prinove u knjižnici dazg-a u travnju...
Post on 30-Jul-2020
2 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Prinove u knjižnici DAZG-a u travnju 2016.
1.
Žarko Maretić : STROSSMAYER-MILINOVIĆ: njihov zajednički rad na
uniji
Jezik izdanja: hrvatski
Godina izdanja: 2010
Broj stranica: 185
Uvez: Tvrdi uvez
Format: 21 cm
ISBN: 978-953-6497-53-9
Izdavač: BIAKOVA
Država: Hrvatska
Redovna cijena: 110,00 kn
Dar izdavača
Opis Autor započinje knjigu kratkim povijesnim pregledom unionističkog pokreta kod Slavena u 19.
stoljeću, te zatim prikazuje ulogu Strossmayera u tom pokretu. Nakon toga slijedi prikaz Milinovićeva
života i rad, te njegove aktivne suradnje sa Srtossmayerom. Autor također piše o Milinovićevim planovima
s Crnom Gorom, te zašto ti planovi nisu nikada ostvareni. Knjiga završava učincima Strossmayerova i
Milinovićeva rada.
2.
Mladenka HAMMER:
Prof. Tugomil Ujčić: život, djelo, knjižnica (2015.)
Kategorija: Arhiva izložbi
O izložbi:
Tugomil Ujčić je profesor, pjesnik i dramatičar, inače Pazinac. Arhiv mu je priredio
izložbu jer je on poklonio Arhivu 3600 svezaka vrijednih knjiga i časopisa. U katalogu se
uglavnom analizira njegova pozeija te jedna drama. Autorica ocjenjuje Ujčića, uza sve
njegove nedostatke, dobrim piscem. (Mladenka Hammer, viša knjižničarka)
Dvadesetu obljetnicu smrti jednog od najpoznatijih Pazinaca, pjesnika i profesora
Tugomila Ujčića, Državni arhiv u Pazinu obilježio je izložbom i objavljivanjem kataloga u
kojemu je prvi put pregledno prikazan i vrednovan njegov književni i publicistički rad. Na
otvorenju izložbe, koju su interpretacijom Ujčićeve poezije oplemenile pazinske
srednjoškolke, ravnatelj Državnog arhiva u Pazinu Elvis Orbanić naglasio je da je Tugomil
Ujčić svoje stvaralaštvo posvetio čakavskome prostoru voljene Pazinštine i Istre, a bio je i
veliki prijatelj Arhiva, poklonivši ovoj ustanovi čitavu svoju knjižnicu s ukupno 3.600
svezaka knjiga i časopisa, među kojima su i 184 stare knjige tiskane prije 1835. godine. Ova
se izložba zato i zove "Prof. Tugomil Ujčić: život, djelo, knjižnica", a autorica izložbe i
kataloga Mladenka Hammer za Ujčića je kazala da je on "zaslužni Istranin, napose zaslužni
Pazinac", koji je svome gradu posvetio više svojih knjiga. Uzvanike je upoznala sa životom
Tugomila Ujčića, rođenoga 1906. godine u Pazinu. Godine 1919. Ujčić pred talijanskom
okupacijom Istre odlazi u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju, školovanje nastavlja u Karlovcu,
a studij u Beogradu uz pomoć tadašnjeg beogradskog nadbiskupa, također Pazinca, Josipa
Antuna Ujčića, a nakon završetka fakulteta radi kao nastavnik u više mjesta u Srbiji, sve do
Kragujevca gdje je 1941. svjedočio njemačkome strijeljanju 7.000 ljudi među kojima je bilo
i 300 učenika i profesora. Kragujevačka tragedija ostavila je na njega dubok trag pa joj je
posvetio i dvije svoje knjige. U Istru se vraća po odmah oslobođenju, narednih 16 godina
predaje hrvatski jezik i književnost u obnovljenoj pazinskoj Gimnaziji, zatim dvije godine
predaje na pulskoj Pedagoškoj akademiji, a od 1964. godine kada je umirovljen sve do smrti
1995. godine živi i stvara u rodnom Pazinu. Tugomil Ujčić autor je 26 knjiga (neke od njih u
koautorstvu s bratom Vitomirom), a među njima je 11 zbirki pjesama, nekoliko drama, te niz
povijesno-publicističkih i nekoliko jezikoslovnih te pedagoških djela. (D. ŠIŠOVIĆ,
preuzeto s: http://www.glasistre.hr/vijesti/kultura/poticaj-za-vrednovanje-pjesnistva-
tugomila-ujcica-515389, 01.12.2015.)
3.
Ignacije Kajetan Buzetski: Duhovna vizitacija iz 1788. godine u Istri priredio doc. dr. sc. Elvis Orbanić
Knjiga „Ignacije Kajetan Buzetski: Duhovna vizitacija iz 1788. godine u Istri / Ignazio
Gaetano de Buset: Visita spirituale del 1788. nel teritorio dell Istria“, koju je priredio doc.
dr. sc. Elvis Orbanić, donosi tekst samog vizitatora Ignacija Kajetana Buzetskog i opis
njegove vizitacije koja se provela u proljeće i ljeto 1788. godine. U prilogu se nalazi popis
svih osoba koje se pojavljuju u tekstu, karta Pićanske biskupije i putanja samog vizitacijskog
čina. Knjiga je izdana u međunarodnoj suradnji s Associazione archivistica ecclesiastic iz
Vatikana na čijem je čelu mons. prof. dr. sc. Gaetano Zito.
„Profesionalni povjesničarima i proučavateljima lokalne povijesti sada se nudi
mogućnost za širenje njihovih spoznaja u odnosu na lik vizitatora, te u odnosu na mjesta
obuhvaćena vizitacijom i na povijesni kontekst u kojemu je ona provedena. Iz nje se može
dobiti obilje vijesti o sastavu crkvenih struktura tog područja i tog vremena“ kazao je mons.
Zito. Ovu knjigu od 277 stranica uredili su mons. prof. dr. sc. Gaetano Zito i prof. dr. sc.
Mirjana Matijević Sokol.
4.
5.
6.
7.
.
.
Le corbusier i hrvatska škola
arhitekture
Autor: Vedran Ivanković
Tijekom dvogodišnjeg rada u Fondaciji Le Corbusier u Parizu
autor otkriva nepoznatu korespondenciju Le Corbusiera i
hrvatskih arhitekata – protagonista hrvatske škole arhitekture.
