geografija afrike - prirodno kretanje stanovništva odabranih afričkih država
Post on 04-Aug-2015
552 Views
Preview:
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKI FAKULTET
GEOGRAFSKI ODSJEK
Seminar iz kolegija Geografija Afrike
PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA U ODABRANIM AFRIČKIM DRŽAVAMA
Ivan Tekić
U Zagrebu, 4.4.2012.
SADRŽAJ
1. UVOD..........................................................................................................................................3
2. SJEVERNA AFRIKA - PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU EGIPTA I TUNISA............................................................................................................................4
3. ZAPADNA AFRIKA - PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU NIGERIJE I NIGERA........................................................................................................................7
4. ISTOČNA I SREDIŠNJA AFRIKA – PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU ETIOPIJE I DR KONGA............................................................................................11
5. JUŽNA AFRIKA – PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU REPUBLIKE JUŽNE AFRIKE........................................................................................................13
6. ZAKLJUČAK...........................................................................................................................16
7. LITERATURA I IZVORI PODATAKA...................................................................................17
1. UVOD
Dvadeseto stoljeće u demografskom pogledu obilježeno je izrazito velikim povećanjem
broja stanovnika svijeta. Taj porast s 1,5 milijardi stanovnika na 6 milijardi uglavnom se dogodio
nakon 1950. godine, a brz rast pokrenut je velikim smanjenjem mortaliteta, posebno u slabije
razvijenim regijama svijeta – Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Upravo zemlje tih dijelova svijeta
zbog visokih stopa fertiliteta, a samim time i nataliteta, postaju glavni nositelji porasta svjetskog
stanovništva, za razliku od velikog dijela gospodarski razvijenijih država koje bilježe stagnaciju i
pad broja stanovnika. Zbog toga će budući porast stanovništva svijeta ovisiti isključivo o brzini
smanjivanja stopa fertiliteta u tim nerazvijenim zemljama.
Afrika je danas s nešto više od jedne milijarde stanovnika drugi najnaseljeniji kontinent,
ali je prvi po stopama prirodnog prirasta koji iznosi 23 ‰ (INED, 2011). Iako je prosječna
ukupna stopa fertiliteta u Africi smanjena s preko 6 djece iz 1950-ih godina na 4,5 djece 2010.,
stanovništvo Afrike se svake godine poveća za 2,3% što znači da bi se po trenutačnim stopama
rasta trebalo udvostručiti do 2050. godine i iznositi oko 2 milijarde. Za usporedbu stanovništvo
Australije i Oceanije se godišnje povećava za 1,5%, dok stanovništvo Azije i obiju Amerika za
1% (UN, 2011). U Africi 39 od ukupno 55 država ima vrlo visoku stopu ukupnog fertiliteta, dok
samo jedna država ima nisku, Mauricijus. Kad se uzme u obzir da u cijelom svijetu ima 58
država s vrlo visokom stopom ukupnog fertiliteta i da se od toga 39 država nalazi u Africi,
postaje jasno zbog čega Afrika slovi kao nositelj porasta svjetskog stanovništva. Jasna poveznica
između brzog porasta stanovništva i visoke stope ukupnog fertiliteta vidi se u činjenici da se kod
svih 39 spomenutih zemalja broj stanovnika godišnje povećava za više od 2% što će dovesti do
udvostručenja broja stanovnika za 30 do 35 godina (UN, 2011). Međutim, u takve projekcije
potrebno je uključiti i stope mortaliteta koje znaju varirati iz godine u godinu, magracije, dobnu
strukturu, politička događanja te općenito društveni i gospodarski razvoj države, a posebno
mogućnosti uvođenja određenih populacijskih politika.
Demografski rast Afrike nije jednak u svim regijama. Razlike su u ukupnim stopama
fertiliteta koje se u Sjevernoj i Južnoj Africi kreću oko 2,5 djece, dok u Zapadnoj, Središnjoj i
Istočnoj Africi prelaze petero djece. Prirodni prirast također je najniži u Sjevernoj i Južnoj Africi
(15‰ i 6‰), dok u ostatku Afrike iznosi oko 25‰ (UN, 2011). Regionalne razlike prirodnog
kretanja u Africi bit će obrađene u nastavku rada na primjeru odabranih država iz svake regije.
