BIBLIJSKI INSTITUT KRŠĆANSKE BAPTISTIČKE CRKVE U BiH

ARIJANSKA HEREZA I NICEJSKI KONCIL (Istraživačka radnja)

Predavanje: Crkvena povijest I Profesor: Larry Couch

Student: Dragan Nedić Godina studija: I Sarajevo, 16. mart 2010.

1

SADRŽAJ

Stranica

1. UVOD 2

2. ZAČETAK I ŠIRENJE ARIJANIZMA 3

3. PRVI EKUMENSKI KONCIL U NICEJI 5

4. ZAKLJUČAK 8

BIBLIOGRAFIJA 11

2

1. UVOD

Crkva je do početka IV stoljeća prešla dug i mukotrpan put. U prvih stotinjak godina,

kršćanstvo je većinom bilo skoncentrisano na istočni dio Rimskog carstva dajući šansu

Jevrejima da uđu u Kraljevstvo. Drugo stoljeće je donijelo ekspanziju na zapad i do 200.

godine se već moglo naći u svim dijelovima Imperije. To, naravno, nije moglo proći

neopaženo i Crkva je ubrzo doživjela prve nasilne reakcije na svoje postojanje i rad. U

početku su to većinom bili lokalni progoni ali prolaskom vremena Rimski imperatori

pojačavaju akcije protiv nove, rastuće vjere. Napadi na Crkvu dostižu vrhunac za vrijeme

careva Decija (249 – 251), Valerijana (253 – 260) i Dioklecijana (284 – 305). Mnogi su

kršćani svoju vjeru platili životom a takođe, veliki broj je popuštao pod pritiskom i odricao se

vjerovanja. No, i pored ovoga, Crkva je nezaustavljivo rasla i uistinu su se potvrđivale

Tertulijanove riječi da je „krv mučenika sjeme Crkve“.1 Istovremeno, kršćanstvo je trpjelo

stalne unutarnje napade kroz mnoga krivovjerja. Legalizam, zatim razni filozofski pravci kao

gnosticizam, mješanje sa drugim religijama kao u slučaju maniheizma su prijetili da odvoje

od istine mnoge iskrene vjerne. Osobito u slučaju nauke o Trojstvu mnogi „učitelji“ su nudili

svoja objašnjenja i načinili širok spektar vjerovanja o odnosu Oca, Sina i Duha kao što su

monarhisti, modalisti, sabelijanci i.t.d2. Crkva se suočila sa herezom i crkveni oci i teolozi

(kao Klement iz Aleksandrije i Origen) su pokušavali i dobrim dijelom uspijevali da kroz

intenzivno pisanje, osnivanje škola i sistematizaciju kršćanskog nauka sačuvaju apostolsko

učenje. Međutim, mnoga pitanja su tek trebala biti definisana i krivovjerje je bilo prisutno

među vjernima.

Do dramatične promjene u životu Crkve dolazi 313. godine kada imperator Konstantin I (274.

– 337.) donosi edikt u Milanu kojim kršćanstvo dobija pravo građanstva u Rimskom carstvu.

1 Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan:

Zondervan Publishing House, 1973), 101. 2 Howard F. Vos, An Introduction to Church History, 3. izdanje (Chicago: Moody Press, 1984), 30 –

34.

3

Crkvom je vladalo oduševljenje i vjerni su slavili Boga ali i novog Imperatora3. Činilo se da

dolazi vrijeme mira i prosperiteta za Kristovu crkvu. Međutim, i pored navodnog obraćenja na

kršćanstvo, Konstantinovi blagonakloni potezi su, po svemu sudeći, imali drugačiju

motivaciju. Naime, Konstantin je bio politički mudar čovjek i u kršćanstvu je prepoznao

snagu koju nisu vidjeli njegovi prethodnici. Krščćani su tada mogli predstavljati čak i 12%

stanovništva Imperije4 i, dolazeći iz svih naroda obuhvaćenih rimskom vlašću, imali su

potencijal postati važan faktor jedinstva i stabilnosti u Carstvu koje je odavno prošlo svoje

najbolje dane. Međutim, istina je bila da ni Crkva na koju je Konstantin računao nije bila

ujedinjena.