Otvara nove teze i teme kompleksnih utjecaja internacionalnog
stila, imanentno najveće figure – Le Corbusiera – u hrvatskoj
arhitekturi te ih vješto stavlja u kontekst svjetskih tokova. (...)
Upoznajemo se s originalnim analizama djela naših arhitekata
u kontekstu utjecaja, zajedničkog rada, susreta i poznavanja Le
Corbusiera s Ernestom Weismannom, Jurjem Neidhardtom,
Vladimirom Turinom, Vladimirom Antolićem, Zvonimirom
Kavurićem, Božidarom Rašicom i Dragom Galićem.
Broj stranica: 288
Jezik: Hrvatski
Godina izdanja: 2016
Uvez: Tvrda
ISBN/EAN: 9789533381695
Mjere proizvoda: 25,8 x 19,5 cm
Izdavač: Europapress holding
Autor: Vedran Ivanković
Esejističko-znanstveni pristup, dopadljiv i čitak tekst, brojne arhitektonske i osobne
priče kojima se provlače arhitektonskourbanističke teze, poznate i manje poznate činjenice iz
života arhitekata i arhitektonskog stvaralaštva, vješto povezivanje mnoštva različitoga,
mnoge prvi put objavljene ilustracije te, prije svega, autorovo otkriće Le Corbusierovih
pisama upućenih hrvatskim arhitektima – čine sadržaj ove knjige koja se čita s velikim
zanimanjem.
Akademik Mladen Obad Šćitaroci
8.
Pavao Riter Vitezović:
VITA ET MARTYRIUM BEATI VLADIMIRI CROATIAE REGIS
ŽIVOT I MUČENIŠTVO HRVATSKOG KRALJA BLAŽENOG VLADIMIRA (1705.)
“Legenda o blaženom kralju Vladimiru († 22. svibnja 1015.) i njegovoj ženi Kosari
vjerojatno seže u XI. stoljeće, a prvi spomen o njoj imamo u djelu Grgura Barskog tzv. Popa
Dukljanina koji sredinom XII. stoljeća, „na molbu puka i klera dukljanske Crkve“, sa
slavenskog na latinski jezik prevodi djelo Regnum Sclavorum. Od tada je legenda o tom
vladaru dio historiografskog diskursa koji se bavi poviješću južnih Slavena i nalazimo je u
raspravama hrvatskih latinista.(…)
Pavao Ritter Vitezović, koji je svojim literarnim nadahnućem na hrvatskoj
književnopovijesnoj sceni dao velik doprinos, nije manje važnom smatrao hrvatsku
hagiografiju koja je do njegova doba, ako izuzmemo Šibenčanina Ivana Tomka Mrnavića,
bila dosta zanemarena i neistražena. Takvo je stanje potaknulo Vitezovića da se u većoj
mjeri počne baviti hagiografijom. On je poput drugih autora svoga vremena u duhu
baroknog slavizma veličao staru slavu naroda i njegove korijene često povezivao s
biblijskim motivima (Usp. Slamnig, 1970: 49). Vitezovićevo djelo Vita et martyrium B.
Vladimiri Croatiae regis jedno je od ukupno tri njegova hagiografska djela u kojem on
veliča nacionalnu povijest, no ujedno ističe kako djela takve tematike gube na važnosti, a
slavni junaci u narodu su sve manje poznati.(…)
Zanimljivo je da Vitezović, kako bi unaprijed otklonio svaku nedoumicu, već u
naslovu djela naziva Vladimira hrvatskim kraljem (Croatiae rex) i navodi kako su ga na
pisanje nagnala dva razloga: najprije što su život i mučeništvo bl. Vladimira, kralja Crvene
Hrvatske, potpuno nepoznati narodu Bijele Hrvatske, a zatim jer Vladimira štuje samo
Istočna Crkva. Iako Vitezović kao osnovicu koristi Barski rodoslov, to nikako ne znači da ga
je doslovce prepisao ili prepričao. On je, osim uočljive kompozicijske razlike i živopisnog
baroknog latinskog stila u događaje unio više dramatičnosti, postigao da ovo djelce zaista
možemo nazvati hagiografskom minijaturom. Početak radnje Vitezović smješta u IX.
stoljeće (Nonum a Christi nativitate ordiebatur saeculum) kad je Vladimir po smrti oca
Petrislava zasjeo na prijestolje kraljevstva Crvene Hrvatske. Vitezović često preuzima neka
locus communis koja se nalaze kod Grgura Barskog i Orbinija, primjerice o mudrosti i
svetosti Vladimirovoj. I dok navedeni autori odmah počinju prepričavati Samuilov napad na
Vladimirovo kraljevstvo, Vitezović se mjestimično zaustavlja donoseći lijepe književne
epizode o Vladimirovoj mudrosti i kraljevskoj naravi:
“Puer quidem aetate regni solium consedit; populos tamen senilis ingenii probitate
rexit. Genere namque fortunisque regalibus nobilissima in eo indoles et sapientia cum
pietate coniunctae adeo regno idoneum effecerant; ut nulla in ipso digna Principe virtus
desideraretur: neque regno dignior Princeps optari subditis potuisset. Pacem quoque
patriae fertilissimam restituisset: nisi affini tyrannide regno et vita simul ante diem privaretur” (Ritter Vitezović, 1705: 3).
“U dječačkoj dobi zasjeo je na kraljevsko prijestolje, no ipak je narodom vladao
razboritošću staračkog uma. S podrijetlom i kraljevskim bogatstvom u njemu su plemenitost
i mudrost bile toliko ujedinjene s blagošću da su ga učinile toliko prikladnim za kraljevstvo
te se u njemu samome ne bi očekivala nijedna krepost nedostojna kralja, niti su oni koji su
mu bili podređeni mogli zaželjeti vladara dostojnijeg za kraljevstvo. U domovini bi također
obnovio vrlo plodonosan mir da mu nisu okrutnom vlašću susjednih naroda bili oduzeti prije vremena život i kraljevstvo.”(…)
Vitezović je u svojoj knjižici prihvatio Vladimira i Kosaru kao povijesne ličnosti. On
ne dvoji o pouzdanosti te priče, nego ju zbog njene legendarnosti i drevnosti pokušava i
povijesno utemeljiti. O tome govori i činjenica da on želi Vladimirov svetački život uzdići
na jednu višu razinu: proglasiti ga hrvatskim svecem. (…) Sudeći po atribucijama kojima
Vitezović naziva Vladimira (rex Croatorum, pacificus dominator, princeps pientissimus,
divus princeps itd.) te pjesme, himna i molitve kojima dopunjuje njegov životopis, nameće
nam se pomisao da Vitezović Vladimirovoj hagiografiji pridaje povijesnu težinu. To
najjasnije uočavamo u himnu (hymnus) i molitvi (oratio) jer su te dvije komponente ovoga
djela i formalno i teološki sastavljene po uzoru na svetačka i mučenička slavlja. U nakani da
život bl. Vladimira uzdigne na još višu razinu Vitezović je nedvojbeno uspio.”(…)
(Petar Ušković Croata: Kralj Vladimir kao književni motiv u hrvatskoj latinističkoj tradiciji. Izvadci iz rasprave prevoditelja)
Hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac, pjesnik hrvatskih i latinskih stihova,
tiskar i nakladnik Pavao Ritter Vitezović rodio se u Senju 7. siječnja 1652. godine.
Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u rodnome gradu, a školovanje je nastavio na
Isusovačkome kolegiju u Zagrebu, gdje mu je nastavnik bio Juraj Habdelić. Godine 1670.
prekida školovanje i odlazi u Rim. Od 1676. do 1677. godine boravio je u dvorcu
Bogenšpergu u Kranjskoj, u kojem je živio i djelovao slovenski polihistor Janez Vajkard
Valvasor, koji ga je uputio u tiskarsko i bakrorezačko umijeće, a pod čijim utjecajem počinje
proučavati povijest i zemljopis. Još za života stekao je glas najučenijega čovjeka u
Hrvatskoj.
9.
Tomislav Zorko:
PROSTITUCIJA U ZAGREBU U PRVOJ POLOVICI XX. STOLJEĆA : (do
početka Drugog svjetskog rata)
Jezik izdanja: hrvatski ISBN: 978-953-6497-79-9
Godina izdanja: 2013 Izdavač: BIAKOVA
Broj stranica: 111 Država: Hrvatska
Uvez: Tvrdi uvez Redovna cijena: 84,00 kn
Format: 21 cm Dar izdavača
Prostitucija je velik moralni, društveni, socijalni, ekonomski i zdravstveni problem.
Do 1922. godine u Zagrebu prostitucija je bila dozvoljena u javnim kućama. Rad javnih kuća
regulirao je propis (Bludilišni pravilnik) iz 1899. Zagrebačko redarstvo donijelo je 24. rujna
1922. Odredbu o nadzoru nad prostitucijom na području grada. Tim propisom javne kuće
bile su ukinute. Djevojke i žene koje su se bavile prostitucijom dobile su status javno
tolerirane prostitutke i morale su se upisati u poseban očevidnik koji je vodilo redarstvo.
Zakonom o suzbijanju spolnih bolesti 1934. godine prostitucija je u Kraljevini Jugoslaviji
ukinuta. Do kraja rujna 1934. u Zagrebu je ukinuta legalna prostitucija. Iza 1934. godine
prostitucija nije nestala nego se prebacila u sferu ilegale.
10.
Krešimir Galović:
Viktor Kovačić: otac hrvatske moderne arhitekture
ISBN: 9789533381459
Biblioteka: Hrvatska moderna
Izdavač: EPH Media
Godina: 2015.
Uvez: tvrdi
Jezik: hrvatski
Broj stranica: 200
Cijena: 149,00 kn
Monografiju "Viktor Kovačić - Otac hrvatske moderne arhitekture" (196 str.) objavio
je zagrebački nakladnik Jutarnji list. Podijeljena je na tri poglavlja u kojima autor piše o
životu i djelu Viktora Kovačića, najvažnijim ostvarenjima te neostvarenim vizijama i
projektima.
Prvi je to sustavni pogled na život i djelo arhitekta koji je iza sebe ostavio izvanredan
graditeljski opus i neke od najljepših građevina u Zagrebu. Ujedno je i prvi naslov u novoj
biblioteci Jutarnjeg lista pod nazivom Hrvatska moderna, koja se bavi razdobljem u kojemu
su hrvatski arhitekti svojim ostvarenjima stajali uz bok svjetskim dosezima arhitektonske
struke. Monografija o Kovačiću bogato je ilustrirana fotografijama, Kovačićevim crtežima,
skicama, nacrtima te drugim dokumentima vremena.
Palača burze
Palača zagrebačke Burze otvorena je 18. lipnja 1927. godine. Njezinu je gradnju 1923.
nakon osvojene prve nagrade na natječaju, započeo Viktor Kovačić, otac moderne hrvatske
arhitekture, a građevinu je nakon njegove smrti dovršio njegov dugogodišnji suradnik Hugo
Erlich. Klasični elementi na pročeljima poput jonskih stupova, prozorskih zabata s volutama
povezani su u slobodnoj plastičnoj interpretaciji sa strogim kubusom zgrade u skladnu i
reprezentativnu cjelinu, dok je u unutrašnjosti, između dvaju krakova građevine, smještena
burzovna dvorana nadsvođena visokom kupolom. Pročelja su izvedena od bijeloga bračkog
kamena. Zgrada Burze upisana je kao spomenik nulte kategorije u Registar spomenika
kulture.
Uz palaču Burze, trokatnica Frank (1912. – 1913.) na uglu Mažuranićeva trga i
Hebrangove ulice na temu firentinskoga palazza, crkva sv. Blaža s građevnim oblicima
Bizanta (1909. – 1913.), suvremeno utemeljene zgrade palače Slaveks (1920.) na Svačićevu
trgu i Eksploatacije (1922.) na Trgu hrvatskih velikana, kao i projekti regulacije Kaptola
(1908. – 1910.) i Rokova perivoja (1909.), najvažnija su djela Viktora Kovačića kojima je
utjecao na razvitak moderne arhitekture u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća.
Najamna uglovnica dr.Ede Franka
Crkva Svetog Blaža s prvom armiranobetonskom kupolom na svijetu
Viktor Kovačić rođen je 28. srpnja 1874. godine u Ločkoj Vasi kraj Huma na Sutli.
Djetinjstvo je proveo kod strica u Grazu gdje je završio Obrtnu školu i izučio zidarski zanat.
Nakon povratka u Zagreb radio je u ateljeima Gjure Carneluttija i Kune Weidmanna te
Hermanna Bolléa. Dobivši vladinu stipendiju, odlazi 1896. godine u Beč i upisuje se na
Specijalnu školu za arhitekturu na bečkoj Akademiji koju vodi istaknuti predstavnik
modernoga pokreta Otto Wagner. Nakon povratka u Zagreb 1899. godine otvorio je privatni
atelje te se priklonio skupini buntovnih umjetnika okupljenih oko Bukovca.
