ni rat ni mir - fer.org.rsfer.org.rs/wp-content/uploads/2018/02/13-glava-miranda-wikers.pdf · u...
Post on 18-Jan-2020
15 Views
Preview:
TRANSCRIPT
222
13.
NI RAT NI MIR
Sredinom 1992. godine, na Kosovu je već vladala
izuzetna napetost,kao i osećanje nesigurnosti
strah od sukoba koji su predosećali svi građani.
Ipak, dok je u zapadnim republikama trajao rat,
Kosovo je uspevalo da zadrži svoj relativni mir,
uglavnom zbog ravnoteže straha, iz čega su lideri,
kako srpske, tako i albanske zajednice shvatili da
bi svaki izliv neprijateljstava među njima po
žestini nadmašio čak i bosanski rat i imao kobne
posledice po interese oba naroda. Tako su, uprkos
uzajamnom nepoverenju i duboko poremećenim
odnosima, kosovski Srbi i Albanci vodili računa da
ne pređu tačku nakon koje bi sukob bio neminovan.
Najteži etnički problem u Jugoslaviji tako je
izbegao uvlačenje u jugoslovenski građanski rat,
ali su odnosi između dve zajednice ostali
zamrznuti, kao nikada i nigde do tada. 1
Ibrahim Rugova, lider bez moći
U leto 1992. godine, britanska vlada i
Ujedinjene nacije organizovale su međunarodnu
konferenciju u Londonu, u ambicioznom pokušaju da
prekinu etničko čišćenje u Bosni i povrate
teritorije koje je silom osvojila tek
uspostavljena (27. aprila 1992.), ali nepriznata
jugoslovenska država, u čijem su sastavu sada bile
samo Srbija i Crna Gora. Albanski predstavnici sa
Kosova bili su ljuti zbog toga što su, iako
pozvani u London, imali status posmatrača, a ne
1 P. Simić, Problem Kosova i Metohije i regionalna
bezbednost na Balkanu, 1996, str.3
223
učesnika. čitava nova politička elita kosovskih
Albanaca došla je da bi sedela u sporednoj
prostoriji i bila prinuđena da se zadovolji
praćenjem skupa preko TV monitora. To je bilo
ogromno poniženje za narod koji je verovao da su
njihove patnje jednake patnjama bosanskih
Muslimana. Jedini, ali zanemarljivo konstruktivni
ishod ove Konferencije, koji je imao neke veze sa
kosovskim problemom, bila je odluka da se na
Kosovu, u Vojvodini i u Sandžaku postave
posmatrači za ljudska prava i da se obave
razgovori o pitanjima iz oblasti obrazovanja.
Možda zbog svoje izolovanosti, kosovski Albanci
imali su nerealni osećaj sopstvene važnosti na
međunarodnoj sceni. Kad god su Beriša ,ili Rugova,
putovali u inostranstvo, posebno u Vašington,
uveravali su ih da će pitanje Kosova biti prvo na
dnevnom redu, ali je, u većini slučajeva, to bila
tek sporedna tema u razgovorima u čijem su
središtu bili bilateralni problemi. Albanski
mediji pridavali su Rugovinim posetama zapadnim
zemljama preteran značaj, smatrajući ih znakom
priznavanja Kosova kao nezavisne države, iako je
Rugova uvek priman kao predstavnik jedne nevladine
organizacije.
I pored toga što je na Londonskoj konferenciji
Rugova razgovarao sa, tada tek izabranim,
reformski orijentisanim, jugoslovenskim saveznim
premijerom, Milanom Panićem, ništa konkretno nije
postignuto. Panić se možda javno zalagao za
poboljšanje uslova za kosovske Albance i ponovno
otvaranje njihovih škola i bolnica, ali je,
takođe, odlučno trvdio da "Kosovo pripada
Jugoslaviji" i da se, dok se on zalaže za ponovno
uspostavljanje svih ljudskih prava za kosovske
Albance, oni prvo moraju uključiti u politički
život Jugoslavije, odnosno uzeti puno učešće u
predstojećim izborima. Ali, kada je u pitanju DSK,
između Panića i Miloševića gotovo da nije bilo
razlika; ni jedan ni drugi nisu bili spremni na
224
pregovore o samoopredeljenju. Razgovori o
otvaranju škola i univerziteta na albanskom jeziku
počeli su, kako je dogovoreno, u oktobru 1992.
godine, u Beogradu, između albanske delegacije, na
čijem je čelu bio Fehmi Agani, i sprskog minstra
obrazovanja, Ivića, ali, iako je Beograd prihvatio
zahtev albanske strane da se razgovara o
obrazovanju na svim nivoima, nikakav sporazum nije
mogao biti postignut zbog složenosti kosovskog
problema i potrebe da se prethodno pronađe
političko rešenje. I jedna i druga strana priznale
su da je veoma teško pokušavati da se na
pragmatičan način pristupi problemu obrazovanja
bez prejudiciranja budućeg statusa Kosova, jer su
status Kosova i obrazovanje na albanskom jeziku
neraskidivo povezani.
U međuvremenu, lideri kosovskih Albanaca
nastavili su svoju politiku miroljubivog otpora u
atmosferi rastuće napetosti. Kako je većina
albanskog stanovništva bila nenaoružana, trudili
su se da po svaku cenu izbegnu krvoproliće slično
onome u Bosni. Srpske paravojne jedinice krstarile
su Kosovom, očito, kako bi prikupile članstvo i
ojačale svoje prisustvo u regionu, dok je vođa
paravojnih formacija od koga se najviše strahovalo
u Srbiji, Željko Ražnatović Arkan paradirao kroz
gradove u pratnji dobro obučenih telohranitelja.
Ključni deo Arkanove strategije bio je da kod
srpske manjine na Kosovu igra na kartu straha od
pobune Albanaca, kako bi se mobilisala podrška
programu čišenja čiji je cilj bio da se obezbedi
da glavna industrijska postrojenja u severnom delu
Kosova, rudnici olova u Trepči i fabrika feronikla
u Glogovcu, ostanu u srpskim rukama, ako bi došlo
do konačne podele pokrajine između Albanije i
Srbije. U tom cilju Arkanovi ljudi nisu krili da
prikupljaju oružje u blizini tih postrojenja,
skrivajući ga po srpskim pravoslavnim manastirima,
ili na okolnoj manastirskoj zemlji, posebno u
Deviću, zabačenoj istorijskoj crkvi i manastiru
225
kod Glogovca, u Samodreži, kod Mitrovice i u
Gračanici, nadomak Prištine. U to vreme lokalni
Albanci izveštavali su o široko rasporstranjenom
delovanju milicije koja se grupisala oko lovačkih
društava kao i o tesnoj saradnji lokalnih srpskih
starešina iz državnih snaga bezbednosti i
paravojnih jedinica u blizini manastira Peć.
Predsednik Slobodan Milošević, svestan moguće
reakcije međunarodne zajednice, uspevao je tada da
svog jakog čoveka ,Arkana, čvrsto drži pod
kontrolom.
Dobri rezultati koje su srpske
ultranacionalističke partije zabeležile na
izborima, u decembru 1992. godine, posejali su
strah u albanskom delu stanovništva na Kosovu.
Iako je Miloševićeva Socijalistička partija Srbije
osvojila 47 mesta u saveznoj Skupštini, 33
manadata pripalo je Srpskoj radikalnoj stranci,
predvođenoj ekstremnim nacionalističkim liderom,
Vojislavom [ešeljem, koji se tokom izborne
kampanje zalagao za proterivanje svih Albanaca sa
Kosova, govoreći da, ako ne poštuju srpsku vlast
na Kosovu, mogu da odu da žive u svojoj, odnedavno
demokratskoj, nacionalnoj državi u susedstvu.
Glavna opoziciona koalicija, Depos, osvojila je
svega 21 poslaničko mesto. Kako se i očekivalo,
kosovski Albanci su bojkotovali srpske izbore,
uprkos pozivima međunarodne zajednice da glasaju
za Milana Panića, koji je obećao da će obnoviti
ljudska prava i pregovarati o nekom obliku
autonomije za Kosovo. To je razgnevilo mnoge Srbe
koji nisu imali razumevanja za Panićevo mešanje u
pitanja vezana za Kosovo, tvrdeći da time treba da
se bave srpske, a ne savezne vlasti.
One kosovske Albance, koji su se zalagali za
učešće na izborima, DSK je osudio kao izdajnike,
objašnjavajući svoje neučestvovanje na
decembarskim izborima ovako:
"Rezultati izbora u Srbiji i Crnoj Gori
potvrdili su naša predviđanja da će Milošević i
226
[ešelj pobediti i da glasovi Albanaca ne bi
imali uticaja na konačan rezultat, jer bi
Milošević isfabrikovao glasove koji su mu
potrebni, jednako kao što je njegov režim
štampao onoliko novca koliko mu je bilo
potrebno" 2.
