MARINA GORETA*1

FILOZOFSKI FAKULTET, ZAGREB

LIRSKI INZULARNI IDEOLOGEMI HRVATSKE OTOČKE ARKADIJE**2

This paper analyses lyrical works written in verse and prose, emerged in the 2nd half of the 20th

century. Those were turbulent times which required certain escapes to isolated areas and playing with

reality and post-war everyday life. Works of Dalmatian authors were mainly interpreted, mostly

those of the Croatia rediviva laureate Jakša Fiamengo, whose opus is the most ample of all; Siniša

Vuković, whose world is immersed in dithyrambs of Brač; Dobrila Franteović Kuzmić whose works

reflect fragmentary memories of childhood and the experience of Korčula; and Andriana Škunca who

always finds a way to return to the topos of Pag. Literary subjects are deeply immersed in the

delimited space they sing about where they resemble Šenoa`s Croat, a warm-hearted giant. In works

of the aforementioned authors, there is a certain sense of otherness, alterity, and the attempt to bridge

the distance by transferring into past, thus the time they sing about speaks of idealised or diabolised

past, alienated present and possible future showing through the crevices of the experienced. The space

these works encompass is limited to the toponyms of insular places, although thematically and

suggestively they surpass them. Attempting to master over time, as they master over space, they

collect debris of memories safeguarding them for some better times. They describe the world of their

island and childhood, the world attracting us with colours, aromas and vistas. Basic forms used by the

aforementioned authors belong to lyricism; however, in most cases we find narration in verses which

does not follow metric patterns.

Keywords: Arcadia, escape, otherness, ideologemes, island

Uvod

1* mgoreta1@gmail.com2 ** Ovaj rad nastao je u okviru doktorskih studija kroatistike pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu na predmetu Mitologemi i ideologemi hrvatske književne kulture, pod mentorstvom dr.sc. Dunje Fališevac.

1

Mediteran označava područje oko Sredozemnog mora, sâmo Sredozemno more i sve

njegove otoke. Zemlje koje gravitiraju ovom području nazivaju se mediteranskima iako neke

od njih tek dijelom dodiruju njegovu obalu. Riječ je ipak više o povijesnom i kulturološkom

pripadanju, a ne samo o geografskom.

Rimljani su ga nazivali Mare Nostrum (Naše more) i Mare Internum (Unutrašnje

more), a etimologija sredozemlja već nam nudi konverziju. Umjesto mora, navodi zemlju, što

Mediteran i jest (latinski - medius – srednji; terra – zemlja) more u središtu kopna odnosno

„Mediteran jest insula - otok mora u oceanu kopna.“

Već se od Anaksimandra ekumena dijelila na sjevernu i južnu polovicu (Europu i

Aziju), a vodeni jarak u središtu svijeta jest Sredozemno more. Međutim, s vremenom, od

središta svijeta, postajalo je marginom o čijoj su sudbini odlučivali kopnisti daleki obalama

koje su puštali da okopne.

Značaj Mediterana mijenjao se u vremenu, no svijest o promjenama izostajala je u

njemu samome. Mnogi su ga svodili na prošlost, no od divljenja slavnoj prošlosti nije imao

mnogo koristi, on treba živjeti sada, za sutra. Dosljedan sebi, odupirao se racionalizmu, i

zaodijevao ponuđenim ideologemima i mitologemima. Iskrivljenja svijesti, predrasude,

obmane i dogme rađali su se daleko od njega samoga.

Mediteran nikada nije bio Držićeva Stara Indija, a ponajmanje u 20. stoljeću u kojem

se često i jedino prikazuje kroz simpatičnu kartolinu sa škoja. Teško je doživjeti cjelovitim

prostor u kojem proturječja ne vode uvijek dijaloge, a kako prostor odražava i one koji ga

nastanjuju, upravo takve su i individue koje na ovom prostoru obitavaju. Danas je Mediteran

mitologem kolektivne europske nostalgije za izgubljenim zavičajem što potvrđuje fenomen

pokreta turističkih masa prema obalama koje privlači prirodnom ljepotom i bogatim

kulturnim i povijesnim nasljeđem.

