analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s...

53

Upload: radoslav-dejanovic

Post on 26-Dec-2015

6.225 views

Category:

Documents


0 download

DESCRIPTION

Ekološka dimenzija informatičke tehnologije u dosadašnjim analizama nedostatno je razmatrana.Proces proizvodnje poluvodiča uključuje opasne materijale, a brzina razvoja tehnologije za posljedicu ima stvaranje velike količine opasnog (ali i vrijednog) otpada kojeg je potrebno pametno oporabiti ili na odgovarajući način zbrinuti. Suvremenici smo vremena ovisnosti o informatičkoj tehnologiji, što implicira povećan utrošak električne energije: globalna potrošnja velikih računalnih sustava procjenjuje se na 10% ukupne potrošnje električne energije, dok je udomovima ta potrošnja zajedno s elektroničkim uređajima slične namjene procijenjena na čak 15%.Iz navedenoga je razvidno da informatika zauzima značajan postotak resursa i energije; no, to neznači da informatičku tehnologiju nije moguće optimizirati i učiniti ekološki prihvatljivijom.Republika Hrvatska donijela je 2002. godine strategiju pod nazivom "Informacijska ikomunikacijska tehnologija – Hrvatska u 21. stoljeću" 3 čiji je cilj bio sveobuhvatno definirati pravcerazvoja ICT industrije i njezinog korištenja. Dio zapisanih ciljeva već je ostvaren, a dio tek treba ostvariti. Zbog svoje širine, strategija se fokusira na općenite smjernice razvoja.Ova strategijska analiza predlaže i nudi ekološki diskurs nabave i uporabe IT tehnologije i regulatorne metode kojima država može potencirati optimizirane ekonomske i ekološke učinke u kraćim vremenskim rokovima, te se stoga fokusira na trenutno pristupačne tehnologije i one koje suveć na pragu komercijalne prihvaćenosti.

TRANSCRIPT

Page 1: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska
Page 2: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

SadržajPredgovor..............................................................................................................................................2Tri osnovna načela ekonomske i ekološke optimizacije IT tehnologije (i jedan dodatak)...................31. Racionalno planiranje potreba...........................................................................................................41.1 Ekonomičan izbor hardvera............................................................................................................61.1.1 Pravilan odnos cijene i snage....................................................................................................................71.1.2 Izračun procesorske snage računala..........................................................................................................81.1.3 Izračun količine RAM memorije..............................................................................................................81.1.4 Izračun kapaciteta tvrdog diska................................................................................................................91.1.5 Optički uređaji i zasebne grafičke kartice.................................................................................................91.1.6 Proračun utroška električne energije.........................................................................................................91.1.7 Brand name računala ili "složenci".........................................................................................................111.2. Otvoreni standardi i interoperabilni, unificirani podaci...............................................................121.2.1 Što je vendor lock-in i zašto je poguban.................................................................................................121.2.2 Otvoreni nasuprot zatvorenim standardima............................................................................................141.2.3 Potreba za unificiranjem i konsolidacijom podataka..............................................................................171.3. Domaća rješenja...........................................................................................................................20

1.4. Univerzalni digitalni ID...............................................................................................................21

1.5. Slobodni softver u javnoj upravi i školstvu..................................................................................231.5.1 Slobodni softver na serverima................................................................................................................231.5.2 Slobodni softver na radnim stanicama....................................................................................................241.5.3 Slobodni softver u školstvu....................................................................................................................261.6. Interoperabilnost, GPL i dostupnost API sučelja.........................................................................29

1.7. Privatni oblak kao središnjica informatičke infrastrukture države...............................................32

1.8. Znanost i edukacija......................................................................................................................342. Racionalno iskorištavanje postojećih tehnologija...........................................................................372.1 Sustav nagrada u izračunu proračunskih sredstava.......................................................................38

2.2 Revizija ugovornih obaveza..........................................................................................................39

2.3 Izrada GNU/GPL rješenja i distribucija po TDU i među zainteresiranim stranama.....................42

2.4 Dostupnost podataka zainteresiranim građanima bez administrativnih prepreka u funkciji transparentnosti rada državne uprave..................................................................................................44

2.5 Zaštićenost sustava........................................................................................................................463. Racionalna oporaba IT tehnologije.................................................................................................484. Net neutrality...................................................................................................................................50Zaključak.............................................................................................................................................52

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 1

Page 3: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Predgovor

Ekološka dimenzija informatičke tehnologije u dosadašnjim analizama nedostatno je razmatrana.Proces proizvodnje poluvodiča uključuje opasne materijale, a brzina razvoja tehnologije za posljedicu ima stvaranje velike količine opasnog (ali i vrijednog) otpada kojeg je potrebno pametno oporabiti ili na odgovarajući način zbrinuti. Suvremenici smo vremena ovisnosti o informatičkoj tehnologiji, što implicira povećan utrošak električne energije: globalna potrošnja velikih računalnih sustava procjenjuje se na 10% ukupne potrošnje električne energije1, dok je u domovima ta potrošnja zajedno s elektroničkim uređajima slične namjene procijenjena na čak 15%2.

Iz navedenoga je razvidno da informatika zauzima značajan postotak resursa i energije; no, to ne znači da informatičku tehnologiju nije moguće optimizirati i učiniti ekološki prihvatljivijom.

Republika Hrvatska donijela je 2002. godine strategiju pod nazivom "Informacijska i komunikacijska tehnologija – Hrvatska u 21. stoljeću"3 čiji je cilj bio sveobuhvatno definirati pravce razvoja ICT industrije i njezinog korištenja. Dio zapisanih ciljeva već je ostvaren, a dio tek treba ostvariti. Zbog svoje širine, strategija se fokusira na općenite smjernice razvoja.

Ova strategijska analiza predlaže i nudi ekološki diskurs nabave i uporabe IT tehnologije i regulatorne metode kojima država može potencirati optimizirane ekonomske i ekološke učinke u kraćim vremenskim rokovima, te se stoga fokusira na trenutno pristupačne tehnologije i one koje su već na pragu komercijalne prihvaćenosti.

Copyright(C) Radoslav Dejanović 2014. Sva prava pridržana. Ovo djelo licencirano je pod Creative Commons (CC) BY-NC-SA licencom.

Biblioteka Bookmark.hrISBN: 978-953-57133-1-9Lektura: Denis PleićNakladnik: Oznaka d.o.o.

Sveta Nedelja, kolovoz 2014.

U nastanku ovog djela nesebično su svojim savjetima i kritikama pomogli Davor Fanton i dr.sc. Josip Šimičić.

1 http://www.tech-pundit.com/wp-content/uploads/2013/07/Cloud_Begins_With_Coal.pdf2 http://www.iea.org/aboutus/faqs/energyefficiency/3 http://hidra.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2002/1753.htm

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 2

Page 4: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Tri osnovna načela ekonomske i ekološke optimizacije IT tehnologije (i jedan dodatak)

U ovom ocrtu mogućnosti strategije regulatornog planiranja naznačena su tri temeljna načela koja omogućuju ekonomičnije i ekološki prihvatljivije korištenje IT tehnologije, a time i dugoročne uštede:

1. Racionalni pristup planiranju i izboru izvedivog i optimalnog projektaa) mjerljiv odabir između minimalnih i maksimalnih zahtjeva projekta; b) cost-benefit smjernice prema ekonomskim i ekološkim kriterijima;

c) jačanje važnosti IT-a u znanosti i edukaciji.

2. Racionalan odabir postojećih tehnologija u funkciji izgradnje planiranog sustavaa) selektivan pristup eliminaciji postojeće tehnologije prema kriterijima upotrebljivosti i tehnološke zastarjelosti;b) strategija smanjivanja ovisnosti o stranim IT rješenjima uz poticanje domaće informatičke industrije.

3. Racionalna oporaba stare opremea) produženje životnog vijeka računalne opreme kroz njezin angažman u socijalno osjetljivim područjima; b) državni poticaj inicijativi oporabe informatičke opreme.

Samorazumljivost navedenih načela nije garant njihovog kvalitetnog provođenja u svakodnevnici; dapače, često se upravo u državnoj upravi događa da se ta načela zanemaruju i biraju naoko efikasnija i kratkoročno atraktivnija rješenja koja su ponekad više trenutni modni hit negoli stvarna potreba4, ili se zbog partikularnih interesa ili jednostavno zbog nedostatka znanja nabavljaju informatička rješenja koja su svojim karakteristikama daleko izvan optimalnog modela, te često i cijenom neopravdana.

Najzad, ne trebamo zaboraviti niti dodatnu, četvrtu točku:

4. Net neutrality

Ova točka nije izravno vezana uz ekološku dimenziju IT tehnologije, ali je bitna odrednica korektnog razvoja informatičkog društva. Stoga joj je u ovom radu posvećena posebna pozornost.

Ispravan ekološki stav prema informatičkoj tehnologiji može imati isključivo pozitivne posljedice, kako direktne financijske i političke, tako i indirektne, putem obogaćivanja cijelog društva5.

4 Primjerice, potreba za korištenjem najnovije verzije MS Office paketa, iako i stara sasvim dobro obavlja svoj posao.5 Nikako pritom ne treba zanemariti nematerijalne društvene i individualne beneficije.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 3

Page 5: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1. Racionalno planiranje potreba

Dosadašnja praksa u državnim tijelima i javnim poduzećima pokazuje kako je interes za pametnim planiranjem informatičkih potreba na niskoj razini. Tome je nekoliko uzroka: ponajprije, valja imati na umu da je informatička oprema, a posebice cijeli informatički sustav, kompleksno rješenje za koje je potrebno imati određena predznanja, često i afinitet za praćenje industrije koja se brzo mijenja; nerealno je očekivati od donositelja odluka (što je često ravnatelj ili direktor, a ne šef informatike ili slična osoba čije radno mjesto podrazumijeva poznavanje IT tehnologije) da razumije sve aspekte kompleksnosti IT sustava.

Zbog toga se oni često oslanjaju na vanjske faktore utjecaja (dobavljači, trgovci, konzultanti, interesne skupine) kojima je u interesu ostvariti što veću zaradu, a ne nužno i predložiti optimalno rješenje za kupca.

Ponekad, ali ne uvijek, donositelj odluka oslonit će se na zaposlenog IT djelatnika. Zašto se donositelji odluka ne savjetuju uvijek sa svojim stručnim djelatnikom? Razlozi su prozaične naravi, a kreću se od nepovjerenja u stručnost vlastitih djelatnika, preko utjecaja interesnih skupina koje lobiraju nabavu ovakvog ili onakvog rješenja, sve do najobičnije korupcije: ne treba se zavaravati, korupcije u informatici ima koliko i u drugim poslovima slične vrijednosti.

Problem IT djelatnika višeslojan je: oni su prije svega relativno slabo plaćeni (u odnosu na privatne informatičke tvrtke) i loše motivirani6 za posao, a statusom su smješteni na razinu tehničkog osoblja7. Zatim, mnogi od tih djelatnika nemaju potrebna znanja jer ih nisu sami usvojili, a organizacija u kojoj su zaposleni nema novčana sredstva, a često ni volju, za organiziranje edukacije svojih informatičkih djelatnika. Najzad, zbog svog specifičnog položaja ti djelatnici obično nisu u poziciji utjecati na finalnu odluku o nabavi IT opreme, pa se prepuštaju struji i ne osjećaju inicijativu predlagati radikalnije promjene u načinu rada.

Povijesno gledano, uprava je konzervativna kad je u pitanju IT tehnologija i nužno zaostaje za privatnim sektorom gdje je prihvaćanje modernijih i kvalitetnijih rješenja značajno brže. Pri tome se uprava oduvijek skriva iza argumenata da se "tako oduvijek radilo", da "svi tako rade" i "dok radi, ne diraj".

Iako se na prvi pogled taj konzervativan pristup može činiti ekonomičnim jer se čini kao da se na taj način štedi na troškovima, istina je zapravo suprotna, što ću pokazati kroz mali primjer:

Stariji će se sjećati kako je prije četvrt stoljeća sva uprava za obradu teksta koristila program nazvan Word Perfect; razlog je bio pravne naravi, jer trebalo je imati standardni softver kojega će svi koristiti, pa je tako izbor pao upravo na Word Perfect, sam po sebi zaista dobar softver; jedan od razloga, priča kaže, bila je činjenica da je pravnicima olakšavao rad s paragrafima i fusnotama.

Posljedica te odluke preslikala se i na realni sektor, jer su svi koji su na neki način bili vezani uz državu morali također koristiti Word Perfect: država je, kada bi uopće pristala zaprimiti elektronički dokument umjesto papirnatog, jednostavno odbijala zaprimiti dokumente u bilo kojem drugom formatu.

6 http://www.sdlsn.hr/index.php/odbori/drzavna-uprava?category=45&article=80847 http://propisi.porezna-uprava.hr/view.asp?location=PROPIS&jid=1&file=urkoef7710.XML&idAktualni=2817

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 4

Page 6: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Ta je situacija potrajala gotovo jedno desetljeće, a u međuvremenu su se pojavile jednako dobre ili čak i bolje aplikacije, pa tako i Microsoft Word koji je postao najzastupljeniji softver za obradu teksta u realnom sektoru, koji je čak dijelom penetrirao i u državnu upravu, iako se tamo još uvijek masovno koristio stari softver (uz opadajući trend).

Prelazak s Word Perfecta (koji je bio MS DOS aplikacija) na MS Word dogodio se u trenutku kada je kombinacija Windows/MS Office postala toliko uobičajena da je Word Perfect postao enklava pravnika. Taj proces trajao je par godina i zapravo nije bila riječ o organiziranom, osmišljenom prelasku s jedne tehnologije na drugu, već je jednostavno došlo do organskog "urastanja" MS Office okruženja u državnu upravu i javna poduzeća. Tome je značajno doprinijela činjenica da je velika većina (oko 95%) softvera u to vrijeme bila piratizirana, pa se instalacija Office paketa svodila na nabavu jednog piratiziranog medija (diskete ili CD) s kojeg bi IT djelatnik jednostavno svim djelatnicima na računala instalirao MS Office bez dodatnih troškova. Iako o tome nitko tada nije razmišljao, posljedice tog čina osjetile su se kasnije, kad je država bila primorana legalizirati sav nelegalan softver, pri čemu je propustila priliku za jeftinu legalizaciju (prvi ugovor RH s Microsoftom o legalizaciji softvera uključivao je popust od 10-40% na količinu (točan postotak nije poznat jer država tretira ugovore s Microsoftom kao poslovnu tajnu8, a i uvjeti se mijenjaju9 od ugovora do ugovora) , te potpisivanje ugovora o pretplati10, čime si je država doslovce učinila medvjeđu uslugu), značajno otežavši prelazak na novu tehnologiju u budućnosti i vezavši se (tzv. vendor lock-in) uz Microsoftove tehnologije.

Primjer legalizacije softvera dobar je primjer kako nedostatak promišljanja ima vrlo konkretne ekonomske posljedice. Iako treba naglasiti kako je migracija na MS Office bila u to vrijeme globalna pojava i kako je u nedostatku centralne strategije bila najbolji mogući korak, trebamo imati na umu da taj korak nije bio neizbježan.

Jedan od glavnih argumenata za prijelaz na MS Office bio je taj da je Word Perfect zastarjeli softver koji nema budućnost i zbog toga treba prijeći na nešto novije i modernije, činjenica je da Word Perfect unatoč svojedobnim problemima nije nestao; dapače, živi i danas a i dalje posjeduje mogućnosti koje pravnicima olakšavaju rad, ima jednako upotrebljivo grafičko sučelje kao i MS Word i funkcionalno je posve konkurentan alat11.

Prelazak s WP-a na MS Word, dakle, nije bio planiran događaj već stihijska i nepromišljena migracija u kojoj država nije učinila ništa osim što se pasivno prilagodila stanju u realnom sektoru.

Što bi se dogodilo da je država nastavila s korištenjem WP-a? Teško je procijeniti alternativnu viziju sadašnjice, no jedno je sigurno: stihijsko prihvaćanje tehnologija više nije dopustivo. Danas smo ne samo značajno ovisniji o IT tehnologiji, već nemamo niti polugu piratiziranog softvera koja je olakšala svojedobni prijelaz s WP-a na MS Office, kad nitko nije postavljao pitanja oko troškova licenci i prijelaza na novi sustav. Danas moramo mnogo više promišljati o budućnosti i postavljati kvalitetne temelje koji će osigurati ekonomične odluke i danas i u budućnosti.

Pametno planiranje zahtjeva širok zahvat u IT tehnologiju kako bi se izabrala ekonomski i ekološki najprihvatljivija rješenja, takva koja će po mogućnosti osiguravati dugo korištenje i jednostavan prijelaz na nove tehnologije i izbjegavati ograničavanje na samo jednog dobavljača tehnologije (vendor lock-in). Predlažem nekoliko točaka koje trebaju biti uključene u pametno planiranje:

8 http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/section3.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=923&NrSection=49 http://www.scribd.com/doc/47668711/Odgovor-Kosor-Otvoreni-Kod10 http://www.monitor.hr/interview/mauher.htm11 http://techbyter.com/2014/0608.php#sthash.0GML231C.dpbs

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 5

Page 7: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.1 Ekonomičan izbor hardvera

Država je često izrazito neekonomična12 pri nabavci hardvera, i to iz dva ključna razloga: prvi je razlog već spomenuta nedovoljna razina znanja13 o IT tehnologiji osoba koje odlučuju o nabavci IT opreme, dok je drugi razlog ustaljena praksa TDU (tijela državne uprave) i drugih organizacija na državnom proračunu da na kraju godine nemilosrdno iskorištavaju14 sva alocirana novčana sredstva, često nabavljajući hardver i softver koji im nije neophodan za poslovanje, samo zato da sljedeće godine ne bi dobili manji budžet.

Problem nesmiljenog trošenja sredstava moguće je riješiti na jednostavan način: organizacije to čine zbog loše postavljenog sustava koji kažnjava štedljive korisnike. Svatko tko ostvari uštedu u budžetu u opasnosti je da mu birokratski aparat za sljedeću godinu alocira manja sredstva, "jer je očito da mu više od toga ne treba". Pri tom se pretpostavlja da su proračunske potrebe svake godine identične i da se ne mijenjaju značajno. U slučaju ICT opreme to očekivanje je nerealno i dovodi do nepotrebnog bacanja novca: prosječan životni vijek uredskog računala je između tri i pet godina (s tendencijom rasta prema većoj brojci), dok je prosječan životni vijek servera između pet i osam godina (također s tendencijom rasta prema većoj brojci). Troškovni ciklus informatičke opreme, dakle, postiže vršne vrijednosti svakih nekoliko godina, a u međuvremenu su troškovi održavanja mali (prve tri godine obično pokriva jamstvo i tu nema većih troškova, dok je za ostale godine poželjno planirati određene troškove popravka hardvera). Proces planiranja proračuna, pak, ne poznaje takve cikluse već pretpostavlja da je svaka godina slična prethodnoj. Zbog toga, te zbog straha od gubitka proračunskih sredstava u razdobljima u kojima će ona biti potrebna, proračunski korisnici odlučuju se na stihijsku nabavu opreme krajem godine kako bi potrošili sva predviđena sredstva. Takvom se nabavom razbacuje novac poreznih obveznika, jer pravi cilj nabave nije osigurati potrebna sredstva za rad već osigurati istovjetno financiranje i sljedeće godine. U praksi to dovodi i do takvih ekstrema da organizacije nabavljaju softver koji nije primjeren radnim mjestima, ili do prakse da se jedne godine nabavljaju nove radne stanice iako su postojeće stare tek dvije–tri godine, a da se druge godine nabavljaju novi serveri – iako postojeći serveri u potpunosti zadovoljavaju postojeće potrebe.

Za rješenje ove situacije nužno je promijeniti uvjete pod kojima se dobivaju proračunska sredstva: potrebno je uvesti sustav nagrađivanja organizacija koje ostvaruju uštede (kroz veću fleksibilnost proračunskog planiranja u budućnosti onima koji pokazuju da znaju racionalno postupati sa sredstvima) ali je isto tako nužno imati plan nabave ICT opreme koji odražava stvarno stanje stvari: primjerice, organizacija bi trebala moći najaviti značajnu investiciju u ICT opremu u toj-i-toj godini i za tu godinu dobiti traženo povećanje proračunskih sredstava u skladu s priloženim detaljnim planom investicije koji opravdava dodatna sredstva. Pravilnim planiranjem i fleksibilnim modelom dodjeljivanja proračunskih sredstava, te uz sustav nagrađivanja tijela koja racionalno raspolažu sredstvima moguće je izbjeći sumanuto trošenje preostalih sredstava na kraju godine, od čega nema koristi nitko osim trgovaca.

Pitanje edukacije pri nabavi informatičke opreme moguće je riješiti na jednostavan način: omogućivši lokalnim IT djelatnicima dovoljnu moć i odgovornost za nabavu IT opreme bez utjecaja partikularnih interesa ili nametanja volje hijerarhijski nadređenih osoba.

12 http://www.rijekadanas.com/ekskluzivno-milijunski-poslovi-tvrtke-sdp-ovog-nacelnika-i-grada-rijeke/13 http://mrak.org/wp-content/uploads/2013/01/036-038-razgovor-Rakar.pdf14 http://www.ictbusiness.info/kolumne/zasto-je-budzet-uvijek-veci

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 6

Page 8: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Praktično, to znači da IT odjel treba imati djelatnike koji redovito prate zbivanja na tržištu i koji su u stanju izabrati odgovarajuću opremu koja će zadovoljiti stvarne potrebe, te dovoljan autoritet da svoju odluku provedu u djelo bez vanjskih utjecaja. Zauzvrat, IT djelatnik ili odjel imaju odgovornost za neometano odvijanje poslovnih procesa. U praksi je ta odgovornost već velikim dijelom etablirana i neće je trebati značajno povećavati, ali manje zastupljena je neovisnost i autoritet informatičkih djelatnika koji ponekad dolaze u priliku preuzeti odgovornost za infrastrukturu koja je dogovorena mimo njihove volje. 15

Pri izboru hardvera valja se držati ovih nekoliko načela:

1.1.1 Pravilan odnos cijene i snage

Nažalost, često se događa da se za radna mjesta bira hardver koji je svojom snagom značajno veći od opsega posla koji se na tom radnom mjestu obavlja. Nasuprot tome, rjeđe se (ali ipak ponekad) događa da nabavljena oprema nema dovoljnu snagu za obavljanje potrebnih poslova nekog radnog mjesta.