Realno gledano, međutim, milion albanskih
glasova moglo je, bez ikakve sumnje, svrgnuti
Miloševića, ali, kao što su tada i sami priznali,
lideri kosovskih Albanaca nisu želeli da on ode.
Kada bi Srbiju prestao da bije zao glas, a na njih
prestalo da se gleda kao na dobre momke, samo
zahvaljujući tome što su protiv Srba, ne bi imali
izgleda za ostvarenje svojih ciljeva. Da je
mirotovorac, kao što je bio Panić, obnovio ljudska
prava, to bi za njih predstavljalo katastrofu, jer
im za izmenu granica ne bi preostalo ništa osim
čisto političkog programa. 3 Uprkos činjenici što
su postojale i druge političke partije, kao što su
Srpski pokret obnove Vuka Draškovića i Srpska
radikalna stranka Vojislava [ešelja, čiji su
stavovi o Kosovu bili mnogo žešći od stavova
Miloševićevog Saveza komunista, Albanci su želeli
da i vuk bude sit i ovce na broju - odbili su da
učestvuju na izborima, ali su se onda žalili da ih
predstavljaju pojedinici koji nisu izabrani i -
ratni zločinci.
U međuvremenu, rat u Bosni nije pokazivao znake
smirivanja, pa je Kosovo, poznato kao jedno od
najnestabilnijih područja sa najvišim stepenom
kršenja ljudskih prava u Evropi, počelo je da liči
na oazu mira, u poređenju sa krvoprolićem koje se
dešavalo u Bosni. U izveštaju objavljenom u
nedeljnom međunarodnom izdanju "Politike" (19-25.
septembra 1992.) tvrdilo se da Turska snabdeva
2 Bilten Ministartsva informisanja Republike
Kosovo, br.67, 29. decembar 1992.
3 New Statesman and Society, 5. mart 1993, str.13
227
Kosovo oružjem, preko Bugarske i Skoplja; ono se,
navodno, prikupljalo u Tetovu i Gostivaru,
gradovima zapadne Makedonije, naseljenim preteženo
albanskim stanovništvom i odatle, preko planina,
krijumčarilo na Kosovo. Srpskoj javnosti je, isto
tako, saopšteno da se Albanci bore na strani
Hrvata i Muslimana, a protiv Srba, i činjenica je
da su se mnogi Albanci priključili hrvatskoj i
muslimanskoj vojsci, računajući na to da će
Srbiju iscrpsti rat u Bosni i da će se tako
otvoriti put njihovom ocepljenju. Prema rečima
jednog posmatrača, "Albanci su dobrovoljno
dolazili u hrvatsku vojsku, i to sa svojim
naoružanjem. Dobro je poznata činjenica da je bilo
mnogo cenjenih visokih albanskih oficira koji su
se priključili hrvatskoj vojsci i doprineli
dotadašnjim hrvatskim pobedama nad srpkom
vojskom"4. Propagandna mašinerija DSK odgovorila
je napisima pod naslovom "Kosovski Srbi
dobrovoljno se prijavljuju da se bore u
Hrvatskoj"5.
Pitanje albanskog ujedinjenja
Iako su,krajem 1992. godine, ideju o
nacionalnom ujedinjenju morali da ostave " na
čekanju", Albanci su bili čvrsto uvereni da je
početni vid ujedinjenja već postignut i da je
albanska nacija dosegla ono što je predsednik
Beriša nazvao "duhovnim ujedinjenjem". Uprkos tome
što je Beriša bio opterećen veoma ozbiljnim
unutrašnjim problemima, njegova otvorena podrška
kosovskim Albancima doprinela je da Kosovo ostane
na međunardonoj sceni i predstavila svetu
4 Zogiani Behar, Granićev prosrpski stav o Kosovu,
Bujku, Tanjug, 27. februar 1996.
5 Bilten Ministarstva informisanja Republike
Kosovo, br.77, 5. februar 1993.
228
jedinstveni albanski front. Ali, kako je situacija
u Bosni sve više izmicala kontroli, jačao je
pritisak Zapada na Tiranu da prizna nepovredivost
svojih granica sa Srbijom i Crnom Gorom.
Međunarodna zajednica je zahtevala od Beriše da
pomogne da spreči širenje rata po Balkanu,
ispoljavajući uzdržanost prema rastućem
zlostavljanju Albanaca na Kosovu. Beriša je bio
svestan da bi svaki korak ka nasilnoj promeni
granica i stvaranje ujedinjene Albanije izazvao
krvoproliće, a za Albaniju značo gubitak svake
ekonomske pomoći iz inostranstva koja joj je bila
tako očajnički potrebna.
Ipak, pitanje albanskog nacionalnog ujedinjenja
i dalje je žučno razmatrano među albanskim
nacionalistima i akademicima. Suprotno Rugovinom
umerenom stavu, koji je očito i dalje uživao
podršku ogromne većine kosovskih Albanaca,
uticajni kosovski intelektualac, Redžep ]osja,
koji je odbijao da ga vezuju za bilo koju
političku partiju, izrastao je u predstavnika
jednog, sve jačeg, segmenta albanske populacije
koji je zaključio da Albanci i Srbi moraju poći
odvojenim putevima. ]osja je javno prekorio Rugovu
zbog toga što svojim insistiranjem na miroljubivom
otporu Albance, navodno, vodi na slepi kolosek.6
Prvi nagoveštaj da je Beriša počeo da gubi
popularnost među kosovskim Albancima zabeležen je
početkom 1993. godine. Znak da postoje duboke
razlike u pogledima na albansko-kosovski dijalog
pojavio se u februaru, kada je ]osja napisao
Beriši jedno prilično histerično otvoreno pismo,
optuživši ga da "narušava naš (kosovskih Albanaca)
istorijski imidž i odbacuje naše ideale" .
Problem je nastao nakon što je Beriša u
intervjuu listu "Bujku" izjavio: "Ideja o Velikoj
Albaniji se ne razmatra u ozbiljnim albanskim
6 Biberaj, Kosovo: Balkansko bure baruta, p.14
229
političkim krugovima". ]osja je odgovorio
optuživši Berišu da:
"...brka termin 'Velika Albanija' sa terminom
'Izvorna Albanija'. Albanija i Kosovo se ne
mogu nazivati Velikom Albanijom. Postoji,
međutim, gospodine predsedniče, Izvorna
Albanija, prirodna Albanija,... istinska
Albanija. Vi umanjujete žrtve svih onih
albanskih istoričara, naučnika i pisaca koji su
propatili u srpskim zatvorima zbog toga što su
se borili za Izvornu Albaniju i Kosovo
Republiku. Vi, takođe, kažete da 'Albanija ne
želi i da neće tražiti nikakvu promenu
granica'. Na prvi pogled, to se čini razumnim i
shvatljivim. Albanija je članica UN i KEBS i
mora poštovati međunarodna pravila i propise.
Ali, kao predsednik, Vi ne govorite u svoje
sopstveno ime, već u ime istorije i budućnosti.
Albanija nikada nije prihvatila svoje postojeće
granice i oduvek je pokušavala da podseti
međunarodne krugove da su te granice
nepravedne, jer dele albansku zemlju na dva
dela. To su granice koje prolaze kroz srce
albanskog naroda. Kao predsednik, trebalo bi da
poznajete istoriju svog naroda i istoriju
pisanu 1912. godine. Niko od nas nema moralno
pravo da govori u ime budućih generacija".
Beriša je na ovo srdito odgovorio u otvorenom
pismu, objavljenom u listovima "Zeri i Populit" i
"Bujku", u kojem je ]osju optužio da je
"radikalan": "Pitanje Kosova nikada se ne može
rešiti terorizmom. Albanski pokret na Kosovu je
uspešan, pre svega, zbog svojih civilizovanih i
neterorističkih metoda". Albanija ne bi dopustila
promenu granica silom i "druge ideje koje podstiču
nasilje legalizovale bi nasilje i agresiju na
Balkanu i dovele do istinske balkanske i albanske
tragedije"7. U ovoj izjavi pada u oči to što su,
7 . Illyria, 3. februar 1993, str.5
230
suprotno svim pokazateljima, Beriša, a verovatno i
ostali, verovali da je albanski pokret na Kosovu
bio "uspešan".
Tokom prvih godina nacionalističkog konflikta u
ostatku Jugoslavije, albanski lideri na Kosovu
imali su tu prednost što su čistke albanskih
komunista, koje je srpska partija izvršila
osamdesetih godina, za albanske nacionaliste, kao
što je Ibrahim Rugova, obavile posao
antikomunističke revolucije. Srpska politika
osujećivanja albanskog autonomaštva i bojkot
kosovskih Albanca, nakon 1988. godine, pre svega,
uklanjanjem sa zvaničnih položaja čitave
političke, ekonomske i kulturne elite, doveli su
do stvaranja neobične kohezije i paralelne
organizacije okupljene oko antisrpstva i Rugove.