2

Ideja Mediterana i sam Mediteran teško su se usklađivali, a upravo je Jadran

mikrokozmos mediteranskoga svijeta. Jadranski levantinci3, odnosno žitelji mediteranskih

zemalja istočno od Italije, nastanili su prostor današnje Hrvatske, prostor koji velikim

dijelom otvara upravo morska veduta čija površina nije zanemariva i doseže zamalo pa

trećinu ukupne površine Republike. Upravo Jadransko more bilo je ono koje je stoljećima

omogućavalo ugodno bivanje i predstavljalo skrovitu Arkadiju i pribježište mnogima koji su

se otuđili od napučena kopna, ali je ujedno i odnosilo sudbine i bilo mjesto na kojem su se

sukobljavali identiteti mediteranskih naroda.

Identitet bića na jadranskim obalama, često se stvarao u procjepima, stoga su bila

prisiljena utjecati se ideologijama koje su im pribavljale perspektivu uz koju se svijet može

razumjeti i protumačiti, a djelovale su kohezivno, nudeći ujedinjujuće vrijednosti. U korijenu

riječi ideologija (grčki - idéa – ideja; lógos - znanost) krije se ideja koja je temelj ontološke

stvarnosti, i, po Kantu, praslika uporabe razuma. Ona je vječno proizvođenje, što znači da

neće prestati generirati ideologeme kako bi se dogmama, bez kritičkoga provjeravanja,

približila idealnim uzorima. Da je riječ o ideologijama ukazuju na to činjenice o vlastitim

prezentacijama kao univerzalnima uz istovremena kritička i iskrivljena predstavljanja drugih

ideoloških koncepcija. Jedino što nudi oslobođenje jest mannheimska sociologija znanja koja

nalaže da kritički promatramo, ne samo protivnička stajališta nego načelno sva, pa i vlastita.

Put otokom ili vremenom

Andriana Škunca rođena je u Bjelovaru, 9. ožujka 1944. Obitelj joj je podrijetlom

iz Novalje na otoku Pagu, gdje je i ona provela djetinjstvo. Na Filozofskom fakultetu u

Zagrebu studirala je kroatistiku i komparativnu književnost. Pag i Novalja mjesta su njenoga

povratka - u pjesmama i fotografijama. Objavila je niz knjiga pjesama: Do neba bijelo,

3 Riječ potječe iz srednjovjekovnoga francuskog levant, particip od lever "podignuti" — kao u soleil levant "izlazeće sunce" — od latinskog levare. Riječ se Levant stoga odnosi na smjer izlazećeg sunca iz perspektive onih kojih su ga prvi koristili.

3

(1969.) Kratka sjena podneva, (1973.) Pomaci, tišine, (1981.) Napuštena mjesta, (1985.)

Druga strana zrcala, (1988.) Korijen zid kutija, (1992.) Zeleni prah, (1994.).

Ponirući u svijet autorice neće nas dočekati stereotip otočke ljetne idile i turističkoga

dokoličarenja. Paški campo visivo koji se otvara pred nama omeđen je hladnim bojama mora

i neba, plavom i modrom, te dvjema nebojama, crnom i bijelom. Hladnim bojama pridružuje

otočku zimu koja, poput Zoranićeve djevojke Bure, prodire do kostiju. Kreće od motiva

bijeloga kamenja, preko žilavih ovaca do krševitog otoka. Kamenje koje autorica opisuje je

slobodno, bijelo, izgriženo od soli, kuće su otporno poredane, a težaci umorni. Međutim,

vedute ubrzo završavaju kratkim zimskim danima i nokturalnim mrakom, slikom smrti koja

redom kuće oduzima.