Jedan od ključnih faktora koji utječu na pravilan odnos cijene i snage informatičke opreme je i objedinjena nabava IT opreme koja, ovisno o planiranju, može omogućiti optimalno investiranje u informatičku opremu, ali isto tako i onemogućiti nabavu optimalne opreme na pojedinim mjestima.

Ideja objedinjene nabave IT opreme dobra je u smislu u kojem nabava velike količine robe omogućuje cijene niže od tržišnih. Njen negativan aspekt je vezanje ruku prilikom nabave nove opreme, jer ona mora biti u skladu sa specifikacijama objedinjene nabave – a to ponekad može biti i kontraproduktivno, ako određeno radno mjesto ima vrlo specifične potrebe, koje objedinjena nabava ne rješava optimalno ili ne rješava nikako. Također, objedinjena nabava uglavnom ne uzima u obzir specifične situacije poput inicijative lokalne samouprave, koja kroz nabavu opreme od lokalnog dobavljača želi dati poticaj lokalnom gospodarstvu: ako lokalni dobavljač ne može ispuniti uvjete objedinjene nabave, neće biti niti u mogućnosti isporučiti opremu.

Rješenje je zadržati objedinjeni sustav nabave, ali ga učiniti fleksibilnijim, sa širom ponudom IT opreme i otvorenom mogućnošću da krajnje točke državnog aparata potiču lokalno gospodarstvo kroz lokalnu nabavu IT opreme i usluga.

Što se hardverske specifikacije tiče, prilikom planiranja nabave treba voditi računa o životnom ciklusu hardvera – ponajprije uredskih radnih stanica, čiji je očekivani radni vijek između tri i pet godina. U idealnom slučaju, računalo kupljeno danas trebalo bi bez ikakvih hardverskih nadogradnji izdržati cijeli radni vijek, na način da rad na tom računalu na kraju njegovog radnog vijeka ne bude osjetno sporiji od rada kad je računalo bilo novo.

Dva su glavna uzroka fenomenu "usporavanja" računala tijekom njegovog radnog vijeka. Jedan od uzroka je nedostatnost hardvera, najčešće premala količina RAM memorije prilikom inicijalne nabave. Na njega se lijepo nadovezuje drugi uzrok usporavanja: tijekom korištenja računala, a posebice nadogradnjom operacijskog sustava na noviju verziju, polako rastu potrebe softvera za hardverskim resursima. Primjerice, kada je inicijalno objavljen Windows XP minimalna konfiguracija potrebna za udoban rad zahtijevala je 512MB RAM memorije (Microsoft je tvrdio kako je 128MB dovoljno16, ali se to u praksi pokazalo premalo); s vremenom i nakon izlaska Service

15 http://www.infotrend.hr/clanak/2012/2/zelimo-biti-dobri-gospodari,71,902.html16 http://support.microsoft.com/kb/314865

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 7

Page 9: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Pack nadogradnji, ta potreba se popela na 1GB – što je udvostručenje potreba za memorijom u sedam godina. Naravno, nije samo OS doprinio povećanoj potrošnji već su i aplikacijama narasli apetiti: danas je posve "normalno" da, primjerice, obični web preglednik prilikom rada proguta stotine megabajta RAM memorije samo za svoje potrebe17.

Veliki problem planiranja hardverskih potreba je činjenica da ne postoji objektivna, jednoznačna metrika kojom bi bilo moguće predvidjeti rast potreba softvera za hardverom odgovarajućeg kapaciteta: dok netko u poslovanju koristi samo, primjerice, program za obradu teksta, netko drugi može koristiti program za GIS analizu, matematičko modeliranje, CAD ili obradu fotografija, što značajno podiže prag minimalno prihvatljivog hardvera18. To otežava proces predviđanja potreba, no srećom postoji nekoliko načina za izračun relativno optimizirane konfiguracije koja bi trebala izdržati sav radni vijek računala.

1.1.2 Izračun procesorske snage računala

Procesori su danas toliko jeftini i toliko moćni da zapravo svaki procesor na tržištu koji je predviđen za uredska računala može dostojno obaviti posao i od njega možemo očekivati da će bez problema odraditi svoj dio posla tijekom svih pet godina eksploatacije računala. Pritom je dobro na umu imati dvije činjenice: CPU treba biti barem dvojezgreni jer je svojim performansama značajno bolji od jednojezgrenog, pa ta činjenica opravdava veću cijenu (osim toga, jednojezgreni procesori su na zalasku), te valja birati procesore koji u sebi imaju integriranu grafičku karticu, jer ona čini nepotrebnom kupnju zasebne grafičke kartice, čime se štedi na ukupnoj cijeni računala. Kako je u praksi sve teže nabaviti procesore koji imaju samo jednu jezgru i nemaju zasebni GPU, faktički cjelokupna ponuda na tržištu je valjana, a procesore treba birati u najjeftinijoj trećini ukupne ponude; pritom je za potrebe uredskog poslovanja nebitno kojeg je proizvođača CPU i je li 32-bitni ili 64-bitni19.

1.1.3 Izračun količine RAM memorije

RAM memorija također nije komplicirana kategorija, ali nju valja dobro planirati, jer se upravo na njoj najčešće osjeti pogrešna odluka. Srećom, cijena memorija nije visoka i ima tendenciju konstantnog pada cijene, pa je lakše odlučiti se na predimenzioniranje. Današnji minimum potreban za ugodan rad na računalu je 2GB. No, uputno je odmah dimenzionirati memoriju na 4GB, što je i praktični maksimum za računala s 32-bitnim procesorom. Udvostručenje količine memorije je oko 60% skuplje (u praksi je riječ o poskupljenju od oko 100kn po računalu) i unatoč tome što predstavlja nezanemariv trošak na veliku količinu računala, investiciju opravdava činjenica da garantira dostatnost memorijskih kapaciteta tijekom cjelokupnog radnog vijeka računala, pri čemu ne treba zaboraviti i potencijalnu uštedu, jer je cijena naknadne ugradnje dodatne memorije u računalo ponekad i dvostruko veća od cijene plaćene prilikom nabave računala20.

17 http://www.ghacks.net/2014/01/02/chrome-34-firefox-29-internet-explorer-11-memory-use-2014/18 http://cadspeed.wordpress.com/2012/08/30/buying-a-new-cad-workstation-know-your-software-system-

requirements/19 Pri izboru treba voditi računa da je za procesorski i posebice za memorijski zahtjevne aplikacije 64-bitni CPU uvijek

bolje rješenje. Također, valja voditi računa da je era 32-bitnih procesora na zalasku. 20 Prosječna cijena radnog sata informatičkog servisa je 150kn, ne uključujući ostale troškove.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 8

Page 10: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.1.4 Izračun kapaciteta tvrdog diska

Tvrdi disk je komponenta čiji najkritičniji parametar nije kapacitet niti proizvođač, već jamstvo. Kako je već dugo vremena prisutan trend spremanja podataka na server ili u oblak, veličina tvrdog diska na radnoj stanici najčešće ne predstavlja problem; iznimka su poslovi koji obrađuju uistinu velike količine podataka poput obrade video materijala, zvuka i slike. U svim ostalim slučajevima radi se o količini podataka koja se mjeri u nekoliko gigabajta godišnje ili čak i manje od toga. Zbog toga je kupnja skupih diskova velikog kapaciteta zapravo bacanje novca; jedini realan parametar u ovom slučaju jest trajanje jamstva na disk. Naime, kako su tvrdi diskovi jedna od najkritičnijih komponenti sustava (jer na sebi drže korisničke podatke, OS i programe), strateški je važno izabrati modele koji imaju dug rok trajanja. U praksi se jamstvo na tvrde diskove daje na jednu godinu, tri godine, pa čak i na pet godina. Jamstvo, naravno, ne može zajamčiti da će diskovi i raditi predviđeni broj godina, ali je dobar pokazatelj proizvođačeve sigurnosti u vlastiti proizvod; osim toga, duži jamstveni rok smanjuje troškove servisiranja opreme. Pri nabavi opreme potrebno je izabrati disk razumnog kapaciteta, koji je pokriven jamstvom od tri godine (poželjno pet, ako razlika u cijeni nije previsoka). Kupnjom kvalitetnih diskova možemo realno očekivati da će >90% njih bez problema pokriti cjelokupni radni vijek računala. Optimalni kapacitet tvrdog diska bio bi oko 500GB.

1.1.5 Optički uređaji i zasebne grafičke kartice

Optički uređaji postali su potpuno nepotrebni u uredskim računalima i treba ih izbjegavati. Umjesto kupnje optičkog uređaja (CD, DVD i sl.) za svaku radnu stanicu, racionalnije je nabaviti jedan ili dva vanjska uređaja pomoću kojih će IT djelatnici moći obaviti instalaciju potrebnog softvera (valja imati na umu da se softver sve više prodaje u tzv. "digitalnom" obliku, odnosno nakon kupnje se s odgovarajuće adrese na Internetu preuzima instalacijska datoteka), obavljati poslove spremanja podataka na medij i sl. Za potrebe razmjene datoteka USB flash memorija je praktičnije rješenje, dok je za arhiviranje podataka razumno razmisliti o centraliziranom backup rješenju na profesionalne medije umjesto korištenja CD/DVD medija, čiji očekivani rok trajanja iznosi dvije do pet godina.

Zasebne grafičke kartice (one koje se umeću u matičnu ploču) treba izbjegavati, jer na tipičnom radnom mjestu ne donose nikakve prednosti u produktivnosti, već predstavljaju nepotreban trošak. Izuzetak su radna mjesta koja se intenzivno bave grafikom, video obradom ili tehničkim crtežima/3D alatima.

1.1.6 Proračun utroška električne energije

Najzad, jedan od najzapostavljenijih faktora, ako ne i najzapostavljeniji u planiranju nabave računala jest potrošnja struje. Današnja diversificirana ponuda hardvera za svaku potrebu dovela je do situacije da se dva računala značajno razlikuju u potrošnji pri obavljanju istog posla: jedno računalo može potrošiti i više od deset puta više struje od drugog računala i pritom obaviti jednak posao, u uredskom poslu tek neznatno brže od štedljivijeg računala.

Valja imati na umu da su računala obično uključena tijekom cijelog radnog vremena, a nije rijetka praksa da se računala nikad ne isključuju; tako tipično uredsko računalo s napajanjem snage 300W (nazivno) tijekom 24 sata može potrošiti 7.2kWh što pri cijeni struje od 0.5kn/kWh iznosi 3.60kn

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 9

Page 11: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

dnevno po računalu. Prema ovoj pojednostavljenoj računici21, tijekom godine dana upotrebe pojedinačno uredsko računalo pod punim opterećenjem potrošit će struje u vrijednosti 1314kn. U taj izračun nije uračunata i struja koju potroši monitor; prosječna snaga napajanja LED monitora novije generacije je oko 20W.

Prilikom nabave računala bilo bi dobro obratiti pažnju da izvori napajanja (PSU) imaju dovoljno visok koeficijent iskoristivosti (>75%) jer nizak koeficijent znači da računalo neće moći optimalno22

iskoristiti električnu energiju.

Ovom je prilikom zgodno spomenuti prijenosna računala kao potrošački vrlo učinkovitu kategoriju: njihovo napajanje (koje napaja i monitor, što nije slučaj sa stolnim računalima) iznimno rijetko prelazi 90W snage, a najčešće je riječ o napajanjima snage između 20W i 50W. U praksi i stolna i prijenosna računala ne troše mogući maksimum snage cijelo vrijeme, već se prosječna potrošnja kreće negdje oko 1/3 do 2/3 maksimalne. U svakom slučaju, prijenosno računalo troši oko jedne trećine električne energije koju potroši stolno računalo za obavljanje istog posla23; osim toga ono dolazi s vlastitim monitorom i cijenom je blizu stolnim računalima sličnih karakteristika.

Ne treba zaboraviti niti činjenicu da prijenosna računala dolaze sa svojom baterijom koja im omogućuje nekoliko sati autonomije u slučaju nestanka struje, ali valja imati na umu da baterije imaju svoj vijek trajanja i potrebno ih je nakon nekoliko godina zamijeniti (ako djelatnik ima terenski posao; ako prijenosno računalo ne izlazi iz ureda, bateriju nije potrebno mijenjati), što praktički upola smanjuje akumulirane uštede na električnoj energiji.

Prilikom nabave informatičke opreme treba u kalkulaciju ubrojiti i potrošnju električne energije, te ne treba bježati od nabave prijenosnih računala za djelatnike – ako kalkulacija ukupnih troškova pokaže da je to ekonomičnije rješenje.

Prikladno podsjetiti kako se značajne uštede mogu ostvariti i promjenom ponašanja djelatnika: nerijetka je pojava da djelatnici po završetku radnog vremena ne isključuju računala niti monitore, već ih ostavljaju uključene preko noći; tako računala posve nepotrebno troše električnu energiju, povećavajući račun za električnu energiju TDU, a o ekološkom utjecaju da i ne govorimo. Osim radnih stanica, serverska računala također rade 24/7, što ne mora biti uistinu potrebno: nemaju svi serveri potrebu biti on-line dostupni cijelo vrijeme. Uspostavom režima isključivanja radnih stanica i monitora (u ekstremnijim slučajevima i automatiziranog ciklusa isključivanja i uključivanja servera) po završetku radnog vremena moguće je kumulativno ostvariti značajne uštede električne energije, kako na razini pojedinačnih TDU, tako i na razini države.

21 Ova računica pretpostavlja 100%-tnu opterećenost računala tijekom svih 24 sata; stvarna potrošnja ovisna je o načinu upotrebe računala i zadacima koje ono obavlja.

22 Izvori napajanja ne prenose ulaznu struju (220V izmjenične struje) u izlaznu (razni naponi istosmjerne struje) bez gubitaka, već se dio energije prilikom konverzije izgubi u obliku topline; koeficijent iskoristivosti je mjera koliko ulazne snage biva pretvoreno u izlaznu: što je koeficijent veći, manji je gubitak energije kroz zagrijavanje; vidi: http://www.tomshardware.com/reviews/power-supply-psu-review,2916.html

23 http://www.cs.wichita.edu/~vnambood/mypubs/JGEPavel2011.pdf

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 10

Page 12: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.1.7 Brand name računala ili "složenci"

Racionalno planiranje IT sustava treba pažljivo razmotriti vrijednost nabave brand name računala u odnosu na računala složena u lokalnoj trgovini. Brand name računala su računala svjetski poznatih proizvođača poput (Dell, Lenovo, HP...), pa iako postoje i tzv. "domaća brand name računala" riječ je zapravo samo o varijaciji običnih "složenaca", tj. računala sastavljenih od pojedinačno dobavljivih komponenti, koja ne mogu konkurirati velikim međunarodnom brandovima. Glavna prednost kupnje brand name računala je dobavljivost velikog broja identičnih računala, što olakšava njihovo održavanje, jer su njihove potencijalne mane poznate i postoji brz i dobro uhodan servisni mehanizam; druga bitna točka je jamstveni rok, koji kod brand name računala obično iznosi tri godine na cjelokupnu konfiguraciju, a ponekad je moguće za relativno prihvatljiv iznos produžiti jamstvo na cijelih pet godina, što bi bio predviđeni radni vijek računala. Za razliku od brand name računala, "složenci" se mogu drastično razlikovati u komponentama, što proširuje spektar potencijalnih problema, ali veći problem je u jamstvu i servisiranju: obzirom da jamstva teku za svaku komponentu zasebno, potrebno je više administrativne pažnje, a isto tako postoji i opasnost da neka od komponenti u kvaru više jednostavno ne bude dobavljiva, pa je treba zamijeniti sličnom komponentom, što doprinosi neželjenoj i neplaniranoj raznovrsnosti IT opreme.

Ipak, postoji jedan čimbenik koji daje prednost takvim računalima nad brand name računalima: ako lokalna samouprava ili slično tijelo želi potaknuti lokalnu ekonomiju nabavom IT opreme od lokalnih trgovaca, opravdano je (uz sav nužan oprez prilikom specificiranja opreme) prednost dati računalima koja lokalni trgovci mogu "proizvesti", pod uvjetom da ta nabava ima svoju tehnološku i ekonomsku opravdanost: oprema se ne smije nabavljati samo zato da bi se kupila od lokalnog trgovca: ona pritom mora zadovoljiti sve gore navedene kriterije za racionalnu nabavu informatičke opreme.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 11

Page 13: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.2. Otvoreni standardi i interoperabilni, unificirani podaci

Standardizacija informatičkih rješenja nužan je i neizostavan proces optimizacije24; iako je jedno od glavnih svojstava informatičke ponude (hardverske i softverske) velika diversificiranost rješenja i široke mogućnosti izbora, radi optimizacije poslovanja nužno je ograničiti izbor na manji broj optimalnih rješenja kako bi cijeli sustav bilo moguće kontrolirati, njime upravljati i planirati budućnost. Taj proces osjetljiv je na specifičnu štetnu pojavu nazvanu vendor lock-in, a kojoj je najbolja protuteža korištenje otvorenih standarda i racionalno osmišljavanje sustava korištenja, razmjene i pohrane podataka.

1.2.1 Što je vendor lock-in i zašto je poguban

Pojašnjenje pojma vendor lock-in na hrvatskom jeziku bilo bi: "vezanje korisnika uz tehnologiju određenog proizvođača". Nastanak takve situacije obično je dugotrajan i postupan proces, ali može biti i gotovo trenutačan u slučaju da korisnik svjesno i namjerno izabere poslovanje s određenom tehnologijom iako je svjestan da time samom sebi onemogućuje korištenje drugih tehnologija. Kako se takve odluke uglavnom ipak ne donose svjesno, u praksi je proces vezanja uz tehnologiju dugotrajniji i često traje godinama, a u neželjenu situaciju moguće je dovesti se i u pogledu softvera (češće), kao i u pogledu hardvera25 (rjeđe).

Republika Hrvatska i sama je žrtvom lock-ina u IT industriji, što ćemo demonstrirati na dva primjera:

Iznimna ovisnost TDU o Microsoftovim tehnologijama proces je koji je započeo kao svojevrsna nužnost i trajao godinama. Ponajprije, nije postojala mogućnost izbora uredskog računala: PC je bio jedino razumno rješenje. Pravo zatvaranje u Microsoftov ekosustav počinje već spomenutom migracijom s WordPerfecta na MS Word i zatim na MS Office rješenja. Ta je migracija bila dijelom uvjetovana činjenicom da je MS Office najrašireniji uredski paket, kojeg su svi imali (dijelom zahvaljujući nepostojanju mehanizama zaštite intelektualnog vlasništva u to vrijeme, te činjenici da TDU uglavnom nisu plaćala gotov softver) i zapravo je predstavljala prilagođavanje državne uprave realnoj situaciji na terenu. Posljedice takve odluke pojavile su se naknadno: daljnja informatizacija TDU, već naviknutih na uredski paket i potaknutih reklamnim kampanjama o povećanju produktivnosti korištenjem Microsoftovih tehnologija u koje se MS Office bezbolno integrira, rezultirala je stvaranjem ekosustava koji je bio gotovo u potpunosti orijentiran na MS tehnologije. Prve neusklađenosti pojavile su se kada gospodarstvo nije više pratilo najnovije Microsoftove tehnologije, dok si je država to mogla priuštiti: događalo se da TDU imaju novije verzije MS Office paketa od građana i tvrtki, pa je komunikacija postala otežana: stariji uredski paketi, koje su koristili građani i tvrtke, nisu mogli prepoznavati dokumente novijih uredskih paketa koje su koristila TDU; čak niti to ne bi bio tako veliki problem, jer noviji uredski paketi mogu stvarati i dokumente na način starijih uredskih paketa – no, kako nije bilo sustavnog pritiska na djelatnike TDU da svoju komunikaciju prilagode potrebama i mogućnostima građanstva i realnog sektora, dokumenti koji su dolazili iz tih tijela stvarali su probleme primateljima i na neizravan ih način prisiljavali da, žele li komunicirati s upravom, svoje starije uredske pakete zamijene novijima – od čega je koristi imao Microsoft, ali ne i država, građani niti gospodarski subjekti.

24 Česta je zabluda da samom nabavom informatičke opreme automatski uređujemo i poslovne procese; kao i svaki drugi alat, i informatička podrška tek je sredstvo kojim se možemo pomoći prilikom optimiziranja poslovnih procesa.

25 http://www.poslovni.hr/hrvatska/hzmo-ovisnost-o-ibm-u-placa-milijun-dolara-godisnje-275524

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 12

Page 14: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Situacija je eskalirala popularizacijom alternativnih uredskih paketa, od kojih su neki besplatni i posve dostatni za profesionalnu upotrebu; vendor lock-in se tu pokazao u punom svjetlu, jer zbog nekompatibilnosti tih paketa s MS Office paketima građani i realni sektor nisu mogli prijeći na korištenje besplatnih uredskih paketa: za komunikaciju s državom i dalje je bilo nužno koristiti samo i isključivo MS Office uredski paket, često upravo onaj kojeg trenutno koristi državna uprava (čitaj: najnoviji). Država je upornim insistiranjem na standardima jednog proizvođača ograničila slobodno tržište, uspostavila preferencijalnog dobavljača i nametnula njegove proizvode građanstvu i pravnim osobama.

Drugi, drastičniji primjer koji bolje rasvjetljava opasnost vendor lock-ina jest uvođenje digitalnih certifikata u poslovanje: posljedica lošeg planiranja bilo je ne samo onemogućavanje korištenja ne-MS tehnologija, već i stvaranje značajnih tehničkih problema u Microsoftovom ekosustavu i vezanje klijenata uz stare tehnologije i njihove sigurnosne probleme.

Riječ je o chip-karticama koje koriste digitalne certifikate i koje se čitaju pomoću uređaja koji se priključuje na računalo USB priključkom. Riječ je o tehnologiji koja je dobro dokumentirana i raspoloživa na svim operacijskim sustavima. No, u vrijeme kada je korištenje tehnologije planirano, pitanja interoperabilnosti nisu bila razmatrana i odlučeno je da se rješenja fokusiraju na strogo određeni skup tehnologija. Takva odluka u načelu može biti dobra odluka jer se fokusiranjem na određeni set tehnologija pojednostavljuju i pojeftinjuju rješenja, ali te tehnologije onda trebaju biti raspoložive širokom spektru klijenata; u ovom slučaju učinjeno je obrnuto – izabrana tehnologija snažno je ograničila i davatelja i korisnika usluge.

