Samuel Beckett NEIMENJIVI

Prvo izdanje, 1953.

5

Kamo sada? Kada sada? Tko sada? Ne pitati se to. Reći ja. Ne misliti to. Nazvati to pitanjima, hipotezama. Napredovati odvažno, nazvati to napredovanjem, nazva-ti to odvažnim. Je li moguće da sam jednoga dana, nakon prvog koraka, tamo, naprosto, ostao, umjesto da sam izi-šao, već prema staroj navadi, proveo dan i noć što dalje od kuće, a to nije bilo daleko. Možda je to tako počelo. Više si neću postavljati pitanja. Vjerujemo da ćemo se samo odmoriti kako bismo poslije bili orniji za djelova-nje, ili bez primisli, a onda se za vrlo kratko vrijeme za-teknemo u nemogućnosti da ikada više išta učinimo. Ni-je važno kako je do toga došlo. To, reći to, ne znajući što. Možda sam samo potvrdio staro stanje stvari. Ali ja ni-sam ništa učinio. Izgledam kao da govorim, to nisam ja, o sebi, ne govorim o sebi. Tih nekoliko općenitih tvrd-nji, za početak. Kako raditi, kako ću raditi, što trebam raditi u stanju u kojem sam, kako nastaviti? Pukom apo-rijom ili tek uz ravnomjerno i istodobno poništene tvrd-nje i poricanja, prije ili kasnije, neminovno.I to općeni-to. Zacijelo postoje i drugi pomaci. U protivnome, sve bi bilo beznadno. Ali sve i jest beznadno. Valja primijetiti, i to prije nego što krenem dalje, odvažno, da koristim riječ aporija i ne znajući što ona znači. Može li se biti efekti-čan a da to čovjek i ne zna? Ne znam. Da i ne su nešto drugo, nadolazit će mi kako budem napredovao, i kako

6

Samuel Beckett

ću, prije ili poslije, sračkati po njima poput ptice, ne za-nemarujući ni jedno. Tako se to kaže. Izgleda da ta činje-nica postoji, ako se u mom položaju uopće može govoriti o činjenicama, ne samo da ću morati govoriti o stvarima o kojima ne mogu govoriti nego i, što je još zanimljivije, nego ću ja, što je možda još zanimljivije, da ću, više ne znam, ništa zato. Ipak prisiljen sam govoriti. Nikad ne-ću zašutjeti. Nikada.

Neću biti sam, prvo vrijeme. Naravno da to jesam. Sam. To je brzo izgovoreno. Treba brzo izgovoriti. I što se uopće može znati, u takvoj mrklini? Imat ću društvo. Za početak. Nekoliko lakrdijaša. Poslije ću ih odbaciti. Budem li uzmogao. A predmeti, kako se treba odnosi-ti prema predmetima? I za početak jesu li oni uopće po-trebni? Kakvo pitanje. Ali slažem se da ih treba pred-vidjeti. Najbolje je ništa ne tvrditi u vezi s tim sadrža-jem, ne unaprijed. Pojavi li se neki predmet, zbog ovog ili onog razloga, valja s njim računati. Kaže se da tamo gdje ima ljudi ima i stvari. Znači li to da prihvaćajući njih treba prihvatiti i stvari? To još valja vidjeti. Ali treba izbjegavati, ne znam zašto, duh sistema. Ljudi sa stvari-ma, ljudi bez stvari, stvari bez ljudi, nije važno, računam na to da ću u vrlo kratkom roku sve to moći odbaciti. Ne znam kako. Najjednostavnije bi bilo ne započinjati. Ali prisiljen sam početi. To jest prisiljen sam nastaviti. Mož-da ću se naposljetku zateći stiješnjen u gomili. Nepresta-ni dolasci i odlasci, sajmišna atmosfera. Ja sam miran, uvjeravam vas.

Malone je ovdje. Ostao je tek pokoji trag njegove ubitačne živahnosti. Prođe ispred mene zacijelo u pra-vilnim razmacima, osim ako ja ne prođem ispred njega.

7

NEIMENJIVI

Ne, jednom i zauvijek, ja se više ne mičem. On prola-zi, nepomičan. Ali malo ću govoriti o Maloneu, od nje-ga se više nema što očekivati. Osobno, ne namjeravam se dosađivati. Upravo kad sam ga ugledao, zapitao sam se bacamo li mi sjenu. To se ne može znati. On prolazi pokraj mene, na udaljenosti od nekoliko koračaja, po-lagano, uvijek u istom smjeru. Doista vjerujem da je to on. Taj šešir bez vrpce čini mi se neoborivim dokazom. Rukama si pridržava čeljust. Rukama si podupire bra-du. Prolazi bez ijedne riječi. Možda me ne vidi. Jednog od ovih dana obratit ću mu se, reći ću, ne znam, sjetit ću se, kada dođe taj trenutak. Ovdje nema dana, ali služim se tim izrazom. Vidim ga od glave do pojasa. Za mene on postoji samo do pojasa. Poprsje mu je uspravno. Ne znam da li sjedi ili kleči. Možda sjedi. Vidim ga iz profi-la. Ponekad si kažem, Ne bi li to prije bio Molloy? Mož-da je to Molloy koji nosi Maloneov šešir. Ali razboriti-je je pretpostaviti da je to Malone, koji nosi vlastiti šešir. Gle, evo prvog predmeta, Maloneov šešir. Ne vidim mu ostalu odjeću. Možda Molloy uopće nije ovdje. Može li biti ovdje bez moga znanja? Mjesto je, bez svake sum-nje, prostrano. Slabašno svjetlo na trenutke kao da na-govještava neku vrstu daljine. Istini za volju, vjerujem da su svi oni ovdje, počevši u najmanju ruku od Mur-phyja, vjerujem da smo svi mi ovdje, ali dosad sam uočio jedino Malonea. Sljedeća hipoteza, bili su ovdje, ali vi-še nisu. Ispitat ću to na svoj način. Ima li, dublje dolje, još kakav podzemni prostor? Do kojega se dolazi preko ovoga? Glupa ospjednutost dubinom. Možda postoje i za nas predviđena neka druga mjesta, dok je ovo, u kojemu sam, s Maloneom, tek predvorje? A ja sam mislio da sam završio s naukovanjem. Ne, ne, znam da smo svi ovdje zauvijek, oduvijek.