Lirski subjekt proustovski pokušava zadržati slike koje hlape kako bi prošlošću

dogradio sadašnjost. No, uz izmaknuto vrijeme i prostori polako izmiču. „...Nekoje nam stvari

izmaknu iz života kao da nikada nisu postojale. Ostanu istom napori da se skupe obrisi, prisjećaji što

udahnjuju zbiljnost. ...“ (Škunca, 1981, str. 15) da bi na kraju zaključila „…put otokom ili vremenom

//…svejedno ...„.

Otok koji autorica opisuje opustošen je, nenapučen, prazan, njegove staze su zarasle,

po svemu tiho naliježe prašina. Ako u njemu netko i boravi, to su zazujane muhe i

sinestezični krikovi lastavica koje crno ćurliču. Akustikom bure koja zavija i prodire do

kostiju stvara ambijent u kojem jedino što upozorava na čovjeka jest funeralna zdravomarija.

Neprijatnoj akustici pridružuju se slike bezljudskih, beživotnih zidova koji ispuštaju guštere.

Brodovi su rasutih rebara, čeznu za plovidbom, jarboli drhture, kormila su ukočena, mreže

smrznute, a umjesto cjelovite slike prirode, javlja se pukotina, fraktura, uočljiva i u slici

smrznutih panjeva.

U mrklim noćima, bez odraza svjetiljke, kao da se javljaju nizovi bljeskova sjećanja, a

neprekinutu misao cjepka pamćenje. Zabrinuto postavlja pitanja koja i grafički izdvaja

4

bjelinom „Koliki su već otišli?“ te zaključuje rezignirano „…odlaze …svi … „ (Škunca,

1985, str. 85).

Prikazani prostor ipak je nastanjen onim najizdržljivijima koji usprkos svemu ustraju.

To su flora i fauna kamenjara, drača, ovce izranjenih papaka čiji je sir otvrdnuo, sir s okusom

pelina i usoljena riba. Prikazanom opustjelom, napuklom krajoliku, odgovara i forma u kojoj

se autorica izražava. Pjesme su rascjepkane, strofične, a kratki stihovi odzvanjaju poput jeke,

nošeni snažnim zapusima raspoloženja.

Lirski subjekt posjećujući mjesta djetinjstva pokušava objasniti potrebu za prošlošću s

kojom više nije toliko bliska. Ona pronalazi davno preminule žitelje, ne rodbinu ni

pradjedove. Jedino što s prozora vidi jesu staro groblje i paučina ... te spoznaje da ogledalo i

utvare nisu jedino što je uznemiruje.

Personificirana smrt jedna je od osnovnih tema. Ona redom kuće oduzima i vidljiva je

na svakom koraku. Posvuda su ostaci ribljih ljusaka, napuklih zidova i groblja koji opstaju

usprkos razornoj moći vremena i svjedoče o nekadašnjem životu.

U kratkim tekstovima lirske proze interpunkcija više ne izostaje, a autorica promišlja

vlastitu egzistenciju „Pišući pokušavam pomaknuti riječi, ... rastaviti ih i ponovno prikupiti.“

Shvaća da fizičkim obilascima neće naći ono što traži te da joj preostaje samo riječ za

kronotopsku transportaciju „... Riječ približava sve što je daleko. ... Olovka za sobom ostavlja miris

šume, smolu, dio putovanja, ...“ (Škunca, 1988, str. 105), a da je papir zid o koji se oslanja.

Invokacija transcedencije

Dobrila Franetović Kuzmić rođena je 1938. u Veloj Luci na Korčuli. U svom

književnom stvaralaštvu oslanja se na prošlost koja je obilježena dijalektalnim izričajem,

preciznije, čakavskim narječjem. Autorica se izražava u prvom licu, te se kronološki vraća

djetinjstvu od kojega nikada i nije otišla jer škoji njeni gredu za njom. Za mjesto radnje

