SVEUILITE U RIJECI FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI PREDIPLOMSKI STUDIJ HRVATSKOG JEZIKA I KNJIEVNOSTI

BAUDELAIRE, RIMBAUD I MATO

Kolegij: Mentor: dr. sc. Estela BanovStudenti:

Rijeka, studeni 2014.

SADRAJ

1.CHARLES BAUDELAIRE11. 1.Kratka biografija11. 2.Baudelaireov modus operandi31. 3.Cvjetovi zla42.ARTHUR RIMBAUD82. 1.Kratka biografija82. 2.Rimbaudov modus operandi102. 3.Recepcija u dananjoj poeziji133. ANTUN GUSTAV MATO153. 1.Kratka biografija103. 2.Matoev modus operandi134. POVEZNICA A. G. MATOA I BAUDELAIREA (S RIMBAUDOM)20ZAKLJUAK23POPIS LITERATURE24

UVOD

Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud i Antun Gustav Mato predstavnici su europskog modernistikog knjievnog pokreta i, svaki u svojem vremenu i okruenju, smatrani istovremeno genijalcima, pjesnicima izvan svog doba i poremeenim individuama ija djela nuno moraju biti cenzurirana i maknuta od oiju javnosti.

Charles Baudelaire svoju poetiku iznosi u pismu manifestu "Pismo vidovnjaka", odbacujui konvencionalnu, sentimentalnu poeziju te iznosei ideju o neistovjetnosti privatne i umjetnike osobnosti. Upravo su na tim temeljima gradili njegovi nasljednici, osobito u francuskim knjievno-umjetnikim krugovima, a kako je u jednome periodu ivota bio u taj (pariki) ivot direktno involviran, njegove je smjernice preuzeo i na Mato, utjeui nadalje na niz hrvatskih knjievnika i pjesnika.

Seminarski je rad o djelima trojice velikih pjesnika strukturiran na sljedei nain: podijeljen je na etiri poglavlja i nekoliko podpoglavlja. U prvome dijelu glavno mjesto zauzima ivot i poetsko stvaralatvo Charlesa Baudelairea, druga se glava koncentrira oko njegova punopravnog nasljednika Arthura Rimbauda, dok trei dio donosi relaciju sa hrvatskim knjievnikom Antunom Gustavom Matoem. Posljednje poglavlje konkretnije se bavi usporedbom radova iz razliitih razdoblja, premda se isto protee itavim uratkom.

Metode koje su koritene prilikom istraivanja i izrade rada oslanjaju se na prikupljene podatke iz trenutano dostupne literature - knjiga, internetskih izvora i lanaka, njihovo iitavanje, razluivanje bitnog od nebitnoga te pojedininanu analizu i iznoenje zakljuaka.

CHARLES BAUDELAIRE

"Jedini francuski pjesnici koje sam uope itao bili su Baudelaire, Laforgue i Verhaeren", Tin Ujevi

Francuski knjievni (i likovni) kritiar, liriar, prozni pjesnik i esejist Charles Baudelaire roen je 9. travnja 1821. u Parizu, gdje i umire 31. kolovoza 1867. u dobi od 46 godina. Slovi kao jedna od najoriginalnijih i najindividualnijih pjesnikih linosti te je punopravni pretea simbolizma i moderne poezije.

Kratka biografija

Potekao iz dobrostojee francuske obitelji, Baudelaire je zarana sluao i upijao oeve ideje prosvjetiteljstva te s vremenom razvio i veliku ljubav prema slikarstvu, kao oevo (posmrtno) naslijee. S majkom nikada nee uspjeti postii vru povezanost, emu je uvelike kumovala njezina preudaja za zapovjednika jednog francuskog bataljona, Aupicka. Upravo je spomenuti asnik u Baudelaireu utjelovio sve ono to ini prepreku njegovim ljubavima: majku, san, poeziju, ivot lien neizvjesnosti.

Naposlijetku, 1839. godine Baudelaire nakon praktiki bespotrebnog izabacivanja iz liceja konano izabire ivot oprean graanskim vrijednostima (gledajui prvenstveno primjer ivljenja svoje majke s ouhom), a time ponukan, nezadovoljan njegovim ponaanjem, ouh ga na odreeno razdoblje alje na proputovanje Indijom.

Ni ne slutei, zapovjednik Aupick u mladome je knjievniku konano probudio ne samo jo jai i obuhvatniji revolt i elju za djelovanjem kroz pisanu rije, ve i imaginaciju, egzotine vizije i ljubav prema moru.

Poneto skrativi putovanje, Baudelaire se u Parizu nepovratno zaljubio u mladu mulatkinju Jeanne Duval, a rastroan i kicoki ivot vrlo ga brzo slama te 1842. potpada pod sudsko skrbnitvo i upoznaje drugu stranu ivota - mizeriju.

Nepriznat i siromaan, uz obostrano preziranje s ouhom i odsutnost gotovo ikakvih pozitivnih kritika prvog izdanog djela, Baudelaire se okree ivotarenju. Vrlo se esto igrao dendija (ivotni stil koji je negdje u to vrijeme popularizirao Pukin romanom Evgenij Onjegin), potpada pod utjecaj droge i alkohola te opasno naruava zdravlje.

Ve 1886. suoava se s prvim simptomima nemogunosti govora (afazije) i nepokretnosti polovice tijela (hemiplegije) te vrlo brzo bez ikakve drutvene afirmacije, shvaenosti i voljenosti prima sakramente te u majinu zagrljaju umire 31. kolovoza 1867. godine. Ironija u njegovu ironinom ivotu s velikim se pjesnikom poigrala i u smrti te mu namijenila da poslije slube u crkvi Saint-Honore bude pokopan na poznatom parikom groblju Montparnasse i to pokraj ovjek kojega je vjerojatno i najvie prezirao - generala Aupicka.

No, upravo u trenucima najvee mizerije i tegobnog ivota Baudelaire poinje pisati pjesme koje e svoje neprolazno mjesto kasnije zauzeti u zbirci Cvjetovi zla - jednome od samo dva njegova tokom ivota objavljena djela (prvo izdanje 1857, drugo izdanje 1861. godine). Svi preostali njegovi knjievni radovi ostali su ratrkani po raznim novinama, asopisima i rukopisnim ostavtinama, a posebno su znaajne njegove korespondencije u kojima se moe nazrijeti niz nezapoetih ili nedovrenih projekata.

Baudelaire do danas slovi kao izuzetno originalna i individualna pjesnika linost. Umnogome je zasluan za razvoj moderne poezije uope, kao i simbolizma (Cvjetovi zla sadre praktiki sve elemente onoga to e se kasnije nazvati simbolikom poezijom), a pjesnikovi poetski motivi, sugestivne metafore, ivotnost simbola stavljena u neposredni kontekst, komplicirana zapaanja, tenja najvioj jezinoj dotjeranosti te oivljavanje sinestezije Baudelaireovim su radovima priskrbili neprijeporna priznanja i vjenu slavu.

