bilten dpumh 3/16 (13) · druŠtvo povjesniČara umjetnosti hercegovine. bilten dpumh 3/16 (13)...

DRUŠTVO POVJESNIČARA UMJETNOSTI HERCEGOVINE

BILTEN DPUmH 3/16 (13)

Izdavač: Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine - DPUmH

Glavna urednica:

dr. sc. Tatjana Mićević - Đurić

© Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine - DPUmH

Nijedan dio ove publikacije ne smije se umnožavati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja DPUmH.

Mostar, prosinac 2016.

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine Bilten DPUmH 3/16 (13)

2

SADRŽAJ:

Uvodnik ............................................................................................................................ 3

Edita Vučić,

STEĆCI, UNESCO I BOSNA I HERCEGOVINA ................................................ 4

Gorčin Dizdar, STEĆCI NA UNESCO-VOJ LISTI SVJETSKOGA NASLJEĐA: o (ne)uspjehu nominacijskoga dosjea 9

Beat Čolak, SUSRETI UMJETNOSTI 17

Tatjana Mićević - Đurić, SREDNJI VIJEK U CRKVI SV. KRŠEVANA U ZADRU 19

Maja Gagro, PUTOVANJE BEČKIM MUZEJIMA I GALERIJSKIM PROSTORIMA 27

Maja Gagro, TOUR DE HUNDERTWASSER HOUSE (HWH) 42

Dajana Šudić Karačić, ŠETNJA LJUBLJANOM............................................................................................... 50

Valerija Soldo Rešetar, Danijela Ucović, OBILAZAK UGLJENOVIH SAKRALNIH OBJEKATA NA TERITORIJU BOSNE SREBRENE.......................................................................... 57

Danijela Ucović, LJETO U KORNICI 2016........................................................................................ 69

Ana Filipović, KALAMOTA ART 2016............................................................................................. 72

Druženje s umjetnikom: BORIS ORENČUK..................................................... 74


3

Dragi čitatelji i pratitelji našega rada,

S izvjesnim zakašnjenjem uspijevamo objaviti Bilten DPUmH-a br. 3 za 2016. godinu. Nakon prvih dvaju brojeva u kojima smo tematski vrlo usko odredili sadržaje, u ovom broju dali smo znatno veću slobodu suradnicima. Razlog tomu je tromjesečje na koje se ovaj broj odnosi, odnosno ljeto, vrijeme godišnjih odmora i općenito smanjenih aktivnosti.

Stoga smo se u Društvu dogovorili kako nećemo usko određivati temu, nego ćemo dati slobodu autorima da sudjeluju prilozima kojima će prikazati osobne interese koji ostaju vezani uz struku. Tako se u ovome broju mogu naći osvrti različitoga tipa, opsega i dubine na prostore, mjesta ili spomenike koji su se posjetili. Potom, imamo i nekoliko priloga kojima se prikazuju aktivnosti unutar uže specijalizacije naših članova koje su se odigrale tijekom triju ljetnih mjeseci, srpnja, kolovoza i rujna. Također, napisano je i nekoliko osvrta na likovna i kulturna zbivanja koja su članovi našega Društva popratili u tom periodu. Donosimo i uobičajeni Razgovor s umjetnikom, kojim nam se predstavlja mladi mostarski kipar Boris Orenčuk.

Svjesni smo da kvaliteta ovoga biltena nije na razini kojoj težimo. Međutim, širina tema i pristupa je ono što je njegova osnovna kvaliteta. Ta širina, a mogla je biti i veća, govori o tome kakvi su sve potencijali naše struke, odnosno što je sve ono čime se jedan povjesničar umjetnosti ili povijest umjetnosti kao disciplina može baviti.


4

Edita Vučić

STEĆCI, UNESCO I BOSNA I HERCEGOVINA

U prostorijama Bošnjačkoga instituta u Sarajevu održan je 15. rujna 2016. godine okrugli stol na temu Stećci, UNESCO i Bosna i Hercegovina. Povod ovom događaju u organizaciji Fondacije Mak Dizdar i Bošnjačkoga instituta jeste odluka UNESCO-a o upisu stećaka na Listu svjetske baštine. Cilj okrugloga stola bio je okupljanje stručnjaka raznih profila, a čije je djelovanje na određeni način vezano za stećke, te uspostavljanje transparentnoga i konstruktivnoga dijaloga o ovoj tematici.

Skup je otvorio dr. Gorčin Dizdar pozdravljajući pokretanje ovoga uistinu značajnoga projekta te je tom prigodom naglasio kako je nominacija stećaka do sada popraćena ponajviše u medijima, dok su drugi vidovi promoviranja izostali. Usprkos nominaciji, u široj su javnosti i dalje prisutna mnogobrojna pitanja vezana za značaj i značenje novoga, regionalnoga i globalnoga statusa ovoga srednjovjekovnoga kulturnoga nasljeđa.

Nakon uvodnoga dijela, nazočnima se obratila Narcisa Puljek-Bubrić, voditeljica knjižnice Bošnjačkoga instituta, koja je kazala nešto više o njezinom bogatom fundusu


5

(250 000 knjižnih jedinica) te zbirci Srednjovjekovna Bosna, posvećenoj srednjovjekovnoj Bosni, Crkvi bosanskoj, bogumilima, povijesti Katara, albigeneza, patarena, križarskih ratova i inkvizicije. S ciljem detaljnijega proučavanja srednjovjekovne Bosne, za naredni je period, kako je naglasila, planirano da se uz zbirku formira Centar za istraživanje i proučavanje srednjovjekovne Bosne koji bi okupljao znanstvenike iz Bosne i Hercegovine, ali i inozemstva.

Prvi panel pod naslovom Stećci, UNESCO i kulturno pamćenje, otvorio je dr. Ibrahim Pašić, čije su tvrdnje o isključivo bošnjačkoj kulturnoj i etničkoj pripadnosti stećaka izazvale reakcije ostalih sudionika okrugloga stola. Dr. Pašić posebno se osvrnuo na samu definiciju stećka u nominacijskom dosjeu, nazivajući istu skandaloznom, naglašavajući kako ju je komisija tajila šest godina i obznanila tek nakon što su stećci prihvaćeni na UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Citiram: U toj izjavi se kaže kako je stećak dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države. Istaknuo je kako je riječ o svojatanju stećaka kojega do sada nije bilo, referirajući se na definiciju pojma stećak Pave Anđelića u studiji Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, u kojoj je navedeno kako stećci pripadaju cjelokupnom stanovništu srednjovjekovne Bosne. Kritizirao je i uništavanje stećaka od strane Katoličke i Pravoslavne crkve prilikom izgradnje sakralnih objekata, navodeći nekoliko primjera iz literature koja datira u XIX. stoljeće.

Dr. Sanjin Kodrić svoje je izlaganje temeljio na narativima o stećcima u povijesnim disciplinama i književnoj prošlosti, s naglaskom na književnosti XIX. i XX. st., inspiriranoj bosanskim srednjovjekovljem i epigrafskom građom. Osvrnuo se na lik i djelo Maka Dizdara,


6

koji je zbirkom pjesama Kameni spavač u cijelosti dao poetsku interpretaciju svijeta stećaka, a time i bosanskoga srednjovjekovlja uopće. Nazočnima je predočio kratki i nepotpuni pregled najznačajnije literature o stećcima, počevši od osnutka Zemaljskoga muzeja u Sarajevu u vremenu austro-ugarske vladavine, potom u razdoblju Kraljevine SHS, između dvaju svjetskih ratova i kasnije, kada dolazi do pune afirmacije Bosne i Hercegovine u bivšim jugoslavenskim okvirima te do autentičnoga razumijevanja ovoga fenomena bosanskohercegovačke sepulkralne kulture. Kodrić je postavio radnu tezu o postojanju kolonijalih i postokolonijalnih pristupa fenomenu stećaka, konstatirajući kako tek u novijem razdoblju stećak intenzivnije ulazi u sustav bosanskohercegovačkoga kulturnoga pamćenja.

Dr. Amra Hadžimuhamedović govorila je o problemima s kojima su se članovi povjerenstva susretali tijekom procesa nominacije stećaka na UNESCO-vu Listu svjetske baštine, upozoravajući na „recikliranje“ i „spolizaciju“, tj. sekundarnu uporabu stećaka, navodeći brojne primjere dekontekstualizacije i izmještanja stećaka na nove lokacije. Što se tiče same nominacije stećaka, istaknula je kako je nominacija dobila podršku članova odbora za svjetsku baštinu, uglavnom diplomata iz 21 zemlje članice Konvencije o svjetskoj baštini, dok je od strane ICOMOS-a predložena negativna odluka, uz obrazloženje kako određeni kriteriji nisu jasni i konzistentni te da dosje zahtjeva doradu. Prevladao je diplomatski i politički odnos prema nominaciji, s naglaskom na prvu zajedničku suradnju četiriju zemalja, nekoć članica Jugoslavije. U diskusiji vođenoj nakon izlaganja, prezentirala je određene obveze zemalja u kojima se ovo dobro nalazi, a koje se odnose na osiguranje mjera zaštite sukladno njihovoj jedinstvenoj i univerzalnoj vrijednosti.

Razmotrila je i problematiku depatiniranja stećaka, tj. provođenja postupaka kojima se uklanja zaštitni sloj s kamena, što za posljedicu ima njihovo ubrzano propadanje (Radimlja, Tuzla, Dugo Polje), a može dovesti i do promjena u arheološkom materijalu.

Dr. Gorčin Dizdar naglasio je važnost širega konteksta interpretacije stećaka, s posebnim osvrtom na nominacijski dosje, u kojemu su oni predstavljeni kao svjedoci kulture jugoistočne Europe i definirani ispreplitanjem kulturnih utjecaja katoličkoga zapada i pravoslavnoga istoka. Naveo je nekoliko citata iz dosjea kako bi nazočnima približio način na koji su stećci opisani i definirani te ukazao na propuste po pitanju naziva jezika na stećcima i nedostatka komponente Crkve bosanske, s izuzetkom njezina spomena u kontekstu interkonfesionalnosti stećaka.

Drugi panel pod naslovom Trenutni i budući pravci proučavanja stećaka započeo je izlaganjem arheologa Mustafe Baltića, koji je razmotrio problematiku sustavnoga izučavanja i valorizacije stećaka u regiji Sandžaka te propuste u školskom obrazovnom sustavu po pitanju educiranja i osvještavanja mladih naraštaja o značaju kulturne baštine. Baltić je konstatirao


7

kako kontekst istraživanja i pristup stećcima u Sandžaku ovisi o geopolitičkom kontekstu, prema kojemu se ova regija potpuno razlikuje od područja Bosne i Hercegovine. Nekropole stećaka na tom prostoru tretiraju se kao niz nekoherentnih odvojenih pojava koje su u povijesnom smislu potpuno nevažne za institucije i, samim time, nisu zanimljive znanstvenim krugovima u Srbiji. Kao posebnost istočnoga dijela ove regije izdvojio je monolitne srednjovjekovne nadgrobne spomenike, horizontalne ploče i one koje je nazvao riblja kost (vrsta nižega sljemenjaka s ukrasom u vidu riblje kosti s gornje strane), a koji – prema njegovim riječima – pripadaju kulturi stećaka. Najvažnijim momentima u suvremenom iščitavanju stećaka Baltić smatra doživljavanje stećka kao elementa samoidentifikacije te prisutnu zainteresiranost pseudoznanstvenika i nacionalromantičara, koji ih tretiraju kao ilirske nekropole ili kao dio pravoslavne kulture i tradicije. Istaknuo je da buduća istraživanja trebaju imati za cilj spriječiti pseudoznanstvenost, na način da se aktualiziraju i intenziviraju detaljna istraživanja konteksta nastajanja formi i značenja stećaka.

