više ili manje jedinicom. Kasnije zaračunava najnižu cenu koju je voljan da prihvati, obazirujući se, više ili manje, na ukupne troškove te dodatne proizvodnje posmatrane kao jedinicu. Drugim rečima, on u većini svojih transakcija smatra povećanje svojih procesa proizvodnje više jedinicom, nego pojedinačnim

31

Page 32: Alfred Marsal

paketom proizvoda. Ako želi ostati u uskoj vezi sa stvarnim uslovom, ekonomista-analitičar mora slediti taj primer. Ta razmatranja pomalo otupljuju jasnoću teorije vrednosti, ali ona ne utiču na njeno postojanje.

Da sumiramo, ono što se odnosi na kratke periode. Ponuda posebne veštine i sposobnosti, prikladnih mašina i drugog materijalnog kapitala, te primerena industrijska organizacija nema vremena da se u potpunosti prilagodi tražnji, ali proizvođači moraju svoju ponudu prilagoditi tražnji što bolje umeju s oruđem za proizvodnju koje im već stoji na raspolaganju. S jedne strane, nema vremena da se materijalno povećavaju ta oruđa za proizvodnju ako je njihova količina nedovoljna. A s druge strane, ako je količina tih oruđa prevelika, neka od njih moraju ostati nepotpuno iskorišćena, obzirom da nema vremena da se postupnim propadanjem količina oruđa mnogo smanji, niti da se ona transformiše za drugu upotrebu. Kolebanja određenog dohotka stečenog od tih oruđa privremeno ne utiču vidljivo na ponudu i direktno ne utiču na cenu robe, koju ta oruđa proizvode. Dohodak je višak ukupnih primanja nad primarnim troškovima (to jest, dohodak ima nešto od prirode rente). Ali, ukoliko dohodak nije dovoljan da na dugi rok pokrije dobar deo opštih troškova poslovanja, proizvodnja će postepeno opadati. Na taj način, kontrolisani uticaj nad relativno brzim kretanjima cene ponude tokom kratkih perioda, vrše uzroci koji se nalaze u pozadini, a imaju dugoročno delovanje. Strah od „kvarenja tržišta“ čini da ti uzroci deluju brže, nego što bi to inače činili.

S druge strane, u dugim periodima sva ulaganja kapitala, sav napor da se pribave mašine i organizacija preduzeća da stekne stručno znanje i specijaliziranu sposobnost, imaju vremena da se prilagode dohocima koji se očekuju da će se uz njihovu pomoć zaraditi. Procene tih dohodaka direktno određuju ponudu i stvarna su dugoročna cena ponude proizvedene robe.

Veliki deo kapitala uloženog u preduzeće obično se troši na izgradnju njegove unutrašnje organizacije i spoljnih trgovinskih veza. Ukoliko preduzeće ne napreduje, sav taj kapital je izgubljen, čak iako bi materijalni planovi preduzeća vratili veliki deo prvobitnih troškova. I svako ko namerava da osnuje novo preduzeće u bilo kojoj struci, mora računati na mogućnost tog gubitka. Ako je sam čovek normalnih sposobnosti za tu vrstu posla, verovatno će ubrzo želeti da mu preduzeće bude reprezentativno, u onom smislu u kojem smo prethodno upotrebljavali taj izraz, sa odgovarajućim udelom u uštedama od proizvodnje na veliko. Ako se čini da su neto zarade takvog reprezentativnog preduzeća veće, nego što bi on mogao dobiti sličnim ulaganjima u druge njemu pristupačne struke, izabraće tu struku. Tako je ulaganje kapitala u neku struku, gde na dugi rok zavisi cena robe proizvedene tim kapitalom, određeno s jedne strane procenama izdataka potrebnih za izgradnju i rad nekog reprezentativnog preduzeća, a s druge strane prihodima, raspoređenim na dug period, koji se mogu postići takvom cenom.

U bilo kojem određenom trenutku neka preduzeća napreduju, a druga propadaju, ali zauzmemo li opšti stav o uzrocima koji određuju normalnu cenu ponude, ne treba da nas brinu vrtlozi na površini velike struje. Bilo koje posebno povećanje proizvodnje može se pripisati nekom novom proizvođaču koji se bori sa poteškoćama, radeći sa nedovoljnim kapitalom i podnoseći velika lišavanja, u nadi da će možda postupno izgraditi uspešno preduzeće. Ili se može pripisati nekom bogatom preduzeću koje je (proširujući svoje pogone) uspelo ostvariti nove uštede i tako postići veću proizvodnju, uz srazmerno niže troškove. Budući da će ta dodatna proizvodnja biti srazmerno mala prema ukupnom obimu proizvodnje u struci, ona neće jako sniziti cenu, te će tako preduzeće požnjeti veliku dobit iz svog uspešnog prilagođavanja okolini. Ali, dok se te promene događaju u sudbini pojedinačnih preduzeća, može postojati čvrsta tendencija dugoročne normalne cene ponude da se smanji kao direktna posledica porasta ukupnog obima proizvodnje.

32

Page 33: Alfred Marsal

Razume se da ne postoji tvrda i oštra crta razdvajanja između „dugih“ i „kratkih“ perioda. Priroda nije povukla takvu crtu u ekonomskim uslovima stvarnog života, a te crte nisu ni poželjne u rešavanju praktičnih problema. Upravo kao što upoređujemo civilizovane narode sa necivilizovanim i postavljamo mnoge opšte tvrdnje o svakoj od tih grupa, iako se između njih ne može povući jasna i kruta linija razdvajanja, tako upoređujemo duge i kratke periode ne pokušavajući da povučemo između njih neko jasno razgraničenje. Ako je za svrhe neke posebne tvrdnje potrebno da se jedan slučaj jasno odvoji od drugog, možemo to učiniti posebnom klauzulom tumačenja, ali slučajevi kod kojih je to potrebno nisu ni česti, ni važni.

Ističu se četiri vrste problema. U svakom od njih cenu određuju odnosi između tražnje i ponude. Što se tiče tržišnih cena, ponudom se smatra zaliha određene robe koja je pri ruci ili koja je u svakom slučaju „na vidiku“. Što se tiče normalnih cena, kada se uzima da se izraz „normalan“ odnosi na kratke periode od nekoliko meseci ili jedne godine, ponuda u širokom smislu znači ono što se može proizvesti za određenu cenu, sa postojećim mašinama, kako u pogledu osoblja, tako i u pogledu sredstava za proizvodnju, u jednom danu. Što se tiče normalnih cena, kada se izraz „normalan“ odnosi na duge periode od nekoliko godina, ponuda znači ono što može biti proizvedeno mašinom koja se u danu vremena i sama može unosno proizvesti i primeniti. Na kraju, postoje veoma postupna ili stoletna kretanja normalne cene, uzrokovana postupnim porastom znanja, stanovništva i kapitala, pa su iz naraštaja u naraštaj promenljivi uslovi tražnje i ponude.

Čak i na veoma kratkotrajnom tržištu, kao što je trgovanje žitom na sajmeni dan u provinciji, „pogađanje i cenkanje“ verovatno kolebaju oko nekog srednjeg položaja, koji bi imao neku vrstu prava da se nazove ravnotežnom cenom, ali bi delatnost trgovaca dok nude jednu cenu ili odbijaju neku drugu malo ili ni najmanje zavisila od spekulacija u vezi sa troškovima proizvodnje. Trgovci bi uglavnom gledali s jedne strane na sadašnju tražnju, a sa druge strane na već raspoložive zalihe robe. Istina je da bi oni nešto pažnje poklonili onim promenama proizvodnje koje bi u bliskoj budućnosti mogle uticati na tražnju, ali bi u slučaju kvarljive robe gledali tek u neposrednu budućnost. Troškovi proizvodnje nemaju, na primer, nikakvog vidljivog uticaja na dnevno cenkanje na trgovanje ribom.

U strogo stacionarnoj državi u kojoj bi se ponuda u svakoj pojedinosti mogla savršeno prilagoditi tražnji, normalni rashodi proizvodnje, granični rashodi i prosečni rashodi (uključujući i rentu) bili bi jedno te isto u dugim i kratkim periodima. Ali, kako stvari stoje, jezik i priznatih pisaca o ekonomskoj nauci i privrednika veoma je rastegljiv u upotrebi izraza „normalan“ kad se primenjuje na uzroke koji određuju vrijednost.

Sa jedne strane ove podele su dugi periodi u kojima normalno delovanje ekonomskih snaga ima vremena da potpunije dođe do izražaja. U njima se, prema tome, privremena nestašica kvalifikovane radne snage ili bilo kojeg drugog činioca proizvodnje može ukloniti. U njima uštede koje su normalna posledica povećanja obima prozvodnje (normalno, to jest bez pomoći nekog bitno novog pronalaska) imaju vremena da dođu do izražaja. Rashodi reprezentativnog preduzeća, kojim se upravlja sa normalnom sposobnošću i koje se normalno koristi unutrašnjim i spoljašnjim uštedama od proizvodnje na veliko, mogu se u procenjivanju normalnih rashoda proizvodnje smatrati merilom. Kada je posmatran period dovoljno dug da omogući ulaganje kapitala u izgradnju novog preduzeća kako bi ono dalo bogati plod, tada je granična cena ponude ona koja na dug rok može kapitaliste da navede da ulažu svoj materijalni kapital, a radnike svih delatnosti da u taj posao ulože svoj vlastiti kapital.

Sa druge strane linije podela su periodi dovoljno dugi da omoguće proizvođačima da svoju proizvodnju prilagode promenama tražnje, koliko se to može učiniti sa postojećom specijalizovanom radnom snagom, specijalizovanim kapitalom i industrijskom organizacijom, ali ne toliko dugo da bi se znatno mogla promeniti ponuda tih činilaca proizvodnje. Za takva razdoblja, zalihe materijala i ličnih sredstava za proizvodnju moraju se uglavnom pretpostaviti u danu, a granično povećanje ponude određeno je procenom proizvođača o količini

33

Page 34: Alfred Marsal

proizvodnje koju im se isplati izvući iz tih sredstava za proizvodnju. Ako se posluje dobro, sva energija je do krajnosti napeta, radi se prekovremeno i tada proizvodnju ograničava više nedostatak snage nego nedostatak volje da se ide dalje ili brže. Ukoliko se posluje slabo, svaki proizvođač mora odlučiti koliko se cena sme približiti primarnim troškovima, pa da li mu se isplati da uzme nove narudžbine. Tu nema neke zakonitosti jer je glavna snaga koja deluje strah od kvarenja tržišta, a taj strah na različite pojedince i na različite grupe delatnosti deluje na različite načine i različitom snagom. Jer je glavna pobuda svih otvorenih kartela i svih neformalnih ili „uobičajenih“ sporazuma, bilo među poslodavcima, bilo među zaposlenima potreba da se pojedinci spreče da kvare zajedničko tržište delatnošću koja bi njima mogla doneti neposrednu dobit, ali uz cenu većeg gubitka za privrednu granu.11

4.4 VEZANA I SLOŽENA TRAŽNJA I PONUDA

Hleb direktno zadovoljava mnoge potrebe čoveka, pa se kaže da je potražnja za njim direktna. Međutim, mlin i peć zadovoljavaju potrebe samo indirektno, pomažući da se ispeče hleb, itd. pa se kaže da je tražnja za njima indirektna. Preciznije, tražnja za sirovinama i drugim sredstvima za proizvodnju je indirektna i izvedena iz direktne tražnje za onim korisnim proizvodima koje ona pomaže da se proizvedu.

