avangardni elementi u ispovijedi frana galovića
TRANSCRIPT
Filozofski fakultet u Rijeci
Odsjek za kroatistiku
Seminarski rad:
AVANGARDNOST U PRIPOVIJESTI ISPOVIJED FRANA GALOVIĆA
kolegij: Avangardnost u djelima hrvatske moderne
prof. dr.sc. Sanja Tadić – Šokac
studentica: Luana Starc, hjk1, 3. godina
1
SADRŽAJ
1. PREDGOVOR.............................................................................................2. str
2. UVODNE NAPOMENE.............................................................................3.str
3. KNJIŽEVNE ODLIKE FRANA GALOVIĆA..........................................4.str
4. MODERNA I AVANGARDA ...................................................................6.str
5. ISPOVIJED I (PROTO)AVANGARDNI ELEMENTI.............................10. str
6. ZAKLJUČNE NAPOMENE.......................................................................15.str
7. LITERATURA.............................................................................................16.str
2
1. PREDGOVOR
Cilj ovog rada je pronaći elemente avangardnosti u pripovijesti Ispovijed Frana Galovića,
budući da su djela nastala u vrijeme moderne. Želim dokazati da je Galović , iako odgojen na
modernističkoj poetici, prepoznao avangardu koja je u hrvatske krajeve došla strujanjima iz
Europe (Njemačke)i kako bi da je i dalje stvarao (naime, umro je iste godine kad je i napisao
Ispovijed) mogao konkurirati najboljim avangardnim i ekspresionističkim ostvarajima u
hrvatskoj književnosti.
3
2. UVODNE NAPOMENE
Avangarda je književni pravac kojeg je možda najteže precizno odrediti. Ne može se odrediti ni njen
točan početak, iako se za to često uzima početak 20. stoljeća. Unutar sebe avangarda se još dijeli na
nekoliko –izama.
Za odredbu protoavangardnih obilježja u djelima Frana Galovića, u ovom ću se radu referirati na
eskspresionizam. Karakteristike tog pravca su najistaknutije upravo u Galovićevim pripovijetkama
„Začarano ogledalo“ i „Ispovijed“ stoga ga možemo nazvati začetnikom avangarde ili
protoavangardom u hrvatskoj književnosti jer je punu avangardu ostvario tek Krleža. Pod pojmom
„proto“ ovdje se referiram na prvo ili začetničko. Pokušat ću pronaći elemente ekspresionizma i
dokazati prisutnost avangardnosti u djelima koja su svrstana u modernistički opus.
Želim naglasiti i važnost koju je Fran Galović imao za hrvatsku avangardu, iako je tek 80-ih godina
shvaćena i priznata prava snaga i utjecaj njegovih djela.
4
3. KNJIŽEVNE ODLIKE FRANA GALOVIĆA
Pjesnik, pripovijedač, dramatičar, književnik i kazališni kritičar Fran Galović (1887.-1914.)
istaknuti je pripadnik drugog naraštaja hrvatske moderne, naraštaja koji aktivnije djeluje
nakon 1908. godine. Generacija je to kojoj su njeni prethodnici (Antun Gustav Matoš,
Vladimir Vidrić, Vladimir Nazor, Ivo Vojnović) otvorili nove putove i otkrili nova književna
obzorja. Koncept neutilitarne književnosti, artizam i esteticizam, sloboda umjetničkog
stvaranja i uklapanja u kontekst bili su nužni za uklapanje u tokove suvremene književnosti.
Galović se upravo tim putevima i tokovima kretao. Put do osobnog književnog identiteta
omogućavala mu je trenutačnu afirmaciju, ali neizbježno je bilo ponavljanje općih mjesta
svojih prethodnika i uzora.
Galovićevo je djelo podjednako slika vremena kao autora kojemu književno stvaranje nije
determinirano društvenom funkcijom literature, nego težnjom da se prikaže osobno biće,
genetički, psihološki, socijološki, ali i povijesno, budući da je riječ o razdoblju uoči Prvoga
svjetskoga rata. Možemo zaključiti kako je njegovo djelo ponajprije osobna, intimna ispovijed
autora koji je tragao za izgubljenim zavičajem, no nije se izgubio u modernom ahasverizmu,
nalazeći uporište upravo u zavičajnom korijenju. Takve elemente nalazimo u njegovom
lirskom opusu, ali i u proznim djelima kao što je novela Ispovijed gdje protagonist prije smrti
žudi za domom.
