bilten vrhovnog suda za 2010. godinu

5

PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA

6

NAČELNI PRAVNI STAV

Opšta sjednica Vrhovnog suda Crne Gore, Su.I.br. 296-2 /09, od 28.12.2009. godine.

Opšta sjednica Vrhovnog suda Crne Gore, u sjednici održanoj dana 28.12.2009. godine, na

osnovu čl. 27 i 28 Zakona o sudovima, utvrdila je

NAČELNI PRAVNI STAV

Pretres će se uvijek održati pred drugostepenim sudom ako drugi put rješava u istom

predmetu po žalbi, a u postupku odlučivanja ocijeni da postoje razlozi za ukidanje

prvostepene presude.

O b r a z l o ž e nj e

U praksi nižestepenih sudova pojavile su se dileme kada treba održati pretres pred

drugostepenim sudom.

S tim u vezi, a saglasno članu 27 i 28 Zakona o sudovima, Opšta sjednica Vrhovnog suda

Crne Gore je zauzela naprijed navedeni stav.

Saglasno čl. 385 st. 1 ZKP, pretres pred drugostepenim sudom održaće se samo ako je

potrebno da se, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, izvedu novi dokazi ili

ponove već ranije izvedeni dokazi i ako postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati

prvostepenom sudu na ponovni glavni pretres. Pretres će se uvijek održati pred drugostepenim

sudom ako drugi put rješava u istom predmetu po žalbi, a u postupku odlučivanja ocijeni da

postoje razlozi za ukidanje prvostepene presude.

PREDSJEDNIK SUDA

Vesna Medenica,s.r.

7

PRAVNI STAV

Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, Su. VI. br. 8/2010 od 11. 03. 2010.

godine.

Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, u sastavu od sudija Kojović Radula,

Stojanović Petra i Stanković Ivice, u sjednici održanoj dana 11.03.2010. godine, na osnovu člana

100 stav 4 Zakona o sudovima Crne Gore, povodom zahtjeva istražnog sudije Višeg suda u

Podgorici za donošenje načelnog pravnog stava ko prihvata ili odbija zahtjev za preuzimanje

izvršenja pravosnažne presude nadležnog suda u Republici Srbiji po Ugovoru izmedju Crne Gore i

Republike Srbije o medjusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, zauzelo je

PRAVNI STAV

Saglasno članu 3 stav 1 Ugovora izmedju Crne Gore i Republike Srbije o

medjusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima Ministarstvo pravde Crne

Gore je nadležno da odluči da li prihvata ili odbija zahtjev za preuzimanje izvršenja

pravosnažne presude sudova u Srbiji, pa ako prihvati zahtjev za preuzimanje izvršenja o

izvršenju takve odluke odlučuje nadležni sud Crne Gore u skladu sa Zakonom o

medjunarodno pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ("Sl.list Crne Gore", br. 4/2008) i

navedenim Ugovorom, a saglasno članu 17 stav 1 istog.

O b r a z l o ž e n j e

Opštinski sud u Čačku preko Ministarstva pravde Države Crne Gore dostavio je Višem

sudu u Podgorici zamolnicu kojom se traži izvršenje pravosnažne presude tog suda K. br. 515/07

od 5.12.2008. godine, kojom je državljanin Crne Gore B. B. iz Nikšića pravosnažno osudjen zbog

krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 355 stav 2 u vezi stava 1 Krivičnog zakonika

Republike Srbije i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca.

Ministarstvo pravde Crne Gore je dana 08.12.2009. godine dostavilo Višem sudu u

Podgorici zamolnicu Opštinskog suda u Čačku sa prilozima za izvršenje pravosnažne presude tog

suda.

Istražni sudija Višeg suda u Podgorici je podneskom Kri. br. 1258/09 od 14.12.2009.

godine vratio zamolnicu sa spisima predmeta Ministarstvu pravde smatrajući da je to ministarstvo

nadležno da u smislu člana 3 Ugovora izmedju Crne Gore i Republike Srbije o medjusobnom

izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima donese odluku i obavijesti Republiku Srbiju da li

prihvata ili odbija zahtjev za preuzimanje izvršenja pravosnažne presude.

Ministarstvo pravde je pismenim podneskom broj 03-7681/09 od 1.02.2010. godine

obavijestilo Viši sud u Podgorici da oni nijesu pravosudni organ, a samim tim nijesu ni nadležni ni

za priznavanje i izvršavanje strane presude, navodeći da je Zakonom o medjunarodnoj pravnoj

pomoći u krivičnim stvarima ("Sl.list CG", 4/2008) propisano da nadležni sudovi priznaju i

izvršavaju pravosnažne krivične presude stranog suda ako je to predvidjeno medjunarodnim

ugovorom ili ako postoji uzajamnost i ako krivičnu sankciju izrekne u skladu sa domaćim

zakonom (čl. 38), dok je članom 18 Zakona o sudovima ("Sl.list CG", br. 22/08) propisana

nadležnost Višeg suda da vrši poslove medjunarodne krivične pomoći, a Ugovorom na koji se

poziva sud predvidjena je komunikacija pravosudnih organa preko Ministarstva pravde.

Istražni sudija Višeg suda u Podgorici je pismenim podneskom Kri. br. 1258/09 od

1.2.2010. godine ostajući kraj svog stava iz akta Kri. br. 1258/09 od 14.12.2009. godine tražio da

8

Vrhovni sud Crne Gore zauzme načelni pravni stav o primjeni člana 3 Ugovora izmedju Crne

Gore i Republike Srbije o medjusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima.

Na sjednici krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore razmotreno je predmetno

pravno pitanje i saglasno članu 100 stav 4 Zakona o sudovima zauzet naprijed navedeni pravni

stav.

Članom 9 Ustava Crne Gore je propisano da su potvrdjeni i objavljeni medjunarodni

ugovori i opšte prihvaćena pravila medjunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog

poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose

uredjuju drugačije od unutrašnjeg zakonodavstva.

Izmedju Crne Gore i Republike Srbije potpisan je ugovor o medjusobnom izvršavanju

sudskih odluka u krivičnim stvarima i na konkretnu pravnu stvar se ima isti primijeniti saglasno

navedeno ustavnoj odredbi, pa je pozivanje Ministarstva pravde u aktu 03-7681/09 od 12.2.2010.

godine na Zakon o medjunarodno pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i Zakon o sudovima bez

značaja za donošenja stava u konkretnoj stvari.

Članom 3 stav 1 Ugovora izmedju Crne Gore i Republike Srbije o medjusobnom

izvršavanju sudskih odluka je propisano da je zamoljena država dužna da bez odlaganja obavijesti

državu molilju da li prihvata ili odbija zahtjev za preuzimanje izvršenja ili nadzora, a čl.17 st.1

istog Ugovora je propisano da ako se izvršenje preuzme sud izvršenja izriče prema svom pravu

kaznu zatvora ili drugu mjeru i preduzima druge radnje predvidjene ugovorom.

Dovodeći u vezu navedene odredbe Ugovora izmedju Crne Gore i Republike Srbije o

medjusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima i član 9 Ustava Crne Gore ovo

odjeljenje nalazi da je Ministarstvo pravde nadležno da povodom dostavljene zamolnice odluči da

li će Crna Gora preuzeti izvršenje, pa kada takvu odluku donese tek tada nadležni sud može

primjenjujući odredbe Zakona o medjunarodno pravnoj pomoći u krivičnim stvarima preduzimati

radnje iz svoje nadležnosti.

Sa iznijetih razloga, zauzet je gore navedeni pravni stav.

PREDSJEDNIK

KRIVIČNOG ODJELJENJA,

Radule Kojović,s.r.

9

PRAVNI STAV

Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, Su. V. br. 24/2010 od 22. 01. 2010.

godine.

Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, u sastavu od sudija Kojović Radula,

Stojanović Petra, Ivanović Sretena, Vučinić Stanke i Stanković Ivice, u sjednici održanoj dana

22.01.2010. godine, na osnovu člana 100 stav 4 Zakona o sudovima Crne Gore, donijelo je

PRAVNI STAV

Podaci i obavještenja dobijeni mjerama tajnog nadzora mogu se koristiti kao dokaz u

krivičnom postupku i protiv trećeg lica (lica protiv koga nijesu odredjene mjere tajnog

nadzora) ukoliko se odnose na krivično djelo zbog kojeg su mjere tajnog nadzora odredjene

ako je to treće lice sa licem protiv koga su odredjene mjere tajnog nadzora saučesnik

(saizvršilac, podsrekač, pomogač) u krivičnom djelu za koje su mjere tajnog nadzora

odredjene, ili je to treće lice izvršilac nekog drugog krivičnog djela odredjenog članom 238

ZKP koje je u neposrednoj vezi sa krivičnim djelom zbog kojeg su mjere tajnog nadzora

odredjene (na primjer davanje i primanje mita).


U praksi nižestepenih sudova pojavile su se dileme kada i u kom obimu se mogu koristiti

kao dokaz u krivičnom postupku podaci i obavještenja dobijeni mjerama tajnog nadzora prema

okrivljenom u odnosu na koga nijesu bile odredjene mjere tajnog nadzora.

S tim u vezi, a saglasno članu 100 stav 4 Zakona o sudovima, krivično odjeljenje

Vrhovnog suda Crne Gore je zauzelo naprijed navedeni stav.

Saglasno članu 239 stav 2 ZKP, mjere tajnog nadzora se odredjuju prema odredjenom licu

i za odredjeno krivično djelo. S obzirom na takvu zakonsku odredbu podaci i obavještenja

dobijena mjerama tajnog nadzora mogu se koristiti kao dokaz i protiv trećeg lica (lica protiv koga

nijesu odredjene mjere tajnog nadzora) ukoliko se odnose na krivično djelo zbog kojeg su mjere

tajnog nadzora odredjene, ako je to treće lice sa licem protiv kojeg su odredjene mjere tajnog

nadzora saučesnik (saizvršila, podsrekač, pomagač) u krivičnom djelu za koje su mjere tajnog

nadzora odredjene. Takvi podaci i objavještenja mogu se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku

protiv trećeg lica i ako je to treće lice izvršilac nekog drugog krivičnog djela odredjeno članom

238 ZKP, ako je to drugo krivično djelo u neposrednoj vezi sa krivičnim djelom zbog kojeg su

mjere tajnog nadzora odredjene (npr. davanje i primanje mita).

Nasuprot prednjem, a saglasno članu 239 stav 7 ZKP, podaci i obavještenja dobijena

preduzimanjem mjera tajnog nadzora prema licu prema kome su mjere tajnog nadzora odredjene

mogu se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku i za sva druga krivična djela iz člana 238 ZKP.

PREDSJEDNIK

KRIVIČNOG ODJELJENJA,

Radule Kojović.s.r.

10

PRAVNI STAV

Gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, Dani crnogorskog sudstva 2009.

godine, 29 - 31 oktobar

PITANJA I ODGOVORI

Osnovni sud u Kolašinu kandidovao je sledeće pitanje:

Pitanje: Konstituisanje hipoteke na nekretninama koje su svojina više lica i promjena

vlasnika nepokretnosti opterećene hipotekom?

Odgovor:

Hipoteka je založno pravo na nepokretnosti koje uvlašćuje povjerioca da ako dužnik ne

isplati dug do dospjelosti zahtjeva da traži namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te

nepokretnosti, prije povjerilaca koji na nju nemaju hipoteku kao i prije povjerilaca koji su

hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nepokretnosti.

Hipotekom može biti opterećena pojedinačno odredjena nepokretnost kao i idealni dio

nepokretnosti. Predmet hipoteke može biti nepokretna stvar, dio nepokretne stvari, susvojinski dio

nepokretne stvari, zajednički dio u nepokretnoj stvari, poseban dio zgrade, objekat u izgradnji itd.

Za obezbjedjenje jednog potraživanja može se hipoteka zasnovati na više nepokretnosti u kom

slučaju svaka nepokretnost odgovara za čitavo potraživanje. Sa ispunjenjem potraživanja prestaje

hipoteka na svim nekretninama. Isto tako, na jednoj nepokretnosti može postojati više hipoteka.

Hipoteka se može konstituisati na nekretninama koje predstavljaju svojinu više lica.

Prvo pitanje: Prema odredbi člana 131 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, više lica

imaju pravo susvojine na nepodijeljenoj stvari kada je dio svakog od njih odredjen srazmjerno

prema cjelini (idealni dio). Ako suvlasnički djelovi nijedu odredjeni predpostavlja se da su isti

jednaki.

Prema odredbi člana 132 stav 2 istog zakona, suvlasnik može raspolagati svojim dijelom

bez saglasnosti ostalih suvlasnika. U takvo raspolaganje spada i opterećenje idealnog dijela

nepokretne stvari u susvojini hipotekom. Medjutim, za zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari

potrebn a je saglasnost svih suvlasnika. Stoga, ako nema saglasnosti svih suvlasnika svaki od njih

može tražiti da se utvrdi ništavost ugovora o hipoteci kojim je hipoteka zasnovana na cijeloj

stvari.

Drugo pitanje: Isto tako, kada je u pitanju hipoteka na nepokretnoj stvari u zajedničkoj

svojini ista se zasniva na cijeloj nepokretnoj stvari i u saglasn ost svih zajedničara.

Tako je članom 288 Porodičnog zakona, propisano da imovina koju su supružnici stekli

radom u toku trajanja bračne zajednice, predstavlja njihovu zajedničku imovinu. Dalje, čl.290

istog zakona, odredjeno da bračni drug svojim dijelom u nepodijeljenoj zajedničkoj imovini ne

može raspolagati niti ga može opteretiti pravnim poslom medju živima. Ako je u registar

nepokretnosti na zajedničkoj imovini upisan samo jedan bračni drug smatraće se da je upis izvršen

na oba bračna druga, dok ako je upis izvršen na oba bračna druga kao suvlasnike na

opredijeljenim djelovima, smatraće se da su bračni drugovi na ovaj način izvršili diobu zajedničke

imovine.

Prednje znači da je za zasnivanje hipoteke na nepokretnost stečenu u braku potrebna

saglasnost oba supružnika, budući da zajedničkom imovinom supružnici upravljaju i raspolažu

zajedničkim sporazumom. Medjutim, kada u vrijeme trajanja braka jedan od bračnih drugova

raspolaže zajedničkom imovinom odnosno istu optereti hipotekom a drugi bračni drug zna i ne

protivi se tome ima se uzeti da je svojim ponašanjem dao saglasnost da optereti zajedničku

11

imovinu, radi čega kasnije ne može pobijati ugovor o hipoteci sa razloga da taj bračni drug nije

bio ovlašćen da zaključi takav ugovor.

Treće pitanje: Treći dio pitanja tiče se promjene vlasnika nepokretnosti opterećene

hipotekom.

Prema odredbi člana 327 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, hipotekarni dužnik ima

pravo da drži i upotrebljava nepokretnost opterećen hipotekom, da izdaje u zakup ili otudji bez

saglasnosti hipotekarnog povjerioca. Medjutim, time se pravo hipotekarnog povjerioca ne

umanjuje.

Otudjenje nepokretnosti opterećen hipotekom na novog vlasnika ne prelazi i obaveza čije

je ispunjenje bilo obezbijedjeno hipotekom na tu nepokretnost, osim ako je na to pristao

hipotekarni povjerioc, a predmetna nepokretnost i dalje ostaje pod teretom hipoteke.

Sigurno bi promjena vlasnika nepokretnosti opterećene hipotekom dovelo do odredjenih

problema za hipotekarnog povjerioca radi čega je članom 329 Zakonom o svojinsko pravnim

odnosima, hipotekarni povjerilac ovlašćen da suprostavi svoje pravo svim trećim licima kao i

hipotekarnom dužniku i može da koristi sva sredstva kao za zaštitu prava svojine.

GRADJANSKO ODJELJENJE

VRHOVNOG SUDA CRNE GORE

Dušanka Radović,s.r.

12

FORUM IURIDICUS

13

Dr Čedomir Bogićević

sudija Vrhovnog suda Crne Gore

ODSTUPANJE OD NAČELA ISTINE

U KRIVIČNOM POSTUPKU

O KRIVIČNO - PROCESNIM PRINCIPIMA

Stipulišući norme o regulaciji pojedinih društvenih odnosa zakonopisac i zakonodavac se,

u kreaciji nomotehničkog izraza uredjenja pravnih ustanova, rukovode i insprišu opštim

principima, načelima i idejama kojima se postiže koherencija potrebnog stepena intervencije

države u društvene odnose, ali i osiguravaju pretpostavke za njihovu društveno - pravnu

egzistenciju. Uzimajući u obzir da je načelo ranoteže ne samo temeljni prirodni, nego i društveni

zakon, rerum naruram, može se reći da ni jedno od tih principa ili načela zakonskog ustrojstva,

nema apsolutno dejstvo, značenje i karakter. Svako od njih je mjera regulacije, ali ne i vrjhovni

cilj. Njihova društvena i pravna egzistencija počiva na načelu harmonije a ne medjusobne

negacije, bez obzira na koliziju odredjenih društvenih vrijednosti i nomotehničkih sredstava, kao

pravnih oblika njihove zaštite, zbog čega su neophodna zakonodavna odstupanja (ekscepcije) od

pojedinih zakonom utvrdjenih načela ili principa kako bi se svaka društveno - pravna zaštićena

vrijednost ostvarila u zakonom dozvoljenom opsegu.

Tako se pri konstrukciji strukturnih elemenata kaznenog procesa, uredjenog Zakonikom o

krivičnom postupku,1 pošlo se od nekih krucijalnih društvenih vrijednosti, ciljeva i principa koji

su zaštićeni pojedinim pravnim načelima "sa ciljem da se omogući pravično vodjenje krivičnog

postupka i da niko nevin ne bude osudjen, a da se učiniocu krivičnog djela izrekne krivična

sankcija pod uslovima koji predvidja Krivični zakonik i na osnovu zakonito sprovedenog

postupka" (ZKP, član 1). Zakonodavac je, u tom smislu, stipulisao nekoliko pravnih načela, kao

što su: načelo zakonitosti, pretpostavka nevinosti, načelo in dubio pro reo, načelo zabrane

ponovnog sudjenja (ne bis in idem), zabrana primjene nasilja i iznudjivanja priznanja, pravo na

sudjenje u razumnom roku (sudjenje bez odlaganja), pravo na upotrebu svog jezika, pravo na

odbranu, načelo istine i pravičnosti, slobodna ocjena dokaza, zabrana zasnivanja sudske odluke

na pravno nevaljanim dokazima, načelo optužbe, načelo legititeta krivičnog gonjenja, princip

višestepenosti, princip kontradiktornosti, sudjenje u vijeću i dr. (ZKP - čl. 1-21).

"Krivično - procesni principsi su osnovne pravne postavke koje su sadržajno rukovodne

ideje, a akciono - osnovni pravni zahtjevi jednog sistema krivičnog postupka." 2

Principi su pokušaj da se pojedina procesna pravila svedu na opšte principe ili načela koja

bi ta pravila pojmovno obuhvatala.3 Na postojanju razlika ovih principa razvili su se, kroz

istorijska razdoblja, različiti sistemi krivičnog postupka: a) akuzatorski, b) inkvizitorski, c)

mješoviti. Ovi principi, u okviru postupka, mogu biti: a) osnovni (koji odredjuju krivičnoprocesni

zadatak i prirodu njegovog ostvarenja), b) opšti (koji odrdjuju krivično procesni odnos i njegovu

strukturu), c) posebni (koji su od značaja za odredjenje procesnih pojmova i instituta).

Sociodinamičko shvatanje krivičnog postupka traži da se ovaj osvijetli ne samo kroz njegove

fenomene (radnje), nego i suštinsko poniranje u njegov ratio postojanja, što se postiže dinamičkim

1 Zakonik o krivičnom postupku donijela je Skupština Crne Gore, 24. saziva na trećoj sjednici prvog redovnog

zasijedanja - 27.VII 2009. godine. Objavljen je u "Službenom listu Crne Gore", br.57/2009 od 18.08.2009. godine.

Prema odredbi člana 517 stupio je na snagu 26.08.2009. godine, a primjenjivaće se, nakon vacatio legisa od jedne

godine, od 26.08.2010. godine. 2 Dr D. Dimitrijević, Krivično procesno pravo, Beograd, 1981, str. 38

3 Dr V. Bajer, Jugoslovensko krivično procesno pravo, I, Zagreb, 1972, str. 163

14

razvojem procesnog mišljenja tokom trajanja postupka u cilju svestranog stvaranja njegovog

pojma, pravne prirode i sadržaja.

ZKP Crne Gore je zadržao mješoviti akuzatorsko - inkvizitorski sistem krivičnog postupka

uz naglašenu suprematiju principa akuzatornosti, što ukazuje na pokušaj konvergencije evropskog

sa aderzijalnim sistemom krivične procedure. Izvršena je konverzija položaja nosioca prava na

istragu, tako što je došlo do njenog procesnog integrisanja u okrilju državnog tužioca, umjesto

dosadašnje sudske atribucije njenog položaja i funkcije.

FILOZOFSKI I PRAVNI ASPEKTI NAČELA ISTINE

U KRIVIČNOM POSTUPKU

Istina je instiniti sud ili istiniti stav koji karakteriše podudarnost subjektivne percepcije sa

objektivnom stvarnošću. Istina je najveći stupanj izvjesnosti koji se u krivičnom postupku postiže

utvrdjivanjem činjenica. Same činjenice, stanje ili zbivanje, kao realne forme prirodnih i

socijalnih fenomena egzistencije, ne mogu se same po sebi, smatrati instinitim! Kako je saznanje

subjektivan odraz realnog svijeta objektivne stvarnosti, čija je polazna tačka neznanje koja se

pretače u saznanje. Istina je najpotpuniji stepen vjernosti (izvjesnosti) tog saznanja.

Subjektivna istina je introspekcija o podudarnosti realnih činjenica sa strukturnim

procesima mišljenja i zaključivanja svake individue.

Objektivna istina je vjeran odraz objektivne stvarnosti u našem procesu saznanja koja kroz

subjektivni preobražaj mišljenja, ne ostavlja dvojbe o svojoj izvjesnosti. Instrument njene

provjerljivosti je praksa - veza čovjeka sa stvarnošću ali i sama po sebi stvarnost. Ona je

uopštavajućeg karaktera i predstavlja podudarnost svijesti sa objektivnom stvarnošću.

Apsolutna istina je najviši stepen izvjesnosti suda, koji se ne može opovrgnuti, a čija

saznajnost i provjerljivot počiva na racionalnim kategorijama uma - razumu. Ona predstavlja onaj

evolutivni vrh razvitka nauke, tehnike, kulture i prosvijećenosti pomoću kojih svaka jedinka i

sveukupno čovječanstvo doživljavaju istinu kao fenomen ljudskog saznanja koji ne zavisi ni od

čovjeka ni od čovječanstva.

Relativna istina, je rezultanta i posljedica čovjekovih ograničenih mogućnosti saznanja,

kao nesavršene prirode i socijalne esencije, čija je evolutivna dimenzija egzistencije podložna

promjenama kao rezultat fizioloških i psiholoških promjena zasnovanih na iskusnim i čulnim

opažanjima. Ljudska su saznanja ograničena, a sredstva i metode njihove spoznaje bezbrojna i

različita, pa se sama tzv. apsolutna istina izvodi iz niza relativnih spoznaja o istini "Kad bi

čovječanstvo došlo dotle, da operiše jedino sa vječitim istinama, s rezultatima mišljenja koji imaju

suvereno važenje i bezuslovnu pretenziju na istinitost, ono bi došlo do tačke na kojoj je

beskonačnost intelektualnog svijeta iscrpena i stvarno potencijalno, čime bi bilo izvršeno čuveno

čudo izbrojanog bezbroja." 4

Istina, ipak, predstavlja ostvarljivo saznanje u granicama moći ljudskog mišljenja i

ostvarenog napretka, nauke i tehnike čije su forme i granice otkrića neograničene i nikad završene.

istina je, u epistemološkom vidu, jedna i jedinstvena ali samo kao sinteza subjektivnog i

objektivnog, apsolutnog i relativnog, opšteg i konkretnog.

Materijalna istina je onaj stepen saznanja o činjenicama u krivičnom postupku utvrdjen sa

najvećom mogućom vjerovatnošću čiji se stupanj postojanosti naziva izvjesnost. Ovaj termin je

vezan za princip slobodnog sudijskog uvjerenja ili slobodne ocjene dokaza, kao metoda u

pronalaženju saznanja. On nema neku posebnu sadržinu i služi da učini distinkciju od tzv.

formalne istine ili formalne teorije dokaza, kao procesno pravnog puta dolaženja do saznanja o

istinitosti, koja je uža od filozofske. Atribut "materijalna" predstavlja pleonazam jer sam njen

pojam i supstancijalnost uključuje "materijalnost" ako se pod tim pojom razumije realna stvarnost

4 F. Engels: Anti Diring, Zagreb, 1946.

15

egzistencije činjenica. Ali, u filosofskom i duhovnom smjeru, postoji svijet zbivanja i saznanja

koji je izvan materijalnih prestacija stvarnosti, tj. izvan materije - duh, otkrovenje, nadahnuće,

providjenje, intiuicija, ideje (u platonovskom smislu). Birkmajer ističe da načelo materijalne istine

zahtijeva da stranke ne smiju da sudiji zapriječe put dispozicijom materijala koje on ima da

postavi kao osnov svojoj presudi.

Formalna istina, je ona atribucija saznanja stvarnosti koja polazi od dužnosti suda do traga

za istinom pod pretpostavkama odredjenih formalno - pravnih uslova, odnosno zakonskih pravila

dokazivanja koja propisuju broj, vrstu i kvalitet dokaza, potrebnih da bi se neka činjenica smatrala

istinitom. Prema teoriji formalnih dokaza, priznanje je bilo "kraljica dokaza" (regina

pobationaem).

Ipak, treba naglasiti da zakonodavac, u tekstu ZKP, nigdje ne upotrebljava atribute i

fenomene pravnih aspekata istine (objektivna, subjektivna, apsolutna, relativna, materijalna,

formalna), već upotrebljava termine "istinito". "Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom

postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite

i pravične odluke, kao i da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrde činjenice koje terete okrivljenog

i one koji mu idu u korist" (ZKP, član 16).

Istinitost je pojavna odlika saznanja o činjenicama iz prošlosti ili sadašnjosti koje su

kvalitativno materijalnog karaktera, samim tim što su egzistirale (postojale) ili još egzistiraju.

Zbog toga, naše saznanje kao spoznaja o činjenicama iz svijeta stvarnosti, volens - nolens,

predstavlja materijalnu istinu, ali shvaćen kao metodološki put njenog otkrivanja i pronalaženja.

Posmatrano sa istorijsko - pravnog aspekta, cilj svih krivično procesnih sistema je uvijek

bio pronalaženje istine, ali je evoluacija metoda, puteva, načina i sredstava za ostvarenje tog cilja

bila različita ("materijalna" i "formalna" istina).

RATIO IURIS ODSTUPANJA OD NAČELA ISTINE

Društveni interes zahtijeva da se ustanovi potpuna i neosporna istina o činjenicama koje

tvore osnovu okrivljenikove krivične odgovornosti. 5

Utvrdjivanje istine, mada je glavni, nije jedini, ni vrhovni ni apsolutni princip i cilj

krivičnog postupka. Krivični procesni postupak manifestuje, razvija i ostvaruje i druge ciljeve i

vrijednosne postulate društva, pri čemu način njihovog ostvarivanja, često, kolidira sredstvima

saznanja istine.

Izuzeci ili odstupanja (ekscepcije) od načela traganja za materijalnom istinom, mogli bi se

odrediti kao one forme ili oblici koji mogu da suspenduju odnosno štetno utiču na saznanje istine

u krivičnom postupku, a koje je zakonodavac utvrdio i propisao radi ostvarenja nekih drugih,

posebnih društveno - pravnih interesa, a koji su inkorporirani u proces samog postupka ili drugim

normama pravnog poretka, a po svojoj pravnoj prirodi mogu biti: pravi i nepravi, te komisivni

(naredjujući) i omisivni (zabranjujući).

Temeljni je problem svakog krivičnog procesa skladno pomirenje dvaju osnovnih

tendencija - maksimalna efikasnost, na jednoj i očuvanje ljudskih prava i sloboda (ne samo

okrivljenog, nego i drugih učesnika), na drugoj strani. Model kojim se rješava ovaj problem

odredjuje karakter ne samo krivičnog postupka, nego i samu demokratičnost političkog poretka.

Pravno nevaljani dokazi

Savremeni krivični postupci odbacuju kao nehumane i nečovječne sve one metode koji su

se javili kroz istorijsku pravnu refleksiju, a zabranjuje prema okrivljenom upotrebu sile, prijetnje,

obmane, obećanja, iznude, ili drugih sredstava da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja ili

5 Dr V. Bajer, op. cit., str.179

16

činjenica koje bi se upotrijebile kao dokaz. Na takvom iskazu okrivljenog ne može se zasnivati

sudska odluka (ZKP, član 11 stav 2).

Sudska odluka ne može se zasnivati na dokazima koji su pribavljeni povredama ljudskih

prava i osnovnih sloboda utvrdjenih Ustavom, zakonom i medjunarodnim ugovorima (ZKP, član

17 stav 2).

Ako je u primjeni mjera tajnog nadzora povrijedjen zakon na prikupljenim podacima se ne

može zasnivati odluka (ZKP, član 161).

Ako je pretresanje obavljeno bez pismene naredbe ili odsustva lica koja moraju biti

prisutna pretresanju ili je pretresanje izvršeno suprotno čl. 76, 81 i 83 ZKP), takvi zapisnici i

dokazi ne mogu se koristiti u krivičnom postupku (ZKP, član 84).

Apsolutno bitna povreda krivičnog postupka postoji, uvijek, ako se presuda zasniva na

dokazu na kome se, po zakonu, ne može zasnivati (član 376 stav 1 tačka 10), zbog čega se takva

presuda ukida.

Pouka o pravima okrivljenog

Ukoliko okrivljeni nije poučen o pravu na materijalnu (da se sam brani) formalnu (da

izabere branioca) odbranu - član 12 ZKP, te ako nije poučen o pravima iz stava 2 čl. 100 (zašto se

okrivljuje, osnov sumnje protiv njega, da nije dužan da iznese odbranu, niti da odgovara na

pitanja), te ako izjave okrivljenog iz st. 9 čl. 100 ZKP o prisustvu branioca nijesu ubilježene u

zapisik, na takvom iskazu ne može se zasnivati sudska odluka (ZKP, čl. 100 st. 10).

Nezakoniti iskaz svjedoka

Na iskazu svjedoka koji se ne može saslušati kao svjedok (lica iz čl.108 ZKP), ili lica koje

ne mora svjedočiti, tj. lica iz člana 109 ZKP), a nije na to upozoreno ili koje se izričito odreklo tog

prava ili ako upozorenje ili odricanje nije ubilježeno u zapisnik, ne može se zasnivati sudska

odluka (ZKP, čl. 110).

Na iskazu maloljetnika koji ne shvata značaj prava da ne mora svjedočiti, te ako je iskaz

svjedoka dobijen mučenjem ili zlostavljanjem, na takve iskaze svjedoka ne može se zasnivati

odluka (ZKP, član 110).

Nemogućnost krivičnog gonjenja

Svjedok saradnik koji je sudu dao iskaz shodno odredbama člana 126 Zakonika, ne može

biti gonjen za krivično djelo organizovanog kriminala (ZKP, član 129 stav 1).

Nedozvoljene medicinske intervencije

Nije dozvoljeno da se prema osumnjičenom, okrivljenom ili svjedoku primjenjuju

medicinske intervencije ili im se daju takva sredstva kojima bi se uticalo na njihovu svijest i volju

pri davanju iskaza - pr. narkoanalzia (ZKP, član 154 stav 5).

Izuzeće vještaka

Na nalazu i mišljenju vještaka koji ne može biti saslušan kao svjedok ili je oslobodjen

dužnosti svjedočenje, kao ni onom prema kojem je učinjeno krivično djelo, ne može se zasnivati

sudska odluka (ZKP, član 139).

17

Pravo okrivljenog na ćutnju i toleranciju lažnog iskaza

Ovaj metod odbrane okrivljenog je posljedica prava na smoodržanje, prema kojem on nije

dužan govoriti istinu, bilo što će šutjeti o svemu što zna ili o onom što ne može iskazati, bilo da

lažno iskazuje, jer ne postoji krivično djelo lažnog iskaza okrivljenog (vid. ZKP, čl. 4, 5 i 100).

Priznanje optuženog i okrivljenog

Ako je priznanje jasno, izričito, odredjeno, svjesno, dobrovoljno potpuno nedvosmisleno i

bez rezerve i ograda u pogledu vremena, mjesta i motiva, učinjenog djela, dalji dokazi se neće

prikupljati (priznanje na glavnom pretresu - ZKP, član 340).

Ako se priznaje izvršenje djela od strane okrivljenog nastaviće se sa prikupljanjem dokaza

o krivičnom djelu (ZKP, član 105).

Zabrana svjedočenja branioca okrivljenog

oonome što mu je povjerio okrivljeni

Mogućnošću da branilac bude saslušan kao svjedok o onome što mu je okrivljeni povjerio

kao svome braniocu, bila bi povrijedjena sloboda odbrane, jer bi u strahu da će o tome branilac

biti saslušan bio spriječen da otkrije koju nepovoljnu okolnost, čime bi se uskratilo pravo na

odbranu (ZKP, član 108). Pravo na odbranu zasniva se na principu povjerenja, čija je povreda

negacija samog prava na odbranu.

Oportunitet krivičnog progona

Imunitet. - Nacionalno i medjunarodno javno pravo utvrdjuje krug osoba (nosilaca javne

vlasti i diplomatskih predstavnika) protiv kojih se ne može voditi krivični postupak. U

nacionalnim okvirima ovo pitanje regulišu ustav i materijalni krivični zakoni, a u medjunarodnim

okvirima - medjunarodne i bilateralne konvencije o diplomatskim privilegijama i imunitetima.

Ovo je vid nepravog odstupanja od načela istine u krivičnom postupku, jer se bez

odobrenja nadležnog organa postupak ne može voditi, pa načelo tražnje istine, explicite, ne

egzistira.

Medjutim, ovo je, ipak, ekstremno odstupanje od ne samo načela istine, nego i načela

legiliteta kviričnog postupka. Nemogućnost krivičnog progona je povreda ustavnog principa

jednakosti gradjana pred zakonom i njega treba ukinuti. Razlog ove vrste odstupanja od načela

istine leži u državnom oportunitetu u interesu zaštite nosilaca javnih funkcija, odnosno

nesmetanog odvijanja medjunarodnih odnosa.

Prema Ustavu Crne Gore (član 86) povlastice imuniteta od krivične odgovornosti i pritvora

za izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju funkcije očituju se u tome što niti se može pokrenuti

krivični postupak, niti odrediti pritvor, osim ako je zatečen u vršenju krivičnog djela za koje je

propisana kazna u trajanju dužem od pet godina, uživaju: poslanici Skupštine, predsjednik Crne

Gore, predsjednik i članovi Vlade, predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik i sudije Ustavnog

suda i Vrhovni državni tužilac.

Funkcionalni imunitet uživaju sudije i sudije porotnici, državni tužilac i zamjenik

državnog tužioca. Odobrenje za gonjenje daju Sudski savjet, odnosno Tužilački savjet (član 122

Ustava).

U pogledu isključenja krivičnog gonjenja stranaca koji uživaju imunitet važe pravila

medjunarodnog prava (ZKP, član 244).

Odobrenje državnog tužioca. - Biće djela povrede ugleda strane države ili medjunarodne

organizacije ostvaruje se radnjom onoga koji javno izloži poruzi stranu državu sa kojom Crna

Gora ima diplomatske odnose, njenu zastavu, grb ili himnu ili ko javno izloži poruzi OUN, MCK

18

ili drugu medjunarodnu organizaciju, čiji je član Crna Gora (Krivični zakon CG, član 200).

Gonjenje za ovo krivično djelo preduzima se po odobrenju Vrhovnog državnog tužioca.

Dokaz da je odobrenje za gonjenje dato, za djela koja se gone po službenoj dužnosti

podnosi državni tužilac, jer, u suprotnom, ne može se zahtijevati sprovodjenje istrage niti podići

neposredna optužnica ili optužni predlog (ZKP, član 220). Ako je postupak vodjen bez odobrenja

za krivično gonjenje sud će rješenjem odbaciti optužnicu (ZKP, čl.294).

Načelo optužbe

Krivični postupak se pokreće po zahtjevu ovlašćenog tužioca (državnog ili privatnog). Bez

optužnice, optužnog predloga ili privatne tužbe, nema krivičnog postupka. "Nemo iudex sine

actore" (ZKP, član 18).

Vezanost suda za optužbu (identitet presude i optužbe)

Sud je vezan prilikom donošenja presude samo za lice koje je optuženo i samo za ono

krivično djelo koje je predmet optužbe, odnosno na glavnom pretresu, izmijenjene ili proširene

optužbe (ZKP, član 369). Sud ne smije utvrdjivati činjenice koje prelaze okvire optužnog akta.

Razlog ovog odstupanja od načela istine leži u zaštiti okrivljenog prava na odbranu i

njegovoj pravnoj sigurnosti. Ono je izraz principa akuzatornosti krivičnog postupka čije granice

odredjuje ovlašćeni tužilac. Treba napomenuti da sud prilikom kontrole optužnice i odluke po

prigovoru protiv optužnice, nije vezan za pravnu ocjenu djela koje je tužilac naveo u optužnici

(ZKP, član 295).

Zakonik je utvrdio slučajeve obustave postupka po osnovu kontrole optužnice (ZKP, član

294).

Zabrana reformatio in peius

Bit principa zabrane refomatie in peius ("preinačenje na gore") leži u poštovanju

okrivljenikovog prava na odbranu, te u slobodi na upotrebu pravnih ljekova. Bilo bi ignorisanje

prava na izjavljivanje pravnog lijeka ako bi okrivljeni strahovao od nepovoljnije odluke od one

protiv koje samo on ulaže pravni lijek.

Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu

štetu u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i krivične sankcije (ZKP, član 400).

Načelo in dubio pro reo

Načelo in dubio pro reo ("u sumnji u korist okrivljenog") ugradjeno je u osnove krivičnog

postupka in favorem okrivljenog i posljedica je osiguranja načela pretpostavke nevinosti i pravne

sigurnosti okrivljenog. Svaka sumnja ili dvojbenost o egzistenciji neke krivično pravno relevantne

činjenice ima se odraziti u korist okrivljenog ili na način koji je za njega povoljniji. Ovo je načelo

izričito inkorporirao u krivični postupak odredbama člana 3 stav 3 ZKP. Ovo se mora dovesti u

korelaciju i sa oslobadjajućom presudom koja se izriče i kad nije dokazano da je optuženi učinio

djelo za koje je optužen (čl. 373 st. 1 tačka 2 ZKP), što znači da ne postoji stepen dovoljnog

uvjerenja o izvjesnosti postojanja odredjenog elementa bića krivičnog djela.

Porijeklo ovog procesnog načela veže se za antičku mitologiju i njenog junaka Oresta koji

je izvršio, u osveti, ubistvo majke Klitimenestre za ubistvo svog muža, odnosno Orestovog oca

Agamemnona, da bi omogućila da ahajski kralj bude njen novi muž Egist. Pošto helenska pravda

nije bila riješila pitanje kvalifikacije matero - ubistva, u smislu da li je ono dozvoljeno pod

odredjenim okolnostima, kao što je bilo Orestov slučaj i pošto je sud Aeropaga bio podijeljen u

pogledu jednakosti broja glasova o krivici, odnosno nevinosti Oresta, boginja mudrosti i zaštitnica

pravde Atena presudila je kao vrhovni sudija, da Orest bude oslobodjen krivice, promocijom

19

načela da u slučaju postojanja sumnje, koja tereti okrivljenog, treba presuditi u njegovu korist.

Ovo djelo inspririsalo je Eshila da napiše svoju čuvenu dramu Orestia.

Princip ne bis in idem

Ovo načelo krivičnog postupka, koje je rezultanta prava na odbranu i pravne sigurnosti

okrivljenog, posljedica je zabrane dvostrukog vodjenja postupka i dvostrukog kažnjavanja, a na

temelju rimskog pravnog načela res iudicato pro veritate accipitur. Niko ne može biti ponovno

osudjen za krivično djelo za koje je pravosnažnom odlukom osudjen ili oslobodjen, osim u

slučajevima predvidjenim ovim zakonom (ZKP, član 6).

Medjunarodni pakt o političkim i gradjanskim pravima (član 44) predvidja da niko ne

može biti krivično odgovoran ili kažnjen za djelo za koje je već bio oslobodjen ili osudjen

konačnom presudom, u skladu sa zakonom o krivičnom postuku svake zemlje. Dakle, ovaj

medjunarodno - pravni dokument zabranjuje i ponavljanje postupka na štetu okrivljenog.

Ponavljanje krivičnog postupka na štetu okrivljenog posljedica je medjunarodno - pravne

regulacije iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama (član 4 uz Protokol 7), na

temelju koje je izvršena normativna regulacija u Zakoniku o krivičnom postupku, koja dozvoljava

mogućnost ponavljaja krivičnog postupka na štetu okrivljenog ako postoje dokazi o novim ili

novootkrivenim činjenicama (čl. 425 ZKP), za slučaj da je do krivične osude došlo zbog krivičnog

djela sudije, zloupotrebe službenog položaja državnog tužioca ili saznanja o postojanju novih

činjenica ili dokaza koji nijesu bili upotrijebljeni u ranijem postupku, a doveli bi do povoljnije

osude. Smatramo, da je ponavljanje krivičnog postupka, sa stanovišta pravne sigurnosti i načela

prava na odbranu, a shodno medjunarodno - pravnim instrumentima legitimno jedino u slučaju

ako se ponavljanje vrši u korist okrivljenog, te u tom smislu trebaju odgovarajuće novele

krivičnog postupka.

Odloženo gonjenje (diverzija krivičnog postupka)

Ovaj institut je uveden u naše zakonodavstvo 2003. godine. On se teško afirmiše u praksi.

Opravdan je sa stanovišta pravičnosti i mora se oprezno koristiti. Predvidjen je u okviru otribucija

državnog tužioca (ZKP, član 44) a uslovi za njegovu primjneu utvrdjeni su odredbom čl. 244

ZKP.

Sporazum o priznanju krivice

Ovo je novi institut u našem krivično procesnom zakonodavstvu (ZKP, čl. 300-303),

preuzet iz anglosansonske tradicije. On je atak na crnogorski moralni kodeks i pravnu tradiciju i

ugrožava moralnu aksiologiju kao racionalnu samosvijest u suštini Kantovog kategoričkog

imperativa, temelje pravde i istine, jer se zasniva na koristi i privilegijama koje okrivljeni dobija u

postupku, što ga favorizuje u odnosu na priznanje djela od strane okrivljenog koje nije

obuhvaćeno sporazumom. (Vidi bliže naš rad: Nacrt Zakonika o krivičnom postupku, Revija za

krivično pravo i kriminalnu politiku, 2008).

Načelo slobode

Cilj krivičnog postupka ne treba da bude usmjeren jedino k tome "da niko nevin ne bude

osudjen" (ZKP, član 1) nego je trebalo zakonski oktroisati (proširiti), ovaj cilj i na pravo i dužnost

da niko nevin ne bude optužen (makar kao rukovodno načelo u postupanju državnog tužioca) i da

niko nevin ne bude lišen slobode (pritvor). Ostvareni dometi ljudske civilizacije i načelo

prezumcije nevinosti ne dopuštaju da osnovana sumnja bude juristički osnov za optužnicu i

odredjivanje pritvora (ZKP, čl. 19 i 75), te da se pritvorski razlozi moraju drastično reducirati sa

stanovišta uslova za ograničenje slobode. Sumnja razara osnove ljudskog dostojanstva (vidi bliže

20

naš rad: Filozovsko pravni aspekti ograničenja slobode u krivičnom postupku, Zbornik radova,

Udruženje pravnika Crne Gore, 1999).

L I T E R A T U R A

1. Dr V. Bayer, Jugoslovensko krivično procesno pravo I - II,

Zagreb, 1973

2. Dr V. Dimitrijević, Krivično procesno pravo, Beograd, 1978

3. Dr T. Vasiljević, Sistem krivičnog procesnog prava, Novi Sad, 1972

4. Dr Dj. Lazin, Princip in dubio pro reo u krivičnom pravu, Beograd, 1985

5. Dr D. Radulović, Komentar Zakonika o krivičnom postupku Crne Gore, Podgorica,

2009.

6. Dr M. Grubiša, Činjenično stanje u krivičnom postupku, Zagreb, 1972

7. Dr Č. Bogićević, Filozofsko - pravni aspekti ograničenja slobode u krivičnom

postupku, Zbornik radova: Pritvor u krivičnom postupku, Podgorica, 1999

8. Dr Č. Bogićević, Nacrt Zakonika o krivičnom postupku - Konverzija, tradicija i

tranzicija, Crnogorska revija za krivično pravo i kriminalnu politiku, 2/2008.

21

SUDSKA PRAKSA

22

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

23

PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO

(Član 49 KZ RCG)

Tri istovrsna krivična djela teška kradja učinjena u vremenskoj povezanosti od istog

učinioca koja predstavljaju cjelinu zbog istovrsnosti predmeta djela - obijanje putničkih

vozila i oduzimanje stvari iz istih, korišćenja iste situacije i jedinstvenog umišljaja učinioca,

kvalifikuju se kao jedno krivično djelo teška kradja u produženom trajanju.

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude branioca osudjenog

M.M, te se preinačavaju pravosnažne presude Osnovnog suda u Podgorici K.br.08/377 od

27.06.2008. godine i Višeg suda u Podgorici Kž.br.1929/2008 od 30.06.2009. godine, samo u

pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni tako da u radnjama osudjenog M.M, bliže

opisanim u izreci prvostepene presude pod tač.I i II - 1 i 2, stoji produženo krivično djelo teška

kradja iz člana 240 stav 1 tač.1 i 2 u vezi čl.49 Krivičnog zakonika za koje se osudjuje na kaznu

zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.


Presudom Osnovnog suda u Podgorici K.br.08/377 od 27.06.2008. godine, M.M oglašen je

krivim da je kao saizvršilac sa optuženim Š.Ž izvršio krivično djelo teška kradja iz člana 240 stav

1 tač.1 i 2 Krivičnog zakonika, činjenično opisanog pod tač.I izreke te presude i zbog produženog

krivičnog djela teška kradja iz čl.240 st.1 tač.1 u vezi čl.49 Krivičnog zakonika, opisanog pod

tač.II-1 i 2 izreke navedene presude, za koja djela je, nakon predhodno utvrdjenih kazni, osudjen

na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

Viši sud u Podgorici, svojom presudom Kž.br.1929/2008 od 30.06.2009. godine, odbio je

kao neosnovanu žalbu optuženog M.M i u odnosu na njega potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv navedenih presuda branilac osudjenog je podnio zahtjev za ispitivanje zakonitosti

pravosnažne presude zbog povrede krivičnog zakona na štetu osudjenog s predlogom da ovaj sud

uvaži zahtjev, ukine prvostepenu i drugostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na

ponovno sudjenje ili da iste preinači. U zahtjevu se u bitnom navodi da je prvostepeni sud

pogriješio kada je optuženog M.M oglasio zbog dva krivična djela teška kradja i to jednog u

produženom trajanju. Medjutim, kada je sud našao da je M.M kriv za izvršenje predmetnih

krivičnih djela morao je primijeniti institut produženog krivičnog djela kao što je to učinio u

odnosu na krivična djela iz stava II izreke prvostepene presude. Ovo zbog toga što su kod tih djela

u potpunosti ispunjene zakonske pretpostavke koje se traže za konstrukciju produženog krivičnog

djela. Naime, radi se o tri istovjetna krivična djela teške kradje koja su učinjena u vremenskoj

povezanosti od strane istog učinioca. Pored toga ova djela predstavljaju prirodnu cjelinu zbog

istovrsnosti predmeta djela, jedinstvenog umišljaja, jedinstva mjesta i prostora, te korišćenja iste

situacije. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti evidentno je da postoje svi uslovi iz odredbe člana

49 Krivičnog zakonika, te je stoga povrijedjen Krivični zakonik na štetu osudjenog jer je istog

trebalo osuditi za produženo krivično djelo teška kradja, a samim tim i visina kazne bi bila manja.

Vrhovni sud je razmotrio spise predmeta, ocjenio navode iznijete u zahtjevu za ispitivanje

zakonitosti pravosnažne presude i mišljenje Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore

Ktr.br.795/09 od 04.11.2009. godine, pa je našao:

Zahtjev je osnovan.

Shodno odredbi člana 49 stav 1 Krivičnog zakonika produženo krivično djelo čini više

istih ili istovrsnih krivičnih djela učinjenih u vremenskoj povezanosti od strane istog učinioca i

koja predstavljaju cjelinu zbog postojanja najmanje dvije od sledećih okolnosti: istovjetnosti

24

oštećenog, istovrsnosti predmeta djela, korišćenja iste situacije ili istog trajnog odnosa, jedinstva

mjesta ili prostora izvršenja djela ili jedinstvenog umišljaja učinioca.

Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, koje u svemu prihvata i drugostepeni

sud, M.M oglašen je krivim da je zajedno sa optuženim Š.Ž, dana 26.02.2008. godine u Podgorici

izvršio obijanje putničkog vozila marke "Peugeot 207" reg. oznake KO 307-307 i da je sam u noći

2/3.02.2008. godine i dana 16.02.2008. godine, takodje u Podgorici izvršio obijanje putničkih

vozila marke "Golf III" reg.oznake PG 122-211 i "BMW" reg. oznake CT 49-23 a na način kako

je to predstavljeno u izreci presude Osnovnog suda u Podgorici K.br.08/377 od 27.06.2008.

godine.

U konkretnom slučaju radi se o tri istovrsna krivična djela teška kradja koja su učinjena u

vremenskoj povezanosti u februaru 2008. godine od strane istog učinioca i koja kao takva

predstavljaju cjelinu zbog istovrsnosti predmeta djela - obijanja putničkih vozila i oduzimanja

stvari iz tih vozila, korišćenja iste situacije i jedinstva umišljaja osudjenog M.M.

Imajući u vidu prednje, nižestepeni sudovi su učinili povredu Krivičnog zakonika iz člana

377 tačka 4 ZKP time što su radnje osudjenog M.M pravno ocijenio kao krivično djelo teška

kradja iz čl.240 stav 1 tač.1 i 2 Krivičnog zakonika i produženo krivično djelo teška kradja iz

čl.240 st.1 tač.1 u vezi čl.49 Krivičnog zakonika.

Kako sud, saglasno odredbi člana 359 stav 2 ZKP, nije vezan za predloge tužioca u

pogledu pravne ocjene djela, to je sve radnje optuženog iz izreke prvostepene presude trebao da

ocijeni kao produženo krivično djelo teška kradja iz čl.240 st.1 tač.1 i 2 u vezi čl.49 Krivičnog

zakonika, a kako se to osnovano navodi u zahtjevu branioca osudjenog za ispitivanje zakonitosti

pravosnažne presude. Kako su nižestepene presude preinačene u pogledu pravne ocjene djela, a

produženo krivično djelo je po zakonu jedno krivično djelo, to je bilo nužno presude prvostepenog

i drugostepenog suda preinačiti i u pogledu odluke o kazni, tako što je M.M, umjesto jedinstvene

kazne zatvora koja mu je izrečena primjenom odredaba o sticaju iz čl.48 Krivičnog zakonika,

osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Kazna zatvora u navedenom

vremenskom trajanju ostala je neizmijenjena jer su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili i ocijenili

sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne optuženom.

Imajući u vidu prednje, ovaj sud je uvažio zahtjev branioca osudjenog, preinačio presude

nižestepenih sudova u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni, a kako je to navedeno u izreci

ove presude.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 433 stav 1 ZKP, odlučeno je kao u izreci ove

presude.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 115/09 od 14. 11. 2009. godine)

25

PREKORAČENJE GRANICA NUŽNE ODBRANE

(Član 9 stav 3 KZ SRJ)

Pucanjem iz pištolja u tijelo oštećenog bez ikakvog upozorenja, optuženi je u cilju

odbijanja napada od strane oštećenog prekoračio granice nužne odbrane.

Iz obrazloženja:

"Nasuprot navodima žalbe branioca optuženog, drugostepeni sud je pravilno zaključio da

je optuženi A.R, kritične prilike, pucajući iz pištolja čiji projektil je pogodio oštećenog M.N u

predjelu desne prepone, prekoračio granice nužne odbrane. Ovo kod činjenice što optuženi prije

pucanja iz pištolja, nije upozorio oštećenog M.N da mu ne prilazi jer će pucati, niti je u znak

upozorenja pucao u vis, a što je objektivno mogao da uradi jer se optuženi nalazio na udaljenosti

od oštećenog oko 2,5 metra, kada je oštećeni desnom nogom zakoračio da preskoči ogradu visine

oko jedan metar koja dvorište kuće optuženog odvaja od ulice.

Dakle, po ocjeni ovog suda, pucanjem iz pištolja u tijelo oštećenog bez ikakvog

upozorenja, optuženi je u cilju odbijanja napada od strane oštećenog prekoračio granice nužne

odbrane. Stoga se neosnovano žalbom branioca optuženog ukazuje da je činjenično stanje

pogrešno utvrdjeno, jer po stanovištu odbrane optuženi u datoj situaciji, osim pucanja iz pištolja,

nije imao bilo kakve druge mogućnosti da od sebe odbije istovremeni, neskrivljeni i protivpravni

napad od oštećenog M.N.

Na potpuno i pravilno utvrdjeno činjenično stanje, drugostepeni sud je pravilno primijenio

krivični zakon kada je optuženog A.R oglasio krivim zbog krivičnog djela ubistvo u pokušaju u

prekoračenju granica nužne odbrane iz člana 30 stav 1 KZ RCG u vezi čl.19 KZ SRJ u vezi čl.9

st.3 KZ SRJ, pa je i u ovom dijelu neosnovana žalba branioca optuženog.

Kako je žalba branioca optuženog izjavljena zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i

povrede krivičnog zakona, to je ovaj sud saglasno odredbi člana 391 ZKP ispitao pobijanu

presudu i u pogledu odluke o kazni, pa je našao da je i u ovom dijelu žalba neosnovana. Prilikom

odmjeravanja kazne optuženom, drugostepeni sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje

su od značaja za odmjeravanje kazne. Medjutim, kako je optuženi krivično djelo izvršio u

prekoračenju granica nužne odbrane iz čl.9 stav 3 KZ SRJ, a ne radi se o prekoračenju usled jake

razdraženosti ili prepasti izazvane napadom, drugostepeni sud je primjenjujući odredbe o

ublažavanju kazne iz čl.42 KZ SRJ, bio dužan da vodi računa o granicama ublažavanja kazne

propisanim u čl.43 navedenog zakona, jer se ne radi o slučaju kada je sud po zakonu ovlašćen da

optuženog oslobodi od kazne i tada mu može kaznu ublažiti bez ograničenja propisanih za

ublažavanje kazne (čl.44 st.2 KZ SRJ). U konkretnom slučaju sud je optuženom za krivično djelo

za koje je oglašen krivim mogao kaznu ublažiti samo do jedne godine zatvora. Stoga je u ovom

dijelu povrijedjen krivični zakon u korist optuženog iz čl.377 tačka 5 ZKP jer je odlukom o kazni

sud prekoračio ovlašćenje koje ima po zakonu, a koja povreda se ne može otkloniti jer je

izjavljena žalba samo u korist optuženog, pa se shodno čl.390 ZKP presuda ne smije izmijeniti na

štetu optuženog u pogledu izrečene kazne."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I. br. 7/09 od 15. 06. 2009. godine)

26

KRIVIČNO DJELO - TEŠKA TJELESNA POVREDA

(Član 151 KZ RCG)

Za postojanje bića krivičnog djela teška tjelesna povreda i krivice izvršioca za isto

neophodno je nesumnjivo utvrdjenje vrste i težine povrede i sredstva kojim je nanijeta.

Iz obrazloženja:

"Po razmatranju pobijane presude, žalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po službenoj

dužnosti na odredbe člana 388 ZKP, ovaj sud je našao da je žalba osnovana.

Osnovano se žalbom optuženog ukazuje da je činjenično stanje ostalo nepotpuno

utvrdjeno, što pobijanu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Ovo iz

razloga što je u izvještaju rengenologa dr.M.S od 05.06.2009. godine navedeno da je na

kontrolnom snimku grudnog koša oštećene R.K vidna stara sanirana fraktura okrajka desetog

rebra lijevo, dok se druge patološke promjene ne vide na tom snimku. Isto je potvrdio i vještak

radiolog dr.D.R koji se izjasnio da je na kontrolnim snimkom potvrdjena ranija fraktura desetog

rebra sa lijeve strane na kojem se vidi ožiljak koji potvrdjuje prelom rebra, tako da nije potrebno

praviti novi snimak grudnog koša oštećene od strane ovog vještaka kako je to naložio

drugostepeni sud. Vještak R.D se nije izjasnio na okolnosti da li na kontrolnom snimku postoje

znaci dislokacije okrajaka desetog rebra, osim što je ostao kod svog izjašnjenja da se na

rengenskom snimku grudnog koša oštećene R.K, koji je uradjen u Domu zdravlja u Beranama

dana 09.06.2006. godine, tj. jedanaest dana nakon predmetnog dogadjaja, nazire prelom desetog

rebra ali se ne vide znaci njegovog pomjeranja.

Imajući u vidu prednje bilo je nužno neposredno saslušati vještaka medicinske struke

dr.D.Č iz Podgorice, kako bi se na osnovu kontrolnog snimka grudnog koša R.K od 05.06.2009.

godine i datog izjašnjenja vještaka dr.D.R sa pretresa pred drugostepenim sudom dana 16.07.2009.

godine, nesumnjivo utvrdila vrsta i težina, kao i mehanizam nanošenja povreda kod oštećene R.K,

a što je od značaja za potpuno i pravilno činjenično utvrdjenje suda i izvodjenja pravilnog

zaključka u pogledu postojanja krivičnog djela u pitanju i krivice optuženog za isto.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će upotpuniti činjenično stanje tako što će

saslušati vještaka medicinske struke dr.D.Č na okolnosti koje su naprijed navedene, pa će nakon

svestrane ocjene žalbe branioca optuženog izjavljene na prvostepenu presudu i svih spisa

predmeta biti u mogužnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


27

KRIVIČNO DJELO - KLEVETA

(Član 196 KZ RCG)

Namjera nije bitan elemenat krivičnog djela klevete već je dovoljno postojanje

umišljaja učinioca koji mora biti svjestan toga da iznosi ili pronosi nešto što nije istinito što

može naškoditi časti i ugledu nekog lica i da to hoće ili da na to pristaje.

Iz obrazloženja:

"Drugostepeni sud dajući ocjenu subjektivnog odnosa okrivljenih prema krivičnom djelu u

pitanju zaključuje da na nesumljiv način nije "dokazana namjera, odnosno umišljaj da spornim

dopisom iznose ili prenose neistine, te da je to takvog značaja da je dovelo ili moglo dovesti do

teških posledica za oštećene". Ovakvi razlozi drugostepenog suda su potpuno nejasni jer namjera

nije bitan element krivičnog djela klevete iz člana 196 Krivičnog zakonika već je dovoljno

postojanje umišljaja učinioca koji mora biti svjestan toga da iznosi ili prenosi nešto što nije

istinito što može naškoditi časti i ugledu nekog lica i da to hoće ili da na to pristaje.

Valja ukazati da je nejasno zbog čega je u uvodu pobijane presude navedeno da je na

pretresu održanom dana 01.06.2009. godine prisustvovao zamjenik Višeg državnog tužioca u

Podgorici, G.V, kod činjenice da je u pitanju krivično djelo klevete iz člana 196 Krivičnog

zakonika koje se goni po privatnoj tužbi, gdje je ovlašćeni tužilac privatni tužilac. Takodje, sama

izreka drugostepene presude da je taj sud povodom žalbe punomoćnika oštećenih donio pobijanu

presudu je u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta. Ovo iz razloga što je postupak u ovoj

krivičnoj stvari pokrenut po privatnoj tužbi privatnih tužilaca u smislu odredbe čl.51 ZKP, tako da

sud nije odlučivao o žalbi punomoćnika oštećenih već privatnih tužilaca kao stranaka u postupku -

čl.226 tačka 8 ZKP, čija imena drugostepeni sud nije naveo ni u uvodu svoje presude niti u izreci,

pa je nejasno na koje se privatne tužioce odnosi činjenični opis krivičnog djela u pitanju za koje su

okrivljeni oslobodjeni od optužbe."


28

KRIVIČNO DJELO - TEŠKO DJELO PROTIV BEZBJEDNOSTI SAOBRAĆAJA

(Član 348 stav 4 KZ RCG)

Za pravilnu ocjenu postojanja krivičnog djela - teško djelo protiv bezbjednosti

saobraćaja neophodno je utvrdjenje brzine kretanja vozila, odnosno činjenica da li je brzina

kretanja bila upodobljena svjetlima vozila, a samim tim i mogućnosti vozača da

blagovremeno uoči prisustvo pješaka na kolovozu i preduzme adekvatne radnje u cilju

njegovog izbjegavanja.

Iz obrazloženja:

"Po razmatranju pobijane presude, žalbe, odgovora na žalbu i svih spisa ovog predmeta,

pazeći po službenoj dužnosti na odredbe člana 388 ZKP, ovaj sud je našao da je žalba osnovana.

Drugostepeni sud u pobijanoj presudi zaključuje da je do predmetne saobraćajne nezgode

došlo isključivo usled propusta pješaka sada pok.L.V, koji se u pijanom stanju u noćnim uslovima

kretao kolovozom, umjesto da u kretanju koristi zemljani dio koji se nalazi po desnoj strani

kolovoza ili što bliže ivici kolovoza, a ne kolovozom na udaljenosti od desne ivice kolovoza za

čitavih 0,80 m posmetrano u smjeru kretanja autobusa marke "Zastava minibus 2" kojim je iz

pravca Podgorice prema Golubovcima magistralnim putem upravljao optuženi A.B. Nadalje,

drugostepeni sud nalazi da je optuženi postupao u skladu sa svojim obavezama iz Zakona o

bezbjednosti saobraćaja na putevima i da njegova brzina kretanja nije bila neprilagodjena za

konkretne uslove saobraćaja, tačnije noćnim uslovima i dubini vidnog polja, a prepreka koja se u

konkretnom slučaju ogleda u prisustvu pješaka na kolovozu nije mogla biti predvidjena.

Prednji zaključci drugostepenog suda temelje se na nalazu i mišljenju grupe vještaka

Centra za saobraćajno mašinska vještačenja Mašinskog fakulteta u Podgorici koji su u svom

nalazu naveli da se vozač autobusa kretao brzinom od 52 km/h i da zaustavni put za tu brzinu

iznosi 30 m. Vještaci nalaze da vožnja autobusom brzinom od 52 km/h nije bila nebezbjedna

dubiti osvjetljenja i vožnji sa uključenim oborenim svijetlima.