2. ZAČETAK I ŠIRENJE ARIJANIZMA

Mnoštvo faktora je uticalo da u ovo vrijeme već imamo razvoj nekoliko teoloških škola koje

nisu bile istog mišljenja u mnogim pitanjima. Učitelji u Aleksandriji, Antiohiji i tzv. Zapadna

škola koja je obuhvatala teologe i iz Evrope i Sjeverne Afrike, nisu imali indentičan pristup

Pismu pa samim tim ni slaganje oko tumačenja određenih istina5. Takođe, crkve na istoku i

zapadu su imale razilaženje i oko nekih praktičnih pitanja među kojima je najvažnija bila

Uskršnja kontroverza zbog različitih datuma slavljenja tog velikog praznika. No, najveći

problem u Crkvi je nastao zbog dešavanja u Aleksandriji.

Aleksandrijsku crkvu je vodio patrijarh Aleksandar, čovjek ortodoksnih stajališta i, po svemu

sudeći, čistog apostolskog nauka. Pod svojom upravom je imao nekolicinu prezbitera među

kojim je bio i Arije (oko 250 – 336). Prilično je teško rekonstruisati njegovu biografiju i djelo,

ponajviše zbog činjenice da su se tragovi o njegovom životu i radu, a pogotovo njegova

pisanja, sistematski uništavali nakon osude izrečene nad njegovim učenjem. Možemo

3 Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje

(Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 439. 4 Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Zondervan

Publishing House, 1973), 102. 5 Robert A. Baker, A Summary o Christian History (Nashville, Tennesee: Broadman Press, 1959), 58.

4

predpostaviti da je je rođen u Libiji i da je bio student na egzegetskoj školi u Antiohiji gdje je

poučavan od Lukijana, uglednog učitelja i jednog od mučenika Crkve. Ne možemo sa

sigurnošću tvrditi kakvo učenje je o Kristu i njegovom odnosu sa Ocem imala ova škola ali

činjenica je da je Arije naučavao da Krist nije pravi Bog. Po Ariju on je najsavršenije

stvorenje čiji je moralni integritet prouzrokovao da bude od Oca usvojen ali ipak ostaje

drugorazredno božanstvo, podložno Božjoj volji. Ističe da se Bog ne mijenja dok je Isus bio

podložan rastu, razvoju i starenju6. Krist po njemu nije vječan, stvoren je iz ničega nekada

prije postanka vremena i samim time, za razliku od Oca, konačan. Arije za svoje vjerovanje

navodi dokaze iz Evanđelja tumačeći ih logički7. Sve ovo govori da Sin i Otac ne mogu biti

iste prirode. Ovo učenje je bilo bitno različito od učenja njegovog nadređenog patrijarha i bilo

je pitanje vremena kada će doći do konflikta.

Direktan povod se dogodio negdje 318. ili 319. godine8. Patrijarh je sa prezbiterima

Aleksandrije raspravljao o „jedinstvu u Trojstvu“ govoreći o esencijalnoj jednakosti Oca i

Sina. Arije je javno napao njegovu propovijed optužujući Aleksandra da naučava sabelijanski,

heretički koncept9 što nije bila istina. Nudi svoje vjerovanje o Kristu kao podređenom

stvorenju što je, naravno, bilo neprihvatljivo za Aleksandrovu ortodoksnu struju. Došlo je do

rasprave koja se u suštini vodi oko soteriološkog pitanja da li Isus može spasiti ljude ukoliko

nije Bog nego neko polu – božanstvo. Razmjena argumenat je postala jako žučna i Aleksandar

je prekida vodeći sinod prezbitera do ekskomunikacije i anateme biskupa Arija10. On bježi iz

