Autorovo upozorenje

Lutalice po zemlji Osten Arda upozoravaju se da ne poklanjaju slijepo povjerenje starimpravilima i oblicima, da promotre sve obrede vrlo pozorno, jer oni esto prikrivaju bivanjeprividom.

Narod Quanuca iz snijegom pokrivenih Trollfella ima izreku: "Onaj tko je siguran dazna ishod stvari dok one tek poinju ili je neobino mudar ili neobino glup; koje god biloistina, sigurno je to nesretan ovjek, jer je zabio no u srce uenja."

Otvorenije, novi posjetitelji ove zemlje trebali bi se pripaziti: neka ne tre pred rudo.

Quanuci imaju jo jednu izreku: "Dobro doao, strane. Putovi su danas prevrtljivi."

Predgovor

"...knjiga ludog sveenika Nissesa krupna je, kau oni koji je bijahu drali, i tekapoput malog djeteta. Otkrivena je kraj Nissesa dok leae, mrtav i nasmijeen, kraj prozoratornja s kojeg njegov gospodar, kralj Hjeldin, bijae asak prije toga skoio u smrt.

Hravo smea tinta, smijeana od kozjaka, kukurijeka i rutvice zajedno s jo nekomcrvenijom, guom tekuinom suha je i lako se otkida od tankih stranica. Neureena koaneke bezdlake ivotinje, neodredive vrste, ini uvez.

Oni sveti ljudi iz Nabbana koji je proitae nakon Nissesove smrti proglasie jeheretinom i opasnom, ali iz nekog je razloga ne spalie, kako se to obino radi s takovimspisima. Namjesto toga, knjiga prelea mnogo godina u gotovo beskrajnim arhivima MajkeCrkve, u najdubljim, najtajnijim katakombama sancellanskih Aedonita. Sad je, ini se nestalaiz kutije od oniksa koja je bijae skrivala; nimalo govorljiv red Arhivara neodreen je onjenom trenutnome smjetaju.

Neki od onih koji proitae Nissesovo heretiko djelo tvrde da sadri sve tajne OstenArda, od mutne prolosti te zemlje do sjena jo neroenih stvari. Aedonitski sveenici koji suprouili knjigu rei e samo da joj je sadraj bio 'nesvet'.

Moda je zaista istina da Nissesovi spisi jednako dobro i, moemo pretpostaviti,jednako nesreeno pretkazuju ono to dolazi, kao to i biljee ono to bjee. Ne zna se,meutim, jesu li velika djela naega doba osobito, to nas zanima, uspon i trijumf SvijetlogIvana ukljuena u sveenikova pretkazanja, no ima i dokaza da bi moglo biti tako. Mnogo jeNissesovih spisa tajnovito, smisla skrivenog u udnim stihovima i mranim navodima. Ja samnikad ne proitah cijelo djelo, a veina onih koji jesu ve su odavna mrtvi.

Knjiga je naslovljena, hladnim, otrim runama Nissesova rodnog kraja, DuSvardenvyrd, to znai Usud Maeva..."

iz: ivot i kraljevanja Ivana Prosvjetitelja napisao Morgenes Ercestres

Dio prvi

Simon Sanjar

1

Cvrak i kraljab

a taj dan, od svih dana, neko nepoznato uzbuenje pojavilo se duboko u zadrijemalomsrcu Visotvre, u zbunjujuem brlogu tihih prolaza i zaraslih, puzavicom zaguenih

dvorita, u sveenikim sklonitima i vlanim, zasjenjenim sobama dvorca. Dvorani i slugepodjednako su buljili i aputali. Kuhinjski pomonici izmjenjivali su znaajne poglede prekovjedara za pranje u zaparenoj kuhinji. Izgledalo je kao da se u svakom hodniku i dvorituvelike tvrave potiho vode povjerljivi razgovori.

Mogao je biti prvi dan proljea, da se sudilo po napetom iekivanju u zraku, ali velikikalendar u pretrpanoj sobi doktora Morgenesa kazivao je drukije: mjesec je bio teknovander. Jesen je nalegla na vrata, a Zima je navaljivala unutra.