5

odabire otok, ali ni ovaj put nije riječ o Arkadiji u koju bi čovjek rado stupio. Otok je

prikazan poput dobrijana koji se krije u nokturalnom ambijentu i na kojega nasrću furešti, ali

ne turisti, već vojnici “a vanka //Vanka su Nijemci,/ Taljonci, štuke i puške/ i ča jo znon/ kojin još

vrog.“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 8) Gotički ugođaj ostvaruje gradacijom noći koja

završava u apsolutnom superlativu „... Šterika je izgorila. / / Nuoć je. / Čorno nuoć/ u konobi je /

još čarnijo.// Čudo od noći ....“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 8) i zna da bi „Po noći tribalo/spat/ i

ne bi tribalo/ mislit. Noć je crna/ sama po sebi„ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 40) no ne uspijeva

se uvijek othrvati demonima. Otok ne nudi ugodu, već neimaštinu i molitvu koja postaje

jedini spas usamljenom pojedincu.

Lirski subjekt kao da priziva sadašnjost da se konačno suoči s prošlošću koja se

manifestira u tjelesnim promjenama izazvanima strahom „Stroh rijeste u meni/garlo je

suho/parsti studeni/ a oči iskočile„ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 40) No, jedino preostaje,

uhodana igra kojoj su mnogi žitelji ovih prostora pribjegavali, a to je ignoriranje zbilje i

invokacija transcedencije “Ma,/ zatvor uši! ... / Ne smi se plakot/ ne smi se vikat./ A kantat? / Bože

sačuvoj!// Oče naš, koji jesi ...“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 40).

Za razliku od eksterijera koje u svojoj lirici prikazuje autorica Andriana Škunca,

Dobrila Franetović Kuzmić usmjerenija je na zatvorene prostore. Prisjećajući se djetinjstva

iskazuje empatiju prema minulom vremenu i otkriva da i oskudica na materinjem jeziku slađe

zvuči te gustativno manipulira vremenom „Svaki rođendan/ bila je turta/ i prošek// … Ovega puta/

je bila na pjatu/ salota/ bez ujo/ bez soli/ bez kvasine/ I ni bi prošek.“ (Franetović Kuzmić, 2004,

str. 18).

Među spomenutim blagom krije se i jedan od autorici najdragocjenijih predmeta,

„bambola ... Imala son bambolu/ lipu žutu/ od kaučuka. /Čudo mi je bila droga.“ (Franetović

Kuzmić, 2004, str. 19).

6

U pjesmama pisanima standardnim jezikom i dalje su dominantni kratki, nerimovani

stihovi s oskudnom interpunkcijom. Međutim, tematika pjesama ne promišlja više djetinjstvo

i pacifizam. Okreće se refleksivnim temama u kojima se propituju vječni ljudski nemiri i

pokušava doseći sreća. „Sve više mislim, / sreća postoji/ samo u genitivu/ kao sintagma/ 'trenutak

sreće'“ (Franetović Kuzmić, 2004, str. 39). Egzistencijalnoj tematici teško se oduprijeti, više

ne pomaže ni molitva, stoga lirski subjekt skloništa pronalazi u riječima „Pred blagdane/ sjene

nadiru/ i traže svoje mjesto./ Grunu potisnuta sjećanja, /duša se puni tjeskobom, …./kad sjene nadiru/

bezdani se otvaraju, …./ Kad sjene nadiru/ i zaprijete prsnućem,/ preobražena u amebu/ tražim

sklonište/ u vlastitom autizmu“. (Franetović Kuzmić, 2004, str. 49).

