b i l i n o g o j s t v onik... · web view- mineralna ishrana - nužna je ishrana klice iz...

Poljoprivredni fakultet u Osijeku

doc. dr. sc. Irena Rapčan

BILINOGOJSTVO SISTEMATIKA, MORFOLOGIJA I AGROEKOLOGIJA VAŽNIJIH

RATARSKIH KULTURA

Priručnik za module „Bilinogojstvo“ i „Bilinogojstvo-praksa“Preddiplomski sveučilišni i stručni studij „Mehanizacija“

Osijek, 2014.

SADRŽAJ

BILINOGOJSTVO .............................................................................................. 1PODJELA RATARSKIH KULTURA ................................................................ 3ŽITARICE ........................................................................................................... 4BOTANIČKA PRIPADNOST I KLASIFIKACIJA ............................................ 4ZAJEDNIČKA SVOJSTVA ŽITARICA ............................................................ 6Morfološka svojstva ............................................................................................. 6Kemijski sastav zrna žitarica ................................................................................ 18Uporaba zrna žitarica ........................................................................................... 20Prerada zrna u brašno .......................................................................................... 21Biološka svojstva ................................................................................................. 22Polijeganje žitarica ............................................................................................... 34FENOLOŠKA, BIOLOŠKA I MORFOLOŠKA ZAPAŽANJA ......................... 36ISPITIVANJA SJEMENA ................................................................................... 36Kategorije sjemena ............................................................................................... 37Krupnoća sjemena i masa 1000 zrna .................................................................... 38Hektolitarska masa ............................................................................................... 38Čistoća zrna .......................................................................................................... 39Klijavost sjemena ................................................................................................. 40PŠENICA, Triticum sp. ........................................................................................ 41Uvod ..................................................................................................................... 41Podrijetlo i rasprostranjenost ............................................................................... 42Botanička pripadnost i klasifikacija ..................................................................... 42Važnost i uporaba ................................................................................................. 44Morfološke specifičnosti pšenice ......................................................................... 45Biološke specifičnosti pšenice ............................................................................. 51Fenološke faze ..................................................................................................... 51Stadiji razvoja ...................................................................................................... 55Etape organogeneze ............................................................................................. 56Agroekološki uvjeti uzgoja pšenice ..................................................................... 57Zahtjevi pšenice za vodom ................................................................................... 58Zahtjevi pšenice prema temperaturi ..................................................................... 58Zahtjevi pšenice prema svjetlosti ......................................................................... 59Zahtjevi pšenice prema tlu .................................................................................. 59Gnojidba pšenice ................................................................................................. 59Sjetva pšenice ...................................................................................................... 61KUKURUZ, Zea mays ......................................................................................... 63Uvod ..................................................................................................................... 63Podrijetlo i rasprostranjenost ............................................................................... 64Botanička pripadnost i klasifikacija ..................................................................... 64Sorte kukuruza ..................................................................................................... 66

Tipovi hibrida ...................................................................................................... 66Dužina vegetacije hibrida ..................................................................................... 66Naziv hibrida ........................................................................................................ 67Važnost i uporaba ................................................................................................. 68Morfološke specifičnosti kukuruza ...................................................................... 69Kemijski sastav zrna kukuruza ............................................................................ 76Biološke specifičnosti kukuruza .......................................................................... 77Fenološke faze ..................................................................................................... 77Etape organogeneze ............................................................................................. 79Agroekološki uvjeti uzgoja kukuruza .................................................................. 81Zahtjevi kukuruza za vodom ................................................................................ 81Zahtjevi kukuruza prema temperaturi .................................................................. 82Zahtjevi kukuruza prema svjetlosti ...................................................................... 82Zahtjevi kukuruza prema tlu ................................................................................ 82ZRNATE MAHUNARKE ................................................................................... 83SOJA, Glycine max .............................................................................................. 83Uvod ..................................................................................................................... 83Podrijetlo i rasprostranjenost ............................................................................... 83Botanička pripadnost i klasifikacija .................................................................... 84Važnost i uporaba ................................................................................................ 85Morfološka svojstva ............................................................................................ 86Bakterizacija sjemena soje ................................................................................... 92Biološka svojstva ................................................................................................. 92Faze razvoja soje .................................................................................................. 92Agroekološki uvjeti uzgoja soje ........................................................................... 94Zahtjevi soje za vodom ........................................................................................ 94Zahtjevi soje prema temperaturi .......................................................................... 94Zahtjevi soje prema svjetlosti .............................................................................. 94Zahtjevi soje prema tlu ......................................................................................... 95INDUSTRIJSKO BILJE ...................................................................................... 96BILJKE ZA DOBIVANJE ŠEĆERA, ŠKROBA I ALKOHOLA ...................... 96ŠEĆERNA REPA, Beta vulgaris ......................................................................... 96Uvod ..................................................................................................................... 96Podrijetlo i rasprostranjenost ............................................................................... 96Botanička pripadnost i klasifikacija ..................................................................... 97Važnost i uporaba ................................................................................................. 98Morfološka svojstva ............................................................................................ 98Tipovi šećerne repe ............................................................................................. 105Biološka svojstva ................................................................................................. 106Agroekološki uvjeti uzgoja šećerne repe ............................................................. 108Zahtjevi šećerne repe za vodom ........................................................................... 108Zahtjevi šećerne repe prema temperaturi ............................................................. 108Zahtjevi šećerne repe prema svjetlosti ................................................................. 108Zahtjevi šećerne repe prema tlu ........................................................................... 108Kemijski sastav korijena šećerne repe ................................................................. 109

Tretiranje sjemena šećerne repe prije sjetve ........................................................ 111Kakvoća sjemena šećerne repe ............................................................................ 112Utvrđivanje težine 1000 kvržica .......................................................................... 113Ispitivanje klijavosti ............................................................................................. 113Izračunavanje norme sjetve .................................................................................. 114Utvrđivanje biološkog prinosa ............................................................................ 115ULJARICE ........................................................................................................... 115SUNCOKRET, Helianthus annus ........................................................................ 116Uvod ..................................................................................................................... 116Podrijetlo i rasprostranjenost ............................................................................... 116Botanička pripadnost i klasifikacija ..................................................................... 117Važnost i uporaba ................................................................................................ 118Morfološka svojstva ............................................................................................. 118Biološka svojstva ................................................................................................. 122Agroekološki uvjeti uzgoja suncokreta ................................................................ 123Zahtjevi suncokreta za vodom ............................................................................. 123Zahtjevi suncokreta prema temperaturi ................................................................ 124Zahtjevi suncokreta prema svjetlosti ................................................................... 124Zahtjevi suncokreta prema tlu .............................................................................. 124Određivanje panciranosti suncokreta ................................................................... 124KRMNO BILJE ................................................................................................... 126LUCERNA, Medicago sp. ................................................................................... 126Uvod ..................................................................................................................... 126Podrijetlo i rasprostranjenost ............................................................................... 126Botanička pripadnost i klasifikacija ..................................................................... 126Važnost i uporaba ................................................................................................. 127Morfološka svojstva ............................................................................................. 128Biološka svojstva ................................................................................................. 133Agroekološki uvjeti uzgoja lucerne ..................................................................... 134Zahtjevi lucerne za vodom ................................................................................... 134Zahtjevi lucerne prema temperaturi ..................................................................... 134Zahtjevi lucerne prema svjetlosti ......................................................................... 135Zahtjevi lucerne prema tlu ................................................................................... 135LITERATURA ..................................................................................................... 136

Priručnik „BILINOGOJSTVO“ (Sistematika, morfologija i agroekologija važnijih ratarskih kultura)

doc. dr. sc. Irena Rapčan, viši znanstveni suradnik, Poljoprivredni fakultet u Osijeku Studij: Preddiplomski sveučilišni i stručni studij „Mehanizacija“Moduli: BILINOGOJSTVO, BILINOGOJSTVO-PRAKSA

B I L I N O G O J S T V O

Bilinogojstvo je uzgoj kulturnog bilja u svrhu dobivanja određenih proizvoda. Ovaj

uzgoj stanovništvu osigurava prehrambene proizvode, stočarstvu krmu potrebnu za uzgoj

stoke, a industriji (prehrambena, tekstilna, farmaceutska, tekstilna industrija, industrija

stočne hrane) sirovine biljnog podrijetla. Bilinogojstvo u širem smislu obuhvaća:

- specijalno ratarstvo

- povrtlarstvo

- livadarstvo

- cvjećarstvo

- voćarstvo

- vinogradarstvo.

Specijalno ratarstvo je znanost čiji je glavni zadatak ispitivanje utjecaja i

djelovanja pojedinih agrotehničkih mjera na rast, razvoj i prirod oraničnog bilja. Osim

toga, proučava sistematiku oraničnih biljaka, njihovo podrijetlo i geografsku

rasprostranjenost te ispituje biološka, fiziološka i ekološka svojstva biljaka.

Čovjek se od pamtivijeka bavi uzgojem bilja. Ratarstvo potječe iz sredine kamenog

doba, kada je čovjek obrađivao zemlju najprimitivnijim oruđem, a kasnije i korištenjem

udomaćenih životinja u obavljanju radova na zemlji. S vremenom je stjecao sve više

znanja i iskustva, pa su se i uzgoj bilja i proizvodnja hrane povećavali. Uz znanje o

agrotehničkim mjerama i zahtjevima kultura za biotskim i abiotskim čimbenicima,

poljoprivredna proizvodnja u 20. stoljeću poprimila je oblik industrijske proizvodnje.

Danas na svijetu ima oko 13,4 milijarde hektara obradivih površina. Od toga 1,5

milijardi hektara zauzimaju oranice i višegodišnji nasadi, a 3,2 milijarde hektara livade i

pašnjaci. U Republici Hrvatskoj postoji oko 1,3 milijuna poljoprivrednih površina, od čega

oranice zauzimaju oko 70%.

1



Poljoprivredne se površine sve više smanjuju iz različitih razloga, a isto tako se i ne

obrađuju površine pogodne za uzgoj bilja. S druge strane, potrebe za hranom su sve veće

zbog stalnog porasta ljudske populacije.

Razlikuju se dva oblika ratarstva: ekstenzivno i intenzivno. Ekstenzivno ratarstvo je

ono pri kojem se proizvodnja hrane povećava na račun povećanja obradivih površina. Pri

intenzivnom ratarstvu proizvodnja se hrane povećava uvođenjem novih ulaganja rada i

sredstava, tj. mehanizacijom, melioracijama, gnojidbama, agrotehničkim mjerama, novim

sortimentom i drugo.

U zavisnosti od prirodnih uvjeta, razvile su se i različite vrste ratarstva:

- stabilno ratarstvo – primjenjuje se u predjelima s dovoljno oborina koje su relativno

povoljno raspoređene, tako da povoljni uvjeti i klime i tla omogućuju uzgoj ratarskih,

industrijskih, krmnih i drugih kultura bez uporabe umjetnog navodnjavanja

- nestabilno (suho) ratarstvo –uglavnom se nalazi u područjima s nedovoljno i nepovoljno

raspoređenim oborinama, pa se uzgajaju kulture otporne na sušu, ali uz velika kolebanja u

prinosima

- ratarstvo s navodnjavanjem – obuhvaća pustinjske, polupustinjske i sušne regije, koje se

odlikuju neznatnim količinama oborina i viškom topline, što uvjetuje jako isparavanje

vlage i pregrijavanje zraka i tla; uzgoj kultura i proizvodnja hrane mogući su samo uz

umjetno navodnjavanje

- planinsko ratarstvo –primjenjuje se u planinskim područjima na slabo razvijenim

skeletnim tlima visoke prirodne plodnosti, među kotlinama i na padinama, uz obavezne

mjere sprječavanja procesa erozije tla (oranje poprijeko na nagib, uzgoj višegodišnjih trava

i jednogodišnjih kultura dobro prilagođenih planinskimm uvjetima, terasiranje)

- polarno ratarstvo – predstavlja uzgoj kultura u pripolarnim uvjetima na južnim i

jugozapadnim padinama, uz krčenje, skupljanje kamenja, isušivanje, navodnjavanje, odabir

ranih kultura otpornih na niske temperature i druge agrotehničke mjere koje povećavaju

prinose kultura poput povrća, višegodišnjih trava, ječma i ostalih.

2



PODJELA RATARSKIH KULTURA

Podjela ratarskih kultura, radi njihovog lakšeg proučavanja, može se izvršiti na

temelju različitih načela, a najčešće su podjele prema botaničkoj pripadnosti, načinu uzgoja

i načinu uporabe. Upravo se ovo posljednje načelo smatra najvažnijim pa se prema uporabi

ratarske kulture dijele u skupine i podskupine:

1. Žitarice ili zrnate škrobne biljke

2. Zrnate mahunarke

3. Industrijsko bilje

3.1. Biljke za proizvodnju šećera, škroba i alkohola

3.2. Biljke za proizvodnju ulja

3.3. Biljke za proizvodnju vlakana

3.4. Ostalo industrijsko bilje (duhan, hmelj)

4. Krmno bilje

4.1. Krmno bilje na oranicama

4.2. Krmno bilje na prirodnim travnjacima

3



ŽITARICE

Žitarice su, sa stanovišta ishrane ljudi, najznačajnija skupina biljaka, kako među

višim biljkama, tako i među ratarskim kulturama.

BOTANIČKA PRIPADNOST I KLASIFIKACIJA

Žitarice pripadaju porodici trava (lat. Poaceae), izuzev heljde, koja pripada

porodici dvornjaka (lat. Polygonaceae). Na osnovi morfoloških i bioloških svojstava te

načina uzgoja, dijele se u dvije velike skupine:

1. Prave, strne ili bijele žitarice:

- Triticum sp., pšenica

- Secale cereale, raž

- Hordeum sativum, ječam

- Avena sativa, zob

- Triticale, pšenoraž

2. Prosolike ili žute žitarice i heljda:

- Zea mays, kukuruz

- Panicum sp., proso

- Sorghum vulgare (Andropogon sorghum), sirak

- Oryza sativa, riža

- Fagopyrum esculentum, heljda

Prave su žitarice biljke umjerenog klimata, a uzgajaju se kao ozimi i jari usjevi, dok su

prosolike žitarice biljke toplog klimata i uzgajaju se samo kao jari usjevi.

4



Heljda se od ostalih žitarica, zbog pripadnosti drugoj botaničkoj porodici, razlikuje

po morfološkim svojstvima. Tako heljda ima vretenast korijen, srcolike listove, a u pazuhu

lista izbija grančica s cvjetovima klasične građe (imaju latice). U cvijetu razvija osam

prašnika, a plod je oraščić trokutastog oblika, ali je sjemenka po svojem kemijskom

sastavu slična plodu ostalih žitarica. Heljda ima samo jare forme, uzgaja se kao postrni

usjev na daleko manje površina nego ostale žitarice. Razlike između pravih i prosolikih

žitarica prema morfološkim i biološkim svojstvima te načinu uzgoja dane su u tablici 1.

Tablica 1. Razlike između pravih i prosolikih žitarica

Prave žitarice Prosolike žitarice

1. Na trbušnoj strani zrno ima jasno izraženu uzdužnu brazdicu.

1. Uzdužna brazdica na zrnu ne postoji.

2. Zrno klija s nekoliko klicinih korjenčića.

2. Zrno klija samo s jednim klicinim korjenčićem.

3. Stabljika ima manji broj članaka, koljenca su jače izražena, šuplja je.

3. Stabljika ima veći broj članaka, koljenca su slabije izražena, ispunjena je parenhimom.

4. List je manji (uži i kraći). 4. List je veći (širi i duži).

5. U klasićima su bolje razvijeni donji cvjetovi.

5. U klasićima su bolje razvijeni gornji cvjetovi.

6. Cvat je klas, osim kod zobi (metlica). 6. Cvat je metlica (kod kukuruza metlica i klip).

7. Biljke dugog dana. 7. Biljke kratkog dana.

8. Potreba je za toplinom manja. 8. Potreba je za toplinom veća.

9. Potreba je za vlagom veća. 9. Potreba je za vlagom manja.

10. Porast je u početnim fazama brži. 10. Porast je u početnim fazama usporen.

11. Postoje ozime i jare forme. 11. Postoje samo jare forme.

12. Usjevi guste sjetve. 12. Usjevi rijetke sjetve (okopavine).

5



ZAJEDNIČKA SVOJSTVA ŽITARICA

Ova svojstva odnose se na sve žitarice, osim heljde. Pored sličnosti u općim

karakteristikama građe pojedinih žitarica koje pripadaju dvjema skupinama, one se

razlikuju po nizu svojstava. Navedene razlike omogućavaju raspoznavanje žitarica prve

skupine (prave žitarice) u različitim fazama njihova razvoja. Žitarice druge skupine

(prosolike žitarice) međusobno se razlikuju u još većoj mjeri.

MORFOLOŠKA SVOJSTVA

Korijen - žiličast je, kao i kod ostalih trava, a sastoji se od velikog broja korjenčića i žilica

koje se granaju te na taj način prožimanju veliki volumen tla. Korijen prodire duboko u tlo,

ali do različitih dubina u zavisnosti od vrste i kakvoće samog tla. U tablici 2. dane su

orijentacijske vrijednosti dubina prodiranja korijena različitih žitarica.

Tablica 2. Dubine prodiranja korijena različitih žitarica

kultura dubina prodiranja korijena pšenica do 200 cm

raž do 250 cm ječam do 150 cmzob do 150 cm

kukuruz 250 - 300 cmsirak 250 - 300 cmproso 120 - 150 cmriža do 80 cm

Međutim, najveći dio korijenovog sustava razvija se u oraničnom sloju do 35 cm dubine, a

manji dio prodire u dublje slojeve.

U okviru korijenovog sustava žitarica razlikuje se (slika 1.):

6



1. Primarni (klicin, embrionalni) korijen - prodire vrlo duboko u tlo, a uloga mu je

opskrba biljaka vodom. U klijanju se pojavljuje različit broj primarnih korjenčića kod

različitih žitarica (prave žitarice klijaju s više primarnih korjenčića, a prosolike samo s

jednim). Primarni korjenčići imaju svoje začetke u klicinom korjenčiću (lat. radicula). To

je jedino korijenje do početka busanja.

2. Sekundarni (adventivni) korijen - ne prodire tako duboko u tlo, a opskrbljuje biljke

mineralnim tvarima. Izbija oko tri tjedna nakon nicanja iz koljenaca stabljike, koji se

nalaze u tlu (obično onih najbliže površini tla). Kod nekih prosolikih žitarica (kukuruz,

proso, sirak) sekundarno se korijenje razvija i iz nadzemnih koljenaca stabljike najbližih

površini i naziva se "zračno" korijenje. Ovo korijenje gubi zelenu boju kada dođe u tlo

(npr. zagrtanjem) i tada ima istu funkciju kao i sekundarno, tj. crpi hranjive tvari iz tla te

učvršćuje biljku.

Korijen pravih žitarica: Korijen kukuruza i sirka:

1. Primarno korijenje 1. Primarno korijenje

2. Mezokotil 2. Mezokotil

3. Sekundarno korijenje 3. Sekundarno korijenje

4. Zračno korijenje

Slika 1. Shematski prikaz korijena pravih žitarica te kukuruza i sirka (izvor: vlastiti crtež)

7



Na poprečnom presjeku korijena razlikuju se tri osnovne zone (slika 2.):

1. Epiderma - nosi korijenove dlačice kojima korijen usvaja hranjive tvari (aktivni dio

korijena), još se naziva epiblem ili rizoderma.

2. Primarna kora - sastoji se od parenhimskih bezbojnih stanica i bogata je međustaničnim

prostorima. Dijeli se na:

a) egzodermu - nalazi se ispod epiderme i preuzima njenu funkciju ako ona nestane

b) parenhim - vrlo razvijen sloj

c) endodermu - unutrašnji sloj primarne kore.

3. Centralni cilindar - sastoji se od nekoliko dijelova:

a) pericikl - nalazi se ispod endoderme

b) ksilem i floem - provodne su žile, ksilem provodi vodu i hranjive tvari od

korijena prema zelenim dijelovima biljke, a floem prema korijenu asimilate

c) radijalni provodni snopić.

1. Primarna kora; 2. Centralni cilindar; 3. Epiderma; 4. Korijenove dlačice

Slika 2. Unutrašnja građa korijena (izvor: vlastiti crtež)

8



Stabljika - člankovita je, a sastoji se od koljenaca (lat. nodij) i članaka ili međukoljenaca

(lat. internodij), kako je prikazano na slici 3. Po obliku je cilindrična i različite debljine, a

po boji otvoreno do zatvoreno zelena u zavisnosti od vrste, sorte i hibrida, ali i uvjetima

uzgoja. Debljina se stabljike uglavnom smanjuje od baze prema vrhu, odnosno donji članci

su najdeblji, a gornji najtanji. Broj članaka različit je kod različitih žitarica:

- pšenica, raž, ječam, proso i riža - 5 - 6 članaka

- kukuruz i sirak - 8 - 12 članaka

- tropski genotipovi kukuruza - i do 25 članaka.

Dužina članaka raste od baze k vrhu stabljike (donji članci su kraći, gornji su duži), a

jednaka je aritmetičkoj sredini susjednih članaka. Koljence je sastavljeno od koljenca vlati

i lisnog čvora, a na mjestu koljenca nalazi se pregrada ili dijafragma, gdje se križaju

provodni snopići. Stabljika raste interkalarno, odnosno svaki članak pri koljencu ima svoje

tvorno tkivo na račun kojeg se izdužuje. Visina je stabljike različita kod različitih žitarica

pa tako kod pšenice iznosi 60 - 70 cm (polupatuljaste sorte), kod raži 150 - 200 cm, dok

kod kukuruza može biti i viša. Stabljika žitarica ima i sposobnost grananja, odnosno

formiranja bočnih izdanaka. Ovo se svojstvo naziva busanje, a primarna stabljika sa svim

izdancima naziva se bus.

Unutrašnja građa stabljike žitarica primjer je praktičnosti arhitekture u biljnom

svijetu, tj. kako se od malo materijala može napraviti čvrsto tkivo. Na poprečnom presjeku

razlikuju se:

1. Epiderma

2. Asimilacijsko tkivo - sloj klorofilnog staničja

3. Provodni snopići

4. Sklerenhim - mehaničko tkivo

5. Parenhim - osnovno tkivo, koje postoji samo kod prosolikih žitarica.

9



1. Stabljika; 2. Koljence stabljike; 3. Međukoljence stabljike

Slika 3. Shematski prikaz stabljike žitarica (izvor: vlastiti crtež)

List - sastoji se od lisnog rukavca (lat. usmina) i plojke (lat. lamina), a između tih osnovnih

dijelova nalaze se jezičak (lat. ligula) i uške (lat. auriculae), kako je shematski prikazano

na slici 4. Lisni rukavac obuhvaća stabljiku djelomično ili potpuno i štiti je od nepovoljnih

utjecaja vanjske sredine. Obavijen je oko stabljike u vidu cijevi ili tube i obuhvaća

stabljiku između dva koljenca, ali nije srastao za nju cijelom dužinom, već samo krajem

donjeg dijela. Na mjestu gdje je srastao za stabljiku, gradi lisno koljence ili lisni čvor, koje

se nalazi neposredno iznad koljenca stabljike (vlati), a iz kojega izrasta list. Ima zadaću

podizati eventualno polegle vlati. Plojka je duga i linearna te predstavlja najvažniji dio lista

za proces fotosinteze. Ima srednji nerv, različito razvijen kod različitih žitarica, npr. kod

kukuruza je osobito razvijen, dok kod pravih žitarica nije. Kod pravih žitarica najznačaniji

su gornji listovi, odnosno vršni list ili list zastavičar i drugi gornji list zbog nakupljanja

hranjivih tvari u zrnu. Kod kukuruza najznačajniji su srednji listovi iz čijih pazušaca izlazi

klip. Na prijelazu rukavca u ploju nalazi se jezičak, koji sprječava prodor vode i

mikroorganizama između rukavca i stabljike. To je tanka bezbojna opnica koja čvrsto

priliježe uz stabljiku. Uške se nalaze sa strane jezička, a razlike u njihovoj građi

omogućuju razlikovanje pojedinih vrsta žitarica:

10



- pšenica - slabo razvijen (kratak) jezičak i srednje izražene uške obrasle dlačicama

- raž - kratak jezičak i srednje izražene uške bez dlačica

- ječam - slabo razvijen jezičak, a uške su krupne, srpaste i križno se preklapaju

- zob - jako razvijen i na krajevima nazubljen jezičak (najkrupniji), bez uški.

Broj listova jednak je broju koljenaca stabljike na kojoj su raspoređeni spiralno.

1. Plojka; 2. Stabljika; 3. Jezičak; 4. Lisni rukavac; 5. Uške

Slika 4. Shematski prikaz dijelova lista žitarica (izvor: vlastiti crtež)

Na poprečnom presjeku lista razlikuju se:

1. Epiderma - štiti list

2. Osnovno tkivo - asimilacijsko tkivo odnosno mezofil s provodnim snopićima koji su

okruženi mehaničkim tkivom

3. Epiderma.

Cvat - različit je kod različitih žitarica. Pšenica, raž i ječam imaju klas, a zob, sirak, proso i

riža metlicu, dok kukuruz ima dvovrsni cvat (klip i metlicu).

Klas - cvat koji se sastoji od ovih dijelova:

11



1. Klasno vreteno - članovite je građe, a sastoji se od koljenaca i jako zbliženih članaka,

koji mogu biti postavljeni ravno jedan iznad drugog ili nasuprotno, formirajući cik-cak

liniju. Klasno vreteno može biti glatko (pšenica) ili obraslo dlačicama (raž). Predstavlja

produžetak vršnog članka stabljike (slika 5.).

Slika 5. Shematski prikaz klasnog vretena (izvor: vlastiti crtež)

2. Klasić – je jednostavna cvat koja zatvara jedan ili više cvjetova (slika 6.).

1. Klasićeve pljeve; 2. Obuvenac; 3. Košuljica; 4. Prašnici; 5. Tučak

Slika 6. Shematski prikaz klasića (izvor: vlastiti crtež)

12



Za svaki članak klasnog vretena kod pšenice i raži vezan je samo jedan klasić, a kod ječma

tri. S vanjske strane klasića su klasićeve pljeve (lat. glumae) koje su čvrste građe, kod

pšenice široke, a kod ječma vrlo uske. Zatvaraju cvjetove. Nemaju svi klasići plodne

cvjetove. Kod pšenice klasići u sredini klasa imaju do pet plodnih cvjetova, a na bazi i vrhu

klasa klasići mogu biti i s neplodnim cvjetovima. Sterilitet je izražen zato što cvatnja ide

od 1/3 klasa prema gore i tek onda cvate donja trećina pa cvatnja u sredini klasa počinje

prije, odnosno ima više vremena za formiranje ploda. U klasiću cvatnja počinje od

najdonjeg cvijeta prema gore, pa je donje zrno krupno, a gornje sitno.

3. Cvijet - sastoji se od cvjetnih pljevica, pljevičica te prašnika i tučka. Obuvenac (lat.

palea inferior) ili donja cvjetna pljevica je koritastog izgleda, nježne građe, kod osjatih

žitarica nosi osje. Košuljica (lat. palea superior) ili gornja cvjetna pljevica još je nježnije

građe, gotovo providna, ima karakteristična dva rebra na leđnoj strani. Pljevice imaju

zaštitnu ulogu, naime one zatvaraju najvažnije dijelove cvijeta (prašnike i tučak). U bazi

cvijeta s vanjske strane prašnika i ispod pljevica nalaze se pljevičice (lat. lodiculae), a

omogućavaju lakše oprašivanje cvjetova na taj način, što u vrijeme cvatnje upijaju vodu i

bubre te se pod njihovim pritiskom cvijet otvara i prašnici izlaze van. Na slici 7. dan je

shematski prikaz cvijeta pšenice.

1. Obuvenac; 2. Košuljica; 3. Tučak; 4. Prašničke niti s peludnicama

Slika 7. Shematski prikaz cvijeta pšenice (izvor: vlastiti crtež)

Broj cvjetova u klasiću različit je kod različitih vrsta žitarica pa tako pšenica može

imati 1 - 5 (najčešće 3 - 4), raž 2 - 3, zob 1 - 4, ječam jedan, a kukuruz, proso i sirak dva

13



cvijeta. Prašnici su muški spolni organi. Sve vrste žitarica imaju tri prašnika, s izuzetkom

riže, koja ih ima šest, a heljda ima osam prašnika. Tučak je ženski spolni organ, a sastoji se

od plodnice, te vrata i njuške tučka (slika 8.).

6. Plodnica; 7. Pljevičice; 8. Njuška tučka

Slika 8. Shematski prikaz tučka kod pšenice (izvor: vlastiti crtež)

Metlica - je cvat koji se sastoji od ovih dijelova:

1. Centralna os - produžetak je vršnog članka stabljike (analog klasnom vretenu).

2. Bočne grane - su grančice, koje izbijaju iz pršljenova centralne osi, a imaju različit

položaj na metlici te je ona više ili manje razgranata, što omogućuje razlikovanje vrsta te

sorti i hibrida ovih žitarica.

3. Klasić - identične je građe kao i klasić klasa. Klasići metlice nalaze se na kraju ogranaka

bočnih grana.

Klip - ženski je cvat kod kukuruza. Izrasta iz koljenca u pazuhu jednog od srednjih listova.

Sastoji se od zadebljalog oklaska i na njemu raspoređenih ženskih klasića, drške klipa i

listova komušine. Oklasak može biti konusnog ili cilindričnog oblika koji je bolji, jer su

zrna ujednačenija po krupnoći. Boja može biti crvena ili bijela. Udjel oklaska varira od

10,5% do 40% u klipu, a poželjniji je što manji udjel, jer je tada bolji randman. Ispunjen je

srčikom, a između nje i epiderme su provodna tkiva okružena slojem sklerenhima i

odrvenjelog parenhima. Na vanjskom dijelu oklasak ima udubljenja u kojima su parovi

14



klasića slični muškim klasićima, ali klasićeve pljeve nisu tako razvijene, kratke su, kožaste

i završavaju šiljasto te ne zatvaraju cvjetove. Unutar klasićevih pljeva su dva cvijeta, ali je

plodan samo gornji, koji je na peteljci. Na klipu se uvijek javlja parni broj redova zrna, jer

klasići, koji dolaze u paru, daju samo po jedno zrno. Raspored klasića od baze k vrhu klipa

je spiralan, a spirala je jača ako je veći broj redova. Broj redova parova klasića je 2 - 15, a

broj redi zrna 4 - 30, najčešće 8 - 24. Tučak ima plodnicu i dugi nitasti vrat čija dužina

iznosi 2,5 - 4 cm (čak i više, ovisno o položaju cvijeta na klipu) te dvoperastu njušku. Vrat

tučka (svila) najčešće je blijedozelene boje, pa zelene boje, a može biti crvenih i ljubičastih

nijansi. Nakon oplodnje svila poprima smeđu boju i osuši se. Kada je vrat tučka potpuno

razvijen, sastoji se od četiri reda stanica, koje zatvaraju međustanični kanal kroz kojeg će

klijati zrno peludi. Svila može primiti pelud cijelom dužinom jer je obrasla dlačicama.

Izbijanje svile naziva se cvatnja klipa ili svilanje i predstavlja sekundarni kriterij za

određivanje vegetacije kukuruza. Omotač klipa (komušina) su listovi izmijenjenog oblika,

odnosno to su rukavci pravih listova. Broj listova komušine jednak je broju listova na

stabljici iznad klipa. Listovi komušine izrastaju iz članaka drške koja spaja klip sa

stabljikom. Izvana su nasuprotno razmješteni, a idu ka klipu spiralno ili bez reda. Vanjski

su listovi grublje građe, a unutrašnji gotovo poluprovidni. Imaju zaštitnu ulogu (štite zrna

od mraza i štetnika). Komušina je više ili manje priljubljena, a zatvara klip u potpunosti ili

vrh klipa ostaje otvoren. Čvrstoća držanja komušine ima praktično značenje za berbu.

Visina nasađenosti klipa na stabljici ovisi o hibridu, pa tako kasni hibridi imaju visoku

stabljiku, pa je i viša nasađenost klipa i obrnuto. Niža nasađenost uvjetuje nakupljanje

vlage, a kod previsoke nasađenosti u oluji se stabljike lako izvaljuju. Optimalna nasađenost

klipa iznosi 80 - 100 (120) cm. Dominiraju jednoklipni hibridi, mada postoje i hibridi koji

naginju dvoklipnosti. Drugi je klip niži i vlažniji od prvog, što je problem kod

uskladištenja, jer takvi klipovi predstavljaju izvor zaraze.