Inicijalno, tehnološki okvir bazirao se na ActiveX kontrolama unutar MS Internet Explorer 6 web preglednika, u to vrijeme jednu od "tehnologija budućnosti" kako ih je reklamirao Microsoft. U isto vrijeme banke su krenule u prva Internet bankarstva: neke od njih korištenjem identičnog rješenja, neke od njih korištenjem Java tehnologija.

Nekoliko godina kasnije, događa se da ActiveX gubi na značaju u svijetu u kojem interoperabilnost postaje sve značajnija karakteristika i koji polako ali sigurno migrira prema HTML5 tehnologiji, ali FINA i Porezna uprava, korisnici već izabrane tehnologije, insistiraju na postojećem sustavu. S njihove strane to zvuči logično: imaju postojeću bazu softvera, ljude koji znaju raditi u toj tehnologiji i nemaju nikakve potrebe išta mijenjati: događa se samoinicirani vendor lock-in, kada korisnik tehnologije nastoji postojeću tehnologiju zadržati što je duže moguće, jer to smatra optimalnim rješenjem za svoje poslovanje.

Na taj način korisnici usluga bivaju "zamrznuti u vremenu": iako njihova tehnologija drži korak s globalnim razvojem, za korištenje usluga FINA i PU prisiljeni su koristiti Windows XP računala s preglednikom MSIE 6 – i tu dolazimo do apsurda, jer se događa da korisnici koji koriste novije Microsoftove tehnologije nisu u stanju dobiti traženu uslugu ako nemaju računalo s 32-bitnim Windowsima XP i instaliranim preglednikom MSIE 6.

Ta situacija ne samo da je apsurdna, već je i opasna po tvrtku: korištenjem starije verzije preglednika (čije napuštanje u korist novije, sigurnije verzije je Microsoft i sam preporučivao korisnicima), građani i tvrtke bili su nepotrebno izloženi sigurnosnim problemima poput virusa i sličnih zloćudnih programa.

Banke su u međuvremenu napustile ideju uvjetovanja tehnologije krajnjem korisniku, pa je danas Internet bankarstvo uglavnom moguće koristiti na bilo kojem operacijskom sustavu; dapače, držeći korak s modernim vremenima, banke nude i mobilne verzije svojih usluga.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 13

Page 15: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

TDU su, pak, svo vrijeme zadržala stav da građani i realni sektor trebaju biti na usluzi njima, a ne obrnuto – pa su sve do nedavno usluge razvijane na tehnologijama koje su tražile nabavu Microsoftovih proizvoda da bi se te usluge mogle koristiti. Notorni primjer samoiniciranog lock-ina su čitači kartica s digitalnim potpisima koji su dugo vremena radili isključivo pod MS Widows operacijskim sustavom, sve dok se nije pojavio projekt (Lana – projekt HZMO) koji je pokazao kako se te kartice i ti čitači mogu bez problema koristiti i na Linux i Macintosh računalima, dokazavši da je cijelo vrijeme na umjetan način (neznanjem i/ili nemarom) održavana potreba za korištenjem Microsoftovih tehnologija, čime je uzrokovana financijska šteta građanima i realnom sektoru, te kako smo već spomenuli – onemogućeno funkcioniranje slobodnog tržišta.

Vendor lock-in pojava je koja se može manifestirati i na području softvera i na području hardvera i štetna je po organizaciju koja u nju upadne; za državu je ta šteta još i veća, jer često nije ograničena samo na TDU već i na korisnike usluga, prisiljavajući ih na korištenje točno određene tehnologije, ponekad i na nepotrebne financijske izdatke da bi mogli koristiti usluge vezane uz tehnologiju.

Izbjegavanje ovakvih pojava jedan je od stupova racionalnog planiranja, jer od njih koristi imaju samo proizvođači opreme, dok su štete mnogostruke, a svakako je najznačajnija onemogućavanje slobodnog tržišta i prava na izbor tehnologije.

Teško je sa sigurnošću predvidjeti tehnologiju koja na ovaj ili onaj način neće završiti u lock-in poziciji, u jednakoj mjeri kao što je teško predvidjeti koliko će neka tehnologija doista trajati i što će je zamijeniti; no, prihvaćanjem nekih temeljnih načela poput otvorenih standarda moguće je rizik ulaska u vendor lock-in značajno smanjiti.

1.2.2 Otvoreni nasuprot zatvorenim standardima

Osnovna razlika između otvorenih i zatvorenih standarda je u tome tko ih kontrolira i na koji način. Kod zatvorenih standarda, proizvođač ima punu kontrolu nad time tko će i pod kojim uvjetima moći koristiti standarde. Zatvoreni standardi najčešće su rješenja specifična za određenu granu industrije i imaju svojih prednosti: fokusiranost, jednoznačnost i izostanak konfliktnih interesa. Takvi standardi izvrsno funkcioniraju u područjima koja su strogo regulirana ili nekim svojim svojstvom specifično ograničena.

Otvoreni standardi nemaju tako strogo definiranu kontrolu, često ih regulira nezavisno tijelo sastavljeno od više zainteresiranih strana i njihov je razvoj rezultat konsenzusa zainteresiranih strana, što ponekad uključuje i mišljenje javnosti.

U svojoj provedbi zatvoreni standardi mogu biti komercijalne naravi pa je za njihovo korištenje potrebno plaćati licencu, ali isto tako mogu biti i besplatni za nekomercijalnu upotrebu ili pak besplatni svima – ali proizvođač i dalje jedini odlučuje u kojem će se pravcu standard razvijati.

Otvoreni standardi otvoreni su svima bez ograničenja, svatko ih može primjenjivati i koristiti ih za izradu vlastitih komercijalnih proizvoda ili usluga. Besplatni su (najčešće) i javno dostupni.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 14

Page 16: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Otvorenost ili zatvorenost nekog standarda nije čimbenik koji utječe na njegovu kvalitetu, ali utječe na provedivost, često i na količinu dostupnih rješenja. Također, otvoreni standardi olakšavaju raščlanjivanje poslovnih procesa na komponente koje su zatim lakše dostupne raznim ponuđačima rješenja, dok zatvoreni standardi često onemogućavaju konkurentnost i osiguravaju monopolski položaj vlasniku zatvorenog standarda.

Racionalno planiranje preferirat će otvorene standarde nasuprot zatvorenim jer će time omogućiti slobodu izbora građanima i realnom sektoru da u komunikaciji s državom sami biraju softverska rješenja za tu namjenu; prvenstveno se to odnosi na najčešći oblik komunikacije, onu pisanu.

Republika Hrvatska usvojila je kao standarde za razmjenu dokumenata dva međunarodna standarda: ISO/IEC 29500, što je Microsoftov OOXML standard kojeg je proizvođač pretvorio u otvoreni standard, te ISO/IEC 26300:2006, što je ODF (Open Document Format) standard OASIS konzorcija, također otvoreni standard.

Do usvajanja oba standarda došlo je spletom zanimljivih okolnosti. Usvajanje Microsoftovog OOXML standarda popratila je sumnja na neregularnost procesa: iako je pri prvom pokušaju standardiziranja ISO odbio usvojiti standard kao nepotpun (zbog dvojbenih opisa, korištenja zatvorenih tehnologija i opasnosti od kršenja patentnih prava), u drugom krugu glasovanja dogodilo se da su iznenada mnoge države članice, do tada nezainteresirane za to pitanje, registrirale svoj glas za usvajanje tog protokola, i to po hitnom postupku. Taj događaj pobudio je sumnje da je Microsoft na neki način utjecao na normizacijska tijela tih država kako bi od njih dobio pomoć oko prihvaćanja svojeg rješenja kao ISO standarda – što bi Microsoftu dalo značajnu tržišnu prednost.

Republika Hrvatska bez puno je razmišljanja uskočila u tu priču, prihvativši OOXML kao nacionalni standard i davši svoj glas podrške u ISO tijelu; taj potez izazvao je reakciju dijela javnosti i medijsku pokrivenost26 slučaja na kakvu Hrvatski zavod za norme (HZN) nije navikao. Unatoč snažnim i argumentiranim pritiscima na HZN da svoju odluku promjeni u korist ODF-a kao nacionalnog standarda, institucija nije popustila već se odlučila na kompromisno rješenje; zbog toga danas imamo i OOXML i ODF kao nacionalne standarde.

Cijeli je niz razloga zašto je strateški27 važno izabrati ODF kao preferirani nacionalni standard i implementirati ga u sve sfere društva.

Ponajprije, riječ je o standardu koji je dizajniran tako da bude slobodan, neopterećen patentima i licencama, neovisan o starijim standardima i relativno lako proširiv, te lak za implementiranje bilo

26 http://limun.hr/main.aspx?ID=245817http://www.monitor.hr/clanci/zasto-su-danci-presli-na-odf/28160/http://liderpress.hr/arhiva/41347/http://www.monitor.hr/vijesti/smije-li-microsoft-office-postati-uredski-standard-sluzbene-hrvatske/86484/http://www.linux.hr/modules/popnupblog/index.php?param=3-20070829171035http://www.linux.hr/modules/popnupblog/index.php?param=3-20070905223440http://www.linux.hr/modules/popnupblog/index.php?param=3-20070907000118

27 http://www.computerweekly.com/news/2240225160/Government-confirms-ODF-as-standard-document-format-rejecting-Microsoft-proposalshttp://delimiter.com.au/2013/05/29/reversal-australian-govt-picks-odf-doc-standard/http://www.opendocumentformat.org/features/http://www.pcpro.co.uk/news/enterprise/387253/libreoffice-ignore-microsofts-nonsense-on-governments-open-source-planshttps://joinup.ec.europa.eu/community/osor/news/ec-recommends-supporting-open-document-format

http://ec.europa.eu/digital-agenda/en/our-goals/pillar-ii-interoperability-standards

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 15

Page 17: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

kojoj zainteresiranoj strani.

Za razliku od njega, OOXML je dizajniran tako da u sebe implementira podršku za starije Microsoftove formate zapisa podataka ali nedovoljno objašnjenu, zbog čega tu podršku treća strana ne može implementirati tako kvalitetno kao što to može Microsoft.

OOXML je (i zbog toga) izuzetno kompleksan protokol čiji opis doseže 6000 stranica i koji je svojim opsegom izvan dohvata malim tvrtkama koje nemaju resursa za njegovu implementaciju, već se moraju oslanjati na licenciranje gotove tehnologije od velikih tvrtki. ODF standard je značajno manji i lakši za implementaciju, a pritom je i tehnički kompletan, tj. sadrži sve informacije potrebne za izradu interoperabilnog dokumenta.

Interoperabilnost je ključan faktor u izboru standarda za razmjenu dokumenata, a on je snažno naklonjen ODF standardu, jer ga podržavaju deseci28 raznovrsnih aplikacija za sve relevantne platforme i on uistinu daje odriješene ruke svim trima grupama korisnika (uprava, građanstvo, tvrtke) da za pisanje dokumenata koriste aplikaciju koja im najviše odgovara.

OOXML, s druge strane, čak niti Microsoftova rješenja ne podržavaju u potpunosti29. Zbog svoje kompleksnosti, OOXML je podijeljen na dva pod-standarda: tzv. "striktni OOXML" koji poštuje sve zahtjeve standarda, te tzv. "tranzicijski OOXML" koji je pojednostavljena, prijelazna verzija istog standarda. Poanta je u tome da striktni, odnosno jedini ISO potvrđeni standard u potpunosti podržava samo MS Office 2013, dok MS Office 2010 i 2007 koriste tranzicijski standard i u mogućnosti su samo čitati, ali ne i pisati dokumente nastale na MS Office 2013. Ova situacija samo je nastavak prakse30 te tvrtke da izdavanjem novijih verzija svojih paketa korisnike više ili manje suptilno primorava na kupnju novijih verzija paketa; u slučaju OOXML-a važno je znati da je MS Office 2013 (koji, kako smo rekli, jedini zaista podržava puni OOXML standard) uredski paket nemoguće pokrenuti na Windowsima starije generacije (XP i stariji), što u svjetlu činjenice da je podrška za XP prestala više ne predstavlja veliku manu, ali to i dalje ostaje primjer kako neka tvrtka iskorištava vendor lock-in za promoviranje vlastite financijske koristi.

Posebice valja baciti svjetlo na činjenicu da upravo zbog ovakve nepotpune i proizvoljne implementacije standarda od strane proizvođača softvera Republika Hrvatska već niz godina zapravo ne koristi niti jedan od dva usvojena nacionalna standarda31.

ODF nije statičan standard, već se i on razvija: posljednja OASIS standardizirana verzija nosi oznaku 1.2 (u trenutku pisanja ova je verzija u procesu prihvaćanja u ISO), a u pripremi je verzija 1.332. Značajna razlika u odnosu na OOXML je u tome što ne postoje različite podverzije iste verzije (softver koji podržava ODF 1.2 mora podržavati svu funkcionalnost standarda), zbog čega je korisniku posve svejedno kojom će aplikacijom urediti dokument. Ne treba smetnuti s uma niti

28 http://en.wikipedia.org/wiki/Comparison_of_OpenDocument_software29 http://techrights.org/2014/08/02/ooxml-strict-and-transitional/

http://blog.gardeviance.org/2013/12/once-more-unto-breach-dear-friends-once.htmlhttps://joinup.ec.europa.eu/elibrary/case/complex-singularity-versus-openness

30 http://www.icts.uct.ac.za/modules.php?name=News&file=article&sid=707631 Stariji MS Office paketi imaju u potpunosti implementiran samo tzv. "tranzicijski" model ali ne i "striktni" (koji je

jedini od ta dva modela usvojen kao ISO standard) u kojem isključivo mogu čitati, no ne i zapisivati dokumente, dok jedino Office 2013 ima implementiranu mogućnost zapisivanja dokumenata po ISO standardu, ali ta opcija zbog kompatibilnosti sa starijim MS Office paketima nije automatski uključena, već ju je potrebno ručno uključiti – što vjerojatno niti jedno TDU nije učinilo.

32 http://en.wikipedia.org/wiki/OpenDocument#Standardization

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 16

Page 18: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

činjenicu da MS Office alati podržavaju33 ODF standard i postojeći korisnici tog uredskog paketa ne moraju odbaciti stari način rada, nabavljati novi softver i na njega se privikavati: dovoljno je samo da dokumente umjesto u .docx formatu spremaju u .odf formatu. Kako Microsoftova implementacija ODF standarda nije među najkvalitetnije izvedenima, moguće su manje nepravilnosti prilikom spremanja dokumenata po ODF standardu.

Postojanje dva različita standarda razmjene elektroničkih dokumenata ne pomaže toliko slobodnom tržištu koliko otežava razmjenu dokumenata zbog sitnih nekompatibilnosti i potrebe da se zadovolje obje strane.

Od iznimne je važnosti naglasiti da su korištenje otvorenih standarda i u sljedećoj točci pojašnjene unifikacija i konsolidacija podataka dvije metode kojima je moguće ne samo osloboditi se postojećeg vendor lock-ina (ovisnosti države o Microsoftovim tehnologijama), već i spriječiti ponovno upadanje u istu zamku.

Republika Hrvatska trebala bi odrediti ODF 1.2 kao svoj preferirani standard za razmjenu dokumenata i svu korespondenciju obavljati na taj način. To je također u skladu sa smjernicama Europske komisije o slobodnom softveru34 i na tragu sličnih inicijativa drugih članica EU35.

Za arhiviranje podataka nije dobro rješenje koristiti niti jedan od ova dva spominjana standarda jer ne jamče identičnost dokumenta (potencijalno niti mogućnost čitanja dokumenata u budućnosti36); umjesto toga, potrebno je za arhiviranje dokumenata koristiti PDF/A (ISO 19005-2:2011) standard koji je osmišljen37 za dugotrajno čuvanje dokumenata i omogućuje rekonstrukciju dokumenta identičnu njegovom originalu.

Komunikacija TDU s građanstvom i tvrtkama trebala bi se, dakle, odvijati korištenjem ODF standarda, dok bi se finalne verzije dokumenata (odluke, presude, zaključci i sl.) trebale slati primatelju i u arhivu kao digitalno potpisani PDF/A dokumenti.

1.2.3 Potreba za unificiranjem i konsolidacijom podataka

Po pitanju prikupljanja i obrade podataka državna uprava je u velikoj mjeri zemlja s tisuću otoka: gotovo svako TDU ima barem jednu svoju lokalnu bazu podataka koja nije povezana ni sa čime izvan tog tijela. Rezultat toga je iznimno visoka redundancija podataka i velika neorganiziranost obrade, te slijedom toga i relativno veliki nepotrebni troškovi poslovanja.

Razlog ovakvog stanja ne treba tražiti među djelatnicima, već u nužnoj posljedici prirodne evolucije IT tehnologije. Prije objedinjavajućih tehnologija (poput oblaka, servisa na Internetu i sl.) stanje IT tehnologije i komunikacijske infrastrukture bilo je takvo da su objedinjavana samo rješenja koja su zbog svoje specifičnosti zahtijevala takvu izvedbu (MUP, primjerice). Najveći broj TDU tada se ponašao kao zasebne cjeline, neovisne jedna o drugoj. Dapače, u vrijeme dok još TDU nisu imala

33 http://www.infoworld.com/d/open-source-software/how-microsoft-was-forced-open-office-20023334 http://ec.europa.eu/dgs/informatics/oss_tech/index_en.htm35 http://www.ifosslr.org/ifosslr/article/download/90/17236 http://news.bbc.co.uk/2/hi/6265976.stm37 http://en.wikipedia.org/?title=PDF/A

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 17

Page 19: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

niti interne mreže postojala je potreba za bazama podataka. Jedino logično i praktično izvedivo rješenje u to vrijeme bila je izrada vlastite baze podataka za rješavanje internih poslovnih procesa. Posljedica te prakse je veliki broj baza podataka koje sadrže mnoštvo informacija koje su u velikom broju slučajeva redundantne – istovjetne; primjerice, mnoge baze podataka sadrže tablice s imenima i prezimenima građana. U ispravno postavljenom sustavu ti bi se podaci trebali nalaziti (i biti dostupni) samo na jednom mjestu; postojanje višestrukih baza istovjetnih podataka nije samo neekonomično, već je i izvor potencijalnih organizacijskih problema i konfuzije (Tko je vlasnik određenog podatka? Tko ga smije tražiti i pod kojim uvjetima? Tko ga smije mijenjati?), a isto tako ne smijemo zaboraviti da višestruki identični zapisi u raštrkanim bazama podataka imaju i svoj ekonomski i ekološki, tj. energetski otisak.

Tek je u posljednjem desetljeću tehnologija postala toliko pristupačna da omogućuje kvalitetniju komunikaciju i razmjenu podataka TDU na način koji omogućuje decentralizirano korištenje informatičke opreme i servisa; ključna faza u kojoj je postala očita potreba za unificiranjem i dovođenjem u red mnogih raštrkanih baza podataka je odluka38 o stvaranju privatnog tzv. oblaka (cloud), IT rješenja koje bi sve podatke i sve servise TDU trebalo objediniti unutar jednog kontroliranog sustava.

Osnovni problem unificiranja i konsolidacije podataka je široka raznovrsnost tehnoloških rješenja, te nejednakost u definiranju tipova podataka u bazama. Konkretno, tijekom mnogih godina razvijana su pojedinačna rješenja koja su temeljena na najrazličitijim tehnologijama: od malih baza podataka pisanih u MS Access-u, preko aplikacija koje koriste danas zastarjela rješenja poput FoxPro-a i baza koje za svoj rad još uvijek traže MS-DOS, u TDU možemo naći i ozbiljna rješenja bazirana na modernim relacijskim bazama podataka (MySQL, Oracle i sl.). Obuhvaćena u zajednički okvir, ta rješenja predstavljaju konglomerat međusobno nekompatibilnih rješenja, koja teško ili nikako ne komuniciraju međusobno.

Drugi problem je neistovjetnost podataka i to je strogo tehnički problem. Primjerice, u bazi podataka jednog TDU polje za unos imena može biti definirano kao polje za unos i imena i prezimena građanina, dok u drugom TDU za tu informaciju postoje dva zasebna polja: jedno za unos imena i jedno za unos prezimena. Iako se na prvi pogled to čini trivijalnim problemom, praktično to predstavlja veliki izazov: riječ je o mnoštvu podataka koji svaki poštuju neka svoja pravila, zbog čega možda nije moguće neke baze podataka prenijeti u novi, unificirani sustav bez opsežnih i skupih zahvata u baze podataka i prilagodbe aplikacija.

Primjera radi, neke starije baze podataka datum i vrijeme zapisuju kao tekstualni podatak bez ikakve kontrole unosa (pa je moguće u to polje upisati bilo što), dok neke druge baze podataka kontroliraju upis, ali koriste različit standard upisa podataka: neke baze datum odjeljuju crtom, neke kosom crtom, neke točkom39. Iako su sva tri načina upisa podataka ljudskom umu odmah shvatljivi, IT sustavi imaju velike probleme40 kod takvih sitnica, kao i kod drugog ne tako rijetkog problema – korištenja zareza i točke za označavanje tisućica i decimalnih mjesta.

38 http://www.ictbusiness.info/poslovna-rjesenja/drzavni-oblak-krece-objedinjavanje-it-infrastrukture http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//TEXT+TA+P7-TA-2013-0535+0+DOC+XML+V0//HR

39 ISO8601 je zapravo jedini, ali u praksi ignoriran standard za zapis datuma i vremena: http://en.wikipedia.org/wiki/ISO_860140 Poput izvjesnog službenog softvera turističke namjene koji ne funkcionira ako se iza godine unese točka, ali

prihvaća točku nakon dana i mjeseca: to je izvrstan primjer kaotičnog stanja na tržištu softvera.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 18

Page 20: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

To su tek najosnovniji i najočitiji problemi; postoji još niz kompliciranijih faktora koji konsolidaciju podataka čine iznimno zamršenim, skupim i dugotrajnim procesom; činjenica da se sva TDU ne pridržavaju prihvaćene nacionalne norme ne pomaže tom procesu.