Medjutim, u postupku odlučivanja po žalbama na presudu prvostepenog suda,

drugostepeni sud je propustio da ocijeni od kakvog je značaja za pravilno i potpuno činjenično

utvrdjenje nalazi vještaka saobraćajne struke dipl. ing Č.G i ing. B.R, koji su svojim pismenim

nalazima i mišljenjima naveli da je optuženi kritične prilike upravljao autobusom brzinom od 61

km/h koristeći oborena svijetla, da se pješak - oštećeni L.V kretao kolovozom u istom smjeru

zahvatajući 1-1,5 m od desne strane kolovoza i da je vozač autobusa mogao sa oborenim

svijetlima primijeniti prisustvo pješaka na kolovozu na udaljenosti od oko 26 m. Brazina kretanja

autobusa od 61 km/h nije bila upodobljena dubini vidnog polja oborenih svijetala jer iz prostorno

vremenske analize dinamike toka saobraćajen nezgode proizilazi da do nezgode nebi došlo da se

vozač autobusa kretao brzinom od 48-52 km/h jer bi reagovanjem na kočioni sistem autobusa

mogao da zaustavi autobus prije zahvata pješaka. Kod nesporne činjenice da nije bilo vozila koja

su optuženom dolazila u susret, a da pješak nije iznenada stupio na kolovoz već se duže zadržavao

na kolovozu, na koje okolnosti se izjasnio svjedok V.R, bilo je nužno ocijeniti prostorno

vremensku analizu dinamike toka nezgode koja je data u nalazima vještaka ing. B.R i dipl. ing.

Č.G.

Takodje, bilo je nužno saslušati predstavnika komisije vještaka Centra za saobraćajno

mašinska vještačenja, koji su za razliku od vještaka ing. B.R i dipl. ing. Č.G, naveli da je brzina

kretanja autobusa u momentu zahvata pješaka iznosila 52 km/h. Pravilno utvrdjenje brzine

kretanja autobusa je od odlučnog značaja za izvodjenje zaključka da li je brzina bila upodobljena

oborenim svijetlima a samim tim i mogućnosti vozača autobusa da blagovremeno uoči prisustvo

pješaka na kolovozu i preduzme adekvatne radnje u cilju njegovog izbjegavanja. Stoga je u ovom

dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrdjeno, a kako se to osnovano ukazuje i u žalbi

29

Osnovnog državnog tužioca u Podgorici, što pobijanu presudu čini nezakonitom i predstavlja

razlog za njeno ukidanje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će upotpuniti činjenično stanje tako što će

neposredno saslušati vještaka saobraćajne struke dipl.ing. Č.G i predstavnika Komisije vještaka

Centra za saobraćajno mašinska vještačenja Mašinskog fakulteta u Podgorici, pa će nakon

svjestrane ocjene žalbi Osnovnog državnog tužioca u Podgorici i branioca optuženog i svih spisa

predmeta biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


30

KRIVIČNO DJELO SPREČAVANJE SLUŽBENOG LICA

U VRŠENJU SLUŽBENE RADNJE


Radnjom sprečavanja više službenih lica u vršenju službene radnje ostvarena su

bitna obilježja jednog, a ne više krivičnih djela sprečavanje lica u vršenju službene radnje.

P R E S U D A


D.V, pa se preinačavaju presuda Osnovnog suda u Beranama K.br.460/08 od 18.06.2009.

godine pod tačkom I izreke i presuda Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.1066/09 od 25.11.2009.

godine u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni tako što u radnjama okrivljenog D.V

stoje elementi bića jednog krivičnog djela sprečavanje službenog lica u vršenju službene radnje

iz člana 375 stav 1 Krivičnog zakonika, činjenično opisanog u izreci prvostepene presude, za

koje se osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dva) mjeseca.


Presudom Osnovnog suda u Beranama K.br.460/08 od 18.06.2009. godine, okrivljeni D.V

oglašen je krivim zbog krivičnog djela sprečavanje službenog lica u vršenju službene radnje iz

člana 375 stav 1 Krivičnog zakonika činjenično opisanog pod tačkom I izreke, za koje je, nakon

predhodno utvrdjenih kazni na štetu oštećenih B.R i R.M, osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u

trajanju od 3 (tri) mjeseca.

Viši sud u Bijelom Polju, svojom presudom Kž.br.1066/09 od 25.11.2009. godine, odbio je

kao neosnovanu žalbu branioca okrivljenog D.V i potvrdio presudu Osnovnog suda u Beranama

K.br.460/08 od 18.06.2009. godine.

Protiv navedenih presuda branilac osudjenog je podnio zahtjev za ispitivanje zakonitosti iz

svih zakonskih razloga iz člana 438 ZKP s predlogom da ovaj sud uvaži zahtjev, nižestepene

presude ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. U zahtjevu se navodi da je

okrivljeni optužen za jedno krivično djelo, a osudjen je za dva krivična djela tako da je optužba

prekoračena. Osim toga povrijedjen je Krivični zakonik jer su nižestepeni sudovi pogrešno

primijenili materijalno pravo jer nijesu mogli da za jedno krivično djelo utvrdjuju kazne kao da je

u pitanju više krivičnih djela učinjenih na štetu više oštećenih.

Vrhovni sud je razmotrio spise predmeta i ocijenio razloge iznijete u zahtjevu za

ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude, pa je našao:

Zahtjev je osnovan.

Prema stanju iz spisa predmeta, prvostepenom presudom okrivljeni D.V oglašen je krivim

da je dana 11.12.2003. godine, ispred svoje kuće u mjestu Gornje Zaostro, Opština Berane,

spriječio službena lica lugare Šumske uprave Berane, oštećene B.R i R.M u vršenju službene

radnje koju su namjeravali preduzeti u okviru svojih ovlašćenja, na način što kada su htjeli da

izvrše premjer bukovih trupaca radi uporedjivanja sa panjevima bezpravne sječe koju su otkrili u

državnoj šumi, mjestu Zaučka Gora, Opština Berana, okrivljeni je držeći sjekiru u rukama pošao u

njihovom pravcu upućujući im pri tome riječi ozbiljne prijetnje: "Marš odatle, iscijepaću i vas i

vozilo", čime je izvršio krivično djelo sprečavanje službenog lica u vršenju službene radnje iz

člana 375 stav 1 Krivičnog zakonika. Dakle, okrivljeni je oglašen za djelo koje mu je optužnim

predlogom Osnovnog državnog tužioca u Bijelom Polju i stavljeno na teret.

Medjutim, u pogledu odluke o kazni prvostepeni sud je okrivljenom primjenom odredaba o

sticaju krivičnih djela iz člana 48 Krivičnog zakonika predhodno utvrdio kazne zatvora u trajanju

od po dva mjeseca, nalazeći da je okrivljeni izvršio dva krivična djela sprečavanje službenog lica

31

u vršenju službene radnje iz čl.375 stav 1 Krivičnog zakonika na štetu oštećenih B.R i R.M, za

koja je osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca.

Stav prvostepenog suda u svemu je prihvatio i drugostepeni sud, koji je zaključio da se u

konkretnom slučaju ne radi o jednom već o dva krivična djela jer je zabranjena posledica nastupila

u odnosu na oba oštećena i da je u pitanju sticaj krivičnih djela iz člana 48 Krivičnog zakonika,

budući da je okrivljeni jednom radnjom učinio istovremeno dva krivična djela na štetu oštećenih

B.R i R.M.

Po ocjeni ovog suda pogrešni su zaključci nižestepenih sudova da je okrivljeni, koji je

inače oglašen krivim zbog jednog krivičnog djela sprečavanje službenog lica u vršenju službene

radnje iz člana 375 stav 1 Krivičnog zakonika, učinio dva krivična djela u sticaju za koja je

primjenom čl.48 Krivičnog zakonika osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri

mjeseca. Ovo iz razloga što je okrivljeni predmetnom radnjom ostvario sva bitna obilježja jednog

krivičnog djela sprečavanje službenog lica u vršenju službene radnje iz čl.375 st.1 Krivičnog

zakonika, a to što su tim djelom oštećena dva lica ne znači da je ostvareno onoliko krivičnih djela

koliko ima i oštećenih. Naime, presudama nižestepenih sudova okrivljeni je oglašen krivim zbog

krivičnog djela sprečavanje službenog lica u vršenju službene radnje iz čl.375 st.1 Krivičnog

zakonika koje spada u grupu krivičnih djela protiv državnih organa, čiji objekt zaštite jeste

pravilno funkcionisanje državnih organa i obavljanja odredjenih poslova iz nihovog djelokruga.

Prema tome, u konkretnom slučaju u pitanju je samo jedno krivično djelo, a ne više krivičnih djela

upravljenih protiv ličnosti kada učinilac jednom ili sa više radnji učini onoliko krivičnih djela

koliko ima i oštećenih kada se primjenjuju odredbe o sticaju krivičnih djela iz čl.48 Krivičnog

zakonika.

Imajući u vidu prednje, a kako su nižestepeni sudovi u svojim presudama pogrešno

primijenili odredbe o sticaju krivičnih djela iz člana 48 stav 1 Krivičnog zakonika, to su učinili i

povredu Krivičnog zakonika iz čl.377 tač.4 ZKP, jer je u pogledu krivičnog djela koje je predmet

optužbe primijenili zakon koji se ne može primijeniti. Stoga je valjalo uvažiti zahtjev branioca

osudjenog za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude i preinačiti presude nižestepenih sudova

u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni jer se po pravilnoj primjeni zakona u radnjama

okrivljenog D.V stiču elementi jednog krivičnog djela sprečavanje službenog lica u vršenju

službene radnje iz čl.375 st.1 Krivičnog zakonika za koje se osudjuje na kaznu zatvora u trajanju

od dva mjeseca.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 440 u vezi čl.433 stav 1 ZKP, odlučeno je kao u

izreci ove presude.


32

OSLOBODJENJE OD KAZNE UČINIOCA KRIVIČNOG DJELA

NAPAD NA SLUŽBENO LICE U VRŠENJU SLUŽBENE DUŽNOSTI


Kada sud nadje da treba primijeniti odredbe iz člana 376 stav 5 KZ, dužan je da u

izreci presude opiše u čemu se sastoji nezakonito ili grubo postupanje službenog lica zbog

kojeg je okrivljeni izazvan.

Iz obrazloženja:

"Naime, izrekom pobijane presude, okrivljeni B. D je oglašen krivim zbog krivičnog djela

napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana 376 stav 3 u vezi st.1 i 2 Krivičnog

zakonika i shodno čl.376 st.5 Krivičnog zakonika, oslobodjen je od kazne imajući u vidu

odredjenje u ovom članu da se učinilac djela iz stava 1 do 3 ovog člana koji je bio izazvan

nezakonitim ili grubim postupanjem službenog lica može osloboditi od kazne.

Kada sud nadje da treba primijeniti odredbe člana 376 stav 5 Krivičnog zakonika, dužan je

da u izreci presude opiše u čemu se sastoji nezakonito ili grubo postupanje službenog lica zbog

kojeg je okrivljeni izazvan, jer bez tog opisa izreka presude je nerazumljiva i ne sadrži podatke o

djelu, a od toga zavisi i primjena odredjene odredbe Krivičnog zakonika.

Takodje, osnovano se žalbom branioca okrivljenog B. D, ukazuje da je izreka pobijane

presude protivrječna razlozima presude i dati razlozi su u znatnoj mjeri protivrječni, jer u

osudjujućem dijelu izreke presude stoji da je okrivljeni B. D napao oštećenog T. Z, operativca u

Odjeljenju za borbe i krijumčarenja CB Berane u vršenju poslova javne bezbjednosti i istom nanio

lake tjelesne povrede, dok u razlozima na strani 8 presude izmedju ostalog stoji, da je okrivljeni

izazvan grubim postupanjem policajaca T. i B, koji su bili u mogućnosti da na drugi način

savladaju fizički otpor okrivljenog B. D. i doprinijeli su njihovom povredjivanju, a na strani 10 u

razlozima pobijane presude, sud zaključuje i navodi, da su oni na preduzimanje tih radnji bili

ovlašćeni te da je sasvim drugo pitanje što su oni tom prilikom radili, odnosno kako su postupali i

koji je razultat bio tih preduzetih radnji i je li bilo nekog prekoračenja."


33

KRIVIČNO DJELO LAŽNO PRIJAVLJIVANJE

(Član 988 KZ RCG)

Lice koje je dobrovoljno dalo obavještenje policiji da je odredjeno lice učinilo

krivično djelo i time izazvalo pokretanje krivičnog postupka protiv istog, iako je znalo da to

lice nije učinilac tog djela, izvršilo je krivično djelo lažno prijavljivanje.

P R E S U D A

Zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore Ktz.br.63/09 od

12.10.2009. godine se uvažava i utvrdjuje da je presudom Višeg suda u Podgorici Kž.br.2301/08

od 30.03.2009. godine, povrijedjen zakon u korist okrivljene Ć. L – član 376 stav 1 tačka 11 i

čl.377 tač.4 ZKP u vezi čl.388 st.2 Krivičnog zakonika.


Presudom Osnovnog suda u Baru K.br.393/08 od 07.11.2008. godine, oglašena je krivom

Ć. L zbog krivičnog djela lažno prijavljivanje iz člana 388 stav 2 Krivičnog zakonika i izrečena joj

je uslovna osuda kojom je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca i istovremeno

odredjeno da se kazna neće izvršiti ukoliko okrivljena u roku od jedne godine ne izvrši novo

krivično djelo.

Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, je presudom Kž.br.2301/08 od 30.03.2009. godine,

uvažio žalbu okrivljene Ć. L i preinačio citiranu presudu Osnovnog suda u Baru tako što je

okrivljenu oslobodio od optužbe zbog krivičnog djela lažno prijavljivanje iz člana 388 stav 2

Krivičnog zakonika.

U zahtjevu se navodi da citirana presuda drugostepenog suda – Višeg suda u Podgorici,

uopšte nema razloga o odlučnim činjenicama iz kojih sud izvodi činjenične i pravne zaključke niti

koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane. Prema stavu drugostepenog

suda za postojanje krivičnog djela lažno prijavljivanje iz člana 388 stav 2 Krivičnog zakonika,

potrebno je da onaj ko prijavljuje odredjeno lice ili odredjeno krivično djelo za koje se goni po

službenoj dužnosti, to čini dobrovoljno sa direktnim umišljajem i „potpunom sviješću da u tom

pravcu podnosi krivičnu prijavu nadležnom organu“. Iz potpuno nejasnih činjeničnih tvrdnji i to

da je okrivljena pozvana od strane policije ili pak privedena i da je prijavila odredjeno lice da je

izvršilo krivično djelo, drugostepeni sud izvodi pravni zaključak da okrivljena nije izvršila

krivično djelo koje joj je optužbom stavljeno na teret.

Nadalje se u zahtjevu navodi da je okrivljena na zapisnik policije o obavještenju

prikupljenom od gradjana, izjavila da joj je M. M iz Bara, dana 04.12.2006. godine u Baru, dao na

uživanje kokain – supstancu proglašenu za opojnu drogu i time protiv imenovanog izazvala

pokretanje krivičnog postupka pred Osnovnim sudom u Baru zbog krivičnog djela omogućavanje

uživanja opojnih droga iz člana 301 stav 1 Krivičnog zakonika, iako je znala da ovaj nije učinilac

krivičnog djela, što je i po stanovištu drugostepenog suda nesumnjivo utvrdjeno. Ali za

drugostepeni sud je odlučna činjenica da je okrivljena dala obavještenje policiji kao lice koje je

prethodno pozvano ili privedeno i samo iz tih činjenica izvodi pravni zaključak da nije izvršila

krivično djelo za koje je optužena.

Nasuprot stavu drugostepenog suda, tužilac je stanovišta da za postojanje krivičnog djela

lažno prijavljivanje, nijesu odlučne činjenice vezane za način pozivanja, već u kom svojstvu lice

daje obavještenje, kao i da su obavještenja po sadržini takva da se na osnovu njih može zaključiti

koje se lice prijavljuje kao učinilac, za koje krivično djelo, kao i da je prijava za posljedicu imala

pokretanje krivičnog postupka protiv odredjenog lica. Ukazuje da je policija na osnovu člana 230

stav 2 ZKP, od okrivljene tražila obavještenja i takva obavještenja okrivljena je dala dobrovoljno

kao gradjanin, saglasno čl. 231 st.1 ZKP.

34

Okrivljena je prijavila M. M kao izvršioca krivičnog djela za koje se goni po službenoj

dužnosti i time izazvala pokretanje krivičnog postupka protiv njega, a bila je svjesna da ovaj nije

učinilac krivičnog djela, pa je postupala sa direktnim umišljajem, čime su se u njenim radnjama

stekli svi elementi bića krivičnog djela lažno prijavljivanje iz člana 388 st.2 Krivičnog zakonika.

Predloženo je da se uvaži zahtjev za zaštitu zakonitosti i utvrdi da je presudom Višeg suda

u Podgorici Kž.br.2301/08 od 30.03.2009. godine, povrijedjen zakon u korist okrivljene ne

dirajući u pravosnažnost presude.

Po razmatranju spisa predmeta i navoda iznijetih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti

Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, Vrhovni sud Crne Gore je našao:

Zahtjev je osnovan.

Drugostepeni sud nalazi da je za postojanje krivičnog djela lažno prijavljivanje, potrebno

da onaj ko prijavljuje odredjeno lice ili odredjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj

dužnosti, to čini dobrovoljno, sa direktnim umišljajem i potpunom sviješću da u tom pravcu

podnosi krivičnu prijavu nadležnom organu. Medjutim, ukoliko odredjeno lice bude pozvano od

strane policije ili pak privedeno tj. u policiju stiglo bez svoje volje, pa u postupku prikupljanja

obavještenja od strane policije, prijavi odredjeno lice ili krivično djelo, ne čini krivično djelo

lažno prijavljivanje. Kako je okrivljena, u konkretnom slučaju, privedena u CB Bar, to njena

svijest i umišljaj, nijesu bili da prijavi M. M kao izvršioca krivičnog djela, a obzirom da je

uživalac droge, normalno je da se ista uplašila da protiv nje može biti pokrenut postupak i

odnosnom prilikom je dala neistinito obavještenje koje se ne može smatrati krivičnom prijavom.

Ovakvo zaključivanje drugostepenog suda, po ocjeni ovog suda nije prihvatljivo, jer je

okrivljena prema zapisniku o obavještenju prikupljenom od gradjana, sačinjenom od ovlašćenog

policijskog službenika Centra bezbjednosti Bar i zavedenog pod Ku.br.715/06 od 04.12.2006.

godine, shodno čl.230 i 231 ZKP, kao gradjanin dobrovoljno dala obavještenje policiji da je

predmetni kokain dobila od M. M i da joj je isti rekao da ga proba i time izazvala pokretanje

krivičnog postupka protiv njega pred Osnovnim sudom u Baru, iako je znala i bila svjesna da on

nije učinilac tog djela, sa čime su se u njenim radnjama stekla obilježja bića krivičnog djela lažno

prijavljivanje iz čl.388 st.2 Krivičnog zakonika.

Iz navedenog jasno proizilazi da je oslobadjajući okrivljenu od optužbe, drugostepeni sud

povrijedio odredbe Krivičnog zakonika iz člana 377 tačka 4 ZKP u vezi čl.388 st.2 Krivičnog

zakonika, a uz to ne navodeći u presudi razloge o odlučnim činjenicama i dajući potpuno nejasne

razloge, povrijedio odredbe čl.376 st.1 tač.11 ZKP, kako se to osnovano ukazuje u podignutom

zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Sa iznijetih razloga, ovaj sud je uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti i odlučio kao u izreci

ove presude, na osnovu člana 433 stav 2 ZKP, ne dirajući u pravosnažnu odluku – citiranu

presudu Višeg suda u Podgorici, kojom je okrivljena oslobodjena od optužbe za navedeno

krivično djelo.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 13/09 od 02. 11. 2009. godine)

35

KRIVIČNO DJELO NASILNIČKO PONAŠANJE

- OBJEKTIVNI USLOVI I OKOLNOSTI ZA POSTOJANJE DJELA -

(Član 399 u vezi čl. 42 stav 3 KZ RCG)

Nanošenje lake tjelesne povrede je objektivni uslov za postojanje bića krivičnog djela

nasilničko ponašanje.

***

Okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela ne mogu se uzeti kao otežavajuće,

odnosno olakšavajuće kod odmjeravanja kazne, izuzev ako prelaze mjeru koja je potrebna

za postojanje krivičnog djela ili ako postoje dvije ili više ovakvih okolnosti pa je samo jedna

dovoljna za postojanje težeg, odnono lakšeg oblika krivičnog djela.

Iz obrazloženja:

"Za postojanje krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 399 Krivičnog zakonika, za

koje je optuženi oglašen krivim, potrebno je da učinilac preduzme neku od radnji koje su

alternativno odredjene kojima se ugrožava spokojstvo gradjana ili remeti javni red i mir, ukoliko

je to izvršeno u grupi ili je nekom licu nanesena laka tjelesna povreda ili je došlo do teškog

ponižavanja gradjana. Dakle, po ocjeni ovog suda nije u pitanju odgovornost za težu posljedicu

(član 17 Krivičnog zakonika) kako to obrazlaže prvostepeni sud u pobijanoj presudi nalazeći da je

optuženi nanio laku tjelesnu povredu oštećenima D.J i D.J postupajući sa nehatom, već laka

tjelesna povreda predstavlja objektivno obilježje krivičnog djela u pitanju koja kao takva ulazi u

sastav krivičnog djela. Naime, u konkretnom slučaju nanošenje lake tjelesne povrede je objektivni

uslov za postojanje krivičnog djela nasilničko ponašanje iz čl.399 Krivičnog zakonika, koje se u

pogledu subjektivnog odnosa učinioca prema izvršenom krivičnom djelu može izvršiti samo sa

umišljajem.

Isto tako i u pogledu odluke o kazni nejasni su razlozi prvostepenog suda. Ovo iz razloga

što je ostalo nejasno našto se odnosi to što prvostepeni sud na strani 8 treći pasus navodi: "pa je

kao otežavajuću okolnost van elemenata bića krivičnog djela na strani optuženog cijenio činjenicu

da su se oštećene pridružile krivičnom gonjenju". Valja ukazati prvostepenom sudu da okolnost

koja je obilježje krivičnog djela ne može se uzeti u obzir i kao otežavajuća, odnosno olakšavajuća

okolnost, izuzev ako prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje krivičnog djela ili odredjenog

oblika krivičnog djela ili ako postoje dvije ili više ovakvih okolnosti, pa je samo jedna dovoljna

za postojanje težeg, odnosno lakšeg oblika krivičnog djela, kako je to propisano u člana 42 stav 3

Krivičnog zakonika. Medjutim, kada sud nadje da postoji takva okolnost koja prelazi mjeru koja

je potrebna za postojanje krivičnog djela u pitanju mora da u presudi navede koja je to okolnost i

da posebno obrazloži od kakvog je ona zanačaja za odmjeravanje kazne. To što su se oštećene

pridružile krivičnom gonjenju ne može predstavljati otežavajuću okolnost jer je to njihovo

zakonsko pravo.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti bitnu povredu postupka na koju je

ukazano ovim rješenjem, izvesti sve ranije dokaze, kao i druge dokaze za koje se ukaže potreba,

pa će nakon svestrane ocjene odbrane optuženog i izvedenih dokaza biti u mogućnosti da donese

novu na zakonu zasnovanu odluku."

(Rješenje Višeg suda u Podgorici, Kž. br. 1946/09 od 03. 02. 2010. godine)

***

U rješidbi ove krivične stvari, u postupku po žalbama sudjelovalo je vijeće sastaljeno od

sudija Vrhovnog suda, shodno članu 42 stav 2 Zakona o Sudskom savjetu.

36

KRIVIČNO DJELO NEDOZVOLJENO DRŽANJE ORUŽJA

I EKSPLOZIVNIH MATERIJA

(Član 403 stav 2 u vezi st. 1 KZ RCG)

Neovlašćenim držanjem puške, nakon prestanka okolnosti zbog kojih je puška

dodijeljena od strane ovlašćenog službenog lica CB, ostvarena su sva obilježja krivičnog

djela iz člana 403 stav 2 u vezi stava 1 KZ RCG.

P R E S U D A

Zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore Ktz.br.10/08 od

26.03.2009. godine se uvažava i utvrdjuje da je presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju

K.br.666/06 od 08.05.2007. godine i presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.519/08 od

30.01.2009. godine povrijedjen zakon u korist okrivljenog - član 17 i čl.377 tač.1 ZKP.


Presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.666/06 od 08.05.2007. godine oglašen je

krivim V. M, zbog krivičnog djela teško djelo protiv opšte sigurnosti iz člana 338 stav 3 u vezi

čl.327 st.4 u vezi st.1 Krivičnog zakonika i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Istom presudom okrivljeni V. M je, na osnovu člana 363 tačka 1 ZKP, oslobodjen je

optužbe zbog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.2 u

vezi st.1 Krivičnog zakonika, jer djelo za koje je optužen po zakonu nije krivično djelo.

Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.519/08 od 30.01.2009. godine odbijena je kao

neosnovana žalba Osnovnog državnog tužioca u Bijelom Polju, a uvažena žalba branioca

okrivljenog samo u dijelu odluke o kazni, tako što je okrivljenom za krivično djelo teško djelo

protiv opšte sigurnosti iz člana 338 stav 3 u vezi čl.327 st.4 u vezi st.1 Krivičnog zakonika

izrečana uslovna osuda, kojom mu je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i odredjeno

da se ista neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne

izvrši neko novo krivično djelo. Tužilac je stanovišta da su nižestepenim presudama učinjene

povrede odredaba čl.17 i čl.377 tač.1 Zakonika o krivičnom postupku. Naime, nižestepeni sudovi

nalaze da krivično djelo za koje je okrivljeni V. M oslobodjen od optužbe - nedozvoljeno držanje

oružja i eksplozvinih materija iz čl.403 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika po zakonu nije krivično

djelo, jer mu nedostaje elemenat protivpravnosti, budući da je okrivljenom vojnička puška M-48

kal.7,9 mm, fab.br.F21773 dodijeljena uz potvrdu od strane ovlašćenih službenih lica Centra

bezbjednosti u Bijelom Polju tokom 1991. godine, kao pripadniku rezervnog sastava policije zbog

političkih previranja u zemlji. Ovakav stav nižestepenih sudova je po tužiocu neprihvatljiv, jer je

okrivljeni nakon prestanka okolnosti zbog kojih mu je vojnička puška dodijeljena, pušku morao

vratiti i razdužiti, pa kako to nije učinio to je pušku od tada neovlašćeno držao, a kako se radi o

oružju čije držanje gradjanima nije dozvoljeno, to su se u njegovim radnjama stekla sva obilježja

bića krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.2 u vezi st.1

Krivičnog zakonika. Iz prednjeg proizilazi da nižestepeni sudovi nijesu istinito i potpuno utvrdili

činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke, čime su povrijedjene odredbe čl.17 i

čl.377 tač.1 ZKP. Predloženo je da se zahtjev uvaži i utvrdi da su presudom Osnovnog i Višeg

suda u Bijelom Polju povrijedjene odredbe čl.17 i čl.377 tač.1 ZKP u korist okrivljenog.


Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore, Vrhovni sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Nižestepeni sudovi nalaze da krivično djelo za koje je okrivljeni optužen -nedozvoljeno

držanje oružja i eksplozivnih materija iz člana 403 stav 2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika po

zakonu nije krivično djelo, jer mu nedostaje element protivpravnosti, budući da je okrivljenog

37

vojnička puška M-48 kal.7,9 mm, fab.br.F21773, dodijeljena uz potvrdu od strane ovlašćenih

službenih lica CB u Bijelom Polju u toku 1991. godine, kao pripadniku rezervnog sastava policije

zbog političkih previranja u zemlji.

Ovakav zaključak nižestepenih sudova, po ocjeni ovog suda, nije prihvatljiv, jer je

okrivljeni V.M nakon prestanka okolnosti zbog kojih mu je vojnička puška dodijeljena pušku

morao vratiti i razdužiti, pa kako to nije učinio, on je pušku od tada neovlašćeno držao, a kako se

radi o oružju čije držanje gradjanima nije dozvoljeno, to su se u njegovim radnjama stekla

obilježja bića krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz člana 403

stav 2 u vezi st.1. Krivičnog zakonika.

Iz navedenog jasno proizilazi da nižestepeni sudovi nijesu potpuno i pravilno utvrdili

odlučne činjenice koje su od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da na utvrdjeno

činjenično stanje nije priavilno primijenjeno materijalno pravo, čime su povrijedjene odredbe

člana 17 i čl.377 tačka 1 ZKP, kako se to zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje.


ove presude, na osnovu člana 433 stav 2 ZKP, ne dirajući u nižestepene presude kojim je

okrivljeni za navedeno krivično djelo oslobodjen od optužbe, shodno čl.363 tačka 1 ZKP.


38

KRIVIČNO DJELO NEDOZVOLJENO DRŽANJE ORUŽJA

I EKSPLOZIVNIH MATERIJA


Predaja, policiji na graničnom prelazu, pištolja (koji je držao u svom vozilu), kod

činjenice da je znao za neovlašćeno nošenje vatrenog oružja, ne predstavlja okolnost koja

isključuje krivicu okrivljenog.

Iz obrazloženja:

"Naime, drugostepeni sud u svemu prihvata odbranu okrivljenog A.S da je predmetni

pištolj marke "Crvena zastava" kalibra 7,65 mm, fabričkog broja C-77257 sa osam metaka zadnjih

godina stalno držao u ladici svog putničkog vozila jer se plašio za život svog maloljetnog sina da

pištolj ostavi u kući budući da nije imao pogodno mjesto za držanje tog pištolja. Kada je kritičnog

dana vozilom prešao granični prelaz Kula, sjetio se da u ladici ima navedeni pištolj pa se odmah

vozilom vratio na granični prelaz gdje je pištolj predao policajcima koji su radili na tom

graničnom prelazu.

Ovakva odbrana okrivljenog A.S, koju u svemu prihvata drugostepeni sud, nema uporišta

u izvedenim dokazima jer drugostepeni sud nije izveo ni jedan dokaz koji bi potvrdio njegovu

odbranu da li ima maloljetnog sina jedinca, da li u svojoj kući ima bezbjedno mjesto za držanje

pištolja, da li je pištolj prije odlaska za Kosovo mogao ostaviti kod drugog lica ili pak isti rastaviti

u djelove i na taj način spriječiti eventualne posljedice jer je okrivljeni znao da je po Zakonu o

oružju zabranjeno nošenje vatrenog oružja, što se nesumljivo utvrdjuje iz njegovog iskaza koji je

dao u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom.

To što je okrivljeni kritične prilike nakon prelaska naše državne granice predao pištolj

policajcima A.Z i M.A, kojima je prije prelaska državne granice kazao da nema ništa da prijavi, ne

potvrdjuje odbranu okrivljenog u pravcu izvodjenja zaključka drugostepenog suda da na strani

okrivljenog nije postojao umišljaj kao oblik vinosi, već ukazuje na sasvim drugu činjenicu da se

okrivljeni plašio da će biti kontrolisan na području Kosova, gdje je putovao i da će imati veće

posledice od onih kada pištolj predaje ovlašćenim policajcima na graničnom prelazu Kula kod

Rožaja. Stoga, zaključak drugostepenog suda o postojanju okolnosti koje isključuju krivicu

okrivljenog to jest nepostojanje subjektivnog odnosa okrivljenog prema krivičnom djelu u pitanju,

nema uporišta ni u odbrani okrivljenog koji se sasvim jasno i odredjeno izjasnio da je znao da je

zabranjeno neovlašćeno nošenje vatrenog oružja."


39

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

40

PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI

(Član 34 stav 1 ZKP RCG)

Mjesto prebivališta okrivljenog nije važan razlog za prenošenje mjesne nadležnosti

suda.

Iz obrazloženja:

"Sudija pojedinac Osnovnog suda u Herceg Novom, svojim predlogom K.br.159/08 od

14.10.2009. godine, predložio je da Vrhovni sud Crne Gore za vodjenje krivičnog postupka protiv

okrivljenog R.Z, zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 339 stav 3 u vezi

st.1 Krivičnog zakonika, odredi Osnovni sud u Podgorici. Kao razlog za prenošenje mjesne

nadležnosti navodi što okrivljeni R.Z ima prebivalište na području tog suda, a oštećeni su

saslušani van glavnog pretresa, te da će stoga taj sud lakše i sa manje troškova sprovesti postupak

nego Osnovni sud u Herceg Novom.

Po razmatranju predloga i predmetnih spisa, ovaj sud je našao da predlog nije osnovan.

To što okrivljeni R.Z ima prebivalište u Podgorici, ne ukazuje da je očigledno da bi u ovoj

krivičnoj stvari postupak lakše i sa manje izdataka sproveo Osnovni sud u Podgorici. Okrivljeni je

dužan da trpi postupak koji se protiv njega vodi, a optužnim predlogom je predloženo da se na

glavni pretres pored okrivljenog pozovu oštećeni D.M i D.Dj. koji imaju prebivalište u Baošićima.

Osim toga, radi se o krivičnom djelu ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 339 stav 3 u vezi st.1

Krivičnog zakonika, pa je moguće pretpostaviti da će se pojaviti potreba za rekonstrukciju

dogadjaja, što je vezano za lice mjesta koje se nalazi na području Osnovnog suda u Herceg

Novom.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 34 stav 1 ZKP, odlučeno je kao u izreci."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 118/09 od 03. 11. 2009. godine)

41

PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI

(Član 34 stav 1 ZKP RCG)

Činjenica da privatni tužilac ima svojstvo sudije nadležnog suda je važan razlog za

prenošenje mjesne nadležnosti na drugi stvarno nadležni sud.

Iz obrazloženja:

"Sudija pojedinac Osnovnog suda u Herceg Novom svojim predlogom K.br.141/09 od

07.10.2009. godine predložio je da Vrhovni sud Crne Gore za vodjenje krivičnog postupka protiv

okrivljenih M. V i M. N, zbog krivičnog djela kleveta iz člana 196 stav 1 Krivičnog zakonika,

odredi neki drugi stvarno nadležan sud. Ovo sa razloga što je privatni tužilac Š.B. iz Herceg

Novog, dugogodišnji aktivni sudija - porotnik u Osnovnom sudu u Herceg Novom, koja činjenica

predstavlja važan razlog da se odredi drugi stvarno nadležan sud kako bi se otklonila sumnja u

nepristrasnost vodjenja postupka kod Osnovnog suda u Herceg Novom.

Vrhovni sud Crne Gore je razmotrio spise ovog predmeta i navode iz podnijetog predloga,

pa je našao da je predlog osnovan.

Odredbom člana 34 stav1 ZKP, je pored ostalog predvidjeno da se za vodjenje krivičnog

postupka može odrediti drugi stvarno nadležan sud, ako za to postoje drugi važni razlozi.

Imajući u vidu da je privatni tužilac Š. B, sudija - porotnik Osnovnog suda u Herceg

Novom, a da bi se izbjegla svaka sumnja u eventualnu nepristrasnost vodjenja postupka kod tog

suda, opravdano je bilo odrediti drugi stvarno nadležan sud.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 34 stav 1 ZKP, odlučeno je kao u izreci ovog

rješenja."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 105/09 od 13. 10. 2009. godine)

42

IZUZEĆE VJEŠTAKA ILI PREDSJEDNIKA VIJEĆA

(Član 38, 43 u vezi sa čl. 119 ZKP RCG)

Postoje razlozi za izuzeće vještaka ili predsjednika vijeća, ukoliko je za vještaka

odredjen bračni drug predsjednika vijeća.

P R E S U D A


B.Dj, pa se ukida presuda Višeg suda u Bijelom Polju i predmet vraća tom sudu na ponovni

postupak i odlučivanje.


Presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.99/06 od 27.11.2008. godine oglašen je

krivim B. Dj, zbog krivičnog djela šumska kradja iz člana 324 stav 2 u vezi st.1 Krivičnog

zakonika i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.

Viši sud u Bijelom Polju, kao drugostepeni, presudom Kž.br.415/09 od 14.05.2009. godine

odbio je žalbu branioca optuženog B. Dj kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda u

Bijelom Polju K.br.99/06 od 27.11.2008. godine.

Protiv navedenih presuda branilac osudjenog, advokat Lj. B iz Bijelog Polja, podnio je

ovom sudu zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude zbog bitne povrede odredaba

krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakonika i povrede odredaba krivičnog postupka u

žalbenom postupku. U zahtjevu se navodi da su nižestepeni sudovi izvedene dokaze cijenili

površno, nepotpuno i jednostrano na štetu osudjenog. U zahtjevu se posebno ističe da je

drugostepeni sud propustio da ocijeni ključni navod žalbe da u ovom krivičnom predmetu nije

mogao biti vještak suprug predsjednika vijeća K. V, jer je isti morao biti izuzet ili predsjednik

vijeća, shodno odredbama čl.38, 43 i 119 ZKP, čime je učinjena povreda odredaba krivičnog

postupka u žalbenom postupku, a koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite

odluke. Predloženo je da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na

ponovno sudjenje.

Po razmatranju spisa predmeta, navoda iznijetih u zahtevu i mišljenja Vrhovnog državnog

tužioca Crne Gore, ovaj sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Osnovano se zahtjevom ukazuje da je drugostepeni sud propustio ocijeniti sve navode

žalbe branioca osudjenog B. Dj.

Naime, branilac osudjenog je žalbom pobijao prvostepenu presudu, izmedju ostalog, zbog

bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 2 ZKP, ističući da u ovom

krivičnom predmetu vještak šumarske struke nije mogao biti suprug predsjednika vijeća, shodno

čl.38, 43 i 119 ZKP. Drugostepeni sud je propustio da ocjeni prednji navod žalbe, čime je učinjena

povreda odredaba krivičnog postupka u žalbom postupku iz čl.438 tač.3 ZKP, a koja povreda je

bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, kako se to i zahtjevom za isptivanje

zakonitosti pravosnažne presude osnovano ukazuje, pa je stoga drugostepenu presudu valjalo

ukinuti i predmet vratiti drugostepenom - Višem sudu u Bijelom Polju na ponovni postupak i

odlučivanje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti učinjenu povredu postupka tako što

će ocijeniti sve žalbene navode, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu

odluku.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 440 u vezi čl.433 ZKP, odlučeno je kao u izreci ove

presude.


43

ODLUČIVANJE O ZAHTJEVU ZA IZUZEĆE SUDIJE POROTNIKA

(Član 41 stav 1 ZPK u vezi sa čl. 376 st. 2 ZKP)

Neodlučivanjem na zakonit način o zahtjevu za izuzeće sudije porotnika povrijedjeno

je pravo optuženog na odbranu.

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude branioca

osudjenog C. J, pa se ukidaju presuda Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.315/2005 od

03.03.2009. godine i presuda Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.622/09 od 22.07.2009. godine i

predmet vraća Osnovnom sudu u Bijelom Polju na ponovno sudjenje.


Presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.315/2005 od 03.03.2009. godine, C. J

oglašen je krivim zbog krivičnog djela napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana

376 stav 3 u vezi st.2 i 1 Krivičnog zakonika za koje mu je izrečena uslovna osuda kojom je

utvrdjena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i odredjeno da se kazna neće izvršiti ukoliko

osudjeni u roku od dvije godine ne učini neko novo krivično djelo.


kao neosnovanu žalbu branioca optuženog C. J, dok je uvažio žalbu Osnovnog državnog tužioca u

Bijelom Polju i preinačio presudu Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.315/2005 od 03.03.2009.

godine samo u dijelu odluke o krivičnoj sankciji tako što je optuženog C. J, zbog krivičnog djela

napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana 376 stav 3 u vezi st.2 i 1 Krivičnog

zakonika, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca.

Protiv navedenih presuda branilac osudjenog je podnio zahtjev za ispitivanje zakonitosti

pravosnažne presude zbog povrede prava na odbranu s predlogom da ovaj sud uvaži zahtjev, ukine

presudu drugostepenog suda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U

zahtjevu se navodi da je na glavnom pretresu koji je održan pred Osnovnim sudom u Bijelom

Polju dana 03.03.2009. godine, kada je donijeta prvostepena presuda, branilac optuženog stavio

predlog za izuzeće sudije porotnika K. V. Umjesto da prekine glavni pretres, uzme izjašnjenje od

sudije porotnika i predmet dostavi predsjedniku da odluči o izuzeću, sudeće vijeće prvostepenog

suda je donijelo rješenje da se zahtjev za izuzeće sudije porotnika K. V odbije kao neosnovan.

Osim toga u donošenju te odluke učesvovao je i sudija porotnik čije izuzeće je traženo. Na

navedenu povredu postupka ukazano je u žalbi na prvostepenu presudu. Medjutim, drugostepeni

sud smatra da je zahtjev za izuzeće sudije porotnika K. bio usmjeren na odugovlačenje postupka.

Po razmatranju spisa predmeta, navoda iznijetih u zahtjevu i mišljenja Vrhovnog državnog

tužioca Crne Gore, Vrhovni sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Osnovano se zahtjevom branioca osudjenog ukazuje da su nižestepeni sudovi povrijedili

pravo osudjenog na odbranu na glavnom pretresu koja povreda je bila od uticaja na donošenje

pravilne i zakonite odluke, kako je to propisano u odredbi člana 438 stav 3 ZKP.

Naime, iz sadržine zapisnika o glavnom pretresu pred Osnovnim sudom u Bijelom Polju,

koji je održan dana 03.03.2009. godine, utvrdjuje se da je branilac optuženog C. J, na početku

glavnog pretresa tražio da se izuzme od sudjenja član vijeća - sudija porotnik K. V iz razloga

propisanih u člana 38 tačka 6 ZKP. O tom izuzeću odlučilo je sudeće vijeće u sastavu od sudija V.

J, kao predsjednika vijeća i sudija porotnika K. V i P. M, kao članova vijeća, što znači da je K. V,

kao član vijeća, čije se izuzeće traži učestvovao u donošenju odluke kojim je odbijen zahtjev

branioca optuženog za izuzeće. Nakon toga prvostepeni sud je izveo odredjene dokaze, uzeo

završne riječi i donio presudu.

44

Dakle, u konkretnom slučaju prvostepeni sud je postupio protivno odredbama člana 41 st.1

i 3 ZKP. U odredbi čl.41 st.1 ZKP je propisano da o izuzeću sudije ili sudije porotnika iz čl.40 st.2

ZKP, odlučuje predsjednik prvostepenog suda koji je dužan da prije donošenja rješenja o izuzeću

pribavi izjavu sudije porotnika, a da po potrebi sprovede i druge izvidjaje, kako je to navedeno u

stavu 3 čl.41 ZKP.

Kako je zahtjev za izuzeće sudije porotnika podnijet u skladu sa odedbom člana 40 stav 2,

a iz razloga navedenih u čl.38 tač.6 ZKP, vijeće prvostepenog suda nije bilo ovlašćeno da o njemu

odluči već da donese rješenje o odlaganju glavnog pretresa i da spise predmeta dostavi

predsjedniku suda koji je u ovom slučaju jedino ovlašćen da odluči o izuzeću, kako to nalaže

odredba čl.41 st.1 ZKP.

Kako drugostepeni sud u postupku odlučivanja po žalbi nije otklonio navedenu povredu

postupka na koju je ukazano žalbom branioca optuženog, to je i od strane žalbenog suda učinjena

bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 2 u vezi čl.38 tačka 6, čl.40 st.2 i 41

st.1 ZKP, koja je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke jer o izuzeću sudije

porotnika K. V, kao sudećeg vijeća koji je učestvovao u donošenju prvostepene presude nije

odlučeno na zakonit način, a što je dovelo do povrede prava optuženog na odbranu na glavnom

pretresu pred prvostepenim sudom.

Sa iznijetih razloga, valjalo je uvažiti zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne

presude, ukinuti presude nižestepenih sudova i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno

sudjenje.

Prvostepeni sud će odrediti glavni pretres, kako bi u ponovnom postupku otklonio

navedenu povredu postupka na koju je ukazano u ovoj presudi, izvesti sve ranije izvedene dokaze,

kao i druge dokaze za koje se ukaže potreba, nakon čega će biti u mogućnosti da donese novu na

zakonu zasnovanu odluku.

Na osnovu svega izloženog, a primjenom člana 440 u vezi čl.433 stav 1 ZKP, odlučeno je

kao u izreci ove presude.


45

DOSTAVLJANJE ŽALBE NA ODGOVOR

(Član 168 stav 4 u vezi čl. 376 st. 2 ZKP)

Propuštanjem dostavljaja žalbe na odgovor braniocu optuženog učinjena je bitna

povreda krivičnog postupka iz člana 376 stav 2 ZKP.

P R E S U D A


M.I, pa se ukida presuda Višeg suda u Podgorici Kž.br.484/09 od 12.10.2009. godine i predmet

vraća tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.


Presudom Osnovnog suda u Cetinju K.br.325/08 od 26.11.2008. godine, M. I, oglašen je

krivim zbog krivičnog djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 348 stav 1

u vezi čl.339 st.1 Krivičnog zakonika za koje mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrdjena

kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i istovremeno odredjeno da se ista neće izvršiti

ukoliko optuženi u roku od tri godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.

Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, svojom presudom Kž.br.484/09 od 12.10.2009.

godine, uvažio je žalbu Osnovnog državnog tužioca u Cetinju i preinačio prvostepenu presudu

samo u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, tako što je optuženog M. I, zbog krivičnog djela teško

djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 348 stav1 u vezi čl.339 st.1 Krivičnog

zakonika, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca.

Protiv drugostepene presude branilac osudjenog podnio je zahtjev za ispitivanje

zakonitosti zbog povrede postupka propisanog u članu 438 tač.1 i 3 ZKP. U zahtjevu se navodi da

je Viši sud u Podgorici u obrazloženju svoje presude naveo da nijesu bili ispunjeni uslovi iz čl.54

st.3 Krivičnog zakonika za izricanje uslovne osude, jer je tom odredbom propisano da se uslovna

osuda ne može izreći ako nije proteklo više od pet godina od pravosnažnosti osude kojom je

učiniocu izrečena sankcija za umišljajno krivično djelo. Nadalje, sud zaključuje da je presudom

Osnovnog suda u Podgorici K.br.95/22752 od 07.06.2004. godine optuženom ranije izrečena

uslovna osuda od tri mjeseca zatvora na jednu godinu i da nijesu bili ispunjeni uslovi da

prvostepeni sud optuženom za predmetno krivično djelo izreče uslovnu osudu. Stoga je

drugostepeni sud pogrešnim tumačenjem odredbe čl.54 st.3, koju je primijenio, na štetu optuženog

M. I, povrijedio Krivični zakonik iz čl.377 tač.5 ZKP, jer je prekoračio ovlašćenje koje se odnosi

na odluku o kazni. Naime, navedenom odredbom čl.54 st.3 Krivičnog zakonika je propisano da se

uslovna osuda ne može izreći učiniocu ako nije proteklo više od pet godina od pravosnažnosti

osude kojom je izrečena kazna za umišljajno krivično djelo. Dakle, u pitanju je samo kazna a ne i

druga krivična sankcija kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud pa se u konkretnom slučaju

mogla izreći uslovna osuda.

U zahtjevu se nadalje navodi, da je na štetu osudjenog u žalbenom postupku povrijedjeno

njegovo pravo na odbranu jer braniocu optuženog nije dostavljena na odgovor žalba Osnovnog

državnog tužioca u Cetinju koja je izjavljena protiv prvostepene presude. Ova povreda je bila od

uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Uz to Viši sud je povrijedio i odredbu čl.385 ZKP

jer je u sjednici vijeća, a ne na pretresu, utvrdio drugačije činjenično stanje od onog utvrdjenog u

prvostepenoj presudi. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da optuženi M. I do sada nije osudjivan,

dok je drugostepeni sud utvrdio da je isti osudjivan zbog krivičnog djela kradja. U pitanju je

odlučna činjenica jer od njenog utvrdjenja zavisi i pravilna primjena materijalnog prava po pitanju

izricanja krivičnih sankcija, izmedju ostalog i primjene člana 54 Krivičnog zakonika. Predložio je

da ovaj sud uvaži zahtjev, pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni

postupak i odlučivanje, te da se shodno čl.439 st.5 ZKP odloži izvršenje presude Osnovnog suda u

Cetinju K.br.325/08 od 26.11.2008. godine.

46


tužioca Crne Gore, Vrhovni sud je našao da je zahtjev osnovan.

Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 2 ZKP, pored ostalog, postoji

ako sud prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog

zakonika, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Prema odredbi člana 381 ZKP, primjerak žalbe dostaviće prvostepeni sud protivnoj stranci

(čl.168 i 169), koja može u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu.

Žalbu i odgovor na žalbu, sa svim spisima, prvostepeni sud će dostaviti drugostepenom sudu.

Odredbom člana 168 stav 4 ZKP, pored ostalog je propisano ako okrivljeni ima branioca,

optužnica, optužni predlog, privatna tužba i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu ili

prigovor, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora, dostaviće se i braniocu i

okrivljenom po odredbama člana 167 ovog Zakonika.

U konkretnom slučaju, prema podacima u predmetu, protiv prvostepene presude u

zakonskom roku žalbu je izjavio Osnovni državni tužilac u Cetinju. Medjutim, u spisima predmeta

nema dokaza da je žalba državnog tužioca dostavljena braniocu optuženog V. V, advokatu iz

Podgorice, radi odgovora na žalbu.

Drugostepeni sud je svojom presudom uvažio žalbu Osnovnog državnog tužioca u Cetinju

i preinačio presudu Osnovnog suda u Cetinju K.br.325/08 od 26.11.2008. godine tako što je

optuženog, umjesto uslovne osude, osudio na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Iz prednjeg proizilazi da je prvostepeni sud postupio suprotno navedenim odredbama ZKP,

jer je žalbu Osnovnog državnog tužioca u Cetinju uputio drugostepenom sudu na odlučivanje,

iako je propisano da primjerak žalbe uruči braniocu optuženog na odgovor. Time je, kako se to

osnovano u zahtjevu branioca osudjenog navodi, prvostepeni sud postupkom koji je predhodio

donošenju drugostepene presude na štetu optuženog M. I povrijedio odredbe člana 376 st.2 u vezi

čl.168 st.4 i čl.381 ZKP. Istu povredu zakona učinio je i drugostepeni sud jer je odlučio o žalbi

Osnovnog državnog tužioca u Cetinju izjavljenoj protiv prvostepene presude, a da predhodno nije

utvrdio da li je žalba državnog tužioca dostavljena na odgovor braniocu optuženog u smislu čl.381

ZKP.

Po nalaženju Vrhovnog suda navedena povreda je u konkretnom slučaju mogla biti od

uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke - član 438 tačka 3 ZKP, kako se to i zahtjevom za

ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude osnovano ukazuje, pa je stoga drugostepenu presudu

valjalo ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

U ponovnom postupku radi otklanjanja navedene povrede i omogućavanja braniocu

optuženog da koristi svoje zakonsko pravo potrebno je da drugostepeni sud, prije donošenja svoje

odluke, omogući da se žalba Osnovnog državnog tužioca u Cetinju dostavi braniocu optuženog

V.V, advokatu iz Podgorice, na odgovor u smislu člana 381 ZKP.


izreci ove presude.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp.br.136/09 od 09.12.2009. godine)

47

OBAVEZNO LIČNO DOSTAVLJANJE

(Član 168 stav 4 u vezi čl. 376 st. 2 ZKP)

Nedostavljanjem optuženom presude i žalbe tužioca na tu presudu učinjena je bitna

povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 2 ZKP.

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev branioca osudjenog S. I za vanredno preispitivanje pravosnažne

presude, pa se ukida presuda Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.102/09 od 01.04.2009. godine i

predmet vraća tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.


Presudom Višeg suda u Podgorici K.br.41/05 od 05.11.2008. godine oglašen je krivim S. I,

zbog krivičnog djela izazivanje opšte opasnosti iz člana 164 stav 1 KZ RCG i osudjen na kaznu

zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Apelacioni sud Crne Gore, kao drugostepeni, presudom Kž.br.102/09 od 01.04.2009.

godine odbio je žalbu branioca optuženog kao neosnovanu, a uvažio žalbu Višeg državnog tužioca

u Podgorici i preinačio presudu Višeg suda u Podgorici K.br.41/05 od 05.11.2008. godine samo

u dijelu odluke o kazni, tako što je optuženog S. I osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest

mjeseci.

Protiv drugostepene presude branilac osudjenog je podnio jezahtjev za vanredno

preispitivanje pravosnažne presude, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka u žalbenom

postupku. U zahtjevu se navodi da drugostepeni sud nije mogao donijeti svoju odluku prije nego

prvostepena presuda bude dostavljena optuženom, čime je učinjena bitna povreda odredaba

krivičnog postupka u žalbenom postupku iz člana 376 stav 2 u vezi čl.168 st.4 ZKP, koja povreda

je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Predloženo je da ovaj sud zahtjev uvaži

pobijana presuda ukine i predmet vrati Apelacionom sudu Crne Gore na ponovni postupak i

odlučivanje.

Po razmatranju spisa predmeta i navoda iz zahtjeva, Vrhovni sud je našao da je zahtjev

osnovan.

Članom 168 stav 4 ZKP je propisano da ako okrivljeni ima branioca, optužnica, optužni

predlog, privatna tužba i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu ili prigovor, kao i žalba

protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora, dostaviće se i braniocu i okrivljenom po

odredbama čl.167 ZKP.

U konkretnom slučaju presuda Višeg suda u Podgorici K.br.41/05 od 05.11.2008. godine i

žalba Višeg državnog tužioca u Podgorici na prvostepenu presudu nijesu dostavljeni optuženom

S.I.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su prvostepena presuda i žalba višeg državnog tužioca

istaknuti na oglasnu tablu suda, budući da isti nijesu mogli biti uručeni optuženom na adresu Park

šuma – Zagorič bb Podgorica.

Na glavnom pretresu od 17.6.2008.godine optuženi je obavijestio sud da više ne živi na

adresi Park šuma – Zagorič bb Podgorica, već na adresi ulica 4. jula br.21 Podgorica.

Medjutim, na tu adresu optuženom nijesu slati ni prvostepena presuda ni žalba Višeg

državnog tužioca, već na adresu Park šuma Zagorič bb Podgorica sa koje je optuženi ranije

odselio.

Kako je drugostepeni sud odlučio o žalbama višeg državnog tužioca i branioca optuženog,

a da prvostepena presuda i žalba tužioca na tu presudu nijesu dostavljeni optuženom, to je

učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku iz člana 376 stav 2 u

vezi čl.168 st.4 ZKP, koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.

48

Pošto je zahtjev branioca osudjenog osnovan to je isti valjalo uvažiti i drugostepenu

presudu ukinuti, s tim što će Apelacioni sud u ponovnom postupku otkloniti navedenu povredu

postupka, a potom u sjednici vijeća donijeti novu odluku.


izreci ove presude.


49

RAČUNANJE ROKOVA

(Član 189 stav 4 ZKP)

Ako poslednji dan roka pada na državni praznik ili subotu ili u nedjelju ili u neki

drugi dan kad državni organ nije radio, rok ističe protekom prvog narednog dana.

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore

Ktz.br.96/09 od 27.11.2009. godine i utvrdjuje da je rješenjem Višeg suda u Bijelom Polju

Kž.br.623/09 od 20.07.2009. godine povrijedjen zakon u korist okrivljenog J.I - član 189 stav 4

Zakonika o krivičnom postupku.


Osnovni sud u Beranama je rješenjem K.br.470/08 od 15.12.2008. godine, odbacio optužni

predlog oštećenog kao tužioca Š. D koji je podnijet protiv J.I, zbog krivičnog djela sprečavanje

dokazivanja iz člana 390 stav 1 Krivičnog zakonika.

Viši sud u Bijelom Polju, kao drugostepeni, je rješenjem Kž.br.623/09 od 20.07.2009.

godine, odbacio kao neblagovremenu žalbu oštećenog kao tužioca izjavljenu protiv rješenja

prvostepenog suda.

Protiv rješenja drugostepenog suda, Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je podnijelo

zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede člana 376 stav 2 i čl.189 st.4 ZKP. U zahtjevu se u

bitnom navodi da je oštećeni kao tužilac rješenje prvostepenog suda primio dana 14.04.2008.

godine, a da je žalbu izjavio dana 21.04.2009. godine. Iz dopisa Osnovnog suda u Beranama

Su.br.991/09 od 20.11.2009. godine proizilazi da taj sud u vrijeme vjerskih praznika počev od

Velikog petka pa zaključno sa drugim danom Vaskrsa, odnosno u dane 17, 18, 19 i 20 aprila 2009.

godine nije radio, a da je radio 21. i 22. aprila tekuće godine. Drugostepeni sud u obrazloženju

svoga rješenja navodi da je žalba oštećenog kao tužioca neblagovremena jer je podnijeta poslije

isteka roka od tri dana. Medjutum, imajući u vidu dopis Osnovnog suda u Beranama da taj sud

nije radio počev od 17 pa sve do 20. aprila 2009. godine, a da je prvi radni dan kada je sud radio

bio 21.04.2009. godine, kada je oštećeni kao tužilac predao žalbu prvostepenom sudu. Stoga je taj

dan bio treći dan u kojem je oštećeni mogao predati žalbu da ista bude blagovremena u smislu

odredbe čl.189 ZKP.

Dakle, drugostepeni sud je u postupku donošenja odluke povrijedio odredbu člana 189 stav

4 ZKP, a što je bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje odluke, čime je učinjena bitna

povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.2 ZKP. Predložio je da ovaj sud uvaži zahtjev,

ukine rješenje Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.623/09 od 20.07.2009. godine i predmet vrati tom

sudu na ponovnu odluku.

Vrhovni sud je razmotrio spise predmeta i ocijenio navode iznijete u zahtjevu za zaštitu

zakonitosti, pa je našao da je zahtjev osnovan.

U odredbi člana 189 stav 4 ZKP je propisano ako poslednji dan roka pada na državni

praznik ili subotu ili u nedjelju ili u neki drugi dan kad državni organ nije radio, rok ističe

protekom prvog narednog dana.

Prema stanju iz spisa predmeta, oštećenom kao tužiocu Š. D je rješenje Osnovnog suda u

Beranama K.br.470/08 od 15.12.2008. godine, dostavljeno dana 14.04.2009. godine. Žalba na

rješenje podnosi se u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja. Prvi dan za žalbu je bio 15.04,

a drugi dan je bio 16.04, dok je treći, zadnji dan roka bio petak 17.04.2009. godine. Medjutim, tog

dana bio je vjerski praznik Veliki petak, tako da Osnovni sud u Beranama nije radio, pa oštećeni

kao tužilac nije mogao predati žalbu. Naredni dan subota 18.04.2009. godine je takodje neradni

dan, dok je u nedjelju 19.04.2009. godine bio vjerski praznik Vaskrs, koji je takodje neradni dan i

50

koji se prema odredbama člana 3 Zakona o svetkovanju vjerskih praznika, praznuje i sledećeg

dana 20.04.2009. godine.

Imajući u vidu prednje, kao i sadržinu dopisa Osnovnog suda u Beranama Su.br.991/09 od

20.11.2009. godine iz kojeg se utvrdjuje da taj sud nije radio u vrijeme vjerskih praznika od

Velikog petka do zaključno sa drugim danom Vaskrsa, odnosno u dane 17, 18, 19 i 20. aprila

2009. godine, to je 21. aprila 2009. godine, prvi radni dan suda, nakon vjerskih praznika. Kako je

tog dana oštećeni kao tužilac podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda u Beranama, koje mu je

dostavljeno dana 14.04.2009. godine, to se dan predaje žalbe ima uzeti kao treći dan za

izjavljivanje žalbe. Prema tome, žalba oštećenog kao tužioca je podnijeta u zakonskom roku od tri

dana, računajući od dana dostavljanja rješenja, pa je pogrešna odluka višeg suda da žalbu treba

odbaciti kao neblagovremenu.

U konkretnom slučaju drugostepeni sud je u postupku donošenja odluke povrijedio

odredbe člana 189 stav 4 ZKP, jer je žalba oštećenog kao tužioca blagovremena, a ova povreda je

bila od uticaja na zakonito i pravilno donošenje odluke budući da se žalbeni sud nije upuštao u

ocjenu osnovanosti žalbenih navoda oštećenog kao tužioca, već je pogrešno žalbu odbacio kao

neblagovremenu.

Na postupak po žalbi na rješenje shodno se primjenjuju odredbe čl.372, 374, 380 i 381 i

st.1, 3, i 4 i čl.390 i 392 ovog zakonika, a kako je to propisano u odredbi člana 408 stav 1 ZKP.

Stoga, neosnovano se državni tužilac u svom zahtjevu poziva na bitnu povredu odredaba

krivičnog postupka iz čl.376 st.2 ZKP, koja se saglasno čl.408 st.1 ZKP ne primjenjuje na

postupak po žalbi na rješenje.

Kako je osnovan zahtjev Vrhovnog državnog tužioca, a imajući u vidu učinjenu povredu

od strane drugostepenog suda u postupku odlučivanja po žalbi, po ocjeni ovog suda, zahtjev za

zaštitu zakonitosti podignut je na štetu okrivljenog, jer je upravljen protiv rješenja kojim je

optužni predlog oštećenog kao tužioca odbijen kao neosnovan i time pravosnažno obustavljen

postupak protiv okrivljenog. Stoga je ovaj sud u smislu člana 433 stav 2 ZKP utvrdio samo da

postoji povreda zakona ne dirajući u pravosnažnost rješenja. Prema tome nije bilo mjesta ukidanju

drugostepene odluke, kako se to neosnovano predlaže u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, već samo

konstatovanje povrede zakona u korist okrivljenog, čime se isključuje mogućnost ukidanja

pravosnažnog rješenja Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.623/09 od 20.07.2009. godine, po st.1

čl.433 ZKP.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 433 stav 2 ZKP odlučeno je kao u irzeci ove

presude.


51

IMOVINSKO PRAVNI ZAHTJEV U KRIVIČNOM POSTUPKU

I IMOVINSKA KORIST OSTVARENA KRIVIČNIM DJELOM

(Član 207 ZKP u vezi čl. 112 KZ)

Imovinska korist ostvarena krivičnim djelom ne mora se poklapati sa imovinsko

pravnim zahtjevom u krivičnom postupku.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se žalbom branioca optuženog ukazuje da prvostepeni sud nije odlučio o

imovinskopravnom zahtjevu oštećene Poreske uprave Crne Gore već je od optužene J. J oduzeo

imovinsku korist u iznosu od 15.968,51 €, što izreku presude čini nerazumljivom i protivurječnom

sa datim razlozima, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 st.1

tačka 11 ZKP, koja prvostepenu prdesudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje.