Plod - je zrno (lat. caryopsis), botanički rečeno pšeno ili sjemenka, a predstavlja

jednosjemeni plod. Na vrhu zrna kod pravih žitarica nalazi se bradica, koja se sastoji od

dlačica, a one mogu biti duže ili kraće, gušće ili rijeđe. Na trbušnoj strani zrna pravih

žitarica postoji manje ili više duboka brazdica, koja ide cijelom dužinom zrna. Brazdica i

15



bradica kod prosolikih žitarica ne postoje. U bazi zrna (gledano onako kako zrno stoji u

klasiću) nešto s leđne strane u obliku ožiljka vidljiva je klica. Kod nekih žitarica pljevice

(obuvenac i košuljica) nisu srasle za zrno niti ga omotavaju, tj. slobodne su (većina vrsta

pšenice, raž, kukuruz) i takav se plod naziva "goli", a kod drugih su žitarica srasle za zrno

(ječam, riža) ili ga omotavaju (zob, proso, sirak i neke vrste pšenice) te se takav plod

naziva "pljevičasti".

Zrno se sastoji od tri osnovna dijela:

1. Omotač zrna - vanjski je dio, zaštićuje klicu, ali i upija vodu neophodnu za bubrenje i

klijanje, a na kraju vegetacije otpušta se voda iz zrna putem omotača. Sastoji se od:

a) perikarpa - vanjski je dio omotača nastao od stijenki plodnice

b) perisperma (sjemenjača ili testa) - unutrašnji je dio omotača nastao od stijenki

sjemenog zametka.

2. Endosperm - dio je zrna, koji u cijelini predstavlja uskladištenu organsku tvar, a sastoji

se od:

a) aleuronskog sloja - periferni je dio endosperma, a građen od stanica debelih

stijenki dosta pravilnog oblika koje su ispunjene aleuronskim zrncima (u

kemijskom pogledu bjelančevinste tvari). Tu je i pigment ksantofil, koji ovom sloju

daje žućkastu boju, zatim enzim dijastaza, koji ima značajnu ulogu pri klijanju

sjemena, te nešto ulja, kojima se pripisuje zaštita od vlage. Kod pšenice i raži ovaj se

sloj sastoji od jednog reda stanica, a kod ječma od više redova

b) unutrašnjeg endosperma - dio je endosperma koji se nalazi ispod

aleuronskog sloja, a sastoji se od krupnih stanica tankih stijenki i

nepravilnog oblika. Stanice su ispunjene škrobnim zrncima u čijim se

međuprostorima nalaze rezervne bjelančevine.

3. Klica (embrio) - najvažniji je dio zrna, jer predstavlja buduću biljku, a dijeli se na:

16



a) korijenak, klicin korjenčić (lat. radicula) - začetak je primarnog

korijena

b) stabalce (lat. plumula) - začetak je stabljike sa svim njenim dijelovima

(listovi i cvat), npr. kotiledon (lat. cotyledon) ili supka prvi je listić koji se razvija

na stabalcu, a između njega i listića (koleoptile) razvija se izduženi dio osi nazvan

mezokotil

c) štitić (lat. scutellum) - polupropusna je opna kojom klica naliježe na

endosperm i kroz koju cirkuliraju hranjive tvari koje klica koristi

u ishrani

d) listić (lat. coleoptila) - šiljati je listić koji pokriva stabalce štiteći ga pri

nicanju. Šiljatost omogućava lakši proboj kroz tlo. Kada listić izbije

na površinu tla, on se otvara, tj. uzdužno pukne i kroz tu pukotinu

izlazi prvi pravi zeleni list biljke, što predstavlja nicanje. Listić ne izlazi van pri

direktnom sunčevom svjetlu.

Na slikama 9. i 10. dani su shematski prikazi uzdužnog i poprečnog presjeka zrna.

1. Bradica; 2. Slojevi omotača; 3. Aleuronski sloj; 4. Unutrašnji endosperm; 5. Klica

Slika 9. Shematski prikaz uzdužnog presjeka zrna (izvor: vlastiti crtež)

17



1. Slojevi omotača; 2. Aleuronski sloj; 3. Unutrašnji endosperm

Slika 10. Shematski prikaz poprečnog presjeka zrna (izvor: vlastiti crtež)

KEMIJSKI SASTAV ZRNA ŽITARICA

Iako su zrna žitarica po kemijskom sastavu poprilično slična, ipak postoje

odstupanja u pogledu sadržaja glavnih sastojaka, ne samo pojedinih vrsta, već i između

sorti, odnosno hibrida iste vrste ovisno o agroekološkim uvjetima i načinu uzgoja. Osnovni

kemijski sastojci u zrnu žitarica su:

- voda - u suhom zrnu (pogodnom za čuvanje) ima je od 12,5 - 14,4%

- organske tvari - ugljikohidrati (bezdušične ekstraktivne tvari), tj. škrob i u manjoj mjeri

šećeri, 62 - 82%

- sirove bjelančevine, 7 - 25%

- celuloza - 2% kod golozrnih i do 11% kod pljevičastih žitarica

- ulje - 2,3 - 6,5%

- mineralne tvari - 1,5 - 6,0%.

18



Bjelančevine

Među žitaricama, bjelančevinama je najbogatija pšenica, a naročito tvrda pšenica,

Triticum durum. Kod zrna s većim sadržajem bjelančevina presjek zrna je staklast (caklav),

a s manjim sadržajem brašnav (više ugljikohidrata). Zrna žitarica sadrže ove bjelančevine:

- albumin – topiv u vodi

- globulin – topiv u otopini kuhinjske soli,

- glijadin – topiv u alkoholu

- glutenin – topiv u lužinama.

Dvije posljednje bjelančevine ne otapaju se u vodi ni u otopini kuhinjske soli, a

tvore lijepak (gluten), koji je odgovoran za kakvoću proizvoda od brašna. Glutenin ima

svojstva rastezljivosti i elastičnosti, a glijadin se slabo rasteže pa prilikom sušenja postaje

proziran i čvrst. Ispitivanjima je utvrđeno da se najbolji lijepak dobiva ako je omjer

glijadina i glutenina 75:25. Ako je lijepak dobre kakvoće i ima ga dovoljno, dobiva se kruh

velikog volumena s ujednačenim sitnim porama.

Fermentacijom šećera nastaje ugljikov dioksid koji ne izlazi van, jer su se stijenke

lijepka oduprle izlasku plina, već se šire, pa tako nastaje šupljikava struktura kruha. Ako je

lijepak loše kakvoće ili je deficitaran, dobiva se zbijeni kruh s malo pora i malog

volumena. Pšenica ima najbolji lijepak, pa raž i ječam, dok ga kukuruz gotovo ne sadrži.

Ugljikohidrati

Ugljikohidrati su nedušične ekstraktivne tvari (NET), a čine 62 - 82% mase zrna. U

njihov sastav uglavnom ulazi škrob s udjelom od 90%, a ostatak čine topivi ugljikohidrati,

tj. šećeri. Škrob čini unutrašnji endosperm zrna, a šećer je sadržan u klici. Upravo zbog

ovog visokog sadržaja škroba, žitarice su dobile naziv zrnate škrobne biljke.

Masti (ulja)

Masti se u zrnu žitarica nalaze u malim količinama (2,3 - 6,5%). Mast je uglavnom

sadržana u klici, a nešto i u aleuronskom sloju te, ako se radi o jednostavnoj meljavi, klica

19



ulazi u brašno pa je otežano čuvanje takvog brašna, jer zbog masti može užegnuti.

Relativno bogato mastima je zrno kukuruza zbog velike klice te zobi i prosa. Raž i ječam u

klici imaju 12,5% masti, pšenica 14%, proso 20%, zob 26%, a kukuruz do 40%.

Celuloza

Celuloza se najvećim dijelom nalazi u omotaču zrna. Najviše celuloze ima u

pljevičastim zrnima i zrnima debljeg omotača. Žitarice uzgojene u vlažnijim područjima

imaju deblji omotač.

Pepeo (mineralne tvari)

Pepeo je najviše sadržan u omotaču zrna (1,5 - 6,0%). Pljevičasta ga zrna imaju

više nego gola zrna. U pepelu dominira fosfor (50%), kalij (30%), a ostatak čine magnezij,

kalcij, silicij te u manjoj količini drugi elementi.

Vitamini

Vitamini su vrlo značajni za pravilno djelovanje ljudskog i životinjskog organizma,

a najviše ih ima u klici (oko 60%). To su: A, B1, B2, E, K, PP i ostali.

UPORABA ZRNA ŽITARICA

Žitarice se na različite načine i u različitim oblicima uporabljuju za ishranu ljudi,

domaćih životinja i preradi.

Za ishranu ljudi najveću važnost imaju pšenica, raž, kukuruz i riža. Pšenično zrno

najviše se koristi za proizvodnju vrlo kvalitetnog kruha i peciva, zatim tjestenine

(uglavnom od tvrde pšenice, jer njezin lijepak ima najveću rastezljivost, pa se tjestenina ne

raskuhava), griza, keksa, kolača i drugo. Raženo zrno također služi za proizvodnju kruha

koji je slabije kakvoće od pšeničnog, ali duže ostaje svjež i ima specifičan ugodan okus.

Raženo brašno može se dodavati pšeničnom što popravlja kakvoću pšeničnog kruha. Kruh

od raženog brašna ima dosta bjelančevina, mineralnih tvari i vitamina pa je prikladan u

20



ishrani dijabetičara. Kukuruzno brašno, samo ili u smjesi sa pšeničnim, može se također

koristiti za proizvodnju kruha. U ishrani ljudi koristi se palenta, različiti industrijski

proizvodi kao gotova jela, zatim kuhan ili pečen kukuruz u klipu, različite poslastice,

prilozi jelima i drugo. Riža je glavna žitarica u Kini, Indoneziji i Japanu. Lako je

probavljiva pa je pogodna za dijetalnu ishranu, a može se pripremiti na dosta načina.

Ječam se za ishranu ljudi manje koristi, jer ječmeni kruh nije dobre kakvoće (zbijen je, tvrd

i lošeg okusa). Za ishranu se koriste ječmena kaša, griz i pahuljice. Zob se najčešće koristi

za pahuljice i griz, a kruh je loše kakvoće. Proso, sirak i heljda u ishrani se mogu koristiti

prerađeni u različite proizvode.

Sve se žitarice koriste za ishranu domaćih životinja, ali je njihova uporaba različita.

Pšenica najčešće ne služi za ishranu domaćih životinja, osim sitnog, šturog i polomljenog

zrna, što ostaje prilikom dorade sjemenske pšenice i prerade u mlinovima. Kukuruz je

posebno važan u ishrani domaćih životinja. Koristi se u zelenom stanju, za silažu, te

nezrelo i zrelo zrno. Vrlo je veliki udjel kukuruza u koncentriranim krmnim smjesama.

Nedostatak kukuruznog zrna lošiji je aminokiselinski sastav bjelančevina zbog manjka

esencijalnih aminokiselina. Taj se nedostatak otklanja dodavanjem sastojaka koji imaju

biološki vrijedne bjelančevine. Ječam i zob također imaju veliku vrijednost za ishranu

domaćih životinja. Ostale se žitarice siju na manjim površinama i njihova vrijednost je

manja.

U preradi sve žitarice imaju veliku vrijednost, osobito kukuruz, pšenica i riža. Od

žitarica se pri preradi može dobiti puno različitih prerađevina i proizvoda koji mogu

poslužiti za različite namjene.

PRERADA ZRNA ŽITARICA U BRAŠNO

Zrno žitarica prerađuje se meljavom koja može biti:

1. Jednostavna ili niska – obavlja se u mlinovima pri čemu svi dijelovi zrna ulaze u sastav

brašna pa je zbog ulja otežano čuvanje. To je tzv. puno brašno i tamnije je boje.

21



2. Složena ili visoka – obavlja se u mlinovima na valjke, pri čemu dolazi do odvajanja

omotača i klice od unutrašnjeg endosperma. Brašno je bjelje i može se čuvati duže vrijeme.

Ova meljava predstavlja suvremen način prerade žitarica, jer u tom procesu postoji

nekoliko prekrupljavanja i nekoliko meljava. Dobiva se brašno različite kakvoće koju

određuje sadržaj pepela i eventualno krupnoća čestica. Meljavom se dobiju različiti tipovi

brašna:

- tip 400 – krupica ili griz - 0,45% pepela

- tip 500 – tzv. bijelo brašno za bijeli kruh i kolače - 0,46 - 0,55% pepela

- tip 850 – brašno za polubijeli kruh - 0,75 - 0,85 % pepela

- tip 1100 – brašno za crni kruh - 1,05 - 1,15 % pepela.

Podatci o sadržaju pepela dobivaju se tako da se brašno žari ili spaljuje na 900 0C u

vremenu od 60 do 90 minuta.

U složenoj meljavi nastaju i sporedni proizvodi:

- posije (mekinje) – kvalitetna stočna hrana zbog većeg sadržaja bjelančevina pa se

koriste u ishrani mlječne stoke, peradi i drugih životinja

- klice – iz njih se dobiva ulje koje je biološki najvrjednije među biljnim uljima.

BIOLOŠKA SVOJSTVA

Kod svake vrste razlikuju se dva razvoja:

1. Filogeneza - evolucijski razvoj vrste

2. Ontogeneza - individualni razvoj jedinke od oplodnje jajne stanice do smrti.

Biološka svojstva žitarica obuhvaćaju rast i razvoj. Kako velika većina žitarica

pripada istoj botaničkoj porodici, u njihvom rastu i razvoju ima prilično sličnosti, ali

postoje i razlike. Prave žitarice mogu biti ozime, jare i fakultativne (prijelazne), a prosolike

22



su isključivo jare. Rast i razvoj žitarica mogu se podijeliti na manji ili veći broj faza i to

prema različitim kriterijima:

1. Prema razvoju pojedinih organa:

- vegetativno razdoblje - razvoj vegativne mase

- reproduktivno razdoblje - razvoj cvati, cvjetova i ploda

- generativno razdoblje - razvoj klice i njenih dijelova.

2. Prema stadijima razvoja - uvjetovani su izmjenama vanjskih čimbenika:

- stadij jarovizacije - protječe u vegetativnom razdoblju, a poklapa se s

fenološkim fazama bubrenja i klijanja sjemena, nicanjem i busanjem te I. i II. etapom

organogeneze. Ozime žitarice moraju biti izložene nižim temeperaturama od optimalnih u

daljem razvoju da bi u proljeće mogle klasati. Jarovizacija se odvija u sjemenu u točki rasta

klice ili u meristemu (tvornom tkivu) stabljike. Donja granica za jarovizaciju sjemena

iznosi 0 oC do -6 oC. Trajanje jarovizacije je sortno svojstvo, a kod naših sorti pšenice

obično iznosi 30-50 dana. Sorte koje jaroviziraju pri nižim, posebno negativnim

temperaturama, otpornije su na hladnoću.

- svjetlosni ili fotostadij - protječe u vegetativnom razdoblju, a poklapa se s

fenološkom fazom početka i prvom polovicom vlatanja te III. i IV. etapom organogeneze.

U ovom stadiju biljke počinju reagirati na dužinu trajanja dnevne svjetlosti

(fotoperiodizam). Jednogodišnje biljke mogu prijeći u generativno razdoblje samo ako su

prošle fotostadij. Optimalna temperatura iznosi 15 - 20 oC, a dužina dana 14 -1 6 sati. U

našim uzgojnim uvjetima u vrijeme ovog stadija (od 20. ožujka do 15. travnja) srednja

temperatura zraka iznosi 7 - 12 oC, a dužina dana 12 - 13 sati pa je fotostadij malo duži

(20 - 25 dana).

23



- spektro-stadij - protječe u reproduktivnom razdoblju, a poklapa se s drugom

polovicom vlatanja te V. i VI. etapom organogeneze. Biljke imaju zahtjeve za kakvoćom

svjetlosti, a dužina dana više nema utjecaja. Ako dominiraju zrake crvenog dijela spektra,

razvoj se ubrzava.

- stadij intenzivne svjetlosti - protječe u reproduktivnom razdoblju, a poklapa se s

fenološkim fazama kraja vlatanja i klasanjem te VII. i VIII. etapom organogeneze. Biljke

zahtijevaju jak intenzitet svjetlosti.

- stadij naglašene mineralne ishrane - protječe u generativnom razdoblju, a

poklapa se s fenološkim fazama cvatnje, formiranja i nalijevanja zrna i zriobom zrna te

IX., X., XI. i XII. etapom organogeneze. Biljka ima naglašenu potrebu za hranivima.

3. Prema morfološkim promjenama - biljka tijekom vegetacije mijenja oblik koji je

kriterij za podjelu na fenološke faze:

- bubrenje i klijanje sjemena - voda omekšava omotač sjemena te pomaže

razgradnju hranjivih tvari endosperma i prenosi ih u klicu (bubrenje sjemena). Za bubrenje

različite žitarice trebaju različite količine vode u odnosu na ukupnu vlastitu masu sjemena:

- pšenica - 55%

- raž - 56%

- ječam - 48%

- zob - 60%

- kukuruz - 40%

- proso - 25%.

Slijedi klijanje odnosno pojava klice iz zrna koje se odvija u nazočnosti tri čimbenika:

voda, kisik i toplina. Voda otapa hranjive tvari endosperma kojima se klica hrani. Kisik je

neophodan za disanje klice te u oksidacijskim procesima u sjemenu. Toplina znatno utječe

na početak i brzinu klijanja pa se razlikuju minimalne, optimalne i maksimalne

temperature. Minimalne temperature za prave žitarice iznose 2 - 4 oC, a za prosolike

24



8 - 12 oC. Upravo su ove temperature od velike važnosti, jer ako se žitarice posiju u hladno

tlo, klijanje traje duže pa je sjeme pojačano izloženo nepovoljnim vanjskim uvjetima i

napadu bolesti i štetočinja te tako može i propasti. Usjev je zbog toga manje ili više

nejednoličan pa se katkad treba i preorati. Zato je s agrotehničkog stajališta vrlo važno da

se goetermometrima mjeri temperatura tla na dubini sjetve, kako bi se utvrdio nastup

minimalnih temperatura koje označavaju uspješan početak sjetve žitarica. Optimalne

temperature za strne žitarice iznose 20 - 25 0C, a za prosolike 35 0C. Maksimalne

temperature za strne žitarice su oko 30 0C, a za prosolike oko 45 0C. Međutim, u našim

proizvodnim uvjetima nemaju značaj jer se obično ne pojavljuju kao činilac koji limitira

klijanje. U procesu klijanja najprije rastu klicini korjenčići, a uskoro se pojavljuje i prvi list

omotan koleoptilom, koji izbija kroz omotač sjemena u visini klicina listića. Pri

optimalnom sadržaju vode uz povoljnu temperaturu te dovoljno kisika, klijanje žitarica

nastupa 2 - 3 dana nakon sjetve. U nepovoljnim uvjetima vrijeme potrebno za klijanje

znatno se produžava.

- nicanje - pojava prvog klicinog lista iznad površine tla. Na putu kroz masu tla

klicin pupoljak obavijen je klicinim listićem (koleoptilom) koji svojim šiljatim vrhom

smanjuje otpor pri kretanju kroz tlo. Kada klicin listić izbije na površinu tla, on se od

pritiska klicina pupoljka uzdužno rascijepi. Time je omogućen izlazak prvog pravog lista iz

klicina listića, koji zatim vene i osuši se. Kod različitih žitarica različita je i boja prvog

lista: kod prosolikih žitarica i pšenice je zelen, kod raži zelenoljubičast, kod zobi

blijedozelen, kod ječma sivozelen. Boja može biti i sortno svojstvo. U povoljnim uvjetima

žitarice niču 6 - 8 dana nakon sjetve. Na slikama 11., 12. i 13. dani su shematski prikazi

klijanja i nicanja pšenice, kukuruza i heljde.

25



Slika 11. Shematski prikaz klijanja i nicanja pšenice (izvor: vlastiti crtež)

Slika 12. Shematski prikaz klijanja i nicanja kukuruza (izvor: vlastiti crtež)

Slika 13. Shematski prikaz klijanja i nicanja heljde (izvor: vlastiti crtež)

26



- ukorjenjivanje - brz razvoj primarnog, a posebno sekundarnog korijena,

odnosno povećanje broja žila i žilica. Upravo su sekundarne žile i žilice od najvećeg

značaja u ishrani žitarica. Korijenje pravih žitarica spušta se do 120 cm dubine i raste u

širinu do približno 100 cm. Glavna masa (70% mase) korijena nalazi se u oraničnom sloju

do 30 - 35 cm dubine. Dublja obrada, povećana i izbalansirana gnojidba te slični

agrotehnički zahvati dovode do snažnijeg razvoja korijenovog sustava, a takav korijen

bolje opskrbljuje biljku hranivima i vodom. Ona to uzvraća povećanim prirodom.

Prosolike žitarice imaju razvijeniji korijen od strnih i zbog toga bolje odolijevaju suši.

- busanje - pojava grananja odnosno formiranje izdanaka iz podzemnih stabljičnih

koljenaca (slika 14.). Odvija se iz čvora busanja koji se najčešće nalazi 1 - 3 cm ispod

površine tla. Čvor busanja je životni centar žitarica. S fiziološkom aktivnošću čvora

busanja, povezana je životna sposobnost cijele biljke: razgranatost, sposobnost korijenovog

sustava, otpornost na niske temperature i sušu i ostalo. Uvenuće čvora busanja uslijed

nepovoljnih uvjeta ili povrjede štetnicima dovodi do uvenuća biljke.

1. Zrno; 2. Klicini korijenčići; 3. Mezokotil; 4. Čvor busanja glavne vlati; 5. Podzemni dio glavne

vlati; 6. Sekundarne vlati; 7. Čvorovi busanja sekundarnih vlati; 8. Tercijarne vlati

Slika 14. Shema busanja pšenice (izvor: vlastiti crtež)

27



Busanje počinje pojavom trećeg pravog lista na taj način što pupoljak (inicijalni

vrh), koji se nalazi u bazi prvog lista, počinje rasti i iz njega se formira prvi bočni izdanak.

U daljem procesu u pazuhu nižih listova mogu se pojaviti pupoljci, koji daju nove bočne

izdanke – II., III., IV. reda. U normalnim poljskim uvjetima ozime žitarice formiraju 5 - 6

izdanaka po busu, a jare žitarice 1 - 2.

Razlikuju se dvije vrste busanja:

- ukupno busanje - prosječan ukupan broj vlati (izdanaka) po biljci (busu)

- produktivno busanje - prosječan broj plodnih vlati (izdanaka) po busu, tj. one koje imaju

klas ili metlicu sa zrelim zrnom.

Koeficijent busanja mjera je za intenzitet busanja, a označava broj stabljika koje se

razviju iz jedne sjemenke. Starije sorte pšenice imaju koeficijent busanja 1,5 - 2, a novije

oko 1,2. U suvremenoj selekciji pšenice teži se stvaranju novih sorti sa što manjim

koeficijentom busanja. Na intenzitet busanja utječu različiti čimbenici:

- vegetacijski prostor - što je veći, žitarice jače busaju (rijeđa sjetva znači jače busanje)

- plodnost tla i gnojidba - što je veća, busanje je jače

- vrijeme i dubina sjetve - ranija i plića sjetva omogućuje jače busanje

- veličina zrna - krupnije sjeme znači jače busanje

- temperatura - najpovoljnija za busanje iznosi 5 - 10 oC

- tip i sorta žitarice - ozime žitarice jače busaju od jarih, a neke sorte jače od drugih.

- vlatanje – predstavlja izduživanje stabljike. Počinje kada se prvo koljence

primarne stabljike ili vlati pojavi iznad površine tla. Pri završetku busanja članci se počinju

izduživati pa se stabljika pojavljuje nad površinom tla i tim trenutkom biljke prelaze u fazu

vlatanja. U ovoj fazi nadzemni dio naglo povećava svoju masu, a naročito se povećava

lisna površina. Tako se povećava asimilacijska, ali i transpiracijska površina, naročito u

odnosu na aktivno upijajuću površinu korijena (korijenove dlačice) te se ova faza smatra

"kritičnom" u pogledu potrebe biljaka za vodom. Pšenica obično ima 5 članaka. Dužina

prvog članka relativno je mala i iznosi 3 - 4 cm. Svaki sljedeći članak duži je od

prethodnog i kraći od sljedećeg, a po dužini je približno jednak aritmetičkoj sredini

28



susjednih članaka. Stabljika se pšenice izdužuje i poslije klasanja, što se uglavnom odnosi

na izduživanje posljednjeg članka. Dužina tog članka najveća je i iznosi oko 30%, a nekad

i više, od cijele dužine stabljike. Jako izduživanje prvog i drugog članka nije poželjno, jer

dovodi od polijeganja stabljike.

- klasanje i metličanje - pojava klasa, odnosno metlice iz rukavca vršnog lista

pomoću izduživanja članaka, a posebno vršnog ili posljednjeg članka koji nosi klas,

odnosno metlicu. Žitarice još u fazi busanja oblikuju cvat (slika 15.). Ako se tada biljčica

oprezno rasječe po dužini, može se pod jačim povećalom uočiti klas, koji je tada dužine

oko 1 mm, pa čak i začetci pojedinih klasića. Faze vlatanja i klasanja predstavljaju vrlo

važna razdoblja u životu žitarica.

1. Primarni korijen; 2. Mezokotil; 3. Osušena koleoptila; 4. Čvor busanja; 5. Koljenca buduće vlati; 6. Začetak klasa

Slika 15. Shema formiranja vlati i klasa kod pšenice (izvor: vlastiti crtež)

To su faze najintenzivnijeg porasta, stvaranja velike vegetativne mase i formiranja

generativnih organa. Biljkama u ovom razdoblju treba osigurati dovoljno vode, hrane,

topline i svjetla. Fazom klasanja, odnosno metličanja naziva se stanje kada se klas

(metlica) pojavi za 1/3 dužine iz rukavca vršnog lista. Prema vremenu nastupanja faze

klasanja (metličanja) određuje se ranozrelost sorte ili hibrida. Ozima raž ima rastegnuto

29



razdoblje klasanja (8 - 10 dana), dok kod ozime pšenice i jarih strnih žitarica protječe

mnogo brže. Kod kukuruza, metlica se pojavljuje ranije nego klip.

- cvjetanje ili cvatnja - pojava prašnika iz cvijeta, a događa se nekoliko dana

nakon klasanja. Izuzetak su raž i ječam. Tako, primjerice, kod ječma cvjetanje nastupa

prije punog klasanja, čak dok se klas još nalazi u rukavcu lista. Svi cvjetovi na istoj biljci

ne cvjetaju u isto vrijeme. Najprije cvjetaju na klasovi (metlice) primarne, pa sekundarne,

tercijarne, te klasovi drugih stabljika. Kod pšenice, raži i ječma klas, a kod zobi metlica

(kod strnih žitarica) cvjetaju prvo cvjetovi u sredini, a zatim prema gornjem i donjem

dijelu klasa (metlice). Kod prosa, sirka i riže (prosolikih žitarica) cvjetanje započinje od

vrha metlice pa prema dolje. Iznimka je kukuruz kod kojeg cvjetanje metlice počinje ispod

vrha središnje osi metlice, a zatim se nastavlja prema vrhu i bazi, dok cvjetovi na granama

metlice cvjetaju nešto kasnije. Cvjetanje klipa kukuruza počinje od baze, a zatim se

postupno nastavlja prema vrhu. Cvatnja klipa kukuruza (svilanje) koristi se kao jedan od

najvažnijih sekundarnih kriterija za određivanje dužine vegetacije kukuruza, jer je

razdoblje od sjetve do cvatnje klipa varijabilno, a od cvatnje klipa do kraja vegetacije

relativno konstantno.

- oprašivanje i oplodnja - prašnice na prašnicima pucaju, oslobađa se pelud, koji

se s prašnika prenosi na njušku tučka. Taj se proces naziva oprašivanje. Spajanje

spermalne stanice peludi s jajnom stanicom plodnice tučka naziva se oplodnja, nakon koje

se povećava cijeli sjemeni zametak iz kojeg postupno nastaje sjemenka - zrno.

Razlikuju se:

- samooplodne (autogamne) žitarice - pšenica, ječam, zob, proso i riža te

- stranooplodne (alogamne) žitarice - raž, kukuruz, sirak i heljda.

- formiranje i nalijevanje zrna - formiranje zrna započinje trenutkom oplodnje.

Zrno intenzivno raste u dužinu i u njemu se povećava sadržaj vode te počinje nakupljanje

manjih količina hranjivih tvari. Za 10 - 12 dana zrno postiže svoju normalnu dužinu. Za

ovo vrijeme nakupi se 15 - 30% ukupnog prinosa S.T. zrna. Sadržaj vode je u početku

formiranja zrna 95 - 80%, a pri kraju oko 75 - 65%. Traje 10 - 12 dana. Nalijevanje zrna

30



počinje poslije potpunog formiranja zrna. Po vanjskom izgledu zrno povećava svoju širinu

i debljinu, a fiziološko-biokemijsko nalijevanje čini intenzivno nakupljanje S.T. (asimilata)

i stvaranje bjelančevina, ugljikohidrata i masti. Od oplodnje do pune zriobe na nalijevanje

zrna otpada najviše vremena. U početku se najviše nakupljaju bjelančevine, a manje škrob,

dok se kasnije smanjuje nakupljanje bjelančevina, a povećava škroba. Traje oko 20 dana, a

obuhvaća mliječnu zriobu, fazu tjestastog stanja te početak voštane zriobe.

- zriobe zrna - u vrijeme zriobe žitarica intenzivno se premještaju asimilati iz lista

i vlati u zrno. Prevladava akumulacija bjelančevina, a u kasnijoj fazi se više nakupljaju

ugljikohidrati. Žitarice prolaze kroz četiri faze zriobe:

- mliječna zrioba - zrioba koja počinje kada zrno ima 65% vlage (10 - 15 dana nakon

oplodnje), a završava pri 50% vlage. Zrno sadrži žitku otopinu mliječno bijele boje u kojoj

se već formiraju škrobna zrnca. Listovi su zeleni i sočni, pa se faza naziva i zelena zrioba.

Traje 10 - 12 dana.

- faza tjestastog stanja - međufaza dvije zriobe, sadržaj zrna ima sirasti izgled i može se

istisnuti. Na početku faze zrno ima 50%, a na kraju 40% vlage, a trajanje je 6 - 10 dana.

- voštana zrioba - zrioba u kojoj intenzitet nakupljanja asimilata opada da bi se konačno

prekinuo. Sadržaj zrna se pod pritiskom uvija kao da je od voska. Sadržaj vode je na

početku faze 40 - 36%, a na kraju 25 - 20%. U drugoj polovici faze može se govoriti o

staklavosti (caklavosti) ili brašnavosti zrna. Još se naziva i žuta zrioba jer biljke postupno

žute od donjih listova prema gore, a zelenu boju sadrže samo gornji listovi i dijelovi cvati.

Traje 6 - 12 dana. Kod kukuruza postoji mliječno-voštana zrioba. Ovo čini prijelaznu fazu.

- puna ili prava zrioba - zrioba u kojoj je zrno potpuno sazrelo. Karakterizira je daljnji

gubitak vode (18 - 13%) i otvrdnjavanje zrna. Zrno prelazi iz voštane u punu zriobu za 3 -

4 dana. U ovoj fazi zrno dobiva oblik, veličinu, boju i kemijskih sastav karakterističan za

vrstu i sortu žitarice. Cijele biljke žute. U tablici 3. dani su mjeseci dozrijevanja različitih

žitarica.

31



Tablica 3. Mjeseci dozrijevanja žitarica

mjesec prave žitarice prosolike žitarice

VI ječam, raž heljda, proso

VI – VII pšenica

VII zob

IX riža

IX – X sirak

IX - XI kukuruz

U zriobi žitarica mogu se manifestirati i neke negativne pojave, koje smanjuju

prinos i kakvoću zrna:

- prezrelosti ili mrtva zrelost - faza koja nastupa kada se žetva na zrelom usjevu ne obavi

na vrijeme. Lome se vlati i klas, a zrno ispada iz pljevica, osobito kod strnih žitarica.

Nastupa 3 - 4 dana nakon pune zriobe.

- prisilna zrioba – zrioba koja je posljedica toplinskog udara odnosno visokih temperatura i

smanjenja vlažnosti zraka. Obično se pojavljuje u mliječnoj i voštanoj zriobi. Kada

temperature veće od 28 oC traju tijekom dva dana, a relativna vlaga zraka bude niska dolazi

do intenzivnog gubitka vode putem transpiracije. Tu vodu biljka ne može nadoknaditi

pomoću korijena pa dolazi do prekida u nalijevanju zrna. Tako se konačno formiraju štura

zrna.