U svojem programskom tekstu Moderna arhitektura odbacuje lažnost historicizma i traži
da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i novim zahtjevima udobnosti, ali
ujedno ističe i potrebu prihvaćanja pozitivnih vrijednosti baštine.
Snažno je utjecao i na razvoj domaćeg građevinskog obrta, kao i na urbanistička pitanja i
pitanja spomeničke zaštite. Objavljivao niz kritičkih tekstova (u časopisu Život objavljuje
programatsku raspravu Moderna arhitektura). Svojim tezama i istupima u javnosti Kovačić
je uzdrmao arhitektonsku scenu svoga doba te stvorio brojne neprijatelje. Prijateljevao je i s
Adolfom Loosom, vodio zajednički atelier s Hugom Ehrlichom, a 1906. osnovao je Klub
hrvatskih arhitekata (s Bastlom, Ivekovićen, Ehrlichom i Schönom).
Krešimir Galović rodio se 1966. u Osijeku. Povjesničar je umjetnosti te autor i suautor
niza knjiga s područja povijesti arhitekture
11.
prof. dr. sc. Tihomir Jukić,
zn. novakinja Mojca Smode Cvitanović:
Zagreb Gradski projekti
Društvao arhitekata Zagreba u suradnji s Gradskim uredom za strategijsko
planiranje i razvoj grada organizirao je prezentaciju studije Gradski projekti, autora
prof.dr.sc. Tihomira Jukića i zn. nov. Mojca Smode Cvitanović. Studija je izrađena za
potrebe Zagrebplana, strateškog razvojnog dokumenta za Grad Zagreb.
Predstavljen je pojam gradskog projekta, kako je danas određen planskom
dokumentacijom Grada Zagreba i kako se provodi u praksi, s obzirom na činjenicu
udruživanja gradskih i privatnih interesa.
Naglašena je i važnost odabira gradskih projekata, jasno određenje kriterija za pojedine
dijelove grada koji se izdvajaju kao strategijska područja gradnje i obnove uz
zadovoljavanje potreba stanovništva. Pregled zagrebačkih gradskih projekata iz prošlih
razdoblja i komparacija s pozitivno vrednovanim praksama europskih gradova može
poslužiti kao usmjerenje za odabir i provedbu gradskih projekata u Zagrebu. Kritički
osvrt na GUP Grada Zagreba bit će, prema riječima Ivice Fanjeka, ravnatelja Zavoda za
prostorno uređenje grada Zagreba, i poticaj za njegove izmjene i dopune.
Prezentiran je i tiskani primjerak studije u izdanju Arhitektonskog fakulteta i Gradskog
ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada koji je dio ukupno provedenog
istraživanja: Prostorne i demografske promjene, procesi i tendencije, Gradski
projekti i Stanovanje u gradu i stambena naselja (od čega smo mi nabavili samo
Gradske projekte).
12.
KLAIĆ, Vjekoslav, povjesničar
Slobodni i kr. glavni grad Zagreb / [Vjekoslav Klaić]. - Zagreb : Nacionalna i
sveučilišna knjižnica, 2015. - 40 str., [23] lista s tablama ; 32 cm
Podatak o odgovornosti preuzet sa str. [41].
ISBN 978-953-500-141-6
94(497.521.2); 908(497.521.2)
Monografija „Slobodni i kr. glavni grad Zagreb“, objavljena 1913. godine, otisnuta je
u novom ruhu – s reprodukcijama djela znamenitih hrvatskih likovnih umjetnika i uvodnim
tekstom povjesničara i književnika Vjekoslava Klaića.
Izvornik ovoga djela pohranjen je u fondu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u
Zagrebu kao dio ostavštine Isidora Kršnjavoga, hrvatskoga slikara i povjesničara umjetnosti,
ali i političara koji je odigrao značajnu ulogu u izgradnji grada Zagreba.
Listajući pretisak monografije, koja vjerno slijedi original, odvajajući uvodni tekst od
ilustracija, teško se oteti dojmu da smo krenuli na živopisno putovanje vremeplovom. Djela
Vlahe Bukovca, Otona Ivekovića, Menci Cl. Crnčića, Branka Šenoe, Ferde Kovačevića i
drugih značajnih likovnih umjetnika onoga doba donose sliku Zagreba s kraja 19. i početka
20. stoljeća: njegove motive, ljude, atmosferu koja je gradom vladala prije događaja koji su
obilježili našu najnoviju povijest.
Uvodni tekst Vjekoslava Klaića, koji na četrdesetak stranica donosi priču o Zagrebu
kroz povijest i brojke, informativno je štivo zanimljivo i današnjem čitatelju. Podaci o broju
stanovnika, njihovoj strukturi prema djelatnostima, prihodima, gradskoj infrastrukturi,
obrazovnim i kulturnim institucijama i dr. detaljni su i iscrpni, svjedočanstvo vremena iz
pera vjerodostojnog znanstvenika historiografa.
13.
Glagoljaška Muka Kristova: odabrane kulturološko-filološke studije
Autor: Antonija Zaradija Kiš i Mateo Žagar, ur. Nakladnik: Hrvatska sveučilišna naklada - Institut za etnologiju i folkloristiku - Državni
arhiv u Pazinu
Godina izdanja: 2014.
Cijena: 150,00 kn
Studije koje su okupljene u ovoj knjizi žele razotkriti filološku osjetljivost glagoljaša u
14. i 15. stoljeću, „zlatnom dobu hrvatskoga glagoljaštva“, kad su jezik i pismo bili ključni
nositelji hrvatskoga identiteta: slavenskoga prema okružujućem latinitetu, a katoličkoga (po
posebnoj uglatoj glagoljici) prema slavenskoj pismenosti koja se njegovala u okvirima
pravoslavnih slavenskih crkava. Kroz tekstološke studije Kristove Muke na
hrvatskoglagoljskom liturgijskom književnom korpusu otvoren je svijet promišljanja i
stvaralačke muke glagoljaša u priređivanju liturgijskoga teksta. Kontemplativna pozadina
radova poistovjećuje se s kreativnim silnicama glagoljaša gdje je duhovnost Muke
zajednička snaga tekstologa nekada kao i sada. Svaki glagoljski tekst pokazuje iznimnu
filološku odgovornost njegova najčešće anonimna autora, a u priređivanju Muke Kristove ta
je odgovornost – zbog iznimne dramatičnosti i poetske impregniranosti, te posvemašnje
pozornosti koje je takav tekst izazivao – osobito naglašena. Ovom knjigom želimo evocirati
svu stvaralačku patnju glagoljaša oko vječnoga promišljanja Muke Kristove, želeći istaknuti
trpljenje stvaratelja pisane riječi u njegovu kreativnom zanosu, vodeći se izrekom Georgea
Herberta (1593.-1633.) da dobre riječi malo stoje, a mnogo vrijede.