Naime, prvostepeni sud je u izreci pobijane presude utvrdio da je optužena J. J, kao

odgovorno lice u preduzeću DOO "J.C" u periodu od 01. januara 2002. do 30. aprila 2003. godine

u Podgorici utajila porez u ukupnom iznosu od 15.968,51 €, za koji iznos je oštećena Poreska

uprava Crne Gore postavila imovinskopravni zahtjev. Saglasno odredbi člana 207 stav 2 ZKP

imovinskopravni zahtjev može se odnositi na naknadu štete, povraćaj stvari ili poništaj

odgovarajućeg pravnog posla. Kako je ovlašćeni predstavnik oštećene podnio predlog za

ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva to je prvostepeni sud bio dužan da shodno odredbi čl.212

st.2 ZKP u presudi kojom se optužena oglašava krivom za krivično djelo utaja poreza i doprinosa

iz čl.264 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika dosudi imovinskopravni zahtjev u iznosu od

15.968,51 € jer je u tom iznosu utvrdio da je optužena utajila porez na promet i porez na dodatnu

vrijednost, a ne da taj iznos novca oduzima od optužene kao imovinsku korist stečenu izvršenjem

krivičnog djela, s pozivom na odredbu čl.112 Krivičnog zakonika. Ovo iz razloga što je

predstavnik oštećene Poreske uprave Crne Gore na glavnom pretresu postavio imovinskopravni

zahtjev koji se u cjelosti poklapa sa iznosom utajenog poreza od 15.968,51 €, što jasno ukazuje da

navedeni iznos predstavlja imovinsko pravni zahtjev u smislu odredbe čl.207 st.2 ZKP, dok će se

eventualna imovinska korist iz čl.112 Krivičnog zakonika utvrdjivati samo u onom dijelu koji nije

obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom, kako je to propisano u odredbi čl.538 st.3 ZKP. U

konkretnom slučaju, imajući u vidu razloge prvostepenog suda u pogledu primjene odredbe čl.112

Krivičnog zakonika, ostalo je nejasno da li je optužena izvršenjem predmetnog krivičnog djela,

osim iznosa utajenih poreza koji u stvari predstavljaju imovinsko pravni zahtjev oštećene,

pribavila kakvu drugu imovinsku korist koja bi bila osnov za oduzimanje u smislu navedene

odredbe čl.112 Krivičnog zakonika.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti bitnu povredu postupka na koju je

ukazano ovim rješenjem, izvesti sve ranije dokaze, kao i druge dokaze za koje se ukaže potreba,

pa će nakon svestrane ocjene odbrane optužene i izvedenih dokaza biti u mogućnosti da donese

novu na zakonu zasnovanu odluku."


***



52

TOK I PREKID ZASTARJEVANJA KRIVIČNOG GONJENJA

(Član 125 stav 2 KZ u vezi sa čl. 220 ZKP)

Podnošenjem zahtjeva za davanje odobrenja za pokretanje krivičnog postupka protiv

okrivljenog prekida se zastarjevanje krivičog gonjenja i zastarjevanje ne teče sve dok se ne

odluči o zahtjevu.

Iz obrazloženja:

"Shodno članu 220 stav 1 ZKP, za gonjenje okrivljenog kao sudije Privrednog suda u

Bijelom Polju, zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz čl.417 st.2 u vezi st.1 Krivičnog

zakonika, bilo je potrebno prethodno odobrenje nadležnog državnog organa i Državni tužilac nije

mogao zahtijevati sprovodjenje istrage niti podići neposrednu optužnicu, ako ne podnese dokaz da

je odobrenje dato, pa je shodno tome Osnovni državni tužilac u Pljevljima dana 20.01.2006.

godine, podnio Skupštini Crne Gore - Mandatsko - imunitetskoj Komisiji, zahtjev za davanje

odobrenja za pokretanje krivičnog postupka protiv okrivljenog A. Z i po ovom zahtjevu Skupština

je donijela odluku 13.06.2007. godine.

U članu 125 stav 2 Krivičnog zakonika, je odredjeno da zastarijevanje ne teče za vrijeme

za koje se po zakonu gonjenje ne može otpočeti ili nastaviti, pa shodno tome po nalaženju ovog

suda, zastarijevanje nije teklo za vrijeme od 20.01.2006. do 13.06.2007. godine.

Kako je u konkretnom slučaju u pitanju krivično djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora

od šest mjeseci do pet godina, za koje krivično djelo se na osnovu člana 124 tačka 5 Krivičnog

zakonika, krivično gonjenje ne može preduzeti kad protekne pet godina od izvršenja krivičnog

djela, pa imajući u vidu da zastarijevanje krivičnog gonjenja nije teklo za navedeno vrijeme, a da

je zahtjev za sprovodjenje istrage proltiv okrivljenog podnijet 16.09.2008. godine i u istom je kao

vrijeme izvršenja djela naveden 06.05.2003. godine, to nesumnjivo proizilazi da u vrijeme

podnošenja zahtjeva za sprovodjenje istrage nije bila nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja,

kako su to našli n ižestepeni sudovi, čime su povrijedjene odredbe člana 377 stav 1 tačka 3 ZKP,

kako se to osnovano ukazuje zahtjevom za zaštitu zakonitosti.

Takodje, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je u odnosnom predmetu R. K, kao predsjednik

Osnovnog suda u Pljevljima, vodio istragu i vršio istražne radnje, te da je isti bio predsjednik

krivičnog vijeća koje je odlučivalo o prigovoru protiv optužnice, iako shodno članu 38 tačka 4

ZKP nije mogao vršiti sudijsku dužnost tj. postupati u krivičnom vijeću, jer je u istom krivičnom

predmetu vršio istražne radnje, pa su na ovaj način, kako se to osnovano ukazuje zahtjevom za

zaštitu zakonitosti povrijedjene odredbe čl.376 st.1 tač.2 ZKP."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz.br.10/09 od 21.09.2009. godine)

53

MJERE TAJNOG NADZORA

(Član 238 ZKP)

Podaci i obaveštenja pribavljeni u okviru izdatih mjera tajnog nadzora mogu se

koristiti kao dokaz u krivičnom postupku i prema trećim licima kao saučesnicima sa licem

protiv koga su mjere nadzora odredjene.

P R E S U D A


30.11.2009. godine, se uvažava i utvrdjuje da je rješenjima Višeg suda u Podgorici Ks.br.12/09

od 19.09.2009. godine i Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.733/09 od 03.11.2009. godine,

povrijedjen zakon u korist okrivljenih M. M i dr. – član 376 stav 2 u vezi čl.184 ZKP.


Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Specijalizovanog odjeljenja za organizovani kriminal,

korupciju, terorizam i ratne zločine Ks.br.12/09 od 19.09.2009. godine, izdvojeni su transkripti

telefonskih razgovora A. S za period od 14.06. do 27.09.2007. godine (strane 1-231; 1-41; 1-162;

1-29; 1-150; 1-28 i 1-66), zajedno sa tonskim zapisima na 5 CD-a, koji su sačinjeni po osnovu

naloga Županijskog suda u Rijeci od 13. lipnja 2007. godine; 10. srpnja 2007. godine; 31. srpnja

2007. godine i 07. rujna 2007. godine o odredjivanju provodjenja mjera nadzora i tehničkog

snimanja telefonskih razgovora, odnosno sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu prema:

M. G – korisniku mobilnih pozivnih brojeva 092/1087-657 i 098/9172-773, NN osobi po imenu

„M“ korisniku broja 0038763727723 i NN osobi po nadimku „Č“ korisniku brojeva 092/1274-956

i 0038761370094; S. A zv. Š, sinu N, rodjenom 22. listopada 1971. godine, sa prebivalištem u

Velikoj Kladuši, državljaninu Bosne i Hercegovine i korisniku broja 0038763727723; S. A

korisniku brojeva 0038763591408, 0038763104823 i 0038763728417, V. V korisniku brojeva

0038762987391 i 0038763722667, S. R korisniku brojeva 0038762421640 i N. N osobi po

nadimku „B“ korisniku broja 0958568559 i 0989077024 i odredjeno je da će se po pravosnažnosti

ovog rješenja izdvojeni transkripti razgovora u pisanoj formi, kao i pet CD-a, zatvoriti u poseban

omot i predati istražnom sudiji radi čuvanja odvojeno od ostalih spisa i navedeni spisi se ne mogu

razledati i koristiti u postupku.

Rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.733/09 od 03.11.2009. godine, odbijena je

kao neosnovana žalba Vrhovnog državnog tužioca u Podgorici – Odjeljenja za suzbijanje

organizovanog kriminala, korupcije i ratnih zločina, izjavljena protiv navedenog rješenja.

Protiv navedenih rješenja, Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore, podiglo je zahtjev za

zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede krivičnog postupka – član 376 stav 2 u vezi čl.184 ZKP.

U zahtjevu se navodi da su citirana rješenja donijeta uz bitnu povredu krivičnog postupka

iz člana 376 stav 2 ZKP. Naime, prvostepeni sud je u toku glavnog pretresa u ovoj krivičnoj

stvari, našao da naredbama Istražnog centra Županijskog suda u Rijeci, nijesu obuhvaćeni

okrivljeni M. M, P – P. G, V. Đ, V. H, J. D, L. V, Č. M, V. D i O. Z i telefonski brojevi koje su

oni koristili, jer prema njima nijesu sprovodjene mjere tajnog nadzora – tehničko snimanje

telefonskih razgovora, sa kojih razloga tonski snimci telefonskih razgovora koje je vodio A. S i

transkripti njihovih razgovora, ne mogu predstavljati dokaz u odnosu na okrivljene niti se na njima

može zasnivati odluka suda, pa je odredjeno njihovo izdvajanje iz spisa, a drugostepeni sud je

odlučujući po žalbi Vrhovnog državnog tužilaštva – Odjeljenja za suzbijanje organizovanog

kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina, ocijenio da je pravilna odluka prvostepenog suda

o izdvajanju navedenih spisa.

Dalje se ističe da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije imao zakonskog osnova za

donošenje rješenja o izdvajanju iz spisa navedenih tonskih zapisa i njihovih transkripta kao pravno

54

nevaljanih dokaza. Naime, tonski zapisi telefonskih razgovora A. S i njihovi transkripti,

pribavljeni su sprovodjenjem mjera – tehničko snimanje telefonskih razgovora za period 14.06. do

27.09.2007. godine, po naredbi istražnog sudije odjela USKOK-a Županijskog suda u Rijeci, zbog

osnovane sumnje da on sam ili zajedno sa drugim licima sudjeluje u kaznenom djelu –

protivzakonito prebacivanje osoba preko državne granice iz člana 177 stav 3 u vezi st.1 Kaznenog

zakona Republike Hrvatske.

Ističe se, da imajući u vidu odredbe Zakonika o krivičnom postupku o mjerama tajnog

nadzora (čl.237 – 249 ZKP), kao i stav naše pravne teorije, upotreba podataka zabilježenih

sprovodjenjem mjera tajnog nadzora – tehničkih snimaka telefonskih razgovora u krivičnom

postupku, koje je obavljalo lice u odnosu na koje nije izdata naredba istražnog sudije, kao u

konkretnom slučaju, ne može biti sporna. Podaci pribavljeni na taj način mogu se koristiti i u

odnosu na lice čiji je razgovor snimljen tonskim zapisom u pripremanju ili izvršenju krivičnog

djela u saučesništvu sa licem prema kojem je naredbom istražnog sudije odredjeno sprovodjenje

mjera tajnog nadzora, pod uslovom da se radi o krivičnom djelu za koje je dozvoljeno

odredjivanje mjera tajnog nadzora, jer telefonska komunikacija uvijek predstavlja vezu izmedju

dva korisnika. Ovo iz razloga jer ako se u krivičnom postupku u odnosu na to lice, mogu kao

dokazi koristiti tonski zapisi njegovih telefonskih razgovora, onda bi bilo nelogično i životno

neodrživo da se zabilježeni razgovori drugog lica sa njim, kojima se dokazuje njihovo

saučesništvo u izvršenju krivičnih djela, ne mogu koristiti u odnosu na to drugo lice samo zato što

ono nije obuhvaćeno naredbom istražnog sudije.

Ukazuje se da je u konkretnoj krivičnoj stvari, optužnicom predloženo izvodjenje dokaza –

slušanje tonskih zapisa telefonskih razgovora i čitanje njihovih transkripta pribavljenih

sprovodjenjem mjera tajnog nadzora u Republici Hrvatskoj prema A. S, odredjenih od strane

istražnog sudije Županijskog suda u Rijeci, budući da se okrivljenim M. M i dr. stavlja na teret da

kao pripadnici medjunarodne kriminalne grupe, zajedno sa A. S, protiv koga se vodi krivični

postupak u BiH i više lica iz Republike Hrvatske, protiv kojih se pred Županijskim sudom u Rijeci

vodi krivični postupak, vrše organizovano krijumčarenje većeg broja lica iz Albanije i njihovo

ilegalno prebacivanje preko teritorije i granica Crne Gore, BiH i Hrvatske u zemlje zapadne

Evrope, a koji dokazi su od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske pribavljeni u zakonitom

postupku u skladu sa Memorandumom o saglasnosti u ostvarivanju i unapredjenju medjusobne

saradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala.

Predloženo je da Vrhovni sud Crne Gore, uvaži zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog

državnog tužilaštva Crne Gore i utvrdi da je rješenjem Višeg suda u Podgorici Ks.br.12/09 od

19.09.2009. godine i rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.733/09 od 03.11.2009. godine,

povrijedjen zakon u korist okrivljenih, ne dirajući u pravosnažnost rješenja.


Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, Vrhovni sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Prvostepeni sud nalazi da odnosna naredba ili nalog, mora sadržati podatke za odredjeno

lice, a u slučaju da je to lice nepoznato pored toga što će se odrediti prema N. N licu, naredba

mora sadržati odredjeni broj telefona čiji se nadzor odnosno tehničko snimanje zahtijeva. Kod

„slučajnog nalaza“ postoji situacija kada se na snimcima – CD-ima, pojavljuju osobe u odnosu na

koje nije izdata naredba odnosno nalog istražnog sudije, to po nalaženju ovog suda u slučaju da se

dodje do nalaza, odnosno materijala koji ukazuje na uključenost jednog ili više lica u kriminalnu

zonu odredjenog krivičnog djela, tada je dobijeni nalaz praktično putokaz ka novim dokazima,

odnosno ka brojevima telefona za čije prisluškivanje je neophodno da se pribavi dopuna naredbe,

odnosno da se postojeća naredba proširi u odnosu na nova lica i na nove brojeve telefona.

Nadalje, prvostepeni sud zaključuje da se predmetna podignuta optužnica Vrhovnog

državnog tužilaštva Crne Gore – Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, odnosi na lica

M. M, P – P. G, V. Đ, V. H, J. D, L. V, Č. M, V. D i O. Z, ali ova lica, kao ni telefonski brojevi

koje su koristili, nijesu bili obuhvaćeni nalozima Istražnog centra Županijskog suda u Rijeci, jer

ona nijesu bila predmet odredjivanja da se prema njima sprovode mjere tajnog nadzora i tehničkog

55

snimanja telefonskih razgovora koje vode preko svojih mobilnih telefona. U konkretnom slučaju u

evidenciji mjera i na CD-ima postoji takozvani „slučajni nalaz“, tj. da su prilikom nadzora A. S

zv. Š, prema kojem je naredbom naredjena ova mjera, otkrivena i druga lica kao učinioci krivičnih

djela za koja se takodje može odrediti mjera tajnog nadzora, ali njihova imena se ne pominju u

nalogu za odredjivanje mjera tajnog nadzora Istražnog centra Županijskog suda u Rijeci.

Pri navedenom, prvostepeni sud je mišljenja da ovako dobijeni transkripti telefonskih

razgovora koje je vodio S. A i tonski snimci na CD-ima, ne mogu predstavljati dokaz u odnosu na

navedene okrivljene, niti se na istima može zasnivati sudska odluka kojom bi se riješila optužnica

Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore – Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala

Kts.br.10/07 od 25.12.2007. godine.

Kako u konkretnom slučaju nije bilo naloga ili naredbe Istražnog centra Županijskog suda

u Rijeci, u odnosu na okrivljene iz citirane optužnice, niti se konkretan slučaj može pripisati

razlozima bezbjednosti Države Crne Gore, to ukoliko bi se priznali rezultati sprovedenih mjera

tajnog nadzora i tehničko snimanje telefonskih razgovora, odnosno sredstava za tehničku

komunikaciju na daljinu i privatnih razgovora koji se obavljaju u privatnim ili javnim prostorijama

ili na otvorenom, i na osobe koje nijesu bile obuhvaćene navedenim nalogom, bilo bi grubo

narušeno ustavno pravo poštovanja ličnog i porodičnog života gradjana, odnosno njihova sloboda

i tajnost dopisivanja i drugih sredstava opštenja.

Apelacioni sud Crne Gore, kao drugostepeni, je svojim rješenjem odbio kao neosnovanu

žalbu Vrhovnog državnog tužioca u Podgorici i prihvatio navedeno stanovište Višeg suda u

Podgorici.

Ovakvo stanovište nižestepenih sudova, po ocjeni ovog suda nije prihvatljivo. Naime,

saglasno članu 239 st.2 ZKP, mjere tajnog nadzora se odredjuju prema odredjenom licu i za

odredjeno krivično djelo, pa obzirom na takvu zakonsku odredbu, podaci i obavještenja dobijeni

mjerama tajnog nadzora mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku i protiv trećeg lica, tj. lica

protiv koga nijesu odredjene mjere tajnog nadzora, ukoliko se odnose na krivično djelo zbog kojeg

su mjere tajnog nadzora odredjene, ako je to treće lice sa licem protiv koga su odredjene mjere

tajnog nadzora, saučesnik (saizvršilac, podstrekač, pomagač) u krivičnom djelu za koje su mjere

tajnog nadzora odredjene ili je to treće lice izvršilac nekog drugog krivičnog djela odredjenog

čl.238 ZKP, koje je u neposrednoj vezi sa krivičnim djelom zbog kojeg su mjere tajnog nadzora

odredjene (npr. krivična djela davanje i primanje mita).

Kako se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu izvršenom na organizovani način –

zločinačko udruživanje iz člana 401 stav 2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika u sticaju sa produženim

krivičnim djelom nedozvoljeni prelaz državne granice i krijumčarenje iz čl.405 st.3 u vezi st.2 u

vezi čl.49 Krivičnog zakonika, tj. o krivičnom djelu obuhvaćenom u čl.238 ZKP, to su se podaci i

obavještenja pribavljeni u okviru izdatih mjera tajnog nadzora, mogli valjano upotrijebiti kao

dokaz i prema trećim licima kao saučesnicima sa licem – A. S, protiv kojeg su mjere tajnog

nadzora odredjene od strane Županijskog suda u Rijeci, zbog izvršenja krivičnog djela na

organizovani način, pa su izdvajanjem iz spisa odnosnih transkripta telefonskih razgovora zajedno

sa tonskim zapisima na pet CD-a, povrijedjene odredbe čl.376 st.2 u vezi čl.184 ZKP, jer su od

strane Višeg suda u Podgorici i Apelacionog suda Crne Gore u toku glavnog pretresa, nepravilno

primijenjene odredbe ZKP, a što je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.


ove presude, na osnovu člana 433 st.2 ZKP, ne dirajući u pravosnažnu odluku – citirano rješenje

Višeg suda u Podgorici, kojim su iz spisa izdvojeni transkripti telefonskih razgovora zajedno sa

tonskim zapisnicima na pet CD-a, tako da se isti ne mogu razgledati i koristiti u postupku.


56

NAKNADA TROŠKOVA BRANIOCU PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI

- Pravilnik o visini naknade za rad advokata za odbranu po službenoj dužnosti -

("Sl.list SRJ", br. 35/99)

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore

Ktz.br.12/09 od 16.02.2009. godine, pa se ukidaju rješenja Višeg suda u Bijelom Polju

Kri.br.287/08 od 15.01.2009. godine i Kv.br.10/09 od 19.01.2009. godine i predmet vraća tom

sudu – istražnom sudiji na ponovni postupak i odlučivanje.


Rješenjem istražnog sudije Višeg suda u Bijelom Polju Kri.br.287/08 od 15.01.2009.

godine odlučeno je da se na ime troškova odbrane okrivljenog T.M, u predmetu ekstradikcionog

postupka, braniocu po službenoj dužnosti – advokatu K.F isplati iznos od 900 eura.

Vijeće Višeg suda u Bijelom Polju je svojim rješenjem Kv.br.10/09 od 12.01.2009. godine

odbilo kao neosnovanu žalbu Višeg državnog tužioca u Bijelom Polju i potvrdilo rješenje

istražnog sudije tog suda Kri.br.287/08 od 15.01.2009. godine.

Protiv navedenih rješenja Vrhovni državni tužilac Crne Gore podigao je zahtjev za zaštitu

zakonitosti Ktz.br.12/09 od 16.02.2009. godine zbog povrede odredaba čl.17 i 376 stav 1 tačka 11

Zakonika o krivičnom postupku. U zahtjevu se navodi da pobijana rješenja nemaju razloga o

odlučnim činjenicama, a da su dati razlozi nejasni, čime je učinjena bitna povreda odredaba

krivičnog postupka iz čl.376 st.1 tač.11 ZKP. Naime, u rješenju istražnog sudije se navodi da

braniocu po službenoj dužnosti treba isplatiti cjelokupan iznos traženih troškova, saglasno članu

18 Uredbe o naknadi troškova u sudskim poslovima, dok se u rješenju vijeća istog suda navodi da

nije bilo osnova da se traženi dio novčane naknade za odbranu po službenoj dužnosti umanji za

50%, budući da je Pravilnik o visini nagrade za rad advokata za odbranu po službenoj dužnosti

(„Sl.list SRJ“, br.35/99), prestao da važi dana 10.01.2004.godine donošenjem novog Pravilnika o

visini nagrade za rad advokata za odbranu po službenoj dužnosti. Navedeni propisi, po stanovištu

tužioca, nijesu donešeni i objavljeni u („Sl.list RCG“, br.6/2004), pa su stoga i razlozi u tim

rješenjima neutemeljeni i neprihvatljivi, a posebno zaključak vijeća Višeg suda da je stupanjem na

snagu novog Pravilnika prestao da važi Pravilnik o visini nagrade za rad advokata za odbranu po

službenoj dužnosti („Sl.list SRJ“, br.35/99). Naprotiv, navedeni Pravilnik je i dalje na snazi, jer ni

jednim propisom nije stavljen van snage. Prema tome, pravilnom primjenom tog Pravilnika

advokatu koji je postavljen za branioca po službenoj dužnosti u krivičnom postupku pripada pravo

na novčanu nagradu u iznosu od 50% od nagrade predvidjene advokatskom tarifom Advokatske

komore Crne Gore, a ne u punom iznosu traženih troškova, kako to pogrešno zaključuje Viši sud u

Bijelom Polju. Isto tako, Viši sud u Bijelom Polju nije potpuno utvrdio činjenice koje su od

važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke, čime je povrijedjena odredba člana 17 ZKP.

Konačno, predloženo je da se pobijana rješenja ukinu i predmet vrati tom sudu na ponovni


Po razmatranju pobijanih rješenja, navoda iznijetih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti i svih

spisa ovog predmeta, ovaj sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Istražni sudija nalazi da braniocu okrivljenog po službenoj dužnosti pripada cjelokupni

iznos traženih troškova saglasno Advokatskoj tarifi Crne Gore („Sl.list RCG“, br.12/05) od

07.03.2005. godine, a vijeće Višeg suda da nema mjesta umanjenju dosudjenog iznosa za 50%

budući da je Pravilnikom o visini nagrade za rad advokata za odbranu po službenoj dužnosti

(„Sl.list SRJ“, br.35/99) prestao da važi donošenjem novog Pravilnika od 10.01.2004.godine.

57

Po nalaženju ovog suda ovakav stav istražnog sudije i vijeća Višeg suda je pogrešan, jer

Pravilnik o visini nagrade za rad advokata za odbranu po službenoj dužnosti („Sl.list SRJ“,

br.35/99) nije prestao da važi, a istim je propisano da advokat koji je postavljen za branioca

po službenoj dužnosti u krivičnom postupku ima pravo na novčanu nagradu u iznosu od

50% od nagrade predvidjene tarifom Advokatske komore koja se primjenjuje u sjedištu

suda koji je odredio odbranu po službenoj dužnosti. Stoga je bilo neophodno iznos novčane

nagrade za odbranu po službenoj dužnosti umanjiti za 50%, što u konkretnom slučaju nije

učinjeno, a razlozi zbog čega to nije uradjeno su nejasni, čime je učinjena bitna povreda odredaba

krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 11 ZKP, kako se to i zahtjevom za zaštitu zakonitosti

osnovano ukazuje.

U ponovnom postupku istražni sudija će otkloniti naprijed ukazane propuste, nakon čega

će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku.


presude.


58

IZUZECI OD NEPOSREDNOG IZVODJENJA DOKAZA

(Član 345 stav 1 tačka 1 ZKP)

Nijesu se stekli zakonski uslovi iz člana 345 stav 1 tačka 1 ZKP, ako svjedok uopšte

nije pozvan na glavni pretres, niti su postojale objektivne smetnje za njegov dolazak.

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude branioca osudjenog Š.

M, pa se ukidaju presude Višeg suda u Podgorici Kž.br.805/08 od 8.10.2008. godine i presuda

Osnovnog suda u Kotoru K.br.337/07 od 15.02.2008. godine i predmet vraća Osnovnom sudu u

Kotoru na ponovno sudjenje.


Presudom Osnovnog suda u Kotoru K.br.337/07 od 15.02.2008. godine oglašen je krivim

Š. M, zbog krivičnog djela prevara iz člana 244 stav 3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika i osudjen na

kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, presudom Kž.br.805/08 od 08.10.2008.godine

odbio je kao neosnovanu žalbu branioca osudjenog Š. M i potvrdio presudu Osnovnog suda u

Kotoru K.br.337/07 od 15.02.2008. godine.

Protiv navedenih presuda branilac osudjenog, advokat K. V iz Kotora, podnio je ovom

sudu zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude, zbog bitne povrede odredaba

krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 8 i 10 ZKP. U zahtjevu se navodi da ne postoji

identitet presude i optužbe, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.376

st.1 tač.8 ZKP. U zahtjevu se dalje navodi da se nižestepene presude temelje na iskazu svjedoka

Dj.M, na čijem iskazu se ne može zasnivati sudska odluka, jer njegov iskaz dat van glavnog

pretresa nije mogao biti pročitan na glavnom pretresu, budući da se za to nijesu stekli zakonski

uslovi iz čl.345 st.1 ZKP, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.376

st.1 tač.10 ZKP.

Po razmatranju spisa predmeta i navoda iznijetih u zahtjevu, Vrhovni sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Osnovano se zahtjevom ukazuje da se nižestepene presude temelje na dokazu na kome se

po Zakoniku o krivičnom postupku ne može zasnivati sudska odluka, čime je učinjena bitna

povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 10 ZKP, koja nižestepene presude

čini nezakonitim i predstavlja osnov za njihovo ukidanje.

Naime, članom 345 stav 1 tač.1 ZKP je, izmedju ostalog, propisano da će se iskaz

svjedoka, po odluci vijeća, pročitati samo ako je njegov dolazak pred sud nemoguć ili znatno

otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih razloga.

Iz zapisnika o glavnom pretresu od 13.2.2008. godine se utvrdjuje da svjedok Dj. M, na

čijem iskazu se temelje nižestepene presude, uopšte nije pozvan na glavni pretres, niti su postojale

objektivne smetnje u smislu navedene zakonske odredbe da dodje na glavni pretres, a isti se

uredno odazvao na prethodni glavni pretres od 07.12.2007.godine. Kod tih činjenica, očigledno

je da se nijesu bili stekli zakonski uslovi iz člana 345 stav 1 tačka 1 ZKP za čitanje njegovog

iskaza, kako je to pogrešno učinio prvostepeni sud.

Isto tako, prvostepeni sud iskaz svjedoka nije mogao pročitati bez saglasnosti stranaka ni

po osnovu člana 345 stav 2 ZKP, jer se ne radi o iskazu svjedoka koji je dat na ranijem glavnom

pretresu pred istim predsjednikom vijeća, već o iskazu svjedoka datom van glavnog pretresa pred

predsjednikom vijeća. Uz to, svjedok je saslušan u odsustvu optuženog, koji o mjestu i vremenu

saslušanja svjedoka uopšte nije obaviješten saglasno čl.259 ZKP, tako da optuženi nije imao

mogućnosti da postavlja pitanja svjedoku i da stavlja primjedbe na njegovo kazivanje, bilo to

59

prilikom saslušanja svjedoka van glavnog pretresa ili na glavnom pretresu kada je pročitan njegov

iskaz, što sve ukazuje da prvostepeni sud iskaz ovog svjedoka nije mogao pročitati na glavnom

pretresu prije nego se ispune zakonski uslovi iz čl.345 ZKP, što u konkretnom nije bio slučaj.

S obzirom da iskaz svjedoka nije pribavljen na zakonom propisani način, to se ni

nižestepene presude nijesu mogle temeljiti na njegovom iskazu, čime je učinjena bitna povreda

odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 10 ZKP, kako se to i zahtjevom za

ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude osnovano ukazuje, pa je stoga nižestepene presude

valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Ne stoji navod iz zahtjeva da ne postoji identitet optužbe i presude, pa stoga nije ni

počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 8 ZKP, kako se to

u zahtjevu neosnovano ističe.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti propuste, na koje je naprijed ukazano,

izvesti ranije izvedene dokaze, kao i druge dokaze za koje se ukaže potreba, pa će nakon svestrane

i pravilne ocjene odbrane optuženog i izvedenih dokaza na glavnom pretresu biti u mogućnosti da

donese pravilnu i zakonitu odluku.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 440 u vezi čl.433 ZKP odlučeno je kao u izreci ove

presude.


60

PRESUDA KOJOM SE OPTUŽBA ODBIJA

(Član 362 stav 1 tačka 3 ZKP u vezi sa čl. 124 st. 1 tač. 6 i 125 st. 6 ZKP)

Kad u toku postupka nastupi apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, sud donosi

presudu kojom se optužba odbija.

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, te se

preinačava pravosnažna presuda Osnovnog suda u Baru K.br.157/07 od 08.09.2008. godine,

tako što se prema osudjenim B. Z i M. M, u odnosu na krivično djelo nezakoniti ribolov iz člana

138 stav 2 KZ RCG, na osnovu čl.362 tač.3 ZKP

Odbija optužba

Kojom je prestavljeno da su:

Dana 30.08.2001. godine u mjestu zvanom Čanj, u vodama Jadranskog mora - opština

Bar neovlašćeno sa eksplozivnom napravom ukupne mase 1010,7 gr koju su izradili od

privrednog eksploziva lovili ribu na način što je okrivljeni M. M sa čamca bacao eksplozivne

materije a okrivljeni B. Z. skupljao tako ulovljenu ribu pri čemu su ulovili 630 kg ribe - levrek,

- čime bi kao saizvršioci izvršili krivično djelo nezakoniti ribolov iz člana 138 stav 2 KZ

RCG.

Sud osudjenim B. Z i M. M, zbog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili

eksplozivnih materija iz člana 204 stav 1 KZ RCG, činjenično opisano u izreci prvostepene

presude, koje su izvršili kao saizvršioci, izriče uslovnu osudu s kojom im uzima kao utvrdjenu

kaznu zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci i istovremeno odredjuje da se ista neće izvršiti

ukoliko osudjeni u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude ne učine

novo krivično djelo.

U ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.


Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici K.br.157/07 od 08.09.2008. godine,

B. Z i M. M oglašeni su krivim da su kao saizvršioci izvršili krivično djelo nedozvoljeno držanje

oružja ili eksplozivnih materija iz člana 204 stav 1 u sticaju sa krivičnim djelom nezakoniti

ribolov iz čl.138 st.2 KZ RCG, za koja im je, nakon predhodno utvrdjenih kazni, izrečena uslovna

osuda s kojom je utvrdjena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od po 7 (sedam) mjeseci i

istovremeno odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine po

pravosnažnosti presude ne izvrše novo krivično djelo.

Protiv navedene presude Vrhovni državni tužilac je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti

zbog povrede Krivičnog zakonika iz člana 377 stav 1 tačka 3 ZKP jer je u odnosu na krivično

djelo nezakoniti ribolov iz čl.138 st.2 KZ RCG u vrijeme donošenja presude već bila nastupila

apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja. Naime, prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog

suda krivično djelo nezakoniti ribolov iz čl.138 st.2 KZ RCG, izvršeno je dana 30.08.2001.

godine. Za ovo krivično djelo je po zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i po

sada važećem zakonu, propisana kazna zatvora do tri godine. Saglasno odredbama čl.124 st.1

tač.6 i čl.125 st.6 Krivičnog zakonika, apsolutna zastarjelost nastupa kada protekne šest godina od

dana izvršenja krivičnog djela. Prema tome, apsolutna zastarjelost za ovo krivično djelo je

nastupila 30.08.2007. godine a prvostepena presuda je donijeta 08.09.2008. godine, što očigledno

ukazuje da je u vrijeme donošenja presude već bila nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog

gonjenja. Stoga prvostepeni sud okrivljene zbog krivičnog djela u pitanju nije mogao oglasiti

61

krivim već je saglasno čl.362 st.1 tač.3 ZKP, trebao donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Predložio je da ovaj sud uvaži zahtjev, preinači presudu Osnovnog suda u Baru i donese presudu

kojom se prema okrivljenim, zbog krivičnog djela nezakoniti ribolov iz čl.138 st.2 KZ RCG,

odbija optužba usled zastarjelosti krivičnog gonjenja.

Vrhovni sud je razmotrio spise predmeta i ocijenio razloge iznijete u zahtjevu za zaštitu

zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, pa je našao:

Zahtjev je osnovan.

Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda okrivljeni B. Z i M. M oglašeni su

krivim da su dana 30.08.2001. godine, kao saizvršioci, izvršili krivično djelo nezakoniti ribolov iz

člana 138 stav 2 KZ RCG. Za ovo krivično djelo po zakonu je propisano da će se učinilac kazniti

zatvorom do tri godine.

Prema odredbi člana 95 tačka 5 KZ SRJ, krivično gonjenje se ne može preduzeti kad

protekne tri godine od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora

preko jedne godine, a saglasno odedbi čl.96 stav 6 navedenog zakona zastarjelost nastaje u

svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost

krivičnog gonjenja.

U konkretnom slučaju, zastarjelost krivičnog gonjenja je nastupila dana 30.08.2007.

godine. Kako je prvostepena presuda donijeta 08.09.2008. godine, očigledno je da je u vrijeme

donošenja te presude već bila nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, pa je prvostepeni sud

donošenjem navedene presude povrijedio Krivični zakonik iz člana 377 tačka 3 ZKP na štetu

okrivljenih. Kod te činjenice prvostepeni sud nije mogao okrivljene oglasiti krivim zbog krivičnog

djela nezakoniti ribolov iz čl.138 st.2 KZ RCG, već je trebao donijeti presudu kojom se optužba

odbija. Stoga je ovaj sud uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne

Gore i preinačio pravosnažnu presudu Osnovnog suda u Baru K.br.157/07 od 08.09.2009. godine,

tako što je prema osudjenim B. Z i M. M, zbog krivičnog djela nezakoniti ribolov iz čl.138 st.2

KZ RCG, primjenom čl.362 tač.3 ZKP odbio optužbu usled zastarjelosti krivičnog gonjenja.

Presudom prvostepenog suda okrivljeni B. Z i M. M oglašeni su krivim i zbog krivičnog

djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 204 stav 1 KZ RCG. Kako je u

odnosu na krivično djelo nezakoniti ribolov iz čl.138 st.2 KZ RCG donijeta odbijajuća presuda, to

je ovaj sud za krivično djelo iz čl.204 st.1 KZ RCG, osudjenim izrekao uslovnu osudu uzimajući

kao utvrdjene kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci iz izreke prvostepene presude i

istovremeno odredio da se iste neće izvršiti ukoliko osudjeni u roku od jedne godine od dana

pravosnažnosti prvostepene presude ne izvrše novo krivično djelo.


presude.


62

IZREKA KRIVIČNE PRESUDE


Propust suda da utvrdi iznos novčane obaveze koju je dužan okrivljeni da isplati, čini

izreku presude nerazumljivom, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se žalbom branioca okrivljenog ukazuje da je izreka pobijane presude

nerazumljiva čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1

tačka 11 ZKP, koja prvostepenu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje.

Naime, izrekom prvostepene presude odlučeno je da će se uslovna osuda opozvati ukoliko

okrivljeni u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti presude ne isplati zakonskom zastupniku -

majci maloljetne D. E, E. E sve dospjele neisplaćene novčane iznose na koje je obavezan na ime

izdržavanja maloljetne ćerke i to za period od 30. septembra 2005. godine do 16. aprila 2008.

godine.

Ovakva izreka prvostepene presude je nejasna jer prvostepeni sud nije naveo cjelokupan

novčani iznos koji okrivljeni mora da plati za navedeni vremenski period, pod prijetnjom opoziva

uslovne osude i izvršenja utvrdjene kazne zatvora u trajanju od trideset dana. Ovakav propust

prvostepenog suda da utvrdi iznos novčane obaveze koju je dužan okrivljeni da isplati čini izreku

presude nerazumljivom, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 376

stav 1 tačka 11 ZKP, zbog čega se pobijana presuda ne može ni ispitati.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti povredu krivičnog postupka na koje je

ukazano ovim rješenjem, provesti sve ranije izvedene dokaze, kao i druge dokaze za koje se ukaže

potreba, pa će nakon svestrane ocjene odbrane okrivljenog i izvedenih dokaza biti u mogućnosti

da donese pravilnu i zakonitu odluku."

(Presuda Višeg suda u Podgorici, Kž. br. 1950/09 od 18. 11. 2009. godine)

***



63

OVLAŠĆENI TUŽILAC U KRIVIČNOM POSTUPKU

I KRIVIČNO DJELO UGROŽAVANJE SIGURNOSTI

(Član 376 stav 1 tačka 5 ZKP u vezi sa čl. 168 st. 1. KZ)

Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji kada je okrivljeni po privatnoj

tužbi oglašen krivim zbog krivičnog djela koje se goni po optužbi državnog tužioca, kao

ovlašćenog tužioca.

Iz obrazloženja:

"Dakle, pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Rožajama K.br.163/07 od 03.09.2007.

godine, po privatnoj tužbi privatnog tužioca S. R, okrivljeni G. D oglašen je krivim zbog

krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 168. stav 1 Krivičnog zakonika. Ovo krivično djelo

se goni po službenoj dužnosti od strane državnog tužioca, koji je po zakonu ovlašćen da podnese

optužni akt. Stoga je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.1 tač.5 ZKP

jer su nižestepeni sudovi u svojim presudama povrijedili propise krivičnog postupka u pogledu

postojanja optužbe ovlašćenog tužioca time što se predmetno krivično djelo za koje je okrivljeni

oglašen krivim goni od strane državnog tužioca, a ne po privatnoj tužbi privatnog tužioca, kojom

inače nije stavljeno na teret okrivljenom da je učinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz

čl.168 st.1 Krivičnog zakonika, nego sasvim druga krivična djela koja se gone po privatnoj tužbi.

Sa iznijetih razloga valjalo je uvažiti zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukinuti presude

nižestepenih sudova i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, jer je na štetu

okrivljenog povrijedjen zakon kada je po privatnoj tužbi oglašen krivim zbog krivičnog djela koje

se goni po službenoj dužnosti.

Prvostepeni sud će zakazati glavni pretres po privatnoj tužbi privatnog tužioca kako bi u

ponovnom postupku otklonio navedenu povredu postupka na koju je ukazano u ovoj presudi,

izvesti sve ranije dokaze, kao i druge dokaze za koje se ukaže potreba, nakon čega će biti u

mogućnosti da donese novu na zakonu zasnovanu odluku."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 6/10 od 15 .03. 2010. godine)

64

PROTIVURJEČNOST IZMEDJU IZREKE PRESUDE I NJENIH RAZLOGA


Kad izmedju izreke presude i njenih razloga postoji protivurječnost u pogledu

odlučne činjenice za djelo za koje je okrivljeni oglašen krivim, učinjena je bitna povreda

odredaba krivičnog postupka.

Iz obrazloženja:

"Po razmatranju pobijane presude, žalbi i svih spisa ovog predmeta, pazeći po službenoj

dužnosti na odredbe člana 388 ZKP, ovaj sud je našao da je žalba osnovana.

Osnovano se žalbom okrivljenog ukazuje da postoji protivrječnost izmedju izreke presude

i razloga iste u pogledu odlučne činjenice za koje djelo je okrivljeni oglašen krivim, čime je

učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 11 ZKP, što

pobijanu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje.

Naime, izrekom prvostepene presude sud je okrivljenog P. B oglasio krivim zbog

krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 152 stav 2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika za koje je

osudjen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Dajući razloge u pogledu odluke o kazni prvostepeni sud na strani šest pobijane presude u

četvrtom pasusu, okrivljenog P. B osudjuje za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 399

stav 2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, takodje na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Dakle,

prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude okrivljenog osudjuje za sasvim drugo krivično

djelo od onog za koje je okrivljeni izrekom pobijane presude oglašen krivim, čime je učinjena

bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.1 tač.11 ZKP, na koju je naprijed ukazano.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti navedenu povredu postupka na koju je

ukazano, provesti sve ranije izvedene dokaze, kao i druge dokaze za koje nadje za potrebno, pa će

nakon svestrane ocjene izvedenih dokaza biti u mogućnosti da donese novu na zakonu zasnovanu

odluku.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 397 stav 1 ZKP, odlučeno je kao u izreci ovog

rješenja."


***



65

DOKAZ NA KOME SE PRESUDA NE MOŽE ZASNIVATI

(Član 376 stav 1 tačka 10 ZKP u vezi sa čl. 97 st. 1 tač. 2 ZKP)

Ako je presuda zasnovana na iskazu svjedoka koji je oslobodjen dužnosti svjedočenja

učinjena je bitna povreda krivičnog postupka.

P R E S U D A


17.09.2009. godine se uvažava i utvrdjuje da je presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju

K.br.84/08 od 16.04.2008. godine i presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.973/08 od

17.12.2008. godine povrijedjen zakon u korist okrivljenog - član 345 stav 3, čl.376 st.1 tač.10 i

čl.400 st.1 Zakonika o krivičnom postupku.


Presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.84/08 od 16.04.2008. godine okrivljeni J.

B. je, na osnovu člana 363 tačka 3. ZKP, oslobodjen od optužbe zbog krivičnog djela davanje

lažnog iskaza iz čl.389 stav 1 Krivičnog zakonika.

Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.973/08 od 17.12.2008. godine odbijena je kao

neosnovana žalba Osnovnog državnog tužioca u Bijelom Polju i potvrdjena presuda Osnovnog

suda u Bijelom Polju.

Protiv navedenih presuda Vrhovni državni tužilac Crne Gore podigao je zahtjev za zaštitu

zakonitosti zbog povrede - čl.345 st.3, čl.376 st.1 tač.10 i čl.400 st.1 ZKP. U zahtjevu se navodi da

je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.1 tač.10 u vezi

čl.345 st.3 ZKP, jer je presudu zasnovao na dokazu na kome se po odredbama ovog zakonika ne

može zasnivati sudska odluka. Naime, prvostepeni sud je na glavnom pretresu održanom dana

16.04.2008. godine pročitao iskaz svjedoka B. V. dat u prethodnom postupku dana 18.12.2007.

godine i na tom dokazu zasnovao svoju odluku, iako se radi o licu koje je u smislu čl.97 st.1 tač.2

ZKP oslobodjen dužnosti svjedočenja, jer je srodnik okrivljenog po tazbini do drugog stepena

iako nije pozvan na glavni pretres, tako da se iskaz tog svjedoka saglasno čl.345 st.3 ZKP nije

mogao pročitati na glavnom pretresu, niti se na tom dokazu mogla zasnovati presuda, već je po

završenom dokaznom postupku sud trebao donijeti odluku da se zapisnik o saslušanju ovog

svjedoka izdvoji iz spisa i odvojeno čuva. Navedenu povredu postupka osnovni državni tužilac je

istakao u žalbi na prvostepenu presudu, ali drugostepeni sud taj žalbeni navod nije cijenio, čime je

povrijedjena odredba čl.400 st.1 ZKP, pa je predloženo da ovaj sud zahtjev uvaži i utvrdi da su

nižestepenim presudama povrijedjene odredbe čl.345 st.3, čl.376 st.1 tač.10 i čl.400 st.1 Zakonika

o krivičnom postupku u korist okrivljenog J. B.

Po razmatranju spisa predmeta i navoda iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je

našao:

Zahtjev je osnovan.

Članom 345 stav 3 ZKP je propisano da se zapisnici o ranijem saslušanju lica koja su

oslobodjena od dužnosti svjedočenja (čl.97) ne smiju pročitati, ako ta lica nijesu uopšte pozvana

na glavni pretres, ili su na glavnom pretresu, prije prvog saslušanja, izjavila da neće da svjedoče.

Po završenom dokaznom postupku vijeće će odlučiti da se ovi zapisnici izdvoje iz spisa i

odvojeno čuvaju (čl.184).

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je prvostepeni sud na glavnom pretresu od 16.04.2008.

godine pročitao iskaz svjedoka B. V dat u prethodnom postupku, koji je saglasno članu 97 st.1

tač.2 ZKP oslobodjen dužnosti svjedočenja, budući da je srodnik okrivljenog po tazbini do drugog

stepena, a na glavni pretres uopšte nije pozvan, tako da se na tom dokazu nije mogla zasnivati

66

prvostepena presuda, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.1

tač.10 u vezi čl.345 st.3 ZKP-a.

Nadalje, osnovni državni tužilac je u žalbi na presudu osnovnog suda ukazao na učinjenu

bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, ali drugostepeni sud taj navod žalbe uopšte nije

cijenio, čime je, takodje, učinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.400 st.1 ZKP, kako

se to zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje.

Sa iznijetih razloga ovaj sud je uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti i odlučio kao u izreci

ove presude, na osnovu člana 433 stav 2 ZKP, ne dirajući u nižestepene presude kojim je

okrivljeni oslobodjen od optužbe za navedeno krivično djelo shodno čl.363 tač.3 ZKP.


67

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

(Član 376 stav 1 tač. 3 i 10 ZKP)

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev branioca osudjenog N. Ž za ispitivanje zakonitosti pravosnane

presude, pa se ukida presuda Višeg suda u Podgorici Kž.br.367/08 od 11.11.2008. godine i

predmet vraća tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.


Presudom Osnovnog suda u Podgorici K.br.07/86 od 17.12.2007.godine oglašen je krivim

N. Ž, zbog produženog krivičnog djela teška kradja iz člana 240 stav 1 tačka 1 Krivičnog

zakonika u sticaju sa krivičnim djelom izazivanje opšte opasnosti iz čl.327 st.1 Krivičnog

zakonika i N. Ž, zbog produženog krivičnog djela teška kradja iz čl.240 st.1 tač.1 Krivičnog

zakonika i osudjeni, i to: N. Ž na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri

mjeseca, a N. Ž na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.


godine odbio je kao neosnovane žalbe Osnovnog državnog tužioca u Podgorici u odnosu na

osudjenog N. Ž i branioca osudjenog N. Ž i potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na ovog

osudjenog, a uvažio žalbu Osnovnog državnog tužioca u odnosu na osudjenog N. Ž i preinačio

prvostepenu presudu u odnosu na ovog osudjenog samo u dijelu odluke o kazni, tako što je N. Ž

osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je

uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

Protiv navedenih presuda branilac osudjenog N. Ž, advokat B. M iz Podgorice, podnio je

ovom sudu zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude, zbog povrede odredaba

krivičnog postupka iz člana 438 tačka 2 u vezi čl.376 sttav 1 tač.10 ZKP i člana 438 tač.3 ZKP. U

zahtjevu se navodi da su osudjeni imali zajedničkog branioca u predkrivičnom postupku,

prethodnom postupku i na glavnom pretresu, iako je to bilo u suprotnosti sa interesima odbrana

okrivljenih, a posebno interesima okrivljenog N. Ž, budući da su se okrivljeni različito branili.

Osim toga glavni pretres od 10.2.2005. godine održan je bez lica čije je prisustvo na glavnom

pretresu po zakonu obavezno, s obzirom da je jedan od osudjenih faktički bio bez branioca, jer isti

branilac nije bio u mogućnosti da brani jednog od okrivljenih bez štete po interese drugog

okrivljenog, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.1 tač.3 ZKP.

Kako se nižestepene presude temelje na iskazu okrivljenog N. Ž, datog u predkrivičnom i

prethodnom postupku i da su oba okrivljena imala zajedničkog branioca, a da su se u postupku

različito branili, to se nižestepene presude temelje na dokazu na kome se ne može zasnivati sudska

odluka, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.1 tač.10 ZKP.

Pošto je žalbom branioca okrivljenog N. Ž ukazano na te povrede, a drugostepeni sud propustio da

iste ocijeni, to je drugostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u žalbenom

postupku iz čl.438 tač.3 u vezi čl.400 st.1 ZKP, koja povreda je bila od uticaja na donošenje

pravilne i zakonite odluke. Predloženo je da se drugostepena presuda ukine i predmet vrati tom

sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Po razmatranju spisa predmeta i navoda iz zahtjeva za ispitivanje zakonitosti pravosnažne

presude, Vrhovni sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Zahtjevom se osnovano ukazuje da je drugostepeni sud propustio da ocijeni sve žalbene

navode branioca okrivljenog N. Ž.

Naime, branilac osudjenog je prvostepenu presudu, izmedju ostalog, pobijao zbog bitne

povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 376 st.1 tač.10 ZKP, ističući da se prvostepena

68

presuda ne može temeljiti na iskazu okrivljenog N. Ž iz predkrivičnog i predhodnog

postupka, kada su okrivljeni imali zajedničkog branioca, budući da su se okrivljeni različito

branili, tako da postavljeni branilac po službenoj dužnosti nije bio u mogućnosti da brani

jednog od okrivljenih bez štete po interese drugog okrivljenog. Drugostepeni sud je propustio

da ocijeni prednji navod žalbe, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka u

žalbenom postupku iz čl.438 tač.3 u vezi čl.400 st.1 ZKP, a koja povreda je bila od uticaja na

donošenje pravilne i zakonite odluke, kako se to i zahtjevom za ispitivanje zakonitosti

pravosnažne presude osnovano ukazuje, pa je stoga drugostepenu presudu valjalo ukinuti i

predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

U ponovnom ostupku drugostepeni sud će otkloniti učinjenu povredu postupka tako što će

ocijeniti sve žalbene navode pa i navod koji se ističe u zahtjevu za ispitivanje zakonitosti

pravosnažne presude, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku.


presude.


69

POVREDA PROPISA KRIVIČNOG POSTUPKA

U POGLEDU POSTOJANJA OPTUŽBE OVLAŠĆENOG TUŽIOCA

(Član 376 stav 1 tačka 5 ZKP u vezi sa čl. 152 st. 1 KZ)

Za krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 152 KZ sud nije mogao donijeti

osudjujuću presudu, ako nije bilo zahtjeva ovlašćenog tužioca.

Iz obrazloženja:

"Presudom Osnovnog suda u Rožajama K.br.255/05 od 12.01.2007. godine oglašen je

krivim N. E zbog krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 152 stav 1 Krivičnog zakonika i za

to djelo mu izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od 30 dana i

odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine po pravosnažnosti

presude ne izvrši neko novo krivično djelo.

Viši sud u Bijelom Polju, kao drugostepeni, presudom Kž.br.252/07 od 11.02.2009. godine

odbio je kao neosnovanu žalbu Osnovnog državnog tužioca u Rožajama, a povodom te žalbe po

službenoj dužnosti odbacio optužni predlog Osnovnog državnog tužioca u Rožajama, pošto nije

bilo zahtjeva ovlašćenog tužioca, na osnovu člana 449 stav 1 u vezi čl.282 st.2 ZKP.

Po nalaženju ovog suda prvostepeni sud nije mogao oglasiti krivim okrivljenog N. E za

krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 152 stav 1 Krivičnog zakonika, jer za to krivično

djelo nije bilo zahtjeva ovlašćenog tužioca.

Naime, postupak protiv okrivljenog je vodjen i dovršen po zahtjevu Državnog tužioca kao

ovlašćenog tužioca za gonjenje krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 152 stav 2 u vezi st.1

Krivičnog zakonika.

Gonjenje za krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 152 stav 1 Krivičnog zakonika,

prema st.4 tog člana, preduzima se po privatnoj tužbi.

Oštećeni N. D u završnoj riječi na glavnom pretresu od 20.01.2007. godine nije se

pridružio krivičnom gonjenju protiv okrivljenog N. E.

U takvoj procesnoj situaciji prvostepeni sud nije mogao donijeti osudjujuću presudu za

krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 152 stav 1 Krivičnog zakonika, jer za to krivično

djelo nije bilo zahtjeva ovlašćenog tužioca, čime je učinjena povreda odredaba čl.376 st.1 tač.5

ZKP."


70

BITNA POVREDA KRIVIČNOG POSTUPKA

I POVREDA KRIVIČNOG ZAKONIKA NA ŠTETU OSUDJENOG

(Član 376 stav 1 tačka 5 ZKP i čl. 8 ZKP u vezi sa čl. 377 tač. 4 ZKP)

P R E S U D A

Uvažavaju se zahtjevi za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude okrivljenog Dj.M i

njegovog branioca, okrivljenog P. V i okrivljenog Z. B, te se ukida presuda Višeg suda u

Podgorici Kž.br.1807/08 od 01.06.2009. godine u osudjujućem dijelu i predmet vraća tom sudu

na ponovni postupak i odlučivanje.


Presudom Osnovnog suda u Podgorici K.br.06/413 od 24.04.2008.godine oglašeni su

krivim Dj. M, zbog krivičnog djela nedozvoljena trgovina iz člana 284 stav 4 u vezi stava 1 KZ u

produženom trajanju, u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanje isprave iz čl.207 st.3 u vezi st.1

KZ RCG u produženom trajanju i krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja

podstrekavanjem iz čl.174 st.1 KZ SRJ u vezi čl.23 KZ SRJ, opisanim pod tačkom I/1 do 3 izreke

presude, P. V, zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja iz čl.174 st.1 KZ SRJ u

produženom trajanju u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanje isprave iz čl.207 st.3 u vezi st.1

KZ RCG u produženom trajanju i krivičnim djelom nedozvoljena trgovina pomaganjem iz čl.284

st.4 u vezi st.1 KZ u vezi čl.24 KZ SRJ u produženom trajanju, opisanim pod tačkom I/1 do 3

izreke te presude, Z. B. zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja iz čl.174 st.1 KZ SRJ

u produženom trajanju u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljena trgovina pomaganjem iz čl.284

st.4 u vezi st.1 KZ u vezi čl.24 KZ SRJ u produženom trajanju i osudjeni, i to: okrivljeni Dj. M na

jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, okrivljeni P.V na jedinstvenu

kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca i okrivljeni Z. B na kaznu zatvora u

trajanju od 11 mjeseci.

Istom presudom okrivljenom Dj. M izrečena je mjera bezbjednosti oduzimanje predmeta –

14.787 boksova raznih vrsta cigareta.


godine uvažio je žalbe okrivljenih Dj. M i njegovog branioca, žalbu banioca optuženog P. V i

žalbu okrivljenog Z. B, a povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti preinačio presudu Osnovnog

suda u Podgorici K.br.06/413 od 24.04.2008. godine u odnosu na ove optužene u stavu I/1 tač.3 u

pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni, tako što je okrivljene Dj. M, P. V i Z. B oglasio

krivim i to: okrivljenog Dj. M zbog krivičnog djela nedozvoljena trgovina iz člana 284 stav 4 u

vezi stava 1 KZ u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanje isprave iz čl.207 st.3 u vezi st.1 KZ

RCG i krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja podstrekavanjem iz čl.174 st.1 KZ SRJ u

vezi čl.24 KZ, okrivljenog P. V, zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja iz čl.174

st.1 KZ SRJ u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanje isprave iz čl.207 st.3 u vezi st.1 KZ RCG

i krivičnim djelom nedozvoljena trgovina putem pomaganja iz čl.284 st.4 u vezi st.1 KZ u vezi

čl.25 KZ i okrivljenog Z. B zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja iz čl.174 st.1 KZ

SRJ u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljena trgovina pomaganjem iz čl.284 st.4 u vezi st.1 KZ

u vezi čl.25 KZ i osudio okrivljenog Dj. M na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci,

okrivljenog P. V na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci i okrivljenog Z. B na

jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca, dok je prvostepena presuda ostala

neizmijenjana u odnosu na izrečenu mjeru bezbjednosti oduzimanja predmeta u odnosu na

optuženog Dj. M i troškove krivičnog postupka u odnosu na sve optužene.

71

Protiv presude Višeg suda u Podgorici Kž.br.1807/08 od 01.06.2009. godine u

osudjujućem dijelu podnijeli su zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude okrivljeni

D. M i njegov branilac, adv.V. M iz Beograda, okrivljeni P. V i okrivljeni Z. B.

Osudjeni Dj. M drugostepenu presudu pobija zbog povrede odredaba krivičnog postupka i

povrede prava na odbranu. U zahtjevu se navodi da mu nižestepeni sudovi nijesu omogućili da

postupak prati na svom maternjem jeziku, iako mu je to pravo zagarantovano Ustavom Crne Gore

i svim pozitivnim propisima Crne Gore, što je isticao i u žalbi na prvostepenu presudu, ali se

drugostepeni sud na te navode uopšte nije osvrtao. Predloženo je da se pobijana presuda u

osudjujujem dijelu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Branilac okrivljenog Dj. M, advokat V. M iz Beograda, drugostepenu presudu u

osudjujućem dijelu pobija zbog povrede odredaba krivičnog postupka - član 376 stav 1 tačka 5

ZKP i povrede Krivičnog zakonika na štetu okrivljenog – čl.377 tač.1, 2, 3, 4 i 5 ZKP. U zahtjevu

se navodi da je okrivljenom optužnicom Vojnog tužioca u Podgorici stavljeno na teret krivično

djelo nedozvoljena trgovina iz čl.131 st.4 u vezi st.1 KZ RCG u sticaju sa krivičnim djelom

zloupotreba službenog položaja podstrekavanjem iz čl.174 st.1 KZ SRJ u vezi čl.23 KZ SRJ i

krivično djelo falsifikovanje isprave iz čl.207 st.3 u vezi st.1 KZ RCG. Pismenim podneskom od

januara mjeseca 2008. godine tražio je da se postupak protiv okrivljenog obustavi zbog apsolutne

zastarelosti krivičnog gonjenja koja je nastupila dana 09.12.2007. godine. Medjutim, na tu

okolnost prvostepeni sud se nije osvrtao i tužiocu nezakonito dozvolio da optužnicu izmijeni u

pogledu pravne ocjene djela, što je pravno nemoguće, jer više nije bilo postupka protiv

okrivljenog, a iz nepostojećeg postupka nije mogla uslijediti izmjena optužnice, jer optužnica koja

se mijenja u to vrijeme nije postojala. Dozvoljavanjem izmjene optužnice nije ništa drugo do

izigravanje odredbe čl.124 KZ. Iz opisanog stanja stvari proizilazi da je prvostepeni sud postupao

četiri mjeseca po nepostojećoj optužnici i dozvolio mijenjanje nepostojeće optužnice, pa je na taj

način učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.1 tač.5 ZKP. Na ovu

povredu ukazano je u žalbi na prvostepenu presudu, ali se drugostepeni sud na istu nije ni osvrnuo

niti dao ocjenu tog žalbenog navoda.

U zahtjevu se dalje navodi da drugostepeni sud nije dao ocjenu žalbenih navoda koji se

odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da je okrivljeni Dj. M oglašen krivim i

osudjen zbog krivičnog djela nedozvoljena trgovina iz člana 284 stav 4 u vezi st.1 KZ u sticaju sa

krivičnim djelo falsifikovanje isprave iz čl.207 st.3 u vezi st.1 KZ RCG i krivičnim djelom

zloupotreba službenog položaja podstrekavanjem iz čl.174 st.1 KZ SRJ u vezi čl.24 KZ, a prema

činjeničnom opisu radnje izvršenja predmetnih krivičnih djela datih u optužnici i pobijanoj

presudi, očigledno se radi o krivičnom djelu nedozvoljena trgovina iz čl.284 st.1 KZ u sticaju sa

krivičnim djelom falsifikovanje isprave iz čl.207 st.1 KZ RCG i krivičnim djelom zloupotreba

službenog položaja iz čl.416 st.1 KZ, čime je povrijedjen Krivični zakonik na štetu okrivljenog –

čl.377 tač.4 ZKP. Da je pravilno primijenjen Krivični zakonik, drugostepeni sud je trebao donijeti

presudu kojom se optužba odbija, jer je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja.

Nadalje, u zahtjevu se ističe da postoji sumnja u pogledu istinitosti odlučnih činjenica

navedenih u obje nižestepene presude koje se odnose na sva tri krivična djela, ističući pri tom o

kojim se to činjenicama radi.

Konačno, oba nižestepena suda su prekoračila ovlašćenja koja imaju po zakonu kada je

okrivljenom izrečena mjera bezbjednsoti oduzimanje predmeta - cigareta, jer za to nijesu postojali

zakonski uslovi. Predloženo je da se drugostepena presuda u osudjujućem dijelu ukine i predmet

vrati tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Okrivljeni P.V drugostepenu presudu pobija zbog bitne povrede krivičnog postupka i

povrede krivičnog zakonika. U zahtjevu se navodi da je drugostepeni sud na radnje okrivljenog

primijenio zakon koji se nije mogao primijeniti čime je učinjena povreda Krivičnog zakonika na

štetu okrivljenog čl.377 tač.4 ZKP. Naime, prema činjeničnom opisu djela iz optužnice i pobijane

presude u radnjama okrivljenog stoje obilježja krivičnog djela nedozvoljena trgovina iz čl.284 st.1

KZ, falsifikovanje isprave iz čl.412 st.3 u vezi st.1 i zloupotreba službenog položaja iz čl.416 st.1

KZ, a ne krivičnih djela za koja je pobijanom presudom oglašen krivim. Imajući u vidu vrijeme

72

izvršenja tih djela, očigledno je da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastarjelost

krivičnog donjenja, pa je drugostepeni sud trabao donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Nadalje, zahtjevom se ističe da je pobijanom presudom prekoračena optužba - čl.376 st.1 tač.8

ZKP, jer je oglašen krivim i osudjen za djela za koja, prema činjeničnom opisu u optužnici, nije ni

optužen a što je sve ukazano u žalbi na prvostepenu presudu, koje navode drugostepeni sud nije

uopšte ni cijenio, čime je učinjena povreda postupka u žalbenom postupku, a koja povreda je bila

od uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude. Predloženo je da se drugostepena presuda u

osudjujućem dijelu ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, ili pak

pobijana presuda preinači i oslobodi od optužbe, ili optužba odbije.

Okrivljeni Z. B drugostepenu presudu pobija zbog povrede odredaba krivičnog postupka,

povrede prava na odbranu i povrede Krivičnog zakonika. U zahtjevu se navodi da postoje

okolnosti koje isključuju njegovu krivicu i protivpravnost, jer je u konkretnom slučaju postupao

po naredjenju organa bezbjednosti Vojske Jugoslavije u sklopu operativne akcije, kao oficir vojne

policije, pa stoga nema umišljanja niti protivpravnosti u njegovim radnjama.