No, taj proces je nužno obaviti da bi se podaci standardizirali i objedinili. Posve je besmisleno planirati nove tehnologije poput oblaka ako ćemo na njih samo preslikati postojeće (loše) stanje; umjesto toga, valja nam iskoristiti prigodu usvajanja nove tehnologije za pospremanje i optimizaciju sustava kako bi isti mogao optimalno iskoristiti nove tehnologije. Objedinjeni informatički sustav države u idealnom slučaju trebao bi sadržavati u potpunosti standardizirane informacije gdje god je to moguće postići, na način da određena informacija u nekoj bazi bude svojim svojstvima (vrsta zapisa, duljina zapisa, atributi i sl.) identična informaciji iste vrste u nekoj drugoj bazi. Takva će praksa značajno pojednostaviti, time i pojeftiniti, izradu budućih aplikacija.

Osim standardizacije, stremiti trebamo i prema objedinjavanju podataka: preciznije, potrebno je osmisliti sustav u kojem neće biti potrebno držati redundantne podatke po mnogim bazama kao što je to sada slučaj; u idealnom sustavu određeni podatak ili logički skup podataka (primjerice: ime i prezime, OIB i adresa prebivališta) nalaze se u jednoj jedinoj tablici (tj. bazi podataka), a aplikacije nemaju svoje interne baze podataka koje sadrže te podatke već ih uzimaju iz jedne jedine, centralne baze podataka informacija o građanima.

Na taj način TDU mogu za svoje potrebe razvijati samo baze podataka kojima ta tijela direktno upravljaju, dok se za druge informacije mogu poslužiti bazama podataka kojima upravljaju druga TDU: primjerice, ured za planiranje urbanističkih rješenja upravlja bazom podataka o javnim površinama, a za potrebe svog rada odgovarajuće podatke dohvaća iz baze podataka o telekomunikacijskim kanalima koje održava ured za telekomunikacije, baze položaja cjevovoda koje održava ured za vodoopskrbu, baze vlasničkih listova koje održava katastar, itd.

Objedinjavanje41 i standardizacija informacija u bazama podataka nužan je preduvjet i za oslobađanje tržišta, za razliku od trenutne prakse, gdje se vrlo često događa da samo tvrtka koja je napisala aplikaciju koja obrađuje podatke iz neke baze podataka doista može tu aplikaciju i te podatke održavati.

Unificiranjem i standardizacijom otvara se mogućnost svim tvrtkama da pod jednakim uvjetima nude svoja rješenja (čime država dobiva na kvaliteti aplikacija koje kupuje), a državi se olakšava jednostavna zamjena aplikacija koje se nisu pokazale učinkovitima – što je u trenutnoj praksi gotovo nemoguće, upravo zbog toga što su aplikacije često čvrsto vezane uz bazu podataka koja nije uskladiva sa sličnim aplikacijama, pa se odustajanje od neke aplikacije plaća ručnim prebacivanjem već jednom unesenih podataka u novu bazu. Kad bi baze podataka bile definirane tako da se točno zna koji su podaci unutra i kako izgledaju, prijelaz na drugi softver predstavljao bi daleko manji problem i manji trošak.

41 Proces objedinjavanja već je u tijeku, o čemu svjedoči sve bolje stanje IT infrastrukture i rast interoperabilnosti TDU; obzirom na pozitivne prve rezultate, možemo reći kako je rezultat vrijedan uloženog truda i troškova.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 19

Page 21: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.3. Domaća rješenja

Državna uprava i javna poduzeća imaju iznimno velik udio u domaćem IT tržištu: oko 40% svih nabava IT opreme i usluga obavlja se za potrebe države. Ta pozicija predstavlja priliku da država svojom strategijom potpomaže rast domaće informatičke industrije, osnaživanjem koje bi se mogao ostvariti nezanemarivi potencijal stvaranja kvalitetnih domaćih tvrtki koje izvoze informatička rješenja.

Trenutno je situacija upravo obrnuta: država usko surađuje s nekolicinom tvrtki koje svoj razvoj duguju u dobroj mjeri tom gotovo pa monopolističkom položaju; tijekom niza godina privilegirane tvrtke iskoristile su svoj položaj za snažan razvoj i diversificiranje, dok je država gotovo u potpunosti ignorirala ostale, manje ponuđače. Rezultat toga je stvaranje nekoliko velikih tvrtki koje su "podrazumijevani" partner države, te prepuštanje ostalih tvrtki ostatku tržišta koje je zbog recesije sve manje i manje. Neke "partnerske" tvrtke iskoristile su dobru poslovnu poziciju za širenje na tržišta regije, dok je poslovanje nekih u opasno velikoj mjeri vezano uz državu kao velikog kupca njihovih proizvoda i usluga. Nasuprot njima stoje male i srednje tvrtke koje sve teže posluju ili propadaju, te nešto malih tvrtki koje su posve izvozno orijentirane i nezainteresirane za domaće tržište.

Racionalna strategija treba uključiti cjelokupnu informatičku industriju u RH: ne samo velike tvrtke, već i one male. Svakako, prirodno je za očekivati da male tvrtke neće biti u stanju odraditi one najsloženije poslove, no jednako tako stoji činjenica da na rubnim područjima TDU postoji dovoljno mjesta za poslove manje kompleksnosti koje mogu odraditi lokalne IT tvrtke. Na taj bi se način navedenih 40% udjela države na IT tržištu ravnomjernije raspodijelilo među informatičkim tvrtkama: velike poslove i dalje bi obavljale srednje i velike tvrtke koje su osposobljene odraditi projekte te veličine, dok bi se kroz raznovrsne rubne projekte pružila prilika malim informatičkim tvrtkama da zarađuju i rastu.

Ovaj pristup zahtjeva i vrlo jasnu viziju budućnosti IT podrške za državu: pod pretpostavkom da modernizacija državne informatičke infrastrukture teži prema "privatnom oblaku" države, valja izbjeći još jednu zamku upadanja u vendor lock-in: treba odbaciti ideju da davatelj usluge privatnog oblaka bude i glavni arhitekt ICT sustava, te naročito ideju da bi davatelj te usluge trebao biti i izvođač programske podrške, jer se tako stvara pozicija koja je štetna po razvoj hrvatskog IT tržišta još i više od trenutnog stanja.

Idealno rješenje je ono u kojem davatelj usluge privatnog oblaka ne pruža državi nikakvu drugu uslugu, već se pojedinačna rješenja, u skladu sa standardima i potrebama, traže na slobodnom tržištu. Tehnološki nema nikakvih prepreka takvoj podjeli poslova, koja može značajno ojačati poziciju malih informatičkih tvrtki na lokalnoj razini.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 20

Page 22: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.4. Univerzalni digitalni ID

Univerzalni digitalni ID jedan je od zanemarenih, a iznimno značajnih temelja modernog informatičkog društva. Riječ je o virtualnoj osobnoj iskaznici kojom građanin potvrđuje svoj identitet prema on-line servisima i na osnovu toga ostvaruje svoja prava i obaveze.

Univerzalni digitalni ID nije ništa drugo nego "pametna" osobna iskaznica, koja uz sve potrebne podatke na sebi ima i mikročip na kojem su pohranjeni digitalni potpis nositelja osobne iskaznice te skup najnužnijih informacija: digitalni prikaz fizičkih podataka osobne iskaznice (ime i prezime, OIB, slika, te drugi podaci čitljivi računalom), te po potrebi nužni medicinski podaci za slučaj hitnosti (krvna grupa, kronične bolesti i alergije i sl.).

O digitalnoj osobnoj iskaznici razmišljalo se već prije više od jednog desetljeća kao o mogućoj bazi za izgradnju sustava predstavljanja građanstva informatičkim sustavima, no nažalost ta jednostavna ideja nije nikada zaživjela.

Rezultat toga je da tijekom godina nastaju novi digitalni servisi države koji svaki imaju svoj način prijavljivanja u sustav: neki koriste digitalne potpise koje izdaje FINA, dok mnogi traže od korisnika da upisuje korisničko ime i lozinku i tako kod korisnika stvaraju zbrku jer mora pamtiti više od jednog korisničkog imena i lozinke. Također, ta praksa često znači i potrebu da korisnik osobno dođe po svoje korisničko ime i lozinku (poput nedavno svečano inauguriranog servisa e-građanin), što je zapravo paradoksalno42.

Osim toga, valja nam imati na umu da je sustav korisničkog imena i lozinke vrlo osjetljiv na sigurnosne probleme (tehnološke i antropološke)43 i da ga je lako zloupotrijebiti, a pritom je teško ući u trag osobi koja taj sustav zloupotrijebi.

Za razliku od tog sustava, sustav digitalne osobne iskaznice vezan je uz osobnu iskaznicu i građanstvo je vrlo svjesno što s njom smije, a što ne smije. Korištenje tog načina autorizacije značajno smanjuje mogućnost manipulacije i kriminalnih aktivnosti44, te u konačnici štiti i građane i informacijski sustav države.

Izdavanjem digitalnih osobnih iskaznica svim građanima država bi dobila jedinstveno rješenje koje bi državi značajno olakšalo izradu modernih informatičkih rješenja, a ujedno bi građanima omogućilo automatski pristup svim novim aplikacijama, bez potrebe za obilaženjem šaltera radi dobivanja još jednog para imena i lozinke za pristup servisu.

Uvođenje univerzalnog digitalnog ID-a omogućilo bi, osim praktičnih koristi, realizaciju direktne demokracije, jer bi se na taj način građane moglo ispitati o njihovom mišljenju na daleko pristupačniji i jednostavniji način od trenutno dostupnih (poput referenduma): država bi mogla jednostavno postaviti on-line pitanje na koje bi svaki građanin koji ima pristup Internetu mogao

42 http://www.tportal.hr/gadgeterija/tehnologija/337411/Kakvi-su-to-e-gradani-koje-Vlada-salje-na-saltere.html43 "Computer Security and Risky Computing Practices: A Rational Choice Perspective"; K. Aytess, T. Connoly,

"Advanced Topics in End User Computing", vol. 4, University of Texas/Idea Group Publishing, 2005.Također: http://www.net-security.org/secworld.php?id=17273

44 Za razliku od postojećih mToken rješenja koja se baziraju na softveru koji se instalira na smartphone, digitalna osobna iskaznica ne pati od sigurnosnih propusta koji bi mogli ugroziti njenu sigurnost: http://blog.kaspersky.com/faketoken-2014q1/

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 21

Page 23: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

odgovoriti na jednostavan način, a svoj odgovor odmah i digitalno potpisati; sustav bi zabilježio da je građanin dao svoj glas (kako ista osoba ne bi mogla glasovati više puta), zatim bi njegov glas uvrstio u anonimnu statistiku.

Sve potrebne tehnologije za uspostavljanje digitalne osobne iskaznice postoje već dugo vremena, ali ih je država u svojem zanemarivanju informatičke strategije propustila uvesti, što je rezultiralo posve nepotrebnim gubitkom vremena i novca građana i države.

Važno je napomenuti i to da sustav digitalne iskaznice ne smije biti komercijalne naravi (FINA, primjerice, svojim korisnicima mjesečno naplaćuje svoj sustav digitalnog potpisa): digitalna osobna iskaznica jednako je građansko pravo kao i "obična" osobna iskaznica i ne smije građanima (osim troškova izdavanja) predstavljati nikakav dodatni izdatak.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 22

Page 24: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.5. Slobodni softver u javnoj upravi i školstvu

Korištenjem slobodnog softvera u javnoj upravi i školstvu moguće je ostvariti značajne uštede jer je riječ o funkcionalnom, stabilnom i zrelom okruženju koje nije opterećeno povremenim ili redovitim plaćanjem licenčnih prava korištenja. Za veliku većinu standardnih poslova TDU moguće je pronaći adekvatnu zamjenu u slobodnom softveru na svim razinama: razlika je samo u mogućnosti integracije u postojeći sustav. Načelno možemo govoriti o podjeli na tri segmenta: serveri, radne stanice i računala u obrazovanju.

1.5.1 Slobodni softver na serverima

Korištenje slobodnog softvera nije novitet u državnoj upravi: tijekom gospodarske krize na početku stoljeća informatički djelatnici snalazili su se s rastućim zahtjevima poslodavaca za uspostavom modernih ICT servisa (uz spremnost za izdvajanje minimalnih novčanih sredstava) upravo korištenjem slobodnog softvera, jer su tako bili u mogućnosti uspostaviti željeni servis bez posezanja za ilegalnim kopijama komercijalnog softvera. Iz tog vremena potiču anegdote o sistemašima koji su u ustanove instalirali Linux i zatim svojim nadređenima lagali kako su servis uspostavili na MS Windowsima, jer su nadređeni željeli imati samo ono što su smatrali najboljim i najkvalitetnijim, ali to nisu bili spremni financirati.

Financijskom konsolidacijom i potpisivanjem trajnog ugovora s Microsoftom 2001. godine situacija se donekle mijenja i praksa korištenja slobodnog softvera zamire, maskirana ugovorom koji prividno državi omogućuje jeftinu nabavu Microsoftovih rješenja i činjenicom da država konačno ozbiljno kreće u legalizaciju softvera kojeg koristi. Današnja situacija svjedoči o uspješnosti te taktike: velika većina, gotovo cjelokupna masa računala45 (sa izuzetkom manjeg broja servisa) u TDU i drugim tijelima vezanim uz državu koristi Microsoftova rješenja. Izuzmemo li određeni postotak rješenja koja zbog svoje specifičnosti ne mogu nego biti izvedena pomoću Microsoftovih tehnologija, ostaje nam veliki broj servera koji obavljaju poslove koje je moguće obavljati i odgovarajućim alatima slobodnog softvera. Nadalje, velika većina tog broja su serveri koji ne zadovoljavaju više od osnovnih komunikacijskih potreba: e-mail sustav i male aplikacije izrađene za potrebe TDU-a.

Implementacija slobodnog softvera na serverima zbog toga je spor proces koji postepeno zamjenjuje servise i programska rješenja servisima i programskim rješenjima napisanim za Linux platformu. Zamjena postojećih rješenja slobodnim softverom najkompliciranija je u ovom segmentu, jer je riječ o centraliziranim servisima koji trebaju biti na raspolaganju djelatnicima svakog radnog dana. S druge strane, nema tehnoloških prepreka da postojeći sustavi ne rade u paraleli s novim sustavima baziranim na slobodnom softveru, te da novi sustavi vremenom preuzmu posao od starih.

Punom realizacijom projekta privatnog oblaka države takva tipična točkasta rješenja postaju bespredmetna i financijski štetna, jer ih zamjenjuje značajno manji i jednostavniji sustav čija je jedina briga osigurati stabilnu vezu prema oblaku, gdje se nalaze potrebne aplikacije i podaci koje koriste TDU (što uključuje i zajedničke aplikacije koje koriste mnoga TDU, kao i aplikacije specifično načinjene za zadovoljavanje potreba jednog TDU).

45 http://www.sredisnjanabava.hr/UserDocsImages/nabava/7-2013/DUSJN,%20EBN-2013-001,%20SW,%20MS,%20licence,%20DN,%202.%20izmjene%20-%20Dokumentacija.pdf

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 23

Page 25: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.5.2 Slobodni softver na radnim stanicama

Ideja korištenja slobodnog softvera na radnim stanicama toliko je stara da već ima svoju tradiciju, ali i dokazanu praksu: slobodnim softverom već se koriste najrazličitiji dijelovi državne uprave poput gradova (München), cijelih dijelova uprave (francuska žandarmerija), regionalnih školskih sustava (Extremadura u Španjolskoj) itd46.

Suština problematike je u velikim izdacima za softver na radnim stanicama djelatnika TDU, a koji je u potpunosti baziran na Microsoftovim rješenjima: MS Windows i MS Office. Osim tih proizvoda, djelatnici često koriste razni drugi softver jednako tako komercijalne naravi, od vrlo ozbiljnih programskih rješenja (AutoCAD, Photoshop) do svakodnevnih pomagala (WinZip, antivirus i sl.) - što dodatno podiže troškove nabave softvera za uredska računala.

Slobodni softver nudi odgovarajuće zamjene za većinu potreba djelatnika TDU, osim u vrlo specifičnim slučajevima. U praksi, većina djelatnika koristi samo program za obradu teksta, relativno veliki broj njih koristi i proračunske tablice i program za izradu prezentacija, dok mali broj njih doista treba aplikacije za pregled tehničkih nacrta (AutoCAD) ili profesionalnu obradu slike (Photoshop). Za većinu njih postoje odgovarajuće zamjene koje u potpunosti zadovoljavaju korisnikove potrebe:

Komercijalnorješenje

Maloprodajna cijena

Slobodni softver Maloprodajna cijena

Microsoft Windows 7 Professional

1700,00kn Linux 0,00kn

Microsoft Office Professional

4300,00kn LibreOffice 0,00kn

Adobe Photoshop CS6 6499,00kn GIMP 0,00kn

AutoCAD razne verzije 2088,00 – 114.500,00kn

DraftSight 0,00kn

Statistica 6000,00kn R 0,00kn(tablica je informativne naravi)

Uzevši u obzir situacije kada nije moguće komercijalni softver zamijeniti slobodnim, odlukom o zamjeni komercijalnog softvera slobodnim softverom mogu se ostvariti značajne uštede.

Najveća prepreka usvajanju slobodnog softvera na radnim mjestima djelatnika TDU nisu troškovi migracije i edukacije, kako se često navodi47, već otpor samih djelatnika.

Troškovi migracije postoje i oni se očituju ponajviše u padu produktivnosti djelatnika tijekom razdoblja navikavanja na novu tehnologiju. Također, postoje i troškovi edukacije korisnika. No, oba ta troška nisu karakteristika isključivo migracije s komercijalnog na slobodni softver; dapače, troškovi edukacije intrinzični su postojećoj strategiji informatizacije državne uprave: država svake

46 http://www.hillenius.com/epfsug/hillenius-ep-5-March-2014.htmlhttps://joinup.ec.europa.eu/community/osor/og_page/osor-case-studies

47 http://www.index.hr/vijesti/clanak/hoce-li-i-hrvatska-jednog-dana-sutnuti-microsoft-muenchen-je-tako-ustedio-10-milijuna-eura/713909.aspx

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 24

Page 26: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

godine troši velike novce na edukaciju i re-edukaciju48 djelatnika za nove verzije komercijalnog softvera (gotovo ekskluzivno MS Windows i MS Office), tako da bi se troškovi edukacije za prijelaz na slobodni softver jednostavno poklopili sa sredstvima koja se ionako izdvajaju svake godine za edukaciju djelatnika.

Kad govorimo o padu produktivnosti djelatnika TDU zbog potrebe prilagođavanja na novo okruženje, trebamo imati na umu ove tri činjenice:

- sama platforma Microsoft Windows znatno se izmijenila u relaciji XP → Windows 7, a posebno drastično u relaciji Windows 7 → Windows 8, gdje su razlike tako velike da izazivaju masovno nesnalaženje korisnika na globalnoj razini49; s pravom možemo reći kako je migracija s Windowsa XP na Linux desktop manje bolan proces od migracije na Windows 7, a posebice na Windows 8.

- ulazimo u tzv. "post-PC" eru, u kojoj se informatička industrija radikalno udaljava od koncepta stolnog računala50 prema konceptu uvijek-pri-ruci računala: pametnih telefona, tableta, računala mini formata i više ili manje prijenosnih uređaja koji mahom ne koriste Microsoftov OS. Insistirati na tome da djelatnici trebaju ostati na Windows računalima zato što su na njih navikli u takvom je okruženju uistinu arhaično i osuđeno na propast: već danas, tek nekoliko godina u "post-PC eri", tableti i pametni telefoni postaju dominantna51, najčešće korištena platforma za većinu građana52, a način korištenja računala ubrzano se usmjerava prema novoj paradigmi, a to je...

Izrada aplikacija koje ne ovise o operacijskom sustavu: ideja koja je dobila snažan zamah jest ideja da je računalo samo sredstvo za pristup podacima i da aplikacije (posebice one u oblaku) ne trebaju biti ovisne o ovom ili onom operacijskom sustavu, već se na bilo kojem trebaju izvršavati jednako dobro; u praksi se to osjeća kroz bum kvalitetnih HTML5 aplikacija za koje je potrebno imati preglednik i priključak na Internet, a posve je svejedno pristupa li im korisnik s tableta, pametnog telefona, Windows računala, Linux računala ili Macintosh računala.

Budućnost IT tehnologije, a posebice bude li ona ostvarena kroz privatni oblak države, bit će u skupu aplikacija agnostičkih prema operacijskom sustavu kojeg koristi klijent. Zbog toga je otpor djelatnika TDU uistinu tek iracionalan strah od napretka i želja da se postojeći sustav zadrži što je moguće duže.

Taj iracionalni strah ne smije biti zapreka državi da ostvari uštede korištenjem slobodnog softvera koji je u stanju kvalitetno odraditi više od 90% radnih zadataka, pogotovo ako je budućnost takva da korištenje MS Windows i MS Office rješenja čini financijski posve neopravdanim i sigurnosno opasnim.

48 http://www.monitor.hr/clanci/skola-za-birokratice-male/143891/49 http://www.pcauthority.com.au/Feature/357147,system-builder-windows-8-confusion-and-frustrations.aspx

http://www.pugetsystems.com/blog/2014/03/25/What-Our-Customers-Have-to-Say-About-Windows-8-549/50 http://paulwallbank.com/2014/01/24/microsoft-edges-towards-the-post-pc-era-and-the-end-of-windows/

http://www.futurelooks.com/post-pc-era-high-end-hardware/http://www.theguardian.com/technology/2013/dec/19/why-tablets-killing-pc-ipad-apple-microsofthttp://www.forbes.com/sites/louiscolumbus/2013/09/12/idc-87-of-connected-devices-by-2017-will-be-tablets-and-smartphones/

51 http://www.ibtimes.com/worldwide-tablets-forecast-top-pcs-shipments-q4-2013-annually-2015-idc-140454852 Država je, podsjetimo, dužna pratiti što koriste građani i svoju uslugu prilagođavati njima, a ne obrnuto.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 25

Page 27: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Tijekom prijelaznog razdoblja, a zbog izbjegavanja drastičnih neslaganja, država može odobriti pojedincima, djelatnicima TDU koji se ne osjećaju sposobni savladati novi sustav i novi softver da na svoje radne stanice instaliraju verziju MS Windowsa i MS Office alata na koje su navikli, ali pod uvjetom da djelatnici sami financiraju nabavu legalnih licenci softvera; država može sufinancirati tu aktivnost tako da IT djelatnik instalira doneseni softver na radnu stanicu djelatnika. Odlaskom iz TDU djelatnik ima pravo sa sobom odnijeti i taj softver, jer je on u njegovom vlasništvu.