Usluge mlina i peći povezane su u konačnom proizvodu – hlebu, zbog toga se tražnja za tim uslugama naziva vezanom tražnjom. Hmelj i slad se također međusobno dopunjuju, povezani su zajedničkom svrhom u pivu, itd. Tako se tražnja za svaku od nekoliko stvari koje se nadopunjuju izvodi iz usluga koje te stvari povezano pružaju u proizvodnji nekog konačnog proizvoda, kao na primer u hlebu ili buretu piva. Drugim rečima, postoji vezana tražnja za uslugama koja svaka od tih stvari pruža pomažući da se proizvedu stvari koje zadovoljavaju potrebe direktno i za koju, prema tome, postoji direktna tražnja. Direktna tražnja za gotovim proizvodima je u stvari podeljena na mnoge vrste izvedene tražnje, za stvarima koje se upotrebljavaju u njihovoj proizvodnji.

Uzmemo drugi primer, da direktna tražnja za kućama povećava vezanu potražnju za radnom snagom svih različitih struka građevinarstva kao i za opekama, kamenom, drvetom, itd. koji su činioci proizvodnje u svim vrstama građevinskih radova, odnosno novih kuća. Tražnja za bilo kojim činiocem proizvodnje, kao na primer za radom građevinskih radnika, samo je indirektna ili izvedena tražnja.

Ako tumačimo onu vrstu događaja koji se na tržištu radne snage često dešavaju, obzirom da je period u kojem se poremećaj dešava kratak, a uzroci koje moramo uzeti u obzir (obzirom da ponovno usklađuju tražnju i ponudu) su takvi da mogu delovati samo unutar tog kratkog perioda. Ovaj slučaj ima važan praktični smisao, koji mu daje posebno pažnju, ali moramo da primetimo da je to, obzirom da se odnosi samo na kratak period, izuzetak od opšteg pravila.

Pretpostavimo, dakle, da su ponuda i tražnja za građevinskim radovima u ravnoteži, da jedna grupa radnika (građevinar) štrajkuje ili da postoji neki drugi poremećaj u ponudi rada građevinara. Da bismo izdvojili i posebno proučili tražnju za tim činiocem, najpre pretpostavljamo da su opšti uslovi tražnje za novim kućama ostali nepromenjeni (to jest, da je plan tražnje za novim kućama ostao na snazi). Zatim, pretpostavljamo da nema promene u opštim uslovima ponude ostalih činilaca, od kojih su dva uslova poslovne sposobnosti i poslovne organizacije građevinara (to jest, pretpostavljamo da njihovi cenovnici ponude ostaju na snazi). Tada će privremena obustava ponude radne snage građevinara izazvati razmernu obustavu količine građenja. Cena tražnje za smanjenim brojem kuća biće malo viša nego pre, a cene ponude za ostale činioce proizvodnje neće biti veće nego pre. Tako se sada nove kuće mogu prodavati uz cene koje prilično premašuju zbir cena za koje se mogu kupiti

11 Cambridge Journal of Economics – Vol. 20, No. 5, 1996.

34

Page 35: Alfred Marsal

te druge stvari potrebne za gradnju kuća, a taj višak ograničava moguće povećanje cene koja će se nuditi za rad građevinara, uz pretpostavku da je njihov rad preko potreban. Različiti iznosi tog viška koji odgovaraju različitim ograničenjima ponude rada građevinara određeni su opštim pravilom: cena koja će se nuditi za bilo koju stvar koja se upotrebljava u proizvodnji neke robe ograničena je, za svaku posebnu količinu robe, viškom cene uz koju ta količina robe može naći kupce iznad zbira cena po kojima se pojavljuju odgovarajuće količine drugih stvari potrebnih za tu proizvodnju. Tehnički rečeno, plan tražnje za bilo kojim činiocem proizvodnje neke robe može se izvesti iz plana tražnje za tom robom, tako da se od cene tražnje svake pojedine količine robe odbiju ukupne cene ponude za odgovarajuće količine drugih činilaca.

Međutim, kad počnemo primenjivati tu teoriju na stvarne uslove života, biće važno imati na umu da će (bude li ponuda jednog činioca poremećena) verovatno biti poremećena i ponuda ostalih činilaca. Naročito, ako je činilac čija je ponuda poremećena jedna vrsta rada kao, na primer, rad građevinara, zarade poslodavaca obično deluju odbojno. To znači da gubitak u prvom redu pada na njih. Ali otpuštajući neke od svojih radnika i snižavajući nadnice ostalih, poslodavci na kraju raspodeljuju velik deo gubitka među druge činioce proizvodnje. Načini kojima se to ostvaruje su različiti i zavise od delovanja strukovnih sindikata, od cenkanja i pogađanja na tržištu i od mnogih drugih uzroka.

Sada ćemo ispitati uslove pod kojima smanjena ponuda neke stvari, koja se traži ne za direktnu upotrebu, već kao činilac proizvodnje neke robe, može uzrokovati veoma veliko povećanje cene te robe. Prvi je uslov da se bez tog činioca ne može ili jedva može proizvoditi roba, obzirom da na raspolaganju ne stoji nikakva prikladna zamena po umerenoj ceni. Drugi uslov je da je roba u čijoj je proizvodnji ovaj činilac neophodna kao takva, da je za nju tražnja nepromenjiva i neelastična, tako da će smanjenje ponude uzrokovati da potrošači za nju radije nude mnogo veću cenu nego da ostanu bez nje. To uključuje uslov da nam na raspolaganju (uz cenu samo malo veću od ravnotežne) ne stoje zamene za tu robu. Ako zastoj u izgradnji kuća jako povećava cenu kuća, graditelji će (željni da osiguraju izuzetnu dobit) licitirati jedan protiv drugoga za ono malo građevinara što ih ima na tržištu. Treći uslov jete da se samo mali deo rashoda proizvodnje robe sastoji od cene tog činioca. Obzirom da su nadnice građevinara samo mali deo ukupnih rashoda za gradnju kuće, porast tih nadnica čak i za 50 posto dodao bi samo veoma mali postotak rashodima proizvodnje neke kuće i tek će malo zakočiti tražnju. Četvrti uslov je da i mali zastoj tražene količine uzrokuje znatan pad cena ponude ostalih činilaca proizvodnje, obzirom da će to povećati višak koji stoji na raspolaganju za plaćanje visoke cene tog činioca. Ako, na primer, zidari i druge vrste radnika, ili sami poslodavci, ne mogu lako naći mogućnosti da rade druge stvari, a ne mogu sebi dozvoliti da ostanu nezaposleni, oni će verojatno biti voljni da rade za mnogo niže zarade nego ranije, a to će povećati višak koji stoji na raspolaganju za plaćanje viših nadnica građevinarima. Ta četiri uslova su nezavisna, ali učinci poslednjih tri su kumulativni.

Porast nadnica građevinara bio bi zaustavljen kad bi bilo moguće izbeći upotrebu istih, bilo postići da rad podnošljivo dobro i uz umerenu cenu urade ljudi izvan struke građevinara (tiraniju koju bi jedan činilac proizvodnje neke robe mogao u nekim slučajevima vršiti nad drugim činiocima, putem delovanja izvedene tražnje ublažava načelo supstitucije).

Takođe, povećanoj poteškoći da se dobije jedan od činilaca gotove robe može se često suprostaviti svojstvo gotovog proizvoda. Nešto građevinskih radova je možda neophodno, ali ljudi se često pitaju koliko se građevinara isplati imati u kući i ako im poraste cena, manje će ih želeti. Zadovoljstva kojeg bi bili lišeni da imaju malo manje građevinara je granična korisnost cena, koju su voljni da plate da ih imaju, prava je cena tražnje za radom građevinara do količine rada koja se upotrebljava. Takođe, postoji vezana tražnja za sladom i hmeljom u pivu. Ali njihove mere mogu biti različite. Viša cena se može očekivati za pivo koje se

35

Page 36: Alfred Marsal

razlikuje od ostalog piva samo time što sadrži više hmelja, a taj višak cene predstavlja tražnju za hmeljom.

Najbrojniji slučajevi vezane tražnje su tražnja za sirovinama i radnicima koji tu sirovinu prerađuju, kao na primer tražnja za pamukom ili jutom ili gvožđem ili bakrom i onima koji prerađuju te materijale. Takođe, relativne cene različitih prehrambenih artikala dobrim se delom menjaju prema ponudi rada veštih kuvara. Tako, na primer, mnoge vrste mesa i mnogi delovi povrća koji su gotovo bezvredni u Americi gde su vešti kuvari retki i skupi, smatraju se vrednim u Francuskoj gde je umetnost kuvanja veoma rasprostranjena.

Gotovo svaka sirovina i gotovo sve vrste rada koriste se u mnogim različitim granama delatnosti i doprinose proizvodnji veoma različite robe. Za svakom od tih vrsta robe postoji direktna tražnja. Takođe, od te tražnje može se izvesti tražnja za svim stvarima korišćenim u izradi te robe, tako da je roba „raspodeljena između njene različite upotrebe“. Te različite upotrebe su konkurenti jedna drugoj, a odgovarajuće vrste izvedene tražnje su jedna u odnosu na drugu suparničke ili konkurentne tražnje. Ali u odnosu prema količini proizvoda, one jedna sa drugom sarađuju, obzirom da su „složene“ u ukupnu tražnju koja preuzima tu količinu proizvoda, upravo na isti način na koji se delimična tražnja nekoliko slojeva društva za gotovom robom skuplja ili sastavlja u ukupnu tražnju za tom robom.

Sada ćemo preći na razmatranje slučaja vezanih proizvoda, tj. proizvoda koje se ne mogu lako proizvesti odvojeno, već su vezani zajedničkim poreklom i zbog toga se može reći da imaju vezanu ponudu, kao na primer govedina i koža, pšenica i slama. Ovaj slučaj odgovara slučaju stvari koje imaju vezanu tražnju i može se o njemu raspravljati gotovo istim rečima prosto zamenjujući izraz „potražnja“ izrazom „ponuda“ i vice versa. Postoji vezana ponuda stvari koje imaju zajedničko poreklo, kao što postoji vezana tražnja stvari udruženih zajedničkom sudbinom. Jedna jedina ponuda zajedničkog porekla raslojena je na nekoliko ponuda stvari koje potiču od nje. Na primer, otkako su opozvani Zakoni o carini na žito, veći deo pšenice potrošene u Engleskoj je uvezen, razume se, bez slame. To je uzrokovalo nestašicu slame i zbog toga porast njene cene, a farmer koji uzgaja pšenicu očekuje od slame veliki deo vrednosti žetve. Zato je vrednost slame visoka u zemljama koje uvoze pšenicu, a niska u onima koje je izvoze. Na isti je način neko vreme u Australiji, u krajevima u kojima se prozvodi vuna, cena ovčetine bila vrlo niska. Vuna se izvozila, a meso se moralo potrošiti kod kuće, a obzirom da za njim nije postojala velika tražnja, cena vune je morala pokriti gotovo sve vezane rashode proizvodnje vune i mesa. Kasnije je niska cena mesa podstakla razvoj industrije konzerviranja mesa za izvoz i sada je cena mesa u Australiji viša.