S tehnološkog aspekta razlikuju se:

- tehnološka ili gospodarska zrioba - zrioba vezana za uporabu određene kulture, odnosno

za svrhu uzgoja. Primjerice, ako se kukuruz uzgaja za silažu, tehnološka zrioba nastupa

daleko ranije u odnosu na punu zriobu.

32



- naknadna (posliježetvena) zrioba - zrno je fiziološki zrelo u fazi mliječnog stanja, dok

puna fiziološka zrelost nastupa poslije izvjesnog razdoblja odležavanja i naknadnog

dozrijevanja. Za vrijeme naknadnog dozrijevanja gubi se višak vode i u zrnu se odvijaju

određeni biokemijski procesi, što utječe i na bolju klijavost. Potrebe razdobljem mirovanja

sjemena različite su kod pojedinih vrsta pa i kod sorti u okviru vrste. Ovo vrijeme potrebno

za povećanje klijavosti negdje je poželjno, a negdje nije. U tropskim predjelima,

primjerice, gdje su dvije žetve godišnje, poželjno je da nema potrebe za dormatnošću

sjemena, odnosno da je zrno odmah klijavo te da se može odmah sijati. Naprotiv, raž ima

sklonost klijanja na klasu pa je poželjan što duži period dormatnosti sjemena.

4. Prema kvalitativnim promjenama - proces organogeneze u ontogenezi žitarica

uvjetovan je stadijima razvoja. Svaka etapa ima određenu morfologiju generativnih organa.

Sve žitarice imaju sličan tijek morfoloških promjena. Etape organogeneze su:

I. Konus rasta ima izgled kupolice. Tvorno tkivo je nediferencirano.

II. Izduživanje konusa rasta i diferenciranje na bazi. Javljaju se segmenti koji će dati koljenca vlati.

III. Daljnje izduživanje i segmentacija u srednjom dijelu konusa rasta. Ovi segmenti predstavljaju začetke klasnog vretena.

IV. Pojava segmenata pupova u pazusima koji predstavljaju začetke klasića.

V. Javljaju se začeci cvjetova.

VI. Formiraju se peludna zrna. Burni procesi traju 10 - 15 sati. Vanjski utjecaji nemaju većeg značenja budući da je klas još uvijek zbijen.

VII. Izduživanje svih dijelova klasa, odnosno metlice. Na kraju ove etape dijelovi poprimaju konačnu dužinu.

VIII. Odvija se izbijanje klasa, odnosno metlice iz rukavca lista.

IX. Počinje cvatnja, oprašivanje i oplodnja.

10. Zrno je u mliječnoj zriobi.

11. Zrno je u voštanoj zriobi.

12. Zrno je u punoj zriobi.

33



Kod kukuruza, metlica prolazi kroz devet etapa organogeneze, a klip kroz dvanaest.

U tablici 4. prikazana je usporedba razdoblja rasta i razvoja, stadija razvoja, fenoloških

faza i etapa organogeneze žitarica.

Tablica 4. Usporedba razdoblja, stadija razvoja, fenoloških faza i etapa organogeneze

kod žitarica

Razdoblje rasta i razvoja Stadij razvoja Fenološka faza Etapa

organogeneze

klijanje, nicanje I

vegetativno jarovizacija tri lista, busanje II

početak III

vegetativno svjetlosni stadij vlatanja IV

V

reproduktivno spektro-stadij vlatanje VI

stadij intenzivne VII

reproduktivno svjetlosti klasanje VIII

cvatnja IX

generativno stadij intenzivne formiranje zrna X

mineralne ishrane nalijevanje zrna XI

voštana i puna zrioba XII

POLIJEGANJE ŽITARICA

Vrh stabljike žitarica završava klasom, odnosno metlicom, a kukuruz još u donjoj

trećini stabljike ima klip. Klas, metlica i klip opterećuju stabljiku, pa ako ona nije dovoljno

čvrsta, usjev u nepovoljnim uvjetima poliježe. Polijeganje je najviše izraženo kod ozimih

žitarica, a nešto slabije kod jarih. Najlakše poliježe ječam, zatim zob, raž, pa pšenica.

34



Heljda također lakše poliježe. Kukuruz i sirak teže poliježu, ali se mogu, u slučaju jakih

vjetrova s kišom, nagnuti ili izvaliti.

Polijeganje je štetno, jer se zasjenjuju donji, a i gornji listovi pa zbog nepovoljnog

položaja slabije koriste svjetlo, što ima za posljedicu slabiju asimilaciju. Povećana vlaga

ubrzava i povećava napad gljivičnih bolesti i štetnika. Sve to uzrokuje oštećenje i

propadanje lisne površine pa slabi ili se prekida dovod asimilata iz listova i stabljike u

zrno. Nadalje, otežana je cvatnja i oplodnja, zrno ostaje šturo, a može i proklijati. Ako ima

korova, oni prorastu usjev, žetva kasni i otežana je, a gubitci se značajno povećavaju.

Ranije polijeganje dovodi do veće štete. Međutim, u tom slučaju postoji mogućnost da se

žitarice manje ili više usprave, što pri kasnijem polijeganju više nije moguće. Naime,

mlada biljka sadrži hormon auksin koji mlade biljke proizvode, uskladištuju te aktiviraju

kada dođe do polijeganja. Tada se u biljci fitohormoni od vrha stabljike premještaju u

donje zasjenjene dijelove biljke, nakupljaju se u koljencima te aktiviraju brži porast stanica

koljenca u dužinu, pa se stabljika na koljencima uspravlja prema gore, najjače u prvom,

sve manje na sljedećim koljencima, dok gornji dio biljke ne dođe u okomit položaj. Tako

podignuta biljka dovodi u funkciju svoj asimilacijski aparat, ali posljedice polijeganja i u

slučaju podizanja biljaka ostaju, iako znatno manje. Za ove aktivnosti biljka troši dosta

hraniva, zaostaje u vegetaciji i ne može se izgraditi kao da nije bilo polijeganja.

Polijeganje se ne može uvijek izbjeći ili potpuno spriječiti, jer ga mogu izazvati različiti

čimbenici. Do polijeganja može doći ako zbog bilo kojeg razloga postoji pregust usjev pa

nema dovoljno svjetlosti. U tom slučaju krivac je nepravilna agrotehnika, odnosno

pretjerano velike količine sjemena pa se biljke zasjenjuju. Tada se prvo i drugo

međukoljence izdužuje, stabljika ima manje građevnog materijala, a više parenhima te

ostaje tanja i mekša (lakše poliježe). Polijeganje mogu izazvati i vremenske nepogode,

primjerice jake olujne kiše. Stabljika ne može izdržati tako veliko opterećenje. Ako takvi

uvjeti potraju, mogu izazvati polijeganje i izuzetno otpornih i agrotehnički dobro

osmišljenih usjeva. Raskvašeno tlo uz jače kiše i vjetrove može biti uzrok polijeganju,

naročito kukuruza, u kasnijim fazama kada korijenov sustav ne može izdržati težinu

stabljike, listova te eventualno klipa. Nepravilna gnojidba može također biti uzrokom

polijeganja. To se najčešće događa kada se količina dušika poveća iznad dopuštene,

35



osobito ako je ne prati i odgovarajuća količina fosfora i kalija (neizbalansiranost).

Povećane količine dušika uzrokuju bujniji porast biljaka, stanice se izdužuju, pa se

izdužuju i međukoljenca, a u stabljici ima manje građevnih elemenata. Polijeganje može

izazvati i manja količina dušika ako dušik nije pravilno vremenski i količinski raspoređen.

Polijeganje može biti prouzročeno bolestima pa se takvo polijeganje naziva zarazno

ili patogeno polijeganje. Naime, neki se uzročnici bolesti dugo zadržavaju u tlu pa se pri

ponovljenoj sjetvi ili sjetvi u uskom plodoredu nagomilavaju u tlu. To su ponajviše bolesti

Ophiobolus graminis koja izaziva truljenje korijenova sustava i podnožja stabljike te

prekida dovod vode i hraniva iz tla, kao i uzročnik Cercosporella herpotrichoides koja

izaziva truljenje stabljike, najčešće na prvom međukoljencu što dovodi do polijeganja

stabljike, pa čak i onih stabljika koje nisu oboljele. Oboljele stabljike naslanjaju se na

susjedne, pa i one pod opterećenjem poliježu. I drugi uzročnici bolesti mogu izazvati

polijeganje, posebno Fusarium i Giberella.

FENOLOŠKA, BIOLOŠKA I MORFOLOŠKA OPAŽANJA

Fenološka opažanja - opažanja kojima pratimo faze rasta i razvoja. Različite žitarice, a i

različite sorte, odnosno hibridi unutar iste vrste, imaju različite dužine pojedinih faza pa

opažanja treba provoditi na istoj parceli. Postoje posebni formulari u koje se bilježe datumi

od datuma sjetve, nastupa pojedinih faza do žetve.

Biološka opažanja - opažanja kojima pratimo polijeganje, napada bolesti i štetnika,

prezimljavanje, koeficijent busanja, izgleda busa i dr.

Morfološka opažanja - opažanja kojima pratimo visinu biljke, dužinu cvati, broj klasića,

broj sterilnih klasića, broj zrna u klasiću i dr.

36



ISPITIVANJA SJEMENA

Sva “sjemenska roba” koja se stavlja u promet, mora imati ispitanu kakvoću i

zdravstveno stanje. Stoga se vrše ispitivanja sjemena, što obavljaju ovlaštene ustanove koje

izdaju uvjerenje o dopuštenju ili zabrani stavljanja sjemenske robe u promet. Prva ustanova

za ispitivanje sjemena imala je naziv „Biljno-fiziološka stanica za istraživanje i kontrolu

sjemena”, a osnovana je 1869. godine kod Dresdena. Prvi zakon o kontroli sjemena donio

je Donji dom u Engleskoj iste godine. U Republici je Hrvatskoj 1893. godine u Križevcima

osnovana „Postaja za istraživanje sjemena”. Prvi zakon na našem području pod nazivom

„Zakon o kontroli sjemena kulturnih biljaka pri uvozu i unutrašnjem prometu” donesen je

1922. godine. Međunarodno udruženje za ispitivanje sjemena „ISTA” osnovano je 1924.

godine u Engleskoj, a kasnije je premješteno u Norvešku. Prva međunarodna pravila i

propisi utemeljeni su 1931. godine na međunarodnom kongresu „ISTA-e” u Vageningu.

Utemeljene su metode za ispitivanje sjemena koje moraju korisititi sve članice tog

udruženja.

KATEGORIJE SJEMENAKakvoća sjemena istražuje se na uzorcima određene partije.

Partija sortnog sjemena – određena je količina sjemena iste vrste, sorte i kategorije

ujednačene kakvoće, koju je proizveo isti proizvođač iste godine u istom klimatskom

području. U cilju održanja i povećanja produktivnosti sjemena, njegova proizvodnja se

obavlja po određenim postupcima i vrši pod nadzorom znanstvene ustanove. Prema

propisima u RH postoje sljedeće kategorije sjemena:

- elitno sjeme - proizvode ga selekcijske ustanove po određenim metodama, koje se

uglavnom osnivaju na odabiru najboljih jedinki i očuvanju originalnosti sorte

- originalno sjeme – dobiva se reprodukcijom iz elite, proizvode ga znanstvene ustanove

ili proizvodna poduzeća registrirana za sjemensku proizvodnju i pod nadzorom

znanstvenih ustanova

- I reprodukcija - dobiva se reprodukcijom originala

- II reprodukcija - dobiva se umnožavanjem i reprodukcijom.

37



Na sjemenu se ispituju: krupnoća, apsolutna masa, hektolitarska masa, specifična

masa, čistoća, klijavost, životna sposobnost, probojna snaga klice, uporabna vrijednost,

vlažnost zrna, caklavost, lijepak, količina i kakvoća lijepka, količina bjelančevina,

sedimentacijska vrijednost i druga ispitivanja. Postoji veliki broj metoda.

KRUPNOĆA SJEMENA I MASA 1000 ZRNA

Krupnoća sjemena i masa 1000 zrna pokazatelji su stupnja razvoja sjemena. Na

osnovu veličine sjemena mogu se kalibriranjem razdvojiti različite frakcije što se utvrđuje

prosijavanjem kroz sita različitih veličina otvora. Za svaku kulturu postoje odgovarajuća

sita za krupno, srednje i sitno sjeme. Za precizno utvrđivanje veličine sjemena služi

mikrometar. Masa 1000 zrna je masa 1000 zrna izražena na suhu tvar, a izračunava se

prema formuli:

(100 - c) a A = 100gdje je:

A – masa 1000 zrna

c - vlaga naturalno sjemena

a - masa 1.000 zrna s vlagom c

Primjerice, ako je vlaga naturalnog sjemena 18%, a masa 1000 zrna s tom vlagom 45 g,

onda masa 1000 zrna iznosi:

(100 – 18) 45 A = = 36,9 g

100

HEKTOLITARSKA MASA

Ovo svojstvo zrna najčešće se koristi u prometu krušarica u cilju ocjenjivanja

kakvoće. Hektolitarska masa je masa volumena 100 litara zrna izražena u kilogramima.

Određuje se hektolitarskim vagama, koje mogu biti različitog volumena: 1/4l, 1l, 10l, 20l.

Ovo svojstvo zrna povezano je s ispunjenošću zrna, oblikom i veličinom, sadržajem

38



primjesa, vlagom zrna te apsolutnom masom. Primjese mogu smanjivati, ali i povećavati

hektolitarsku masu. Povećanjem vlage smanjuje se hektolitarska masa zato što se povećava

volumen zrna, tj. zrno postaje specifično lakše, jer voda ima manju masu od tvari zrna.

Ponovnim sušenjem povećava se hektolitarska masa, ali se ne može dosegnuti prvobitna

vrijednost prije vlaženja zbog razgradnje suhe tvari. Hektolitarska masa kao svojstvo zrna

povezana je i s količinom brašna pa se tako porastom iste povećava randman brašna

(količina brašna od 100 kg zrna). U tablici 5. dane su orijentacijske vrijednosti mase 1000

zrna i hektolitarske mase sjemena žitarica.

Tablica 5. Mase 1000 zrna i hektolitarske mase sjemena žitarica

žitarica masa 1000 zrna (g) hektolitarska masa (kg)

pšenica 30 - 50 75 - 80

raž 28 - 44 65 - 75

ječam 38 - 54 60 - 76

zob 26 - 40 40 - 62

kukuruz 240 - 480 70 - 80

sirak 15 - 25 60 - 70

proso 4 - 9 70 - 75

riža 27 - 40 60 - 70

heljda 24 - 30 50 - 70

ČISTOĆA ZRNA

Čistoća zrna jedno je od najvažnijih svojstava, a ima i gospodarsko značenje.

Uzorak za određivanje čistoće zrna može se uzimati na više načina, a veličina uzorka

zavisi od krupnoće zrna, pa što je ono krupnije, veća je i masa uzorka.

Uzorak se analizira na sljedeće kategorije:

39



1. Čisto sjeme – je zrelo i neoštećeno sjeme normalne veličine vrste koja se analizira, zatim

polomljeno sjeme čiji su dijelovi veći od ½ i ako sadrže klicu te golo zrno pljevičastih

žitarica.

2. Sjeme drugih kulturnih vrsta – za ovo sjeme vrijede iste odrednice kao i za čisto sjeme.

3. Korovsko sjeme –štetna je kategorija, jer je ovo sjeme obično sitno, a kako se vrijednost

ne izražava u % nego u jedinicama na kilogram sjemena, i mala količina sjemena čini

veliku štetu. Potrebno je ustanoviti vrstu i količinu korovskog sjemena.

4. Inertne tvari – mogu biti organskog i anorganskog podrijetla. To su komadići slame,

pljeve, pijesak, zemlja, uginuli kukci, kamenčići i drugo. Nisu sve inertne tvari jednako

štetne.

Ukoliko su primjese sadržane u količini od 1% ili više (posebice ako se radi o

korovskom sjemenu), primjese se navode posebno. Ukoliko je neka primjesa sadržana u

količini od 0,05%, kaže se da je u tragovima. Kod vrlo opasnih korova ne postoji toleranca

za njihovo prisustvo u sjemenu. Najmanja dopuštena čistoća za sjeme pšenice, kukuruza,

ječma, zobi i raži za I klasu iznosi 98%, a za II klasu 97%. Čistoća sjemena odnos je

između količine čistog sjemena vrste ili sorte koja se analizira i količine sjemena drugih

kulturnih vrsta, zajedno s korovskim sjemenom i inertnim tvarima izražena u %.

KLIJAVOST SJEMENA

Razlikuje se energija klijanja i klijavost. Energija klijanja je sposobnost sjemena da

isklija u vrlo kratkom vremenu. Klijavost je sposobnost sjemena da isklija u za to

predviđenom roku. Kod većine žitarica uzima se uzorak 4x100 sjemenki. Postoji više

metoda određivanja klijavosti, a najpoznatniji je hladni test ili Cold-test. Sjeme je klijavo

ako je u predviđenom vremenu razvilo korijenak (radicula), ne manje dužine od dužine

sjemena, i stabalce (plumula), ne manje dužine od polovine dužine sjemena.

40



PŠENICA, Triticum sp.

UVOD

Pšenica je najvažniji ratarski usjev, a uzgaja se više nego bilo koji drugi usjev (slika

16.). To je vrsta s naglašenim polimorfizmom, pa ima širok areal rasprostiranja. Postoji

veliki broj sorti i ozimih i jarih formi, ali se uzgojno područje te dvije forme ne poklapa.

Uzgojno područje ozime pšenice - ozima pšenica zahtijeva blage uvjete i umjerene zime pa

je optimalno područje uzgoja između 30o i 50o SZŠ, ali u tom optimalnom području postoje

suhi kontinentalni predjeli, koji su manje povoljni za ozimu pšenicu pa se uzgaja jara.

Raspon uzgoja ozime pšenice je od 16o do 60o SZŠ.

Uzgojno područje jare pšenice - područja surovijih uvjeta (oštre zime, veći nedostatak

vode), odnosno suha kontinentalna područja, a krajnja sjeverna granica je 670 SZŠ

(Norveška), dok se na južnoj polutki uzgaja do krajnjih granica Australije, Južne Amerike i

Afrike.

Što se tiče nadmorske visine, ona je granično veća što je bliže ekvatoru, jer je

toplije pa se tako ozima pšenica u Europi uzgaja do 1000 do 1100 m, a jara do 2700 m u

Europi, do 2.800 m u Sjevernoj Americi, do 3800 m u Južnoj Americi i do 4000 m u Aziji.

Hrvatska pripada najpovoljnijoj zoni uzgoja pšenice, što znači da postoje prirodni

preduvjeti za vrhunsku proizvodnju pšenice. Površine posijane pšenicom u svijetu zadnjih

30-ak godina povećane su za oko 30 milijuna hektara, a i prosječan prinos se povećava, što

je posljedica poboljšanja sortimenta i agrotehnike. Zemlje bivšeg SSSR-a siju pšenicu na

oko 50 milijuna hektara s prosječnim prinosom od 2 t/ha. Kina pšenicom zasije blizu 30

milijuna hektara s prosječnim prinosom od 3 t/ha, USA oko 25 milijuna hektara s

prosječnim prinosom oko 2,3 t/ha, Indija oko 23 milijuna hektara s prosječnim prinosom

oko 2 t/ha. Najveći prosječan prinos postiže Nizozemska s 8 t/ha, slijede Engleska, Belgija,

Njemačka i Danska s oko 7 t/ha. U Hrvatskoj se pšenica posljednjih 15-ak godina sije na

oko 180 000 ha i postiže prosječan prinos od oko 4 t/ha. Najveći izvoznici pšenice su USA,

Kanada i Australija.

41



Slika 16. Usjev pšenice (izvor: https://behindthestalldoor.wordpress.com)

PODRIJETLO I RASPROSTRANJENOST

Prema pronađenim zapisima i nalazima utvrđeno je da je pšenica poznata više od

10.000 godina. Prije toliko vremena uzgajana je u Iraku, Maloj Aziji, Kini i Egiptu, a prije

oko 5.000 godina uzgajana je u istočnom dijelu Europe. Rimljani su širili uzgoj pšenice

prema sjeveru Europe, a nakon otkrića Amerike i Australije počeo je uzgoj pšenice na tim

kontinentima. Točno podrijetlo i praroditelj pšenice nisu utvrđeni s obzirom na starost i

velike promjene u kulturi pšenice.


Pšenica pripada redu Poales, porodici Poaceae (trave), potporodici Pooideae

(klasaste trave), rodu Triticum, koji je najobimniji i po formama najbogatiji rod kod svih

žitarica. Broj vrsta nije konačno određen, opisane su oko 22 vrste, pa razni autori daju

različit broj. Najčešća je sistematika po MacKey-u (1966.), prikazana u tablica 6. Na slici

17. dani su shematski prikazi klasova nekih vrsta pšenice.

42

https://behindthestalldoor.wordpress.com/



Tablica 6. Sistematika pšenice po MacKey-u (1966.)

Diploidne vrste

Tetraploidne vrste

Heksaploidne vrste

Divlje vrste T. boesticum(aegilopoide)

T. timopheeviT. dicocoides

-

Kulturne vrste

pljevičasti (spelta) tip

T. monococcum

T. dicoccumT. vulgare (aestivum)ssp. speltassp. machassp. vavilovi

goli tip

- T. durumT. polonicumT. turgidumT. carthlicum (persicum)T. turanicum (orientale)

T. vulgare (aestivum)ssp. vulgaressp. compactumssp. sphaerococcum

T. vulgare T. compactum T. sphaerococcum

T. polonicum T. turgidum T. Durum

Slika 17. Shematski prikaz klasova nekih vrsta pšenice (izvor: vlastiti crtež)

43



Od svih vrsta najveću vrijednost za proizvodnju imaju dvije vrste:

- obična ili meka pšenica, Triticum vulgare - s dvije skupine, ozimom i jarom formom

- tvrda pšenica, Triticum durum - ima manji značaj osim za proizvodnju brašna, koje se

koristi za izradu tjestenine; lijepak ove pšenice velike je rastezljivosti i kuhanjem se ne

razgrađuje.

Meka i tvrda pšenica razlikuju se u nizu svojstava: oblik klasa, osjatost, oblik

pljeva, vidljivost klasnog vretena, popunjenost vlati, pljevičavost zrna, oblik i veličina

zrna, caklavost, svojstva klice, bradica, brazdica i ostalo.

Najveći značaj ima obična ili meka pšenica, Triticum vulgare, koja se odlikuje

sljedećim morfološkim značajkama:

- pljeve kožaste, dugačke kao pljevice ili nešto kraće

- klas osjat ili bez osja

- ako ima osje, onda je ono razilazeće i obično kraće od klasa

- stabljika je ispod klasa šuplja

- zrno je izduženo, a na poprečnom presjeku okruglo.

Većina naših kultivara pripada običnoj pšenici. Klas joj može biti s osjem ili bez,

srednje je zbijen ili rastresit, zrno je izduženo, osrednje kakvoće. Može dati visoke prinose.

Ima ozimu i jaru formu. Tvrda pšenica ima osjat i zbijen klas, tvrdo zrno, izduženo je i s

većom količinom kvalitetnih bjelančevina. Daje nešto manje prinose od obične pšenice i

prikladnija je za uzgoj u sušnijim područjima. Križanjem kultivara obične i tvrde pšenice

dobivaju se novi kultivari dobre rodnosti i poboljšane kakvoće, bolje otpornosti na bolesti i

prilagođenosti na vanjske uvjete.

VAŽNOST I UPORABA PŠENICE

Nema ni jedne druge kulturne biljke koja bi imala i približno toliku važnost u

ishrani ljudi kao pšenica. Od pšenice se proizvodi kruh, pecivo, tjestenina, griz, kolači,

keksi, ulje iz klica, škrob, alkohol i razni drugi proizvodi. Pšenica je osnovna sirovina u

44



mlinskoj i pekarskoj industriji. Koristi se u farmaceutskoj i pivarskoj industriji. U ishrani

domaćih životinja koriste se mekinje, polomljena i sitna zrna, zelena masa sama ili u

smjesi s leguminozama, može se silirati ili sušiti. Slama se najčešće koristi za stelju, a

može poslužiti za izradu šešira te u proizvodnji celuloze i papira. Također se može

briketirati i koristiti za ogrijev. Ako se slama zaorava, povećava se sadržaj organske tvari u

tlu, poboljšava mikrobiološka aktivnost tla (povećava plodnost tla).

Pšenica ima veliku gospodarsku i ekonomsku vrijednost i nije čudo da su

najbogatije zemlje ujedno i najveći izvoznici pšenice. Obzirom da se uzgaja na velikim

površinama, pšenica ima izuzetno veliku agrotehničku važnost, jer je pretkultura većini

drugih ratarskih kultura. Pšenica je dobra predkultura za veliku većinu drugih kultura, jer

se rano žanje pa ostaje dovoljno vremena za kvalitetnu obradu tla, gnojidbu i sjetvu

sljedeće kulture. Pšenica nema veće žetvene ostatke pa to olakšava obradu tla. Nadalje,

nema zajedničkih bolesti i štetnika s drugim kulturama, osim sa žitaricama pa je tako u

plodoredu olakšano njihovo suzbijanje.

Proizvodnja pšenice dobro se upotpunjava s proizvodnjom drugih kultura, često se

koristi istovrsna mehanizacija i dobro zapošljava radna snaga. Proizvodnja pšenice je

gotovo u potpunosti mehanizirana pa je udjel radne snage u njoj vrlo malen, što tu

proizvodnju čini razmjerno lakom i prihvatljivom.

MORFOLOŠKE SPECIFIČNOSTI PŠENICE

Korijen - dio biljke koji je povezuje s tlom i učvršćuje u tlu te opskrbljuje vodom,

hranivima i kisikom (slika 18.). Žiličast je, a glavna masa korijena nalazi se u oraničnom

sloju (do 40 cm dubine), a manji dio prodire znatno dublje (150-200 cm). Ako je oranični

sloj dublji, a tlo povoljnih fizikalnih svojstava, korijen se razvija jače i prodire dublje.

Razlikuju se dva tipa korijena:

- primarno (klicino) korijenje razvija se iz klicinog korjenčića (lat. radicula). Javlja

se u vrijeme klijanja sjemena, prodire vrlo duboko u tlo, a uloga mu je opskrba biljke

vodom. Ozima pšenica najčešće klija s tri, a jara sa pet korjenčića. Ovo korijenje je

osnovno korijenje do busanja.

45



- sekundarno korijenje ne prodire tako duboko u tlo, a opskrbljuje biljku

mineralnim tvarima. Pri optimalnim uvjetima izbija oko tri tjedna poslije nicanja i to iz

čvora busanja. Pšenica ima dosta dobro razvijen korijenov sustav, a dobra je i njegova

upojna sposobnost.

Slika 18. Korijen pšenice(izvor: www.agropolis.org)

Optimalna temperatura za rast i razvoj korijena je 20 oC, optimum vlažnosti je oko

60% PVK. Optimum zbijenosti oraničnog sloja je 1,1 - 1,25 g/cm3. Mineralna ishrana mora

biti uravnotežena. Što se tiče reakcije otopine tla, u slučaju kiselosti tla javlja se višak

slobodnog aluminija, koji je rezultat razgradnje sekundarnih minerala, a ioni aluminija

djeluju toksično na korijenov sustav.

Stabljika (vlat) - razvija se iz klicina pupoljka (lat. plumula). Člankovita je i sastoji se od

koljenaca (nodija) i članaka ili međukoljenaca (internodija). Koljence je zadebljanje

sastavljeno od koljenca vlati i lisnog čvora, a na mjestu koljenca nalazi se pregrada ili

dijafragma gdje se križaju provodni snopići. Članak je dio stabljike između dva koljenca.

Pšenica najčešće oblikuje 5 - 6 koljenaca i članaka. Cilindrična je i šuplja izuzev

kod tvrde pšenice koje imaju vrh stabljike ispunjen parenhimom te patuljaste pšenice čija

46

http://www.agropolis.org/



je stabljika potpuno ispunjena. Debljina joj se smanjuje od baze prema vrhu, odnosno donji

članci su najdeblji, a gornji najtanji. Selekcijom se stabljika sve više snižava pa današnji

kultivari imaju stabljiku visoku 70 - 80 cm i pripadaju polupatuljastim pšenicama.

Povećana je i čvrstoća stabljike pa je suvremeni sortiment otporan na polijeganje i u

uvjetima jače gnojidbe i gušćeg sklopa. To omogućuje dobivanje većih prinosa.

Pšenica slabije busa u odnosu na ostale prave žitarice, a posebno vrlo produktivni

kultivari u kojih se busanje ograničava gušćim sklopom. Na slici 19. prikazana je stabljika

pšenice s označenim koljencem vlati.

Slika 19. Stabljika pšenice (koljence vlati označeno crvenom strjelicom)

(izvor: www.missouriplants.com)

List –sastoji se od plojke (lat. lamina) i lisnog rukavca (lat. usmina) između kojih se nalaze

jezičak (lat. ligula) i uške (lat. auricule), kako je prikazano na slici 20. Lisni rukavac

obuhvaća stabljiku djelomično ili potpuno i štiti je od nepovoljnih utjecaja vanjske sredine

(slika 21.). Obavijen je oko nje poput cijevi i obuhvaća je između dva koljenca, ali nije

srastao za nju cijelom dužinom, već samo krajem donjeg dijela. Na mjestu gdje je srastao

za stabljiku, gradi lisno koljence ili lisni čvor, koje se nalazi neposredno iznad koljenca

stabljike (vlati), a iz kojeg izrasta list. Ima zadaću podizati eventualno polegle vlati.

47

http://www.missouriplants.com/



Pšenica ima dugu, linearnu plojku, slabo razvijen jezičak, kratke i dlačicama

obrasle uške, a najrazvijeniji su gornji i srednji listovi. Po veličini, obliku i boji jezička

(slika 22.) i uški mogu se razlikovati sorte (slika 23.). Iako su gornja dva lista uža i kraća

od prethodnih, ipak su izuzetno važna za stvaranje prinosa, jer se nalaze u najpovoljnijem

položaju za asimilaciju i najdulje traju. Pšenica oblikuje 5 - 6 listova, koji su raspoređeni

spiralno na stabljici radi boljeg korištenja svjetlosti.

Slika 20. List pšenice Slika 21. Lisni rukavac pšenice (izvor: www.livingcropmuseum.info) (označen crvenom strjelicom)

(izvor: www.missouriplants.com)

Slika 22. Jezičak lista pšenice Slika 23. Uške lista pšenice

(označen crvenom strjelicom) (označene crvenim strjelicama) (izvor: www.extension.missouri.edu) (izvor: www.cs.wikipedia.org)

48

http://www.cs.wikipedia.org/

http://www.extension.missouri.edu/


http://www.livingcropmuseum.info/



Cvat – je klas, koji se sastoji od klasnog vretena koje je člankovito, a predstavlja

produžetak vršnog članka stabljike. Na njemu se nalaze usjeci pa ono ima koljenast izgled.

Na usjecima se nalaze klasići naizmjenično s obje strane. Razmak među usjecima može

biti manji ili veći pa se razlikuju zbijeni i rastresiti klasovi. Klasno vreteno može biti

lomljivo i nelomljivo. Klasić se sastoji od vretenca, dvije pljeve i cvjetova. Vretence je

kratko i ima usjeke. Pljeve (lat. glumae) su čašasta oblika, a nalaze se sa strane i potpuno

obuhvaćaju klasić te štite njegovu unutrašnjost (cvjetove) od vanjskih nepogoda. Neke

vrste pšenice na pljevama imaju osje, dok neke nemaju (slika 24.). Na klasu može biti od

10-ak do 30-ak klasića (slika 25.), a u jednom klasiću 2 - 7 cvjetova.

Slika 24. Klas pšenice bez i s osjem (izvor: www.123.rf.com ; www.en.wikipedia.org)

Slika 25. Klasići na klasu pšenice (izvor: www.missouriplants.com)

49


http://www.en.wikipedia.org/

http://www.123.rf.com/



Cvijet - sastoji se od dvije pljevice, dvije pljevičice, prašnika i tučka. Obuvenac (lat. palea

inferior) je donja pljevica, dok je košuljica (lat. palea superior) gornja pljevica, a obje štite

nježne cvjetne dijelove od oštećenja.

Kod osjatih formi pšenice na vrhu obuvenca izbija osje. Osje ima ulogu u

fotosintezi, disanju i transpiraciji, ali i spriječavanju osipanja zrna iz zrelog klasa na taj

način što pri jakom vjetru elastično osje udara jedno o drugo ublažavajući udare klasova.

