anticki gradovi snovi i sudbine

MIRA MARTINOVI

ANTIKI GRADOVISNOVI I SUDBINE

MIRA MARTINOVI

Cetinje / Zagreb, 2012.

ANTIKI GRADOVI SNOVI I SUDBINE


5

Ova knjiga je lavirint sudbina koje su ispleli sluajevi i Istorija. Gradovi u u njoj nijesu poreani ni po sta-rini, ni po abecednom ili nekom drugom re-dosljedu, ve onako kako su mi se javljali, i uz pomo stvarnih fakata, oblikovali u mojoj imaginaciji.Graena je po sistemu s p o l i a, u neimarstvu to znai uziivanje ostataka starih gradova u nove, odbaenog kamenja u nove temelje.Mirku Kovau


76

Mira Martinovi

GOVOR GRADOVA

...Svaki nalaz ima svoj jezik, svoj govor... Konano, svoj klju koji nam otvara svoju unutranjost, ne-vidljivu obinom oku. Treba te kljueve nai i vi-djeti kako ulaze u brave historije... otvoriti one ne-vidljive kapije koje privlae svojom metafizikom.A onda svaki taj grad od kojeg je neto ostalo, ima pred sobom neki nevidljivi grad, koji doziva naa mata, a na neki nain i uskrsava.

Onda bezbroj slika koje naa mata stvara u rue-vinama; kako je taj grad mogao biti povezan s oko-linom? Da li ga je ruila okolina i ugroavala njena surovost? Bezbroj pitanja se postavlja pred jednim gradom, koji se pretvorio u gomilu kamenja, nakon to je odivio svoje beskrajne ivote. Ostajui kao simbol istrajnosti i elje za vjenou.

A onda one nevidljive niti koje spajaju gradove.

I kada gradovi nestanu ostanu te niti. Arheolog nije esto onaj koji ih vidi. Te niti nalazi intuicija, ona ih identifikuje i artikulie. I gradovi ponovo oivljavaju kada se te niti identifikuju i kada nji-ma prostruji mata onog koji ih oivljava, koji se odvaio poduzeti ulogu njihovog novog neimara.Bezbroj je pitanja pred gradovima od kojih je


98

Mira Martinovi

ostao koji zid, dio trga, dio agore, rtvenika, nat-pisa koji je nemogue rekonstruisati, poto je ka-men na kome su slova urezana razbijen, a njegovi djelovi pogubljeni, osim jednog sa nekoliko slova. Otkuda ovdje ovaj potok? Da li je tekao ba ovuda u vrijeme kada je grad ivio svoje srene trenutke, te da li je promijenio tok, nakon to je postao ru-evina. S ruenjima se obavezno mijenja priroda, predio. Da li je ovdje bio most? A ako nije, zato nije, kako su ljudi prolazili? Mora da je rijeka bila premotena. Ljudi su od pamtivijeka gradili mo-stove.Dakle, mnogo intrigirajuih pitanja.Konano, svaki od gradova je ekao i doekao svoje varvare.

Mirau Martinoviu je uspjelo da iz ruevina i si-vila erudicije izvue dragocjeni materijal, zlatne niti koje nije dotaklo vrijeme. Svojom imaginaci-jom, faktima i stvaralakim umijeem, pronaao je i uspostavio komunikacije, pa su drevni gradovi u ovoj knjizi ponovo oivjeli. Za svaki grad, piui autentinu priu, Martinovi je pronaao orginal-ni klju, otvorio ga, tako da svi ovi gradovi sada, raskriljenih kapija, ekaju da se u njih ponovo ue.

Ovaj je tekst nastao spontano, usmeno, dok sam sluao u Zagrebu Miraevu zanosnu priu o gra-dovima.

Predrag Matvejevi

UNIVERZALNE METAFORE

Pisac i pjesnik Mira Martinovi prepun je drev-nih glasova, iznenaujuih likova i subjekata, koji toliko prenose ivot u besmrtnost, postojanje u san i san u postojanje, da nam se ini kao da se dua nekog drevnog pjesnika inkarnirala sada u nama, da bi na moderan nain svjedoila o ono-me to je vjeno i bezvremeno.Martinovi pripovijeda i pjeva s tajnou koju samo on zna, da bi poruke ile do budunosti, ne kao neko ponavljanje, ve kao vijest vjenosti. Kod njega se mijea istorija sa fantazijom, hronika sa poezijom, biblijske metafore sa ljudskom sva-kidanjicom, stvarajui zdravo sjeanje, ono to umjetnost dosee kao rtvovanje i muenitvo.Ovo se vidi podjednako i u samo jednom stihu ili u jednom itavom romanu kao, na primjer, onom o ilirskoj kraljici Teuti. Martinovi uspijeva da zadivi i jednom jedinom priom kao ona o vojsci frulaa ilirskog kralja Gentia u njegovoj knjizi o antikim gradovima. Vojska frulaa je vojska budunosti, njihovi gro-bovi sa frulama su rtvovanje koje ini umjetnost za ivot i koji se esto nagrauje smru. Ali je pievo sjeanje ono koje ispunjava vazduh nad


1110

Mira Martinovi

grobovima ivotnim melodijama. Jedna rijetka metafora, sugestivna, prepuna nade i ja, kao Al-banac, zahvaljujem se autoru za univerzalnu divo-tu saetu u jednoj prii kao poklon naoj savjesti (u meuvremenu obuzela me radoznalost koliko istine ima u prii, osim sugestivne fantazije).*Strijele i frule, vazduh Martinovievih pisanja ra bez milosti strijele, a zadivljujue obasjava frule. udna sudbina balkanska, gdje pravi kralj ostaje ljepota, koja se iako namuena i oskrnavljena, pre-tvara u rezervu za budunost, besmrtno iskustvo.U ovoj knjizi pisac puni grobove zaborava ivot-nom melodijom i beharima zelenog granja prepu-nog zvjezdanih plodova.Zahvalan sam Mirau Martinoviu to je oivio davno nestale gradove i domamio do nas glasove drevnih frula, darujui nas njihovom besmrtnom melodijom.

Visar Zhiti

* Skodra Frule u grobovima (pria iz ove knjige).


1312

Mira Martinovi

PRIA O GLINENOJ PLOI I RIJEIMA UTISNUTIM NA NJOJ*

Zid bedema okruenog Uruka on je sagradio, Svetoga Eanna (hram Anua i Itare) isto svetilite. Pogledaj njegov vanjski zid, s vijencem kao od bakara, Proviri u unutranji zid kojemu nema premca! Prihvati se za prag koji je star. ... Idi i etaj zidovima Uruka, Razgledaj donju terasu, ispitaj cigleni zid: Nije li to zid od paljene cigle? Nisu li Sedmorica (Mudraca) poloili njegove temelje?*

Ovo su stihovi iz Epa o Gilgameu, najstarijeg epa u istoriji. Pronaao ih je pasionirani ljubitelj stari-na u ruevinama Doklee. Ko ih je donio ovdje, ili ih je ovdje utisnuo na glinenu ploicu? Na to pi-tanje nikada nee biti dat ogovor. Poto je Doklea imala dobro razvijene trgovinske i druge veze sa gradovima sa Istoka, mogue je da je u neki tran-sport zalutala samo ova ploica, a moda je svih sauvanih dvanaest pjevanja doneeno nekom naruiocu iz ovog grada. Stihovi iz najstarijeg epa na svijetu svjedoe o nevidljivom kontinuitetu koji spaja ljude i gradove. I duhu koji ne umire.Nestao je grad URUK, nekada mona svjetska

* Prevod sa sumerskog M.V. Klas.Ploa epa na akadskom jeziku


1514

Mira Martinovi

nekropola, ali je preivio EP O GILGAMEU, grad sainjen od rijei, tog najpouzdanijeg i naj-trajnijeg materijala, o emu svjedoi njen prona-lazak i ono to je pisar utisnuo u glinu.URUK je bio Gilgameova prijestonica i jedan od najstarijih gradova Sumera. Po tvrdnjama nekih sumerologa u njemu je nastao ep, a to znai da je u njemu ivio i njegov tvorac, koji se nije potpisao, pa je tako ostao bezimen. Uprkos tome, njegovo djelo je nadivjelo vjekove i gradove. I zvui kao da je danas napisano.

Ispod jednog hrama, koji potie iz istorijskog doba, pronaene su jo tri naslage, a u svakoj po jedan hram, od kojih je onaj iz najnieg sloja, gra-en od krenjaka, i potie iz veoma starog vre-menskog perioda. Njegove ruevine, koje ukazuju da je Uruk bio veliki grad, nalaze se kod Varke.Moda je ova ploica iz Asurbanipalove bibliote-ke u Ninivi, gdje je pronaen prijepis Epa o Gil-gameu.


1716

Mira Martinovi

SOFOKLE U BUTUI

Divan je ovo grad, Butua. Tako se izgovara na jeziku njegovih starosjedilaca. Moda u ga upotrijebiti u nekoj mojoj buduoj tragediji. Neto zrai iz njego-vog imena. A ove plae, ah ove plae. I pijesak, toliko mi prijaju, more i talasi. Kao da se prvi put susreem sa morem i kao da se ostvarujem kroz njega. Kroz svako zrno pijeska. U svakom sam talasu. Osjeam dolaenje i odlaenje, dok sam, u predveerje kora-am, zadovoljan to mi se stope ocrtavaju alom.

Trajau ovdje, kao to trajem u beskonanom moru. Ova pusta ala su kao ogledala koja umnoavaju moj lik. Stigao sam ovamo na odmor, zvanino je moj dolazak tako objavljen, a u stvari, ja u ove kraje-ve dolazim zbog drugih razloga. Dravna blagajna u Atini, iji sam glavni rizniar, otanjala je, zato tre-ba aktivirati nae kolonije. Butua je jedna od najva-nijih na ovom dijelu Hronskog mora, treba podsticati trgovinu. Umjesto da mislim o pjesnikim djelima, moram se baviti dravnim poslovima. Laskalo mi je to u ranoj mladosti. Danas, na sve gledam drugaije, pa i na to.Hej, more! Talasu koji se ustremljuje na mene i do-nosi sve u svojim kapljicama, osjeam kako se u nji-ma sav razlivam. Sjutra imam sastanak sa starjei-nama grada. Moram i na to misliti, prije svega, na to.

Budvanska nekroplola (detalj)


1918

Mira Martinovi

Vani dravni poslovi su u pitanju.

A onda u o tebi razmiljati, more, i o tebi, talasu, i o vama, talasi, oblaci koji u predveerje promiete nad ovim divnim gradom.Gle, nae lae, ukotvljene u luci. Svuda smo stigli. Raduje me to.Moja domovina je mnogo prostranija od one koja je ucrtana u granice Grke. Moja domovina je beskraj-na. Ja osjeam sebe svuda, u mnogim zemljama i na-rodima. Helen sam i Ilir, Peonac, Tribal i Autarijat. Kelt sam. Pelazgi i Medi jednako su mi bliski, koliko Traani i Epirci.U katalogu sam svih naroda. Otkuda ovakva misao u meni, veeras, na ovom divnom alu? Svakakve mi-sli me opsjedaju. Katalog naroda od poetka svijeta. Htio bih da ga sastavim. Da poream sve narode i imena. One koji su ivi i u usponu i one koji su odav-no mrtvi, od kojih je ostalo samo ime.

Zato me opsjedaju narodi? I ovaj pijesak. Trago-vi u njemu, tragovi su mnogi koje su licem zemlje ostavili oni koji su njome proli. A prolo je nebroje-no mnotvo i ja bih da se utopim u njihove tragove i da itam iz njih kao iz knjige vjenosti. Putevima kojima su prolazili narodi, plemena i jezici, da kre-nem, i da se ne zaustavim, da putujem do kraja mog zemnog ivota. Da vidim groblja, oslunem mrtve, napiem veliku tragediju, koju bi inili velianstveni horovi izumrlih naroda koji se vjeno oglaavaju. I, sada, dok hodam ovim alom i udiem miris mora, ujem mnoge glasove, u talasima dolaze. ujem veli-

ko more koje nema obala, koje velianstveno govori i beskrajno se oglaava.

Kako je gorda i stasita ova Ilirka. Hoda graciozno, ovako ne znaju da hodaju ene u Atini. Neprilino je, stranac sam i neznanac, al moram se osvrnuti.

Da li e neko jednom prepoznati moje stope u ovom pijesku? Da li e znati da sam ovuda proao ja, Sofokle, tragiar i rizniar? More otkriva i pokriva, more je radnik neumorni. Odnosi i vraa. Sjutra, ako u toku noi nadoe plima, nee biti ovih stopa. Ali, vjerujem da to isto more, koje e ih izbrisati, jednom e ih otkriti.

Tragovi se ne mogu izbrisati. Sve se ponovo ukazu-je i obnavlja. Rije, fakat, osmijeh, dovoljan je da se udvoji i umnoi i ponovo pojavi. Ne vjerujem u kraj. Svaki kraj je poetak. Dovoljan razlog za takvo vje-rovanje mi je ovo more, talasi i pijesak

Ve je sumrak, uskoro e i no, moram na poinak, a prije toga na sastanak s povjerljivim ljudima, He-lenima, koji su ovdje na slubi i sa predstavnicima domaeg stanovnitva, koje radi za nas, uz unosne nagrade.