Ima vrlo malo slučajeva da je kod vezanih proizvoda cena proizvodnje ovih proizvoda zajedno, tačno ista kao cena samo jednog od njih. Toliko dugo dok bilo koji proizvod nekog preduzeća ima tržišnu vrednost, gotovo je sigurno da će se na njega utrošiti posebna briga i rashodi koji bi bili manji ili ih ne bi bilo, kad bi tražnja za tim proizvodom veoma opala. Tako, na primer, kad bi slama bila bezvredna, farmeri bi se više nego sada trudili da klas bude u odnosu na stabljiku što je moguće veći. A zbog uvoza vune iz inostranstva, Engleske ovce su razumnim šišanjem i odabirom počele u ranoj dobi razvijati veće količine kvalitetnog mesa, čak na uštrab kvaliteta njihove vune. Samo kad je jedna od dve stvari koje se proizvode istim procesom bezvredna i ne može se prodati, a ipak ne traži nikakav poseban trošak da se ukloni, neće biti podsiticaja za pokušaj da se promeni njena količina. Samo u tim posebnim slučajevima nemamo nikakve mogućnosti da svakom od vezanih proizvoda odredimo odvojenu cenu ponude. Jer ako je moguće promeniti mere tih proizvoda, možemo utvrditi koji bi se deo ukupnog rashoda procesa proizvodnje mogao uštedeti promenom tih mera, da malo smanjimo količinu jednog od vezanih proizvoda, a da to ne deluje na količinu ostalih. Taj deo rashoda su rashodi proizvodnje graničnog elementa tog proizvoda, a istovremeno je to cena ponude koju tražimo. Ali, to su posebni slučajevi. Češće se događa da je upravo prednost nekog preduzeća ili čak delatnosti da može upotrebljavati veliki deo istih mašina, tehničke

36

Page 37: Alfred Marsal

veštine i poslovne organizacije za nekoliko grupa proizvoda. U takvim slučajevima, trošak svega što se koristi za više svrha treba da snose plodovi svih njih, ali retko postoji neko prirodno pravilo koje određuje važnost tih vrsta korišćenja srazmere u kojima bi među njih trebalo raspodeliti ukupne troškove, mnogo zavisi od promenljivih karakteristika tržišta.

Sada možemo preći na problem složene ponude, koji je identičan problemu složene tražnje. Neka se vrsta tražnje često može, prema načelu supstitucije, zadovoljiti na nekoliko načina. Ovi različiti načini su jedan drugom suparnici ili konkurenti. Odgovarajuće vrste ponude robe su jedna drugoj suparničke ili konkurentne. Ali, u odnosu na tražnju, one sarađuju jedna s drugom, budući da su „složene“ u ukupnu ponudu koja zadovoljava tražnju. Sva četiri glavna problema o kojima smo prethodno pisali imaju neku vezu s uzrocima koji određuju vrednost gotovo svake robe. Mnoge od najvažnijih unakrsnih veza među vrednostima različitih vrsta robe, nisu na prvi pogled očigledne.

Pa tako, kad se drveni ugalj primenjivao za proizvodnju gvožđa, cena kože je u nekoj meri zavisila od ceni gvožđa, a radnici su tražili da se zabrani uvoz stranog gvožđa kako bi tražnja engleskih vlasnika fabrika za hrastovim drvenim ugljem delovala na dalju proizvodnju engleske hrastovine i tako se sprečilo da hrastova kora postane skupa. Iz ovog primera zaključujemo kako način na koji preterana tražnja za nekom stvari može prouzrokovati uništenje izvora njene ponude i tako učiniti retkim vezane proizvode, koju bi ta stvar mogla imati, jer tražnja proizvođača gvožđa za drvetom dovela je do nemilosrdnog uništavanja mnogih šuma u Engleskoj. Nekada se smatralo da je preterana tražnja za jagnjetinom, uzrok opšte nestašice ovaca. Neki su, pak, tvrdili da što se bolja cena bude mogla postići za prolećnu jagnjad prodatu bogatašima, to će unosnije biti uzgajanje ovaca i tim će jeftinija biti ovčetina za narod. A činjenica je da povećanje tražnje može imati suprotne posledice zavisno od toga deluje li ili ne deluje dovoljno naglo da onemogući proizvođačima da joj prilagode svoju delatnost.

Takođe, razvoj železnice i drugih saobraćajnih sredstava u korist jedne delatnosti, kao na primer za uzgajanje pšenice u nekim krajevima Amerike i iskorišćavanje rudnika srebra u drugim, uveliko snižava glavne proizvodne troškove gotovo svakog drugog proizvoda u tim područjima. A cene sode i sredstava za beljenje i drugih industrijskih proizvoda, kod kojih je glavna sirovina so, rastu i padaju sa svakim poboljšanjem u različitim postupcima koji se u tim industrijama upotrebljavaju, a svaka promena cena utiče na cene mnogih drugih dobara, jer su različiti proizvodi industrije soli više ili manje važni činioci u mnogim granama proizvodnje. Pamuk i pamučno ulje su takođe vezani proizvodi, a pad cene pamuka može se velikim delom pripisati poboljšanoj proizvodnji i korišćenju pamučnog ulja. To dalje pokazuju nestašice pamuka, cena pamuka uveliko utiče na cenu vune, lana i drugih sličnih dobara, dok se pamučno ulje stalno sukobljava sa ostalim proizvodima slične namene. A mnogo je novih načina upotrebe pronađeno u fabrikama za slamu. Ti izumi daju vrednost slami koja se nekada u Zapadnoj Americi spaljivala, te sprečavaju rast graničnih troškova u proizvodnji pšenice.

Ovde je najvažniji primer specijalizovanog materijalnog kapitala i specijalizovane lične stručnosti koji u svakoj grani moraju delovati zajedno. Jer potrošači ne traže direktno samo ni jedno ni drugo, već oba zajedno. Tražnja za jednim od njih posebno je izvedena tražnja koja se povećava (ostane li sve drugo nepromenjeno) sa svakim povećanjem tražnje za zajedničkim proizvodima i sa svakim smanjenjem cene ponude zajedničkih činilaca proizvodnje. Na sličan način kod robe za koju postoji vezana ponuda, kao što su plin i koks, govedina i koža, svaki odvojeni deo može imati samo izvedenu cenu ponude, koju određuju sa jedne strane rashodi celokupnog procesa proizvodnje, a sa druge strane tražnja za preostalim proizvodima koji se nude kao deo vezane ponude.

37

Page 38: Alfred Marsal

Složena tražnja za nekom stvari koja proizlazi iz toga što se može koristiti za nekoliko različitih svrha, te složena ponuda neke stvari koja ima nekoliko izvora proizvodnje ne predstavljaju veliku poteškoću, jer se količine tražene za različite svrhe i količine isporučene iz različitih izvora mogu spojiti na način koji naveli u primeru povezane tražnje bogataša, srednjih slojeva i siromaha za istom robom.

Vraćajući se onim glavnim poteškoćama koje se odnose na ravnotežu normalne tražnje i ponude, te koje su povezane sa elementom vreme, potpunije smo istraživali odnos između vrednosti nekog oruđa za proizvodnju i vrednosti stvari proizvedenih pomoću njega. Kada različiti proizvođači uživaju različite prednosti proizvodeći neku robu, njena cena mora biti dovoljna da pokrije rashode proizvodnje onih proizvođača koji nemaju nikakvih posebnih ni izvanrednih prednosti. Ukoliko nije tako, oni će se uzdržavati od proizvodnje ili će je smanjiti, a nedovoljna ponuda u odnosu na tražnju povećaće cenu. Kad je tržište uravnoteženo, a roba se prodaje po ceni koja pokriva rashode proizvođača, nakon pokrića rashoda, višak ostaje onima kojima pomažu neke posebne prednosti. Potiču li ove prednosti iz raspolaganja besplatnim darovima prirode, višak se zove proizvođačev višak ili proizvođačeva renta. Višak postoji u svakom slučaju i ako ga vlasnik besplatnog dara prirode pozajmi drugome, on obično može za njegovo korišćenje dobiti novčani dohodak ravan tom višku. Cena poljoprivrednih proizvoda je jednaka trošku proizvodnje onog njihovog dela koji je uzgajan na granici, to jest pod tako nepovoljnim uslovima da ne daje nikakvu rentu. Trošak tog dela se može izračunati, a da se ne vrtimo u začaranom krugu, dok se trošak ostalih delova ne može tako izračunati. Ako se utvrdi da zemlja korišćena za uzgajanje hmelja može dati veću rentu kao zemljište za uzgajanje povrća za tržište, površina pod hmeljom će se nesumnjivo smanjiti. To će povisiti granične troškove proizvodnje hmelja, pa prema tome povećaće i njegovu cenu. Renta koju će zemlja davati od jedne vrste poljoprivrednih proizvoda skreće pažnju na činjenicu da tražnja za zemljom za uzgoj te vrste poljoprivrednih proizvoda otežava ponudu drugih vrsta poljoprivrednih proizvoda, iako direktno ne ulazi u te rashode. Slične pretpostavke važe za odnos između položajne vrednosti gradskog zemljišta i troškova stvari napravljenih na njemu. Tako, kad pogledamo normalnu vrednost uopšte, kad istražujemo uzroke koji određuju normalnu vrednost „na dugi rok“, kad pratimo „konačne“ učinke ekonomskih uzroka, tada je dohodak koji se dobija od kapitala u tim oblicima sadržan u plaćanjima kojima treba pokriti troškove proizvodnje robe o kojoj je reč, a procene verovatnog iznosa tog dohotka direktno upravljaju delatnošću proizvođača koji su na granici sumnje da li da povećaju sredstva proizvodnje ili ne. Ali, s druge strane, kad razmatramo uzroke koji određuju normalne cene za period koji je srazmerno kratak u odnosu na period potreban za veliko povećanje ponude tih oruđa za proizvodnju, tada je njihov uticaj na vrednost uglavnom indirektan i više ili manje sličan uticaju besplatnih darova prirode. Što je kraći period koji posmatramo i što je sporiji proces proizvodnje tih oruđa, to će manja biti važnost promena dohotka dobijenog od njih za smanjenje ili povećanje snadbevenosti robom koju ta oruđa proizvode, te za povećanje ili sniženje cene ponude te robe.