8

Samuel Beckett

Više si neću postavljati pitanja. Nije li ipak riječ o mjestu na kojemu svatko naposljetku nestane? Hoće li doći dan u kojemu Malone više neće proći ispred mene? Hoće li doći dan u kojemu će Malone proći ispred mjesta na kojemu sam ja bio? Hoće li doći dan u kojemu će net-ko drugi proći ispred mjesta na kojemu sam ja bio? Ne-mam o tome mišljenje.

Da nisam postao neosjetljiv, ganula bi me njegova brada. Dlake te brade spuštaju se u dvjema istanjenim spiralama nejednake dužine. Je li postojalo neko vrije-me u kojem sam i ja tako kružio? Ne, oduvijek sam sje-dio na istome mjestu, ruku položenih na koljena, gleda-jući ispred sebe poput sove ušare iz njezina pećinskoga gnijezda. Suze mi teku niz obraze, a ja ne osjećam potre-bu trepnuti kapcima. Što me tako rasplakalo? S vreme-na na vrijeme. Ovdje nema ničega što bi čovjeka moglo rastužiti. Možda mi se mozak razvodnio. U svakom slu-čaju prošla mi je sreća posve isparila iz sjećanja, ako je u njemu uopće postojala. Ostale prirodne potrebe zado-voljavam a da to i ne znam. Nikad me ništa ne uznemi-ruje. Pa ipak, nemiran sam. Ovdje se ništa ne mijenja ot-kad sam tu, ali zbog toga se ne bih usudio zaključiti da se ništa nikad neće promijeniti. Pogledajmo malko ka-mo nas vode takva razmišljanja. Otkada postojim, ja sam ovdje, moja pojavljivanja na drugim mjestima potvrdile su druge osobe. Za to vrijeme sve se odvijalo u najve-ćem miru, u najsavršenijem redu, izuzev nekoliko očito-vanja, no njihov mi smisao izmiče. Ne, ne izmiče mi nji-hov smisao, jer mi vlastiti izmiče u istoj mjeri. Sve ov-dje, ne, ne želim to reći, jer ne mogu. Svoje postojanje ne dugujem nikome, ova svjetlucanja nisu od onih ko-ja rasvjetljuju ili zabljesnu. Ne idući nikamo, ne dolaze-

9

NEIMENJIVI

ći niotkuda, Malone prolazi. Odakle mi nadiru te misli o precima, o kućama u kojima se dolaskom noći pali svje-tlost, a i tolike druge? Tražio sam posvuda. I sva ta pita-nja koja si postavljam. Ne radi se o znatiželji. Ne mogu šutjeti. Ne želim ništa znati o sebi. Ovdje je sve jasno. Ne, sve nije jasno. Ali govor valja nastaviti. Zato izmi-šljamo nejasnoće. To se zove retorika. Što je onda toliko neobično, gotovo neumjesno, u tim svjetlostima od ko-jih ne očekujem da bilo što znače? Je li stvar u njihovoj nepravilnosti, njihovoj nestalnosti, u njihovu čas snaž-nom čas slabašnom sjaju, ali koji nikad ne nadilazi sna-gu jedne ili dviju svijeća? Malone se pak pojavljuje i ne-staje točan poput sata, uvijek na istoj udaljenosti od me-ne, istom brzinom, u istom smjeru, jednaka držanja. Ali igra svjetlosti doista je nepredvidljiva. Valja reći da bi oku manje budnom od mojega mogla i posve promaknu-ti. Ali zar i meni na trenutke ne promakne? Svjetlosti su možda trajne i ustaljene, a ja ih zamjećujem kao i trepe-rave i isprekidane. Nadam se da ću imati priliku vratiti se na to pitanje.

Ali odmah ću reći, veće sigurnosti radi, da mnogo očekujem od tih svjetlosti kao, uostalom, i od svakog či-nitelja jednake neizvjesnosti koji bi mi mogao pomoći da nastavim i s vremenom izvedem zaključak. Nakon što sam to izložio, nastavljam, jer treba. Da, gdje sam ono stao, mogu li na osnovi dosadašnjeg savršenog izgleda ovog mjesta zaključiti da će ono takvim zauvijek i osta-ti? Mogu, dakako. Ali već sama činjenica da si postav-ljam to pitanje budi u meni sumnju. Uzalud si ja govo-rim da mu je u danom trenutku, kad bi razgovor mogao zamrijeti, jedini cilj da ga nastavi, to me izvrsno objaš-njenje ne zadovoljava. Je li moguće da me nešto uspjelo istinski zaokupiti, rekli bismo obuzela me stanovita želja