Sjutra je novi dan. More, dovienja, Veliko more! Sjutra mojih stopa nee biti. Ali Nema zaborava. Mrtvi ne mogu biti mrtvi, niti umrijeti dok je jedna misao na njih prisutna meu ivima. Sve je, dakle, ivot, u stalnom gibanju i uznoenju, u nadolaenju

Antiki zid


2120

Mira Martinovi

*** Ovu priu sam preuzeo iz knjige Putevi Prevalise (CID, Podgori-ca, 1999.g.), smatrajui da ona moe biti klju za otvaranje drev-ne Budve i ulazak u nju. U njoj opisujem mogui boravak grkog tragiara Sofokla (497. ili 495.do 405.) u ovom gradu, kojeg on prvi pominje u tragediji Oikles ili Onomaklo, od koje je sauvan samo fragment u kome se Buthua tretira kao grad Ilira. Prema nekim podacima on je ovaj grad posjetio kao Periklov izaslanik u jednoj vanoj misiji. Priu preno-sim u cjelosti, osim naslova koji je u knjizi glasi Sofokle na bud-vanskoj plai, ovdje preimenova-nog u naslov Sofokle u Butui.Pored kraih ispravki, izostavio sam na kraju prie Sofoklovo drugi put ponovljeno opratanje od mora

*Fragment tragedije Onomaklo putuje kroz vjekove i nosi ime grada. Na velikom putu, u bor-bi sa zaboravom, ovaj fragment nalazi svoje spasenje u Velikoj etimologiji (Etymologicum ma-gnum) nepoznatog autora i ne-pouzdanog datuma, odakle sam ga preuzeo, dajui mu novi pro-stor za trajanje.

i vraanju. Koliko bih jo volio da mogu matati, ali stvarnost uskrauje prostor krilima mate.

Moram se ozbiljno pripremati za sjutranji sasta-nak. Atinska blagajna se polako ali sigurno prazni. Nedolino moda za jednog pjesnika, ali je tako.Zbogom, More!...

*

Na mjestu svakog grada upisana je njegova sudbi-na. Sat koji otkucava njegovo trajanje.

***

Drevna Budva potie iz razvijenog bronzanog doba. U antikom razdoblju zauzimala je juni dio visoke stijene gdje se danas nalazi gradska tvr-ava Citadela i okolni prostor do iza postojeih crkava. Taj prostor u obliku nepravilne poligonal-ne povrine prvobitno je bio ostrvce, mali kolj. Kasnijim nasipanjem i upornim radom mora i morskih talasa formiran je pjeani sprud, spojen sa kopnom.Dok sam zapisivao ove rijei uo sam beskonani rad mora, simfoniju talasa koji se smjenjuju sto-ljeima. Vidio Sofokla, treeg iz velikog traginog tria, kako poslije gotovo 2400 godina, eta butu-anskim alom. U pijesku su se jasno razaznavale njegove stope.Budva ulazi u dvadeset najstarijih gradova na svijetu:

Jerihon u Palestini koji datira devet hiljada godina prije nove ere, Biblos u Libanu pet hiljada godina, Damask u Siriji etiri hiljade i trista godina. Na osamnaestom mjestu nalazi se Teba iz Grke sa 1450 godina prije nove ere, a odmah iza Tebe, po svom dugom trajanju, stoji Budva.


2322

Mira Martinovi

S V A VRIJEME KATEDRALA

To je nepovrjedivo utoite proganjanih ljudi i grobnica Uglednih pokojnika. To je grad u gradu, intelektualno i moralno Sredite, srce javne djelatnosti, apoteoza misli, znanja i umjetnosti. Sa silnim procvatom njene ornamentacije, po raznolikosti tema i prizora koji je ukraavaju, katedrala se javlja kao izuzetno kompletna i raznovrsna, as bezazlena, as otmena, svakad iva enciklopedija svih srednjevjekovnih saznanja. Te sfinge od kamena su, tako, vaspitai, prvorazredni pounici. Fulkaneli: Misterija katedrala

Nekada grad, biskupsko sjedite, danas velian-stvena ruevina. Posjetilac se ne moe oteti utisku da u njegovim razvalinama uje otkucaje nekog, samo njemu znanog sata koji mjeri vrijeme i dugo trajanje. Lii na sfingu, zagledanu u vode jezera, koja zaara svakog ko proe njegovu kapiju i ue u prostor katedrale Sv. Jovana. Na povratku kroz istu kapiju posjetilac nosi osjeaj velike zagonet-ke, koju iznosi iz grada.

Grad zagonetniji od svih gradova na prostoru Crne Gore. Njegovo trajanje je obiljeio lanac biskupa, meu kojima je i onaj Dominik, koji je krivotvorio papinu bulu, da bi sauvao biskupsko zvanje, koje mu bijae oduzeto.

Sva


2524

Mira Martinovi

O emu li je razmiljao pri povratku iz Rima, kada je prekoraio gradsku kapiju sa krivotvorenim do-kumentom? Bijahu suvie ovladala njime biskup-ska zvanja i zemaljske asti. Zaboravivi na Boga, prijevarni biskup, bi optuen od grada i puka za ubistvo, iji poinilac nikada nee biti otkriven. Zagonetka koju uvaju ruevine.

Imate osjeaj, dok u njima stojite, da svaki kamen govori, da ima svoj glas. Da su to glasovi njegovih stanovnika, koji su se okamenili, pa tako preivje-li sve pohare i ruenja koja je grad doivio, sada odjednom progovorili.

Sazdan na brijegu, sa dominantnim pogledom na jezero, deltu Bojane i sjevernu ravnicu, bio je iza-zov za sve ruioce koji su tuda prolazili. Prole su voe i vojske. Svako ga je ruio, a on se tajanstve-no dizao iz sopstvenih ruevina, nalik bijeloj ptici, na koju se ustremljuju leinari.

Odavno usnuo, pamti svoje ruitelje, bez nade da e oivjeti. Njegov duh se sjea rascijanskog po-hoda velikog upana. U pohodu Raana na Zetu od 11831190, uz Danj, Sard, Drivast, Skadar, Ulcinj i Bar, sruen je i ovaj grad.

Najvie je stradao u tatarskoj najezdi 1242. Pre-danje govori da su Tatari poruili trista ezdeset i pet crkava u gradu. Za svaki dan u godini bila je izgraena po jedna.

Krajem XIII vijeka podie ga Jelena Kuntrejska, supruga srpskog kralja Uroa II. Sva je kovao novac od bakra, s natpisom Sovacii civitas, na kome je na jednoj prikazana trospratna tvrava, a na njegovoj drugoj strani lik Svetog Jo-vana Krstitelja, patrona grada.

Pod vlast Osmanlija je pao 1571. Potpuno opu-stoen vie se nikada nije digao. Tada poinje nje-govo umiranje koje do danas traje. Ruio ga je ko je stigao, prekopavali su ga pirati, u potrazi za skri-venim blagom. Nema podataka da su ga pronali. A niko nije ni osporio injenicu da jesu.

Autori Svetog Ilirika istiu da nijesu pronali ni jednog svakog biskupa iz vremena prije X stolje-a, naglaavajui kako je zaborav unitio onda-nja imena i podvige predaka.Dominik je prisustvovao Dukljanskom koncilu 1199. godine, kada su ga mnogi iz klera i naroda grada Svaa optuili za ubistvo.

Ova pria eli da ga probudi, podigne iz vjekov-nog sna. On je uistinu mrtav grad, koji kod svakog ko ue u njegove razvaline, budi osjeaj da je iv.

Optuili su me na pravdi Boga! uje se Domi-nikov glas koji bi da do kraja izvede na istac svoj sluaj. Ni poslije toliko vjekova, glas nije umro. uje se kao da ga toga trena izgovaraju usne sva-kog biskupa. To je plod dua koje nijesu prezali ni od ega.


2726

Mira Martinovi

Htjeli su da me udalje od svake biskupske stoli-ce i da stvore prostor za svoje napredovanje u cr-kvenoj hijerarhiji. Tada su mi na duu stavili ubi-stvo jednog roaka, ali preko drugog lica koje je bilo izvrilac tog gnusnog djela. Tako svoje due oprljae zlotvori, kojima nijesam htio popustiti, pa sam se drznuo da iskrivotvorim papsku bulu, samo da bih napakostio njima i njihovim opakim namjerama uzvratio isto tako zlim djelom.Bog da je pravedan, rasprio bi njihove namjere. Nije pogledao na mene, a vjerno sam mu do tada sluio. Ako neko jednom bude otvorio kriptu grobnice prije ulaza u katedralu Sv. Marije, vidjee zemne ostatke onog koji je bio rtva biskupskih intriga, pretendenata na biskupsku stolicu. Moda mr-tva usta ipak progovore i kau istinu, te me tako opravdaju pred Bogom i naratajima koji su nasta-njivali grad. Pred mrtvima.To ubistvo i danas, nakon mnogo vjekova, stoji kao zagonetka. Ako neko pronae klju, i iznese na vidjelo pozadinu mog sluaja, opravdae me. A ja samo to traim. Da istina izae na vidjelo i prav-da dobije krila i mjesto koje joj pripada. Pravda je daleka, ali dostupna! vie Dominik iz razvalina koje su se otkotrljale prema obalama askog jeze-ra.Svaki kamen govori u moju korist, a kada kame-nje progovori onda je istina progovorila. Kamen progovori kada sve uuti, kada svi dokazi padnu u vodu.Moj sluaj je ostao nerazjanjen. Pobjegao sam u

Ugarsku. Tamo sam skonao zemaljske dane, na nain koji e ostaviti zagonetka. Neka nita ne bude razjanjeno. Kao zagonetka u najdue i-vjeti.Pria da me je usmrtio tupim predmetom prosjak kome nijesam udijelio milostinju, netana je. I nju su izmislile zle due. Na mom putu bilo je mnogo zlih ljudi, urota i intriga, koje su plele nebeske sile i zemaljske vlasti.Imalo je u mojoj jovovske sudbine. Kao da mi je on dvojnik. Moja druga polovina. Sve to sam vie u Boga vjerovao od mene se okretao. Treba-lo je nositi breme teko za ovjeka. Izbor je pao na mene. Svakom ovjeku je dodijeljena sudbina, htio on ili ne, mora je nositi.Isus je rekao uenicima jednom prilikom: Ako mi zautimo, kamenje e progovoriti. I ovoga puta, pro-govorilo je kamenje, a zautao Bog. Pravda ustu-knula. Zla djela su uzeta kao dobra. Pravedanik je optuen, niko nije stao na njegovu stranu.Djela nepravedna, pravednom su podmetnuta.Ispod praga Katedrale Sv. Jovana, zakopana je pre-suda koju mi je izrekao na brzu ruku sazvani sud i razulareni puk. Treba ispod praga podii srednju od tri jednake ploe, u kamenom kovegu, spako-vana je presuda koju su mi izrekli. Uklesana je na isto tako dvije jednake kamene ploe. Kamen je najpouzdanije svjedoanstvo. Nije, biskupe! rekoh mu. I kamen prebri-u i sa kamena izbriu. Na samom ulazu katedrale gradskog patrona, neija ruka je izbrisala slova u kamen urezana. Isto je i sa katedralom Sv. Mari-

Sva - kameni ostaci


2928

Mira Martinovi

je. Slova su i tamo brisana. Svi zavjetni natpisi iz-brisani su po ko zna ijoj naredbi, u iju korist, i za iji raun. Kome je korist ako se slova briu? Slova su za to da svjedoe. I imena sa grobnica je prebrisala ista ruka. Ili neka druga, ali su je vodile iste namjere.Krivotvorio si, biskupe! Zato ti je dua nesmire-na, u tuini. Trai da se vrati, a ne moe. Neto joj ne da! Dua se ne moe staviti u okove!, uje se glas. Tvoja je okovana!, uzvraa drugi. Proitajte to sa ploa to je urezao ovjek koga sam poslao iz Ugarske da moju sudbinu uklee u kamen, ostavi kao zavjetenje buduima.Nakon to je podignut prag katedrale, nije naen nikakav koveg sa ploama, niti Dominikovom sudbinom ispod njih!Ko zna da li je ovjek koga je Dominik poslao izvrio zavjetanje koje mu je dao. Ili su ljubite-lji starina, u potrazi za blagom, nali i ponijeli taj zavjetni natpis.Slova DO..... naeno na jednom kamenom ulom-ku moda su dio natpisa koji je neznanac uklesao, po nagovoru samog biskupa, a za novac koji mu je dao.Niko to nee utvrditi. Moda nikada. Klju je dav-no izgubljen. Ako ga neko i nae, ili sakupi rasute djelove kamene ploe na kojoj su zapisane Domi-nikove rijei kojima se branio ispred puka grada Svaa, pronai e klju, ui e u grad. U ime Gospoda Boga, Dominik se osuuje naj-stroijom kaznom nasilnom smru. A od svih

nasilnih smrti njemu su dosudili najteu kame-novanje, napisano je u presudi.