Ali, to jedinstvo nije se moglo održati u
izmenjenim uslovima raspada Jugoslavije - prilici
za sticanje potpune nezavisnosti, stvorenoj
međunarodnom osudom Srbije - i sve većeg
nestrpljenja zbog odugovlačenja u ostvarivanju
sopstvenih ciljeva. Do 1993. godine, sve veće
nezadovoljstvo međunarodnim pregovaračima zbog
nepostizanja saglasnosti o potpunom statusu Kosova
na razgovorima održanim te godine u @enevi, kao i
prethodnim u Londonu, bilo je počelo da menja
ravnotežu unutar Rugovinog pokreta u korist
radiklanih i militantnih snaga koje su zagovarale
vojno rešenje. @ivoti umerenih Albanaca bili su
time izloženi opasnosti.8
Politici nenasilja DSK počele su tada da se
suprotstavljaju nove i radiklanije grupe, kao što
je ona u Peći, predvođena Rešatom Nurbojom, koja
se zalagala za aktivnije mere otpora. Takvi
zahtevi usledili su kao odgovor, kako na sve veće
patnje kojima je bila izložena većina albanske
populacije na Kosovu, tako i na spoznaju kosovskih
8 Vudvord (Woodward), Balkan Tragedy, str.35
231
Albanaca da možda ne čine dovoljno da skrenu
međunarodnu pažnju na svoje teško stanje. Bilo je
vreme za akciju. Tako je, 24. maja, Adem Demaći
počeo štrajk glađu, u znak protesta zbog gašenja
"Rilindje" i zatvaranja svih medija na albanskom
jeziku. "Umreću za slobodu javne reči", rekao je
pobunjeni Demaći.9 "Adem Demaći ne sme umreti!",
poručivali su naslovi informativnog biltena DSK.10
Kako se vest o štrajku glađu širila, tako je
situacija postajala nekako zbrkana, ako ne i
smešna, pošto su kosovski Albanci širom Holandije,
[vajcarske, Norveške, Nemačke i Sjedinjenih Država
počeli da štrajkuju glađu. Suvišno je reći da niko
nije štrajkovao do smrti i to masovno ispoljavanje
nacionalne solidarnosti ubrzo se ugasilo.
Tokom prve polovine 1993. godine, u razmacima
su, u @enevi, održavani razgovori o problemu
obrazovanja na Kosovu (uz učešće i saveznih i
predstavnika Srbije), ali oni nisu imali uspešan
ishod. Trebalo je da se ti razgovori usredsrede na
politiku obrazovanja, ali su krenuli ka
suštinskijim političkim pitanjima kao što je
autonmija. Dogovoreno je da se ide korak po korak.
Trebalo je prvo usvojiti pragmatičan pristup
najvažnijim i hitnim pitanjima, bez prejudiciranja
stavova dve strane o širim problemima. Ali, uprkos
naizgled dobrim namerama i ohrabrujućem početku,
razgovori su bezmalo odmah propali zbog razlika
između srpskog i albanskog nastavnog plana i
problema manjinskog statusa za Albance. To je
umanjilo značaj razgovora zamišljenih, pre svega,
tako da pomognu poboljšanju opšte političke klime
kako bi eventualno započeo dijalog o trajnom
rešenju statusa Kosova.
9 Bilten Ministarstva informisanja Republike
Kosovo, br. 109, 31. maj 1993.
10 Ibid., br. 110, 4. jun 1993
232
Kosovski Albanci u emigraciji
U međuvremenu, sve veće prisustvo ekstremno
nacionalističkih paravojnih formacija uticalo je
da se iseljavanje kosovskih Albanaca u
inostranstvo nastavi. Iako je većina i dalje
tražila utočište u Zapadnoj Evropi, sve veći broj
prelazio je i u Albaniju, gde se, do 1993. godine,
smestilo oko 25.000 kosovskih Albanaca. Uprkos
očitoj opasnosti prelaska nestabilne kosovske
granice na kojoj je, posle otpočinjanja sukoba u
bivšoj Jugolsaviji, porasla napetost, manje grupe
mladih muškaraca, u tajnosti i tišini, prelazile
su svake noći šumskim putevima preko planina,
izmičući nervoznim srpskim graničarima koji su
pucali na sve što se kreće. Kako se sukob u Bosni
rasplamsavao, tako su vojnici albanske
nacionalnosti sve češće napuštali Jugolsovensku
narodnu armiju (JNA) i bežali u Zapadnu Evropu gde
su tražili politički azil, tvrdeći da će, ako se
vrate na Kosovo, biti ponovo pozvani u vojsku i
poslati da se bore u Bosni. Procenjuje se da je do
1993. godine oko 400.000 Albanaca otišlo iz bivše
Jugoslavije, uglavnom u sledeće zemlje: Nemačka
(120.000), [vajcarska (95.000), [vedska (35.000),
Austrija (23.000), Belgija (8.000), Francuska
(5.000), Danska (5.000), Italija (4.000), Norveška
(3.500), Britanija (3.000), Holandija (2.000),
Finska (600) i Luksemburg (200); Hrvatska je
primila oko 40.000, Slovenija 15.000 i Republika
Albanija 25.000. Znatan broj njih je, iz već
pomenutih razloga, emigrirao u Sjedinjene Države,
gde su se priključili davno uspostavljenoj
dijaspori. 11 Pojedini albanski mladići koje su
11 H. Islami, "Demografska etni~ka realnost Kosova
i ciljevi srpske hegemonije", Kosovska istorijsko-
politi~ka revija, br. 1, 1993, str.33. Procenjuje
233
tražile srpske vojne vlasti, našli su utočište u
bivšoj jugoslovenskoj (Republici) Makedoniji, gde
gotovo da nema Albanca koji nema rođake na Kosovu.
Albanci su masovan egzodus svojih mladića nazvali
"tihim etničkim čišćenjem". U to vreme, makedonski
lideri bili su veoma zabrinuti zbog mogućeg
prelivanja mogućeg budućeg sukoba sa Kosova u
njihovu zemlju; oni su već imali težak zadatak da
drže pod kontrolom etničke razlike u sopstvenoj
kući i da održe koheziju i stabilnost među
"makedonskim" Slovenima i Albancima. Još u jesen
1992. godine, članovi posmatračke misije
Konferencie za evropsku bezbednost i saradnju
(KEBS) u Makedoniji uočili su intenzivnu aktivnost
na granici prema Srbiji, kod mesta Tabanovce i
Sopot, kao i na granici prema Kosovu, kod mesta
Blace. Na sva ova tri mesta izgrađeni su privremni
objekti za prihvat očekivanog talasa izbeglica. 12
Svi oni sa kojim su članovi posmatračke misije
KEBS u Makedoniji razgovarali predviđali su
iznenadan i masovan priliv albanskih izbeglica u
slučaju širenja neprijateljstava na Kosovu. Oni
su, takođe, verovali da, ukoliko njihova republika
ne dobije značajnu ekonomsku pomoć, takav priliv
izbeglica može izazvati, ne samo privredni kolaps,
već i destabilizovati vladu i izazvati socijalna
previranja.13 Makedonski zvaničnici bili su,
takođe, zabrinuti da će, ako Kosovo bukne,
severozapadni kvadrant republike postati koridor
za vojsku i oružje.
se da je pre rata u Beogradu `ivelo oko 100.000
Albanaca. 1997. ostalo ih je manje od 20.000. 12 Saop{tenje Sekretarijata KEBS br. 282, Prag, 16.
septembar 1992, str.7. CSCE-CPC Be~, 21. septembar
1992.
13 . Ibid., str.15
234
Pogoršavanje socijalno-ekonomskih uslova
U zimu 1993. godine, opšti uslovi života na
Kosovu postali su nepodnošljivi. Prodavnice su
bile gotovo prazne, a stanovništvo je sve više
izlagano različitim vidovima silovite represije.
Sa jačanjem srpskog vojnog prisustva zavladala je
situacija nalik ratnoj. Aerodrom, nadomak
Prištine, postao je vojna baza, tenkovi su
okruživali sam grad, a više albanskih osnovnih
škola korišćeno je za smeštaj jedinica srpske
vojske i policije, koje su tada razmeštane, u sve
većem broju, širom Kosova. Gotovo svakodnevno,
avioni su u niskom letu nadletali gradove i sela,
a noću se skoro redovno čula pucnjava iz
automatskog oružja.