U zahtjevu se dalje ističe da je drugostepeni sud na njegove radnje, opisane u izreci

drugostepene presude, pogrešno primijenio materijalno pravo kada ga je oglasio krivim zbog

krivičnog djela zloupotreba službenog položaja iz člana 174 stav 1 KZ SRJ u sticaju sa krivičnim

djelom nedozvoljena trgovina putem pomaganja iz čl.284 st.4 u vezi st.1 KZ u vezi čl.25 KZ, jer

ni u jednom ni u drugom slučaju nije pribavio protivpravnu imovinsku korsit, čime je povrijedjen

Krivični zakonik na njegovu štetu – čl.377 tač.4 ZKP, našta je ukazano žalbom na prvostepenu

presudu, o čemu drugotepeni sud nije dao razloge, čime je učinjena povreda postupka u žalbenom

postupku.

Zahtjevom se takodje ukazuje da je pobijanom presudom prekoračena optužba, jer se

presuda zasniva na zapisniku o pretresanju prostorija na Aerodromu Golubovci, na kom dokazu se

ne može temeljiti presuda, s obzirom da po naredbi vojnog istražnog sudije iz beogradskog

Vojnog suda nije bilo moguće izvršiti pretresanje prostorija na Aerodromu u Golubovcima već

samo njegovu kasu. Osim toga, povrijedjeno mu je pravo na odbranu, jer mu je od strane Vojnog

suda prvo postavljen branilac po službenoj dužnosti, a kasnije isti razriješen dužnosti, što je bilo

od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Predloženo je da se pobijana presuda u

osudjujućem dijelu ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje ili pak ista

preinači i oslobodi od optužbe, ili pak optužba odbije.

Nakon razmatranja zahtjeva za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude i svih

predmetnih spisa te mišljenja Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore, ovaj sud je našao:

Zahtjevi su osnovani.

Osnovano se zahtjevima ukazuje da je drugostepeni sud propustio da ocijeni važne žalbene

navode okrivljenog Dj. M i njegovog branioca, okrivljenog P. V i Z. B.

Naime, okrivljeni Dj. M je žalbom pobijao prvostepenu presudu zbog bitne povrede

odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakonika i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog

činjeničnog stanja, s tim što je posebno ukazao da mu je u postupku pred prvostepenim sudom

povrijedjeno pravo na jezik, budući da je postupak vodjen na jeziku koji nije njegov maternji

jezik, pa je trebao biti poučen u smislu člana 8 stav 2 ZKP da svoju odbranu i tok postupka

može pratiti na svom maternjem jeziku, što nije učinjeno. Njegov branilac, advokat V.M iz

Beograda, prvostepenu presudu je pobijao zbog bitnih povreda odbredana krivičnog postupka,

pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakonika, navodeći da

prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da su dati razlozi nejasni i u znatnoj

mjeri protivurečni, da prvostepeni sud prihvata iskaze svjedoka koje nebi smio prihvatiti, da

postoji protivrečnost razloga prvostepene presude kod ocjene sadržine isprava i zapisnika o

iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, jer je okrivljeni Dj. cigarete kupovao u

magacinima koje su državno vlasništvo, da je imao ovlašćenje za trgovinu i prodaju robe na

području Republike Srbije, da u postupku nije utvrdjeno gdje su zapravo kupljene cigarete, ko ih

je kupio i na kojem mjestu, kako je postupano nakon kupovine cigareta, da je okrivljeni imao

pratnju kroz Crnu Goru koju mu je obezbijedila država Crna Gora, da iz potvrde Glavnog Štaba

73

Vojske Jugoslavije od 16.03.2000. godine jasno proizilazi da okrivljeni ima pravo vršiti trgovinu i

prevoz pomenutih cigareta, a da su tablice na vozilima postavila vojna lica. Žalbom se posebno

ukazivalo da okrivljeni nije mogao ostale okrivljene podstreknuti na izvršenje predmetnih

krivičnih djela, s obzirom da su vojna lica vršila zadatke dobijene od svoje komande, tako da sa

njihovim poslom okrivljeni nije imao nikakve veze. Žalbom se, takodje, ukazivalo da okrivljeni

izvršenim djelima nije pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist, što mu ni optužnicom nije

stavljeno na teret, pa je drugostepeni sud na radnje okrivljenog primijenio zakon koji se nije

mogao primijeniti oglašavajući ga krivim za navedena krivična djela, te da je u konkretnom

slučaju nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, pa ni izreći mjeru bezbjednosti

oduzimanja predmeta - cigareta, jer se za to nijesu stekli zakonski uslovi.

Branilac okrivljenog P. V, advokat P. D iz Podgorice, prvostepenu presudu je pobijao zbog

bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakonika i pogrešno i nepotpuno

utvrdjenog činjeničnog stanja. Žalbom branioca optuženog se posebno ukazivalo da je pobijana

presuda nerazumljiva i protivrečna datim razlozima, da je prvostepeni sud cijenio samo one

dokaze koji terete okrivljenog, a ne i one koji mu idu u prilog, da je predmetna roba legalno

nabavljena i da je na radnje okrivljenog primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti,

čime je učinjena povreda Krivičnog zakonika na štetu okrivljenog - član 377 tačka 4 ZKP,

jer optužnicom okrivljenom nije stavljeno na teret da je pribavio bilo kakvu imovinsku korist, pa

stoga nije mogao biti ni oglašen krivim za djela za koja je pobijanom presudom oglašen krivim i

osudjen.

Okrivljeni Z. B prvostepenu presudu je pobijao zbog bitne povrede odredaba krivičnog

postupka, povrede Krivičnog zakonika i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Žalbom se posebno ukazivalo da se prvostepena presuda ne može zasnivati na zapisniku o

pretresu prostorija na Aerodromu u Golubovcima, budući da isti nije prisustvovao vršenju

pretresa, da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivicu i protivpravnost, jer je u

konkretnom slučaju postupao po naredjenju organa Vojske Jugoslavije u sklopu operativne

akcije kao oficir Vojne policije i da mu je povrijedjeno pravo na odbranu, jer mu je od strane

Vojnog suda prvo postavljen branilac po službenoj dužnosti a kasnije isti razriješen od dužnosti,

što je bilo od uticaja na pripremanje njegove stručne odbrane.

Prednje navode drugostepeni sud je propustio da ocijeni čime je učinjena povreda

odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku iz člana 438 tačka 3 ZKP, a koja povreda

je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, kako se to i zahtjevima za ispitivanje

zakonitosti pravosnažne presude osnovano ukazuje, pa je stoga drugostepenu presudu u

osudjujućem dijelu valjalo ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

U ponovnom postupku, drugostepeni sud će otkloniti učinjenu povredu postupka tako što

će ocijeniti sve važne žalbene navode koji se odnose na pomenute okrivljene i djela za koja su

pobijanom presudom oglašeni krivim i osudjeni, nakon čega će biti u mogućnosti da donese

pravilnu i zakonitu odluku.


presude.


74

POVREDA KRIVIČNOG ZAKONIKA NA ŠTETU OKRIVLJENOG


Odlukom o stvari koja je već pravosnažno presudjena povrijedjen je Krivični

zakonik.

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev branioca okrivljenog B.N za vanredno preispitivanje pravosnažne

presude, pa se preinačava presuda Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.131/08 od 07.10.2008.

godine u odnosu na okrivljenog B. N, zbog krivičnog djela omogućavanje uživanja opojnih

droga iz člana 301 stav 1 Krivičnog zakonika, tako što se prema okrivljenom, na osnovu čl.362

tačka 2 ZKP,

OPTUŽBA ODBIJA

Da je:

U martu mjesecu 2006. godine, u Cetinju, u svom lokalu „London“ dao J. I opojnu

drogu kokain da uživa, na način što mu je napravio jednu liniju ove opojne droge koju je ovaj

ušmrkao na nos,

- čime bi izvršio krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 301 stav 1

Krivičnog zakonika Crne Gore.


Presudom Višeg suda u Podgorici K.br.134/2007 od 03.12.2007. godine oglašen je krivim

B. N, zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga

putem pomaganja iz člana 300 stav 1 u vezi čl.25 Krivičnog zakonika i osudjen na kaznu zatvora

u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

Istom presudom, prema okrivljenom B. N je, na osnovu člana 362 tačka 1 ZKP optužba

odbijena, zbog krivičnog djela omogućavanje uživanja opojnih droga iz čl.301 stav 1 Krivičnog

zakonika, zbog odustanka tužioca od krivičnog gonjenja.

Protiv te presude žalbu je izjavio branilac okrivljenog B. N, advokat R. N iz Podgorice,

samo u odnosu na osudjujući dio presude, zbog povrede Krivičnog zakonika, s predlogom da se

pobijana presuda u tom dijelu preinači i okrivljeni oslobodi od optužbe.

Odlučujući o žalbi Apelacioni sud Crne Gore, kao drugostepeni, svojom presudom

Kž.br.131/08 od 07.10.2008. godine uvažio je žalbu i po službenoj dužnosti preinačio presudu

Višeg suda u Podgorici K.br.137/2006 od 07.07.2006. godine (umjesto presudu K.br.134/2007 od

03.12.2007. godine) u odnosu na krivično djelo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u

promet opojnih droga iz člana 300 stav 1 u vezi čl.25 Krivičnog zakonika i okrivljenog za to djelo

oslobodio od optužbe, na osnovu čl.363 tač.1 ZKP, dok je odbio žalbu branioca okrivljenog u

odnosu na krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz čl.301 st.1 Krivičnog zakonika,

a utvrdjenu kaznu prvostepenog suda od četiri mjeseca preuzeo kao pravilno utvrdjenu za ovo

krivično djelo i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, u koju kaznu mu je

uračunao vrijeme provedeno u pritvoru počev od 03.05.2006. godine do 07.07.2006.godine,

Protiv presude Apelacionog suda Crne Gore branilac okrivljenog B. N, advokat R. N iz

Podgorice, podnio je zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude zbog povrede

Krivičnog zakonika na štetu okrivljenog - član 377 tačka 3 u vezi čl.6 ZKP. U zahtjevu se navodi

da je drugostepeni sud odbio žalbu branioca okrivljenog u odnosu na krivično djelo omogućavanje

uživanja opojnih droga iz čl.301 st.1 Krivičnog zakonika, a utvrdjenu kaznu prvostepenom

presudom od četiri mjeseca preuzeo kao pravilno utvrdjenu za ovo krivično djelo i izrekao mu

75

kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, iako je presuda Višeg suda u Podgorici K.br.134/2007

od 03.12.2007. godine u tom dijelu pravosnažna, jer nije bilo žalbe, pa je stoga povrijedjen

Krivični zakon na štetu okrivljenog kada je pobijanom presudom B. N oglašen krivim i osudjen.

Predloženo je da se pobijana presuda preinači i okrivljeni, zbog krivičnog djela omogućavanje

uživanja opojnih droga iz čl.301 st.1 Krivičnog zakonika oslobodi od optužbe.

Po razmatranju spisa predmeta, navoda iznijetih u zahtjevu i mišljenjaVrhovnog državnog


Zahtjev je osnovan.

Presudom Višeg suda u Podgorici K.br.134/2007 od 03.12.2007. godine oglašen je krivim

B. N, zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, državanje i stavljanje u promet opojnih droga

putem pomaganja iz člana 300 stav 1 u vezi čl.25 Krivičnog zakonika i osudjen na kaznu zatvora

u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

Istom presudom, prema okrivljenom B. N je, na osnovu člana 362 tačka 1 ZKP optužba

odbijena, zbog krivičnog djela omogućavanje uživanja opojnih droga iz čl.301 st.1 Krivičnog

zakonika, zbog odustanka tužioca od optužbe.

Protiv te presude žalbu je izjavio branilac okrivljenog samo u odnosu na osudjujući dio

prvostepene presude, a ne i u odnosu na odbijajući dio presude, što znači da je prvostepena

presuda u tom dijelu postala pravosnažna istekom roka za žalbu.

Medjutim, Apelacioni sud Crne Gore, kao drugostepeni, odlučujući o žalbi branioca

okrivljenog B.N odbio je žalbu branioca okrivljenog u odnosu na krivično djelo omogućavanja

uživanja opojnih droga iz člana 301 stav 1 Krivičnog zakonika, iako žalba u tom pravcu nije ni

izjavljena i okrivljenom za to djelo utvrdjenu kaznu prvostepenom presudom od četiri mjeseca

(iako takva kazna nije ni utvrdjena) preuzima kao pravilno utvrdjenu i izriče mu kaznu zatvora u

trajanju od četiri mjeseca, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od

03.05. do 06.07.2006. godine, iako je prema okrivljenom prvostepenom presudom za ovo krivično

djelo optužba odbijena, zbog odustanka tužioca od optužbe, čime je povrijedjen Krivični zakonik

na štetu okrivljenog – čl.377 tač.3 ZKP, jer se radi o presudjenoj stvari, pa je stoga ovaj sud,

uvažavajući zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude preinačio presudu Apelacionog

suda Crne Gore Kž.br.131/08 od 07.10.2008. godine u odnosu na B.N, zbog krivičnog djela

omogućavanje uživanja opojnih droga iz čl.301 st.1 Krivičnog zakonika, tako što je prema

okrivljenom optužbu odbio saglasno članu 362 tač.2 ZKP.

Sa navedenih razloga, ovaj sud je na osnovu člana 440 u vezi čl.433 stav 1 ZKP, odlučio

kao u izreci ove presude.


76

IZRICANJE USLOVNE OSUDE I POVREDA KRIVIČNOG ZAKONIKA

(Član 54 KZ u vezi sa čl. 377 tačka 5 ZKP)

Sud je prekoračio ovlašćenje koje ima po zakonu, ako je izrekao uslovnu osudu a nije

proteklo više od pet godina od pravosnažnosti osude kojom je učiniocu izrečena kazna za

umišljajno krivično djelo.

Iz obrazloženja:

"Kako u konkretnom slučaju nije proteklo više od pet godina od pravosnažnosti osude

(02.07.2007. godine), kojom je okrivljenom Č. Š. izrečena kazna za umišljajno krivično djelo, tj.

krivično djelo ugrožavanje saobraćaja opasnom radnjom i opasnim sredstvom iz člana 340 stav 2

u vezi st.1 Krivičnog zakonika, do dana 30.06.2009. godine, kada je Viši sud u Bijelom Polju,

svojom presudom K.br.1498/08 okrivljenom izrekao uslovnu osudu zbog krivičnog djela teška

kradja iz čl.240 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, to su povrijedjene odredbe čl.54 st.3

Krivičnog zakonika kao i odredbe čl.377 tačka 5 ZKP, jer je odlukom Višeg suda u Bijelom Polju

o uslovnoj osudi, prekoračeno ovlašćenje koje sud ima po zakonu, kako se to osnovano ukazuje u

podnijetom zahtjevu za zaštitu zakonitosti.


ov e presude, na osnovu člana 433 stav 2 ZKP, ne dirajući u pravosnažnu odluku - presudu Višeg

suda u Bijelom Polju Kž.br.1498/08 od 30.06.2009. godine, kojom je okrivljenom Č. Š. izrečena

uslovna osuda."


77

ODLUKA DRUGOSTEPENOG SUDA PO ŽALBI

(Član 393 stav 2 u vezi sa čl. 376 st. 2 ZKP)

Drugostepeni sud je učinio bitnu povredu krivičnog postupka ako nije odlučio o svim

žalbama protiv iste presude.

P R E S U D A


Ktz.br.10/09 od 09.04.2009. godine, pa se ukida presuda Višeg suda u Podgorici Kž.br.122/08 od

10.03.2008. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.


Presudom Osnovnog suda u Kotoru K.br.429/07 od 07.11.2007. godine, okrivljeni P. J

oglašen je krivim zbog krivičnog djeka klevete u produženom trajanju iz člana 196 stav 2 u vezi

st.1 u vezi čl.49 Krivičnog zakonika i osudjen na novčanu kaznu u iznosu od 2.400,00

(dvijehiljadečetiristotine) eura, koju je dužan da plati u roku od 60 dana od dana pravosnažnosti

presude, a koja će se u slučaju nenaplativosti zamijeniti tako što će se za svakih započetih 40 €

novčane kazne računati jedan dan zatvora, što bi u konkretnom iznosilo 60 dana zatvora.

Viši sud u Podgorici, svojom presudom Kž.br.122/08 od 10.03.2008. godine, odbio je kao

neosnovanu žalbu branioca okrivljenog i potvrdio presudu Osnovnog suda u Kotoru K.br.427/07

od 07.11.2007. godine.

Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv

pravosnažne presude Višeg suda u Podgorici Kž.br.122/08 od 10.03.2008. godine, zbog bitne

povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 2 u vezi čl.393 st.2 Zakonika o krivičnom

postupku. U zahtjevu se navodi da je protiv prvostepene presude žalbu izjavio i okrivljeni P. J.

Medjutim, u drugostepenom postupku odlučeno je samo po žalbi branioca okrivljenog, koja je

odbijena kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda, dok žalba okrivljenog P. J nije

razmatrana, a samim tim po njoj nije odlučeno. Na taj način, drugostepeni sud je učinio bitnu

povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.2 u vezi čl.393 st.2 ZKP, jer nije razmatrao

žalbu okrivljenog P. J, iako drugostepeni sud na osnovu čl.393 st.2 ZKP jednom odlukom

odlučuje o svim žalbama protiv iste presude. Predlog je da se uvaži zahtjev, presuda

drugostepenog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

Nakon razmatranja zahtjeva za zaštitu zakonitosti i svih predmetnih spisa, Vrhovni sud je

našao da je zahtjev osnovan.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su protiv presude Osnovnog suda u Kotoru K.br.429/07

od 07.11.2007. godine, žalbe izjavili okrivljeni P. J i njegov branilac Z. V, advokat iz Podgorice.


godine, odbio je kao neosnovanu žalbu branioca okrivljenog i potvrdio prvostepenu presudu, dok

žalba okrivljenog P. J nije razmatrana.

U odredbi člana 393 stav 2 ZKP je propisano da o svim žalbama protiv iste presude

drugostepeni sud odlučuje jednom odlukom U konkretnom slučaju drugostepeni sud uopšte nije

odlučio o žalbi okrivljenog P. J, koja je ostala neriješena, čime je učinjena bitna povreda odredaba

krivičnog postupka iz čl.376 st.2 u vezi čl.393 st.2 ZKP, koja je bila od uticaja na zakonito i

pravilno donošenje drugostepene odluke.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti navedenu povredu postupka tako što

će, saglasno odredbi člana 393 stav 2 ZKP, o žalbama okrivljenog i njegovog branioca odlučiti

jednom odlukom.

Na osnovu izloženog, a primjenom člana 433 stav 1 ZKP, odlučeno je kao u izreci ove

presude.


78

POVREDA KRIVIČNOG POSTUPKA U ŽALBENOM POSTUPKU

(Član 376 stav 2 ZKP u vezi sa čl. 399 ZKP)

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude branioca osudjenog N.

U, pa se ukida presuda Višeg suda u Podgorici Kž.br.1407/09 od 14.9.2009. godine i predmet



Presudom Osnovnog suda u Podgorici K.br.06/801 od 05.12.2008. godine oglašen je

krivim N. U, zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 151 stav 1 Krivičnog zakonika i

primjenom čl.53 i 54 Krivičnog zakonika izrečena mu uslovna osuda kojom mu je utvrdjena kazna

zatvora u trajanju od 6 mjeseci i odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od 2

godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.


godine odbio je žalbu branioca optuženog kao neosnovanu, a uvažio žalbu Osnovnog državnog

tužioca u Podgorici i preinačio presudu Osnovnog suda u Podgorici K.br.06/801 od 05.12.2008.

godine samo u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, tako što je N. U primjenom čl.45 i 46 Krivičnog

zakonika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca.

Protiv navedenih presuda branilac osudjenog, advokat R. N iz Podgorice, podnio je zahtjev

za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude zbog povrede odredaba krivičnog postupka u

žalbenom postupku. U zahtjevu se navodi da je drugostepeni sud pogriješio kada nalazi da je

prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od uticaja na odmjeravanje kazne

predvidjene članom 42 Krivičnog zakonika i da se nijesu stekli zakonski uslovi predvidjeni čl.52

Krivičnog zakonika za izricanje uslovne osude optuženom, imajući u vidu zaprijećenost kazne za

predmetno krivično djelo, a što je bio i razlog za preinačenje prvostepene presude u pogledu

odluke o krivičnoj sankciji. Ovo sa razloga što prvostepeni sud izjavu oštećenog da se pridružuje

krivičnom gonjenju protiv optuženog i da je postavio imovinsko pravni zahtjev nije mogao cijeniti

kao otežavajuću okolnost, jer je to zakonsko pravo oštećenog, a uslovna osuda se može izreći za

krivično djelo za koje je optuženi oglašen krivim, saglasno čl.54 Krivičnog zakonika. Kako je

drugostepeni sud navedene okolnosti pogrešno ocijenio, to je učinjena povreda odredaba

krivičnog postupka u žalbenom postupku, a koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne

presude. Predloženo je da se drugostepena presuda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni




Zahtjev je osnovan.

Osnovano se zahtjevom ukazuje da je drugostepeni sud pogriješio kada je našao da je

prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od uticaja na odmjeravanje kazne

predvidjene članom 42 Krivičnog zakonika i da se nijesu stekli zakonski uslovi predvidjeni čl.52

Krivičnog zakonika za izricanje uslovne osude optuženom, imajući u vidu zaprijećenost kazne za

predmetno krivično djelo. Ovo sa razloga što prvostepeni sud izjavu oštećenog da se pridružuje

krivičnom gonjenju protiv optuženog i da je postavio imovinsko pravni zahtjev nije mogao

cijeniti kao otežavajuću okolnost, jer je to zakonsko pravo oštećenog, a uslovna osuda se

može izreći za krivično djelo za koje je optuženi oglašen krivim, saglasno čl.54 Krivičnog

zakonika. Kako je drugostepeni sud sa tih razloga preinačio prvostepenu presudu u pogledu

odluke o krivičnoj sankciji to je učinjena povreda odredaba krivičnog postupka u žalbenom

postupku, a koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne presude. Stoga je ovaj sud,

79

uvažavajući zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude, ukinuo drugostepenu presudu

i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Sa iznijetih razloga a na osnovu člana 440 u vezi čl.433 ZKP, odlučeno je kao u izreci ove

presude.


80

POVREDA KRIVIČNOG POSTUPKA U ŽALBENOM POSTUPKU

(Član 376 stav 2 ZKP u vezi sa čl. 383 st. 1 ZKP)

Drugostepeni sud je učinio bitnu povredu postupka ako je propustio da o sjednici

vijeća obavijesti optuženog koji je u žalbi predložio održavanje pretresa pred

drugostepenim sudom.

P R E S U D A


Ktž.br.71/09 od 07.10.2009. godine, pa se ukida presuda Višeg suda u Bijelom Polju

Kž.br.530/09 od 24.06.2009. godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak i

odlučivanje.


Presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.263/06 od 18.04.2009. godine, M. R

oglašen je krivim zbog krivičnog djela sprečavanje službenog lica u vršenju službene radnje u

pokušaju iz člana 375 stav 4 u vezi st.3, 2 i 1 Krivičnog zakonika i osudjen na kaznu zatvora u

trajanju od 2 (dva) mjeseca.


kao neosnovanu žalbu optuženog M. R i potvrdio presudu Osnovnog suda u Bijelom Polju

K.br.263/06 od 18.04.2008. godine.

Protiv presude Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.530/09 od 24.06.2009. godine, Vrhovni

državni tužilac je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede Zakonika o krivičnom

postupku - čl.383 st.1 i čl.376 st.2. U zahtjevu se navodi da u postupku donošenja drugostepene

odluke povrijedjene su odredbe čl.383 st.1 i čl.376 st.2 ZKP. Naime, optuženi M. R je u svojoj

žalbi predložio održavanje pretresa pred Višim sudom u Bijelom Polju. Taj sud je dana

24.06.2009. godine održao sjednicu vijeća, a da o datumu održavanja sjednice nije obavijestio

optuženog M. R, što je bio dužan uraditi shodno čl.383 st.1 ZKP i na taj način ga je onemogućio

da prisustvuje sjednici i učestvuje u njenom radu, a što je moglo biti od uticaja na zakonito i

pravilno donošenje presude, čime je učinjena bitna povreda krivičnog postupka iz čl.376 st.2 ZKP.

Predložio je da ovaj sud uvaži zahtjev, ukine presudu Višeg suda u bijelom Polju Kž.br.530/09 od

24.06.2009. godine i predmet vrati tom sudu na ponovnu odluku.

Vrhovni sud je razmotrio spisa predmeta i ocijenio razloge iznijete u zahtjevu za zaštitu


Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.2 ZKP, pored ostalog, postoji ako

sud prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog

zakonika, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

U odredbi člana 383 stav 1 ZKP je propisano da će se o sjednici vijeća obavijestiti

optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predvidjenom za

žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje

pretresa pred drugostepenim sudom (čl.385 do 387).

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je optuženi M. R u svojoj žalbi na presudu Osnovnog

suda u Bijelom Polju K.br.265/06 od 18.04.2008. godine predložio održavanje pretresa pred Višim

sudom u Bijelom Polju. Medjutim, taj sud je dana 24.06.2009. godine održao sjednicu vijeća, a da

o datumu održavanja sjednice nije obavijestio optuženog M, što se utvrdjuje iz sadržine zapisnika

o sjednici drugostepenog suda Kž.br.530/09.

Kod ovakvog stanja stvari drugostepeni sud, kao žalbeni, propustio je da o sjednici vijeća

obavijesti optuženog, čime je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav

2 u vezi čl.383 st.1 ZKP, koja je mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje drugostepene

odluke jer je onemogužeo optuženom da učestvuje na sjednici vijeća drugostepenog suda kada je

81

odlučivano po njegovoj žalbi. Stoga, ovaj sud je uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog

državnog tužilaštva, ukinuo presudu Višeg suda u Bijelom Polju i predmet vratio tom sudu na

ponovni postupak i odlučivanje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti navedene povrede postupka tako što

će zakazati sjednicu vijeća i o datumu održavanja sjednice obavijestiti Više državno tužilaštvo u

Bijelom Polju i optuženog M. R, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu

odluku.

Na osnovu izloženog, a primjenom člana 433 stav 1 ZKP, odlučeno je kao u izreci ove

presude.


82

ZABRANA REFORMATIO IN PEIUS

(Član 390 ZKP)

Ako je izjavljena žalba samo u korist okrivljenog presuda se ne smije izmijeniti na

njegovu štetu u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i krivične sankcije.

Iz obrazloženja:

"Nije učinjena ni povreda krivičnog zakonika iz člana 377 tačka 5 ZKP jer prvostepeni sud

nakon ukidanja ranije presude tog suda K.br.602/2008 od 03.11.2008. godine kojom je okrivljeni

K. V osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca i novčanu kaznu u iznosu od 200

(dvije stotine) eura u ponovnom postupku je donio istovjetnu presudu, a što se utvrdjuje iz izreke

presude tog suda K.br.585/09 od 05.10.2009. godine.

Imajući u vidu prednje, neosnovani su navodi iz zahtjeva za ispitivanje zakonitosti

pravosnažne presude da su nižestepeni sudovi učinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka

iz člana 376 stav 1 tačka 9 ZKP jer u ponovnom postupku donošenjem pobijane presude, sud nije

prekoračio ovlašćenje iz čl.390 ZKP u kojoj odredbi je propisano ako je izjavljena žalba samo u

korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu u pogledu pravne kvalifikacije

krivičnog djela i krivične sankcije. Isto tako nije učinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog

postupka iz čl.376 st.1 tač.10 ZKP jer se u zahtjevu ne ukazuje na kojem se to dokazu temelji

prvostepena presuda koji bi bio pravno nevaljan da se na njemu ne može zasnovati presuda."


83

NEDOZVOLJENOST ŽALBE SUDU TREĆEG STEPENA


Protiv presude drugostepenog suda kojom nije izrečena najduža zatvorska kazna

žalba nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Po razmatranju pobijane presude, žalbe i svih spisa ovog predmeta, Vrhovni sud je našao

da žalba optuženog i njegovog branioca po zakonu nije dozvoljena.

U članu 403 stav 1 tačka 1 ZKP propisano je da je protiv presude drugostepenog suda

dozvoljena žalba sudu koji odlučuje u trećem stepenu ako je drugostepeni sud izrekao najdužu

zakonsku kaznu ili ako je potvrdio presudu prvostepenog suda kojom je izrečena takva kazna.

Prema stanju iz spisa predmeta, presudom Višeg suda u Bijelom Polju K.br.24/07 od

03.12.2007. godine, koja je potvrdjena presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.260/2008 od

16.02.2009. godine, optuženi S.S oglašen je krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 30 stav 2

tačka 4 KZ RCG i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

Predmetno krivično djelo je izvršeno dana 24. januara 1997. godine. Za ovo krivično djelo

po tada važećem Krivičnom zakonu Republike Crne Gore je propisano da će se učinilac kazniti

zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom ("Sl.list RCG", br.42/93). Zakonom o

dopunama Krivičnog zakona Republike Crne Gore ("Sl.list RCG", br.27/94) u Krivičnom zakonu

Republike Crne Gore ("Sl.list RCG", br.42/93), poslije člana 3 dodaje se podnaslov i novi član

koji glasi: Uslovi za izricanje smrtne kazne član 3a, koji u stavu 3 propisuje da za krivična djela za

koja je propisana smrtna kazna, sud može izreći kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina.

Članom 7 Zakona o izmjenama Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije ("Sl.list

SRJ", br.37/93) je odredjeno da za najteža krivična djela može se propisati i zatvor od dvadeset

godina.

Imajući u vidu navedene zakonske odredbe materijalnog prava, ovaj sud je našao da u

konkretnom slučaju žalba optuženog i njegovog branioca sudu trećeg stepena nije dozvoljena.

Ovo iz razloga što optuženom S. S, zbog krivičnog djela ubistva iz člana 30 stav 2 tačka 4 KZ

RCG, koje predstavlja jedno od najtežih krivičnih djela, presudama nižestepenih sudova nije

izrečena najduža zatvorska kazna u trajanju od dvadeset godina, koja se mogla izreći po tada

važećem Krivičnom zakonu RCG i Krivičnom zakonu SRJ. Stoga, osuda optuženog na kaznu

zatvora u trajanju od petnaest godina nije najduža zatvorska kazna koja se mogla izreći za krivično

djelo u pitanju."


84

USLOVI ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

KADA JE SUDJENJE OBAVLJENO U ODSUSTVU OKRIVLJENOG

(Član 421 ZKP)

Ne može se na zahtjev branioca osudjenog ili osudjenog kome je sudjeno u odsustvu

dozvoliti ponavljanje postupka ako se osudjeni i dalje nalazi u inostranstvu bilo na poznatoj

ili za sud nepoznatoj adresi, već je potrebno da se osudjeni vrati u zemlju prije nego što je

on lično ili njegov branilac podnio zahtjev i da o tome uz zahtjev pruži valjan dokaz sudu.

P R E S U D A


26.01.2009. godine se uvažava i utvrdjuje da je pravosnažnim rješenjem Višeg suda u Bijelom

Polju Kž.br.1170/08 od 17.10.2008. godine povrijedjen zakon u korist okrivljenih - čl.17, čl.376,

st.1 tač.11, čl.421 st.1 i čl.419 st.2 Zakonika o krivičnom postupku.


Rješenjem Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.1170/08 od 17.10.2008. godine, uvažena je

žalba branioca okrivljenih M. S i M. T i preinačeno rješenje Osnovnog suda u Beranama

Kv.br.187/2008 od 17.09.2008. godine, tako što se osudjenim M. S i M. T dozvoljava ponavljanje

krivičnog postupka završenog pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Beranama K.br.20/07

od 13.04.2007. godine, koja je preinačena presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.767/07 od

23.10.2007. godine, te se naredjuje zakazivanje glavnog pretresa.

Protiv navedenog rješenja Vrhovni državni tužilac Crne Gore podnio je zahtjev za zaštitu

zakonitosti zbog povrede Zakonika o krivičnom postupku - čl.17, čl.376 st.1 tač.11, čl.421 st.1 i

čl.419 st.2 U zahtjevu se u bitnom navodi da je nesporna činjenica da se tokom čitavog postupka

M. S nalazio u inostranstvu na nepoznatoj adresi i da nije bio dostupan sudu o čemu govore brojni

pozivi u spisima predmeta koji iz tih razloga nijesu mogli biti uručeni osudjenom, a što se

utvrdjuje i iz izvještaja MUP-a Crne Gore - Centra bezbjednosti u Beranama br.03-5921 od

17.12.2003. godine, zbog čega je prvostepeni sud donio pravilnu odluku da se osudjenom M. S

sudi u odsustvu. Stoga je nerazumljiv zaključak drugostepenog suda da iz spisa predmeta

proizilazi da je osudjeni M. S boravio na poznatoj adresi u Njemačkoj i da nije dobijao pozive niti

od strane istražnog sudije, a ni od predsjednika vijeća - sudije koji je postupao dva puta po

predmetu.

Osim toga, iz spisa dalje proizilazi da branilac osudjenog M. S, uz zahtjev nije sudu pružio

ni jedan dokaz da se osudjeni vratio u Crnu Goru i da će se odazvati pozivu suda, što jasno

ukazuje da nijesu nastupile mogućnosti da se ovom osudjenom sudi u njegovom prisustvu u

smislu člana 421 stav 1 ZKP. S tim u vezi, pogrešna je odluka drugostepenog suda da se i u

odnosu na osudjenog M. T, na osnovu čl.419 st.2 ZKP, dozvoli ponavljanje krivičnog postupka. Iz

navedenog proizilazi da drugostepeni sud nije istinito i potpuno utvrdio činjenice koje su od

važnosti za donošenje zakonite odluke iz čl.17 ZKP. Predloženo je da ovaj sud uvaži zahtjev,

ukine rješenje Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.1170/08 od 17.10.2008. godine i predmet vrati

tom sudu na ponovno odlučivanje.


Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore, Vrhovni sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Prema stanju iz spisa predmeta, presudom Osnovnog suda u Beranama K.br.20/07 od

11.04.2007. godine, optuženi M. T i M. S, kojem je sudjeno u odsustvu, oglašeni su krivim zbog

krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 36 stav 1 KZ RCG, za koje djelo im je sud izrekao

uslovne osude sa utvrdjivanjem kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci i istovremeno

85

odredio da se ove kazne neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od jedne godine po pravosnažnosti

presude ne učine novo krivično djelo.

Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.767/07 od 23.10.2007. godine, odbijena je

kao neosnovana žalba optuženog M. S, a uvažena je žalba Osnovnog državnog tužioca u

Beranama i preinačena prvostepena presuda samo u dijelu odluke o izrečenim krivičnim

sankcijama tako što su optuženi M. T i M. S, zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana

36 st.1 KZ RCG osudjeni na kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci.

Vrhovni sud Crne Gore je svojom presudom Kzp.br.12/08 od 01.04.2008. godine odbio

kao neosnovan zahtjev branioca osudjenih M. T i M. S za ispitivanje zakonitosti pravosnažne

presude Osnovnog suda u Beranama K.br.20/07 od 13.04.2007. godine i presude Višeg suda u

Bijelom Polju Kž.br.767/07 od 23.10.2007. godine, povodom ostalog i u dijelu navoda da nijesu

bili ispunjeni zakonski uslovi propisani u člana 312 stav 2 ZKP da se optuženom M. S sudi u

odsustvu.

Odlučujući o zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka branioca osudjenih M. S i M. T,

Osnovni sud u Beranama je rješenjem Kv.br.148/08 od 31.07.2008. godine, dozvolio ponavljanje

krivičnog postupka u odnosu na osudjenog M. S, kojem je sudjeno u odsustvu, i to na osnovu

člana 421 stav 1 ZKP i tim istim rješenjem na osnovu čl.148 st.1 tač.1 ZKP protiv osudjenog

odredio pritvor u trajanju od mjesec dana, iako osudjeni po ovom rješenju nije lišen slobode.

Viši sud u Bijelom Polju je odlučujući po žalbi branioca osudjenog M.S, izjavljenoj protiv

navedenog rješenja Osnovnog suda u Beranama, rješenjem Kž.br.1122/08 od 10.09.2008. godine

uvažio žalbu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

U ponovnom postupku Osnovni sud u Beranama je rješenjem Kv.br.187/08 od 17.09.2008.

godine, odbio kao neosnovan zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka branioca osudjenog M. S

i M. T, nalazeći da nijesu ispunjeni uslovi iz člana 421 stav 1 i čl.419 st.2 ZKP za ponavljanje

krivičnog postupka.

Protiv ovog rješenja branilac osudjenog je izjavio žalbu, koju je Viši sud u Bijelom Polju

rješenjem Kž.br.1170/08 od 17.10.2008. godine, uvažio i preinačio navedeno rješenje Osnovnog

suda u Beranama na način što je odlučio da se protiv osudjenih M.S i M.T dozvoli ponavljanje

krivičnog postupka i naredio da prvostepeni sud zakaže glavni pretres.

U navedenom rješenju drugostepeni sud zaključuje da je nesumljivo utvrdjeno da se

okrivljeni M.S nalazi na privremenom radu u Njemačkoj preko 30 godina sa porodicom, da je

imao poznatu adresu stanovanja u gradu Ahlemu i da nije dobijao pozive ni od strane istražnog

sudije niti od predsjednika vijeća - sudije koji je postupao dva puta u predmetu, te da su mu

uskraćena prava u pogledu iznošenja odbrane i prisustva glavnom pretresu. Uz to, sud nalazi da

pogodnost ponovnog sudjenja osudjenog M. S stoji i na strani osudjenog M. T, pa je i u odnosu na

ovog osudjenog dozvolio ponavljanje krivičnog postupka.

Prednji zaključci drugostepenog suda koji se odnose da prvostepeni sud nije preduzeo sve

zakonom propisane mjere u cilju obezbjedjenja prisustva osudjenog M. S, u ranijim postupcima

kod tog suda nemaju uporišta u spisima predmeta. Ovo kod činjenice što se tokom čitavog

postupka M. S nalazio u inostranstvu na nepoznatoj adresi i da nije bio dostupan sudu o čemu

govore brojni pozivi u spisima predmeta koji nijesu mogli biti uručeni osudjenom a što se

utvrdjuje i iz izvještaja MUP-CG-Centra bezbjednosti u Beranama br.03-5921 od 17.12.2003.

godine, zbog čega je Osnovni sud u Beranama donio pravilnu odluku da se osudjenom M.S sudi u

odsustvu a koja odluka je bila dva puta predmet ocjene Višeg suda u Bijelom Polju, kao žalbenog

i Vrhovnog suda u postupku ispitivanja zakonitosti pravosnažnih odluka nižestepenih sudova, a

posebno da li su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi da se M. S sudi u odsustvu.

Prema tome, u konkretnom slučaju drugostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba

krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 11 ZKP, jer je nejasan zaključak suda da je osudjeni

M. S boravio na poznatoj adresi u Njemačkoj i da nije dobijao pozive od strane prvostepenog suda

i da je takav zaključak u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta.

Po ocjeni ovog suda, ponavljanje krivičnog postupka okrivljenom kome je sudjeno u

odsustvu se ne može dozvoliti na zahtjev branioca osudjenog ili osudjenog koji se i dalje nalazi u

86

inostranstvu bilo to na poznatoj ili za sud nepoznatoj adresi boravišta, već je potrebno da se

osudjeni vrati u zemlju prije nego što je on lično ili njegov branilac podnio zahtjev i da o tome uz

zahtjev pruži valjan dokaz sudu. Ovo posebno kod činjenice što se postupak ponovnog sudjenja

pokreće da bi osudjeni u tom ponovnom postupku, pod boljim uslovima kada mu se sudi u

njegovom prisustvu, došao do povoljnije presude.

Kod prednjih činjenica, po zakonu se nijesu stekli uslovi iz člana 421 stav 1 ZKP da se

osudjenom M. S sudi u njegovom prisustvu. Kako je u ovom dijelu nezakonita odluka

drugostepenog suda, to se ne može dozvoliti ponavljanje postupka ni u odnosu na osudjenog M. T,

primjenom čl.419 st.2 ZKP, kako je to pogrešno zaključio drugostepeni sud.

Konačno, drugostepeni sud je učinio i povredu odredbe člana 17 ZKP jer nije istinito i

potpuno utvrdio činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke.

Sa iznijetih razloga, osnovan je zahtjev Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore da je

rješenjem Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.1170/08 od 17.10.2008. godine povrijedjen zakon u

korist okrivljenih iz čl.17, čl.376 st.1 tač.11, čl.421 st.1 i čl.419 st.2 ZKP. Stoga je ovaj sud uvažio

zahtjev za zaštitu zakonitosti i na osnovu čl.433 st.1 ZKP, odlučio kao u izreci ove presude, ne

dirajući u pravosnažno rješenje Višeg suda u Bijelom Polju, kojim je u korist osudjenih M. S i M.

T povrijedjen krivični zakon kada je sud odlučio da se dozvoli ponavljanje krivičnog postupka

koji je pravosnažno okončan presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.767/07 od 23.10.2007.

godine.


87

ZAHTJEV ZA ISPITIVANJE ZAKONITOSTI PRAVOSNAŽNE PRESUDE

(Član 438 ZKP)

Zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude može se podnijeti samo zbog

zakonom utvrdjenih razloga.

Pogrešno ili nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje nije zakonom utvrdjeni razlog za

podnošenje zahtjeva za ispitivanje pravosnažne presude.

Iz obrazloženja:

"Po razmatranju spisa predmeta, navoda iznijetih u zahtjevu i mišljenja Vrhovnog

dražvnog tužioca Crne Gore, ovaj sud je našao:

Zahtjev nije osnovan.

Pravilno su nižestepeni sudovi svojim presudama, čija se zakonitost ovim zahtjevom

osporava zaključili, da radnja osudjenog, bliže opisana u izreci prvostepene presude, sadrži sva

obilježja krivičnog djela šumska kradja iz člana 324 stav 2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, jer na

takav zaključak upućuju izvedeni dokazi na glavnom pretresu i utvrdjene činjenice u postupku.

Razloge koje je dao prvostepeni sud u svojoj presudi kako u pogledu postojanje krivičnog djela u

pitanju tako i u pogledu krivice osudjenog za isto, s razlogom je prihvatio i drugostepeni sud i

pravilno postupio kada je žalbu okrivljenog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu

presudu.

Prema tome, u postupku protiv osudjenog nije povrijedjen zakon na njegovu štetu, kako se

to u zahtjevu za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude neosnovano ističe.

Ostali navodi iz zahtjeva odnose se na osporavanje potpunosti i pravilnosti činjeničnog

utvrdjenja nižestepenih sudova isticanjem da je prvostepeni sud trebao provjeriti odbranu

okrivljenog uvidjajem na licu mjesta i saslušanjem svjedoka M. M na okolnosti da li je sječa

izvršena u društvenoj šumi ili u privatnoj šumi M. M, te da li je M. M predmetna ogrevna drva

dao okrivljenom na ime novca koji je dugovao okrivljenom, zbog čega se zahtev za ispitivanje

zakonitosti pravosnažne presude shodno člana 438 ZKP ne može podnijeti.


presude."


88

NEDOLAZAK OKRIVLJENOG NA GLAVNI PRETRES


Nužnost prisustva okrivljenog cijeni se u zavisnosti od toga da li je okrivljeni imao

objektivne mogućnosti da se izjasne o svim činjenicama i okolnostima odnosnog dogadjaja, a

posebno s onim činjenicama i dokazima koji ga terete.

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude osudjenog G.R, pa se

ukida presuda Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.359/2009 od 01.07.2009. godine i predmet



Presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K.br.601/08 od 15.01.2009. godine, G. R

oglašen je krivim zbog krivičnog djela šumska kradja iz člana 324 stav 2 u vezi st.1 Krivičnog

zakonika i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca i na novčanu kaznu u iznosu od

200 (dvijestotine) eura.

Viši sud u Bijelom Polju, svojom presudom Kž.br.359/2009 od 01.07.2009. godine, odbio

je kao neosnovanu žalbu okrivljenog i potvrdio presudu Osnovnog suda u Bijelom Polju

K.br.601/2008 od 15.01.2009. godine.

Protiv navedene presude osudjeni je podnio zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne

presude zbog pvorede Krivičnog zakonika na štetu osudjenog iz člana 377 tač.1 i 5 i povreda

odredaba krivičnog postupka iz čl.376 stav 1 tač.9 i 10 ZKP s predlogom da ovaj sud uvaži

zahtjev, nižestepene presude ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. U

zahtjevu se u bitnom navodi da se nižestepene presude zasnivaju na iskazu svjedoka - lugara K. O

koji je kazao da je našao posječenu gradju, da nije našao okrivljenog pored te gradje, a da ne zna

kada je sječa izvršena. Kako nije došao na glavni pretres jer nije bilo autobuskog prevoza zbog

snijega, to mu je onemogućeno da se suoči sa svjedokom i u prisustvu lugara dokaže da on nije

vršio sječu šume već da su to uradili V. koji su gradju otpremali pored njegove kuće zbog čega su

ostali tragovi od vuče.

Po razmatranju spisa predmeta i navoda iznijetih u zahtjevu, te izjašnjenja Vrhovnog

državnog tužioca Crne Gore, Vrhovni sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Osnovano se u zahtjevu osudjenog ukazuje da je drugostepeni sud propustio da ocijeni

ključni navod žalbe okrivljenog da li je glavni pretres pred prvostepenim sudom od 15.01.2009.

godine, protivno odredbama člana 376 stav 1 tačka 3 u vezi čl.453 st.3 ZKP održan u odsustvu

okrivljenog, na koju povredu žalbeni sud mora uvijek paziti po službenoj dužnosti, a ovo shodno

čl.388 st.1 tač.1 ZKP.

Ovo posebno iz razloga što prvostepeni sud svoju presudu temelji isključivo na kazivanju

svjedoka K.O, koji je saslušan na glavnom pretresu pred Osnovnim sudom u Bijelom Polju dana

15.01.2009. godine na koji pretres nije došao uredno pozvani okrivljeni G. R. Naime, K. O, koji

obavlja poslove lugara je u bitnom naveo da je u državnoj šumi u mjestu "Smajova Dolina"

zatekao bespravnu sječu 9 smrčević stabala. Kako su na licu mjesta bili vidljivi tragovi vuče isti su

ga doveli do gatera okrivljenog, gdje je zatekao nešto rezane gradje, okoraka i svježe pilotine.

Svjedok K. se izjasnio i na okolnosti da poznaje V. M i V. T i da je tačno da je jedne prilike u

progonu u blizini imanja okrivljenog našao izvjesnu količinu gradje o čemu je sačinio zapisnik i

obavijesito šefa iako ne zna ko je izvršio tu sječu, a radi se o sječi koja se dogodila nakon sječe

koja se odnosi na okrivljenog G. R.

89

U odredbi člana 453 stav 1 ZKP je propisano ako okrivljeni ne dodje na glavni pretres,

iako je uredno pozvan, sud može odlučiti da se glavni pretres održi i u njegovom odsustvu pod

uslovom da njegovo prisustvo nije nužno i da je prije toga bio saslušan.

Dakle, nužnost prisustva okrivljenog cijeni se u zavisnosti od toga da li je okrivljeni imao

objektivne mogućnosti da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima odnosnog dogadjaja, a

posebno sa onim činjenicama i dokazima koji ga terete. Stoga je drugostepeni sud bio dužan da u

obrazloženju presude ocijeni od kakvog je značaja to što je glavni pretres održan u odsustvu

okrivljenog, imajući u vidu da se prvostepena presuda i krivica osudjenog za krivično djelo u

pitanju temelji isključivo na kazivanju svjedoka K. O. Kako je drugostepeni sud propustio

ocijeniti prednji navod žalbe okrivljenog, to je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog

postupka u žalbenom postupka, a koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite

odluke - član 438 tačka 3 ZKP, kako se to zahtjevom za ispitivanje zakonitosti pravosnažne

presude osnovano ukazuje, pa je stoga drugostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti tom

sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti učinjenu povredu postupka tako što

će ocijeniti sve navode žalbe okrivljenog, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i

zakonitu odluku.


izreci ove presude.


90

SPAJANJE POSTUPKA PREMA MALOLJETNIKU

SA POSTUPKOM PROTIV PUNOLJETNOG LICA


Postupak prema maloljetnom učiniocu krivičnog djela može se spojiti sa postupkom

protiv punoljetnog lica samo ako je to neophodno za svestrano razjašnjenje krivične stvari.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se žalbom Osnovnog državnog tužioca u Cetinju ukazuje da je prvostepeni sud

učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 4 ZKP jer je protivno

zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu održanom 19.03.2008. godine na kojem su

izvedeni svi dokazi koji su bili predmet ocjene prvostepene presude, što pobijanu presudu čini

nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje.

Naime, prvostepeni sud je na zapisniku glavnog pretresa održanom dana 19.03.2008.

godine donio rješenje da je glavni pretres tajan jer se postupak vodi po pravilima postupka za

maloljetnike, obzirom da je u vrijeme kritičnog dogadjaja Z. L bio maloljetan.

Medjutim u odredbi člana 471 stav 2 ZKP je propisano da se postupak prema maloljetniku

može spojiti sa postupkom protiv pounoljetnog lica i sprovesti po opštim odredbama ovog

zakonika samo ako je spajanje postupka neophodno za svestrano razjašnjenje stvari, dok je u st.3

navedenog člana propisano kad se sprovodi jedinstveni postupak za maloljetnika i punoljetne

učinioce, u pogledu maloljetnika će se uvijek primijeniti i odredbe čl.496 ZKP koja se odnosi na

isključenje javnosti kada se na glavnom pretresu razjašnjavaju pitanja koja se odnose na

maloljetnika.

Imajući u vidu prednje nesporna je činjenica da je sa glavnog pretresa od 19.03.2008.

godine bila protivno zakonu isključena javnost sa cijelog pretresa, čime je učinjena bitna povreda

odredaba krivičnog postupka iz člana 376 sttav 1 tačka 4 ZKP, koja je mogla biti od uticaja na

zakonito i pravilno donošenje presude, shodno čl.376 st.2 ZKP.

Sa glavnog pretrsa u ovoj krivičnoj stvari trebalo je javnost isključiti samo u onom dijelu

kada je maloljetni Z. L, koji je saizvršilac u izvršenju predmetnog krivičnog djela, davao svoj

iskaz i kada je sud provodio dokaze koji se odnose na stepen duševne razvijenosti maloljetnika,

njegova psihička svojstva, sredinu i prilike u kojima živi i kada se saslušava roditelj maloljetnika

na okolnosti ranijeg života maloljetnika.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti navedenu povredu postupka na koju je

ukazano ovim rješenjem, sprovesti sve ranije dokaze, kao i ranije dokaze za koje nadje za

potrebno pa će nakon svestrane ocjene izvedenih dokaza biti u mogućnosti da donese novu na

zakonu zasnovanu odluku."


***



91

IZRICANJE MJERE BEZBJEDNOSTI

OBAVEZNO LIJEČENJE NARKOMANA

(Član 71 KZ u vezi sa čl. 536 stav 1 ZKP)

Sud može bez predloga tužioca po službenoj dužnosti izreći mjeru bezbjednosti

obaveznog liječenja narkomana ukoliko za izricanje te mjere postoje svi zakonski uslovi.

P R E S U D A


20.11.2009. godine se uvažava, pa se ukida presuda Višeg suda u Podgorici Kž.br.1464/09 od

21.09.2009. godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.


Presudom Osnovnog suda u Baru K.br.721/06 od 08.05.2009. godine oglašen je krivim K.

A, zbog krivičnog djela teška kradja iz člana 240 stav 1 tačka 3 KZ u vezi čl.49 KZ i za to djelo

mu izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od 3 mjeseca i

odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od 2 godine po pravosnažnosti presude

ne učini neko novo krivično djelo.

Istom presudom optuženom je izrečena mjera bezbjednosti obavezno liječenja narkomana.

Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, presudom Kž.br.1464/09 od 21.09.2009. godine

uvažio je žalbu Osnovnog državnog tužioca u Baru, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti

preinačio presudu Osnovnog suda u Baru u pogledu odluke o krivičnoj sankciji i mjeri

bezbjednosti, tako što je optuženog K. A osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca i odlučio

da se prema optuženom neće izricati mjera bezbjednosti obaveznog liječenja narkomana.

Vrhovni državni tužilac Crne Gore podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude

Višeg suda u Podgorici zbog povrede odredaba člana 376 stav 1 tačka 11 i st.2 i čl.377 tač.5 ZKP.

Drugostepeni sud nalazi da je prvostepeni sud povrijedio Krivični zakonik iz čl.377 tač.5 ZKP

kada je optuženom izrekao mjeru bezbjednosti obavezno liječenje narkomana, s obzirom da nije

bilo zahtjeva ovlašćenog tužioca za izricanje te mjere bezbjednosti. U svojoj presudi drugostepeni

sud ne navodi zakonske odredbe iz kojih izvlači naprijed navedeni zaključak, što razloge presude

u tom dijelu čini potpuno nejasnim. Po stanovištu tužioca prvostepeni sud je nakon potpunog i

pravilno utvrdjenog činjeničnog stanja bio ovlašćen da, i pored toga što nije bilo predloga tužioca

za izricanje navedene mjere bezbjednosti, po službenoj dužnosti saglasno čl.71 st.1 KZ i čl.536

st.1 ZKP izrekne navedenu mjeru bezbjednosti. Predloženo je da se pobijana presuda ukine i

predmet vrati tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Vrhovni sud je razmotrio spise predmeta i ocijenio razloge iznijete u zahtjevu za zaštitu


Presudom Osnovnog suda u Baru K.br.721/06 od 08.05.2009. godine oglašen je krivim K.

A, zbog krivičnog djela teška kradja iz člana 240 stav 1 tačka 3 KZ u vezi čl.49 KZ i za to djelo

mu izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i

odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od dvije godine po pravosnažnosti

presude ne učini neko novo krivično djelo.

Istom presudom optuženom je izrečena mjera bezbjednosti obavezno liječenje narkomana.

Presudom Višeg suda u Podgorici Kž.br.1464/09 od 21.09.2009. godine uvažena je žalba

Osnovnog državnog tužioca u Baru, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti preinačena je

presuda Osnovnog suda u Baru u pogledu odluke o krivičnoj sankciji i mjeri bezbjednosti, tako što

je optuženi K. A osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca i što se prema njemu neće

izricati mjera bezbjednosti obavezno liječenje narkomana.

92

Obrazlažući svoju presudu u dijelu preinačenja presude Osnovnog suda u pogledu odluke

o mjeri bezbjednosti drugostepeni sud nalazi da je prvostepeni sud prekoračio ovlašćenje koja ima

po zakonu iz člana 377 tačka 5 ZKP kada je optuženom izrekao mjeru bezbjednosti obavezno

liječenje narkomana, budući da nije bilo zahtjeva državnog tužioca za izricanje ove mjere

bezbjednosti, pa je stoga našao da se prema optuženom neće izricati mjera bezbjednosti obavezno

liječenje narkomana.

Ovakav zaključak drugostepenog suda je pogrešan.

Naime, drugostepeni sud u svojoj presudi nigdje ne navodi zakonske odredbe iz kojih

izvlači naprijed navedeni zaključak, što razloge drugostepene presude u tom dijelu čini nejasnim,

kako se to i zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje.

U ovoj krivičnoj stvari postupak je vodjen po optužnici državnog tužioca, pa je stoga

državni tužilac i ovlašćen da stavlja predloge za primjenu mjera bezbjednosti, pa i mjere

bezbjednosti obaveznog liječenja narkomana.

Da li će to pravo državni tužilac iskoristiti zavisi isključivo od njegove procjene svih

činjenica i okolnosti konkretnog slučaja. U ovom predmetu državni tužilac nije stavio predlog za

primjenu mjere bezbjednosti obavezno liječenje narkomana. Medjutim, bez obzira na tu činjenicu,

prvostepeni sud je, nakon potpunog i pravilnog utvrdjenja činjeničnog stanja, po službenoj

dužnosti donio pravilnu i zakonitu odluku kada je prema optuženom izrekao mjeru bezbjednosti

obavezno liječenje narkomana.

Naime, u članu 71 stav 1 KZ je propisano da će sud učiniocu koji je izvršio krivično djelo

usled zavisnosti od upotrebe opojnih droga i kod kojeg postoji ozbiljna opasnost da će usled ove

zavisnosti i dalje vršiti krivična djela, izreći mjeru bezbjednosti obavezno liječenje narkomana.

Takodje, u članu 536 stav 1 ZKP je propisano da o primjeni mjere bezbjednosti liječenja

alkoholičara i narkomana sud odlučuje pošto pribavi navod i mišljenje vještaka.

Prvostepeni sud je nesporno utvrdio postojanje okolnosti iz člana 71 stav 1 KZ i pribavio

nalaz i mišljenje vještaka kojim se prema optuženom predlaže izricanje mjere bezbjednosti

obavezno liječenje narkomana na slobodi, pa je nakon toga donio pravilnu odluku kada je prema

optuženom izrekao navedenu mjeru.

Iz prednjeg nesumnjivo proizilazi da je odluka drugostepenog suda da nema mjesta

izricanju mjere bezbjednosti obaveznog liječenja narkomana pogrešna, jer su, kako je to

navedeno, za izricanje te mjere postojali svi zakonski uslovi, tako da je sud mogao, bez predloga

tužioca, po službenoj dužnosti izreći takvu mjeru.

Dakle, drugostepeni sud je u postupku donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba

krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 1 ZKP, jer pobijana presuda nema razloga o

odlučnim činjenicama, a dati razlozi su potpuno nejasni i što je prilikom donošenja odluke

postupio suprotno odredbama čl.71 st.1 KZ i čl.536 st.1. ZKP, a to je bilo od uticaja na pravilno i

zakonito donošenje presude i pri tom je povrijedio odredbe člana 377 tač.5 ZKP, jer je prekoračio

ovlašćenja koja ima po zakonu, kako se to i zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje.

Pošto je zahtjev Vrhovnog državnog tužioca osnovan, to je isti valjalo uvažiti i

drugostepenu presudu ukinuti, s tim što će Viši sud u ponovnom postupku otkloniti propuste na

koje je naprijed ukazano, a potom u sjednici vijeća donijeti novu odluku.


presude.


93

OBLIGACIONO PRAVO

94

ZAKLJUČIVANJE UGOVORA

(Član 26 ZOO)

Ne može se smatrati da je ugovor zaključen ako se utvrdi da nije postojala volja

jedne od ugovornih strana za zaključenje ugovora.

Iz obrazloženja:

"Tužilja je u toku postupka tvrdila, a to tvrdi i u reviziji, da nije željela, ni bila svjesna, da

je zaključila ugovor o kupoprodaji stana, da nije primila kupoprodajnu cijenu, a ovo sa razloga što

isti predstavlja svu njenu imovinu, te bi njegovom prodajom ostala na ulici. Ne spori da je

potpisala ugovor, da je isti ovjeren, ali je bila ubijedjena da zaključuje ugovor o doživotnom

izdržavanju, kojim je stvorena obaveza za tuženog da o njoj doživotno brine, a da mu nakon njene

smrti ostane stan, jer je tuženom koji joj je pomogao i brinuo se o njoj, ranije obećala stan u znak

zahvalnosti jer je u podmaklim godinama, a nema djece, niti bližih rodjaka.

U konkretnom slučaju tvrdnje tužilje ukazuju da na njenoj strani nije bilo volje za

zaključenje ugovora o kupoprodaji.

Pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je bio dužan da da ocjenu u pogledu

iskaza tužilje. Nižestepeni sudovi su prihvatili materijalne dokaze i svoje odluke zasnovali na

njima, bez upuštanja u ocjenu istinitosti ili neistinitosti iskaza stranaka.

Bez obzira što je predmetni ugovor potpisan od strane ugovornih stanaka i ovjeren kod

suda, ugovor se ne može smatrati zaključenim ako se utvrdi da nije postojala volja stranaka da

zaključe isti. Jer, članom 26 ZOO propisano je da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane

saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Prema tome, kako su iskazi stranaka u suprotnosti, sud je bio dužan da na pouzdan način

utvrdi da li je tužilja imala volju, koja podrazumijeva svijest, namjeru i interes, da se ugovor

zaključi. Ukoliko se utvrdi da kod tužilje nije postojala volja da zaključi predmetni ugovor smatra

se da ugovor nije ni nastao, te isti ne proizvodi pravno dejstvo."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 457/09 od 07. 05. 2009. godine)

95

NIŠTAVOST UGOVORA

(Član 103, 109 ZOO u vezi sa čl. 23 - 26 Zakona o gradjevinskom zemljištu)

Ugovor o kupoprodaji gradskog gradjevinskog zemljišta na kojem postoji pravo

trajnog korišćenja je ništav, jer je protivan prinudnim propisima.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za utvrdjenje ništavosti ugovora o kupoprodaji

označenih u izreci prvostepene presude, koji su za svoj predmet imali kat.parcelu koja je predmet

restitucije i ranije je bila imovina pravnih prethodnika tužilja.

Medju strankama nije sporno, a potvrdjuju i provedeni dokazi, da je Opština Nikšić na osnovu

javnog tendera kao najpovoljnijem ponudjaču dala na trajno korišćenje drugotuženom, radi formiranja

lokacije za izgradnju stambenih objekata, neizgradjeno gradsko gradjevinsko zemljište u ukupnoj

površini od 7.000 m2, u okviru kojeg i spornu parcelu. Kupoprodajnim ugovorom ovjerenim dana

22.02.2005. godine pod Ov.br. 1059/05 drugotuženi je, izmedju ostalih, spornu parcelu br. 4274/4

površine 5003 m2, koju je dobio na korišćenje i na istoj upisao svoje pravo svojine, prodao

prvotuženom. U toku ovog postupka prvotuženi je istu parcelu prodao trećetuženom po osnovu ugovora

ovjerenim dana 25.04.2007. godine pod Ov.br. 5751/07.

Kod takvog činjeničnog stanja, i po ocjeni ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili

materijalno pravo, kada su zaključili da su predmetni ugovori djelimično ništavi i ne proizvode pravno

dejstvo u dijelu koji se odnosi na kat.parc. br. 4274/4, površine 5.003 m2, upisane u p.l. br. 3371 KO

Nikšić.

Ovo zbog toga što su ovi ugovori, u odnosu na navedenu parcelu, protivni odredbama čl. 23-26

Zakona o gradjevinskom zemljištu, što predstavlja razlog ništavosti u smislu čl. 103 st. 1 u vezi čl. 109

ZOO.

Naime, drugotuženi svoje pravo trajnog korišćenja, koje je stekao kupovinom od Opštine, nije

mogao pretvoriti u pravo svojine i kao takvo ga prenijeti na prvotuženog, kao ni ovaj na trećetuženog,

jer je takvo raspolaganje protivno načinu prenosa i sticanja prava korišćenja na gradskom

gradjevinskom zemljištu u državnoj svojini, koje vrši jedinica lokalne samouprave u skladu sa

navedenim odredbama."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 462/09 od 24. 09. 2009. godine)

96

UTVRDJIVANJE NIŠTAVOSTI UGOVORA

(Član 103 stav 2 ZOO u vezi sa čl. 24 Zakona o gradjevinskom zemljištu

i čl. 10 Zakona o imovini RCG)

Ugovorna strana koja je skrivila ništavost ugovora ne može se pozivati na razlog

ništavosti.