2. SJEVERNA AFRIKA - PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU EGIPTA I TUNISA
Sjeverna Afrika je s 216 milijuna stanovnika treća najnaseljenija regija Afrike, a njene
stope nataliteta, mortaliteta i ukupnog fertiliteta uvjetuju prirodno kretanje koje se uvelike
razlikuje od ostatka Afrike. Međutim, unutar same regije osim generalnih sličnosti postoje i
značajne razlike, a kao primjeri koji najbolje predstavljaju regiju su odabrani Egipat i Tunis.
Egipat je površinski i demografski mnogo veća zemlja od Tunisa, međutim demografski
razvoj obiju zemalja je tijekom povijesti bio sličan. Brojni ratovi onemogućavali su izrazitija
povećavanja stanovništva do srednjeg vijeka, a u vremenima mira česte su bile epidemije raznih
bolesti od kojih je najpoznatiji primjer kuge u 14. stoljeću koja je usmrtila četvrtinu stanovništva
sjeverne Afrike. Demografski rast obiju zemalja potaknut je u 18. i 19. stoljeću iskorijenjivanjem
malarije, tifusa i kolere, što se odrazilo na smanjene smrtnosti i dulje trajanje života (Zohry,
1997).
Prema prvim vjerodostojnijim podacima 1950. godine u Tunisu je živjelo 3,5 milijuna
ljudi, a u Egiptu 21 milijun što znači da se do 2010. godine stanovništvo povećalo za gotovo 3,
odnosno 4 puta (Tabutin, Schoumaker, 2005). Razlog tome su bile iznimno velike stope ukupnog
fertiliteta koje su 50-ih godina za Egipat iznosile 6,3, a za Tunis sedmero djece što je pak dovelo
do iznimno velikih stopa nataliteta od 46-47‰, dok su stope mortaliteta u razdoblju od 1950. do
1960. u obe države smanjene s 23‰ na 19‰ (UN, 2011). Zbog tako jakog porasta stanovništva
vlade Tunisa i Egipta su 1966. među prvima u Africi donijele populacijske politike koje su
trebale obuzdati takvu demografsku ekspanziju koja je ograničavala gospodarski razvoj,
međutim njihov učinak nije bio jednak za obe zemlje pa tako prema najnovijim podacima stopa
ukupnog fertiliteta u Tunisu iznosi 1,9 djece (Ouadah-Bedidi i dr., 2012), a u Egiptu 2,65 dok je
prirodni prirast Egipta 17‰, a Tunisa 10‰.
Razlike u demografskom razvoju Tunisa i Egipta pojavile su se nakon 1973. godine,
odnosno nakon Yom Kippurskog rata u kojem je protiv Izraela sudjelovao Egipat (Tabutin,
Schoumaker, 2005). Stope ukupnog fertiliteta i stope nataliteta u Tunisu do danas su nastavile
daljnji pad pod utjecajem agresivnije populacijske politike u odnosu na Egipat, dok su stope
fertiliteta u Egiptu nakon ratne mobilizacije prestale opadati te do 1980. ponovno bile u porastu,
a zatim jedno desetljeće bilježe ponovni pad te nakon toga stagnaciju (sl. 1). S obzirom da su
stope ukupnog fertiliteta glavni nositelj porasta broja stanovnika potrebno je promotriti zbog
čega je njhov porast u ove dvije zemlje uspješno smanjen, ali i zašto u različitim omjerima.
Sl. 1. Kretanje stopa ukupnog fertiliteta Tunisa i Egipta s projekcijama za 2040. godinu (INED, 2012)
Prvi čimbenik koji je potrebno uzeti u obzir jest nupcijalitet. Za režim nupcijaliteta u
tradicionalnim islamskim društvima karaketristično je rano stupanje djevojaka u brak, pojava
poliginije i endogamije te velike dobne razlike između supružnika. Za stope fertiliteta posebno je
važna dob prvog stupanja u brak, a ta je dob do 1990-ih godina u Egiptu iznosila 17-18 godina
(Tabutin, Schoumaker, 2005), a za Tunis 23 godine (Ouadah-Bedidi i dr., 2012). Ta razlika
pokazatelj je većih kulturnih utjecaja zapada na Tunis već i prije 1990-ih godina, kao i rezultata
populacijske politike Tunisa koja nije ulagala novac samo u ograničavanje rasta stanovništva već
i na ostvarivanje društvenih promjena putem edukacije, ponajprije žena, a jedan od najbitnijih
čimbenika pomicanja dobi prvog stupanja u brak kod žena jest duže vrijeme studiranja.