Kao pripovijedač i dramski autor Galović je bio slikar moralnog rasula društva, u prvom redu
ruralnog, ali i snažan pisac čulnoga ustrojstva svojih likova kojima upravljaju erotski nagoni.
Otkrivajući njhove strasti ulazio je u dubinu njihovih poriva, a tu je relističnu sliku obojio i
naturalističkim bojama. Uz ruralnu sredinu prikazivao je i građansko-intelektualne likove koji
iskazuju kaotičnost svijeta u kojem žive. Svojom širinom tematike, različitim prostorima,
vremenom kojemu pripada i ulaženjem u slojevit književni svijet, prepun realističkih i
fantazmagoričkih slika, Galović se otkrio kao pisac traženja identiteta. Ta je odlika sve više
dolazila do izražaja u autorovoj posljednjoj stvaralačkoj fazi, onoj nakon 1910. koju je
prekinula tragična smrt.
Modernistički smjer i stil Galovićeve proze zastupljen je u dvjema novelama- Začarano
ogledalo (1913.) i Ispovijed (1914). U tim novelama nalazimo otklon od impresionističko-
simbolističke liričnosti u korist smirenije i tradicionalnije narativnosti, no s jakim i
5
prepoznatljivim ekspresionističkim impulsima.1 Kako bismo uopće mogli shvatiti smjer
Galovićeva djelovanja potrebno je objasniti i opisati stanje u europskoj književnosti na
početku 20. stoljeća i njen utjecaj na hrvatske književnike i njihovo stvaralaštvo.
1 Skok, Joža – Predgovor u STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: Fran Galović, Izabrana djela , Zagreb 1997, str: 11-28
6
4. MODERNA I AVANGARDA
Razdoblje moderne po prihvaćenoj književnopovijesnoj periodizaciji možemo omeđiti
godinama 1891., odnosno 1892. - pojavom Leskovareve i Matoševe proze kao početkom i
1914., odnosno 1916. kao završetkom. Važno je naglasiti da kao književnopovijesni termin
moderna ne označava i ne predstavlja cjeloviti stilsko-formacijski kompleks (kao što to
označavaju, primjerice, romantizam i realizam) – već je to opća iznadstilska oznaka razdoblja
unutar hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u kome djeluju pisci nekoliko
generacija, i u kome se kao ni u jednom drugom razdoblju ispresijecaju različiti stilski
postupci: od romantičarskih , realističkih i naturalističkih do središnjih impresionističko-
simbolističkih, a kod najmlađe generacije i najava ekspresionističkih eksperimenata. 2
Prva desetljeća 20. stoljeća prošla su u oštru suprotstavljanju umjetnosti sa završetka 19.
stoljeća, odbacivanju realizma, pa simbolizma, naturalizma, impresionizma. Širina,
raznolikost i raznorodnost umjetničkih smjerova otežava tradiciji imenovanje. Nema
jedinstvena stila u tom razdoblju, ali jedinstveno je - odbacivanje tradicije. Suprotstavljene su
tradicija i modernost, pa zato i nazivanje toga razdoblja modernizmom ili modernističkim
pokretima, te avangardom - u značenju prethodnice novog vremena.