To vodi do razmatranja nekih čisto tehničkih poteškoća povezanih s graničnim rashodima proizvodnje neke robe, koja se pokorava zakonu rastućeg proizvoda. Poteškoće se pojavljuju zbog iskušenja da se cena ponude predstavi zavisnom od proizvede količine, ne uzimajući u obzir dužinu vremena koje svako pojedino preduzeće obavezno koristi za proširenje svoje unutrašnje, a još više svoje spoljne organizacije. Zbog toga su te poteškoće bile najočiglednije u matematičkim ili polumatematičkim raspravama o teoriji vrednosti. Jer kada se smatra da promene cene ponude i proizvedenih količina zavise isključivo jedna od druge, a da se postepen rast i ne spominje, čini se logičnim tvrditi da je granična cena ponude svakog pojedinog proizvodača dodatak njegovim ukupnim rashodima proizvodnje učinjenim prilikom proizvodnje poslednjeg sastavnog dela te proizvodnje. U mnogim slučajevima

38

Page 39: Alfred Marsal

verovatno da će tu graničnu cenu mnogo više smanjiti povećanje njegove proizvodnje, nego što bi se zbog istog uzroka smanjila cena tražnje na opštem tržištu.

Prema tome, statička metoda ravnoteže se ne može u potpunosti primeniti na robu koja se pokorava zakonu rastućeg proizvoda. Treba, međutim, posebno spomenuti da u mnogim delatnostima svaki proizvođač ima posebno tržište na kojem je dobro poznat i koje ne može brzo proširiti. Zbog toga, iako bi fizički bio u stanju da brzo poveća proizvodnju, on bi se izložio riziku da na svom posebnom tržištu preterano snizi cenu tražnje, u protivnom bi bio prisiljen da višak svoje proizvodnje prodaje po manje povoljnim uslovima izvan tog tržišta.

Iako postoje delatnosti u kojima svaki proizvođač ima pristup čitavom jednom prostranom tržištu, u tim se delatnostima, kad je postojeća fabrika već veoma zaposlena, mogu povećanjem proizvodnje steći samo male unutrašnje uštede. Nema sumnje da postoje delatnosti u kojima ne važi nijedna od te dve pretpostavke. Te delatnosti su u prelaznom stanju i mora se priznati da se statička metoda i statička metoda ravnoteže normalne tražnje i ponude se ne može na njih korisno primeniti. Ali primeri nisu brojni, a za veliku većinu privrednih grana veza između cene ponude i količine pokazuje bitno različita obežja za kratke i duge periode. Za kratke periode, poteškoće oko prilagođavanja unutrašnje i spoljne organizacije nekog preduzeća naglim promenama proizvodnje su tako velike da se uopšteno mora uzeti da cena ponude raste sa povećanjem i pada sa smanjenjem proizvedene količine. Ali u dugim periodima, unutrašnje i spoljašnje uštede proizvodnje na veliko imaju vremena da dođu do izražaja. Granična cena ponude nisu rashodi proizvodnje neke određene grupe dobara, već su to ukupni troškovi (uključujući osiguranje i bruto zarade od upravljanja) graničnom povećanju ukupnog procesa proizvodje i prodaje.

Neka proučavanja učinaka određenog poreza, koji se posmatra kao poseban slučaj promene opštih uslova tražnje i ponude, ukazuju da (uzmu li se ispravno u obzir interesi potrošača) apstraktno gledajući prima facie postoji manje razloga, nego što su stariji ekonomisti pretpostavljali za opšte učenje o takozvanom „najvećem zadovoljstvu“, tj. za učenje da će slobodna težnja svakog pojedinca da zadovolji svoje neposredne interese navesti proizvođače da usmere svoj kapital i rad, a potrošače da usmere svoje rashode u tokove koji će najviše doprinostiti opštim interesima. Na ovom stadijumu istraživanja, koje je ograničeno na najopštiju analizu, uopšte se ne bavimo važnim pitanjem koliko se (poznavajući ljudsku prirodu) može očekivati da zajedničko delovanje bude manje delotvorno od pojedinačnog u pogledu energije i elastičnosti, dovitljivosti i direktnog kretanja cilju i nije li zbog toga verovatno da će zbog stvarne ne delotvornosti više izgubiti, nego što bi moglo sačuvati vodeći računa o svim interesim na koje deluje neki postupak. Ali, čak ako se i ne uzmu u obzir nevolje nastale zbog nejednake raspodele bogatstva, postoji prima facie razlog verovanju da bi se ukupno zadovoljstvo, tako još daleko od najvećeg mogućeg, moglo mnogo povećati društvenom akcijom za unapređenje proizvodnje i potrošnje stvari na koje zakon rastućeg proizvoda deluje posebnom snagom.

To gledište potvrđuju proučavanja teorije monopola. U neposrednom interesu monopolista jeste da tako prilagodi proizvodnju i prodaju svoje robe, da za sebe postigne najveći neto prihod, a postupak koji on tako usvoji verovatno neće biti onaj koji pruža ukupno najveće zadovoljstvo. Razmimoilaženje između pojedinačnih i zajedničkih interesa je prima facie manje važno za stvari koje se pokoravaju zakonu opadajućeg proizvoda, nego za one koje se pokoravaju zakonu rastućeg proizvoda, ali u ovom poslednjem slučaju, postoji prima facie jak razlog za verovanje da bi često moglo biti u interesu zajednice da direktno ili indirektno interveniše, jer bi jako povećana proizvodnja mnogo više pridodala potrošačevom višku nego ukupnim troškovima proizvodnje dobara. Preciznije pretpostavke o odnosima tražnje i ponude, naročito kad su izražene dijagramom, mogu nam pomoći da vidimo koje podatke treba prikupiti i kako ih treba primeniti u pokušaju da se procene relativne veličine različitih suprostavljenih ekonomskih interesa, i javnih i privatnih.

39

Page 40: Alfred Marsal

Ricardova teorija troškova proizvodnje u odnosu na vrednost, u istoriji ekonomske nauke zaizima tako važno mesto da svako pogrešno razumevanje njenog stvarnog značaja ne može da ne bude veoma štetno, a na nesreću, ona je izražena tako da gotovo izaziva pogrešno razumevanje. Usled toga postoji široko rasprostranjeno verovanje da sadašnji naraštaji ekonomista treba da je preprave. Razlog da se to mišljenje ne prihvati jeste taj što je Ricardo znao da tražnja igra bitnu ulogu u određivanju vrednosti, ali da je on delovanje tražnje smatrao manje nejasnim od delovanja troškova proizvodnje i zbog toga je u beleškama koje je napisao svojim prijateljima i sebi za upotrebu prelazio preko nje, obzirom da nikada nije pokušao pisanje prave rasprave, a takođe je smatrao da troškovi proizvodnje zavise (ne kao što je Marx tvrdio za njega, samo od količine rada utrošenog u proizvodnji, već) kako od vrste, tako i od količine tog rada, zajedno sa količinom nagomilanog kapitala potrebnog da pomogne rad i dužinom vremena tokom kojeg je ta pomoć bila potrebna.12

5. PRIMARNI I UKUPNI TROŠKOVI U ODNOSU NA VEZANE PROIZVODE. TROŠKOVI PRODAJE I REPRODUKCIJE. OSIGURANJE OD RIZIKA

Često se događa da se neka stvar proizvedena u jednoj grani industrije upotrebljava kao sirovina u drugoj i tada se problem srazmerne rentabilnosti te dve grane može precizno utvrditi samo razrađenim sastavom dvostrukog knjigovodstva, iako je u praksi uobičajno oslanjanje na grube procene učinjene gotovo instiktivnim pogađanjem. Neki od najboljih primera ove poteškoće mogu se naći u poljoprivredi.

Drugi je slučaj brodovlasnika koji treba da podjednako raspodeli rashode broda između teške robe i robe koja nije teška, ali je glomazna. On nastoji, koliko god je to moguće, da dobije mešani teret obe vrste. Važan element u borbi za opstanak među suparničkim lukama je nepovoljni položaj onih luka koje mogu nuditi teret samo glomazne ili samo teške robe, dok luka preko koje se izvozi teška, ali ne i glomazna roba privlači u blizinu delatnosti koje za izvoz proizvode dobra koja se mogu prevoziti po niskim vozarinama. Na primer, Staffordshire Potteries duguje deo svog uspeha niskim vozarinama po kojima se njihova roba prevozi brodovima koji stižu iz reke Mersey sa gvožđem i drugim vrstama teškog tereta.

Ali, među brodovlasnicima postoji slobodna konkurencija. U brodogradnji postoji velika mogućnost menjanja veličine i oblika brodova, njihovih plovnih puteva i uopšte načina trgovanja. Tako se na mnogo načina može primeniti opšte načelo da relativni odnosi vezanih proizvoda nekog preduzeća treba da se tako preinače da granični rashodi oba proizvoda iznose koliko i granična cena njihove granične cene tražnje. Ili, drugim rečima, količina svake vrste tereta koja se može prevesti stalno se kreće prema ravnotežnoj tački u kojoj je cena tražnje za tom količinom u normalnim uslovima grane upravo dovoljna da pokrije rashode pribavljanja te količine dobara, s tim da su ti rashodi izračunati tako da uključuju ne samo (novčane) primarne troškove te robe, već i sve one opšte rashode poslovanja kojima se preduzeće zbog te robe na dugi rok izlaže, direktno ili indirektno.

U nekim granama proizvodnje uobičajeno je prvu približnu procenu ukupnog, troška proizvodnje bilo koje vrste dobara izračunati pretpostavljajući da učestvuje u opštim rashodima poslovanja srazmerno ili prema primarnim troškovima tih dobara ili troškovima posebne vrste radne snage potrebne da se ta roba proizvede. Zatim se mogu činiti ispravke da se zadovolje slučajevi, kao što su slučajevi robe koja zahteva veći ili manji udeo prostora ili svetla od uobičajenog, ili veće ili manje korišćenje skupih mašina, i tako dalje.

Postoje dva elementa opštih rashoda nekog preduzeća kod kojih raspodela između različitih grana delatnosti traži posebnu pažnju. To su rashodi za prodaju i rashodi osiguranja

12 Cambridge Journal of Economics – Vol. 20, No. 6, 1996.

40

Page 41: Alfred Marsal

od rizika. Neke se vrste dobara lako prodaju, tražnja za njima je stalna i nema opasnosti ako se od njih stvaraju zalihe. Ali zbog tog istog razloga, konkurencija im snižava cenu „na pravu meru“ i ne dopušta veliki višak iznad direktnih troškova za njihovu izradu. Neki put izrada i prodaja takvih dobara može postati gotovo automatska, tako da malo terete stavke upravnih troškova i troškova prodaje. Ali u stvarnosti nije redak slučaj da se ta dobra opterećuju čak i manje od malog udela koji bi zapravo na njih otpadao i da se koriste kao sredstva za sticanje i održavanje neke poslovne veze, koja će olakšati prodaju drugih vrsta dobara, kod kojih se proizvodnja ne može lako svesti na rutinu, jer za njih ne postoji tako oštra konkurencija. Proizvođači, naročito oni u granama vezanim za domaćinstvo i odeću i trgovci na malo gotovo svih grana, često dolaze do zaključka da je najbolje da neke svoje proizvode koriste kao sredstva za reklamiranje ostalih, te da prve opterećuju srazmerno manjim, a druge srazmerno većim udelom u dodatnim troškovima. U prvu grupu oni stavljaju ona dobra kod kojih su svojstva tako jednobrazna i koja se tako mnogo troše da gotovo svi kupci dobro znaju njihovu vrednost, a u drugu grupu ona dobra koja kupci više kupuju da zadovolje svoje sklonosti, nego da kupe po najnižoj mogućoj ceni.