Najveći dio korpusa knjige čine odabrane znanstvene studije koje su objavljivane u
rasponu od desetak godina u zbornicima sa znanstvenih skupova Pasionske baštine i koje su
utemeljene na hrvatskoj glagoljaškoj pasionskoj problematici, neizostavnoj temi svih
pasionskih znanstvenih skupova.
14.
Sve za Boga, vjeru i Puk: Biskup Juraj Dobrila u svom vremenu
Autor: Dr.sc. Mihovil Dabo
Izdavači: Sveučilište Jurja Dobrile u Puli i Državni arhiv u Pazinu
Godina izdanja: 2015.
Opseg: 287 stranica
Ukratko o publikaciji:
"Knjiga je donekle prerađena inačica disertacije naslovljene "Politička djelatnost Jurja
Dobrile", napisane pod mentorstvom dr. Stjepana Matkovića i obranjene u svibnju 2013.
godine. Nastala je na temelju višegodišnjih arhivskih istraživanja u hrvatskim i inozemnim
institucijama te potonjom usporedbom pronađenoga izvornoga gradiva s dosadašnjim
spoznajama o biskupu Dobrili i okolnostima u kojima je djelovao. Namjera mi je bila
dvojaka: obrazložiti prijelomnu ulogu ovoga crkvenoga velikodostojnika u novijoj istarskoj
prošlosti, odnosno razloge zbog kojih su plodovi njegova rada lako uočljivi i danas, te
ukazati na brojne nedovoljno istražene teme povezane s procesom modernizacije Istre i
okolnostima u kojima se oblikovao nacionalni identitet stanovništva, ponajprije istarskih
Hrvata." (izdavak iz Predgovora)
Godine 1902., točno četrdeset godina nakon donošenja prve regulatorne osnove
grada Zagreba, na mjestu maloga gradića, točnije na onim njegovim područjima na
kojima su 1862. godine još bile livade, oranice, vinogradi i obrtičko-manufakturne
radionice, nalazimo u potpunosti gotov moderni srednjoeuropski grad Zagreb,
dovršenu, planski osmišljenu urbanu cjelinu, sa svim sadržajima nužnima za
funkcioniranje grada kao i s kulturnim i obrazovnim institucijama ravnomjerno
raspoređenima u palačama novih središnjih gradskih trgova.
Broj stanovnika grada Zagreba iznosio je 1880. godine 29.218, prema popisu
pučanstva od 1. siječnja 1891. grad Zagreb ima 40.268 stanovnika, dok je taj broj
prema popisu od 1900. godine porastao na preko 60.000 ljudi. Cjelokupan pregled
razvitka Zagreba od godine 1892. do godine 1902. daje knjiga Slob. i kr. zem.
glavni grad Zagreb. Procvat grada Zagreba okrunjen je i izgradnjom nove kazališne
zgrade. Obnavljaju se mnogi sakralni spomenici i stare zgrade, a stav Zagrepčana o
tim restauracijama često je podijeljen. U međuvremenu dovršena je i obnova
zagrebačke katedrale.
Prvostolna crkva, izvorno građena u romaničkom stilu, teško postradala u razornom
potresu koji je pogodio Zagreb 9. studenoga 1880. godine, zaodjenula se u
neogotičko ruho i dobila novoizgrađene tornjeve koje je projektirao Herman Bollé.
Fortifikacijski zid oko katedrale (tzv. Bakačeva kula) porušen je 1906. -1907.
godine. Zagrebačka prvostolna crkva tom je obnovom dobila svoj današnji izgled
koji dominira vedutom grada.
Godine 1887. započinje izgradnja Josipovca kao nove četvrti ljetnikovaca, po uzoru
na engleske cottage četvrti. Te se vile ističu svojim arhitektonskim vrijednostima, a
čitava četvrt predstavlja vrijedan doprinos osmišljenom oblikovanju gradske
cjeline.
Zagreb dobiva i prvo gradsko groblje. Kao i u cijeloj kršćanskoj Europi, i u
Zagrebu se groblja od srednjeg vijeka podižu oko župnih crkava. Međutim, 19.
stoljeće i tu donosi bitne promjene. Godine 1872. počinju prvi ukopi na središnjem
zagrebačkom groblju, Mirogoju. Gradsko poglavarstvo 1873. godine odlučuje da se
od Ljudevita Gaja, koji je zapao u dugove, otkupi njegov posjed, idilični brežuljak
Mirogoj, kako bi se na njemu izgradilo središnje zagrebačko groblje, koje je
službeno otvoreno 1876. godine, a i danas zadivljuje svojom hortikulturnom
uređenošću te arhitekturom arkada i crkve Krista Kralja Hermana Bolléa.
Izgradnjom Mirogoja, zatvaraju se pojedinačna groblja uz župne crkve, kao i
groblja za pojedine vjeroispovijesti, jer dobivaju svoje mjesto na glavnom
gradskom groblju. Arhitektonska i kiparska rješenja s djelima najuglednijih
hrvatskih kipara unutar arkada i među grobnim poljima predstavljaju jedinstvenu
spomeničku baštinu. Zbog sve većeg broja mrtvih i sve manjeg prostora na
Mirogoju, 1952. godine Zagreb dobiva još jedno gradsko groblje, Miroševac, a
1985. Mirogoj je proširen Krematorijem i Gajem urni.
ŠTO JE LE CORBUSIER PISAO HRVATSKIM
ARHITEKTIMA 'Prošlost je uvijek plava.