Između obuvenca i baze tučka nalaze se pljevičice (lat. lodicule), dvije male, tanke,

bezbojne opnice s dugim resicama po rubovima. U vrijeme cvjetanja pljevičice upijaju

vodu, bubre i tako pritišću pljevice pa se stoga cvijet otvara. Tučak je ženski spolni organ,

a sastoji se od plodnice, vrata i rasperjane njuške tučka koja omogućava bolji prihvat

peludnih zrna. Prašnici su muški spolni organi. Na slici 26. prikazan je klasić s izvađenim

prašnicima. Pšenica, kao i ostale žitarice (izuzev riže i heljde), ima tri prašnika. Uglavnom

je samooplodna biljka (pelud jednog cvijeta dospijeva na njušku tog istog cvijeta), ali može

doći i do malog postotka (do 4%) stranooplodnje što ovisi o sortimentu i uvjetima uzgoja.

Slika 26. Klasić s izvađenim prašnicima (izvor: http://mcgregor.sbs.auckland.ac.nz)

Plod - je zrno (lat. caryopsis). U klasu se obično razvije oko 30 - 40 zrna. Po dužini zrna

nalazi se brazdica, a na vrhu bradica. Na slici 27. prikazano je zrno meke i tvrde pšenice.

Jasno se razlikuju trbušna (gornja), leđna (donja) i bočna strana. Trbušna je strana ona

50

http://mcgregor.sbs.auckland.ac.nz/



strana na kojoj se nalazi brazdica. Boja zrna može biti žutosmeđa do crvenkasta, a veličina

može znatno varirati ovisno o uvjetima uzgoja i agrotehnici. U odnosu na druge žitarice

odlikuje se većim sadržajem bjelančevina (12 - 17%). Masa 1000 zrna je 35 - 45 g, a

hektolitarska masa 60 - 84 kg.

Slika 27. Zrno meke i tvrde pšenice (izvor; www.agroportal.hr; http://buhlergroup.com)

BIOLOŠKE SPECIFIČNOSTI PŠENICE

Trajanje vegetacije (od sjetve do žetve) ozime pšenice iznosi oko 270 dana, a jare

oko 130 dana u agroekološkim uvjetima Hrvatske.

FENOLOŠKE FAZE

- Bubrenje i klijanje - bubrenje sjemena počinje već kod 0 oC, ali vrlo sporo. Minimalna

količina vode iznosi oko 46 - 56% od ukupne mase sjemena. Što je temperatura visa,

bubrenje je brže. Caklava zrna sporije upijaju vodu no brašnava. Rezultat bubrenja je

aktivacija enzima pomoću kojih se visokomolekularni spojevi razgrađuju na

niskomolekularne. Klijanje je pojava klicinih korjenčića iz sjemena.

Čimbenici klijanja su: voda (minimum vlažnosti je oko 30%), kisik i temperatura

(minimum je 2 oC pri čemu je klijanje sporo, optimum iznosi 12 - 20oC, a temperature više

od 2 oC izazivaju razvoj patogenih mikroorganizama, koji mogu uništiti klicu).

Klicino stabalce počinje rast odmah nakon izbijanja klicinih korjenčića, a zaštićeno

je klicinim listićem (coleoptila).

51

http://buhlergroup.com/

http://www.agroportal.hr/



- Nicanje - pojava klicina pupoljka na površini tla. Klicino stabalce raste kroz tlo, a pri

tome mu pomaže šiljasta koleoptila. Kada stabalce izađe na površinu tla, koleoptila se

otvara i izbija prvi pravi list. Kroz 5 - 7 dana nakon toga slijedi pojava drugog lista.

Trajanje razdoblja od sjetve do nicanja ovisi o temperaturi, vlažnosti tla i dubini

sjetve, a izražava se sumom srednjih dnevnih temperatura sastavljenih od:

- sume srednjih dnevnih temperatura od sjetve do klijanja

- sume srednjih dnevnih temperatura od klijanja od pojave mlade biljčice nad površinom

tla (koja se sastoji od umnoška 10 oC i dubine sjetve u cm).

Kako se pod nicanjem obično podrazumijeva visina biljke od 2 do 3 cm, a za to

treba još 20 – 30 oC sume dnevnih temperatura, ukupna suma za razdoblje od sjetve do

nicanja pšenice izražava se formulom:

to = 50 + (10 n) + 20

gdje je:

to - suma srednjih dnevnih temperatura od sjetve do nicanja

n - dubina sjetve u cm

50 - suma srednjih dnevnih temperatura do početka klijanja

10 - suma srednjih dnevnih temperatura za 1 cm dubine tla kroz koji prolazi klijanac

20 - suma srednjih dnevnih temperatura potrebnih da ponik naraste 2-3 cm iznad tla.

Na osnovu toga se može izračunati broj dana od sjetve do nicanja:

to

X = to

gdje je:

to - suma srednjih dnevnih temperatura od sjetve do nicanja

t o - srednja dnevna temperatura

X - broj dana od sjetve do nicanja

52



Optimalno vrijeme sjetve u našim uvjetima poklapa se s temperaturom od 14 do 17 oC pa pri

povoljnoj vlazi tla pšenica nikne za 7 - 9 dana. Ukoliko je temperatura manja od 6 oC,

pšenica nikne tek u proljeće pa se tada broj dana od sjetve do nicanja značajno povećava i

iznosi 60 - 75 dana (čak i preko 90 dana) da bi se postigla suma temperatura od 120 oC.

- Ukorijenjivanje - porast i razvoj korijenovog sustava. U početku korijen raste brže od

nadzemnog dijela. U fazi 3 lista korijen je na dubini od oko 60 cm. Nakon nicanja već

počinje polagani razvoj sekundarnog korijena, koji se razvija iz čvora busanja i iz

podzemnih članaka stabljike.

- Busanje - je poseban način podzemnog grananja stabljike i stvaranja izdanaka koji

formira pšenica iz čvora busanja. Čvor busanja se počinje formirati poslije pojave prvog

lista, a u fazi 3 lista već je formiran i tada počinje busanje. Od nicanja do početka busanja

potrebna je suma temperatura od oko 240 oC, a od početka busanja do prekida jesenske

vegetacije oko 220 oC kada su na biljkama razvijena 2 - 3 sekundarna izdanka. Pri

povoljnoj vlažnosti i temperaturi zraka od 15 do 17 oC busanje nastupa 14 - 15 dana poslije

nicanja. Na nižim temperaturama busanje se usporava, a ako se temperatura snizi ispod

6oC, ukorijenjivanje i busanje prestaju, što se također događa iznad 20 oC. Sklonost

busanju je sortno svojstvo, koje ovisi i o svjetlosti (zasjenjene biljke slabije busaju),

rezervnim hranjivim tvarima u sjemenu (iz krupnijeg sjemena se razvije više izdanaka),

hranivima u tlu, sklopu (što je gušći, busanje je slabije). Važno je da se u slučaju

smrzavanja pšenice (u klimatu s oštrijim zimama), ona može regenerirati ako je sačuvan

čvor busanja. Ukoliko se čvor busanja smrzne, nema regeneracije.

- Vlatanje - je izduživanje stabljike odnosno članaka stabljike pa se stabljika pojavljuje

iznad površine tla. Početak vlatanja je trenutak kada se u rukavcu može napipati prvo

koljence. Trajanje vlatanja iznosi 19 - 44 dana ovisno o temperaturi (minimum je 15 oC),

vlazi (ovo je kritična faza što se tiče vlage) i mineralnoj ishrani. Duljina ove faze znatno

utječe na stvaranje elemenata prinosa jer u ovoj fazi protječu IV., V., VI. i VII. etapa

organogeneze, koje su presudne za broj klasića, broj cvjetova i njihovu fertilnost. Veća

duljina ove faze je preduvjet za ostvarenje većeg broja zrna u klasu.

53



- Klasanje - pojava klasa iz rukavca gornjeg lista. Klas se formira puno ranije početkom

busanja čim se završi stadij jarovizacije. Na nedovoljno plodnim tlima, naročito u

nedostatku dušika, formiranje klasa traje duže vrijeme i klas ne dostiže normalnu veličinu.

Višak dušika uzrokuje povećanje veličine klasa i broj cvjetova, mada se produljuje trajanje

formiranje klasa. Dovoljna količina fosfora u to vrijeme ubrzava navedeni proces,

osigurava bolje formiranje prašnika i plodnice tučka te smanjuje sterilnost na najmanju

moguću mjeru. Nedostatak fosfora dovodi do sterilnosti, tj. abortivnosti cvjetova pa stoga i

do velike redukcije broja zrna u klasićima. Klasanju također ne pogoduju visoke

temperature zraka te niska relativna vlaga zraka i tla.

- Cvatnja - faza koja nastupa neposredno nakon klasanja. Manifestira se rasprskivanjem

prašnih vrećica i oprašivanjem tučka. Nakon toga prašnici izlaze izvan cvijeta, odnosno

cvijet se otvara. Pšenici u doba cvatnje najbolje odgovaraju noćne temperature od 11 oC i

dnevne do 25 oC (najviše 30 oC). Pšenica najintenzivnije cvjeta ujutro od 9 do 11 sati. U

jednom klasu cvjetanje traje 3 - 5 dana, s tim da najprije cvjetaju cvjetovi u sredini klasa, a

u usjevu cvjetanje traje 6 - 7 dana.

Oplodnja nastupa 6 - 12 sati nakon oprašivanja i slijedi razvoj klice.

- Formiranje i nalijevanje zrna - formiranje zrna traje do 20 dana. Na kraju ove faze se

postiže normalna dužina zrna koje sadrži sve dijelove, ali je još neispunjeno. Nalijevanje

zrna čini intenzivno nakupljanje organskih i mineralnih tvari u zrnu. Počinje s mliječnom

zriobom, a završava s tjestastim stanjem te traje 16 - 22 dana.

- Zrioba – razlikuju se četiri stupnja:

a) mliječna zrioba - vlaga zrna smanjuje se sa 65% na 50%.

b) tjestasto stanje - završava s vlagom od 40%. Prestaje nalijevanje zrna, a može biti i

nasilno prekinuto ako se uslijed visokih temperatura vlaga spusti na kritičnu razinu (40%)

prije nego što je nalijevanje potpuno završeno. U tom slučaju zrno će biti sitno i šturo.

c) voštana zrioba - vlaga zrna se spušta na 20%. Traje 6 - 8 dana, a u vlažnijim uvjetima

može trajati i do 20 dana.

d) puna zrioba - zrno je tvrdo, ne lomi se, a vlaga se spušta na 14%.

54



STADIJI RAZVOJA

- Stadij jarovizacije - protječe u vegetativnom razdoblju. Važno je da ozima pšenica nakupi

dovoljno niskih temperatura da bi u proljeće mogla klasati. U sjemenu, točnije u točki rasta

klice odvijaju se biokemijski i fiziološki procesi.

Nekoliko čimbenika je neophodno za jarovizaciju:

- kisik – apsolutno neophodan zbog disanja

- temperatura - dominantan čimbenik, a gonja granica iznosi -4 oC do -6 oC, dok je

optimum u našim agroekološkim uvjetima 2 - 5 oC

- svjetlost – je slabo istražena, a u kontroliranim uvjetima pokazalo se da jarovizacija

pšenice prolazi brže pri dugom danu ili pri neprekidnoj svjetlosti

- mineralna ishrana - nužna je ishrana klice iz endosperma, jer su istraživanja pokazala da

odvajanjem klice od endosperma nije moguće odvijanje jarovizacije kao i da fosfor

ubrzava jarovizaciju.

Trajanje jarovizacije je sortno svojstvo, a za većinu europskih sorti pšenice iznosi

30 - 50 dana. Sorte s kraćim trajanjem jarovizacije (manje od 30 dana) manje su otporne na

niske temperature. Sorte koje jaroviziraju pri nižim temperaturama otpornije su na

hladnoću. U ovom stadiju protječu I. i II. etapa organogeneze.

- Svjetlosni ili fotostadij - također protječe u vegetativnom razdoblju. Biljke počinju

reagirati na duljinu dana (fotoperiodizam). Optimalna temperatura iznosi 15 - 20oC, a

duljina dana 14 - 16 sati. Za vrijeme ovog stadija (od 20. ožujka do 15. travnja) kod nas su

temperature 7 - 12 oC , a duljina dana iznosi 12 - 13 sati pa se svjetlosni stadij produžava na

20 - 25 dana. U ovom stadiju protječu III. i IV. etapa organogeneze.

- Spektro stadij - protječe u reproduktivnom razdoblju. Biljka ima velike zahtjeve za

kakvoćom svjetlosti. Ako dominiraju zrake crvenog dijela spektra, ubrzava se razvoj.

Duljina dana nema utjecaja. U ovom stadiju protječu V. i VI. etapa organogeneze.

- Stadij intenzivne svjetlosti - protječe u reproduktivnom razdoblju. Biljke zahtijevaju visok

intenzitet svjetlosti. U ovom stadiju protječu VII. i VIII. etapa organogeneze.

55



- Stadij intenzivne mineralne ishrane - protječe u generativnom razdoblju. Biljke imaju

izrazitu potrebu za hranivima. U ovom stadiju protječu IX., X., XI. i XII. etapa

organogeneze.

ETAPE ORGANOGENEZE

Svaka etapa organogeneze odlikuje se određenom morfologijom generativnih organa kao i

kompleksom čimbenika koji uvjetuju rast i razvoj organa u toj etapi:

I. Nediferencirani konus rasta – konus rasta (vegetativni vrh) ima oblik kupolice i

nediferenciran je. Pripada u tvorno tkivo čije su stanice uvijek sposobne za diobu.

II. Difrenciranje konusa rasta na začetke članaka i koljenaca stabljike te začetke listova -

ova se etapa odlikuje diferencijacijom konusa rasta na broj članaka i koljenaca buduće

stabljike te začetke listova. Povoljne uvjete čine intenzivno osvjetljenje, optimalna

temperatura, dostatna količina vode, dugi dan te dovoljno hraniva, naročito dušika.

III. Izduživanje konusa rasta i stvaranje začetaka članaka klasnog vretena - konus rasta se

izdužuje, a na njegovom donjem dijelu dolazi do diferenciranja segmenata, koji se

razvijaju u članke klasnog vretena. Svaki segment može u kasnijim etapama stvoriti

začetke klasića. Ukoliko ova etapa traje duže, utoliko se formira više začetaka članaka

klasnog vretena. To predstavlja osnovu za formiranje većeg klasa (veći broj klasića znači i

veći broj cvjetova, a na kraju i veći broj zrna).

IV. Začetak formiranja klasića - stvaraju se začetci klasića. Prvo se formiraju kvržice

(inicijalni pupovi) klasića iz kojih nastaju klasići. Čimbenici koji značajno utječu su

temperatura (što je viša, brže je diferenciranje kvržica), dužina dana, intenzitet svjetlosti,

vlaga te dovoljno dušika. Na kraju ove etape može se odrediti konačan broj klasića.

V. Začetak formiranja cvjetova u klasićima - počinje diferencijacija u klasićima, odnosno

javljaju se začetci cvjetova. U uvjetima obilne ishrane i opskrbljenosti vodom razvijaju se

normalno ne samo dva, već i tri, četiri i više cvjetova u klasiću. Unošenjem gnojiva u

pristupačnom obliku za biljke moguće je povećati broj cvjetova u klasiću, a najbolje u

kombinaciji s navodnjavanjem.

56



VI. Formiranje generativnih organa - formiraju se prašnici sa sporogenim tkivom u peludi

(mikrosporogeneza) i tučak s jajnom stanicom (makrosporogeneza). Ovi procesi traju od

10 do 15 sati. Čimbenici koji pozitivno utječu su dugi dan, visok intenzitet svjetlosti, dobra

opskrbljenost vodom i nešto niže temperature. Nepovoljne su visoke temperature i niska

relativna vlaga zraka, jer mogu izazvati sterilnost peludi. U ovoj etapi vrlo je važan fosfor.

VII. Ubrzan rast svih organa klasa - dolazi do izduživanja klasnog vretena, pljeva, pljevica

i osja te prašničkih niti. Završeno je formiranje plodonosnih organa. Povoljni uvjeti su:

difuzna svjetlost, zasjenjenost, kraći dan, nešto veća temperatura, visoka vlaga tla, te

dovoljno dušika. Izravna sunčeva svjetlost prekida rast klasnog vretena, pa kada on izbije

iz rukavca vršnog lista, prestaje rasti. Ovisno o godini, pšenica može imati više ili manje

rastresit klas. Godine s dužim trajanjem ove etape (oblačno vrijeme, mnogo oborina)

pogoduju rastresitijem klasu (razmak između članaka klasnog vretena je veći), a toplije

godine kraćem, zbijenijem klasu, uz nepromijenjen broj cvjetova.

VIII. Završeno formiranje cvati - klas izbija van i prestaje rasti.

IX. Oplodnja i stvaranje zigote - dolazi do oplodnje jajne stanice i formira se zigota.

X. Formiranje zrna i mliječna zrioba - dolazi do formiranja zrna, koje potom prolazi fazu

mliječne zriobe.

XI. Voštana zrioba - formiranje klice i endosperma.

XII. Puna zrioba - zrno je potpuno zrelo.

AGROEKOLOŠKI UVJETI UZGOJA PŠENICE

Uzgojna područja ozime i jare pšenice ne poklapaju se. Ozima pšenica zahtijeva

umjereno hladne zime sa snježnim pokrivačem i ne pretopla ljeta te umjereno vlažne jeseni

i proljeća. U optimalnom području ove forme postoje i suhi kontinentalni predjeli gdje se

uzgaja jara pšenica, jer su manje povoljni za ozimu pšenicu. U Hrvatskoj postoje prirodni

57



preduvjeti za vrhunsku proizvodnju pšenice, jer naše područje pripada najpovoljnijoj zoni

uzgoja pšenice. Najveće površine pod pšenicom nalaze se u kontinentalnoj klimi.

Zahvaljujući svojim biološkim svojstvima i sposobnostima prilagođavanja pšenica se

uzgaja u različitim klimatskim uvjetima.

ZAHTJEVI PŠENICE ZA VODOM

Iako uspijeva na područjima s različitim količinama i rasporedima oborina, pšenica

tijekom vegetacije ima određene zahtjeve prema vodi. Najveći prinos i najbolja kakvoća

postižu se u područjima s ukupnom količinom oborina od 650 do 750 mm (l/m2). Iako se iz

godine u godinu količina oborina smanjuje ili su one sve nepravilnije raspoređene

(izražena sušna razdolja), moguće je biljkama osigurati racionalno korištenje vode i bolju

opskrbljenost vodom i to pravilnom dubinom oranja i kvalitetnom predsjetvenom

pripremom tla. Prvo kritično razdoblje za vodom u razvoju pšenice je faza nicanja.

Ukoliko u ovoj fazi nema dovoljno vode, nicanje će biti neujednačeno i manjkavo, što se

odražava na smanjenje sklopa. Kraj busanja i početak vlatanja određeni su kao drugo

kritično razdoblje u pogledu vode. Naime, krajem busanja završava se formiranje klasića,

pa se nedostatak vode ogleda u manjoj duljini klasa i manjim brojem plodnih klasića. U

prvih desetak dana vlatanja nedostatak vode uzrokuje smanjeni broj cvjetova, odnosno zrna

u klasu. Nedostatak vode u tlu u fazi klasanja i fazi cvatnje povećava broj neplodnih

klasića. Veća količina oborina od faze klasanja do zriobe povoljno utječe na hektolitarsku

masu i masu 1000 zrna. Poslije oplodnje nedostatak vode dovodi do manje mase zrna.

ZAHTJEVI PŠENICE PREMA TEMPERATURI

Kako je pšenica kultura kontinentalne klime, vrijeme sjetve igra veliku ulogu u

razvoju pšenice. Za klijanje i nicanje pšenice najpovoljnija temperatura iznosi 14 - 20 oC.

Ukoliko su temperature niže, pšenica niče sporije i neujednačenije. Vrlo niske temperature

(i do -20 oC) pšenica može podnijeti ako je u fazi 2 - 3 lista dobro ishranjena i ukorjenjena,

a pod snježnim pokrivačem može podnijeti i niže temperature od navedenih. Sve sorte koje

se uzgajaju u našim agroekološkim uvjetima imaju zadovoljavajuću otpornost na niske

58



temperature. Visoke temperature imaju negativan utjecaj, posebno uz nisku relativnu

vlažnost zraka u fazi cvatnje i oplodnje.

ZAHTJEVI PŠENICE PREMA SVJETLOSTI

Fotoperiodizam je reakcija biljke na dužinu dana i noći promjenom brzine

vegetativnog i generativnog razvoja. Različite biljke imaju različite fotoperiodične

reakcije. Pšenica je biljka dugog dana, što znači da joj treba više od 14 sati dnevnog

osvjetljenja da bi donijela plod. Izrazito je važan svjetlosni stadij, koji se poklapa s

početkom i prvom polovicom vlatanja, jer se tada razvijaju začeci koljenaca klasa.

Oplemenjivačkim radom kreira se sortiment koji narušava ovu podjelu i omogućuje

pomicanje uzgoja ratarskih kultura više na sjever ili više na jug.

ZAHTJEVI PŠENICE PREMA TLU

Pšenica postavlja velike zahtjeve prema tlu. Najpovoljnija su plodna, duboka i

umjereno vlažna tla, blago kisele reakcije, povoljne prozračnosti i povoljnog vodozračnog

režima. Tla manje povoljnih fizikalnih i kemijskih svojstava mogu biti pogodna za uzgoj

pšenice, ali samo uz veće količine gnojiva i mjere popravaka tala (meliorativna gnojidba,

kalcizacija i dr.).

GNOJIDBA PŠENICE

Primjena mineralnih gnojiva za pšenicu relativno je složena i obuhvaća:

- količinu gnojiva

- odnos između najvažnijih hraniva

- raspodjelu hraniva.

Pri određivanju količina NPK hraniva za pšenicu uzima se u obzir količina hraniva

potrebna da bi se ostvario prinos od 100 kg zrna i odgovarajuće količine slame:

2,0 - 4,0 kg N, 1,2 - 1,85 kg P2O5 i 1,8 - 3,0 kg K2O

59



Ukupna količina hraniva potrebnih za određeni prinos po 1 ha dobije se tako da se prinos

pomnoži potrebama za NPK hranivima za dobivanje 100 kg zrna. Ta se količina korigira

mogućnošću tla da bez gnojidbe daje određeni prinos, zatim naknadnim djelovanjem

hraniva danim predusjevu i, najzad, koeficijentom iskorištenja hraniva. Tako se dobiju

orijentacijske količine mineralnih gnojiva. Uvid o potencijalnoj mogućnosti tla dobije se na

osnovi kemijske analize tla ili još bolje na osnovi poljskog pokusa pa postoji klasifikacija

tala s obzirom na opskrbljenost dušikom, fosforom i kalijem.

Koeficijent iskorištenja hraniva iznosi:

50 - 80% za N, 15 - 20% za P2O5 i 50 - 70% za K2O.

Primjer određivanja količine NPK

- usjev: pšenica

- predusjev: kukuruz gnojen s 30 t/ha stajnjaka i 340 kg NPK/ha

- planirani prinos: 6 t/ha

1. Potrebne količine za dobivanje 100 kg zrna i odgovarajuću količinu slame:

N oko 3 kg; P2O5 oko 1,5 kg; K2O oko 2,5 kg.

2. Za prinos od 6 t/ha potrebno je:

N 180 kg/ha; P2O5 90 kg/ha; K2O 150 kg/ha.

3. Potencijalna plodnost – pretpostavka da černozem bez gnojidbe daje 2,5 t/ha pšenice:

N 75 kg/ha; P2O5 37,5 kg/ha; K2O 62,5 kg/ha.

4. Gnojidba predusjeva s 30 t/ha stajnjaka i 340 kg/ha NPK ima naknadno djelovanje za daljnju 1 t/ha zrna pšenice:

N= 180 - (30 + 75) = 75 kg/ha

P2O5= 90 - (15 + 37,5) = 37,5 kg/ha

K2O= 150 - (25 + 62,5) = 61,5 kg/ha

5. Koeficijent iskorištenja hraniva na navedenom tipu tla iznosi:

N 60%, P2O5 25% i K2O 50%.

60



Stoga se dobivene količine povećaju:

N = (75 100) / 60 = 125 kg/ha

P2O5 = (37,5 100) / 25 = 150 kg/ha

K2O = (112,5 100) / 50 = 123 kg/ha

Raspodjela gnojiva:

Cjelokupna količina fosfora i kalija te 1/2 - 1/3 dušika dodaje se do sjetve, a ostatak

u prihranama:

1. Prihrana u busanju - 45 - 65 kg N/ha

2. Prihrana u vlatanju - 45 - 65 kg N/ha

Eventualna treća (korektivna) prihrana obavlja se u klasanju. Prihrana se najčešće

obavlja KAN-om (27% N) ili ureom (46% N).

SJETVA PŠENICE

Određivanje količine sjemena za sjetvu

Za svaku kulturu od najveće je važnosti optimalno iskorištenje proizvodne površine

uzimajući kao mjerilo najpovoljniji broj biljaka na jedinicu površine. Dakle, potrebno je

biljkama osigurati potreban životni odnosno vegetacijski prostor za nesmetano primanje

bioloških čimbenika iz tla i atmosfere:

razmak između redova biljaka, cm Vegetacijski prostor = razmak biljaka unutar redova, cm

Da bi se došlo do optimalnog broja biljaka, bitno je odrediti potrebnu količinu

sjemena za sjetvu. Ako se posije prevelik broj biljaka, dolazi do smetnji u rastu i razvoju te

primanju vegetacijskih čimbenika. Premali broj biljaka na jedinici površine najprije je

61



promašaj u dobivanju maksimalno mogućeg prinosa, a nedovoljno pokriveno tlo izvrgnuto

je štetnom utjecaju klimatskih čimbenika i širenju korova.

Samo egzaktnim ispitivanjim može se doći do teorijske količine sjemena za sjetvu,

a to je promjenjiva veličina na koju utječe puno čimbenika: botanička svojstva, sortne

značajke, cilj uzgoja, termin sjetve, ekološki uvjeti uzgoja, razina proizvodnje i ostalo.

Princip izračunavanja količine sjemena za sjetvu - potrebno je znati:

- teorijsku količinu sjemena po ha ili m2

- uporabnu vrijednost sjemena (U.V.)

- masu 1000 zrna

- klijavost sjemena (K)

- čistoću sjemena (Č).

Primjerice,

čistoća = 99% klijavost = 93%

Č xK 99 x 93 U.V. = = = 92,0 %

100 100

Teorijska količina sjemena iznosi 680 zrna /m2 ili 6.800.000 zrna/ha:

1.000 zrna - 38 g680 zrna - X

680 x 38X = = 25,84 g/m2 = 258.400 g/ha = 258,4 kg/ha 1.000

92 5840 X = 258,4 kg 92 X = 25840 X = = 280,87 kg/ha

100 92

Količina sjemena potrebna za sjetvu prema izračunu iznosi 280,87 kg/ha.

62



KUKURUZ, Zea mays

UVOD

Kukuruz je biljna vrsta s najvećim potencijalom rodnosti od svih žitarica. Na slici

28. prikazano je polje kukuruza. Biljna je vrsta velike plastičnosti u pogledu selekcije pa je

najistraženija biljna vrsta. Svjesnim pravcem selekcije kreiraju se hibridi s većim ili

manjim sadržajem ulja, bjelančevina, šećera, veće lisne mase, većeg broja stabljika po

biljci (koji su prikladni za siliranje cijele nadzemne mase). U Hrvatskoj je primarna

proizvodnja zrna, jer za to postoje uvjeti. Na sjveru Europe kukuruz se uzgaja uglavnom za

silažu jer, zbog nedostatka topline, ne može potpuno razviti zrno.

Slika 28. Polje kukuruza (izvor: http://firstwefeast.com)

Kukuruz je zahvalna sirovina, jer se od njega može dobiti i više od 500

industrijskih proizvoda. Kod nas se kukuruz uglavnom koristi za hranidbu stoke, a

prerađuje se vrlo malo. Inače se kukuruz koristi i u ishrani ljudi, u prerađenom obliku ili

sirov (kokičar i šećerac). Za hranidbu stoke koristi se u zrnu ili kao kvalitetna silaža (cijeli

nadzemni dio, klip, zrno ili nadzemni dio bez klipa).

Po površinama uzgoja kukuruz globalno zauzima treće mjesto (nakon pšenice i

riže). Uzgaja se na oko 130 milijuna hektara, a prosječni prinos zrna iznosi 3,7 t/ha.

Najveće površine zasijane kukuruzom imaju SAD (oko 28 milijuna ha), Kina (oko 19

milijuna ha) i Brazil (oko 12,5 milijuna ha). U Hrvatskoj se uzgaja na oko 300 000 ha s

63

http://firstwefeast.com/



prosječnim prinosom zrna od 6,36 t/ha (Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske,

2005. - 2013. godine).


Kukuruzu ni do danas nije pronađen divlji predak. Pretpostavlja se da je postojao i

izumro. Kukuruz je bio poznat domorocima američkog kontinenta, a uzgajali su ga Asteci,

Inke, Maje. Različiti autori smatraju različita područja pradomovinom kukuruza. Na

osnovi arheoloških nalaza i citogenetičkih istraživanja, danas se smatra da je pradomovina

kukuruza Meksiko. Columbo je 1492. donio kukuruz u Španjolsku, na Balkan je došao u

drugoj polovici 16. st., a iz Dalmacije je u naše krajeve dopremljen 1572. g. U prvim

pisanim dokumentima nazivan je urmentin.

Kukuruz je biljna vrsta s vrlo širokim arealom rasprostranjenosti. Na sjevernoj se

hemisferi uzgaja od ekvatora do 50o, pa i 60o SZŠ (Kanada, sjeverna Europa), dok je

optimalno područje od 15o do 45o SZŠ. Na južnoj se hemisferi uzgaja od ekvatora do 38º

JZŠ u Argentini i do 42o JZŠ na Novom Zelandu. Osijek se nalazi na 45o SZŠ, što je rubno

područje tzv. kukuruznog pojasa (eng. Corn Belt). Što se tiče nadmorske visine, uzgaja se

do 3.000 m. Kukuruz mora započeti i završiti vegetaciju u dijelu godine kada nema mraza.

Proširenje uzgojnog područja rezultat je rada na selekciji i kreiranju genotipova kraće

vegetacije.


Kukuruz pripada redu Poales, porodici Poaceae (trave), tribusu Maydeae

(Tripsacinae), u kojem ima više od 25 višegodišnjih i jednogodišnjih vrsta, koje su

sistematizirane u osam rodova. Pet je rodova orijentalnog podrijetla (iz Azije) morfološki i

po podrijetlu udaljenijih od kukuruza. Ostala su tri roda američkog poodrijetla:

1. Rod Tripsacum

2. Rod Euchlaena (teosinte) - predstavnici su najbliži srodnici kukuruza

64



3. Rod Zea - ima samo jednu vrstu i to samo kao kulturnu formu - Zea mays,

kukuruz. Linne je prvi botanički opisao kukuruz i dao mu ime 1753. g. Podvrste

kukuruza su:

- ssp. indentata - zuban

- ssp. semiindentata - poluzuban

- ssp. indurata - tvrdunac

- ssp. saccharata - šećerac

- ssp. amylacea - mekunac (škrobni kukuruz)

- ssp. amylosaccharata - škrobni šećerac

- ssp. everta - kokičar

- ssp. ceratina - voštani

- ssp. tunicata - pljevičar.

Od navedenih podvrsta kukuruza u proizvodnji su najviše zastupljene dvije: zuban i

tvrdunac, kojima pripada najveći broj kultivara i hibrida. Zuban je rodniji od tvrdunca, ali

tvrdunac ima kvalitetnije zrno s većim udjelom bjelančevina. Zrno zubana koristi se u

hranidbi domaćih životinja i preradi. Tvrdunac se više koristi u ishrani ljudi, kao i šećerac i

kokičar, čije je zrno vrlo rasprostranjena slastica. Na slici 29. prikazane su neke podvrste

kukuruza:

Zuban; šećerac; kokičar; mekunac i pljevičar

Slika 29. Neke podvrste kukuruza (izvor: www.agroklub.com; www.agroklub.com; www.mrizp.rs/; www.nuragiziraatodasi.org.tr;

http://www2.uni-jena.de/biologie/genetik/Research/projects/interests.htm)

65

http://www2.uni-jena.de/biologie/genetik/Research/projects/interests.htm

http://www.nuragiziraatodasi.org.tr/

http://www.mrizp.rs/

http://www.agroklub.com/




SORTE KUKURUZA

Velika varijabilnost kukuruza rezultirala je ogromnim brojem sorti. Međutim,

širenjem proizvodnje sorte su sve više gubile gospodarski značaj pa se danas još samo

uzgajaju u brdskim i planinski područjima.