10

Samuel Beckett

za znanjem? Ne znam. Pokušat ću nešto drugo. Što bi se dogodilo kad bi jednoga dana moralo doći do promjene proizašle iz načela nereda koje je već na djelu ili je već na putu da takvim postane? Izgleda da to ovisi o priro-di promjene o kojoj je riječ. Ali ne, ovdje bi svaka pro-mjena bila kobna, trenutačno bi me vratila u Ulicu de la Gaîté. Prijeđimo na nešto drugo. Zar se doista ništa ni-je promijenilo otkad sam ovdje? Iskreno, tako mi svega, stanite, koliko je meni poznato, ništa. Ali mjesto je, već sam to naznačio, možda prostrano jer možda nema više od tri i pol metra u promjeru. Dođe vam na isto poželite li odrediti njegove granice. Sviđa mi se vjerovati da sam u njegovu središtu, ali ništa nije neizvjesnije. U stanovi-tom bi smislu možda bilo bolje da sjedim na njegovu ru-bu s obzirom na to da stalno gledam u jednom smjeru. Ali to zasigurno nije slučaj. Jer bi se tada Malone, kru-žeći oko mene kao što to već čini, trebao promoliti iz provalije pri svakom krugu, što je očevidno nemoguće. Ali, zapravo, kruži li on doista ili tek prolazi ispred me-ne u ravnoj liniji? Ne, on kruži, osjećam to, obilazi oko mene kao što planet kruži oko svog sunca. Kad bi podi-zao neku buku čuo bih ga neprestano, meni zdesna, me-ni s leđa, slijeva, prije nego što bih ga ponovo ugledao. Ali on ne podiže nikakvu buku nisam gluh, siguran sam u to, to jest gotovo siguran. Napokon, između središta i ruba postoji razmak i ja vrlo vjerojatno sjedim negdje iz-među toga dvoga. Jednako je tako moguće, ne poričem to, da sam i ja u stalnom pokretu, a Malone me prati, kao što Zemlju prati Mjesec. U tom sam se slučaju bez razlo-ga žalio na nepravilno pojavljivanje svjetlosti, što je, na-prosto, posljedica moje uporne pretpostavke da su uvi-jek iste i viđene iz iste točke. Sve je moguće, ili gotovo sve. Ali ipak je najjednostavnije smatrati da se ne kre-

11

NEIMENJIVI

ćem i da sam u središtu tog prostora kakav mu god bio oblik i veličina. To mi je zacijelo i najugodnije. Ukrat-ko, očito nije bilo nikakve promjene otkad sam ovdje, neredovno pojavljivanje svjetlosti možda je tek privid, svake se promjene treba pribojavati, neobjašnjiva uzne-mirenost.

Jasno razabirem šumove koji dopiru do mene, što potvrđuje da nisam posve gluh. Jer iako ovdje vlada go-tovo potpuna tišina, ona nije posvemašnja. Sjećam se pr-vog šuma koji sam čuo na ovome mjestu, često sam ga otad čuo. Jer moram pretpostaviti da moj boravak ov-dje ima neki početak, makar zbog sustavnijeg pripovije-danja. I sâm pakao, iako vječan, nastao je zbog Lucife-rova gnjeva. Stoga na osnovi te daleke analogije mogu povjerovati da ću ovdje ostati zauvijek, ali da nisam ov-dje oduvijek. To će mi nevjerojatno olakšati izlaganje. U tom će slučaju i moje pamćenje, za koje sam mislio da se njime više ne smijem služiti, doći na svoje i izreći ko-ju, bude li potrebe. Ono spada u onih barem tisuću riječi na koje više nisam računao. Možda će mi zatrebati. I ta-ko sam, nakon razdoblja ničim pomućene tišine, začuo slabašan krik. Ne znam je li ga i Malone čuo. Iznenadio sam se, riječ nije pretjerana. Nakon tako duge šutnje, sla-bašan krik, odmah potom zatomljen. Nemoguće je, me-đutim, saznati kakvo ga je stvorenje ispustilo i još ga po-vremeno ispušta, ako je uopće riječ o istome stvoru. Sva-kako to nije bilo ljudsko biće, ovdje nema ljudskih bića ili, ako ih i ima, prestala su ispuštati krikove. Je li za nj krivac Malone? Ili sam to ja? Ili je to bio tek prdac, a ima ih ganutljivih. Žaljenja je vrijedna naša opsjednutost ti-me da, čim se nešto dogodi, želimo znati što je to bilo. Kad samo ne bih bio prisiljen očitovati se. I zašto uopće

12

Samuel Beckett

govoriti o kriku? Možda je to bio zvuk neke stvari koja se razbila, dviju stvari koje su se sudarile. Ovdje se jav-ljaju zvukovi s vremena na vrijeme i to je dovoljno. Taj je krik bio na početku, jer on je bio prvi. A potom osta-li, prilično različiti. Počinjem ih raspoznavati. Ne pozna-jem ih sve. Može se u sedamdesetoj i umrijeti, a da nika-da niste imali priliku diviti se Halleyjevu kometu.

Pomoglo bi mi kad bih mogao odrediti odakle do-lazi u odnosu na moje boravište, jer i sebi moram odre-diti neki početak. Jesam li ja čekao negdje drugdje da se ovo mjesto pripremi da bi me primilo? Ili je ono čeka-lo da ga ja dođem nastaniti? Sa stajališta korisnosti, pr-va od tih pretpostavki neosporno je najbolja i često ću se naći u prilici da se na nju pozovem. Ali obje su odbojne. Stoga ću reći da se naši počeci preklapaju, da je to mje-sto bilo stvoreno za mene, i ja za njega, u istom trenutku. A ti šumovi koje još ne poznajem su oni koji se još nisu mogli čuti. Ali oni neće ništa promijeniti. Krik nije ništa promijenio, čak ni prvi put. A moje iznenađenje? Morao sam ga očekivati.