1.5.3 Slobodni softver u školstvu

Hrvatsko školstvo ovisno je o vlasničkom softveru. Jedan od razloga je što vlasnički softver često dolazi sa značajnim popustima za edukacijske ustanove, a drugi razlog je činjenica da nastavničko osoblje uglavnom nema vremena ili volje za unapređivanjem vlastitih znanja, niti im to država omogućuje, niti im honorira. Slobodni softver mogao bi bez problema zamijeniti vlasnički u školstvu kada bi edukatori bili spremni na takvu tranziciju.

Trenutno najveći problem učenja informatike u školstvu (ali isto tako i korištenja računala u drugim nastavnim jedinicama) je što je ono čvrsto ukorijenjeno u Microsoftovim tehnologijama53, pa i to dosta često na pogrešan način: osim univerzalnih, temeljnih znanja iz informatike, učenike se educira na pogrešan način i pogrešnim alatima:

- učenje korištenja uredskih alata zauzima veliku količinu nastavnih sati, što je svakako opravdano jer se uči o skupu alata koji će učenicima kasnije vjerojatno biti i najkorisnije znanje; ipak, problem je u tome što se učenike ne uči na način da oni s razumijevanjem54 svladavaju funkcionalnost nekog alata ("podebljavanjem teksta istaknut ćete bitne informacije u tekstu"), već ih se uči korištenje aplikacije kao misterioznog sustava ("klikom na ovu ikonu podebljat ćete izabrani tekst"). Problem takvog pristupa već je više godina evidentan, jer svaki put kad izađe nova verzija MS Office alata potrebno je i udžbenike prilagoditi novom izgledu softvera i praktički iznova educirati učenike: takav pristup otkriva kako je riječ o "konzumerističkoj edukaciji" čiji je primarni interes polaznike educirati za korištenje uske grupe već gotovih tehnologija, umjesto razvijanja široke palete univerzalnih znanja.

Taj problem posebice je izražen u najnovije doba kada postoji značajna razlika između korištenja informatičke tehnologije u kući i onoga što se uči u školi: dok se u školi djecu uči kako raditi pod Windowsima i Office paketima, u vlastitom domu učenik možda neće niti imati PC računalo već će biti okružen pametnim telefonima i tabletima, možda čak i pametnim TV uređajima, koji svi mogu zadovoljiti potrebe prosječnog korisnika (uključujući i uredske aplikacije), ali je način rada s njima fundamentalno različit od onoga koji se uči u školi.

53 http://www.poslovni.hr/mobile/tehnologija/microsoftu-informatizacija-hrvatskih-skola-i-fakulteta-256146http://www.skole.hr/skole/vijesti_mzos?news_id=9061http://www.linuxzasve.com/djeca-u-skolama-prisiljena-koristiti-microsoftove-proizvode-ne-pristajte-na-nepotrebne-izdatkehttp://liderpress.hr/poslovna-znanja/-algebra-podize-kvalitetu-obrazovanja/http://www.tportal.hr/scitech/tehno/336522/Microsoft-i-partneri-predstavljaju-ucionice-buducnosti.htmlhttp://www.vidilab.com/vidi.edu/arhiva/vidi.edu212/pdf/vidi.edu.212.pdfhttp://2co.ufzg.hr/metodika-inf-2-izdanje/UFSKRIPTA_LJBTMD-2.pdf

54 http://www.netokracija.com/informatika-u-skolama-64481

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 26

Page 28: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Slobodni softver tu ne može mnogo pomoći, već je potrebno kurikulum prilagoditi realnostima tržišta i naglasak dati na učenju kako i zašto nešto radi, a ne jednostavnom instruiranju djece što treba kliknuti da bi se polučio željeni učinak. Međutim, slobodni softver može školskom sustavu i roditeljima učenika donijeti značajne uštede jer ih oslobađa potrebe za plaćanjem softverskih licenci55; također, slobodni softver ne mijenja se tako radikalno kako se u zadnje vrijeme mijenjaju Microsoftovi proizvodi, pa bi njihovim korištenjem bila smanjena i potreba za prerađivanjem udžbenika.

Pristupi li se edukaciji djece na način da ih se ne "dresira" koje gumbe treba pritisnuti kojim redoslijedom, već na koji način IT tehnologija može obogatiti njihove živote i olakšati njihove poslove, bit će posve svejedno hoće li djeca steći ta znanja na slobodnom ili na komercijalnom softveru, čime se ustrajavanje na komercijalnom softveru pokazuje izlišnim bacanjem novca.

- učenje programiranja korištenjem jezika koji su ili mrtvi ili nepotrebno komplicirani za posljedicu ima zaboravljanje naučenih vještina. Iako je istina da većini školske djece znanje programiranja u životu možda nikad neće zatrebati, ono razvija vještinu analitičkog promišljanja problema i vještinu sintetiziranja rješenja kroz više međusobno ovisnih koraka, vrlo slično načinu na koji učenje stranih jezika, matematika i fizika razvijaju mentalne sposobnosti56.

Nažalost, i ovdje smo vezani uz dugu tradiciju korištenja rješenja koja više apsolutno nisu adekvatna: primjerice, u školama se i dan danas prvi koraci u programiranju uče kroz programski jezik BASIC (tj. neku od varijacija tog jezika) ili LOGO, što je praksa stara četvrt stoljeća. BASIC je za sve praktične primjene mrtav programski jezik, u razini latinskog ili starogrčkog jezika57.

Neke škole, pak, odlaze u drugu krajnost: odbacuju BASIC i učenike usmjeravaju prema "profesionalnim" programskim jezicima poput C i C++, koji su izvrsni programski jezici u širokoj upotrebi, ali koji nisu pogodni za početnike jer zahtijevaju izvjesnu profesionalnu strogost prilikom programiranja.

Taj kruti pristup nije nužnost već stvar izbora prilikom pisanja kurikuluma. Kurikulum bi valjalo modernizirati i približiti ga stvarnom stanju stvari kako bi naučena znanja mogla biti i praktično korisna.

Jedan od najjednostavnijih programskih jezika specifično namijenjenih školskoj djeci je Scratch58; riječ je o jeziku koji se programira sastavljanjem grafičkih simbola ("kućica") i koji je didaktički prilagođen djeci od devet godina na više. Razvijen je na sveučilištu MIT i preveden na preko pedeset jezika, uključujući i hrvatski.

Na ovaj način djeca mogu usvojiti prve korake u analitičkom razumijevanju i sintetiziranju rješenja; dapače, Scratch više podsjeća na zabavnu igricu nego na programski jezik i svojom fleksibilnošću omogućuje djeci veliku kreativnost i potiče ih na eksperimentiranje.

55 Čak i u slučaju kad su te licence iznimno povoljne ili besplatne, valja imati na umu da ta strategija koristi prvenstveno dobavljaču softvera jer navikava nove generacije korisnika na njegove proizvode; s druge strane, valja biti oprezan: tko zaista može garantirati da će povoljne ili besplatne licence komercijalnog softvera uvijek takve i ostati?

56 "Understanding Source Code with Functional Magnetic Resonance Imaging", J. Siegmund et al, ICSE 2014.https://www.edsurge.com/n/2013-05-08-learn-to-code-code-to-learn

57 http://time.com/69316/basic/58 http://web.media.mit.edu/~jmaloney/papers/ScratchLangAndEnvironment.pdf

http://web.media.mit.edu/~mres/papers/sigcse-08.pdf

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 27

Page 29: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Za nešto stariju grupu Python bi bio dobar programski jezik kojim bi djeca mogla naučiti "pravo programiranje"59. Svojom sintaksom jednostavan je poput BASIC-a i vrlo brzo se uči; no, on zahtjeva određenu disciplinu prilikom pisanja i tako uči pravilan način pisanja i strukturiranja koda ("programski krasopis"); no, njegova najvažnija osobina je što je riječ o živom jeziku, pa učenici stečena znanja mogu primijeniti u stvarnom životu. Dapače, to znanje učenici mogu sa sobom ponijeti u srednju školu i zatim na fakultet: umjesto da uče tri programska jezika (od kojih su dva vjerojatno mrtvi jezici i predstavljaju intelektualni balast), jednom naučen Python kasnije se samo proširuje novim znanjima i novim načinima primjene.

Drugi "programski jezik" kojeg bez većih problema mogu usvojiti već i učenici osmih razreda je HTML560. U ovom slučaju nije riječ isključivo o programskom jeziku, već o skupu tri komponente: HTML, jezika kojim se kreiraju web stranice, CSS, jezika kojim se opisuje izgled elemenata na stranici, te JavaScripta, programskog jezika koji sve komponente objedinjuje u interaktivnu cjelinu.

HTML5 je tehnologija koja trenutno najviše obećava61: nalazi se u srcu mnogih rješenja aplikacija u oblaku, agnostička je prema operacijskim sustavima (tj. radi na baš svakom računalu, uključujući tu i pametne telefone i tablete) i ne zahtijeva od korisnika nikakve posebne preduvjete.

Iako je HTML5 u svojoj suštini također jednostavan i relativno lak za učenje, zbog činjenice da je riječ o sustavu baziranom na interakciji tri različite komponente nije pogodan za inicijalno učenje programiranja, ali je relativno jednostavan za usvajanje u višim razredima, kad učenici već imaju određena praktična iskustva u programiranju. Učenjem ove tehnologije razvija se kod učenika širi pogled na informatičku tehnologiju, a kao i u slučaju programskog jezika Python omogućuje učenje tehnologije jezikom koji se koristi u praksi.

Neizostavna promjena koju svakako trebamo učiniti, neovisna o izboru novih programskih jezika, jest prelazak s arhaičnih programskih jezika na moderne jezike koje je moguće koristiti i u praksi, te promjena načina učenja programiranja s dosadnih matematičkih problema (koji bi bili prihvatljivi u učenju osnova programiranja u Pythonu) na atraktivnije praktične probleme (interaktivne web stranice, male web aplikacije i slična rješenja u HTML5), sličnije onima s kojima će se učenici susretati u životu. Cilj učenja programiranja je da ono bude šareno i zabavno, a da učenici pritom usvoje ono najvažnije: način razmišljanja i rješavanja problema.

Što se slobodnog softvera tiče, on u potpunosti podržava ovakav ustroj62 i, kao i u prethodnoj točci, primarno smanjuje troškove nabave softverskih licenci. Najzad, ako škola koristi slobodni softver, roditelji neće biti primorani kupovati komercijalni softver da bi njihovo dijete moglo riješiti domaću zadaću iz informatike, kao što se znalo događati kada bi nastavnik ustrajavao na izradi zadaće u strogo određenom (komercijalnom) uredskom paketu, pretpostavljajući da ga ionako svi koriste.

59 https://www.cs.ubc.ca/wccce/Program03/papers/Toby.htmlhttp://arxiv.org/ftp/arxiv/papers/0809/0809.1437.pdfhttp://www.openbookproject.net/pybiblio/papers/pyyhs/year01/pyyhs.htmlhttp://ftp.ntua.gr/mirror/python/sigs/edu-sig/miller-dissertation.pdf

60 http://www.computerscienceonline.org/cs-programs-before-college/http://www.quackenworth.com/blog/teaching-code-to-children-coding-advice-for-non-coders

61 http://www.infoq.com/news/2014/04/idc-html5http://www.cmswire.com/cms/customer-experience/report-html5-is-the-future-for-enterprise-developers-024137.php

62 Kao, uostalom, i stari ustroj – zaista nema nikakve stvarne potrebe da škole kupuju komercijalni softver kada ga mogu zamijeniti slobodnim softverom identične funkcionalnosti.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 28

Page 30: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.6. Interoperabilnost, GPL i dostupnost API sučelja

Za ostvarenje uspješnog i zdravog IT ekosustava državne uprave nužno je osigurati način da aplikacije budu u stanju međusobno komunicirati i razmjenjivati čitljive informacije. Prvi korak je utvrđivanje imperativa interoperabilnosti, tj. postavljanje postulata da svaka aplikacija koja se koristi u državnoj upravi, bez obzira na izvođača i tehnologiju kojom je napravljena, mora imati mogućnost na standardiziran način komunicirati s drugim aplikacijama; niti jedna aplikacija (osim onih koje to nužno moraju biti iz sigurnosnih i sličnih opravdanih razloga) ne smije biti otok, već mora biti načinjena tako da može od drugih aplikacija ili baza podataka tražiti određene podatke i po upitu drugoj strani davati određene podatke. Strogo treba izbjegavati gomilanje "zarobljenih" podataka unutar jedne aplikacije jer se time stvaraju nepotrebne redundancije i otežavaju komunikacijski kanali TDU.

Da bi se ta interoperabilnost mogla ostvariti, svaka aplikacija koja rukuje podacima koji bi mogli biti od koristi nekoj drugoj aplikaciji treba imati izrađen i dokumentiran (po mogućnosti i standardiziran) API, tj. način na koji se druge aplikacije mogu povezati s tom aplikacijom kako bi dohvatile željene podatke. Izrada API sučelja nije uvijek nužna: aplikacije koje služe isključivo internom korištenju unutar TDU poput primjerice knjige dolaska i odlaska stranaka, ne moraju osigurati API jer je riječ o podacima koji su načelno nezanimljivi drugim TDU, a ako se u nekom rijetkom slučaju i pojavi potreba za dohvaćanjem neke takve informacije to je moguće riješiti običnim upitom putem elektroničke pošte; odnosno, neisplativ je trošak uvođenja API sučelja kod takvih aplikacija.

API sučelje mora imati sljedeće karakteristike:

- mora biti potpuno dokumentirano: ne smije nedostajati dio API specifikacije ili pojašnjenja;- mora omogućiti pristup do svih željenih informacija: ne smije omogućiti samo parcijalnu dostupnost;- mora osigurati siguran pristup kroz sustave autorizacije i autentifikacije;- mora osigurati logiranje vanjskih zahtjeva.

Implementacija API sučelja najefikasnije će se pokazati uspostavom privatnog oblaka države jer će on u sebi objediniti raznorodne aplikacije koje će obavljati najraznovrsnije poslove; korištenjem mogućnosti komunikacije kroz API sučelje smanjit će se potreba za redundantnim rješenjima. Možemo to shvatiti kao neku vrstu telefonske veze između različitih aplikacija, gdje one "telefoniraju" jedna drugoj i mole drugu stranu da za njih obavi neki posao ili dohvati određene podatke. U stvarnim organizacijama takva vrsta suradnje smanjuje potrebu za zapošljavanjem većeg broja djelatnika koji bi radili isti posao, a u slučaju aplikacija smanjuje njihovu kompleksnost, što smanjuje troškove izrade i održavanja.

Sve do nedavno država nije insistirala na vlasništvu izvornog koda aplikacija koje je naručivala; no, to se u posljednje vrijeme popravilo pa, iako nije pravilo, TDU sve češće u uvjetima natječaja traže i isporuku izvornog koda softvera63.

Ta je praksa dobra jer osigurava preživljavanje aplikativnog rješenja u slučaju propasti tvrtke koja je proizvela softver. Tu bi ideju trebalo dalje razviti kroz uspostavu jedinstvenog repozitorija softverskih rješenja na nivou države, te na davanju prednosti aplikacijama licenciranim GNU GPL licencom.

63 http://ec.europa.eu/research/participants/data/ref/fp7/89593/ipr_en.pdf

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 29

Page 31: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Centralni repozitorij softverskih rješenja jedan je od servisa koje je relativno lako i brzo izvesti, a predstavlja centralno mjesto na kojem su skupljena sva programska rješenja koja koristi država. Ideja je da taj repozitorij predstavlja skup gotovih aplikacija koja su na raspolaganju svakom TDU koje pomoću njih može riješiti neki svoj problem; na taj način izbjegava se trošenje novca na nabavu više rješenja koja sva zadovoljavaju više ili manje istu potrebu.

Primjerice, već spominjana knjiga dolaska i odlaska stranaka vjerojatno je softver koji u svakom TDU ima identičnu namjenu i identičan način korištenja. Umjesto da svaki TDU za sebe naručuje izradu takvog softvera, prvi TDU koji naruči i plati izradu to gotovo rješenje posprema u centralni repozitorij softverskih rješenja, odakle sva druga TDU koja imaju potrebu za takvim softverom povlače instalacijsku datoteku i instaliraju softver na svojim serverima ili radnim stanicama, pritom uštedjevši novac.

Da bi taj princip funkcionirao, država treba imati jasne ugovore s proizvođačima softverskih rješenja, tj. u natječaju mora specificirati namjeru da gotovu aplikaciju ponudi na korištenje svim TDU. Neki proizvođači mogli bi odbiti takvu inicijativu ili tražiti višu cijenu rada, no protiv njih je slobodno tržište koje omogućuje ispunjenje takvih zahtjeva, ali svakako i činjenica da bi neko od TDU moglo od proizvođača naručiti specifične izmjene ili održavanje aplikacije, što proizvođaču aplikacije predstavlja dodatnu zaradu i na taj način kompenzira percipirani gubitak profita.

Drugi problem u tom načinu rada je činjenica da bi, unatoč tome što je aplikacija kupljena samo jednom i zatim distribuirana svim zainteresiranim TDU, svaki TDU morao zasebno platiti određene licenčne troškove koji ne ovise o volji proizvođača softvera.

Da bi se izbjegli slični troškovi, država može od proizvođača zahtijevati izradu softverskog rješenja pod GNU GPL licencom koja, zahvaljujući svoje četiri slobode64, omogućuje dijeljenje aplikacija bez potrebe za plaćanjem dodatnih licenci (naravno, potrebno je tražiti izradu softvera koji uz tu licencu nema vezana druga licenčna davanja, kao što najčešće jest – automatizmom – slučaj kod GNU GPL softvera).

Korištenje GNU GPL licenciranih aplikacija ima za posljedicu zanimljiv efekt: država time omogućuje i drugim zainteresiranim stranama korištenje aplikacija, a ne samo TDU: primjerice, softver koji je razvijen za potrebe države slobodno može preuzeti i koristiti neka tvrtka, čime država na indirektan način olakšava poslovanje poduzetnicima. Ne treba se plašiti takvog razvoja situacije jer je razmjer aplikacija zanimljivim gospodarstvu vjerojatno zanemariv, ali ostaje činjenica društvene korisnosti ovakvog poteza: on će malim tvrtkama pomoći da stanu na noge, a one će kad odrastu i postanu financijski stabilne vjerojatno same naručiti rješenje bolje prilagođeno njihovim potrebama.

Iako bi na prvi pogled uspostavljanje ovakvog sustava moglo izgledati kao gušenje slobodnog tržišta (jer se za sve zainteresirane korisnike nabavlja samo jedna aplikacija), istina je da on zapravo povećava konkurentnost na tržištu i u konačnici osigurava kvalitetnija softverska rješenja.

64 http://www.gnu.org/philosophy/free-sw.hr.html

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 30

Page 32: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Pojasnit ćemo to primjerom knjige dolaska i odlaska stranaka: zamislimo kako je država već kupila jedno rješenje koje ima osnovnu funkcionalnost i radi dobro. No, potrebe svih TDU nisu identične, pa neki TDU iskaže potrebu za takvom aplikacijom, ali koja pritom radi i statističku analizu vremena zadržavanja stranaka u uredima, što je jedno od mjerila uspješnosti poslovanja. Obzirom da postojeća aplikacija nema tu funkcionalnost, TDU naručuje izradu nove aplikacije kod drugog proizvođača, koja ima istu funkcionalnost i dodanu statističku obradu. Kako nova aplikacija nudi bolju funkcionalnost od stare (a zbog standardizacije i insistiranja na interoperabilnosti bez problema prihvaća stare podatke), i druga TDU prelaze na novu aplikaciju. Proizvođač stare aplikacije u tom trenutku osjeća potrebu da, želi li nastaviti ugovore o održavanju svoje aplikacije, i sam ponudi statističku obradu podataka i možda čak i doda neku još noviju funkciju, ne bi li zadržao svoju poziciju na tržištu.

Ovaj pojednostavljen primjer upućuje na to da ekosustav postavljen na zdrave noge i s jasno definiranim pravilima ne samo da neće uništiti tržište, već će ga učiniti dinamičnijim, a korisnicima dugoročno donijeti uštedu.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 31

Page 33: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.7. Privatni oblak kao središnjica informatičke infrastrukture države

Specifikum informatičke tehnologije koji je tek relativno nedavno postao globalno dominantan jest tzv. "oblak" (eng: cloud)65. Riječ je o tehnologiji koja je postala značajna povećanjem pristupačnosti Interneta, a koja ima svoje osobitosti i nudi jedinstvena rješenja i načine uštede.

Najvažnija značajka "oblaka" jest njegova transparentnost prema korisniku usluga u oblaku: korisnika (TDU, građanina, pravnu osobu...) uopće ne treba brinuti kakva se tehnologija koristi, već je njegovo iskustvo vezano samo uz aplikacije i posve je odvojeno od tehnoloških aspekata te vrste informatičke podrške. Uvidom u način rada oblaka dolazimo, naravno, do familijarnih pojmova kao što su data centri i serveri jer je to ono što čini hardversku podršku oblaku: oblak nije mistični sustav koji radi nekom čudnom magijom, već je riječ o iskorištavanju već postojeće tehnologije na drugačiji način.

Ne ulazeći u tehničke detalje, dovoljno je imati na umu da oblak korisniku nudi sljedeće prednosti:

- korisnik ne treba apsolutno ništa znati o tehnologiji u oblaku;

- korisnik ne treba brinuti o kvarovima opreme i izradi sigurnosnih kopija podataka;

- oblak dinamički alocira potrebne resurse servisima, čime se optimizira iskorištavanje hardvera;

- oblak omogućuje integriranje i konsolidaciju podataka u optimizirane baze podataka.

Uspostavljanjem privatnog oblaka država bi mogla ostvariti sljedeće prednosti:

- smanjenje troškova za ukupnu masu IT opreme (serverska infrastruktura);

- centraliziranje i značajno smanjenje troškova održavanja opreme;

- smanjenje troškova nabave i održavanja IT opreme na krajnjim točkama;

- izradu aplikacija zajedničkih za mnoga TDU, čime se izbjegava potreba za izradom više aplikacijaslične namjene;

- smanjenje troškova održavanja aplikacija;

- centraliziran, automatiziran i značajno jeftiniji sustav sigurnosne pohrane podataka;

- bolji nadzor nad sigurnošću podataka;

65 http://en.wikipedia.org/wiki/Cloud_computing

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 32

Page 34: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

- optimalno dizajnirane baze podataka;

- mogućnost data mininga (big data);

- kontrolu nad procesima u stvarnom vremenu;

- uštede u potrošnji električne energije.