****

LEGENDA O 365 CRKAVA

Legenda o trista ezdeset i pet crkava, na neobi-an a siguran nain, produava trajanje Svaa, spa-savajui ga od zaborava. Ona je rjeitija od kame-nja koje vie, koje svjedoi i odbija smrt i ruitelje od njega.Kada je bugarski car Samuilo, u velikom vojnom pohodu razorio Duklju i popalio Dalmaciju, osta-vio je surove tragove ruilatva. Vojska je ubijala i pljakala. Sve su dali mau, a to ma nije mogao da usmrti, gurnuli su u eljusti ognju. Vidjevi ta e da doivi njegovo kraljevstvo, iako je bio po-digao vojsku i na brdu Oblik pruio otpor, knez Vladimir odlui, kako bi sauvao zemlju i narod, da se preda caru. Prema itiju iz Kraljevstva Slo-vena, koje je napisano znatno kasnije, bio je izdat od mjesnog upana. Ponovila se sudbina Jude. Je-dan Juda nikada ne moe biti, kao ni jedna izdaja. Otiao je u Prespu, Samuilovu prijestonicu, gdje je zatoen.U carsku tamnicu sie carska ki Teodora Ko-sara, da donese vode zarobljenima. Tu se odmah zaljubi u dukljanskog kneza, te izmoli kod cara da se uda za njega, to joj on dozvoli.


3130

Mira Martinovi

No, njen otac ne carevae dugo, presvisnu kada mu na planini Belasici, poslije velikog poraza sa vizantijskom vojskom, pogubie etrnaest hilja-da vojnika, preostalima izvadie oi, a svakom stotom ostavie po jedno, kako bi vidio dok vodi ostalih stotinu, bez oba oka.

Otiao je na poziv Vladislava, Aronovog sina, koji prije bijae pogubio zakonitog nasljednika prije-stola, Samuilovog sina Radomira, a uzurpirao pri-jesto i svu vlast za sebe prigrabio. On posla zlatni krst i dva episkopa, Davida i Jovana, kao zalogu da mu nita nee biti. Nakon to je traio i dobio drveni krst, na kakvom je Gospod razapet (jer ta je zlato!) krenuo je za Prespu, gdje po drugi put bi zatoen, ovoga puta i oslijepljen.

Prema jednoj verziji i pogubljen, ispred crkve sve-tog Ahileja.

Pria o gradnji trista ezdeset i pet crkava u Svau je po svemu sudei izmiljena u glavi nekog od pi-saca apokrifa, najvjerovatnije patarena koji su bili progonjeni u Bugarskoj, a nali zatitu i utoite u Duklji, kasnije u Humu i Bosni. Teodora Ko-sara je drala njihovu stranu u vrijeme kada ih je crkva progonila, a navodno da je i Vladimir bio Vladislavljeva rtva, zbog naklonosti koju je imao za heretike, koje u ono vrijeme kanonska crkva progonjae bespotedno.

Prema toj prii, Kosara je, nakon to joj je suprug oslijepljen, krenula u gradnju crkava. Gdje bi god dola i vidjela pogodno mjesto, dizala je hram, upuujui molitve Gospodu da vrati vid Vladimi-ru. Tada je sva Duklja krenula u gradnju. Svako je uestvovao kako je i koliko mogao, zapostavljaju-i sve druge poslove, a zidajui hramove boije. Godine su prolazile, Vladimir je stario, a venula je i njena ljepota, predata graevinama i nebu. Za trideset i est godina je sazidano trista ezdeset i pet crkava. Kad je posljednja, trista ezdeset i peta crkva sazidana, i iz nje molitve upuene Bogu, Vladimir je progledao.Kosara je osjeala toliku ljubav prema svom su-prugu, da ju je eljela pretoiti u graevine. Htjela je da poslije njenog odlaska sa zemaljskih staza hramovi budu svjedoci ljubavi.

Od trista ezdeset i pet hramova danas su vidljivi ostaci osam, meu kojima su dvije katedralne cr-kve: svetog Jovana Krstitelja i crkva svete Marije.

Oni to su nou dolazili na razvaline grada, priali su da su vidjeli kako svijetli kamenje, isijavajui ljubav koja i danas traje.

BRISAI NATPISA

Obilazei Sva sa Savom Marko-viem u proljee 2011, kada sam se i prvi put susreo sa tim gra-dom, on mi je pokazao kako je neija ruka izbrisala latinske nat-pise na kriptama i ostacima kate-drala. Ostao sam skamenjen pred tom, za mene, zastraujuom sli-kom i nita manje zastraujuim inom. Tada sam doao na ideju da napiem priu o brisaima natpisa, poruka naih prethodni-ka, nama ostavljenih. O brisanju naeg kontinuiteta i nae svijesti. Pria je jo uvijek zatoena u ide-ji. Ova fusnota je opomena bu-duim birsaima ije ruke vidim, iako ih vjeto skrivaju, kako se pruaju ka preostalim natpisima.


3332

Mira Martinovi

OBOLON (OBLUN)

Intravit in castellum qui Obolon dictur. Prvi po-men grada nalazimo u Ljetopisu popa Dukljanina, sar. XLV. Ali to nije i vrijeme odakle njegov ivot kree. Iako je, zahvaljujui Ljetopisu njegovo ime sauvano. Ako vrijeme i varvari nastave sa rue-njem i raznoenjem posljednjih ostataka, ostae da ivi kao OBOLON Popa Dukljanina.

Nakon unutranjih krvavih borbi u Duklji, oko prijestola i krune, Bodinovi i nasljednici Brani-slavljeva roda, nijesu stali u meusobnim obra-unima. Bjeei kroz planine ispred Vizantinaca i Raana, Bodinov sin ore se utvrdio u kastelu koji se zvao Obolon.Aleksije Kontostefan se u meuvremenu vratio iz Draa u Skadar, tako da su sada svi komandanti uestvovali u opsadi Obluna. Uslijed pobune voj-nika iz neposredne okoline kralja ora, tvrava Oblun je zauzeta, a kralj ore je zarobljen.

Ljetopis dalje biljei: A Gradihna sa svojima za-uzimae zemlju i gonjae kralja, koga s druge strane tjerahu Raani. Bjeei, kralj se sa svojima skrivao po gorama i umama, as ovdje, as ondje. Ali vidjev-i da ga progone sa svih strana kralj, ne znajui to da radi, ue u tvravu koja se zove OBOLON.

Obolon


3534

Mira Martinovi

Tada je Gradihna zadobio teritoriju do Kotora osim tvrave, u kojoj se kraljeva posada odravala. Me-utim, vojskovoa doe u Skadar, a Gradihna mu porui da to prije stigne kako bi zauzeli tvravu i uhvatili kralja. Kada je vojskovoa doao s vojskom, opsjednue tvravu. Tada oni koji su se smatrali pri-jateljima i veoma bliskim kralju, i koji su jeli njegov hljeb, podigoe protiv njega svoje potinjeno ljudstvo, tako jedni spolja a drugi iznutra predadoe tvravu i kralja vojskovoi, gospodinu Aleksiju, koji uzevi kralja, povede ga sa sobom u Dra, a odatle ga, oko-vanog u pratnji straara, poalje u Carigrad, gdje je preminuo u zatvoru.

Dok je bio u tvravi, kralj je razmiljao o sudbi-ni Dukljanske kraljevine koja u vrijeme njegovog oca doivje zvjezdane trenutke, pa mu je liila na tvravu iz koje je sada pruao posljednji otpor. U ishod bitke i njene negativne posljedice je vjero-vao od poetka. Previe stranaka se urotilo protiv njega, a zla raka struja je jedva ekala da se do-mogne Duklje i da je potini pod svoje.Njegove rijei i obraanje vojnicima suvie su zvuale otrcano i izgledale kao dugo upotreblja-vani novac, ije je lice izlizalo mnogo ruku, pa su izgledale bez vrijednosti. No, nije odustajao u pru-anju otpora. Nada da je Bog ipak negdje na strani slabih, nemonih i malobrojnih, nije ga ostavljala. Vojnici, primamljivani od neprijatelja i potkuplji-vani novcem i vrijednim darovima, odricali su ga se masovno, pa se kralj osjeao sve usamljenijim i naputenijim.

Takvo e biti moje kraljevstvo, mislio je. Usamlje-no i ostavljeno, pae u ruke monika koji e ga bespotedno krmiti.

Ove rijei je izgovorio, vjerujui da e one nasta-viti da ive u tvravi, odjekujui izmeu njenih zidova, do vremena kada e ih neko uti i zapisati.

I pored sudbine Bodinovog sina koji se poisto-vjetio sa utvrenim gradom to mu je dopustio utoite, u kojem e on organizovati odbranu i posljednje dane svog kraljevstva, grad je ostao da ivi sa svojim imenom.

U Imeniku geografskih naziva srednjovjekovne Zete G. krivania pod nazivom Obod spominje se nje-gov stariji oblik Obolon iz Ljetopisa Popa Duklja-nina. Obolon se locira na mjestu dananjeg Rije-kog grada. I sami dananji nazivi u odnosu prema starom Obolon Obod i Obolon Oblun idu u prilog Oboluna.

Slino nazivu Oblun i oblinji Medun svoj dana-nji naziv je dobio od straog Meteon.

Obolun se nalazio pored istone obale Malog blata Skadarskog jezera. Kreviti predio obrastao krljavim zelenilom, sa vrhom neto razvuenim, podijeljenim na dva dijela manjim ulegnuem.Na samom vrhu nalaze se ostaci arhitekture jed-ne crkve i zidovi utvrenja. Ba ovaj vrh, a ne su-sjedni vii, izabran je za utvrenje, jer je relativno

Dukljaninov Obolon je veoma vaan naziv, jer su ga nai pre-ci donijeli iz Polablja. Tamo je, na prostoru plemenskog saveza Moraana, iroka, plitka rijeka Obola, okolo koje su ivjeli Obo-lonjani, skraeno i Wobljane, od staroevropske osnove bolon, to ukazuje na movaru. Ova je os-nova dala veliki broj hidronima u Rusiji u trouglu: Novgorod-Tam-bov-Gorkij i obraena je i u Da-ljevome rjeniku ruskoga jezika i u studijama S.D.Denisenka, Fili-na i N. Tolstoja, na primjerima: Obolonje, Obolon, Bolonje Iz te staroevropske osnove je i lat. oboleo = zaudarati. Prema tome Obolon nije naziv za vis nego za Malo blato, movaru pri niem vodostaju, a Oblun je posljedica naega pretvaranja o>u: Doclea =Duklja, rosa = rua.

R. Rotkovi, Odakle su doli pre-ci Crnogoraca, 1995, 151/152.)


3736

Mira Martinovi

ravan odozgo i sa jugozapadne strane ima skoro vertiklne stijene koje su kao prirodna prepreka mogle da zamijene zidove.Utvrenje je imalo prilino pravilan kvadratni ili pravougaoni oblik iako konfiguracija terena nije ba podesna za takav oblik graevine.

Ostaci keramikih posuda su svuda rasuti. Grad je, sudei po njima, imao jednu ili vie keramikih radionica.Moda su iz tih posuda, koje su kasnije polomlje-ne u borbama, vojnici kralja ora ispijali vodu, gasei e pred odluujuu bitku. I sam kralj is-pio posljednju au, prije nego e ga odvesti u Carigrad, odakle se nikada nee vratiti. Sjeae se Obluna i dugih tamnikih dana i noi, mislie na njega. Poslije njega e ostati knjiga snova koje je zapisivao u carigradskoj tamnici.

Ostaci crkve i danas su prepoznatljivi i oni lee u centru ostataka utvrenja. Tvrava je svakako napravljena poslije kraljevog poraza, moda na mjestu odakle je uputio posljednju molitvu nebu, za spas grada i svoju. Bog ga nije usliio, a nebo se ogluilo.

Sudei po nainu zidanja i veliini kvadera ostaci zidina pripadaju ilirsko grkom periodu i slini su onima na Samoboru i Medunu.

Korz njih se i danas uje neobini um. Govori se da je to kraljeva dua, pobjegla iz carigradske

tamnice i domogla se slobode i predjela gdje je nekada boravila. Neto nou pomjera kamenje rasutoga grada. To je ona. Oni koji vjeruju u besmrtnost due, nee da vjeruju da je to moda uinila ruka nekog tra-gaa za izgubljenim blagom.Nijedna do sada poznata tvorevina ove vrste na teritoriji Crne Gore nema takav oblik osnove, a Obolun ili slian naziv ne pominje se nigdje. Tako da je ovaj grad jedinstven i po nazivu. Niko tano ne zna znaenje njegovog imena. Njegova tajna je sakrivena u imenu. Svaki put kad se izgovori Obolon ili Oblun, grad se stvori. Po jednoj prii, a dosta pria se bavi njegovim zidanjem, Bog ga je odavno preslikao na nebu. Tamo postoji kao arhetip, koji e biti ponovo vraen na zemlju. Ko zna za ovu priu vjeruje bez ostatka da e se to jednom i desiti.

Obolun je besumnje Obolon Popa Dukljanina, koji mu je dao mjesto u svom djelu pa tako zau-stavio njegovo prolaenje i onemoguio njegovo ruenje.

prostranstvom sjevrne obale Labeatskog (skadarskog) jezera i zalea Vukovaka polja, Zete i Ljekopolja. Osim toga, on je na istom pravcu pruanja kao Samobor i Medun, zbog ega, za-jedno sa njima ini dio odbrane sjeverne linije basena Skadarskog jezera u vrijeme III ilirsko rim-skog rata. Po toj ulozi, po tom to se na jednoj zaravni, dvadesetak metara nioj od vrha, nalaze osta-ci keramike oko temelja gradine, a u neposrednoj blizini i nekoliko monumentalnih ilirskih mogila moe se tvrditi da je Obolon sagraen kad i Samobor, s tim to se mora imati na umu da su sad vidljive pravougaone osnove utvrenja, s pravilno otesanim kvaderima u temeljima, to se smatra kao kasnija, druga faza Obolona.