Naglost, žestina odbacivanja tradicije potječe iz općeg nemira prijelomnoga vremena kao
prirodnog odgovora na stanje koje nije nudilo nade, a umjetnici su nezadovoljni postojećom
umjetnošću. Veliku moć imaju filozofska strujanja na početku 20. stoljeća. Iako se poziva na
zbilju, istinu, umjetnost je po mišljenju modernistièkih predvodnika daleko od "istinske
zbilje", zatajuje najveće čovjekove brige, vrši nedostojnu ulogu prikrivača vremena koje nudi
beznađe. Potrebna je preobrazba čovjeka, preobrazba duha. Čovjek, pojedinac, sve je
nemoćniji u nošenju teškog bremena koje mu je nametnulo vrijeme. Zaplašen je u očekivanju
vremena koje dolazi. Otuđenje čovjeka biva sve veće. Tehnika napreduje i mijenja životne
prostore; gradovi rastu, a čovjek gubi podlogu koja mu je davala sigurnost. Ambicije nacija i
naroda pomiču granice starih vidika; postaju preuski dotadašnji prostori. Porastao je broj
država koje žele odlučivati o cijelom svijetu; nema dvojbi o budućim velikim sudarima,
neizbježnim sukobima u kojima će stradati slabašan čovjek. Umjetnici osjećaju svoju
2 Žmegač, Viktor – Duh impresionizma i secesije:Studije o književnosti hrvatske moderne, (L : biblioteka Zavoda za znanost o knjizevnosti Filozofskoga fakulteta Sveucilista u Zagrebu), Zagreb 1993, str: 118
7
odgovornost. Nametnula im se obveza utjecaja na vrijeme. U takvim okolnostima osjeća se
potreba rušenja onog starog, tradicionalnog, lošeg. Suprotstavljanje tradiciji očituje se na
različite načine, bira različite putove. Upravo zato se u tom razdoblju početkom 20. Stoljeća
javljaju pravci:
Futurizam kao umjetnički pokret utemeljen je 1909. Pokret je bio izrazito usmjeren protiv
tradicije. Slavi se dinamika, grad, tehnički strojevi, nacionalna snaga. Najvažnije su odrednice
futurističke književnosti: bezobzirnost, visok stupanj zanosa, ushićenosti i sna. U pjesništvu
su promicali slobodan stih, vrlo jezgrovit izričaj. Odbacivali su sintaksu. Ispuštali su glagole
jer su usporavali njihove poruke. Potpuno su zanemarivali pravopisna pravila. Skromni su
njihovi književni rezultati.
Ekspresionizmu je kao vrlo široku pokretu teško oblikovati nedvojbeno određenje. Opsežan je
i raznorodan prosvjed protiv dotadašnje umjetnosti, žestoka kritika pozitivizma, naturalizma i
impresionizma.
U književnosti se ekspresionizam razmahao u drugom desetljeću 20. stoljeća, na tragu
ekspresionizma u slikarstvu.
Nikada neće biti zajedničkoga ekspresionističkog programa, ali istaknuti su kritičari iznosili
svoje ekspresionističke smjernice i očekivanja od književnosti. Mnogi su ekspresionisti
isticali da vrijeme u kojemu žive potiče krik, prosvjed protiv očaja.
Cijelo područje bavljenja ekspresionističkog umjetnika postaje vizija (viđenje). Umjetnik ne
gleda, on vidi. Ne prikazuje, nego doživljava. Ne ponavlja, nego oblikuje. Ne uzima, nego
traži. Nema više lanca činjenica: tvornica, kuća, bolest, vika i glad. Suprostavljeni
impresionizmu, ekspresionisti su nadahnuće za svoje stvaralaštvo nalazili ondje gdje nije bilo
tradicionalne ljepote. Umjesto prirode i drugih ljepota, njih zanimaju "ružni" motivi: bučni
gradovi, sirotinjska predgrađa, bolnički odjeli za najteže, neizlječive bolesti, ulični metež,
ratna stradanja, dimljivost gostionica i kojekakvih ružnih svratišta, prostori onečišćeni
ispustima tvorničkih dimnjaka i sl. Ekspresionizam ne dopušta nikakve stege u oblikovanju
književnoga teksta. Ruše se potpuno pravila pjesničkoga stvaranja. S povjerenjem u veliku
preobrazbenu snagu duha ne štuju nikakvu prirodnu logiku zbivanja, nikakvu prirodnu
"istinu". Ostvaruju nizanje, brzi prolaz dojmova. Ne zanima ih sustavna psihološka raščlamba,
ni u dramskom stvaralaštvu koje je u razdoblju ekspresionizma ostvarilo izvanredna djela.
8
Značajan je utjecaj ekspresionizma na umjetnički, književni razvoj u 20. stoljeću. Tako je i u
hrvatskoj književnosti koja se u taj književni pokret prvi put uključila bez kašnjenja, gotovo
istodobno, u ekspresionističkoj širini i raznovrsnosti.
Imagizam se javio kao književni pokret u Engleskoj (1912.). Imagisti su zagovarali slikovnost
pjesnièkog izraza. Nastojali su dojmljivo utjecati na čitatelje bojom i ritmom. Izražavali su se
vrlo jezgrovito te su nerijetko odstupali i od gramatičkih pravila. Uključivali su u pjesme
razgovorni jezik. Štedjeli su na stilskim sredstvima; nije im se sviđala složena simbolika.