"Bez obzira na miljenja to ga smatraju vrhuncem francuskoga romantizma, i druga to ga smatraju njegovom suprotnou, Baudelaire se openito uzima prvim pjesnikom francuske i europske moderne poezije. On prvi razdvaja pjesnikove osobe, pa premda smatra svoj ivot prokletim, zaevi tako rodoslovlje 'prokletih pjesnika', konstruktivnost Baudelaireova pjesnikog pothvata sastojat e se u tome da pie usprkos ivotu, utemeljujui oblikovanu vrstou pjesme nasuprot propadljivosti opstanka."[footnoteRef:2] [2: Mrkonji, Z; Tomasovi, M. "Antologija francuskog pjesnitva", ArTresor naklada, Zagreb, 1998, str. 279-280.]

Premda je ivio kratko (i mukotrpno), Baudelaire je - kako to obino i biva - posmrtno stekao ogromnu, pae besmrtnu slavu te se radovi neshvaenog (i osuivanog) umjetnika sve od njihova nastanka svrstavaju uz bok najprevoenijim djelima svjetske knjievnosti.

Baudelaireov modus operandi

Charles Baudelaire velik je dio (dananje) slave postigao svojim nepotivanjem drutvenih normi i propisa, nepokoravanjem pravilima te posljedinim ruganjem slabostima i nesreama ivota. Bio je, osim toga, vrsto svjestan vlastitih slabosti i mana, zbog ega je esto ponirao u samoironiju.

Idealistiki nain ivota, zbog kojeg se esto (u nedostatku pristupanosti idealnog) okretao zlu, skandalu i izopaenosti izazvao je mnotvo prijepora i diskusija u tadanjem (francuskom) drutvu te bio predmetom osuda i zabrana, no Baudelaireova neprolaznost ipak se izborila za mjesto na pijedestalu - njegovo je pjesnitvo presedan u razdoblju moderne knjievnosti, a Baudelaire prvi koji je realistiki prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obraujui sasvim nove, ali dotad nezamislive i okantne teme i motive.

Zanimljivo je apostrofirati kako je Baudelaire itateljima neposredno na uvid (i razmiljanje) itavu svoju poetiku ponudio sadranu ve u naslovu njegova najznaajnijeg ostvarenja - Cvjetovi zla: ljudska je svakodnevica teka, posuta trnjem, otrcana i runa, a na svakome je od nas - na ovjeku samome - da iz svega toga svojim naporima i eljama izvue i pronae ljepotu i vjenost.

Osim opiranja nainu i strukturi ivota ovjeka, Baudelaire se protivi i dotadanjim formalnim i tematskim lirskim konvencijama. Otkriva nove ljudske senzibilitete nautrb romantiarskog sentimenta i do tad sveprisutnih motiva pejzaa te ostaje zatvoren u svom vremenu i ugoaju urbane sredine.

Zatvarajui vlastite vidike, nastoji analizirati svoje osjeaje (tjeskobu, nemir, opsesiju smru), a upravo iz takvih pjesnikovih stanja izbija revoltiranost manifestirana u cinizmu prema ivotu i ljudima te okretanje otrice pozornosti ka nemoralnom, nezdravom, izopaenom i odvratnom. Njegova poezija, ma to tko smatrao, prodire duboko u ovjekovu psihologiju i obraa se njegovu najdubljem "ja", otkrivajui njegove tajne, nedefiniranosti, grozu i slutnje.

Pregled ivota i naina ivljenja Charlesa Baudelairea temelj je razmijevanju njegova opusa. Pjesnikova poezija izraava njegovu traginu podvojenost - duhovno se suprotstavlja materijalnom, boansko sotonskom, tenja spasenju propadanju, a ljepota runoi.

Upravo se taj njegov proturjeni doivljaj ljepote najvie proima svim njegovim ostvarenjima. Premda mu je ljepota bila najuzvieniji ideal, a u pjesmama ju ostvarivao savrenom pjesnikom formom, uz njegovo se shvaanje te rijei neprijeporno vee pojam estetike runoe - traenje ljepote u opisivanju runih i odvratnih ivotnih pojava.

Baudelaire je, dakle, teio svojom poetikom ostvariti potpuno nov pojam ljepote uope stremio je otkriti je u ovjekovu stvaranju, pa makar ona bila i - runa.

Osim sveprisutne ljubavi, veinom se Baudelaireovih pjesama protee opreka dobra i zla. Pjesnik, razapet izmeu poroka i duhovnog uzdizanja, uglavnom se ne uspijeva oduprijeti slabostima grijeha, a svoje snane frustracije na taj nain alobno pretvara u slova na papiru.

Kao i veina pisaca kojima je kredo bio realno prikazivanje okrutnosti, odvratnosti i izopaenosti (spomenimo tek stariji primjer Marquizea de Sadea), poseban stav gaji prema kranskoj vjeri. Ispresijecan, naravno, uglavnom osjeajima otpora. Tako ju u pjesamama banalizira, izruguje te svim silama nastoji pobjei od njezinih granica i stereotipa.

Cvjetovi zla

Zbirka pjesama "Cvjetovi zla" prvo je Baudelaireovo djelo, kao i prva zbirka moderne poezije, a mnogi ju knjievni teoretiari i strunjaci po vanosti svrstavaju uz bok Kanconijeru Francesca Petrarce.

Francesco Petrarca, ba kao i Baudelaire, slovi kao prvi moderni pjesnik (svog vremena) upravo takvu klasifikaciju dugujui naglaenom individualizmu, odnosno postavljanju sebe samoga u sredite svoga djela. Baudelaire je, s druge strane, "moderni" predznak stekao ne samo individualnou, ve i injenicom to je teite zanimanja prebacio na pjesniki jezik i nain izraavanja.

Baudelaire u svoju poeziju, s tematskog gledita, "uvodi sve to unitava ivot u ovjeku i izvan njega: strah, oaj, zlo, rugobu. Na tako izgraenoj suprotnosti izmeu spleena (dosade) i ideala poiva i knjiga Cvjetovi zla, koja se nakon pokuaja bijega i metafizike pobune konano usmjerava k smrti."[footnoteRef:3] [3: Mrkonji, Z; Tomasovi, M. "Antologija francuskog pjesnitva", ArTresor naklada, Zagreb, 1998, str. 280.]

Ve samim prvim izlaskom zbirke, pjesnik je postigao odreeni individualni cilj - njegov je oksimoronski naslov privukao panju i izazvao reakciju, no ipak neto razliitu od, primjerice, dananje. Cvjetove zla u 21. stoljeu smatramo vrhunskim poetskim ostvaranjem, a njegov naslov podrazumijeva ljepotu zla, ljepotu koja se zlu otima te sam proces otimanja putem obrade i kultiviranja (snagom intelekta).

Cvjetovi zla iz naslova nagovijetaju, dakle, pjesnikov proturjeni doivljaj svijeta, njegovu bolnu razapetost izmeu ideala (koje nasluuje) i zla (koje vlada svijetom).

Cvjetovi zla u kanoniziranoj verziji sadre 163 pjesme rasporeene u cikluse (s uvodnom: itatelju) - Spleen i ideal, Parike slike, Vino, Cvjetovi zla, Pobuna, Smrt. Svojevrsni nastavak jesu Male pjesme u prozi, izdane posthumno, a poznate i pod nazivom Spleen pariza (engl. spleen - tuga, sumornost). Od spleena (boli ivljenja) pate oni kojima je vjeno dosadno, koji sve smatraju nesnosnim i(li) nezanimljivim.