Sadašnjost crvena i žuta, kao vatra kuća u
plamenu'
REUTERS
Autor: Vedran Ivanković
Objavljeno: 02.04.2016
Otkriće pismene korespondencije između Le Corbusiera, središnje figure moderne
arhitekture, i hrvatskih protagonista koji su se još 1920-ih i 1930-ih usavršavali u Le
Corbusierovu atelijeru u Parizu donosi nove i uzbudljive spoznaje o temeljnim postavkama
hrvatske arhitekture. Ono što je pak izazovnije od svega: nova otkrića Le Corbusiera, koji ne
priznaje sebi ravnim nikoga i koji je do kraja života zbog toga ostao usamljen, prikazuju u
potpuno drukčijem svjetlu. Riječ je naime o dopisivanju nekolicine hrvatskih arhitekata s Le
Corbusierom koje sam u obliku arhiviranih pisama, sačuvanih pod različitim signaturama,
pronašao u Fondaciji Le Corbusier u Parizu, uglednoj francuskoj instituciji na adresi Square
du Docteur-Blanche, broj 10, u 16. arondismanu, gdje sam radio nekoliko godina.
O Le Corbusierovu utjecaju u hrvatskoj arhitekturi, uz koju samo uvjetno možemo staviti
nacionalni prefiks, do danas se pisalo na razne načine. Mnogo se pisalo i u cijelom svijetu o
tom umjetniku iz švicarske provincije, iz francuskog kantona Neuchâtel visoko u Alpama,
koji je djelovao na svim područjima umjetnosti. Često su, usto, pogrešno interpretirane
njegove postavke socijalno osviještenog pristupa arhitekturi koji je prožet humanističkim
idealima i vjerom u preobrazbu svijeta. A ključ Le Corbusiera kao enigme 20. stoljeća, kao i
njegova djela, bila je upravo ta pomalo suluda vjera u bolju budućnost svijeta, koja mu je
bila pokretačka snaga, i koja je postala uzrokom zabluda diljem svijeta.
Daleko ispred
Iz pisama koja je Le Corbusier razmjenjivao s hrvatskim arhitektima a koja su do danas
ostala spremljena kao dio velike zbirke njegovih projekata, crteža, bilješki, slika, notesa i
pisama, i koje sam s francuskog preveo na hrvatski te u važnijim dijelovima objavio u knjizi,
doznajemo puno više od pukih analiza arhitektonskog stvaralaštva iz razdoblja vrhunaca
modernizma. Doznajemo naime prije svega nepoznate detalje iz Le Corbusierova života, kao
i detalje iz života hrvatskih protagonista moderne arhitekture, onih kojima je Le Corbusier
bio uzor. Jer arhitektura, ta empirijska disciplina u moderno doba neizbježno socijalno
angažirana i zamišljena da unaprijedi kvalitetu čovjekova svakodnevnog života, bila je
nerazdvojni dio i njihovih preokupacija.
Za Vladimira Turinu, jednog od hrvatskih protagonista, bilo je potpuno nepoznato da je uz
usavršavanje sredinom 1930-ih ostao s Le Corbusierom u kontaktu i nakon Drugog
svjetskog rata. U ljeto 1949. Turina tako Le Corbusieru piše prvo pismo, sljedećeg sadržaja:
Dragi učitelju!
Čast mi je što vam se mogu obratiti nakon više od 10 godina od rada s vama. Koristim stoga
priliku da vam pošaljem svoju zadnju publikaciju namijenjenu Međunarodnoj izložbi
arhitekture sportskih građevina koja se održava u Stockholmu, te osobito projekt
kombiniranog plivališta za grad Sušak-Rijeka na jadranskoj obali. Ovaj rad prikazuje
rezultate dugih istraživanja, ali i rezultate analiza koje ste vi ugradili u svijest nas mladih
arhitekata, dajući nam priliku da ih nastavimo, kako bi te analize mogle uvećati grandiozan
opus renesanse nove suvremene arhitekture.
Prolazeći kroz brojna dokazivanja i pogrešne interpretacije mi sve više svojim snagama
napredujemo ujedinjeni. Neka ova publikacija jednog arhitekta iz Jugoslavije, pedagoga na
Tehničkom fakultetu u Zagrebu, bude jedan od brojnih dokaza srca koja kucaju za vas i
slijede vaše napore s ljubavlju, i koja u ovom času postaju ogromna.
Ovo koristim i kao priliku za sebe, za moj budući rad, da se upoznam s vašim najnovijim
projektima i vašim publikacijama, nadasve s projektom izgradnje zgrade u Marseilleu,
budući da je strana literatura u ovom trenutku kod nas teško dostupna.
Ako možete, dragi učitelju, pokažite nam još jednom put koji ćemo slijediti.
V. T.
Vladimir Turina Le Corbusieru, 26. kolovoza 1949. (FLC - G210338).
Le Corbusier ubrzo odgovara Turini:
Dragi Turina!
Primio sam tvoje pismo od 26. kolovoza i prikaz rada u privitku koji pokazuje tvoje razne
projekte iz domene arhitekture i urbanizma. Mogu samo sa zadovoljstvom konstatirati da su
te arhitektonske potrage odvele daleko ispred našeg vremena i da su estetski izraz modernog
doba. Na tome ti čestitam!
Na prvoj stranici publikacije koju si mi poslao vidim i ime Neidhardta. Je li riječ o onom
Neidhardtu koji je kod mene radio tijekom 1933. i 1934. i o kojem čuvam najbolje
uspomene? Ako je tako, pozdravi ga od velikog prijatelja i čestitaj mu u moje ime na
uspješnom radu! (Le Corbusier je pogriješio jer se nije radilo o Jurju nego o Franji
Neidhardtu, koji s Turinom radi na projektu Dinamova stadiona - projekt koji Turina u
pismu šalje Le Corbusieru, op.a.).
Pitao si me da ti pošaljem dokumentaciju vezanu za konstrukciju u Marseilleu i moje
posljednje radove. Sa zadovoljstvom ću ti poslati, za koji tjedan, svoju novu knjigu
naslovljenu Le Modulor. To je esej o harmoničnim mjerama idealnog čovjeka.
Napiši mi imaš li reviju l’Homme et architecture - posebno izdanje posvećeno Marseilleu.
Također mi napiši imaš li moje knjige: Propos d’urbanisme iz 1946., La maison des
hommes, Atensku povelju itd... Ova su izdanja sva rasprodana, ali ih za tebe mogu potražiti.
Imaš li specijalni broj l’Architecture d’aujourd’hui posvećen meni iz 1948?
Weissmann je sad u Ženevi. Jesi li u kontaktu s njim? Ako jesi, mogao bih mu reći da ti
pošalje knjigu New World of Space, izdavača Reynal&Hitchcock iz New Yorka, koja jako
dobro prikazuje moj rad.