Socijalistički realizam se pojavio u Rusiji i Francuskoj na početku 20.st., ali ubrzo se javlja u
više europskih zemalja i prije nego što je dobio ime. Određivali su ga kao umjetničku metodu,
način izražavanja u likovnim umjetnostima i književnosti, kao sjedinjenje elemenata realizma
i socijalističkih idejnih smjernica. Svrha mu je stvaranje umjetničkih djela koja će odgojno
(idejno) utjecati na "narodne mase", poglavito na radništvo. Karakteriziralo ga je mnoštvo
"parola", "plakata", "zidnih novina", obilje patetike, velike riječi i crno-bijela tehnika. Svodila
se umjetnost na promidžbu socijalističke (komunističke) politike. U književnim djelima
suprotstavljeni su dobri i loši likovi. Dobri su promicatelji i nositelji borbe za "socijalističku
budućnost", a loši su "nazadni", primjeri narodnih neprijatelja, "buržuja".
Nadrealizam je modernistički pokret koji nastaje u Francuskoj u dvadesetim godinama 20.
stoljeća. Moglo bi se reći da je svojevrsni nastavak dadaizma. Oslanja se na rezultate
psihoanalize, a nastoji spontano oblikovati tekst smjerajući prema nadrealnom. Ono što
dadaizam nije mogao postići zbog svoje prirode, pokušao je napraviti nadrealizam. Dadaizam
je slobodu nalazio u neprestanom poricanju; nadrealizam je toj slobodi pokušao dati temeljne
"doktrine': To je prijelaz iz negacije u afirmaciju. Nadrealizam nudi eksperimentalno
istraživanje oslanjajući se na filozofiju i psihologiju.3
Da sažmemo, bitni su elementi avangarde tj. svih njenih pravaca tjeskoba, strah, urbanizam,
egzistencija, egzaltacija, provokacija, eksperiment, groteska, ironija, karnevalizacija, ludilo,
fantastika, mit, Biblija, simultanizam, montaža, citatnost, konstrukcija, semantičke geste i
nizovi, neologizmi, oslobođene riječi, sintaksa krika... pouzdani deskriptori, ključevi za
interpretaciju književnih djela, njihovih oblika i smislova.
3 Vlado Pandžić i Josip Kekez: AVANGARDA, MODERNISTIČKI POKRETI I SOCIJALNA KNJIŽEVNOST U I. RAZDOBLJU (1914 - 1929.), Hrvatski 4, Zagreb 2000, str: 90-100
9
5. ISPOVIJED I (PROTO)AVANGARDNI ELEMENTI
10
Kako je već gore spomenuto ekspresionizam je prvi pravac koji je u hrvatsku književnost
došao bez kašnjenja. On okvirno i započinje tada kada Galović piše Ispovijed stoga je
razumljivo da iako je to modernistička novela, sadrži u sebi brojne avangardne elemente.
Fantastika je jedan od elemenata koji se preteže kroz cijelu novelu. Kao najbolja podloga
fantastike nalazimo ludilo jer: Tko drugi fantastičnost intenzivnije doživljava nego psihički
bolesnik i kada bi se, ako ne u predratnome vremenu, moglo pojaviti neko opće ludilo? Galovićev lik
iz "Ispovijedi" osjeća da mu se bliži stanje ludila:
„To se moralo dogoditi, i ovaj vječiti dan je samo znak, da su moje slutnje bile istinite, i da
moj strah nije bio lažan. Osjećam da ću poludjeti. Možda sam već poludio, prije nekoć, ali
nijeam za to znao, nijesam osjećao tako jasno i živo.“
Njegova je svijest dovedena do ruba patološkog i morbidnog. On vidi mrtve, već pokojne
ljude koji sudjeluju u svakodnevnim aktivnostima. Na početku novele, on u kazalištu ugleda
mrtvu majku svoje drage. Njen je opis upravo patološki i morbidan:
„Obazrem se i ugledam oči svoje drage. Kako je samo došla ovamo? Ali tamo dalje – kraj
nje...ne!to je opsjena! a ipak, vidim sasvim jasno. Njezina pokojna majka! I kako samo gleda
ravno, preda se, na pozornicu. Kao da je živa. Ali nijedna joj se žilica na licu ne giblje.