U prvom je ciklusu pjesnikova ivotnog i umjetnikog putovanja arite Spleen i ideal, odnosno pjesme o uzletima i padovima duha - umjetnosti, ljepoti, ljubavi, eznuu, slomu ideala te konanom padu u spleen, osjeaj dosade, zamora ivota, tjeskobe, udljivosti i zlovolje. Naglaenija je veliina (npr. 'Svjetionici'), a kasnije pjesnikova bijeda i teina umjetnikog poriva ('Bolesna muza'). Ispunjen je erotskim motivima, a pojavljuje se lik fatalne ene koja je na as utjelovljenje ljepote, potom zla, snaan izaziva emocija (npr. 'Kosa'), a na as postaje razlogom pjesnikove distanciranosti (konotacije ega jesu: hlaenje, ivotinjstvo, lezbijstvo, ravnodunost, sadistiko kanjavanje i zamiljanje ivota u smrti).

Valja posebno spomenuti sonet "Suglasja" (vjerojatno njegov najpoznatiji sonet), koji je izraz Baudelaireovih opih shvaanja povezanosti stvari i pojava u prirodi, a na kojem utemeljuje svoju poetiku i estetiku. Suglasja utjelovljuju sveopu harmoniju prirode i kulture, uzvisujui slavodobitno jedinstvo "duha i utila". Baudelaire jo posve romantiarski shvaa funkciju metafore kao spoznaje: ona je istodobno i slika i misao. Misao se, dakako, nalazi ve u stvari: ona jest zaeta u subjektu, ali je analogijom pridruena stvari. No s druge strane, Baudelaire uope nije sentimentalan na nain romantiara. Unato jo vrlo klasinoj formi on svojim smionim i estokim slikama, svojom revolucionarnom retorikom ve najavljuje modernizam u pjesnitvu.[footnoteRef:4] [4: afranek, I. Bijela tinta, Litteris, Zagreb, 2013, str. 80.]

Ingrid afranek u djelu studije o francuskim knjievnostima zakljuuje: Slavan sonet 'Suglasja' na neki je nain, meutim, iznimka u njegovu stvaralatvu: on je pjesniko-filozofski koncept, figurirana ars poetica same biti poezije. U Baudelaireovu pjesnitvu, naime, nema puno primjera ovakvog idealnog 'graanskog' sklada i ravnotee. Iz njega zrai 'harmonia mundi', dvoglasna i izmirena simetrija kozmikih sizigija, ali na Zemlji. Motivacija mu je romantiarska ideja o boanskoj naravi prirode i o prirodnom podrijetlu umjetnosti te o nadilaenju antiteze subjekt-objekt (Kant, Schellig).[footnoteRef:5] [5: afranek, I. Bijela tinta, Litteris, Zagreb, 2013, str. 81.]

U drugom ciklusu "Parike slike" prikazan je pokuaj bijega od samoga sebe i utapanje u velegradu, opisanog mranim i zlokobnim notama - metafizika dimenzija ustupila je mjesto fizikoj. Baudelaire je prvi od modernih pjesnika uoio specifino urbane teme poput pregaenih ljudi, nemogunosti komuniciranja, osamljenosti i slinog. U Parikim slikama dolazi do izraaja pjesnikova napasna usredotoenost na dno ivota, koje je istom i zbiljsko i simbolino.

U treem ciklusu odvija se bijeg i pokuaj traenja utoita u alkoholizmu - potraga za smirenjem u imaginarnom svijetu umjetnosti. Primjetne su i osebujne crte romantizma, koji sve podreuje efektu oka i skandala (npr. 'Unitenje') te nekrofilije ('Muenica'), spolne nastranosti ('Lezbos'), kompleksu nasljedne bolesti krvi ('Krvava esma'), morbidnim halucinacijama i kontemplaciji usred ivota ('Preobraaji vampira').

Ciklus "Pobuna", takoer, ponovno vraa, odnosno prihvaa aposlutnu metafiziku dimenziju, a ujedno je i najproduktivnija, moglo bi se kazati sredinja tema zbirke: ovjek bi samo pobunom mogao nadvladati dosadu i tegobu ivota te osmisliti vlastitu egzistenciju - o Bogu tiraninu rije je istom kada i Kristu robu.

etvrti dio "Cvjetovi zla" govore o arima destrukcije (unitavanje, bijeg u dekadentnom preputanju zlu i razvratu), dok peti opisuje ironinu pobunu protiv Boga (kranstva) i sotonizam (pobuna protiv svih konvencija).

Posljednji je ciklus naslovljen "Smrt" i logini je zavretak zbirke - jedina mogunost smirenja i razrjeenja tajne postojanja postoji u smrti, kao onome to je potpuno ne(s)poznato. U posljednjem je ciklusu Baudelaire mnogo tonije i koncentriranije razvio jednu od svojih dominantnih tema - odnos ivo/mrtvo i konani trijumf smrt (to se savreno uklapa u njegov istanan ukus za ljepotu umirueg - agoniju bia, propadanje stvari i prolaznost drutvenih struktura).

ARTHUR RIMBAUD

najljepi meu zlim anelima (Paul Verlaine) monstrum istoe (Jacques Rivire) utjelovljenje genija mladosti (Andr Breton) prvi pjesnik jo nepostojee uljudbe (Ren Char) utjelovljeni buntovnik (Henry Miller) pjesnik kojeg znamenjuje volja za nemoguim (Georges Bataille) junak duha meu apsolutnim pjesnicima (A. G. Mato)

Arthur Rimbaud, punim imenom Jean Nicolas Arthur Rimbaud, francuski je pjesnik (simbolist) roen u Charlevilleu 20. listopada 1854. godine. Preminuo je u Marseilleu 11. listopada 1891, a danas se smatra preteom simbolizma i nadrealizma, jednim od najudesnijih tvorca slika u poeziji te nastavateljem ostavtine Charlesa Baudelairea.

Kratka biografija

Arthur Rimbaud, roen u pitoresknom francuskom gradiu Charleville, smjetenom na sjeveroistoku Francuske, imao je (takorei) sreu to je jo u najranijoj mladosti proivo oev nepovratni bijeg iz obiteljske kue. U trenutku kada je sasvim potpao pod autoritativnu majinu ruku, Rimbaud je poeo nezaustavljivo ispoljavati izuzetnu sposobnost i pjesniku nadarenost, no koja ja, naalost, trajala isuvie kratko.

Njegova je poetska djelatnost tekla samo tri godine - od esnaete do devetnaeste, a bitan je faktor odigrala injenica kako je sve svoje pjesme napisao do - osamnaeste godine.

"Nakon toga bio je ve zaboravio svoj pjesniki ivot, kao to kakav mjesear zaboravlja na svoj noni ivot, ivei jo samo ivotom pustinjskog nomada, gonia deva i trgovca robljem. On je zaista meteor, bolid, formula 1 modernog europskoga pjesnitva, u kojem je trajno ostao s dvije svoje nezaobilazne zbirke, unijevi u francusku liriku simbolizma svoje buntovno vizionarstvo i svoj nihilistiki stav probuen ve u najranijoj mladosti ivotom u umaloj provincijskoj sredini kakva je bila Charleville, pretvorivi se u 'dijete s petama vjetra' koje i svojim djelom i svojim ivotom ispisuje 'oajniku ispovijest jednog bia bez ljubavi."[footnoteRef:6] [6: Paljetak, L. "Vanjski rub: studije i ogledi o stranim knjievnostima", Naklada Ljevak, Zagreb, 2007, str. 226.]