Sve ovakve poteškoće znatno povećava nestabilnost cene ponude do koje dolazi kada jako deluje tendencija rastućeg proizvoda. Videli smo da kod traženja normalne cene ponude moramo izabrati reprezentativno preduzeće kojim se upravlja prosečnom sposobnošću i upravlja tako da ono uživa i unutrašnje i spoljašnje uštede koje proizlaze iz industrijske organizacije. Takođe, da se te uštede, iako se kolebaju zavisno od uspeha pojedinih preduzeća, ipak očigledno povećavaju kad se povećava ukupna količina proizvodnje. Naravno da je očigledno da se proizvođaču koji proizvodi robu čija će proizvodnja uveliko omogućiti unutrašnje uštede isplati žrtvovati mnogo toga kako bi unapredio prodaju te robe na novom tržištu. Ako ima velik kapital, a roba se mnogo traži, rashodi namenjeni toj svrsi mogu biti veoma veliki i mogu čak premašiti rashode direktno namenjene proizvodnji. Ako, što je verovatno, on u to vreme povećava prodaju nekoliko drugih vrsta robe, samo se vrlo grubo može nagađati koji deo tog rashoda treba da tereti prodaju svake od tih roba u tekućoj godini, a kojim delom treba teretiti trgovačku vezu koju nastoji za tu robu izgraditi u budućnosti.

U stvari, kad se proizvodnja neke robe ravna prema zakonu rastućeg proizvoda tako da veoma veliku prednost daje velikim proizvođačima, može se dogoditi da proizvodnja gotovo potpuno padne u ruke nekoliko velikih preduzeća, a tada se normalna granična cena ponude ne može izdvojiti prema upravo izloženom planu, jer taj plan pretpostavlja postojanje velikog broja konkurenata koji imaju preduzeća različitih veličina, od kojih su neka nova a neka stara, neka u usponu, a neka u padu. Proizvodnja takve robe u stvari pokazuje svojstva monopola, a na cenu će verovatno toliko uticati slučajnosti u borbi među konkurentnim proizvođačima od kojih se svaki bori za proširenje svog područja, da takva cena jedva da i ima normalni nivo.

Privredni napredak stalno nudi nove mogućnosti prodaje dobara u udaljene krajeve. On ne samo da snižava troškove prevoza već, što je često važnije, omogućava proizvođačima i potrošačima u udaljenim mestima da budu u međusobnoj vezi.

Uprkos tome, prednosti proizvođača koji živi na licu mesta su u mnogim granama veoma velike. One mu omogućavaju da se održi protiv udaljenih konkurenata čije su metode proizvodnje ekonomičnije. On u svom komšiluku može prodavati jednako jeftino kao i oni, jer iako su mu troškovi proizvodnje veći nego njima, on izbegava mnoge njihove troškove prodaje. Ali, vreme radi za ekonomičnije troškove proizvodnje, njegovi udaljeni konkurenti će se postupno učvrstiti na njegovom mestu, osim ako on ili neki novi proizvođač ne usvoji njihove poboljšane metode.

Radnik u fabrici i trgovac obično se osiguravaju protiv štete od požara ili gubitka na moru, a premije koje plaćaju spadaju u opšte rashode, od kojih se deo mora dodati primarnim troškovima, kako bi se mogli utvrditi ukupni troškovi njihove robe. Ali za veliku većinu poslovnih rizika, osiguranje ne postoji.

41

Page 42: Alfred Marsal

Čak i kad se radi o gubicima nastalim u požaru ili na moru, osiguravajuća društva moraju uzeti u obzir mogućnost nepažnje i prevare i moraju zbog toga - nezavisno od zaračunavanja sopstvenih rashoda i profita - zaračunavati znatno više premije, nego što je stvarna protivrednost rizika kod zgrada i brodova koji dobro upravljaju svojim poslovima. Šteta nastala vatrom ili morem, ako se uopšte dogodi, biće verovatno tako velika da se uopšteno isplati platiti taj dodatni trošak, delimično zbog posebnih trgovačkih razloga, ali uglavnom zato što se ukupna korisnost sve većeg bogatstva ne povećava proporcionalno iznosu tog plaćanja. Ali je najveći deo poslovnih rizika tako nerazdvojivo povezan s opštim načinom upravljanja preduzećem, da bi svako osiguravajuće društvo koje bi ih preuzelo u stvari preuzelo odgovornost za preduzeće, usled toga svako preduzeće mora biti samo svoj osiguravajući zavod, kad se radi o velikim rizicima. Troškovi kojima je ono izloženo su deo opštih rashoda, a jedan se njihov deo mora dodati primarnim troškovima svakog od proizvoda preduzeća. Ali tu postoje dve teškoće. U nekim slučajevima se dešava da se osiguranje od rizika uopšte ne računa, a u drugima se obračunava dva puta. Tako, veliki brodovlasnik neki put odbija da osigura svoje brodove kod osiguravajuće kuće, kako bi izgradio sopstveni fond osiguranja, on stavlja na stranu bar deo premija koje bi bio morao platiti. Ali, kad uradi kalkulaciju, ukupan trošak iskorišćavanja broda, on ipak mora svojim primarnim troškovima da doda još i trošak osiguranja. A to isto mora na ovaj ili onaj način učiniti za one vrste rizika za koje (i kad bi želeo) ne bi mogao kupiti polisu osiguranja pod prihvatljivim uslovima. Na primer, povremeno će neki od njegovih brodova ležati nezaposlen u luci ili će zarađivati samo malu vozarinu. Da bi mu se poslovanje na dugi rok isplatilo, on mora (na ovaj ili onaj način) opteretiti svoje uspešne plovidbe premijom osiguranja, kako bi nadoknadio gubitke na neuspešnim. Međutim, on to obično ne čini formalnim knjiženjem na posebnoj stavci svojih računa, već jednostavno određivanjem proseka uspešnih i neuspešnih plovidbi, a kad je to jednom uradio, osiguranje od tih rizika ne može se knjižiti kao posebna stavka troškova proizvodnje, a da se ista stvar ne računa dva puta. Odlučivši da sam snosi te vrste rizika, on će verovatno, osiguravajući se protiv nastajanja tih rizika, potrošiti nešto više od proseka svojih konkurenata, a taj dodatni rashod knjiži u svom bilansu. To je u stvari premija osiguranja samo u drugom obliku i zbog toga se ne sme računati osiguranje protiv tog dela rizika posebno, jer bi ga tada računao dva puta.

Proizvođač, koji je odredio dugogodišnji prosek prodatih tkanina za haljine, te koji svoju delatnost u budućnosti bazira na rezultatima svog prošlog iskustva, već je uzeo u obzir rizik da će novi izumi obezvrediti njegove mašine i učiniti ih gotovo zastarelim, kao i rizik da će promene mode obezvrediti njegove proizvode. Kad bi, osiguravajući se od rizika, on to uzimao posebno u obzir, istu stvar bi računao dva puta.

Kada smo na taj način izračunali prosečna primanja u struci punoj rizika, ne smemo u celini uzeti u obzir osiguranje od rizika, iako se nešto mora priznati kao trošak na račun neizvesnosti. Tačno je da avanturističko zanimanje, kao što je kopanje zlata, posebno privlači neke ljude. Zastrašujuća snaga rizika gubitka u tom zanimanju je manja od privlačne snage izgleda na veliku dobit, čak i kad je vrednost tog izgleda, procenjena po načelima statistike osiguranja, mnogo manja od rizika gubitka, kao što je istakao Adam Smith. Opasno zanimanje u kojem postoji element romantike, često prihvataju mnogi jer su prosečne zarade u njemu niže nego da nema nikakvog izlaganja riziku. Ali u velikoj većini slučajeva uticaj rizika deluje u suprotnom smeru, deonice železničkog društva koje sigurno donose dividendu od četiri posto prodavaće se uz višu cenu od deonica za koje je jednako verovatno da će donositi dividendu od jedan ili sedam posto ili bilo koji postotak između ta dva.

Svaka struka ima posebne karakteristike, ali u većini slučajeva se smatra da nevolje od neizvesnosti nešto znače, ali ne mnogo. U nekim je slučajevima potrebna malo viša prosečna cena da podstakne na određen izdatak, ako je taj prosek sredina veoma različitih i nesigurnih rezultata, nego ako avanturista može pouzdano računati na prihod koji se samo malo razlikuje

42

Page 43: Alfred Marsal

od tog proseka. Prema tome, prosečnoj ceni se mora dodati naknada za neizvesnost, ako je ta neizvesnost neobično velika, čak i u slučaju da, ako bismo dodali osiguranje protiv rizika, veći deo te nadoknade bismo računali dva puta.

Ta rasprava o rizicima u granama delatnosti podseća nas na činjenicu da, iako vrednost neke stvari teži da bude jednaka normalnim (novcem izraženim) troškovima proizvodnje, ona se sa njima (osim slučajno) nikada u određenom času ne poklapa. Primetivši to, Carey je predložio da govorimo o vrednosti u odnosu na (novčane) troškove reprodukcije, a ne u odnosu na troškove proizvodnje. Međutim, taj se predlog ne odnosi na normalne vrednosti. Jer su normalni troškovi proizvodnje i normalni troškovi reprodukcije zamenjivi izrazi. Nema stvarne promene ako kažemo da se normalna vrednost neke stvari teži izjednačiti sa njenim normalnim (novcem izraženim) troškovima reprodukcije umesto, sa njenim normalnim (novcem izraženim) troškovima proizvodnje. Prvi izraz nije tako jednostavan kao drugi, ali znači isto.

Treba odmah priznati da ne postoji čvrst dokaz u prilog promeni koji bi temeljio na činjenici da ima nekoliko slučajeva u kojima je tržišna vrednost stvari bliža njenim troškovima reprodukcije, nego stvarno učinjenim troškovima proizvodnje te stvari. Na primer, sadašnja cena gvozdenog broda, sagrađenog pre najnovijih velikih poboljšanja u proizvodnji gvožđa, mogla bi manje odstupati od troškova njegove reprodukcije, tj. proizvodnje još jednog takvog broda savremenim metodom, nego od stvarnih troškova koji su nastali njegovom proizvodnjom. Ali bi cena starog broda iznosila manje od troškova njegove reprodukcije, jer se umeće izgradnje brodova poboljšalo isto tako brzo, kao i umeće prozvodnje gvožđa, osim toga čelik je zamenio gvožđe, kao materijal za izgradnju brodova. Ipak se može istaći da je cena broda jednaka ceni izgradnje broda, što bi isto tako dobro poslužilo uz moderni nacrt i savremeni način rada. Ali to ne bi značilo isto kao da smo rekli da vrednost broda iznosi koliko i troškovi njegove reprodukcije. U stvari, kada (kao što se često dešava) neočekivana nestašica brodova uzrokuje veoma brz rast prevoza tereta, oni koji žele da žanju žetvu uspešne trgovine platiće za brod spreman za plovidbu, cenu mnogo višu od one po kojoj bi brodogradnja ugovorila izgradnju drugog, jednako dobrog broda i isporuku u određenom roku. Trošak reprodukcije vrši mali direktan uticaj na vrednost, osim kad se dogodi da kupci mogu čekati na proizvodnju nove robe.