TIPOVI HIBRIDA

Hibridi se prema poodrijetlu dijele na:

- međusortne hibride i

- međulinijske hibride.

Međulinijski hibridi (križanci) mogu biti:

- dvolinijski (single cross) - nastaju križanjem dvije linije: (AxB)

- trolinijski (three-way cross) - nastaju križanjem jedne linije i jednim dvolinijskim hibridom: (AxB)xC

- četverolinijski (double cross) - nastaju križanjem dva dvolinijska hibrida: (AxB)x(CxD)

Samooplodne linije kukuruza nastaju dugogodišnjom samooplodnjom određene populacije

(sorte).

DUŽINA VEGETACIJE HIBRIDA

Hibridi se kukuruza značajno razlikuju prema dužini vegetacije od sjetve, tj. nicanja, pa do

fiziološke zriobe. U svakom proizvodnom, tj. agroekološkom području postoje: vrlo rani,

rani, srednje rani, srednje kasni, kasni i vrlo kasni hibridi. Dužina vegetacije istog hibrida

izražena u danima u istom proizvodnom području različita je u različitim godinama. Još

veće razlike postoje između raznih područja pa isti hibrid označen kao rani, primjerice, u

istočnom dijelu RH, u zapadnom dijelu RH je ustvari kasni hibrid.

Uvođenjem američkih hibrida u našu proizvodnju prihvaćena je američka podjela

hibrida po dužini vegetacije na tzv. "vegetacijske skupine sazrijevanja", prema kojoj se

66



hibridi svrstavaju u pojedine skupine na osnovi datuma svilanja i sadržaja vode u zrnu u

berbi u usporedbi sa standardnim hibridom za svaku skupinu sazrijevanja. Vegetacijske

skupine su dogovorno označene stoticama, a ima ih dvanaest (FAO 100-1200), kako je

prikazano u tablici 7. Ovaj način označavanja dužine vegetacije kukuruza još se naziva

FAO - skupine. Postoji još nekoliko načina određivanja dužine vegetacije kukuruza: broj

dana vegetacije, suma temperatura, toplinske jedinice (CHU ili Corn Heat Units).

Tablica 7. Vegetacijske skupine kukuruza

Vegetacijska skupina

Dužina vegetacije,

nicanje-zrioba, u danima

Broj listova po stabljici

Visina stabljike do gornjeg klipa, u cm

% vlage u berbi (u tehnološkoj

zriobi)

do 200 (vrlo rani) do 100 do 13 do 60 do 15200 - 400

(rani) 100 - 120 13 - 15 60 - 80 15 - 20400 - 600

(srednje rani) 120 - 130 15 - 17 80 - 100 20 - 25600 - 800

(srednje kasni) 130 - 140 17 - 19 100 - 120 25 - 30800 - 1000

(kasni) 140 - 150 19 - 21 120 - 140 30 - 35preko 1000(vrlo kasni) 150 21 140 35

NAZIV HIBRIDA

Naziv hibrida sastoji se od kratice instituta (ili poduzeća) ili kratice mjesta u kojem

se nalazi institut. Iza skraćenice redovito se nalazi još jedan broj. U nekim zemljama,

primjerice u Njemačkoj, pored ovakvih naziva hibridi dobivaju i određena imena.

Oznake u RH:

Bc – Bc Institut d.d. Zagreb (od Botinec)

Os - Poljoprivredni institut Osijek

67



Broj iza skraćenice može biti jednoznamenkasti do četvernoznamenkasti. Primjerice hibrid

Bc 418:

- hibrid je s BC Instituta Zagreb

- 4 - vegetacijska skupina 400 (srednje rani)

- 1 - početak vegetacijske skupine (brojevi 8 ili 9 označavaju kraj vegetacijske skupine)

- 8 - parni broj znači da je single cross; ako je neparni broj, onda je three-way cross, a 0 znači da je double cross.

Kod osječkih se hibrida između skraćenice Instituta i broja nalazi SK (single cross)

ili TK (three-way cross). Kod double cross hibrida obično se ne nalazi oznaka DC.

Pored navedenih oznaka iza broja u nazivu hibrida mogu se nalaziti određena slova:

- t - hibrid tvrdunac

- b - hibrid bijele boje zrna

- pc – kokičar

- su - šećerac

- wx - hibrid voštanog kukuruza

- O2O2 - visokolizinski hybrid (opaque-2)

- ulj - hibrid s povećanim sadržajem ulja i ostali.

Druga slova, primjerice A, B, C, F nemaju nekog posebnog značenja izuzev

označavanja različitih verzija istog hibrida, primjerice Bc 408 B.

VAŽNOST I UPORABA

Vrijednost kukuruza u svjetskim razmjerima uočava se po ukupnoj površini na

kojoj se proizvodi te izuzetno visokim prinosima po jedinici površine.

Svi dijelovi biljke kukuruza mogu se iskoristiti. Neiskorišten je samo korijen koji

ostaje u tlu i obogaćuje tlo organskim tvarima, popravlja mu strukturu i potiče

mikrobiološku aktivnost tla pa i od njega postoje posredne koristi.

68



Kukuruz se dijelom koristi u ljudskoj ishrani i industriji, a cijele biljke s listovima i

klipom za silažu ili hranidbu domaćih životinja u zelenom stanju. Zrno kao sirovina u

pripravljanju koncentrirane stočne hrane ima izuzetno veliku važnost, jer sadrži 70 - 75%

ugljikohidrata, oko 10% bjelančevina, oko 5% ulja, oko 1,5% mineralnih tvari i oko 2,5%

celuloze. Bjelančevine kukuruza biološki su manje vrijedne jer im nedostaju potrebne

esencijalne aminokiseline što se popravlja dodatkom leguminoza u krmne smjese.

U ishrani ljudi zrno se kukuruza koristi za pripravljanje kruha, a kakvoća mu se

popravlja dodatkom pšeničnog brašna, zatim za pripravljanje palente (pure, žganaca),

kokica i slično. Jede se pečen i kuhan, kao poslastica, a proizvode se i različite industrijske

prerađevine koje se koriste u ljudskoj ishrani. Koristi se u farmaceutskoj i kemijskoj

industriji, za proizvodnju alkohola, ulja i drugog. Klica kukuruza sadrži preko 30% vrlo

kvalitetnog ulja za ljudsku ishranu.

Agrotehnička važnost kukuruza je ogromna. Sije se na velikim površinama, pa na

velikoj većini površina dolazi kao pretkultura drugim kulturama. Nakon kukuruza tlo može

ostati plodno jer se za kukuruz izvodi duboka obrada tla i bolja gnojidba. Loše je što se

kukuruz kasno bere i ostavlja veliku vegetativnu masu.

MORFOLOŠKE SPECIFIČNOSTI KUKURUZA

Kukuruz pripada u prosolike ili žute žitarice, koje se po mnogim svojstvima ipak

znatno razlikuju od strnih ili pravih žitarica.

Korijen - kao i kod ostalih trava je žiličast (slika 30.). S obzirom na vrijeme formiranja,

karakter rasta i ulogu u životu same biljke razlikuje se pet tipova korijena:

1. Primarni ili glavni klicin korijen

2. Primarni (klicin) hipokotilni korijen ili bočno klicino korijenje

3. Klicino mezokotilno (epikotilno) korijenje

4. Sekundarno (adventivno) korijenje ili podzemno nodijalno korijenje

5. Zračno ili nadzemno nodijalno korijenje.

69



Primarni ili glavni klicin korjenčić (prosolike žitarice kliju samo s jednim

korjenčićem) i primarni hipokotilni korijen (bočno klicino korijenje) formiraju se u fazi

klijanja. Ostaju prisutni tijekom vegetacije ako ih ne uništi mraz ili neki drugi fizikalni

čimbenik. Broj bočnih (lateralnih) korjenčića ovisi o hibridu i kreće se od 1 do 13. Pod

normalnim uvjetima u polju, bočno se korijenje razvija gotovo horizontalno sve do

određene udaljenosti, a zatim počinje rasti u dubinu. U prva 2 - 3 tjedna nakon nicanja ovo

korijenje ima osnovnu ulogu u opskrbi biljke vodom i hranivima.

Klicino mezokotilno korijenje formira se iz dijela između sjemena i 1. nodija

stabljike (mezokotil). Ne grana se, a razvija se gotovo horizontalno u odnosu na površinu

tla. Do razvoja ovog korijenja dolazi najčešće u slučaju kada je sjetva preduboka (10 i više

cm). Uloga ovog korijenja u ishrani biljke gotovo je beznačajna.

Sekundarno (adventivno) korijenje razvija se na bazalnom interkalarnom

meristemu donjih podzemnih članaka stabljike, pa se naziva i podzemno nodijalno

korijenje. Svi korijeni koji izbijaju iz jednog koljenca tvore etažu sekundarnog korijena.

Zračno se korijenje razvija iz nodija stabljike iznad površine tla, pa se naziva i

nadzemno nodijalno korijenje. Ako agrotehničkim zahvatima (zagrtanjem) dospije u tlo,

gubi zelenu boju, počne se granati, stvarati korijenove dlačice te može u cjelini ili

djelomično postati funkcionalno odnosno vršiti apsorpciju hranjivih tvari.

1. Podzemno korijenje; 2. Nadzemno (zračno) korijenje; 3. Koljence stabljike

Slika 30. Korijen kukuruza (izvor: http://passel.unl.edu)

70

http://passel.unl.edu/



Korijenov sustav prodire do 150 cm u dubinu (pojedino korijenje i dublje), a može

ispreplesti i nekoliko kubnih metara tla (slika 30.). U uvjetima potpune zasićenosti tla

vodom korijenov se sustav slabo razvija zbog nedostatka kisika, koji je neophodan za

disanje korijena. Korijen kukuruza apsorbira velike količine vode. U fazi predmetličanje te

fazi cvatnje i oplodnje, dnevno može upiti i do 3 l vode.

Stabljika - sastavljena je od članaka i koljenaca, cilindrična, ispunjena srčikom odnosno

parenhimom, visoka je i relativno debela. Na slici 31. prikazana je stabljika kukuruza u

fazi svilanja. Visina potpuno izrasle stabljike kreće se od svega 50 do 70 cm kod nekih

kultivara na krajnjem sjeveru gdje se još uzgaja kukuruz, pa 6 - 7 m kod nekih tropskih

vrlo kasnozrelih formi kukuruza. Kod nas se visina stabljike kreće od oko 1 m kod nekih

ranih, pa do 3 m kod najkasnijih hibrida u nizinskim područjima.

Slika 31. Stabljika kukuruza u fazi svilanja (izvor: www.agroatlas.ru)

Članci stabljike pokriveni su rukavcima listova u čijim se pazusima zameću točke

rasta (pupovi) bočnih izdanaka. Iz ovih bočnih pupova na donjim, a posebno podzemnim

koljencima mogu se razviti sekundarni izdanci slične građe kao i glavna stabljika, koji se

kod kukuruza nazivaju zaperci. Formiranje zaperaka karakteristika je nekih skupina

kukuruza i nekih hibrida, poglavito vrlo ranozrelih, ali i neki drugi čimbenici (uvjeti tla,

71

http://www.agroatlas.ru/



gustoća sjetve, način i rok sjetve, dužina dana, intenzitet osvjetljenja) imaju utjecaja na

formiranje zaperaka. Iz preostalih pazušnih pupova formiraju se začetci klipova od kojih se

obično 1 - 5 potpuno razvije, a nalaze se oko sredine visine stabljike. Začetci se klipova

mogu formirati i u pazusima listova na zapercima. Svaki članak na kojem se zametne klip

postaje užlijebljen uslijed pritiska, koji nastaje razvojem klipa.

Listovi - prema mjestu gdje se zameću i nalaze, te prema značaju, dijele se na:

1. Klicine listove

2. Prave listove ili listove stabljike

3. Listove omotača klipa ili listove "komušine”.

Klicini listovi imaju svoje začetke u klici sjemena. Ima ih 5 - 7, a potpuno se

razviju u prvih 10 - 15 dana nakon nicanja kukuruza. Tada imaju osnovni značaj u životu

biljčica. Nakon što se formiraju pravi listovi, klicini listovi gube svoj značaj i veći dio ih

propadne odnosno osuši se u prvom dijelu vegetacije.

Pravi se listovi nalaze na stabljici (slika 32.). Na svakom se koljencu nalazi po

jedan list pa njihov broj varira kao i broj koljenaca. Na stabljici su smješteni naizmjenično

(slika 33.) radi boljeg iskorištavanja svjetlosti. Najraniji hibridi u našim uvjetima formiraju

13-18 listova, srednje kasni 18 - 21, a kasni 21 - 25. Variranje broja listova pod utjecajem

različitih temeperatura kreće se u granicama 1 - 2 lista. Visoke temperature (20 - 24 oC) u ranim fazama porasta uvjetuju brže prolaženje faze formiranja začetaka listova, a

posljedica toga je manji broj listova. To je i glavni razlog zašto kukuruz sijan u kasnim,

naknadnim i postrnim rokovima sjetve ima manji broj listova nego kukuruz sijan u

optimalnim rokovima sjetve.

Idući od donjih ka gornjim listovima, njihova se površina kod potpuno izrasle

biljke povećava do sredine visine stabljike (gdje se nalazi klip), a zatim se opet smanjuje

prema vrhu. Srednji listovi imaju najveći značaj u nakupljanju suhe tvari u zrnu. Ukupna

površina svih pravih listova na jednoj biljci, računajući jednu stranu plojki, varira u

ovisnosti o broju i veličini pojedinih listova i kod potpuno izrasle biljke iznosi 0,3 - 1,2 m2.

72



Listovi omotača klipa ili listovi "komušine" razvijaju se na koljencima skraćenog

bočnog izdanka, odnosno na dršci klipa (slika 34.). Budući da su koljenca na dršci klipa

jako zbijena, listovi komušine čvrsto pokrivaju jedan drugog pa se, zbog toga, samo u

vanjskim listovima komušine stvara klorofil. Listovi komušine imaju, prije svega, zaštitnu

ulogu jer štite klip i zrna na njemu od uzročnika bolesti, štetnika, ptica i nepovoljnih

vanjskih čimbenika.

Slika 32. Pravi listovi kukuruza Slika 33. Položaj listova na stabljici (izvor:www.livingcropmuseum.info) (izvor: www.extension.org)

Slika 34. Listovi omotača klipa (izvor: www.034porta.hr)

73

http://www.034porta.hr/

http://www.extension.org/




Cvat i cvijet - kukuruz je jednodomna (monoecijska) biljka, čiji su ženski i muški cvjetovi

razdvojeni u posebne cvati. Muški cvjetovi skupljeni su u cvat metlicu, koja se nalazi na

vrhu stabljike. Ženski cvjetovi skupljeni su u cvat, koja se naziva klip i nalazi se u pazuhu

listova. Katkad se u metlici mogu formirati dvospolni cvjetovi (radnozrele sorte

poodrijetlom sa sjevera).

a) Metlica - sastoji se od srednje osi ili glavne grane te postranih ili bočnih grana,

čiji se broj najčešće kreće od 3 do 15 (slika 35.). Na granama se (i glavnoj i postranim)

nalaze dvocvjetni klasići. Raspoređeni su u parovima od kojih jedan ima skraćenu, a drugi

nešto izduženu os klasića.

Slika 35. Metlica kukuruza (izvor: http://greenfusestock.photoshelter.com/image/ I0000ZZ5 _6PHKHKY )

Svaki cvijet u metlici sastoji se od dvije pljevice i tri prašnika (slika 36.). Na dnu se

cvijeta nalaze pljevičice, čijim bubrenjem i pritiskom na pljevice dolazi do otvaranja

cvijeta i “izbacivanja” prašnika za vrijeme cvatnje;

Slika 36. Muški cvjetovi na metlici (izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Maize)

74

http://greenfusestock.photoshelter.com/image/I0000ZZ5_6PHKHKY



b) Klip - formira se na vrhu bočnih izdanaka iz točke rasta u pazuhu listova na

glavnoj stabljici, a može i na zapercima. Klip zubana prikazan je na slici 37. Sastoji se od

zadebljalog vretena (oklasak) na kojem se uzdužno u parnim redovima nalaze klasići sa

ženskim cvjetovima. Klip je po građi analog metlici, s tim da su reducirane bočne grane.

Vreteno se klipa (oklasak) nalazi na dršci klipa, a u zrelom je stanju različite boje, od bijele

do raznih nijansi crvene boje te čini 18 - 20% od ukupne mase klipa. Broj redova parnih

klasića može se kretati od 4 do 12. Kod većine naših hibrida kreće se od 6 do 10. Uvijek je

paran, a vezan je za paran broj klasića na vretenu klipa. U svakom se klasiću, za razliku od

klasića metlice, konačno razvije jedan cvijet. Naime, u početku razvoja klasića u njima se

formiraju dva cvijeta od kojih jedan odumire. Ponekad se u pojedinim klasićima na klipu

mogu potpuno razviti oba cvijeta. Kod šećerca je to redovita pojava pa kasnije, nakon

formiranja zrna, dolazi do nepravilnosti u broju redova zrna. Pljeve klasića i pljevičice

cvjetova na klipu su reducirane, pa su zbog toga cvjetovi, a kasnije zrna nepokrivena

(gola). Izuzetak je kukuruz pljevičar. Tučak se sastoji od plodnice, dugog vrata i još duže

njuške (svila), kao što je prikazano na slici 38.

Slika 37. Klipa zubana Slika 38. Svila klipa (izvor: www.agroklub.com) (izvor: www.zemljani.com)

Dužina njuški može iznositi i preko 30 cm. To su dugačke svilenkaste niti

prekrivene dlačicama. Dlačice izlučuju ljepljivu tekućinu, koja pomaže hvatanju peludnih

zrnaca nošenih zračnim strujanjima. Pelud koja padne na bilo koji dio "svile", sposobna je

izvršiti oplodnju. "Svila" je najčešće svijetlozelena, ali može biti i drugih boja. Nakon

75

http://www.zemljani.com/




oplodnje potamni i suši se. Broj cvjetova (i kasnije zrna) u svakom redu na klipu je različit

i ovisi o hibridu i uvjetima uzgoja. Kod ranijih je hibrida manji, a kod kasnijih veći.

Ukupan broj cvjetova i zrna u svim redovima može iznositi do 1000 i više.

Plod - zrno (caryopsis), koje se počne formirati nakon oplodnje (slika 39.). Kao i kod

ostalih žitarica sastoji se od tri osnovna dijela:

1. Omotač ploda (pericarp) – omotava plod i štiti njegovu unutrašnjost. U stanicama

omotača nalaze se pigmenti, koji daju boju (crven, išaran prugama, različitih nijansi

crvene, narančaste, smeđe ili bijele boje, pa čak i bezbojan);

2. Endosperm – nalazi se ispod pericarpa, a čine ga stanice koje su uglavnom ispunjene

škrobom;

3. Klica – najvažniji dio, smješten je na bazi endosperma u donjem dijelu na prednjoj strani

zrna. Sastoji se od središnje osovine, koja na bazalnom dijelu završava začetkom

primarnog korijena (lat. radicula) omotanim korijenovim omotačem (lat. coleorhiza), a na

suprotnom kraju vršnim dijelom primarne stabljike ili pupoljkom (lat. plumula).

Slika 39. Zrno kukuruza (izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Maize)

KEMIJSKI SASTAV ZRNA KUKURUZA

Kemijski sastav zrna kukuruza zavisi od hibrida, podneblja i primjenjene

agrotehnike. Osnovu endosperma čini škrob, pored kojeg se javljaju i šećeri, naročito kod

76



podvrste šećerca. Sadržaj ulja u prosjeku iznosi 5 - 6%, a u klici može biti i do 40%.

Sadržaj sirovih bjelančevina kreće se oko 10%, ali su one lošijeg aminokiselinskog sastava.

U zrnu kukuruza 80% bjelančevina nalazi se u endospermu, a 20% u klici. Kakvoća

bjelančevina ne zadovoljava jer postoji deficit u esencijalnim aminokiselinama izuzev

hibrida "opaque". Bjelančevina zein čini 50% bjelančevina endosperma, ali to je

bjelančevina niske biološke vrijednosti. S obzirom na veliku i raznovrsnu uporabu

kukuruza u ishrani ljudi i stoke, čine se znatni napori da se putem selekcije dobiju hibridi s

većim sadržajem bjelančevina i poboljšanim aminokiselinskim sastavom te većim

sadržajem ulja. U tablici 8. dane su orijentacijske vrijednosti kemijskog sastava pojedinih

dijelova zrna kukuruza.

Tablica 8. Kemijski sastav pojedinih dijelova zrna kukuruza

Škrob (%) Bjelančevine (%) Ulje (%) Šećer (%) Pepeo (%)

cijelo zrno 72 10,3 4,8 2,0 1,4

endosperm 86,5 9,4 0,8 0,6 0,3

klica 8,2 18,8 28 - 48 10,8 10,1

omotač 7,3 3,7 1,0 0,3 0,8

BIOLOŠKE SPECIFIČNOSTI KUKURUZA

FENOLOŠKE FAZE

Kod kukuruza se razlikuju (diferenciraju) sljedeće fenološke faze: klijanje, nicanje,

pojava 3 - 5 listova, pojava bočnih izdanaka ("busanje"), pojava 7., 9. i 11. lista, porast

stabljike ("vlatanje"), metličanje, cvatnja metlice (prašenje peludi), cvatnja klipa (svilanje),

mliječna, voštana te puna zrioba.

Faze rasta i razvoja nakon nicanja pa do cvatnje imaju nazive po broju vidljivih

listova (primjerice, u fazi pojave 5-og lista vidljiv je vrh plojke istog lista) ili po broju

odmotanih listova (listova kod kojih se uočava prijelaz rukavca u plojku).

77



Za početne faze klijanja i nicanja pored potrebne vlage, presudne su određene

temperature. Minimalne temperature za klijanje kukuruza kreću se u granicama od 6 do 12 oC u ovisnosti o hibridu i mjestu podrijetla. Za većinu naših hibrida minimalna temperatura

klijanja je bliža gornjoj navedenoj granici, odnosno iznosi 10 - 12 oC. Pri takvoj

temperaturi procesi se klijanja sporo odvijaju i sporo se razvija primarni korijen i pupoljčić

primarne stabljike pa nicanje kasno nastupa. Tada je usjev obično prorijeđen. Optimalna

temperatura za klijanje u kontroliranim uvjetima iznosi oko 30 oC, no u poljskim uvjetima

ona je niža. Temperature od 15 do 20 oC u polju omogućuju brzo klijanje i nicanje u roku

od 5 do 7 dana, što se smatra vrlo povoljnim za dobar postotak poljskog nicanja i

ujednačen usjev. Zahtjevi su prema vlazi u ovoj fazi mali i u površinskom sloju tla (0 - 10

cm) treba biti oko 15 mm produktivne vode za normalno odvijanje klijanja i nicanja.

Pojava vrha prvog klicinog listića na površini tla označuje fazu nicanja. Tada se

prekida izduživanje prvog klicinog članka. Točka rasta (vegetativni vrh) biljke nalazi se

2,5 - 3,5 cm ispod površine tla.

Kada je kukuruz u fazi 4 - 5 vidljivih listova odnosno kada su prva dva lista

odmotana, počinje formiranje i izduživanje prve etaže nodijalnog korijenja. Primarni

korijenov sustav, pogotovo glavni klicin korijen tada je jako razgranat s puno korijenovih

dlačica. Ishrana bilja tada se vrši na temelju fotosinteze.

Ako su mineralna gnojiva dodana startno u trake istodobno sa sjetvom ispod i sa strane

sjemena, ona dolaze u kontakt s primarnim korijenom i tada se koriste vrlo efikasno.

Pojavom sedmog lista, kada su prva četiri lista odmotana, na vrhu se stabljike

pojavljuje začetak metlice koji se još uvijek nalazi ispod površine tla. Slabi mrazevi u ovoj,

kao i u ranijim fazama, mogu oštetiti vidljive listove (što može rezultirati malim

smanjenjem prinosa), ali ne i vegetativni vrh ispod tla.

Pojavom osmog odnosno devetog lista, uz prvih šest odmotanih, počinju se

izduživati članci stabljike ispod petog, šestog i sedmog lista (članci ispod prva četiri lista

se nikada ne izdužuju), tako da je vegetativni vrh u razini ili malo iznad površine tla. Tada

se mogu početi razvijati zaperci iz svakog podzemnog koljenca. Nodijalno korijenje čini

78



glavni dio korijenovog sustava i treća etaža ovog korijenja izdužuje se. Biljke tada počinju

apsorbirati veće količine hraniva pa ako ih nema dovoljno u tlu, primjena mineralnih

gnojiva vrlo je korisna i učinkovita.

Nakon pojave 10-og i 11-og lista nastupa razdoblje brzog formiranja listova i

brzog izduživanja stabljike. Radi raspoznavanja listova treba navesti da prvi donji list ima

zaobljen vrh, a svi ostali listovi imaju šiljasti. Vegetativni vrh odnosno začeta metlica

nalazi se 5 - 7 cm iznad površine tla i tada počinje njen brzi rast. Ako u ovoj fazi dođe do

pojave stajaćih voda (poplave), a isto vrijedi i za ranije faze, kada je vegetativni vrh ispod

površine tla, kukuruz može biti uništen u roku od nekoliko dana, naročito ako vladaju

visoke temperature. Nedostatak hraniva u ovoj fazi može znatno ograničiti rast listova i

kasnije umanjiti ukupnu lisnu površinu pa je ovo razdoblje ujedno i kritično. Prihrana

dušičnim gnojivima može se efikasno provoditi do ove faze.

Cvatnja kukuruza započinje prašenjem peludi na metlici koje se obično događa 2 -

3 dana prije svilanja na istoj biljci. U uvjetima suše svilanje može kasniti i 10 - 20 dana za

prašenjem peludi, što rezultira nepotpunom oplodnjom klipa. Kukuruz je tipična

stranooplodna biljka i oprašivanje se vrši vjetrom (anemofilno). Kukuruz ima sposobnost

odabiranja peludi. U povoljnim uvjetima tučak ostaje sposoban za oplodnju i do 20 dana

od izbijanja "svile". Prašenje se peludi najintenzivnije odvija u ranim prijepodnevnim

satima. Budući da kukuruz ima “otvorenu cvatnju”, nepovoljni vremenski uvjeti (vrlo toplo

i suho vrijeme s niskom relativnom vlagom zraka) mogu izazvati slabu oplodnju i

ozrnjenost klipa.

Nakon oplodnje slijedi razvoj zrna na klipu i nakon 12 - 15 dana ona se nalaze u

fazi vodenastih zrna. Tada je završen rast oklaska, komušine i drške klipa, a u klici su

začeti coleoptila, prvi listić i glavni primarni korijen. Započinje intenzivno odlaganje

škroba u endospermu te translokacije asimilata iz vegetativnih dijelova u zrno.

Iza ove faze slijedi faza mliječne zriobe, kada su formirani svi začetci u klici, a u

zrnu se vrlo intenzivno nakupljaju rezervne tvari (nalijevanje zrna).

79



U razdoblju 50 - 60 dana nakon oplodnje završava se nakupljanje suhe tvari u zrnu.

To je faza fiziološke zriobe, a karakterizira se pojavom crnog sloja na dnu zrna. Sadržaj

vode u zrnu tada se nalazi u granicama 30 - 40%, prosječno 35%. Komušina i dio listova

tada više nisu zeleni.

ETAPE ORGANOGENEZE

Kao i druge žitarice, i kukuruz u svom razvoju prolazi određene etape organogeneze

odnosno formiranja generativnih organa muške i ženske cvati, koje su odvojene. Metlica u

svom razvoju prolazi 9 etapa, a klip 12. Etape organogeneze metlice počinju ranije te su i

uvjeti u kojima protječu prve etape kod metlice i klipa različiti.

Etape organogeneze metlice

I. Nediferncirani konus rasta - konus rasta je (vegetativni vrh) nedifereciran i pri nicanju

predstavlja ispupčenje sa širokom bazom.

II. Izduživanje konusa rasta - konus rasta se izdužuje i diferecira na koljenca i članke. Pri

kraju ove etape u pazušcima listova javljaju se začeci klipova.

III. Segmentacija u srednjem dijelu konusa rasta - uz ovu segmentaciju javljaju se i začetci

bočnih grana metlice.

IV. Formiranje začetaka klasića - formiraju se začetci klasića, a svaki se ubrzo podijeli na

dva dijela te se formiraju dva klasića.

V. Formiranje cvjetova - u klasićima se formiraju cvjetovi. Prvobitno se formiraju

dvospolni cvjetovi, ali tučak atrofira. U bazi cvijeta javljaju se začetci tri prašnika.

VI. Formiranje peludnih zrnaca - formiraju se peludna zrnca. U nedostatku vlage smanjuje

se broj peludnih zrnaca, a oplodnja je slaba. Ovo je važno i zbog toga što se ova etapa

organogeneze metlice poklapa s IV. etapom organogeneze klipa kada se određuju veličina

klipa i broj klipova na biljkama.

VII. Porast svih dijelova cvijeta - svi dijelovi cvijeta i grančice metlice rastu, izdužuju se

prašničke niti i završava se formiranje peludnih zrnaca.

VIII. Metlica izbija iz rukavca vršnog lista.

IX. Ubrzan rast prašničkih niti - ubrzava se rast prašničkih niti koje peludnice (antere)

iznose van i pri tome pucaju.

80



Etape organogeneze klipa

I. Nediferencirani konus rasta - konus rasta je nediferenciran i teško se razlikuje od konusa

rasta metlice.

II. Izduživanje konusa rasta - dolazi do postupnog izduživanja konusa rasta te

diferenciranja začetaka drške klipa. Nadalje, formiraju se listovi komušine za svako

koljence drške klipa.

III. Daljnji rast i segmentacija konusa rasta.

IV Formiranje začetaka klasića u klipu - ova je etapa povezana sa VI. etapom

organogeneze metlice.

V. Potpuni razvoj klasića i formiranje cvjetova - dolazi do potpunog razvoja klasića i

formiranja cvjetova odnosno tri prašnika i tučaka u svakom cvijetu. Sredinom etape

prašnici atrofiraju. Od začetaka dva cvijeta unutar klasića dalje se razvija samo jedan, a

drugi, uglavnom donji, atrofira.

VI. Formiranje spolnih organa - formiraju se spolni organi i embionalna vrećica, plodnica

se izdužuje, a ubrzava se rast vrata tučka. Formira se maljava njuška ("svila").

VII. Pojačani rast klipa - klip pojačano raste, formiranje ženskih spolnih organa je

završeno, a embrionalna vrećica je spremna za oplodnju.

VIII. Izbacivanje njuški tučka - dolazi do izbacivanja njuški tučka ili "svilanja".

IX. Cvjetanje i oplodnja - poslije cvjetanja i oplodnje "svila" se suši.

X. Formiranje zrna i klice.

XI. Mliječna zrioba zrna.

XII. Voštana i puna zrioba zrna.

AGROEKOLOŠKI UVJETI UZGOJA KUKURUZA

Klimatski čimbenici uvjetuju prinos i kakvoću kukuruza. Zahvaljujući velikom

genetskom potencijalu ove kulture selekcijom su kreirani hibridi kraće vegetacije koji su u

većoj mjeri proširili područje uzgoja.

81



ZAHTJEVI KUKURUZA ZA VODOM

Korijen kukuruza dobro je razvijen pa može crpiti vodu iz dubljih slojeva tla.

Posebno su građeni i listovi koji mogu skupljati i najmanje količine vode, a u slučaju suše

se uvijaju te na taj način smanjuju gubitak vode. Za vrijeme intenzivnog vegetativnog

porasta, pred fazu metličanja i svilanja, te u početku nalijevanja zrna, najveće su potrebe

za vodom. U područjima sa sušnijom klimom navodnjavanje kukuruza u tom razdoblju

polučuje značajno visoke prinose.

ZAHTJEVI KUKURUZA PREMA TEMPERATURI

Najvažnija značajka zahtjeva kukuruza prema temperaturi je da njegova vegetacija

mora proteći u razdoblju bez mrazeva. Ako se temperatura zraka smanji ispod 10 oC,

kukuruz prestaje rasti. Temperature niže od -1 oC dovode do propadanja biljaka. Sa

sjetvom kukuruza počinje se kada je temperatura tla u sjetvenom sloju veća od 10 oC. Ova

kultura otporna je na visoke temperature, ali ako su temperature veće od 35 oC u vrijeme

cvatnje, oštećuju se peludna zrnca, što smanjuje oplodnju i u konačnici prinos zrna.