Rimbaud je sa samo etrnaest godina umio s lakoom pisati latinske stihove, a samo godinu nakon toga zapisao je i prve pjesme na francuskom. Prve je pjesme objavio u kolskim novinama 1869, kao i godinu kasnije u asopisu La Revue pour tous. Odreeni je period bio lanom pjesnike skupine zutista (zutistes), a njegove su rane pjesme ispunjene ironijom i destrukcijom, ali su i formalno uglavnom oslonjene na romantiarsku i parnasovsku doktrinu.

esnaestogodinji Rimabud ve je tada u potpunosti vladao svojim pjesnikim umijeem te je sve vie novina i asopisa htjelo objavljivati njegove radove, svjesni njegove rane genijalnosti. No, nakon to je, zasien trenutanim ivotom otpoeo "krstarenje" Europom, pa se na koncu s gnuanjem zasitio i Starog kontinenta, Rimbaud je poeo udjeti za povratkom u prirodno, primarno stanje svijeta i ulaskom u samu sirovu svjetlost, kako se uostalom vidi ve i iz pjesme Pijani brod iz 1871. godine.

Bolestan i iscrpljen vraa se na francusko tlo, no vrlo brzo umire, meu inim shrvan i burnom vezom sa svojim knjievnim suvremenikom Paulom Verlaineom. Upravo ga je njegov savjet i potaknuo na poslovno putovanje Europom, a na njezinu je tlu, u Bruxellesu, njihov raskid dobio i konanu potvrdu (to se pjesniki odrazilo u djelima 'Sezona u paklu' i 'Iluminacije').[footnoteRef:7] [7: prema: Leksikografski zavod Miroslav Krlea, www. proleksis.lzmk.hr/44002/]

Verlaine je Rimabuda uveo u parike knjievne i boemske krugove, ali su (osobito Rimbaud na Verlainea) kobno utjecali jedan na drugoga. Kada je 1873. kriza u njihovu odnosu postala bukteom, Rimbaud prati Verlainea u Bruxelles i ranjava ga hicem iz pitolja.

"Na pozadini toga dogaaja nastaje iste godine 'Sezona u paklu', knjiga pjesama u prozi, koju Rimbaud godinu dana poslije tiska na vlastiti troak. Nakon konanog raskida s Verlaineom, Rimbaud dovrava 1874. rukopis svog posljednjeg pjesnikog djela, knjige pjesama u prozi Iluminacije, zapoete dvije godine prije." [footnoteRef:8] [8: Mrkonji, Z; Tomasovi, M. "Antologija francuskog pjesnitva", ArTresor naklada, Zagreb, 1998, str. 341.]

Iluminacije, vrhunac pjesnikova umjetnikoga genija, navjetaju ujedno i njegov stvaralaki kraj. "Nakon Iluminacija, knjige koja oznauje vrhunac njegova pjesnikoga genija i veliku pjesniku oporuku budunosti, Rimbaud ostvaruje svoju namjeru da se prestane baviti knjievnou, koju je najavio u Sezoni. Idue godine pjesnikova ivota ispunjene su uenjem jezika, putovanjima i pokuajima zaposlenja."[footnoteRef:9] [9: Mrkonji, Z; Tomasovi, M. "Antologija francuskog pjesnitva", ArTresor naklada, Zagreb, 1998, str. 341.]

Godine 1880. Rimbaud mijenja kontinent - odlazi u Afriku, gdje se bavi trgovakim poslovima sve dok se jedanaest godina kasnije zbog bolesti nije prisiljen vratiti u domovinu. Iste godine, 10. studenoga umire, ostavivi iza sebe djelo koje ga ini jednim od najveih pjesnikih genija koji su ikad postojali.

Kao jo jedan od "prokletih pjesnika", Rimbauda su prvi uzdizali, drugi poricali, jednima je bio ikona, a drugima psihopat, no u svakom je sluaju ostao nepobijeeni lirski fenomen kojemu moderne poetske struje duguju iznimno mnogo.

Rimbaudov modus operandi

Arthur Rimbaud, bez ikakva pretjerivanja, kroz svjetsku je knjievnost prohujao kao meteor, ostavivi sastojke, misli i djela koji nagovijetaju izuzetnu genijalnost, a velike mu zasluge pripadaju i za usmjeravanje moderne poezije simbolizmu i nadrealizmu.

U samo etiri godine knjievnoga stvaranja, francuski je genij irom otvorio vrata koja je odkrinuo Charles Baudelaire, a njegova je simbolistika poezija usmjerena prvenstveno na oslobaanje pjesnikog jezika od diktata smisla i ablone. Za to kratko vrijeme ono se ostvarilo na obje strane svoga luka: kao aposlutna pobuna i kao odustajanje. Pobunom je obuhvaeno gotovo sve: obitelj, religija i dotadanja poezija, koju smatra nepopravljivo subjektivnom. Objavljujui rat pjesnikom Ja, Rimbaud izjavljuje: 'Ja, to je netko drugi'.[footnoteRef:10] [10: ibid, str. 341]

Novu, promiljenu poetiku prvi je put artikulirao u pismu svojem profesoru knjievnosti Georgesu Izambardu u svibnju 1871. (tzv. Pismo vidovnjaka - Lettre du voyant), u kojem je osudio sentimentalnu i subjektivnu poeziju te proglasio potrebu za objektivnim pjesnitvom ("Ja, to je netko drugi").

Kao to kae u Pismu vidovnjaka, put k "objektivnoj poeziji" vodi preko ostvarenja pjesnike vidovitosti. "Pjesnik ini sebe vidovitim putem dugoga, neizmjernoga i promiljenog rastrojstva svih osjetila." U tom pismu Rimbaud je iznio program pjesnikog rada, traei da pjesnik ne bude samo pjesnik, nego i vidovnjak koji moe i zna prispjeti u nepoznato, vidjeti nevidljivo, uti ono to se jo nije ulo.

U svemu tome pjesnik sudjeluje svojom jakom voljom i svojim ja nadvladanim boanskom interpretacijom, proisteklom iz univerzalne due svijeta koju napaja beskrajno more nesvjesnog iz kojeg proistjeu sva nova, pjesniku potrebna iskustva i sadraji. Pjesnik je onaj koji radi na pjesmi radei na rastrojstvu svih osjetila s pomou kojih vie ne moe prepoznati svoju polazinu viziju koju e drugi s pomou (njegove) pjesme nastaviti. U ime takvih vizija Rimbaud se odvaja od prolosti i tradicije negirajui u njoj ponajprije svoju omiljenu floru i hortikulturu jer novom je pjesniku primjerenija jedna druga flora: novi pjesnik 'ne pjeva o lozi', ve o duhanu, o pamuku i krumpirovoj bolesti; od domaeg raslinja vie vrijedi vlano vuneno predivo egzotinih biljaka. Na taj nain, logikom apsurdne podudarnosti krajnosti, Rimabud se vezuje za Whitmanova oduevljeja steevinama novog vremena, iskazujui s druge strane duboki otpor prema modernitetu, nadahnjujui se iskonskim i bajkovito-nestvarnim, nadrealistiki futuristikim prizorima i vizijama izmatanih gradova, kojima kao da uspostavlja temelje onim kasnijim, nevidljivim Calvinovim.[footnoteRef:11] [11: Paljetak, L. "Vanjski rub: studije i ogledi o stranim knjievnostima", Naklada Ljevak, Zagreb, 2007, str. 226.]