Zacijelo bi bilo vrijeme da Maloneu pronađem dru-ga. Ali prije toga ću govoriti o događaju koji se zbio sa-mo jedanput, do sada. Čekam njegovo ponavljanje bez nestrpljenja. Dakle, dva su se oblika, duguljasta poput čovjeka, ispred mene sudarila. Pali su i više ih nisam vidio. Prirodno, pomislio sam da je riječ o pseudoparu Mercier-Camier. Kad sljedeći put budu ušli u moje vid-no polje, idući polako jedan prema drugome, znat ću da će se sudariti, pasti i nestati, i to će mi možda omogući-ti da ih pažljivije promatram. To nije istina. Malonea vi-dim jednako slabo kao i prvi put. Jer gledajući uvijek u istom smjeru, ja ne mogu vidjeti, neću reći jasno, već to-

13

NEIMENJIVI

liko jasno koliko to vidljivost dopušta, kao ono što se događa neposredno ispred mene, to jest, u ovom sluča-ju, sudar nakon kojega slijedi pad i nestanak. Njihovo ću približavanje uvijek vidjeti samo nejasno, krajičkom oka, i to kakva oka. Jer i oni su zacijelo došli krećući se krivuljom i, naravno, sasvim blizu mene. Jer vidljivost je takva, ako ipak nije riječ o stanju moga vida, te vidim jedino ono što mi je posve blizu. Dodat ću i da je mo-je sjedište vjerojatno malko povišeno u odnosu na okol-no tlo, ako je riječ o tlu. Možda je to voda, ili neka dru-ga tekućina. Zato bih, želim li u najboljim okolnostima vidjeti to što se događa neposredno ispred mene, morao malko spustiti pogled. Ali ja više i ne spuštam pogled. Ukratko, vidim jedino ono što je točno ispred mene, vi-dim jedino ono što je posve blizu, ono što vidim najbo-lje to vidim loše.

Zašto sam se pokazao ljudima pri dnevnome svje-tlu? Čini mi se da to nije ovisilo o meni. Pustimo sada to. Još vidim svoje izaslanike. Što su mi sve napričali o ljudima, o svjetlosti! Nisam im htio vjerovati. Ali pone-što sam ipak sačuvao u sjećanju. Ali gdje, kada, na ko-ji način sam ja razgovarao s tom gospodom? Jesu li doš-li ovamo da bi me uznemiravali? Ne, ovdje me još nit-ko nikad nije uznemirio. Znači to je bilo negdje drugdje. Ali ja nikad nisam bio drugdje. Znači da sam ipak jedi-no od njih mogao saznati to što znam o ljudima i o na-činu na koji izlaze na kraj sa stvarima. To i nije bogzna-što. Mogao sam proći i bez toga. Ne kažem da to nikad neće nečemu poslužiti. Znat ću se time okoristiti, bude li zatrebalo. To mi se već događalo. Zapanjuje me, među-tim, da ta znanja dugujem ljudima s kojima nikad nisam mogao stupiti u dodir. Ali što je tu je. Izuzev ako se ne

14

Samuel Beckett

radi o spoznajama s kojima se rađate, poput onih o do-bru i zlu. To mi se čini malo vjerojatnim. Mogu li se, pri-mjerice, zamisliti neke urođene spoznaje u vezi s mojom majkom? Ja ne mogu. Ona su mi gospoda pripovijedala o njoj. To im je bio jedan od omiljenih sadržaja. Oni su mi rasvijetlili i spoznaju o Bogu. Rekli su mi da sam i ja, na kraju krajeva, od njega potekao. Iz pouzdanih izvora u Ballyju i ne znam već gdje saznali su za mjesto u ko-jem sam, prema njihovu mišljenju, ugledao svjetlost da-na. Doista neprocjenjiv dar, tvrdili su. Ali više od svega željeli su da prihvatim svoje bližnje. U to su uložili ne-vjerojatan trud i žar. Uopće se ne sjećam tih razgovo-ra. Zacijelo nisam bogznašto dobro razumio. Ali i protiv volje sam zapamtio neke opise. Držali su mi predavanja o ljubavi, o inteligenciji, dragocjena, dragocjena. Mora da je to bilo davno. Oni su me naučili i računanju, raz-mišljanju. Te su mi vještine bile od koristi, ne mogu tvr-diti suprotno, i to od koristi koja mi ne bi trebala da su me ostavili na miru. Još se njima služim da bih si pola-skao. Gadni tipovi, džepova punih otrova i žarila. Mož-da je to bila i dopisna nastava. Ipak čini mi se da sam ih vidio. Možda na fotografiji. Kad je uopće prestalo to pranje mozga? I je li uopće prestalo? Još nekoliko pita-nja, posljednjih. Je li ovo sada samo zatišje? Progonila su me njih četvorica ili petorica, pod izlikom da mi pod-nose izvještaj. Posebice me jedan od njih, mislim da se zvao Basile, ispunjavao silnom odvratnošću. Nije trebao ni progovoriti, dostajalo je da na mene usmjeri pogled svojih ugaslih očiju koje su toliko toga vidjele, u svakoj bi me prilici učinio malčice sličnijim onome što je želio da budem. Gleda li me još onako skutren u tami? Koristi li se i dalje mojim imenom, onim koje su mi nadjenuli u svom svijetu, ustrajnom, prigodnom. Ne, ne, ovdje sam

15

NEIMENJIVI

na sigurnom, zabavljam se istražujući tko mi je mogao nanijeti te beznačajne ozljede.