Program posrbljavana uporno je nastavljan i već
je bio sproveden u većem delu javnog sektora i
lokalne uprave. Pivatizacija je sprovođena
prodajom preduzeća Beogradu, kako bi se sprečilo
da Albanci, koji su ranije tu radili, postanu
deoničari. Srpsko zakonodavstvo omogućavalo je
osnivanje privatnih preduzeća za izdavačku i
grafičku delatnost, ali je u praksi to bilo
izuzetno teško ostvarivo za Albance. Iako se tokom
1992. i 1993. godine pojavilo više listova i
časopisa na albanskom jeziku, oni su prestali da
izlaze, uglavnom zbog nedostatka sredstava. Osim
toga, dobijanje dozvole za novo izdanje
podrazumevalo je takvu birokratsku prceduru da je
malo ko bio spreman da se upušta u to.
Sudstvo na Kosovu je, postepeno i gotovo
potpuno, potpadalo pod srpsku kontrolu - od maja
1990. godine do 1993. godine, više od 300, od
ukupno oko 500, ili više albanskih sudija,
okružnih tužilaca i drugih visokih zvaničnika u
pravosudnom sistemu otpušteno je i zamenjeno sa
osamdesetak srpskih. Srpska Skupština je, takođe,
imenovala 68 sudija za Kosovo od kojih je svega
njih 25 bilo albanske nacionalnosti, a samo je 16
235
od tog broja prihvatilo je novu dužnost - ostali
su odbili. Istrage je rutinski sprovodila
policija, bez ovlašćenja tužilaštva, a suđenja su
često služila samo da se legalizuje procedura i
potvrde kazne koje su već ranije odredili drugi
organi. U mnogim slučajevima, presude su donošene
bez ikakvog suđenja, kao administativne odluke,
isključivo na političkim osnovama. Zbog toga što
je tako veliki broj novih sudija imenovan samo na
osnovu etničke pripadnosti i lojalnosti politici
Beograda, sudstvo na Kosovu nije bilo moguće
smatrati nezavisnim, a koncept poštenih suđenja
je, moglo bi se reći, napušten.14
Otkako je Srbija preuzela zdravstvenu zaštitu,
albansko stanovništvo mahom je izbegavalo ustanove
pod srpskom upravom, posebno u oblasti
ginekologije, pedijatrije i hirurgije. Albanske
žene nisu želele da se porađaju pod nadzorom
sprskih lekara, pa se procenjuje da je oko 85%
porođaja obavljeno bez ikakve profesionalne
medicinske pomoći. Zbog niskog životnog standarda
i loših higijenskih uslova to je dovelo do
povećanja stope smrtnosti beba i majki Rizične
trudnoće bile su prekasno, ili uopšte nisu bile
konstatovane.Među oko 55.000 novorodjenčadi,
koliko se tada godišnje rađalo na Kosovu,
zabeležen je porast broja slučajeva polia,
tetanusa i infektivnih bolesti uopšte. Većina
albanske dece na Kosovu nije bila uključena u
program imunizacije od bolesti, jer je valdalo
uverenje da srpske vakcine, kao deo plana Beograda
za smanjenje visokog nataliteta među Albancima,
izazivaju sterilitet. Zato je, uprkos apelima
lidera DSK na roditelje da vakcinišu svoje
potomstvo, stopa mortaliteta dece na Kosovu od 5,5
odsto nastavila da raste.
14 Od autonomije do kolonizacije: Ljudska prava na
Kosovu, str.56
236
U isto vreme, na Kosovu nije bilo ni mnogo
obrazovanja. Na stotine hiljada albanske dece bilo
je onemogućeno da ima normalan intelektualni
razvoj, pošto su srpske vlasti pritegle obruč oko
obrazovnog sistema. U sred kaldrmom popločane
Prištine, deca školskog uzrasta traćila su vreme,
igrajući karte, ili prodajući cigarete. Iako je u
osnovnim školama i dalje postojala nastava na
albanskom jeziku, srednjoškolska i visokoškolska
nastava morala je da se drži na srpskom jeziku, po
nastavnom programu nametnutom iz Beograda. Srbi su
sasvim zanemarivali albanski bojkot školstva.
Miodrag \uričić, kosovski ministar obrazovanja,
kojeg je postavio Beograd, izjavljuje: "Problem je
što Albanci ne priznaju Srbiju, ili Jugoslaviju;
nastavni plan je napravljen na srpskom jeziku za
čitavu Srbiju. Albanci bi trebalo da prihvate
srpski nastavni program, jer je Kosovo
administrativni deo Srbije".15 Otprilike dve
trećine od ukupno 450.000 albanskih đaka je, 1994.
godine, pohađalo nastavu držanu u privatnim
kućama, crkvama, restoranima, pa čak i garažama.
Udžbenika i nastavnog materijala bilo je
nedovoljno, jer ih je srpska policija zaplenjivala
u povremenim racijama na "ilegalne" škole. Iako je
kosovska vlada u izgnanstvu uspostavila nacionalni
fond, kao pomoć za održavanje parlalelnog sistema,
iz tog fonda moglo se obezbediti svega 30%
potrebnih sredstava. DSK je u to vreme već imala
finansijske teškoće,jer je bilo sve više onih koji
su odbijali da plate, ili nisu plaćali porez od
tri do pet odsto. Zato su nastavnici bili slabo
i neredovno plaćeni, a tvrdnje kosovske vlade da
uspešno vodi svoju paralelnu administaciju počele
su da zvuče prilično prazno. Sve veći broj mladih
Albanaca dvoumio se da li da nastavi ovakvo
školovanj, jer su "paralelne" škole izdavale
15 Intervju autora, 5. avgust 1994.
237
diplome koje ni srpski, ni bilo koji drugi sistem
obrazovanja nije priznavao. Kako je bilo sve više
albanske dece koja su ostajala bez srednjeg ili
fakultetskog obrazovanja, roditelje su počele da
zabrinjavaju dugoročne posledice koje će ključne
godine provedene bez obrazovanja imati po njihovu
decu i budućnost kosovskog društva.
@ivotni standrad albanskog stanovništva na
Kosovu i, u manjoj, ali, postepeno, ipak, rastućoj
meri, standard sprske manjine, od 1991. godine,
neprestano je padao. Prema podacima humanitarne
organizacije Majka Tereza, 1992. godine bilo je
43.320 ugroženih porodica, 1993. bilo ih je
45.835, a 1994., 57.353. Društvo Majka Tereza
računalo je da prosečna porodica ima 6,52 članova,
što znači da je 1994. godine više od 370.000
ljudi, ili otprilike 20 odsto albanskog
stanovništva na Kosovu, sasvim, ili delimično
zavisilo od humanitarne pomoći. Pokazalo se,
takođe, da se finansijska pomoć od rođaka
zaposlenih u inostranstvu smanjuje i to iz dva
razloga. Prvo, radnici na privremenom radu u
inostranstvu bili su sve zabrinutiji zbog
sopstvenih ekonomskih teškoća i, drugo, svojim
porodicama kod kuće više nisu mogli da šalju novac
preko banke ili pošte zbog sankcija UN, a plašili
su da im policija na granici ne oduzme novac, ako
ga sami budu donosili, ili da im ne oduzmu
pasoš.16 Restrikcije u snabdevanju vodom i
strujom, posebno zimi, dodatno su doprinele opštem
padu životnog standrda. Prema podacima iz jednog
švajcraskog izveštaja, gradovi i oblasti naseljeni
albanskim stanovništvom bli su teže pogođeni nego
područja na kojima živi veliki broj Srba. Primera
radi, u gradu Fushe Kosove (u kome živi srazmerno
16 Repatriate the Expellers, [vajcarska
organizacija za pomoć izbeglicama (OSAR), Cirih,
6. februar 1995, str.12.