Dr. Ema Mazrak ukazala je na jedinstvenost sinteze likovnih elemenata koje nalazimo na stećcima i pozvala na novi pristup proučavanja ikonografije, s fokusom na neobičnu konstelaciju reljefnih motiva. Prema njezinim riječima, likovnost stećaka njihova je najvrjednija komponenta koja, iako sadrži elemente Zapada, istodobno sadrži i sjajna inovativna autohtona rješenja koja podrazumijevaju širi interpretativni kontekst od onoga kojega mi poznajemo. Razmotrila je alarmantno stanje u kojemu se nalaze stećci i kao prioritet navela zaštitu i konzerviranje barem reprezentativnih primjeraka nadgrobnih


8

spomenika, pri čemu je nužno slijediti propise i standarde struke s ciljem očuvanja izvornoga reljefa.

Drugi panel završio je izlaganjem Edite Vučić koja je govorila o suvremenim teorijskim pristupima u oblasti arheologije, nedostatku arheoloških istraživanja grobova ispod stećaka te antropoloških analiza ljudskoga osteološkoga i dentalnoga materijala. Potencirala je problem nedostatka arheološke komponente koja na temelju grobnih priloga, raznolikosti u grobnom materijalu te zdravstvenom stanju individua, a u nedostatku pisanih izvora, može znatno doprinijeti oblikovanju kulturno-povijesne slike određene mikrotopografske cjeline. Izlaganje je završila osvrtom na zabrinjavajuće stanje na terenu i nužnost ne samo zakonske zaštite, nego i kolektivnoga osvještavanja s ciljem očuvanja kulturno-povijesne baštine.

Sudionici skupa otvorili su niz značajnih pitanja u vezi nominacijskoga dosjea, procesa nominacije te budućih istraživanja i valorizacije stećaka. Iznesen je i prijedlog prema kojemu bi u skoroj budućnosti bilo poželjno organizirati konferenciju na kojoj će sudjelovati veliki broj stručnjaka iz regije.


9

Gorčin Dizdar

STEĆCI NA UNESCO-VOJ LISTI SVJETSKOGA NASLJEĐA:

o (ne)uspjehu nominacijskoga dosjea Na 40. sjednici UNESCO-voga komiteta za svjetsko nasljeđe, održanoj od 10. do 20.

jula 2016. godine u Istanbulu, usvojena je odluka (40 COM 8B.241) prema kojoj su, na osnovu internih kriterija (iii) i (vi), „stećci groblja srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora i Srbija“2 uvršteni na UNESCO-vu Listu svjetskoga nasljeđa. U formalnom smislu, ova odluka znači da su nominirane nekropole stećaka proglašene spomenicima od izvanredne univerzalne vrijednosti3 zato što „predstavljaju jedinstveno ili barem izuzetno svjedočanstvo jedne kulturne tradicije ili civilizacije koja je živa ili koja je nestala“ (kriterij iii) te su „direktno ili materijalno povezani sa događajima ili živim tradicijama, sa idejama, ili sa vjerovanjima, sa umjetničkim i književnim radovima od izvanrednog univerzalnog značaja“4 (kriterij vi).

Na samom početku teksta odluke navedeno je da je ona donešena nakon razmatranja dokumenata WHC/16/40.COM/8B i WHC/16/40.COM/INF.8B1. Pregledom ovih dokumenata, međutim, dolazimo do iznenađujućega saznanja: prema ICOMOS-u (International Council on Monuments and Sites), stručnom tijelu zaduženom za tehničku evaluaciju nominacijskih dosjea upućenih UNESCO-vom komitetu za svjetsko nasljeđe, donošenje odluke o uvrštavanju stećaka na Listu svjetskoga nasljeđa trebalo je biti - odgođeno! U dokumentu WHC/16/40.COM/8B naveden je niz obrazloženja ovakve preporuke ICOMOS-a, dok u dokumentu WHC/16/40.COM/INF.8B1 možemo pronaći iscrpnu analizu nominacijskoga dosjea, uključujući detaljne kritike njegovih nedostataka.

Kako je moguće da se UNESCO oglušio o preporuke vlastitoga stručnoga tijela? Osnovni razlog, čini se, možemo pronaći u tački 7 konačne odluke, prema kojoj UNESCO-v komitet za svjetsko nasljeđe “prepoznaje izuzetne multikulturne aspekte stećaka i njihov doprinos unapređenju regionalne saradnje i saradnje između državnih institucija, koje na taj

1 Ovaj i drugi dokumenti korišteni u ovom tekstu dostupni su na web-stranici http://whc.unesco.org/en/decisions/6802. Na informaciji o njihovoj dostupnosti zahvaljujem dr. Amri Hadžimuhamedović. 2“Stećci Medieval Tombstone Graveyards, Bosnia and Herzegovina, Croatia, Montenegro and Serbia”. Svi prevodi sa engleskih originala su moji. 3“Kulturni i/ili prirodni značaj koji je toliko izuzetan da prevazilazi nacionalne granice, kao i da je od zajedničke važnosti za sadašnje i buduće generacije cjelokupnoga čovječanstva. Kao takvoga, permanentna zaštita ovoga nasljeđa je od najvišega značaja za međunarodnu zajednicu u cjelini”, Operational Guidelines for the Implementation of the World Heritage Convention, (http://whc.unesco.org/en/guidelines/), str. 11. 4http://whc.unesco.org/en/criteria/

http://whc.unesco.org/en/decisions/6802http://whc.unesco.org/en/guidelines/


10

način osiguravaju mir, pomirenje, stabilnost, održivi razvoj i održivo rukovođenje zajedničkim kulturnim nasljeđem”. Uvjerenje UNESCO-va komiteta za svjetsko nasljeđe da stećci imaju moć da doprinesu pomirenju zavađenih naroda i država zapadnoga Balkana je dirljivo, ali nas, ipak, ostavlja u dilemi: da li srednjovjekovne nekropole zaista zaslužuju da se nađu na prestižnoj Listi svjetskoga nasljeđa? Ili su pak tamo uvrštene iz prvenstveno političkih razloga, da ne kažem iz benevolencije i sažaljenja?

Prvenstveni cilj ovoga teksta jeste upoznati bosanskohercegovačku i regionalnu stručnu javnost s ICOMOS-ovim kritikama nominacijskoga dosjea. Nadalje, tekst također može biti shvaćen kao poziv stručnjacima raznih profila da se i sami detaljnije pozabave ovim tekstom i eventualno iznesu vlastite prijedloge za njegovu modifikaciju. S obzirom da UNESCO predviđa da će izjava o izvanrednom univerzalnom značaju kao ključni element nominacijskoga dosjea “biti temelj buduće zaštite i rukovođenja dobrom”5, šira naučna zajednica ima dužnost dati doprinos ili barem kritički osvrt na njegov sadržaj.

Odluka Komiteta za svjetsko nasljeđe (Dokument 40 COM 8B.23)

Pored uvrštavanja stećaka na Listu svjetskoga nasljeđa, konačna odluka UNESCO-va komiteta za svjetsko nasljeđe sadrži još niz elemenata:

• Tačka 3 pozdravlja prihvatanje ICOMOS-ovih preporuka o izuzimanju dviju nekropola iz nominacijskoga dosjea (Stare Kuće, Donje Breške, Tuzla i Mramorje, Buđ, Pale), promjenama u granicama i zaštićenim zonama dobra i prilagođavanju imena nominiranoga dobra (koje ovdje nije detaljnije objašnjeno) od strane državnih stranaka.6

• Tačka 4 nudi privremenu7(„provisional“) izjavu o izvanrednom univerzalnom značaju („Statement of Outstanding Universal Value“). U kratkoj sintezi navedeno je da „stećci predstavljaju izuzetno svjedočanstvo srednjovjekovne kulture jugoistočne Evrope koja se razvila u jedinstvenom kontekstu, na području na kojem su se susretale srednjovjekovne kulture i tradicije evropskoga zapada, istoka i juga. Pored toga, u nekim aspektima, stećci pokazuju uticaj mnogo ranijih tradicija. Koliko god bili vezani za opšte srednjovjekovne sepulkralne prakse, upravo su brojnost i monumentalnost, ali i interkonfesionalnost stećaka kao elementi

5 Operational Guidelines for the Implementation of the World Heritage Convention, str. 31. 6Državne stranke (State Parties) su sve države koje su učestvovale u izradi nominacijskog dosjea: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija. Institucije koje su učestovale u izradi dosjea su Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, Državna komisija za saradnju sa UNESCO-m (Bosna i Hercegovina), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Crne Gore i Institut za zaštitu nacionalnih spomenika Srbije. 7Činjenica da je izjava o izvanrednom univerzalnom značaju privremena, čini se, ostavlja mogućnost da ona bude izmijenjena u skladu sa preporukama ICOMOS-a.


11

kulturnoga nasljeđa ono po čemu se ova regija izdvaja iz cjelokupnoga korpusa srednjovjekovnoga evropskoga nasljeđa“.8 U sekciji kriteriji (iii) možemo pročitati da je „njihova glavna posebnost upravo njihov broj koji nije zabilježen nigdje drugdje u Evropi - otprilike 70.000“9 te da je „zasebna karakteristika i raznolikost njihovih oblika“ i da su „njihovi reljefi izvanredno svjedočanstvo srednjovjekovne kulture koja je nestala i čiji su jedini preživjeli tragovi često samo stećci“.10 U sekciji kriterij (vi) navedeno je da su „od kada su pravljeni, a pogotovo u vremenu kada više nisu pravljeni (početak 16. vijeka), sve do današnjeg dana, srednjovjekovni nadgrobni spomenici - stećci - bili duboko ukorijenjeni u različite tradicije i vjerovanja“11; da su „stoljećima narodne priče i bajke vukle motive iz medijevalnog viteškog miljea klesanog na stećcima, pripisujući njihove reljefe i ambijent fantastičnim stvorenjima i vezujući ih za legendarne ratove i konflikte, i sl.“12; te da je „epigrafija i reljefi na stećcima značajno uticala na savremenu literaturu i druge oblike umjetnosti“13. Ovdje je spomenut čitav niz umjetnika različitih profila: skulptora (Boško Kućanski), slikara (Mario Mikulić, Mirko Kujačić, Zdravko Anić, Lazar Drljača, Ibrahim Novalić, Danko Brkić, Gabrijel Jurkić, Petar Šain, Virgilije Nevjestić, Dževad Hozo, Nedim Tahirović, Seid Hasanefendić), pjesnika (Mehmedalija Mak Dizdar, Skender Kulenović, Petar Gudelj, Janko Bubalo, Ivan Kordić, Kemal Mahmutefendić), režisera (Jan Beran), pisaca (Miroslav Krleža) i fotografa (Tošo Dabac, Dragutin Resner, Ado Šahbaz).

• Tačka 5 iznosi niz preporuka državnim institucijama koje su vodile proces nominacije, uključujući unapređenje konzistencije mapiranja i katalogizacije dobara, usvajanje programa konzervacije, razvijanje indikatora monitoringa i uticaja razvoja turizma, osiguravanje operacione koordinacije tijela zaduženih za rukovođenje nekropolama te integraciju ocjenjivanja uticaja na nasljeđe i rukovođenja rizikom od katastrofa u budući sistem rukovođenja.

• Tačka 7 zahtjeva da državne stranke do 1. decembra 2017. godine Centru za svjetsko nasljeđe podnesu izvještaj o implementaciji navedenih preporuka.