Obučena je posvema u sivo. Na glavi siva, lagana koprena, a ipod brade bijeli, mrtvački
povez. I samo gleda preda se, nepomična, kao od kamena. Koprena baca na njeno lice
prašnu, umornu sjenu, i sada istom mogu razabrati, kako su joj usne plave, a u kutovima se
vidi nešta zelenkasto.“ Žena je mrtva i upravo je zato vrlo sigurno utvara, no ona je u svojoj
smrti realistična: plave usne i zelenkasti sadržaj oko usana ukazuju na početak raspadanja
nakon smrti, sivilo također. Ona je nepomična i mirna, kao prava mrtvačka ukočenot. Ona je
privid, no vrlo realističan privid. Lik je neprestano na granici jave i sna, fikcije i fakcije.
Svjestan je čudnovatih stvari i pojava, upravo su one koje ga muče, guraju u sve dublju
tjeskobu:
„Čudnovato! Imala bi da bude noć, a to je vani dan. Ali čini se da ljudi toga i ne opažaju.“
„Nitko me ne razumije...Pa ni ja njih! Stali su se razgovarati, ali takova jezika nijesam još
nikada čuo. Isprekidani, čudni glasovi slični slasovima životinja.“
11
Demonizam se također javlja i Sotona kao designat ludila. Lik Ispovijedi spominje da ga onaj
neprestano prati i zna tajnu njegove genijalnosti. On se prvo pojavljuje u liku gospodina u
crnom koji u kazalištu baca bombu, a nakon toga u liku vođe razbojnika kojemu „ iz dubine
zjenica smiješilo se nešto đavolsko, pritajeno i zlokobno.“ Stoga ga se želi riješiti pod svaku
cijenu, jer ovako više ne može živjeti.4 Onaj koji ga prati javlja se nekoliko puta u noveli, lik
ga čak i ubija svjećnjakom, no on i dalje živi. I dalje se pojavljuje i stvara samo goru tjeskobu
i strah. On ga ne može uništiti jer on je u njemu.
„Bio je on-! On, što me progoni i što poznaje moju dušu, pred kojim bježim i koga tražim, on
– vječno žuđen i vječno proklet, on stoji preda mnom i zapaljuje mirno cigaretu, a pri tom se
smješi prezirnim smiješkom pobjednika. Jest, iste oči i oni crni pramovi kose, kao i onda...“
„Ovaj iza stakla stoji i čeka gledajući me,a stolica u drugoj sobi opet je zaškripala. Samo da
još dođe netko odostrag pa da položi ruku na moje rame. A može da dođe, možda je već i
došao. „
Već spomenuta tjeskoba i strah se protežu kroz cijelu novelu. Tjeskoba zbog mira koji
pokušava pronaći, a stalno izmiče, nedostižan je.
„A kad sunce ode opet će mi biti tako tjeskobno i strašno. Opet ću morati da izađem i da
tražim nekoga. Barem da znadem koga!I gdje da ga nađem!“
„...a na mene se svalila takova težina, da bih najvolio pasti na zemlju i tako ostati slušajući
glasove, kojih nema.“
„Verem se strmim nekim stepenicama... I što sam više išao, to mi se cilj čini daljim i
nedostižnijim. A stepenice su glatke, izlizane i skliske, i tek da se malo omakne noga-
Sasma je glatka... Ne - ! Padam... I možda ipak---„
„Zašto je u drugoj sobi zaškrinula stolica?Kao da je netko sjeo na nju. Ja sam sâm ovdje i – Netko me gleda...“
4 Krleža, M. (2005.) “Fantastika - neutaživa moć ljudskih instikata (na primjeru hrvatskog ekspresionizma;
relacija Donadini-Galović-Krleža)”(3.prosinac 2009.) http//: www.marinakrleza.com
12
On bježi, ali uzalud bježi jer se od straha ne može pobjeći. Bijeg je također stalno prisutan, on
bježi zbog eksplozije, bježi iz užasnog svratišta i mornara ubojica, bježi od Njega, bježi i od
smrti. No, na kraju umoran i dotučen biva poražen i sjedi u naslonjaču, nepomičan i samo
čeka svoju krajnju propast, svoju smrt.
„Skočio sam kroz prozor i provlačim se kroz grmlje, osjećajući mokri, hladni dodir lišća. U
cipelama imam već vode, i neugodni mrazoviti trnci prolaze mi tijelom.“
„Vlak je već pošao sasvim mirno. U prvi se mah nije ni osjetilo, da se već vozimo. I sada se
odjednom javi u meni misao: kud ja to idem? Ušao sam s drugima amo tako, ali kuda?Kud ću
doći? I zar je to odista sve-„
Jedna od bitnih ekspresionističkih elemenata jest ljepota ružnoga, prikaz raspadanja,
bolesnog, ružnog, unakaženog. Prikaz truleži, mesa, trganja, gnjilog i kljastog.