Aleksandrije i utočište nalazi kod biskupa Euzebija u Nikomediji sa kojim je zajedno studirao

i imao isto mišljenje o problemu. Ubrzo, snagom njegovog inače besprijekornog karaktera,

6 Biblija, Zagreb: Kršćanska Sadašnjost, 1999, Evanđelje po Luki 2:52 7 Isto, Evanđelje po Ivanu 14:28, Poslanica Kološanima 1:15 i.t.d. 8 Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Zondervan

Publishing House, 1973), 142. 9 Sabelijanizam je hereza III stoljeća koja tvrdi da ne postoje tri Božanske osobe nego samo jedna u tri

funkcije ili izraza. 10 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u

Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 31 – 35.

5

uspješnog propovijedanja i intenzivnog pisanja, arijanizam se sve više širi tako da rasprava iz

Male Azije već prijeti da ugrozi stabilnost cijele Crkve u Rimskom carstvu. Tokom 323. –

324. dvije strane razmjenjuju osude i anateme i Imperator Konstantin, vođen težnjom za

ostvarenjem mira i stabilnosti u carevini odlučuje da reaguje.

On piše dugačko pismo i upućuje ga istovremeno i Aleksandru i Ariju. Iz pisma je lako

zaključiti da Imperator nije ni najmanje bio zainteresovan za istinu nego mu je bilo bitno da se

smire tenzije i da Crkva nastavi ispunjavati njegov cilj, a to je da bude faktor stabilnosti a ne

nemira u Imperiji11. Kao dodatni pritisak na sukobljene, kao nosioca pisma šalje veoma

uticajnog čovjeka, svog ličnog savjetnika biskupa Hosija iz Kordobe od koga očekuje da riješi

situaciju. No, unatoč Hosijevim naporima, razdor se sve više širi i Konstantin odlučuje da

napravi potez bez presedan u dotadašnjoj istoriji Crkve, da 325. godine sazove prvi

ekumenski koncil mitropolita i biskupa iz cijelog Carstva.

3. PRVI EKUMENSKI KONCIL U NICEJI

Za mjesto događanja ovog istorijskog, ekumenskog sastanka izabrana je Niceja u Bitiniji

(današnji Iznik u Turskoj). Naziv koncila, izveden je iz grčke riječi oikoumene (svijet12) i on

je trebao da obuhvati predstavnike crkve iz svih dijelova Imperije. Pozivi su upućeni svim

biskupima (njih oko 1800) ali se samo manji broj odazvao ovom pozivu. Različiti izvori

navode različite brojeve prisutnih biskupa ali vjerovatno možemo reći da ih je bilo između

25013 i 31814. Svaki od njih je mogao dovesti još dva svećenika i tri đakona tako da je ukupan

broj prisutnih mogao biti preko 1800. Veliku većinu su činili biskupi sa Istoka predvođeni

trojicom patrijarha, Aleksandrom iz Aleksandrije, Eustatijem iz Antiohije i Makariusom iz

Jeruzalema. Silvester iz Rima, navodno zbog starosti i nemogućnosti da putuje, otkazuje svoj

11 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u

Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 35 – 39.

12 Ovdje se, naravno, misli na Rimsko carstvo kao „civilizovani svijet“. 13 Euzebije iz Cezareje 14 Atanazije iz Aleksandrije

6

dolazak i šalje predstavnike15 . Važno je naglasiti da je u pratnji Aleksandra došao i mladi

đakon Atanazije koji će odigrati veliku ulogu, ne samo na ovom koncilu, nego i u istoriji

Crkve uopšte. Zapadne crkve su imale samo nekoliko predstavnika, izgleda ne više od

desetak16.