840 COM 8B.23, str. 218-219. 9Isto, str. 219. 10Isto, str. 219. 11Isto, str. 219. 12Isto, str. 219. 13Isto, str. 219.


12

Nacrt odluke Komiteta za svjetsko nasljeđe (Dokument WHC/16/40.COM/8B)

U dokumentu WHC/16/40.COM/8B, na koji se referira i konačna odluka o upisu stećaka na Listu svjetskoga nasljeđa, preporučeno je odgađanje ocjenjivanja nominacije „da bi se državnim institucijama, uz savjet ICOMOS-a i Centra za svjetsko nasljeđe, ukoliko isti bude tražen, omogućilo da:

a) reformulišu opravdanje za izvanrednu unverzalnu vrijednost, tako da se jasno odnosi na kriterij (iii) i/ili (iv), jasnije smještajući stećke u njihov društveni, kulturni i historijski kontektst,

b) demonstriraju način na koji oblici i dekoracije stećaka odražavaju predkršćanske motive za koje bi se moglo tvrditi da su u ovom dijelu Evrope preživjeli snažnije nego drugdje,

c) dalje razviju komparativnu analizu tako da eksplicitnije uspostave značaj stećaka izvan regionalnoga okvira te da pruže podršku sistematskom odabiru komponenata serije u skladu sa njihovim značajem,

d) obezbjede jasno i specifično objašnjenje za uključivanje svake komponente u nominiranu seriju u odnosu na izvanrednu univerzalnu vrijednost,

e) nastave analizu i reviziju granica dobara i njihovih pograničnih zona u skladu sa potrebom osiguravanja vizuelnoga integriteta grobalja i unaprjeđenja mogućnosti da se dobra razumiju unutar njihovih prirodnih i historijskih ambijentalnih konteksta, pogotovo u slučajevima gdje postoje kamenolomi i historijska naselja/tvrđave,

f) implementiraju i ojačaju sistem rukovođenja kroz kontinuiranu koordinaciju i uključivanje lokalne zajednice, osvrćući se na potrebe očuvanja stećaka“.14

Dodatno je naglašeno da bi „revidirana nominacija morala biti razmotrena od strane stručne misije na samom lokalitetu“.15 Državnim strankama savjetuje se da pozovu ICOMOS u svrhu savjetovanja oko implementacije navedenih preporuka.

Konačno, državnim strankama upućeno je pet dodatnih preporuka: unaprjeđenje konzistentnosti mapiranja i opisa odabranih komponenti serije, obogaćivanje inventara drugim arhitektonskim ili arheološkim komponentama koje se nalaze na nekim lokalitetima, kao što su arheološki materijali, crkve, ruine, tumuli i gomile, nastavak poboljšanja konzervacije odabranih lokaliteta kroz razvoj i implementaciju aktivnih programa

14WHC/16/40.COM/INF.8B1, str. 27. 15Isto, str. 27.

http://40.com/8B


13

konzervacije baziranih na savjetima stručnih konzervatora, poboljšanje prezentacija lokaliteta kroz interpretaciju na samim lokacijama i van njih te infrastrukturu za posjetioce, i promjena naziva serijskoga lokaliteta u „Stećci groblja srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika“ radi smještanja nadgrobnih spomenika u njihov kontekst.16

Evaluacija nominacije za Listu svjetskoga nasljeđa (dokument WHC/16/40.COM/INF.8B1)

Najvažniji dokument za analizu procesa nominacije i upisa stećaka na Listu svjetskoga nasljeđa jeste WHC/16/40.COM/INF.8B1, tj. ICOMOS-ov izvještaj komitetu za svjetsko nasljeđe naslovljen „Evaluacija nominacija kulturnih i mješovitih dobara na Listu svjetskoga nasljeđa“. Jedanaest strana ovoga dokumenta posvećeno je detaljnoj analizi nominacijskoga dosjea „Stećci - srednjovjekovni nadgrobni spomenici (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora i Srbija)“. Na ovom mjestu bit će navedene najvažnije kritike nominacijskoga dosjea iznešene u ICOMOS-ovom izvještaju.

1. Komparativna analiza “ICOMOS smatra da komparativna analiza još uvijek ne opravdava izbor lokaliteta

koji sačinjavaju serijsku nominaciju. ICOMOS smatra da bi ovo moglo biti ispravljeno eksplicitnijim smještanjem stećaka u njihov historijski, kulturni i društveni kontekst, kao i pružanjem dokaza koji bi sistematičnije mogli pokazati način na koji oblici i dekoracije stećaka odražavaju pretkršćansku umjetnost za koju bi se moglo smatrati da se je u ovom dijelu Evrope održala snažnije nego drugdje.“17

Ova kritika temelji se na zahtjevu UNESCO-a da u slučaju serijskih nominacija uključivanje svake pojedinačne komponente bude obrazloženo na osnovu njenoga doprinosa izvanrednoj univerzalnoj vrijednosti cjelokupnoga dobra. U nominacijskom dosjeu objašnjeno je da je odabir komponenti vršen na osnovu nastojanja da se pokažu glavne karakteristike stećaka: njihova brojnost, što je dovelo do odabira lokaliteta sa većim brojem stećaka; raznovrsnost oblika, dekorativnih elemenata i natpisa. Dodatni kriterij bila je njihova očuvanost i umjetnička vrijednost. U izvještaju se kritikuje činjenica da ovi kriteriji nisu korišteni konzistentno, već da je u pojedinim slučajevima odabir vršen i na temelju pragmatičnih faktora, kao što su podrška lokalne zajednice, stanje prezentacije i dostupnost dokumentacije i mapiranja. Osim toga, ICOMOS zahtijeva detaljnije objašnjenje specifičnoga doprinosa svakoga lokaliteta te obrazloženje neophodnosti njegova uključivanja.

Dodatna kritika upućena je na račun komparativne analize stećaka izvršene u nominacionom dosjeu. ICOMOS smatra da analiza nije dovoljno sistematična i

16Isto, str. 27. 17WHC/16/40.COM/INF.8B1, str 130.

http://40.com/INF.8B1


14

sveobuhvatna, a razlog za to nalazi i u činjenici da je nominacija bazirana na tri različita kriterija. Kao primjer nedostatka navedeno je gotovo potpuno odsustvo poređenja stećaka i nadgrobnih spomenika zapadne i istočne Evrope četrnaestoga i petnaestoga vijeka. 2. Opravdanje izvanredne univerzalne vrijednosti

„ICOMOS smatra da pojedine komponente serijske nominacije ispunjavaju uslove integriteta, ali je integritet u nekoliko slučajeva ugrožen zbog stanja konzervacije. ICOMOS smatra da je serijski pristup opravdan, ali da odabir 30 komponenti treba biti preispitan i opravdan u smislu značaja komponenti i njihove specifične sposobnosti da doprinesu izvanrednoj univerzalnoj vrijednosti stećaka.“18

U ovom dijelu, ICOMOS još jednom naglašava da obrazloženje za odabir pojedinih lokaliteta nije dovoljno detaljno te insistira na korištenju konzistentnoga skupa kriterija za odabir.

3. Kriteriji prema kojima je nominacija predložena Pored prethodno spomenutih dvaju kriterija, stećci su u dosjeu nominirani i prema

kriteriju (ii): „predstavlja važnu promjenu ljudskih vrijednosti, tokom određenoga perioda ili unutar jedne kulturne oblasti svijeta, na razvoj u arhitekturi ili tehnologiji, monumentalnim umjetnostima, urbanizmu ili uređenju okoliša“.

Kriterij (ii) „ICOMOS smatra da ovaj kriterij nije opravdan“.19 U nominacijskom dosjeu navedeno je da stećci predstavljaju umjetnički izraz koji je

nastao kao rezultat prožimanja različitih kulturnih uticaja, kao što su istočno i zapadno kršćanstvo i prethistorijske i vernakularne tradicije regije u kojima su nastali. ICOMOS-ova glavna kritika odnosi se na nedostatatak pažnje posvećene samom kulturološkom procesu promjene, kao i sumnju da stećci mogu biti smatrani značajnim doprinosom monumentalnim umjetnostima.

Kriterij (iii) “ICOMOS smatra da ovaj kriterij u ovom trenutku još nije demonstriran, ali da bi u

budućnosti mogao biti demonstriran pružanjem jačega fokusa i dokaza o specifičnom historijskom kontekstu stećaka“.20

U nominacijskom dosjeu navodi se da stećci predstavljaju kulturu i historiju srednjovjekovnih država ovoga regiona (srpske, Duklje-Zete, ugarsko-hrvatske i bosanske), rast Dubrovačke Republike i komuna na jadranskoj obali pod ugarsko-hrvatskim i

18Isto, str. 131. 19Isto, str. 131. 20Isto, str. 131.


15

venecijanskim vladarima, uspostavljanje feudalnih regula i vazalnih odnosa, pojavu višega i nižega plemstva i eklezijastičkih autoriteta, kao i pojavu Osmanskoga carstva.

ICOMOS smatra da je potrebna sistematičnija komparativna analiza koja bi pokazala da značaj stećaka nadilazi regionalnu dimenziju, što bi zahtijevalo dublje i šire razmatranje pozicije stećaka unutar evropskih tradicija i specifičnosti lokalnih uticaja.

Kriterij (vi) “ICOMOS smatra da ovaj kriterij nije opravdan”.21 Iako prepoznaje da je nominacijski dosje objasnio kulturološki značaj stećaka u

savremenom društvu, ICOMOS kritikuje činjenicu da su ponuđeni samo minimalni dokazi te da nije dokazana izvanredna univerzalna vrijednost ovih asocijacija.

Zaključak

„ICOMOS ne smatra da su u ovom trentuku kriteriji opravdani, iako bi kriterij (iii) mogao biti demonstriran uz dodatni rad na komparativnoj analizi i obrazloženju izbora serije. ICOMOS nadalje smatra da bi i kriterij (iv) mogao biti relevantan za serijsku nominaciju.“22

U zaključku ICOMOS, dakle, kategorično odbija tezu nominacijskoga dosjea da stećci „predstavljaju važnu promjenu ljudskih vrijednosti, tokom određenog perioda ili unutar jedne kulturne oblasti svijeta, na razvoj u arhitekturi ili tehnologiji, monumentalnim umjetnostima, urbanizmu ili uređenju okoliša“ (kriterij ii), kao i da su oni „direktno ili opipljivo povezani sa događajima ili živim tradicijama, sa idejama, ili sa vjerovanjima, sa umjetničkim i književnim radovima od izvanrednog univerzalnog značaja“ (kriterij vi). Međutim, ICOMOS smatra da bi neki od argumenata korištenih u nominacijskom dosjeu mogli biti preusmjereni prema kriteriju (iv): „predstavljaju izvanredan primjer jednog tipa građevine, arhitektonskog ili tehnološkog ansambla ili pejzaža koji ilustruju značajnu fazu ljudske historije“.

4. Faktori koji utiču na dobro “ICOMOS smatra da se glavne prijetnje dobru razlikuju između 30 komponenti, ali da

su mnogi predmet nedovoljno kontrolisanih prirodnih procesa fizičkog propadanja. Požari i izgradnja cesti su u prošlosti uticali na neke od lokaliteta. Broj posjetilaca trenutno je nizak na većini odabranih lokaliteta, ali predstavlja faktor na hrvatskim lokalitetima te se predviđa da će se u budućnosti na nekoliko drugih lokaliteta povećati sa veoma niske početne tačke. Poboljšana turistička infrastruktura, interpretacija i pristup će biti potrebni da bi podržali budući porast broja posjetilaca“.23

21Isto, str. 132. 22Isto, str. 132. 23Isto, str. 132.


16

5. Zaštita, konzervacija i rukovođenje24

Granice nominiranih dobara i zaštitne zone „ICOMOS smatra da granice nominiranih dobara i pripadajućih zaštitnih zona trebaju

biti preispitane i revidirane da bi se nominirana dobra adekvatno ograničila i zaštitila. ICOMOS primjećuje da bi to zahtijevalo dodatnu misiju“.25

Konzervacija „ICOMOS smatra da su potrebna istraživanja stanja i planovi konzervacije

kompletirani i trebaju biti implementirani te da je potreban dodatni rad da bi se unaprijedilo stanje konzervacije komponenti serije“.26

Rukovođenje „ICOMOS smatra da je sistem rukovođenja adekvatan, ali još uvijek nije u potpunosti

operativan te zahtijeva dodatno jačanje, trajnu koordinaciju i konzistentno i dugoročno učešće lokalnih zajednica“.27

Zaključci „Vrijeme dostupno državnim strankama i ICOMOS-u tokom formalnoga procesa

evaluacije nije dovoljno za reformulaciju i ponovno ocjenjivanje nominacije ovakvoga obima te ICOMOS stoga zaključuje da je neophodna preporuka odgađanja nominacije da bi ova pitanja bila razriješena. ICOMOS je predložio uspostavljanje Savjetodavne misije državnim strankama kao način reformulacije ove nominacije“.28

Ovim zaključkom naglašena je ozbiljnost identificiranih nedostataka nominacijskoga dosjea te potvrđeno ICOMOS-ovo mišljenje da je neophodno provesti suštinsku, a ne tek površinsku reformulaciju nominacije. Nadalje, ICOMOS-ov prijedlog o uspostavljanju Savjetodavne misije sugeriše da ova institucija ima sumnje u sposobnost državnih stranaka da samostalno izvrše uspješnu reformulaciju nominacije.