„Slama, razderani papiri, komadi gnjiloga voća, sve je to porazbacano po ulici.Eno, tamo
kraj zida leži krepana mačka, naduta trbuha i opuzle dlake u kaljavoj lokvi vode, što se cijeli s
krova kroz žlijeb, rđom izjeden. „
„Između raskidanih tjelesa vuku se krvave ruke i glave s ranjavim, izderanim licima, a sve je
crno, zadimljeno i mutno. Oni dolje jauču, kolju se zubima i gaze jedan drugoga.
Razmrcvareno klupko mrtvih i živih pretvorilo se u odurnu gomilu mesa, koja se valja, grize i
izjeda.“
„Neki su otkrili kljaste, ranjave noge, iz kojih se cjedi gnoj i sukrvica sušeći se na pripeci. Iz
slijepih, ugaslih očiju, što se obrću u podnevnome bljeskanju, izlazi gdjekoja suza spuštajući
se niz opaljenje obraze.
...Umjesto nosa ima tek dvije modre, otečene rupe, uši su joj pune krasta, a gnjile rastočene
usne otkrivaju dva reda trulih, crnih zubi. Ona pruža ruku preda se, a nokti su joj plavi kao u
mrtvaca.“
Umjesto prirode i drugih ljepota, ekspresionizam donosi : bučne gradove, sirotinjska
predgrađa, bolničke odjele za najteže, neizlječive bolesti, crkve, ulični metež, ratna stradanja,
dimljivost gostionica i kojekakvih ružnih svratišta, prostori onečišćeni ispustima tvorničkih
dimnjaka i sl. Tako se i u Ispovijedi radnja odvija u crkvama za vrijeme pogreba, odvratnim,
13
istrošenim konačištima, čađavim tvornicama s prljavim radnicima, pretrpanim kolodvorima i
vlakovima.
Kao što je već spomenuto, ne može se razaznati radi li se o snu ili javi, o realnom ili
fikcijskom. Sam pripovijedač se pita što je stvarno, a što tlapnja. Izmjenjuju se i miješaju san i
java, izmišljeno i istinito. Čak su i snovi za koje znamo da u snovi, nestalni. Po mističnom
pripovijedanju, po likovima koji podsjećaju na smrt ili ju navješćuju (kapetan koji s
mornarima karta i ima hladan cjelov iako je pijan od vina, gospodin u kazalištu koji u ruci
drži ružu/bombu, Isus koji hoda među klasjem, mrtva majka njegove drage koja sjedi u
kazalištu...) daju naslutiti da je radnja irealna, fiktivna i zato ju smještamo u polje snova.. No i
to polje je teško pratiti, pogotovo u Ispovijedi gdje ne možemo dokučiti radi li se o jednom
snu. Naime, pripovijedač se neprestano prostorno, ali i vremenski „seli“. Od srušenog
kazališta, nalazi se odjednom u mračnom, pustom selu, od šatora u kojem prisustvuje
predstavi, odjednom se on nalazi na pozornici, no ne zna se je li on protagonist ili mu se to
samo čini.
U jednom trenu može se pronaći i san u snu. Vožnja u vlaku u kojem se lik udaljava od
ostalih putnika jer ih ne razumije (oni govore životinjskim jezikom), završava njegovim
buđenjem na zadnjoj stanici na kojoj put završava. Lik je zaspao i propustio sve stanice, ali se
ovdje ne spominje nikakav san, iako je moguće da je cijela vožnja vlakom samo san.
Osim snova, objektivnu vremensku stvarnost narušava i stvarnost pisanja. Pripovijedač u
nekoliko navrata napominje kako se „to“ zapravo nije dogodilo, već je to napisano. Ovdje se
također gubi pojam vremena jer je sad osim sna, moguće zaključiti da pripovijedač navodi
kako je nešto napisao. Čak i kad se lik u naslonjaču budi pa se ponovno vraća irealnim
događajima, ne znamo da li pripovijeda napisano ili san.