Devedesetih godina nastupile su drastične promjene po ovom pitanju te je 2000. godine dob
prvog stupanja u brak u Egiptu porasla na 27 godina, a u Tunisu na čak 30 godina što je iznimno
visoka brojka uzimajući u obzir i cijeli svijet (Tabutin, Schoumaker, 2005). Takav proces
iznimno je važan kad se uzme u obzir stopa bračnog fertiliteta, odnosno broj djece koji bi žena
imala kad bila udana tijekom cijelog fertilnog razdoblja, a taj je broj u prosjeku dva puta veći od
stope ukupnog fertiliteta. Što je kasnije stupanje u brak manji dio fertilnog razdoblja žena
provede u braku i samim time rađa manje djece. Za Tunis je značajno da je još 1956. godine
ukinuo poliginiju, dok je u Egiptu ona i dalje ozakonjena, iako je postotak takvih brakova u padu
(danas svega 2-3% svih brakova) dok je endogamija i dalje raširena u cijeloj regiji (Tabutin,
Schoumaker, 2005).
Životni standard također ima bitnu ulogu u stopama fertiliteta. Zbog slabijeg imovinskog
stanja nemoguće je uzdržavati veliki broj djece, osigurati im obrazovanje, smještaj i posao, a
kulturni utjecaji zapada sve više potiče težnju za što boljim ekonomskim statusom na štetu broja
djece. Sve to utječe na smanjenje broja željene djece, odnosno dolazi do drastičnih promjena u
tradicionalnim obiteljskim modelima ove regije.
Za provođenje populacijske politike ključna je edukacija, stoga dostupnost obrazovanja
ima veliku ulogu u smanjenu stopa fertiliteta. Edukacija nema samo utjecaj na odgađanje dobi
stupanja u prvi brak već i na prevenciju same trudnoće putem raznih kontracepcijskih sredstava.
Egipat i Tunis su među prvim zemljama Afrike u sklopu populacijske politike započeli edukaciju
o kontracepcijskim sredstvima i njihovo korištenje se potiče sve do danas kada su dostupni svima
besplatno ili vrlo povoljnim cijenama. Za sedamdesete godine u Tunisu se koristi termin
kontracepcijska revolucija s obzirom da je broj ljudi koji se služe kontracepcijskim sredstvima u
10-ak godina porastao s 20% na 50% (Naik, 2003). Od modernih kontracepcijskih metoda u
Tunisu i Egiptu se najčešće koristi spirala (60 %), dok su kondomi nepopularni. U Tunisu se
godišnje provede i preko 20 000 abortusa, a do danas je jedina islamska zemlja koja je
legalizirala abortus, i to još 1983. godine (Tabutin, Schoumaker, 2005)..
Geografska sredina je još jedan čimbenik koji diktira kretanje stopa fertiliteta. U ruralnim
sredinama edukacija i kontracepcija nisu dostupni svima pa društvene skupine u takvim
područjima i dalje karakteriziraju visoke stope ukupnog fertiliteta te visok porast broja
stanovnika. Također kulturni utjecaji drugih razvijenijih zemalja teže prodiru jer su neusklađeni s
načinom života tamošnjeg stanovništva. U Egiptu u ruralnim sredinama živi 57% stanovništva,
dok je taj postotak u Tunisu znatno manji i iznosi 33% što uvelike objašnjava razlike u trendu
prirodnog kretanja ovih dviju zemalja (UN, 2011) .
Stope ukupnog fertiliteta u obe države, kao i u cijeloj regiji, su u padu, međutim prema
projekcijama rasta stanovništva one bi u Tunisu mogle uskoro pasti ispod razine potrebne za
prirodnu obnovu stanovništva, dok će u Egiptu stanovništvo i dalje rasti nekoliko desetljeća prije
nego rast počne stagnirati (sl. 2) (UN, 2011).
Sl. 2. Prirodno kretanje stanovništva Tunisa i Egipta s projekcijama do 2100. godine (INED, 2012)
3. ZAPADNA AFRIKA - PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU NIGERIJE I NIGERA
Zapadna Afrika s Istočnom i Središnjom Afrikom dijeli slične trendove u prirodnom
kretanju stanovništva i stopama ukupnog fertiliteta, međutim u ovoj regiji se nalaze države s
najbrže rastućim stanovništvom u Africi, ali i u svijetu, poput Nigera čiji prirodni prirast iznosi
visokih 38‰, a stope ukupnog fertiliteta 7,1 djece što je svjetski rekord. Ipak, nisu sve države
Zapadne Afrike okarakterizirane takvim demografskim ekstremima, a zemlja koja najbolje
predstavlja demografska kretanja regije jest Nigerija s obzirom da su vrijednosti nataliteta,
mortaliteta, fertiliteta i prirodne promjene jako slične s prosječnim vrijednostima cijele regije.