24Kako oblast zaštite, konzervacije i rukovođenja ne spada u stručnu oblast autora ovoga članka, ICOMOS-ove kritike će biti samo taksativno navedene bez dodatnih komentara. 25WHC/16/40.COM/INF.8B1, str. 133. 26Isto, str. 134. 27Isto, str. 135. 28Isto, str. 136.


17

Beat Čolak

SUSRETI UMJETNOSTI

U Galeriji „Tau“ u Čapljini u utorak 27. rujna 2016. godine održana je izložba, odnosno kulturni događaj pod nazivom „Troknjižje fra Vendelina Karačića“. Riječ je o gostujućoj izložbi/manifestaciji Franjevačke galerije Široki Brijeg, u kojoj se istovjetan događaj održao 4. kolovoza 2016. godine. Događaj je uvršten u manifestaciju Dani svetoga Franje, koja se također održava u Čapljini u sklopu proslave blagdana župnoga zaštitnika.

Ovom prigodom predstavljene su tri knjige širokobriješkoga franjevca Vendelina Karačića: „Glasnik dobrote Gospodnje“ (ilustrirao fra Tihomir Bazina), „Iz vječnosti kaplje vrijeme“ (ilustrirao Vilim Parić) i „U svratištima muza – stručni radovi i eseji“ te su izložene ilustracije dvojice spomenutih umjetnika, čiji postav potpisuje Josip Mijić. Samo otvorenje relativno dobro posjećenoga događaja vodila je Misijana Brkić-Milinković, a pri otvaranju nazočnima su se obratili Dragan Marijanović, Beat Čolak, fra Vendelin Karačić i Vilim Parić. Protokol otvaranja bio je obogaćen i glazbenom pratnjom koja je dodatno oplemenila i uzdignula ovaj događaj.

Novinar i književnik Dragan Marijanović nazočnima je govorio o književnoj i kulturnoj djelatnosti fra Vendelina Karačića te o pjesničkim kvalitetama njegovih dviju, tom prigodom predstavljanih, poetskih zbirki. Istaknuo je vrlo plodno stvaralaštvo ovoga samo-zatajnoga franjevca u posljednjim godinama te se usputno dotaknuo i izloženih likovnih ilustracija.

Beat Čolak općenito je podsjetio na ulogu i značenje umjetnosti u ljudskome životu te je izdvojio da se tu radi o dvovrsnom umjetničkom događaju: umjetnosti riječi fra Vendelina Karačića i likovnoj umjetnosti Vilima Parića i fra Tihomira Bazine, koji su se – prema njegovim riječima – međusobno povezali kao dobro usklađeni orkestar.

Umjetnička iskustva iz prve ruke nazočnima su iznijeli fra Vendelin Karačić, koji je nešto rekao o trenucima nadahnuća iz kojih izvire njegova književnost, i Vilim Parić, koji je objasnio „probleme“ s kojima se kao umjetnik susreo pri ilustraciji pjesničke zbirke „Iz vječnosti kaplje vrijeme“.

U vezi s tim je i predgovor koji je napisao povjesničar umjetnosti Beat Čolak, a kojega ovdje donosimo u cijelosti:


18

Izvori su umjetničkih djela raznorodni. Nekad se umjetnik nadahnjuje prirodom, nekad vlastitom imaginacijom, nekad osjećajima, znanjima, vjerovanjima, slutnjama i sumnjama… Granica nema. Međutim, nekad su umjetnička djela na neki način uvjetovana drugim umjetničkim djelima. U tom slučaju, ona imaju svojevrsni zadatak „osvjetljavanja“ toga umjetničkoga djela u drugom mediju, istodobno težeći dohvatiti vrijednosti djela kojega nastoje „ilustrirati“. Tada izvor može biti jedan i jasno zadan, ali rukavci iz njega proizišli mogu biti bezbrojni i beskrajno raznoliki, odajući frekvencije na kojima se valovi umjetničkih vizija susreću i dodiruju.

Vilim Parić ilustracije pjesničke zbirke „Iz vječnosti kaplje vrijeme“ oblikovao je jednostavnim likovnim jezikom u kojem je linija crtački ekvivalent duhovnim vibracijama riječi, odnosno stihova pjesama. Tako ponajvećma nevezanim stihovima pjesama odgovara slobodan i neobavezan umjetnikov izraz, gotovo u potpunosti reduciran i tvoren konturama koje zatvaraju oblik djelomično ispunjavan ili uokvirivan lazurnim nanosima laviranoga tuša, razlikujući unutarnje i vanjsko. Bez obzira na određene zadaće koje mu je ilustracija – njegovom željom svih – pjesama nametnula, umjetnik je uspio sačuvati vlastitu morfologiju i leksik pa se ističe skicozno oblikovani motiv vuka. I inače čest motiv u njegovu opusu, vuk se u ove pjesmama nadahnute crteže uspješno uklopio jer je konotativnim značenjima dobro ugođen otuđenu – ili barem distanciranu – tonu pjesama koje odgovore traže u nezemalj-skom, u vječnom.

Za razliku od Parića, fra Tihomir Bazina pjesničku zbirku „Glasnik dobrote Gospodnje“ selektivno ilustrira. Potaknut stihovima i vođen nadahnućima crpljenima iz osobnih pobuda, njegov kreativni duh ne izražava se kao pratnja svakoj pjesmi, nego birano naglašava one odabrane. Ipak, bjelina neilustriranih pjesama pri čitanju fra Vendelinove poezije postupno rezultira dojmom iščekivanja, čime ilustrirane pjesme postaju svojevrsnim središnjim i kulminacijskim točkama čitateljskoga i vizualnoga doživljaja. Konstantom njegovih ostvarenja naslovni je lik Glasnika, redovito prepoznatljiv prema habitu reda kojega je ustanovio. Svetački je lik gotovo uvijek odijeljen od okoline, čime ga se predstavlja osobom uronjenom u vlastito i onostrano, u kontemplativno i meditativno. Boja ima višestruke uloge i vrijednosti, najčešće je tonskoga ugođaja, a kolorističkim efektima odskače ilustracija – inače jedini suvremeni urbani prizor – pjesme „Svetac i vukovi XXI. stoljeća“, dok se mistikom i emocionalnom napetošću ističe ona pjesme „Jezivo jutro“.

Kao i u pitanju izvora, umjetničko djelo nema granica ni u pitanju dosega. Stvoreno iz duha, prelazi u vječnost i samo je pitanje trenutka u kojem će biti upijeno i pretvoreno u neki drugi oblik. U misao, ideju, emociju, dobrotu… Ili u drugo umjetničko djelo, čineći život ljepšim i čovječnijim.


19

Tatjana Mićević - Đurić

SREDNJI VIJEK U CRKVI SV. KRŠEVANA U ZADRU

Kada putujete po Dalmaciji, uživate u prelijepim krajolicima, ali i u mnogobrojnim spomenicima iz prošlih vremena koji svjedoče dugo postojanje civilizacije i kulture na tom prostoru. To je prostor prepun spomenika iz svih povijesnih razdoblja, od antike, preko srednjega vijeka, renesanse, baroka ... O bogatstvu i važnosti te spomeničke baštine svjedoči podatak da su četiri od dosad pet hrvatskih dobara graditeljskoga nasljeđa upisanih na UNESCO-vu Listu svjetske baštine iz Dalmacije: Dubrovnik, Dioklecijanova palača u Splitu, Trogir i katedrala sv. Jakova u Šibeniku. Peto – koje prostorno ne pripada Dalmaciji – također je na obali: Episkopalni kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču. Iako tu Listu ne možemo smatrati apsolutnim kriterijem prema kojem se vrednuju kulturno-povijesna dobra, nije slučajno da je upravo takva situacija u kontekstu spomeničke baštine u Hrvatskoj. Dalmacija je bogata, ali i najbolje istražena i proučena.

Jedan od lokaliteta koji se trenutno bori za upis na UNESCO-vu Listu svjetske baštine je Zadar. Zadar je grad koji se diči dugom prošlošću o kojoj su in situ sačuvani i materijalni tragovi. Na poluotoku su još vidljivi tragovi rimskoga foruma, poneki stup ili samo baza, a jasno je sačuvana urbanistička matrica uspostavljena oko carda i decumanusa. Nažalost, to je uglavnom sve što je preostalo iz antičkoga razdoblja.

Više je toga, pak, sačuvano iz srednjega vijeka, razdoblja u kojem se Zadar, nakon propasti Salone koja je uslijedila poslije upada Avara i Slavena, nametnuo kao centar Dalmacije i glavni grad bizantske teme na istočnojadranskoj obali. Iz srednjovjekovnoga razdoblja bogatoga događajima nakon kojih su se smjenjivali vladari i uprave, odnosno, mijenjale političke prilike u gradu, preostao je relativno veliki broj dobro sačuvanih spomenika umjetnosti iz razdoblja zreloga srednjega vijeka. Crkva sv. Donata, zvonik s Kolomanovim natpisom i freskama uz crkvu sv. Marije, crkve sv. Andrije i sv. Petra Staroga, katedrala sv. Stošije i crkve sv. Krševana, spomenici predromanike i romanike te brojni spomenici u vidu iluminiranih rukopisa, kamene plastike i drugi, svjedoče snagu, ugled i važnost Zadra u stoljećima visokoga srednjega vijeka.

Jedan od najvažnijih srednjovjekovnih spomenika na našoj strani Jadranskoga mora svakako je crkva sv. Krševana, zaštitnika Zadra, koja je predstavljala nekada glavni dio kompleksa benediktinskoga samostana, središta benediktinaca u Dalmaciji. Upravo o toj


20

crkvi namjeravam pisati u ovom tekstu, jer mi se tijekom boravka na znanstvenom skupu XV. Dani Cvita Fiskovića ukazala prilika ući u samu crkvu, što je već dugo godina bilo nemoguće.

O samostanu, a posebno o crkvi sv. Krševana u Zadru znamo relativno mnogo, naročito ako se uzme u obzir rano vrijeme izgradnje te crkve i osnutka samostana. Ta znanja omogućila su nam istraživanja Ćirila Metoda Ivekovića, koji je početkom XX. stoljeća vodio radove na potpunoj rekonstrukciji crkve.29

Iako postoji predaja o tome da povijest crkve i samostana sv. Krševana sežu do najstarijih kršćanskih vremena, najstariji spomen crkve sv. Krševana potječe iz 918. godine, a nalazimo ga u oporuci zadarskoga priora Andrije. Tada je prvi put ta crkva spomenuta samo kao crkva sv. Krševana, a do tada je u svakom spomenu povezivana s crkvicom sv. Antuna Opata jer „je crkvica promijenila svoje ime tek onda, kad su bile pohranjene u njoj moći sv. Krševana“.30 Moći sv. Krševana, novoga zaštitnika Zadra prvi spominje Konstantin Porfirogenet u svojoj knjizi „De Administrando Imperio“, a onda se niže njih nekoliko, jednako nesigurnih i neargumentiranih, neprovjerljivih, tako da pitanje prijenosa moći sv. Krševana u Zadar, njihovo smještanje u postojeću crkvu i izgradnja nove, doista ostaju samo na razini hipoteza i narodnih predaja. Ipak, arheološkim istraživanjima početkom XX. stoljeća utvrđeno je kako se doista ispod južnoga broda današnje crkve nalazila crkvica mnogo manjih dimenzija, koja se može identificirati kao često spominjana crkvica sv. Antuna Opata, koja je u vrijeme izgradnje nove i veće pretvorena u kriptu.

