Otvoren svjetlošću, hladno svjestan osnova konture mehanizma, u suptilnom okviru s prividnošću suviše očitom; donekle drskom.Zagledan u korjenito bitisanje, mutno i nerazumljivo davljenicima, naivnim i slijepim da predoče sebi viziju čvrste obale, dovoljno postojane da bi usidrila drugi, posljednji pohod Danajaca.

Veličina i pompeznost silaska koji mu pripada srazmjerna je čistoći namjere, unutarnjeg «perpetum mobile» ; ne naslijeđene, ne darovane, rođene u izgnanstvu iz sebe, bez snage, bez moći, bez htijenja za povratkom.

Dašak topline nad zemljom mučnih lovišta; materija kreposti sa nesagledanim, uvijenim u slutnju već dugo potiskivanim u « biće», u njegovu nagost i ranjivost, u njegovu odbačenost. U njegov bezdan.

Prolog

Koliko se može doseći iz tamnice, po zvuku, kišnoj melodiji, nesputanoj igri vjetra, vrelini koja porađa pustoš. Koliko znanja, osjeta, prije nego se ugledalo svjetlo te oplakalo neminovno koje nije vrebalo, izuzev zakletve koju ćemo imati u slutnji ili možda izreći ponovo prosvjetljeni.

Koliko se može doseći iz tamnice.Po već istrošenim okvirima proživljenog u neiscrpnoj hijerarhiji toku mehanizma naizgled pojmovne savršenosti. U krugu. U omči.Kako objasniti odjeke tuđih zaboravljenih koraka po stranom zaboravljenom drumu…Možda maternicom svijesti; pletenicom memnih pokušaja potvrde vlastitog bitisanja u priobalju kolotečine: drugim riječima – očaja.

Kratkog je daha slikareva vizija iz sna; sirovi polet bez oslonca, izuzev konture obećane obale. Nekoliko nevještih skica. Želja i smrt. To su niti. Materija potrebna nijemom neimaru koji prevalio je veliki put da bi našao svoju neukroćenu viziju koja je tako dugo tinjala potiskivana svakodnevnim. Bitnim, manje bitnim, neophodnim ili već pod nepoznatom presudom, živim izvršiteljem duga kojeg nije bilo moguće isplatiti sad, niti ikada.Od buđenja malo vremena pred počinak.Potom san.

Imetak

Na poslijetku je trebalo zastati, svesti račun, prividno oslobođen nejasnoća koje su samo promjenile kroj i boju sezonskog odijela. Zbrka oko brojeva nije vodila rješenju, mada sam i otprije znao da postoje i takve nimalo smislene temeljne postavke.Otac je govorio da je tako ispravno. Obznanili su to stari i mudri ljudi. Na trenutak sam pomislio o nedodirljivosti istih.Put je bio uži. Vjerovatno je nedostatak ustaljenih noćnih marševa ulio stid u neoplemenjeni mramor. Selice u godišnjem preletu su to smatrale sivom niti. Shvatali smo tu prednost. Logika glinene perspektive bila je jedan od darova umornih predaka. Nedostatak dobrog vremena, povoljnog vjetra sa zapadnog mora koja su sama po sebi topla na klupu optuženih doveo je klub bolesnih sinoptičara. Senilne sudije. Porota exhumiranih lica. Razgradnja Majke Zemlje pridržava se plana. Teza odbrane: povijesni ustaljeni krugovi.Očev želčani čir je proradio. Sve je nadgledao Sokrat. Najvjerovatnije iskustva radi.Otac je pokazao mjesto. Ja sam osluškujući pokušavao odgonetnuti položaj skrivenog vrela. «Voda je život» neformalno su nas učili još u nižim razredima iskidane nastave. Lagao sam da znam plivati. Srećom nikad nisam vidio more.Po očevoj šutnji zaključio sam: nije ostalo ništa. Imetak vjetra po svoj prilici filozofi nisu definisali. Nismo razmatrali namjere. Bile su isuviše mutne.

12.11.2001.