ZAHTJEVI KUKURUZA PREMA SVJETLOSTI

Kukuruz je biljka kratkog dana, odnosno zahtijeva manje od 14 sati dnevnog

osvjetljenja uz određenu kakvoću i intenzitet svjetlosti. Selekcija hibrida s uspravnijim

listovima, koji manje zasjenjuju donje listove rezultira boljim korištenjem svjetlosti.

ZAHTJEVI KUKURUZA PREMA TLU

Najbolje uspijeva na dubokim, plodnim i strukturnim tlima, dobrog toplinskog,

vodnog i zračnog režima te slabo kisele ili neutralne reakcije. Kako se kukuruz uzgaja na

velikim površinama, mora zauzeti i ona manje kvalitetna i lošija tla. Na takvim tlima

pravilne i pravodobne agrotehničke mjere mogu rezultirati zadovoljavajućim prinosima.

82



ZRNATE MAHUNARKE

Zrnate mahunarke su biljke čije se zrno odlikuje visokim sadržajem bjelančevina

povoljnog aminokiselinskog sastava. Ovdje pripadaju soja, grah, grašak i bob od kojih

najveći značaj ima soja.

S O J A, Glycine max

UVOD

Soja je jednogodišnja mahunarka, visoke hranjive vrijednosti (slika 40.). Postoje

razne sorte soje, koje se razlikuju po obliku zrna, boji, okusu i kemijskim svojstvima.

Sadrži vrlo velik postotak masti (19,9%), ugljikohidrata (30,2%) i bjelančevina (36,5%)

te vitamine A i B skupine. Soja je jedna od biljaka kojima se genetički manipulira.

Genetički modificirana soja koristi se u sve više proizvoda.

Slika 40. Polje soje (izvor: www.morningagclips.com)


Domovina soje je Kina, gdje se uzgajala još prije 5000 godina. Praroditelj soje nije

točno utvrđen. U Kini se upotrebljavala za hranu i lijekove. Iz Kine se vrlo sporo širila po

svijetu. Premda je u Europu donesena 1712. g., zadržala se samo u kraljevskim botaničkim

vrtovima, a tek izgradnjom prve tvornice za preradu zrna 1908. g. u Engleskoj počinje

83

http://www.morningagclips.com/

http://hr.wikipedia.org/wiki/Geneti%C4%8Dko_in%C5%BEenjerstvo

http://hr.wikipedia.org/wiki/Biljka

http://hr.wikipedia.org/wiki/Vitamin

http://hr.wikipedia.org/wiki/Bjelan%C4%8Devine

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ugljikohidrati

http://hr.wikipedia.org/wiki/Mast

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kemija

http://hr.wikipedia.org/wiki/Okus

http://hr.wikipedia.org/wiki/Boja



nova era soje. Zahvaljujući velikom polimorfizmu soja se uzgaja od 20o do 60o SZŠ. Novi

kultivari s kraćom vegetacijom još više povećavaju područje uzgoja soje.


Soja pripada redu Fabales, porodici Fabaceae ili Leguminosae (mahunarke ili

lepirnjače), podporodici Papillionatae, rodu Glycine. Porodica se na hrvatskom jeziku

naziva “mahunarke” zbog ploda mahune ili “lepirnjače” prema izgledu cvijeta nalik na

leptira.

Vrsta Glycine max obuhvaća veći broj podvrsta, koje predstavljaju goegrafske

skupine. One su se formirale u različitim dijelovima dosta širokog areala

rasprostranjenosti, što znači da su formirane u različitim uvjetima klime i tla. Podvrste su:

ssp. gracilis - poludivlja soja

ssp. indica - indijska soja

ssp. chinensis - kineska soja

ssp. korejensis - korejska soja

ssp. manchurica - mandžurska soja

ssp. slavonica - slavenska soja.

Kod soje postoji veliki broj sorti, a njihova klasifikacija izvedena je na različite

načine:

- prema boji i obliku sjemena

- prema boji i obliku pupka

- prema stupnju obraslosti biljaka dlačicama

- prema boji dlačica

84



- prema svrsi uzgoja:

1. za proizvodnju zrna

2. za proizvodnju zelene mase

3. kombinirane sorte

- prema dužini vegetacije (najvažnija klasifikacija):

000 - jako izrazito rane sorte - manje od 80 dana

00 - izrazito rane sorte - 80 dana

0 - vrlo rane sorte - 90 dana

I - rane sorte - 100 dana

II - srednje rane sorte - 110 dana

III - rane srednje sorte - 120 dana

IV - kasne srednje sorte - 130 dana

V - srednje kasne sorte - 140 dana

VI - kasne sorte - 150 dana

VII - vrlo kasne sorte - 160 dana

VIII - izrazito kasne sorte - 170 dana.

Između skupina postoji interval u trajanju vegetacije od 10 do 15 dana. Za uvjete

uzgoja u Hrvatskoj povoljne su sorte I. skupine. Međutim, u zapadnim, hladnijim

područjima zemlje uzgajaju se sorte 0 i 00 skupine zriobe, a na istočnom području II.

skupine zriobe.

VAŽNOST I UPORABA

U ishrani ljudi uporabljuje se u obliku sojina zrna, brašna, ulja, mlijeka i ostalim

oblicima. Hranjiva joj je vrijednost velika, odnosno izjednačava se s hranjivom vrijednošću

mesa, mlijeka i jaja.

85



U industriji se od sojina ulja proizvode svijeće, sapun, linoleum i ostalo, a od sojina

mlijeka papir, umjetna vuna, tekstil i drugo. Za ishranu stoke koriste se stabljika (svježa ili

silirana krma i osušena, tj. sijeno) te zrno i pogače.


Korijen - jak je i velike upojne sposobnosti. Sastoji se od jakog vretenastog korijena i

velikog broja sekundarnog korijenja rasprostranjenog u različitim dubinama tla. Glavni

korijen dopire do 60 cm dubine, a postrano korijenje i do 150 cm. Korijenove dlačice

nastaju tako da žive stanice rizoderme korijena izrastu prema van i formiraju jednostanične

tvorevine duge 1,15 - 8 mm. Budući da dlačice i drugi dijelovi rizoderme nisu prekriveni

kutikulom, mogu kroz stijenku “uzimati” vodu iz tla. Dotok vode olakšavaju i tanke

stijenke dlačica, koje su zbog tankoće savitljive pa se lako mogu prisloniti uz čestice tla.

Na korijenu soje razvijaju se kvržice (lat. nodule) u kojima žive kvržične bakterije,

Rhizobium japonicum (slika 41.). Svaka mahunarka ima svoj soj iz roda Rhizobium pa tako

soja ima vrstu Rhizobium japonicum unutar koje se nalazi više sojeva. U kvržicama

korijena bakterije žive u simbiozi s biljkom od koje dobivaju ugljikohidrate (šećere), a

zauzvrat biljku opskrbljuju dušikom. Kvržice su prave "tvornice" dušika i u njima bakterije

pretvaraju anorganski dušik (N2) iz atmosfere, u kojoj ga ima u izobilju (skoro 80%) u, za

biljku, pristupačni oblik (nitratni dušik, NO3¯). Kvržice se počinju stvarati na korijenu soje

od trenutka infekcije korijena bakterijama Rhizobium japonicum kroz korijenove dlačice.

Bakterije se vrlo intenzivno dijele i na tim se mjestima počinju formirati kvržice, kako na

primarnom tako i na sekundarnom korijenu soje. Nakon 2 - 3 tjedna poslije infekcije

korijena bakterijama, kvržice počnu fiksaciju i sposobne su biljku hraniti dušikom. Rast se

bakterija nastavlja. Kvržice se povećavaju, i poslije četiri tjedna od infekcije promjer

kvržica je dostigao maksimum (3 - 6 mm) te se fiksacija dušika može intenzivno odvijati.

Aktivnost kvržica traje 6 - 7 tjedana, tj. oko 50 - 60 dana i nakon toga one odumiru.

Kvržice se razvijaju postupno kako se razvija i korijen tako da se na razvijenoj biljci mogu

naći kvržice svih veličina i starosti. Najviše se razvijaju na glavnom korijenu i u plićem

sloju (15 20 cm dubine). Broj kvržica na jednoj biljci može biti i do 100. Na aktivnost

86



sojinih kvržičnih bakterija utječe više čimbenika i to fizikalna svojstva tla (posebno

prozračnost), kemijska svojstva tla (posebno reakcija tla odnosno pH jer se bakterije slabo

razvijaju u kiselim tlima), klima (temperature i oborine) te primjenjena agrotehnika

(posebno gnojidba).

Slika 41. Korijen soje s kvržicama (izvor: http://tloznanstvo.com.hr/nitrobakterin.html)

Sadašnje površine uzgoja soje u našoj zemlji iznose manje od 10% u strukturi

sjetve. Tla u Hrvatskoj većim dijelom nemaju sojine bakterije. Iz tog razloga vrlo je važno

da se tla odmah inficiraju kvalitetnijim sojevima. Osim toga, poznato je da manje aktivni

slabiji sojevi ako se unesu u tlo, mogu potisnuti aktivnije.

Stabljika - uspravna je, ali postoje i forme s polegnutom i polupolegnutom stabljikom, no

one nisu zanimljive za proizvodnju. U početku svog rasta i razvoja stabljika je zelena, a

kasnije odrveni i postaje vrlo gruba. Većina sorti u merkantilnoj proizvodnji ima relativno

uspravnu i čvrstu stabljiku visine 80 - 120 cm i visine do prve mahune 4 - 16 cm ovisno o

sorti i načinu uzgoja. Na slici 42. prikazana je stabljika soje u početku cvatnje. Postoji

velika međuzavisnost visine stabljike i gustoće usjeva. Do određene granice povećanjem

gustoće usjeva povećava se i visina stabljike. Debljina stabljike također varira u širokom

rasponu od 5 do 15 mm. Sorte tanke stabljike u gustom usjevu lako poliježu. Soja je sklona

grananju, a njegov intenzitet zavisi od sorte, uvjeta uspijevanja i gustoće usjeva. Sorte koje

87

http://tloznanstvo.com.hr/nitrobakterin.html



uspijevaju u uvjetima velikog vegetacijskog prostora u cijelini se jače granaju, tako da

imaju manje više grmolik izgled. U gustom usjevu grananje često sasvim izostaje. U

zavisnosti od sorte broj bočnih grana na jednoj biljci iznosi 1 - 3. Visina izbijanja prvih

grana na stabljici različita je i kreće se od 1 do 20 cm. Česta je pojava da prve bočne grane

izbijaju već iz pazuha kotiledona, što je vrlo nepovoljno jer su prenisko za kombajniranje.

Optimum za mehaniziranu berbu iznosi 10 - 15 cm iznad tla.

Slika 42. Stabljika soje na početku cvatnje (izvor: www.soilcropandmore.info)

Sojina se stabljika prema tipu habitusa dijeli na:

- determinirani tip rasta ili završeni tip - sorte kod kojih se porast stabljike potpuno

prekida s formiranjem posljednjih (vršnih) cvjetova, a to su sorte iz skupina 000 i 00 te od

V-X te sve povrtne sorte soje. Sorte ovog tipa nešto su niže i s većom mogućnošću

grananja, zameću prvu mahunu više od tla i više su otporne na polijeganje.

- nedeterminirani tip rasta ili nedovršeni tip - sorte kod kojih se porast stabljike

odvija sve dok uvjeti vanjske sredine to dopuštaju. Ovdje pripadaju sorte IV skupine

zriobe. Više su i s manjom otpornošću na polijeganje od sorti prvog tipa.

- semideterminirani tip - sorte kod kojih stabljika poslije formiranja vršnih cvjetova

nastavlja nešto intenzivnije rasti samo pod izuzetno povoljnim uvjetima.

List - je troperast, kako je prikazano na slici 43. Samo su prvi pravi listovi jednostavni,

odnosno imaju samo jednu plojku. Plojke su na glavnoj peteljci postavljene na kratkim

88

http://www.soilcropandmore.info/



peteljkicama, a mogu biti različitog oblika (okrugle, ovalne, izduženo ovalne, jajaste,

izduženo jajaste i kopljaste). Vrh im može biti jače ili slabije zašiljen. Boja listova varira

od blijedozelene do tamnozelene. Kod većine sorti u zriobi listovi požute i otpadaju, osim

kod kasnih sorti kod kojih listovi zadržavaju zelenu boju i ne otpadaju.

Slika 43. Troperast list soje (izvor: www.livingcropmuseum.info)

Cvijet - je karakterističan za sve mahunarke, a izgledom podsjeća na leptira (slika

44.). Sastoji se od šet lapova, pet latica, deset prašnika i tučka. Gornja je latica najveća i

naziva se zastavica, dvije latice sa strane nazivaju se krila, a dvije donje lađica, jer su srasle

u obliku lađe.

Slika 44. Cvijet soje (izvor: www.soybase.org; www.nsrl.uiuc.edu)

89

http://www.nsrl.uiuc.edu/

http://www.soybase.org/




Cvjetovi su bijele, ljubičaste ili kombinirano bijeloljubičaste boje. Boja je

uvjetovana antocijanom. Taj je pigment prisutan i u hipokotilu kod biljaka s ljubičastim

cvjetovima. Može se vidjeti nakon izbijanja kotiledona iz tla, dok su hipokotili biljaka

bijelih cvjetova zeleni. Do sada nisu nađeni izuzeci od ovog pravila. Cvjetovi su skupljeni

u terminalne (vršne) racemozne cvati, sastavljene od 3 do 15 cvjetova. Soja formira puno

više cvjetova nego što ih može razviti u mahune i taj fenomen opadanja cvjetova premda je

istraživan još uvijek nije dovoljno razjašnjen.

Plod - je mahuna duga 3 - 5 cm, najčešće ravna ili blago srpasto povijena, na poprečnom

presjeku ovalna, jače ili slabije segmentirana između sjemena, najčešće obrasla dlačicama,

mrkožuta, a ponekad skoro crna, vrlo gruba, tvrda i kožasta (slika 45.).

Slika 45. Nezrela i zrela mahuna soje (izvor: www.kesimpulan.com;

http://galleryhip.com/soybean-pod-outline.html)

Sastoji se od jednog oplodnog listića koji je srastao šavom po kojem u nekim

uvjetima mahune pucaju. Broj mahuna na biljci jako varira, od 10 do 300 u ovisnosti o

sorti, uvjetima uzgoja i agrotehnici. Prve mahune mogu se formirati vrlo nisko (3 - 4 cm

iznad tla), što je vrlo nepovoljno za žetvu. Pucanje mahuna i osipanje sjemena različito je

izraženo ovisno o sorti. Kod nekih starih sorti polovice mahuna su se pucanjem naglo

spiralno uvijale, pa se na taj način izbacivalo sjeme. Kod suvremenih sorti ova pojava je

90

http://galleryhip.com/soybean-pod-outline.html

http://www.kesimpulan.com/



vrlo slabo izražena. Nastupa samo u prezrelosti, a naročito ako se češće smjenjuju vlažno i

suho vrijeme te u slučaju tuče u zriobi. U mahuni se nalazi 1 - 5 (najčešće 2 - 3) sjemenke.

Sjeme - kao i kod ostalih krupnosjemenih mahunarki, sastavljeno je od klice (lat. embryo),

dva kotiledona i sjemene opne (lat. teste). Klica se nalazi u donjem dijelu sjemena između

kotiledona, a sastoji se od klicina korjenčića i klicina pupoljka. Sjemena opna završava se

sjemenim pupkom (lat. hilum), a to je mjesto na sjemenki kojim je ona pričvršćena na

mahunu. Veličina, oblik i boja sjemenog pupka različiti su kod različitih sorti. Na jednom

kraju sjemenog pupka nalazi se mala rupica (halaza), a na drugom kraju mikropila. Disanje

odnosno izmjena plinova klice obavlja se kroz mikropilu jer su vanjski slojevi sjemene

opne kutinizirani. Sjeme upija vodu cijelom površinom opne. Kroz mikropilu prilikom

klijanja izbija primarni korijen mlade biljčice. Boja sjemena varira zavisno od sorte, a

može biti žuta, zelena, smeđa i crna, kao i kombinacija ovih boja (slika 46.). Masa 1000

zrna varira od 100 do 300 g, a hektolitarska masa od 70 do 85 kg.

Slika 46. Sjeme soje različitih boja omotača (izvor: www.mcdb.ucla.edu)

BAKTERIZACIJA SJEMENA SOJE

Bakterizacija sjemena soje prije sjetve sojinim bakterijama, Rhizobium japonicum,

mora se smatrati obaveznom i učinkovitom mjerom u tehnologiji soje, posebno na tlima

gdje se ranije nije uzgajala soja.

91

http://www.mcdb.ucla.edu/



Unošenjem bakterija, fiksatora dušika u tlo popravlja se struktura tla, povećava se

sadržaj bjelančevina u sjemenu i štede se dušična gnojiva za sljedeću kulturu. Prema nekim

92



američkim podatcima, smatra se da bakterizaciju sjemena soje treba provoditi i u uvjetima

kada u tlu ima dovoljno bakterija za prirodnu infekciju tla. Bakterizacija u tom slučaju

povećava težinu suhe tvari kvržica, a time i količinu fiksiranog dušika. Druga istraživanja

ukazuju da nije neophodna bakterizacija sjemena bakterijama ako je soja uspijevala na tom

tlu (gdje se planira sjetva) u posljednjih 3 - 5 godina.

Sojine bakterije koje žive u tlu isto su tako sposobne prodrijeti do korijena kroz

korijenove dlačice kao i bakterije koje su došle u tlo preko cijepljenog sjemena.

Bakterizacija sjemena obavlja se neposredno prije sjetve. Inokulirano sjeme mora se unijeti

u tlo u roku od 12 sati, inače bakterije ugibaju. Preparati koji sadrže bakterije trebaju se

isporučiti sa sjemenom uz priložene upute o primjeni, kojih se treba točno pridržavati.

Jedan od takvih preparata prikazan je na slici 47. Cjepiva mogu biti vlažna i suha. Bolja su

suha cjepiva posebno u obliku granulata, jer se mogu deponirati u tlo pri sjetvi odvojenim

depozitorima na sijačici. Sjeme može biti tretirano fungicidima.

Slika 47. Nitrobakterin (izvor: http://tloznanstvo.com.hr/nitrobakterin.html)

93

http://tloznanstvo.com.hr/nitrobakterin.html



BIOLOŠKA SVOJSTVA

FAZE RAZVOJA SOJE

Pri određivanju stadija ili faza razvoja u usjevu treba uzeti reprezentativan uzorak

biljaka, a poželjno je da bude na više lokacija. Prednost ovakvog, jedinstvenog opisa

pojedinih faza je u boljem razumijevanju pri komunikaciji između stručnjaka, predstavnika

agroindustrije, širokog kruga proizvođača i istraživača. U tablici 9. dan je opis vegetativnih

faza za determinirani tip rasta soje, a u tablici 10. opis reproduktivnih faza za

nedeterminirani tip rasta.

Tablica 9. Opis vegetativnih faza za determinirani tip rasta

Naziv faze Opisklijanje i nicanje Kotiledoni su iznad zemlje, a formirani su i prvi listovi.

V0 Prvi jednosatvni listovi su potpuno razvijeni.V1 Visina biljke iznosi 15 - 20 cm. Na 2. nodiju su potpuno razvijeni listovi

troliske.V2 Visina biljke iznosi 20 - 25 cm. Na 4. nodiju su potpuno razvijeni listovi

troliske.V3 Visina biljke iznosi 30 - 35 cm. Na 6. nodiju su potpuno razvijeni listovi

troliske.Vn Određuje se tako da se broj nodija na glavnoj stabljici podijeli s 2.

Tablica 10. Opis reproduktivnih faza za nedeterminirani tip rasta

Naziv faze OpisR4 50% biljaka ima najmanje jedan cvijet.R5 Odvija se puna cvatnja. Uočavaju se cvjetovi i na 2. nodiju gledano od vrha biljke.R5,5 Početak je razvoja mahuna. Cvatnja je blizu završetka. R6 Završetak cvatnje i početak formiranja mahuna te nalijevanje zrna.R7 Mahune su pune veličine, a biljke visine 77,5 - 85,0 cm.R8 Potpuno su razvijene mahune sa sjemenkama.R9 Na donjem dijelu stabljike 50% listova je žuto, a na vrhu su zeleni. Najniže mahune

su žute, a sjemenke u fazi nalijevanja.R10 Mahune su žute (fiziološka zrioba).R11 Mahune su smeđe ili sive boje. Odvija se puna zrioba, 95% mahuna je potpuno

zrelo.

94



Ne postoji jasno definiran prijelaz iz faze cvatnje u fazu stvaranja mahuna i

formiranja sjemena. Na istoj biljci, a često i na istom koljencu, mogu se u isto vrijeme naći

mahune, ocvali cvjetovi i tek rascvjetali pupoljci. Prve mahune se pojavljuju za oko 14

dana poslije pojave prvih cvjetova. Kad započne mahunanje na biljci, obično napreduje

istom brzinom kao i cvjetanje. U normalnim uvjetima razvoj mahuna traje oko tri tjedna.

Rast mahuna i povećanje sjemena u mahuni relativno je sporo u početku odnosno za

vrijeme preklapanja cvatnje i mahunanja. Kada cvatnja prestane, taj rast je puno brži. Suha

tvar se nakuplja u sjemenu relativno brzo i ujednačeno u razdoblju od 30 - 40 dana.

Maksimalan broj sjemenki po mahuni i po biljci svojstvo je uvjetovano uglavnom

genetski, a stvarni broj formiranog sjemena i njegova veličina zavise od uvjeta u vrijeme

formiranja sjemena. Sjeme je fiziološki zrelo za oko 65 - 75 dana od oplodnje i sadrži oko

55% vlage u fiziološkoj zriobi. Poslije ovog razdoblja, kada se završi nagomilavanje suhe

tvari u sjemenu, sadržaj vlage u sjemenu smanjuje se na 10 - 15%. U roku 7 - 14 dana,

ovisno o sorti i klimatskim uvjetima, sjeme je zrelo za žetvu.

AGROEKOLOŠKI UVJETI UZGOJA SOJE

Soja uspijeva u tropskoj, suptropskoj, umjerenoj i kontinentalnoj klimi zahvaljujući

velikom broju sorata različitih skupina zriobe.

ZAHTJEVI SOJE ZA VODOM

Voda je u proizvodnji soje jedan od ograničavajućih čimbenika. U vrijeme klijanja,

sjeme soje treba upiti više od 50% od svoje mase da bi moglo klijati. Suša je nepovoljna u

ovoj fazi jer otežava razvoj korijenovih kvržica. S pojavom prvog cvijeta povećava se

potreba soje za vodom za stvaranje mahuna. Može se reći da s porastom biljke soje raste i

njezina potreba za vodom. Soja u fazi cvatnje i ranoj fazi mahuna je najosjetljivija na

nedostatak vode u tlu. Prinosi se mogu smanjiti i za 40 - 60%.

95



ZAHJEVI SOJE PREMA TEMPERATURI

Utjecaj temperature značajan je u ranijoj sjetvi i smanjuje se prema kasnijoj sjetvi.

Minimalne temperature za klijanje soje su 6 - 7 oC, a optimalne 15 - 25 oC. U ovoj fazi

temperature od -5 oC nanose veliku štetu. Tijekom intenzivnog porasta soja zahtijeva

temperature od 20 do 25 oC. U fazi cvatnje i sazrijevanja niske temperature odgađaju

zriobu, a ispod 14 oC prestaje rast soje. Temperatura od -1 oC uništava cvjetove, a nezrele

mahune izložene temperaturi od -2,5 oC se oštećuju, a na -3,5 oC srmzavaju. Visoke

temperature (iznad 25 oC) nisu povoljne u cvatnji.

ZAHTJEVI SOJE PREMA SVJETLOSTI

Soja je biljka kratkog dana, na čiji rast i razvoj znatno utječu duljina dnevnog

osvjetljenja i spektralni sastav svjetlosti. Glavni učinak svjetlosti očituje se u iniciranju

cvatnje soje. Osim toga, svjetlost utječe i na visinu biljaka, visinu do prve mahune,

površinu lista, polijeganje i druga svojstva. Rane sorte osjetljive su na fotoperiodizam

samo u početku cvatnje, a kasne sorte u svim fazama razvoja. Sorte adaptirane na većim

zemljopisnim širinama (na sjeveru) počet će cvatnju na kraćem intervalu noći, odnosno

dužem danu nego sorte adaptirane na manjim zemljopisnim širinama (kasne sorte).

ZAHTJEVI SOJE PREMA TLU

Soja dobro uspjeva na mnogim tipovima tala, ali najbolje na dubokim,

strukturiranim, plodnim tlima, bogatima humusom, dobrog vodnog i zračnog režima i

neutralne reakcije. Slabije uspijeva na jako pjeskovitim, kiselim, slanim i plitkim tlima. U

selekciji soje radi se na kreiranju sorti koje su manje osjetljive na alkalna tla, jako kisela tla

i ona slabije opskrbljena hranivima.

96



INDUSTRIJSKO BILJE

Industrijske biljke su biljke čiji pojedini dijelovi služe u prerađivačkoj industriji u

različite svrhe. Ovdje pripadaju šećerna repa, suncokret, uljane repice, konoplja, duhan,

hmelj i druge kulture.

BILJKE ZA DOBIVANJE ŠEĆERA, ŠKROBA I ALKOHOLA

Za dobivanje šećera, škroba i alkohola prvenstveno služe šećerna repa, šećerna

trska (šećer), krumpir i žitarice (škrob i alkohol).

Š E Ć E R N A R E P A, Beta vulgaris

UVOD

Šećerna repa dvogodišnja je dvosupnica. U prvoj godini vegetacije stvara korijen u

kojem se nakupljaju hranjiva te lisnu rozetu, a u drugoj godini reproduktivne organe. Ova

je kultura najvažnija industrijska biljka u našoj zemlji (slika 48).

Slika 48. Šećerna repa (izvor: www.syngenta.com)

97

http://www.syngenta.com/



Najvažniji proizvod šećerne repe je šećer (disaharid saharoza), ali i sporedni

proizvodi pri preradi šećerne repe te njezina agrotehenička važnost također imaju svoj

značaj.


Domovina šećerne repe je područje oko Srednozemnog mora i Atlanskog oceana.

Šećerna repa bila je poznata kao tzv. bijela repa još prije 2000 godina, ali se u početku

uzgajala kao povrtna biljka zbog lišća, a kasnije i zbog korijena za ljudsku i stočnu hranu,

ali je kao ratarska kultura vrlo mlada. Ova je kultura široko rasprostranjena i uspješno se

uzgaja od suptropskih područja na jugu do sjevernih područja u Švedskoj, ali je

najpovoljnije područje za uzgoj umjereni pojas.


Prema botaničkoj sistematici sve vrste repe pripadaju redu Caryophyllales,

porodici Chenopodiaceae (lobodnjače ili pepeljuge), rodu Beta koji se klasificira u četiri

sekcije:

1. Section Vulgares - s vrstama: Beta vulgaris; Beta maritima, divlja repa (praroditelj

šećerne repe); Beta macrocarpa; Beta patula; Beta aatriplicifolia; Beta perennis

2. Section Corollinae

3. Section Patellares

4. Section Nanae

Šećerna repa koja je danas zastupljena u biljnoj proizvodnji, pripada vrsti Beta

vulgaris, a dijeli se na dvije podvrste:

- ssp. cicla, lisnata repa

- ssp. crassa, korijenasta repa.

Vrste iz sekcije Vulgares vrlo su značajne u selekciji šećerne repe. Predstavnici

sekcije Patellares koriste selekcioneri kao izvor otpornosti prema bolestima i nematodama.

98



VAŽNOST I UPORABA

Šećer (disaharid saharoza) svakako je najvažniji proizvod šećerne repe. Međutim,

pri preradi šećerne repe nastaju i sporedni proizvodi koji imaju svoju važnost. To su repini

rezanci i melasa kao visokokvalitetna stočna hrana te saturacijski mulj, koji služi kao

melioracijsko sredstvo za popravak tla. Ova kultura pripada u skupinu okopavina s

intenzivnom obradom, gnojidbom i njegom, pa tlo ostavlja u dobrom stanju i čisto od

korova. Zbog toga se cijeni kao izvrstan predusjev za većinu ratarskih kultura, osobito za

strne žitarice. Može se uzgajati i kao krmna biljka. Ona po škrobnim vrijednostima

nadvisuje stočne repe, a lakše se i čuva zbog većeg sadržaja suhe tvari i manje vode.


Korijen - vretenast je, a dijeli se na četiri dijela (slika 49.):

a) glava (lat. epicotil ) - vršni je dio korijena koji nosi lišće. U odnosu na ostale

dijelove korijena sadrži najmanje šećera, pa je zbog toga poželjno da bude što manja.

b) vrat (lat. hypocotil ) - glatki je dio korijena koji spaja glavu i tijelo korijena. To je

najdeblji dio korijena na kojem nema lišća, pupova, brazdica ni postranih (bočnih)

korijenčića. Budući da i on sadrži relativno malo šećera, poželjno je da bude što manji.

c) tijelo - dio je korijena od mjesta gdje se pojavljuje postrano korijenje sve do

mjesta gdje se korijen stanjuje na oko 1 cm u promjeru. Na tijelu korijena nalaze se dvije

nasuprotne brazdice, koje mogu biti pliće ili dublje. Poželjno je da su brazdice pliće jer se

na dublje brazdice jače lijepi zemlja, koju nakon vađenja korijena treba skidati. Iz brazdica

izbija gusto postrano korijenje.

d) rep - najdonji je dio korijena, debeo oko 1 cm, koji prelazi u tzv. vodeno

korijenje, koje crpi vodu i hranjiva kad ih nema dovoljno u površinskom sloju tla. Tijelo i

rep nazivaju se zajedničkim imenom pravi korijen.

99



a) listovi rozete; b) glava korijena; c) vrat korijena; d) tijelo korijena; d) rep korijena

Slika 49. Shematski prikaz dijelova korijena šećerne repe (izvor: Jevtić i suradnici, 1986.)

Korijen repe nije uvijek pravilna oblika (slika 50.), već je moguće različito

račvanje. Naime, korijen reagira kada u tlu pri rastu naiđe na otpor odnosno tvrde tvari u

tlu (kamenčići, korijenje, nezreli stajski gnoj, tvrda podmekota i dr.). Prodire u dubinu više

od 2 m, u širinu 120 cm, ali se glavna masa korijenovog sustava nalazi u površinskom sloju

tla. Zadebljali dio korijena dug je oko 20 cm, a debeo oko 7 cm. Prosječna težina iznosi od

500 do 1000 g. U pravilu je u težem korijenu manji postotak šećera. Na poprečnom

presjeku korijena vide se svjetliji i tamniji koncentrični krugovi ili prstenovi. Tamnije

prstene, kojih u razvijenoj repi ima 10 - 12, čine provodne žile, a svjetlije parenhimsko

tkivo. Provodne žile nastavljaju se iz korijena u lišće. U vanjsko (najstarije) lišće

nastavljaju se provodne žile unutrašnjih (središnjih) prstena, a u unutrašnje (najmlađe) lišće

provodne žile iz vanjskih (obodnih) prstenova. Zbog toga se žile u glavi repe križaju

savijajući se u obliku slova "S". U tamnim prstenovima nalazi se tvorno tkivo (kambij)

pomoću kojeg korijen raste u debljinu. Zbog toga se nazivaju i kambijski prsteni. Između

100



tamnih nalaze se svijetli prsteni sastavljeni od parenhima. Tu se uskladištavaju organske

tvari, a u prvom redu šećer. Prema tome, sorte s većim brojem svijetlih prstenova imaju

više šećera i obrnuto.

Slika 50. Korijen šećerne repe (izvor: www.statesymbolsusa.org)

Tijekom prve godine vegetacije u anatomskoj građi korijena dolazi tri puta do

znatnijih promjena. U početku vegetacije korijen ima primarnu, zatim sekundarnu i na

kraju tercijarnu građu:

1. Primarna građa korijena - ovu građu ima mladi korijen. Na poprečnom presjeku

razlikuju se tri osnovna dijela:

a) rizodermis;

b) primarna kora - jednostavne je građe, sastavljena od parenhimskih stanica diferenciranih

u tri sloja: egzoderma (vanjski sloj), mezoderma (središnji sloj) i endoderma (posljednji

sloj primarne kore). Stanice egzoderme su jače međusobno priljubljene, dok su stanice

mezoderme krupnije s većim međustaničnim (intercelularnim) prostorima. Bliže

centralnom cilindru stanice su sitnije te imaju sposobnost oplutavanja. Samo pojedine od

njih ne oplutavaju i služe za provođenje vode iz stanica egzoderme do traheja i traheida.