U svakom slučaju, te 918. godine postoji crkva sv. Krševana u kojoj su smještene moći novoga gradskoga zaštitnika.31 Od te godine nižu se darovnice na temelju kojih crkva i/ili samostan sv. Krševana postaje jednom od najbogatijih i najuglednijih opatija, ali nije sigurno kada je samostan utemeljen i izgrađen, odnosno je li se to događalo istodobno s izgradnjom crkve. Naime, nije sigurno je li od početka crkva bila vezana uz samostan ili se samostan tek kasnije utemeljio, jer iz 986. godine potječe dokument, darovnica Mihajla Krešimira II., prema kojoj se zaključuje kako je opatija sv. Krševana osnovana 986. godine prema uzoru na zapadne benediktinske opatije. Prema tom dokumentu saznaje se kako je

29 Iveković, Ćiril Metod, hrv. arhitekt (Klanjec, 1. VI. 1864. - Zagreb, 16. VIII. 1933.). U Beču završio Višu obrtnu školu i studij arhitekture na Akademiji (1886.-1889.). Bavio se restauriranjem spomenika kulture (Ali-pašina džamija u Sarajevu, crkva sv. Krševana i krstionica katedrale u Zadru, crkva sv. Lovre u Trogiru) i težio obnavljanju tzv. izvornoga stila. U duhu historicizma projektirao je vijećnice (Brčko, 1891., Sarajevo, 1892.-1895.), crkve (Vrgorec, Arbanasi, Klis, Smokvica, Škabrnja, 1886.-1913.) i biskupsku palaču u Splitu (1900.-1902.) te mnoge druge objekte. Autor je križnoga puta na Sv. Ksaveru u Zagrebu (1925.). Kao arheolog, iskapao je antičke lokalitete kraj Benkovca (Asseria), Kistanja (Burnum) i u Crnoj Gori (Doclea). Bio je sveučilišni profesor u Zagrebu (od 1920.), objavljivao znanstvene studije i mape fotografija građevinskih i kiparskih spomenika Dalmacije. Iz: Hrvatska enciklopedija, sv. 5 (Hu-Km), Leksikografski zavod Mirioslav Krleža, Zagreb, 2003. str. 226.-227. 30 Iveković, Ć. M., Crkva i samostan sv. Krševana u Zadru - hrvatska zadužbina iz X. stoljeća, Zagreb, 1931., str. 13. 31 Zadar ima četiri sveca zaštitnika: sv. Krševan, sv. Šime, sv. Stošija i sv. Zoilo.


21

samostan sv. Krševana temeljito pregrađen i te godine predan opatu Maju koji je došao iz Monte Cassina te da je samostan uređen prema pravilima benediktinskoga reda, podignut uz crkvu sv. Krševana koju su sagradili priori Fuscolo i Andrija.32.

Kasnija povijest samostana je bogata. Često je obdarivan te je tako bio bogat posjedima i na kopnu i na otocima te je stekao ugled koji se temeljio i odražavao i u sferi političkoga života. Naročito je to postalo važno nakon nestanka vladara iz narodne dinastije, kada opatija sv. Krševana zauzima nepokolebljiv stav otpora prema Mlečanima. Tako važan samostan vrlo brzo od osnutka trebao je temeljitu građevinsku obnovu i proširenje. Godine 1032. samostan je proširivan, ali ni tada nisu u potpunosti zadovoljene njegove rastuće potrebe pa je 1154. godine donesena odluka o novom proširenju samostana i pregradnji crkve, s kojima samostan sv. Krševana doživljava svoje najsjajnije doba, što se potvrđuje bulom pape Celestina III. od 18. svibnja 1195. godine kojom se samostanu potvrđuju posjedi, a opatu sv. Krševana daju izvanredne privilegije, kao što je pravo da nosi mitru, prsten i štap. Nakon toga vremena, opatija sv. Krševana doživljavala je padove ili razdoblja mirnoga života i stagnacije, ali ne više i uspone.

Od toga važnoga kompleksa danas je preostala samo crkva sa zvonikom. Crkva je sačuvana u relativno dobrom stanju, a od početka XX. stoljeća nekoliko su puta vršena konzervatorska istraživanja koja su omogućila valjanu rekonstrukciju oblikovne povijesti te vrijedne srednjovjekovne crkvene građevine.

Sl. 1. Crkva sv. Krševana

32 Isto, str. 14


22

Kako je rečeno, crkva je podignuta na mjestu ranije crkve posvećene sv. Antunu Opatu, koja je izgradnjom nove i veće dobila funkciju kripte smještene ispod južnoga broda u istočnome dijelu. Prema svemu sudeći, čini se kako je ta prva crkva još u velikoj mjeri vidljiva u tlocrtu postojeće te u elevaciji do visine vijenca iznad slijepih arkada na južnome crkvenome pročelju. Gornji dijelovi crkve oblikovani su naknadno, najvjerojatnije u pothvatu započetom 1154. godine, kada je novopostavljeni nadbiskup Lampridije, podrijetlom Zadranin i protivnik Mlečana, potaknuo temeljitu popravku i pregradnju. Također, tada je crkva dobila i unutarnji ukras, mozaik u glavnoj apsidi i, najvjerojatnije, zidne slike. O ostalome uređenju iz toga vremena ne može se puno više reći.

Crkva sv. Krševana trobrodna je bazilika s trima polukružnim apsidama kojima na istočnoj strani završavaju brodovi. Brodovi su međusobno razdvojeni arkadama oslonjenima na monolitne stupove. Bočni brodovi pokriveni su stropovima, a iznad glavnoga broda postavljeno je otvoreno krovište. Sva pročelja su kamena i ukrašena jednostavnim klesanim ukrasom kojim dominira motiv slijepe arkade. Najupečatljiviji su dijelovi južno pročelje i apside. Na južnom pročelju se od zapada prema istoku niže 12 slijepih lukova zamašne visine, oslonjenih na tanke tordirane polustupove. U donjem dijelu glavne apside ponovljen je sličan ukras, ali posve drugačije koncipiran i izveden. Na lukove se s jedne strane nastavljaju polustupovi, dok im je druga strana oslonjena na konzole u središtu polja određena tim polustupovima. Polustupovi nisu tordirani, a lukovi arkade su dvostruki, za razliku od onih na južnome pročelju. U sredini apside, unutar najširega polja definirana polustupovima, smješten je veliki prozor, probijen naknadno u XVIII. stoljeću. U gornjem dijelu glavna je apsida ukrašena arkadom kojom je uokviren uvučeni dio apsidalnoga zida. Pri vrhu su bočne apside te najviši dijelovi južnoga i sjevernoga zida bočnih brodova ukrašeni frizom „visećih“ slijepih arkadica koje se protežu i uzduž južnoga pročelja te po zabatu zapadnoga pročelja, s tom razlikom što su one na južnome i u vrhu zapadnoga pročelja udvojene i samim tim reprezentativnije. Osim tih slijepih arkada zapadno pročelje nije bogatije ukrašeno. Najvažniji dio predstavlja slijepa arkada sastavljena od 9 lukova od kojih je srednji veći i otvoren u prozor, a nalazi se na visini na kojoj završavaju bočni brodovi. Portal je skromnih dimenzija i skromna ukrasa, sastavljen od triju

Sl. 2. Crkva sv. Krševana, apside


23

polukružnih lukova koji s arhitravnom gredom zatvaraju manju lunetu, iznad kojih je trokutasti zabat.

U unutrašnjosti je, svakako, najreprezentativniji dio dekoracije predstavljao mozaik koji je ukrašavao glavnu apsidu, rijedak primjer te skupocjene i zahtjevne likovne vrste na našem prostoru. Mozaik se nalazio u gornjem dijelu apside, a uklonjen je u XVIII. stoljeću, kada je u okviru velike adaptacije crkve skinut zbog većih oštećenja.33 Srećom, sačuvan je njegov opis iz 1771. godine u kojem stoji: „Po srijedi bijaše predočen Spasitelj sa blaženom Djevicom na desno i Sv. Ivanom Evangelistom s lijeve. Ispod kroz čitavu širinu apside stajaše natpis, koji se nije mogao ustanoviti, ispod kojega bijahu načinjeni oblici 12 apostola sa dotičnim natpisima, od kojih bijahu neki još čitljivi. Doba gradnje bijaše označeno na mnogim mjestima, dok se moglo ispod lika ss. apostola Šimuna i Jude čitati: HOC OPVS FIERI IUSSIT STANA FILIA / COMITIS PETRANA / JADER(a)E ET D(alamtiae) P(roconsolis) što znači da je to djelo bilo izvedeno po nalogu Anastazije, kćeri Petrane (Petra), kneza zadarskog i prokonzula čitave Dalmacije.“34

Ostale zidne površine bile su oslikane freskama. Nije sigurno je li čitava crkva bila oslikana jer danas se ostaci fresaka s kraja XII. i s početka XIII. stoljeća mogu vidjeti samo u istočnome dijelu sjevernoga broda i u vrhu istočnoga zida, a u južnoj apsidi nešto mlađe

slikarstvo. U polukaloti sjeverne apside prikazan je sv. Krševan, a njemu sa strana sv. Benedikt i sv. Skolastika, osnivači i zaštitnici benediktinskoga reda. Freske su u vrlo lošem stanju očuvanosti, tako da je njihovo sagledavanje jako otežano. Ispod su prikazani stojeći sveci, od kojih su oni koji su se nalazili u sredini apside uništeni probijanjem prozora, ali se među

33 Iveković, Ć. M., Nav. dj., str. 21. 34 Isto.

Sl. 3. Crkva sv. Krševana, freske u sjevernome brodu


24

preostalima razaznaju likovi sv. Kuzme i Damjana, a zna se sa sigurnošću da je među njima bio prikazan i sv. Ivan Krstitelj.35 Na trijumfalnome luku prikazano je Navještenje, a na sjevernome zidu Rođenje Kristovo, najveća srednjovjekovna freska danas poznata u Dalmaciji. Ispod Rođenja prikazan je Deizis koji je smješten iznad zanimljiva i ikonografski još nepotpuno rastumačena prikaza arkanđela Mihaela sa svjetlosnom kuglom u rukama. U vrhu istočnoga zida naslikana je kompozicija Preobraženja Kristova. To je uglavnom sve što je preostalo od od najstarijega slikarstva u crkvi sv. Krševana.

Riječ je o slikarstvu u kojemu se prepoznaje snažan utjecaj bizantske umjetnosti, ali s već značajnim primjesama umjetnosti koja se počela u to doba snažno razvijati na Zapadu. Takvo slikarstvo je svojstveno širem prostoru istočnojadranske obale, ali i jadranskome prostoru općenito. U južnoj apsidi, pak, nalazi se ostatak freske iz XV. stoljeća koja prikazuje trofiguralnu kompoziciju u kaloti, sa sv. Krševanom, vjerojatno, u sredini oko kojega stoje jedna svetica i jedan svetac, zasad neidentificirani. Ova freska u kompozicijskom smislu predstavlja pandan prikazu u polukaloti sjeverne apside, ali i centralnoj kompoziciji istočnoga dijela crkve, Deizisu, u mozaiku koji se nalazio u glavnoj apsidi. Međutim, za razliku od fresaka s kraja XII. i početka XIII. stoljeća, fresku u južnoj apsidi obilježava gotički stilski izraz.