Najreprezentativnija njegova ostvarenja jesu poema Pijani brod, koja na simbolian nain prikazuje utapanje stvaralakog subjekta u jeziku te sonet Samoglasnici u kojem razvija temu "obojenog sluha" - izloeno i u Baudelaireovim Suglasjima.

U poemi Pijani brod vidljiv je i odraz same poetike koju je "proglasio" u Pismu vidovnjaka. Razvija simbol pjesnika preuzet iz parnasovskog rekvizitarija koji se "rastvara u gradaciji jarkih slika onirikog egzotizma".[footnoteRef:12] [12: prema: Leksikografski zavod Miroslav Krlea, www. proleksis.lzmk.hr/44002/]

Ve spomenuta zbirka pjesama Sezona u paklu iz 1873. sadri i autobiografske i poetoloke elemente (ispovijest devetnaestogodinjeg pjesnika i povijest njegova stvaralatva) te je sarkastina pohvala svetogru, bijesu, poudi, egoizmu i lijenosti kao odrazu mladenake pobune isto koliko i postromantikom projektu obnavljanja duhovne i pjesnike tradicije.

"U lirske prozne odlomke umetnuti su stihovi, pa i neke ranije pjesme, a cjelina je paradigma cjelokupnoga poetskog i metafizikoga projekta koji vodi od samorazornoga prokletstva, preko prihvaanja ljudskog i pjesnikog usuda do odustajanja i konane utnje." [footnoteRef:13] [13: prema: Leksikografski zavod Miroslav Krlea, www. proleksis.lzmk.hr/44002/]

Posljednja Rimbaudova zbirka pjesama, Iluminacije (koja je objavljena bez njegova znanja 1886. zajedno s popratnom biljekom Paula Verlainea) djelomino prihvaa ljudsku i pjesniku sudbinu te je prvi njegov tekst koji je prividno bez odreene motivacije ili prepoznatljiva smisla - uspio je ostvariti zahtjev izraen u Pismu vidovnjaka jer se njegova poezija potpuno oslobodila pjesnikova Ja i postala objektivna: "bez racionalnog autoriteta koji nadzire, izabire i rasporeuje po unaprijed stvorenu planu, poezija nastaje diktatom neposredovanih osjeta koji se nameu pjesniku kao jezine injenice." [footnoteRef:14] [14: prema: Leksikografski zavod Miroslav Krlea, www. proleksis.lzmk.hr/44002/]

Kljune poetske odrednice Rimbaudova pjesnitva jesu pobuna, marginalnost, proroka uloga pjesnika, lutanje i nada u novo stvaranje i pjesniko samoodranje. Za Rimbauda je poezija magino sredstvo otkrivanja okultne stvarnosti, a njegov zahtjev za vidovitou i aposlutnom modernou dobio je svoje priznanje i od povijesti knjievnosti: ostao je zabiljeen kao autor prvih slobodnih stihova (Svibanjski stijegovi, Marina, Kretanje) prije kompletnog simbolistikog pokreta na elu s J. Laforgueim, a prije nadrealista nauavao je kako poezija mora prestati biti izriajem ljepote te postati istraivanje nesvjesnog.

"No, Rimbaudova krajnja ambicija, da poezijom promijeni ivot, zavrava se pjesnikovim odricanjem od knjievnosti, odbacivanjem vlastitog djela i dobrovoljnim progonstvom. Taj zagonetni ishod, koji su mnogi nastojali protumaiti, moda ne izlazi izvan jednostavne logike: poezija je svojom meteorskom brzinom prestigla pjesnikov ivot i ostavila ga za sobom kao svoj nijemi preostatak." [footnoteRef:15] [15: Mrkonji, Z; Tomasovi, M. "Antologija francuskog pjesnitva", ArTresor naklada, Zagreb, 1998, str. 341.]

Recepcija u dananjoj poeziji

Premda istinski knjievno-umjetniki genij, Rimbaud danas nije toliko zastupljen, itan i prouavan, makar izvan uskog poetskog, odnosno kroatistikog kruga. Njegova djela ne smiju biti tek pohranjena po muzejima moderne knjievnosti, ve opomena i zalog mogunostima napredovanja i svijetloj budunosti.

Teko je shvatiti zato moderni svijet, odnosno njegovi suvremeni mediji (sve skloniji prizemnim vijestima, otkrivenim povijesnim tajnama te okantnim sadrajima) ne cijene dovoljno pjesnika iji se ivot - pustolovan, zamren i zagonetan - idealno uklapa u interese modernog drutva. Zar su njegovo uivanje droge, alkohola, istospolnih veza, hici iz vatrenog oruja i trgovanje istime presablanjivi da bi se o njegovim djelima ak i raspravljalo?

"injenica je, ali ujedno i privid, da su nas tekstovi nadrealista te drugih i drukijih knjievnih potomaka Sezone u Paklu i Iluminacija retroaktivno priviknuli na gonetanje Rimbaudovih zakuastih slika, stilskih i prozodijskih inovacija i semantikih gordijskih vorova. No, glede one ope 'transformacije razumijevanja' (Foucault), koja se zbiva iz epohe u epohu, a ta promjena shvaanja nedvojbeno utjee i na recepciju knjievnih djela, treba se jo upitati s kakvom sposobnou i razinom opega shvaanja raspolae nae doba." [footnoteRef:16] [16: Machiedo, V. "Kradljivac vatre", Vijenac 289, www.matica.hr/vijenac/289/Kradljivac%20vatre/]

Zanimanje za Rimbauda poelo je jenjavati u razdoblju strukturalizma i tekstualne analize - njegove glasovite izreke i sintagme (izdvojene iz konteksta djela ili preuzete iz kritikih metatekstova) sada slove kao otrcane lozinke ili opa mjesta koja pjesnikovu djelu u cjelini svojim redukcijskim uinkom vie odmau, negoli koriste.