*Na brdu Oblun, na jednoj gla-vici planinskog grebena koji se prua du itavog Malog (Gor-njeg) blata, na ijoj se sjevernoj strani turska tvrava Divan-grad, a na junoj Bain-grad i desna obala rijeke Morae, pronae-no je utvrenje s ostacima ki-klopskih kvadera u temeljima i jednom sruenom srednjovje-kovnom crkvicom. Utvrenje je identifikovano kao Obolon, pod kojim imenom se i pominje u Ljetopisu popa Dukljanina (gl. XLV). Zajedno sa Samoborom, na sjeveroistoku, gradina Oblun kontrolie, sa sjeverozapada, prilaz ilirsko helenistikom naselju, ija je nekropola naena na lokalitetu Vele ledine u selu Donji Gostilj, u blizini obale Je-zera. On dominira nad velikim


3938

Mira Martinovi

KLJU OBOLUNA JE PONIO ORE

I tada za dvanaeste godine kraljevanja kralja Vla-dimira, Jakvinta po savjetu nekih bezdunih ljudi, koji bijahu neprijatelji upanu Belkanu, dade im otrovno pie, koje je pripremila u Kotoru, gdje je ivjela. Ovi, pak kada su doli u Skadar, davali su kralju piti iz ruku njegovih slugu, pa ovaj bi od njih prevaren. Tada pade (kralj) u postelju. Kraljica, pak Jakvinta, znajui da e umrijeti, doe sa svojim si-nom Gorgijem u Skadar, da posjeti kralja; im ju je kralj vidio, odstrani je od sebe i naredi da ona izae napolje. Kad je izala, ree ona prisutnima:Zato kralj tako postupa? Kakvo mu zlo uinih? Ako eli da zna gospodin kralj, sam stric Dobroslav, koji je u okovima, on je udesio da umre gospodin kralj. Ovo pak ree da bi upropastila Dobroslava, jer se bojala, da bi on naslijedio kraljevstvo. I odmah ode odande i poe do Garize (Gorice), da saeka kraljevu smrt. Zatim odavde porui tajno kraljevim ljudima, obe-avajui im vrlo mnogo, da po smrti kraljevoj pogube Dobroslava, to je i uinjeno. Kralj je, naime, umro i bio sahranjen u manastiru svetih muenika Sergija i Vakha. A kraljevi ljudi kada im se pruila prlika, prema savjetu Jakvintinom, sloe se protiv kralja Dobroslava, izvuku ga iz tamnice, oslijepe i ukope, pa poalju u manastir svetog Sergija i Vakha, gdje je dugo ivio s monasima i kasnije umro. (Moin, 100. Ljetopis, 366367.)

Odlazei u Carigrad, kralj se sjeao dolaska u Ska-dar i rijei svoje majke. Nikad ovu zemlju nije voljela! izrekao je rijei, koje su ostale upamene i koje su Skilica i ostali vizantijski hroniari i ljetopisci na razliite nai-ne interpretirali, ali im je smisao ostao isti i jedan. Sudbina im je odredila isti put carigradsku ta-mnicu i njemu i majci. U razvalinama Obolona ive njegove rijei, ali i natpis, za koji se vjeruje da ga je pisala njegova ruka. Znajui da slijedi ne-minovni poraz i odlazak u zatoenitvo, a slutei ono najgore, htio je ostaviti trag o sebi... GEOR-GIO... sauvan je naziv njegovog imena. Ostali dio natpisa je izbrisala neija ruka, pa se ne zna ni njegov smisao. Da li je on sebi napisao epitaf? Ili je ostavio poruku onima to e doi, ifru koja e otvoriti njegovo vrijeme, Klju kojim e otvoriti OBULON.Svjedno, ta je htio, ta je napisao i ta mu je bila namjera, ime je ostalo. Kao peat njegove sudbine koja se obnavlja u ruevinama Obolona. Sve to se jednom desilo ima beskrajne trenutke deava-nja, koje niko ne moe zaustaviti, pa ni sami Bog.Tako je i sa orevim imenom, njegovom sudbi-nom i sudbinom grada Obulona. Te dvije sudbine su se poistovjetile i nikada se nisu razdvojile.ovjek je kao i grad. A kralj je kao ovjek! vie neko iz ostataka Tvrave. Taj opominjui glas je glas Bodinovog sina kralja ora. Onaj koji umre utamnien, vjeito sanja slobodu i zemlju za koju se rtvovao.Obolon i Duklja i danas sanjaju ora.

Ostaci zidina Obolona


4140

Mira Martinovi

Taj san nije rasprila stvarnost. Samo mu je dala na znaaju i trajanju.Sanjao sam ga i ja, prije nego u napisati priu o Obolonu. Doao iz tamnice, prebirao je po rue-vinama grada. Neto je traio. San je bio klju za ulazak u njega poslije toliko stoljea. San moe da otvori grad, kao to grad moe da bude podignut u snovima, i da, zahvaljujui snu, odoli varvarima.

Takav sluaj je sa Obolunom! *Danas su tragovi kua i crkve go-tovo neprepoznatljivi. Oko nek-danje tvrave Oblun seljaci iz okolnih sela su nalazili novac sa slikom krave (boginje Ide) i tele-ta (Epafa), koji je bio etvorou-gaon, izraen od srebra. Tvrava Oblun na junoj strani nije imala zid, jer je ta strana nepristupana, pa se nije morao graditi.Zagovornici teorije da se trojan-ski rat vodio u zetskoj ravnici, u selu Vukovicama, pored mosta na Morai, na breuljku koji stoji isturen i nadnesen nad rijekom Moraom, ubiciraju mikro loka-ciju na kojoj je bila podignuta Piramida najveem junaku ahaj-ske vojske Ahileju. Piramida je od naslaganog kamena iji je vrh zaruio zub vremena a i zbog od-voenja kamena od strane seljaka radi podizanja kua i podziiva-nja obale rijeke Morae, danas je jedva prepoznatljiva.Zapadno od te take, na udalje-nosti od 2-3 kilometra vide se ostaci garad Oboluna na jednom uzvienju.


4342

Mira Martinovi

M E T E O N

(Meton Labeatidis terrae) T. Livije, XXXIV,23,3; XXXII,3

U Meton je najbolje ui sa Livijem i njegovom re-enicom da je to grad labeatske zemlje. Ovaj citat, izdvojen iz Livijeve Istorije nudi se kao svojevrstan klju, za kojim treba krenuti, silazei kroz stoljea, do prapoetaka koji su po svemu sudei bili ilir-ski, to svjedoe kameni kvaderi, danas vidljivi na mjestu gdje je nekada bio grad.Slovi kao najpoznatiji ilirski grad u unutranjosti Crne Gore za kojeg se vee sudbina posljednjeg ilirskog kralja Gencija.Prema opisu koji su dali u knjizi Gradovi i utvre-nja u Crnoj Gori Pavle Mijovi i Mirko Kovae-vi stoji: Smjeten je na jednom grebenu jugo-zapadnog pravca koji lei usred prevoja izmeu dva vea brda, Medenjaka i Ilijinog vrha, na naj-vanijoj prirodnoj saobraajnici izmeu zetskoskadarske kotline i kosovsko-metohijske obla-sti (oblasti Dardanije!). Zbog takvog poloaja smatran je u srednjem vijeku kljuem obije Zete (amborum Xentarum clavem). Zato je razumljivo to je u vrijeme prvobitne urbanizacije i docnije, kada se ona izvodila u okviru velike helenistike i helenske kulture, kojom je teritorija Crne Gore bila obuhvaena od VI vijeka prije nove ere, takav

Ostaci Meduna


4544

Mira Martinovi

kljuni poloaj Meduna imao prvoklasni fortifika-cioni znaaj.

To je imalo sigurno i odluujui uticaj da posljed-nji ilirski kralj Gencije u vrijeme treeg ilirsko rimskog rata 167. godine smjesti u gradu brata Karavantija, suprugu Skerdilaidu i sina Pleurasa. Dok je on s Lucijem Anicijem vodio odluujuu bitku na prostoru oko Skadra i Labeatskog jezera, esto je pogledivao prema Meteonu, kao posljed-njoj luci i sigurnom sklonitu. Vjerovao je da e, zatvoren sa svojim najhrabrijim ratnicima, moi da prui astan otpor rimskoj vojsci. Mislio je na sudbinu sina, supruge i brata. Lucije Anicije je za-traio predaju i dao mu tri dana za razmiljanje. ta je u toku ta tri dana Gencije mislio (vjerovat-no je osjeao da nosi breme i sudbinu posljednjeg kralja), nije poznato. Nema pouzdanih svjedoka, zapisa na koje bi se mogli osloniti. Vjerovatno je bio je razapet izmeu dvije neizvjesnosti, ta ui-niti, predati se i spasiti svoj i ivote svojih blinjih, ili asno poginuti. Znao je da je njegova rtva za-ludna, a borba unaprijed osuena na poraz, poto je rimska vojska bila daleko brojnija, pa samim tim i nadmonija. Poznavanje terena i voenje rata na svojoj zemlji nijesu ovog puta garantovali povoljan ishod po Ilire. Daleko bolje opremljene rimske legije, eljne pljake, osvajanja i ratovanja, napredovale su, bez zadrke.Gencije je iz lemba sa Labeatskog jezera uputio molitve svojim bogovima, ali ga oni nijesu uli. Nebo mu ih nije primalo, to je bio znak da je kraj

blizu. Da su ilirski bogovi mrtvi. I da njihova mje-sta zauzimaju neki drugi, ovog puta rimski bogovi.Pomiljao je da krene prema Metonu i zatvori se u njega. Svojim ratnicima je to iznio kao mogu-nost, dok su ekali da istekne vrijeme koje je Luci-je Anicije dao. Nijesu pokazali elju da ga prate na tom posljednjem i pogubnom putu, putu smrti, pa je odustao.

I ekao.

A vrijeme je curilo neumitno. Nevidljivi pjea-nik je otkucavao sudnje ure jednog kraljevstva i njegovog kralja. Kako mnogo treba ovjeku da se uspne, tako i jednom kraljevstvu, a tako malo da padne i nestane. Taj trenutak izmeu pada i us-pona Gencije je odmjerio sobom i svojom sud-binom. Koliko je vremena trebalo do uspona, a koliko malo do pada, misllio je zagledan u talase Labeatskog jezera, koji su udarali o bokove lem-ba na kojem je kralj ekao svoj kraj. Ta slika ga ja podsjetila na sudbinu ovjeka, kojeg svakodnev-no udaraju talasi, i njegovo troenje u tim suda-rima.

Stijena na kojoj je podignut Meteon vidljiva je odasvuda i sa nje se pogledom moe obuhvatiti itava zetska ravnica, okolna brda i visovi prokle-tih planina, koje nazvae Prokletije, a da niko ni-kada nije saznao smisao tog imena. Zato su te planine proklete? pitao se Gencije i njihovo ime doveo u vezu sa svojom sudbinom.


4746

Mira Martinovi

Konfiguracija izduene stijene sa zupastim uzvi-enjem na kraju, nad jednom velikom provalijom (u koju se bacila Skerdilaida, po jednoj prii, ne ekajui Rimljane i njihov ulazak u grad!) odredi-la je oblik utvrenja na uzvienju akropolj, a po ivici na jugu i padini prema sjeveru donji grad, moda kurija. Kako se uzvienje s akropoljem ne prua u istom pravcu s donjim dijelom hridi, tako je postavljen i situacioni plan u dva smjera.Na akropolju je u srednjem vijeku podignuta tvr-ava, dok je zid s june strane, osobito po ivici sti-jene, sasvim nestao, a jo se samo djelimino dri na padini prema sjeveru.

Nepoznate ga sile potkradaju, moda i ljudska ruka, pa zid stalno gubi svoje oblije, smanjuje se. Nee dugo vremena jo trebati da proe i on e sasvim nestati.

Nije mogao da se bori protiv vremena koje je isti-calo, ostavljajui ga na cjedilu. Prostora za odluku je bilo sve manje. Sa tim curenjem curilo je kra-ljevstvo i skraivalo se njegovo trajanje.I grad, prema kome je esto pogledivao, nestajao je neumitno. Nita nee ostati, osim ruevine! odvaio se da kae pred vojnicima i tjelesnom straom koja ga je okruivala. Niko se nije usudio da na ove ri-jei bilo ta odgovori. Vjerovatno su svi imali isto vienje i miljenje.

S opisivanjem sadanjeg ruevnog stanja Meteo-na preplie se neminovno i sudbina posljednjeg ilirskog kralja. A mogile oko Meteona? govorio je glasno. I one e biti raskopane i sruene. U njima poiva-ju nai preci: mudraci, dostojanstvenici, kneevi, obian puk.

Kraljevo vienje potvrivalo je vrijeme koje e doi, vjekovi koji e ostaviti surove tragove licem grada i licem zemlje na kojoj je podignut.Na uzvienjima kojima se zavravala padina, u malom polju sela Gornji Medun, ouvano je ne-koliko velikih kamenih mogila. I u polju sela Do-nji Medun bilo je nekoliko takvih mogila, ali su one sada razgraene. Time su se i potvrdile po-sljednje Gencijeve rijei izgovorene na njegovoj zemlji, koju e zauvijek napustiti.