Otočka razglednica

Pjesnik, skladatelj, dirigent, kritičar i publicist Bračanin Siniša Vuković donosi nam

potpuno drugačiju otočku vizuru. Objavio je nekoliko zbirki poezije: Diladur (2001.),

Kartulina sa škoja (2002.), Lumin pril tabernakulon (2003.), Kvoška i piplići (2006.)

i Petrada (2007.) čiji naslovi već daju naslutiti pastoralno inzularno ozračje. Lirski subjekt

nalazi se na škoju okupanom suncem, koji je, kako je uočio Joško Božanić, sačuvao

arhetipske oblike življenja i jezik kao kultni predmet. Pjesme su popraćene datacijom i

mjestom u kojem su zapisane, a prostori o kojima autor progovara selaškim govorom

ispunjeni su životom. Autor kao da nam šalje kartulinu sa škoja na kojoj se nalaze arkadijski

prostori ispunjeni crikvama, kaićima, pivcima, sivcima, verdurom, salpama, ciplima, šparima

i fratrima i kojem pogled bježi na opuštene kupačice koje u ljetnoj žegi dokoličare i „kupadu

se brez ređipeta“ (Vuković, 2002, str. 73).U talijanskim sonetima s ukrštenom rimom, osim

otočke tematike i opisa pejzaža, zamjetljiva je i petrarkistička tematika „... falidu mi tvoje oči,

obrazi … i oganj mi se u srcu zapali ...“ (Vuković, 2002, str. 32).

7

Njegov otok ne odgovara etimologiji riječi u kojoj se krije izoliranost, otuđenost

prostora i pojedinaca. Riječ je o prostoru koji opsjedaju došljaci i koji postaje prenapučen.

Lirski subjekt osjetljiv je na promjene koje nastupaju u zavičaju njegova djetinjstva „Izlizala

se predika kroz vike/virnen puku čavli su se zabili/ u uši sa oltara.../Oficij se u novine pritvori

„ (Vuković, 2002, str. 49). i na došljake koji polako napučuju njegov pastoralni svijet „Došlo vrime

kal domaćih/judih nima ni za lika/ …Ni u crikvu ne moreš poć/ jerbo i tamo je furešt; …“ (Vuković,

2002, str. 43). Referento vrijeme pjesama je sadašnjost, a kronološki bjegovi u opustjele ili

idealizirane prostore prošlosti ili pak budućnosti nisu zamjetljivi.

Pred svemirom mora

Jakša Fiamengo poznati je kulturni radnik, autor mnogih zbirki pjesama, a neke od

njih su Svjetiljka radosnog moreplovca, Kutija Gaja Utija, Zemlja od vremena, Morsko i

druga mora, Svetog Duje anđeli, More vedrine, Mudri od mora, Rođenje zavičaja, Anima

gemela, Sonetno petoknjižje, Svjetleća tijela, čiji naslovi najavljuju i autorove preokupacije.

Rođeni Višanin, unatoč čestim izbivanjima s otoka, uvijek mu se vraća jer kako kaže „Sve

druge sredine osobno sam izabrao, a Komiža je izabrala mene.“ Autor usmjeruje pažnju prema

krunskom elementu mediteranskoga krajolika, prema moru, opsesivnom, sakralnom i

nesavladivom. No usred navedenog empedoklovskog elementa krije se još jedan od iznimne

važnosti - ustrajna obala na koju baca konope mirnoće i vezuje svoj brod.

U pjesmama često nedostaje interpunkcije, a stih je narativan i uglavnom nerimovan.

Riječ je najčešće o 11-ercima, 13-ercima i 17-ercima koji stvaraju spokojnu atmosferu i

zvuče kao da su građeni na ritmiziranim jedinicama uzdisaja te često već i svojim oblikom,

odnosno grafičkim rasporedom, sugeriraju tematiku pjesme.

Najznačajniji element od kojega je satkan njegov svijet izražen je u imenici more koja

„može da ljulja, ljulja kao majka ..“. (Fiamengo, 1996, str. 9) „... more je ta žena za koju sam