238
veliki broj Srba) struja nikada nije isključivana
na duže od tri sata, dok su isključenja u
albanskim delovima centra Prištine trajala i po
osamnaest sati. Druge opštine sa većinskim
albanskim stanovništvom, Mališevo, na primer,
ponekad su nedeljama bile bez struje. Lako je
zamisliti posledice takvih mera, na temperaturi od
minus 20 stepeni i u domaćinstvima koja se greju
pretežno na struju.17
Stanovanje je, takođe, postalo ozbiljan problem
na Kosovu. U bivšoj Jugoslaviji stanove su
uglavnom gradili država ili preduzeća. Troškove
stambene izgradnje pokrivala su preduzeća koja su
stanove potom iznajmljivala svojim zaposlenima,
ili ih prodavala na slobodnom tržištu. Zaposleni
su mogli da žive u stanu koji je vlasništvo
preduzeća sve dok su u njemu radili, ili su, ako
su želeli, mogli otkupiti taj stan po relativno
niskim cenama u privatno vlasništvo. Ali, od
zavođenja "vanrednih mera", većina Albanaca je
otpuštena sa posla,odnosno, izbačena iz stanova. U
isto vreme, stanovi su davani Srbima koji su
stekli pravo da ih otkupe od države. Srpske vlasti
su, isto tako u to vreme počele otvoreno i kao
nikada do tada, da nameću kosovskim Albancima
finansijske obaveze, bogateći istovremeno srpsku
državu. U poslednjih pet meseci 1994. godine, od
pojedinaca je samovoljno oduzeto 229.096 DEM i
značajna suma drugih valuta. Samo u novembru te
godine, srpska finansijska policija zaplenila je
1.415 miliona dinara (oko milion DEM) od privatnih
albanskih preduzetnika u četiri opštine - Peć,
Istok, Dečani, Klina.18
17 Ibidi., str.13. 18 Ibid., str.10. Za potpunu analizu kr{enja
ljudskih prava na Kosovu tokom ovog perioda vidi
izve{taje Amnesti interne{enela (Amnesty
International): Jugoslavija: Etni~ki Albanci-
239
Iako je Beograd, neosporno, politički tlačio
kosovske Albance, neke od njih je, nesvesno,
ekonomski stimulisao. Mnogi Albanci iskoristili su
masovna otpuštanja da se, ne samo politički, već i
ekonomski organizuju i srazmerno veliki broj onih
koji su otpušteni sa posla na kraju je iz toga
izvuklo korist. Tome je dodatno doprineo pad
komunizma i loše funkcionisanje državnih
preduzeća, čime jestvoren novi ekonomski prostor.
Oni koji su imali korisne veze i početni kapital,
počeli su da se bave malom privredom, uglavnom
trgovinom, agencijama, proizvodnjom i
ugostiteljstvom. Odmah je registrovano na stotine
taksija, kombija, kamiona i minibuseva koji su
izašli na gradske i međugradske linije (gotovo
dvostruko toliko počelo je da radi bez
registracije). Nrešto slično dogodilo se i sa
hiljadama mini-marketa i pratećom trgovačkom
mrežom u kojoj je i snabedvanje poptuno
privatizovano. Tursitičke agencije počele su da
niču kao pečurke, jer je samo od zarade na prodaji
karata mogla da se izdržva jedna porodica. Brzo su
nicali i kafići, restorani, i druga preduzeća.
Mnogi službenici otkirli su skriveni talenat za
privatni biznis i nisu žalili zbog gubitka posla
koji im je obezbeđivao mesečnu zaradu od sto
dolara, pošto su shvatili da su sposobni da zarade
tri puta više i da ostvare značajnu dobit. Ovo se
ne bi moglo reći za slovensku zajednicu na Kosovu.
Dok su Albanci pronalazili načine da razgranaju
izvore prihoda, Srbi su i dalje radili u
administraciji i u preduzećima koja su propadala i
zavisila uglavnom od državnih subvencija. Država,
koja je u međuvremenu osiromašena ratom i
sankcijama, počela je da biva svesna ogromnih
troškova podržavanja aparthejda na Kosovu i
su|enje batinom, februar 1994, i druge izve{taje
iz 1994.
240
ukinula je finasijske privilegije kosovskim
Srbima. U proleće 1994. godine, njihova prosečna
plata, koja je za vreme "trijumfalističke"
aneksije Kosova devedestih godina iznosila oko 400
dolara, prema jednom izveštaju, bila je 12
dolara.19 U celini gledano, čvrsto povezane
mnogočlane porodice u sprezi sa nečuvenim stepenom
nacionalne solidarnosti kosovskih Albanaca
omogućile su im da odole ekonomskom pritisku
Srbije.
Pojava albanskih organizacija otpora
Tokom ovog razdoblja više otcepljenih
radikalnih organizacija obelodanilo je svoje
postojanje. U proleće 1993. godine, organizacija
pod imenom Narodni front Republike Kosovo delila
je letke u kojima je pozivano na uklanjanje sa
čelnih položaja onih Albanaca koji su napustili
cilj ujedinjenja ili Velike Albanije. Druga
organizacija, već pomenuti Nacionalni pokret za
oslobođenje Kosova, delio je, širom Kosova, letke
u kojima se poziva na narodnu pobunu. U maju te
godine naoružani Albanci ubili su dva srpska
policajca u Glogovcu, a u oktobru se već otvoreno
znalo za postojanje albanske organizacije otpora,
kada je srpski list "Jedinstvo" objavio da je u
Dečanima otkrivena neprijateljska organizacija
Nacionalni pokret za oslobođenje Kosova čiji su
pripadnici uhapšeni (4. oktobra 1993). Dok je
izveštaja o tome da se Albanci okreću nasilju
bivalo sve više, rukovodstvo DSK je uporno
poricalo postojanje ma kakvih oružanih snaga
Kosova. Ono je, takođe, odbacivlao tvrdnje da
paralelna vlada ima ministarstva za odbranu i
unutrašnje poslove. Ali, sve je više bilo
19 [. Malići (S. Maliqi), Ratni izve{taj (War
Report), april/maj 1993, str.14.
241
izveštaja koji su se pozivali na ilegalne albanske
izvore i u kojima su oružane snage Kosova
opisivane kao dvoslojna organizacija, sastavljena
od specijalnih snaga i vojske, i finansirana
sredstvima iz male privrede, švercom i preprodajom
droge, kao i novcem Albanaca koji žive u
inostranstvu. Novac je korišćen za nabavku oružja,
kako na crnom tržištu, tako i na otvorenom
međunarodnom tržištu i za podmirivanje troškova
obaveštajnih aktivnosti. Pripadnici specijalnih
snaga Kosova obučavani su, navodno, u dva logora
oružanih snaga Albanije, nedaleko od gradova Kukeš
i Tropoja. Kosovski Albanci ilegalno su
prebacivani u Albaniju negde u Prokletijama, na
području koje su jugoslovenski graničari teško
mogli da kontrolišu. Jedinice vojske Kosova bile
su organizovane u četiri puka, razmeštena na
području Kačanika, Prizrena, Prištine i Podujeva i
svaki puk je brojao oko 10.000 pripadnika,što je
iznosilo kupno 40.000 vojnika. 20
Iako je u januaru 1993. godine bilo nekoliko
stotina mladih kosovskih Albanaca koji su živeli u
vojnim kampovima u Labinotu i u regionu Kukeša i
Tropoje, na severu Albanije, izveštaj koji je
govorio o tome, implicirajući da kosovski Albanci
nameravaju da napuste svoj dotada pasivan stav,
izazvao je žučno reagovanje albanske vlade, čiji
je portparol, Gence Polo, na to ljutito odgovorio:
"Mi kategorički poričemo tvrdnje da se
specijalne snage Kosova obučavaju u logorima
albanskih oružanih snaga. Zapravo, bili bismo
20 A. Vasović, "Kosovo - napeto i naoru`ano za
sukob", Ratni izve{taj (War Report), januar 1993,
str. 19. Vidi tako|e ~lanak F. [mita (Schmidt)
Transition, 3. novembar 1995. u kome se govori o
name{tenim procesima Albancima optu`enim za
pripadnost "Minsitarstvu odbrane i general{tabu
Vojske Republike Kosovo".
242
veoma iznenađeni kad bi 'nekakve specijalne
snage Kosova' uopšte postojale. Pozivamo strane
novinare da dođu u Albaniju i vide da govorimo
istinu kad kažemo da albanska vlada i albanski
narod ne žele vojno rešenje krize na Kosovu,
niti se za to pripremaju".21
Albanskoj vladi je, u stvari, bilo mrsko da
prizna da njena armija ne bi bila u stanju da
ponudi nikakvu pomoć kosovskim Albancima. Zbog
višegodišnje nebrige, oružja i municije bilo je
veoma malo, a moral vojnika bio je na niskom
nivou.
U slučaju izbijanja sukoba, kosovski Albanci
planirali su da povuku svoje trupe u planine, duž
jugoslovensko-albanske granice, odakle bi
preduzimali gerilske napade i odbrambene akcije,
dok im zapadni saveznici, tačnije Amerikanci, ne
priteknu u pomoć. Kosovska armija tada bi
preduzela sveobuhvatne ofanzivne aktivnosti,
obezbeđujući kopnenu podršku za interventne snage.
Otpor srpskih paravojnih formacija bio bi, kako se
verovalo, slomljen zajedničkom akcijom kosovskih
Albanaca, redovnih oružanih snaga Albanije i
zapadnih saveznika. Svaki eventualni otpor
jugoslovenske armije bio bi savladan međunardonim
sanagama. Tako su se, barem, nadali.22 Nakon
Miloševićeve izborne pobede, u decembru prethodne
godine, predsednik Sjedinjenih Država, Džordž Buš,
je upozorio predsednika Srbije da ne dopusti da se
rat proširi na Kosovo, jer će "Sjedinjene Države,
21 Ratni izve{taj (War Report), februar/mart 1993,
str. 19. Vidi tako|e izve{taj Albanske telegrafske
agencije (ATA) od 13. decembra 1992, u kojem se
demantuju tvrdnje objavljene u "Tajmsu" 0d 9.
decembra 1992. da Albanija koncentri{e svoje vojne
snage na granici prema Kosovu.