101

http://www.statesymbolsusa.org/



c) centralni cilindar - sastoji se od pericikla (vanjski sloj stanica) i radijalnog provodnog

snopića, koji se sastoji od primarnog ksilema, primarnog floema i osnovnog parenhimskog

tkiva. Ksilem se sastoji od dva provodna snopića, a oni od sitnijih cijevi (postavljenih

periferno) i krupnijih cijevi (postavljenih centralno).

2. Sekundarna građa korijena - sekundarne promjene u građi pravog korijena i vrata

korijena nastupaju kada se pojavi prvi par stalnih listova. Ove promjene počinju u

parenhimu. Ispod floema paralelno s njim formira se kambij dopirući do pericikla. Kambij

prema središtu stvara elemente ksilema (sekundarni ksilem), a prema periferiji elemente

floema (sekundarni floem) i između njih parenhim. Istovremeno s promjenama u

centralnom cilindru dijele se i stanice pericikla i daju novo felogeno tkivo, koje u daljnjoj

diobi stvara prema središtu parenhim filoderme, a prema periferiji pluto. Iz pericikla raste

bočno korijenje, koje prolazi filodermu i izbija u tlo. Porast sekundarne kore i stvaranje

pluta dovodi do pucanja i odbacivanja primarne kore. Ova se pojava naziva "linjanje

korijena".

3. Tercijarna građa korijena - nakon završenog "linjanja" promjene u korijenu se

nastavljaju i dovode do tercijarne građe. Između pericikla i endoderme od parenhimskih

stanica naknadno se stvara novi meristem (kambij), koji stvara prstenove provodnih

snopova i međuprstenski parenhim.

List - šećerna je repa dvosupnica pa niče s dva mesnata lista supke ili kotiledona. Ti se

listovi nakon 30 - 40 dana vegetacije osuše i otpadnu. Pravi se listovi sastoje od peteljke i

plojke. Peteljka je duga, jaka i rebrasta. Plojka je ovalna do srcolika oblika i na njoj se

nalaze rebra (slika 51). Glavno rebro proteže se sredinom plojke kao produžetak provodnih

žila iz peteljke. Iz njega se razvijaju postrana rebra (slika 52.). Asimilacijska površina je

velika, u prosjeku 3000 - 4000 cm2 po biljci. Broj listova se tijekom vegetacije povećava, a

najviše ih je u prvoj polovici kolovoza (oko 25). Kako se tijekom vegetacije stariji listovi

suše i odumiru (oko 30 - 50%), u našim uvjetima repa stvori 50 - 70 listova po biljci.

102



Slika 51. List šećerne repe

(izvor: http://pinova.hr/hr_HR/baza-znanja/ratarstvo/secerna-repa/)

Slika 52. Glavno i postrana rebra na listu šećerne repe (izvor: www.pisvojvodina.com)

U drugoj godini uzgoja šećerne repe stvaraju se dvije vrste listova:

a) listovi rozete - javljaju se na glavi korijena i aktivni su u rano proljeće. Po svemu su

slični listovima prve godine uzgoja.

b) listovi stabljike - javljaju se na stabljici, a aktivni su u kasno proljeće. Oni su općenito

sitniji. Najkrupniji su na bazi stabljike, a prema vrhu su sve sitniji tako da vršno lišće

dobiva duguljast oblik.

103

http://www.pisvojvodina.com/

http://pinova.hr/hr_HR/baza-znanja/ratarstvo/secerna-repa/



Stabljika - stvara se iz glave korijena u drugoj godini uzgoja. Raste iz pupova, koji su se

stvorili u pazuhu listova prve godine. Kako se na glavi korijena u prvoj godini uzgoja

razvije 50 - 70 listova, teorijski se u drugoj godini uzgoja može razviti isto toliko stabljika.

No, u praksi se to ne događa pa se obično razvije 5 - 10 stabljika. Visina stabljike je 1 - 2

m, rebrasta je, užljebljenja i zelene boje. Iz pazušaca listova stabljike razvijaju se postrane

grane II reda itd. Na slici 53. prikazana je stabljika šećerne repe s cvjetovima.

Slika 53. Stabljika šećerne repe s cvjetovima (izvor: http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Suikerbiet_bloem_Beta_vulgaris.jpg)

U vezi sa stabljikom javljaju se tri štetne pojave: proraslice (biljke šećerne repe

koje već u prvoj godini uzgoja razvijaju stabljiku), prkosnice (ili “tvrdoglavci”, biljke koje

ni u drugoj godini uzgoja ne razvijaju stabljiku) i fascijacija (morfološka deformacija

stabljike).

Cvijet - građen je na osnovi broja pet, odnosno sastoji se od pet lapova, pet latica, pet

prašnika i tučka. Zelene je boje (slika 54.), a pojavljaje se pojedinačno (monogerme sorte)

ili 2 - 6 zajedno (multigermne sorte). U centru cvijeta nalazi se tučak, koji je okružen s pet

prašnika žute boje. U bazi prašnika nalaze se žlijezde koje luče nektar karakterističnog

mirisa. Cvjetanje šećerne repe traje oko 30 dana. Najprije procvjeta vršni dio glavne

stabljike, a zatim vršni dijelovi bočnih grana od vrha prema bazi. U cvijetu najprije

dozrijevaju prašnici i pospu pelud, a tučak dozrijeva dva dana nakon toga. Zbog toga je

cvijet stranooplodan, a oplodnju najčešće vrše vjetar i pčele.

104

http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Suikerbiet_bloem_Beta_vulgaris.jpg



Slika 54. Cvijet šećerne repe (izvor: https://www.gene.affrc.go.jp/index_en.php)

Plod - botanički se naziva srašćeni orašac. U kvržicu (sraslac ili krupko) srašćuju najčešće

3 - 4 cvijeta, odnosno ploda. U kvržici, koja zatim odrveni, nalazi se onoliko sjemenki

koliko je u nju sraslo plodova. Kako u kvržicu najčešće srašćuju 3 - 4 cvijeta, odnosno

ploda, u njoj su obično 3 - 4 sjemenke. U trgovini se kvrživa naziva "sjemenom". Takvo

sjeme je višeklično ili multigermno. Kvržice daju toliko biljaka koliko ima klijavih

sjemenki, a to u agrotehnici stvara velike teškoće. Zbog toga su oplemenjivači stvorili nove

sorte čiji plodovi ne srašćuju, već imaju samo jednu sjemenku, a takvo se sjeme naziva

jednoklično ili monogermno. Svaka takva sjemenka daje samo jednu biljku, što je u

agrotehnici vrlo pozitivno. Na slici 55. prikazano je višeklično i jednoklično sjeme šećerne

repe.

Kvržica – sivo-smeđe je boje, veličine 2 - 6 mm. Danas se za potrebe sjetve kalibrira na

promjer 3,5 - 4,5 mm (3,7 - 4,7 mm). Sitnije se kvržice odbacuju, a krupnije se

segmentiraju na označen promjer. Masa 1000 zrna višekličnog sjemena iznosi 20 - 30 g,

jednokličnog oko 10 g. Hektolitarska masa iznosi 20 - 30 kg.

Sjemenka - sitna je, bubrežasta oblika, plosnata, smeđe boje i sjajna. Sastoji se od opne,

endosperma i klice.

105

https://www.gene.affrc.go.jp/index_en.php



Slika 55. Višeklično (lijevo) i jednoklično (desno) sjeme šećerne repe (izvor: https://www.gene.affrc.go.jp/index_en.php)

TIPOVI ŠEĆERNE REPE

Kod šećerne se repe razlikuju tipovi i sorte. Tipovi su smjerovi uzgoja, koji obuhvaćaju

sorte sličnih osobina. Razlikuju se četiri osnova tipa:

1. tip E - obuhvaća sorte s visokim prirodom korijena i lišća, a s malim sadržajem šećera,

duge vegetacije i otporne prema suši, dok su prema bolestima osjetljive (njem.

Ertrag = prirod)

2. tip N - obuhvaća sorte, koje daju osrednji prirod korijena, lišća i šećera; čine prijelaz od

tipa E k tipu Z (njem. normal = običan)

3. tip Z - obuhvaća sorte s visokim sadržajem šećera, ali im je prirod korijena i lišća nizak,

vegetacija je kratka, otporne su prema bolestima, ali teško podnose sušu (njem.

Zucker = šećer)

4. tip ZZ - obuhvaća sorte vrlo bogate šećerom, ali s niskim prirodom korijena i lišća;

zbog toga su značajne samo za selekciju, a u proizvodnji se ne koriste.

106

https://www.gene.affrc.go.jp/index_en.php



BIOLOŠKA SVOJSTVA

Vegetacija šećerne repe u prvoj godini uzgoja traje 180 - 200 dana. U drugoj godini

uzgoja vegetacija sjemenjače iznosi 100 - 120 dana.

Ontogeneza šećerne repe sastoji se od dva razdoblja: formiranje vegetativnih i

formiranje generativnih organa.

S proizvodnog gledišta mogu se izdvojiti četiri podrazdoblja u vegetativnom

razdoblju:

- od nicanja do prorijeđivanja (do prvog para pravih listova) - intenzivno raste korijenov

sustav i formira se prvi par listova

- od prorijeđivanja do zatvaranja redova - ovakav se rast korijena nastavlja, ali je porast

lisne mase jače izražen; istovremeno se, mada manje intenzivno, stvara zadebljali korijen

- od zatvaranja redova do 1. kolovoza - korijen intenzivno deblja i umjereno nagomilava

rezerve šećera

- od 1. kolovoza do vađenja - stvaranje lisne mase usporeno je, čak prinos lista opada,

povećanje težine zadebljalog korijena je usporeno, a šećer se intenzivno nakuplja.

S agronomskog gledišta u vegetativnom razdoblju (odnosno u prvoj godini uzgoja)

razlikuju se tri fenološke faze:

- klijanje - počinje rastom korjenčića i odvija se na račun rezervnih tvari sjemena

(endosperm). Proces klijanja nastavlja se intenzivnom diobom meristemskog tkiva, formira

se potkotiledonsko koljeno (lat. hypocotil), korijen raste u dubinu, a potkotiledonsko

koljeno s kotiledonima k površini tla. Temperatura od 25 oC je optimum za klijanje, a

ekstremi su 4 oC i 30 oC. Što je temperatura viša, proces klijanja je brži i obrnuto.

- nicanje - ovisi o formiranoj posteljici u koju je odloženo sjeme. Probijanje gornjeg sloja

je za klijanac otežano jer kotiledoni i potkotiledonsko koljeno formiraju "petu" koja teško

svladava otpor tla pa pripremi tla za sjetvu repe treba pokloniti posebnu pažnju.

107



- vegetativni rast – 30 - 40 dana nakon nicanja naglo se povećava zadebljali dio korijena.

Promjer korijena se do kraja vegetacije poveća 50, a težina čak 400 puta. Količina šećera

se povećava gotovo linearno, od 0,5 g u početku lipnja do 150 g i više krajem listopada.

Dakle, procesi porasta i nakupljanja šećera teku usporedo. Postotak šećera u odnosu na

S.T. se brže povećava tijekom lipnja, usporenije tijekom srpnja, kako bi u posljednjih 6 - 7

tjedana ostao na istoj razini. Do odlaganja šećera ne dolazi samo u "višku" produkata

fotosinteze, već unutar korijena postoji mehanizam koji regulira raspodjelu produkata

fotosinteze između porasta korijena i odlaganja šećera. Djelovanje ovog mehanizma može

biti izmjenjeno uvjetima vanjske sredine, ali je podjednako za sve genotipove. Od vanjskih

čimbenika najveći utjecaj ima gnojidba, naročito gnojidba dušikom.

U generativnom razdoblju (druga godina uzgoja) razlikuje se pet fenološki faza:

- faza rozete - traje od pojave prvog lista do pojave prve cvjetne stabljike

- porast cvjetne stabljike - traje od pojave prve cvjetne stabljike do pojave prvih cvati

- stvaranje pupoljaka - traje od pojave prve cvati do otvaranja prvog cvijeta

- cvjetanje - počinje otvaranjem prvih cvjetova i traje do završetka cvjetanja

- formiranje ploda i njegovo sazrijevanje - počinje pojavom prvih plodova i traje do žetve.

AGROEKOLOŠKI UVJETI UZGOJA

Šećerna repa široko je rasprostranjena kultura, a uzgaja se od suptropskih područja

do sjevernih područja u Skandinaviji. Ipak, najpovoljnije područje za uzgoj šećerne repe je

umjereni pojas.

ZAHTJEVI ŠEĆERNE REPE ZA VODOM

Općenito se može reći da što je agrotehnika slabija, to su veće potrebe šećerne repe

za vodom. Ako su ostali klimatski čimbenici u optimumu, za uzgoj ove kulture dovoljno je

200 litara vode za kilogram suhe tvari. Kritično razdoblje proteže se kroz lipanj, srpanj i

108



kolovoz, kada su najveće potrebe za vodom (60 - 80 mm), ali i razdoblja suše u našim

klimatskim područjima.

ZAHTJEVI ŠEĆERNE REPE PREMA TEMPERATURI

Minimalna temperatura tla za klijanje i nicanje šećerne repe je 5 oC. U ovoj je fazi

šećerna repa najosjetljivija na niske temperature. Biljka može stradati već kod -1 oC, jer su

kotiledoni savijeni. Otpornost na niske temperature povećava se kako se biljka razvija. Za

stvaranje suhe tvari najpovoljnije su temperature oko 200C, a za najveći porast sadržaja

šećera oko 15 oC.

ZAHTJEVI ŠEĆERNE REPE PREMA SVJETLOSTI

Potrebe šećerne repe za svjetlošću izrazito su velike. Nedostatak ovog čimbenika

smanjuje prinos, tehnološku kakvoću korijena i digestiju.

ZAHTJEVI ŠEĆERNE REPE PREMA TLU

Za uzgoj ove kulture najbolja su duboka, humusna, strukturna tla, neutralne ili

slabo alkalne reakcije, povoljne prozračnosti i vodozračnog režima. Repa ne uspijeva na

tlima sa živim pijeskom, močvarnim tlima, na izrazito teškim i vlažnim tlima koja su

nedovoljno prozračna.

KEMIJSKI SASTAV KORIJENA ŠEĆERNE REPE

Kemijski sastav korijena zavisi od sorte i hibrida, agrotehnike, uvjeta u tlu, klime i

drugih čimbenika. Na slici 56. prikazan je kemijski sastav korijena šećerne repe. Smatra se

da korijen repe obično sadrži oko 25% S.T. i oko 75% vode. Od ukupne količine vode

(75%), slobodna voda čini 72,1%, a nalazi se u vakuolama. Vezana voda, koja se nalazi u

srži, čini oko 2,9% ukupne vode. Suha tvar čini oko 25%, a najveći dio čini saharoza

(šećer) i to oko 17,5%, a preostali dio (7,5%) su nešećeri. Dio nešećernih tvari (oko 2,5%)

je topiv u vodi i sa saharozom ulazi u sastav sirovog soka repe. Ostatak nešećernih tvari

(5%) netopiv je u vodi i označava se kao srž, a sastoji se od celuloze, pektina, lignina i

drugih tvari. Od šećera je najzastupljenija saharoza, koja nije ravnomjerno raspoređena u

109



korijenu repe. U srednjem dijelu korijena sadržaj šećera je veći nego u ostalim dijelovima

(glavi i repu). Pored saharoze repa sadrži i invertni šećer (smjesa glukoze i fruktoze). U

zdravoj repi invertni se šećer nalazi u malim količinama (oko 0,1%). Međutim, ako se repa

duže i s nečistoćama skladišti u prizmama, a prije svega u smrznutim i trulim repama,

sadržaj inventnog šećera naglo raste, a on je u tehnološkoj preradi vrlo štetan sastojak.

Iskorištenje šećera u procesu prerade smanjuje se ukoliko udio mineralnih tvari raste, a na

njihov sadržaj utječu klima, tlo, gnojidba i drugi čimbenici.

Slika 56. Kemijski sastav korijena šećerne repe (izvor: Todorović i suradnici, 2003.)

Selekcijom se nastoje stvoriti sorte sa što manje mineralnih tvari. Ranije je njihov

sadržaj iznosio oko 3%, a danas 0,5 - 1%. Kalija, količinski najvažnijeg dijela mineralnih

tvari, ima oko 60% od ukupne količine minerala, a smanjuje se tijekom porasta repe kao i

sadržaj natrija. Osim ova dva hranjiva elementa u mineralne tvari ulaze i drugi elementi,

koje biljka usvaja, prije svega dušik, fosfor, sumpor i mikroelementi. U korijenu repe se,

pored saharoze, glukoze i fruktoze, u manjim količinama nalaze maltoza, rafinoza,

dekstrin, škrob, hemiceluloza i druge tvari. Svježe lišće repe sadrži u prosjeku oko 14%

S.T., 2% sirovih bjelančevina, manje od 2% šećera i 0,3% oksalne kiseline. Lišće ima

110



najveći značaj ako se koristi kao stočna hrana. Ako se zaorava, predstavlja značajan izvor

hranjivih tvari, naročito dušika i kalija i to treba imati u vidu pri gnojidbi narednih kultura.

S tehnološkog gledišta u preradi šećerne repe razlikuju se:

- sirovi sok - sadrži šećer, dušične spojeve, bezdušične tvari i pepeo. U sastavu dušičnih

tvari razlikuje se tzv. "štetni dušik", odnosno nebjelančevinaste dušične tvari. To je skupina

dušičnih spojeva (aminokiseline: betain, purin, pirimidin; zatim nitratni dušik i druge

tvari), čiji jedan dio sprječava kristalizaciju 25 - 40% šećera te je zbog toga nepoželjan

sastojak repe. Bezdušične tvari čine: monosaharidi, pektinske tvari, organske kiseline, ulja,

saponini i druge tvari.

- melasa - sporedni je proizvod, odnosno preostali sirup, koji još sadrži veliku količinu

šećera. Sastav melase je vrlo promijenjiv i ovisi o kakvoći sirovine i tehnologiji prerade.

Melasa je vrlo cijenjena stočna hrana. Danas pretežno služi za proizvodnju melasnog

kvasca, alkohola, glutaminata i drugih proizvoda.

- repini rezanci - drugi su sporedni proizvod, izvanredna stočna hrana bilo da su svježi,

silirani ili osušeni.

- saturacijski mulj (karbokalk) - otpadak je pri preradi, a služi kao melioracijsko sredstvo

za popravak tla (kalcizacija kiselih tala) zbog toga što sadrži velike količine kalija.

TRETIRANJE SJEMENA ŠEĆERNE REPE PRIJE SJETVE

Tretiranje naturalnog (nedorađenog) sjemena šećerne repe, osim izjednačavanja

kalibracijom, sastoji se još u poliranju i segmentaciji kvržice odnosno klupka. Poznato je

da kod naturalnog sjemena šećerne repe nekoliko pravih sitnih sjemenki srašćuje

perigonom u klupko.

Poliranje - zapravo je dekortikacija sjemenog omotača, odnosno klupko se zaobljuje.

Polirano sjeme se lakše kalibrira i pokriva slojem u smislu piliranja.

111



Segmentacija - mehaničko je lomljenje klupka u "segmente", koji redovito sadrže po jednu

pravu sjemenku. Segmentirano sjeme kasnije znatno olakšava prorijeđivanje usjeva

šećerne repe. Danas se segmentiranje sve više napušta u korist jednokličnog ili

monogermnog sjemena šećerne repe.

Piliranje - kemijsko je tretiranje sjemena. Postoji mokri i suhi postupak. Pri mokrom

postupku kemijske tvari prodiru u sjeme, a pri suhom ostaju vezane na površini sjemena.

Prilikom piliranja koristi se neko adhezivno sredstvo (npr. metil-celuloza). U omotač se

inkorporiraju hranjiva (makro i mikro), stimulatori rasta i pesticidi. Sjeme šećerne repe bi

se trebalo tretirati dobrim zaštitnim fungicidom (Kaptan, Tiram, Dexon, Dichlone i dr.)

radi suzbijanja truleži sjemena i oštećenja ponika. Organski živini preparati su efikasni

protiv patogena, koji se prenose sjemenom, a manje protiv patogena u tlu. U omotač

piliranog sjeme također se stavljaju boje radi lakšeg praćenja sjetve (slika 57.).

Slika 57. Pilirano sjeme šećerne repe (izvor: http://svartberg.org/atlas-sjemenki/)

KAKVOĆA SJEMENA ŠEĆERNE REPE

Da bi sjetva bila što preciznija i sjeme što ravnomjernije raspoređeno u redu, ono

mora biti ujednačenog promjera i pravilnog oblika. Mehaničkom doradom sjemena

(trljanjem, poliranjem) moguće je promjer sjemena donekle ujednačiti. Takvo sjeme naziva

112

http://svartberg.org/atlas-sjemenki/



se tehnički dorađeno sjeme. Ovisno o stupnju dorade i krupnoće početnog materijala,

promjer takvog sjemena može iznositi 3,25 - 4,25 mm ili 3,75 - 4,75 mm. Sjeme

monogermnih sorti obično se pilira u manje-više pravilne kuglice. Prirodno monogermno

sjeme treba imati najmanju klijavost 80%, bez deformiranih klica. Od toga 90% kvržica

treba dati samo jednu klicu. Maksimalna vlažnost treba biti 15%, čistoća 97%, s najviše

0,1% sjemena korova. Masa 1000 zrna mehanički dorađenog sjemena ovisi o kakvoći i

stupnju dorade, a kreće se od 15 do 20 g, dok kod jednokličnog piliranog sjemena iznosi

18 - 21 g.

Naziv jednoklično (monogermno) sjeme odnosi se isključivo na genetski

jednoklično sjeme, koje mora dati minimum 90% pojedinačnih biljčica. Naziv pilirano

sjeme odnosi se na jednoklično sjeme ako je obavijeno posebnom tvari, koja mu je dala

oblik loptice.

Kalibraža pilete počinje od 3,50 mm u razmacima od 0,25 mm i smije imati raspon

od 1 mm između donje i gornje granice promjera pilete.

UTVRĐIVANJE TEŽINE 1000 KVRŽICA

Uzimanje radnog uzorka sjemena šećerne repe, klupčastog i segmentiranog

sjemena, vrši se iz dobro izmiješanog prosječnog uzorka. Uzima se 2 x 25 g sjemena i

izdvoje se sve primjese. Ta se količina izdijeli u pet frakcija po sustavu sita s pravokutnim

otvorima veličine 5, 4, 3 i 2,5 mm. U svakoj frakciji izbroje se kvržice repe i izmjeri

njihova težina po frakcijama. Formula za izračunavanje težine 1000 kvržica svake frakcije

je sljedeća:

a = (tk 1000) / bk

gdje je:

a - težina 1000 kvržica

tk - težina čistih kvržica u frakciji

bk - ukupan broj kvržica u frakciji.

113



ISPITIVANJE KLIJAVOSTI

Za ispitivanje klijavosti uzimaju se četiri uzorka od po 100 kvržica, bez biranja iz

mase čistih kvržica. Prije stavljanja na klijanje sjeme se potopi u vodi temperature

25 - 27 oC u trajanju od dva sata. Poslije toga se sjeme suši da bi se vlažnost smanjila s

50 -60% na 10 - 15%. Ovaj postupak povećava klijavost za 2 - 3%. Pilirano sjeme se ne

potapa u vodu radi ispiranja, već se neposredno stavlja na klijanje. Klijavost se ispituje na

filtar-papiru ili u pijesku. U posudu s pijeskom, podijeljenu na četiri jednaka dijela,

stavimo po 100 sjemenki u svaku četvrtinu i pokrijemo slojem pijeska debljine 0,5 - 1,5

mm. Pod slavinom ravnomjerno ovlažimo pijesak. Temperatura klijanja za naturalno sjeme

je 25 oC, a za pilirano 18 oC. Temperatura se mora konstantno održavati te je zbog toga

najbolje posude staviti u termostat. Klice se prebrojavaju prvi put nakon 4 - 5 dana.

Posljednje brojanje je 14 dana od stavljanja na klijanje. Na kraju se utvrdi ukupna

klijavost, srednji klični broj i energija klijanja.

Ukupna klijavost - postotak klijavih kvržica ili ukupan broj klica iz 100 kvržica.

Srednji klični broj - broj koji se dobije ako se ukupan broj klica podijeli s brojem

proklijalih kvržica.

Za energiju klijanja obično se uzima klijavost prvih 7 dana od stavljanja sjemena na

klijanje.

Pri prebrojavanju klica posebno se bilježe nenormalne klice (klice s oštećenjima

korjenčića, potkotiledonskog koljena, kotiledona ili vegetativnog vrha bilo koje vrste),

klice s nenormalno kratkim korijenom ili potkotiledonskim koljenom, klice s krupnim

kotiledonima, kao i klice oboljele od paleži klijanaca šećerne repe, Phomae betae.

IZRAČUNAVANJE NORME SJETVE

Količina sjemena za sjetvu ovisi o kakvoći sjemena, željenom sklopu i preciznosti

sjetvenog aparata sijačice. Ako sijačica raspoređuje sjeme u redu na jednolikom razmaku,

potrebna je manja količina sjemena. Za određivanje norme sjetve (N) vrlo praktičnom se

pokazala formula:

114



Norma sjetve (N) = teorijska količina sjemena (T.K.S.) 100 / uporabna vrijednost (U.V.)

Teorijska količina sjemena i uporabna vrijednost izračunavaju se sljedećim formulama:

Teorijska količina sjemena (T.K.S.) = (broj sjemena / m2 · masa 1000 zrna) / 100

Uporabna vrijednost (U. V.) = (čistoća klijavost) / 100

Pri sadašnjoj razini tehničkih mogućnosti količina sjemena za sjetvu jednog hektara

šećerne repe izračunava se na bazi potrebnog broja pileta ili tehnički dorađenih kvržica

visoke klijavosti. Ovaj se broj kvržica izračunava na bazi predviđenog razmaka između

sjemena u redu. Ako je, na primjer, razmak sjetve 10 cm, pri međurednom razmaku 50 cm,

za sjetvu 1 ha preciznim sijačicama s mehaničkim i pneumatskim sjetvenim aparatom

potrebno je 200.000 sjemenki (pileta). Norma sjemena izražava se u sjetvenim jedinicama.

Jedna sjetvena jedinica (s.j.) sadrži 100 000 sjemenki s dopuštenim odstupanjem 5%.

Za gore navedeni primjer potrebne su 2 s.j./ha. Ako je razmak sjetve 16 cm, za sjetvu 1 ha

potrebno je 1,25 s.j. Težina sjetvene jedinice ovisi o težini 1000 kvržica i iznosi 1,0 - 1,3

kg, a izračunava se prema formuli:

Težina sjetvene jedinice (kg) = težina 1000 kvržica (g) / 10

UTVRĐIVANJE BIOLOŠKOG PRINOSA

Utvrđivanje biološkog prinosa vrši se u cilju procjene prinosa u određenom

trenutku. Radi utvrđivanja biološkog prinosa uzima se 10 uzoraka s parcele po dijagonali.

Jednu probu čine biljke iz jednog reda dužine 2 m ako je međuredni razmak 50 cm ili iz

reda dužine 2,22 m ako je međuredni razmak 45 cm, što znači da je jedna proba uzeta s 1

m2. Deset proba čini 10 m2. Poslije pažljivog vađenja biljke se dobro očiste od zemlje,

izvrše potrebna mjerenja i proračuni.

115



ULJARICE

Uljarice su biljke koje se uzgajaju radi ulja. Najviše se uzgajaju: suncokret, uljane

repice, mak, ricinus i sezam. Ulje se također dobiva i od većeg broja drvenastih

višegodišnjih kultura kao što su maslina, orah, badem, palma, kokosov orah i dr. Iz ove

skupine biljaka za nas je najznačajnija maslina. Bundeva i tikva također služe za dobivanje

ulja, jer njihovo sjeme sadrži veliku količinu ulja koje se dobiva na industrijski način i

koristi za ishranu. Važnost biljnih ulja u ishrani ljudi velika je i neprekidno se povećava, u

prvom redu zbog toga što je biljno ulje zdravije za ljudski organizam od životinjskih masti.

Biljna se ulja koriste i u industrijskoj proizvodnji. Naime, od njih se prave: margarin,

sapun, stearin (za izradu svijeća), boje, lakovi, linoleum i dr. Koriste se u kožarskoj i

tekstilnoj industriji te za podmazivanje strojeva.

Ulje se iz sjemena može izdvojiti na dva načina:

1. prešanjem - ukusnije je i pretežno se koristi kao ljudska hrana

2. ekstrakcijom pomoću benzina, bezola i drugih otapala - pretežno se koristi u industrijske

svrhe.

Nakon prešanja sjemena ostaju pogače, a nakon ekstrakcije sačma. I pogače i

sačma su vrlo bogate bjelančevinama, pa se vrlo cijene u ishrani stoke, iako se u tu svrhu

često uporabljuju i same uljarice u zelenom stanju, kao zelena krma i silaža. Uljarice su

većinom dobre medonosne biljke. Agrotehnička vrijednost uljarica je velika, jer se one

redovito dobro gnoje i okopavaju pa ostavljaju tlo bogato hranjivima i čisto od korova.

Osim toga, dosta se rano pobiru, pa su dobri predusjevi za većinu ratarskih kultura.

SUNCOKRET, Helianthus annus

UVOD

Suncokret je uljarica velikog privrednog značaja, prije svega zbog sjemena koje

ima visok sadržaj vrlo kvalitetnog ulja svjetložute boje, prijatnog okusa i mirisa.

116



Suncokretove pogače i sačma vrlo su kvalitetna krma, a zelene biljke suncokreta pogodne

su za siliranje.


Domovina suncokreta je Južna Amerika, točnije Meksiko i Peru, gdje je poznat kao

kulturna biljka prije Kolumba. U Europu su ga prenijeli Španjolci. U početku se uzgajao

kao ukrasna biljka, a u 19. st. počinje u Rusiji na oranicama. Danas su Ukrajina, Rusija i

Argentina vodeće zemlje po proizvodnji suncokret.


Suncokret pripada porodici Asteraceae (glavočike), rodu Helianthus koji obuhvaća

veliki broj (108) jednogodišnjih i dvogodišnjih biljaka. Po novoj klasifikaciji vrsta

Helianthus annuus tretira se kao zbirna vrsta (conspecies) u okviru koje su izdvojene dvije

samostalne vrste:

- Helianthus ruderalis, divlji suncokret

- Helianthus cultus, kulturni suncokret, koji se dijeli na dvije podvrste:

- Helianthus cultus ssp. sativus, obični uljani suncokret (slika 58.)

- Helianthus cultus ssp. ornamentalis, ukrasni suncokret, čije glavice mogu

biti različitih oblika i veličina s različito obojenim cvjetovima (slika 59.).

117



Slika 58. Uljani suncokret (izvor: http://rwa.hr/codistar/)

Slika 59. Ukrasni suncokreti (izvor: http://forum.krstarica.com)

VAŽNOST I UPORABA

Suncokret ima veliki privredni značaj, prije svega zbog visokog sadržaja ulja u

sjemenu koji iznosi 25 - 53%. Kao i ostale uljarice, suncokret je okopavina koja ostavlja

tlo bogato hranjivima i čisto od korova te je i izuzetno dobra medonosna biljka (slika 60.).

118

http://rwa.hr/codistar/



Slika 60. Pčela na glavici suncokreta (izvor: http://junior.24sata.hr)


Korijen - vretenast je, dobro razvijen i razgranat. Glavni korijen dostiže dubinu 2 - 3 m

(bočne žile i dublje), a u širinu oko 120 cm. Ipak se glavna masa korijena razvija u

oraničnom sloju (slika 61.).

Slika 61. Korijen suncokreta (izvor: www.sciencephoto.com)

Dubina prodiranja korijena dosta je ovisna o svojstvima tla: na lakšim ocijeđenim

tlima ona je veća i obratno; kada je vlažnost veća, veća masa korijena se razvija u plićim

slojevima. Zbog toga treba voditi računa o dubini i kvaliteti osnovne obrade tla, jer što je

119

http://www.sciencephoto.com/



ona dublja, glavna masa korijena formira se nešto dublje u tlu. I pored toga što je dobro

razvijen i razgranat, na korijen otpada samo 11 - 14 % ukupne mase biljke. Ovo pokazuje

da korijen ima veliki kapacitet produktivnosti, koji je dvostruko veći nego kod zobi i ječma

naprimjer, što ukazuje na činjenicu da ima vrlo dobru upojnu moć. Korijen suncokreta vrlo

brzo raste. Do cvjetanja njegov prosječni dnevni porast u dubinu iznosi 2 - 3 cm, a u širinu

oko 1 cm. Kada je biljka visine oko 70 cm, korijen dostiže dubinu preko 1 m.