Drugi se zaputio ravno prema meni. Ulazi kao da se provukao kroz debele zavjese, zakorači još nekoliko puta, gleda me, potom se povlači unatrag. Onako pogr-bljen izgleda kao da na rukama nosi teške predmete, ne znam kakve. Najbolje vidim njegov šešir. Vrh mu je po-sve istrošen, poput starog potplata, a iz njega viri čupe-rak sijedih vlasi. Njegov pogled, prilično dugo uperen u mene, čini mi se molećivim, kao da bih ja mogao nešto za njega učiniti. Sljedeći dojam, možda jednako pogre-šan, on mi donosi darove, ali ne usuđuje se predati ih. Ponovno ih odnosi, ili ih ostavlja i oni nestaju. Ne dola-zi često i ne mogu točno reći kada, ali zacijelo redovno. Njegov se posjet dosad nikad nije preklopio s Malone-ovim prolaženjem. Ali to će se možda dogoditi. To neće nužno utjecati na poredak stvari koji ovdje vlada. Jer ako i mogu s preciznošću od kojih desetak centimetara odre-diti Maloneovu orbitu, pretpostavivši da kruži na udalje-nosti od približno jednog metra od mene, što nije sigur-no, o kretanju onoga drugoga, naprotiv, mogu tek posve neodređeno govoriti, s obzirom na to da niti mogu izmje-riti vrijeme, što je već dovoljno da omete svaku procjenu u vezi s time, niti mogu usporediti brzinu kretanja svako-ga od njih. Stoga ne znam hoće li mi se ikad pružiti pri-lika da ih ugledam obojicu. Ali sklon sam povjerovati da hoće. Jer, ne budem li ih nikad vidio zajedno, to bi zna-čilo da Malone pred mojim očima slijedi onog drugoga ili mu prethodi, ali uvijek u istim razmacima. Ne, varam se. Jer razmak u njihovu prolaženju može silno varirati, rekao bih da je to slučaj, a da se nikad posve ne ukine. Taj promjenjivi razmak navodi me unatoč svemu na po-

16

Samuel Beckett

misao da će se ta dvojica odanih drugova jednoga dana susresti, sudariti se i možda jedan drugoga oboriti. Re-kao sam da se ovdje sve prije ili poslije ponavlja, ne, na-mjeravao sam to reći, ali sam se predomislio. No nisu li susreti izuzeti od tog pravila? Jedini susret kojemu sam svjedočio prije jako mnogo vremena još se nije ponovio. Možda je on označio kraj nečega. I možda ću se riješiti Malonea i onog drugoga, ne zato što bi mi smetali, ono-ga dana kad ih budem ugledao zajedno, to jest sudarene. Nažalost, oni nisu jedini koji ovuda prolaze. I ostali mi priđu, prođu ispred mene, naprave krug oko mene. Zaci-jelo ih sve još ne poznajem. Ne smetaju me, nikad to ne-ću dovoljno puta ponoviti. Ali s vremenom bi to moglo postati naporno. Ne znam kako. Ali tu mogućnost valja imati na umu. Pokrenemo tako stvari ne pitajući se o na-činu na koji ćemo ih zaustaviti. Da bi se govorilo. Poč-nemo govoriti misleći da ćemo se moći zaustaviti kad to poželimo. Baš tako. Traganje za načinom kako za- ustaviti stvari, ušutkati glas, to je ono što govoru omogu-ćava nastavljanje. Ne, ne smijem pokušati misliti. Bolje je, naprosto, reći kako stvari stoje. Bez ikakva daljnjeg ustručavanja moram uspjeti odatle otjerati stvari, liko-ve, šumove, svjetlosti, jer sam svojom žurbom da govo-rim o njima nagrdio ovaj prostor. U groznici govorenja treba brinuti o istini. A potom tragati za prilikom izbav-ljenja tijekom susreta. Ali polako. Najprije žigosati, po-tom protjerati.

Možda bih se, promjene radi, mogao malo pozaba-viti i samim sobom. Prije ili poslije na to ću biti prisi-ljen. Na prvi pogled to se čini nemogućim. Zar da se i ja zajedno sa svojim stvorenjima srozam u istu kaljužu? Da tvrdim kako vidim ovo, osjećam ono, plašim se, na-

17

NEIMENJIVI

dam se, da ne znam, da znam? Da, reći ću to, i to samo za sebe. Nepokolebljiv, nepomičan i nijem, rukama pod-bočivši bradu, Malone kruži, nikad neće saznati za mo-je slabosti. On je netko tko nije takav kakav sam ja za-uvijek osuđen biti. Uzalud se ja ne pomicao, on je bog. I onaj drugi. Upućivao sam mu preklinjuće poglede, oče-kivao darove, tražio pomoć. On me ne gleda, ne poznaje me, njemu ništa ne nedostaje. Samo sam ja čovjek, a sve je ostalo božansko.