Takođe ne postoji veza između troškova reprodukcije i cene u slučaju hrane, u osvojenom gradu, na ostrvu zahvaćenom groznicom, u slučaju Rafaelove slike, knjige za koju niko nije zainteresovan, osvojenog broda zastarele konstrukcije, ribe kad je tržište zasićeno, ribe kad je tržište gotovo prazno, napuklog zvona, materijale za haljine koji su izašli iz mode ili kuće u napuštenom rudarskom naselju.13

5.1 GRANIČNI TROŠKOVI U ODNOSU NA VREDNOST

U ovom poglavlju bavimo se proučavanjem graničnih troškova proizvodnje, s jedne strane u odnosu prema vrednostima tih proizvoda, a s druge strane. Proučavanje se odnosi na normalne uslove i dugoročne rezultate. Tu činjenicu treba stalno imati na umu. Tržišna vrednost bilo čega može biti mnogo iznad ili mnogo ispod normalnih troškova proizvodnje, a granični troškovi određenog proizvođača u određeno vreme ne moraju biti usko vezani za granične troškove u normalnim uslovima.

U savremenom svetu gotovo sva sredstva za proizvodnju prolaze kroz ruke poslodavaca i drugih privrednika koji se naročito bave organizovanjem ekonomske snage stanovništva. Svaki od njih bira one činioce proizvodnje koji se čine najboljim za njegove potrebe. A iznos cena koje privrednik plaća, za činioce proizvodnje koje koristi, po pravilu je manji od iznosa koji bi morao platiti za bilo koji drugi skup činilaca proizvodnje kojima bi se

13 Marshall A. NAČELA EKONOMIKE, Cekade izdanja Centra za kulturni delatnost, Zagreb, 1987., str. 249-259

43

Page 44: Alfred Marsal

oni mogli zameniti. jer, kadgod se čini da to nije tako, on će, po pravilu, nastojati da uzme u zamenu jeftiniju obradu ili postupak.

Ova tvrdnja je sasvim uskladu sa uzrečicama svakodnevnog života poput one da „sve teži da nađe svoj nivo“, da „većina ljudi ne zarađuje ni više ni manje, nego onoliko koliko vredeŠ, da „ako neko može zaraditi dvostruko više od nekog drugog, to znači da je njegov rad dvostruko vredniji“, da će „mašine zameniti ručni rad kadgod mogu posao obaviti jeftinije“. Ali, načelo supstitucije ne deluje bez ograničenja. Mogu mu smetati običaji ili zakoni, profesionalna pravila ponašanja ili sindikalni propisi. Može ga oslabiti odsustvo preduzetnost ili ga može ublažiti velikodušna nespremnost da se raskine sa starim društvom. Međutim, to načelo nikada ne prestaje delovati i prožima sva ekonomska prilagođavanja savremenog sveta.

Tako postoje neke vrste poljskih radova, za koje je konjska vuča očigledno prikladnija od parne i vice versa. Kad bismo mogli pretpostaviti da u novije vreme nisu naročito poboljšana oruđa sa konjskom snagom ili parne mašine, te da zbog toga iskustvo prošlosti omogućava farmerima da postupno primjenjuju zakon supstitucije, tada bi, primena parne snage bila primenjivana upravo toliko daleko da njena dalja upotreba umesto konjske snage ne bi značila nikakvu čistu prednost. Međutim, ostaje jedan raspon unutar kojeg bi se te snage mogle bez razlike primeniti i neto delotvornost i konjske i parne snage za povećanje novčane vrednosti ukupne proizvodnje će biti srazmerna troškovima njihovog korišćenja.

Slično, ako postoje dva načina da se dobije isti rezultat, jedan koristeći kvalifikovanu, a drugi nekvalifikovanu radnu snagu, koristi će se ona koja je u odnosu prema troškovima delotvornija. Postojaće raspon u kojem će biti svejedno koja će se od te dve vrste radne snage koristiti. U tom pogledu, delotvornost svake od tih vrsta radne snage biće srazmerna ceni plaćenoj za nju, uzevši u obzir posebne okolnosti raznih okruga i različitih radionica, u istom okrugu. Drugim rečima, nadnice kvalifikovane i nekvalifikovane radne snage jedna prema drugoj stoje u istom odnosu u kojem stoji njihova delotvornost na granici indiferentnosti.

Postojaće i takmičenje ljudskog rada i rada mašina, slično takmičenju između dve različite vrste ljudskog rada ili dve različite vrste rada mašina. Za neke postupke, prednost ima ljudski rad, kao na primer, kod plevljenja skupih useva koji imaju nepravilan rast. Konjska snaga je u očiglednoj prednosti kod plevljenja običnog polja bele repe, a korišćenje svake od tih snaga unapređivaće se u svakom okrugu sve dok njihovo dalje korišćenje ne bi u tim okruzima imalo čistu prednost. Na granici indiferentnosti između ljudskog rada i konjske snage, njihove cene moraju biti srazmerne njihovoj delotvornosti, i tako će uticaj supstitucije težiti uspostavljanju direktnog odnosa između nadnica radnika i cene koju treba platiti za rad konja.

U proizvodnji robe, po pravilu se upotrebljavaju mnoge vrste rada, sirovina, mašina i drugih postrojenja, kao i unutrašnja i spoljašnja organizacija preduzeća. Prednosti ekonomske slobode nisu nikada očiglednije ispoljene, nego kad nadareni privrednik pokušava na sopstveni rizik videti hoće li neka nova metoda ili kombinacija starih metoda biti uspešnija od stare metode. U stvari, svaki poslovni čovek, u skladu sa svojom energijom i sposobnošću, stalno nastoji steći predstavu o srazmernoj uspešnosti svakog činioca proizvodnje koji koristi, kao i o drugim činiocima koji bi možda mogli zameniti neke od postojećih. On procenjuje što bolje može koliko će čistog proizvoda (tj. čistog dodatka vrednosti njegovom ukupnom proizvodu) uzrokovati određena dodatna upotreba nekog od činioca, po odbitku dodatnih rashoda koje je ta promena možda indirektno izazvala i nakon što se dodaju sve slučajne uštede. On nastoji koristiti svaki činilac do one granice do koje njegov neto proizvod neće više premašiti cenu koju bi za njega morao platiti. Privrednik se obično rukovodi izvežbanim instinktom više nego formalnom računicom, ali su njegovi postupci u biti slični onima koje smo naveli u proučavanju izvedene tražnje. Sa drugog gledišta, njegovi postupci se mogu

44

Page 45: Alfred Marsal

opisati kao postupci koji se mogu ostvariti složenim i istančanim sastavom dvostrukog knjigovodstva.

Pojam graničnog korišćenja bilo kog činioca proizvodnje podrazumeva moguću tendenciju prema opadajućem proizvodu od povećanog korišćenja. Preterano korišćenje bilo kog sredstva za postizanje nekog cilja svakako omogućava opadajući proizvod u svakoj grani poslovanja, a moglo bi se reći da je tako generalno u životu. Možemo uzeti neke dodatne primere već prikazanog načela. U proizvodnji šivaćih mašina neki delovi bi se mogli napraviti od livenog gvožđa, za druge delove biće dovoljno dobar i običan čelik. Postoji i treća grupa delova za koje je potrebna neka posebna skupa čelična smesa, a svi delovi treba da su obrađeni više ili manje glatko kako bi mašina mogla lako raditi. Ako bi sada neko poklonio nesrazmernu količinu brige i izdataka izboru materijala za manje važne namene, moglo bi se zaista reći da taj rashod daje naglo opadajući proizvod, te da bi bilo bolje da je taj izdatak upotrebio da mu mašine glatko rade ili čak da proizvede više mašina. Sve bi to bilo još gore da je suviše potrošio za puki sjaj poliranja, a upotrebio loš metal tamo gde je bio potreban kvalitetniji.

Na prvi pogled čini se da takav način razmišljanja pojednostavljuje ekonomske probleme, ali naprotiv, on je glavni izvor teškoća i zbrke. Jer iako ima neke sličnosti između svih tih različitih sklonosti u opadajućem proizvodu, one nisu potpuno jednake. Tako opadajući proizvod koji proizlazi iz lošeg odnosa primene različitih činioca proizvodnje u određenom poslu, ima malo zajedničkog sa opštom sklonošću prema pritisku, koji gusto naseljeno i rastuće stanovništvo vrši na sredstva za održanje života. Glavna primena velikog klasičnog zakona opadajućeg prinosa odnosi se ne na neki posebni usev, već na sve glavne prehrambene žitarice. Taj zakon pretpostavlja da farmeri uzgajaju, po pravilu, one useve kojima, njihova zemlja i ostali resursi najbolje odgovaraju, vodeći računa o srazmernoj potražnji za nekoliko useva, te da farmeri primereno raspodeljuju svoje resurse u različite svrhe. Taj zakon ne pridaje farmerima neograničenu inteligenciju, mudrost, ali pretpostavlja da su oni, uzeti zajedno, pokazali razumnu količinu rasuđivanja u raspodeli tih resursa. Taj zakon se odnosi na zemlju čije se čitavo zemljište već nalazi u rukama raznih privrednika, koji vlastiti kapital rnogu dopuniti zajmovima od banaka kadgod mogu pokazati da postoji verovatnoća da će ih dobro upotrebiti. Zakon tvrdi da će povećanje ukupne količine kapitala uloženog u poljoprivredu, u toj zemlji uopšteno, uzrokovati opadajuće prinose poljoprivrednih proizvoda. Ta tvrdnja je slična, ali ipak sasvim različita od tvrdnje da će farmer, ako loše raspodeli svoje resurse među različite planove obrađivanja, dobiti izrazito opadajući prinos od onih elemenata rashoda u kojima je preterao.

Na primer, u svakom datom slučaju postoji određen obim među iznosima koji se najkorisnije mogu potrošiti na oranje, drljanje ili đubrenje. O tome mogu postojati neke razlike u mišljenju, ali samo unutar uskih granica. Neiskusnog čoveka, koji bi preoravao zemlju koja je već bila u prilično dobrom mehaničkom stanju, koji bi joj dao malo ili ništa đubriva za kojima ona vapi, svi bi osudili jer je toliko preterao u oranju da bi mu to donelo naglo opadajući prinos. Ali ta posledica pogrešne primene sredstava nema neke naročite veze sa tendencijom poljoprivrede u nekoj davno naseljenoj zemlji da daje opadajuće prinose u uslovima opšteg povećanja sredstava pravilno primenjenih u obrađivanju. I zaista, tačno su i slučajevi opadajućeg proizvoda u odnosu na određena sredstva kad se ona primenjuju u neprikladnim obimima, čak i u delatnostima koje uz povećano korišćenje na odgovarajući način raspodeljenih kapitala i rada daju rastući proizvod.