Očekujem tvoj odgovor i molim te da primiš moje najsrdačnije prijateljske pozdrave.
Le Corbusier
Le Corbusier Vladimiru Turini 30. prosinca 1949. (FLC - G2 10 386)
Le Corbusier je nakon toga Turini - doznajemo iz njihove korespondencije - slao svoje
knjige više puta, a posvećeni Modulor, koji je danas dio Turinine zbirke u Muzeju grada
Zagreba, poslao mu je 23. listopada 1950. godine, te mu tom prilikom na prvoj stranici
Modulora napisao:
Za Vladimira Turinu, koji tako izvrsno predaje arhitekturu..., ovaj Modulor bi možda mogao
pridonijeti njegovu radu..., uza sve moje velike simpatije.
23. listopada 1950.
Le Corbusier
Dopisivanje Le Corbusiera i Vladimira Turine nastavilo se i idućih godina, a u Jugoslaviji su
upravo hrvatski arhitekti u najvećem broju bili u stalnom kontaktu s Le Corbusierom. Tako,
primjerice, Turina pokušava pronaći zainteresiranog izdavača za Le Corbusierov Modulor, a
i stanovita se gospođa Magda Kanitz javlja Le Corbusieru pismom iz Zagreba, te
predstavlja kao njegova obožavateljica. Pita ga naime savjet o tome koju bi knjigu osim
Modulora još mogla prevesti na hrvatski jezik. I, nevjerojatno, Le Corbusier joj odgovara, a
u njihovoj korespondenciji, kao i u onoj s Turinom, Le Corbusier je zainteresiran za objavu
svojih knjiga u Jugoslaviji, i to na - kako više puta u pismima upućenim u Zagreb navodi -
“langue croate” (hrvatski jezik).
Jedan bolji grad
Le Corbusier se dopisivao i s Jurjem Neidhardtom. Početkom 1950-ih nalazi se s njim
nekoliko puta u Parizu. Godine 1961. od Neidhardta dobiva njegov recentni urbanistički
projekt revitalizacije i nove izgradnje Marijin Dvora u Sarajevu - viziju velikog središnjeg
gradskog areala. Taj dokument, koji u Fondaciji Le Corbusier pronalazimo pod šifrom
“Demain” (Sutra), a koji je nekoć bio dio Le Corbusierove osobne biblioteke u stanu u Ulici
Molitor u Parizu, veliki je svjetski arhitekt detaljno proučavao, o čemu svjedoče neki
komentari koje je bojicama (plavom bojom) na Neidhardtovim privicima zabilježio.
Dio vizije o jednom boljem “gradu sunca i sreće” ipak je bio realiziran u Hrvatskoj tijekom
1950-ih, 60-ih i 70-ih godina, u zemlji koja je tada bila dio jugoslavenske federalne unije.
Nastajali su tada danas uvelike zapušteni višestambeni ansambli - naselja i urbanistički
mikrorajoni temeljeni na postavkama CIAM-a i Atenske povelje. Za CIAM - Congrès
internationaux d’architecture moderne (Međunarodni kongresi moderne arhitekture; najveći
arhitektonski pokret u povijesti) - znamo da su njegovi članovi bili trojica hrvatskih
arhitekata: Ernest Weissmann, Vladimir Antolić i Bogdan Teodorović, a za Atensku
povelju, taj krunski dokument modernog urbanizma koji će na kraju u obliku knjige na svoj
način i ipak samo pod svojim autorstvom Le Corbusier objaviti u Parizu 1942., znamo i da
su u njezinu sukreiranju pokušala sudjelovati trojica spomenutih arhitekata. Međutim,
istraživanje geneze CIAM-a ukazuje na doprinos tom najvećem arhitektonskom pokretu na
svijetu i drugih arhitekata iz Zagreba. Kada je CIAM krajem 1950-ih doživio svoj vrhunac i
kraj, Vladimir Turina, Radovan Nikšić, Božidar Rašica, Zvonimir Radić, Srebrenka
Gvozdanović i još neki zagrebački arhitekti (a skoro svi su bili sa zagrebačkog
Arhitektonskog fakulteta) pokušali su s tada predsjedavajućim u CIAM-u, nizozemskim
arhitektom Bakemom i drugom važnom osobom iz tog pokreta. Van Eyckom, također
nizozemskim arhitektom, pokrenuti novi, “drugi CIAM”. To je bilo upravo na tragu ideje o
obnovi svjetskog pokreta koju Le Corbusier plasira za posljednji cjeloviti kongres CIAM-a
održan 1956. godine u Dubrovniku. Još je jedno otkriće važno za istraživače moderne
arhitekture iz cijeloga svijeta koje sam u istraživanim dokumentima pronašao u priči o Le
Corbusieru i njegovim hrvatskim suradnicima i prijateljima, a radi se o njegovim
pripremama za spomenuti posljednji cjeloviti kongres CIAM-a u Dubrovniku, od kojeg je u
zadnji tren odustao.
Slavenska epoha
Moj cilj međutim nije bio rasvijetliti okolnosti o ulozi hrvatskih arhitekata u CIAM-u.
Najveće je otkriće i najvredniji objavljeni materijal tako tema koju sustavno provlačim kroz
dvanaest poglavlja knjige “Le Corbusier i hrvatska škola arhitekture”, koja izlazi ovih dana,
a odnosi se na spomenutu i u Parizu otkrivenu korespondenciju Le Corbusiera s hrvatskim
arhitektima. I to nije bio samo Turina, već njih četvorica: Zvonimir Kavurić, Ernest
Weissmann, Juraj Neidhardt i, naposljetku, Vladimir Turina. Svi su oni bili Le Corbusieru
osobito dragi suradnici, a godine kada kod njega uz četiri hrvatska radi i nekoliko srpskih,
slovenskih i poljskih arhitekata te jedan Rus Le Corbusier je nazvao “Slavenskom epohom”
- Époque slave.
Korespondencija pismima s hrvatskim arhitektima trajala je, iznenađujuće, do kraja Le
Corbusierova života. Tragična sudbina Zvonimira Kavurića 1944. onemogućila je tog Le
Corbusierova suradnika - prvog hrvatskog arhitekta koji je došao u njegov atelijer - da
razvije prijateljstvo temeljeno na za Le Corbusiera tipičnoj jednostavnosti i na nekoj
umjetničkoj bezvremenskoj povezanosti s ljudima koje je ta iznimno teška osoba - vuk
samotnjak, kako je jednom sebe ironično nazvao Le Corbusier - održavala s relativno malim
brojem suradnika.