8

vezan/ kao brod sa rivom…“ (Fiamengo, 2007, str. 35). Usprkos pozitivnim konotacijama

vezanima uz more i mora, ono može biti i izvor nelagode „more nas žulja „ (Fiamengo, 1996,

str. 105), „... More je ta krupna zvijer, ja ne znam veću;/ Diše pored mene, u stopu me prati,/ Ode na

pučinu pa se opet vrati ...“ (Fiamengo, 2007, str. 35). U zbirci More koje jesi, pjesme se poput

mora prelijevaju jedna u drugu, te se cijela zbirka doima poput jednog velikog mora, odnosno

jedne pjesme. Ono priziva razna značenja, te poput Pupačićevog mora i ono iz singulara

prerasta u plural. Njegovo jedinstvo satkano je od brojnih mora „more koje me krivi za svako

moje pogrešno more“ (Fiamengo, 1996, str. 22) „more što me spaja s nekim drugim morem ... živi

sa mnom u izobilju ili trpi moju glad ... srodno sa mnom u svakoj mojoj riječi ... koje je sve češće

tužno ... izgubljeno po pučini …dobro more“ (Fiamengo, 1996, str. 23) „... kao da traži neko

srodno more/ ... neke srodne misli ...“ (Fiamengo, 1996, str. 26). Promatrajući more i misleći o

morima, autor neprestano stiže do linije razgraničenja, kontradikcija koje se ponekad

sudaraju, a pokatkad oplahuju jedna drugu: more i obala, more i nebo. More koje se dodiruje

s ovozemaljskim i završava u dodiru s transcedentalnim „... nebo i more se motre i jedno od

drugog/ posuđuju boju…/ uporno se motre ...to more što svaki čas na obalu istrčava“ (Fiamengo,

1996, str. 25). Dolazi do spoznaje da su otok, skrućeno more, i more nerazdvojivi „Kad se

kaže otok kaže se i more, /I hridi i pjena – kaže se riječ cijela/ Od zemlje i vode, od duše i tijela“

(Fiamengo, 2008, str. 152). Pita se gdje počinje otok, a gdje završava, te spoznaje da su

ishodišna i završna točka i točka jedno, a da se razlika nalazi samo u oku promatrača.

Svim povratcima i ponovnom otkrivanju pastoralnog ambijenta tradicije prethode

neminovni odlasci „Pred svemirom mora moj brod je na žalu/ Usidren…/I kao da čeka

zapovijed…// Brod željan plovidbe …“ (Fiamengo, 2007, str. 27) jer otok je izdvojeno mjesto

„osamom obzidano“ (Fiamengo, 2008, str. 40). No nije uvijek lako otisnuti se put

nepoznatog „Strah me … da me ne zarobe / … pazim da ne zdrobe// Moj brod kad isplovim, da me

ne usmjere/ Na sve strane svijeta, samo ne na onu/Na koju sam htio …“ (Fiamengo, 2007, str. 23).

9

Fiamengo kao da je u nedoumici, otići s otoka ili pak osmisliti postojanje na njemu „ ... još nas

poziv s mora kao luk nateže/ k obećanoj zemlji ...“ (Fiamengo, 1996, str. 105). Međutim, ono što

njemu zadaje najveće veselje, nisu neizvjesni odlasci, već upravo povratci matici. U zbirci

pjesama izdanoj 2007. godine Anima gemela autor se izražava u strogoj formi talijanskoga

soneta ili zvonjelice kako ih naziva ugledajući se u začinjavce. Spoznaje da su poduzeti

odlasci bili uzaludni „sve što tražih nije ni trebalo naći“ (Fiamengo, 2007, str. 8) te da je sve što

traži od iskona tu „do nogu, na žalu“ (Fiamengo, 2007, str. 8). Zbirka Svjetiljka radosnog

moreplovca ističe sudbinski trenutak pristajanja „pristajanje na mir… pristanak što na sve

obvezuje, na plovidbu i povratak“ (Fiamengo, 1988, str. 12) i „radost tihog povratka“

(Fiamengo, 1988, str. 18). Smiraj koji pronalazi na domaćem tlu, u materinjem jeziku „Na

kraju uvijek čeka Komiža, čisto/ nebo koje čuva sve velike i male/ mijene, ...// Uvijek čeka ona uvala/

potkova nad/ zipkom, …//Postoji to mjesto, postoji kamen/ ...tvrdi rogači i loze po obroncima//

Postoji ta milost povratka kad/ potrošiš sva sidra i izbiješ na debelo more … //Postoji na kraju uvijek

Komiža" (Fiamengo, 1996, str. 164).