Vrijeme u kojem su podignute te mogile svjedoi o najstarijem periodu utvrivanja ovog ilirsko-he-lenistikog grada. U doba Rimljana se nee spo-minjati. Izgubio je svaku vanost.

Osim mogila, u neposrednoj blizini Meteona na-eni su i grobovi, ukopani u zemlju i ograeni ka-menim zidom. U jednom takvm grobu naen je grki pehar, a s njim i pitanje: ko je iz njega pio. Ako je uopte pio?! Mnogi predmeti su izraeni a da nijesu potvrdili svoju funkciju i doivjeli upo-trebu.

Medun


4948

Mira Martinovi

Taj skifos mogao bi biti pouzdan svjedok da je ilirska gradina na Medunu, u doba helenizma, po-primila nove oblike. Svako vrijeme daje i dodaje, uzima i oduzima. Ostavlja svoje tragove i brie tragove prolih stoljea.

to su i koliko Lebeati preuzeli od Grka, najbolje pokazuje tehnika onih djelova Meteona koji su danas vidljivi ispod kue (sada muzeja Marka Mi-ljanova) na sjeveru, i izmeu akropolja i donjeg grada, na jugu.

Gencije je, dok su isticali posljednji sati dati za njegovu odluku o predaji, vidio sebe u maglama koje su zahvatile njegovu zemlju. Poeo je da shvata svu teinu krune i kraljevskih znamenja koja je nosio. To je shvatio kao sudbinu, kao ne-to predodreeno i unaprijed dato, kao uostalom i itav ovjekov ivot. Ma koliko se borili, upinja-li svoje snage i usmjeravali misli, ta sila ini kako joj je drago. I sve na kraju ispadne kao puki izraz njene elje koju ne moemo nikada spoznati, pa samim tim ni usmjeriti.Pria se da je Marko Miljanov, kao dijete esto silazio u podrume svoje kue, pregledao njene te-melje, koji su bili sagraeni i postavljeni na nekim ranijim temeljima, razgovarao sa nekim koga je samo on uo i vidio. To je primijetila jednog dana njegova majka i uplaila se. Nikome nije priala. Jednom ga je i zapitala sa kim razgovara, ali joj nije odgovorio.

I kasnije, kada se vratio sa Cetinja, kao uveni rat-nik i rainjeni vojvoda, oslukivao je one iz teme-lja i zapisivao, ono to su govorili. Idui za njiho-vim glasovima, nauio je slova u pedesetoj da bi zapisao ono to su mu doaptavali.

Kao da je prenosio davno ostavljeno zavjetanje koje je trailo da bude zapisano.Kasnije e tu knjigu baciti u vatru, i tako je uni-titi.

Nain na koji su kameni blokovi tesani i slagani u zidnu masu govori o istom vremenu kada su podi-gnuti bedemi Olciniuma i Rizona.

Odzvonila je sudnja ura, Gencije nije ispunio uslove, pa je predaja stizala kao neminovnost. Ali on nije htio da to bude predaja. Niti da njegovi vojnici razviju barjak koji e je oznaiti. Htio je da bude zarobljen. Smatrao je da je zarobljavanje asniji gest od predaje.

Opkoljen sa svih strana rimskim brodovima, sta-jao je na sred jezera i ekao ono to su mu bogovi odredili. Niko taj in nije opisao. Preostaje nam da nagaamo. Svjedoka nema, a Istorija uti. Taj in je umro sa njim i predat zaboravu.

Meteon se i prvi put pominje u vrijeme treeg ilirsko-rimskog rata, godine Gencijeve propasti, sa kojom je u propast povukao i svoje kraljevstvo.Gencijev kraj neki dovode u vezu sa Meteonom,


5150

Mira Martinovi

dok drugi horniari taj kraj veu za Skadar.Prema zvaninim rimskim istoriografima tada su zarobljeni: Karavantije, Skerdilaida i Pleuras. Svi su odvedeni u Rim. Na elu tune kolone u kave-zu je bio posljednji ilirski kralj.Doek u Rimu je bio poniavajui za zarobljenike. Od slave i kraljevstva do ponienja i kaveza (mi-slio je Gencije, prema nekim kazivanjima koje je sauvalo ne ba pouzdano sjeanje, to je rekao i suprugi Skerdilaidi), nema ni korak. Treba to do-ivjeti, i preivjeti. ovjeije padove i udzignua moe izmjerti samo i jedino ovjek, nikad Bog. Mjeri onaj to trpi. Kau da su to njegove rijei, tada izreene, ostale da putuju i odzvanjaju kroz pamenje.

Mnogo stoljea poslije Gencijeve propasti, ali i propasti Meteona, kada je njegova slava potpuno potamnjela, a tama poela da svijetli, otkrivena je nekropola u Gostilju.Sudei po procentu vreva za vino koji su otkopa-ni u arheolokoj kampanji u gostiljskoj nekropoli (ivi uvijek otkopavaju mrtve, prije i kasnije, da bi saznali kako im je bilo!) dvadeset i tri posto ukupnog keramikog materjala, navodi na za-kljuak da je vinogradarstvo bilo nain njihovog privreivanja, uz ribarstvo, za ta je dobre uslove prualo Labeatsko jezero.

Mnogo stoljea poslije njihove propasti, u e-trdeset i pet grobova je naeno ezdeset i jedno koplje, koja su sigurno nosili Gencijevi vojnici i

novac, na kome je sauvan njegov lik. Ako je vje-rovati umjetniku koji ga je izradio. No, bilo kako bilo, taj lik ivi.I sigurno je Gencijev.

.........................................................................................Meteon se poslije toga rata ne spominje. Nema ga meu gradovima.

* U iskopavanjima nekropole u Gostilju u Zeti, naeno je est primeraka novca za koje se mi-sli da pripadaju emisijama kra-lja Gencija, od kojih tri sasvim pouzdano. Jedan primjerak na aversu ima predstavu tita, a na reversu predstavu grko-ilirskog lema i natpis sa titulom i ime-nom kralja -, kovan odmah nakon 180. godine stare ere, dok druga dva primjerka na aversu imaju predstavu mladia sa kausijom (ilirskim lemom), a na reversu predstavu ilirske lae i natpis sa titulom i imenom kralja, kovani oko 168. godine, neposredno pred kraljevu propast.Do danas se zna samo za petnest primjeraka Gencijevog novca. Na njima ivi njegovo ime, a na onima sa kacigom sa titnicima za lica, pretpostavlja se da je nje-gov lik.


5352

Mira Martinovi

D O K L E A GRAD SJEANJA

PRIA DJEVOKE DIOKLEE KOJA SE PRETVORILA U SJEANJE Grad se najdue sjea.

Plinije hvali dokleatski sir a za vunu kae da je bila veoma gruba.Moje ime je bilo Dioklia i vezuje za nastanak gra-da koji je sagraen prije nego su Rimljan sagradili Dokleu. Oni su razruili Diokliu i izgradili svoj grad. Postoji vrijeme kada se gradi i vrijeme kada se rui. Ovu priu pria moje sjeanje koje see daleko prije rimskog. Od sjeanja podiem grad. Sakupljam rasute krhotine; istoriju, kamenje, mi-tologiju, legende. Ono to je podigla ruka gradite-lja, a sruila ruiteljeva ruka.Dioklia je grad Dokleata, u njemu su ivjeli moji preci. Poslije su doli Rimljani, oni su ga poru-ili. Od njegovih ostataka su izgradili novi grad. Ostaci neega prolog uvijek slue za neto novo. U ovom sluaju kamenje Dioklie posluilo je za temelje Doklee. Kamenje starog grada postalo je temelj novoga, koji je raen po pravilima rimskog zidanja. Kada su obiljeavali granice bedema, stal-no su pominjali nekog Vitruvija i njegova pravila graenja, koja su namjeravali i ovdje primijeniti. I primijenili su ih. Sav narod bio je upregnut u

Ostaci Doklee


5554

Mira Martinovi

gradnju. Rimski veterani su kao nagradu za rato-vanje dobili imanja oko grada.Mjesto grada, a i sam grad, nalazio se na idealnom poloaju, u blizini puta Narona-Scodra-Lisus, ko-jim su prolazilia pokoljenja; putnici, vojnici, tr-govci, skitnice i filozofi, a koji povezuje i poglavlja ove knjige. Tim putem je u Dokleu stigao rimski pjesnik Horacije, koji je neko vrijeme boravio u njoj. Razlog tog boravka nikada nije otkriven, a ni taj boravak potvren opipljivim injenicama. Nakon to je sagraena Doklea je stekla status res publice.Govorili su res publica Docleatium. A to znai au-tonomija koju obuhvata pleme Dokleati, to go-vori o znaaju koji su imali upravljai a ne veliina teritorije.Polovinom drugog vijeka pominje me geograf Ptolomej.Oblik Doclea javlja se u svim rimskim natpisima, osim u jednom sluaju spomeniku koji r(es) p(ublica) Docli(atum) posveuje caru Marku Au-reliju.Konac mog sjeanja protee se od davnina. Preki-da se samo na nekim mjestima.Pod imenom D i o c l i a pominje se u IV vijeku, u Epitomi za koju se smatra da pripada Eureliju Viktoru (poglavlje 39), gdje se prvi put kae da je Diclia rodno mjesto cara Dioklecijana. To je ne-pouzdan podatak, kao i svako dovoenje tog cara u vezu sa ovim gradom. I za njegovu majku se govorilo da se zvala Dioklia.

Ime D i o c l i s, poznato je ve s kraja i i poet-ko II vijeka (a to je vrijeme osnivanja Duklje), na jednom ravenskom natpisu Phallaeuas-a Dioclisa-a, prgrina i kormilara.Duklja proistii iz indoevropskog korijena dho-ukl, sa osnovnim znaenjem taman, skrovit, crn Kasnije e iz toga potei ime Crna Gora.

Poistovjetila sam se sa gradom, koji me pamti, kao to i ja njega pamtim.Osnovana sam u doba Flavijevaca, za vremena cara Vespazijana. Doseljenici, veterani, u upravu vlasti su uveli moje Epikade, iji rod see do prvih poetaka ivota na ovoj zemlji.Ime Flavijevaca se najee susree u ovom gradu. Oni pripdaju tribusu Qurina, kako se i zovu pri-padnici ovdanje najuticajnije porodice. Svojim poloajem posebno se isticala porodica Marka Flavija Frontona, iz gensa Kurin.

Na mjestu grada oblikuje se njegovo sjeanje. Ono traje i kada grad postane ruevina i kad ne-stane. Tako je i sa mnom. Iz ruevine govori sjeanje. Fronton je obavljao znaajne funkcije u dravni-koj vlasti i svetenikoj hijerarhiji u Rizonu, Skodri i Doklei. Osim toga bio je rukovodilac znaajnog zanatskog esnafa koji se bavio preradom eljeza i drveta. Pripadale su mu najvee asti i zvanja. Ali vea ast je uinjena njegovom sinu M. Flaviju Balbinu koji je umro u esnaestoj godini. Ostao je upamen kao prvi, a i posljednji stanovnik Do-

Staklene boice iz Duklje


5756

Mira Martinovi

klee, kome su podignute dvije konjike statue, od kojih jedna pozlaena.Od ostalih istaknutih graana grad pamti Mar-ka Cezija Epidama, starjeinu kastela Salthua.Pamtim ulice Via principales i Via triumfales. In porta urbis Doclea natpis je poslije mnogo vje-kova naen kod istonih vrata iralije.Pokuavam da se sjetim grada, trgova i hramova. Budim sjeanje. Po duini ulice Via principales od sjeverozapada ka jugozapadu reale su se vane graevine. Putnik koji je prvi put ulazio u grad nailazio je najprije na sjeverozapadnu kapiju. Do-lazio je prvo hram sa dvoritem i manjom kuom, gdje je stajala carska statua s medaljonom boginje Rome. Tu je Fronoton sluio carski kult Rima. Nedalko od ovog bio je hram u koji se ulazilo sa sporedne ulice, posveen Dijani, boginji lova. Ispred ulaza je imao stepenite. U produetku glavne ulice, ako me sjeanje ne vara, sa lijeve strane ka zapadu, nalazile su se ve-like terme podijeljene na dva dijela, za mukarce i ene, sa graevinama za gimnastike igre, bibli-otekom i salom za odmaranje. Prostorije bijahu ukraene lijepim mozaicima. Preko puta terme stajao je forum Docleae, s gradskom bazilikom.U jednoj nedavno otkrivenoj podzemnoj prosto-riji bila je porodina grobnica Flavija Balbina.Bazilika je imala tri broda i bila je osvijetljena odozgo. Istono od foruma bila su terme s mozai-cima i jo jedan hram. Grad se sastojao iz dva dijela, zapadnog, sa veli-kim javnim graevinama pored Via principales, i

istonog dijela sa ranohrianskim hramovima. Centar grada se nalazio na forumu.Nakon procvata, uslijedili su opadajui trenuci.Stradala sam 401. godine kada su me razorili Za-padni Goti, pa 489. godine, kada su me opustoili Istoni Goti.Njihovim proganjanjem 536, u vrijeme cara Justi-nijana, ponovo sam oivjela.Zemljoters koji se zbio godine 518, napravi od mene ruevine.Doli su potom Avari 609, pa Sloveni 620 godine. I potpuno me opustoili.