Iz obrazloženja:

"Po nalaženju ovog suda nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je predmetni

ugovor ništav i isti je zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Prema članu 103 stav 1 ZOO ugovor koji je protivan prinudnim propisima javnom poretku

i dobrim običajima je ništav ako cilj povrijedjenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili

ako zakonom u odredjenom slučaju ne propisuje što drugo.

Medjutim, ako je ugovor ništav jer je suprotan prinudnim propisima, ali samo u odnosu na

jednu stranu, ta strana se ne može pozivati na ništavost, predvidjeno je članom 103 stav 2 istog

zakona.

I kod činjenice da je tužilac, dajući na privremeno korišćenje predmetnim ugovorom

neizgradjeno gradjevinsko zemljište raspolagao ovom imovinom suprotno odredbama člana 24

Zakona o gradjevinskom zemljištu u vezi čl. 10 Zakona o imovini RCG, kojima je propisano da se

prenos takvog zemljišta vrši na osnovu javnog nadmetanja ili prikupljanja ponuda javnim oglasom

po prethodno propisanom postupku Vlade RCG, to nije bilo uslova da se zbog takvog

raspolaganja utvrdi ništavost ugovora u smislu čl. 103 st. 1 ZOO.

Ovo zbog toga što se tužilac ne može pozivati na ništavost koju je sam skrivio, pa ugovor

ostaje na snazi, uz posljedice koje je sam dužan da snosi, zbog čega je primjenom člana 103 stav 2

ZOO, nižestepene presude valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev."


97

OČIGLEDNA NESRAZMJERA UZAJAMNIH DAVANJA

(Član 139 st. 1 i 2 u vezi sa čl. 1094 ZOO)

Zbog očigledne nesrazmjere uzajamnih davanja ne može se tražiti utvrdjenje

ništavosti ugovora, već njegov poništaj i to u roku od jedne godine od njegovog zaključenja.

***

Zbog prekomjernog oštećenja ne može se tražiti poništaj poravnanja.

Iz obrazloženja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da su stranke 25.07.2002. godine,

zaključile ugovor o poslovnoj saradnji. Tim ugovorom tuženi se obavezao da pokrene postupak

pred nadležnim sudom radi naplate potraživanja tužilje na ime naknade za investiciono održavanje

zgrada. Ugovorom je odredjeno da 75% od ukupnog iznosa advokatskih troškova obračunatih po

važećoj tarifi tužilja plati na žiro račun tuženog za svakog procesuiranog dužnika, u roku od 15

dana po izvršenoj uplati novca od strane dužnika ili po izvršenoj prinudnoj naplati. Stranke su

takodje zaključile i vansudsko poravnanje kojim je konastovano da je tuženi ispunio sve obaveze

po ugovoru o poslovnoj saradnji na način što je kod suda pokrenuo 3.926 predmeta za prinudnu

naplatu duga i da tužilja za izvršene advokatske usluge nije platila tuženom 147.225 €. Stranke su

se sporazumjele da tužilja taj iznos plati u roku od 60 mjeseci, počev od 01. 10. 2003. godine i to

po 2.500 € mjesečno uvećano za 17% poreza, a ako dodje do promjene poreske stope mjesečno će

plaćati neto iznos od 1.655 € uvećan za iznos poreza. Oba pravna posla u ime tužilje zaključio je

predsjednik opštine, koji u smislu Zakona o lokalnoj samoupravi zastupa opštinu.

Zahtjev za utvrdjenje ništavosti navedenih pravnih poslova tužilja je zasnovala na

činjenicama da predsjednik opštine nije imao, u skladu sa statutom opštine, potrebno ovlašćenje

skupštine, kao i na tvrdnji da izmedju obaveza strana ugovornica ne postoji srazmjera jer je tuženi

osmislio samo jedan predlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, dok su ostali predlozi

bili iste sadržine, samo su se mijenjali izvršni dužnici.

Imajući u vidu ovakvo stanje u spisima nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.

Prema odredbi člana 103 stav 1 ZOO, ugovor koji je protivan prinudnim propisima,

javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijedjenog pravila ne upućuje na neku

drugu sankciju ili ako zakon u odredjenom slučaju ne propisuje šta drugo. Medjutim, ako je

zaključenje ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ta strana se ne može pozivati na ništavost –

stav 2 istog člana. Stoga tužilja ne može pobijati ugovore koje je njen zakonski zastupnik

zaključio i pod pretpostavkom da je postupao suprotno statutu opštine i sve da je takav propust

razlog za ništavost.

Isto tako, zbog očigledne nesrazmjere uzajamnih davanja ne može se tražiti utvrdjenje

ništavosti ugovora, već njegov poništaj i to u roku od jedne godine od njegovog zaključenja – član

139 st. 1 i 2 ZOO, a taj rok je protekao. Ali zbog prekomjernog oštećenja ne može se tražiti

poništaj poravnanja, u smislu člana 1094 ZOO."


98

ZELENAŠKI UGOVOR

(član 141 ZOO)

Za postojanje zelenaškog ugovora treba da budu kumulativno ispunjeni svi uslovi iz

člana 141 ZOO.

***

Nedozvoljeni uticaj trećeg lica na volju ugovarača da zaključe neki pravni posao ne

može biti razlog ništavosti već razlog rušljivosti ugovora.

Iz obrazloženja:

"Tužbom je traženo utvrdjenje ništavosti ugovora tvrdnjom da je tužena svjesno iskoristila

M. zdravstveno stanje, porodičnu i materijalnu situaciju da bi ga nagovorila, kao i svoga oca, da

zaključe zelenaški ugovor, jer je postojala ogromna nesrazmjera izmedju onoga što je pok.V

doprinosio prilikom izgradnje kuće i ugovorene svojine u njegovu korist na 2/3.

Za postojanje zelenaškog ugovora prema odredbi člana 141 ZOO trebaju da su

kumulativno ispunjeni uslovi: da postoji očigledna nesrazmjera izmedju onoga što se ugovara u

svoju korist i onoga što po ugovoru daje, da je oštećeni saugovornik na nesrazmjernost uzajamnih

davanja pristo zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, lakomislenosti i nedovoljnog

iskustva ili zavisnosti i da je druga ugovorna strana, znajući za te okolnosti, namjerno njima

koristila da pribavi nesrazmjernu korist. Lakomislenost je pojam koji podrazumijeva nemarnost,

nepromišljenost ili nesmotrenost i cijeni se u svakom konkretnom slučaju. Postojanje ni jednog od

ovih uslova nije dokazano u ovom sporu, čak šta više nije ukazivano ni na to da je sada pok. V,

kao strana ugovornica, koristeći stanje u kome se M. nalazio ugovorio za sebe nesrazmjernu

imovinsku korist, već da je tužena izvršila pritisak na bolesnog brata i oca da zaključe sporni

ugovor. Bilo kakav nedozvoljeni uticaj trećeg lica na volju jednog ili oba ugovarača da zaključe

neki pravni posao ne može biti razlog ništavosti, već razlog rušljivosti ugovora.

Takodje se ne može govoriti ni o ugovoru poslovno nesposobnog lica, jer otac tužilaca nije

bio lišen poslovne sposobnosti, niti je dokazano da je u vrijeme zaključenja ugovor bio poslovno

nesposoban.

Što se pak tiče novčanog potraživanja, takodje je pravilno primijenjeno materijalno pravo

kada je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Tužioci na osnovu činjenica na

kojima je tužbeni zahtjev u ovom dijelu zasnovan ne mogu tražiti da tužena vrati taj iznos, čak i

pod pretpostavkom da je M. kredit koji je podigao kod Podgoričke banke dao tuženoj."


99

UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA

(Član 149 ZOO)

Kod ugovora u korist trećeg lica stipulant zaključuje ugovor u svoje ime i on je

ugovorna strana, s tim što se dejstvo ugovora proteže i na treće lice koje stiče odredjena

prava iz ovog ugovora.

Iz obrazloženja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da su tuženi i Dj. N. zaključili ugovor

o poravnanju br.01-8196 od 18.11.1999. godine kojom prilikom je tužilac bio punomoćnik svome

ocu. Odredbom čl.3. navedenog ugovora tuženi se obavezao da preuzme na rad suprugu tužioca

Dj. S i rasporedi je na odgovarajuće mjesto, te da se porodici tužioca riješi stambeno pitanje u

participaciji 50% sredstava koje HK Željezara odobri tužiocu gdje isti radi. Medju strankama je

nesporna činjenica da je tuženi preuzeo na rad suprugu tužioca te da je HK Željezara tužiocu

dodijelila stambeni kredit u iznosu od 25.000 DM a što proizilazi i iz ugovora o kreditu.

Imajući u vidu naprijed navedenu odredbu ugovora o poravnanju proizilazi da je u pitanju

ugovor o koristi trećeg lica - tužioca radi čega je isti aktivno legitimisan da podnese predmetni

zahtjev. Naime, odredbom člana 149 Zakona o obligacionim odnosima je odredjeno kod neko

ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema

dužniku, ako nije nešto drugo ugovoreno ili ne proizilazi iz okolnosti posla. Dakle, kod ugovora u

korist trećeg lica stipulant zaključuje ugovor u svoje ime i on je ugovorna strana, stim što se

dejstvo ugovara proteže i na treće lice koje stiče odredjena prava iz ovog ugovora.

U konkretnom slučaju ugovor o poravnanju je zaključio otac tužioca Dj. Ž a tužilac je bio

njegov punomoćnik ali se dejstva ugovora iz člana 3 istog odnose na tužioca kao treće lice i tiče se

nejgovih prava koja je tuženi dužan prema njemu ispuniti. Da je u pitanju ugovor u korist tužioca

najbolje govori činjenica da je tuženi ispunio ugovorenu obavezu u pogledu preuzimanja u stalni

radni odnos supruge tužioca, dok preuzetu obavezu u pogledu rješavanja stambenog pitanja

porodice tužioca tuženi nije izvršio.

Prema tome tuženi je dužan isplatiti tužiocu dosudjeni iznos radi rješavanja stambenog

pitanja koji čini 50% sredstav koja je HK Željezara Nikšić dodijelio tužiocu za rješenje stambenog

pitanja. Pri tome predmetno ptoraživanje nije zastarjelo jer od 03.04.2002. godine kada je tužilac

zaključio ugovor o kreditu sa HK Željezara od kojeg dana dospijeva obaveza tuženog za isplatu

dosudjenog iznosa pa do podnošenja tužbe 06.12.2005. godine nije protekao rok od 10 godina, pri

čemu predmetno potraživanje ima karakter duga."


100

PRETPOSTAVKE ZA RASKID UGOVORA

(član 124 i čl. 133 ZOO)

Uvećana vrijednost nepokretnosti koja je bila predmet ugovora o fiducijalnom

prenosu prava svojine, ne predstavlja razlog za raskid ovog ugovora.

Iz obrazloženja:

"Medju strankama je nesporno da je tuženi tužiocu posudio iznos od 18.500 € o čemu je

zaključen ugovor o zajmu 27.06.2002. godine, te da su istog dana zaključile i ugovor o

fiducijarnom prenosu prava svojine na nepokretnostima tuženog radi obezbjedjenja potraživanja

po ugovoru o zajmu. Nesporno je da tužilac tuženom nije vratio iznos zajma, te da su predmetne

nekretnine na osnovu rješenja Direkcije za nekretnine Crne Gore PJ Podgorica upisane kao

svojina tuženog kao fiducijarnog povjerioca.

Imajući prednje u vidu pravilno su nižestepeni sudovi odbili zahtjev tužioca da se raskine

ugovor o fiducijarnom prenosu svojine. Raskid ovog ugovora kao i ostalih ugovora može se tražiti

samo sa razloga iz člana 124 i čl. 133 Zakona o obligacionim odnosima, odnosno u slučaju

neispunjenja ugovora i zbog promijenjenih okolnosti koje nastupe nakon zaključenja ugovora, što

u konkretnom slučaju nije u pitanju. Naime, u ovom slučaju tužilac nije izvršio obaveze iz

ugovora o zajmu radi čega mu prije svega pravo na raskid ugovora ne pripada, pri čemu navodi

tužioca da je vrijednost nepokretnosti koji je bila predmet fiducijarnog ugovora sada mnogo veći

ne predstavlja razlog zbog koga bi se navedeni ugovor mogao raskinuti."


101

PRAVA JEDNE UGOVORNE STRANE

KAD DRUGA STRANA NE ISPUNI SVOJU OBAVEZU

(Član 124 ZOO u vezi sa čl. 5, 30 i 37 Pravilnika o poslijediplomskim studijama)

Ugovorna strana koja je izvršila svoju obavezu iz ugovora o školovanju na

poslijediplomskim studijama ima pravo da od druge strane traži ispunjenje obaveze, a u

svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

***

Izrada i odbrana magistarske teze ne ulazi u vrijeme trajanja poslijediplomskih

studija.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva temelje na tome da

tužioci nijesu ispunili svoju osnovnu obavezu iz ugovora o školovanju na poslijediplomskim

studijama, koje su zaključili sa tuženom, da u roku od dvije godine od potpisivanja ugovora,

završe školovanje, uključujući u taj rok i odbranu magistarske teze, tako da od tužene ne mogu

tražiti da im naknadi "troškove školarine". Osim toga, tužioci nijesu dokazali, zaključak je

prvostepenog suda, u čemu se "ta šteta sastoji", na osnovu čega dalje izvodi zaključak da tužioci

stvarno " i nijesu imali tih troškova", dok drugostepeni sud smatra "da je to bez uticaja na

presudjenje, kod činjenice da tužioci nijesu ispunili obaveze predvidjene ugovorom o školovanju,

pa samim tim i nijesu stekli uslove da od tuženog potražuju ..."

Medjutim, zaključak nižestepenih sudova do kojih su došli tumačenjem ugovora, da se u

roku od dvije godine od dana potpisivanja ugovora i upisa na poslijediplomskim studijama

uključuje i odbrana magistarske teze, ovaj sud ne može prihvatiti. Jer, smisao tumačenja ugovora

je da se utvrdi, da se dodje do zajedničke namjere stranaka, do onoga što su stranke željele

zaključenjem ugovora. Pri tome se ne treba doslovno držati značenja pojedinih upotrijebljenih

izraza nego treba tražiti zajedničku namjeru ugovarača i odredbe tako razumjeti kako to odgovara

načelima obligacionog prava utvrdjenim zakonom, a da se pri tom ne narušava utvrdjeni režim

studija predvidjen normativnim aktima Univerziteta "Braća Karić", koji je bio poznat strankama -

da magistarske studije traju dvije školske godine, a da samo student koji je završio nastavu (traje

dvije godine) na magistarskim studijama i položio sve ispite ima pravo da brani magistarsku tezu,

kako je to sve predvidjeno odredbama iz člana 5 i čl. 30 stav 1 Pravilnika o poslijediplomskim

studijama. Magistarsku tezu odobrava Nastavno - naučno vijeće po završenju nastave i položenih

svih ispita i seminarskih radova kako je to predvidjeno odredbama iz čl. 37 istog normarivnog

akta. Dakle, izrada i odbrana magistarske teze ne ulazi u vrijeme trajanja poslijedipolomskih

studija od dvije godine. Odbrana magistarske teze može se braniti tek nakon završene nastave,

položenih svih ispita i odbrane seminarskih radova u roku od tri godine od njenog odobravanja, a

tužioci su, kako to proizilazi iz spisa predmeta prijavili i odbranili teze u zato predvidjenom roku.

Stranke, dakle, nijesu mogle mijenjati režim studija prema svome nahodjenju, već su morali

poštovati normativna akta Univerziteta.

Ukazuje se da kad jedna stranka u dvostranom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu,

druga strana može da bira jedno od prava koje joj zakon stavlja na raspolaganje - pravo na

ispunjenje ugovora i pravo na raskid ugovora. U oba slučaja stranka prema kojoj obaveza nije

ispunjenja, ovlašćena je da zahtijeva i naknadu štete zbog zadocnjenja odnosno radi neispunjenja

obaveze, kako je to predvidjeno odredbama iz člana 124 Zakona o obligacionim odnosima.

Naknada štete se javlja kao posledica neispunjenja ugovora odnosno kao sankcija zbog

skrivljenog neizvršenja obaveze, te kao takva ima da zadovolji cilj koji se ne poklapa, ili ne u

potpunosti, sa ciljem koji se postiže ispunjenjem ugovora. Naknada štete, drugim riječima, ne

pruža povjeriocu potpuno zadovoljenje koje bi imalo da je ugovor izvršen onako kako je to bilo

102

predvidjeno, pa se i ne može shvatiti (naknada štete zbog neispunjenja ugovora), po mišljenju

ovog suda, kao "ispunjenje ugovora u drugoj formi".

Drugostepeni sud je pogrešno zaključujući da tužioci nijesu izvršili svoju ugovornu

obavezu iz zaključenih ugovora propustili da ocijene da li je u postupku koji je prethodio

donošenju prvostepene presude potpuno i pravilno utvrdjeno činjenično stanje, te da potpunije

ocijeni sve žalbene navode i o istim da odgovarajuće razloge, pa je pobijanu presudu valjalo

ukinuti i predmet vratiti istom sudu - drugostepenom sudu na ponovno sudjenje."


103

ODGOVORNOST ZA ŠTETU NASTALU

NEISPUNJENJEM OBAVEZE IZ UGOVORA O STIPENDIRANJU

(Član 124 u vezi sa čl. 942 ZOO)

Fudbalski klub koji nije izvršio svoju obavezu iz ugovora o stipendiranju i osigurao

fudbalera protiv povreda, profesionalnog oboljenja, bolesti i smrti je odgovoran za štetu

koja je nastala kao posljedica povredjivanja na utakmici, ali ne po osnovu krivice, već zbog

povrede ugovorne obaveze.

Iz obrazloženja:

"Nije sporno da tuženi svoju obavezu da osigura tužioca protiv povreda profesionalnog

oboljenja, bolesti i smrti iz ugovora o stipendiranju od 20.01.2000. godine, nije izvršio, te da je

zbog toga odgovoran za naknadu predmetne štete koja je nastala kao posledica povredjivanja na

utakmici dana 13.03.2002. godine. Ali, tuženi ne može odgovarati po osnovu krivice, već samo

zbog povrede ugovorne obaveze. Dakle, nije u pitanju deliktna odgovornost tuženog u smislu

člana 158 ZOO, nego odgovornost za štetu koja je posledica neispunjenja obaveze iz ugovora

shodno članu 124 ZOO.

Naime, prilikom zaključenja ugovora o osiguranju lica propisano je obavezno utvrdjivanje

visine osigurane svote u okviru koje se naknadjuje šteta za slučaj nastupanja osiguranog slučaja –

člana 942 ZOO.

U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi se prilikom utvrdjivanja visine naknade štete

nijesu bavili pitanjem osigurane sume, odnosno nijesu utvrdili kolika je bila visina osigurane svote

prema tada važećim uslovima osiguranja, već su tužiocu dosudili naknadu štete kao da ona nije

ničim limitirana.

Pravilna primjena materijalnog prava zahtijeva da se utvrdi kolika je bila visina osigurane

sume za slučaj tjelesne povrede sportiste prema tada važećim uslovima osiguranja, koji vidovi

štete su bili obuhvaćeni osiguranom sumom, te koliko bi tužilac dobio da je tuženi izvršio svoju

obavezu iz ugovora o stipendiranju i osigurao tužioca."


104

ODŠTETNA ODGOVORNOST ZA LJEKARSKU GREŠKU


Ukoliko zbog nestručno ukazane pomoći od strane ljekara na specijalizaciji nije

spriječen nastanak komplikacija usled preloma ruke, postoji odgovornost zdravstvene

ustanove - kliničkog centra za nastalu štetu.

Iz obrazloženja:

"Pobijanim presudama nižestepeni sudovi su postavljeni tužbeni zahtjev odbili kao

neosnovan, zaključujući pri tom da je tužilji prilikom pružanja ljekarske pomoći i liječenja

pružena adekvatna pomoć radi čega tuženi nije odgovoran za nastalu štetu. Naime, nižestepeni

sudovi smatraju da u postupanju ljekara koji je ukazao pomoć i liječio tužilju nema nestručnog,

nepažljivog i nepropisnog rada zbog čega bi tuženi u smislu odredbe člana 170 Zakona o

obligacionim odnosima bio dgovoran.

Medjutim, po ocjeni ovoga suda osnovano se ukazuje revizijom na bitnu pvoredu odredaba

parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP-a, jer o odlučnim činjenicama kako u

pobijanoj tako i u prvostepenoj presudi nedostaju odgovarajući razlozi zbog čega se obje

nižestepene presude moraju ukinuti.

Iz predmetnih spisa proizilazi da je tužilja 2005 godine prilikom pada slomila ruku nakon

čega joj je ukazana ljekarska pomoć kod tuženog na odjeljenju ortopedije u bolnici u Nikšiću.

Prvu pomoć i dalje liječenje uradio je Č. Dr. M, koji nije bio specijalista ortoped već se tada

nalazio na specijalizaciji na tom odjeljenju. Iz nalaza i mišljenja sudsko medicinskog odbora iz

Beograda, proizilazi da je doktor Č. u liječenju preloma ruke primijenio metodu konzervativnog

liječenja koja se koristi pored savremenije metode operativnog pristupa. Iz navedenog nalaza

proizilazi da su rezultati koji su postignuti metodom koju je primijenio doktor Č. su

nezadovoljavajući, te bi se primjenom hiruškog tretmana bolje fiksirali prelomljeni djelovi kosti i

u znatnoj mjeri spriječio nastanak komplikacija koje su kod tužilje prisutne zbog kojih joj je opšte

životna aktivnost umanjena u procentu od 30%. Sudsko medicinski odbor dalje u svom nalazu i

mišljenju navodi da je nastalu povredu kod tužilje mogao samo da liječi ljekar specijalista ortoped

a ne ljekar na specijalizaciji kakav je bio dr. Č. i to bez nadzora ljekara specijaliste. Stoga smatraju

da bi intervencija specijalizovanog ortopeda hirurga, najvjerovatnije u značajnoj mjeri spriječila ili

znatno ublažila nastanak od nekih komplikacija koje su prisutne kod tužilje."


105

ODGOVORNOST KLINIČKO - BOLNIČKOG CENTRA

(Član 170 i 171 ZOO)

Na strani zdravstvene ustanove - kliničkog centra stvoren je osnov odgovornosti za

nastalu štetu ako je od strane ljekarskog osoblja došlo do kratkotrajnog prekida obaveznog

nadzora pacijenta u intenzivnoj njezi.

Iz obrazloženja:

"Pravilno nalaze nižestepeni sudovi, da postoji uzročno-posledična veza izmedju smrti A. R i

ponašanja ljekara osoblja tuženog. Jer isti nijesu postupali u skladu sa pravilima medicinske struke i

sa odgovarajućom pažnjom, prema sada pok. Andjeli. Ovo posebno, što je pok. A. pripadala grupi

bolesnika čija je klinička slika zahtijevala pored primjene odgovarajuće terapije i punu medicinsku

njegu i nadzor, a što podrazumijeva dvadesetčetvoročasovnu opservaciju, a koja prema medicinskoj

dokumentaciji u konkretnom slučaju nije bila obezbjedjena, kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja

sudsko medicinskog odbora Medicinskog fakulteta. U tom pravcu se izjasnio i prof. dr. B. A,

specijalista sudske medicine, koji je objasnio, da je trebalo da se vrši permanentni nadzor bolesnika

intezivne njege od strane zdrastvenog kadra kroz stakleni zid, i da se ispoštuje i organizuje stalni

nadzor bolesnika u intezivnoj njezi, a koji vrše dvije osobe, što znači da u slučaju nužnog odsustva

jedne od dvije osobe, jedna uvijek može i mora da ostane da vrši nadzor pacijenta.

Prednje proizilazi i iz normativa medicinskog rada kadrova i standarda zdrastvenih usluga u

zdrastvenim organizacijama SRCG II sveska od 1990. godine, jer je istim predvidjeno, da na

odjeljenju neurologije bude jedan ljekar na 15 kreveta, jedna viša medicinska sestra na 30 kreveta i

jedna srednja medicinska sestra na tri kreveta.

Isto tako, propust na strani tuženog se ogleda i u tome, što je prozor na odjeljenju bio otvoren,

jer kako proizilazi iz iskaza svjedoka S. N, spornom prilikom puštena su dvojica sinova pacijenta koji

je tog dana preminuo, da udju u sobu pok. R. A, kroz prozor na odjeljenju na kome su posjete

ograničene.

Dakle, iz svega izloženog, jasno proizilazi, da su propusti u radu medicinskog osoblja tuženog,

u direktnoj vezi sa nastalom štetnom posledicom, pa otuda stoji odgovornost tuženog, shodno članu

171 stav 1 u vezi čl. 170 Zakona o obligacionim odnosima. Sa tih razloga, sudovi su pravilno

obavezali tuženog, da tužiocima nadoknadi štetu u navedenim iznosima, a čija visina nije dovedena u

pitanje izjavljenom revizijom."


106

ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU NASTALU UNIŠTENJEM

I OŠTEĆENJEM STVARI U IZVRŠNOM POSTUPKU

(Član 172 ZOO u vezi sa čl. 269 - 287 ZUP)

Nema odgovornosti izvršnih organa za štetu nastalu uništenjem i oštećenjem stvari

ako je vlasnik istih (izvršni dužnik) bio prisutan prilikom sprovodjenja prinudnog izvršenja

iseljenja i lice mjesta samovoljno napustio.

Iz obrazloženja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi, da je sa svojim suprugom sada pok. Š. D. iz Podgorice stanovala u

stanu koji se nalazi u ul. Oktobarske revolucije br. 116/V, da je brak razveden, te da je tužilja vodila

postupak oko odredjivanja nosioca stanarskog prava, da je taj postupak obustavljen, pa da je vodjen

upravni postupak radi njenog iseljenja iz tog stana. O ročištu koje je provedeno prinudnim putem dana

15.05.1985. godine bila je obaviještena dana 13.05.1985. godine. Tužiteljica se pojavila na lice mjesta

prilikom iseljenja, posle dolaska službenih lica koja su sprovodila postupak izvršenja, te je

samoinicijativno napustila isto, iako se uvjerila da su njene stvari iznešene iz stana i ostavljene na

trotoaru ispred zgrade. O sprovodjenju postupka prinudnog izvršenja iseljenja tužilje, organi prvotužene

su sačinili zapisnik dana 15.05.1985. godine.

Kod takvog stanja stvari i po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada

su zahtjev tužilje odbili u cjelosti kao neosnovan. Jer, u konkretnom slučaju ne postoji uzročna veza

izmedju postupanja organa prvotužene i nastale štete koju potražuje tužilja, kao ni izmedju ponašanja

drugotužene i nastale štete. Ovo s razloga, što je tužilja napustila lice mjesta, iako je vidjela da je

postupak izvršenja počeo, pa je svoje iznešene stvari ostavila neobezbijedjene. Takvim svojim

ponašanjem predmetna šteta je nastala isključivom krivicom tužilje, jer je ostavljajući neobrezbijedjene

stvari na licu mjesta, ista morala znati, da te stvari mogu biti oštećene, ili pak da iste mogu nestati.

Bez odlučnog značaja je isticanje tužilje, da je lice mjesta napustila radi obraćanja nadležnim

organima zbog nezadovoljstva tokom postupka izvršenja, imajući u vidu, da je ista bila obavezna da

prisustvuje započetom postupku izvršenja, koji je pravilno proveden saglasno odredbama čl. 269-287

Zakona o opštem upravnom postupku, koji je bio na snazi u to vrijeme. Jer, shodno navedenim

odredbama, da se tužilja nije pojavila u toku izvršnog postupka, predmetne stvari su morale biti

razvrstane po vrsti i količini i deponovane na odredjeno mjesto, stim što bi se o tim radnjma morao

sačinjavati zapisnik o popisu uz obavezu tužilje da snosi troškove njihovog smještaja. Medjutim, kako

je tužilja bila prisutna prilikom izvršenja, to prednja obaveza izvršnih organa nije ni postojala, jer je bila

obaveza tužilje da ostane do kraja izvršenja i da se prema iznesenim stvarima ponaša kao dobar

domaćin."


107

ODGOVORNOST DRŽAVE ZA ŠTETU

(Član 172 ZOO u vezi sa čl. 76 ZKP)

Okolnost što je tužilac pristao da se pretres obavi bez prethodnog naloga istražnog

sudije ili državnog tužioca i bez prisustva svjedoka, ne isključuje postojanje odgovornosti

države za nepravilan i zakonit rad njenih organa.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od toga da je pretresenje pomenutih stanova izvršeno na protivzakonit način

prvostepeni sud je zaključio da postoji osnov odgovornosti tužene za naknadu predmetne štete.

Za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud je zaključujući da je postojao pristanak

tužioca za pretresanje stanova, nalazi da u ponašanju službenika tužene nije bilo nedozvoljenih

radnji, zbog čega nema uslova za odgovornost tužene za naknadu štete.

Izloženo shvatanje drugostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nije

prihvatljivo.

Sama okolnost što je tužilac pristao da se pretres obavi bez prethodnog naloga istraženog

sudije ili državnog tužioca i bez prisustva svjedoka, ne isključuje postojanje odgovornosti tužene

za nepravilan i nezakonit rad. Pristanak tuženog nije oslobadjao organe tužene koji su vršili

pretres da postupe u skladu sa zakonom, tj. da prethodno od nadležnog organa pribave nalog za

pretres, te da istom prisustvuju dva punoljetna gradjanina, kao svjedoci pretresanja. U datim

okolnostima tužilac je morao pristati na pretres stanova, jer se radilo o naredjenju njegovih

pretpostavljenih starješina koje se moralo izvršiti, te da bi njegovo protivljenje moglo izazvati

prema njemu još veću sumnju od one koja je u tom momentu postojala. Kako oragni tužene nijesu

postupili na izloženi način, to stoji osnov odgovornosti za štetu koja je pričinjena tužiocu

nepravilnim i nezakonitim radom – član 172 Zakona o obligacionim odnosima.

Imajući u vidu odredbe čl.75, 76, 77 i 79 Zakonika o krivičnom postupku Republike Crne

Gore, kojima je regulisan postupak i način pretresanja stana, stvari i lica, prvostepeni sud je

pravilno zaključio da je način na koji su organi tužene obavili pretres, kako stana tužioca tako i

stana njegovih roditelja i ono što je tom pretresu prethodilo, u suprotnosti sa navedenim

zakonskim odredbama koje regulišu tu oblast. Time je na strani tužene stvoren osnov

odgovornosti za naknadu predmetne štete u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima.

U tom pravcu, prvostepena presuda, sadrži pravilne i umjesne razloge koje u svemu i ovaj

sud prihvata i na iste upućuje.

Isto tako, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je nezakonit i nepravilan pretres

stanova tužioca, od strane organa tužene, narušio njegovu čast, ugled i dostojanstvo u sredini u

kojoj živi i u kojoj je kod tužene obavljao odgovorne poslove na radnom mjestu načelnika za

krvne delikte i do tada nesumnjivo uživao povjerenje svojih kolega i ugled u društvu. Taj dogadjaj

je medijski propraćen u dnevnim listovima "Dan" i "Vijesti" i nedeljniku "Monitor", uz

objavljivanje tužiočevih fotografija na naslovnim stranama, što je dodatno pojačalo njegov osjećaj

poniženosti i nemoći koji je za posledicu imao trpljenje duševnih bolova zbog povrede ugleda,

časti i dostojanstva ličnosti, radi čega postoji osnov da mu tužena naknadi nematerijalnu štetu u

smislu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima.

Medjutim, prilikom odmjeravanja visine te štete prvostepeni sud je pogrešno primijenio

materijalno pravo kada je tužiocu po tom osnovu dosudio 15.000,00 €. Imajući u vidu sve

okolnosti slučaja o kojima je naprijed bilo riječi, vodeći računa o značaju povredjenog dobra i

cilju kome ta naknada služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nijesu spojive sa

njenom prirodom i svrhom, ovaj sud nalazi da iznos od 5.000,00 €, predstavlja primjerenu

naknadu za ovaj vid štete. Zbog toga je za navedeni iznos tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, a isti u

preostalom dijelu odbiti kao neosnovan. "


108

ODGOVORNOST DRŽAVE ZA ŠTETU

(Član 172 ZOO u vezi sa čl. 75 Ustava Crne Gore)

Ukoliko se utvrdi da zadržavanje svjedočanstva o završenoj srednjoj školi, radi

provjere ispravnosti, od strane Ministarstva unutrašnjih poslova nije bilo nužno, te da je

zbog zadržavanja istog onemogućen nastavak redovnog školovanja, na strani države zbog

nezakonitog rada njenih organa bio bi stvoren osnov odgovornosti za pretrpljene duševne

bolove zbog povrede prava na obrazovanje.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete na

ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede prava ličnosti, odnosno prava na obrazovanje, kao

osnovnog ljudskog prava po odredbama Ustava Crne Gore i medjunarodnih ugovora (Konvencije

za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda). Povredu navedenog prava vidi u tome što je tuženi

držao duže od dvije godine svjedočanstvo o završenom IV razredu srednje škole, radi provjere

njegove ispravnosti. Na taj način mu je onemogućio da nastavi redovno školovanje – studije na

Elektrotehničkom fakultetu u Podgorici, gdje se prijavio na konkurs, jer studije nije mogao upisati

bez prezentiranja original svjedočanstva o završenom IV razredu srednje škole, saglasno

odredbama Zakona o visokom obrazovanju.

Polazeći od činjenice da je provjeru ispravnosti navedenog svjedočanstva vršio tuženi po

zahtjevu JU ETŠ „Vaso Aligrudić“ iz Podgorice, te da je bilo potrebno zadržati isto u dužem

periodu, nižestepeni sudovi zaključuju da nema odgovornosti tuženog niti njegovog organa za

naknadu tražene štete s pozivom na odredbu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima i čl. 2

Zakona o unutrašnjim poslovima („Sl. list RCG“, br. 24/94), a u vezi odredbe čl. 230 Zakonika o

krivičnom postupku („Sl. list RCG“, br. 71/03). Pri tom sudovi zaključuju da je tuženi bio dužan

da postupi po krivičnoj prijavi izdavaoca spornog svjedočanstva i da provjeri da li je predmetno

svjedočanstvo falsifikovano ili ne, što je mogao jedino fizičkim izuzimanjem svjedočanstva od

tužioca. Takodje, nižestepeni sudovi nalaze da u radnjama organa tužene nije bilo namjere ili

krajnje nepažnje kako bi se moglo zaključiti da je tužena skrivila predmetnu štetu, a usled

pogrešne primjene i pogrešnog tumačenja propisa pravno lice ne može biti odgovorno.

Medjutim, po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi su imali pogrešan pristup u rješavanju

ove pravne stvari.

Naime, u pitanju je ljudsko pravo i sloboda zajemčeno članom 75 Ustava Crne Gore, kao

pravo ličnosti na školovanje.

Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da je tužena, odnosno njeni organi, duže vremena

držala navedeno svjedočanstvo tužioca radi provjere njegove ispravnosti, što dovodi u pitanje

pravilnost izvedenog zaključka nižestepenih sudova o nepostojanju odgovornosti tužene.

Po ocjeni ovog suda, radi izvodjenja pravilnog zaključka u o odgovornosti tužene potrebno

je utvrditi i ocijeniti da li je bilo nužno zadržavanje predmetnog svjedočanstva duže vremena zbog

provjere njegove ispravnosti. Pri tom treba imati u vidu da se škola – ustanova koja je izdala

svjedočanstvo nalazi u Podgorici, te i sa tog aspekta ocijeniti potrebno vrijeme radi provjere.

Takodje, potrebno je cijeniti mogućnost i potrebu, odnosno nužnost zadržavanja svjedočanstva, te

da li je bilo moguće štetu izbjeći dostavljanjem svjedočanstva od strane MUP-a Elektrotehničkom

fakultetu na uvid. Dakle, sud treba da ocijeni da li je navedenim ponašanjem tuženog došlo do

pretrpljene štete. Ovo tim prije što je pravo na školovanje jedno od elementarnih prava ličnosti u

smislu člana 1 Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Pošto nižestepeni sudovi prethodno izloženo nijesu imali u vidu, to nijesu ni bili u

mogućnosti da donesu pravilnu i zakonitu odluku u predmetnoj pravnoj stvari. Sa iznijetih razloga

valjalo je ukinuti obje nižestepene presude i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno

sudjenje.

109

U ponovnom postupku prvostepeni sud će upotpuniti činjenično stanje u smislu datih

primjedbi ovog rješenja, pa će tek nakon što ispita i utvrdi sve prethodno navedene činjenice i

okolnosti biti u mogućnosti da pravilno ocijeni karakter radnje zadržavanja svjedočanstva tužioca

od strane nadležnih organa tužene i da ocjenom svih navedenih okolnosti slučaja izvede zaključak

o tome da li je tužilac zaista pretrpio štetu usled dužeg zadržavanja njegovog svjedočanstva radi

provjere. U kontekstu svih okolnosti konkretnog slučaja sud će ocijeniti da li se radi o

neblagovremenom postupanju tužene, što je od uticaja na ocjenu zakonitosti postupanja njenih

organa, a time i na odgovornost tužene osnovom odredbe člana 172 Zakona o obligacionim

odnosima."


110

OGRANIČENJE ODGOVORNOSTI PREVOZIOCA ZA NASTALU ŠTETU

(Član 20 stav 1 Zakona o ugovorima o prevozu u željezničkom saobraćaju

"Sl.list SRJ", br. 25/96)

Odgovornost prevozioca je neograničena ako je šteta prouzrokovana namjerno ili iz

krajnje nepažnje.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima u postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je u

željezničkoj nesreći, koja se dogodila dana 23.01.2006. godine na pruzi Beograd – Bar, u mjestu

Bioče, poginula P. B, kćerka tužilaca prvog i drugog reda, a sestra tužioca trećeg reda. Sud je

tužiocima na ime naknade nematerijalne i materijalne štete dosudio ukupan iznos od 26.789,40 €,

dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 34.923,12 €. Odbijajući tužbeni

zahtjev nižestepeni sudovi su se pozvali na odredbu člana 20 stav 1 Zakona o ugovorima o

prevozu u željezničkom saobraćaju („Sl. list SRJ“, br. 26/95), kojom je propisano da za štetu

nastalu zbog smrti putnika prevozilac odgovara po putniku do 52.400 DM.

Po nalaženju ovog suda ovakvo shvatanje nižestepenih sudova nije pravilno

Pravila o ograničenju odgovornosti prevozioca za štetu nastalu zbog smrti putnika

primjenjuju se u slučaju da je šteta prouzrokovana iz obične nepažnje ili u slučaju objektivne

odgovornosti. Medjutim, prevozilac se ne može koristiti zakonskim odredbama o ograničenju

odgovornosti ako je šteta prouzrokovana namjerno ili iz krajnje nepažnje. U takvim slučajevima

njegova odgovornost je neograničena.

Kako sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije raspravljao o činjenicama da li

je šteta prouzrokovana namjerno ili iz krajnje nepažnje, to je obje presude valjalo ukinuti i

predmet vratiti prvostepnom sudu na ponovno sudjenje."


111

IZMAKLA KORIST

(Član 89 ZOO)

Ako je utvrdjena ništavost ugovora o kupoprodaji kuće iz razloga što je prodavac isti

zaključio na osnovu falsifikovanog punomoćja, ne postoji obaveza kupca kao savjesne strane

da za period nemogućnosti korišćenja kuće, vlasniku naknadi štetu u vidu izgubljene dobiti.

Iz obrazloženja:

"Pravilno je postupio drugostepeni sud kada je pobijanom presudom preinačio prvostepenu

presudu i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Ovo zbog toga što je u postupku koji je prethodio

donošenju pobijane presude, nesumnjivo utvrdjeno da se tuženi u predmetnu kuću uselio, i istu

koristio u spornom periodu, na osnovu kupoprodajnog ugovora kojeg je kao kupac zaključio sa

Dž. F, inače brataničnom tužilje, koja se legitimisala kao njen punomoćnik, te uknjižio svoje

pravo svojine kod nadležnog organa. Pravosnažnom presudom P.br. 600/04 od 14.01.2005. godine

utvrdjena je ništavost tog ugovora, s obzirom da ga je zaključila Dž. F. u ime tužilje, a na osnovu

falsifikovanog punomoćja, nakon čega je uslijedila predaja odnosno iseljenje tuženog.

Polazeći od takvog činjeničnog stanja, pravilno je drugostepeni sud zaključio da ne postoji

obaveza tuženog da, u smislu člana 189 ZOO, tužilji naknadi štetu koja se ogleda u izgubljenoj

dobiti. Jer, na njegovoj strani ne stoji krivica za nemogućnost tužilje da koristi svoju stvar - kuću,

budući je nesavjesna strana prilikom zaključenja ugovora, po osnovu kojeg je tuženi istu koristio,

bila njena bratanična, koja je falsifikovala punomoćje o zastupanju tužilje kao prodavca a ne

tuženi."


112

ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI ELEKTRODISTRIBUCIJE

ZA NAKNADU MATERIJALNE ŠTETE

(Član 189 ZOO u vezi sa čl. 59 Opštih uslova za isporuku električne energije)

Isključena je odgovornost elektrodistribucije za štetu nastalu usled požara na farmi

koka, ako je do požara došlo usled dejstva struje kratkog spoja na dovodnom kablu koji

pripada unutrašnjem priključku objekta.

Iz obrazloženja:

"Utvrdjeno je da objekat farme kokošaka tužilac nije priključio na elektromrežu u skladu

sa Opštim uslovima za isporuku električne energije („Sl. list RCG“, br. 1/92, 19/93 i 46/93), jer

nije ispoštovao proceduru za priključenje utvrdjenu članom 9 navedenih uslova. Dalje je utvrdjeno

da je požar koji se dogodio dana 10.12.2003. godine na navedenom objektu nastao u potkrovlju

objekta, usled dejstva struje kratkog spoja na dovodnom kablu, koje prema utvrdjenju

angažovanih vještaka elektrostruke pripada unutrašnjem priključku objekta. Saglasno odredbi

člana 59 navedenih opštih uslova za održavanje unutrašnjeg priključka odgovoran je potrošač.

Polazeći od izloženog pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su prvostepenom i pobijanom

presudom odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan."


113

PODIJELJENA ODGOVORNOST

(Član 192 ZOO u vezi sa čl. 30, 68 i 107 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima)

Podjednak je doprinos stranaka u nastanku štete, ako je oštećena prelazila ulicu na

mjestu gdje ne postoji pješački prelaz a vozač putničkog vozila nije obratio pažnju na

pješaka i upozorio ga zvučnim signalom.

Iz obrazloženja:

"Kod nesumnjivog utvrdjenja da je tužilja prelazila ulicu na mjestu gdje ne postoji pješački

prelaz, te da se vozač putničkog vozila osiguranog kod tuženog kretao dozvoljenom brzinom, ali

da nije obratio pažnju na tužilju kao pješaka i preduzeo mjere prevencije upotrebom zvučnog

signala, drugostepeni sud je za razliku od prvostepenog pravilno odredio doprinos tužilje nastanku

predmetne nezgode od 50%.

Naime, procjena doprinosa je materijalno pravno pitanje i utvrdjuje se na osnovu svih

okolnosti slučaja pod kojima je nezgoda, odnosno šteta nastala. S obzirom da je tužilja postupajući

protivno članu 107 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima („Sl. list SRJ“, br. 28/96) sebe

dovela u opasnost prelazeći ulicu na mjestu gdje ne postoji pješački prelaz, a imajući u vidu da je

vozač osiguranika tuženog postupio protivno odredbi čl. 30 i čl. 68 navedenog zakona, jer nije

obratio pažnju na tužilju kao pješaka i upozorio je zvučnim signalom, to je pravilan zaključak

drugostepenog suda o podjednakom doprinosu stranaka nastale predmetne nezgode.

Bez uticaja na drugačije presudjenje su navodi revizije da se vozač osiguranika tuženog

kretao neprilagodjenom brzinom, te da je postupio protivno odredbi člana 110 stav 4 ZOBS-a na

putevima, jer nije zaustavio vozilo da propusti tužilju koja je kao starija osoba pripadala kategoriji

privilegovanih pješaka. Ovo sa razloga što se navedena odredba odnosti na kategoriju

privilegovanih lica koja prelaze ulicu na obilježenom pješakom prelazu.

S druge strane, polazeći od nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke koji su se izjasnili

o stepenu umanjenja životne aktivnosti tužilje od 37%, dužini i trajanju fizičkih bolova i straha, te

stepenu naruženosti, drugostepeni sud je saglasno odredbi člana 200 ZOO pravilno utvrdio visinu

naknade nematerijalne štete po svim vidovima i primjenom pravila o podijeljenoj odgovornosti u

smislu čl. 192 ZOO umanjio pripadajuću naknadu za procijenjeni doprinos nastanku nezgode od

50%."


114

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE I

NAKNADA PO OSNOVU TJELESNOG OŠTEĆENJA

(Član 200 ZOO)

Iznos koji je oštećenom isplaćen po osnovu tjelesnog oštećenja ne može se oduzimati

od iznosa koji se dosudjuje po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne

aktivnosti.

Iz obrazloženja:

"Po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada

su prvotužiocu iznos naknade štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti umanjili

za primanja koje je tužilac ostvario po osnovu tjelesnog oštećenja u iznosu od 4.000,00 €. Ovo sa

razloga, što iznos koji je tužiocu isplaćen po tom osnovu, ne može se oduzimati od iznosa koji se

dosudjuje prvotužiocu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životnih

aktivnosti, već se isti cijeni u sklopu sa ostalim okolnostima koji su od značaja prilikom

odmjeravanja naknade nematerijalne štete za ovaj vid. Ovaj sud je uzeo u obzir sve okolnosti

slučaja, pri tome vodeći računa o značaju povrijedjenog dobra i cilju kome služi ta naknada,

nalazeći da će se sa ovako dosudjenom naknadom postići njena svrha shodno članu 200 stav 2

ZOO, pa je sa tih razloga nižestepene presude valjalo preinačiti na način, kako je to bliže nvedeno

izrekom ove presude."


115

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZA PRETRPLJENE

DUŠEVNE BOLOVE ZBOG POVREDE UGLEDA, ČASTI I PRAVA LIČNOSTI

(Član 200 ZOO)

Ignorisanje sudskih odluka i formalno vraćanje oštećenog na posao, kao i donošenje

rješenja o prestanku radnog odnosa s pravom na penziju bez obzira što oštećeni nije

ispunjavao uslove za istu, klasičan su primjer šikanoznog i zlonamjernog ponašanja, koji

opravdava dosudjivanje naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog

povrede ugleda časti i prava ličnosti.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od toga da prestanak radnog odnosa protivno zakonu, predstavlja najtežu

povredu prava zaposlenog, prvostepeni sud je zaključio da, uprkos postojanju pravosnažnih

sudskih presuda kojima su kao nezakonita ukidana rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu,

tuženi su svjesno ignorisali sudske odluke čineći nepravdu tužiocu zbog koje je trpio duševne

bolove, koja nepravda ima sve elemente šikane, koja kao takva daje tužiocu pravo na naknadu

predmetne štete.

Za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud je zaključujući da tužilac nije dokazao

da je zbog nepravdi koje su mu nanijete donošenjem nezakonitih odluka kojima je mijenjan

njegov radno-pravni status, došlo do ozbiljnih poremećaja psihičke ravnoteže koja je produkt

šikane, smatra da nema uslova za odgovornost tuženih za naknadu štete.

Izloženo shvatanje drugostepenog suda nije prihvatljivo.

Sama okolnost, što tužilac za period trajanja sudskih postupaka koje je vodio radi

ostvarenja svojih prava, nije priložio medicinsku dokumentaciju iz koje bi se vidjelo da je liječen

zbog narušenog psihičkog zdravlja, ne isključuje postojanje odgovornosti tuženih za šikanozno i

zlonamjerno ponašanje prema tužiocu. U datim okolnostima, kada se našao u situaciji da nije imao

zaradu i bio porodičan čovjek, tužilac je, kako sam navodi u intervjuu sa vještakom medicinske

struke, svoje psihičke smetnje pokušavao korigovati uzimanjem sredstava za smirenje koja

sredstva su mu davali njegova kćerka i prijatelji ljekari.

Isto tako, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak, da su tuženi ignorisali sudske odluke

i tuženog samo formalno vraćali na posao, da bi ponovo donijeli rješenje o prestanku radnog

odnosa a nakon toga utvrdjen mu je status nerasporedjenog radnika sa naknadom plate u visini

60% od plate višeg savjetnika. I ovo rješenje je bilo predmet sudskog postupka i presudom

prvotuženi obavezan da tužioca rasporedi na radno mjesto u skladu sa njegovom stručnom

spremom. Tada prvotuženi rješenjem od 05. 03. 1996. godine utvrdjuje da je tužiocu prestao radni

odnos zbog odlaska u penziju, koje rješenje je poništeno i obavezan tuženi da vrati tužioca na

posao, što ovaj nije učinio, već je izvršio uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i

tužiocu priznato pravo na starosnu penziju rješenjem Fonda PIO 05.12.2003. godine.

Najbolji dokaz šikanoznog i zlonamjernog ponašanja tuženih prema tužiocu je donošenje

rješenja kojim mu prestaje služba s pravom na penziju, iako tužilac u momentu donošenja tog

rješenja nije imao 40 godina staža osiguranja, niti dovoljan broj godina života da bi mu po sili

zakona prestao radni odnos, pa je donošenje navedenog rješenja samo plod šikaniranja tužioca.

Ponašanje tuženih, koji koriste zakonska sredstva putem zloupotrebe, dodatno je pojačalo tužiočev

osjećaj poniženosti i nemoći, koji je kao intelektualac visokog ranga uživao ugled u društvu, što je

za posledicu imalo trpljenje duševnih bolova zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva ličnosti,

radi čega postoji osnov da mu tužena naknadi nematerijalnu štetu u smislu člana 200 Zakona o

obligacionim odnosima.

Medjutim, prilikom odmjeravanja visine te štete prvostepeni sud je pogrešno primijenio

materijalno pravo kada je tužiocu po tom osnovu dosudio 12.000,00 €. Imajući u vidu sve

okolnosti slučaja o kojima je naprijed bilo riječi, vodeći računa o značaju povredjenog dobra i

116

cilju kome ta naknada služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nijesu spojive sa

njenom prirodom i svrhom, ovaj sud nalazi da iznos od 6.000,00 €, predstavlja primjerenu

naknadu za ovaj vid štete. Zbog toga je za navedeni iznos tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, a isti u

preostalom dijelu odbiti kao neosnovan."


117

ODGOVORNOST VIŠE LICA ZA ŠTETU

(Član 206 ZOO)

U slučaju kada postoji odgovornost više lica za nastanak štete i kada se mogu utvrditi

njihovi udjeli, sud je dužan da putem odgovarajućeg vještačenja utvrdi pojedinačne

doprinose istih za nastanak štete.

Iz obrazloženja:

"Pogrešan je zaključak, nižestepenih sudova, kada solidarno obavezuje tužene za naknadu

predmetne štete s pozivom na član 206 stav 3 u vezi sa čl. 207 ZOO, jer je odgovornost tuženih u

nastanku predmetne štete bilo nemoguće utvrditi pojedinačno.

Ovo s razloga, što je odredbom člana 206 stav 3 ZOO-a, propisano, da solidarno

odgovaraju za prouzrokovanu štetu lica koja su je prouzrokovala radeći nezavisno jedno od

drugoga, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzrokovanoj šteti. Medjutim, u konkretnom

slučaju nižestepeni sudovi su bili dužni da na pouzdan način, a putem odgovarajućeg vještaka,

utvrde pojedinačne doprinose na strani svih tuženih. Ovo posebno sa razloga, što je i sam vještak

Dr. V. R. u svom nalazu i mišljenju istakao, da visinu štete na predmetnom objektu treba

podijeliti, tako da su radovi na iskopima za trafostanicu doprinijeli šteti procentom od 80%, a

radovi na iskopima za cjevovod procentom od 20%, ali da je doprinos tuženih za nastanak štete

nemoguće tačno definisati.

Medjutim, ovakav nalaz je nejasan i kontradiktoran, jer vještak zaključuje, da je nemoguće

tačno definisati doprinos tuženih za nastanak štete, a potom navodi koliko bi bio doprinos

pojedinih tuženih i isti precizno odredjuje u procentima. No i nasuprot tako datom nalazu i

mišljenju vještaka R, koji odredjuje pojedinačnu odgovornost drugotuženog i trećetuženog,

nižestepeni sudovi utvrdjuju solidarnu odgovornost svih tuženih, pa otuda ostaje nejasno kolika je

pojedinačna odgovornost tuženih, a na što opravdano ukazuju revizijama tuženih. Ovo posebno,

ostaje nejasno u čemu se sastoji odgovornost prvotužene i u kom doprinosu je ista doprinijela

nastanku predmetne štete na objektu tužioca, ako se ima u vidu zaključak vještaka R. dat u nalazu

i mišljenju. Ovakvi propusti nižestepene presude čine nejasnim i nerazumljivim, jer iste ne sadrže

razloge o odlučnim činjenicama kada je u pitanju pojedinačna odgovornost tuženih, a dati razlozi

su u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa su isti takvim propustima počinili bitnu povredu

odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP-a, radi čega je nižestepene presude

valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


118

SOLIDARNA ODGOVORNOST INVESTITORA I IZVODJAČA RADOVA

(Član 207 ZOO)

Investitor i izvodjač radova solidarno odgovaraju trećim licima za štetu koja nastane

u vezi sa izvodjenjem tih radova.

Iz obrazloženja:

"Pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su utvrdili odgovornost

prvo, drugo i trećetuženog za predmetnu štetu. Iz predmetnih spisa proizilazi da je prvotuženi bio

investitor a drugo i treće tuženi izvodjači radova na tunelu "Sozina". Dalje je utvrdjeno da je u

samom koritu Djurmanske rijeke deponovana ogromna količina materijala od iskopa tunela koji je

uslovio formiranje značajne akumulacije vode od intezivnih padavina pod kojim uticajem je došlo

do odrona više desetina hiljada nasutog materijala. Takodje je utvrdjeno, da su se prije nastanka

predmetne štete gradjani MZ "Spič" obraćali Ministarstvu poljoprivrede i vodoprivrede, ukazujući

da se deponovanjem materijala mijenja tok Djurmanske rijeke, kada je naloženo prvotuženom da

preduzme potrebne radnje radi obezbjedjenja deponije. Iz nalaza vještaka dalje proizilazi, da je

uzrok štete deponovanje materijala iz tunela u korito Djurmanske rijeke, čime je promijenjen njen

tok.

Kod takvog stanja stvari, pravilno nalaze nižestepeni sudovi da su tuženi solidarno

odgovorni u smislu odredaba člana 207 Zakona o obligacionim odnosima. Naime, prvotuženi je

odgovoran kao investitor radova, a drugo i treće tuženi kao izvodjači radova, jer je izvedenim

dokazima utvrdjeno da su drugo i treće tuženi deponovali materijale iz tunela u korito Djurmanske

rijeke, što je spriječilo normalno oticanje vode, odnosno došlo je do akumulacije vode koja je

04.03.2005. godine probila deponiju i odnijela zemljište tužilaca."


119

PRAVO OŠTEĆENOG POSLE ZASTARJELOSTI PRAVA DA

ZAHTIJEVA NAKNADU ŠTETE

(Član 209 ZOO)

Kada zastari pravo na naknadu štete oštećeni ne može zahtijevati ovu štetu po

pravilima o sticanju bez osnova, već samo može zahtijevati da mu se ustupi ono što je dobio

radnjom kojom je prouzrokovana šteta.

Iz obrazloženja:

"Nijesu osnovani ni navodi revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog

prava, jer su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je nastupila zastarjelost potraživanja.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete, u smislu člana 376 stav 1 ZOO, zastarijeva za

tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Saobraćajna nezgoda u

kojoj je smrtno stradala majka tužilaca dogodila se dana 15.07.2001. godine, a tužba je podnijeta

12.07.2006. godine, pa je protekao rok od tri godine iz navedene zakonske odredbe, jer su za

tražene vidove štete tužioci saznali danom njenog nastanka.

Ne može se u konkretnom slučaju primijeniti rok iz člana 377 ZOO predvidjen za zastaru

potraživanja naknade štete kada je ona prouzrokovana krivičnim djelom, obzirom da je protiv

trećetuženog rješenjem prvostepenog suda Ki. br. 26/06 od 11.01.2008. godine, obustavljen

krivični postupak usled odustanka oštećenog kao tužioca od gonjenja.

Isto tako se neosnovano revizijom zagovara da se u konkretnom slučaju ima primijeniti

pravilo iz člana 209 ZOO prema kome poslije nastupanja zastarjelosti prava da zahtijeva naknadu

štete, oštećenik može zahtijevati od odgovornog lica, po pravilima koja važe u slučaju sticanja bez

osnova, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je prouzrokovana šteta. Naime, kada zastari

pravo na naknadu štete oštećeni ne može zahtijevati ovu štetu po pravilima o sticanju bez osnova,

već samo može zahtijevati da mu se ustupi ono što je dobio radnjom koja je prouzrokovana šteta."


120

STICANJE BEZ OSNOVA

(Član 210 ZOO)

Obogaćenje bez osnova može da nastane ne samo radnjom osiromašenog lica već i

radnjom samog obogaćenog lica.

Iz obrazloženja:

"Iz činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da na

predmetnim parcelama ukupne površine 8.500 m2 koje su upisane u posl. list 2 KO Kuti, na ime

tužioca, postoje gradjevinski objekti podignuti (nakon što je predmetna imovina 1948. godine

oduzeta od strane države) za vojne potrebe, zbog čega je tužilac bio onemogućen da koristi

predmetnu imovinu za sve ove godine. Utvrdjena je i visina korsiti koju bi tužilac mogao ostvariti,

da je obradjivao ove nekretnine za poslednjih deset godina.

Polazeći od ovako utvrdjenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primijenio

materijalno pravo, član 210 Zakona o obligacionim odnosima, kada je u cjelosti usvojio tužbeni

zahtjev tužioca.

Naime, obogaćenje bez osnova može da nastane ne samo radnjom osiromašenog lica već i

radnjom samog obogaćenog lica. Najčešće se to dešava nedopuštenom radnjom obogaćenog lica

koja osiromašenom prouzrokuje štetu. Lice kome je umanjena imovina moglo bi da se koristi i

tužbom za nakandu štete, jer se najčešće u ovim slučajevima radi o nedopuštenoj radnji

obogaćenog lica. Medjutim, traženje povraćaja zbog neosnovanog obogaćenja je lakši put zaštite

prava za osiromašeno lice.

U konkretnom slučaju tuženi je nedopuštenom radnjom (oduzeo predmetnu imovinu bez

pravnog osnova) onemogućio tužioca da krositi svoju imovinu i od nje ubira prihod. Bez obzira na

koji je način korišćena imovina od strane tuženog, on se neosnovano obogatio na račun tužioca

kome pripada pravo da tužbom iz obogaćenja bez osnova zahtijeva povraćaj onog što je obogaćeni

uzeo od njegove imovine, a to je šteta čiji je iznos utvrdjen nalazom i mišljenjem vještaka

poljoprivredne struke."


121

PRAVILO VRAĆANJA

(Član 211 ZOO)

Isplata sa znanjem da se plaća nešto što se ne duguje, a koja nije izvršena radi

izbjegavanja prinude, niti je zadržano pravo na vraćanje, ne daje pravo na restituciju.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od takvog činjeničnog stanja tj. da je tuženi vraćen na posao 09.02.2002. godine

i da mu je od tada pa do 30.09.2004. godine isplaćivana dvostruka zarada, pa je za taj period

preplaćen za iznos od 4.292,40 eura, nižestepeni sudovi nalaze da je kod tuženog bez krivice

tužioca došlo do pravno neosnovanog obogaćenja i sticanja bez osnova u navedenoj visini i

usvajaju tužbeni zahtjev, s pozivom na odredbu člana 210 ZOO. Ovo zaključujući da je tužilac u

momentu plaćanja bio u zabludi da plaća izgubljenu zaradu zbog nerasporedjivanja tuženog,

odnosno da plaća nešto što duguje i što je u obavezi, a u stvari platio je nešto što nije bio u

obavezi, obzirom da je otpao pravni osnov za isplatu jer je tuženi vraćen na rad, kada mu je po

tom osnovu isplaćivana redovna zarada.

Nasuprot tome, polazeći od toga da tuženi nije pokrenuo upravni spor protiv rješenja

Ministarstva rada i socijalnog staranja od 06.10.2004. godine, niti je u redovnom postupku tražio

poništaj rješenja tuženog kojim mu je prestao radni odnos, nižestepeni sudovi zaključuju da na

strani tužioca nema krivice za štetu koju je eventualno pretrpio zbog nepostojanja osnova za

penzionisanje, pa odbijaju protivtužbeni zahtjev.

Medjutim, po mišljenju ovog suda, izloženi zaključak nižestepenih sudova o osnovanosti

tužbenog zahtjeva nije pravilan i zasnovan je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, na što se

osnovano ukazuje revizijom.

Odredbom člana 210 stav 1 ZOO propisano je, kad je neki dio imovine jednog lica prešao

na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom

poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost

postignutih koristi, dok prema st. 2 te odredbe obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti,

nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. S

druge strane, ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo da zahtijeva vraćanje,

izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili je platio da bi izbjegao prinudu, propisano je

odredbom čl. 211 istog zakona.

Kod činjenice da je tužilac znao odnosno morao znati da je izvršio isplatu koju nije dužan

da plati, tj. vršio isplatu naknade zarade po navedenm rješenju o izvršenju kao da je tuženi

nerasporedjen, iako ga je sam vratio na rad i isplaćivao mu zaradu, ne može biti riječu o zabludi u

pogledu takve isplate, pa nema pravo na vraćanje, saglasno članu 211 ZOO.

Prema tome, pošto tužilac nije zadržao pravo na vraćanje onoga što je platio niti je isplata

izvršena radi izbjegavanja prinude, već sa znanjem da plaća nešto što ne duguje, što znači da nema

zablude, navedena isplata ne daje pravo na restituciju, zbog čega je pobijanu i prvostepenu

presudu u ovom dijelu valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Kod nedostatka krivice tužioca za štetu koju je tuženi eventualno pretrpio zbog

nepostojanja osnova za njegovo penzionisanje prema Zakonu o penzijsko invalidskom osiguranju,

pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili protivtužbeni zahtjev, dajući o tome valjane

razloge, koje prihvata ovaj sud i na njih upućuje revidenta."