Nigerija još od 19. stoljeća vodi demografsku statistiku, međutim do 1950. godine bila je
ograničena na samo određene dijelove zemlje. Od tada je došlo do značajnog napretka u
procesima sakupljanja podataka, a prema posljednjem popisu stanovništva provedenom 2006.
godine u Nigeriji je živjelo 140 milijuna ljudi što je čini najmnogoljudnijom državom Afrike, a
stanovništvo se godišnje povećava za 3,2% (UN, 2011). Prema novijim podacima iz UN-a u
Nigeriji danas živi nešto više od 160 milijuna ljudi (UN, 2011). Kao odgovor na trendove rasta
stanovništva koji su negativno utjecali na državni razvoj nigerijska vlada je 1988. godine
odobrila populacijsku politiku koja je isticala međupovezanost demografskih, društvenih,
ekonomskih i ekoloških čimbenika i njihovu važnost u postizanju održivog razvoja zemlje. Neke
od ključnih postavki te politike su smanjiti stopu porasta ukupnog stanovništva na 2% ili manje
do 2015. godine, smanjiti stupe ukupnog fertiliteta za 0,6 svakih 5 godina uz pomoć planiranja
obitelji, povećavati korištenje kontracepcijskih sredstava za 2% svake godine, iskorijeniti razlike
između broja dječaka i djevojčica koji pohađaju školu do 2015. te iskorijeniti nepismenost do
2020. godine (NPC, 2009).
Prema projekcijama UN-a stanovništvo Nigerije će godišnje rasti za 2% ili manje tek
2040. godine, ukupne stope fertiliteta su od 1991. do 2008. godine smanjene za 0,2, odnosno s
5,9 na 5,7 djece, a 2008. godine 40% žena je bilo nepismeno u odnosu na 25% muškaraca što
znači da populacijska politika ne donosi poželjne rezultate. Ako se nastave današnji trendovi
Nigerija će do 2050. godine imati gotovo 400 milijuna stanovnika (UN, 2011).
Za Nigeriju, kao i većinu ostalih država Afrike, ključne su razlike između demografskih
obilježja ruralnih i urbanih sredina. U prosjeku žene ruralnih sredina tijekom fertilnog razdoblja
rode dvoje djece više nego žene u urbanim sredinama, odnosno ukupne stope fertiliteta u
ruralnim područjima iznose 6,3 djece u odnosu na 4,7 djece u urbanim područjima (NPC, 2009).
Nigerija tako ima velike probleme s porastom stanovništva u sjeveroistočnom i sjeverozapadnom
dijelu zemlje gdje TFR iznosi preko sedmero djece, dok u obalnom dijelu zemlje ne prelazi 4,5
djece (NPC, 2009).
Razlike u fertiltetu između neobrazovanih i obrazovanih žena su jako izražene, pa tako
sedmero djece tijekom fertilnog razdoblja imaju isključivo žene bez ikakvog obrazovanja dok
žene s višim stupnjem obrazovanja rađaju manje od četvero djece (NPC, 2009). Kako bi se
potaknula edukacija ruralnog stanovništva vlada Nigerije je svima omogućila besplatno osnovno
školovanje u trajanju od 6 godina, međutim 49% žena u ruralnim područjima i dalje nema
nikakvo obrazovanje, dok je taj postotak kod muškaraca nešto niži i iznosi 35%. U urbanim
sredinama i za muškarce i za žene taj postotak je upola manji (NPC, 2009).