Ono to je inilo ovaj dan drukijim od svih ostalih nije bilo vrijeme, ve mjesto prijestolna dvorana Visotvre. Tri duge godine njezina su vrata bila zatvorena po kraljevunareenju i teke zavjese zastirale su arene prozore. ak ni posluzi koja isti nije bilodoputeno prijei njezin prag, to je nadzornici slukinja donosilo duboku unutarnju tjeskobu.Tri ljeta i tri zime dvorana je stajala nedodirnuta. Danas vie nije bila prazna i itav dvoracbrujao je od aputanja.

Zapravo, postojala je jedna osoba u zaposlenoj Visotvri ija pozornost nije bilausredotoena na tu dugo nenastanjenu prostoriju, jedna pela u zazujaloj konici ija samotnapjesma nije bila u suzvuju s onim veim brujanjem. Ta je osoba bio mali od kuhinje i sada jesjedio u srcu Vrta ivice, u udubljenju izmeu mrkog crvenkastog kamena kapelice i lava odivice ije su ogoljene grane nalikovale na kostur. Smatrao je da nikome ne nedostaje. Dosad,dan je bio grozan ene su sve bile zaposlene, s malo vremena da odgovaraju na pitanja;doruak je bio kasnio i k tome je jo bio i hladan. Dobio je zbunjujua nareenja, kao iobino, i nitko nije imao vremena da ga potrati na njegove probleme...

A i to je, mislio je mrzovoljno, bilo sasvim predvidivo. Da nije otkrio tog golemog,prekrasnog kukca koji je bio uetao u vrt, samozadovoljan kao neki bogati seljak cijeloposlijepodne bilo bi gubitak vremena.

Granicom je proirio majuni puteljak to ga je bio izgrebao u tamnoj, hladnoj zemljikraj zida, ali zarobljenik je jo uvijek odbijao krenuti naprijed. Blago je pokakljao sjajnioklop, ali tvrdoglavi kukac nije se htio pomai. Mrtei se, zagrizao je gornju usnicu.

"Simone! Gdje si bio, za ime svega svetog!"Granica je pala iz njegovih onemoalih prstiju kao da mu je strijela probola srce. Polako,

okrenuo se da pogleda prijeteu priliku."Nigdje..." poeo je odgovarati, ali jo dok su mu rijei prelazile preko usnica par

koatih prstiju uhvatio mu je uho i otro ga povukao na noge, zaskvialog od bola."Da mi nisi poeo s nigdje, ti mlada lijenino." Rahela Zmajevna, nadzornica slukinja,

lajala mu je ravno u lice poloaj omoguen samo Rahelinim istezanjem na prste idjeakovom prirodnom sklonou pogrbljenosti, jer je glavnoj slukinji nedostajala punastopa do Simonove visine.

N

"Onda, ao mi je, gospodarice, ao mi je", promrmljao je Simon, tuno primjeujuikukca kako se ulja prema pukotini u crkvenom zidu i slobodi.

"'ao mi je' te nee zauvijek izvlaiti", zareala je Rahela. "Svi ivi u kui dali su se naposao i spremaju stvari, osim tebe! I kao da to nije dovoljno loe, jo moram tratiti vrijeme napotragu za tobom! Kako moe biti tako zloest djeak, Simone, kad bi se trebao ponaati kaomukarac? Kako moe?"

Djeak, u dobi od etrnaest krakatih godina i beznadno postien, nije odgovorio. Rahelaje buljila u njega.

Dovoljno je ve otuna ta crvena kosa i sve te pjege, pomislila je, ali kad ovako zakilji inamrti se pa, jadno dijete izgleda slaboumno!

Simon, zabuljen u svoju tamniarku, vidio je kako Rahela teko die, punei novanderskizrak oblaiima pare. I drhtala je, iako Simon nije bio siguran je li to bilo od hladnoe ili odbijesa. Nije zapravo bilo ni vano. Samo ga je tjeralo da se jo gore osjea.