Postoji sklonost da se pogrešno razume uloga koju neto proizvod na granici proizvodnje igra u savremenom učenju o raspodeli. Naročito su mnogi sposobni pisci pretpostavljali da to učenje znači da granična upotreba neke stvari određuje vrednost celine. Ali nije tako. Učenje kaže da moramo ići do granice da bi proučavali delovanje onih sila koje

45

Page 46: Alfred Marsal

određuju vrednost celine, a to je sasvim nešto drugo. Razume se da bi povlačenje (recimo) gvožđa iz svih njegovih neophodnih upotreba tačno tako delovalo na njegovu vrednost, kao i povlačenje gvožđa iz njegovih graničnih upotreba, upravo kao što bi na pritisak u nekom parnom loncu za kuvanje ispuštanje pare na neki drugi način uticalo na isti način na koji bi delovalo ispuštanje pare kroz jedan od sigurnosnih ventila, ali u stvari para se ispušta samo kroz sigurnosne ventile. Isto se tako gvožđe ili ma koji drugi činilac proizvodnje (pod uobičajenim okolnostima) ne uklanja iz upotrebe osim na mestima na kojima korišćenje gvožđa ne daje očigledan višak profita, to jest, uklanja se samo iz svojih graničnih upotreba.

Slično tome, za mašine i drugo oruđe za proizvodnju koje je izradio čovek, postoji granica kroz koju ulaze dodatne količine nakon što su nadvladale otpor opruge koja se zove „trošak proizvodnje“. Jer kada je ponuda tih oruđa tako mala u odnosu na tražnju, da su zarade koje se očekuju od novih količina i više nego dovoljne da donesu normalne kamate (ili profite, ako se uračunaju zarade od upravljanja) na troškove prozvodnje tih oruđa, nakon što se odbije amortizacija, itd. ventil se otvara i ulaze nove količine. Kada su zarade manje od toga, ventil ostaje zatvoren, a obzirom da postojeća količina i onako, zbog upotrebe i proticanja vremena, stalno propada, kad je ventil zatvoren količina se uvek smanjuje. Ventil je onaj deo mašine pomoću kojeg opšti odnosi tražnje i ponude određuju vrednost. Ali granične upotrebe ne određuju vrednost, jer i njima samima zajedno s vrednošću upravljaju ti opšti odnosi tražnje i ponude.

Na taj način, toliko dugo dok se sredstva nekog pojedinačnog proizvođača nalaze u obliku opšte kupovne snage, on će podsticati svaku investiciju do granice na kojoj se od nje ne očekuje viši neto prihod, nego što bi ga mogao dobiti investirajući u neki drugi materijal, mašinu, oglašavanje ili unajmljivanje dodatne radne snage. Svako investiranje će biti (na neki način) doterano do ventila koji tom investiranju pruža otpor jednak svojoj snazi rastezanja. Ako proizvođač investira u materijal ili radnu snagu koji se brzo opredmećuju, neki proizvod koji se lako prodaje, prodaja obnavlja njegov likvidni kapital koji će on ponovno investirati do granice kod koje bi svako dalje investiranje davalo tako malen prihod da to više ne bi bilo rentabilno. Ali, investira li proizvođač u zemlju ili trajne zgrade ili mašine, prihod koji dobija od svoje investicije će se možda veoma razlikovati od njegovih očekivanja. Odrediće ga tržište za njegove proizvode, a njegova obeležja se mogu mnogo promeniti zbog novih izuma, promene mode, itd. za vreme veka trajanja mašine. Dohoci koje tako može dobiti od investicija u zemlju ili mašine sa njegovog pojedinačnog gledišta se razlikuju uglavnom po dužem veku trajanja zemlje. Ali, s obzirom na proizvodnju uopšteno, glavna razlika između te dve vrste investicija sastoji se u činjenici da je količina zemlje određena, dok se količina mašina može povećavati bezgranično. A te razlike deluju na pojedinačnog proizvođača. Jer ako nikakav veliki novi pronalazak ne učini njegove mašine zastarelim i dok postoji stalna tražnja za proizvodima koje te mašine izrađuju, te će se mašine stalno prodavati po otprilike njihovoj ceni proizvodnje, a njegove mašine će mu obično davati (uz taj trošak proizvodnje i nakon odbitaka koji odgovaraju fizičkoj amortizaciji tih mašina) normalne profite.

Tako je kamatna stopa mera, a obe stvari koje povezuje su iznosi novca. Toliko dugo dok je kapital „slobodan“ i dok je poznat iznos novca ili opšte kupovne snage kojom vlada, neto novčani dohodak, koji se očekuje od tog kapitala, možemo odmah predočiti kao da stoji u određenom odnosu (četiri ili pet ili deset posto) prema tom iznosu. Ali nakon što je slobodni kapital investiran u nešto određeno, njegova novčana vrednost se po pravilu može utvrditi samo kapitaliziranjem neto dohodaka koje će pružiti i zbog toga je verovatno da će uzroci koji deluju na taj dohodak biti više ili manje slični uzrocima koji deluju na rentu.

Time smo došli do onoga što se s razlogom smatra kamatama na „slobodni“ ili „likvidni“ kapital ili novim investicijama kapitala koje treba pravilnije posmatrati kao neku vrstu rente (kvazi-rente). Kako nema jasnog razgraničenja između likvidnog kapitala i kapitala investiranog u posebnu granu proizvodnje, niti između starih i novih investicija

46

Page 47: Alfred Marsal

kapitala, svaka grupa postupno prelazi u drugu. Tako se čak i zemljišna renta ne posmatra kao nešto posebno, već kao glavna vrsta velikog roda, iako u stvari ima svojih posebnosti koje su od životne važnosti sa stanovišta, kako teorije tako i prakse.

Opšte načelo jeste da porez (deluje li na nešto što koristi neka grupa osoba za proizvodnju dobara i usluga koje treba prodati drugim osobama) teži kočenju proizvodnje. To pak teži prevaljivanju velikog dela poreznog tereta unapred na potrošače, a mali deo unazad na one koji opskrbljuju tu grupu proizvođača. Na sličan način se porez na svaku vrstu potrošnje prevaljuje, u većoj ili manjoj meri, unazad na proizvođače.

Na primer, neočekivan i težak porez na radnike u štampariji jako bi pogodio sve one koji se bave tom delatnošću, jer bi (pokušaju li mnogo povećati cene) potrošnja brzo opala, ali udarac bi nejednako pogodio različite slojeve zaposlene u toj struci. Obzirom da se radnici u štampariji ne mogu lako zaposliti van struke, cene štamparija bi neko vreme bile niske. S druge strane, zgrade i parne mašine, vratari, inženjeri i činovnici ne bi čekali da se njihov broj prilagodi umanjenoj tražnji sporim procesom prirodnog propadanja. Neki bi od njih brzo našli posao u drugim strukama, a veoma malo poreznog opterećenja bi dugo ostalo na onima koji bi ostali u struci. Velik deo poreznog tereta pao bi na propratne delatnosti, kao što su pravljenje papira i slova, jer bi se smanjilo tržište za njihove proizvode. I pisci i izdavači bi takođe morali nešto podneti, jer bi bili prisiljeni ili da povise cenu knjige, sa smanjenom prodajom koja iz toga sledi, ili da gledaju kako troškovi gutaju veći deo njihovih bruto primanja. Na kraju bi se smanjio ukupan promet knjižara, pa bi i oni snosili nešto štete.

Do sada smo pretpostavljali da porez veoma široko rasprostire svoju mrežu i da pokriva svako mesto na koje bi se delatnost štampanja mogla lako preneti. Ali, ako bi to bio samo mesni porez, radnici bi se mogli odseliti izvan njegovog domašaja, a vlasnici štamparija bi snosili veći, a ne manje srazmerni deo tereta nego oni čija su sredstva specijalizovanija, ali i pokretnija. Ako se mesni porez ne bi nadoknadio nekim učinkom čiji bi cilj bio da privuče stanovništvu deo poreznog tereta bi bio prebačen na mesne pekare, trgovce životnim namirnicama itd. kod kojih bi se prodaja smanjila.

Pretpostavimo zatim da postoji porez koji se razrezuje na štamparske mašine, a ne na štampane stvari. U tom slučaju, ako vlasnici štamparija ne bi imali poluzastarele mašine koje nameravaju uništiti ili ostaviti neiskorišćenima, porez ne bi pogodio graničnu proizvodnju. On ne bi neposredno pogađao proizvod štampanja, prema tome ni njegovu cenu. Taj porez bi samo sprečio neku zaradu od štamparskih mašina na njihovom putu do vlasnika i snizio bi kvazi-rentu od tih i stih mašina. Ali on ne bi uticao na stopu neto profita potrebnu da podstakne ljude da likvidni kapital investiraju u štamparske mašine. I zato, kad bi se stare mašine istrošile, porez bi povećao granične rashode, to jest, rashode koje je proizvođač slobodan, kako želi da učini ili ne, a za koje bi bio u nedoumici da li da ih učini ili ne. Zbog toga bi se količina štamparskih usluga smanjila, a njihova cena povećala. Nove mašine bi se uvodile samo do granice na kojoj bi mogli, prema opštem sudu vlasnika štamparije, plaćati porez, a ipak davati normalne profite od izdataka za njih. Dostigavši tu tačku, raspodela poreznog opterećenja na štamparske mašine bila bi od tada gotovo ista kao raspodela poreznog opterećenja na štamparske usluge, osim što bi postojao veći podsticaj da se iz svake štamparske mašine izvuče mnogo više rada. Na primer, više štamparskih mašina bi radilo u dve smene, uprkos činjenici da noćni rad povlači za sobom posebne rashode.

Primenu ovih načela prevaljivanja poreza prikazaćemo na sledećem primeru. Pretpostavimo da meteorska kiša od nekoliko hiljada komada velikog kamenja tvrđeg od dijamanata padne na jedno mesto, da je to kamenje odjednom pokupljeno i da se nikakvim traženjem ne bi moglo naći još tog kamenja. To bi kamenje, sposobno da preseče svaki materijal, revolucioniralo mnoge grane industrije, a njegovi vlasnici bi imali diferencijalnu prednost u proizvodnji, koja bi omogućila veliki proizvođačev višak. Taj višak bi sa jedne

47

Page 48: Alfred Marsal

strane potpuno zavisio od neophodnosti i obima tražnje za uslugama tog kamenja, a sa druge strane broj raspoloživog kamenja ne bi mogli delovati troškovi nabavke novih količina kamenja, jer se kamenje ne bi moglo nabaviti ni po kojoj ceni. Doduše, troškovi proizvodnje mogli bi indirektno uticati na vrednost tog kamenja, ali to bi bili troškovi za oruđa napravljena od tvrdog čelika i drugih materijala, kod kojih se ponuda može povećati kako bi držala korak sa tražnjom. Toliko dugo, koliko bi bilo koji od tog kamenja inteligentni proizvođači redovno koristili za rad koji se jednako dobro može obaviti takvim oruđem, vrednost jednog kamena ne bi mogla mnogo premašivati trošak proizvodnje oruđa (uzimajući u obzir fizičku amortizaciju), jednako delotvornog kao kamen u tom lakšem korišćenju.