Ruili su me mnogi neprijatelji, uprkos odbram-benom prstenu kojeg su inili utvreni gradovi: OBOLON, SAMOBOR, METEON I LONTO-DOKLA.Sjeanje nije ba pouzdano. Ovo su samo krho-tine na osnovu kojih je mogue sastaviti sliku nekadanjeg grada. Ova pria je slika iz vremena srenih trenutaka.

U grad se moe ui kroz epitafe koji su ostali sau-vani i u kojima ive imena nekadanjih stanovni-ka. Taj svojevrsni Katalog mrtvih, kako ga nazivam u knjizi Snovi u Doklei, u kojoj se bavim snovima stanovnika ovog grada.Sluajno, ili nekim sudbinskim odreenjem, uzi-mam ovaj:


5958

Mira Martinovi

I(ivi).O(ptimo). M(aximo)EPON(a)E. REGIN(ae)GENIO.LOCIP(ublius). BENNIVS.EGREGIVS. MIL(es).COH(ortis). VOL(untarium).ADIV(tor)PRINC(ipis). B(ene) F(iciarisu). CO(n)S(ularis).V(otum).S(olvit)..........................................................................................Jupiteru najboljem i najveem,Eponi kraljici,Geniju mjesta.Publije Benije, od Lini vojnikKohorte dobrovoljaca, pomo konzularni beneficijar, zavjet uinio

Od brojnih stanovnika koji su u njemu ivjeli, uivajui ovozemaljske trenutke, slasti i slavu, preivjela su njihova imena kroz 133 epitafa, koli-ko je uspjelo arheologu M. Praviloviu da sakupi itavih natpisa ili njihovih fragmenata sa kamenih ploa i ostataka kamena na koji su imena ukle-sana. Sa po nekom godinom i datumom koji su vani u ukupnoj istoriji grada, koji se obnavlja u naem sjeanju.M. Bolica je Duklju posjetio 1614. godine i zapi-sao: Nad Zlaticom, u podnoju brda, na breuljku koji kao da predstavlja vrh prelijepe ravnice, nalazi se drevni grad Duklja, koji je izgradio Dioklecijan. To je bila rimska kolonija. Ona je sada razruena

Danas se jo mogu uoiti osnove dvoraca i obrisi ka-tedralnog hrama. Tu se nalaze izvanredni mermeri, mnotvo stubova postavljenih na zemlju i kamenovi, koji su toliko tvrdi da je od njih jedva mogue od-valiti pare. Ouvale su se i neke boje, a na mnogim ploama se moe proitati ime Paula Emilija.

Ko li je bio taj Paulo? ta je radio i kad je ivio? Jeste bio. Potvruje ga ime koje je neko upisao i ostaci boja koje su ga prikazivale. Izbrisane su boje, a sa njima i lik. Kie i vjetrovi su uinili svoje. Ostalo je ime i dok ono traje, trajae i Paulo.

Obrisi njegovog lika trepere nad ruevinom.

Putujui ovim predjelima u X vijeku vizantijski car Konstantin Porfirogenet je ne pominje, a po-minje druge gradove tadanje Zete. Ne pominje je ni ljetopisac, kasnije nazvan pop Dukljanin u svom djelu, a pominje etrdeset kraljeva u Prvaliji (Duklji) od kraja V do sedme decenije XII stolje-a, to znai da nastanjenog garda tada nije bilo. Ili je bio polunastanjen, bez vlasti i administracije koje podrazumijeva jedan grad, preduslov da ga pomene car kakav je bio Porfirogenet.Postajui ruevina, grad je postao sjeanje koje u mom imenu nalazi prostor za trajanje.

aputao je milozvuni glas djevojke Dioklee, koju sam sluao jedne aprilske noi, kada sam i zapisao njene rijei. Od kamena iz Duklje zidana je Podgorica.

*Dokelati (Diocelati) su ivjeli sjeverno od grada. Njihova lo-kacija se odreuje prema njiho-vom plemenskom centru Dokeli (Dioclea ili Dokle)a. U Plinija ih nalazimo kao brojno i jako ple-me. U vrijeme carstva su imali 33 dekurije. Ime ovog plemena moe da je poteklo od du-klou, to znai na dvije vode. A Doke-la je grad koji se nalazio na dvije vode, pa ovakav zakljuak moe imati loginu opravdanost.

*Kao i svi drugi gradovi od Di-kolecijana do Teodosija, Do-kleja se pretvorila u vojni logor. Iako nije bila na samoj granici, nju je u takvu situaciju dovela opta politika posljednjih rim-skih i prvih vizantijskih careva. Do 602. godine je trajala a onda je umirala tihom smru.To umiranje traje do danas i trajae jo toliko. Umirui, ovaj grad oivljava u naem sjeanju, to je jedinstvena pojava u ivo-tu i smrti gradova.

P.S. dopisano 28. maja 2011.


6160

Mira Martinovi

MARTINIA GRADINA SVETLOPELEKOVE RIJEI

Pored Gradca i Novogorda, Lontodokla je jedan od tri Porfirogenetova grada Velike Dioklitije. Mogua pretpostavka za mjesto grada uzima se Martinia gradina. Sateltski grad Nova Duklja. Gdje je, nakon propasti Duklje i zemljotresa koju je zadesio, preivjelo stanovnitvo nalo skloni-te. Na brijegu koji ima idealnu preglednost na ravnicu, i idealne prirodne uslove koji omogu-avaju dobru zatienost, podignuti su bedemi i krune kule, sa hramom na sjevernoj strani, gdje se nalazila glavna kapija za ulaz u grad, putem koji se blago penje zavijajui oko brda, kojim su neka-da dolazili brojni putnici, a mogu je bio i prilaz dvokolicama. Ime Petra u grkom natpisu sa bazilike, kao mo-gueg ktitora, moglo bi se odnositi na Petra ar-honta Duklje, poznatog sa olovnog peata.

I sam sam u proljee 2010. hodio tim putem, nakon to sam posjetio Gradinu, obraslu sit-nim ibljem u blizini ove, gdje prema nekim tvrdnjama, poivaju zemni ostaci Svetlopele-ka, dukljanskoga kralja. Naili smo na ostatke graevine i praznu grobnicu. U bazilici na vrhu

Martinia gradina


6362

Mira Martinovi

Martinia gradine, iji su ostaci i dalje vidljivi, gdje se krunisao kralj Svetlopelek.

Nakon to sam obiao predio gdje je krunisan i umro, u san mi se javio taj kralj. U kraljevskoj odori i sa kraljevskim znamenjiima. Dolazio je sa neke sveanosti, moda ba one na kojoj je ovjenan kraljevskom krunom, ili iz rata, smr-knut u licu, sa igom neke vane odluke na elu.Oiju nije imao, pa je sa sijedom bradom i i-rokim ramenima, liio na Homera. Govorio je stihove koje su inile veliki poemu, nalik rijeci koja neprestano tee. Poelio sam da ih zapisu-jem, ali to nije bilo mogue. Bio sam bez pisalj-ke, ploica, pergamena, bez bilo kakavog me-terjala za pisanje. Sluao sam milozvune rijei, kojima je opisivao bitke i dogaaje. Slaui ih u heksametere, pravio je grad. Kakav je to ep? pitao sam. To je na ep, za koji se vjeruje da je izgubljen, ali on je sauvan u mojoj glavi, nosim ga ve sto-ljeima. ekao sam as i vrijeme da ga nekome prenesem, da ga zapie, pa tako i darujem dana-njim pokoljenjima, koja su bez svijesti o svom trajanju. Trebalo bi ga njima govoriti, da bi shva-tili ko su.Zamolio sam da saeka, kako bih pribavio neto ime bih zapisao ono to je govorio. Nije imao vremena za ekanje. Ovo je trenutak kada sam oivio. Ko zna da li u se ikada vie pojaviti.Shvatio sam znaaj trenutka, ali i svoju nemo-

gunost da se dohvatim pisaljke ili bilo ega drugoga, kako bih zapisao ono to govori. Po-kuao sam da za njim ponavljam heksametre koji su inili ep-grad, liili na bedeme, temelje, utvrde, kule, hramove, palate. Grad se stvarao u mojoj mati, ali nijesam mogao upamtiti ono to je govorio. Rijei su bile opore i tvrde, nijesu u pamenju nalazile prostor za dalje trajanje, pa sam odustao. Vidjevi, da neu ispuniti zadatak koji mi se ukazao, rekao je: U kamen uklei ovo to ti govorim!Nijesam imao alatki kojima bih uklesao kraljeve rijei. Preda mnom je bio razoreni grad. Zami-ljao sam kamene ploe i na njima uklesane rije-i. Dar koji se smrtnima rijetko nudi. Zadivlju-jujua je bila ta slika.Svetlopelek je otiao iza zida bazilike. Jo neko vrijeme su se ule njegove rijei. Onda je utih-nuo njegov glas. Pokuao sam naknadno da se prisjetim, kada sam se domogao pisaljke i gli-nenih ploica, poto sam vjerovao da je najpri-kladnije takve rijei utisnuti u glinu, kao onaj ep iz starog grada Uruka, ili uklesati u kamen.Dobavio sam pribor, doao u ruevine. Pred bazilikom su bile prazne kripte, gdje su bili sa-hranjeni dukljanski kraljevi, meu kojima i on. Neko je ukrao njihove zemne ostatke.

Nijedan heksametar nijesam mogao uklesati, jednostavno zato to se nijesam sjetio ni jednog od mnotva stihova koje je kralj izgovorio.Uspjelo mi je samo da sainim ovaj zapis, koji

Martinia gradina


6564

Mira Martinovi

je dio poeme Grada u kome smo svi nastanje-ni. Nevidljive, moda i nepostojee, no u naem sjeanju prisutne LONTODOKLE. Koju su na-selili stanovnici Doklee, nakon njene propasti, i stanovnici iz romejskih gradova, poslije sukoba sa Vizantijcima.Kada e se Svetlopelek ponovo pojaviti i da li e prilikom te mogue pojave govoriti uzvine heksametre, ne zna se, kao ni da li e biti utvre-no postojanje Lontodokle.Neke ruevine i danas tamo stoje; ostaci hra-ma, puta, grada, grobnica. Treba pronai njeno ime koje je sigurno uklesano na nekom od tih kamenova. Onaj ko pronae ime, otvorie grad. Pripravan sam, sa pisaljkom i priborom. Iako se pojavi, ko zna da li e ponoviti heksametre koje je izgovorio u snu poroljea 2010.

Moda je to bio njegov san koji sam ja sanjao, dok sam traio Lontdotoklu i krundibnenu cr-kvu dukljanskih kraljeva. Lontodokla je naa Atlantida. Svaki narod ima Atlantidu za kojom traga. Tragajui za njom, mi tragamo za sobom.Lontodokla nam je potrebna, kako ne bi za-boravili ne sebe. Za sada smo narod koji luta i sumnja u svoje ime i svoje postojanje. Drugi su uspjeli da prekinu zlatnu nit naeg dugog traja-nja i stvore praznine koje ive u svakom od nas pojedinano i u nama skupno.

Bio je to Svetlopelekov glas.

SPOLIJE

Prilikom gradnje novih gradova sa prethodnih oblinjih graevina koriteni su krupniji fino obraeni komadi kamena. To su takozvane anti-ke spolije koje se lako prepoznaju u Katedrali na Martinia gradini. Neke od spolija su bile upotri-jebljene u slinoj ili priblinoj funkciji koju su pr-vobitno imale, dok je nekima data druga namjena. Kada se jedna ovea arhitravna greda upotrijebi za postolje oltarske pregrade, dvije su jasne poru-ke koje proizilaze iz te injenice: prva, da je bilo lake dovui kamenu gredu sa nekog oblinjeg antikog lokaliteta nego konstruisati novi stilobat od tesanog kamena, bilo da je rije o jednom ve-likom ili veem broju manjih kamenih tesanika, i drugo: da je negdje u blizini postojala neka an-tika graevina, rimska oigledno, reprezentativ-nih dimenzija i fine arhitektonske obrade. Zato je mogue pretpostaviti da su duge i teke majstor-ski obraene kamene grede kojih na gradini ima u prilnom broju dovlaene sa antike Duklje. To znai da je Duklja ve bila poruena, poto su se takve grede mogle izvlaiti iz ruevina i ugraivati u Lontodoklu, ili novu Duklju, satelit stare Duklje koje su graditelji ugraivali. U Lontodokli se nala stara Duklja. To nije nepoznat sluaj. Troji, koju je razruila ahajska vojska, prethodilo je dvanaest

*** ET GLORIA BEATO MIX. Ovo je dio natpisa naen na slo-mljenom kamenu na lokalitetu Martinia gradine. Ispred ET GLORIA, prema tvrdnjama dr Rotkovia svakako je stajalo HO-NOR, dakle ast i slava neko-me ko je ve imao tutulu blae-noga. Na Martinia gradini bilo je sjedite Eccelesiae dioclitiane, na ta upuuju ostaci trobrodne bazilike, koja je morala da ima funkciju zbog koje je ozidana. Pored toga, tamo su ostaci veli-kih (biskupskih, kraljevskih?) grobova. U praznoj kripti na ipkovoj glavici, uzvienju koje se nalazi nedaleko od Gradine, pretpostavlja se da su poivali zemni ostaci kralja Svetlopeleka. Sad je kripta prazna, u ta sam se uvjerio prilikom posjete gradini u proljee 2010.