„Ta, ja evo sjedim kraj stola i pišem sasma obične, izmišljene stvari, koje nijesam nikada
doživio niti ću ih doživjeti. Sve je to pusta utvara, laž i ništa drugo. Sanjao sam i napisao. –
Ali kada? Na javi ili u snu?“
Dijelovi u kojima se lik vraća iz događaja irealnosti (snova) u stvarnost u naslonjaču. „Ne, ne
sve to nije istina!“Ali, što je ovo?...i kako?...gdje?...“ i kad se iz stvarnosti ponovno vraća u
taj irealni svijet “...Ja ne sjedim kod stola, ja idem nekamo...!“
Galović time razbija tradicionalne strukture pripovijedačke proze i pokušava prodrijeti u bit
čovjekove (vlastite?) unutrašnjosti onako kako glavni junak odražava jedan posve
poremećeni, u biti groteskni svijet. Izgubivši smisao za kategorije objektivnog, realnog
14
vremena i prostora, glavni junak u sadašnjosti proživljava svoja uzbuđenja, devijacije,
kaotična stanja, građena neprestano na fragmentima realnog (sve manje) i fantastičnog (sve
više). Odatle svi paradoksi, kontadikcije, nedorečenosti, ali i pune dinamičnosti: slika se
smjenjuje slikom, vizija vizijom, bez ikakve logike.5
„Pristupivši bliže, ukaže se pred mojom očima uska, duboka jama, što su je iskopali. –
Uniđite! – meni stane rce udarati tako, da sam se morao objema rukama uhvatiti za prsa, a s
mjesta se nisam mogao maknuti ni za vlas... Tek sam čuo riječi onoga trećega: - Iskopali
smo...Vi valjda i ne znate, da ste umrli, i da vam valja-„
„Sunce je ispilo već odavna sjaj zvijezda i drhtanje rose i ti ne ćeš nigda ugledati svojega
doma. Nema ga više. Nema ničega. Ostao si jedino ti, sam i proklet. I sada – Dalje nisam
čuo.“
6. ZAKLJUČNE NAPOMENE
5 Šicel, Miroslav, Fran Galović u kontekstu hrvatske moderne // Kaj: časopis za književnost, umjetnost i
kulturu 36 (2003) 1-2, str: 4-10
15
Za vrijeme svojeg kratkog, ali plodnog stvaralaštva, Galović je ostavio veliku važnost za
hrvatsku avangardu. Ostavio je brojna djela, u poeziji i prozi i time uz Krležu, Šimića i
Kamova udario temelje avangarde. Njegove su pripovijetke „Začarano ogledalo“ i „Ispovijed“
najznačajnije i najbolji reprezentanti njegovog stvaralaštva.
Uz pojave ludila, bezizlaznosti, estetike ružnoga Galović je zakoračio u avangardu i time
ostavio velik značaj u povijesti hrvatske književnosti. Iako su se njegova djela počela čitati i
njihova važnost priznata tek prije tri desetljeća on je u svoje vrijeme imao velik utjecaj na
buduće naraštaje.
Galović je odgojen na poetici modernističkoj, upravo pred smrt započeo svoj avangardni,
ekspresionistički i ponajbolji literarni uspon: sudbina je htjela da, nažalost, na tome i ostane.
7. LITERATURA
16
1. Josip Kekez i Vlado Pandžić: AVANGARDA, MODERNISTIČKI POKRETI I
SOCIJALNA KNJIŽEVNOST U I. RAZDOBLJU (1914 - 1929.), Hrvatski 4, Zagreb
2000, str: 90-100
2. Krleža, M. (2005.) “Fantastika - neutaživa moć ljudskih instikata (na primjeru
hrvatskog ekspresionizma; relacija Donadini-Galović-Krleža)”(3.prosinac 2009.)
http//: www.marinakrleza.com
3. Skok, Joža – Predgovor u STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: Fran Galović,
Izabrana djela , Zagreb 1997, str: 11-28
4. Šicel, Miroslav, Fran Galović u kontekstu hrvatske moderne // Kaj: časopis za
književnost, umjetnost i kulturu 36 (2003) 1-2, str: 4-10
5. Žmegač, Viktor – Duh impresionizma i secesije:Studije o književnosti hrvatske
moderne, (L : biblioteka Zavoda za znanost o knjizevnosti Filozofskoga fakulteta
Sveucilista u Zagrebu), Zagreb 1993, str: 118
17