Zrak, zrak, pokušajmo vidjeti što se može izvući iz te stare teme. Iz jedva prozirnog sivila u mojoj nepo-srednoj blizini, izvan toga začaranoga kruga on se ste-re u tankim neprobojnim velima tek nešto tamniji. Zar ja odašiljem tu slabašnu svjetlost koja mi omogućuje da ra-zaberem što mi se zbiva ispred nosa? U ovom trenutku ne vidim od kakve je koristi da to pretpostavim. I u naj-dublju se noć može, naposljetku, nakon nekog vremena proniknuti, do stanovite točke, tako sam barem čuo da govore, bez pomoći druge svjetlosti doli mračnoga neba i same zemlje. Ovdje ništa ne podsjeća na noć. U ovom sivilu, najprije sumračnom, potom posve mračnom, ipak ima prilična količina svjetlosti. Ali nije li taj zaslon ko-ji mi presijeca pogled dok uporno nastojim u njemu vi-djeti zrak zapravo neka vrsta zida gustoće olova? Da bih rasvijetlio to pitanje trebao bi mi štap i snaga da se nji-me poslužim, jer jedno bez drugoga ne vrijedi, i obrat-no. Trebat će mi također, bilježim to usput, participi fu-tura i kondicionali. Tada bih ga hitnuo poput koplja rav-no ispred sebe u ono što me neposredno okružuje i spre-čava mi pogled, a prema zvuku koji će doprijeti do mene znat ću je li riječ o praznom ili o ispunjenom prostoru. Ili ne ispuštajući ga iz ruku, kako se ne bih izložio opasno-

18

Samuel Beckett

sti da ga izgubim zauvijek, poslužit ću se njime kao ma-čem i žestoko probosti ili zrak ili zid. Ali prošlo je vrije-me kad sam se mogao služiti štapom, sada se mogu jedi-no osloniti na svoje tijelo, na to tijelo koje nije sposobno ni za najmanji pokret i čije se oči, prema Basilu i njego-voj družini, više ne mogu zatvoriti kao što su to nekoć mogle, da bih se odmorio od gledanja i od nemogućno-sti gledanja, ili da, naprosto, mogu zaspati, a ne mogu ni pogledati ustranu, spustiti pogled, podići ga do neba, iako oči stalno ostaju otvorene, već su zauvijek prisilje-ne, usredotočene i iskolačene, neprestano zuriti u kratak hodnik ispred sebe, na kojemu se 99% vremena ništa ne događa. Zacijelo su crvene poput užarena ugljevlja. Kat-kad se zapitam nisu li dvije zjenice zagledane jedna u drugu. Uostalom, kad bolje razmislim, to je sivilo malko ružičasto, poput perja nekih ptica, možda kakadua.

Neka sve postane crno, neka sve postane svijetlo, neka sve ostane sivo, za početak se sivilo svemu name-će, bivajući to što jest, moći to što može, sačinjeno od svijetlog i tamnog moći se očistiti od ovoga, od onoga, da bi bilo samo ono drugo. Ali možda si od sivoga, u si-vome, stvaram iluzije.

Kako u tim okolnostima uopće uspijevam pisati, ako od te mučne ludosti prihvaćam samo manualni as-pekt? Ne znam. Možda bih to mogao saznati. Ali neću to saznati. Neću ovaj put. A ja pišem, i to ja koji ne mogu ni ruku podići s koljena. Ja mislim, baš koliko je nužno da bih pisao, ja čija je glava daleko odlutala. Ja sam Ma-tej i ja sam anđeo, ja koji sam došao na svijet prije križa, prije grijeha, došao ovamo.

19

NEIMENJIVI

Dodao bih i ovo, veće sigurnosti radi. Stvari koje govorim, koje ću reći, budem li mogao, nisu više, ili ni-su još, ili nisu nikad bile, ili neće nikad biti, ili ako su bile, ili ako jesu, ili ako će biti, nisu se dogodile ovdje, nisu ovdje, neće biti ovdje, nego negdje drugdje. Ali ja sam ovdje. Stoga sam obvezan dodati još ovo. Takav ka-kav sam ovdje, ja koji sam ovdje, koji ne može govoriti, ne može misliti i koji mora govoriti, dakle malo i misli-ti, ne može to samo u odnosu na sebe koji sam ovdje, ov-dje gdje jesam, ali to ipak može malo, dovoljno, ne znam kako, nije riječ o tome, u odnosu na mene koji sam bio drugdje, koji će biti drugdje i na mjestima na kojima sam bio, ili ću biti. Ali nikad nisam bio drugdje, koliko god budućnost bila neizvjesna. I najjednostavnije je reći da se ono što kazujem, što ću i reći, budem li mogao, odnosi na mjesto na kojem jesam, na mene koji sam ovdje, uspr-kos nemogućnosti da na njih mislim, da o njima govo-rim, zbog moje potrebe da o njima govorim, dakle da na njih možda malo i mislim. Još nešto, to što kažem, to što ću možda reći u vezi s tim sadržajem, s mojim sadrža-jem, u vezi s mojim boravištem, već je rečeno, s obzirom na to da sam tu oduvijek, da sam još tu. Konačno jedna misao koja mi se sviđa, dostojna moga stanja. Stoga se ne trebam uznemiravati. Ipak, zabrinut sam. Stoga ne sr-ljam u katastrofu, ne srljam nikamo, moje su pustolovine završene, što sam želio reći rekao sam, to ja nazivam pu-stolovinama. Ipak osjećam da nije tako. I jako se plašim, s obzirom na to da može biti riječi jedino o meni i o tome mjestu, da govoreći o tome još jednom sve ne okončam. Što i ne bi bilo imalo nekih posljedica, naprotiv, kad me ne bi obvezivalo da, jednom kada se svega riješim, ne počnem iznova, da krenem niotkuda, ni od koga i ni od čega, kako bih ponovno do toga dospio, dakako, novim

20

Samuel Beckett

putovima, ili pak onim starima, svaki put neprepoznat-ljivima. Odatle proizlazi stanovita pomutnja u vezi s po-četnim dijelom, vremenom potrebnim da se osuđeni-ka postavi na njegovo mjesto i da ga se pripremi. Ali ja ne gubim nadu da ću se jednoga dana uspjeti poštedjeti, iako neću prestati govoriti. I toga bih dana, ne znam za-što, mogao ušutjeti, mogao završiti, znam to. Da, nada je prisutna, još jednom, nadam se da se neću slomiti, da se neću izgubiti, da ću ostati ovdje gdje sam si rekao da sam oduvijek, jer valjalo je brzo nešto reći, završiti s ovi-me ovdje, bilo bi to čarobno. Ali treba li to željeti? Da, to je poželjno, poželjno je skončati, bilo bi čarobno skonča-ti, tko god ja bio, gdje god se zatekao.