Moderni trendovi u nupcijalitetu sporije prodiru u društva Zapadne Afrike nego što je
slučaj sa Sjevernom Afrikom pa tako žene u ruralnim sredinama u prvi brak stupaju prosječno s
15,5 godina što znači da gotovo cijelo fertilno razdoblje provedu u braku. U urbanim sredinama
način života je drugačiji pa se žene prvi puta vjenčavaju s 22 godine, a i ta dob se polagano
povisuje, posebno što su žene obrazovanije (NPC, 2009). Na visoke razine fertiliteta utječe i
raširenost poliginije koja karakterizira čak 33% svih brakova, u odnosu na 3% poligamnih
brakova u Egiptu (NPC, 2009). Moderne tehnike kontracepcije nisu veoma raširene iako je
njihovo korištenje u porastu. Prema popluacijskoj politici iz 1988. godine postotak stanovništva
koji koristi kontracepciju se do 2008. godine trebao povećati za 40% međutim danas svega 15%
stanovništva koristi nekakav oblik kontracepcije. Čak 55% žena se protivi korištenju
kontracepcije, uglavnom zbog osobnih stavova poput želje za što većim brojem djece ili zbog
negodovanja supružnika. Niske razine edukacije stanovništva zajedno sa niskim postotkom
stanovništva koje koristi zaštitu tijekom seksa rezultira brzim širenjem HIV-a među
stanovništvom Nigerije. Urbano stanovništvo je dobro osviješteno o problemu širenja HIV-a dok
su istraživanja pokazala da gotovo 20% žena u ruralnom području nikad nije čulo za HIV. Od
1985. godine kada je prijavljen prvi slučaj AIDS-a u državi do danas postotak zaraženog
stanovništva porastao je na 3,6%, a zbog velikog broja stanovništva taj broj bi se mogao jako
povećati u budućnosti (NPC, 2009).
Uzimajući u obzir navedene razlike između ruralnih i urbanih sredina za očekivati je da
će Niger imati brži demografski razvoj u odnosu na Nigeriju s obzirom da u ruralnim područjima
živi 83% stanovništva te zemlje, što je najviše u regiji, za razliku od Nigerije gdje je ruralnog
stanovništva 51%. Zbog već spomenute stope ukupnog fertiliteta od 7,1 djece stanovništvo
Nigera bi se do 2050. godine moglo povećati sa 16 milijuna koliko broji sada na čak 55 milijuna
(UN, 2011). U ovom trenutku rast broja stanovnika u Nigeru je iznimno teško zaustaviti, jer je
situacija daleko teža nego u susjednoj Nigeriji ili ostatku regije. Nigerska obiteljska dinamika
predstavlja muške interese i žene često nemaju slobodu kontrole nad brojem djece. Čak 85%
žena u Nigeru nema nikakvo obrazovanje, a zbog ukupno 49% stanovišta koje je mlađe od 15
godina vlada Nigera nema sredstava da poboljša obrazovni sustav s tim da će do 2050. godine
broj djece školske dobi biti 8 puta veći. Niger je također jedna od rijetkih država koja ne
zabranjuje rani brak pa je kod žena prosječna dob stupanja u prvi brak svega 15 godina, a
prosječna dob rađanja prvog djeteta 17 godina. To je ujedno i rijetka zemlja koja ne uspijeva
provesti nikakvu populacijsku politiku zbog iznimno pronatalističkog društva koje ju obilježava
pa je tako prosječan broj djece koju žene žele imati 8,8, a muškarci 12,6. Samo jedna od sto žena
u Nigeru želi imati najviše dvoje djece.
U razdoblju između 1991. i 2004. godine korištenje kontracepcijskih sredstava raslo je za
0,6% godišnje, a danas samo 11% oženjenih muškaraca i žena koristi nekakav oblik
kontracepcije. Od 2002. godine kontracepcijska sredstva se u Nigeru mogu nabaviti besplatno, a
njihovo korištenje se potiče putem radija. Da bi se TFR smanjio na otprilike 3,8 djece (što je
srednja varijanta razine TFR prema projekcijama UN-a) kontracepcijska sredstva bi trebala biti
korištena među 55% stanovništva, odnosno među 10 puta više ljudi nego danas (UN, 2011).
Međutim čak i tad će stanovništvo Nigera rasti do 2100. godine pa i dalje, ako stope
obrazovanog stanovništva ne budu slijedile stope porasta stanovništva u budućnosti (sl. 3).
Sl. 3. Projekcije kretanja ukupnog stanovništva Nigera prema niskoj, srednjoj i visokoj varijanti (United
Nations, Department of Economic and Social Affairs, 2012)
4. ISTOČNA I SREDIŠNJA AFRIKA – PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU ETIOPIJE I DR KONGA
Istočna i Središnja Afrika kao regije imaju jednak prirodni prirast koji se kreće oko
25,5‰ iako je stopa natalita u Središnjoj Africi 40‰ u odnosu na istočnoafričkih 36‰, a stope
ukupnog fertiliteta 5,2 djece u odnosu na 4,7 djece (UN, 2011). Odrednica koja čini razliku
između ove dvije regije jest stopa mortaliteta koja u središnjoj Africi iznosi 14‰, a u istočnoj
10‰ kao i stopa infantilnog mortaliteta koja u središnjoj Africi prelazi 100‰, a u istočnoj iznosi
66‰ (UN, 2011). Države koje služe kao primjer demografskog stanja u regijiama su Etiopija i
DR Kongo.