Iako se sam okomio protiv subjektivne poezije, Rimbaud ipak potkopava njihove teorijske temelje, sustave i ispitivake mee (tranzitivna poezija). "Rimbaudova pjesnika invencija, verbalna alkemija, proishodi zapravo iz usredotoenosti jedne preuranjeno sazrele misli na ljudsku sudbinu jer pravi pjesnik mora biti 'doista kradljivac vatre' a ne iz optimalna pjesnikova truda oko knjievnih kvaliteta, kompozicije zbirki, stilistikih finesa tekstova, odnosno zadovoljstva u samu inu pisanja. Umni napredak, mukotrpno i riskantno stjecanje vidovitosti, kultiviranje udovine due, pronalaenje univerzalnoga jezika, preizum ljubavi... to su odsad nuni preduvjeti i prerogativi da istinski i istinoljubivi pjesnik dopre do onog nepoznatoga 'to se u njegovo doba budi u sveopoj dui'. Da on bude doista mnoitelj napretka, ako vie ne eli ostati samo puki funkcionar literature "[footnoteRef:17] [17: Machiedo, V. "Kradljivac vatre", Vijenac 289, www.matica.hr/vijenac/289/Kradljivac%20vatre/]

Rimbaudova poezija suvremenom svijetu, ako ju odlui prihvatiti, zasigurno je sposobna ponuditi mnotvo vrijednosti. Vinja Machiedo podvlai: "Ulovljeni smo, tko vie, tko manje, u zamku stereotipnih modela ivota i plitkih ablona misli, izloeni dvolinosti i zloporabi jezika, to ih na planetarnoj razini vie pronose negoli raskrinkavaju slike masovnih medija dananjice. No, bune li se sadanji mladi pjesnici uistinu, dovoljno, protiv tih svemonih oblika zavoenja takozvanog novog svjetskog poretka, iste li doista njegove Augijeve tale, ili...? Zato vrijedi itati Rimbauda iznova, jer - ini se - da je jo uvijek ispred."[footnoteRef:18] [18: Machiedo, V. "Kradljivac vatre", Vijenac 289, www.matica.hr/vijenac/289/Kradljivac%20vatre/]

ANTUN GUSTAV MATO

Hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac Antun Gustav Mato roen je u Tovarniku 13. lipnja 1873, a umro u Zagrebu 17. oujka 1914. godine. Smatra se jednom od najtjecajnijih osoba na podruju knjievnosti, a mnogi istiu kako bez njegovih zasluga vjerojatno ne bismo imali ni velik dio najveih ostvarenja Tina Ujevia i Miroslava Krlee.

Kratka biografija

Antun Gustav Mato rodio se u selu Tovarnik na podruju zapadnog Srijema u dobrostojeoj uiteljskoj obitelji, ali je veinu odrastanja proivio u Zagrebu, gdje je pohaao puku kolu, a potom i Gornjogradsku gimnaziju. Uio je svirati violonelo, ovladavi instrumentom do stupnja kada se glazbom mogao baviti i kao profesionalni orkestralni glazbenik, a zahvaljujui svojim sklonostima ve se kao mlad naao u situaciji da rano oitovani knjievni dar pretvori u profesiju.

Zanimljivo je spomenuti kako je tijekom svog zagrebakog kolovanja Mato sedmi razred pao iz ak tri predmeta (propedeutika, fizika i hrvatski jezik). No, knjievniku do pismene potvrde zavretka visoke kole nije bilo nimalo stalo. Prekinuo je formalno obrazovanje (ime je izgubio izglede za graansku karijeru), a 1894. dezertirao iz vojne kole i naposlijetku ostao bez domovine. Kratko je vrijeme bio zatvoren u Petrovaradinskoj tvravi, odakle je pobjegao u Srbiju.

U Beogradu je Mato iskoristio glazbenike sposobnosti i dobio mjesto glazbenika u tamonjim orkestrima i komornim sastavima, a istodobno je nastavio publicistiku djelatnost: objavljivao je knjievne kritike u beogradskom tisku, a svoje je prve tekstove (ukljuujui i novele) slao ak i u Zagreb.

Iz srbijanske se prijestolnice zaputio u zapadno inozemstvo, kratko se zadrao u Mnchenu i Beu, neto dulje u enevi, da bi 1900. godine stigao u Pariz - tada veliki kozmopolitski grad i sredite europskog kulturnog ivota, kao i ishodite umjetnikih strujanja. U Parizu je Mato prouavao odreene francuske pisce te upoznao aktualne knjievne mode koje su imale snaan odjek na njegovo knjievno stvaralatvo.

Upravo u tome treba traiti i poveznicu s djelima francuskih pjesnika iz razliitih knjievnih razdoblja: Charlesa Baudelairea, Theophilea Gautiera, parnasovske poezije i simbolizma. Neizravno je upoznao i djela amerikog pisca Edgara Allana Poea (koji je bio izuzetno blizak i Baudelaireu), privuen Poeovim novelizmom i lirinou, a vjerojatno i racionalizmom.

Vrativi se napokon u Zagreb 1908. godine poeo je mahnito pisati pjesme, no vrlo je brzo iznova iskusio nerazmijevanje. Zbog svojeg neobuzdanog temperamenta, knjievnih i politikih polemika koje je svakodnevno otvarao na stranicama zagrebakih listova i asopisa naao se okruen odbijanjem i mrnjom, premda ga je njegov kruok mladih pjesnika boemskog naina ivota i izrazitih esteticistikih sklonosti (npr. Fran Galovi, Ljubo Wiesner, Augustin Ujevi, Nikola Poli) volio i priznavao uzorom.

Mato se smatra sredinjom linosti hrvatske moderne i procesa modernizacije hrvatske knjievnosti, upivi suvremene struje od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta koji su se uglavnom oslanjali na francusku knjievnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa.

Na velika je vrata u knjievnost uao 1892. pripovijeu "Mo savjesti", koja je ujedno naznaila poetak perioda moderne.

Za ivota je objavio mnogo novela, putopisa, eseja, polemika i pjesama, ali uglavnom u knjievnim asopisima ili novinama. U solidnom obliku knjige javnosti je tijekom ivota uspio ponuditi samo dio svog opisa (i to iskljuivo proznog): Iverje, Novo iverje, Ogledi, Vidici i putovi, Umorne prie, Nai ljudi i krajevi, Pealba, a u njegova najpoznatija djela ubrajaju se jo i Tri humoreske, Moralist i druge satire te ivot za milijune.

"Oskudne materijalne prilike dostatne za preivljavanje od danas do sutra, uurban knjievni rad uvelike podreen dnevnoj borbi za ivot, uznemirujue polemike s knjievnim diletantima ili politikim neistomiljenicima pratili su Matoa sve do prerane smrti, u proljee 1914, a koju je izravno uzrokovala bolest grla."[footnoteRef:19] [19: Kravar, Z. Matoeva lirika, kolska knjiga, Zagreb, 1996, str. 9-10.]

Matoev modus operandi

Mato je, za razliku od novela, putopisa, kritikih lanaka i feljtona, poeziju poeo objavljivati dosta kasno, tek oko 1906. te je do konca ivota napisao samo 80 pjesama.

Velik je njegov uitelj bio francuski pjesnik Charles Baudelaire, od kojega je - posebice za razdoblja provedenog u Parizu - kao spuva upijao niz formalnih elemenata (o emu je jednom potpuno oduevljeno i pisao). Vidljive su odlike njegove poezije postale osjeaj i potreba za strogo odreenim oblikom (sonet), smisao za muzikalnost stiha, osjeaj za sinesteziju, profinjen ritam te izmjena govorne i pjevne intonacije, u emu se ogleda tematsko-formalna slinost s radovima Baudelairea, ali i Arthura Rimbauda.