Nadam se da će se taj uvod uskoro završiti, u ime izlaganja koje će odlučiti o meni. Nažalost, bojim se, kao i uvijek, nastaviti. Jer ići dalje znači otići odavde, prona-ći se, izgubiti se, nestati i ponovo početi, najprije kao ne-poznat, potom malo-pomalo onakav kakav sam oduvi-jek bio, na nekom drugom mjestu, na kojem ću si reći da sam oduvijek bio, o kojem neću ništa znati, o kojem ne-ću moći ništa znati, s obzirom na to da ne mogu vidjeti, ne mogu se kretati, misliti, govoriti, ali o kojem ću ma-lo-pomalo, usprkos tim nedostacima, ipak nešto saznati, upravo dovoljno da se pokaže istim kakvo je uvijek bi-lo, onakvim kakvo je izgleda stvoreno za mene i koje me ne želi, koje ja želim i ne želim, po izboru, koje me želi progutati ili me ispovraćati i koje možda nije drugo doli unutrašnjost moje zabludjele lubanje, gdje sam nekoć lu-tao, a sada sam nepokretan, izgubljen u beznačajnosti, ili pak pritiješnjen o pregrade moje glave, mojih ruku, mo-jih stopala, mojih leđa, mojih grudi, i uvijek mrmljajući svoje stare pripovijesti, svoju staru pripovijest kao da je

21

NEIMENJIVI

prepričavam prvi put. Zato se ne treba bojati. Pa ipak, ja se bojim, bojim se toga što će moje riječi još jednom uči-niti od mene, od mog skrovišta. Zar doista nema ničega novog što bi se moglo pokušati? Spomenuo sam svoju nadu, ali ona nije ozbiljna. A što ako govorim ne želeći ništa reći, ali doista ništa? Možda bih na taj način izbje-gao da budem izgrizen kao da me izgrizao neki stari siti štakor, zajedno s mojim krevetićem s baldahinom, ili bi me barem sporije grickao u mojoj staroj kolijevci, a od-griženo bi se tkivo imalo vremena obnoviti, kao na Kav-kazu, prije nego što bude ponovno iščupano. Ali čini se nemogućim govoriti a da se ništa ne kaže, vjerujemo da ćemo u tome uspjeti, ali uvijek nešto zaboravimo, malo da, malo ne, smoći čime istrijebiti četu zmajeva. Ali ovaj put ne očajavam, iako govorim tko sam, gdje sam, da ću se izgubiti, da neću otputovati, da ću skončati ovdje. Ču-do možda sprečava metodičnost duha kojoj sam se malo previše prepustio. To da je Prometej bio oslobođen dva-deset devet tisuća devetsto sedamdeset godina prije ne-go što je izdržao svoju kaznu mene ostavlja posve rav-nodušnim. Jer između mene i tog bijednika koji se naru-gao bogovima, izmislio vatru, obradio glinu i pripitomio konja, riječju, koji je tako zadužio čovječanstvo, ja vje-rujem da nema ničega zajedničkog. Ali to vrijedi spome-nuti. Riječju, hoću li moći govoriti o sebi, o tome mjestu, a da nas istodobno ne ukinem? Hoću li ikada moći šutje-ti? Jesu li ta dva pitanja u nekom odnosu? Ljudi vole ri-zike. Nudim ih nekoliko, možda samo jedan.

Svi ti Murphyji, Molloyi i ostali Malonei, njima ja nisam nasjeo. Na njih sam potratio vrijeme, uzalud se trudio, da bih uspio ušutjeti, morao sam govoriti jedino o sebi. Ali upravo sam rekao da sam govorio o sebi, da

22

Samuel Beckett

upravo govorim o sebi. Baš me briga za ovo što sam sa-da rekao. Sada ću govoriti o sebi, prvi put. Mislio sam da sam u pravu dok sam nabrajao te patnike. Prevario sam se. Oni nisu pretrpjeli moje boli, njihove boli nisu ništa u usporedbi s mojima, tek su mali dio mojih, dio za koji sam vjerovao da se od njega mogu odvojiti kako bih ga proučio. Sada neka izvole otići, oni i svi ostali, oni koji su mi služili, oni koji čekaju, neka mi vrate ono što sam im namijenio i neka nestanu iz mog života, iz mog sje-ćanja, moga srama, mojih strahova. Eto, sada sam sa-mo ja ovdje, nitko ne kruži oko mene, nitko mi ne pri-lazi, preda mnom nikad nitko nije susreo nekoga. Ti lju-di nisu nikad postojali. Bio sam jedino ja i ta nepronič-na praznina. A šumovi? Ni njih nije bilo, posvuda vlada tišina. A svjetlosti na koje sam toliko računao, treba li ih ugasiti? Da, treba, ovdje nema svjetlosti. Nema ni sivila, trebalo je govoriti o crnilu. Preostajem samo ja o kojem ne znam ništa, i to crnilo, o kojem također ne znam ni-šta, osim da je crno, i prazno. To je dakle ono o čemu ću govoriti kad već moram govoriti, govorit ću sve dok vi-še ne budem morao govoriti. Odatle će proizaći to što će proizaći. A Basile i njegova družina? Nepostojeći su, iz-mišljeni da bi se objasnilo i sam više ne znam što. O, da. Sve su to laži. Bog i ljudi, svjetlost dana i priroda, ushiti srca i načini razumijevanja sve sam ja to bez ičije pomo-ći izmislio u svom kukavičluku, jer nema nikoga tko bi odgodio vrijeme u kojem ću govoriti o sebi. O njima vi-še neće biti ni riječi.