22 Vasović, "Kosovo - napeto i naoru`ano za sukob",
str. 19.
243
u slučaju sukoba na Kosovu, izazvanog srpskom
akcijom, biti spremne da primene vojnu silu protiv
Srba na Kosovu i u samoj Srbiji".23
U međuvremenu, kosovski Albanci su još jednom
bojkotovali izbore koji su u krnjoj Jugoslaviji
održani januara 1994. godine, što je omogućilo,
ne samo Miloševićev ostanak na vlasti, već i izbor
ekstremnih srpskih nacionalista, kakav je
ozloglašeni Arkan, za poslanike na Kosovu.
(Albanci koji žive na jugu Srbije učestvovali su,
međutim, na izborima). Od 24 poslanika koliko je
birano sa Kosova, njih 21 bilo je iz redova
vladajuće Socijalističke partije, dvoje iz Srpske
radikalne stranke ultranacionaliste Vojislava
[ešelja i samo jedan iz demokratske opozicije,
DEPOS-a. Ti poslanici predstavljali su izbor Srba,
pošto su Albanci bojkotovali izbore. Muslimani,
kojih ima oko 60.000, osnovali su sopstvenu
partiju, Stranku demokratske akcije (SDA) koja,
takođe, nije učestvovala na izborima, kao što nije
ni Turska nacionalna partija koja predstavlja
tursku manjinu od otprilike 12.000 ljudi.24 Na
izvestan način je paradoksalno što je albanski
bojkot prethodnih višepartijskih izbora u Srbiji,
1990., 1992. i 1993. godine, zapravo ojačao vlast
vodećih partija u Srbiji. To uporno odbijanje
kosovskih Albanaca da učestvuju u izbornom procesu
izazvalo je razočaranje među međunarodnim
posmatračima koji su verovali da problem Kosova ne
može biti rešen bez jačanja demokratskih
institucija u Srbiji, odnosno bez političkog
učešća albanskog dela stanovništva u političkom
životu Srbije i Savezne Republike Jugoslavije.
23 "Njujork tajms" (New York Times), 28. decembar
1992. 24 I. Beri{a (Berisha), "Pri{tinska vladavina jedne
partije", Ratni izve{taj (War Report), februar
1994, str.12.
244
Na izborima održanim 1992. godine,
Socijalistička partija Srbije (SPS) dobila je 13
mandata u izbornoj jedinici Priština i to sa
42.396 glasova; Srpska radikalna stranka (SRS)
dobila je pet mandata, sa 18.735 glasova, i tako
redom. Situacija se ponovila i na izborima
održanim u decembru 1993. godine, kada je
vladajuća SPS na Kosovu osvojila ukupno 21 mandat
(SRS je dobila dva, a koalicija opozicionih
partija, DEPOS, jedno mesto). Iako su neki
istaknuti albanski intelektualci sa Kosova, među
kojima i [keljzen Malići, pojedinačno pozivali
Albance da izađu na izbore u Srbiji, samo su dve
albanske partije izvan Kosova (Partija demokratske
akcije i Demokratska partija Albanaca) izašle na
izbore i osvojile dva mandata u Skupštini Srbije.
Da su kosovski Albanci koristili svoje izborno
pravo i na republičkim i na saveznim izborima,
mogli su računati na osvajanje vlasti u 24 od 29
opština u Pokrajini i na najmanje 24 mesta u
republičkoj Skupštini, kao i na 12 mesta u
saveznoj Skupštini. S obzirom na to da bi, u tom
slučaju, veće srpske partije izgubile odgovarajući
broj mandata, učešće Albanaca na izborima bi
znatno izmenilo postojeću političku ravnotežu u
zemlji,25 ali, kao što je već rečeno, DSK nije
imao nikakvu želju da doprinese procesu
demokratizacije u Srbiji. Iskustvo srpske
represije i pogoršanje odnosa izmedju dveju
zajednica samo je učvrstilo rešenost Albanaca da
ne treba da se bore samo za ljudska prava
pojedinca, a to je mnoge navelo na zaključak da
Albanci neće odustati od svojih zahteva u pogledu
teritorijalnih prava. Osim toga, ni sama Srbija
nije bila imuna na sukob. Sve dok Albanci
bojkotuju svake izbore, demokratizacija Srbije -
25 P. Simić, "Problem Kosova i Metohije", str.14.
245
što je, po mnogim mišljenjima, bio preduslov bilo
kakvog rešenja - biće zaustavljana. 26
Sve veće podele u redovima kosovskih Albanaca
Tokom čitave 1994. godine, većina međunarodnih
posmatrača prilika na Kosovu verovala je da će
Kosovo nesumnjivo buknuti, ukoliko ne dođe do
izvesnog popuštanja u stepenu represije. Bilo je
uvreženo mišljenje da su Rugovina politika
miroljubivog otpora i paralelna vlada omogućili
Srbima da uspešno kontrolišu Kosovo i podstiču
iseljavanje kosovskih Albanaca nasilnim
sredstvima, zahvaljujući čemu je situacija bila
sasvim stabilna. Dok se Rugova, vodeći svoju
politiku, s jedne strane, uzdao da će međunarodna
zajednica umeti da ceni pravednost albanskog
pitanja na Kosovu, ta politika, sa druge strane,
nije uspela da izmeni sutuaciju, što je dovelo do
sve većih napetosti, kako unutar DSK, tako i u
drugim manjim partijama, a posebno u Seljačkoj
partiji i u liberalima. U jesen 1994. godine,
raskol između tvrde linije, koja se zalagala za
potpunu nezavisnost Kosova, i umerenjaka, koji su
zagovarali autonomiju unutar nove Jugoslavije,
počeo je da se širi. Bio je to prvi javni sukob
unutar DSK od njegovog osnivanja, a prouzrokovali
su ga kosovski Albanci koji su se sve više
protivili dominaciji DSK u lokalnoj vlasti. Podela
između umerenjaka i "nezavisnjaka", ne samo na
Kosovu, već i širom dijaspore, posebno u SAD,
[vajcarskoj i Nemačkoj, počela je da biva jača
nakon ostavke nekolicine vodećih umerenjaka na
članstvo u DSK, u oktobru 1994. godine.
To se najbolje moglo uočiti u Tirani, gde je
Anton Kolaj, potpredsednik DSK, koji je preuzeo
ambasadu Kosova, oštro kritikovao kosovskog
26 Vudvord (Woodward),Balkan Tragedy, str. 341.
246
premijera, Bujara Bukošija, zbog toga što je bio
spreman da prihvati autonomiju. Tvrdeći da Bukoši
nema mandat da govori u ime većine kosovskih
Albanaca, i delujući, kao što i jeste, iz svog
skrovišta u jednom selu kod [tutgarta, Kolaj je
sklonio sa položaja Bukošijevog predstavnika u
Tirani, Skendera Zogaja. Kolaj je, takođe, napao
Bukošijevu organizaciju u Tirani zbog lošeg
vođenja politike i moguće pronevere kosovskih
sredstava. Bukošijevi ljudi su, naravno,
demantovali ove tvrdnje, ali je većina rukovodstva
kosovskih Albanca u dijaspori stala na Kolajevu
stranu. Situacija je postala napeta, a probudjeni
strah i sumnjičavost stvorili su zid ćutanja u
svim ispostavama DSK, jer je članstvo požurilo da
se opredeli za jednu, ili za drugu stranu.
Kosovski Albanci bivali su sve spremniji za
promene u rukovodstvu, a ljudi kao što su [keljzen
Malići, Veton Suroi, Mahmut Bakali (bivši
komunistički funkcioner) i Fehmi Agani dobijali su
sve veću podršku. Spominjanje autonomije na Kosovu
i dalje je predstavljalo političko samoubistvo,
ali je glavno pitanje tada postalo stanje u samoj
Albaniji. Zavladalo je nezadovoljstvo zbog
najnovije promene politike Salija Beirše kojom je
i on, pod pritiskom SAD, prihavtio ideju
autonomije za Kosovo. Beriša se, kao i Ramiz
Aljija pre njega, u više navrata zalagao za
prestanak kršenja ljudskih prava albanskog
stanovništva, ali se uzdržao od zahetva za bilo
kakvu izmenu međunarodnih granica.