"Sudbina Baudelairea u hrvatskoj knjievnosti - njegovo poslanstvo i djelovanje u njoj - uvelike je, moda i iskljuivo, odreena djelom Ujevievim. Groteskna je usporedba Baudelairea s njegovim suvremenicima u nas: kasni Vraz, Maurani, Preradovi, Trnski, enoa, Kranjevi. Njegovu misao ne podrava ni realizam - sudbinom propaloga naroda zaposlen praktikim 'zadacima' - pa ni Kamov, ni Vidri, Ni Nazor; Mato je zapravo tek nasluuje, a Krlea je prema njoj rastom svog djela u sve veoj oporbi."[footnoteRef:20] [20: Paljetak, L. "Pogled unatrag: izabrane rasprave", Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1999, str. 8]

O Matoevoj lirici detaljno pie Zoran Kravar: Proitamo li cjelokupan Matoev lirski opus, lako emo uoiti da meu njegovim knjievnim radovima jednostrano prevladavaju pjesme esteticistikog karaktera i one s domoljubnim sadrajima. Prikrivene pritom ostaju neke snane crte pjesnikove poetike: njegova izraena sklonost da svoj esteticizam relativizira otvaranjem fenomenu runoga.[footnoteRef:21] [21: Kravar, Z. Matoeva lirika, kolska knjiga, Zagreb, 1996, str. 13]

Nije li upravo estetiku runoe u knjievnost uveo Charles Baudelaire, a Arthur Rimbaud smatrao kako pjesnik treba imati ne samo estetsku, ve i proroku funkciju te se ne libiti pisati o onome to vidi, uje i osjea? Njihove je postulate obuhvatio i savladao Mato svojim lirskim radom, postavi na koncu prorokom u hrvatskoj knjievnosti i jednim od najznaajnijih hrvatskih knjievnika do dananjih dana.

"Osim prepoznatljivih sklonosti prema odreenim vrednotama u pozitivnom spektru estetske skale pokazuje i izrazitu otvorenost prema 'niim' estetskim registrima: smijenom, karikaturalnom i grotesknom, prema moralnoj runoi, stanjima duevne nelagode i fiziki runom i odbojnom. irei spektar svoje lirske tematike na podruje nelijepoga i odbojnoga, Mato se mogao osloniti na iskustva europske knjievnosti svoga vremena, napose na odreene tonove Baudelaireova Cvijea zla."[footnoteRef:22] [22: ibid, str. 18-19]

Kravar istie kako je itav Matoev ivot na neki nain bio priprema za kratku pjesniku karijeru izmeu 1905. i 1914. godine. Njegove su pjesme nastale rukom pisca koji je itav ivot posvetio i podredio knjievnosti, a njegova lirika stoji u prepoznatljivim vezama s gotovo svim vanijim tendencijama europskog pjesnitva kasnograanske epohe. Za nju su svakako odluujui bili pjesnikovi pariki dojmovi i zanimanje za Baudelairea, simboliste i druge, danas djelomino zaboravljene pojave izmeu romantizma i moderne.

Prihvaanje sudbine i konana racionalnost bila je "poruka" Arthura Rimbauda iznesena u njegovoj posljednjoj zbirci Iluminacije. Matoevoj se lirici, pak, esto pripisivao visok stupanj racionalne posrednosti, a za pjesnika govorilo kako je teio racionalnoj kontroli nad svim komponentama pjesme. "Mato je svoju sklonost racionalnom postupku vjerojatno osnaio u susretu s pjesnitvom simbolizma, a zacijelo i s njemakim i francuskim prepjevima Poeovih pjesama." [footnoteRef:23] [23: ibid, str. 15- 16]

Mato svoju tematiku snano uvruje i na feljtonistikoj percepiji suvremenog svijeta, a u njegovoj su poeziji esto prisutni prodori intelektualistikog stajalita, iskaza ili rjenika poput: "leden glas mi kaza: / Te misli su ve stare: pesimizam, fraza / banalnost tua" ('Jednoj i jedinoj').

Standardna podjela Matoeva pripovjedakog opusa, temeljena podjednako na njegovim stvaralakim tehnikama, metodama i stilskim postupcima u ostvarivanju fabula, kao i tematskim interesima i ostvarajima, otkriva kako je Mato, osim to se bavio tematikom iz domae (zagrebako-zagorske) i domoljubne sredine, bio snano zagrebao i u bizarne sadraje u kojima dominiraju udaci i individualni karakteri, odnosno Baudelairea, Rimbauda i ostale predstavnike slinih knjievnih izriaja.Oba kruga ipak imaju jednu zajedniku crtu - naglaenu lirsku notu i nazonost ljubavnih motiva. Nije sluajno kako su moda i kljune rijei (kad bismo ih trebali traiti) njegove poetike ljubav i cvijet. Pretvaranje iste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesniki simbol cvijeta javljaju se kao dominantni motivi u poecima Matoeva pjesnitva. esta je pojava i motiva smrti u toj lirici (ponovno usporedba s Baudelaireom), eleginosti, sumornosti i baladinosti, osjeaji prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doivljaja ljubavi kao velike boli posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjae izraenih u ponajboljim njegovim ljubavnim pjesmama ('Samotna ljubav', 'Utjeha kose').

No, istom izraavajui intimne dileme i formirajui koncepciju ivota i svijeta, traei put do ljepote i harmonije, Mato je svoja emocionalna stanja iskazivao i rodoljubnim stihovima - eleginim stihovima obojanim sumornim doivljajem domovine. Upravo osjeaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i opim, i u posebno naglaenoj tenji za modernim izrazom, lei ujedno i Matoeva poetska vanost.

Poveznica A. G. Matoa i Baudelairea (s Rimbaudom)

Iako je o vezi Charlesa Baudelairea i Antuna Gustava Matoa tokom ovoga rada ve napisano i izreeno dosta, pokuat emo istu teoriju makar malo pojasniti i nadopuniti na praktinome primjeru. Charles Baudelaire, kao prvi u trokutu obraivanih pjesnika, bio je ostaloj dvojici neprijeporni, ako ve ne uzor, onda umjetnik u kojemu su traili smjernice ka modernijem poetskom izraavanju.

Premda ni Baudelaire, ni Rimbaud ni Mato nisu bili suvremenici u pravom smislu te rijei (Baudelaire je preminuo sedam godina prije Matoeva roenja, Rimbaud je roen jedanaest godina prije njegove smrti, a Mato i Rimbauld zajedno su 'ivjeli' tek osamnaest godina), u njihovim je poetskim izrazima vidljiva okrenutost uglavnom istim porivima, tenjama i knjievnim izriajima.

Sva trojica, naime, pripadaju modernistikom pokretu u povijesti knjievnosti - Baudelaire i Rimbaud francuskom, Mato hrvatskom (preciznije govorei, modernistikoj fazi esteticizma). Posebno su Mato i Baudelaire razvili sline poglede na umjetnost i stil, to potvruju soneti Suglasje (Baudelaire) i Srodnost (Mato).

U oba spomenuta soneta mogu se iitati elementi simbolizma.

Baudelaire doslovno govori kako ovjeka "put vodi kroz same simbole" navodei mirise, zvukove i boje kao nositelje simbolistikog ugoaja, dok ih Mato doslovce ne imenuje ve u tu svrhu koristi motiv ljubiice kao vjesnika dolaska proljea - simbol sklada u materijalnom, tjelesnom i duhovnom svijetu.

U sve se ipak moe savreno uklopiti i Rimbauld sa sonetom Samoglasnici, kojim razvija temu koju je na neki nain i Baudelaire preispitao u svojim Suglasjima - ve spomenuti "obojeni sluh" (dometnimo i muzikalnost spomenutog, to se takoer, u ovome zaaranom krugu, povezuje izravno s Matoem).