Implementacija oblaka nije trivijalan proces66 jer zahtjeva postupnu integraciju ili zamjenu postojećih rješenja novim rješenjima koja poštuju standarde koje nameću principi izrade aplikacija u oblaku. U tom je smislu implementacija privatnog oblaka države proces koji je dugotrajan i postupan, jer oblak raste kako se povećavaju potrebe aplikacija u oblaku, a one će dobrim dijelom biti ovisne o postupku tranzicije postojećih rješenja s fizički odvojenih na rješenja u oblaku.

Dobra strana takvog pristupa je u činjenici da troškovi uspostavljanja privatnog oblaka države ne moraju u startu biti značajni jer infrastruktura može početi relativno skromno i zatim se nadograđivati ovisno o tempu migracije već postojećih servisa u oblak. Loša je strana činjenica da će država nekoliko godina trebati "balansirati" dva odvojena sustava: stari sustav koji objedinjuje zatečeno difuzno stanje, te novi sustav koji integrira na jednom mjestu postojeće ali i nove usluge.

Pri izgradnji oblaka valja paziti na iste zamke kao i pri izgradnji bilo koje druge informatičke infrastrukture sličnog tipa i pridržavati se najboljih uzusa struke: infrastruktura oblaka treba biti redundantna i dislocirana, organizirana tako da ispad jednog dijela oblaka ne utječe na dostupnost usluga, automatizirana, i jednako tako treba paziti da izbor infrastrukture bude takav da se izbjegne vendor lock-in.

Jednu od velikih potencijalnih prednosti privatnog oblaka možemo pronaći i u manjem ekološkom otisku tehnologije: zahvaljujući svojoj plastičnosti i sposobnosti da efikasno prati fluktuacije u obradi podataka, oblak može ostvariti i značajne uštede67 u potrošnji električne energije i troškovima nabave i održavanja hardvera. Pritom valja imati na umu da sam čin uspostavljanja oblaka ne jamči uštede, već se one mogu ostvariti tek pažljivim planiranjem i implementacijom oblaka68.

Ima li alternative uvođenju privatnog oblaka? Gledamo li u budućnost, ne; iako je posve moguće ostati na postojećim tehnologijama i postojećem načinu rada, to bi tek kratkoročno predstavljalo uštedu, dok bi dugoročno državu onemogućilo u razvoju informatičke infrastrukture i svakako koštalo više.

66 http://www.ibmsystemsmag.com/mainframe/trends/Cloud-Computing/cloud_project_management/http://www.finance.gov.au/files/2012/09/a-guide-to-implementing-cloud-services.pdfhttp://www.snia.org/sites/default/files/2010-10-WP-ImplementingServingandUsingTheCloud.pdfhttps://www.gov.uk/government/publications/implementing-the-cloud-security-principles/implementing-the-cloud-security-principleshttp://www.intel.com/content/dam/www/public/us/en/documents/guides/cloud-computing-virtualization-building-private-iaas-guide.pdf

67 http://escholarship.org/uc/item/68b51379http://www.sustainablebrands.com/news_and_views/info_tech/hidden-environmental-benefits-cloud-computinghttp://www.scielo.cl/pdf/jtaer/v8n3/art06.pdf

68 http://www.nrdc.org/energy/files/cloud-computing-efficiency-IB.pdfhttp://www.cloudbus.org/papers/Cloud-EnvSustainability2011.pdfhttp://people.eng.unimelb.edu.au/rtucker/publications/files/cloud.pdf

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 33

Page 35: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

1.8. Znanost i edukacija

Hrvatski sustav obrazovanja već je duže vremena u krizi izazvanoj mnogim uzrocima, a u ovom poglavlju osvrnut ću se samo na nekoliko njih. Znanost i obrazovanje čvrsto su vezani uz visoku tehnologiju i slabosti ta dva sustava nužno i snažno utječu na stvaranje nove vrijednosti kao i na iskorištavanje mogućnosti IT industrije.

Jedan od dubokih uzroka krize i jedan od onih koje neizostavno treba riješiti jer predstavlja temelj za rješavanje drugih problema struke jest položaj nastavnog osoblja u obrazovnom procesu. Tri su ključna problema s kojima se nastavnici suočavaju: relativno loše plaće, nevoljkost plaćanja dodatnih aktivnosti, te drastično srozan položaj nastavnika u društvu.

Problem relativno loših plaća nažalost je vrlo teško rješiv u situaciji ovako lošeg gospodarskog stanja, no njega se može dijelom kompenzirati kroz rješavanje ostala dva problema.

Ugled nastavnika u školi i izvan nje nužno je značajno osnažiti i vratiti ih u kategoriju profesija od visokog društvenog ugleda. U ovom trenutku učenici nemaju veliki osjećaj poštovanja prema nastavnicima i nastavnom procesu, a nerijetko se i njihovi roditelji prema nastavnicima odnose na način koji demonstrira nerazumijevanje i nepoštivanje struke. Sam je sustav opterećen nepotizmom i klijentelizmom, meritokracija je protjerana iz sustava, a nastavnici su dezorijentirani i razočarani sustavom u kojem se osjećaju manje vrijednim i potplaćenim. Takva situacija rezultira neangažiranim nastavnicima koji loše obavljaju svoj posao, poklanjaju ocjene (kako bi izbjegli sukobe s roditeljima ili kako bi zaštitili svoje učenike od drugih učitelja koji svojim učenicima poklanjaju dobre ocjene) i na taj način sudjeluju u postupnoj degradaciji obrazovanosti populacije i degradaciji vlastite struke.

Prvi korak kojeg je potrebno učiniti jest vratiti dostojanstvo nastavničkom zvanju. Nastavnicima je nužno hitno vratiti autoritet koji se posljednjih desetljeća istopio i zaštititi ih od vanjskih utjecaja; zauzvrat, nastavnici trebaju svoj vraćeni autoritet iskoristiti tako da svoj posao obavljaju što je moguće bolje. Škola kao ustanova također treba ponovno steći izgubljeni autoritet i fokusirati se na kvalitetne školske programe i adekvatnu kontrolu znanja učenika.

Već rješavanje tog problema imat će za efekt zadovoljnije (ne i posve zadovoljno) nastavničko osoblje koje će svojem poslu pristupati s više entuzijazma, imati više razumijevanja za financijske probleme društva, te biti spremnije imati strpljenja dok objektivne okolnosti ne omoguće rješavanje i tog problema.

Unatoč nedostatku novca nužno je zainteresiranim nastavnicima osigurati financijsku potporu za dodatne školske aktivnosti. Treba težiti prema potpunoj naknadi za utrošeno vrijeme i trud, ali u nemogućnosti ostvarenja navedenoga, već će i simboličke nagrade u obliku priznanja i djelomične financijske kompenzacije biti faktor koji će potaknuti entuzijazam.

Rješavanjem pitanja statusa nastavnika i njihovim barem simboličkim nagrađivanjem dodatnog truda nećemo riješiti onaj životni problem – relativno male plaće – ali možemo zasaditi sjeme obnove edukacijskog sustava koji bi vremenom trebao rezultirati i prosperitetom društva u cjelini. Pritom s nastavnicima treba aktivno surađivati, ohrabrivati i poticati ih priznanjima i nagradama; istovremeno treba pojačati edukacijsku disciplinu i promijeniti percepciju društva o školskom sustavu.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 34

Page 36: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Još jedan od uzroka krize je i potreba za modernizacijom školskog sustava i inkorporiranjem novih spoznaja u školske programe. Na ovu temu već su se osvrnuli mnogi kritičari sustava, a ovom ćemo se prilikom osvrnuti samo na tehnološki aspekt.

Povremeno se po novinama pojave članci o tome kako je ova ili ona škola dobila "najmoderniju informatičku opremu" i kako učenici sad imaju tablete, pametne školske ploče i slične tehnološke novitete o kojima su starije generacije mogle samo sanjati.

Takvi naslovi ne otkrivaju ključni problem ovakvog stihijskog "tehnologiziranja" nastavnog procesa (i često posluže najviše kao reklama tvrtci koja je donirala informatičku opremu): nije dovoljno djeci samo dati tablete u ruke i očekivati kako su time riješeni svi problemi školstva barem za taj jedan razred. Takvo stihijsko informatiziranje dovodi do pojave neželjenog fenomena stvaranja razlike u informatičkoj educiranosti, tzv. "digital divide"69: stvara se umjetni tehnološki jaz između škola koje imaju i škola koje nemaju informatičku opremu; dapače, moguće je stvaranje jaza između razreda koji imaju (tj. koriste) modernu tehnologiju i razreda koji nemaju (tj. ne koriste) modernu tehnologiju – u istoj školi. Ili pak generacija koje imaju pristup i onih koje nemaju pristup tehnologiji.

Racionalan pristup informatizaciji škola mora u obzir uzeti sve škole na teritoriju RH i osigurati sustav koji će ih sve više ili manje ravnomjerno informatizirati. Pri tome je od iznimne važnosti imati strategiju koja će osigurati već spominjanu tehnološku neovisnost platforme, tj. svi edukacijski materijali moraju biti dostupni na svim platformama podjednako i ne smije se favorizirati jedna platforma nauštrb drugih. Potrebno je stvoriti sustav u kojem će biti posve svejedno kakvu tehnologiju učenik ima kod kuće jer materijalima može pristupiti i domaću zadaću napisati ne razmišljajući o tome mora li posjedovati određeni operacijski sustav ili uredski paket.

Elektroničke knjige o kojima se već neko vrijeme priča kao o revolucionarnoj tehnologiji koja će promijeniti školstvo nažalost se ne primjenjuju u punom opsegu i ne iskorištavaju se sve njihove mogućnosti; nerijetka je pojava da elektronička knjiga bude dokument koji je posve statičan, identičan otisnutoj knjizi – a ta praksa (nakladnicima najjednostavniji način zadovoljavanja potrebe za elektroničkom knjigom) zapravo guši razvoj elektroničke knjige kao moćnog interaktivnog sredstva za učenje.

Tehnologija zaista može promijeniti način na koji učimo – ona to već čini, u svakom domu koji ima pristup Internetu. Danas je daleko lakše pronaći edukativne sadržaje pa i biti samouk – no za sustavnu edukaciju ipak ne možemo izbjeći tradicionalni sustav obrazovanja. Problem nastaje u činjenici da se on-line učenje brzo razvija i širi, imajući sve više sve raznovrsnijih alata u svojoj ponudi, dok se tradicionalno obrazovanje uglavnom drži konzervativnih načela70 i konzervativnih metoda71. Školski sustav trebao bi prihvatiti i integrirati dobre metode već postojećih on-line sustava, a za to nam treba racionalna strategija informatizacije školstva i pametan plan edukacije nastavnika.

69 http://mrujs.mtroyal.ca/index.php/mruer/article/view/118/27http://www.rand.org/content/dam/rand/pubs/perspectives/PE100/PE119/RAND_PE119.pdfhttp://hipatiapress.info/hpjournals/index.php/rise/article/view/845/809

70 To nije loše samo po sebi: konzervativna načela nisu nužno nekompatibilna s novim spoznajama i novim načelima, dok istovremeno diktiraju suzdržanost u prihvaćanju noviteta, prisiljavajući ih tako da se dokažu u praksi prije nego budu usvojeni.

71 Ovo je, pak, upravo katastrofalno: konzervativne metode blokiraju napredak i usvajanje modernijih metoda, stoga obično čine više štete nego koristi.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 35

Page 37: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Nažalost, nerijetko se i sami nastavnici pokažu nespremnima za moderno doba koje traži cjeloživotno obrazovanje: baš kao i u mnogim drugim profesijama, i u školstvu više nije dovoljno jednom završiti školovanje i očekivati nepromijenjene radne navike i metode sve do mirovine: nastavnici se moraju educirati tijekom cjelokupnog svojeg radnog vijeka da bi bili u stanju shvatiti, prihvatiti i implementirati napredna rješenja u obrazovnom sustavu. Pri tome su pod većim udarom nastavnici prirodnih znanosti (a nastavnici informatike ponajviše) jer je ponuda tehnoloških rješenja raznovrsnija i češće se mijenja, dok nastavnici društvenih znanosti nisu pod tako velikim pritiskom na usvajanje novih alata uvijek i iznova. Zbog toga je nužno prihvatiti i organizirati kvalitetnu i kontinuiranu edukaciju edukatora kako bi oni svoja nova znanja uspješno prenijeli na učenike i ostali relevantni u svom području ekspertize.

Najzad, školski sustav treba poticati na razumijevanje tehnologije i prirodnih znanosti. Besmisleni su kurikulumi koji učenike dresiraju tako da zapamte što će se dogoditi ako se pritisne određeni gumb u točno određenoj aplikaciji jer će već po izlasku iz škole ta znanja učenicima biti gotovo neupotrebljiva zbog izlaska novije aplikacije čiji se gumb nalazi na sasvim drugom mjestu ili je zamijenjen nekim drugim elementom. Nastava informatike tako boluje od iste bolesti kao i nastava drugih prirodnih znanosti: matematike, fizike, kemije, biologije... u kojima se često forsira pamćenje formula i zakonitosti, umjesto da naglasak bude na razumijevanju i kreativnoj primjeni stečenog znanja.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 36

Page 38: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

2. Racionalno iskorištavanje postojećih tehnologija

Informacijski sustav državne uprave nije homogen niti je sistematiziran. Rezultat niza godina stihijskog razvoja široki je disparitet informatičkih rješenja koja nisu sva uskladiva niti su sva uistinu iskoristiva. No, to ne znači da stara rješenja treba baciti u vodu i krenuti ispočetka: bilo bi to bacanje novca. Postojeće tehnologije treba iskoristiti na racionalan način:

- već kupljene tehnologije koje služe svrsi valja zadržati do njihove pune amortizacije;- tehnologije koje je moguće integrirati uz prihvatljive troškove također treba zadržati;- tehnologije koje su zastarjele i koje je teško integrirati bez većih troškova valja zamijeniti novim tehnologijama.

Optimalne rezultate moguće je postići primjenom tri gore navedena principa, pa tako primjerice nema potrebe mijenjati postojeće radne stanice s MS Windows i MS Office okruženjem radnim stanicama koje koriste Linux distribuciju i LibreOffice uredski paket, jer bi to bilo zaista posvemašnje bacanje novca. Umjesto toga, nove radne stanice trebaju imati novi OS i novi uredski paket, a starim radnim stanicama samo treba omogućiti spremanje podataka u ODF i PDF formatima. Na taj način produžuje se proces migracije, ali se pritom i financijski rasterećuje: u roku od pet godina takvim "prirodnim" odljevom starih radnih stanica moguće je cjelokupan državni aparat postupno i bez većih trauma po djelatnike migrirati na slobodni softver.

Servere je također moguće migrirati na sličan način, ali valja imati na umu da prelazak na slobodni softver može tražiti raniju migraciju servera na Linux ili stvoriti potrebu za uspostavljanjem paralelnog Linux servera ako se pojavi (rijetka) potreba za uspostavljanjem nekog servisa za koji ne postoji odgovarajući slobodni softver na Windows platformi. Također, postoje li već servisi na komercijalnoj platformi koje je moguće racionalno i bez značajnih dodatnih ulaganja integrirati u novi sustav, te ako isti zadovoljavaju kriterije kvalitete i interoperabilnosti, optimalna solucija je njihovo integriranje u novi sustav umjesto njihovog odbacivanja i izrade nove aplikacije.

Prelaskom na privatni oblak države bit će riješeno i pitanje lokalnih servera: migracijom usluga u oblak lokalni serveri postat će izlišni, te će ih biti moguće ukinuti ili prenamijeniti za manje zahtjevne uloge poput lokalnog imenika i lokalne pohrane podataka u procesu obrade, čime će se moći ostvariti značajne uštede, jer takve poslove mogu obavljati značajno jeftiniji serveri koji koriste slobodni softver. Pravilnim planiranjem usluga u oblaku bit će vjerojatno moguće u potpunosti otkloniti potrebu za lokalnim serverima u velikoj većini TDU.

Ozbiljan problem u implementaciji rješenja u oblaku zastarjele su tehnologije koje se još uvijek koriste. Nije rijedak slučaj da TDU koriste aplikacije koje su napisane prije desetak i više godina i koje su toliko zastarjele da ih više nije moguće koristiti na novim računalima (jer zahtijevaju MS-DOS okruženje, točno određenu verziju Windows Servera, ne rade na 64-bitnoj platformi i sl.), što korisnike prisiljava na polovične solucije kroz virtualizacijska rješenja ili izdvojena računala koja su namjerno ostavljena na staroj tehnologiji kako bi djelatnici imali pristup aplikaciji. Takva praksa je iz sigurnosnih i financijskih razloga nedopustiva i ona mora biti ukinuta bez obzira na troškove.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 37

Page 39: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

2.1 Sustav nagrada u izračunu proračunskih sredstava

Kako smo već spomenuli, postoji raširena praksa trošenja preostalih proračunskih sredstava na kraju godine kako bi se održala ista razina proračuna i u sljedećoj godini. Zbog tog se razloga često nabavljaju hardver i softver koji nisu potrebni jer se proračunska sredstva moraju utrošiti do kraja kalendarske godine.

Ovu praksu valja u potpunosti preokrenuti uvođenjem sustava nagrađivanja TDU koja ostvaruju uštede: ispravan sustav ne bi kažnjavao štedljiva tijela smanjenjem proračunskih sredstava za sljedeću godinu, već tzv. "bonusom povjerenja" prema takvim tijelima koja bi zauzvrat dobila proračun baziran na njihovim procjenama (dakle, ne umanjen – jer će TDU ionako neutrošeni višak vratiti) ali i mogućnost da u izvanrednim situacijama zatraže i dobiju dodatna sredstva. Također, povrat neutrošenih sredstava mogao bi se iskoristiti da se dio vraćenog novca uloži u stimulacijski bonus svim djelatnicima TDU.

Promjenom paradigme s kažnjavanja na nagrađivanje štedljivih TDU povećat će se njihova osjetljivost na troškove i razviti svijest o potrebama racionalnog procesa nabave opreme i usluga; istovremeno, kroz sustav nagrađivanja (koji može biti kolektivnog tipa (bonus povjerenja), ali i individualnog (novčana stimulacija djelatnicima), ohrabruju se TDU da procesu nabave pristupaju na ekonomski optimalan način.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 38

Page 40: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

2.2 Revizija ugovornih obaveza

Jedan od češće zanemarivanih mjesta troškova su ugovorne obaveze države prema dobavljačima softvera ili hardvera. Riječ je o ugovornim obavezama održavanja opreme ili softverskih rješenja/sustava koja koriste TDU.

U slučaju hardvera situacija je relativno jednostavna: većina hardvera nema uz sebe vezanu nikakvu ugovornu obavezu, već se korisnici oslanjaju na jamstveni rok; ugovorne obaveze pojavljuju se u slučaju specijalizirane opreme (zaštita od virusa, spam poruka i sl.), kada je periodičko održavanje kupljenog uređaja poželjno ili čak neophodno.

U slučaju softverskih rješenja sklapanje ugovora o održavanju je pravilo, osim u slučaju kupnje komercijalnog softvera (najčešće gotovih rješenja) stranih tvrtki. U načelu možemo reći kako država redovito sklapa ugovor o održavanju za softver domaće izrade, antivirusni softver72 i Microsoftova rješenja, dok rješenja drugih stranih proizvođača, osim onih visoko specijaliziranih73, uz kupnju ne uključuju i ugovore o održavanju.

Uobičajeno je prilikom sklapanja ugovora o izradi složenijih informatičkih rješenja ugovoriti i razdoblje održavanja, a u takvom ugovoru je onda često dogovorena osim tehničkog održavanja i izrada jednostavnijih izmjena i nadopuna rješenja, te naravno ispravljanje uočenih pogrešaka u radu sustava. Za veće nadogradnje sustava obično se radi zaseban natječaj koji nije predmet postojećeg ugovora o održavanju.

Načelno govoreći, ugovorne obaveze održavanja informatičke opreme predstavljaju planiran i opravdan rashod, ali nisu sve sklopljene ugovorne obaveze nužne za normalno funkcioniranje informacijskog sustava, pa samim time ne predstavljaju opravdan rashod.

Dapače, neoprezno sklopljeni ugovori mogu predstavljati ne samo nepotreban trošak, već mogu ugroziti74 i poslovanje TDU i samog državnog aparata.

Država je tek odnedavno odlučila u svojoj nabavi insistirati na vlasništvu nad aplikacijom koju kupuje i izvornim kodom aplikacije. Prije toga su prava vlasništva bila posve zanemarena, što je beskrupuloznim dobavljačima ostavljalo mogućnosti za manipulacije čija je svrha bila osiguravanje budućih prihoda; neki dobavljači sastavljali su takve ugovore (a država na njih pristajala) u kojima je dobavljač bio vlasnikom izvedene aplikacije (iako je njen razvoj platila država), ili je pak bio vlasnikom obrađivanih podataka (iako su djelatnici TDU unosili te podatke u aplikaciju), a nerijetko su aplikacija i pripadajuća dokumentacija bivali izrađeni tako da onemoguće ili značajno otežaju moguću migraciju s kupljenog sustava na neki drugi sustav drugog izvođača.

Insistiranje na vlasništvu nad aplikacijom i dostupnošću izvornog koda uvelike je otežalo takve vrste maliciozne manipulacije od strane dobavljača, a potpuno ih je moguće onemogućiti insistiranjem na korištenju otvorenih standarda i izradi potpuno dokumentiranih API sučelja.

72 Samo načelno! http://www.monitor.hr/clanci/nezasticena-zajednica/38541/73 Visoko specijalizirani alati poput, primjerice, Oracle baze podataka, zahtjevaju plaćenu stručnu podršku, dok manje

specifični alati poput u uredima često korištenog Adobe Photoshopa ili mnoštva malih uslužnih programa ne generiraju dodatne troškove te vrste – između ostalog zato što se od djelatnika informatičara očekuje da samostalno savlada vještine korištenja i administracije tih alata.