Još jedan važan element unutarnjega uređenja crkve sv. Krševana predstavlja glavni oltar, izgrađen 1701. godine kao ispunjenje zavjeta građana Zadra protiv kuge iz 1632. godine. Oltar je monumentalan, oblikovan višebojnim mramorom, a najvrjedniji njegov dio su četiri bijela mramorna kipa koji predstavljaju zadarske zaštitnike: Stošiju, Krševana, Šimu i Zoila, djelo kipara Alvisea Tagliapietra, koji su dodani nešto kasnije.

Ljubitelji srednjega vijeka mogu biti zadovoljni činjenicom kako unošenje baroknoga oltara, kao ni brojni sitniji zahvati na crkvi tijekom XV., XVIII. i XIX. stoljeća, nisu promijenili glavni karakter crkve koja je uspjela zadržati srednjovjekovni karakter i sačuvati pretežito romanički izričaj. Prema stupnju očuvanih romaničkih svojstava, crkva sv. Krševana u Zadru na našim prostorima svrstava se u red prvorazrednih primjera i predstavnika romaničke umjetnosti. Upravo zbog toga ta crkva i jeste toliko važan spomenik. Inače, srednjovjekovni je sloj vrlo često gotovo izbrisan ili sačuvan tek u tragovima ili samo u dokumentima jer su se tijekom vremena crkve, ali i druge građevine, proširivale, obnavljale, „uljepšavale“ i „modernizirale“ u skladu s trenutno važećim ukusima.

Zbog toga se danas u Dubrovniku gotovo ne može govoriti o srednjovjekovnom sloju. Preostalo je, istina, nekoliko primjera gotičke umjetnosti, ali su oni bitno izmijenjeni naknadnim intervencijama i uređivanjima, osobito interijera, u kojima se prepoznaje više ili

35 O tome da je u toj apsidi bio prikazan sv. Ivan Krstitelj svjedoči traka s natpisom koju često u rukama drži Krstitelj.


25

manje jak upliv renesansnih, baroknih, pa i klasicističkih izričaja. U Splitu, osim nekoliko primjera predromanike, gotovo je čitav srednji vijek skriven renesansnim i još kasnijim intervencijama. Katedrala sv. Lovre u Trogiru, koja u arhitekturi zadržava romanički karakter, ima mnogo značajniji kasnogotički-ranorenesansni sloj u krstionici i kapeli bl. Ivana, a i zvonik joj završava potpuno renesansnim oblicima, čime se romanika stavlja u drugi plan. Pa i u Zadru imamo primjere modernizacije romaničke osnove, što se jasno vidi na crkvi Sv. Marije.

Imajući to u vidu, sv. Krševan ističe se kao doista rijedak primjer čiste romaničke umjetnosti, i to u svim njezinim oblicima, i u arhitekturi i u klesanoj dekoraciji i u slikarstvu. Izuzetan je doživljaj gledati sklad proporcija pročelja, arkada i apsida u kojima se odražava duh srednjega vijeka. Međutim, doživljaj je još i jači unutar crkve. Tome ne smeta ni barokni oltar ni još uvijek razbacani elementi klesane dekoracije preostali nakon izvršenih konzervatorskih radova po gotovo čitavoj unutrašnjosti. Moćne dimenzije, diskretno osvjetljenje i „školski“ elementi romanike s brojnim grobnim pločama u podu i zidnim slikama, doista prizivaju stoljeća srednjega vijeka u kojima je samostan sv. Krševana vrvio redovnicima koji su molili, učili i poučavali, prepisivali knjige i oslikavali ih, pjevali, ali i politički djelovali.

I danas kada se uđe crkvu i „omirišu“ stoljeća u kojem je ona predstavljala važno vjersko i kulturno središte mogu se osjetiti stroga pravila benediktinaca, čuti mrmorenje stalnih molitvi i zvuk gregorijanskoga pjevanja, vidjeti tiho promicanje redovnika obavijenih crnim haljama s kapuljačama na glavama... Srednji vijek tu je još uvijek sačuvan.

Upravo iz toga razloga treba biti oprezan pri otvaranju crkve sv. Krševana javnosti. Kako bi srednji vijek unutar nje bio sačuvan, crkva ne smije biti izložena navali posjetitelja, ne smije biti stavljena u funkciju jeftine turističke ponude. Pažljivo treba odrediti način prezentacije, informativno-edukativne materijale koji će posjetiteljima biti na raspolaganju te posjet i obilazak crkve sv. Krševana povezati s obilaskom drugih očuvanih srednjovjekovnih spomenika – koji su se u Zadru sačuvali bolje nego bilo gdje drugdje na obali – kriptom katedrale, crkvom sv. Donata, crkvom sv. Petra Staroga i zvonikom benediktinki te na taj način omogućiti posjetitelju istinski doživljaj srednjega vijeka i stvaranje svijesti o tome koliko je Zadar bio veliko i važno središte u tom vremenu.


26

Maja Gagro

PUTOVANJE BEČKIM MUZEJIMA I GALERIJSKIM

PROSTORIMA

Posjet austrijskom glavnom gradu za sve ljubitelje umjetnosti znači ulazak u vremenoplov slikarskih, kiparskih i arhitektonskih ostvarenja različitih stoljeća i stilova, počevši od velebnih zdanja romanike (Ruprechtskirche), gotike (Stephansdom), barokne (Karlskirche) i visokobarokne isusovačke crkve (Jesuitenkirche) do arhitekture klasicizma i moderne (arhitektura Gründerzeita, zlatno doba austrijske i njemačke ekonomije XIX. st., secesijska arhitektura: Karlsplatz, Kirche am Steinhof, Hundertwasser-Krawinahaus itd.).

Povijest i prošlost čine nevjerojatne i bogate priče vezane za ovaj grad, stoga je nemoguće kratkim tekstovima detaljno prikazati – sa svim kulturnim ustanovama, sakralnim i profanim arhitektonskim zdanjima – razvoj jedne metropole kroz stoljeća. Ovaj rad vodi nas na mini putovanje kroz nekolicinu kulturno-povijesnih ustanova Beča koje su posebno zanimljive turističke destinacije carskoga grada, a obvezna postaja povjesničarima umjetnosti, likovnim umjetnicima, kao i svim ostalim ljubiteljima umjetnosti. Bečki kvartovi, ulice i trgovi kriju bezbroj neodoljivih postaja u kojima se umjetnost ogleda na svakom koraku.

1. Museum Quartier (Muzejska četvrt; MQ)36

Najpoznatiji kulturni dio grada, ujedno i osma muzejska četvrt na svijetu prema veličini, nastala je na mjestu nekadašnjih dvorskih konjušnica rimsko-njemačkoga cara. Naime, car Karlo VI. 1713. godine naručio je dvorsku staju za J.B.F. von Erlachu, koja se trebala nalaziti ispred Vanjskih dvorskih vrata zvanih Ӓuβeres Burgtor (danas uz magistralnu cestu Museumstraβe). Prvobitna uloga konjušnica u potpunosti je promijenjena nakon pada Austro-Ugarske Monarhije. Dvadesetih godina XX.st. prvi put zgrada postaje izložbenim prostorom, što u konačnici rezultira prenamjenom cijeloga kompleksa sačinjena od više zasebnih arhitektonskih cjelina. Nakon završetka obnovljenoga i prenamijenjenoga prostora, zgrada dobiva naziv Izložbena palača (Messepalast).

Od 1985. godine služi kao mjesto održavanja Bečkih svečanih tjedana (Wiener Festwochen). U ovom razdoblju vode se i rasprave o daljnjoj svrsi objekta, gdje gradska uprava iznosi prijedlog da se poistovjeti s pariškim Centre Pompidou, muzejom moderne umjetnosti. Zahvaljujući javnim raspravama i prijedlozima, konačni radovi MQ završeni su

36http://wieneruhr.at/museumsquartier/; posjećeno, 14. X. 2016.

http://wieneruhr.at/museumsquartier/


27

2001. godine. Odbačene su zamisli o gradnji visokih objekata i staklenih fasada unutar kompleksa, u cilju zadržavanja nekih izvornih detalja, zahvaljujući protestima povjesničara umjetnosti i arhitekata, među kojima su sudjelovali i Ernst Gombrich37 i IeohMingPei38.

U muzejskoj četvrti nalaze se sljedeći muzeji:

a) Leopold Museum (Muzej Leopold) – zbirka djela Egona Schilea, bečke moderne, bečke secesije, austrijskoga ekspresionizma - Gustav Klimt, Richard Gerstl, Oskar Kokoschka, Broncia Koller itd.

b) Museum moderner Kunst – Stiftung Ludwig (Muzej moderne umjetnosti - Zaklada Ludwig): zbirka moderne i suvremene umjetnosti (djela Pabla Picassa, Josepha Beuysa, Jaspera Johnsa itd.)

c) Kunsthalle Wien (Dvorana umjetnosti) – izložbe suvremene umjetnosti d) Architekturzentrum Wien (Centar arhitekture) – muzej arhitekture e) ZOOM Kindermuseum (Dječji muzej Zoom) – izložbe, ateljei i workshopovi za

djecu f) Quartier 21 – umjetničko zalaganje mladih g) Tanzquartier Wien (Plesna četvrt) – centar za produkciju i izvedbe

Sl. 1. Muzejska četvrt – nacrt (1. Kunsthalle; 2. Leopold Museum; 3. Museum moderner Kunst –Stiftung Ludwig; 4. Architekturzentrum Wien; 5. Tanzquartier Wien, 6. Dječji muzej Zoom, 7. Quartier 21, izvor: http://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdf; posjećeno 14. X. 2016.)

37 Bečki povjesničar, teoretičar i profesor umjetnosti, posebno se zalagao za umjetnost, stoga je i bio dio prosvjedničkih skupina koje su javnim borbama budile kulturnu svijest bečkih građana. O životu i djelu Ernsta Gombricha više detalja može se pronaći na poveznici: https://gombrich.co.uk/; posjećeno, 14. X. 2016. 38 Graditelj Louvre piramide, sudjelovao u bečkim protestima; biografija: http://architect.architecture.sk/ieoh-ming-pei-architect/ieoh-ming-pei-architect.php; posjećeno, 14. X. 2016.

https://gombrich.co.uk/http://architect.architecture.sk/ieoh-ming-pei-architect/ieoh-ming-pei-architect.phphttp://architect.architecture.sk/ieoh-ming-pei-architect/ieoh-ming-pei-architect.php


28

Apsolutni vrhunac Leopold Museuma je zbirka Egon Schiele koja obuhvaća više od 40 slika i preko 200 radova na papiru te rukom pisanih dokumenata iz svih umjetnikovih stvaralačkih faza. Također, ovdje su izložena najznačajnija djela austrijske umjetnosti s početka XX. stoljeća, a zbirka posjeduje neke primjere iz XIX. stoljeća (Ferdinand Georg Waldmüller, Friedrich Gauermann, Anton Romako…) te veoma važne projekte nastale 1900. godine (Wagner, Loos, Hoffmann…).39

Sl. 2. Leopold museum (izvor:https://www.wien.info/en/sightseeing/museums-exhibitions/top/mq/leopold-museum; posjećeno 14. X. 2016.)

MUMOK, nasuprot Lopold Museumu, pruža dvojnost u izričaju, tradiciju i eksperimente, prošlost i sadašnjost u jednom. Neobična kolekcija sadrži spoj klasične moderne, pop-arta, fluxusa, filmske i medijske umjetnosti.40 Muzej u svojoj zbirci posjeduje oko 10 000 djela od 1 600 umjetnika, postavljenih u nekoliko blokova koji odgovaraju različitim fazama povijesti muzeja. MUMOK prikuplja djela s naglaskom na suvremenu umjetnost, ubrajajući fotografiju, film i video, ali i slike, skulpture i instalacije.41

Upravo zbog širokoga spektra obrazovnih programa, vrlo je često nezaobilazna destinacija turista.