Baudelaireov je kljuni motiv bio sklad - vidljiv u slaganju zvukova, mirisa i boja, a moe ga pojmiti iskljuivo ljudska dua. Slika cvijeta je bijela, ista, jednostavna i predstavlja duhovnu bjelinu, dok je vanjska slika urice u Matoa pojaana nizom unutarnjih slika i detalja te se mora promatrat kao cjelina. Baudelaire pak sklad ne povezuje samo s unutarnjim ovjekovim svijetom (duhovnou), ve i vanjskim (tjelesnim skladom) - "Mirisi su jedni ko put djeja svjei", a dojam pojaava sinestezijom - jak osjeaj za sinesteziju, podsjetimo, imao je i Mato.

Sinestezija se u Suglasjima istie u nekoliko navrata - zvuci se stapaju u tamni sklad, a mirisi su zeleni kao polja i slatki kao oboe. Drugim rijeima, imaju boju, kao i mirisi, premda im nedostaje kvaliteta zvuka i okusa. Upravo preko tih osjetila sinestezijom pjesnik doivljava prirodu i okoli oko sebe.

Zanimljiva je jo jedna injenica koja se izravno tie Matoa i Baudelairea - i francuski je knjievnik, premda se divio primjerice Victoru Hugou, presudnim smatrao svoj dodir s knjievnou Edgara Allana Poea. Baudelaire ga je otkrio 1846. i prvi susret s njim doivio kao sudbonosno otkrivanje srodne due, vezavi se za njega oboavanjem koje se tijekom sve dubljeg upoznavanja i prevoenja pojedinih njegovih djela sve jae uvrivala.

Posebnu pak panju u usporednoj ralambi valja posvetiti i erotskom kompleksu, koji je zastupljen i kod Matoa i Baudelairea. Teme s erotskim elementima Mato najradije povezuje s prisnou nonih krajolika u kojima nestaju granice izmeu erotskih zanosa i predmetnog svijeta. Ta mistika ljubavi, koja je ipak vie poetska hiperbola nego ozbiljno svjetonazorsko izoblienje, nudi nam se u poneto knjikoj verziji koja podsjea na Izoldinu ljubavnu smrt iz zavrne scene Wagnerova Tristana u zakljunim stihovima pjesme U vrtu.[footnoteRef:24] [24: Kravar, Z. Matoeva lirika, kolska knjiga, Zagreb, 1996, str. 22]

Erotske konotacije nalaze se, osim toga, i u pjesmi Labud (s antikim motivom Lede i labuda), kao i u Naoblaenom mjesecu, gdje udnja mladog putnika za boginjom Dijanom ostaje neispunjena.

Baudelaire je pak kao svoju tematsku konstantu smatrao poeziju koja je rasla iz unutranje pobune protiv hipokrizije i besmisla konvencionalnosti, bolnog sagledavanja nesavrenosti ljudske prirode te osjeaja praznine u ovjekovoj svakidanjici. Takvu je odrednicu predstavljala ljubav, a Cvjetovima zla Baudelaire se oitavo kao izraziti homo eroticus i to prvenstveno zahvaljujui snazi inspiracije i potresnoj ekspresiji izvornog doivljaja.

Njegov odnos sa enama i prema njima uvelike je motiviran bijesom i sadizmom. ene prezire, pae mrzi jer su prirodne, ogavne i prava suprotnosti dendijima. Ograniene su, moralno neiste i sposobne tek biti instrumentom mukareve bludne nasade. Takvi se svjetonazori najee kose s duhovnim i lirskim smislom najljepih ljubavnih pjesama Cvjetova zla, to odaje pravu narav poetike Charlesa Baudelairea - proturjenost.

ZAKLJUAK

Pored generalne poveznice knjievnog odreenja (razdoblje moderne), Charlesa Baudelairea, Arthura Rimbauda i Antuna Gustava Matoa vrsto spaja naglaeni individualizam i idealistiki nain ivota, koji su esto - ne mogavi ga pronai u usustavljenim drutvenim strukturama - traili u okretanju runom stvorivi tako kult "estetike runoe", ali i "prokletih pjesnika".

Opiravi se nainu i strukturi ivota ovjeka, traili su drugaije forme izraza - pjesniku slobodu i protivljenje bilo kakvim (osobito tematskim i lirskim) konvencijama. Ljepotu su uglavnom smatrali najviim idealom, ali ju razliito interpretirali. Baudelaire je, premda Cvjetovi zla sadre toliko lijepih ljubavnih pjesama, ene prezirao i stalno ulazio u proturjenosti, dok je Mato pravilno razluivao umjetniki lijepo i runo u ljepoti i ljubavi.

ak i rane pjesme Arthura Rimbauda, iako su oslonjene na romantiarsku i parnasovsku doktrinu, odlikuju se ironino-individualnim stavom i destrukcijom; i njegov je jezik teio drugaijem, no traio je oslobaanje od diktata i ablona te odmicanje od subjektivnosti (Ja, to je netko drugi). Zbirkom pjesama Sezona u paklu potvrdio se i kao sarkastian pisac, hvalei svetogre, poudu, egoizam i lijenost.

U prvoj generaciji francuskog pjesnitva poslije Baudelairea posebno su istaknute tri toke modernistikog pjesnitva: inzistiranje na formi (muzikalnost stiha), simbolizam kao pjesniki postupak i pobuna protiv estetike lijepoga, istinitog, dobrog.

Ta se trijada vjerojatno najbolje oituje upravo u djelima Arthura Rimbauda, za kojega je cilj pjesnitva bio prodrijeti u nepoznato. Njegovi su stihovi mladenaki strasni i esto nerazumljivi, ali na itatelja djeluju gotovo magino, ba kao to je na hrvatski puk jedno, potaknut njihovim utjecajima, djelovao Antun Gustav Mato.

Oigledno je kako je kod sva tri pjesnika prisutna slinost u "ulnosti pjesnikog izriaja", no koja je izreena na bezbroj naina, a najvidljivija po uporabi pjesnikih simbola i sinestezije kao postupka oblikovanja pjesme.

POPIS LITERATURE

Knjige:

1. Kravar, Z. Matoeva lirika, kolska knjiga, Zagreb, 1996. g.2. Mrkonji, Z; Tomasovi, M. "Antologija francuskog pjesnitva", ArTresor naklada, Zagreb, 1998. g.3. Orai Toli, D. itanja Matoa, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.4. Paljetak, L. "Vanjski rub: studije i ogledi o stranim knjievnostima", Naklada Ljevak, Zagreb, 2007. g.5. Paljetak, L. "Pogled unatrag: izabrane rasprave", Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1999. g.6. Pavleti, V. Baudelaireovi Cvjetovi zla, kolska knjiga, Zagreb, 1993. g.7. afranek, I. Bijela tinta, Litteris, Zagreb, 2013. g.

Internetski izvori:

1. Leksikografski zavod Miroslav Krlea, www. proleksis.lzmk.hr/44002/2. Machiedo, V. "Kradljivac vatre", Vijenac 289, www.matica.hr/vijenac/289/Kradljivac%20vatre/3. OoCities, www.oocities.org/gimn1gradacac/moderna/modernizam19st1.htm4. Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr/

10