Koncil je najvjerovatnije počeo 19. juna 325. godine17. Počasni predsjednik je bio sam

Imperator ali se misli da je sastanku uistinu predsjedavao Hosije iz Kordobe. Na rasporedu

rada su bile mnoge tačke kao što su datum slavljenja Uskrsa, Melecijanska šizma, status

vjernih koji su popustili pod Licinijevim progonom18 i.t.d. ali daleko najvažnija tačka je bila

Arijansko pitanje odnosa Oca i Sina, odnosno, da li su oni jedno samo u svrsi ili i u bitku.

U odnosu na ovo pitanje, na Koncilu se diferenciraju tri grupe. Prvu grupu su činili Arije i

njegovi pristalice, izgleda negdje oko 22 biskupa, većinom iz Libije, predvođenih Euzebijem

iz Nikomedije. Njihovo stajalište je bilo da je Isus različit (grč. heteros ) od Oca, da nije

„sujednak, suvječan i iste substance kao Otac“19. Drugu, mnogo veću grupu su predstavljali

Aleksandar i njegov pratioc Atanazije koji je , iako vrlo mlad, bio neka vrsta glasnogovornika

ortodoksne struje20. Po njima, Krist je vječno postojao i iste je esencije kao Otac (grč.

homoousios). Treću i najveću grupu je predstavljao poznati teolog i istoričar Euzebije iz

Cezareje koji je, u interesu smirivanja konflikta, ponudio nešto što bi se moglo nazvati

kompromisnim rješenjem. Naime, i on je tvrdio da Isus nije postojao u vječnosti ali da nije

stvoren nego da je prije vremena rođen od Oca. Tako je Krist slične biti (grč. homoiousios )

15 Sozomen, The Ecclesiastical History, uredio Philip Schaff, revidirao Chester D. Hartranft, [on line],

Dostupno na http://www.ccel.org/ccel/schaff/npnf202.html, Pristupljeno 15. marta 2010. 16 Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan:

Zondervan Publishing House, 1973), 143. 17 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u

Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 15.

18 Dijelio je vlast sa Konstantinom i vladao istočnim dijelom Imperije do poraza u međusobnom okršaju 323. godine.

19 Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1973), 143.

20 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 14.

7

kao Otac. Danas se može činiti nevjerovatnim ali predpostavlja se da je u početku preko 200

delegata držalo ovo stanovište21.

Prvi je svoje vjerovanje i argumente iznosio Arije. Razvila se diskusija i izgleda da su delegati

vrlo brzo i energično u velikoj većini odbacili njegovo vjerovanje. Nažalost, nemamo

zabilježen detaljan tok rasprave ali, po nekim izvorima, debata je bila tako žustra da je u

jednom momentu biskup Nikolaj od Mira ošamario Arija. Tada je biskup Euzebije iz Cezareje

ponudio svoje, kompromisno rješenje vjerovanja i činilo se da ga mnogi, uključujući i

arijansku stranu, žele prihvatiti. Ovo je bio preloman momenat Koncila i činilo se da će

arijanci doživjeti, ne potpunu, ali bitnu pobjedu svojih stavova. Međutim, ortodoksna strana, i

to osobito Atanazije su burno reagovali protestvujući da Euzebijevo rješenje nije dovoljno

eksplicitno. Atanazije je tada ponudio slijedeće vjerovanje:

Vjerujem u jednoga Boga, Oca Svemogućeg, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog, i u jednog Gospodina Isusa Krista, Sina Božjeg, jedinorođenog od Oca, to jest iste biti s Ocem,

Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno, na nebu i na zemlji, koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao i utjelovio se i postao čovjekom i bio mučen, i uskrsnuo treći dan i uzašao na nebo, te će doći suditi žive i mrtve; i u Duha Svetoga22.

I ovo vjerovanje je prouzročilo debatu ali vremenom je ubjedljivim Atanazijevim

argumentima, Konstantinovim pritiskom i djelovanjem njegovog savjetnika Hosija od

Kordobe koji je bio pristalica ortodoksnog stajališta postignut koncensus tako da je koncil

odlučio da prihvati ovo vjerovanje kao ispovjed sveopće Crkve. Na kraju vjerovanja dodati su

i slijedeći reci:

21 Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan:

Zondervan Publishing House, 1973), 144. 22 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u

Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 44.