Ernest Weissmann je od svih hrvatskih arhitekata najduže ostao u kontaktu s Le
Corbusierom. Njihovo dopisivanje traje praktički do kraja Le Corbusierova života. Osim
iscrpne obavijesti iz veljače 1937. koju je Weissmann u dugačkom pismu poslao Le
Corbusieru kao osvrt na recentna Le Corbusierova urbanistička stajališta i reformulaciju
postavki Atenske povelje te izvješće o napretku priprema za projekt paviljona Pavillon des
temps nouveaux, na kojem surađuje s Le Corbusierom i Pierrom Jeanneretom, Weissmann
Le Corbusieru piše i detaljnu kritiku urbanizma koji kao metodološki pristup, u razdoblju
sve brže industrijske proizvodnje pred rat, Le Corbusier namjerava uskoro predstaviti
javnosti kroz nekoliko svojih novih projekata za središte Pariza. Ta je kritika, po mojem
sudu, bila prva detaljna kritika Le Corbusierova međuratnog urbanizma. A iz nekoliko
Weissmannovih pisama par godina prije Drugog svjetskog rata doznajemo puno
interesantnih detalja. Između ostalog i da je glasovita dizajnerica i Le Corbusierova
dugogodišnja suradnica Charlotte Perriand došla iz Pariza u Zagreb, pa iz Zagreba
otputovala u Kraljevicu na operaciju koljena k ortopedu Miroslavu Deliću, Weissmannovu
suradniku na projektu jedne od njegovih brojnih nerealiziranih bolnica. U Kraljevici
Perriandova boravi i za postoperativnog oporavka, a Weissmann je redovito posjećuje.
Weissmann dalje opisuje neka svoja putovanja, upoznavanje s katalonskim arhitektom
Josepom Lluîsom Sertom itd., a rat je tragično prekinuo kontinuitet razvoja moderne
arhitekture koji će arhitekti iz Hrvatske obnoviti - otkrivamo u mnoštvu arhivirane građe
Fondacije Le Corbusier u Parizu - upravo pismenom korespondencijom, upoznajući se tako
u oskudno poslijeratno doba s recentnim svjetskim arhitektonskim tokovima uvelike
zahvaljujući upravo Le Corbusieru.
Posljednje pismo
U posljednjem pismu Weissmannu, koje šalje 1961. iz Chandigarha, tražeći ga podatke o
dimenzioniranju nekih administrativnih jedinica upravnih građevina kako bi njegovo
iskustvo primijenio u svojim najvećim projektima do tada - administratovno-upravnim
građevinama novoga glavnog grada tadašnje indijske savezne pokrajine Punjab - Le
Corbusier je njihovu korespondenciju dulju od tri desetljeća završio nezaboravnim riječima,
tekstom koji je također do danas ostao nepoznat, a koji govori više o njihovoj suradnji i
prijateljstvu od bilo kojeg službenog dokumenta. Kuriozitet je tog posljednjeg pisma
upućenog jednom arhitektu iz Hrvatske i to što ga Le Corbusier piše na engleskom. A
poznato je da nije govorio engleski. Jer se, primjerice, u pripremama za CIAM-ov kongres u
Dubrovniku žalio da teško razumije o čemu je riječ budući da mu mnogi dopisi dolaze na
engleskom. Francuski je bio službeni jezik među arhitektima modernog pokreta, a činjenica
da je Le Corbusier u Indiji učio engleski (što doznajemo upravo iz korespondencije s
Weissmannom) - jezik za koji je znao ironično tvrditi da nikada neće postati svjetski - može
pak upućivati na jednu drugu stvar bitniju od samog frankoanglofonskog antagonizma. U
poznim godinama naime osobi sklonoj opsesijama, umjetničkom vrenju ideja i kreativnoj
hiperaktivnosti bilo je važno održati vlastitu mentalnu kondiciju. Baš kao i fizičku onim
opsesivnim plivanjem u Cap-Martinu koje je počinjao svaki dan točno u 10 sati, sve do
zadnjega, kada je zauvijek otišao. Učenje jezika bilo je vjerojatno jedna vrsta terapije za
usamljenika koji nije imao prave prijatelje.
Weissmann se svojim socijalnim stajalištima i ljevičarskim angažmanom, u kojima je bio
dosljedan i kao rijetko tko principijelan od početka do kraja, uklapao u Le Corbusierov
poslijeratni pogled na svijet, vrlo jedinstven, ambivalentan, pun umjetničkog impulsa i
naboja intuicije i kreativnog bljeska ideja koje će u kontinuitetu i pomalo nediplomatski
iskazivati neovisno o društvenim okolnostima, ratu i političkim prilikama.
Dugački razgovor
Le Corbusierove su riječi u zadnjem pismu Weissmannu bile uobičajeno jake, ali smisao
teksta i ono što od Weissmanna traži iznenađujuće neprecizni. Weissmann mu odgovara 28.
ožujka 1961. i šalje sve što je tražio te dodaje kako osjeća da je došlo vrijeme za jedan
njihov dugački razgovor.
Le Corbusier i Weissmann se više nikad nisu sreli, a posljednje pismo koje Le Corbusier
piše Weissmannu 14. ožujka 1961. završava riječima:
Sjeti se lijepih vremena iz prošlosti
Prošlost je uvijek plava
Sadašnjost crvena i žuta
Kao vatra kuća u plamenu
Hvala ti
Le Corbusier
Ove sjetne riječi otkrivaju nesretan duh velikog umjetnika. Teško je živjeti u vremenu ispred
vremena u kojem žive ostali pripadnici društva. A čini se da je Le Corbusier čitav život
skupo plaćao baš taj rijedak dar bivanja ispred svoga vremena. Vidjeti unaprijed ono što
drugi još ne vide talent je kojim su obdareni samo neki pojedinci, a njihov život u svijetu u
kojem drugi ne vide ni vlastitu budućnost (pa ni dobro onda kada im se srčano i iskreno
namjenjuje), za vizionara je najveća nesreća.
Tu je nesreću poput najtežeg bremena nosio Le Corbusier. Jednom ju je opisao
bezvremenskim i teškim riječima koje dobro ocrtavaju njegovu sudbinu: “Život u ovom
svijetu nema milosti...”
top related