Etiopija je najmnogoljudnija država istočne Afrike s 80 milijuna stanovnika (UN, 2011).
Prvi pouzdaniji podaci o kretanjima stanovništva su dobiveni popisima 1990-ih godina, iako su
se popisivanja stanovništva pojedinih područja provodila i desetljećima ranije. Kako bi se
uskladio brzi populacijski rast od 3% godišnje sa socio-ekonomskim razvojem države 1993.
godine se počelo s provođenjem populacijske politike koja je za glavne ciljeve imala smanjiti
stope ukupnog fertiliteta s 7,7 djece iz 1990. godine na četvero djece do 2015. godine, povećati
postotak stanovništva koje redovito koristi kontracepcijska sredstva na 40% do 2015. godine te
značajno povećati udio ženskog stanovništva u obrazovnom sustavu kao i proširiti edukacijske
programe koji bi poticali stvaranje što manjih obitelji (CSA, 2006).
Prema službenim podacima 2005. godine stope ukupnog fertiliteta su smanjene na 5,4
djece, a prema procjenama UN-a danas su opale na oko četvero djece što znači da je
populacijska politika po tom pitanju uspješno provedena (UN, 2011). Pad stopa fertiliteta
velikim je dijelom rezultat širenja korištenja kontracepcijskih sredstava među stanovništvom, a
jedan bitan kulturni čimbenik je opadanje broja brakova koje karakterizira poliginija te njihov
postotak danas iznosi manje od 15%. Razlike između urbanih i ruralnih područja su i u Etiopiji
značajne pa tako žene u ruralnim područjima tijekom fertilnog razdoblja rađaju dvoje djece više
nego one iz urbanih područja. Najizraženije su razlike između Addis Ababe gdje je TFR svega
1,7 djece, dok u pokrajini Oromiya iznosi 6,2 djece. Međutim, svjesnost o negativnim stranama
imanja velikih obitelji lagano se širi među stanovništvom Etiopije pa je postotak žena koje ne
žele koristiti kontracepcijska sredstva zbog želje za što većim brojem djece u samo pet godina
opao s 42% na 18% (CSA, 2006).
Iako se populacijskom politikom želio postići postotak od 40%, svega 15% udanih žena
koristi nekakav oblik kontracepcije. Međutim, taj postotak kod neudanih žena iznosi preko 50%
(CSA 2006). Korištenje kontracepcijskih sredstava u gradovima četiri puta je češće nego u
ruralnim područjima. Edukacija je ključna u širenju znanja o kontracepcijskim sredstvima, ali
više od polovice stanovništva Etiopije je neobrazovano zbog velike uloge poljoprivrede u
njihovom životu. Etiopija je jedna od najmanje urbaniziranih država sa svega 17% urbanog
stanovništva i zbog toga će njeno stanovništvo i dalje rasti sljedećih nekoliko desetljeća.
Međutim, prema procjenama UN-a brzo širenje korištenja kontracepcijskih sredstava i povećanje
standarda života mogli bi uvelike usporiti rast ove mnogoljudne zemlje (UN, 2011).
DR Kongo je sve do 90-ih godina imao sporiji demografski rast od Etiopije, što znači da
su stope nataliteta i stope ukupnog fertiliteta bile niže, a stope mortaliteta su bile na podjednakoj
razini (18‰) (UN, 2011). Međutim, stanje se ubrzo promijenilo nakon što je Etiopija počela s
provođenjem populacijske politike, a DR Kongo bio zahvaćen političkim previranjima i
sukobima. Zbog velikih razaranja i gubitaka ljudskih života koji se broje u milijunima,
mogućnost stabilnog demografskog razvoja DR Konga je zaustavljena. O katastrofalnim
učincima sukoba svjedoči podatak da je očekivano trajanje života u razdoblju od 1994. do 2004.
godina sniženo s 52,4 godine na 45 godina što je u to vrijeme bila najniža vrijednost u svijetu
(UN, 2011). Stope infantilnog mortaliteta su drastično porasle pa je 2001. godine svako deseto
dijete umrlo prije napunjene godine dana života, a svako peto prije napunjenih 5 godina života.
To znači da je svake godine umiralo oko 500 000 djece (World Bank, 2005).