74 http://www.scribd.com/doc/46865708/Odgovor-Fuchs-licence-otvoreni-kod

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 39

Page 41: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Da nespretno sklapanje ugovora, posebice onih dugogodišnjih, može imati za posljedicu bacanje novca i stavljanje vlastitog poslovanja u opasnu poziciju država je dokazala ugovorima s Microsoftom (tzv. "software assurance" pretplatnički model) i Sophosom.

Ugovor s Microsoftom koji traje već gotovo desetljeće i pol sklopljen je 2001. godine prema tada novom modelu pretplate. Model je relativno kompleksan i tijekom vremena je mijenjan75, ali u sažetku ga je moguće svesti na ovu tvrdnju: klijent plaća svake godine dio iznosa cijene (29%) za neki budući softver, a zauzvrat dobiva pravo korištenja svake nove verzije tog softvera sve dok je u pretplati. Konkretno, riječ je o pretplatničkom odnosu zasnovanom za Microsoft Windows, Microsoft Office, te Windows Server proizvode po nešto nižoj godišnjoj pretplati od 25%76, uvjetima koji su inicijalno povoljniji od onih na radnim stanicama, ali su isto tako izloženi i drugim vrstama financijskih rizika77.

Ključni moment u ugovornom odnosu države s Microsoftom nije u riskantnom pretpostavljanju budućih događaja, već u klauzuli koja je izuzetno sputavajuća i nepovoljna za državu, a koja kaže kako po isteku trogodišnjeg ciklusa pretplate, u slučaju da ne želi produžiti ugovorni odnos, država mora ukloniti sve nove verzije softvera koje je dobila po pretplatničkom ugovoru i računala vratiti na OEM verzije Windowsa koji su kupljeni uz računalo te ukloniti s računala ostali softver vezan uz taj ugovor78.

Ta klauzula zamalo je aktivirana79 krajem 2012. godine kada je država propustila platiti 15 milijuna kuna na ime licenčnih prava, na što je Microsoft zaprijetio aktiviranjem navedene klauzule, zbog čega bi Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo uprave imali ozbiljne i dugotrajne tehničke poteškoće u radu. Situacija je razriješena tako što je traženi novac uplaćen, a zauzvrat je zajamčeno pravo ta dva ministarstva da trajno koriste zatečene verzije softvera.

Ovaj primjer pokazuje koliko je loš sklopljeni ugovor i koliko je u stvari opasan po RH jer omogućuje stranoj tvrtci da onesposobi državni aparat preko noći ako država ne bude u stanju ispunjavati svoje obaveze; ne zaboravimo ni to da je ugovor sastavljen tako da faktički državu prisiljava da ga produžuje iznova i iznova.

Primjer Software Assurance ugovora, iako količinski i financijski najobimniji, nije jedini80 slučaj strateški nedopustive vendor lock-in situacije u koju se dovela RH; on je tek najočitiji i medijski najeksponiraniji.

Drugi primjer stavljanja same sebe u opasnu poziciju država je demonstrirala otkazujući ugovor o antivirusnoj podršci za Sophosove proizvode.

75 Kako je napomenuto u fusnotama 78 i 79, osim okvirnog sporazuma potpisivani su i pojedinačni sporazumi koji se naslanjaju na okvirni sporazum, ali nije jasno imaju li svi iste uvjete; iz tog razloga ovaj dokument ne obrađuje precizne podatke koliko je novca utrošeno kroz taj program.

76 http://70.32.90.244/blog/microsoft-enterprise-agreement/28/77 http://www.paritynews.com/2012/12/03/508/microsoft-goes-after-enterprise-customers-raises-licensing-prices/

http://gcn.com/articles/2014/01/09/microsoft-sql-server-2012-licensing-pitfalls.aspx78 U ovom slučaju, čini se, vlada posvemašnja zbrka i ne možemo decidirano reći je li nužno potpuno ukloniti softver

ili je dozvoljeno korištenje starije verzije softvera, kao niti odnosi li se to na sva ili samo neka TDU. 79 "Microsoft je lukavo sklopio ugovor koji kaže da ako samo jedno državno tijelo ne plati, programska rješenja i

licencije vraćaju se na razinu iz 2008. godine." http://www.poslovnipuls.com/2012/12/13/vlada-microsoft-ugovor/80 http://www.poslovni.hr/hrvatska/hzmo-ovisnost-o-ibm-u-placa-milijun-dolara-godisnje-275524

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 40

Page 42: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Antivirusna podrška nužan je dodatni trošak u korištenju Microsoftovih tehnologija81 i predstavlja jednu od prvih stvari koje informatički djelatnik instalira na novo računalo. Zbog velike opasnosti od zaraze preko Interneta ili korištenjem medija za spremanje podataka, iznimno je važno na računalima imati instaliran i ažuriran antivirusni alat82.

Država je sklopila objedinjeni ugovor za Sophos antivirus kojeg su koristila TDU i druge javne ustanove. Međutim, u trenutku nedostatka financijskih sredstava država je odlučila naprasno i bez najave raskinuti ugovor o održavanju. Kako Sophos nije korporacija moćna poput Microsofta, država se osjetila moćnom i sposobnom nametnuti svoj stav.

Posljedica tog čina bio je prekid ažuriranja Sophos antivirusa, što je dobar dio TDU i javnih ustanova izložilo značajnom riziku.

Situacija se razriješila tako što su pojedinačne organizacije, prepuštene same sebi, samoinicijativno gasile vatru na vlastitoj informatičkoj infrastrukturi. Srećom, nije bilo većih posljedica osim činjenice da je dobar dio TDU i javnih ustanova nekoliko tjedana bio izložen visokom riziku od zaraze, te naravno troškova nabave novih licenci i radnih sati informatičara koji su stari sustav trebali zamijeniti novim.

Gore navedeni primjeri dokazuju kako ugovaranju obaveza valja pristupati s dužnom pozornošću i kako valja razumjeti dugoročne implikacije svakog čina. Od velike je strateške važnosti zadržati suverenost nad vlastitom ICT infrastrukturom i eliminirati sve vanjske faktore utjecaja koji bi tu suverenost mogli narušiti.

Racionalna strategija ne bježi od sklapanja ugovora tamo gdje su oni opravdani, ali izbjegava sklapanje ugovora čija korisnost nije jasno definirana i predvidiva; također, mudro je svake godine revidirati sklopljene ugovore i usporediti ih sa stanjem na terenu kako bi se izbjeglo plaćanje nepotrebnih troškova ili jednostrano ukidanje ugovora bez razumijevanja njihovih posljedica.

81 Virusi se na Linux i Macintosh platformama susreću relativno rijetko. Međutim, valja imati na umu da je pitanje sigurnosti sustava daleko šire od osjetljivosti nekog operacijskog sustava na viruse; sagledamo li pitanje sigurnosti sustava u njegovoj punoj širini, otkrit ćemo koliko je to pitanje zamršeno i opterećujuće za sve operacijske sustave: http://www.gfi.com/blog/report-most-vulnerable-operating-systems-and-applications-in-2013/

82 http://www.cert.hr/sites/default/files/sigurnije%20na%20internetu.pdf

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 41

Page 43: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

2.3 Izrada GNU/GPL rješenja i distribucija po TDU i među zainteresiranim stranama

Širim prihvaćanjem rješenja zasnovanih na slobodnom softveru moguće je postići uštede ne samo kroz izbjegavanje licenčnih troškova, već i kroz sustav distribucije rješenja mnogim zainteresiranim stranama, čime se izbjegava potreba naručivanja izrade istoznačnih ili funkcionalno vrlo sličnih aplikacija svaki put kada drugo TDU otkrije potrebu za takvim rješenjem.

Korisno je uspostaviti i održavati centralni repozitorij83 softvera u vlasništvu države, koji bi sadržavao izvorne kodove sveg softvera koji je u upotrebi na razini države, a iz kojeg bi TDU i druge zainteresirane strane besplatno preuzimali softver za svoje potrebe. Kompleksnost ideje ne leži u tehnici, već je organizacijske naravi, što bih pojasnio primjerom kojemu sam svjedočio:

Krajem prošlog stoljeća, dok sam bio zaposlen kao stručni savjetnik u uredu gradonačelnika u Zagrebu, jedan ročnik na civilnom služenju vojnog roka načinio je aplikaciju, mali web portal na WAMP (Windows, Apache, MySQL, PHP)84 tehnologiji; aplikaciju smo dali izraditi kako bismo zadovoljili nespecifične potrebe djelatnika Gradskog poglavarstva za sredstvom koje bi im omogućilo brzu neformalnu komunikaciju. Ročnik je u mjesec dana načinio interni web portal s pripadajućim forumom, galerijom fotografija i malim oglasnikom. Naravno, nisu svi djelatnici koristili to rješenje, no oni koji jesu činili su to često i nakon nekog vremena pojavile su se na forumu i teme vezane uz konkretno poslovanje uprave, gdje su djelatnici razmjenjivali vrlo konkretne informacije vezane uz svoje primarne zadatke na način koji je bio brži i efikasniji od formalnih procedura.

To je primjer tipične male aplikacije izrađene da zadovolji specifične (formalne ili neformalne) potrebe TDU: izrađena korištenjem slobodnog softvera i korištenjem u to vrijeme najmodernijih tehnologija, aplikacija je izrađena u vrlo kratkom roku.

Istovremeno s potvrdom korisnosti aplikacije pokazao se i glavni nedostatak ovog sustava: moj prijedlog da ročnik već gotovu aplikaciju zapakira u paket kojeg bi mogli preuzeti i na svoje sustave instalirati informatičari iz drugih gradova kako bi i njihovi djelatnici mogli koristiti taj softver odbijen je uz neformalno objašnjenje kako taj softver ne treba dijeliti, već ga treba prodavati drugim gradovima.

Suvišno je reći kako grad Zagreb nikad nikome nije prodao, niti na kupnju ponudio taj softver.

Racionalno iskorištavanje postojećih tehnologija ne može izbjeći ovaj aspekt korištenja softverskih rješenja jer se u mnogim TDU i drugim ustanovama uvijek i iznova javljaju problemi koje je moguće riješiti na sličan način: primjerice, urudžbeni zapisnik, knjiga posjeta, obračun sitnih troškova, radni kalendar, adresar... mnoštvo je stvari i sitnih poslova koje je moguće informatizirati a koji su, ako ne identični, onda vrlo slični među TDU.

83 Centralni repozitorij mjesto je koje na automatiziran način prihvaća, posprema i dostavlja informacije (dokumenti, datoteke, programi...) brinući pritom da sve zainteresirane strane na raspolaganju imaju ažurne podatke; tipičan primjer takvog repozitorija je Git. Repozitoriji softvera rade na sličnom principu kao i sustavi za upravljanje dokumentima, ali su specijalizirani za izvorni kod i programske datoteke.

84 http://en.wikipedia.org/wiki/WAMP#WAMP

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 42

Page 44: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Dosadašnja praksa svodila se na to da svako TDU samo za sebe rješava svoj problem, što je dovelo do izrade brojnih softverskih rješenja koja zapravo obavljaju istu funkciju – a svako od njih plaćeno je zasebno. Potrebno je taj način rada promijeniti tako da sva TDU imaju pristup do zajedničkog repozitorija softvera gdje se nalaze već kupljena rješenja koja su im na raspolaganju za instalaciju i korištenje.

Princip uštede vrlo je jednostavan: TDU A naruči izradu jednostavne aplikacije koja zadovoljava neku njihovu potrebu. Izvođač izrađuje aplikaciju prema specifikaciji TDU A, te dokumentira sve potrebne aspekte softvera (instalaciju i administraciju, API itd.). Gotov softver, načinjen za potrebe TDU A i izrađen kao slobodan softver u izvornom se kodu zatim stavlja na centralni državni repozitorij softvera i dostupan je svim zainteresiranim stranama. TDU B i TDU C, koja također imaju slične potrebe, mogu ocijeniti već gotov i već kupljen softver kojeg je naručilo TDU A i ako on odgovara njihovim potrebama mogu ga jednostavno preuzeti s centralnog repozitorija i koristiti, bez potrebe da i oni naručuju i iznova plaćaju izradu tog softvera.

Pokaže li se, pak, da softver u velikom dijelu, ali ne i u potpunosti, zadovoljava potrebe TDU B i C, oni mogu od izvođača naručiti prilagodbu softvera svojim potrebama, što će ih koštati manje od izrade posve novog rješenja. Dapače, obzirom da je riječ o slobodnom softveru, oba TDU mogu samostalno (imaju li dovoljno stručne djelatnike informatičare) izvesti željene promjene, u kojem slučaju nemaju dodatnih troškova; također, ne smijemo zaboraviti da TDU mogu naručiti dopune od treće strane, a ne samo od izvođača koji je softver načinio za TDU A. Kako je riječ o slobodnom softveru, njegove izmjene i nadopune može raditi bilo tko – na taj način sprječava se vendor lock-in, odnosno opasnost da izvođača čiji posao je naručio TDU A zbog toga moraju naručiti i TDU B i C (što je faktički neizbježna pojava u slučaju narudžbe izrade klasičnog, ne-slobodnog softvera). Naručene izmjene također se stavljaju u repozitorij kako bi obogatile raspon dostupnih rješenja: ako su TDU A, B i C riješila svoje potrebe, velika je vjerojatnost da TDU D neće imati drugačije potrebe, pa će moći iskoristiti softver načinjen za neki od prva tri TDU-a.

Od centralnog državnog repozitorija korist mogu imati i građani i gospodarstvo, jer on može i mora biti otvoren i prema njima: faktički svatko može preuzeti softver i koristiti ga. To je posve u skladu sa zadaćom države da svojim građanima omogući prosperitet jer im tako pruža dodatnu vrijednost u obliku aplikacija koje bi građanima mogle olakšati neki od aspekata komunikacije s državom (primjerice, aplikacija za izračun poreza koja bi kroz niz pitanja i odgovora generirala porezni obrazac, ili gradski sustav za dojavu problema s infrastrukturom), ali i pomoći u rješavanju osobnih potreba.

Dapače, ovdje se otvara vrlo zanimljiva mogućnost da neke od karakterističnih aplikacija budu zanimljive i drugim državama, čime bi se povećao prestiž RH ali i otvorila vrata domaćoj softverskoj industriji da aplikacije prilagođavaju potrebama TDU drugih članica EU i šire.

Insistiranjem na slobodnom softveru ne samo da se izbjegava nepotrebno plaćanje licenci, već to omogućuje i svim zainteresiranima (građanstvu, tvrtkama) da se aktivno uključe u projekte razvoja aplikativnih rješenja, što u konačnici može značajno reducirati troškove.

Nipošto ne treba zaboraviti da ovakav način rješavanja potreba nije prikladan za sve potrebe TDU, već je njime cilj prvenstveno pojednostaviti i pojeftiniti troškove izrade malih/lokalnih aplikacija kako se ne bi nepotrebno rasipali novci na izradu redundantnih rješenja.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 43

Page 45: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

2.4 Dostupnost podataka zainteresiranim građanima bez administrativnih prepreka u funkciji transparentnosti rada državne uprave

Ogromna količina podataka koju prikuplja državna uprava kroz svoja tijela i poslovanje trgovačkih društava u svojem vlasništvu nikada ne postane dostupna građanstvu, ili to biva tek vrlo rijetko.

Izuzmemo li podatke koji iz sigurnosnih razloga ili razloga privatnosti ne mogu biti javno objavljeni, najveći dio podataka dostupnih javnosti dolazi iz DZS-a u sintetiziranom, skraćenom obliku: godišnji statistički pokazatelji i razna sintetička izvješća.

Velika količina sirovih podataka nije dostupna građanima; dapače, ona nije dostupna niti različitim TDU koja bi za te podatke mogla biti zainteresirana (radi statističke obrade, uočavanja trendova, kalkulacija i sl.). Trenutno stanje je takvo da u virtualnom digitalnom prostoru državne uprave obitava ogromna količina nepovezanih i često redundantnih podataka, a koja nije dostupna gotovo nikome osim tijela koje je "vlasnik" podataka.

Migracijom na privatni državni oblak i konsolidacijom baza podataka taj će se problem u velikoj mjeri riješiti, ali tehnologija neće riješiti problem dostupnosti podataka zainteresiranim građanima.

Izvrstan primjer koji oslikava ovu situaciju famozni je popis poreznih dužnika kojeg je Porezna uprava javno objavila u 2012. godini na adresi http://duznici.porezna-uprava.hr. Riječ je o popisu dužnika koji imaju porezni dug veći od određenog iznosa, a aplikaciju je radio APIS IT, informatička tvrtka u suvlasništvu grada Zagreba i Republike Hrvatske.

Objava podataka izazvala je iznimno zanimanje javnosti. No, po objavi web stranice krenule su i prve kritike tehnologije: popis dužnika sortiran je po veličini ukupnog poreznog dugovanja i ne postoji mogućnost pretraživanja niti sortiranja podataka po nekom drugom ključu (nazivu tvrtke, određenoj vrsti dugovanja i sl.). Izrađena aplikacija kritizirana je zbog svojih nedostataka i nemogućnosti lakog pristupa do željene informacije.

Vrlo brzo po objavi podataka, nekoliko građana i malih informatičkih tvrtki izrađuje alternativne popise dužnika preuzevši podatke sa stranica Porezne uprave i implementiravši ih u svoju bazu podataka; aplikacije koje su tako postale konkurencija web stranici PU brže su i omogućuju pretraživanje i sortiranje podataka po svim stupcima tablice – čime rješavaju sve ozbiljne zamjerke javnosti aplikaciji u vlasništvu PU, a građanima pružaju alate koji podatke prezentiraju na značajno kvalitetniji način.

Reakcija Porezne uprave bila je umjerena, pa i dobrohotna, no reakcija Agencije za zaštitu osobnih podataka85 bila je dostojna policijske države: vrlo brzo nakon izlaska alternativnih aplikacija koje su prikazivale listu dužnika, AZOP objavljuje kako autori tih aplikacija krše zakon jer su podaci u vlasništvu Porezne uprave i spominje mogućnost kaznenog progona svih građana i pravnih osoba koje su se usudile preuzeti podatke i ponuditi alternativno rješenje, što je rezultiralo gašenjem servisa u strahu od odmazde države.

85 http://www.monitor.hr/clanci/informacija-zeli-biti-slobodna-posebice-ona-placena-iz-naseg-dzepa/161377/http://www.poslovni.hr/hrvatska/pretrazivanje-liniceva-popisa-prilika-za-biznis-ili-prekrsaj-212229

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 44

Page 46: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Ovdje je počinjeno nekoliko ključnih pogrešaka. Najveća od njih je činjenica da je država pokazala kako ne razumije da podaci koje država skuplja i obrađuje ne pripadaju entitetu državne uprave, već svim građanima RH koji su kroz porez omogućili prikupljanje i obradu podataka: stvarni vlasnik podataka koje prikuplja državna uprava nisu TDU već građani RH.

Druga pogreška bila je prijetnja progonom građana i pravnih osoba koji su ponudili alternativnu aplikaciju za pregled javno objavljenih, javno dostupnih podataka. Činjenica da su alternativne aplikacije preko noći postale značajno popularnije od službene aplikacije PU pokazuje kako javnost, pruži li joj se prilika, može u vrlo kratkom vremenu (neke aplikacije napravljene su doslovce preko vikenda) proizvesti kvalitetne aplikacije koje zadovoljavaju moderne kriterije upotrebljivosti i ergonomije, dapače u ovom slučaju i posve besplatno.

Nažalost, prijetnja progonom od strane agencije rezultirala je gašenjem tih besplatnih i značajno funkcionalnijih aplikacijskih rješenja, tako da je danas građanima dostupna samo ona originalna aplikacija – u svom gotovo nepromijenjenom obliku, neintuitivna i teška za uporabu.

Neintuitivnost i opći nedostatak kvalitete aplikacijskog rješenja ne mora nužno biti posljedica lošeg rada samog APIS IT-a: posve je moguće da je tvrtka jednostavno implementirala rješenje po loše definiranim zahtjevima naručitelja.

Ovaj primjer pokazuje kako država ne samo da ne razumije tko koga plaća, već zauzima i aktivnu represivnu ulogu s nejasnim motivom i nelogičnim objašnjenjem86. Takva je situacija apsolutno neprihvatljiva i ona se mora mijenjati od korijena:

- obzirom da su građani RH stvarni vlasnici podataka koje obrađuje država, država je dužna omogućiti svim zainteresiranim stranama uvid u sve prikupljene podatke, osim onih čiju tajnost je nužno čuvati iz razloga sigurnosti i privatnosti; ovo je, dapače, posve u skladu sa smjernicama i očekivanjima digitalne agende EU87;

- podaci trebaju biti dostupni na centraliziranom mjestu, lako dostupnom građanima (primjerice, dostupnost bi mogao orkestrirati DZS);

- podaci ne moraju nužno biti dostupni odmah po nastanku, ali je nužno uspostaviti ritam objave podataka (primjerice, svaka tri mjeseca);

- podaci moraju biti dostupni u cijelosti, neobrađeni i necenzurirani;

- podaci moraju biti dostupni u formatu otvorenog standarda, preferirano XML;

- podaci koje je moguće tablično prikazati trebaju biti ponuđeni i u CSV obliku;

- ne smije se građanima ograničavati pravo na obradu javno dostupnih podataka, kao ni na objavu rezultata te obrade, uz zaštitnu klauzulu koja govori kako nije riječ o službenim statističkim izvješćima, odnosno rezultatima službene obrade podataka;

- jedino ograničenje koje je moguće postaviti građanima i drugim zainteresiranim stranama obveza je da se dobiveni podaci ne smiju mijenjati: obrada podataka smije se obavljati samo na podacima koji su identični službenim podacima.

86 http://wolfwoodscrowd.info/2013/12/01/zatvorena-javna-uprava/87 http://europa.eu/rapid/press-release_IP-11-1524_en.htm

http://opengovdata.org/

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 45

Page 47: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

2.5 Zaštićenost sustava

Raznoliki informacijski sustavi koje koristi državna uprava nemaju istu razinu zaštićenosti. Postoje sustavi poput policijskog ili bolničkog koji imaju primjerenu razinu zaštite zbog osjetljivosti podataka kojima raspolažu, ali velika većina ostalih informacijskih sustava najčešće ima nedovoljnu razinu zaštite, što povećava rizik od upada u sustav i/ili krađe podataka.