Zavjesa

Ceremonijalni povratak u grad bio je dio ustaljene režije bolesne učiteljice koja je (iako s vremena na vrijeme gubivši svježinu i boju lica) zadržala jednostavnost završnog govora.Lokalni analitičar ne krije zadovoljstvo. Novi izvještaj imeće vrijednost obojenih činjenuca. Sneno zamišlja vidno mjesto svog imena na trgu relativne istine.Ranjeni, bolesni, umorni; redoslijed rađanja slave. Sjeme novih izgovora biće pohranjeno u riznice Akademije. Oni koji očekuju, pokušavaju odrediti pravac dolaska. Nisu ni svjesni svog pada na ispitu hladnog epiloga.

Portret

Uskoro neću imati mogućnost ulaska u gradnakon kratkog vijećanja dežurna služba vratara sa podsmjehom je odbacila materiju iluzija.Karneval je odmarširao pravo u noć.Mrtva škola, nažalost nije imala vremena da ozvaniči vlastiti kraj. Nedostatak iskustvene organizacije, značajnog urneka, vrijedne preporuke. Namjerno sam postao dio te vajarske igre: zanata na izdisaju.

Kasna žetva sagorjelog Zemljinog daha obezbijediće zalihe. Tanki prorez.Trgovini dragocjenih roba tržište odiše Misirom.Dugo sam gledao u lica mrtvih graničara.Njihove oči imale su boju.

Proces

Navečer, na sofi, brativ duh sjedi naspram mene. Duhanimo. Kroz svjetlosnu konstrukciju njegovog bića prolama se proces sagorjevanja. Smijemo se na pomisao o Aligeriju. Kazuje mi kako je nekada duhan bio bolji. Pogledom na njegovim zelenim rukama i plećima razmišljam o zatrovanosti zemlje.

Kapetan 1832

Na drugoj strani čekala ga je straža. Svečan, skoro van okvira zbilje – kaurski doček. Nejasni govor. Tuđi počasni marš. Aristokratske crte lica u špalirskom zidu dotakao je planinski dah. Surov, krut, oštar.Šutnja.Koji su razlozi kuge na pragu domaćinske kuće; možda nejasni naumi zemljopisa, možda nepisani usudi.Neće nikada razumjeti njegov teret. Dok se osvratao sa strepnjom je slutio šta će očekivati sinove.

Na drugoj strani čekala ga je straža.

Kult

Prodaja posjeda Olimpa prošla je isuviše mirno za veličinu i raskoš o kojoj su pričali putujući trgovci, umorni izgnanici, lutalice odjevene pokrivkom tuđine.Prognani bogovi nisu razmišljali o povratku.Stoljeća neprikosnovene vladavine obavijene strahom vjere smrtnika ostavila su traga na mramornom licu; izboranost, sjene velikih odluka, bijes zbog oskudnih žrtvenika, zamršenosti sudbine. Zemlja, voda, vatra; ratovi i krv.Srećom, Fidije je otišao u podzemni svijet.Sve je sada bilo daleko, donekle monotono i strano.Progonstvo u Raj je posljednje što će napokon okončati decenijsku agoniju; posljednji čin nejasne bošanske uloge.Oni mudriji, iz reda besmrtnih, skloni predviđanjima i vjerovanju u drevne mudrosti ispisane po pločama razbacanim u zapuštenim riznicama zlatne kule, slutili su posljednji Put. Preostali, na većim dužnostima čvrste hijerarhije, obuzeti svakodnevnim intrigama tonuli su u očaj tražeći pronicljivi smiasao kruga koji se zatvarao. «Put kroz zvijezde je dug» nijemo su konstatovali.Zvjezdoznalci i astrolozi s čuđenjem će posmatrati odsjaje njihovog žezla i nakita na modrom predvečerju

* * * * * * * *Savremenici, svjedoci nekadašnjeg sjaja sada paze na djecu novih stanara

okupljenih oko zapuštenog oltara posvećenog kultu bezimenih.

Apokalipsa

Izgnanstvo smo primili olahko.Devetstotina i devedesetdevet zrna u neplodnoj krvi uzalud.Tek pri ušću godišnjih doba bivao bi nam nejasan grč u raspravi o korjenima. Sročena obmana koju smo iznova nudili jedni drugima sad je dobila obličje farse; tužne i tragične.Glas u kamenu vraćen k sebi; u svetom odjeku – povjerenoj gorčini.