Obzirom da zbog tvrdoće na to kamenje ne bi delovalo trošenje, ono bi se verovatno koristilo tokom celog dnevnog radnog vremena. A ako bi usluge tog kamenja bile veoma vredne, moglo bi se isplatiti zadržati ljude da rade prekovremeno ili čak u dve, tri smene, kako bi se iz njega izvukla i zadnja trunka koristi. Ali što bi se to kamenje intenzivnije koristilo, manji bi se čist prihod sticao od svake dodatne usluge koja bi se od nejga iznudila. To prikazuje zakon da će svako intezivno korišćenje ne samo zemljišta, već i svakog drugog oruđa za proizvodnju, ako se dotera dovoljno daleko, verovatno davati opadajući proizvod.

Ukupna količina kamenja je ograničena. Ali, razume se, svaki bi pojedini radnik fabrike mogao dobiti gotovo toliko tog kamenja, koliko bi bio voljan platiti. On će na dugi rok očekivati da mu se njegov izdatak za kamenje vrati sa kamatama (ili profitima, ako se nagrada za njegov rad ne računa posebno), na isti način kao da kupuje mašine, čija bi se zaliha mogla beskonačno povećavati, tako da bi se cena tih mašina veoma blisko podudarala sa njihovim troškovima proizvodnje. Ali, kad je jednom kupio kamenje, promene u procesima proizvodnje ili promene u tražnji za stvarima učinjenim pomoću njih, mogle bi prouzrokovati da dohodak od kamenja bude dva puta veći ili upola manji od očekivanog. U ovom poslednjem slučaju taj dohodak bi bio nalik dohotku stečenom od mašina na kojim nisu izvršena najnovija poboljšanja i koje mogu zaraditi samo polovinu onoga što uz jednaki trošak može zaraditi nova mašina. Do vrednosti i kamena i stroja može se doći kapitaliziranjem dohotka koji oni mogu zaraditi, a taj bi dohodak zavisio od neto vrednosti pruženih usluga. Moć zarađivanja dohotka i prema tome vrednost svakog od njih bila bi nezavisna od sosptvenih troškova proizvodnje, ali bi njima upravljala opšta tražnja za njihovim proizvodima u odnosu prema opštoj ponudi tih proizvoda. Ali u slučaju mašina, tom ponudom bi upravljala cena ponude novih mašina jednako delotvornih kao i prvi, a u slučaju kamena ne bi bilo takvog ograničenja toliko dugo dok bi sve postojeće kamenje bilo zaposleno, radeći nešto što se ne bi moglo učiniti ni na koji drugi način.

Ta tvrdnja se može izraziti i na drugi način. Obzirom da bi svako ko bi kupio kamenje oduzeo to kamenje drugim proizvođačima, njegova kupovina ne bi značajnije uticala na opšte odnose tražnje za uslugama kamenja, prema ponudi tih usluga. Ne bi prema tome uticala na cenu kamenja koja bi i dalje bila kapitalizirana vrednost usluga koje ono pruža za one vrste korišćenja kod kojih je potreba za njima bila najmanje hitna. A reći da kupac očekuje normalne kamate na cenu koju predstavlja kapitalizirana vrednost usluga bilo bi razmišljanje u začaranom krugu da vrednošću usluga od kamenja upravlja vrednost samih tih usluga.

Pretpostavimo zatim da nije svo kamenje odjednom pronađeno, već da je razbacano po površini zemlje, te da se može očekivati da će marljivo traženje biti nagrađeno povremenim pronalaskom ponekog kamena. Tada bi se kamenje tražilo samo do te tačke ili granice, kod koje bi verovatna dobit od traženja, na dugi rok, upravo nadoknadila rad i uloženi kapital. Normalna vrednost kamenja bila bi na dugi rok takva da bi održavala ravnotežu između tražnje i ponude, dok bi količina godišnje sakupljenog kamenja bila na dugi rok upravo ona za koju bi normalna cena tražnje bila jednaka normalnoj ceni ponude.

Na kraju, možemo uskladiti slučaj kamenja sa slučajem lakših mašina i drugih postrojenja koji se obično upotrebljavaju u proizvodnji, pretpostavljajući da je kamenje krhko

48

Page 49: Alfred Marsal

i da se brzo uništava, te da postoji neiscrpna zaliha iz koje se brzo i sigurno mogu dobiti dodatne količine, po uglavnom ujednačenim cenama. U tom slučaju bi vrednost kamenja uvek bila blizu te ujednačene cene. Promene tražnje samo bi neznatno uticale na njihovu cenu, jer bi čak i mala promena cene izazvala veliku promenu zalihe tog kamenja na tržištu. U tom bi slučaju dohodak bio blizak kamatama na njegove troškove proizvodnje.

Ovaj se niz pretpostavki proteže neprekidno od jedne krajnosti u kojoj je dohodak, dobijen od kamenja, renta u najstrožem značenju tog izraza, do druge krajnosti u kojoj je bolje da se svrsta zajedno sa kamatama na slobodni ili likvidni kapital. U prvoj se krajnosti kamenje ne može istrošiti ni uništiti, niti se može naći više kamenja. Razume se da će se težiti da kamenje bude raspodeljeno za svoje različite upotrebe za koje je iskoristivo, tako da ne postoji vrsta korišćenja za koju bi se mogla upotrebiti povećana količina kamenja, a da se ne oduzme od neke druge vrste korišćenja u kojem bi ono činilo bar jednako vredne neto usluge. Tim granicama primene za više vrsta korišćenja na taj način vlada odnos u kojem nepromjenjiva zaliha kamenja stoji prema ukupnoj tražnji za njim za različite upotrebe. A obzirom da su granice tako određene, cene koje će se plaćati za upotrebu kamenja naznačene su vrednošću usluga koje ono vrši, na bilo kojoj od tih granica. Jedinstven porez na to kamenje, naplaćen od korisnika, snizio bi neto korist od kamenja kod svake upotrebe za isti iznos, ali ne bi uticao na raspodelu kamenja za njegove razne namene, a u celini pada na vlasnika, možda nakon kratkog odgađanja koje nastaje zbog otpora ponovnom prilagođavanju.14

ZAKLJUČAK

Maršal je pisao sporo. Svoje tvrdnje nastojao je potkrepiti mnoštvom činjenica. Svoje životno delo, Načela ekonomike, pisao je i doterivao ih punih 15 godina. Najpotpuniji spisak njegovih radova sastavio je Kejns. Popis sadrži 82 naslova, s tim da je prvi rad, recenzija Jevonsove knjige Theory of Political Economy (1872), a poslednji, knjiga Novac, kredit i trgovina (1923). Najveći broj radova su predavanja, članci, pisma upućena novinama „The Times“ ili časopisu „The Economist“, iskazi pred državnim komisijama i slično.

Maršal se nalazi na jednoj od granica u razvoju građanske ekonomske misli. Sa njim se završava niz klasičnih ekonomista i počinje nova generacija ekonomista. Na njega su bitno delovali Smit i Rikardo, a posebno je jak uticaj na njega imala knjiga iz 1848. godine Principles of Political Economy with some of their Applications Social Philosopy (Načela političke ekonomije sa nekim njihovim primenama na društvenu filozofiju) Mila, koja ga je posebno usmeravala prema socijalizmu. Takođe su na Maršala uticali radovi Konrota, Valrasa, Mengena i Fleminga, i sve njih, u većoj ili manjoj meri pominje u svojim Načelima.

Maršal je smatrao da ekonomske probleme treba izlagati jezikom koji razume običan čovek. Toga se držao i kada je uvodio nove pojmove i izraze. Uveo je u ekonomsku nauku izraz ekonomika, čiji je sadržaj objasnio u Načelima, a koji je prihvatila angloamerička teorija. Glavna razlika između ekonomike i političke ekonomije jeste u tome, što je ekonomika čista i primenjena nauka, dok je izraz polička ekonomija uži i obuhvata samo ekonomsku teoriju. Uveo je pojmove kao što su unutrašnja i spoljna ušteda, kvazi-renta, potrošačev višak, narodna dividenda kao sinonim za narodni dohodak, ali se taj izraz nije odomaćio, razlikovao je primarne i dodatne troškove.

Čitava Maršalova analiza odvija se u uslovima potpune konkurencije, iako on tvrdi daona nije obeležje modernog industrijskog poslovanja, već su to samopouzdanje, nezavisnost, promišljen izbor i predviđanje posledica. O monopolima je govorio jako malo i to u domenu utvrđivanja cena u uslovima monopola i o uticaju oporezivanja na prihod od monopola. Njegova metoda analize je statička metoda istraživanja pojedinog dela problema

14 Marshall A. NAČELA EKONOMIKE, Cekade izdanja Centra za kulturni delatnost, Zagreb, 1987., str. 254-263

49

Page 50: Alfred Marsal

uz uslov da ostali delovi ostanu nepromenjeni, pa se zbog toga često naziva metodom parcijalne ravnoteže. Iako je bio odličan matematičar i koristio ju je u objašnjenima pojedinih ekonomskih pojava, isticao je da primena matematike u ekonomiji treba da bude kratka i jednostavna, sa malim brojem simbola. Njegova analiza je mikroekonomska, tj. on probleme proizvodnje, raspodele, razmene i potrošnje razmatra sa stanovišta pojedinaca, porodica ili preduzeća i smatra da je društvo samo zbir pojedinaca, te se tako za njega mogu vezati iste zakonitosti kao i za pojedinca.

Maršal je bio veliki učitelj. Decenijama je uticao na ekonomsku teoriju, naročito angloameričkog sveta. Stvorio je školu koja je dobila ime kembridžka ili neoklasična škola. Stekao je slavu i priznanje kao malo koji ekonomista. Za osamdeseti rođendan, Kraljevsko ekonomsko društvo uputilo mu je čestitku koju je potpisalo 99 članova, od toga 34 profesora političke ekonomije na univerzitetima širom sveta. U čestitki se kaže da je gledao kroz znakove na značenje, da je izbegavao ono što je površno i dopadljivo i nikada se nije zadovoljavao dobrim, kad se moglo postići još bolje. Nadahnjivao je mladež, a savetovao i prosvetljivao svoje doba.

LITERATURA:

[1] Cambridge Journal of Economics – Vol. 20, No. 5, 1996.

[2] Cambridge Journal of Economics – Vol. 20, No. 6, 1996.

[3] History of Political Economy – Vol. 24, No. 3, 1992.

[4] Ekonomski rečnik, Beograd, 2006.

50

Page 51: Alfred Marsal

[5] Ekonomska politika, god. 48, br. 2464

[6] Jakšić M., RAZVOJ EKONOMSKE MISLI, Ekonomski fakultet Beograd, 2003.

[7] Jakšić M., Praščević A., ISTORIJA EKONOMIJE, Centra za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta, Beograd, 2007.

[8] Marshall A. NAČELA EKONOMIKE, Cekade izdanja Centra za kulturni delatnost, Zagreb, 1987.

[9] Pejić L., Jakšić M., PRINCIPI EKONOMIJE, Savremena administracija, Beograd, 1991.

51