Jo eka da joj odgovorim izgleda tako umorno i ljuto! Sklupao se u jo izraenijugrbu i zapiljio se u svoja stopala.

"Pa, sad e lijepo doi sa mnom. Dragi Gospod zna da imam ime zaposliti jednoglijenog djeaka. Zar ne zna da je kralj ustao iz svoje bolesnike postelje? Da je danas otiaou svoju prijestolnu dvoranu? Zar si gluh i slijep?" Dograbila mu je lakat i povukla ga prekovrta.

"Kralj? Kralj Ivan?" upita Simon iznenaeno."Ne, neznalice, kralj Kamen-na-cesti! Naravno, kralj Ivan!" Rahela je zastala da pogurne

trak oputene, elino sive kose natrag pod svoju kapu. Ruke su joj drhtale. "Eto, nadam se dasi sad sretan", rekla je. "Tako si me izbezumio i uzrujao da sam se zaboravila i narugala seimenu naeg dobrog kralja Ivana. A tako je bolestan i sve." Glasno je mrcnula i sagnula se daudijeli Simonu peckavu pljusku po nadlanici. "Samo doi."

Odstupala je naprijed, praena zloestim djeakom.

Simon nije poznavao nikakav drugi dom osim prastarog dvorca po imenu Visotvra, toznai Visoka tvrava. Ime je bilo dobro odabrano: Zvonik Zelenog Anela, njezinnajuzvieniji dio, dosezao je visoko iznad ak i najstarijeg i najvieg drvea. Kad bi Aneo,smjeten na vrhu zvonika, mogao baciti kamen iz svoje od patine pozelenjele ruke, kamen bise strmoglavio gotovo dvije stotine lakata prije nego to bi pljusnuo u blatni opkop iuznemirio san velikih tuka koje su plivale blizu povrine, nad stoljetnim blatom.

Visotvra je bila daleko starija od svih generacija erkynlandskih seljaka koji su se rodili,radili i umrli u poljima i selima to su okruivala veliku utvrdu. Erkynlanani su bili samoposljednji od mnogih koji su polagali pravo na dvorac mnogo drugih ve ga je bilo zvalosvojim, ali nitko ga nikad nije uspio do kraja osvojiti. Vanjski bedem koji je okruivaorazvedenu tvravu pokazivao je rad razliitih ruku i vremena: grubo otesan kamen i drvoRimerana, nasumino krpanje i udne rezbarije Hernystiraca, ak i pedantni kameni radnabanskih obrtnika. Ali nadnosei se iznad svega stajao je Zvonik Zelenog Anela, koji supodigli besmrtni Sithe davno prije nego to je ovjek doao u ove zemlje, kad je itav OstenArd bio njihovo carstvo. Sithe su bili prvi koji su ovdje gradili, uzdigavi svoje izvornoutvrenje na istakama koje su gledale prema Kynslaghu i rijenom putu do mora. Bili sunazvali svoj dvorac Asu'a; ako je uope imala neko pravo ime, ta kua mnogih gospodara,onda je to ime bilo Asu'a.

Vilinski narod je dosad nestao iz travnatih ravnica i s valovitih bregova zemlje,pobjegavi uglavnom u ume i sure planine i druga tamna mjesta nedostupna ovjeku. Kostinjihova dvorca doma za uzurpatore ostale su iza njih.

Asu'a paradoksa; ponosna, ali sklepana, slavljenika i nepristupana, naizgled nesvjesnapromjena stanara. Asu'a Visotvra. Uzdizala se poput planine nad okolnim ravnicama i

gradom, pognuta nad svojim posjedom kao medom umrljana medvjedica zaspala meusvojim medvjediima.

esto se inilo da je Simon jedini stanovnik velikog dvorca koji nije u ivotu pronaaosvoje mjesto. Zidari su popravljali olieno lice stanita i ponovno podizali posustale zidovedvorca iako se inilo da je propadanje ponekad ilo bre od obnavljanja a da nikad nisu nipomislili kako se svijet okree ili zato. Sluge i sobari, veselo zviduui, kotrljali su golemuburad sekt