U opsežnom ciklusu ipak su uočljivi detalji na kojima se zadržava autorova pažnja, a

riječ je o karakterističnoj mediteranskoj flori i fauni koju oslikava hladnim bojama neba,

mora i makije. Tu se nalazi dremljiva smokva i ludički elementi u stilu B. Marune „Ne bih

imao ništa protiv da lučim/ smolu i dobro od zla ...“ (Fiamengo, 1996, str. 100) te „domaće

relikvije“ (Fiamengo, 1996, str. 158) poput slane ribe, pobranih rogača i suhih smokava „ ...u

konobu s njima/ među svete stvari ... tu se sve zbilo ko u pastorali.“ (Fiamengo, 1996, str. 158).

No, otočki svijet nije uvijek pastoralan. Njime dominiraju gajete rasutih rebara čiju je trošnu

materiju izgrizla sol. Zanimljiva je i pjesma o poskoku, otrovnici koja se krije u pastoralnom

ambijentu dobrote i prisnih stvari; „Gledam ga s kamenom u ruci i stukao bih mu /zube, zgnječio

utrobu, zavitlao ga prašinom/ i sasuo mu svoj otrov u mozak neka pamti i neka/ zadrhti, neka se

previja i neka izblijedi na suncu /...Gledam ga i on mene gleda, paluca jezikom/ i sikće, ... ubij, ne daj

mu do/ daha, svuci mu kožu, uništi snagu, izravnaj/stare račune nauči ga redu i ostavi bez milosti// ...

10

Dugo se mi već gledamo okruženi strahom, …// Pakost je ono što nas izjednačuje …“ (Fiamengo,

1996, str. 101) a podsjeća na djelo D. H. Lawrencea u kojoj se usprkos naučenoj mržnji,

javlja simpatija prema demonskoj životinji. „Poskok je došao na moje pojilo/Jednog vrućeg,

vrućeg dana,/…Glas mi je mojeg odgoja rekao,/Da ga moram ubiti,/…Ali moram li priznati da sam ga

volio/,Da mi je bilo drago što je došao u miru kao gost da pije/na mom pojilu“ U zbirci pjesama

Svjetleća tijela objavljenoj 2009. autor se vraća dugim, narativnim stihovima. Fiamengo

prepoznaje i bilježi „... sve ono u čemu prepoznajemo skroviti život, … sve što volimo i

oponašamo …“ (Fiamengo, 2009, str. 8.), a krećući se izvanjskim krajolikom, najčešće

završava u interijerima vlastite egzistencije. Razlistavajući svoje biće promišlja čovjeka čije

je postojanje omeđeno početkom života i početkom smrti. Svoja razmišljanja otima iz tmine i

uokviruje poznatim motivima čempresa „... Kad me srce sluša, upućujem ga u tajne/ disanja

zemlje ... / tamo gdje se san dodiruje sa čempresima ...“ (Fiamengo, 1996, str. 104).

Zaključak

Odiljanja, progonstava i napuštanja rodne grude teška su za odlazeće i za ostajuće no,

čini se, čovjek bez njih ne može. Za mnoge su značila odlazak s onu stranu života, a za druge

pak, bez odiljanja ne bio moguć život. Unatoč činjenici da su mnogi bili žrtve zemljopisa,

sklanjali su se u prostranstva duha neušutkanih muza, svjesni činjenice da je svaki život u

prostoru i vremenu tijesan.

U šetnjama otokom, bilo prostorno, bilo vremenski, pronalaze krhotine koje prizivaju

neka druga vremena na izmaku, čiji će svaki trag vrijeme koje nemilosrdno protječe uskoro

zamesti. Pokušavajući zagospodariti vremenom, kao što uspijevaju gospodariti prostorom,

skupljaju komadiće sjećanja pokušavajući ih konzervirati za neka bolja vremena.