122

UPOTREBA TUDJE STVARI U SVOJU KORIST

(Član 219 ZOO)

Imalac neosnovano oduzete stvari ima pravo da traži ne samo povraćaj državine

stvari (vozila) i naknadu štete zbog amortizacije, već i naknadu koja je ostvarena, odnosno

mogla biti ostvarena upotrebom stvari.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici Gž.br. 559/06 od 13.06.2008. godine i

presuda Osnovnog suda u Nikšiću P.br. 624/01 od 16.12.2005. godine i predmet vraća

prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gž.br. 559/06 od 13.06.2008. godine, odbijena je žalba

tužioca i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Nikšiću P.br. 624/01 od 16.12.2005. godine, kojom

je odlučeno :

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Obavezuje se tuženi da na ime korišćenja putničkog motornog vozila marke "Golf GTI

1800" vlasništvo tužioca, a koje je vozilo tuženi nezakonito registrovao i isto je posjedovalo reg.

broj TG 893-87, a za period od 12.11.1992. godine do 12.11.1997. godine, isplati tužiocu ukupni

iznos od 47.100,00 eura, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana presudjenja, pa do isplate,

te da nadoknadi tužiocu troškove spora, za sastav tužbe, podnesaka i zastupanje po AT, te

troškova vještačenja, a sve u roku od 15 dana po pravnoj snazi presude, pod prijetnjom izvršenja,

kao neosnovan.

Svaka stranka snosi svoje troškove."

Protiv drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne

primjene materijalnog prava. Predložio je da se nižestepene presude preinače i usvoji tužbeni

zahtjev, uz obavezu naknade troškova postupka.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je revizija osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da mu tuženi naknadi korist koju je

imao upotrebom vozila koje je neosnovano oduzeo od njega.

Polazeći od toga da je na osnovu pravosnažne presude prvostepenog suda P.br. 73/95 od

01.07.1996. godine tužiocu vraćeno putničko motorno vozilo marke "Golf GTI 1.800" koje je

tuženi oduzeo 12.11.1992. godine, te da je pravosnažnom presudom istog suda P.br. 1316/97 od

04.02.1996. godine, tuženi obavezan da tužiocu naknadi štetu za amortizaciju oduzetog vozila u

visini od 108.526,00 dinara, nižestepeni sudovi, s pozivom na odredbu člana 219 ZOO, odbijaju

tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ovo kod činjenice da je tuženi vratio tužiocu predmetno vozilo i

uz to mu naknadio štetu zbog smanjene njegove vrijednosti (amortizacija) za period korišćenja -

pet godina, pa ne može istovremeno zahtijevati i naknadu za korišćenje stvari u smislu navedene

zakonske odredbe, osim u slučaju da nije u mogućnosti da je vrati. Isto je i u skladu sa odredbom

čl. 39 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, koja ne propisuje obavezu nesavjesnog

posjednika da vlasniku plati naknadu za korišćenje stvari, već samo obavezu naknade štete koja je

nastala pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi šteta nastala i kad bi se stvar nalazila kod

vlasnika - st. 3.

Izloženo pravno shvatanje nižestepenih sudova nije pravilno, pa ovaj sud nalazi da su

nižestepeni sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava propustili da utvrde činjenice

odlučne za njegovu pravilnu primjenu, na što se osnovano ukazuje revizijom.

123

Prema odredbi člana 219 ZOO, kad je neko tudju stvar upotrijebio u svoju korist, imalac

može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu iste, da mu ovaj naknadi

korist koju je imao od upotrebe. Dakle, neosnovano obogaćenje može nastati i upotrebljavanjem

tudje stvari u svoju korist, odnosno kada dodje do upotrebe tudje stari u svoju korist odnos

izmedju korisnika i vlasnika ili drugog imaoca stvari može se uvijek raspraviti po pravilima o

neosnovanom obogaćenju. "Upotrebljavanje" podrazumijeva upotrebu stvari koja zadržava sva

svoja tehnička ili druga svojstva i koja se kao takva mogu vratiti vlasniku, za razliku od

"upotrebe" kad stvar prestaje da postoji. Prema tome, tužilac ima pravo da traži ne samo povraćaj

državine stvari - vozila i naknadu štete zbog amortizacije, već i naknadu koju je tužilac ostvario

upotrebom, odnosno mogao da ostvari. Ovaj slučaj neosnovanog obogaćenja spada u pravno

neosnovano obogaćenje radnjom obogaćenog lica tj. kada obogaćeni svojim postupkom poveća

nečim svoju imovinu na račun imovine osiromašenog lica.

U skladu sa prethodno iznijetim tj. da tužilac ima pravo na korist koju je tuženi stekao

neovlašćenim korišćenjem njegovog vozila, jer za korišćenje nije imao pravnog osnova, on može

tražiti samo ono što je tuženi pribavio korišćenjem vozila kao pravno neosnovanom radnjom -

povraćaj onoga čime se obogatio, a ako to nije moguće njegovu protivuvrijednost odnosno da

naknadi vrijednost postignutih koristi.

Stoga su sudovi bili dužni prije svega da utvrde u čemu se sastoji obaveza tuženog kao

dužnika - obogaćenog, te putem odgovarajućeg vještaka utvrde visinu te obaveze.


124

OSNOVI ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

- POSLEDICE NEISPUNJENJA UGOVORNE OBAVEZE -


Propuštanjem radnje koju je trebalo preduzeti shodno zaključenom ugovoru o

posredovanju i prodaji akcija na strani Holder brokera stvoren je osnov odgovornosti za

štetu nastalu realizacijom akcija od strane nepoznatog lica.

Iz obrazloženja:

"Neosnovani su i navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

U prvostepenom postupku je utvrdjeno da je tužilac sa tuženim dana 01.11.2005. godine

zaključio ugovor o posredovanju i prodaji akcija na tržištu hartija od vrijednosti, i da je istog dana

dao tuženom nalog za prodaju i prenos 1.750 akcija Elektroprivrede, po cijeni od 4,60 € po jednoj

akciji.

Saglasno članu 2 ugovora i na osnovu Opštih uslova poslovanja tuženi je bio dužan da

nalog za prenos i ostale obrasce neophodne za kliring i saldiranje dostavi Centralnoj depozitarnoj

agenciji (CDA). Medjutim, tuženi tokom postupka kod prvostepenog suda nije dokazao da je

izvršio unos naloga o prodaji navedenih akcija tužioca u sistem trgovanja, tj. nije dokazao da je

nalog za prenos dostavio CDA i akcije iz CDA, kao broker, nije povukao na svoj depozitarni

račun, a čime bi onemogućio da se obavi transakcija predmetnih akcija preko druge brokerske

kuće, a što se zbog navedenog propusta u konkretnom slučaju desilo.

Stoga su pravilno nižestepeni sudovi našli da postoji odgovornost tuženog za pretrpljenu

štetu nastalu realizacijom predmetnih akcija od strane nepoznatog lica i pravilno su odlučili kada

su obavezali tuženog da tužiocu istu nadoknadi primjenom opštih pravila o naknadi štete iz

odredbe člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Jer, navedeno pravilo podrazumijeva i

štetu koju prouzrokuje neko ne samo radnjom već i propuštanjem radnje, koju je trebalo preduzeti

shodno zaključenom ugovoru. Prema tome, šteta je u konkretnom slučaju u vezi sa neispunjenjem

ugovorene obaveze tuženog, pa je stoga i dužan da je nadoknadi. Odgovornost tuženog bi

proizilazila i na osnovu odredbe čl. 262 st. 2 Zakona o obligacionim odnosima, pri čemu nijesu

postojali uslovi iz odredbe čl. 263 navedenog zakona za oslobodjenje tuženog od odgovornosti.

Kod utvrdjene odgovornosti tuženog zbog propuštanja preduzimanja potrebne radnje u

skladu sa zaključenim ugovorom i zbog nepridržavanja svojih uslova poslovanja bez uticaja je na

ishod spora ponašanje trećeg lica kod koga je izvršena realizacija transakcije, kao i odgovornost

lica koje je uz falsifikovanu dokumentaciju realizovalo akcije čiji identitet i krivica su dokazani.

Jer, na tužiocu je pravo izbora da odluči od koga će tražiti naknadu pretrpljene štete u situaciji i

kada ima više odgovornih lica, a tužilac se predmetnom tužbom opredijelio da naknadu traži od

tuženog, sa kojim je zaključio ugovor o posredovanju u prodaji predmetnih akcija."


125

POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI

(Član 280 ZOO)

Povjerilac ima pravo pobijati pravnu radnju dužnika bez obzira da li je njegovo

potraživanje nastalo prije nego što je dužnik preduzeo pobijanu pravnu radnju (zaključio

ugovor o poklonu) ili poslije toga.

Iz obrazloženja:

"Drugostepeni sud pravilno nalazi da se radi o tužbi kojom se pobijaju dužnikove pravne

radnje i traži utvrdjenje da pravna radnja nema pravnog dejstva prema tužilji i u kom obimu i na

koji način imaju tuženi da učine nešto ili trpe radi namirenja tužilje kao povjerioca i podnosioca

zahtjeva za pobijanje, i da su ispunjeni svi potrebni uslovi iz čl. 280-285 Zakona o obligacionim

odnosima da bi se uspjelo sa podnijetim zahtjevom. Naime, osnovni razlog koji opravdava

pobijanje dužnikovih pravnih radnji je oštećenje povjerioca (tužilje u konkretnom slučaju). Ovaj

uslov je ispunjen obzirom da je tužilja dokazala da je zaključenim ugovorom o poklonu dužnikova

imovina umanjena u toj mjeri da nema sredstava za ispunjenje njenog potraživanja - tužilja je

bezuspješno pokušala prinudnu naplatu svog potraživanja utvrdjenog pravosnažnom i izvršnom

presudom. Povjerilac ima pravo pobijati pravnu radnju dužnika bez obzira da li je njegovo

potraživanje nastalo prije nego što je dužnik preduzeo pobijanu pravnu radnju (zaključio ugovor o

poklonu) ili poslije toga. Nasuprot tome, namirenje tužilje kao povjerioca se pobijanjem pravne

radnje dužnika omogućava, olakšava, u svakom slučaju ubrzava namirenje potraživanja.

Kod ovakve vrste raspolaganja - besplatnih raspolaganja smatra se da je dužnik znao da

preduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužilji kao povjeriocu, dok se, nasuprot tome, za pobijanje

tih radnji ne zahtijeva da je trećem licu (tuženim u konkretnom slučaju) to bilo poznato ili moglo

biti poznato.

Tužba je podnijeta u zato predvidjenom roku od tri godine. Rok se inače računa od dana

kad je preduzeta pravna radnja koja se pobija (ugovor o poklonu zaključen je i ovjeren

29.09.1988. godine - tužba je sudu podnijeta 22.05.1990. godine). Rokovi u kojima se mogu

pobijati pravne radnje dužnika su materijalno pravni rokovi i na njih sud pazi po službenoj

dužnosti, čime se sve omogućava tužilji kao povjeriocu da naplati svoje potraživanje iz vrijednosti

koje su izašle iz imovine dužnika, što je i krajnji cilj pobijanja dužnikovih pravnih radnji, zbog

čega je sve reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


126

DEJSTVO POBIJANJA DUŽNIOVIH PRAVNIH RADNJI

(Član 284 ZOO)

Ako povjerilac dokaže postojanje uslova pobijanja, pravna radnja se ne poništava,

već se u smislu člana 284 ZOO, utvrdjuje da je bez pravnog dejstva u odnosu na tužioca i to

u onoj mjeri u kojoj je potrebno za namirnje njegovog potraživanje.

Iz obrazloženja:

"Tužilac smatra da je ugovor o fiducijarnom prenosu prava svojine zaključen na njegovu

štetu jer zbog preduzete radnje prvotuženi nema mogućnosti da ispuni obavezu iz ugovora o

razmjeni, zbog čega ima pravni interes da pobija pravne radnje svoga dužnika.

Prema odrerdbi člana 280 stav 1 ZOO, svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za

isplatu, bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravne radnje svog dužnika ako su preduzete na

štetu povjerilaca. Pobijanje ima za cilj da se povjeriocu omogući naplata iz dužnikove imovine

koja je otudjena pobijanom pravnom radnjom. Povjerilac pri tom mora dokazati da je oštećen

radnjom koju je dužnik preduzeo, da je dužnik znao ili mogao znati da time nanosi štetu

povjeriocu, kao i da je treće lice sa kojim je pravna radnja preduzeta znalo ili moglo znati da

dužnik učinjenim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocu. Ako povjerilac dokaže postojanje uslova

pobijanja, pravna radnja se ne poništava, već se u smislu čl. 284 ZOO, utvrdjuje da je bez pravnog

dejstva u odnosu na tužioca i to u onoj mjeri u kojoj je potrebno za namirenje njegovog

potraživanja. Ako je protivnik pobijanja pobijanom pravnom radnjom pridobio neku dužnikovu

stvar, biće dužan da mu je vrati da bi se povjerilac njome namirio.

Tužbom nije traženo da se utvrdi da je ugovor o fiducijarnom prenosu prava svojine bez

pravnog dejstva u odnosu na tužioca, već je traženo da se on poništi. Ugovor je u smislu člana 111

ZOO rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom

zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim

propisom odredjeno. Ovlašćenje da traži poništenje imaju samo strane ugovornice, a ne i treća

lica. Stoga tužilac nema ovlašćenje da traži poništaj ugovora koji su tuženi zaključili, sve i da

postoji neki od razloga rušljivosti ugovora.

No, čak i da se radi o tužbi iz člana 280 ZOO, tužbeni zahtjev bi bio neosnovan. Tužba se

prema odredbi čl. 285 ZOO podnosi u roku od jedne godine od dana kada je preduzeta pravna

radnja koja se pobija. Budući da je ugovor zaključen 05.10.2001. godine, a tužba podnijeta

15.11.2002. godine, to je protekao rok u kome je tužilac mogao tražiti pobijanje."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br.1210/09 od 09. 12. 2009. godine)

127

DEJSTVO PRENOVA

(Član 350 ZOO)

Dogovorom stranaka da obaveza o zajmu prestane i da zaključe ugovor o

kupoprodaji došlo je do prenova ugovora o zajmu u ugovor o kupoprodaji, te je ugovor o

kupoprodaji punovažan pravni posao.

Iz obrazloženja:

"Izloženi zaključak nižestepenih sudova u pogledu apsolutne ništavosti predmetnog

kupoprodajnog ugovora, a sledstveno tome i zahtjeva za utvrdjenje prava svojine i predaju

nepokretnosti suprotan je zakonskim odredbama na koje se pozivaju.

Ovi sudovi gube iz vida da za postojanje zelenaškog ugovora, pored očigledne nesrazmjere

izmedju vrijednosti predmetnih nepokretnosti i cijene za iste odredjene predmetnim ugovorom, ta

nesrazmjera treba da proizilazi iz subjektivnog stanja tužioca kao drugog ugovarača koje se svodi na

iskorišćavanje tudje nevolje, odnosno takve situacije koja u suštini predstavlja neku nužnost. Pri tome

se traži utvrdjenje namjere na strani ugovarača koji iskorišćava takvu situaciju.

Kod datog iskaza tužioca u svojstvu stranke, koji potvrdjuje i njegova supruga M. J, kao

svjedok, da je zbog finansijskih problema u svom preduzeću - stovarištu gradjevinskog materijala, tj.

zbog nabavke robe koju je trebalo platiti u gotovini, posudio odredjeni iznos od tuženog kao komšije,

a koji nije vratio u odredjenom roku, pa je uslijedilo zaključivanje predmetnog pravnog posla, ne

može se zaključiti da je taj pravni posao opterećen manama zelenaškog ugovora.

Naime, ne može se smatrati da je na strani tužioca, odnosno njegove porodice, postojalo stanje

nužde i teške materijalne situacije, za vršenje predmetne pozajmice, a naročito da je bila namjera

tuženog da iskoristi takvu situaciju, što je jedan od kumulativno postavljenih uslova za postojanje

zelenaškog ugovora u smislu člana 141 ZOO.

Sve okolnosti upućuju na zaključak da je u konkretnom slučaju obaveza zajma prestala,

saglasno člana 348 stav 1 ZOO, prema dogovoru stranaka da zaključe ugovor o kupoprodaji.

Da su se stranke saglasile o prenovu ugovora o zajmu u ugovor o kupoprodaji i da je

ugovorena tačno odredjena cijena proizilazi iz priznanica o isplati kupoprodajne cijene tužiocu koje su

obije stranke potpisale.

Prema tome, imajući u vidu da je zajam punovažan pravni posao, kao i dejstva sporazuma o

prenovu, u smislu člana 350 ZOO, predmetni ugovor o kupoprodaji je punovažan pravni posao, pa

nije bilo mjesta da se utvrdi njegova ništavost.

Sljedstveno tome nije se moglo utvrdi ni pravo svojine tužioca na spornim nepokretnostima,

uz zaštitu tog prava predajom, budući da za to nema pravnog osnova.

Stoga je nižestepene presude valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan."


128

ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA NAKNADE ZBOG ISKORIŠĆAVANJA

TEHNIČKOG UNAPREDJENJA

(Član 371 ZOO)

Pravo autora tehničkog unapredjenja na naknadu zbog iskorišćavanja tehničkog

unapredjenja zastarjeva u opštem zastarnom roku od 10 godina.

Iz obrazloženja:

"Pravilno je odlučeno prvostepenom i pobijanom presudom kada je usvojen tužbeni

zahtjev i tuženi obavezan da tužiocu kao nosiocu autorskog prava na ideji tehničkog unapredjenja

pod nazivom „zamjena tegljača „Magirus“ traktorom domaće proizvodnje“ isplati traženu

novčanu naknadu. Ovo iz razloga što je u toku postupka nesumnjivo utvrdjeno da je

pravosnažnom djelimičnom presudom Višeg suda u Podgorici P. br. 4/96 od 16.10.2003. godine

tužiocu priznato svojstvo nosioca autorskog prava na ideji navedenog tehničkog unapredjenja, te

tako utvrdjen pravni osnov predmetnog tužbenog zahtjeva. S obzirom na izloženo tužiocu pripada

pravo na naknadu za iskorišćavanje tehničkog unapredjenja čiji je autor – saglasno odredbi člana

166 Zakona o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapredjenja i znakova razlikovanja („Sl.list SFRJ“,

br.34/81... 20/90). Na osnovu odredbe čl. 170 navedenog zakona pripadajuća naknada je utvrdjena

prema Pravilniku o inovacijama tuženog, u procentu odredjenom od osnovice saglasno odredbi čl.

49 ovog pravilnika.

U toku postupka je nesumnjivo utvrdjeno i to da je komisija tuženog prihvatila navedenu

inovaciju svojom odlukom od 15.01.1988. godine i da je istom konstatovala da tužiocu pripada

pravo na 25% od osnovice za nadoknadu, dok drugom inovatoru, odnosno realizatoru ideje G. I.

pripada 75% od osnovice na naknadu.

Dakle, ovdje je u pitanju posebno pravo autora tehničkog unapredjenja, pravo na naknadu

zbog iskorišćavanja unapredjenja, pa se zastarjelost ima cijeniti u okviru opšteg zastarnog roka od

10 godina saglasno odredbi člana 371 Zakona o obligacionim odnosima. Pošto je tužilac podnio

tužbu 30.06.1992. godine, jasno je da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost osnovom

navedene zakonske odredbe, kako su to pravilno cijenili i nižestepeni sudovi u svojim presudama.

Stoga su neosnovani navodi revizije u tom dijelu."


129

PREKID ZASTARJEVANJA ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETE

PROUZROKOVANE KRIVIČNIM DJELOM

(Član 377 stav 2 ZOO)

Radnjom postavljanja imovinsko pravnog zahtjeva u krivičnom postupku prekida se

zastarjelost krivičnog gonjenja što povlači i prekid zastarjevanja zahtjeva za naknadu štete

prouzrokovanu krivičnim djelom.

Iz obrazloženja:

"Ocjenjujući prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja neosnovanim, jer je u pitnaju

naknada štete prouzrokovana krivičnim dijelom iz člana 177 stav 4 u vezi čl. 172 st.3 u vezi st.1

KZ RCG, za koje je osiguranik tuženog osudjen presudom Osnovnog suda u Kolašinu K.br. 56/05

koja je postala pravosnažna 20.04.2007. godine, od kada nije protekao rok predvidjen čl. 376

ZOO, prvostepeni sud usvaja tužbeni zahtjev kao u izreci prvostepene presude.

Naprotiv, drugostepeni sud, polazeći od toga da su tužioci podnošenjem predloga za

ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u krivičnom postupku - dana 31.03.2003.godine uslovno

prekinuli zastarijevanje potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim dijelom, a predmetnu

tužbu podnijeli dana 05.12.2007.godine, tj. protekom roka od tri mjeseca predvidjenog članom

390 stav 2 ZOO, smatra da u konkretnom slučaju nema prekida zastarjelosti potraživanja. Stoga je

zastarjelost nastupila shodno odredbi čl. 376 ZOO protekom tri godine od dana kada su tužioci

saznali za štetu i učinioca, a u svakom slučaju protekom pet godina od kada je šteta nastala, sa

kojih razloga preinačava prvostepenu presudu i odbija tužbeni zahtjev.

Osnovano se revizijom tužilaca ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno primijenio

materijalno pravo kada je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog zastarjelosti

potraživanja.

Prema odredbi čl. 377 ZOO, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično

djelo je predvidjen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu

zastarijeva kada istekne vrijeme za zastarjelost krivičnog gonjenja, s tim da prekid i zastoj

zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu

štete. Potraživanje naknade štete prema tuženom zastarijeva u istom roku, saglasno članu 380 stav

5 istog zakona.

U konkretnom slučaju tužioci su trpjeli štetu (zbog smrti svoje majke), prouzrokovanu

krivičnim djelom teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja iz člana 177 stav 4 u vezi čl. 172 st.3

u vezi st.1 KZ RCG, za koje je zaprijećena kazna zatvora od 1 (jedne) do 8 (osam) godina, a

osiguranik tuženog V. R. osudjen presudom Osnovnog suda u Kolašinu K.br. 56/05, koja je

postala pravosnažna 20.04.2007. godine, na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Krivično

gonjenje za navedeno krivično djelo zastarijeva za 10 godina od kada je učinjeno, saglasno čl. 95

st.1 tač.3 KZ SRJ, pa je očigledno da predmetno potraživanje nije zastarjelo.

Naime, zastarjelost zahtjeva za naknadu predmetne štete počinje teći od dana kada je

krivično djelo učinjeno. Medjutim, kod činjenice da su tužioci u krivičnom postupku postavili

imovinsko-pravni zahtjev 31.03.2003. godine, a taj postupak je okončan pravosnažnom osudom

osiguranika tuženog 20.04.2007. godine, to je radnjom postavljanja imovinsko pravnog zahtjeva

prekinuto zastarijevanje krivičnog gonjenja, što povlači i prekid zastarijevanja zahtjeva za

naknadu štete. Rok zastarjelosti je ponovo počeo da teče od dana pravosnažnosti presude kojom je

osiguranik tuženog oglašen krivim, tj. 20.04.2007. godine, pa imajući u vidu da je tužba u ovoj

pravnoj stvari podnijeta 05.12.2007. godine, znači prije isteka zakonom propisanog roka iz člana

377 st.1 ZOO, potraživanje tužilaca nije zastarjelo.

Obzirom da je drugostepeni sud svoju presudu zasnovao samo na ocjeni da je prigovor

tuženog o zastarjelosti potraživanja osnovan, to je izostala ocjena žalbenih navoda koji su od

130

odlučnog značaja za pravilno i zakonito presudjenje, zbog čega je pobijanu presudu valjalo ukinuti

i predmet vratiti istom sudu na ponovno sudjenje.

Inače, odredba člana 390 stav 2 u vezi st.1 ZOO, odnosi se na situaciju kada predlog za

ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u krivičnom postupku prekida zastarjelost i kad je

krivični postupak završen presudom kojom se optužba odbija i oštećeni upućuje na parnicu da

ostvari svoj imovinsko-pravni zahtjev (uzima se da je zastarjelost prekinuta uslovno ako se tužba

podnese u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti odluke krivičnog suda), pa ju je drugostepeni sud

pogrešno primijenio u konkretnom slučaju."


131

ROK ZASTARJELOSTI KOD UGOVORA O OSIGURANJU


Rok zastarjelosti za potraživanje osiguravajuće organizacije prema sopstvenom

osiguraniku po osnovu regresa za iznos isplaćen oštećenom po osnovu obaveznog osiguranja,

počinje da teče od dana isplate naknade oštećenom, a ne od dana kada je poravnanje

zaključeno u tom pravcu.

Iz obrazloženja:

"Prema tome, oba nižestepena suda bavila su se isključivo ocjenom prigovora zastarjelosti

predmetnog potraživanja.

Medjutim, ovaj sud smatra da nijesu bili ispunjeni uslovi za preinačenje prvostepene

presude.

Jer, drugostepeni sud je svoju odluku zasnovao na podacima iz predmetnih spisa koji se

tiču vremena isplate predmetnog potraživanja u skladu sa naprijed pomenutim vansudskim

poravnanjem. Medjutim, o tim činjenicama nema razloga u prvostepenoj presudi, pa je očigledno

da je drugostepeni sud bez otvaranja glavne rasprave, izmijenio činjenično stanje utvrdjeno u

prvostepenoj presudi. Takvim postupanjem, zasnivajući pobijanu presudu na izmijenjenom

činjeničnom stanju u odnosu na ono utvrdjeno u prvostepenom postupku, bez otvaranja glavne

rasprave, drugostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav

1 u vezi sa čl. 387 tačka 4 Zakona o parničnom postupku, zbog čega se pobijana presuda i mora

ukinuti.

Nesumnjivo je da postoje razlozi i za ukidanje prvostepene presude. Jer, prvostepeni sud je

zbog pogrešne ocjene prigovora zastarjelosti propustio da utvrdi činjenice odlučne za pravlnu

primjenu materijalnog prava. Naime, istaknuti prigovor zastarjelosti u ovoj stvari ima se cijeniti u

skladu sa članom 380 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima, prema kome rok zastarjelosti za

potraživanja osiguravajuće organizacije prema sopstvenom osoguraniku po osnovu regresa za

iznos isplaćen oštećenom po osnovu obaveznog osiguranja, počinje da teče od dana isplate

naknade oštećenom, a ne od dana kada je poravnanje zaključeno u tom pravcu.

Na novoj glavnoj raspravi, vodeći računa o primjedbama na koje je naprijed ukazano

prvostepeni sud će utvrditi činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava te u skladu s

tim donijeti odgovarajuću presudu."


132

ALTERNATIVNE OBAVEZE

(Član 403 ZOO)

Alternativna obligacija se može zasnovati samo ugovorom.

Iz obrazloženja:

"U ostalom dijelu koji se tiče zahtjeva za isplatu 20.000 eura, koji je postavljen kao

alternativni, nižestepene presude donijete su uz pogrešnu primjenu matrijalnog prava. Naime, u

ovoj stvari tužilac je tražio priznanje prava svojine i uknjižbu kupljene sporne nepokretnosti, ili

alternativno isplatu od 20.000 eura, sa zakonskom kamatom. Medjutim, ovakav tužbeni zahtjev

mogao je postaviti samo ako alternativna obaveza proizilazi iz ugovora. U smislu odredbe člana

403 Zakona o obligacionim odnosima alternativna obaveza je takva obligacija koja ima dva ili

više predmeta, ali je dužnik dužan samo jedan predmet da bi se oslobodio obaveze. Alternativna

obligacija se može zasnovati samo ugovorom. U konkretnom slučaju takva obaveza nije

ugovorena, zbog čega ista u pogledu isplate iznosa od 20.000 eura, nije ni mogla biti

uspostavljena presudom.

Stoga je nižestepene presude u pogledu alternativno postavljenog zahtjeva za isplatu od

20.000 eura sa zakonskom zateznom kamatom, valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev u tom dijelu

odbiti kao neosnovan."


133

ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE

(Član 508 ZOO)

Prodavac odgovara za pravne nedostatke stvari bez obzira da li je za iste znao ili ne.

Iz obrazloženja:

"Tužiocu je oduzeto vozilo koje je kupio od tuženog jer je utvrdjeno da je bilo ukradeno i

da je falsifikovan broj šasije, pa je u smislu člana 510 stav 1 ZOO, ugovor o prodaji raskinut po

samom zakonu. Stoga tužilac ima pravo da zahtijeva vraćanje cijene u iznosu od 16.000 € i

naknadu štete u iznosu od 480 € na ime troškova najma drugog vozila.

Sud je cijenio i navode revizije kojima se ukazuje da je vozilo bilo tri puta registrovano

kod nadležnih organa u Crnoj Gori, da je protiv njega obustavljena istraga i da nije znao da stvar

ima pravne nedostatke, pa je našao da su ti navodi bez ikakvog uticaja na drugačije odlučivanje.

Jer, prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje

ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme

stvar opterećenu tim pravom, bez obzira na to da li je znao za pravne nedostatke – član 508 stav 1

ZOO."


134

POSLJEDICE RASKIDA UGOVORA O GRADJENJU


Naručioci posla koji su raskinuli ugovor o gradjenju sprečavanjem izvodjača da

dovrši započeti objekat dužni su izvodjaču isplatiti odgovarajući dio ugovorene cijene za

dotle izvršene radove, kao i pravičnu naknadu za učinjene neophodne troškove.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili

protivtužbeni zahtjev a kao neosnovan odbili zahtjev tužilaca, pri čemu su izvedene dokaze i u

smislu odredbe člana 9 ZPP pravilno i potpuno cijenili. Medju strankama je nesporna činjenica da

su stranke 27.06.2002. godine zaključile ugovor o gradjenju kojim se tuženi obavezao da izgradi

porodičnu stambenu zgradu za iznos od 120.000 €. Izvedenim dokazima što je psoebno potvrdio

svjedok D. koji je bio angažovan kao nadzorni organ tuženi je odmah počeo sa izvodjenjem

radova i iste izvodio dogovorenom dinamikom pridržavajući se projekta. Iz spisa proizilazi da te

je do nesporazuma došlo dolaskom trećetužioca iz Amerike kada je imao prigovora na utrošenu

količinu željeza i kada je tuženom naredio da pekine radove, a za dalje izvodjenje radova na

objektu angažovao novog izvodjača, a S. Lj. isplatio 9.400 € koje je trebao isplatiti tuženom.

Takodje i iz nalaza vještaka gradjevinske struke proizilazi da je tuženi radove na objektu tužilaca

izveo standardnom dinamikom bez odstupanja od projeka i kvalitetno što nesumnjivo ukazuje da

se tuženi ponašao u skladu sa preuzetim obavezama iz ugovora, a da su tužioci kao naručioci posla

krivi za raskid ugovora.

Odredbom člana 638 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima propisano je da je u slučaju

raskida ugovora naručilac dužan isplatiti izvodjaču odgovarajući dio ugovorene cijene za dotle

izvršene radove, kao i pravičnu naknadu za učinjene neophodne troškove. Imajući u vidu prednje

odredbe te činjenicu da su tužioci raskinuli ugovor o gradjenju sprečavanjem tuženog da dovrši

započeti objekat, i angažovati drugog izvodjača to su isti dužni isplatiti tuženom naknaditi

dosudjeni iznos koji predstavlja vrijednost izvedenih radova i vrijednost uloženog materijala preko

iznosa od 50.000 € koji su tužiocu dali tuženi za gradnju objekta."


135

ODGOVORNOST ZA ŠTETU ORGANIZACIJE ZA OSIGURANJE

(Član 90 Zakona o osiguranju imovine i lica)

Štetu koja je upotrebom vozila prouzrokovana u inostranstvu, dužna je da naknadi

osiguravajuća organizacija kod koje je vozilo osigurano do visine odredjene propisima o

obaveznom osiguranju države u kojoj je šteta nastala.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima prvostepeni sud je utvrdio, a koje utvrdjenje je prihvatio i

drugostepeni sud, da je dana 18.05.2002. godine na magistralnom putu Trebinje – Bileća, došlo do

saobraćajne nezgode u kojoj su učestvovali R. N. iz Danilovgrada, koji je upravljao putničkim

vozilom reg.oznaka PG 464-06 i G. V. iz Bileće, koji je upravljao vozilom reg.oznaka 585-M-744.

Do nezgode je došlo krivicom vozača R. N, koji je započeo radnju preticanja gdje to nije

dozvoljeno, a da se pri tome nije uvjerio da istu može bezbjedno izvršiti. U ovoj nezgodi teške

tjelesne povrede zadobio je tužilac, koji je bio saputnik u vozilu podgoričke registracije. To vozilo

bilo je osigurano kod trećetuženog, a “žuti karton” izdao je drugotuženi.

S obzirom na tako utvrdjeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Jer, prema odredbi člana 90 Zakona o

osiguranju imovine i lica, organizacija za osiguranje kod koje se vlasnik, odnosno korisnik vozila,

osigurao od autoodgovornosti dužna je štetu, koja je upotrebom vozila prouzrokovana u

inostranstvu, naknaditi trećem licu do visine odredjene propisima o obaveznom osiguranju države

u kojoj je šteta nastala. Zakon, dakle, ne ograničava osiguravajuće pokriće samo na području naše

zemlje, nego ga proteže i na inostranstvo, pa “žuta karta” predstavlja dokaz o već zaključenom

ugovoru o osiguranju i ne isključuje obavezu trećetuženog da štetu naknadi. Stoga su bez osnova

navodi revizije da je odgovornost trećetuženog ograničena samo za štete pričinjene na teritoriji

Crne Gore."


136

ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

PROUZROKOVANU NEREGISTROVANIM TRAKTOROM

(Član 21 Zakona o obaveznom osiguranju

u vezi sa čl. 9 tačka 35 i čl. 278 Zakona o bezbjednosti saobraćaja)

Za štetu prouzrokovanu neregistrovanim traktorom ne može odgovarati

osiguravajuća organizacija, pa ni Nacionalni biro, kao garant osiguranja, čija je obaveza na

naknadu štete supsidijarna u odnosu na osiguravajuća društva.

Iz obrazloženja:

"Pravilno zaključuje drugostepeni sud, kada preinačava prvostepenu presudu i odbija kao

neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Naime, shodno članu 21 Zakona o

obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl.list RCG", br. 46/07 od 31.07.2007.godine) koji je bio u

primjeni, propisano je, da vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila je obavezan da zaključi

ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koje upotrebom motornog vozila pričine trećim

licima. Medjutim, Zakon o bezbjednosti saobraćaja na putevima pravi jasnu razliku izmedju

motornog vozila i vozila na motorni pogon, a zaključivanje ugovora o obaveznom osiguranju od

odgovornosti odnosi se samo na motorna vozila. Shodno čl. 9 tačka 36 Zakona o bezbjednosti

saobraćaja na putevima ("Sl.list RCG", br. 72/05) pod pojmom motorno vozilo podrazumijeva se

vozilo na motorni pogon, koje je prvenstveno namijenjeno za prevoz lica i stvari na putevima, ili

koje služi za vuču priključenih vozila namijenjena za prevoz lica i stvari, osim vozila za prevoz lica

i stvari koja se kreću po šinama, bicikla sa motorom, traktora i drugih vozila na motorni pogon

koja nijesu prvenstveno namijenjena za prevoz lica i stvari. Nasuprot tome, pod pojmom vozila na

motorni pogon u smislu čl. 9 tač.35 istog zakona podrazumijeva se vozilo koje se pokreće snagom

sopstvenog motora, osim vozila koja se kreću po šinama.

Imajući prednje u vidu, jasno proizilazi da je traktor isključen od autoodgovornosti. Shodno

citiranom članu Zakona o obaveznom osiguranju, traktor ne može imati status neosiguranog

motornog vozila, pa za štete prouzrokovane neregistrovanim traktorom, ne može odgovarati

osiguravajuća organizacija, pa ni Nacionalni Biro čija je obaveza na naknadu štete supsidijarna u

odnosu na osiguravajuća društva.

Pri tome, treba imati u vidu i to da se članom 278 Zakona o bezbjednosti saobraćaja

propisuje da traktori ne podliježu ponovnoj registraciji samo prilikom promjene vlasnika, ili

promjene njegovog prebivališta. Stoga, imajući prednje u vidu, jasno proizilazi da je isključena

odgovornost drugotuženog, pa je pravilno drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu u

odnosu na drugotuženog Nacionalni biro osiguravača CG Podgorica, na način što je odbio tužbeni

zahtjev u odnosu na drugotuženog, kao neosnovan."


137

OSIGURANJE PUTNIKA

(Član 82 stav 2 i čl. 83 Zakona o osiguranju imovine i lica "Sl. list SRJ", br. 30/96)

U slučaju da vlasnik vozila nije zaključio ugovor o osiguranju putnika u javnom

saobraćaju od posledica nesrećnog slučaja, putnik može zahtijevati naknadu štete iz

sredstava garantnog fonda.

Iz obrazloženja:

"Tužilja je tužbeni zahtjev zasnovala na činjenicama da je vlasnik vozila DOO „Stanišić“,

Nikšić, zaključio ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete koje upotrebom vozila pričini

trećim licima po polisi br. 352879. U tom slučaju radi se osiguranju od autoodgovornosti – član 83

Zakona o osiguranju imovine i lica, što znači da je tužilja bila dužna da dokaže kako postojanje

štete, tako i njenu visinu.

Pravo na osiguranu sumu za slučaj prolazne nesposobnosti za rad pripada putniku kada je

vlasnik prevoznih sredstava u smislu člana 79 navedenog zakona zaključio ugovor o osiguranju

putnika u javnom saobraćaju od posledica nesrećnog slučaja – čl.82 istog zakona. Osim što na tom

osnovu tužbeni zahtjev nije ni bio zasnovan, tužilja nije dokazala da je vlasnik vozila zaključio

ugovor o osiguranju putanika u javnom saobraćaju od posledica nesrećnog slučaja, pa su

nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su u tom dijelu tužbeni zahtjev

odbili kao neosnovan.

U slučaju da vlasnik vozila nije zaključio ugovor o osiguranju putanika u javnom

saobraćaju od posledica nesrećnog slučaja, putnik može zahtijevati naknadu štete iz sredstava

garantnog fonda – član 82 stav 2 Zakona o osiguranju imovine i lica.

Takodje su neosnovani navodi revizije kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu

materijalnog prava u vezi visine dosudjene naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke

bolove i strah. Prilikom odmjeravanja visine naknade nižestepeni sudovi su imali u vidu sve

okolnosti iz člana 200 ZOO, od kojih zavisi visina naknade, a naročito jačinu fizičkih bolova i

straha, pa dosudjeni iznos i po nalaženju ovog suda predstavlja pravičnu naknadu i u skladu je sa

svrhom koja se naknadom ostvaruje.

Sud je cijenio i navode revizije kojima se ukazuje na intenzitet bolova zbog smrti djeteta

tužilje koje je stradalo u istoj saobraćajnoj nezgodi, pa je našao da bi to bilo od uticaja da je

predmet spora pravična naknada u slučaju smrti bliskog lica iz člana 201 stav 1 ZOO. Ali, ta

naknada nije predmet ovog spora, već naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih

bolova i straha. Tužilji ostaje mogućnost da u posebnom sporu traži i pravičnu naknadu zbog smrti

bliskog lica."


138

OSIGURANA SUMA I SMRT OSIGURANIKA

(Član 3 stav 1 Posebnih uslova za osiguranje života za slučaj smrti korisnika kredita

u vezi sa čl.943 ZOO)

Za slučaj smrti korisnika kredita odredjeno je da osiguravač isplaćuje 50%

osigurane sume ako je smrt osiguranika nastupila u toku prvih šest mjeseci od početka

osiguranja.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je zaključio da je početak ugovora o osiguranju 01.11.2006. godine, pa

budući da je smrt osiguranika nastupila 28.05.2007. godine, tužioci imaju pravo da zahtijevaju

isplatu ostatka osigurane sume.

Ovakvo zaključivanje prvostepenog suda nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj

primjeni materijalnog prava, pa je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je

preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

Naime, prvostepeni sud pogrešno tumači član 2 stav 3 Posebnih uslova kojim je odredjeno

da početak ugovora o osiguranju je uvijek u 00:00 sati prvog dana u mjesecu u kojem je odobren

kredit, a koji je u polisi naveden kao početak osiguranja, a istek 00:00 sati dana koji je u polisi

označen kao istek osiguranja. U polisi je naveden 01.12.2006. godine kao početak osiguranja, pa

kako je osiguranik umro 28.05.2007. godine, to tužioci nemaju pravo da zahtijevaju isplatu ostatka

osigurane sume jer je čl. 3 st. 1 Posebnih uslova za osiguranje života za slučaj smrti korisnika

kredita odredjeno da osiguravač isplaćuje 50% osigurane sume ako je smrt osiguranika nastupila u

toku prvih šest mjeseci od početka osiguranja."


139

ISKLJUČENJE PRAVA NA REGRESNO POTRAŽIVANJE

(Član 104 u vezi sa čl. 106 Zakona o osiguranju imovine i lica)

("Sl.list SRJ", br.30/96)

Mogućnost ostvarenja regresnog zahtjeva po isplati štete predvidjena je samo prema

vlasniku vozila koji nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju.

Iz obrazloženja:

"Oosigurani slučaj se dogodio 09.07.1997. godine, te imajući u vidu odredbe člana 58

Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl. list RCG", br. 46/07), kojima je propisano da

će se postupci započeti do dana stupanja na snagu ovog zakona u oblasti obaveznog osiguranja u

saobraćaju okončati po odredbama Zakon o osiguranju imovine i lica ("Sl. list SRJ", br. 30/96)

ovaj sud smatra da se kao materijalno pravni propis u ovoj stvari ima primijeniti Zakon o

osiguranju imovine i lica i u skladu s tim i cijeniti osnovanost tužiočevog regresnog potraživanja.

Odredbama člana 106 Zakona o osiguranju imovine i lica, propisano je da ako je ugovor o

obaveznom osiguranju bio zaključen sa organizacijom za osiguranje nad kojom je otvoren

postupak stečaja (kakav je slučaj i u ovoj stvari), šteta koja nije naknadjena iz stečajne mase,

odnosno dio štete koji nije naknadjen iz stečajne mase, naknadjuje iz sredstava garantnog fonda.

Medjutim, mogućnost ostvarena regresnog zahtjeva, po isplati štete po navedenom zakonu, u

skladu sa odredbama čl. 104 predvidjena je samo prema vlasniku vozila koji nije zaključio ugovor

o obaveznom osiguranju. U ovoj stvari nije sporno da je tuženi u vrijeme nastanka štete, bio

pokriven osiguranjem, tj. imao zaključen takav ugovor, zbog čega i nije u obavezi za tužiočevo

regresno potraživanje."


140

STVARNO PRAVO

141

PRAVO SVOJINE NA POMOĆNOM OBJEKTU

(Član 9 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Ne može se priznati posebno pravo svojine, odnosno korišćenja na pomoćnom

objektu ukoliko nema prava svojine na glavnoj stvari.

Iz obrazloženja:

"Zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi temelje na tome da sporno

zemljište nije obuhvaćeno ugovorom o prodaji koji je tužiočev brat zaključio sa tuženom, te da je

tužilac nosilac prava korišćenja na spornim nepokretnostima, po osnovu "razgraničenja koje je

izvršeno izmedju njega i njegove braće ...", što je konstatovano prilikom izlaganja na javni uvid

odredjenih nepokretnosti.

Prema stanju u spisima predmeta proizilazi da je rješenjem nadležnog organa Opštine

Titograd od 21.12.1961. godine tužiočevom bratu T. dato na trajno korišćenje gradjevinsko

zemljište u društvenoj svojini - odredjena urbanistička parcela radi izgradnje porodične stambene

zgrade. Dio stambene zgrade, izgradjene 1962. godine na osnovu odobrenja za gradjenje, i to

poslovne prostorije namijenjene za ugostiteljsku radnju sa betonskom terasom, prostor šljunkom

nasut i lozom nadkriven, prostor za ljetnju baštu, kao i betonsku ploču namijenjenu za podizanje

prostorije za muzičare tužiočev brat je prodao a tužena kupila na osnovu prethodno zaključenog

ugovora iz februara mjeseca 1969. godine. Tužena je platila ugovorenu cijenu, ušla u posjed

kupljenih nepokretnosti i iste uknjižila na svoje ime kod nadležnog katastarskog organa. Na

betonskoj ploči namijenjenoj za gradnju prostorije za muzičare tokom 1970. godine tuženi je iz

svojih sredstava sagradio pomoćni objekat za muzičare kao i poljski WC, odnosno tokom 1974.

godine po navodima tužioca. Prodavčeva braća, dakle i tužilac znali su za izvršenu kupoprodaju i

izgradnju pomenutih objekata - prostorije za muzičare i poljski WC čemu se nijesu protivili.

Kod takvog stanja stvari - da je sporni objekat (prostorija namijenjena za muzičare sa

poljskim WC) izgradjen isključivo iz sredstava tuženog, te da mu je namjena bila obezbjedjenje

prostorija za muzičare koji su pružali usluge u poslovno-ugostiteljskom objektu vlasništvo

tuženog, dobio je karakter pomoćnog objekta - pripadak ugostiteljskog objekta kao glavne

stvari. Sporni objekat u funkciji je, služi svrsi ugostiteljskog prostora i u takav je prostorni

odnos sa glavnom stvari (ugostiteljskim objektom) koji odgovara toj namjeni tako da se

može smatrati pripatkom glavne stvari. Namijenjen je da služi svrsi glavne stvari, dakle, da

trajno omogućuje ili barem pomaže ostvarivanju funkcije ugostiteljskog lokala kao glavne stvari.

Pomoćni objekat, dok je pripadak glavne stvari, dijeli pravnu sudbinu glavne stvari, tako da se ne

može priznati posebno pravo svojine odnosno korišćenja na takvom objektu, ukoliko nema i pravo

svojine na glavnoj stvari, što proizilazi iz odredbe člana 9 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim

odnosima kojim je predvidjeno u stavu dva, da gradjanin može imati pravo svojine na stambenim

zgradama, stanovima, poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama. U konkretnom slučaju

tužilac nije vlasnik poslovno-ugostiteljskog objekta niti zemljišta na kome su sagradjeni pomoćni

objekti, pa ni u kom slučaju nije i ne može steći na ovim objektima pravo svojine odnosno pravo

trajnog korišćenja."


142

UPRAVLJANJE STVARJU OD STRANE SUVLASNIKA

(Član 15 stav 4 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Posao izvan granica redovnog upravljanja ne može se preduzimati bez saglasnosti

svih suvlasnika.

Iz obrazloženja:

"Nije sporno da predmetna nepokretnost - kat. parcela br. 137, iz lista nepokretnosti br.

175 KO Mokra njiva površine 27 m2 predstavlja dvorište koje stranke koriste za djelove usmeno

podijeljene stambene zgrade. To dvorište je u susvojini stranaka. Kod utvrdjene činjenice da je

tuženi na pomenutoj nepokretnosti deponovao betonske blokove i drugi gradjevinski materijal u

cilju proširenja dijela stambene zgrade koju on koristi, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da

je u pitanju posao izvan granica redovnog upravljanja koji se u skladu sa članom 15 stav 4 Zakona

o osnovama svojinsko pravnih odnosa, ne može preduzimati bez saglasnosti svih suvlasnika.

Postupajući na izloženi način, u odsustvu saglasnosti tužilaca sa preduzetim radnjama,

tuženi je tužioce kao suvlasnike navedenog dvorišta, uznemirio u vršenju njihovih suvlasničkih

prava, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su u skladu sa članom 42 stav 1 i 43 Zakona

o osnovama svojinsko pravnih odnosa usvojili tužbeni zahtjev, dajući pri tome kako u pobijanoj

tako i u prvostepenoj presudi valjane i umjesne razloge koje i ovaj sud u svemu prihvata i iste

upućuje."


143

STICANJE PRAVA SVOJINE NA POTKROVLJU PO OSNOVU GRADJENJA

(Član 22 - 24 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Suvlasnik porodične kuće koji je svojim radom i sredstvima na porodičnoj kući

izgradio potkrovlje, koje predstavlja samostalnu gradjevinsku cjelinu, stekao je na

potkrovlju pravo svojine po osnovu gradjenja.

Iz obrazloženja:

"Polazište za svoju odluku, u navedenom dijelu, sudovi nalaze u utvrdjenju da je tužilja

nakon smrti svog supruga K. Š (umrlog 1983. godine), a oca tuženog, sagradila predmetno

potkrovlje svojim radom i svojim sredstvima, kao i sredstvima dobijenim od prodaje imovine

osnovnom ugovora o izdržavanju kojeg su I. i pok. K. bili zaključili sa trećim licem, kao

primaocem izdržavanja i obaveze iz tog ugovora je tužilja nastavila da izvršava nakon smrti svog

supruga, tako da je po smrti primaoca izdržavanja prodala njenu imovinu i istu iskoristila za

gradnju predmetnog pokrovlja. Pritom, sud nalazi da je tuženi u vrijeme smrti svoga oca bio

maloljetan, imao je 12 godina, pa da je bez uticaja na pravo tužilje, kod izloženog, činjenica što su

parničari živjeli u porodičnoj zajednici u vrijeme gradnje, a nakon očeve smrti sve do njegove

ženidbe, koja je kasnije uslijedila. Tako sudovi zaključuju da predmetno potkrovlje predstavlja

posebnu gradjevinsku cjelinu, te da je u potpunosti sagradjeno nakon smrti supruga tužilje radom i

sredstvima tužilje. Osim toga utvrdjeno je da je tuženi kao suvlasnik osnovne kuće, na kojoj je

potkrovlje tužilja sagradila svojim radom, znao za gradnju i da se tome nije protivio, tako da je

tužilja savjestan graditelj i po tom osnovu joj pripada pravo svojine na istom.

Ovaj sud je cijenio navode revizije kojima se ukazuje da je potkrovlje sagradjeno na

porodičnoj kući koja je u suvlasništvu parničara, pa je našao da pri činjenici da se tuženi nije

protivio gradnji za vrijeme dok je trajala, ti navodi bez značaja za drugačiji ishod spora, kako je to

pravilno ocijenio i drugostepeni sud, obzirom da je tuženi isto isticao u žalbi protiv prvostepene

presude.

Cijenjeni su i navodi revizije kojima se ukazuje da predmetni prostor predstavlja u naravi

krov porodične kuće i da saglasno odredbi člana 6 Zakona o etažnoj svojini („Sl. list RCG“, br.

71/04), predstavlja zajednički dio gradjevinskog objekta, koji je sagradjen isključivo zbog potrebe

kompletiranja kuće, kao gradjevinske i funkcionalne cjeline, pa da na istom i sada, a i ranije dok je

krov bio u vidu ravne ploče parničari imaju zajedničku – nedjeljivu svojinu. Medjutim, ovaj sud je

našao da ovakvi navodi ne stoje, jer se vještak gradjevinske struke u svom nalazu odredjeno

izjasnio da navedeno potkrovlje predstavlja samostalnu gradjevinsku cjelinu, koji ima poseban

ulaz, vrata, prozor i koje je podignuto zidom od ploče za 80 cm, a da je na tom zidu postavljen

krov, pa na istom parničari ne mogu imati zajedničko vlasništvo ni u smislu prethodno navedene

odredbe Zakona o etažnoj svojini, kao ni u smislu odredaba Zakona o osnovama svojinsko pravnih

odnosa.

Povodom navoda revizije kojima se ukazuje da tužilja nije imala odobrenje za gradnju

predmetnog potkrovlja, ovaj sud nalazi da za razrešenje spornog odnosa medju parničarima to nije

od uticaja i istima se ne dovodi u pitanje dokazani pravni osnov sticanja prava svojine na

predmetnom prostoru na strani tužilje.

Sa iznijetih razloga valjalo je reviziju u navedenom dijelu odbiti, kako je to odlučeno

stavom drugim izreke ove presude.

Medjutim, izostalo utvrdjenje da li je objekat u navedenom dijelu gradjen prema i na

osnovu valjano odobrene dokumentacije i potrebnih dozvola od uticaja je za upis prava u katastru,

kod nadležnog upravnog organa. Jer, da bi se ostvario upis prava potrebno je da je legalna gradnja

što podrazumijeva legalno pribavljenu svu potrebnu dokumentaciju – izdatu u zakonom

predvidjenom postuku postupku i od nadležnih organa. Odsustvo valjanih razloga o navedenoj

144

odlučnoj činjenici predstavlja razlog da se u navedenom dijelu nižestepene presude ukinu i

predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će ocijeniti da li je gradnja predmetnog potkrovlja,

kao i ostalog dijela kuće koji je sporan radjena na osnovu prethodno pribavljene dokumentacije od

nadležnih organa i cijeniće zahtjev za upis u kontekstu činjenica utvrdjenih u tom dijelu.

Sa iznijetih razloga odlučeno je kao u stavu prvom izreke."


145

STICANJE PRAVA SVOJINE PO OSNOVU GRADJENJA


Na nepokretnosti koja se gradi za drugog ne može se steći pravo svojine po osnovu

gradjenja.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je utvrdio da je otac tužilje i prvotuženog Dj. M kupio plac u naselju

Drenovnik još 1981. godine. Rješenjem Sekretarijata za urbanizam i komunalne poslove Opštine

Herceg Novi, br. 04-Up/1-1725/81 od 23.10.1981. godine izdato mu je odobrenje za gradnju. Po

dobijanju odobrenja za gradnju počela je izgradnja sporne kuće i ona je završena 1988. godine.

Otac tužilje i prvotuženog umro je 1993. godine i njegova zaostavština raspravljena je rješenjem

Osnovnog suda u Herceg Novom O. br. 171/93 od 14.07.1995. godine. Njegovu zaostavštinu

sačinjavala je izmedju ostalog i sada sporna nepokretnost i za naslednike su oglašeni tužilja i

prvotuženi, djeca ostavioca, na po ½ . Na osnovu tog rješenja oni su uknjiženi kao suvlasnici. U

toku ostvinskog postupka tužilju je zastupao prvotuženi na osnovu punomoćja koje je ovjereno u

diplomatsko konzularnom predstavništvu bivše SRJ u Frankfurtu. Iz ostavinskih spisa proizilazi

da medju učesnicima nije bilo sporno koja imovina sačinjava zaostavštinu poč. M. i koja prava iza

ostavrštine pripadaju naslednicima. Inače, smrtovnica je sastavljena na osnovu podataka dobijenih

od tužilje, koja je potpisala smrtovnicu i u njoj su navedeni podaci o tome ko su naslednici i koja

imovina sačinjava zaostavštinu, odnosno da zaostavštinu poč. M. predstavlja i sada sporna

nepokretnost. Takodje je utvrdjeno da je tužilja sa Zanatsko uslužnim servisom, Trebinje,

15.02.1988. godine, zaključila ugovor o izvodjenju radova na završetku kuće i da je izvršila

isplatu ugovorene cijene.

S obzirom na ovakvo utvrdjenje nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno

pravo kada su odlučili na izloženi način, o čemu su dali pravilne i potpune razloge koje prihvata i

ovaj sud.

Neosnovani su navodi revizije da je tužilja stekla pravo svojine u skladu sa članom 22 stav

1 Zakona o osnovama svojinsko – pravnih odnosa. Okolnost da je tužilja davala roditeljima

sredstva za izgradnju kuće i finansirala dio radova, nije osnov da kasnije zahtijeva utvrdjenje da je

ona isključivi vlasnik objekta, jer je sasvim izvjesno da nepokretnost nije gradila za sebe, već da je

pomagala svoje roditelje."


146

PRAVO VLASNIKA ZEMLJIŠTA PREMA NESAVJESNOM GRADITELJU


Vlasnik zemljišta, uklanjanje gradjevinskog objekta nesavjesnog graditelja, može

tražiti u roku od tri godine od dana završetka gradnje.

Iz obrazloženja:

"Nije sporno medju strankama da je objekat čije uklanjanje se traži, tuženi gradio u

periodu od 1993. godine pa do 1998. godine, kada je gradjenje završeno, pri čemu je znao da gradi

na tudjem zemljištu. Preko vještaka gradjevinske struke utvrdjeno je da se radi o poslovno

stambenom objektu, sagradjenim uobičajenim zidanim sistemom od čvrstog materijala veličine u

osnovi 11 x 9,10 m, spratnosti P+1, čija ukupna vrijednost (bez vrijednosti zemljišta pod istim)

iznosi 39.630,00 €. Utvrdjeno je i to da je za korišćenje predmetnog objekta zajedno sa zemljištem

ispod objekta, neophodna minimalna potrebna veličina placa od 305 m2, čija vrijednost prema

nalazu vještaka poljoprivredne struke iznosi 7.473,00 €. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnijeta

08.08.2008. godine.

Odredbom člana 25 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima regulisana su prava vlasnika

zemljišta prema graditelju koji je znao da gradi na tudjem zemljištu, izmedju ostalog, da graditelj

poruši gradjevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje. Medjutim, to pravo može ostvariti

u roku od tri godine od dana završetka gradnje, predvidjeno je stavom 4 navedene zakonske

odredbe.

Imajući u vidu prethodno iznijeto, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je tužbeni

zahtjev neosnovan.

Ovo zbog toga što je tužilac, kao vlasnik, imajući u vidu svog pravnog prethodnika, tužbu

podnio po proteku predvidjenog roka od tri godine od kada je tuženi, kao nesavjesni graditelj (od

završetka gradnje 1998. godine) mogao tražiti uklanjanje objekta.

Kod izloženog, bez pravnog značaja su navodi revizije da je prenosom zemljišta na novog

vlasnika prestao da važi dogovor ranijeg vlasnika zemljišta sa vlasnikom objekta, te da se rok za

uklanjanje računa od momenta kada je novi vlasnik tražio uklanjanje objekta a graditelj se

protivio."


147

STICANJE PRAVA SVOJINE ODRŽAJEM

(Član 28 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa )

Za sticanje prava svojine putem održaja nije dovoljan samo upis u katastar, već je

potreban faktički i efektivan posjed.

Iz obrazloženja:

"Pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, da tuženi nije mogao steći pravo svojine

održajem, obzirom da isti nije imao državinu. Činjenica da je neko u katastar upisan kao vlasnik

sporne nepokretnosti bez državine, nije valjan osnov za sticanje prava svojine. Jer, za sticanje

prava svojine putem održaja, potreban je faktički i efektivni posjed, a nije dovoljan samo upis u

katastar, kao što je u konkretnom slučaju. Da tuženi nije imao državinu upućuje sama činjenica,

što je isti živio i radio u Beogradu te da je samo povremeno dolazio u Nikšić a što su i nižestepeni

sudovi pravilno cijenili prilikom donošenja pobijanih odluka."


148

STICANJE PRAVA SVOJINE NA NEPOKRETNOSTI PRAVNIM POSLOM


Kupac je po osnovu ugovora o kupoprodaji postao vlasnik veće površine

nepokretnosti od one koja je navedena u ugovoru, ako je izvršena predaja nepokretnosti i

upis kod katastra.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud,

drugostepeni sud je pravilno postupio kad je odlučio na izrečeni način - kad je prvostepenu

presudu preinačio i postavljeni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Naime, prema utvrdjenom

činjeničnom stanju, parnične stranke su 04.12.1996. godine postigle sporazum i zaključile ugovor

o prodaji, kojim je tužilac prodao a tuženi kupio, nepokretnosti tamo bliže označenu u površini od

250 m2 za prodajnu cijenu od 50.000,00 dinara. Tuženom su pokazane granice odredjene

nepokretnosti, bez da je njena površina prethodno mjerena. Tek po zaključenju ugovora i stupanja

u posjed nepokretnosti u njenim pokazanim granicama, dana 23.12.1996. godine izvršeno je

mjerenje njene površine, od strane angažovanog vještaka geodetske struke a za potrebe Direkcije

javnih prihoda, kad je utvrdjeno da parcela u pokazanim granicama ima 250 m2. Predaja predmeta

ugovora, kao najvažnija obaveza tužioca kao prodavca izvršena je kad je tužilac kao prodavac

doveo tuženog kao kupca u takav položaj koji mu omogućava da se prema njemu može ponašati

kao vlasnik. Kad je u pitanju nepokretnost, onda upis u javne knjige ima karakter njene predaje.

Tek upisom u katastar nepokretnosti kupac postaje vlasnik kupljene nepokretnosti. Tuženi je

platio ugovorenu cijenu, da bi tek 27.05.2000. godine tj. poslije više od tri godine bilo utvrdjeno

da prodata nepokretnosti ima veću površinu od one u ugovoru navedene i to za 14 m2.

Polazeći od ovako utvrdjenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud je pravilno zaključio, i

po mišljenju ovog suda, da je tužilac prodao a tuženi kupio odredjenu nepokretnost u

pokazanim granicama, kako je vidjena, čija je površina veća za 14 m2 od one koja je u

ugovoru unijeta, tako da zaključeni ugovor proizvodi pravno dejstvo, time ima pravnu

snagu stvarno ugovorene površine označene nepokretnosti u pokazanim, vidjenim

granicama, kao stvarni rezultat volje ugovornih strana, a ne ugovorom označena manja

površina. Sve do momenta upisa u katastar nepokretnosti vlasnik spornog zemljišta bio je tužilac.

Činjenica da je upis izvršen i da je tuženi kao sticalac upisan kao vlasnik na osnovu valjanog

pravnog posla to je postao i materijalno pravni vlasnik i označene sporne površine (14 m2)

odredjene nepokretnosti, zbog čega je reviziju tužioca valjalo odbiti kao neosnovanu."


149

STICANJE PRAVA SVOJINE NA ZAJEDNIČKIM DJELOVIMA ZGRADE

(Član 21 stav 1 Zakona o etažnoj svojini "Sl. list RCG", br. 21/93

i čl. 32 Odluke o nadgradnji stambenih zgrada i pretvaranja zajedničkih djelova zgrada u stanove)

Adaptacijom zajedničkih prostorija uz saglasnost većine vlasnika stambene zgrade i

dobijanjem rješenja od strane nadležnog organa kojim je odobreno pretvaranje zajedničkih

prostorija u stambene, adaptirane prostorije dobijaju svojstvo stana, te ugovor o otkupu

istih predstavlja valjan osnov za sticanje prava svojine.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud,

drugostepeni sud je pravilno postupio kad je odlučio na izrečeni način. Naime, drugotuženi je

adaptaciju zajedničkih prostorija izvršio uz prethodno dobijenu saglasnost većine vlasnika

odredjenog ulaza stambene zgrade, nakon čega je rješenjem nadležnog organa prvotužene

odobreno pretvaranje zajedničkih prostorija u stambene (rješenje Up. br. 08-361/96-1152 od

14.10.1996. godine), sve saglasno odredbama iz člana 21 stav 1 Zakona o etažnoj svojini i člana

32 Odluke o nadgradnji stambenih zgrada i pretvaranju zajedničkih djelova zgrada u stanove.

Rješenjem o upotrebi koje je donijeto od strane istog organa prvotužene koji je bio nadležan za

donošenje rješenja o odobrenju pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove, do tada faktičko

stanje je legalizovano, tako da su adaptirane prostorije dobile svojstvo stana, a drugotuženi osnov

za zaključenje ugovora o kupovini - otkupu stana. Jer, rješenje o upotrebi (Up. br. 08-352/96-

1602) po svojoj sadržini nije ništa drugo do akt o dodjeli stana. Rješenje donijeto u postupku

pretvaranje zajedničkih prostorija u stambene izjednačava se, može se izjednačiti i, po nalaženju

ovog suda, sa aktom o dodjeli stana na korišćenje. Drugotuženi je, slijedom toga, zaključenjem

ugovora o kupovini - otkupu stana sa prvotuženom, nakon odobrenja i izvršene uknjižbe u javne

knjige (rješenje Driekcije za nekretnine br. UPST 03-642/1828 od 30.07.1997. godine), postao

vlasnik pretvorenih zajedničkih u stambenu prostoriju, nakon čega je bio ovlašćen da dio tih

prostorija prenese odredjenim pravnim poslom u korist trećetuženog. Prema tome, ugovor o

otkupu (zaključen izmedju prvo i drugotuženog) kao i ugovor o prodaji (zaključen izmedju drugo i

trećetuženog), nijesu u suprotnosti sa prinudnim propisima materijalnog prava, javnim interesom

i dobrim običajima, što bi ih činilo ništavim, tako da nijesu ispunjeni uslovi predvidjeni

odredbama iz čl. 103 st.1, čl. 111 i 112 Zakona o obligacionim odnosima, za njihov poništaj, kako

to pravilno nalazi i drugostepeni sud.