8

Oni, dakle koji kažu: „Bilo je kad ga (Krista) nije bilo“ i „Prije nego se rodio, nije ga bilo“ i „Iz ničega je načinjen“, ili pak kažu da je druge hipostaze23 ili druge biti, ili da je Sin Božji stvoren ili zamjenjiv ili promjenjiv, njih proklinje Sveopšta Crkva24.

Ovo izjava je bila konačna osuda arijanizma. Od cijelokupnog koncila samo dva biskupa nisu

htjela potpisati konačni dokument. Oni su zajedno sa Arijem isključeni iz Crkve i

anatemisani, naređeno je da se svi njegovi spisi spale a on sam je prognan u Iliriju.

Pored odluka vezanih za arijansku kontroverzu, postignut je dogovor i oko slavljena Uskrsa i

drugih pitanja i doneseno je dvadesetak kanona - zakona25 koji su pokrivali neka praktična

pitanja u životu Crkve. Koncil je konačno završio sa radom 25. avgusta 235. godine26.

Iz perspektive Crkve, situacija je izgledala izvrsno. Velika hereza i potencijalna šizma koja je

mogla podijeliti Crkvu su pobijeđene. Činilo se da je arijanizam osuđen na propast. S druge

strane, Konstantin je mogao biti više nego zadovoljan. Crkva ostaje ujedinjena, raskol je

izbjegnut i ona će moći služiti svojoj svrsi da bude „cement Imperije“27. Međutim, istina je

bila daleko od toga.

4. ZAKLJUČAK

Teško je uopšte izraziti koliko važna pobjeda je izvojevana u Niceji. Po prvi put je jasno

definisana nauka o Trojstvu – o tri Osobe iste esencije. Veliko je pitanje gdje bi danas stajalo

kršćanstvo da ortodoksna struja nije uspjela Božjom pomoću održati Crkvu u kontinuitetu

čistog apostolskog nauka. No, velika je cijena plaćena zbog načina na koji se to desilo.

Kao prvo, na Nicejskom koncilu Crkva dobija svoju vidljivu formu. Oživljuju opasne ideje iz

pisanja Ciprijana iz III stoljeća da Crkva „postoji u biskupima28“. Biskupi u zasijedanju na

23 Supstanca, bitak 24 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u

Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 44.

25 Tačan broj nije moguće sa sigurnošću utvrditi. 26 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u

Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje, (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 26.

27 Robert A. Baker, A Summary o Christian History (Nashville, Tennesee: Broadman Press, 1959), 57. 28 Isto, 65.

9

sebe uzimaju autoritet sveopšte Crkve. Iako su praktični zahtjevi situacije nalagali okupljanje

vođa i njihov angažman oko rješavanje kontroverze, većina vjernih u Svijetu nije više imala

svoj glas u odluci u ovako važnim stvarima. Počinje se stvarati sloj svećenstva koje na sebe

uzima sve veći autoritet i koji sada govori u ime svih kršćana. Od svećenstva svih vjernika

Crkva polako ali sigurno kreće ka stvaranju duhovne elite i izboru prvog Pape.

Drugo, svjetovna vlast je dobila preveliki upliv u duhovne stvari. Došlo je do dramatičnog

zaokreta u životu Crkve. Problem imperijalnog progona je zamijenjen imperijalnom

naklonošću29. Učinjen je presedan i postavljen uzorak za sve naredne koncile. Bilo je

očigledno da je odluka koncila arbitražna i da je, na žalost, jedan, po svemu sudeći nevjeran

čovjek, uticao na tako bitnu odluku Crkve. Naravno, ovim ne želim reći da su stvari izašle iz

Božje kontrole niti da je Konstantin odlučio šta ćemo vjerovati glede odnosa Oca i Sina ali je

činjenica da u Konstantinovom uticaju imamo prve naznake jakog uplitanja svjetovnih vlasti

na unutarnji život Crkve. Ovaj uticaj će kulminirati u „cezaropapinstvu30“ koje će mučiti

Crkvu u mnogo navrata u vijekovima koji su dolazili.