Početkom 21. stoljeća stanje se donekle normaliziralo (sl. 4) te su stope smrtnosti počele
opadati s 20‰ na današnjih 16‰, a duljina očekivanog trajanja života je porasla na 48 godina
(UN, 2011). U područjima koja su bila pogođena ratom stope infantilnog mortaliteta su
prepolovljene i danas iznose oko 200‰, što je i dalje iznimno visoka vrijednost. Sukobi koji su
uzdrmali zemlju su DR Kongo pretvorili u danas najsiromašniju zemlju svijeta. Iako su u
urbanim područjima demografski trendovi povoljni s obzirom na prilike u Africi, ruralna
područja karakterizira veliko povećanje stanovništva i stope fertiliteta od šestero djece (World
Bank, 2005). S obzirom na ekonomsko stanje države vlada DR Konga je u nemogućnosti
provesti populacijske politike karakteristične za države u ostalim regijama Afrike, odnosno
obrazovati i obuzdati rast stanovništva. Također je nemoćna u sprečavanju širenja brojnih
smrtonosnih bolesti poput malarije, bolesti spavanja, vrućice i kolere koje su, uz opće
siromaštvo, glavni uzroci većih stopa mortaliteta središnje Afrike u odnosu na ostale regije.
Posebno je alarmantno širenje HIV-a koji je na ovom području bio slabo prisutan prije rata, a u
velikoj mjeri su ga među ruralnim stanovništvom proširili neprijateljski vojnici. Posljedice toga
bit će vidljive tek u godinama koje dolaze, a danas je zaraženo oko 5% stanovništva (World
Bank, 2005).
Sl. 4. Prirodno kretanje stanovništva DR Kongo s projekcijama za 2040. Godinu (INED, 2012)
5. JUŽNA AFRIKA – PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU REPUBLIKE JUŽNE AFRIKE
Republika Južna Afrika je peta najmnogoljudnija država Afrike s 50 milijuna stanovnika
i jedna je od rijetkih subsaharskih država koju ne karakterizira eksplozivan rast stanovništva.
Prirodno kretanje stanovništva do 1990. godine obilježeno je prirodnim prirastom od 24‰ čime
je broj stanovnika u 40 godina porastao za gotovo 4 puta (UN, 2011). Početkom 90-ih godina
dolazi do drastičnog povećavanja stopa smrtnosti s 8‰ na 15‰ početkom 20. stoljeća što u
velikoj mjeri zaustavlja demografski rast Republike Južne Afrike. Razlog tome je velika
epidemija HIV-a koja nigdje u svijetu nije toliko uznapredovala kao u zemljama Južne Afrike.
Stope infantilnog mortaliteta su naglo porasle s 50‰ na 60‰, a očekivano trajanje života je
opalo sa 61 godine na 50 godina (UN, 2011).
U isto vrijeme gospodarski napredak Republike Južne Afrike sa sobom je donosio nove
promjene u demografske trendove, a od posebne je važnosti populacijska politika donešena
1998. godine koja za cilj nije imala postizanje određenih demografskih vrijednosti već je
djelovala u smjeru poboljšavanja položaja žene u društvu omogućavajući im edukaciju i
naglašava osobne potrebe indvidue (SADHS, 2003). Zahvaljujući tome gotovo 90% stanovništva
Južne Afrike je pismeno, a razlike između muškaraca i žena po tom pitanju gotovo i ne postoje
(UN, 2011).
Zbog toga ne iznenađuju podaci da je preko 90% stanovništva Republike Južne Afrike
svjesno opasnosti HIV-a, a gotovo 70% muškaraca i žena prakticira upotrebu modernih
kontracepcijskih sredstava. Gospodarski razvitak države i povoljan položaj žena u društvu
omogućuje ženama zapošljavanje što negativno utječe na broj željene djece koji u urbanim
sredinama rijetko prelazi brojku dva, a ujedno se i povećava dob ulaska u prvi brak koja sada
iznosi 27 godina (SADHS, 2003).
Zbog svega toga stope ukupnog fertiliteta su u zadnjih 50 godina opale sa šestero djece
na 2,5 djece 2010. godine (UN, 2011). Razlike između urbanih i ruralnih sredina i dalje postoje,
ali nisu toliko izražene kao u ostalim država Afrike. Međutim, za Južnu Afriku su značajne
razlike u demografskim trendovima između različitih populacijskih skupina, odnosno između
bijelaca, crnaca, azijata, i dr.