39http://www.mqw.at/en/institutions/leopold-museum/; posjećeno, 14. X. 2016. 40http://www.mqw.at/en/institutions/mumok/; posjećeno, 14. X. 2016. 41https://www.mumok.at/en/mumok-collection; posjećeno, 14. X. 2016.

https://www.wien.info/en/sightseeing/museums-exhibitions/top/mq/leopold-museum;%20posjećeno%2014.%20X.%202016https://www.wien.info/en/sightseeing/museums-exhibitions/top/mq/leopold-museum;%20posjećeno%2014.%20X.%202016http://www.mqw.at/en/institutions/leopold-museum/http://www.mqw.at/en/institutions/mumok/https://www.mumok.at/en/mumok-collection


29

Sl. 3. MUMOK (izvor:https://www.mqw.at/en/institutions/mumok/; posjećeno 14. X. 2016.)

Kunsthalle Wien izložbeni je (galerijski) prostor za međunarodnu suvremenu umjetnost. U posljednjih dvadeset godina znatno je napredovao kao eksperimentalna dvorana i postao poznati izložbeni prostor suvremene umjetnosti u svijetu. Osim ove, postoji još jedna na Karlovu trgu (Karlsplatz), a glavna uloga jedne i druge jest podizanje svijesti o aktualnim pitanjima umjetnosti i društva. Ovo je mjesto gdje su sukobi, eksperimentiranja, akcija i promjena konstantno na dnevnom redu.42

Architekturzentrum Wien, otvoren 1993. godine kao centar za praćenje događaja, istraživanja i izložbi s arhitektonskim temama i kulturom graditeljstva. Osim stalnoga postava o arhitekturi XX. i XXI. stoljeća, u zgradi se redovito održavaju panel diskusije, kongresi, simpoziji te prezentacije o arhitekturi u regionalnom i međunarodnom kontekstu. Kao središte znanja i istraživanja, zgrada posjeduje materijale iz zbirki i projekata, svoju bazu podataka (može se posjetiti na poveznici: http://www.nextroom.at/) i on-line enciklopediju (također se može posjetiti na odgovarajućoj poveznici: http://www.architektenlexikon.at/) o arhitektima aktivnim između 1770. i 1945. godine.43

ZOOM Kindermuseum – prostor predviđen za djecu. Omogućuje djeci da dodirnu, istražuju, pitaju i osjete „srce“ sadržaja. Radionice i izložbe uče ih individualnom razmišljanju, iskazivanju kreativnosti, razvijanju komunikacijskih i umjetničkih vještina te timskom radu. ZOOM nudi četiri umjetnička polja, od kojih svako za sebe nudi istraživanje i upoznavanje s određenom materijom, a to su: Izložbe, ZOOM atelje, ZOOM laboratorij i ZOOM Ocean.44

42http://www.mqw.at/en/institutions/kunsthalle-wien/; posjećeno 15. X. 2016. 43http://www.mqw.at/en/institutions/architekturzentrum-wien/; posjećeno 15. X. 2016. 44http://www.mqw.at/en/institutions/zoom-kindermuseum/; posjećeno 15. X. 2016.

https://www.mqw.at/en/institutions/mumok/http://www.nextroom.at/http://www.architektenlexikon.at/http://www.mqw.at/en/institutions/kunsthalle-wien/http://www.mqw.at/en/institutions/architekturzentrum-wien/http://www.mqw.at/en/institutions/zoom-kindermuseum/


30

Quartier 21 čini radni prostor pedesetak inicijatora, organizacija, agencija i ureda koji se bave kulturnim sektorom. Istražuju se različita umjetnička polja kojima pripadaju međunarodni filmski ili plesni festivali, izdavaštvo umjetničkih knjiga ili modnih revija, sa svojim oblicima i temama javne produkcije, te inicijative za nadopunjavanje tradicionalnih muzeja i izložbenih prostora u Muzejskoj četvrti.45

Tanzquartier Wien, otvoren 2001. godine, prvi, ujedno i najvažniji objekt u Austriji posvećen suvremenom plesu i performansu. Omogućuje predavanja i izlaganja domaćih i gostujućih umjetnika te organizira radionice i projekte s naglaskom na umjetničko izražavanje. Sadrži studije, plesne dvorane, medijski centar, javnu knjižnicu, galerije časopisa i internetskih sadržaja u dvama različitim prostorima (Halle G i Halle E).46

Sl. 4. Muzejska četvrt (izvor: https://www.mqw.at/en/visit/guided-tours/; posjećeno 15. X. 2016.)

2. Kunsthistorisches Museum - KHM ( Umjetničko-povijesni muzej)

Godine 1891. zbirka Habsburgovaca od nekolicine portreta i viteških oklopa grofa Ferdinanda od Tirola, umjetnička zbirka Rudolfa II (čiji je veći dio izgubljen) te zbirka nadvojvode Leopolda Wilhelma pretvorene su u Umjetničko-povijesni muzej. Tri godine prije, na ovom mjestu otvorena je oružarnica i komora s lovačkim rekvizitima, a samo godinu dana prije otvorena je muzejska biblioteka. Posjedovanje raznolikoga sadržaja značilo je stvaranje neobične kolekcije unutar jednoga prostora.

45http://www.q21.at/en/about/; posjećeno 15. X. 2016. 46http://www.mqw.at/en/institutions/tanzquartier-wien/; posjećeno 15. X. 2016.

https://www.mqw.at/en/visit/guided-tours/http://www.q21.at/en/about/http://www.mqw.at/en/institutions/tanzquartier-wien/


31

Sl. 5. Umjetničko-povijesni muzej (glavni portal) Sl. 6. Dio glavne kupole u unutrašnjosti Umjetničko-povijesnoga muzeja

Nekoliko godina kasnije zbirka se obogaćuje sačuvanim i prikupljenim carskim primjercima iz dvorca Belvedere, Hofburga i dvorca Ambrasa iz Tirola. Godine 1891. Dvorski muzej (Hofmuseum) sadrži: biblioteku, zbirku kovanih novčića, medalje i antičku zbirku, zbirku oružja i umjetničko-industrijskih predmeta, galeriju slika (zbirke akvarela, crteža, skica…) i zavod za restauraciju.47

Sl. 7. Tezej ubija kentaura

Zbog maloga prostora, dio zbirke iz Efeza (Ephesos Museum) preseljen je u Tezejev hram (Teseus Temple48). Nakon smrti Franje Ferdinanda, tadašnjem Dvorskom muzeju

47http://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdf; posjećeno 15. X. 2016. 48Neoklasična građevina izgrađena prema uzoru na Hefestov hram u Ateni. Nalazi se u sjeverozapadnom dijelu parka Umjetničko-povijesnoga muzeja. Prvenstveno je ondje bila izložena skulptura Tezeja koji ubija kentaura,

http://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdf


32

pripada i njegova zbirka predmeta koje prikuplja na osobnih putovanjima, Estenska zbirka (Estensische Sammlung), a koja je sadržavala i vrijedne glazbene instrumente bečkoga Etnološkog muzeja (Volkerkundemuseum). Nakon rujna 1918. godine i raspada Austro-Ugarske Monarhije, dva muzeja na Trgu Marije Terezije49 proglašena su objektima pod zaštitom tadašnje mlade Republike Austrije. Za pojedine izložbe kolekcije vodila se borba između Italije i Belgije (nasljednice Monarhije), a završava nasilnim prisvajanjem šezdeset dviju slika talijanskih vojnih jedinica. Nakon 1919. godine austrijski povjesničar umjetnosti Hans Tietze osmišljava Bečki muzejski program, a zbirke su podijeljene na: Egipatsko-orijentalnu zbirku, Antičku zbirku, Zbirku antiknih kovanih novčića, Zbirku medalja i modernih kovanica, Zbirku oružja, Zbirku plastičnih i umjetnih rekvizita sa zbirkom starih glazbenih instrumenata i zbirku Galerija slika.50

Egipatsko-orijentalna zbirka sadrži preko 17 000 predmeta od egipatskoga preddinastijskoga i ranoga dinastijskoga doba do ranoga kršćanstva. Zbirka sadrži četiri velika područja: pogrebni kult, kulturnu povijest, skulpturu i reljefe te razvoj pisma. Posebno se ističu bogato ukrašeni sarkofazi, mumije, nadgrobne stele, odjeća i nakit iz svakodnevnoga života, skulpturalna remek-djela poput prikaza lava s Ištarinih vrata u Babilonu, stele lica iz Arabije i mnoga druga.51

ali krajem XIX. stoljeća prebačena je u sami KHM. Danas se hram koristi kao izložbeni prostor koji je u sklopu KHM-a. 49 Nalazi se između Neuburga i Muzejske četvrti. Omeđen dvjema palačama koje predstavljaju današnja dva muzeja, Umjetničko-povijesni i Prirodoslovni muzej. Trg je poznat prema velikom spomeniku posvećenom Mariji Tereziji i vrtovima koji se nalaze oko njega. Također, spomenik carici posjeduje i četiri pravilno raspoređene mramorne fontane iz serije Triton i najade (Tritonen und Najadenbrunnen). Otkrivene krajem XIX. stoljeća, a na njima su radila tri umjetnika: Hugo Härdtl, Anton Schmidgruber i Edmund Paul Andreas Hofmann von Aspernburg. 50http://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdf; posjećeno 15. X. 2016. 51http://www.khm.at/en/visit/collections/egyptian-and-near-eastern-collection/; posjećeno 15. X. 2016.

Sl .9. Nadgrobna stela Keti i Senet, Srednje kraljevstvo http://www.khm.at/en/visit/collections/egyptian-and-near eastern-collection/selected-masterpieces/ posjećeno 14. X. 2016.)

http://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdfhttp://www.khm.at/en/visit/collections/egyptian-and-near-eastern-collection/http://www.khm.at/en/visit/collections/egyptian-and-near-eastern-collection/selected-masterpieces/http://www.khm.at/en/visit/collections/egyptian-and-near-eastern-collection/selected-masterpieces/


33

Antička zbirka sadrži predmete grčkih i rimskih umjetničkih ostvarenja od brončanoga doba keramike Cipra do ranosrednjovjekovnih pronalazaka. Ovu kolekciju čine tri glavna područja: Spektakularne antičke kameje (Gemma Augustea), Blago iz razdoblja velike seobe naroda i ranoga srednjega vijeka (Nagyszentmiklos) i Zbirka vaza. Ostatak kolekcije čine izvanredno sačuvane skulpture velikana ondašnjega vremena, ali i običnih ljudi.52

Sl.10. Gemma Augustea (izvor:http://www.khm.at/en/visit/collections/collection-of-greek-and-roman-antiquities/selected-masterpieces/ posjećeno 14. X. 2016.)

52http://www.khm.at/en/visit/collections/collection-of-greek-and-roman-antiquities/; posjećeno 15. X. 2016.

http://www.khm.at/en/visit/collections/collection-of-greek-and-roman-antiquities/selected-masterpieces/http://www.khm.at/en/visit/collections/collection-of-greek-and-roman-antiquities/selected-masterpieces/http://www.khm.at/en/visit/collections/collection-of-greek-and-roman-antiquities/


34

Zbirka antiknih kovanih novčića i zbirka medalja i modernih kovanica jedna je od pet najvećih i najvažnijih zbirki kovanih novčića u svijetu. Sadrži 600 000 predmeta koje čine kovani novac, papirne novčanice, medaljoni i slično. U trima izložbenim dvoranama muzeja postav sadrži oko 2 000 primjeraka, što predstavlja samo dio fundusa. Prva dvorana nudi pregled povijesti razvoja medalja od njihova nastanka u Italiji oko 1400. godine do XX. stoljeća te austrijske i europske primjerke narudžbe medalja časti, koje su

također ovdje izložene.