U početku su mrtvi pognuto slušali. Okupljeni ispred naših novih domova, sitni, utonuli u zemlju, u sebe, nisu nas gledali očima koje su ostale u zaboravljenoj domovini.Svijest o gorčini zamjenila je svijest protoka podmuklo se ulivši u naš krhki i bijedni duh.Računica, interes: mnogo riječi o nadi izrasloj iz zidova okrenutih strani dolaska. Tuđe pripovijesti pred malo počinka između lučkih ruševina i domova u planini. Niko više nije pamtio vrijeme kada su snove posjetili preci.Računica, interes. Mnogo riječi.

Mrtvi više nisu dolazili.

Nauk

Sa sumrakom je, uprkos kišnoj navali, zapaljen naš dom.Vatra je isprva tinjala u utrobi; među stvarima, odjećom i slikama. Nije imala hrabrost da ide dalje. Potom je izgubivši taj stid jurnula kroz načeta prozorska okna.Prizor je poprimio dozu nevjerovatnig, skoro fantastičnog obrta. Odsjaj; toliko snage i gladi u običnoj pošasti.

Brat i ja smo gledali.

Majka je, srećom, umrla ranije. Beživotno lice bez pogovora okrenuto ustranu. Muk. Ljudi koji nijemo žure mimo nas.

Samo je brat, dok smo kopali raku i spuštali tijelo, rekao: - Sad znaš kako pada kiša-.

Autobiografija

Dosta rano, dok drugi nisu ni pokušavali razmišljati ili barem slutiti šta bi takva aktivnost trebala da znači, shvatio sam da pored glavnih puteva na koje od početka stvaranja ukazuju, sporednih staza, ugaženih i dotjeranih do perfekcije, postoji nešto treće.To saznanje me probudilo iz sna.Više nikada nisam zaspao.Nedugo poslije toga (iako to sebi dugo nisam htio priznati) došao sam do spoznaje da postoji način.Sredstva su bila i ostala jako relativan pojam.Za to su, bez sumnje, krivci fizičari.

Pitao sam neke i oni, uprkos zakletvi, nisu htjeli dati odgovore.Poslije kada sam protjeran i osuđen da živim, jedem i šutim u domovini, zaključio sam da neki nisu ni znali odgovore.Akademsko zvanje je trpilo takvo držanje.Od nekih drugih sam dobio dio istine.« Prava umjetnost» kao što bi kazali robijaši, ubice, silovatelji i lopovi, «ne poznaje elitu, udruženje ili školu koja stoji iza nje.».« Prava umjetnost ne poznaje sistem niti bilo kakvo ustrojstvo».« Prava umjetnost je prirodna smrt». Pčelari to takođe znaju.Ništa nije potrebno tj. sve je potrebno.Tada sam osjetio olakšanje.

Postojao je doduše jedan uslov. Neznantan.Novi polazak sa izvora. Ništa više.

Tada sam shvatio mogućnost okončanja besmislene agonije. Kraj hijerarhije svjedočanstava, zvanja i platinaste titule, riješio sam.Nimalo prost i u okviru racinalnog plodan naum.Odabrao sam ponovno rođenje.

U početku je bilo zanimljivo ponovo proći taj put kojeg se niko ne sjeća. Plodna materica uistinu nije bila izbirljiva, mada o njenoj istinskoj prirodi postoji mnogo nedoumica. Palimpsest nad kojim sam stajao bio je dostojan fascinantnog. Došao sam do nevjerovatnog zaključka: izazov je tako oskudan izraz.Potom je nastupio bol. Neminovni pokretač. Pomalo nedefinisan ali potvrđeno učinkovit.Druga strana medaljona: plač. Uistinu i jedina preostala strana.Mozaik je već tada ušao u fazu konačnog formiranja. Sve unutar rama je stvar slikara. Vrijeme plime nije bilo precizno određeno. Prema očekivanju prirodne nauke su zakazale. Pravdali su to stepenom tolerancije. Bez uspjeha. Odnosi između, zavisnosti, suočavanja, leševi izbačeni na obalu. Očito je poenta u vrsti materijala koji najbolje fosilizira trag.

Jednom će udruženje arheologa povodom tog otkrića ushićeno šutjeti.

KOGITO BAND

Crvena žena

Šarena postaka, sitni ljudi uza zidprepoznajem ti korake, šapućeš u najezdisjene plešu divlji ples, u gomili bez naličja ljubim crvenu ženu, njen me dodir podsjeća