Obzirom na činjenicu da je drugotuženi postao vlasnik i spornog dijela zajedničkih

prostorija, nižestepeni sudovi su pravilno odbili tužbeni zahtjev kako u pogledu traženja tužioca

da mu pripada svojina na tim prostorijama tako i njegov zahtjev za naknadu šete u vidu izgubljene

dobiti zbog nekorišćenja prava svojine na tim prostorijama srazmjerno njegovom udjelu.

Zakoni, drugi propisi i opšti akti, odnosno pojedine njihove odredbe za koje je odlukom

ustavnog suda utvrdjeno, da nijesu u saglasnosti sa ustavom ili zakonom ne samo što se ne mogu

primjenjivati od dana objavljivanja Odluke Ustavnog suda, već se oni ne mogu primjenjivati i na

odnose koji su nastali prije objavljivanja Odluke Ustavnog suda, ako do tog dana nijesu

pravnosnažno riješeni, shodno propisima iz člana 69 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore

koji je bio u važnosti u vrijeme nastanka spornog odnosa. To znači da se dejstvo Odluke Ustavnog

suda proteže i na odnose koji su nastali prije njenog objavljivanja, pod uslovom da ti odnosi nijesu

pravosnažno riješeni. Sporni odnos u konkretnom slučaju riješen je - pojedinačni akti donijeti su,

ne samo na osnovu Odluke za koju je utvrdjeno da nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, već i

na temelju Zakona o etažnoj svojini od 26.06.1995. godine i izvršeni, prije objavljivanja Odluke

Ustavnog suda Crne Gore u Službenom listu br. 27/98, tako da ne stoje navodi revizije da se njeno

150

dejstvo proteže i na pojedinačne akte donijete na temelju odluke za koju je utvrdjeno da nije u

saglasnosti sa ustavom i zakonom, zbog čega je sve reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


151

NAKNADA VRIJEDNOSTI OTUDJENIH PLODOVA

ZA VRIJEME NESAVJESNOG DRŽANJA

(Član 39 st. 2 i 7 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Dostavljanjem tužbe savjesni držalac postaje nesavjestan, te je isti dužan vlasniku

naknaditi vrijednost posječenih šumskih stabala koje je otudjio za vrijeme nesavjesnog

držanja.

Iz obrazloženja:

"Po tužbi tužioca iz 1994.godine vodjen je postupak protiv pravnog prethodnika tuženog i

presudom prvostepenog suda P. br. 229/99 od 08.11.1999. godine, koja je postala pravosnažna

02.03.2000. godine utvrdjeno da je vlasnik kat parcela br. 1164, 1165 i 1167 upisanih u

posjedovnom listu br. 925 KO Rožaje na njegovo ime, kao i parcele br. 1163 upisane u

posjedovnom listu br. 180 KO Rožaje na ime DS "Gornji Ibar", u ukupnoj površini od 9 h i 98 ari,

koje su tužiocu predate u posjed dana 19.12.2000. godine. Pravni prethodnik tuženog je za vrijeme

vodjenja navedenog postupka tj. nakon što mu je dostavljena tužba 13.04.1995. godine, pa do

predaje na spornim nepokretnostima izvršio sječu šumskih stabala, čija ukupna vrijednost iznosi

9.485,00 eura. Dana 25.05.2001. godine tužilac je podnio tužbu za restituciju ubranih plodova ili

isplatu njihove protivuvrijednosti.

Kod takvog činjeničnog stanja, polazeći od odredbe člana 39 stav 7 Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa, prema kojoj savjesni posjednik postaje nesavjestan od trenutka kad mu

je tužba dostavljena, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je pravni prethodnik tuženog

postao nesavjestan držalac nakon što mu je dostavljena tužba u svojinskom sporu 13.04.1995.

godine. Samim tim, na osnovu odredbe člana 39 stav 2 istog zakona, koja propisuje da je

nesavjestan posjednik dužan vlasniku naknaditi vrijednost plodova što ih je propustio ubrati,

nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev tužioca za naknadu zbog

otudjenih plodova za vrijeme nesavjesnog držanja pravnog prethodnika tuženog u naznačenoj

visini. Ovo kod činjenice da je tužilac u roku od 3 godine od kad su mu predate nekretnine tražio

predaju ubranih plodova (povraćaj gradje) ili naknadu njihove vrijednosti, kako to propisuje

odredba člana 40 st.1 navedenog zakona."


152

ACTIO NEGATORIA

(Član 42 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa )

Ne može se ostvariti zaštita od uznemiravanja prava svojine u smislu člana 42

ZOSPO, ako je uzrok nedopuštenih imisija otklonjen.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi su zaključili da je u stanu tužioca bilo imisija uljed korišćenja kafane

u prizemlju tuženog koje prevazilaze dozvoljene normalne granice sredine, pa su usvojili tužbeni

zahjtev s pozivom na odredbu člana 5 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa i čl. 156

Zakona o obligacionim odnosima. Pri tome smatraju da je bez uticaja što se u poslovnom prostoru

tuženog više ne obavlja ugostiteljska djelatnost, jer tužilac ima interes za postavljeni zahtjev a

odluka je od značaja da se u narednom periodu onemogući obavljanje navedene djelatnosti.

Medjutim, po mišljenju ovog suda, tužilac predmetnom negatornom tužbom - člana 42

ZOSPO ne može ostvariti zaštitu zbog uznemiravanja prava svojine na svom stanu, saglasno

navedenim zakonskim odredbama, budući je tuženi prestankom obavljanja ugostiteljske

djelatnosti usljed koje potiču prekomjerne imisije, odnosno prenamjenom svog poslovnog prostora

20.02.2002. godine otklonio uzrok nedopuštenih imisija i izvor uznemiravanja, pa se ne može

štititi od nečega što je bilo i prošlo, na način da to tuženi sada ne radi.

Naime, zaštita svojinskih prava u traženom obliku ostvaruje se na osnovu radnje tuženog,

odnosno njegovog uzdržavanja da spriječi štetna dejstva svoje stvari.

Imajući u vidu da se na osnovu utvrdjenja u momentu zaključenja glavne rasprave

odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a kod činjenice da tuženi svoj poslovni prostor ne

koristi na način koji je bio uzrok neprijatnih mirisa preko mjere koja je uobičajena s obzirom na

prirodu i namjenu nepokretnosti, odnosno da su štetna dejstva imisija koja premašuju kapacitet

podnošljivosti prosječnog čovjeka, usljed obavljanja ugostiteljske djelatnosti, prestala promjenom

te djelatnosti unazad više godina, to se tužiocu ne može pružiti tražena zaštita.

Zbog toga je nižestepene presude valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao

neosnovan."


153

PRESTANAK PRAVA STVARNE SLUŽBENOSTI

(Član 58 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Nijesu ispunjeni uslovi za prestanak, ni izmještanje prava službenosti, ako se nijesu

izmijenile okolnosti od kojih zavisi postojanje službenosti i njeno korišćenje pravcem koji je

utvrdjen pravosnažnom presudom.

Iz obrazloženja:

"Prema utvrdjenju prvostepenog suda, u odnosu na primarno postavljeni tužbeni zahtjev,

nijesu se ispunili uslovi za prestanak prava stvarne službenosti, u smislu člana 58 stav 2 Zakona o

osnovnim svojinsko pravnim odnosima, jer se ne radi o tome da je stvarna službenost postala

nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra, niti se radi o tome da su prestali drugi razlozi zbog

koga je stvarna službenost zasnovana. Na osnovu neposrednog uvida suda na licu mjesta

utvrdjeno je da se nijesu izmijenile okolnosti od kojih zavisi postojanje sporne službenosti i njeno

korišćenje pravcem kojim je utvrdjen pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Beranama P. br.

691/02 od 15.11.2002. godine.

Nema osnova ni za izmještanje pravca prolaza za ostvarivanje stvarne službenosti u korist

povlasnih parcela tuženika, kako to tužilac traži tvrdeći da svrhu postojanja sporne službenosti

tuženi može ostvariti korišćenjem nespornog puta u dužini od 92 m koji vodi preko poslužne

parcele tužioca (zahtjev koji je eventualno postavljen).

Pri ocjeni eventualno postavljenog zahtjeva, prvostepeni sud je imao u vidu i statusne

promjene odredjenih parcela i da je prilikom donošenja presude Osnovnog suda u Beranama P. br.

691/02 od 15.11.2002. godine, kojom je utvrdjeno pravo stvarne službenosti u korist tuženika

cijenjeno postojanje puta dužine 92 m i širine 2 m, koji prolazi preko poslužne parcele tužioca i

kojim pravcem tužilac sada traži izmještanje sporne službenosti, pa je i pored toga tuženom

priznato pravo stvarne službenosti prolaza spornim putem.

Kod toga nema mjesta navodima u reviziji da je drugostepeni sud zanemario postojanje

načela poštede poslužnog dobra o kojem se govori u odredbi člana 50 stav 1 Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa."


154

PRAVO STANOVANJA KAO LIČNA SLUŽBENOST


Pravo stanovanja kao lična službenost ne može se steći osnovom usmenog ugovora.

Iz obrazloženja:

"Na osnovu nespornih navoda stranaka i izvedenih dokaza sud je zaključio da je tužilac –

tužilja boravila u prizemnom dijelu predmetne kuće koja je vlasništvo prvotuženog nakon smrti

majke stranaka – 1984. do 01.12.2007. godine, kada su tuženi promijenili bravu i time joj

onemogućili da u istoj boravi. Inače, u prvostepenom postupku je utvrdjeno da tužilja živi u

Podgorici, a da u periodu od marta do decembra u toku godine boravi u prizemnom dijelu

predmetne kuće. Prema tome, iz predstavljenog činjeničnog utvrdjenja proizilazi da je tužilja

boravila u kući svog brata po usmenom odobrenju, pri čemu nije sačinjen pismeni sporazum u tom

pravcu, niti je takav sporazum upisan u javne knjige.

Stoga i po ocjeni ovog suda pravilno zaključuje drugostepeni sud da u konkretnom slučaju

nije u pitanju stečeno pravo stanovanja kao lična službenost, te da je prvostepeni sud odlučio o

postavljenom tužbenom zahtjevu pogrešnom primjenom odredbe člana 60 Zakona o osnovama

svojinsko pravnih odnosa. Naime, navedena zakonska odredba predvidja da se pravo stanovanja i

ostale lične službenosti uredjuju zakonom. Kako poseban zakon na republičkom nivou nije

donijet, to se na ove odnose primjenjuju pravna pravila imovinskog prava, saglasno Zakonu o

nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 06.aprila 1942. godine i za vrijeme neprijateljske

okupacije.

Obzirom da se pravo stanovanja stiče po pravilima koja važe za plodouživanje, a da je u

smislu člana 157 Opšteg imovinskog zakonika za sticanje prava plodouživanja na nepokretnosti

osnovom ugovora neophodna ovjera kod suda, jasno je da se to pravo ne može steći osnovom

usmenog ugovora (sporazuma), kako se to neosnovano revizijom ukazuje."


155

BRISOVNA TUŽBA

(Čl. 56, 78 stav 1 i čl. 79 Zakona o premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnosti)

("Sl. list SRCG", br. 25/84 i br. 2/98)

Rokovi za ostvarivanje prava brisovnom tužbom imaju se cijeniti u kontekstu

odredbe člana 56 Zakona o premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnosti.

Iz obrazloženja:

"Prvostepena i pobijana presuda su donijete pogrešnom primjenom odredbe člana 79

Zakona o premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima (Sl.list SRCG“, br. 25/84 i br.

2/98) zbog čega su relevantne činjenice ostale nerazjašnjene.

Naime, oba nižestepena suda su pogrešno cijenili rok za podnošenje predmetne tužbe,

uzimajući za početak roka i kao dan upisa prava 24.maj 1995. godine, kada su donijeta navedena

rješenja u postupku izlaganja na javni uvid podataka premjera katastarskog klasiranja zemljišta i

utvrdjivanju stvarnih prava na nepokretnostima. Ovo iz razloga što se ne može smatrati da je toga

dana izvršen upis prava, kod činjenice da se upis prava ne može vršiti sve dok se ne sprovede

postupak izlaganja podataka na javni uvid i izrade katastarskog operata, a to je do

potvrdjivanja katastarskog operata od strane nadležnog republičkog organa uprave. Stoga se osnovano revizijom ukazuje, a što je ukazivano i žalbom, da se rokovi za

ostvarivanje prava brisovnom tužbom imaju cijeniti u kontekstu odredbe člana 56 Zakona o

premjeru, katastru i upisima prava o nepokretnostima. Stavom prvim navedene zakonske odredbe

predvidjena je obaveza opštinskog organa uprave nadležnog za poslove premjera i katastra

nepokretnosti, odnosno organizacije koja je izradila katastarski operat da isti podnese republičkom

organu uprave nadležnom za poslove premjera i katastra nepokretnosti na pregled i potvrdu.

Saglasno stavu drugom i trećem iste odredbe, navedeni republički organ ocjenjuje da li je

katastarski operat izradjen u skladu sa važećim propisima i ukoliko utvrdi da jeste isti potvrdjuje i

dostavlja ga opštinskom organu uprave nadležnom za poslove premjera i katastra nepokretnosti na

korišćenje zajedno sa ostalom dokumentacijom. Prema stavu četvrtom iste zakonske odredbe,

nadležni republički organ uprave, katastarski operat potvrdjuje rješenjem, kojim istovremeno

odredjuje i dan početka njegove primjene, a to rješenje se objavljuje u „Službenom listu SRCG“,

saglasno stavu petom navedene zakonske odredbe.

Prethodno citirana zakonska odredba, kao i odredba člana 60 Zakona o premjeru, katastru i

upisima prava na nepokretnostima, ukazuju da se pristupa upisu u katastar nepokretnosti

utvrdjenih prava u postupku izlaganja na javni uvid podataka premjera i nepokretnosti nakon što

se sprovede postupak izlaganja u skladu sa odredbama zakona, a taj se postupak okončava tek

potvrdom katastarskog operata od strane nadležnog republičkog organa uprave.

Stoga, odredjenje članom 79 Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti da se brisovna

tužba podnosi u roku od jedne godine od dana izvršenja upisa, pri činjenici da se upis može

izvršiti tek nakon objavljivanja rješenja o potvrdjivanju katastarskog operata u „Službenom listu

SRCG“, treba tumačiti na način da se uslovi za upis stvaraju i da rokovi za upis počinju teći tek od

tada, a ne od dana kada je donijeto rješenje Komisije za izlaganje u kojem su evidentirana navedna

prava u postupku izlaganja i dat nalog za upis prava."


156

NASLJEDNO PRAVO

157

POVREDA NUŽNOG DIJELA

(Čl. 26, 28 i 34 Zakona o nasledjivanju)

Povreda nužnog dijela utvrdjuje se na temelju vrijednosti zaostavštine prema

procjeni u smislu člana 28 - 30 ZON, a ne samo na osnovu poklona koji je tužilac za života

dobio.

Iz obrazloženja:

"Osnovana je revizija tužioca u odnosu na ostali dio pobijane presude - eventualni zahtjev.

Jer, na osnovu toga što je testator u testamentu od 1988. godine naveo da je poklonio tužiocu dio

nepokretnosti gdje je ovaj sagradio svoj stambeni objekat, a kod činjenice da postoji sedam

nasljednika i ugovora o poklonu, sudovi nijesu mogli zaključiti da raspolaganjem testamentom u

korist prvo i drugo tuženog, tužiocu nije povrijedjen nužni dio nasledja.

Naime, povreda nužnog dijela utvrdjuje se na temelju vrijednosti zaostavštine prema

procjeni u smislu čl. 28-30 Zakona o nasledjivanju, a ne samo na osnovu poklona koji je tužilac za

života dobio, kako to pogrešno nalaze nižestepeni sudovi.

No, prije svega, sud je bio dužan da pozove tužioca da uredi i dopuni tužbu u ovom dijelu

tako što će, pored navodjenja u čemu se sastoji povreda njegovog nužnog dijela, odredjeno

postaviti zahtjev koliki je dio kojim je njegov nužni dio povrijedjen i tražiti da se isti izdvoji iz

ostavinske mase.

Dakle, to pitanje se može riješiti samo u okviru odredbe člana 26 Zakona o nasledjivanju,

putem tužbe u smislu čl. 34 u vezi 41 istog zakona, što nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu, pa

je izostalo utvrdjenje činjenica koje zahtijeva pravilna primjena ovih odredbi."


158

POVREDA NUŽNOG DIJELA

(Član 26 u vezi sa čl. 34 Zakona o nasledjivanju)

Povreda nužnog dijela nema za posljedicu ništavost ugovora o poklonu.

Iz obrazloženja:

"Tužioci su predmetnom tužbom protiv tužene, saglasno članu189 stav 2 ZPP, istakli dva

zahtjeva, kako je to bliže precizirano u izreci prvostepene presude, temeljeći iste na tvrdnji da je

ugovor ništav jer je njegov predmet obaveze neodredjen, shodno čl.47 ZOO, pošto je predmet ½

stana koji nije fizički odredjen, a njime su lišeni nužnog nasljednog dijela koji im po zakonu

pripada.

Prema utvrdjenom činjeničnom stanju, M. K, iz Podgorice, otac odnosno djed tužilaca,

zaključio je dana 03.08.1999. godine ugovor o poklonu sa tuženom (suprugom) kao

poklonoprimcem, čiji predmet je ½ stana u Podgorici površine 32m2, inače njihova zajednička

imovina stečena u braku, koji ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda u Podgorici pod

Ov.br.10968/99 od 06.08.1999. godine. Nakon smrti 14.11.2004. godine, rješenjem istog suda

O.br. 528/05 od 24.08.2005. godine, prekinut je posutpak raspravljanja njegove zaostavštine i

djeca ostavioca - drugotužilja i M. D, otac prvotužilje, koji je tokom ovog postupka preiminuo,

upućeni su na parnicu da dokažu nepunovažnsot ugovora o poklonu.

Polazeći od takvog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili

materijalno pravo kada su oba zahtjeva - da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav iz navedenih

razloga, odbili kao neosnovane.

Ovo sa razloga što je predmetni ugovor pravno valjan, odnosno nema nedostataka koji ga

čine ništavim u smislu člana 103 u vezi čl.47 ZOO, budući je sada pok. K, kao suvlasnik mogao

raspolagati svojim suvlasničkim dijelom, a čime se saglasila i tužena kao drugi suvlasnik na

fizički nepodijeljenoj stvari - stanu, pa je predmet tog ugovora dopušten. S druge strane isticanje

tužilaca da je učinjenim raspolaganjem pok. K. povrijedio njihov nužni dio, nije od odlučnog

značaja u ovom sporu jer ne predstavlja razlog ništavosti ugovora tj. nema za posljedicu ništavost

ugovora o poklonu. S tim u vezi, tužiocima kao nužnim nasljednicima stoji na raspolaganje, da

saglasno čl.34 u vezi čl.26 Zakona o nasljedjivanju, traže redukciju poklona zbog povrede prava

na nužni dio, odnosno mogu da traže da se u ostavinsku masu i - za ostavioca koji je poklonom

povrijedio njihov nužni dio, vrati taj poklon učinjen tuženoj u dijelu kojim će podmiriti

povrijedjeni nužni dio, kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi.

Stoga ne stoje navodi revizije da je iz navedenih razloga trebalo usvojiti eventualni zahtjev

i utvrditi ništavost predmetnog ugovora, primjenom člana 103 ZOO u vezi čl.26 stav 1 Zakona o

nasljedjivanju. Naime, pri odlučivanju sud je ograničen postavljenim tužbenim zahtjevom, a kako

je u petitumu navedenog zahtjeva izričito traženo da se utvrdi ništavost ugovora o poklonu u

smislu čl.103 ZOO, to sud nije mogao odlučiti mimo granica psotavljenog zahtjeva, saglasno čl.2

st.1 ZPP-a."


159

ZASTARJELOST PRAVA TRAŽITI SMANJENJE

RASPOLAGANJA TESTAMENTOM

(Član 41 Zakona o nasledjivanju)

Rok u kome se može tražiti redukcija testamenta nije istekao, ako je zahtjev

blagovremeno postavljen u ostavinskom postupku, bez obzira što je od proglašenja

testamenta do podnošenja tužbe u parničnom postupku protekao rok od tri godine.

Iz obrazloženja:

"Po ocjeni ovog suda osnovano se revizijom ukazuje da rok u kome se može tražiti

smanjenje raspolaganja testamentom za nužni nasledni dio u konkretnom slučaju nije istekao. Jer,

odredba člana 41 Zakona o nasledjivanju, ne odnosi se samo na parnični postupak, tako da se ne

može zanemariti zahtjev tužioca istaknut u ostavinskom postupku – na ročištu od 08.05.2003.

godine. Ovaj zahtjev ima karakter tužbe u materijalnom smislu, jer se njima postiže isti cilj:

ostvarivanje prava na smanjenje raspolaganja testamentom zbog povrede nužnog dijela.

Stoga, po nalaženju ovog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalaže da prvostepeni

sud pristupi meritornom odlučivanju, pošto je rok iz člana 41 Zakona o nasledjivanju održan

podnošenjem zahtjeva za redukciju testamenta u ostavinskom postupku. Ovo bez obzira na

činjenicu da ostavinski sud nije uputio tužioca na parnicu radi dokazivanja povrede nužnog

naslednog dijela testamentalnim raspolaganjem i ostvarenja prava na smanjenje testamentalnog

raspolatanja tim osnovom.

Stoji činjenica da je u pitanju prekluzivni rok materijalnog prava, koji teče u kontinuitetu i

kod kojeg nema prekida i zastoja kao kod rokova zastarjelosti. Medjutim, ovaj rok se održava

radnjom koja ima značaj inicijalnog akta za ostvarivanje prava, a takva radnja je u konkretnom

slučaju preduzeta blagovremeno, s obzirom da je ostavilja umrla 10.12.2001. godine, a da je

tužilac postavio zahtjev za redukciju testamenta na ročištu u ostavinskom postupku 08.05.2003.

godine.

Pošto nižestepeni sudovi izloženo nijesu imali u vidu valjalo je nižestepene presude

ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


160

USMENI TESTAMENT


Izuzetne prilike kao uslov punovažnosti usmenog testamenta imaju se cijeniti prema

svakom konkretnom slučaju.

Iz obrazloženja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je sada pok. L. Lj, iz Kumbora,

dana 17.02.2005. godine (četvrtak) u svojoj kući izjavila usmeno svoju posljednju volju u

prisustvu svjedoka Z. V i O. R, da svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu koju je naslijedila od

pok.supruga Š. ostavlja tuženima L. i M. L, sinovima pok. J. L, što su navedeni svjedoci saopštili

sudu u pismenoj formi. Tako je postupila jer fizički nije bila u stanju da to učini na drugi način s

obzirom da ima 72 godine, dugogodišnji je bolesnik od srca i šećerne bolesti, a na dan

sačinjavanja usmenog testamenta imala je povišenu temperaturu. Njeno stanje zdravlja se

pogoršalo, pa je dana 21.02.2005. godine upućena u Opštu bolnicu Kotor, gdje je liječena do

23.02.2005. godine, pa prebačena u bolnicu u Risnu, gdje je istog dana umrla.

Na okolnosti da li su postojale izuzetne prilike zbog kojih imenovana testatorka nije bila u

mogućnosti da napravi pismeni testament, shodno nalogu iz ranijeg ukidnog rješenja ovog suda,

vještačio je stručni tim vještaka KBC Podgorica koji je našao da se na osnovu priložene

medicinske dokumentacije ne može zaključiti da je stanje zdravlja testatorke i njeno subjektivno

stanje na dan sačinjavanja usmenog testamenta tj. 17.02.2005. godine, pa sve do 21.02.2005.

godine, kada je primljena u bolnicu kao hitan slučaj, bilo takvo da ona nije bila u stanju da traži od

rodbine, prijatelja ili medicinskog osoblja da pozovu sud ili advokata da sačini testament, kao ni to

da je testatorka predosjećala ili mogla predosjetiti blisku smrt.

Polazeći od takvog činjeničnog stanja, a da je testatorka psihički zdrava i da je živjela u

Kumboru, koji je dobro saobraćajno povezan sa Herceg Novim, prvostepeni sud smatra da je

imala mogućnosti i dovoljno vremena da sačini sudski testament, odnosno imala je kako

objektivne tako i subjektivne mogućnosti da sastavi bilo sudski, bilo pismeni testament, pa nijesu

postojale izuzetne prilike kao uslov za punovažnost usmenog testamenta u smislu člana 73 Zakona

o nasledjivanju.

Odlučujući o žalbi tuženih drugostepeni sud je istu odbio kao neosnovanu i potvrdio

prvostepenu presudu prihvatajući date razloge i izloženo pravno shvatanje prvostepenog suda.

Po mišljenju ovog suda, nije prihvatljivo iznijeto stanovište nižestepenih sudova o

nepostojanju izuzetnih prilika, jer je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje

ostalo nepotpuno utvrdjeno, zbog čega je obje presude valjalo ukinuti i predmet vratiti

prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Iz spisa se vidi da se, u periodu od 17.02.2005. godine (četvrtak), kada je testatorka dobila

temperaturu, pa do 21.02.2005. godine, kada je u teškom stanju primljena u kotorsku bolnicu,

njeno zdravstveno stanje stalno pogoršavalo, da bi poslije dva dana tj. 23.02.2005. godine umrla u

bolnici u Risnu.

Prema tome, imajući u vidu okolnost da su 19. i 20.02.2005. godine (subota i nedjelja)

dani vikenda u kojima sud ne radi, a da je zdravstveno stanje testatorke počev od 17.02.2005.

godine bilo svakim danom sve gore, nije se mogao izvesti pouzdan zaključak o tome da li su

postojale ili ne izuzetne prilike koje bi je onemogućile da sačini testament u pismenom obliku.

Stoga je dokazivanje trebalo dopuniti i na pouzdan način utvrditi da li je testatorka,

zavisno od stanja zdravlja i subjektivnog stanja bila u mogućnosti da sačini sudski testament

ili da se koristi nekom od privatnih formi testamenta, što podrazumijeva tjelesne radnje kao

što su – da sama napiše testament ili ga izdiktira i potpiše, odnosno obezbijedi sve uslove da

po njenom kazivanju to uradi sudija Osnovnog suda u Herceg Novom. "


161

PREDMET UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 117 stav 4 Zakona o nasledjivanju)

Predmet ugovora o doživotnom izdržavanju može biti i buduća imovina.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od toga da u skladu sa članom 117 stav 1 Zakona o nasledjivanju predmet

ugovora može biti samo imovina koja primaocu izdržavanja pripada u vrijeme zaključenja

ugovora, zatim od toga da u vrijeme zaključenja ugovora predmetni stan nije bio otkupljen, te da

se u to vrijeme nije moglo raspolagati sa stanarskim pravom, tužilja je smatrala da je u pitanju

ništavi ugovor koji ne proizvodi pravno dejstvo, zbog čega je kao zakonski naslednik i postavila

zahtjev za utvrdjenje da sporni stan predstavlja zaostavštinu pok. S. B. Medjutim, nižestepeni

sudovi su pravilno odlučili kada su izloženi tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Ovo zbog

sljedećih razloga.

Prije svega, neosnovan je revizijski navod da predmet ugovora o doživotnom izdržavanju

može biti samo imovina koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora o

doživotnom izdržavanju. Naprotiv, za razliku od odredaba člana 117 stav 1 Zakona o

nasledjivanju, koji kao predmet ugovora pominje samo imovinu koja pripada primaocu

izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, u st. 4 navedenog zakonskog propisa je predvidjeno da

se kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju i ugovori kojima je uz obećanje nasledstva

poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili da će jedan ugovarač čuvati i

paziti drugog, imanje mu obradjivati i poslije smrti sahraniti ga, ili što drugo u istom smislu. U

predmetnoj stvari, ugovorne strane su ugovorile zajednicu života, uz obavezu davaoca izdržavanja

da primaoca izdržavanja njeguje i izdržava do smrti, s tim da mu pripadne sva imovina primaoca

izdržavanja koja se bude zatekla u vrijeme njegove smrti. Dakle, u pitanju je ugovor o

doživotnom izdržavanju, zaključen u skladu sa čl. 117 st. 4 Zakona o nasledjivanju, koji se odnosi

i na buduću imovinu, dakle, na svojevrsno "obećanje nasledstva" poslije smrti primaoca

izdržavanja. Stoga se navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju, bez obzira što se ne radi o

tipičnom njegovom obliku iz čl. 117 st. 1 Zakona o nasledjivanju, ima smatrati pravno valjanim

ugovorom o doživotnom izdržavanju. Jer, predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, kao što je

naprijed rečeno, može biti i buduća imovina.

Pri tome je bez značaja okolnost što u vrijeme ugovaranja pok. S. B nije bila vlasnik

predmetnog stana, već samo nosilac stanarskog prava. Ovo zbog toga što je predmet ugovora bio i

stan, koga je imenovana za života otkupila i time postala njegov vlasnik a samim tim i dio njene

imovine u vrijeme smrti.

Na osnovu izloženog, pok. S. B je kao primalac izdržavanja, u skladu sa članom 117 stav 4

Zakona o nasledjivanju, na J. I, kao davaoca izdržavanja, mogla prenijeti i buduću imovinu, tj. i

pravo svojine na spornom stanu, kako je to i učinjeno ugovorom o doživotnom izdržavanju o

kome je naprijed bilo riječi, zbog čega su navodi revizije o ništavosti navedenog ugovora lišeni

bilo kakvog zakonskog osnova.


162

KONVALIDACIJA UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 117 stav 2 Zakona o nasledjivanju u vezi sa čl. 73 ZOO)

Ispunjeni su uslovi za konvalidaciju ugovora o doživotnom izdržavanju koji od strane

sudije prilikom ovjere nije pročitan ugovaračima, ako su obaveze iz istog izvršavane duži niz

godina.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužioca za utvrdjenje ništavosti

ugovora o doživotnom izdržavanju R. br. 21/2000 od 29.03.2000. godine koji je zaključen

izmedju sada pok. S. M, kao primaoca izdržavanja i M. V, kao davaoca izdržavanja. Tužbeni

zahtjev temelji na tvrdnji da sudija prilikom ovjere strankama nije pročitao predmetni ugovor, te

da pok. M. nije upoznata sa sadržinom ugovora, pa nije znala šta potpisuje.

Polazeći od toga da je predmetni ugovor sačinjen u pismenoj formi, potpisan od strane

ugovrarača, ovjeren od suda i ugovarači upozoreni na posledice ugovora, nižestepeni sudovi su

izveli pravilan zaključak da predmetni ugovor nije ništav i odbili tužbeni zahtjev.

Stoji činjenica da je sudija dužan da prilikom ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju

pročita ugovor ugovaračima, te da taj propust sudije predstavlja nedostatak u pogledu forme koji

je razlog ništavosti. Medjutim, ukoliko je ugovor izvršavan od strane davaoca izdržavanja duži niz

godina stvoreni su uslovi za konvalidaciju takvog ugovora shodno odredbi člana 73 Zakona o

obligacionim odnosima. Kako je u konkretnom slučaju od zaključenja ugovora do smrti primaoca

izdržavanja prošlo više od šest godina, a na osnovu iskaza saslušanih svjedoka sa sigurnošću

utvrdjeno da je tuženi, kao davalac izdržavanja, uredno izvršavao svoje obaveze i ukazivao

primaocu izdržavanja svu potrebnu njegu i pažnju, to jasno proizilazi da su ispunjeni uslovi za

konvalitaciju predmetnog ugovora, te isti nije ništav.

Tačno je da se ugovorom o doživotnom izdržavanju ne može ugovoriti nasledjivanje i

prenijeti pravo svojine na stvarima koje primalac nema u svojini u momentu zaključenja ugovora.

Ali, kako je utvrdjeno da u trenutku smrti pok. M. nije imala više imovine nego što je obuhvaćeno

predmetnim ugovorom, to je ovaj revizijski navod bez uticaja na drugačije presudjenje.

Bez osnova su navodi revizije da nije bilo stvarne volje primaoca izdržavanja prilikom

zaključenja ugovora, te da ista nije imala namjeru da davaocu izdržavanja ostavi cijelu imovinu.

Ovo sa razloga što svi dokazi upućuju na jasan zaključak da je predmetni ugovor rezultat njene

slobodno izražene volje, da je bila upoznata sa sadržinom ugovora i dobro znala šta potpisuje.

Uostalom, prilikom ovjere pok. M. je uručen primjerak ugovora o doživotnom izdržavanju, te je

ista imala mogućnost da traži izmjenu ili poništaj ugovora, ukoliko je smatrala da je sadžina

ugovora u suprotnosti sa njenom voljom.

Prema tome, kako tužilac nije dokazao da je predmetni ugovor ništav u smislu člana člana

103 ZOO, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen kao

neosnovan."


163

USLOVI ZA RASKID UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU


Ima mjesta raskidu ugovora o doživotnom izdržavanju kada su odnosi izmedju

stranaka ozbiljno poremećeni.

Iz obrazloženja:

"Nije sporno da je izmedju tužilje, kao primaoca izdržavanja i tuženog, kao davaoca

izdržavanja, zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju R. br. 56/02 od 05.02.2002. godine,

kojim su stranke definisale svoje obaveze. Iz predmetnih spisa proizilazi da je tužilja operisana i

liječena u bolnici u Kotoru u periodu od 02.03.2004. do 12.03.2004. godine, te da joj tužena nakon

izlaska iz bolnice iz objektivnih razloga nije obezbijedila potrebnu njegu i liječenje, a koja

obaveza je bila definisana ugovorom. Dalje proizilazi da, takodje, iz objektivnih razloga tužena

nije tužilji obezbijedila potrebnu njegu i liječenje u ljeto 2004. godine, kada je ista imala stomačno

virusno oboljenje. Utvrdjeno je i da je tužena davala tužilji na ime materijalne pomoći iznos od 50

€ od zaključenja ugovora do marta 2005 godine, kada je tužilja odbila da primi predmetni iznos i

od kada je kontakt stranaka prekinut.

Kod naprijed navedenog pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su usvojili tužbeni

zahtjev i raskinuli sporni ugovor o doživotnom izdržavanju.

Naime, iz sadržine predmetnog ugovora proizilazi da se tužena, kao davalac izdržavanja,

obavezala da doživotno izdržava tužilju, kao primaoca izdržavanja, da joj pruži potrebnu

materijalnu pomoć, da se stara o njenoj imovini, da joj u slučaju bolesti obezbijedi potrebnu njegu,

liječenje i ljekove, te da je u slučaju smrti sahrani. Odredbom člana 120 stav 3 Zakona o

nasledjivanju propisano je da svaka stranka može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne

izvršava svoje obaveze.

Kako je u konkretnom slučaju utvrdjeno da tužena prema tužilji nije u potpunosti

izvršavala preuzete obaveze iz ugovora, te da su zbog nezadovoljstva tužilje načinom izvršavanja

obaveza od strane tužene poremećeni medjusobni odnosi stranaka, to su ispunjeni uslovi za raskid

ugovora o doživotnom izdržavanju, shodno članu 120 stav 3 ZON.

Stoji činjenica da su tuženu objektivne okolnosti spriječile da pruži potrebnu pažnju i

njegu tužilji tokom bolesti, ali ista je bila dužna u slučaju objektivne spriječenosti angažovati

druga lica da to učine umjesto nje. Svoje tvrdnje da je za vrijeme njene odsutnosti ove obaveze

izvršavao njen suprug tužena je bila dužna dokazati. Kod nedostatka takvih dokaza, a pri činjenici

da je utvrdjeno da su tužilji neophodnu pomoć tokom bolesti pružale prijateljice i komšije, navodi

revizije dati u tom pravcu pokazuju se neosnovanim.

Bez osnova su navodi revizije da bi poremećeni medjusobni odnosi stranaka mogli biti

uslov za raskid predmetnog ugovora samo u slučaju da je ugovorena zajednica života. Ovo sa

razloga što poremećeni odnosi izmedju stranaka, bez obzira da li je ugovorena zajednica života ili

ne, čine nemogućim ostvarenje obaveze izdržavanja i brige o primaocu od strane davaoca, te se

svrha ugovora ne može ostvariti."


164

RASKID UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU


Neizvršavanje obaveza od strane davaoca izdržavanja predstavlja razlog za raskid, a

ne za utvrdjenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju

ispunjava sve uslove za punovažnost takvog ugovora (čl.117 Zakona o nasledjivanju) i da

prilikom zaključenja nije izostala pravno relevantna volja niti je bilo mana u volji, da nije

zaključen iz fiktivnih razloga i iz nedopuštenih pobuda, te nije postojala namjera da se

zaključenim ugovorom izigraju nasledna prava tužilaca. Naime, iz utvrdjenog činjeničnog stanja

proizilazi da su prvotuženi i roditelji stranaka htjeli zaključenje predmetnog ugovora, da je to bila

njihova prava volja, te da nije postojala namjera izigravanja naslednih prava ostalih naslednika. U

prilog tome govori nalaz vještaka neuropsihijatra, kao i činjenica da je upravo na zahtjev B. M,

prije zaključenja spornog ugovora, u prisustvu svjedoka sačinjen 24.1.2001. godine ugovor o

doživotnom izdržavanju. Taj ugovor je pisala M. unuka G. S po kazivanju svoga djeda M, koji je i

tom prilikom, istom imovinom raspolagao u korist prvotuženog jer se samo on od sve M. djece

prihvatio obaveze da se stara i brine o svojim roditeljima. Taj ugovor, koji je raskinut, potpisao je

i prvotužilac B. Ž, što ne spori, iako smatra da se radilo "o testamentu". Takodje, predmetnim

ugovorom primaoci izdržavanja su raspolagali samo dijelom svoje imovine, pa ne može biti riječi

o izigravanju naslednih prava tužilaca.

Prema tome, nije bilo mana u volji ugovornih strana, pa ne stoje razlozi za poništaj

predmetnog ugovora u smislu člana111 ZOO, niti je ugovor protivan prinudnim propisima da bi

bio apsolutno ništavan u smislu čl.103 ZOO, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno odlučili

kada su postavljeni tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

S druge strane, nije od značaja ukazivanje revidenata da je predmetni ugovor trebalo

poništiti sa razloga što je prvotuženi "doveo u zabludu" primaoce izdržavanja, sa razloga što su

očekivali da će on preuzeti obavezu izdržavanja, ali mu to nije bila namjera. Ovo zbog toga što bi

isto predstavljalo neispunjenje obaveze iz ugovora o doživotnom izdržavanju (ne zabludu), što u

smislu člana 120 Zakona o nasledjivanju može biti samo razlog za raskid ugovora, koji zahtjev

mogu staviti samo ugovorne strane, a što nije predmet ovog spora."


165

PRAVO NASLJEDNIKA DA ZAHTIJEVAJU UTVRDJENJE

DA JE UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU RASKINUT


Nasljednicima primaoca izdržavanja pripada pravo da zahtijevaju utvrdjenje da je

ugovor o doživotnom izdržavanju raskinut, ako ugovorne obaveze nijesu izvršavane više

godina od strane davaoca izdržavanja.

Iz obrazloženja:

"Kod činjenice da se u ovom sporu ne traži da se raskine ugovor, koje pravo bi pripadalo

samo strankama, već predmet tužbenog zahtjeva predstavlja utvrdjenje da je predmetni ugovor

raskinut. Dakle, radi se o tužbi za utvrdjenje u smislu člana 188 ZPP-a, a tužioci za takvu

tužbu, kao zakonski naslednici imaju pravni interes, pa samim tim i stvarno su legitimisani

za vodjenje ovog spora.

Imajući u vidu da je sad pok. K. V, primalac izdržavanja dana 23.03.1995. godine

napustila ugovorenu zajednicu života sa tuženim, kao davaocem izdržavanja, zbog toliko

poremećenih odnosa da je zajednički život postao nepodnošljiv, kada je faktički raskinuta ta

zajednica, te da primalac izdržavanja nije izvršavao svoje obaveze iz predmetnog utovora,

pravilno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je predmetni ugovor

raskinut.

Pravilno se revizijom ukazuje da, bez obzira na to što je primalac izdržavanja svojevoljno

napustila zajednicu života sa davaocem izdržavanja i nije željela više da prima izdržavanje,

ugovorene obaveze od strane tuženog kao davaoca izdržavanja nijesu se ostvarivale duže od četiri

godine, čime se nije postigla svrha ugovora o doživotnom izdržavanju, pa su ispunjeni uslovi da se

utvrdi raskid ugovora sa K. V. zbog neizvršenja, saglasno članu 120 stav 3 Zakona o nasledjivanju

RCG. Kako je pravo tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju u slučaju kada davalac

izdržavanja ne izvršava svoje ugovorene obaveze imovinsko pravo, koje momentom smrti

primaoca izdržavanja prelazi na njegove naslednike, to tužiocima pripada pravo da zahtijevaju

utvrdjenje da je ugovor raskinut, a kako je to bliže precizirano izrekom prvostepene presude."


166

NEOPOZIVOST NASLJEDNIČKE IZJAVE


Nasljednička izjava kojom je nasljednički dio ustupljen drugom sanasljedniku ne

može se opozvati.

Iz obrazloženja:

"U postupku za raspravljanje zaostavštine iza smrti oca stranaka pok. Dj. B, u predmetu

prvostepenog suda O. br. 192/00, na ročištu od 26.01.2001. godine, nakon što su se svi zakonski

naslednici, ovdje stranke u postupku, usaglasili u pogledu predmetne zaostavštine i bili upozoreni

od strane suda saglasno članu 136 Zakona o nasledjivanju RCG, na značaj i neopozivost jednom

date nasledničke izjave, tužilja dala nasledničku izjavu kojom svoj nasledni dio ustupa bratu -

prvotuženom i njegovom sinu - svom brataniću Dj. B, dok su se prvotuženi i drugotužena

prihvatili zakonskog prava nasledjivanja. Utvrdjeno je i to, da je shodno datim nasledničkim

izjavama, ostavinski sud 1.12.2003. godine, donio rješenje kojim je na predmetnoj zaostavštini

oglasio za naslednike prvotuženog na 2/3 idealnog dijela a drugotuženu na 1/3 idealnog dijela. To

rješenje nije pobijano žalbom, pa je postalo pravosnažno dana 22.12.2003. godine, nakon čega je

kod Direkcije za nekretnine Podgorica - Poslovna jedinica Herceg Novi, izvršena promjena upisa

sa ostavioca na oglašene zakonske naslednike.

Kod takvog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno

pravo kada su zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Članom 136 stav 3 Zakona o nasledjivanju RCG, odredjeno je da naslednik koji je dao

izjavu može tražiti poništenje izjave, ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom, ili je data usled

prevare ili u zabludi.

Kako tužilja nije tražila poništaj nasledničke izjave, u smislu navedene zakonske odredbe,

a pravosnažno rješenje kojim je raspravljena zaostavština, obavezuje stranke koje su učestvovale u

postupku u pogledu prava na nasledje i nasledni dio i proteže se na sve činjenice koje su

ostavinskom sudu bile poznate i nesporne, to je njen zahtjev da se utvrdi da je sanasljednik i

suvlasnik sa tuženima u obimu od 1/3 predmetne nepokretnosti, neosnovan.

Pri naprijed iznijetom, nijesu od značaja navodi revizije u pogledu primjene pravila o

ugovoru o poklonu prema kojima tužilja može opozvati ustupanje nasledja, kao ni navodi da se

tuženi nije prihvatio ustupljenog dijela."


167

ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA


Nasljednik odgovara za dugove ostavioca samo do visine vrijednosti naslijedjene

imovine.

Iz obrazloženja:

"Kod takvog stanja stvari, po nalaženju ovog suda, nižestepene presude je valjalo

preinačiti i zahtjev tužioca usvojiti u cjelosti. Polazeći od toga, da je tuženi sin sada pok. B. R, to

je isti u skladu sa članom 10 Zakona o nasledjivanju RCG zakonski naslednik prvog naslednog

reda iza smrti svog oca R. i to na ½ imovine upisane u L.N. KO Kumbor. Obzirom da shodno

člana 140 stav 1 Zakona o nasledjivanju naslednik odgovara za dugove ostaviočeve u visini

nasledjene imovine, to se tuženi shodno zaključenom aneksu ugovora od 24.07.1999. godine

saglasio da postojeću obavezu (po ugovoru iz 1990. godine) zamijeni novom, pa je stoga isti

dužan da je izvrši. Jer, shodno čl.348 st.1 ZOO propisano je, da obaveza prestaje kada se

povjerilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamijene novom, i ako nova obaveza ima

različiti predmet ili različiti pravni osnov (kao što je u konkretnom slučaju) dok je čl.350 st.1 istog

zakona propisano, da ugovorom o prenovu, ranija obaveza prestaje i nova nastaje. Radi toga,

tuženi je dužan tužiocu vratiti po osnovu duga iznos od 50.000,00 švajcarskih franaka ili

protivuvrijednost u eurima sa pripadajućom kamatom počev od 01.01.2001. godine kao dana

dospijeća obaveze, jer je tuženi kao naslednik preuzeo sve obaveze svoga oca, shodno naprijed

citiranim propisima Zakona o nasledjivanju."


168

USTUPANJE NASLJEDNOG DIJELA PRIJE DIOBE


Svaki nasljednik može prije diobe prenijeti svoj nasljednički dio, potpuno ili

djelimično samo na sanasljednika.

ZAHTJEV ZA UTVRDJIVANJE PRAVA SVOJINE PO OSNOVU NASLJEDJA

(Član 20 u vezi čl. 36 ZOSPO)

Pozivanje na sticanje svojine nasljedjivanjem na osnovu zakona sadrži u sebi zahtjev

za smanjenje raspolaganja zbog povrede nužnog dijela, bez obzira što tužioci zbog njihove

povoljnije pozicije prevashodno insistiraju na ništavosti ugovora o poklonu.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud odbijajući tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrdjenje ništavosti

ugovora o poklonu, smatra da je ugovor prestavlja valjan pravni posao koji izražava saglasnu

izjavu volja bračnih drugova, da je sastavljen u propisanoj formi i u svemu u skladu sa prinudnim

propisima.

Drugostepeni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda, s tim što dodaje da pravni

prethodnik stranaka nije neovlašćeno raspolagao ostatkom imovine, jer je njegova supruga svojim

suvlasničkim dijelom za života raspolagala sačinivši svojeručni testament koji je svoj dio ustupila

tuženom. Pri tome, drugostepeni sud smatra da tužbeni zahtjev ne proizilazi iz nasledno pravnih,

već obligaciono pravnih i svojinskih odnosa.

Po nalaženju ovog suda ovakvo pravno shvatanje nižestepenih sudova nije pravilno.

Prema stanju u spisima ugovorom o poklonu Ov. br. 19322/03 od 22.08.2003. godine,

pravni prethodnik stranaka M. B poklonio je tuženom stan površine 83 m2, koji se nalazi u ulici

Slobode br. 70 u Podgorici, upisan u l. n. br. 608 KO Podgorica II, kao parcela 3712. Taj stan je

bio bračna tekovina M. B i M. S, na po 1/2, što je utvrdjeno stavom prvim prvostepene presude.

M. S. umrla je 22.05.2003. godine, prije zaključenja spornog ugovora o poklonu. Stoga se ne

može govoriti, kako to pogrešno nalazi prvostepeni sud da ugovor o poklonu predstavlja saglasnu

izjavu volja bračnih drugova.

M. S. su kao zakonski naslednici prvog naslednog reda nadživjeli suprug B, kćerka B, sin

M. i unuci S. i P, djeca njene kćerke poč. S. rodj. M. V. Na njih je, u trenutku smrti po sili zakona

u skladu sa čl.130. Zakona o nasledjivanju prešla njena zaostavština. Do diobe u skladu sa članom

143 stav 1 istog zakona, naslednici upravljaju i raspolažu nasledstvom zajednički, a svaki

naslednik može prije diobe prenijeti svoj naslednički dio, potpuno ili djelimično samo na sa

naslednika - čl.144 st.1 istog zakona.

Iza smrti pok. M. S, nije raspravljena zaostavština, niti je izvršena njena dioba. To znači,

da sa 1/2 stana njen suprug B. kao jedan od naslednika nije mogao u cjelini raspolagati, bez

saglasnosti ostalih naslednika, odnosno, mogao je prenijeti svoj nasledni dio od 1/8 samo na sa

naslednika sina M. Ovo bez obzira na činjenicu što je tuženi u toku spora prezentirao testament,

jer nije izvršena dioba nasledstva. Stoga se pri ocjeni punovažnosti ugovora o poklonu moralo

poći od navedenih pravila Zakona o nasledjivanju.

Neprihvatljivi su razlozi prvostepenog suda da je zbog toga što predmet tužbenog zahtjeva

nije osporavanje testamenta, odbio predlog tužioca za novo vještačenje, i da je testament cijenio

kao želju i saglasnost pok. S. da stan pripadne sinu M. Iako formalno ne egzistira zahtjevu za

ocjenu punovažnosti testamenta prvostepeni sud je morao cijeniti njegovu punovažnost kao

prethodno pitanje. Ovo zbog toga, što tužioci traže da se utvrdi da su nasledjivanjem kao zakonski

naslednici prvo naslednog reda vlasnici na 1/3, odnosno 1/6 spornog stana. Stoga je za odlučivanje

o ovom zahtjevu i obimu prava na zaostavštini relevantna, osim punovažnosti ugovora o poklonu i

169

punovažnost testamenta, kao i činjenica, da li je takvim raspolaganjima povrijedjen njihov nužni

dio. Jer, pozivanje na sticanje svojine nasledjivanjem na osnovu zakona sadrži u sebi zahtjev za

smanjenje raspolaganja zbog povrede nužnog dijela, bez obzira što tužioci zbog njihove povoljnije

pozicije prevashodno insistiraju na ništavosti ugovora o poklonu."


170

POSTUPAK PO ŽALBI U POSTUPKU RASPRAVLJANJA ZAOSTAVŠTINE

(Član 20 Zakona o vanparničnom postupku)

Ako je izjavljena žalba iz razloga što neki od nasljednika nijesu učestvovali u

postupku raspravljanja zaostavštine, prvostepeni sud je dužan pozvati podnosioca žalbe da

pruži dokaze o tome, pa kad tu činjenicu učini izvjesnom sam odluči po žalbi ili je dostavi

drugostepenom sudu na rješavanje.

Iz obrazloženja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi da je prvostepenim rješenjem raspravljen ostavinski

postupak iza smrti B. Đ. i za zakonske naslednike oglašene njegove sestre A. D i B. O. na po ½

predmetne zaostavštine.

Iz spisa dalje proizilazi da je na prvostepeno rješenje žalbu izjavila naslednik B. O. ističući

da je na nasledje pozvana i treća sestra ostavioca B. V. odnosno po pravu predstavljanja njena

djeca jer je V. umrla u Americi gdje je i živjela.

Odlučujući po žalbi drugostepeni sud je istu odbio a pobijano rješenje potvrdio

zaključujući da naslednici koji nijesu učestvovali u postupku raspravljanja zaostavštine to svoje

pravo shodno odredbi člana 142 Zakona o vanparničnom postupku mogu ostvariti u parnici.

Po ocjeni ovoga suda nižestepena rješenja su nezakonita, radi čega je ista valjalo ukinuti i

predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Naime, odredbom člana 20 Zakona o vanparničnom posutpku je odredjeno da prvostepeni

sud može povodom žalbe sam novim rješenjem preinačiti ili ukinuti svoje ranije rješenje ako se

time ne vrijedjaju prava drugih učesnika koja se zasnivaju na tom rješenju. Imajući u vidu prednju

odredbu prvostepeni sud je bio dužan pozvati podnosioca žalbe da pruži dokaze da je nasljednik

iza smrti ostavioca i B. V. odnosno po pravu predstavljanja njena djeca, pa tek nakon što tu

činjenicu učini izvjesnom bili su ispunjeni uslovi da sam odluči po žalbi ili je u smislu odredbe

čl.20 st.2 Zakona o vanparničnom postupku dostavi drugostepenom sudu na rješavanje."


171

PORODIČNO PRAVO

172

PONIŠTENJE BRAKA

(Član 47 stav 3 Porodičnog zakona)

Brak sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih drugova neće se

poništiti, ako je raniji brak prestao.

***

Prestankom ranijeg braka naknadno je otpao osnov za poništenje braka.

Iz obrazloženja:

"Utvrdjeno je da je tužena sa pok. J. D zaključila brak 19.04.2004. godine pred nadležnim

organom Opštine Podgorica. Medju strankama je nesporno a što proizilazi i iz izvedenih dokaza

da u vrijeme zaključenja ovog nije bio pravosnažno razveden brak tužene sa N. S, već je presuda o

razvodu braka postala pravosnažna kasnije odnosno 12.05.2004. godine.

Prema odedbi članu 45 stav 1 starog porodičnog zakona ("Sl. list SRCG", br. 7/89) čije su

odredbe istovjetne sa odredbom čl. 47 st. 1 sada postojećeg Porodičnog zakona koji je bio u

primjeni u vrijeme donošenja prvostepene presude i čije se odredbe imaju primijeniti u ovom

sporu propisano je da je ništav brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od

bračnih drugova.

Medjutim, stavom tri istog člana je odredjeno da se neće poništiti novi brak zaključen za

vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih drugova ako je raniji brak prestao. Ovakvim

odredjenjem Zakon odstupa od načela da je bračnost apsolutni uzrok ništavosti braka, pod

uslovom da je raniji brak prestao. U takvom slučaju novi brak iako je u vrijeme njegovog

zaključenja, kao što je to ovdje slučaj postojao ranije zaključen punovažni brak neće biti oglašen

ništavim u smislu odredbe člana 47 stav 1 Porodičnog zakona, već se održati i proizvoditi sve

posledice punovažnog braka. Dakle, prestankom ranijeg braka naknadio je otpao razlog za

poništenje braka, pa je takav brak održati valjanim u interesu bračnih drugova i društva u cjelini.

Imajući u vidu prednje nema mjesta poništaju predmetnog braka obzirom da je raniji brak

tužene prestao da postoji pravosnažnošću presude o razvodu braka P. br. 33586/03 od 06.02.2004.

godine čime su ispunjeni uslovi iz člana 47 stav 3 Zakona o porodičnim odnosima da se brak

tužene sa pok. J. D održi kao punovažan, koje odredbe su imperativnog karaktera i moraju se

primijeniti."


173

NIŠTAVOST BRAKA


Brak je ništav samo ako oba bračna druga imaju namjeru postizanja nekog drugog

cilja, a ne zajednice života.

Iz obrazloženja:

"Nijesu osnovani ni navodi revizije u vezi pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da su tužena i sada pok. Zlatanov Boris

zaključili brak dana 11.10.1997. godine. Z. B umro je 08.02.1998. godine. Tužilje su zahtjev za

poništaj ovog braka zasnovale na činjenicama da brak nije zaključen u cilju zajednice života, već

da je tužena htjela da ostvari materijalnu korist, odnosno nasledjivanje njegove imovine i penzije.

Brak će u smislu člana 50 stav 1 Porodičnog zakona biti ništav samo ako oba bračna druga,

a ne samo jedan, imaju namjeru postizanja nekog drugog cilja, a ne zajednice života. Nužan, je

dakle, njihov dogovor, svijest i htjenje da se postigne neki drugi cilj, a brak se pojavljuje samo kao

sredstvo ostvarenja tog drugog cilja.

Tužilje, na kojima je bio teret dokazivanja nijesu dokazale da su oba bračna druga brak

zaključili u namjeri postizanja nekog drugog cilja, a ne u cilju zajednice života. Naprotiv, ocjenom

izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je izmedju supružnika postojala zajednica života i

da je brak zaključen u tom cilju."


174

ODNOSI RODITELJA I DJECE

***

VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA

(Član 60 Porodičnog zakona)

Prilikom uredjivanja održavanja ličnih odnosa roditelja i maloljetnog djeteta mora

se voditi računa da se omogući normalan kontakt izmedju roditelja i djeteta, odnosno da se

ne ograniči vršenje roditeljskog prava.

Iz obrazloženja:

"Nižestepenim presudama u pobijanom dijelu uredjeno je održavanje ličnih odnosa

izmedju tuženog i mldb. djeteta stranaka na način što će tuženi vidjati mldb. dijete svakog drugog

utorka u mjesecu u vremenu od 12-15 časova u prostorijama Organa starateljstva u Zemunu, uz

prisustvo stručnih radnika i tužilje - majke djeteta.

Prilikom donošenja ovakve odluke, nižestepeni sudovi su se rukovodili stručnim

mišljenjem Centra za socijalni rad Odjeljenja Zemun od 19.03.2007. godine i mišljenjem Centra

za socijalni rad za Opštine Podgorica, Cetinje, Danilovgrad i Kolašin od 17.01.2008. godine,

zaključujući da će održavanje ličnih odnosa tuženog i djeteta na izloženi način u najboljem

interesu djeteta, a i u interesu tuženog koji mora dolaziti iz Podgorice.

Po ocjeni ovog suda, izloženi zaključak nižestepenih sudova je neprihvatljiv i zasnovan je

na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP-a, jer o odlučnim

činjenicama, kako u pobijanoj tako i u prvostepenoj presudi nedostaju odgovarajući razlozi, zbog

čega se obje nižestepene presude moraju ukinuti.

Naime, nejasan je i bez odgovarajućih razloga o odlučnim činjenicama zaključak

nižestepenih sudova da će održavanjem kontakta kako je to odredjeno nižestepenim presudama

interesi djeteta biti najbolje zastupljeni. Iz predmetnih spisa proizilazi da je tuženi predlagao da se

uredjenje ličnih odnosa sa djetetom uredi tako što bi dijete kod njega boravilo u vrijeme zimskog

školskog i ljetnjeg raspusta 13 odnosno 30 dana, za vrijeme Vaskršnjih i Božićnih praznika, te za

vrijeme svakog vikenda na način što bi dijete preuzeo ispred stana u kome živi i na isto ga mjesto

vratio.

Centar za socijalni rad Zemun u oba stručna mišljenja predložio je vidjanje djeteta sa

tuženim svakog drugog utorka u vremenu od 12-13 časova, uz prisustvo stručnih radnika Centra i

majke, dok je Centar za socijalni rad iz Podgorice i dr. prilikom davanja svog prvog mišljenja od

26.01.2006. godine, predložio da tuženi sa djetetom kontaktira svaki mjesec po 7 dana, svaki drugi

državni i vjerski praznik, svaki drugi rodjendan i po 20 dana godišnjeg odmora, da bi prilikom

davanja drugog mišljenja 17.01.2008. godine u cjelosti prihvatio mišljenje Centra iz Zemuna s tim

što je predložio da se kontakt odvija u trajanju od 12-15 časova. Imajući u vidu sadržinu datih

mišljenja, proizilazi da su ista u potpunosti kontradiktorna i nijesu mogla poslužiti za donošenje

zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, a posebno je ostalo nejasno zbog čega je Centar iz

Podgorice promijenio svoje ranije dato mišljenje.

S druge strane, polazeći od činjenice da se datim mišljenjima predlaže da se kontakt

obavlja pred radnicima stručnog Centra iz Zemuna i uz prisustvo tužilje, ovaj sud smatra da bi

time bio onemogućen normalni kontakt izmedju oca i sina. Naime, malodobno dijete se uz

prisustvo drugih lica u prostorijama centra ne bi moglo slobodno ponašati i izraziti svoja osjećanja

i komunicirati sa svojim ocem, što bi moglo uticati na njegov psihofizički razvoj, a tuženom bi

time bilo ograničeno vršenje roditeljskog prava, što mu garantuju odredbe člana 60 Porodičnog

zakona, koje mu se pravo može ograničiti samo sudskom odlukom. Pri tome, konstatacija

prvostepenog suda da tuženi nebi vratio dijete zasniva se samo na pretpostavkama, i u tom pravcu

nižestepene presude nemaju valjanih razloga. Pored toga, polazeći od činjenice da je mldb. L.

uzrasta blizu devet godina, istom mora biti obezbijedjeno dovoljno vremena da u kontaktu sa

175

tuženim kao ocem održava i jača emotivnu vezu, te da tuženi učestvuje u njegovom obrazovanju i

rešavanju eventualnih potreba ili problema, koja prava tuženom priznaju odredbe čl. 60, 69, 71 i

79 Porodičnog zakona."


176

ČUVANJE, VASPITAVANJE I IZDRŽAVANJE MALOLJETNE DJECE


Kod odlučivanja o povjeravanju djece na čuvanje, vaspitavanje i izdržavanje, sud se

rukovodi isključivo interesima djece.

Iz obrazloženja:

"Pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su malodobna djeca parničnih stranaka

kćerka R. A. rodj. 29.08.1994. godine i sin R. M. rodjen dana 09.04.1996. godine, povjerena na

dalju brigu, čuvanje, izdržavanje i vaspitavanje tužilji - majci R. rodj. B. S. uz obavezu tuženog

oca R. Z. da doprinosi izdržavanju maldb. djece u iznosu od 20% od zarade, dok je mldb. sina

stranaka R. A. rodjen dana 03.06.1998. godine povjeren na dalju brigu, čuvanje, vaspitanje i

izdržavanje ocu R. Z, bez obaveze tužiteljice da doprinosi njegovom izdržavanju. Jer, shodno

članu 68 Porodičnog zakona, ako se roditelji nijesu sporazumjeli (kao što je u konkretnom slučaju)

o čuvanju, vaspitavanju i izdržavanju malodobne djece, sud će po pribavljenom mišljenju organa

starateljstva ispitati sve okolnosti i odlučiti, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka

biti kod majke, a neka kod oca. Pri tome, sud u prvom redu mora voditi računa o interesima

malodobne djece i djeca treba da budu smještena tamo gdje su im prema okolnostima najbolji

uslovi za dalje čuvanje, vaspitanje i njegu.

Ovo s razloga, što je svo troje djece dobro adaptirano na sredinu u kojoj žive, pa je njihova

adaptiranost dobra i u školi gdje pokazuju dobre rezultate, te da su A. i M. dobrog zdravstvenog

stanja, urednog izgleda i sa uzrastom uskladjenog psihofizičkog razvoja, a što ukazuje na dovoljno

pažnje i staranja o djeci od strane roditelja sa kojima ista žive. Ovakva situacija je od faktičkog

prekida bračne zajednice supružnika tj. od januara 2007. godine, pa je i logično da su se djeca

adaptirali na uslove u kojima žive već više od dvije godine, a o čemu nižestepeni sudovi daju

potpuno jasne i valjane razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta. Pored

toga, to je i izričita želja malodobne djece i to kćerke A. rodj. 29.08.1994. godine i sina M.

rodjenog 09.04.1996. godine, da žele da žive kod majke, a sina A. rodjenog 03.06.1998. godine da

živi kod oca, a koja volja se mora prihvatiti, obzirom na njihov uzrast, jer bi u suprotnom moglo

uticati na normalni psihofizički razvoj djece.