Druga dvorana posvećena je papirnim novčanicama (priča o izumu novca uz Lidijsku obalu – Mala Azija – razdoblje od VII. st. pr. Kr. do XX. stoljeća), dok je treća dvorana rezervirana za posebne izložbe.53

Zbirka oružja najbolje je dokumentirana zbirka sudskih oklopa i oružja u Zapadnom svijetu. Izložbeni primjerci uglavnom su u nekoj vezi s političkim prilikama, vojnim pohodima, svečanim ceremonijama itd. Obično su oklopi vrlo bogato ukrašeni slikovitim tematskim scenama, ali i dekorativnim motivima. Ponegdje se pojavljuju teme zasnovane na nacrtima veličanstvenih bakropisa Dürera i Holbeina.54

Sl.12. Viteški oklop iz 1555. god., Iz: Zbirka oružja

53https://www.khm.at/en/visit/collections/coin-collection/; posjećeno 15. X. 2016. 54https://www.khm.at/en/visit/collections/collection-of-arms-and-armour/; posjećeno 15. X. 2016.

Sl.11. Kovanica iz 1626. god., Habsburška dinastija, Ferdinand II Iz: Zbirka antiknih kovanih novčića i zbirke medalja i modernih kovanica

https://www.khm.at/en/visit/collections/coin-collection/https://www.khm.at/en/visit/collections/collection-of-arms-and-armour/


35

Zbirka plastičnih i umjetnih rekvizita sa zbirkom starih glazbenih instrumenata – zbirka instrumenata predstavlja najvažniju zbirku renesansnih i baroknih instrumenata cijeloga svijeta. Sadrži brojne primjerke instrumenata na kojima su svirali glazbeni i skladateljski velikani. Posjetiteljima se nudi prilika da čuju, vide i osjete pojedine instrumente.55

Sl.13. Rebecchino Iz: Zbirka plastičnih i umjetnih rekvizita sa zbirkom starih glazbenih

instrumenata

Galerija sa slikama – umjetnička zbirka Habsburgovaca, danas jedna od većih i važnijih. Zbirka sadrži radove venecijanskoga slikarstva iz XVI. st. (Tizian, Veronese, Tintoretto), flamanskoga slikarstva XVII. stoljeća (P. P. Rubens, A. Van Dyck), rano nizozemsko slikarstvo (Jan Van Eyck, R. Van der Weyden) i njemačko renesansno slikarstvo (A. Dürer, Lucas Cranach). Među ostalim umjetnicima ističu se radovi Pietera Brueghela, Vermeera, Rembrandta, Rafaela, Caravaggia, Velasqueza i talijanskih baroknih slikara.56

Sl. 14. Parmigianino, Autoportret u konveksnom ogledalu, 1523./1524. god.

Sl. 15. P. Brueghel, Babilonska kula, 1563. god.

55https://www.khm.at/en/visit/collections/collection-of-historic-musical-instruments/; posjećeno 15. X. 2016. 56https://www.khm.at/en/visit/collections/picture-gallery/; posjećeno 15. X. 2016.

https://www.khm.at/en/visit/collections/collection-of-historic-musical-instruments/https://www.khm.at/en/visit/collections/picture-gallery/


36

Sl. 16. Vermeer, Alegorija slikarstva, 1666./1668.

Sl. 17. Velasquez, MargaritaTeresa u plavoj haljini, 1651.-1673.

Unutar Umjetničko-povijesnoga muzeja nalazi se i knjižnica koja sadrži zbirke različitih odjela Muzeja, 256 000 knjiga, zbirku povijesno značajnih knjiga od oko 36 000 naslova, inkunabule, rukopise itd. Osim toga, u njoj se nalaze i posebne zbirke, npr. knjižice Maksimilijana, odnosno zbirka grafike koja sadrži dokumente o povijesti arhitekture i uređenja interijera bivših carskih zbirki. Knjižnica se konstantno nadopunjuje i obogaćuje novim tehnološkim dodacima (audio-vizualni efekti), a cjelokupnu zbirku čini kolekcija: egiptologije, arheologije, numizmatike, povijesti drevne i moderne umjetnosti, povijest oružja i oklopa, glazbeni instrumenti, povijest i povijest umjetnosti te razvoj zgrade i tehnologija.57

3. Naturhistorisches Museum – NHM (Prirodoslovni muzej)

Odmah nasuprot glavnoga ulaza u Umjetničko-povijesni muzej nalazi se Prirodoslovni muzej. Gradnju obaju objekata vodili su Gottfried Semper i Karl Freiherr von Hasenauer, a trajala je do 1889. godine. Na mjestu današnjih građevina, 1857. godine, nakon rušenja gradskih bedema, planiran je početak gradnje velebnih palača koje će biti budući izložbeni muzejski prostori. Car Franjo Josip svečano otvara obje palače 1889. godine.

Zbirka umjetnina godinama je obogaćivana primjercima iz privatnih kolekcija, gdje i danas postoji proces vraćanja nekadašnjim vlasnicima, što je izazvalo ogromno medijsko zanimanje, nakon čega je jedna od dvorana – Dvorana rasa (Rassensaal) – i zatvorena 1996. godine. Cijela zbirka organizirana je prema znanstvenim kriterijima, a među izlošcima nalaze se primjerci koralja, puževa, školjki, dragoga kamenja i minerala. Fasada i dekoracije u

57https://www.khm.at/en/visit/collections/the-library/; posjećeno 15. X. 2016.

https://www.khm.at/en/visit/collections/the-library/


37

unutrašnjosti građevine predstavljaju simboličnu evoluciju svijeta, a nad njezinim središtem počiva 60 m visoka kupola, na kojoj se nalazi grčki bog Sunca Helios, te stubište sa skulpturama poznatih znanstvenika. Kolekcija također sadrži i oko 100 uljanih slika čiji su motivi inspirativno proizišli iz svijeta znanosti.

Odjeli koje posjeduje Prirodoslovni muzej su: Mineraloško-petrografski (150 000 primjeraka, među kojima je najzanimljivija zbirka meteorita), Geološko-paleontološki (povijest Zemlje s fosilnim ostacima prabiljaka i praživotinja), Botanički (zbirke biljaka, sjemenki, herbarij…), Tri zoološka odjeljka s primjercima kičmenjaka, beskičmenjaka i insekata, Odjel arheološke biologije i antropologije (osteološka i stomatološka zbirka, rendgenski snimci, fotografije…), Prapovijesni odjel (paleolit, neolit, brončano i željezno doba), Odjel za speleologiju, Odjel za ekologiju te Odjel povijesti znanosti (oko milijun primjeraka dokumentacije, pisama, slika, fotografija...).58

Ovaj je muzej dom za šezdesetak znanstvenika čija su istraživanja vezana za geoznanost, znanost o životu i humanističke znanosti. Povodom 125. obljetnice postojanja Muzeja, otvoren je digitalni planetarij s najnovijom tehnologijom koja omogućuje virtualnu šetnju u zapanjujuću galaksiju Mliječnoga puta ili Saturnovih prstenja. Ovo je još jedna u nizu od stavki koje muzej čine jako važnom javnom ustanovom, a osim toga ona je i jedna od najvećih izvan sveučilišnih istraživačkih centara u Austriji.59

4. Albertina Museum (Muzej Albertina)

Smješten u palači nadvojvode Albrechta, iza Palmenhausa i Opere, građevina koja je nekada služila kao obrambeni bedem i spojena je s Hofburgom60. Muzej-palača nosi ime prema vojvodi Kazimiru Albertu (Albrecht). Naime, nadvojvoda 1795. godine preuzima palaču i u njoj otvara muzej (skupljajući i popunjavajući svoju zbirku grafika). Zbirka postaje dostupna za javnost tek nakon 1822. godine, a do tad je prikupljeno 14 000 crteža i 200 000 grafika koje danas čine temelj Albertinina fundusa.61

58http://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdf; posjećeno 15. X. 2016. 59http://www.nhm-wien.ac.at/en/museum; posjećeno 15. X. 2016. 60 Carska palača, sjedište nekadašnjega moćnoga Habsburškoga carstva 61http://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdf; posjećeno 15. X. 2016.

http://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdfhttp://www.nhm-wien.ac.at/en/museumhttp://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdf


38

Sl. 18. Muzej Albertina (glavni ulaz, izvor: https://www.wien.info/en/vienna-for/families/museums/albertina posjećeno 15.X. 2016.)

Godine 1919., nakon pada Monarhije, građevina pripada Republici Austriji, a godinu dana poslije Zbirci su pridružene i štamparske grafike nekadašnje Carske dvorske biblioteke (Kaiserliche Hofbibliothek), dok su svi privatni primjerci ponovno vraćeni vlasnicima. U razdoblju 1996.-2003. godine Albertina je zbog preuređenja zatvorena za javnost i tad je izgrađena podzemna riznica od 3 000 metara kvadratnih. Nakon samo nekoliko godina, točnije 2009. godine, bila je poplavljena zbog obilnih kiša, što je rezultiralo obaveznim preseljenjem većega dijela umjetnina na mjesto gdje će biti zaštićene od vremenskih utjecaja. Tako je preseljeno 950 000 primjeraka umjetničkih radova iz ove zbirke.62

Albertina postaje jednom od najvećih grafičkih zbirki u svijetu zbog velikoga broja crteža koje posjeduje (oko 65 000) i preko milijun grafika. Raskošne odaje čini: Muzejska dvorana, Soba za pisanje i Zlatni kabinet (Goldkabinett), Čajni salon i soba za bilijar, Salon za primanje i prostorija za audijenciju, Rokoko soba, Wedgwoodov kabinet, Španjolski apartman, Ovalni kabinet i soba u kojoj je umro nadvojvoda Karlo, Namještaj bečke manufakture Danhauser.63

Zbirku čine: Grafička kolekcija, organizirana prema stilskim razdobljima, Fotografska kolekcija i Arhitektonska zbirka.

62Isto. 63http://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdf; posjećeno 15. X. 2016.

https://www.wien.info/en/vienna-for/families/museums/albertina%20posjećeno%2015.X.%202016https://www.wien.info/en/vienna-for/families/museums/albertina%20posjećeno%2015.X.%202016http://wieneruhr.at/gifts/kulturni_vodic_kroz_bec.pdf


39

Grafička kolekcija sastoji se od oko 50 000 crteža i akvarela i 900 000 grafičkih umjetničkih djela u razdoblju od kasne gotike do danas. Osnivač je Albert Casimir, vojvoda Teschena, a zbirku čine izvanredna djela Leonarda da Vincija, Rafaela, Michelangela, Dürera, Rubensa, Rembrandta, Fragonarda, Cezannea, Goye, Maneta, Renoira, Klimta, Schilea, Picassa, Warhola itd.).64

Fotografska kolekcija predstavlja riznicu vizualne spoznaje utjelovljene u fotografiji od sredine XIX. stoljeća. Zbirka je dopunjena povijesnim zalihama izdavačke kuće u Langewiesche-Verlagu i Austrijskoga saveznoga zavoda obrazovanja i istraživanja za grafiku u Beču. One su sadržavale ne samo fotografije nego i sve vrste aparata te značajnu biblioteku. Zbirka predstavlja rijetku priliku za istraživanje tradicije nastanka fotografije u okviru kontinuirane raznolikosti fenomena fotografske slike od tradicije do modernoga doba.65

Sl. 20. Rudolf Koppitz, Movement Study, 1926.

Arhitektonsku zbirku čini oko 50 000 skica i modela poznatih arhitekata, među kojima su radovi Francesca Borrominija, Adolfa Loosa, Otta Wagnera, Le Courbusiera itd. Zbirke arhitektonskih crteža ubrajaju se među najvažnije posebnosti zbog veličine i visoke kvalitete. Planovi, skice, makete i korijeni polazišta originalnih objekata su uglavnom svedeni na četiri izvora: Atlas of Baron Philipp Von Stosch, Stock of Arhitectural drawings from the court building of the Monarchy, Various architect's estates i Architectural scale models.66

64http://www.albertina.at/en/collections/graphic_arts; posjećeno 16. X. 2016. 65http://www.albertina.at/en/collections/photographic; posjećeno 16. X. 2016. 66http://www.albertina.at/en/collections/architectural; posjećeno 16. X. 2016.

Sl. 21. Adolf Loos,

bilten dpumh 3/16 (13) · druŠtvo povjesniČara umjetnosti hercegovine. bilten dpumh 3/16 (13)...

Documents