Što se arijanizma tiče, on nije bio uništen. Misionarska aktivnost arijanaca je već dovela do

velikog proširenja Arijevih ideja i nikakav dekret ih nije mogao samo tako zaustaviti. Takođe,

nakon nekog vremena Euzebijeva stranka je uz pomoć spletki, usluga i sličnih akcija uspjela

Arija vratiti iz egzila i od Konstantina dobiti potporu za njegov povratak u Crkvu. Ovaj put je

Atanazije morao u egzil ali je unatoč nemilosti u koju je pao, cijeli svoj život posvetio boreći

se za čistoću nauka. Do potpune rehabilitacije Arija nikada nije došlo jer je pred sami ponovni

prijem u Tijelo umro na čudan način koji su njegovi protivnici protumačili Božjom

intervencijom protiv ovog heretika. No, unatoč smrti začetnika arijanizam ne nesatje. Dapače,

u vrijeme Konstantinovog nasljednika Konstancija II (337 – 361) koji je bio Arijev simpatizer

položaj arijanaca jača i za biskupa crkve u Konstantinopolju (t.z.v. patrijarha Istočne crkve)

29 Robert A. Baker, A Summary o Christian History (Nashville, Tennesee: Broadman Press, 1959), 69. 30 Odlučujući uticaj ili potpuno upravljanje Crkvom od strane svjetovnih vladara.

10

Konstancije postavlja Arijevog istomišljenika Euzebija od Nikomedije. Ovakvo stanje traje

sve do dolaska na vlast Teodozija I (379 – 395) koji se ponovo okreće ortodoksnoj stranci i na

Drugom ekumenskom koncilu 381. godine u Konstantinopolju dolazi do definitivne

afirmacije Nicejskog vjerovanja i osude Arijanizma. Ipak, arijansko učenje nije potpuno

iskorijenjeno i njegove tragove nalazimo i danas u učenju nekih sekti31.

Na kraju, Konstantinova imperija je već odavno prošla tačku u kojoj se moglo obezbijediti

njeno mirno trajanje. Unutarnji sukobi i spoljni neprijatelji su tresli Carstvo i bilo je pitanje

vremena kada će se taj konglomerat naroda raspasti. Nažalost, i Crkvu je čekala slična

sudbina.

31 Jehovini svjedoci, i po nekima, mormoni

11

BIBLIOGRAFIJA

Baker, A. Robert A Summary o Christian History. Nashville, Tennesee: Broadman Press, 1959. Boyle, Rev. Isaac. A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents.

U Eusebius Pamphilus. The Ecclesiastical History. Translated by Christian Frederick Cruse. 12. izdanje. Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984.

Broadbent, E. H. The Pilgrim Church. [Jedna povijest Crkve]. Zagreb: Kristova crkva Betanija, 1989. Cairns, E. Earle Christianity Through The Centuries. 16. izdanje. Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1973. Pamphilus, Eusebius. The Ecclesiastical History. Translated by Christian Frederick Cruse. 12. izdanje. Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984. Scholasticus, Socrates. The Ecclesiastical History. Edited by Philip Schaff. Revised by. Rev

A. C. Zenos. [on line], Dostupno na http://www.ccel.org/ccel/schaff/npnf202.html. Pristupljeno 15. marta 2010.

Sozomen. The Ecclesiastical History. Edited by Philip Schaff. Revised by Chester D.

Hartranft. [on line]. Dostupno na http://www.ccel.org/ccel/schaff/npnf202.html. Pristupljeno 15. marta 2010.

Vos, F. Howard An Introduction to Church History. 3. izdanje. Chicago: Moody Press, 1984.