6766

Mira Martinovi

Troja koje su prije ove na povrini vidljive, a ije slojeve su arheolozi identifikovali. Pretakanje sta-rog u novi grad, pojava je koja datira od Ura Hal-dejskog, jednog od najstarijih gradova na svijetu.Postoji vie fragmenata antikih spolija za koje se ne moe tano odrediti kako su bile upotrijeblje-ne u bazilici na Gardini u Martiniima. Treba ista-i dijelove vijenca, zatim jednog etvrtastog stup-ca, jednog prislonjenog polustuba i jedne rimske nadgrobne ploe. Zatim, djelove stabla stuba veli-kog prenika. Ima i ravnih ploa bez ornamenata. Za jednu od njih se moe pretpostaviti da je ploa oltarske trpeze.


6968

Mira Martinovi

O L C I N I U M GRAD KOLHIANA

Klju za ulazak u ovaj grad je natpis na antikom postolju na rtveniku, na kome pie TO KOINON TON LATOMON ARTEMI


7170

Mira Martinovi

biti slina onoj koju je Pitija opisala, nagnuta nad isparenjem koje se dizalo od lovora. Vodio sam vjete zidare i kamenoresce koji su bili udrueni sa zatitnim znakom Artemide, iji smo rtvenik postavljali u gajevima, gdje god smo ra-dili. Imalo smo jasan i cilj i zadatak.Napokon smo ugledali kamenu hrid, brzo smo znali da je to ona koju traimo. Slijedili smo mapu na kojoj je bila naznaena. Nijesmo odmah na-li teren pogodan za pristajanje, ali smo nekako pristali u jednoj uvali. Iskrcali se, pronali mjesto gdje smo odloili pribor i atore, uredili prebiva-lite.

Nekoliko dana smo obilazili okolinu, a da nije-smo naili na ovjeka. U brdima su se uli glasovi nepoznatog jezika. More je bilo bogato ribom, pa nam hrane nije nedostajalo. Krenuli smo da obilazimo hridinu. Nije bila povoljna za grad. Glavni majstor je crtao i mjerio. Dosta dana je u tome proteklo. Poela je da nas obuzima dosada. Mnogi su posumnja-li u naum za kojim smo krenuli. Kome e ovdje trebati grad? U trenucima kada su sve vie poele da nas savladavaju sumnje, krenuli smo na znak naeg predvodnika, koji je poznavao sve vrste kamena. Poto je ispitao okolinu naao je kamen ukaste boje, lak za obradu, a otporan na kiu i studen. Poeli smo da vadimo i od tog kamena napravili smo hram boginji Artemidi, naoj zatit-nici i predvoditeljici.

Nepristupaan teren nije nam dao da na posao odmah bude vidljiv. Trebalo je vaditi kamenje, dovlaiti ga na sprave koje je graditelj dao da se naprave. Suvie smo siuno izgledali pred pri-rodom koja je bila nenaklonjena naem naumu. Ali nijesmo posustali. Uvjereni da nam neka via sila daje snagu. Da e grad biti lijep, prepoznatljiv meu gradovima, uven nadaleko.Bedemi su se tek nazirali. Borba s kamenom nije bila ni malo jednostavna. Ljudi sa brda su se pribi-liavali, s nepovjerenjem gledali na nas. Ponovo se vraali u svoja neugledna stanita. elja da nam se pridrue bivala je sve vea. Mislili smo da zajedno sa njima, udruenim snagama, moemo sagraditi ono to smo naumili. Nedovoljna su trideset i tri kamenoresaca, da bi napravili grad na tako nepri-stupanom terenu. Trebalo je argata i pomagaa.

Jednog dana, oni domordoci i mi doljaci, pruili smo ruke jedni drugima. Oni su poeli da dovlae kamenje, upregli su ivotinje. Sada je to ilo mno-go bre. Grad na hridini je dobijao oblija. A mi smo na svaki kamen, koji bi prethodno obradili, utiskival znak. Protomajstor je sastavio traktat u ast grada. Nama je dao u zadatak da ga ukleemo, pa tako ostavimo kao zavjetenje onima koji e na osnovu tih znakova, ukoliko bi grad bio jednom sruen, moi da ga ponovo sastave. Briljivo smo uklesivali znak po znak, kako nam je govorio Apo-lodor. Radili smo sve prema njegovim upustvima. Domorocima to nije bilo jasno. Nijesu imali svo-je pismo. Ali su imali znakove na osnovu kojih su

Ara Artemide Elafobole - Ulcinj Arheoloki Muzej


7372

Mira Martinovi

ostavljali tragove u trgovini, na kamenim stelama. Mrtve su sahranjivali u mogile, bez natpisa, te se nijednom nije ouvao pomen. Sa zavretkom ze-mnog puta, zavravao se svaki njihov trag. Nosili su ih u sjeanju. Sjeanje je nepouzdano, blijedi. A i ko bi toliko mrtvih nosio? Kako gradnja bude odmicala, upoznaemo njiho-ve obiaje, narav, kultove koji su ih drali na oku-pu. Bogove koji su se razlikovali od naih, imali su istu svrhu. Da zaplae i da reguliu ivot zajedni-ce. to je, kao i kod nas, bila uloga bogova.Prema ve ustaljenoj i kod Grka dobro oprobanoj formuli, grad je dobijao svoje konture. Napravili smo akropolj i agoru. Dole su njihove ene, donijele hranu nama i njima. Izgledale su divlje, ali naoite. Gledale su u nas, bili smo stranci, pa samo zato pobuivali njihovu radoznalost. Neke su se u nas i zagledale. Pravili smo se kako ih ne primjeujemo, da ne bi izazvali ljubomoru, kod mueva ratnika.Na svom jeziku pjevali su pjesme, sluajui ih imali smo utisak da sa njima pjeva svaki kamen, drvo, zemlja. Brda u kojima su bili nastanjeni.

Grad je rastao, na zadovoljstvo nas koji smo gra-dili i njih koji su nam pomagali. Za sedam godina smo ga zavrili, uz njihovu pomo, a kada smo i posljednji kamen uzidali, uklesali smo naziv nae zejdnice. Da ostane za pomen, da su ga podigli Kolhiani.

Otili smo jednog dana, ostavljajui nenaseljen grad. Vjerovatno su ga naselili oni to su nam po-magali u gradnji Iliri. Zapravo to su uinili nai sunarodnici budui kolonizatori jadranske oba-le. Taj grad e biti prvi u nizu gradova prethodnika budue velike grke kolonizacije do tada divljih, ali egzotinih i bogatih obala. Na nekim i gradova koje bijahu podigli Iliri.Tek e se kasnije ispostaviti da je to graeno za njih i da je to bila prva stanica na njihovom veli-kom kolonizatorskom putu.

Ova pria je ostala da ivi, a mi smo u naziv grada utisnuli ime Colcinium. To ime se vremenom mijenjalo. Naziv ni jednog grada nije doivio tolike promjene u svom imenu.Qil hi Qilhi Qulha Colchis Colchion Colchinium Olchinium Olcinium.U tom imenu ivimo mi Kolhiani koji smo ga gradili. Plinije Mlai svjedoi da se Olcinium ra-nije zvao Colchinium, po Kolhianima koji su ga osnovali. U VIII vijeku prije nove ere ovaj se oblik javlja u vezi sa Argonautima u grkoj literaturi.Javlja se i u Hesiodovoj istorijskoj ciklinoj poeziji(Theogonia, 337340) i kod Empelosa sa Korinta. Apolonije Rodski, u III vijeku prije nove ere, govori o naseljavaju nekih Kolhiana u obla-sti Eneheljaca(Argonautika, IV, 516).

* Na ponekom kamenu koji je bio dio zida, a sada je razabacan naokolo, moe se i danas nai znakove

*U VI vijeku prije nove ere Kol-hida je bila kraljevina sa veim brojem urbanizovanih naselja, s razvijenom zanatskom proizvod-njom i novarskom privredom poznatom u itavom antikom svijetu. Kovala je svoj novac, ali on nije dovoljno prouen.Upravo u to vrijeme, VI-V p.n.e. vijek, moe se staviti osnivanje Colchiniuma Olcinium-a, po Pli-niju na mjestu dananjeg Ulcinja.Sjevreni bedem Ulcinja nalazi se na dijelu grada prema kopnu isti je i kao bedem Troje VI.Olcinium je prirodno zatien na prilazima s mora, najvie ispru-en prema Otrantu i Magna Gre-ciji na Apeninskom poluostrvu, kao da mu je, s njenim gradovi-ma i kolonijama, bilo stavljeno u zadatak da zatvara Otranska vra-ta. S njegove se citadele mogao dati znak dimom na rt Dodonu, junije od Lissus-a, a s njega na citadelu koju su dorski Grci s ostrava Korkire podigli na jed-nom brdacu, iznad Epidmanosa, od III vijeka prije nove ere Dira-hiona, kojeg latinski pjesnik Ka-tul naziva krmom Jadrana (Dyrachium Hadrie taberna).

U doba dominacije Grka, Ulcinj je bio jedan od najstarijih zon-skih naselja na jadranskoj obali. Grci su ime Kolhidinijum zami-jenili nazivima Olciniuoum, Ul-cinion i Helcinion.Jedan period u njegovoj istoriji vezan je za Ilire i Traane. Osta-ci mogila ilirskih grobnica, svjedoe o postojanju antikog naselja ilirskog stanovnitva, od-nosno pripadnika plemena Olci-niatas. Mogile su najbrojnije na lokalitetu eret.

Za vrijeme Rimljana, Ulcinj je doivio znaajan ekonomski i kulturni napredak, prvenstveno zbog toga to se nalazio na po-morskom putu koji je povezivao Dyrrachio (Dra) i Epidaurus (Cavtat). Tada je u okviru Na-ronskog konventa imao status oppida civium Romanorum, to je podrazumijevalo da je grad bio sa naroitim privilegijama.

Reformama cara Dioklecijana 297. godine, on je izdvojen iz provincije Dalmacija i pripo-jen novosonovanoj provinciji Prevalis. Formiranjem Prevalisa inteziviran je proces hristini-zacije stanovnitva, koji e biti okonan krajem IV vijeka. U to vrijeme preko Ulcinja vode va-ni putevi koji grad povezuju sa Draom, Skadrom, Kotorom i Dubrovnikom. Ovim putevima se iz Ulcinja izvozi koa, meso, riba, drvo


7574

Mira Martinovi

koji su ostavio Apolodor i njegovi pomagai. Nikome nije polo za rukom da ih odgonetne. Nemogue je okupiti kamenje nekadanjeg Ol-ciniuma i sloiti znakove u tekst koje je ostavio graditelj. Moda e to jednom neko i uraditi, i sa-staviti priu o nama.

Njegov glas se uje iz temelja Olciniuma.

Pojava Istonih Gota na grani-cama Prevalitanije 459. godine, donosi teke dane ulcinjskom podruju. Vladavina Istonih Gota Prevlitanom trajala je do 536. godine.Nakon propasti Zapadnog rim-skog carstva 476. godine, Ulcinj se naao u sasatvu Vizantije.


7776

Mira Martinovi

RIZINIUM RIZON

U ovaj gradi ui emo s pjesmom koju je u Lam-bezi spjevao Medaurije, konsul i legat, rodom iz Riziniuma, progran iz svog grada, da bi ga preo-stali dio ivota sanjao u izgnanstvu, danonono prieljkujui da se vrati. Svoje stihove posveene bogu vatre i groma zatitniku Medauru, u kojima slavi eake zidove kojima je bio ozidan njegov grad, dao je da se ureu na zid hrama boga Askle-pija.* Ime konzula, legata i prognanog pjesnika iz-brisano je (vir domanatae memoriae). Ali su ostali stihovi i ostao je pomen grada, nastavljajui da ivi u njima.

*

Iz Riziniuma sam prognan u daleke krajeve Lam-bezia, zbog spletki i intriga koje su oko mene po-eli da pletu zavidljivi ljudi, kako bi me liili zvanja koja sam imao. Odupirao sam se koliko sam mo-gao, ali su oni to inili toliko spretno, da su upra-vitelji grada podlegli njihovim priama, uslijedilo je izgnanstvo, kao blaa kazna. Uzmicanja nije bilo, suprotstavljanja jo manje, pa sam se ukrcao na brod i krenuo. Daleke obale Lambezia su me prihvatile, kao i njihovi stanovnici, iji sam jezik nauio. etao sam, pisao stihove, blaio bol koji je

Ostaci Riziniuma


7978

Mira Martinovi

iz dana u dan bivao vei. Preostale dane ivota na pustim obalama provodio sam sam razgovaraju-i sa pticama i talasima u kojima sam razaznavao um mora koje je zapljuskivalo riziniumske obale. eznuo sam za riim brdima gdje je nestala po-sljednja kraljca Ilira. Meu rijetke cvjetove koji izniu izmeu kamanja, vidio sam nebo, i njene oi na njemu. Nema nita tee od izgnanstva i saznanja da se ni-kada nee vratiti. Prognao me Licinije, zapovjed-nik Olciniuma i Riziniuma.Desilo se to 161. godine. Riziniumski bedemi bi-jahu tada na glasu, ak i u dalekim zemljama kao to je ova, koja mi je pruila utoite. Tako do-brim bedemima bijae utvrena Ajaksova Egina.Prisjeam se u izgnanstvu dragih prijatelja i bli-skih mi ljudi, koji su stali u moju odbranu, meu kojima bijae Caius Statius Celesus, bivi legionar VII Germinae legiae, koji je poslije ratovanja u paniji doao u Rizinium i u njemu se nastanio. Bio je iz Sergijeva plemena i Stacijeva roda. Za vrijeme cara Trajana istakao se u dakim ratovi-ma. Ugledni graanin iz istog plemena, izdavao se za moga prijtelja, a potajano je pleo intrige protiv mene. Bijae to Publije Lurije Moderat. Poto je vojniku dunost obavio u ravenskoj mornarici, dobio je dozvolu s drugim bivim mornarima da se oeni pripadnicom negraanskog stalea. Ilir-kom. U natpisu kojim mu car to pravo daje prvi put je pomenut Rizinum kao grad u kojem ive rimski naseljenici s graanskim pravom (ius civi-tatis).