Referirajući se na prošlost, zaključuju da ih je oskudica mnogo više zbližava i činila se

11

slađom od današnjega materijalnoga obilja. Opisuju sve što je činilo svijet njihove insule i

djetinjstva, svijet koji draška sva naša osjetila, bilo bojama, mirisima i vedutama.

Teme koje autori propituju i razrađuju kreću se od intimne, bolne tematike i

propitivanja svrhovitosti postojanja i osmišljavanja ovozemaljskoga života u duhu

katoličanstva koji je često bilo jedino uporište žiteljima ovoga turbulentnog područja, često

imenovanoga kao antemurale christianitatis Croatiae plorans. Tematika se ogleda u

motivima zavičajnoga kraja, broda (jedine poveznice s kopnom s kojega dolazi ili dobro ili

zlo), te motivima čekanja, odlaska i povratka na otok.

12

Izvori

Fiamengo, J. (1988). Svjetiljka radosnog moreplovca. Split: Književni krug.

Fiamengo, J. (1996). Zemlja od vremena. Rijeka: Vitagraf.

Fiamengo, J. (2007). Anima gemela. Rijeka: Liber.

Fiamengo, J. (2008). Sonetno petoknjižje. Rijeka: Liber.

Fiamengo, J. (2009). Svjetleća tijela. Zagreb: DHK.

Franetović Kuzmić, D. (2004). Škoji moji gredu za menun. Split: Književni krug.

Škunca, A. (1981). Pomaci tišine. Zagreb: MH.

Škunca, A. (1985). Napuštena mjesta. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.

Škunca, A. (1988). Druga strana zrcala. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

Škunca, A. (1992). Korijen zid kutija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Škunca, A. (2002). Predivo sve užih dana. Zagreb: DHK.

Vuković, S. (2002). Kartulina sa škoja. Split: Književni krug.

Literatura

Badurina, A., Ivančević, R.,  Cukrov, D. (2000). Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog

kršćanstva. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Batušić, N., Kravar, Z., Žmegač, V. (2001). Književni protusvjetovi. Zagreb: MH.

Biti, V. (2000). Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: MH.

Culler, J. (2001). Književna teorija. Zagreb: AGM.

Duda, D (2002). Kulturalni studiji – ishodišta i problemi. Zagreb: AGM.

Eagleton, T. (2002). Ideja kulture. Zagreb: Jesenski i Turk.

Eliade, M. (2007). Mit o vječnom povratku. Zagreb: Jesenski i Turk.

Fališevac, D. (2003). Kaliopin vrt I i II. Split: Književni krug.

Faust, V. (2005). Leksikon čaranja i praznovjerja. Zagreb: Nova knjiga.

Flaker, A. (1999). Književne vedute. Zagreb: MH.

Foucault, M. (1994). Znanje i moć. Zagreb: Globus.

Gilbert, K. E., Kun, H. (1969). Istorija estetike. Beograd: Kultura.

Hall, J. (1998). Rječnik tema i simbola u umjetnosti. Zagreb: ŠK.

Kalin, B. (1987). Povijest filozofije. Zagreb: ŠK.

13

Kravar, Z. (1993). Nakon godine MDC. Dubrovnik: MH.

Oraić – Tolić, D., (2006). Kulturni stereotipi - koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima. Zagreb:

FF press.

Rapacka, J.( 2002). Leksikon hrvatskih tradicija. Zagreb: MH.

Rapacka, J. (1998). Zaljubljeni u vilu. Split: Književni krug.

Škvorc, B. (2005). Australski Hrvati: Mitovi i stvarnost. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.

Zamarovsky, V. (1985). Junaci antičkih mitova: leksikon grčke i rimske mitologije. Zagreb: ŠK.

Žmegač, V. (1982). Zbilja kao književni problem u «Književnost i zbilja». Zagreb: ŠK.

14