Načelno govoreći, razina sigurnosti sustava sukladna je njegovoj specijaliziranosti i ima izgled piramide: informacijski sustavi policije, financijskih institucija i bolnica (vrh piramide) imaju visoku razinu zaštite (što je dijelom i posljedica usklađivanja sa svjetskim standardima), a što sustav postaje manje specijalistički, razina sigurnosti sustava postaje niža, pitanje sigurnosti više zanemarivano.

Na samom dnu piramide nalazi se većina TDU i oni predstavljaju najpristupačniju točku napada. Uglavnom je riječ o tipičnom malom uredskom IT rješenju s radnim stanicama i ponekim serverom, koji preko aDSL priključka ostvaruju pristup Internetu. Sigurnosna rješenja u takvim okruženjima često se svode tek na antivirusni program, dok neka TDU idu i korak dalje, te između lokalne mreže i Interneta postavljaju zaštitu u obliku firewall uređaja.

U oba slučaja riječ je o nedovoljnoj zaštićenosti informacijskog sustava TDU.

Problem dna piramide sastoji se od nekoliko faktora:

- dno piramide je najmnogoljudnije;

- nedostaje prikladno obrazovanje djelatnika TDU o informacijskoj sigurnosti;

- slaba svijest o dužnosti čuvanja podataka koji se obrađuju;

- slabe sigurnosne procedure;

- needuciranost informatičkog osoblja;

- needuciranost vanjske informatičke podrške.

Najveća opasnost po sigurnost cjelokupnog sustava je činjenica da dno piramide, tako ranjivo, predstavlja izvrsnog posrednika za napad na sustave pri vrhu piramide. Zamislimo hipotetičku situaciju u kojoj nepoznati napadač želi prodrijeti u neku štićenu bazu podataka (MUP, Porezna uprava, bolnički kartoni pacijenata i sl.) kako bi se dočepao specifičnog podatka ili grupe podataka. Kako je baza podataka zaštićena od upada izvana, napadač mora pronaći način da joj pristupi kroz kanale koji imaju mogućnost pristupa do baze podataka. Najlogičnija i, ispostavlja se, najlakša meta je provaljivanje u računalni sustav TDU čiji djelatnici imaju mogućnost pristupa do željene baze podataka. Napadač tako može iskoristiti sigurnosne ranjivosti informacijskog sustava TDU kako bi se infiltrirao u to tijelo, zatim ukrao i iskoristio pristupne podatke djelatnika TDU za neovlašteni pristup zaštićenoj bazi podataka, koja je napadačev krajnji cilj. Po otkriću provale odgovorna je ona osoba čije podatke je napadač iskoristio za svoje aktivnosti.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 46

Page 48: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Druga značajna opasnost postojećeg stanja proizlazi iz WikiLeaks/Snowden skandala iz kojih je vidljivo88 da ne smijemo vjerovati komunikacijskim kanalima koji nisu u potpunosti u vlasništvu države i fizički odvojeni od drugih komunikacijskih kanala. To se odnosi i na domaće davatelje usluga pristupa Internetu: praktički, većina komunikacije između TDU (sa izuzećem izdvojenih, osiguranih point-2-point linija89) događa se preko infrastrukture kojoj ne smijemo vjerovati.

Činjenica da državna uprava sve više ovisi o Internetu kao komunikacijskom sredstvu, a isto tako i planovi za stvaranje privatnog oblaka države (kojem će se, pak, pristupati preko javno dostupne infrastrukture) pokazuju kako se ogroman dio komunikacija odvija preko medija koji je nesiguran i relativno ga je lako prisluškivati (ako govorimo o operacijama na razini države)90.

Rješenje za ovaj problem infrastrukture nije skup i težak prelazak na vlastitu optičku ili neku drugu infrastrukturu, već izgradnja sustava koji sve podatke koji prolaze kroz nesigurnu infrastrukturu enkriptira91, stvarajući tako točke sigurnosti koje međusobno komuniciraju koristeći javno dostupnu infrastrukturu, ali isključivo kroz pouzdanom enkripcijom zaštićene virtualne komunikacijske kanale. Na taj način lako pristupne točke za prisluškivanje bivaju neutralizirane jer njima prolazi samo enkripcijom zaštićena komunikacija koju je teško ili nemoguće "razbiti". Točke sigurnosti trebaju biti računala i mreže za koja možemo biti relativno sigurni da i sami ne predstavljaju sigurnosni problem92.

Naposljetku, nužne su i velike izmjene u prevenciji tzv. "ljudskih grešaka" i to kroz adekvatan sustav izobrazbe djelatnika TDU o aspektima sigurnosti informacijskih sustava. Iako to na prvi pogled zvuči komplicirano, nije potrebno ulaziti u dubinu merituma stvari niti djelatnike obrazovati u matematici, već na jednoznačan i pristupačan način educirati ih o opasnostima po informacijski sustav koje su za njih relevantne i poučiti ih kako te opasnosti izbjeći; drugim riječima, kako pravilno koristiti informacijski sustav da djelatnici ne budu najslabija karika sustava.

Djelatnici koji usvoje određena pravila korištenja računala i komunikacijske infrastrukture bit će značajno manje izloženi opasnosti da postanu vektor napada na informacijsku infrastrukturu države, a samim time i manje izloženi potencijalnoj odgovornosti za krađu ili oštećenje podataka.

I, na kraju, potrebno je uspostaviti minimalnu razinu sigurnosti koju moraju zadovoljavati aplikacije koje za potrebe države izrađuju tvrtke: aplikacije moraju biti tako napravljene da onemogućuju iskorištavanje tipičnih sigurnosnih propusta. Valja pritom imati na umu da bi bilo iluzorno od tvrtki tražiti izradu sigurnosno savršenih aplikacija koje nitko nikad neće moći "provaliti", ali postavljanjem minimalnog skupa sigurnosnih uvjeta koje aplikacije trebaju zadovoljiti moguće je značajno doprinijeti sigurnosti sustava.

88 https://wikileaks.org/wiki/Category:Croatiahttp://gigaom.com/2014/06/20/governments-let-nsa-tap-cables-on-their-territory-latest-snowden-revelations-show/

89 Izdvojene linije su zasebna, izdvojena optička ili bakrena vlakna, potpuno u vlasti i pod kontrolom države. Valja imati na umu da je i takve linije moguće presresti i prisluškivati, ali to zahtjeva ciljan pristup mediju (ubacivanje prislušnog uređaja na dionicu veze) i teže je neprimjećeno izvesti od prisluškivanja veze koja koristi javnu infrastrukturu.

90 U slučaju javne infrastrukture, prisluškivanje bilo koje neenkriptirane komunikacijske veze trivijalan je postupak. 91 Enkripcijom podataka štite se informacije na način da postanu nerazumljive bilo kome tko nema ključ za

dešifriranje zaštićenih podataka; u praksi postoji mnogo vrsta enkripcije podataka, stoga valja birati one koje omogućuju relativno visoku razinu zaštite, tj. onu vrstu enkripcije koja pokušaj otkrivanja podataka čini vremenski neisplativim; pritom je važno imati i tehnologiju koja je dokazano funkcionalna i bez slabosti.

92 http://www.zeit.de/digital/datenschutz/2013-08/trusted-computing-microsoft-windows-8-nsa

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 47

Page 49: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

3. Racionalna oporaba IT tehnologije

Korištenje IT tehnologije u praktički svakom aspektu života stvorilo je velike količine opasnog otpada koji se često baca prije nego li se u potpunosti iskoristi njegova vrijednost. Ovo je naročito važilo za pred-recesijsko vrijeme kada su računala mijenjana svake tri godine ili čak i češće, unatoč činjenici da je to predstavljalo tek nešto više od polovice njihovog formalno iskoristivog životnog vijeka93.

Takva, još uvijek posve upotrebljiva računala, završavala bi u reciklažnim dvorištima, a često i u skladištima tvrtki koje su iz knjigovodstvenih razloga morale čuvati takva računala nekoliko godina, prije otpremanja na otpad.

Velika količina informatičke opreme koja se reciklira stara je ali ispravna oprema koja još uvijek može poslužiti u korisne svrhe. Racionalna oporaba tehnologije zato treba pronaći način da staroj opremi produži životni vijek a da pritom ne opterećuje bivše vlasnike.

Jedan od načina oporabe stare opreme može biti sustav u kojem bi TDU i tvrtke donirale informatičku opremu koja je ispravna i koja udovoljava minimalnim zahtjevima94, a zauzvrat od države dobiva određene olakšice (porezni odbitak prilikom kupnje nove opreme ili neku sličnu mjeru). Takav bi potez hrabrio i gospodarske subjekte koji zbog štednje ne planiraju skoriju nabavu nove IT opreme da se ipak odluče na obnovu informatičke infrastrukture.

Kako je prosječan rok uporabe IT opreme (pri čemu se u ovom slučaju misli prvenstveno na radne stanice) između tri i pet godina (sa tendencijom prema pet godina), te posebice s obzirom na činjenicu da je rast tehnologije PC računala već duže vrijeme usporen95 (što za posljedicu ima činjenicu da određena konfiguracija računala dugo vremena može biti dostatna za rad), možemo reći kako su tipična računala koja se otpisuju u mogućnosti barem još dvije godine obavljati tipične poslove kućnog korisnika računala. Praktički, to znači da se u smeće baca tehnologija koja još uvijek nekome može sasvim dobro poslužiti.

Potrebitih itekako ima: donirana otpisana računala mogu se dijeliti siromašnim obiteljima koja nemaju sredstava za nabavu računala (čime država istovremeno podiže i informatičku pismenost najugroženijih slojeva stanovništva), školama koje ih mogu iskoristiti za nastavu i izvannastavne aktivnosti, umirovljeničkim domovima za zabavu i edukaciju osoba starije životne dobi, bolnicama i drugim javnim ustanovama koje bi od takve donacije imale koristi, a koje ne planiraju ili si ne mogu priuštiti dodatnu informatičku opremu.

Za osiguranje funkcionalnosti sustava nužno je uvesti restrikcije i kod davatelja i kod primatelja stare informatičke opreme.

93 IT tehnologija može trajati zaista dugo, i po nekoliko desetljeća. Problem računala nije u brzom dotrajavanju hardvera, već u brzom razvoju tehnologije, pa što je računalo starije to mu se više smanjuju mogućnosti korištenja modernih tehnologija; to je jedini razlog zašto računala starija od deset godina, iako tehnički sasvim ispravna, praktično nisu iskoristiva.

94 Minimalne zahtjeve definiralo bi odgovarajuće državno tijelo, kako bi se spriječila manipulacija beskorisnom opremom.

95 http://www.lanl.gov/orgs/hpc/salishan/salishan2011/3moore.pdf https://www.researchgate.net/publication/26734808_Evolution_of_product_lifespan_and_implications_for_environmental_assessment_and_management_a_case_study_of_personal_computers_in_higher_education

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 48

Page 50: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Davatelju opreme nužno je definirati maksimalnu starost i minimalnu kvalitetu donirane opreme, kako bi se izbjegla situacija u kojoj bi potrebiti dobivali neiskoristivu, prestaru i opremu loše kvalitete koja im ne bi mogla biti od pomoći; odnosno, valja spriječiti donatore da se rješavaju neupotrebljivog smeća kojemu je mjesto direktno u reciklaži. Zbog toga valja definirati maksimalnu starost donirane opreme (primjerice, sve što je kupljeno prije šest ili više godina ne može se donirati u zamjenu za porezne olakšice), te minimalnu funkcionalnost donirane opreme (da donatori ne bi od više neispravnih računala sklapali jedno jedva ispravno, ili da ne bi donirali računala koja su već u trenutku nabave bila potkapacitirana i danas više ne bi mogla ispunjavati svrhu); također, od velikog je značaja insistiranje da računalo bude isporučeno zajedno s originalnim operacijskim sustavom (zbog licenčnih prava – ne smije se dozvoliti piratiziranje softvera!). Također, valja jasno staviti do znanja i da za podatke na doniranim računalima odgovara isključivo donator, tj. ako se ispostavi da računala sadrže neke osjetljive poslovne podatke, primatelj donacije i treće osobe moraju biti isključene od odgovornosti.

Primatelji donacija također trebaju biti ograničeni određenim pravilima. Ponajprije, donirana računala ne smiju se prodavati ili poklanjati trećim osobama, ona moraju biti iskorištena u onoj sredini za koju su namijenjena. Isto tako, donirana računala moraju ostati u rukama primatelja najmanje dvije godine, nakon čega je primatelju dozvoljeno da to računalo proda ili preda u reciklažu. Svi primatelji registriraju se i imaju pravo na zamjenu računala svake dvije godine, iznimno češće (u slučaju kvara hardvera i sl.)

Sustav treba biti ograničen ovakvim pravilima i ne smije biti prepušten stihijskom odlučivanju; svi sudionici projekta oporabe hardvera moraju biti upoznati s pravilima koja za njih važe i moraju ih se pridržavati da bi se izbjegle manipulacije na obje strane.

U projekt svakako treba uključiti i šire građanstvo: obzirom da je riječ o projektu koji osim svoje ekološke komponente (produženje uporabljivosti informatičke opreme) sadrži i ekonomsku (pomoć socijalno najugroženijim slojevima, rasterećenje nekih institucija) te socijalnu (pomoć socijalno ugroženim građanima) komponentu, a u skladu s idejom društveno aktivnog građanstva, oko ovog projekta moguće je okupiti zainteresirane volontere koji bi pomagali u razvrstavanju donirane opreme i edukaciji primatelja, da bi mogli u najvećoj mjeri iskoristiti doniranu opremu za poboljšanje vlastitog životnog standarda. Pri tome je edukacija potencijalno najkorisnija vrsta volonterske pomoći jer je primatelje moguće educirati ne samo u jednostavnom korištenju računala, već i u korištenju računala kao alata kojim je moguće obaviti neki posao i alata kojim će si olakšati traženje zaposlenja.

Jednostavno doniranje računala samo je pola posla. Druga polovica je osvještavanje primatelja na koji mu način računalo može pomoći da si olakša život, obavlja poslove ili traži posao, nauči nove stvari, pametno razvija svoju društvenu mrežu itd.

Kako bi bio maksimalno funkcionalan, ovaj sustav treba obuhvatiti samo osobe i kućanstva slabijeg imovinskog stanja, te institucije koje si inače ne bi mogle priuštiti nabavu računala, a obavljaju značajnu društvenu djelatnost: razvodnjavanjem akcije na osobe i kućanstva koja si mogu priuštiti kupnju računala smanjuje se intenzitet pomoći potrebitijima, a istovremeno se šteti tržištu. Također, valja osigurati sustav koji će moći na transparentan način pratiti put svakog pojedinačnog komada donirane opreme kako bi građanstvo u bilo kojem trenutku moglo imati uvid u akciju i kako bi se izbjegle tipične koruptivne akcije uključenih u sustav (ponajprije prisvajanje i preprodaja opreme).

Konačni ekološki cilj akcije je značajno produžiti, po mogućnosti i udvostručiti uporabni vijek informatičke opreme prije nego ona postane toliko tehnološki zastarjela da njeno recikliranje ostane jedina realna i ekonomski isplativa opcija.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 49

Page 51: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

4. Net neutrality

"Net neutrality"96, odnosno neutralnost mreže, pojam je koji se suštinski veže uz neovisnost Interneta i pravo svakog pojedinca da sadržaju na njemu (ali isto tako i drugim digitalnim komunikacijskim kanalima) pristupa bez opasnosti da mu davatelj pristupne točke (ISP) na bilo koji način ograniči pristup nekim sadržajima ili uslugama.

Praktično to znači da korisnik, priskrbivši si pristup Internetu, ima na raspolaganju otvoreni komunikacijski kanal koji može koristiti bez ograničenja ili zabrana dijela funkcionalnosti; takav način rada inherentan je Internetu još od njegovog začetka, ali snaženjem komercijalne strane Interneta pojavljuju se inicijative koje bi te slobode željele ograničiti97.

Net neutrality je nešto protiv čega se bore najčešće davatelji usluga pristupa Internetu (ISP) i države s nižim stupnjem demokratskog razvoja i većom željom za kontroliranjem vlastitih građana.

Europska Unija snažno podržava Net neutrality98.

Razlog za davatelje usluga je očit: Net neutrality onemogućuje im naplatu tzv. "premium" usluga, poput davanja prednosti medijskim kućama za kvalitetniji prijenos njihovog programa prema korisniku u odnosu na sve druge medijske kuće i treće osobe koje nisu spremne platiti takvu premium uslugu, što bi rezultiralo prijamom ostalih programa u manjoj kvaliteti i uz tehničke poteškoće.

Također, ISP je u mogućnosti financijski penalizirati sve strane za koje ocjeni da generiraju nesrazmjerne troškove – primjerice, tražiti ekstra naknadu od medijske kuće čiji sadržaj je popularan i čini većinu prometa korisnika ISP-a.

Također, ISP je faktički u posjedu sve tehnologije nužne za čvrstu kontrolu načina na koji korisnik pristupa Internetu i uslugama na njemu. Praktično, to znači da ISP može po vlastitom nahođenju odobravati i uskraćivati korisniku uslugu, ili je pak uvjetovati financijskom naknadom. Postojeća tehnologija omogućuje vrlo kreativne načine stvaranja "dodatnih vrijednosti", pa tako primjerice ISP ima sve tehnološke predispozicije da korisniku ograniči količinu posjeta Web stranicama ili primljenih ili poslanih poruka elektroničke pošte i posebno naplaćuje dodatni promet.

96 http://en.wikipedia.org/wiki/Net_neutrality97 http://www.dailydot.com/politics/net-neutrality-uk-eu-veto/

http://policyreview.info/articles/news/us-communications-commission-decision-fuel-further-fight-eu/295http://sunlightfoundation.com/blog/2014/05/16/how-telecoms-and-cable-have-dominated-net-neutrality-lobbying/http://www.theguardian.com/commentisfree/2014/jan/14/net-neutrality-appeals-court-ruling-deeply-troubling

98 http://www.nytimes.com/2014/04/04/business/international/eu-lawmakers-approve-tough-net-neutrality-rules.html?_r=0http://www.pcworld.com/article/2097181/eu-politicians-pledge-net-neutrality-and-data-privacy-to-gain-votes.html

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 50

Page 52: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Iako se takav drastičan slučaj još nije dogodio, poznat je slučaj kada su ISP-i svojim korisnicima onemogućavali korištenje VoIP (Voice over IP) servisa99, kolokvijalno poznatog i kao "telefoniranje preko Interneta" – kako bi korisnike prisilili na korištenje "običnih" telefonskih usluga. Blokiranjem usluga trećih strana, ISP-ovi su si tako željeli osigurati dodatni izvor zarade prisiljavajući korisnike na kupnju njihovih usluga, ponekad cinično u zamjenu nudeći vlastito VoIP rješenje; riječ je o vrlo konkretnom ograničavanju slobode tržišta i smanjivanju prava korisnika.

Pojavom mobilnog Interneta ponavlja se već viđeni pokušaj ISP-a da na neki način ograniče korisnike u svrhu ostvarivanja dodatne zarade; notorni dokaz tome su reklamne kampanje davatelja usluga koji korisnicima obećavaju neograničen promet za određenu svotu novca, ali u sitnopisu dodaju kako je riječ o određenoj količini prometa, nakon čega se brzina prijenosa podataka smanjuje – praktično do neupotrebljivosti. Takva praksa suprotna je pravilima tržišne utakmice jer korisnike dovodi u zabludu, a isto tako nekompatibilna je s neutralnošću mreže jer iako tehnički ne ukida korisniku pristup Internetu nakon potrošenog prometa, brzina pristupa postaje nepraktična za sve normalne svrhe100.

Što se države tiče, izuzmemo li određeni stupanj kontrole i nadzora nužan za sigurnost građana (što, pak, mora biti pod vrlo strogim nadzorom odgovarajućeg tijela sastavljenog od predstavnika vlasti, nevladinih udruga i građanstva kako bi se izbjegle zlouporabe), država ne samo da ne smije sudjelovati u ograničavanju sloboda građana na Internetu već se treba postaviti kao zaštitnik tih sloboda, regulirajući i kontrolirajući sve aspekte vezane uz neutralnost mreže koji bi mogli biti ugroženi. Na taj način država djeluje kao promotor građanskih i ljudskih sloboda, ali i zaštitnik slobodnog tržišta, osiguravajući svim sudionicima tržišnu utakmicu pod jednakim pravilima.

Neutralnost mreže trebamo svrstati u istu razinu kao i druga osnovna ljudska prava, jer riječ je o tehnološkom rješenju na kojem počiva budućnost civilizacije; takvu (inovativnu i kreativnu) snagu jednostavno ne smijemo ograničiti.

99 http://www.ibtimes.com/major-internet-service-providers-accused-throttling-customer-traffic-1580953 http://www.theregister.co.uk/2012/03/16/eu_regulator_reports_on_euro_operators_traffic_management_policies/

100 http://www.pcadvisor.co.uk/features/network-wifi/3509254/what-is-difference-between-3g-4g-gprs-e-wi-fi/

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 51

Page 53: Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom optimiziranja ekonomskog i ekološkog otiska

Zaključak

Racionalnim planiranjem i korištenjem informatičke tehnologije moguće je ostvariti mjerljive koristi: optimiziranje cost-benefit učinaka nabavke i održavanja sustava i licenci, optimiziranje potrošnje električne energije i optimiziranje ekološkog otiska tehnologije.

Uvođenjem sustavne oporabe tehnologije moguće je postići značajne ekološke i društvene koristi kroz produženje uporabnog vijeka IT opreme i pomoć socijalno osjetljivim članovima društva.

Regulatorno podsticanje "Net neutrality" sukladno je višim standardima demokratskog društva koje se zalaže za slobodno tržište i omogućavanje pravednih i jednakih uvjeta svim čimbenicima i članovima društva.

Strateški interesi RH trebaju biti sukladni strateškim interesima i pozitivnim inicijativama EU. U ovom radu navedeni prijedlozi u skladu su sa smjernicama i preporukama EU: korištenje otvorenih standarda i objedinjavanje baza podataka temelj su uspješne nadgradnje racionalnog i efikasnog informacijskog sustava budućnosti.

Preustroj školskog programa u odnosu na informatičku tehnologiju temelj je i preduvjet budućeg razvoja modernog informacijskog društva. U ocrtu strategije akcentuirani su pojedini elementi tog važnog procesa.

Radoslav Dejanović 2014. v1.1 52