Prema projekcijama UN-a stope ukupnog fertiliteta bi u Republici Južnoj Africi 2025.
godine trebale pasti ispod razine od 2,1 djece, maksimalna broj stanovnika u iznosu od 60
milijuna trebao bi se doseći do 2060. godine nakon čega bi slijedio njegov pad s obzirom da su
stope ukupnog porasta broja stanovnika u konstantnom padu još od 1990. godine (sl. 5) (UN,
2011). Ključnu ulogu u daljnem demografskom razvoju ove države imat će širenje epidemije
HIV-a (sl. 6), jer je već 10,6% stanovništva njime zaraženo zbog čega je 2004. godine
primijenjen opsežan program prevencije i suzbijanja HIV-a i AIDS-a (UN, 2011).
Sl. 5. Prirodno kretanje stanovništva Južne Afrike s projekcijama za 2100. Godinu (INED, 2012)
Sl. 6. Projekcije kretanja ukupnog broja stanovnika Južne Afrike prema niskoj, srednjoj i visokoj varijanti
(United Nations, Department of Economic and Social Affairs, 2012)
6. ZAKLJUČAK
Budućnost broja stanovnika Zemlje ovisi isključivo o trendovima stopa fertiliteta
ponajprije u slabije razvijenim zemljama. S obzirom da se 39 od 58 država svijeta s izrazito
visokim stopama fertiliteta nalazi u Africi s pravom se može tvrditi da je ona nositelj
demografske ekspanzije svjetskog stanovništva.
Međutim, u Africi postoje značajne regionalne razlike u demografskim obilježjima.
Sjeverna i Južna Afrika se od ostatka kontinenta ističu po nižim stopama prirodnog prirasta
koje su rezultat gospodarskog napretka tih zemalja, relativno uspješno implementiranih
populacijskih politika i kulturnih utjecaja gospodarski razvijenih zemalja dok zemlje
Zapadne, Istočne i Središnje Afrike imaju problema s eksplozivnim rastom ponajprije
ruralnog stanovništva. Ako gospodarski rast ne uspijeva pratiti demografski, kao što je to
slučaj s brojnim afričkim državama, dolazi do pojave siromaštva koje dalje potiče
nepovoljne demografske trendove. Neke države poput Nigera nisu u stanju omogućiti
obrazovanje djeci u ruralnom području jer je preko 50% stanovništva mlađe od 15 godina, a
njihov broj se konstantno povećava. Bez edukacije stanovništva nastaju poteškoće u
provođenju populacijskih politika koje se najčešće temelje na poticanju korištenja
kontracepcijskih sredstava putem kojih parovi mogu preuzeti kontrolu nad izborom koliko
djece žele imati i kada.
Jednom kad se stope fertiliteta u nekoj državi uspiju smanjiti doći će do poboljšanja
dobne strukture stanovništva što je ključno za gospodarski razvoj afričkih država. Ujedno će
se stvoriti mogućnosti za veće investicije u obrazovni i zdravstveni sektor, a što manje djece
obitelj ima lakše će ih uzdržavati i omogućiti im kvalitetniji život. Zbog toga je obuzdavanje
demografske ekspanzije od najveće važnosti za cijeli afrički kontinent i njegov gospodarski
napredak.
7. LITERATURA I IZVORI PODATAKA
1. Ethiopia Demographic and Health Survey 2005., Central Statistical Agency,
Addis Ababa/Calverton, 2006.
2. Naik, G., 2003: Tunisia Wins Population Battle, And Others See a Policy Model,
Wall Street Journal 8
3. Nigeria Demographic and Health Survey 2008., National Population
Commission, Nigerija, Abuja, 2009.
4. Ouadah-Bedidi, Z., Vallin, J., Bouchoucha, I., 2012: Unexpected developments
in Maghrebian fertility, Population and Societies 486
5. Tabutin, T., Schoumaker, B., 2005: The demography of the Arab world and the
Middle East from the 1950s to the 2000s, A Survey of Changes and a Statistical
Assessment, Population (english edition) 60, 505-615
6. United Nations (UN), 2011 : World Population Prospects, The 2010. Revision,
New York, United Nations Population Division 10
7. Zohry, A. G., 1997: Population policies and family planning program in Egypt:
evolution and performance, u: CDC 26th annual seminar on population issues in
the Middle East, Africa and Asia, Cairo Demographic Center, Kairo, 194-211
8. Democratic Republic of Congo: Health, Nutrition and Population, Country
Status Report, World Bank, 2005.
9. Institut national d'etudes demographiques (INED), www.ined.fr, 3.4.2012.
10. South African Demographic and Health Survey (SADHS), 2003.,
www.statssa.gov.za, 3.4.2012.
11. United Nations, Department of Economic and Social Affairs, www.esa.un.org,
3.4.2012.
top related