Iako su Rugova i Bukoši javno morali da slede
Berišinu liniju, usledilo je burno razdoblje
"leteće diplomatije" u korist rukovodstva
kosovskih Albanaca, 24. oktobra Adem Demaći je
posetio organizacije za zaštitu ljudskih prava u
[vajvcarskoj, a 2. novembra, Ibrahim Rugova je u
@enevi razgovarao sa kopredsednicima Međunarodne
konferencije o bivšoj Jugoslaviji, lordom Dejvidom
Ovenom i Torvaldom Stoltenbergom. Rugova je
247
kopredsednike upoznao sa albanskim stavovima u
vezi sa rešenjem kosovskog problema: "Nezavisno i
neutralno Kosovo, otvoreno, kako prema Albaniji,
tako i prema Srbiji, predstavlja optimalno rešenje
za sve u regionu". Na ovo su Oven i Stoltenberg
dali sada obavezujući odgovor da međunarodna
zajednica nije zanemarila pitanje Kosova i da gaji
simpatije prema nenasilnoj politici koju vode
kosovski Albanci.27 Sve što su Oven i Stoltenberg
mogli da ponude Rugovi bilo je, još jednom, da će
biti započet dijalog o pitanju obrazovanja.
Naredne nedelje, Rugova je otišao u Holandiju i
Belgiju gde se sastao sa organizacijama za ljudska
prava, dok su dvojica poslanika DSK u Skupštini
posetili Ministarstvo spoljnih poslova Kanade.
Rugova se, 22. novembra, u Bernu sastao sa
švajcarskim ministrom spoljnih poslova, a početkom
decembra otišao je u Sjedinjene Države na
razgovore sa najvišim zvaničnicima. Sredinom
decembra ponovo je bio u Bonu, gde je razgovarao
sa Klausom Kinkelom, nemačkim ministrom spoljnih
poslova. U svim ovim susretima kosovskim Albancima
obećavano je jedno te isto - podrška za nastavak
njihove miroljubive borbe i posredovanje u
eventualnom dijalogu sa Beogradom.
U to vreme, političkim životom kosovskih
Albanaca potpuno dominira DSK, dok su manje
političke partije bile marginalizovane. Rešavanje
pitanja kao što su ekonomski razvoj i socijalni
problemi bilo je odloženo do postizanja rešenja
glavnog pitanja, oslobađanja od srpske kolonijalne
dominacije. Moglo bi se tvrditi da DSK nije bio
isključivi krivac za odsustvo političke
konkurencije. Kosovska demokratska unija, na
primer, izbegavala je saradnju sa drugim manjim
partijama kao nekorisnu. Ipak, DSK je činio sve
što može da marginalizuje druge političke partije.
Kao ustupak preživlajvanju nekih manjih partija
27 Bilten Ministarstva informacija..., br. 194, 7 novembar 1994
248
DSK je pristao da učestvuje u osnivanju Saveta
političkih partija Kosova (SPPK) koji je trebalo
da olakša koordinaciju među političkim partijama
radi stvaranja pokreta za nacionalno oslobođenje.
DSK je, međutim, iskoristio Savet za svoje
sopstvene ciljeve, a posebno da zadobije inostranu
podršku za svoj sopstveni program, sprečavajući
tako pojavu nacionalnog pokreta zasnovanog na
jednoj demokratskijoj osnovi.28 Sada je već
postajalo sve očiglednije da DSK nema jasnu
strategiju, osim bojkotovanja zvaničnih
institucija i svih izbornih procesa i nade da će
ga međunarodna zajednica, možda, nagradititi
priznavanjem.
Kako se rat u Bosni i Hercegovini nastavljao,
spoljne sile su bile sve sklonije stavu da je
republika državni entitet. Prema tome, Kosovo je
bilo integralni deo Srbije i pod njenom
unutrašnjom jurisdikcijom. Međunarodna zajednica
insistirala je na teritorijalnom integritetu Bosne
iz dva razloga. Prvo, da bi se očuvali bezbednost
i stabilnost Evrope zaštitom helsinških normi o
postojećim granicama i drugo, zbog obuzdavanja.
Naime, ako bi se dopustila podela Bosne i
Hercegovine, stvorilo bi se pogodno tle za domino
efekat i uvećala verovatnoća da bukne rat na
susednim područjima. Da su bosanski Srbi, na
primer, mogli da stvore nacionalnu državu, a
međunarodni pregovarači da priznaju taj princip,
koliko bi legitimne bile Miloševićeve tvrdnje da
su Kosovo i Vojvodina delovi Srbije? Koji bi
princip zauzdao radikalne snage na obe strane
nacionalnog sukoba, i na jednom i drugom području,
da ne počnu da ratuju (Srbi za republičke granice
a Albanaci i Mađari za nezavisnost)?29 Tako je
28 Beri{a, "Pri{tinska vladavina jedne partije",
str.12.
29 Vudvord (Woodward), Balkan Tragedy, str. 330.
249
Rugova, kao i Beriša, bio prinuđen na taktičko
povlačenje prihvatanjem balkanske realnosti. Od
tog trenutka, DSK se oglašava u vidu vrlo
slabačke borbe za ljudska prava zaodevene u ruho
političke borbe. I taj lagani, ali stalni porast
nezadovoljstva Rugovinom politikom doveo je dotle
da sve veći broj mladih kosovskih Albanaca počne
da razmišlja o nasilnom rešenju.
Kako su meseci prolazili, napetost na Kosovu je
sve više rasla. Situacija je postala posebno
osetljiva u avgustu 1995. godine, kada je, posle
nasilne reintegracije Krajine, u Srbiju stiglo oko
200.000 Srba iz Hrvatske. Iako je na hiljade tih
izbeglica poslato na Kosovo, većina mladih
muškaraca gotovo odmah se vratila u Srbiju, a
tamo su ostali samo žene, deca i stari. Zvanični
argument za slanje izbeglica na Kosovo, umesto na
velika nenaseljena područja na jugu Srbije, glasio
je da bi naseljavanje izbeglica iz Krajine
poboljšalo nacionalnu strukturu Kosova (na kome su
u to vreme samo 6 odsto stanovništva činili Srbi)
i da bi ta ravnoteža pomogla da se izbegnu moguća
buduća nacionalna sukobljavanja. Početkom oktobra
1995. godine, broj srpskih izbeglica iz Krajine
koje su se smestile na Kosovu i u Vojvodini
dostigao je 16.000. Uprkos tome što se DSK bunio,
tvrdeći da Beograd pokušava da izmeni etničku
ravnotežu Kosova i da se okreće svojoj međuratnoj
politici podsticanja naseljavanja Srba i
Crnogoraca na Kosovu, dolazak relativno malog
broja Srba nije mogao imati većeg uticaja na
ukupnu demografsku superiornost Albanaca. Ali,
mogućnosti da se bude primljeno još izbeglica bile
su praktično iscrpljene, jer Srbi iz Krajine nisu
bili prvi došljaci sa strane. Mnogi došljaci na
Kosovu bili su, u stvari, Albanci. Te izbeglice,
koje su stigle u prvom talasu naseljavanja, koji
je započeo 1991. godine, bili su uglavnom albanski
i muslimanski povratnici - Albanci i Muslimani,
rodom sa Kosova, koji su pedesetih i šezdesetih
250
godina otišli u Sloveniju i Hrvatsku iz ekonomskih
razloga. Oni su se vratili na početku rata, 1991.
godine, a primile su ih njihove porodice. Oni nisu
mogli steći izbeglički status, pošto je jedan od
najvažnijih uslova za sticanje statusa izbeglice
mesto rođenja. Pošto su ti ljudi bili rođeni na
Kosovu nisu mogli biti smatrani izbeglicama i zato
nisu dobijali humanitarnu pomoć.
Prema rečima Ružice Simić, sekretara Crvenog
krsta Kosova, broj "novih" izbeglica (onih iz
Krajine) bio je između 6.000 i 7.000. Na Kosovu
je, takođe, bilo i oko 4.000 registrovanih srpskih
izbeglica iz Bosne koji su došli još ranije. Još
tokom leta 1992. godine, na Kosovu se smestilo
nekoliko stotina srpskih izbeglica, tačnije, 700
njih, u vikendice u naselju "Pishat e Decan",
nedaleko od Dečana. Pored izbeglica, glavni
korisnici konfiskovane albanske zemlje i kuća u to
vreme bili su srpski vojnici. Velike površine
zemlje konfiskovane su u Globočici (deo Kačanika,
kod makedonske granice), posebno u Džemajl Zeki
(Xhemajl), gde je armija počela da gradi vojna
postrojenja i u Ponošecu, uz albansku granicu, gde
su bili smešteni rezervisti srpske vojske.30 Među
izbeglicama je bilo mnogo hroničnih bolesnika,
zbog čega je stopa smrtnosti bila visoka, a još
veći broj smrtnih slučajeva očekivao se tokom zime
koja je, za razliku od umerene klime u Krajini, na
Kosovu veoma oštra. Crveni krst je ulagao velike
napore da spreči humanitarnu katastrofu, a priloge
u hrani i odeći donosili su i pojedinci, nudeći
izbeglicama i smeštaj.31 Uprkos realnom strahu od
agresivnih reakcija na dolazak izbeglica na
30 Otpu{tanja i etni~ko ~i{ćenje na Kosovu,
Me|unarodna konfederacija slobodnih sindikata,
Brisel, oktobar 1995, str.6.