Stabljika - u početku vegetacije je tanka i dosta nježna te odrveni kada potpuno naraste.

Visina stabljike varira ovisno o sorti i uvjetima uspijevanja od 75 do 400 cm. Sorte visoke

stabljike su pogodne za stočnu krmu. Debljina stabljike je 2 - 6 cm. Na poprečnom

presjeku stabljika je okrugla, ispunjen parenhimom, a po dužini je manje ili više rebrasta,

izbrazdana i maljava (slika 62.). U razdoblju od klijanja do nicanja raste hipokotil stabalca,

pa suncokret iznosi kotiledone. Oni su jajastog oblika, dugi 15 - 20 mm, zelene boje i

fotosintetski aktivni.

Slika 62. Stabljika suncokreta (izvor: http://www.foragingtexas.com)

List - građen je od peteljke i plojke. Peteljka je duga, dosta debela, relativno gruba i

maljava, na poprečnom presjeku okrugla. Plojka je krupna, srcolika, na kraju zašiljena, a

može biti po obodu blago nazubljena (slika 63.). Površina joj je ravna i u različitom

120



stupnju maljava. Nervatura lista je dosta gruba, kako je prikazano na slici 64. Veličina lista

raste od baze stabljike do njezine donje trećine, a zatim se postupno smanjuje. Dužina lista

ovisi o njegovom obliku i sorti, a može dostići i 40 cm. Listovi su na stabljici poredani

zavojito (spiralno), osim 2 - 6 prvih, koji su nasuprotni. Dokazano je da postoji pozitivna

korelacija između veličine asimilacijske površine i prinosa zrna.

Slika 63. List suncokreta Slika 64. Nervatura na listu (izvor: www.aphotoflora.com) (izvor: http://commons.wikimedia.org)

Cvat - glavica je u koju su skupljeni cvjetovi (slika 65.). U ovisnosti o genotipu i uvjetima

uzgoja veličina glavice kod kulturnog suncokreta jako varira pa su tako najmanje kod

ranih, a najveće kod kasnih genotipova. Kod uljanih genotipova promjer glavice je 15 - 25

cm, a kod silažnog suncokreta (kasni genotip), npr. kod sorte Gigant i do 40 cm.

Slika 65. Glavica suncokreta (izvor: www.agroklub.com)

121


http://www.aphotoflora.com/



Glavica se sastoji od baze (lože) na kojoj su cvjetovi. Baza cvati je okrugla, a može

biti potpuno ravna, malo udubljena u sredini ili manje-više ispupčena. Na periferiji glavice

nalazi se višeslojni omotač kojeg grade sitni trokutasti listići. Baza cvata je kratkim

kožastim listićima pregrađena na tzv. "stanice" (kao saće). Pregrade čine pricvjetni listići

(po tri), a u svakoj pregradi smješten je po jedan cvijet.

U cvati postoje dvije vrste cvjetova:

- cjevasti - se sastoje od šest lapova, pet latica, pet prašnika i tučka, plodni su i nalaze se

u unutrašnjem dijelu glavice

- jezičasti - se sastoje od samo jako razvijenih latica crvene ili narančasto-žute boje

kojom privlače kukce, neplodni su i nalaze se na periferiji glavice.

Broj cjevastih cvjetova varira. Kod uljanih genotipova se kreće od 600 do 1200 po

glavici. Cvjetanje je postupno, pa tako prvo cvatu jezičasti (neplodni) cvjetovi, a zatim po

zonama cjevasti. Jednu zonu čini nekoliko (2 - 3) koncentričnih krugova, a kako u glavici

ima 9 - 10 zona, tako cvjetanje traje 9 - 10 dana. Cvjetovi su stranooplodni, a oprašivanje

je entomofilno. Kada su vremenske prilike nepovoljne za let kukaca, oprašivanje je

nepotpuno zbog čega u glavici ostaje manji ili veći broj šturih plodova. Nepotpuno

oprašivanje nastupa i uslijed niske relativne vlažnosti zraka praćene visokim

temperaturama. Kako bi se otklonilo smanjenje prinosa uslijed nepotpunog oprašivanja i

oplodnje, može se izvoditi dopunsko oprašivanje, ali se ono u praksi, ipak, ne primjenjuje

jer iziskuje veliki utrošak rada. Mlade biljke do početka cvatnje okreću glavu prema

Suncu, a kada počnu cvjetati, glave ostaju u položaju u kojem su se zatekle u početku

cvatnje. Kako cvjetovi cvjetaju obično izjutra, glave su najčešće okrenute prema istoku.

Plod - roška ili orašica, a u praksi se najčešće tretira kao sjeme. Sastoji se od omotača,

koji se u praksi naziva ljuska i sjemena, koje se u praksi naziva jezgra. Na slici 66.

prikazano je sjeme suncokreta s omotačem i bez njega. Plod je jajastog do klinastog oblika,

nekad blago rebrast. Dužina varira od 7 do 23 mm (kod uljanog suncokreta od 7 do 14

mm). Boja mu je bijela, siva ili crna, a vrlo često po sebi ima uzdužne uže ili šire pruge

122



bijele boje. Boja ploda ovisi o boji epiderme. U omotaču ploda, naročito uljanog

suncokreta, nalazi se tzv. pancirni sloj, crne boje, koji je neprobojan za suncokretovog

moljca. Jezgra ploda je bogata uljem. Kod novih selekcija ulje čini 40 - 50% težine

sjemena. Masa 1000 zrna iznosi oko 80 g, a hektolitarska masa oko 40 kg.

Slika 66. Roška i jezgra suncokreta (izvor: www.onlyfoods.net; www.thelongestlife.com)

BIOLOŠKA SVOJSTVA

U rastu i razvoju suncokreta možemo izdvojiti sljedeće faze, čije trajanje ovisi o

uvjetima uspijevanja i agrotehnici:

1. klijanje - minimalna temperatura za klijanje suncokreta je 2 - 4 oC, a za brzo i

jednoliko nicanje dovoljno je da srednja temperatura tla na dubini sjetve bude oko 15 oC.

Optimalna temperatura za klijanje je 20 - 22 oC, a maksimalna 35 oC. U povoljnim

uvjetima topline i vlažnosti klijanje i nicanje traje 9 - 12 dana. U procesu nicanja suncokret

iznosi kotiledone iznad površine tla, a kada se oni razdvoje, to je kraj ove faze.

2. ukorjenjivanje ili faza usporenog porasta - traje 25 - 35 dana odnosno do

formiranja 18 - 20 listova, a u tom trenutku se na vrhu stabljike sasvim jasno, kao

pupoljak, diferencira začetak glavice. Nasuprot stabljici, u ovoj fazi korijen raste vrlo

intenzivno u dubinu (više od 2 cm dnevno).

3. faza intenzivnog porasta - odlikuje se ubrzanim porastom stabljike, koji iznosi

od 3,5 do 5,0 cm dnevno. Naglo se povećava masa suhe tvari stabljike. Usporeno teče i

formiranje cvati. Ova faza traje 20 do 30 dana.

123

http://www.thelongestlife.com/

http://www.onlyfoods.net/



4. cvatnja - početkom cvatnje prestaje rast stabljike. Glavica i dalje raste (ako su

uvjeti povoljni) sve do početka pojave žute nijanse na njezinom naličju. Cvatnja počinje

otvaranjem jezičastih cvjetova, a cjevasti cvjetovi prve zone cvjetaju sljedeći dan.

5. formiranje ploda - neposredno poslije oplodnje intenzivno se formira ljuska, a

tek nakon 10-ak dana počinje intenzivno povećanje sjemena.

6. sazrijevanje ploda - nagomilavanje ulja u sjemenu u početku je vrlo intenzivno,

da bi se nakon 20 - 24 dana jako usporilo.


Suncokret je kultura čiji se značaj sve više povećava, kao i površine na kojima se

uzgaja. Optimalno područje uzgoja je umjereni pojas, iako se zahvaljujući brojnim

hibridima suncokret širi i izvan ovog pojasa.

ZAHTJEVI SUNCOKRETA ZA VODOM

Suncokret ne treba puno vode, jer razvija dubok i razgranat korijen, pa vodu može

crpiti iz dubljih slojeva. Pravilnijem korištenju vode pomažu i dlačice na listu i stabljici.

Općenito, suncokret dobro podnosi sušu. Najveće potrebe za vodom suncokret ima u fazi

intenzivnog porasta te u fazama od cvatnje do nalijevanja zrna.

ZAHTJEVI SUNCOKRETA PREMA TEMPERATURI

Ova kultura traži veliku količinu topline. Sjetvu treba obaviti kada je temperatura

tla na dubini od 5 cm veća od 8 do 10 oC. Za nicanje je potrebna temperatura od 5 oC.

Iznikle biljke podnose niske temperature (i do -6 oC). Optimalna temperatura u fazi cvatnje

je 20 - 30 oC. U fazi nalijevanja najpovoljnija temperature je 21 - 22 oC. Što se tiče sinteze

ulja, najbolje je ako maksimalne temperature ne prelaze 30 oC.

ZAHTJEVI SUNCOKRETA PREMA SVJETLOSTI

Prema potrebama za dužinom dnevnog osvjetljenja razlikuju se hibidi dugog i

kratkog dana, kao i oni neutralni. Izrazito su važni intenzitet i kakvoća osvjetljenja.

124



ZAHTJEVI SUNCOKRETA PREMA TLU

Najviše mu odgovaraju tla velike plodnosti s pH od 6 do 8 i dobro vodno-zračnog

režima. Zaslanjena tla podnosi bolje nego većina ostalih ratarskih kultura, a na slabo

kiselim tlima daje dobre prinose uz dobru ishranu. Slično reagira na močvarnim tlima s

visokom podzemnom vodom i na pjeskovitim tlima.

ODREĐIVANJE PANCIRANOSTI SUNCOKRETA

Panciranost - prisustvo je pancirnog sloja u ljusci ploda. Stvaranje sorti s ovim

slojem u omotaču danas predstavlja najučinkovitiji način borbe protiv suncokretovog

moljca. Većina suvremenih sorti odlikuje se dobrom panciranošću. Ipak, heterozigotni

karakter ovih sorti uslijed stranooplodnje dovodi do pojave sjemena bez pancirnog sloja.

Zato je važna stalna kontrola, koja se može vršiti na nekoliko načina:

1. način - mikroskopskim pregledom poprečnog presjeka ljuske, pri čemu se lako

uočava crni pancirni sloj

2. način - kod sorti s bijelom ili sivom ljuskom i sorti s bijelim prugama žiletom se

na rebru oprezno sastruže epiderma i pluto do pojave crne boje; za vjerodostojnu ocjenu

treba pregledati najmanje 200 sjemenki

3. način - kod sorti s crnim ili tamnosivim sjemenom koristi se tretiranje sjemena

bikromat-sumpornom smjesom. Poslije 5 - 15 minuta na sobnoj temperaturi dolazi do

obezbojavanja epiderme i pluta. Kod sjemena s pancirnim slojem pojavljuje se crni

pigment, jer je netopiv u ovoj otopini, a sjeme bez pancirnog sloja pobijeli. Zatim se sjeme

sa i bez pancirnog sloja prebroji i izračuna panciranost:

Pancirnost, % = (b · 100) / a

gdje je:

a - ukupan broj sjemenki

b - broj sjemenki s pancirnim slojem.

125



KRMNO BILJEKrmno bilje skupina je biljaka različitih botaničkih porodica koje se koriste za

hranidbu stoke, u svježem stanju, sušene, kao silaža ili sjenaža. U krmno bilje pripadaju:

kukuruz za silažu, stočni kelj, stočni grašak, stočni sirak, djetelina, lucerna, djetelinsko-

-travne smjese, travno-djetelinske smjese, travne smjese, trave, grahorica, stočna repa,

rotkva, koraba, krmna repica, lupina i mnoge druge vrste.

L U C E R N A , Medicago sp.

UVOD

Pod djetelinama se u užem smislu podrazumijevaju biljke lepirnjače iz roda

Trifolium (crvena, bijela i švedska djetelina), a u širem smislu i lepirnjače iz drugih rodova

kao što je lucerna (rod Medicago), smiljkita (rod Lotus) i neke druge.


Lucerna (sedmakinja ili konjska djetelina) je jedna od najstarijih krmnih biljaka.

Poznavali su je stari Grci, Rimljani i Arapi, a u RH je vjerojatno prenesena iz Mađarske u

18. st. Uzgaja se na svim kontinentima, a u Europi je Francuska najveći proizvođač.


Rod Medicago pripada u porodicu Fabaceae ili Leguminosae (lepirnjače), a prema

nekim autorima ima 64 vrste (21 višegodišnju i 43 jednogodišnje). Od svih tipova lucerne

u našoj zemlji gospodarsku važnost imaju tri tetraploidne višegodišnje lucerne:

- Medicago sativa, obična ili plava lucerna - ima cvjetnu krunicu svjetloljubičaste,

svjetloplave, ružičaste, bjeličaste do potpuno bijele boje. Plod je mahuna 2 - 4 puta uvijena.

126



U mahuni se nalazi 2 - 6 sjemenki bubrežastog oblika. Visina stabljike u početku cvjetanja,

u ovisnosti o tipu i uzgojnim uvjetima, iznosi 30 - 150 cm. Listovi su srednje krupni do

krupni, s donje strane plojke su obrasle polegnutim dlačicama, dok su rjeđe gole. Prema

vremenu cvjetanja i sazrijevanja sjemena može biti rana, srednje rana do kasna. Otpornost

na bolesti i niske temperature je različita.

- Medicago falcata, žuta lucerna - ima žutu, sjajnožutu ili svjetložutu krunicu cvijeta.

Mahuna je srpolika iako može biti slabo uvijena, obrasla dlačicama ili gola. Stabljika je

srednje debela ili tanka, visine 40 - 120 cm. Listovi su sitni do srednje veliki na donjoj

strani plojke obrasli dlačicama. Po vremenu sazrijevanja je kasnozrela. Otpornost na

bolesti je slaba do srednja, ali je vrlo otporna na niske temperature i dugovječna.

- Medicago varia (M. media), srednja ili bastardna lucerna - nastala je prirodnim ili

umjetnim križanjem obične i žute lucerne. Ima svjetloljubičaste, plavoljubičaste,

svjetloplave, zelenožute ili gotovo bijele cvjetove. Visina stabljike je 43 - 110 cm. Plod je

mahuna 1 - 3 puta uvijena. Listovi su troperasti, s donje strane plojke obrasli dlačicama.

Otpornost na bolesti je slaba do srednja, a na niske temperature nešto viša.

VAŽNOST I UPORABA

Važnost lucerne ogleda se na nekoliko načina. Lucerna je bogata bjelančevinama,

mineralnim tvarima i vrijednim aminokiselinama. Najveći je proizvođač bjelnačevina s

prirodom od 14 t/ha sijena (12 t/ha suhe tvari). Njezine bjelančevine su izuzetno visoke

biološke vrijednosti. U zelenoj masi lucerne sadržaj bjelančevina iznosi 3 - 5%, a u sijenu

od 16 do 24%. Upotrebljava se na različite načine (zelena krma, paša, sijeno, silaža i

brašno), pa je stoga vrlo cijenjena stočna hrana. Uglavnom se koristi četiri do pet godina,

sa četiri do pet otkosa svake godine vegetacije. Nažalost, od nepoželjnih tvari sadrži

saponin, izoflavin, lignin, nitrat i dr. Lucerna uz svoju hranidbenu vrijednost, prvenstveno

za preživače, ima i vrlo važno mjesto u plodoredu.

127




Korijen - je vretenast, vrlo razvijen i duboko prodire u tlo. U prvoj godini lucerna formira

jedan glavni korijen koji može biti dvojak: nerazgranjen (slika 67.), koji duboko prodire u

tlo ili razgranjen (grmolik), kod kojeg glavni korijen nije jako izražen (slika 68.). Postoji

uska povezanost između formi korijena i habitusa biljke. Uspravan rast je karakterističan

za vretenasto korijenje, a ležeći habitus za grmolik korijenov sustav.

Slika 67. Nerazgranjeni korijen lucerne (izvor: http://aces.nmsu.edu/)

Slika 68. Razgranjeni korijen lucerne (izvor: http://www.deercreekseed.com/)

Kao i kod ostalih lepirnjača, i na korijenu lucerne razvijaju se kvržice s

bakterijama, koje fiksiraju dušik (slika 69.). U prvoj godini korijen prodire do 1 - 2 m

128



dubine, a korijen starijih biljaka i do 4 - 5 m (pojedine žile i dublje). Na početku vegetacije

u proljeće biljka uzima rezervna hranjiva iz korijena. To korištenje hranjiva traje dok

lucerna ne dostigne 20 cm visine, kada se dovoljno razviju asimilacijske površine za razvoj

biljaka i nakupljanje rezervnih hranjiva u korijenu. Početkom cvatnje u korijenu se nakupi

dovoljno rezervnih hranjiva da se lucerna može kositi i normalno razvijati u sljedećem

ciklusu. Košnja biljaka prije pupanja, kada u korijenu nema dovoljno nakupljenih tvari,

iscrpljuje biljke, što se odražava na prirod i dugovječnost biljaka.

Slika 69. Kvržice na korijenu lucerne (izvor: www.galleryhip.com)

U prvoj godini uzgoja korijen prodire do 1 - 2 m dubine, a korijen starijih biljaka i

do 4 - 5 m (pojedine žile i dublje). Na početku vegetacije u proljeće biljka uzima rezervna

hranjiva iz korijena. To korištenje hranjiva traje dok lucerna ne dostigne 20 cm visine,

kada se dovoljno razviju asimilacijske površine za razvoj biljaka i nakupljanje rezervnih

hranjiva u korijenu. Početkom cvatnje u korijenu se nakupi dovoljno rezervnih hranjiva da

se lucerna može kositi i normalno razvijati u sljedećem ciklusu. Košnja biljaka prije

pupanja, kada u korijenu nema dovoljno nakupljenih tvari, iscrpljuje biljke, što se odražava

na prirod i dugovječnost biljaka.

Stabljika - zeljasta je, mekana, uglata i ispunjena staklastom srži, ali samo do početka

cvatnje, a zatim brzo ogrubi, poprima okruglasti oblik, srž postaje bijela, a sama stabljika

kasnije postaje šuplja (slika 70.). U povoljnim uvjetima visina joj je 80 - 100 cm. U godini

sjetve razvija se iz klice sjemena. Kad stabljika razvije 7 - 8 listova, formiraju se pupovi za

razvoj bočnih izboja. Nakon košnje lucerne razvoj stabljike ide iz primarnih pupova, koji

129

http://www.galleryhip.com/



se nalaze na kruni korijena. Razvojem lucerne kruna korijena jača i iz nje se stalno

obnavlja nadzemna masa. Broj stabljika koje izbijaju iz krune korijena kod mlade lucerne

iznosi 2 - 3, a kod starije (naročito u drugoj, trećoj i četvrtoj godini) iznosi 15 - 25 i više,

što ovisi o sklopu, plodnosti tla i genetskim svojstvima lucerne. Kod nas uzgajani tipovi

lucerne imaju uspravnu stabljiku.

Stabljika 70. Stabljika lucerne (izvor: www.missouriplants.com)

Listovi - su troperasti i nalaze se na dugoj peteljci. Srednja plojka je na nešto dužoj peteljci,

dok je ostale plojke nemaju ili je vrlo kratka. Plojka ima izdužen i zašiljen srednji nerv,

dok su rubovi plojke od gornje polovice nazubljeni (Slika 71.).

Slika 71. List lucerne (izvor: forages.oregonstate.edu/)

130




Na dnu lisne peteljke (uz samu stabljiku) nalaze se zašiljeni zalisci. Listovi su

bogati hranjivima, posebno bjelančevinama i vitaminima, pa se udjelu lista i njegovu

čuvanju pridaje poseban značaj. Udio lista ovisi o tipu lucerne, sorti i vremenu košnje.

Biljke lucerne s većom lisnatošću imaju i veću hranidbenu vrijednost. List se smatra

najvažnijim dijelom lucerne, jer na njega otpada 50% ukupne mase biljke.

Cvijet - dvospolan je, skupljen u grozdaste cvati, poput one prikazane na slici 72. U

pojedinim grozdićima ima 12 - 26 cvjetova.

Slika 72. Grozdasta cvat lucerne (izvor: www.gopixpic.com)

Veličina pojedinog cvijeta je 8 - 11 mm, a svaki se od njih sastoji od tučka do

polovice sraslog s pet zubaca i krunice. Krunice imaju oblik leptira, najčešće ljubičaste

boje, ali može biti tamnoplave, otvoreno-plave, žute, bijele i drugih boja, kako je prikazano

na slici 73. Unutar krunice nalazi se deset prašnika od kojih je 9 sraslo, a deseti je

slobodan. Devet sraslih prašnika s tučkom tvori cjelinu - spolni stupić (stilus). Krunica ima

5 latica. Najveća se latica naziva zastavica, a dvije manje latice, koje se zovu krilca, stoje

gotovo pod pravim kutem u odnosu na zastavicu. Između krilaca nalaze se još dvije manje

latice tzv. lađice, koje također tvore pravi kut sa zastavicom. Rubovi lađice, koji leže

nasuprot zastavici su slobodni, a druga se dva ruba kod neotvorenog cvijeta čvrsto drže

zajedno. Unutar lađice kod neotvorenog cvijeta zatvoren je spolni stupić. Da bi došlo do

oplodnje, u većini slučajeva, spolni stupić mora iskočiti iz lađice dok gornjim dijelom ne

131

http://www.gopixpic.com/



udari u zastavicu. Proces oslobađanja spolnog stupića naziva se otkrivanje ili tripping, a

vrši se pod utjecajem klimatskih prilika i kukaca. Lucerna je stranooplodna biljka, a

oprašuju je kukci, naročito pčele.

Slika 73. Cvjetovi lucerne različitih boja latica (izvor: www.missouriplants.com; calphotos.berkeley.edu; www.soilcropandmore.info)

Plod - zavojita je mahuna (slika 74.) u kojoj se nalazi 3 - 8 sjemenki.

Slika 74. Mahune lucerne (izvor: www.galleryhip.com)

Sjeme - bubrežastog je, rjeđe ovalnog ili izduženo bubrežastog oblika, žute boje s

variranjem žutozelene do smeđe (slika 75.). Dužina sjemenki je oko 2,5 mm, širina 1 mm,

a debljina 0,6 - 1 mm. Masa 1000 zrna iznosi 1,5 - 2,3 g, a hektolitarska masa 75 - 80 kg.

132

http://www.galleryhip.com/




Krupnije, a naročito deblje sjeme ima bolju klijavost, jer se smatra da je bolje opskrbljeno

rezervnim hranjivima.

133



Slika 75. Sjeme lucerne (izvor: http://alfalfa.gojiking.co.uk/)

BIOLOŠKA SVOJSTVA

Lucerna se razvija po tipu jarih biljaka, tj. zasijana u proljeće u istoj godini donosi

generativne organe. Za njen rast i razvoj, a posebno za formiranje generativnih organa,

važnu ulogu ima intenzitet osvjetljenja. Prvi list formira se u pazuhu kotiledonskih listova i

to 10 - 13 dana nakon pojave izboja. Za 20 - 24 dana formira se drugi list, za 30 dana 4 - 5

listova, a za 35 - 37 dana biljka ima 6 - 7 listova. U ovoj fazi u pazuhu prvog i drugog lista

formiraju se pupovi za buduće bočne izboje. Nakon 40 - 50 dana pojavljuju se ti bočni

izboji, a za 50 - 55 dana začetci generativnih organa. Početak pupanja nastupa za 55 - 60

dana, a cvatnja za 72 - 74 dana. U početku cvatnje visina stabljike iznosi 50 - 65 cm, glavni

korijen naraste 75 - 100 cm u dubinu, a broj bočnih izboja se kreće od 4 do 12. Masovna

cvatnja počinje nakon 81 - 83 dana, a nakon 125 dana dolazi do sazrijevanja mahuna.

Razvoj mlade lucerne od nicanja do sazrijevanja sjemena iznosi znatno duže nego razvoj

lucerne u sljedećim godinama od početka porasta do sazrijevanja mahuna. Tako u uvjetima

istočne Slavonije sorti Osječka A 66 u drugoj i trećoj godini od faze porasta u drugom

otkosu do početka cvatnje, treba 35 - 40 dana, za razliku od prvog otkosa kada treba

72 - 74 dana.

134

http://alfalfa.gojiking.co.uk/




Lucerna je kultura koja se razvija po tipu jarih biljaka, pa je kontinentalno područje

umjerenog pojasa najoptimalnije za njezin uzgoj.

ZAHTJEVI LUCERNE ZA VODOM

Potrebe lucerne za vodom puno su veće nego ostalih ratarskih kultura. Čestim

košenjem i pravilnom gnojidbom smanjuje se potrošnja vode. Za prirod od 10 t/ha suhe

tvari potrebno joj je 600 mm oborina. U područjima s manje oborina potrebno je

navodnjavanje za osiguranje priroda. U nedostatku vode kod sjemenske lucerne dolazi do

opadanja cvjetova, mahuna, zametanja mahuna bez sjemena i šturog sjemena.

ZAHTJEVI LUCERNE PREMA TEMPERATURI

U područjima sa srednjom godišnjom temperaturom zraka od 10 do 12 oC i

srednjom ljetnom temperaturom od 18 do 20 oC daje četiri do šest otkosa, ali u područjima

s nešto nižim temperaturama (srednja Europa) daje tri do četiri otkosa. Sjeme lucerne

počinje klijati na 2 - 3 oC i tada traje 25 - 30 dana. Razvijenije lucerne podnose niske

temperature. U zimama bez snijega podnose od -20 do -25 oC, a sa snijegom i do -40 oC.

Starenjem biljke opada otpornost na hladnoću. Razvijena lucerna također dobro podnosi i

visoke temperature. U ljetnom razdoblju, posebno u vrlo sušnim područjima, lucerna ulazi

u fazu ljetnog mirovanja.

ZAHTJEVI LUCERNE PREMA SVJETLOSTI

Za rast i razvoj treba dosta svjetlosti, koju treba osigurati pravilnim sklopovima i

dobrim rasporedom biljaka.

ZAHTJEVI LUCERNE PREMA TLU

Najviše joj odgovaraju glinasto-pjeskovita tla, a najmanje vlažna i plitka tla koja

zadržavaju površinsku vodu ili im je razina podzemne vode visoka. Može se uzgajati na

blago kiselim ili blago lužnatim tlima, ali ne i na jako kiselim i jako lužnatim.

135



LITERATURA

Culek M., Hrgović S., Klaić Ž., Majdak T., Petrov V., Vencl Ž., Lešić L., Han I., Bistrović

V., Alasić V., Rastija M., Kuranek I. (2006): Ratarstvo. Priručnici za pšenicu, ječam, zob,

kukuruz, šećernu repu, suncokret, uljanu repicu, soju, duhan, krumpir. HZZPSS, Zagreb.

Denffer D., Ziegler H. (1982): Botanika, morfologija i fiziologija (Prijevod), Školska

knjiga, Zagreb.

Dubravec K.-D. (1996): Botanika. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, zagreb.

Gagro M. (1997): Ratarstvo obiteljskog gospodarstva – Žitarice i zrnate mahunarke.

Hrvatsko agronomsko društvo, Zagreb.

Gagro M. (1998): Ratarstvo obiteljskog gospodarstva – Industrijsko i krmno bilje.

Hrvatsko agronomsko društvo, Zagreb.

Heyland K.U. (1996): Allgemeiner Pflanzenbau, Landwirtschaftliches Lehrbuch, Verlag

Eugen Ulmer, Stuttgart.

Heyland K.U. (1996): Spezieller Pflanzenbau, Landwirtschaftliches Lehrbuch, Verlag

Eugen Ulmer, Stuttgart.

Janjatović V., Anđelić M. (1966): Praktikum iz morfologije bilja i sistematika

skrivenosemenica. Naučna knjiga, Beograd.

Jevtić S. (1986): Kukuruz. Naučna knjiga, Beograd.

Jevtić S. (1986): Pšenica. Naučna knjiga, Beograd.

Jevtić S., Milošević R., Šuput M., Mustapić Z., Gotlin J., Uzunski M., Klimov S.,

Đurđevski J., Spanring J., Miletić N. (1986): Posebno ratarstvo 2, Naučna knjiga, Beograd.

Jurišić M. (2008): AgBase – Priručnik za uzgoj bilja – I. Tehnologija (agrotehnika)

važnijih ratarskih kultura. Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Osijek.

Kojić M. (1984): Botanika, Naučna knjiga, Beograd.

136



Kolak I. (1994): Sjemenarstvo ratarskih i krmnih kultura. Nakladni zavod „Globus“,

Zagreb.

Lüdecke H. (1956): Šećerna repa (Prijevod), Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb.

Mackay J. (1966): Species relationship in Triticum. In: Proceedings of the 2nd International

Wheat Genetics Symposium. Suppl. 2: 237-276.

Mägdefrau K., Ehrendorfer F. (1978): Sistematika, evolucija i geobotanika (Prijevod),

Školska knjiga, Zagreb.

Martinčić J., Kozumplik V. (1996): Oplemenjivanje bilja – II. Ratarske kulture, Zagreb.

Mihalić V. (1986): Opća proizvodnja bilja, Školaska knjiga, Zagreb.

Milojić B. (1987): Ratarstvo. Naučna knjiga, Beograd.

Mišković B. 1986): Krmno bilje, Naučna knjiga, Beograd.

Plavšić-Gojković N. (1986): Poljoprivredna botanika – I. Morfologija, Sveučilišna naklada

Liber, Zagreb.

Popović Ž. (1987): Fiziologija biljaka – rastenje i razviće. Naučna knjiga, Beograd.

Pucarić A., Ostojić Z., Čuljat M. (1997): Proizvodnja kukuruza. Biblioteka „Poljoprivredni

savjetnik“, Zagreb.

Ritz J. (1967): Industrijsko bilje (Praktikum). Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.

Ritz J. (1992): Osnovi uskladištenja ratarskih proizvoda. Agronomski fakultet Sveučilišta u

Zagrebu, Zagreb.

Skender A. Knežević M., Đurkić M., Martinčić J., Guberac V., Kristek A., Stjepanović M.,

Bukvić G., Matotan Z., Šilješ I., Ivezić M., Raspudić E., Horvat D., Jurković D., Kalinović

I., Šamota D. (1998): Sjemenje i plodovi poljoprivrednih kultura i korova na području

Hrvatske, Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Osijek.

137



Stanačev S., Vasić N., Tanasić J. (1977): Proizvodnja šećerne repe. NIP „Zadrugar“,

Sarajevo.

Stjepanović M. (1998): Lucerna. Posebno izdanje poljoprivredno-obiteljske revije „Nova

zemlja”, Osijek.

Stjepanović M., Steiner Z., Domaćinović M., Bukvić G. (2002): Konzerviranje i korištenje

krme. Agroekološko društvo Osijek, Osijek.

Stjepanović M., Zimmer R., Tucak M., Bukvić G., Popović S., Štafa Z. (2009): Lucerna.

Poljoprivredni fakultet u Osijeku i Poljoprivredni institut Osijek, Osijek.

Stojanović M. (1985): Agroekologija. Poljoprivredni fakultet u Beogradu, Beograd.

Šugar I. (1977): Botanički rječnik. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.

Šugar I. (1990): Botanički leksikon. JAZU, Globus, Nakladni zavod, Zagreb.

Tadić B., Marinković R., Blaženčić J. (1981): Morfologija bilja. Naučna knjiga, Beograd.

Tadić S. (1980): Proizvodnja, prerada i upotreba kukuruza. Jugoslavenski poljoprivredno-

-šumarski centar Beograd, Beograd.

Todorović J., Lazić B., Komljenović I. (2003): Ratarsko-povrtarski priručnik. Laktaši.

Vratarić M. (1986): Proizvodnja soje. NIRO Zadrugar, Sarajevo.

Vratarić M., Sudarić A. (2000): Soja. Poljoprivredni institut Osijek, Osijek.

*** FAO production Yearbook, 2013.

*** Statističke baze podataka. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2013.

138

http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=432555



b i l i n o g o j s t v onik... · web view- mineralna ishrana - nužna je ishrana klice iz...

Documents