Ovaj grad se prepoznaje i u drugim uglednim graa-nima. Bijae meu njima i velikih ratnika koji su se istakli u bojevima za Carstvo, ne tedei ivote, ali su na slavu i hvalu bogova preivjeli i doli ovdje da u miru provedu starake dane. Obale zaliva i mir koji vlada meu ovim brdima veoma su pogodni za to.

Toliko puta sam sanjao rodni grad. I moje prija-telje u njemu, i neprijatelje. Bio sam daleko, ono zbog ega su se borili protiv mene, bilo je odavno u njihovim rukama. Nijesu se bojali mog povrat-ka, koji nije ni bio mogu. Pa im bijahu i lica dru-gaija. Saaljevali su me, toboe, i kajali se zbog postupaka koje su prema meni uinili.

Utjehu sam naao u stihovima, koje sam zapisivao na glinene tablice, opisujui u njima svoje raspo-loenje. Patnje kojih se nijesam mogao osloboditi. Neke sam ispisivao na pijesku morske obale. Naj-ljepe pjesme sam tako spjevao i u pijesak utisnuo u ast i slavu kraljice Teute. Pjevao sam o naem bogu Medauru koji je bio u znaku smrti i vjetra. A onda bi naili talasi i odnijeli ih. Nijesam oajavao zbog toga, znao sam i vjerovao da sve to je jed-nom zapisano na nekoj obali, pa i kada ga more izbire, traje i dospijeva do druge obale, na kojoj ga mogu itati oni to obalu nastanjuju.Preivjeli su stihovi koji su urezani u hram boga Asklepija. Ako sve voda odnese i vrijeme zbrie, rijei u kamen uklesane ostae da svjedoe koliko sam volio rodni grad gdje mi, siguran sam, nee podii spomenik.

Prsten sa likom boginje Artemide, naen u Risnu 2011


8180

Mira Martinovi

Rimski istoriar Polibije (205120. p.n.e.), bio je savremenik pjesnika, konzula i legata izgnanog u Lambezi, koji vjerovatno nije za njega znao, jer se taj kao pjesnik ne bijae prouo ni proslavio, ostavio je svjedoenje o rimsko-ilirskim ratovima i kraljici Teuti koja se pred Rimljanima sklonila u Rizon, dobro utvren grad, smjeten dalje od mora na Rizonskoj rijeci(II,16). U doba te kraljice Rizon bijae najsigurnija ilirska luka, to je omoguavala kratka, a za pristajanje brodova idealna Rizonska rijeka. Za nju zna i Pseudo Skilaks i spominje je u svom Periplusu. Strabon i Ptolomej ga zovu Ri-sonicus sinus, VII,5,7.

Stefan Vizantinac kae: Ilirski grad Risan i rijeka. (Frag. Hist. Grec.,III).Rizon su podigli Ardijei, dok su Olcinium, Butuu i Skodru podigli Labeati, kae se u nekim izvori-ma. Iako je sasvim izvjesno da su Olcinium podi-gli Kolhiani.

Rizinium je preivio u poeziji izgnanog pjesni-ka Medaurija. Ne zna se gdje mu je grob, kako je okonao ivot, u kojoj godini, pod kojim uslovi-ma. Moda je doivio duboku starost, gledajui po moru brodove, uvjeren da e jedan od njih doi iznenada i vratiti ga u rodne predjele.Zaboravio je uvrede, spletke, ljudske pakosti i zlo-bu koja ne zna za granice, ali nikada nije prebolio injenicu da e umrijeti daleko. Nije ni pomislio, vjerovatno, da e pjesma od svega nekoliko stiho-va ouvati pomen na njega i njegov grad.

Pjesnie Medaurije, poivaj mirno, ako je ita ostalo od tvojih zemnih oblija. Dua tvoja se vra-tila i treperi nad razvalinama nekada lijepog Rizi-niuma koji je postao ruevina i koji jo samo ivi u tvojim stihovima i rijektkim natpisima u kamenu.Dua se vratila preko mora, bez broda. Ko duu moe zarobiti, ko joj moe staviti okove? I naredi-ti joj da boravi na jednom mjestu. Dua ide kuda hoe, i stie tamo gdje se najamnje nadaju oni koji je progone.Onaj mudrac iz Atine, Platon, rekao je u Fedonu kroz Sokartova usta: Prema tome, kad ovjeku pri-stupi smrt, onda u njemu po svoj prilici umire ono to je smrtno, a besmrtni dio ukloni se smrti i odlazi ist i neunitiv.

Medaurije, konzule, legatu i pjesnie, tvoja dua je odavno slobodna. Nala je utoite u razvalinama grada kojeg ve deset godina otkrivaju arheolozi iz Poljske koje predvodi dr Piotr Dyczek. Ako su zastali na trenuitak, umorni od kopanja, usplam-tjeli od znatielje na ta e naii, mogli su zapaziti konture tanke izmaglice kako treperi nad iskopi-nama i riim predjelom na sjeveru, nad klancem, kojim je Rimljanima umakla lijepa kraljica.Drugi govore da je kao njihova zarobljenica skon-ala na ostrvu Zakintos u Egejskom moru. Ali i njena je dua tu.

Dvije due, izganog pjesnika i progonjene kralji-ce, susrele su se na mjestu, gdje nekada bijae lije-pi grad, spojivi se zauvijek.

Titulus Gaja Minidija Primigenija - Risan, ulica Gabela


8382

Mira Martinovi

* NATPIS IZ LAMBEZISA Moenia qui Risinni Aeacia, qui collis arcem Delmatiae, nostri publice Lar populi, Sancte Medaure domi et sancte hic iam, templa

quoque ista4 Vise, precor, parva magnus in effigia, Succussus laeva sonipes cui surgit in auras, Altera dum telum librat ab aure manus. Talem te consul iam designatus in ista8 Sede locat venerans ille tuus [//////////]. Notus Gradivo belli vetus ac tibi, Caesar Marce, in primore carus ubique acie. Adepto consulatu [//////////////////////]12 Tibi respirantem faciem patrii numinis, Hastam eminus quae iaculat refreno ex equo, Tuus, Medaure, dedicat Medaurius. *

Eaki bedemi Rizinija to je tvrava na brduDalmacije, na opti Lare narodni,Sveti Medaure, sveti i doma i ovdje, ve si hramove istePosjetio, molei se, veliki u malim kipovima,Drmajui ljevicom zvuno to se uzdie u vazduhuDok drugom vitla kopljem pored uva rukom.Takvog te konzul ve naznaeni u istomSjeditu postavlja oboavajui te tvoj ..................... .Poznat Gradivusu (bogu Marsu) rata starog i tebi, Cezare Marko, meu prvacima dragi bilo gdje u bitki.Oduzevi konzulat .............................................Tebi predahnuvi oblik boanskog ocaKoplje izdaleka to baca obuzdavajui konja,Tvoj, Medaure, posveuje Medaurije.

(Preveo: J. Martinovi)

Sudbina kralja Balajosa ostala je nezabiljeena. U ljeto 2010. go-dine naeno je na arhelokom lo-kalitetu Teutina grada 4600 nov-ia sa njegovim likom. Jedino na tom novcu ivi pomen na njega. A gdje je njegovo kraljevstvo i da li je lik sa novca lik koji je ivio sa tim imenom?


8584

Mira Martinovi

A C R U V I U M AGRUVIUM (GRAD OD IJEG IMENA POSTOJE TRI SLOVA)

Svako na svoj nain trai i ubicira mjesto gdje je mogao biti. Niko ne zna ko ga je podigao, ni u kom stoljeu. Ta nepoznanica stalno intrigira: istoriare, arhehologe, umjetnike, geografe.Prvi put pod imenom Acruvium pominje ga la-tinski pisac Tit Livije (59.godine prije nove ere do 17. godine nove ere) u svojoj istoriji (T. Livius ab urbe condita, XLV, 26). Govorei o treem ilir-skom ratu i podjeli ilirske drave 167. godine na tri oblasti, on navodi da su joj od tih oblasti pripa-dali Agravoniti, Rizoniti i Olciniati Agravonitas es Rihixonitas et Olciniatas, besumnje stanovnici gradova Agruviuma, Rizona i Olciniuma. Iz ovo-ga se moe izvesti dvojak zakljuak: ili je ve 167. godine Acruvium bio star grad, ili je podignut docnije, a najkasnije do vremena u kojem se po-minje kod Livija, s kraja stare i poetka nove ere.

Sudei po tome to Plinije Mlai (23/24-79) u Naturalis historiae (III, 144) odreeno govori o Akruvijumu, kao rimskom gradu ( koji je on mo-da i lino posjetio! Ad Epidauro sunt oppida civium Romanorum: Rhizinium, Acruium, Buta-nanuum, Olcinium, o posrednom pomenu ovog

Crte P. Sticoti, Agruvium


8786

Mira Martinovi

grada u Livija kao rimskog opidum-a kojemu je to svojstvo dato 167. godine, to znai da je Akru-vijum bio i ranije grad (polis) u onom znaenju kojem Butu naziva Filon ilirskim polisom.Uprkos ovim podacima, grad ivi u mati i pam-enju onih to nastanjuju predjele izmeu Rizona i Butue, gdje je Livije smjestio Akruvium? Misli se na mjestu dananjeg Kotora.Vijek, a moda ak i vijek i po kasnije, upisao ga je kao grad i Ptolomej (117-138 ili 161-180) u svo-joj Geografiji (II, 16) kao AKROVIOV. Pretpo-stavlja se da je to mogao biti i najraniji oblik nje-govog naziva. Stavlja ga i on iza Rizinuma. No, ne nastavlja dalje nabrajanje hidronima, kako to ini Plinije, s Butuom, nego s Rizonskim zalivom. Ta injenica e njegovo mjesto uiniti neizvjesnijim, a tragae za njim radoznalijim.Rizonski zaliv je grki po obliku, ali mu je znae-nje neodreeno, tvrdi Pavle Mijovi. O tome se stalno diskutuje, pa ak i sa takvim pretenzijama da se etimologijom naziva odredi njegovo mjesto na ovoj zemlji.Natpis na nadgrobnom spomeniku u Duklji ve dugo rasplamsava spor meu naunicima o tome da li je u njemu pomenut prvi put u epigrafici graanin Acruvium-a. Taj natpis je naen u ote-enom stanju sa poetnim AQR... iz kojeg se na-vodno izvodi naziv A c r u v i u m, a po njemu se tumai i naziv Grblja, u blizini Kotora u kojemu je, kako se pretpostavlja, zadran oblik Akruviju-ma.

Dugo godina me opsijeda Acruvium i mjesto gdje se nalazio. Kao plod te opsesije nastao je roman OTVARANJE AGRUVIJUMA, posveen tom izgubljenom gradu, za kojeg se vjeruje da e biti pronen. Piui tu knjigu u snu mi se javio Sekst Scipion Firminijan. Takvim se i predstavio. I od-mah je pozvao da poem za njim. Bio sam tada na jednom neodreenom mjestu, nijesam mogao odrediti da li je to Butua ili Rizinum. Odmah sam ga slijedio. Obuen u rimskoj togi, nosio je zna-menje dekuriona. Putovali smo dugo, uinilo mi se da prolazimo kroz mnoge gradove i vjekove. urio je, kao da je imao neto vano da mi kae. esto sam se osvrtao, poto je na tom putu bilo mnogo gradova koji su mamili moju panju. U jednom trenutku smo zastali, predio me podsje-tio na mjesto gdje je dananji Kotor. Stali smo, on je pokazao prstom i rekao: Ovo je Acruvium.

Poslije u saznati da je Sekst Scipion bio istorij-ska linost, graanin Akruviuma, kao i Kaj Klodi-je Vitelin kome je Sekst odredio da se spomenik podigne o troku grada, budui da je bio njegov stanovnik.To Sekstovo pojavljivanje u snu i pokazivanje na Kotor, kao mjesto gdje je nekada bio Akruvium, tvrdnja je sasvim vjerodostojna, jer se u snu poja-vio ovjek koji je imenom i prezimenom postojao i bio stanovnik grada.Acruvium je sigurno bio jedan od pa

anticki gradovi snovi i sudbine

Documents