Ja, o kojemu ne znam ništa, znam da su mi oči otvo-rene zbog suza koje iz njih neprestano liju. Znam da sje-dim, s rukama na koljenima, zbog pritiska na stražnjici, na svojim tabanima, na rukama, na koljenima. Koljena

23

NEIMENJIVI

pritišću ruke, ruke pritišću koljena, ali što pritišće stra-žnjicu, a što tabane? Ne znam. Leđa mi ništa ne pridrža-va. Iznosim te pojedinosti kako bih se uvjerio da ne le-žim na leđima, s nogama prekriženim u zraku, zatvore-nih očiju. Dobro je odmah na početku provjeriti položaj svoga tijela, prije nego što se prijeđe na važnije stvari. Ali što potvrđuje da gledam ravno ispred sebe, kao što sam naznačio? Osjećam da su mi leđa ravna, vrat uspra-van i neukočen, a nad njim glava sigurno smještena po-put kugle bilboqueta na štapu. Takve su usporedbe nepri-mjerene. A tu je i onaj posebni način na koji mi teku su-ze, teku mi po cijelom licu, od očiju do brade i sve do vrata, a čini mi se da one ne bi tako tekle niz sagnuto li-ce, niz zabačeno lice. Ali ne smijem zamijeniti usprav-nost lica s ravninom pogleda, ni okomiti plan s vodorav-nim. To je pitanje u svakom slučaju od drugorazredne važnosti, s obzirom na to da ne vidim ništa. Jesam li odjeven? Često sam si postavljao to pitanje, a onda bih brzo počeo govoriti o Maloneovu šeširu, o Moloyevu kaputu, o Murphyjevu odijelu. Ako i jesam, to je lagana odjeća. Jer osjećam suze koje me škakljaju na grudima, na kukovima, po leđima. E, da, doista se kupam u suza-ma. Skupljaju mi se u bradi i odatle, kad ih ona više ne može zadržati – ne, nemam brade, nemam ni kose, na ra-menima nosim veliku glatku kuglu, bezobličnu, osim očiju od kojih su se sačuvale jedino jabučice. I kad ne bi bilo neodređenog sjećanja na moje dlanove, na moje ta-bane, kojeg se još nisam uspio osloboditi, rado bih si po-dario oblik, ako ne i sastav jajeta, s dva otvora bilo gdje kako bi se spriječilo pucanje. Jer našu građu mahom čini želatinozna tvar. Ali, polako, polako inače neću nikad stići do kraja. A što se tiče odjeće, zasad ne vidim ništa drugo osim gamaša, uz tu i tamo neki dronjak. A više ne-

24

Samuel Beckett

ću ni izgovarati prostote. Zašto bih uostalom imao spol, ja koji više nemam nosa? Sve je popadalo, sve što strši, zajedno s mojim očima, kosom, ne ostavivši traga, palo je tako nisko i tako daleko da ništa nisam čuo, možda još traje padanje, kosa mi lagano otpada kao što se taloži pe-peo, nisam uopće čuo kad su mi otpale uši. Suvišne rije-či, uvijek sam bio sitna duša, ljubav sam izmislio, glaz-bu, miris divljeg ribizla kako bih pobjegao od sebe. Or-gane, neku vanjštinu lako je zamisliti, ostale stvari, Bo-ga, prisiljeni smo izmisliti, to je lako, to smiruje, ono glavno, uspavljuje na trenutak. Da, u Boga nisam vjero-vao, huškača mira, na trenutak. Više neću praviti ni stan-ke. Zar ne mogu ništa sačuvati od svega što je obuzimalo moje uboge misli, koje su se krile iza mojih riječi dok sam se ja skrivao? I te blistave orbite, sada ću i njih sa-sušiti, zabrtviti ih, eto, to je učinjeno, suze više ne teku, ja sam velika govoreća kugla, kugla koja govori o stva-rima koje ne postoje ili možda postoje, ne može se znati, ali pitanje nije u tome. E, da, brzo moram promijeniti pjesmu. I, zašto bih, nakon svega, bio kugla a ne radije neka druga stvar, i zašto velika? Zašto ne bih bio valjak, mali valjak? Ili jaje, srednje veliko jaje? Ne, ne, ta to je stara glupost, oduvijek sam znao da sam okrugao, čvrst i okrugao, ali nisam se usudio to reći, bez neravnina, bez otvora, možda i nevidljiv, ili velik poput Siriusa u Veli-kom psu, ti izrazi nemaju smisla. Jedino je važno to da sam okrugao i tvrd, za to zacijelo postoje razlozi, za to da sam okrugao i tvrd, a ne nekog nepravilnog oblika podložnog bušenju, ili nadimanju, ovisno o slučajnosti udaraca, ali gotovo je sa smišljanjem razloga. Od ostalog dižem ruke, među ostalim i od tog smiješnog crnila u ko-jem sam na trenutak pomislio da bih se njime mogao do-stojanstvenije obaviti nego u sivilu. Kakve su to tričarije,