31 Izve{taj o Kosovu Humanitarne kancelarije EU,
ECHO, Beograd, 9.-30. avgust 1995, str.1-12.
251
području Prizrena, srpska i albanska zajednica
pokazale su, naizgled, izvesnu solidarnost, možda
delom i zbog relativno kosmopolitskog sastava, a
time i trpeljivosti, Prizrena u poređenju sa
drugim kosovskim gradovima. Državna preduzeća,
privatne firme i privatni dsarodavci donosili su
hranu i odeću, što su činili i pripadnici albanske
zajednice koji su na poklon nudili hranu i novac.
Nekoliko Albanaca ponudilo je i da primi izbeglice
u svoje kuće, a jedan od njih poželeo je čak da
jednoj izbegličkoj porodici da pet hektara zemlje. 32
U međuvremenu, zbog svoje neodlučnosti i
oklevanja, međunarodna zajednica beležila je tužne
neuspehe u nastojanjima da okonča krvoproliće u
Bosni i Hercegovini. Albanci ,kao nacija, bili su
uznemireni zbog nesposobnosti sveta da, ne samo
zaustavi rat, već i da pozove Beograd na
odgovornost zbog kršenja ljudskih prava. Iako su
kosovski Albanci uporno nastojali da
internacionalizuju svoj problem, nakon početne
podrške iz inostranstva prižene albanskom
nacionalnom pokretu na Kosovu, međunarodna
zajednica je promenila stav i zauzela stanovište
da bi svaki pokušaj nasilnog ocepljenj Pokrajine
iz Srbije i ostatka Jugoslavije nesumnjivo
proširio sukobe, prvo na susednu Makedoniju
(početkom devedesetih došlo je do jačanja
albanskih političkih partija u pograničnom
području), a onda i na druge, susedne zemlje.
Imajući to na umu, predsednik Milošević je u prvu
posetu Kosovu, tri godine posle one od 20. jula
1995. godine, došao sa rečima pomirenja. On je
izrazio uverenje da će Kosovo postati "region
uzajamnog razumevanja, saradnje i koegzistencije".
To nije predstavljalo znak njegovog čudesnog
preobraženja iz jastreba u goluba, već je taj
32 Ibid., str.12-19.
252
njegov poslednji potez bio povučen iz potrebe da
se predstavi kao ozbiljan član međunarodne
zajednice, sposoban da podrži mirovni proces u
Bosni. Tokom njegove posete, postalo je očigledno
da Socijalistička partija Srbije nije iskrena u
svojoj rešenosti da pregovara sa kosovskim
Albancima i da je razumevanje između Rugove i
Miloševića gotovo nemoguće. Na mitingu u
Mitrovici, Milošević je jasno pokazao da namerava
da zabije klin između kosovskih Albanaca i
njihovog političkog rukovodstva, zalažući se za
politiku "nacionalne jednakosti" u kojoj će "svi
građani biti jednaki". On je zatražio od Albanaca
da odbace svoje političke vodje i da prigrle
srpsku upravu. Dok je bio u poseti metalskom
kombinatu "Trepča", on je izrazio "duboko
zadovoljstvo" zbog povratka na posao oko 1.200
Albanaca koji su bojkotovali fabriku od ukidanja
autonomije, 1989. godine.33
U oktobru je u međunarodnoj zajednici zvaladalo
opšti optimizam jer je bila uverena da se rat u
bivšoj Jugoslaviji primiče kraju. Vodje kosovskih
Albanaca nadale su se, takođe, da će i status
Kosova biti rešen u okviru sveobuhvatnog mirovnog
rešenja za bivšu Jugoslaviju, ali će u tome
doživeti teško razočaranje: međunarodna zajednica
morala je da odustane od svake nade da će se naći
rešenje kosovske krize, kako bi zadobila podršku
Beograda za sprovođenje mirovnog sporazuma za
Bosnu. Kada je, u Dejtonu, takav sporazum
postignut, međunarodna zajednica je ostala
privržena opredelenju za rešavanje srpsko-
albanskih odnosa na Kosovu u okviru Srbije i krnje
Jugoslavije.34 U Dejtonu, gde je konačno
postignuto mirovno rešenje za Bosnu, bosanski Srbi
33 F.Schmidt, Strategic Reconciliation in Kosovo,
"Transition", 25. avgust 1995, str.19.
34 P. Simić, "Problem Kosova i Metohije", str. 5.
253
dobili su sopstvenu republiku unutar Federacije
Bosne i Hercegovine, a ukidanje sankcija
Ujedinjenih nacija protiv Srbije i Crne Gore nije
uslovljeno rešenjem kosovskog problema koji treba
tretirati kao problem autonomije i ljudskih prava.
O nezavisnosti Kosova nije bilo ni pomena.35
Tako su kosovski Albanci bili, ne samo
iznenađeni, već i gorko razočarani ishodom
Dejtonskog sporazuma u kojem nije bilo posebnog
spominjanja Kosova, izuzev saglasnosti Saveta
bezbednosti UN da zadrži "spoljni zid" sankcija
dok Beograd ne počne ozbiljno da se bavi kosovskim
pitanjem. Sada je svima već postalo jasno da će,
sve dok na Kosovu naizgled vlada relativni mir,
međunarodna zajednica izbegavati da sugeriše bilo
kakve suštinske promene. Osećaj kosovskih Albanaca
da su izdati dostigao je vrhunac kada se
predsednik Albanije Sali Beriša priklonio zapadnim
kolegama, podržavši rešavanje albanskog pitanja
unutar Srbije. Beriša, koga su u to vreme UN i
NATO veoma hvalili zbog njegove uzdržanosti u vezi
sa albanskim nacionalnim pitanjem, zalagao se sada
za razgovore između lokalnog rukovodstva kosovskih
Albanaca i Beograda. Opredelenje se za nenasilni
otpor, rukovodstvu kosovskih Albanaca nije,
međutim, donelo nikakvu korist. Naprotiv,
pretrpeli su poniženje, a njihov narod je postajao
sve očajniji.
Izjava kosovskog "premijera", Bujara Bukošija,
od 31. oktobra 1995. godine bila je zlokobno
upozoravajuća: "Neka se zna da je upravo na Kosovu
sve počelo i da je perspektiva uistinu sumorna,
ako se našem pitanju ne posveti dužna pažnja i
duboko razumevaje praćeni intenzivnim
mejdunarodnim pritiskom na Beograd". On je dodao:
"S tim u vezi, stav vlade Republike Kosovo je
sledeći: Prvo, iako pozdravljamo dobru volju
35 Kosotovicova,Parallel Worlds, str.56-7.
254
koja stoji iza usvojene odluke da Kosovo bude
uslov za reintegraciju Beograda, vlada
Republike ipak smatra da, zbog dosadašnjih
iskustava i sadašnjih okolnosti, autonomija za
Kosovo ne predstavlja pravedno i trajno rešenje
i stoga neće biti prihvaćena. U tom kontekstu,
vlada podvlači svoj stav da će je obavezivati
samo izražena volja stanovnika Kosova za
nezavisnom republikom i da će raditi samo na
ispunjenju tog cilja. Ministri EU obavezali su
se 'na poštovanje međunarodno priznatih granica
Savezne Republike Jugoslavije'. Vlada Kosova
smatra da ni samoproglašena 'Savezna Republika
Jugoslavija" ni njene granice nisu međunarodno
priznate. Mi odlučno držimo da je volja naroda
ovog regiona ono što treba da da oblik
granicama preostalih teritorija bivše
Jugoslavije i tek onda će svet biti u poziciji
da prizna ili da blagoslovi realnost. Kosovo sa
svojim definisanim granicama predstavlja
realnost koju treba priznati. [to pre ta
realnost bude shavćena, to bolje".
Bio je to ton sve ljućeg rukovodstva kosovskih
Albanaca. Krajem 1995. godine, potezi koji su
vodili odbacivanju Rugovinog pristupa počeli su da
dobijaju na snazi velkikim govorima Adema Demaćija
i opširnim intervjuom Redžepa ]osje u magazinu
"Intervista". I jedan i drugi su jasno izrazili
stav, koji je sada delila većina kosovskih
Albanaca, da Rugovina politika za pet godina nije
ništa postigla. Rukovodstvo DSK optuženo je da je
nefleksibilno i da je nanelo štetu kosovskoj
stvari, dok je na uporne Rugovine tvrdnje da
međunarodna zajednica "čvrstom rukom" rešava
pitanje Kosova počelo da se gleda kao na potpune
laži.
255
top related