Isto tako, sudovi su imali u vidu emocionalnu vezanost malodobne djece, pa imajući u

vidu sve okolnosti slučaja, a prvenstveno interese malodobne djece, kao i njihovu izričitu volju,

bilo je odlučujuće, da se ista povjere na način kako je to odlučeno nižestepenim odlukama, radi

čega su bez odlučnog značaja navodi revizije tuženog, kojima se ukazuje, da je i malodobnu A. i

M. trebalo povjeriti njemu na dalje čuvanje, vaspitavanje i izdržavanje."


177

IZMJENA ODREDJENOG IZDRŽAVANJA

(Član 280 u vezi sa čl. 273 i 274 Porodičnog zakona)

Bez obzira na izmijenjene okolnosti na strani davaoca izdržavanja, nijesu ispunjeni

uslovi za izmjenu ranije odredjenog izdržavanja, ako bi sniženjem izdržavanja dosudjenog

ranijom odlukom bila ugrožena egzistencija djece.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je utvrdio da je presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju P. br. 228/01

od 19.02.2001. godine, sporazumno razveden brak izmedju tužioca i zakonske zastupnice

mldb.tuženih, a mldb. tuženi povjereni na čuvanje i vaspitanje majci. Tužilac je istom presudom

obavezan da na ime svog doprinosa za njihovo izdržavanje plaća svakomjesečno 50% zarade

počev od 09.02.2001. godine, pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi. Nakon razvoda

braka tužilac je zasnovao vanbračnu zajednicu u kojoj je dobio dvoje djece. Takodje je utvrdjeno

da se zakonska zastupnica mldb. tuženih od januara mjeseca 2006. godine, nalazi na evidenciji

Biroa rada, Bijelo Polje, jer joj je prestao radni odnos kao tehnološkom višku i ostvaruje naknadu

po osnovu nezaposlenosti u iznosu od 30 €. Ona nema drugih prihoda, a sa djecom stanuje u

iznajmljenom stanu koji se sastoji od jedne sobe, kupatila i hodnika, za koji plaća zakupninu u

iznosu od 50 €. Inače, mldb.tuženici pohadjaju srednju školu. Tužilac je zaposlen u Veterinarskoj

ambulanti DOO Podgorica gdje ostvaruje mjesečnu zaradu u iznosu od 330,55 €, dok mu

vanbračna supruga nije zaposlena.

Kod ovakvog činjeničnog stanja, pravilno je stanovište nižestepenih sudova da se u

konkretnom slučaju nijesu ispunili uslovi za izmjenu ranije odredjenog izdržavanja, bez obzira na

činjenicu što je tužilac zasnovao vanbračnu zajednicu u kojoj ima dvoje maloljetne djece. Naime,

kada se ima u vidu da je majci maloljetnih tuženika nakon donošenja presude kojom je odredjeno

izdržavanje, prestao radni odnos kao tehnološkom višku, da sa djecom stanuje u iznajmljenom

stanu, te kada se ima u vidu uzrast tuženih i potrebni izdaci za njihovo obrazovanje, jer pohadjaju

srednju školu, izdaci za ishranu, odjeću i obuću, izvjesno je da bi sniženjem izdržavanja

dosudjenog ranijom presudom bila ugrožena njihova egzistencija. Obzirom da tužilac ima visoku

školsku spremu – dr. veterine, to ima realne mogućnosti da dopunskim radom stiče dodatnu

zaradu i po cijenu sopstvene oskudice obezbijedi djeci sredstva za život. Pri tom, doprinos majke

izdržavanju maloljetne djece predstavlja rad i straranje koje ona svakodnevno ulaže u njegu i

odgoj djece, a obzirom na stepen školske spreme i stručnu osposobljenost neizvjesna je

mogućnost njenog novog zaposlenja."


178

PRESTANAK IZDRŽAVANJA BRAČNOG DRUGA

(Član 266 stav 1 u vezi sa čl. 262 Porodičnog zakona)

Nema uslova za prestanak utvrdjenog prava bračnog druga na izdržavanje, ako je

isti nesposoban za rad i privredjivanje, bez obzira na izmijenjene okolnosti na strani

davaoca izdržavanja.

Iz obrazloženja:

"U postupku koji je prethodio donošenju obijane presude, utvrdjeno je, da je

pravosnažnom presudom prvostepenog suda P. br. 575/97 od 24.12.1997. godine sporazumno

razveden brak stranaka, da je tužilac obavezan da tuženoj plaća izdržavanje u iznosu od 30%

ličnog dohotka koji ostvaruje kod AD "Jugopetrol" Kotor, počev od 01.01.1998. godine pa

ubuduće, dok za to budu postojali uslovi. Nadalje je utvrdjeno, da je tužilac sada penzioner i da

ostvaruje invalidsku penziju u iznosu od 200,00 eura, da je u medjuvremenu zaključio drugi brak

iz koga je dobio dvoje djece - sinove L. i L, koji su maloljetni. Utvrdjeno je i to da tužena ima 64

godine, da je bolesna i nesposobna za rad i privredjivanje.

Kod takvog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da nijesu

ispunjeni uslovi da se utvrdi prestanak prava tužene na izdržavanje.

Ovo zbog toga što nijesu prestali uslovi iz člana 262 stav 1 Porodičnog zakona, da bi

prestalo pravo tuženoj na izdržavanje u smislu odredbe čl. 266 st.1 istog zakona. Naime, tužena je

stara i bolesna osoba, zbog čega je nesposobna za rad i privredjivanje, te nema dovoljno sredstava

za život, pa nema uslova da joj prestane utvrdjeno pravo na izdržavanje, bez obzira na izmijenjene

okolnosti na strani tužioca kao davaoca izdržavanja."


179

DOPRINOS U STICANJU ZAJEDNIČKE IMOVINE BRAČNIH DRUGOVA


Kod doprinosa bračnog druga u sticanju stana, osim kriterijuma iz člana 287 stav 3

Porodičnog zakona posebno se moraju cijeniti činjenice koje se odnose na vrijeme kada je

stan dodijeljen nosiocu stanarskog prava, koliko su bračni drugovi i ostali članovi

domaćinstva uticali da nosilac stanarskog prava udje u krug prioritetnih lica za rješavanje

stambenih potreba, te koliki je njihov uticaj na površinu i strukturu stana.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od utvrdjenja, po vještaku finansijske struke, da je za vrijeme trajanja bračne

zajednice stranaka otkupljeno samo nešto manje od 10% otkupne cijene stana, što predstavlja

neznatan iznos, a otkupljen je po privilegovanim cijenama koje su važile samo za lica odredjeno

član 18 Zakona o stambenim odnosima, što tužilja nije, prvostepeni sud nalazi da tužilja ne može

isticati svojinske pretenzije prema otkupljenom stanu, bez obzira što je ugovor o otkupu zaključen

za vrijeme trajanja bračne zajednice i što je dijelom učestvovala u obezbjedjenju sredstava za

otkup, pa odbija tužbeni zahtjev u ovom dijelu.

Nasuprot tome, drugostepeni sud, polazeći od utvrdjenja prvostepenog suda, da je stan

dodijeljen tuženom 02.12.1086. godine, kada je član njegovog porodičnog domaćinstva bila majka

Ljubica, a da je sa tužiljom zaključio brak 02.03.1990. godine, u kom nijesu imali djece, te da je

njihov brak razveden pravosnažnom presudom prvostepenog suda P. br. 17552/98 od 22.02.1999.

godine, kao i da je stan otkupljen 01.06.1992. godine, zaključuje da predmetni stan predstavlja

zajedničku imovinu stranaka u smislu čl. 281 st. 1 Porodičnog zakona Republike Crne Gore. Pri

tome, imajući u vidu privilegovane ugovora pod kojima su se stanovi otkupljivali, smatra

opravdanim primjenu principa pravičnosti - diobe zajedničke imovine na jednake djelove,

saglasno čl. 287 st.1 navedenog zakona i preinačava prvostepenu presudu usvajajući tužbeni

zahtjev, u ovom dijelu.

Po mišljenju ovog suda pravilno drugostepeni sud nalazi da predmetni stan ulazi u režim

zajedničke imovine stranaka u smislu člana 281 stav 1 Porodičnog zakona, budući je otkupljen u

toku trajanja njihove bračne zajednice tj. 1992. godine, kada je došlo do transformacije stanarskog

prava u stvarno pravo svojine.

Medjutim, zbog pogrešne primjene materijalnog prava odlučne činjenice koje se tiču

doprinosa tužilje u sticanju svojine na predmetnom stanu nijesu pravilno i potpuno utvrdjene,

zbog čega je nižestepene rpesude u pobijanom dijelu valjalo ukinuti.

Naime, u navedenom sporu, osim kriterijuma propisanih odredbama člana 287 stav 3

Porodičnog zakona, kod doprinosa bračnih drugova posebno se moraju cijeniti činjenice koje se

odnose na vrijeme kada je stan dodijeljen nominalnom nosiocu stanarskog prava, koliko su bračni

drugovi i ostali članovi domaćinstva uticali da nosilac stanarskog prava udje u krug prioritetnih

lica za rješavanje stambenih potreba, koliki je njihov uticaj na površinu i strukturu stana."


180

DIOBA BRAČNE IMOVINE


Prilikom diobe bračne imovine potrebno je utvrditi šta sve sačinjava zajedničku

imovinu, kao i doprinos u sticanju iste.

Iz obrazloženja:

"Ocjena pravilnosti saslušanja stranaka, kao izvedenog dokaza, bila je od odlučne

važnosti za pravilno presudjenje ovog spora zbog toga što je tuženi još u odgovoru na tužbu i u

toku rasprave, pa i u žalbi, tvrdio da doprinos stranaka u sticanju spornog stana ne može biti

podjednak, zasnivajući takvu tvrdnju na sljedećim razlozima: da je imovinsku osnovu za otvaranje

dvije samostalne trgovinske radnje u Sremskoj Mitrovici on obezbijedio novčanim sredstvima

dobijenim od svoje majke od njene uštedjevine koju je imala kao devizni penzioner, da tužilja sve

do 1997. godine nije radila, već je bila isključivo angažovana oko podizanja djece, da je cijenu

spornog stana isplatio samo neznatnim dijelom iz zajedničkih sredstava u pretežnom dijelu

novčanim sredstvima od prodate nepokretnosti koja je predstavljala njegovu posebnu imovinu.

Medjutim, nižestepeni sudovi nijesu cijenili ove navode tuženog i provjerili njihovu

istinitost, što predstavlja razlog zbog čega se kako pobijana tako i prvostepena presuda moraju

ukinuti zbog iste bitne povrede odredaba parničnog postupka o kojoj je naprijed bilo riječi.

Nedostaci o kojima je naprijed bilo riječi imali su za posledicu da i činjenice odlučne za

pravilnu primjenu materijalnog prava, budu nepotpuno utvrdjene. Jer, prilikom presudjenja

predmetnog spora, pored kriterijuma odredjenih u člana 294 stav 3 Porodičnog zakona, veličina

doprinosa u sticanju predmetnog stana, koji nesumnjivo ulazi u režim zajedničke imovine, bilo je

neophodno utvrditi da li je isti stečen i novčanim sredstvima tuženog koja su predstavljala njegovu

posebnu imovinu i u kojoj mjeri, ili pak isključivo sredstvima koja predstavljaju rezultat

zajedničkog rada stranaka za vrijeme trajanja braka. S druge strane, nižestepeni sudovi nijesu

cijenili ni tvrdnju tuženog da su na osnovu sporazuma stranaka tužilji pripali na korišćenje butik i

parfimerija, tj. poslovni prostor u Sremskoj Mitrovici, zajedno sa svom neprodatom robom, te da

je time tužilja namirena u pogledu svog udjela u zajedničkoj imovini. Inače, za donošenje pravilne

odluke u ovoj stvari, moralo se voditi računa i o tome da li zajedničku imovinu stranaka, pored

predmetnog stana čini i druga imovina i koja, tj. moralo je biti utvrdjeno što sve sačinjava

zajedničku imovinu stranaka, te na osnovu doprinosa u njenom sticanju, odlučiti o tužbenom

zahtjevu."


181

RASPOLAGANJE ZAJEDNIČKOM IMOVINOM


Bračni drug svojim dijelom u nepodijeljenoj zajedničkoj imovini ne može raspolagati

niti ga može opteretiti pravnim poslom medju živima.

Iz obrazloženja:

"Nižestepene presude su donijete uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Odredbom člana 283 Porodičnog zakona („Sl.list SRCG“, br. 7/89) koji je bio u primjeni u

vrijeme podnošenja tužbe, a koja je istovjetna sa odredbom čl. 290 sada važećeg Porodičnog

zakona, propisano je da svojim dijelom u nepodijeljenoj zajedničkoj imovini ne može bračni drug

ni raspolagati, niti ga može opteretiti pravnim poslom medju živima. Navedena zakonska odredba

jasno ukazuje da prvotuženi predmetnim stanom, koji predstavlja zajedničku bračnu imovinu, nije

mogao raspolagati bez saglasnosti tužilje. Činjenica da tužilja i prvotuženi imaju skladan brak i da

se u istom o svemu dogovaraju nije mogla predstavljati pouzdan oslonac za zaključak suda da je

tužilja dala saglasnost da se predmetni stan optereti zalogom. Uostalom, ni drugotužena koja u

smislu člana 219 stav 3 ZPP snosi teret dokazivanja nije pružila ni jedan valjan dokaz u tom

pravcu. Prema tome, nižestepeni sudovi su uz poziv na čl. 291 i 292 Porodičnog zakona svoju

odluku zasnovali na pretpostavkama, a ne na činjenicama utvrdjenim ocjenom izvedenih dokaza u

postupku."


182

IMOVINA BRAČNIH DRUGOVA


Imovina koju bračni drugovi steknu nakon prestanka zajednice života ne ulazi u

režim zajedničke imovine bračnih drugova, već predstavlja posebnu imovinu, bez obzira što

brak nije pravno prestao.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je utvrdio da su tužilja i V. D. zaključili brak 1963. godine u Zagrebu i da

je brak razveden presudom Osnovnog suda u Cetinju P. br. 134/95 od 06. 12. 1995. godine.

Tužilja je s djecom odselila u Zagreb u zimu 1974. godine, a sada poč. D. je ostao da živi u Budvi.

Pošto se tužilja odselila za Zagreb dolazila je za vrijeme godišnjeg odmora u Budvu, a vremenom

su ti dolasci postali sve redji da bi od 1990-1991. godine, sasvim prekinuti.

Nižestepeni sudovi su zaključili da je sporni stan stečen u toku trajanja braka i da

predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, pa da sada poč. D. nije mogao raspolagati sa

udjelom tužilje. Pri tome smatraju da je odvojeni život bio rezultat sporazuma supružnika i da

bračna zajednica nije faktički prestala usled njihovog nesporazuma, jer su nastavili da funkcionišu

kao porodica i godišnje odmore provodili zajedno sve do izbijanja rata 1991. godine.

Medjutim, ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova nije pravilno.

Zajedničkom imovinom u smislu člana 281 stav 1 Porodičnog zakona smatra se imovina

koju su bračni drugovi stekli radom u toku trajanja bračne zajednice, kao i prihodi od te imovine.

Iz ovakvog zakonskog odredjenja proizilazi da su za njen nastanak potrebna dva uslova koji

moraju kumulativno postojati i to rad bračnih drugova i postojanje bračne zajednice. To znači da

je potrebno ne samo da brak formalno postoji, već i da se brak ostvaruje kao zajednica života.

Stoga imovina koju bračni drugovi steknu nakon prekida zajednice života nije njihova zajednička

imovina, već posebna imovina, bez obzira što brak pravno nije prestao, jer prekidom zajednice

života prestaje zajedničko domaćinstvo i ekonomska zajednica i svaki supružnik stiče imovinu

samo za sebe.

Prema tome, sama okolnost što je predmetni stan otkupljen u vrijeme kada se sada pok.

Dimitrije formalno nalazio u braku sa tužiljom, ne predstavlja razlog i bitan uslov zbog kojeg bi

stan u smislu člana 281 stav 1 Porodičnog zakona, ušao u režim zajedničke imovine i davao pravo

tužilji na svojinski udio po osnovu bračne tekovine na tom stanu.

Takodje, činjenica da se tužilja odselila u Zagreb još 1974. godine, po prethodnom

sporazumu sa D. a D. ostao da živi u Budvi, nije od odlučnog značaja za zaključak nižestepenih

sudova da je postojala zajednica života. Jer, odvojeni život supružnika nije trajao privremeno, već

trajno i u tom preriodu slabile su njihove medjusobne veze, posjete bivale sve redje, a potom

sasvim prekinute 1990-1991. godine. Ovakvi povremeni kontakti po nalaženju ovog suda nijesu

zajednica života i nijesu mogli sačuvati brak, što je rezultiralo poremećajem bračnih odnosa, a

potom i razvodom. Da je došlo do poremećaja bračnih odnosa jasno ukazuje i činjenica da je D.

1993. godine počeo zajednički život sa tuženom i pokrenuo postupak za razvod braka. Postojanje

poremećaja bračnih odnosa potvrdjuje i iskaz svjedoka J. Lj.

Dakle, suštinsko nepostojanje bračne zajednice u dugom vremenskom periodu isključuje

mogućnost sticanja svojinskog udjela jer su osnovni uslovi sticanja zajedničke svojine da je stan

stečen radom u bračnoj zajednici, što ovdje nije slučaj. Stoga je sada pok. D. mogao samostalno

da raspolaže stanom, jer se radilo o njegovoj posebnoj imovini."


183

IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH DRUGOVA

***

ZAMJENA STANA NAKON SMRTI BRAČNOG DRUGA

(Čl. 279, 280, 281, 282 Porodičnog zakona)

Stan stečen putem zamjene nakon smrti bračnog druga ne ulazi u režim zajedničke

imovine bračnih drugova.

P R E S U D A

Preinačava se presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br. 117/08 od 30.01.2009. godine i

izriče:

Odbija se kao neosnovana žalba tužilaca i potvrdjuje presuda Osnovnog suda u

Podgorici P. br. 1874/07 od 21.12.2007.godine.

Obavezuju se tužioci da tuženom po osnovu troškova revizijskog postupka isplate iznos

od 900,00 eura, u roku od 15 dana od prijema ove presude.


Presudom Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 1874/07 od 21.12.2007.godine, odbijen je

kao neosnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi da su tužioci po osnovu nasledja iza smrti svoje

kćerke, odnosno sestre, sada pok. J. S, stekli pravo svojine na dijelu stana u Podgorici ul. 4 jula TS

-18 -1 sprat P 8 u površini od 18,87 m2, upisanog na ime tuženog u l.n. 5744, kat.parc.br. 4505/2

PU 3556, objekat I, PD 34, te da se naloži Upravi za nekretnine - Područna jedinica Podgorica, da

na tužioce izvrši upis suvlasničkog dijela stana, s tim što su tužioci obavezani da tuženom naknade

troškove postupka u iznosu od 450,00 eura.

Rješavajući po žalbi tužilaca Viši sud u Podgorici je svojom presudom Gž. br. 117/08 od

30.01.2009. godine preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev, a tuženog obavezao

da tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 4.257,90 eura.

Protiv drugostepene presude tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda

odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana

presuda preinači na način da se žalba tužilaca odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena

presuda, uz naknadu troškova postupka.

Tužioci su u svom odgovoru negirali navode iz revizije predlažući da se ista odbije kao

neosnovana.

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je revizija osnovana.

Polazeći od toga da je brat tuženog, sada pok. J. R, pravo svojine na stanu stekao prije

zaključenja braka sa kćerkom odnosno sestrom tužilaca sada pok. J. rodj. Š. S. i da predstavlja

njegovu posebnu imovinu, prvostepeni sud zaključuje da tužiocima ne pripada traženo pravo i

odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Za razliku od prvostepenog suda, polazeći od činjenice da je stan otkupljen u toku trajanja

bračne zajednice sada pok. R. i S, drugostepeni sud smatra da predmetni stan predstavlja njihovu

zajedničku imovinu. Ovo bez obzira što je R. kao nosiocu stanarskog prava dodijeljen po

kadrovskom osnovu i to prije zaključenja braka, jer stanarsko pravo nije imovinsko. Stoga,

imajući u vidu da imenovani nijesu imali djecu, to tužiocima kao naslednicima pok. S. pripada

jedna polovina predmetnog stana. Ovo bez obzira što je R. poslije njene smrti zamijenio

otkupljeni stan - garsonjeru za veći tj. predmetni stan, jer traže 18,87 m2, što odgovara 1/2

garsonjere.

Po mišljenju ovog suda izloženo pravno stanovište drugostepenog suda nije pravilno i

zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, radi čega je pobijanu presudu valjalo

preinačiti na način da se žalba tužilaca odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

184

Naime, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da su J. rodj.

Š. S, kćerka odnosno sestra tužilaca i J. R, brat tuženog, zaključili brak 16.08.1986. godine, u

kojem nijesu imali djece, a da je Slavica preminula dana 21.09.1992. godine. Dalje je utvrdjeno da

je Odlukom ŽTO Titograd br. 10731 od 10.12.1982. godine J. R, stekao pravo na dodjelu

kadrovskog stana, a po osnovu radnog odnosa, rješenjem od 13.10.1987. godine dodijeljena mu je

kao nosiocu stanarskog prava garsonjera površine 37,75 m2, u stambenom objektu TS 2 blok 18 i

19 stan V, kada je kao korisnik stana navedena njegova supruga S. Ovaj stan je otkupljen tokom

trajanja braka imenovanih, tj. 29.06.1992. godine, da bi R. nakon smrti svoje supruge zaključio

ugovor o razmjeni garsonjere uz doplatu sa B. B. za stan od 67m2 - predmetni stan, pa se upisao

kao nosilac prava svojine. Iza smrti J. R, tuženi je odlukom suda oglašen za jedinog zakonskog

naslednika na predmetnom stanu, te je kod nadležnog organa izvršena promjena upisa na njegovo

ime.

Imajući u vidu da je sporni stan stečen putem zamjene, nakon smrti J. S, na kojem pravni

prethodnici stranaka nijesu bili sunosioci stanarskog prava, niti je bio predmet otkupa za vrijeme

njihovog braka, to tužioci ne mogu osnovano postavljati zahtjev za utvrdjenje prava svojine po

osnovu nasledja iza smrti J. S na ovom stanu, odnosno ne pripada im traženo pravo, jer nije bio

predmet zajedničke imovine stečene tokom trajanja braka, kako pravilno nalazi prvostepeni sud.


185

ODGOVORNOST BRAČNIH DRUGOVA ZA DUGOVE TREĆIM LICIMA


Bračni drug koji iz svoje posebne imovine ispuni solidarnu obavezu ima pravo da

zahtijeva da mu drugi bračni drug naknadi dio obaveze koji pada na njega.

Iz obrazloženja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi, da su parnične stranke bili supružnici sve do kraja 1994.

godine, te da je nakon prestanka braka sa tuženom, tužilac imao odredjene obaveze prema trećim

licima, za koje isti smatra da se radi o obavezama koje su nastale u toku trajanja bračne zajednice.

Imajući prednje činjenice u vidu, prvostepeni sud je prilikom donošenja pobijane presude

morao imati u vidu odredbe čl. 300 Porodičnog zakona kojim je propisano, da za obaveze koje

jedan bračni drug primi prema trećim licima radi podmirenja tekućih potreba bračne zajednice,

kao i obaveza koje po opštim propisima terete oba bračna druga, odgovaraju bračni drugovi

solidarno kako zajedničkom, tako i svojom posebnom imovinom. Stavom 2 istog člana bračni

drug koji iz svoje posebne imovine ispuni solidarnu obavezu, ima pravo da zahtijeva da mu drugi

bračni drug naknadi dio obaveze koji pada na njega.

Polazeći od odredaba ovog zakonskog propisa, nižestepeni sudovi su prije svega trebali

utvrditi, kada su nastale predmetne obaveze tj. da li se radi o obavezama koje su nastale u toku

trajanja braka parničnih stranaka, ili se pak radi o obavezama koje su nastale posle razvoda braka.

Sledstveno tome, nižestepeni sudovi su trebali cijeniti da li su u pitanju obaveze za koje

odgovaraju solidarno tužilac i njegova supruga svojom zajedničkom imovinom, ili se pak radi o

obavezi koju je tužilac ispunio iz svoje posebne imovine, a radi se o njihovoj solidarnoj obavezi,

jer bi u tom slučaju tužilac imao pravo, da zahtijeva da mu tužena kao bivši bračni drug, naknadi

dio obaveze koji pada na nju, a ne obavezu u cijelom iznosu."


186

POSTUPAK U BRAČNIM SPOROVIMA

***

PREDLOG ZA SPORAZUMNI RAZVOD BRAKA I SMRT BRAČNOG DRUGA

(Čl. 322, 323 i 372 Porodičnog zakona u vezi sa čl. 211 ZPP)

Ako u toku postupka za sporazumni razvod braka umre jedan bračni drug, sud je

dužan da prekine postupak, a naslednici umrlog bračnog druga mogu produžiti već započeti

postupak u cilju dokazivanja osnovanosti predloga za sporazumni razvod braka.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se rješenje Višeg suda u Bijelom Polju Gž. br. 1003/08 od 05.12.2008. godine i

rješenje Osnovnog suda u Rožajama P. br. 164/08 od 29.05.2008. godine i predmet vraća

prvostepenom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Osnovnog suda u Rožajama, P. br. 164/08 od 29.05.2008. godine, utvrdjeno je

da je predlog za sporazumni razvod braka predlagača povučen, te da svaka stranka snosi svoje

troškove postupka. Punomoćnici stranaka nijesu tražili pismeni otpravak ovog rješenja, koje je

donijeto na ročištu, kada su se odrekli prava na žalbu.

Odlučujući o žalbi nasljednice predlagača K. E, njene majke M. R, Viši sud u Bijelom

Polju je svojim rješenjem Gž. br. 1003/08 od 05.12.2008. godine, odbio žalbu kao neosnovanu i

potvrdio prvostepeno rješenje.

Protiv drugostepenog rješenja reviziju je blagovremeno izjavila imenovana nasljednica

navedenog predlagača, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno

utvrdjenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se pobijano

rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Po razmatranju spisa predmeta ovaj sud je našao da je revizija dozvoljena i osnovana.

Polazeći od toga da je predlagač K. E umrla dana 28.05.2008. godine, a da su zbog te

činjenice punomoćnici oba predlagača dana 29.05.2008. godine povukli predlog za sporazumni

razvod braka, nižestepeni sudovi su utvrdili da je predlog za sporazumni razvod braka povučen.

Pri tome, drugostepeni sud smatra da nije od značaja što punomoćnik predlagača K. E, koji nije

advokat (inače brat prvog predlagača), nije imao izričitu saglasnost da povuče predlog u smislu

člana 94 ZPP-a, budući se predlog smatra povučenim shodno čl. 341 st.5 u vezi čl. 3 Porodičnog

zakona tj. po samom zakonu, čime se ne dira u pravo nasljednika.

Medjutim, po mišljenju ovog suda, osnovano se revizijom ukazuje da nijesu bili ispunjeni

uslovi da se utvrdi da je predlog za sporazumni razvod braka povučen, već je sud trebao prekinuti

započeti postupak, saglasno članu 211 tačka 1 ZPP-a, u vezi čl. 372 Porodičnog zakona, zbog

smrti predlagača K. E.

Naime, sam prekid postupka u ovom slučaju nastao je momentom smrti jedne od stranaka

tj. po sili zakona, kada prestaje procesno punomoćje, pa od tada punomoćnik umrle stranke nije

mogao preduzimati nikakve radnje.

Dakle, kod naprijed iznijetog, nije bilo mjesta utvrdjenju da je predlog za sporazumni

razvod braka povučen, zbog smrti jednog bračnog druga, u smislu člana 341 stav 5, u vezi st. 3

Porodičnog zakona, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud.

Naprotiv, sud je u obavezi da prekine postupak u ovoj pravnoj stvari, s tim što nasljednici

umrlog bračnog druga mogu produžiti već započeti postupak u cilju dokazivanja osnovanosti

predloga za sporazumni razvod braka.


187

PRAVO NA DJEČJI DODATAK

(Član 43 i čl. 47 Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti)

Zakonski nosilac prava kojem se isplaćuje dječiji dodatak je roditelj, odnosno

staralac, ili lice kome je dijete povjereno na njegu, vaspitanje i osposobljavanje.

Iz obrazloženja:

"Neosnovani su i navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane

nižestepenih sudova prilikom utvrdjivanja obaveze tužioca da u okviru izdržavanja malodobnog

djeteta stranaka tuženoj isplaćuje i iznos od 170 švajcarskih franaka na ime dječjeg dodatka koje

prima za malodobno dijete stranaka – sina E. Ovo iz razloga što je pravo na dodatak za djecu

posebno pravo i jedno od osnovnih prava iz dječje zaštite u smislu odredbe člana 43 Zakona o

socijalnoj i dječjoj zaštiti („Sl.list RCG“, br. 78/05). Odredbom čl.47 navedenog zakona izričito je

odredjeno da je nosilac prava roditelj, odnosno staralac ili lice kome je dijete povjereno na njegu,

vaspitanje i osposobljavanje, a u smislu čl. 50 istog zakona dječji dodatak se isplaćuje u

mjesečnom iznosu navedenim licima.

Prema tome, pošto je maloljetno dijete stranaka nepobijanim dijelom nižestepenih presuda

povjereno na čuvanje i vaspitanje tuženoj – majci, to je jasno da odluka o povjeravanju odredjuje

tuženu i kao zakonskog nosioca prava kome se isplaćuje dječji dodatak."


188

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

189

ODLUKA SUDA O PRETHODNOM PITANJU

(Član 14 stav 2 ZPP)

Ako je odluka o prethodnom pitanju protivno zakonu unijeta u izreku presude i ta

presuda postane pravosnažna, to pitanje je definitivno riješeno, pa se o tome ne može više

suditi, jer se radi o pravosnažno presudjenoj stvari.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se revizijom trećetuženog ukazuje da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni

zahtjev kada je utvrdio ništavost ugovora o kupoprodaji Ov. br. 1256/93 od 15.04.1993. godine.

Raspravljajući o postojanju ili nepostojanju nekog pravnog odnosa kao prethodnom pitanju u

smislu člana 14 ZPP, odluka suda o tom pitanju ne unosi se u izreku presude već se samo u

obrazloženju navode razlozi zbog kojih se smatra da taj pravni odnos postoji, odnosno ne postoji.

Ovo zbog toga što odluka o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u toj parnici i u svakoj

drugoj parnici se to pitanje može rješavati i drugačije. Medjutim, ako je odluka o prethodnom

pitanju protivno zakonu unijeta u izreku presude i ta presuda postane pravosnažna, to pitanje je

definitivno riješeno i ne može imati dejstvo samo u toj parnici pa se o tome ne može više suditi,

jer se radi o pravosnažno presudjenoj stvari. I na ovu povredu odredaba parničnog postupka

ukazivano je u žalbi, ali drugostepeni sud te navode žalbe nije cijenio, niti je povredu otklonio

zbog čega ona može biti revizijski razlog."


190

VEZANOST PARNIČNOG SUDA ZA PRAVOSNAŽNU PRESUDU

DONIJETU U KRIVIČNOM POSTUPKU

(Član 15 ZPP)

Vezanost parničnog suda za pravosnažnu presudu donijetu u krivičnom postupku ne

odnosi se na domašaj i obim odgovornosti u gradjansko pravnom smislu.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi čl. 15. ZPP-a, sud je u parničnom postupku samo u pogledu postojanja

krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravosnažnu presudu kojom se optuženi oglašava

krivim. Vezanost se ne odnosi na domašaj i obim odgovornosti u gradjansko-pravnom smislu.

Prema tome, sa gledišta pravilne primjene materijalnog prava - odredbe člana 170 ZOO,

ostale su nerazjašnjene činjenice da li su policajci tužene tužiocu prouzrokovali štetu za koju je

odgovorna.

Stoga je nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na

ponovno sudjenje, ali nema uslova da se na osnovu člana 358 ZPP-a, naredi održavanje nove

glavne rasprave pred drugim sudijom."


191

NADLEŽNOST SUDA

(Član 19 ZPP)

Zahtjev za priznanje radnog i penzijskog staža ne spada u sudsku nadležnost.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, pravilno je drugostepeni sud

primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom odbio žalbu tužioca i potvrdio

prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Ovo

kod utvrdjenja da se tužilac kao raseljeno lice usljed nedostatka potrebne dokumentacije u smislu

važećih propisa o zapošljavanju na koje se nižestepeni sudovi pozivaju, ne nalaze na evidenciji

nezapošljenih lica kod tuženog, pa ga nije nezakonitim i nepravilnim radnjama onemogućio u

ostvarivanju prava iz ove oblasti, da bi trpio traženu štetu.

Takodje, pravilno drugostepeni sud nalazi da zahtjev za priznanje radnog i penzijskog

staža ne spada u sudsku nadležnost, već da se o tim pravima odlučuje u upravnom postupku, zbog

čega je tužbu u ovom dijelu valjalo odbaciti, o čemu pobijana presuda sadrži potpune i pravilne

razloge koje prihvata ovaj sud i na njih upućuje revidenta. "


192

ZAHTJEV ZA IZUZEĆE SUDIJE

(Član 73 ZPP)

Sudija čije je izuzeće traženo u izjavljenoj žalbi nije mogao učestvovati u donošenju

drugostepene odluke sve dok se ne odluči o njegovom izuzeću.

Iz obrazloženja:

"Tužioci su u žalbi stavili i zahtjev za izuzeće sudije R. G, obzirom da je saopštenjem

predsjednika Višeg suda postupajućim sudijama prvostepenog suda iz Pljevalja i Žabljaka rečeno

da ne mogu postupati u predmetima koji iz tih sudova dolaze na nadležnost Višeg suda u Bijelom

Polju.

Iz predmetnih spisa proizilazi da je drugostepeni sud odlučio o žalbi tužilaca tako što je

istu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje kojim je odbijen predlog za ponavljanje postupka u

predmetu Osnovnog suda u Žabljaku P. br. 9/08, pri čemu je sudija R. G bila postupajući sudija u

drugostepenom postupku i učestvovala je u donošenju pobijanog rješenja, a da prethodno nije

odlučeno o zahtjevu za izuzeće ove sudije.

Postupajući na izloženi način, drugostepeni sud je počinio bitnu povredu postupka iz

odredbe člana 367 stav 1 ZPP, u vezi čl. 73 ZPP, našto se osnovano revizijom tužilaca ukazuje.

Naime, sudija R. G nije mogla učestvovati u donošenju drugostepenog rješenja u ponavljanju

postupka sve dok se ne odluči o njenom izuzeću, koje je traženo u izjavljenoj žalbi protiv

prvostepenog rješenja, te je time drugostepeni sud počinio bitnu povredu postupka, pa je ovaj sud

rješenje drugostepenog suda (pobijano rješenje) morao ukinuti i predmet vratiti istom sudu na

ponovni postupak."


193

NEDOSTATAK PROCESNOPRAVNE LEGITIMACIJE

ZA VODJENJE PARNICE

(Član 76 stav 1 u vezi sa čl. 81 st. 4 i čl. 197 i 202 ZPP)

Odsustvo jednog od nužnih suparničara u parnici predstavlja nedostatak procesno

pravne legitimacije za vodjenje parnice.

Iz obrazloženja:

"Prema sadržini spisa predmeta tužbeni zahtjev se odnosi na utvrdjenje ništavosti ugovora

o prodaji imovine od 05.04.2004. godine, koji je zaključen izmedju DIT „Donja Brezna“ – „u

stečaju“ AD Donja Brezna i Šumskog preduzeća „Plužine“ – „u stečaju“ AD Plužine, kao

prodavaca i DOO „Bast“, Nikšić, kao kupca. Prodavci po tom ugovoru, u ovom sporu prvotuženi i

drugotuženi, prestali su da postoje jer su brisani iz Centralnog registra Privrednog suda u

Podgorici nakon sprovedenog postupka stečaja.

Kod ovakvog stanja stvari pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužba

nedopuštena.

U sporu za utvrdjenje ništavosti ugovora od strane lica koja za to imaju pravni

interes, da bi tužba bila dopuštena mora se zasnovati pasivno suparničarstvo koje će

obuhvatiti sve subjekte koji su učesnici tog materijalno pravnog odnosa i on se mora

rješavati jedinstveno jer ovlašćenje za raspolaganje pripada samo svim učesnicima zajedno.

Dakle, radi se u nužnom suparničarstvu, pa odsustvo nekog od učesnika u parnici predstavlja

nedostatak procesnopravne legitimacije za vodjenje parnice, jer oni svi čine jednu pasivnu stranu.

Pošto su prvotuženi i drugotuženi prestali da postoje kao pravna lica nakon sprovedenog stečajnog

postupka, to ne mogu biti stranke u sporu u smislu člana 76 stav 1 ZPP. Taj nedostatak se ne može

otkloniti jer nemaju pravnih sledbenika, pa se tužba mora odbaciti u smislu čl. 84 st. 4 ZPP jer se

radi o nedostacima takve prirode koji sprečavaju dalje vodjenje parnice."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I. P. br. 49/09 od 22. 10. 2009. godine)

194

STRANAČKA SPOSOBNOST


Etažni vlasnici stambene zgrade ne mogu biti stranka u postupku, jer nemaju

svojstvo pravnog lica.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 76 stav 1 ZPP, stranka u postupku može da bude svako fizičko i

pravno lice.

Zakon o etažnoj svojini (“Sl.list RCG”, br. 71/04) u članu 3 propisuje da stambena zgrada

ima svojstvo pravnog lica u pravnim poslovima koji se odnose na održavanje i korišćenje

stambene zgrade.

Kako su kao prvotužena strana u ovom sporu označeni Etažni vlasnici stambene zgrade, to

tako označeni tuženi ne može biti stranka u postupku jer nema svojstvo pravnog lica, niti su

poimenice navedena lica koja su etažni vlasnici, pa je u postupku pred nižestepenim sudovima

učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP. Na

postojanje ove povrede revizijski sud, u skladu sa čl. 401 ZPP, pazi po službenoj dužnosti. Stoga

je obje presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će, u skladu sa članom 81 stav 1 ZPP, pozvati

tužilju da izvrši potrebne ispravke u tužbi kako bi se postupak mogao nastaviti sa licem koje može

biti stranka u postupku."


195

PRIVREMENI ZASTUPNIK I TROŠKOVI POSTUPKA

(Član 84 stav 2 u vezi sa čl. 161 ZPP)

Ako u izvršnom postupku privremeni zastupnik nije postavio specificirani

troškovnik, to se o troškovima izvršnog postupka ne može odlučivati u parničnom postupku.

Iz obrazloženja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je, da je tužilac po profesiji advokat, te

da je rješenjem Osnovnog suda u Pljevljima I br. 590/03 i dr. od 20.05.2003. godine, postavljen za

privremenog zastupnika izvršenom dužniku PP "Batko" iz Pljevalja i V. B. iz istog mjesta u više

izvršnih predmeta. U tim predmetima je održano (07.07.2003., 03.11.2003., 30.04.2004.,

25.04.2005. godine) i na svim je bio prisutan tužilac kao privremeni zastupnik dužnika. Utvrdjeno

je i to, da tužilac kao privremeni zastupnik u pomenutim izvršenim predmetima nije podnosio

troškovnik, već se obraćao predsjedniku suda i izvršnom radniku suda, da mu se nadoknade

troškovi zastupanja po advokatskoj tarifi.

Kod ovakvog stanja stvari i po nalaženju ovog suda pravilno zaključuju nižestepeni

sudovi, da zahtjev tužioca nije osnovan. Naime, shodno članu 82 ("Sl.list RCG", br. 22 od

02.04.2000. godine) propisano je, da je tuženom izmedju ostalog privremeni zastupnik može

postaviti u slučaju kada je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika, a u skladu sa

odredbom čl. 84 st. 2 ZPP-a, troškove postavljanja privremenog zastupnika snosi tužilac.

Dakle, tužena nije u obavezi da tužiocu nadoknadi tražene troškove sa razloga što je

tužilac koji je obavljao poslove privremenog zastupnika u navedenim predmetima, prava na

naknadu je trebao da ostvari u izvršnom postupku iz predujma kojeg je bio dužan uplatiti izvršni

povjerilac.

Obzirom da izvršni povjerilac nije predujmio navedene troškove za postavljanje

privremenog zastupnika to ne može da ta obaveza tereti tuženu.

Uz to, shodno članu 164 Zakona o parničnom postupku ("Sl.list SFRJ", br. 44/77) koji je

bio u primjeni do 10.07.2004. godine kao i odredbom čl. 161 sada važećeg ZPP, propisano je, da

se o zahtjevu stranaka odlučuje samo na odredjeni zahtjev stranke, tj. troškovnik stranke u kojem

se specificiraju svi troškovi koje je stranka imala u toku postupka. Obzirom, da privremeni

zastupnik nije postavio specificirani troškovnik, to se o troškovima izvršnog postupka ne može

odlučivati u ovoj parnici, niti tužba u ovoj pravnoj stvari može zamijeniti troškovnik.

Isticanje tužioca sada u reviziji, da je dostavio u izvršnom postupku specificiran

troškovnik, a koji prilaže uz reviziju je bez odlučnog značaja. Jer, stranke u reviziji ne mogu

iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, osim shodno članu 402 ZPP-a, oako se oni

odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Pored toga, tužilac je u toku postupka pred prvostepenim sudom isticao, da takav zahtjev

nije ni postavljao, već se usmeno obraćao predsjedniku suda i izvršnom radniku suda. Medjutim,

obzirom da tužilac nije postupio u toku izvršnog postupka shodno Zakonu o parničnom postupku,

to ne može postojati obaveza na strani tužene da tužiocu nadoknadi tražene troškove."


196

TROŠKOVI POSTUPKA U SLUČAJU OBUSTAVE PREKRŠAJNOG POSTUPKA

(Član 203 tačka 5 ZKP)

Zahtjev za naknadu troškova postupka može se podnijeti prekršajnom organu

najkasnije u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o obustavi postupka.

Iz obrazloženja:

"Što se tiče troškova koji su nastali povodom prekršajnog postupka o kojima je

prvostepeni sud odlučio dopunskom presudom, i po ocjeni ovoga suda pravilno je drugostepeni

sud postupio kada je preinačio navedenu presudu i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Ovo sa

razloga što je tužilac shodno odredbi člana 200 stav 2 Zakona o krivičnom postupku bio dužan da

u roku od tri mjeseca od obustave prekršajnog postupka podnese zahtjev prekršajnom organu, što

isti nije uradio već je takav zahtjev prvi put podnio parničnom sudu, što nije mogao radi čega je

shodno odredbi čl. 203 tačka 5 Zakona o krivičnom postupku drugostepeni sud pravilno preinačio

prvostepenu presudu i zahtjev odbio."


197

ISPRAVA KAO DOKAZ U POSTUPKU

(Član 105 stav 2 ZPP u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)

Sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako je presudu zasnovao

na neovjerenoj fotokopiji isprave.

Iz obrazloženja:

"Naime, griješe nižestepeni sudovi kada za svoje odluke zasnivaju na presudi Velikog suda

u Podgorici br. 1063-4-1933-305 od 26.09.1933. godine - tj. dokazu koji je u fotokopiji a koja nije

ovjerena, a na koju okolnost se opravdano ukazuje revizijom tuženog. Jer, shodno članu 105 ZPP

je propisano, da isprave koje se prilažu podnose se u izvorniku, ovjerenom prepisu ili kao

fotokopija koja mora biti ovjerena. Iz spisa predmeta proizilazi, da je sud izvršio uvid u

neovjerenu fotokopiju navedenog dokaza, a da pri tome tužilac nije priložio na uvid ispravu u

izvorniku, na što je bio obavezan u smislu čl.105 stav 2 ZPP.

Takvim propustima nižestepeni sud je počinio bitnu povredu parničnog postupka iz člana

367 stav 2 tačka 15 ZPP-a, jer presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, jer o

odlučnim činjenicama postoji protivurječnost izmedju onoga što se u razlozima presude navodi o

sadržini isprava, radi čega je iste valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno

sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe na koje se ukazuje ovim

rješenjem U tom pravcu sud će zatražiti od tužioca da presudu Velikog suda u Podgorici od

26.09.1933. godine priloži u izvorniku, ovjerenom prepisu, ili u fotokopiji koja mora biti

ovjerena, a na što ga obavezuje član 105 ZPP."


198

PREINAČENJE TUŽBE


Smatra se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe, ako tuženi izjavi da se

protivi preinačenju i na istom ročištu nastavi da raspravlja po preinačenom tužbenom

zahtjevu.

Iz obrazloženja:

"Pri tom valja istaći da je prvostepenom i pobijanom presudom odlučeno u granicama

postavljenog tužbenog zahtjeva, koji se ima smatrati konačno opredijeljenim u skladu sa

preinačenjem na raspravnom ročištu prvostepenog suda dana 31.03.2009. godine, a koje je

prihvatio prvostepeni sud, te je prvostepenom i pobijanom presudom pravilno odlučeno o

preinačenom zahtjevu. Neosnovano se revizijama ukazuje da je preinačenje tužbe izvršeno

suprotno odredbama ZPP, time što je prihvaćeno od strane suda na istom ročištu, iako se tuženi

tome protivio, a navedeno raspravno ročište je održano pred izmijenjenim vijećem i sud je istog –

navedenog dana raspravu zaključio. Ovo sa razloga što je tuženi, bez obzira što je izjavio da se

protivi preinačenju, na istom ročištu nastavio da raspravlja po preinačenom zahtjevu tužbe,

izjašnjavanjem povodom izvodjenih dokaza u dokaznom postupku, te se s toga ima smatrati da je

tužba preinačena i da je sud dopustio preinačenje osnovom odredbe člana 191 st.2 i 3 ZPP. Osim

toga, u pitanju su razlozi na koje se ne može pozivati tužilac, kao ni umješač na njegovoj strani,

jer su to upravo razlozi kojima pravilnost rješenja suda o prihvatanju preinačenja tužbe može

osporavati isključivo tuženi.

Sa iznijetih razloga neosnovani su navodi revidenata (tužioca i umješača na njegovoj

strani), kojima se ukazuje na postojanje povreda pravila procesnog prava sa navedenih razloga."


199

PREINAČENJE TUŽBE


Tužba je preinačena ako je promijenjen činjenični osnov tužbenog zahtjeva.

***

Promjena činjeničnog osnova postoji ako se radi opravdanja svog zahtjeva tužilac

poziva na sasvim drugi životni dogadjaj.

Iz obrazloženja:

"Neosnovani su i navodi revizije da tužioci nijesu preinačili tužbu, već da su promijenili

samo pravni osnov tužbenog zahtjeva.

Prema odredbi člana 192 stav 1 ZPP preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti tužbenog

zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Istovjetnost tužbenog

zahtjeva postoji sve dok nije promijenjen njegov sadržaj ili činjenični osnov. Promjena

činjeničnog osnova postoji ako se radi opravdanja svog zahtjeva tužilac poziva na sasvim drugi

životni dogadjaj. Tužioci su na zadnjem ročištu za glavnu raspravu od 22.04.2008. godine

promijenili činjenični osnov tužbenog zahtjeva, tako što su umjesto tvrdnje da sporni stan

predstavlja zajedničku imovinu koju su U. i Lj. stekli radom u toku trajanja bračne zajednice,

zahtjev zasnovali na činjenicama da stan predstavlja Uroševu zaostavštinu, pa da je Lj, koja je

nadživjela supruga, imala pravo nasledja na 1/3 njegove zaostavštine i da tužiocima kao njenim

naslednicima pripada 1/3 spornog stana. Proizilazi da se takav zahtjev temelji na drugoj

činjeničnoj osnovi pa je promijenjena istovjetnost zahtjeva, što se u smislu čl. 192 st. 1 ZPP

smatra kao preinačenje tužbe. Tuženi su se protivili preinačenju tužbe, pa je prvostepeni sud

pravilno postupio kada je odlučio o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, jer za preinačenje

tužbe nijesu bili ispunjeni uslovi iz čl. 191 st. 4 ZPP."


200

ISTICANJE VIŠE ZAHTJEVA U TUŽBI


Ne radi se o eventualnom spajanju zahtjeva ako tužioci podneskom nijesu odredili redosled

odlučivanja o osnovanosti zahtjeva, a kasnije kada su to pokušali da učihe sud nije dozvolio.

***

POBIJANJE PRVOSTEPENE PRESUDE IZ RAZLOGA

ŠTO NIJE ODLUČENO O SVIM ZAHTJEVIMA


Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zbog toga što prvostepeni sud nije

odlučio presudom o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati

kao predlog stranke da se donese dopunska presuda.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su tužioci podneskom, koji je primljen kod

prvostepenog suda 04.11.2003. godine, precizirali tužbeni zahtjev tako što su tražili da se utvrdi

da su suvlasnici stanova PD2 površine 59 m2 i PD 3 površine 60 m

2 u objektu 1, kat. parcela 2190

l. n. br. 284 KO Budva, kao i sunosioci prava korišćenja na kat.parceli 2190 l. n. br. 284 KO

Budva, pa su tuženi dužni solidarno isplatiti tužiocima 250.000,00 € sa kamatom od dana

vještačenja do isplate. Punomoćnik tužioca je na ročištu za glavnu raspravu od 22.03.2005.

godine, preinačio tužbu tako što je kao primarni postavio novčani zahtjev za isplatu iznos od

250.000,00 €, a zahtjev za utvrdjenje prava svojine kao eventualni. Prvostepeni sud nije dozvolio

preinačenje tužbe i to rješenje je postalo pravosnažno.

Pogrešno su nižestepeni sudovi zaključili da se radi o eventualnom spajanju tužbenih

zahtjeva. Naime, tužilac u skladu sa članom 189 st.2 i 3 ZPP može kumulirati zahtjeve koji su u

medjusobnoj vezi tako da sud usvoji sledeći od tih zahtjeva ako nadje da onaj koji je ispred njega

istaknut nije osnovan. Tužioci podneskom nijesu odredili redosled odlučivanja o osnovanosti

zahtjeva, a kasnije kada su pokušali to da učine sud nije dozvolio, pa se ne radi o eventualnom

spajanju zahtjeva. To znači da je prvostepeni sud presudom morao odlučivati i o zahtjevu koji se

tiče novčanog potraživanja. Pri tome je bez značaja kako je punomoćnik tužioca kvalifikovao

zahtjeve jer pogrešna kvalifikacija nema uticaja na njihov tretman, koji sud cijeni imajući u vidu

upravo sadržinu zahtjeva.

Tužioci su protiv prvostepene presude izjavili žalbu iz čijeg sadržaja proizilazi da se žalba

izjavljuje zbog toga što nije odlučeno u dijelu zahtjeva koji se odnosi na novčano potraživanje.

Prema odredbi člana 350 stav 3 ZPP, ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zbog toga

što prvostepeni sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice,

žalba će se smatrati kao predlog stranke da se donese dopunska presuda. Prema tome,

drugostepeni sud žalbu tužilaca nije mogao odbaciti kao nedozvoljenu, jer se ona u smislu citirane

zakonske odredbe ima smatrati kao predlog stranke da se donese dopunska presuda.

Podnošenjem predoga za dopunu presude dolazi do zastoja u postupku po žalbi protiv iste

presude. Naime, ako je pored predloga za dopunu presude podnijeta i žalba protiv presude,

prvostepeni sud će zastati sa dostavljanjem ove žalbe drugostepenom sudu dok se ne donese

odluka o predlogu za dopunu presude i dok ne istekne rok za žalbu protiv ove odluke – član 350

stav 1 ZPP.

Slijedom navedenog drugostepeni sud je spise morao vratiti prvostepenom sudu da izvrši

dopunu presude, pa kada mu prvostepeni sud nakon dopune presude dostavi spise, odluči o svim

žalbama stranaka."


201

OBUSTAVA POSTUPKA

(Član 216 ZPP)

Kad pravno lice prestaje da postoji postupak se obustavlja.

Iz obrazloženja:

"Pravosnažnim rješenjem Privrednog suda u Bijelom Polju St. br. 24/03 od 31.08.2007.

godine zaključen stečajni postupak nad tuženim i to pravno lice je brisano iz evidencije

Centralnog registra Privrednog suda u Podgorici.

Kod takvog stanja stvari i po nalaženju ovog suda pravilno su postupili nižestepeni sudovi,

kada su obustavili postupak u ovoj pravnoj stvari. Jer, polazeći od toga, da je tuženi kao pravno

lice prestao postojati, te da su nepokretnosti koje su predmet ovog spora upisane kao vlasništvo

Vlade CG - Ministarstva finansije, to je pravilno shodno članu 216 ZPP, obustavljen postupak u

ovoj pravnoj stvari. Sa tih razloga, nije bilo zakonskog osnova za preinačenje tužbe u

subjektivnom smislu - označenjem Ministarstva finansija kao tuženog, kako se to pogrešno

ukazuje revizijom tužioca."


202

ODBACIVANJE TUŽBE

(Član 276 ZPP)

Poništaj odgovora na tužbu ne može biti predmet pobijanja pred sudom.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za poništaj odgovora na tužbu

datog u predmetu P. br. 145/08 kod istog suda i naknada nematerijalne štete zbog duševnih bolova

koje je imao kada je primio osporeni akt.

U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je tuženi u odgovoru na tužbu, čiji

se poništaj traži u ovom sporu, osporio tužbeni zahtjev tužioca u predmetu P. br. 145/08. U toj

stvari prvostepeni sud je donio rješenje da se tužba smatra povučenom, s tim što o žalbi tužioca

izjavljenoj protiv tog rješenja još uvijek nije odlučeno.

Kako dostavljanje odgovora na tužbu nije nezakonita radnja tuženog, tužilac zbog toga nije

mogao da trpi nematerijalnu štetu u smislu odredbi čl. 200 Zakona o obligacionim odnosima, te

mu ne pripada ni pravo na naknadu štete, koja je predmet ovog spora.

Poništaj odgovora na tužbu datog u predmetu Osnovnog suda u Pljevljima P. br. 145/08,

ne može biti predmet pobijanja pred sudom, jer njegov poništaj ne bi proizveo nikakve pozitivne

posljedice za tužicoa zbog čega on nije imao ni pravni interes da traži njegov poništaj, pa je

prvostepeni sud trebao tužbu za poništaj ovog akta odbaciti. Medjutim, kako to zaključuje i

drugostepeni sud, bez uticaja je što prvostepeni sud nije odbacio tužbu za ovaj dio zahtjeva,

obzirom da je takav zahtjev odbio, pa su pravne posljedice za tužioca iste."


203

IZOSTANAK PUNOMOĆNIKA TUŽIOCA SA ROČIŠTA


Smatra se da je tužba povučena ako je uredno obaviješteni punomoćnik tužioca

izostao sa ročišta.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima predmeta, punomoćnik tužilaca T. S nije pristupio na ročište

glavne rasprave od 23.04.2007. godine iako je bio uredno obaviješten, pa je sud na predlog

punomoćnika tuženog donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, a tužioce obavezao da

plate tuženoj troškove postupka.

Kod takvog činjeničnog stanja i po nalaženju ovog suda, pravilno je u ovoj pravnoj stvari

odlučeno na način da se tužba smatra povučenom, a tužioci obavežu na naknadu naznačenih

troškova, što je u skladu sa odredbama čl. 293 st.3 i čl.156 st.1 ZPP-a, o čemu rješenje sadrži

pravilne razloge.

Pri tome, navodi revizije da je postupak trebalo prekinuti, jer je jedan od tužilaca tj.

prvotužilac T. T, preminuo tokom postupka (21.11.2003. godine) nijesu od značaja. Ovo kod

činjenice da je reviziju izjavio drugotužilac T. P, koji u odnosu na preminulog drugo tužioca nema

položaj jedinstvenog nužnog suparničara na tužilačkoj strani, da bi se pravno dejstvo prekida

postupka odnosilo i na njega."


204

PRAVNE POSLEDICE PROPUŠTANJA ROČIŠTA ZA GLAVNU RASPRAVU


Podnesak punomoćnika tužioca kojim traži odlaganje ročišta bez dostavljanja

dokaza da ima opravdan razlog za izostanak, ne može spriječiti nastupanje pravne

posljedice propuštanja iz člana 298 stav 3 ZPP.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima tužioci nijesu došli na ročište za glavnu raspravu od 06.05.2008.

godine, iako su bili uredno pozvani, a tuženi se nijesu upustili u raspravljanje. Kod takvog stanja

stvari bili su ispunjeni uslovi iz člana 298 stav 3 ZPP za donošenje rješenja da se tužba smatra

povučenom.

Nije ni od kakve važnosti za drugačije odlučivanje to što je punomoćnik tužioca

podneskom od 06.05.2008. godine, koji je neposredno predao u sud, tražio da se ročište odloži.

Ovo zbog toga što punomoćnik tužilaca uz podnesak nije dostavio dokaze da ima opravdan razlog

za izostanak. Dakle, podnesak punomoćnika tužioca kojim traži odlaganje ročišta, bez

dostavljanja dokaza da ima opravdan razlog za izostanak, ne može spriječiti nastupanje pravne

posljedice propuštanja iz člana 298 stav 3 ZPP."


205

POČETAK ROKA ZA ŽALBU


Ako sud na glavnoj raspravi obavijesti prisutne stranke o datumu donošenja presude

i nakon toga, iako ga zakon na to ne obavezuje, dostavi stranakama prepis presude, rok za

žalbu računa se od dana dostavljanja pisane presude, a ne od prvog narednog dana od dana

donošenja presude.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta proizilazi, da je na zapisniku o glavnoj raspravi od 30.05.2006. godine,

na kojoj su bili prisutni punomoćnici stranaka, sud iste obavijestio da će presuda biti donijeta

29.06.2006. godine u 13 časova, a što su stranke verifikovale svojim potpisima. Utvrdjeno je i to,

da je tuženom prvostepena presuda dostavljena dana 09.07.2006. godine, a da je isti izjavio žalbu

dana 12.07.2006. godine.

Polazeći od toga, da je rok za žalbu protiv navedene presude počeo teći prvog narednog

dana nakon donošenja iste tj. 30.06.2006. godine, da je rok za žalbu isticao sa danom

07.07.2006.godine, a da je tuženi istu izjavio preporučenom pošiljkom dana 12.07.2006. godine,

to prvostepeni sud zaključuje, da je žalba neblagovremena.

Rješavajući po žalbi tuženog, drugostepeni sud je nakon provedenih izvidjajnih radnji,

odbio istu kao neosnovanu, a potvrdio prvostepeno rješenje prihvatajući u cjelosti rezonovanje

prvostepenog suda.

Medjutim, po nalaženju ovog suda, a nakon provedenih izvidjajnih radnji u smislu čl. 374

st.2 ZPP-a, takav zaključak nižestepenih sudova nije pravilan. Ovo s razloga što nižestepeni

sudovi nijesu mogli zaključiti, da je izjavljena žalba tuženog neblagovremena, jer je ista izjavljena

po proteku zakonskog roka od 8 dana.

Stoji činjenica, da je na zapisniku o glavnoj raspravi od 30.05.2006. godine, na kojoj su

bili prisutni punomoćnici stranaka, sud iste obavijestio, da će presuda biti donijeta dana

29.06.2006. godine, tako da je shodno čl. 341 st.3 ZPP, rok za žalbu protiv presude počeo teći

prvog narednog dana nakon donošenja iste. Medjutim, griješi prvostepeni sud, kada mimo rješenja

suda sa rasprave održane dana 30.05.2006. godine, tuženom dostavlja prepis presude u skladu sa

odredbama ZPP, o dostavljanju, jer ga na to nije obavezivao zakon. Na taj način, sud je tuženom

dao mogućnost da žalbu može izjaviti u zakonskom roku koji se računa od dana dostavljanja

prepisa prvostepene presude.

Kako je tuženom prvostepena presuda dostavljena dana 09.07.2006. godine, a žalba

izjavljena 12.07.2006. godine preporučenom pošiljkom R 0017300393, to je ista blagovremena,

jer je izjavljena u zakonskom roku, pa je drugostepeni sud bio dužan da provede postupak po žalbi

i cijeni osnovanost iste. Navedenim propustima nižestepeni sudovi su počinili bitnu povredu

odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st.2 tač.9 ZPP-a, jer tuženom nije dozvoljeno raspravljanje

pred sudom. "


206

PRAVOSNAŽNO PRESUDJENA STVAR

(Član 352 ZPP)

Ne radi se o pravosnažno presudjenoj stvari ako se raniji tužbeni zahtjev o kome je

pravosnažno odlučeno i novi zasnivaju na različitim činjenicama, kao i pravnim

posledicama koje tužioci iz tih činjenica izvode.

Iz obrazloženja:

"Tužbeni zahtjev u sporu P. br. 435/02 zasnovan je na činjenicama da su pravni

prethodnici tužilaca (u ovom sporu tuženih) pravo svojine na parceli br. 77/45 upisanoj u listu

nepokretnosti br.208 KO Nedakusi stekli na osnovu pravnog posla – usmenog ugovora o prodaji

koji su 1956-1957 godine, zaključili sa P. M.

U ovom sporu tužbeni zahtjevi zasnovani su na činjenicama da je usmeni ugovor o prodaji

koji je majka tužilaca zaključila sa pravnim prethodnikom tuženih ništav, jer za takvo

raspolaganje nije imala odobrenje nadležnog organa starateljstva budući da se tužioci koji su na

osnovu nasledjivanja bili suvlasnici na po 1/3 u vrijeme zaključenja ugovora bili maloljetni. Zbog

toga je taj ugovor bez dejstva pa su tužioci sledstveno tome suvlasnici na po 1/3 sporne parcele.

Iz navedenog slijedi da tužbeni zahtjevi u sporu P. br. 435/02 i u ovom sporu nijesu

istovjetni, jer su različite činjenice na kojima su zasnovani kao i pravne posledice koje tužioci iz

tih činjenica izvode. Zbog toga stavom drugim prvostepene presude nije odlučeno o zahtjevu o

kom je pravosnažno presudjeno presudom istog suda P. br. 435/02 od 11.10.2004. godine, pa su

osnovani navodi revizije da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena bitna povreda

odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 1 u vezi sa čl.383 st.2 ZPP, koja predstavlja ukidni

razlog."


207

BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

(Član 367 stav 2 tačka 9 ZPP)

Stranki je uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom ako nema dokaza da su

joj uručeni nalazi vještaka iako su sva raspravna ročišta održana u njenom odsustvu, a

nema dokaza o urednom pozivu.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se revizijom ukazuje da je tuženom uskraćena mogućnost da raspravlja u

prvostepenom postupku, jer iz stanja u spisima predmeta proizilazi da su sva raspravna ročišta

držana i rasprava zaključena u odsustvu tuženog, a da pri tom nema dokaza da je uredno pozivan i

obavještavan o toku postupka. Da je tuženom uskraćena mogućnost da raspravlja u postupku pred

sudom ukazuje i činjenica što nema dokaza da su mu uručeni osnovni i dopunski nalaz o

vještačenju. Stoga nemaju utemeljenja ni u navodima, ni u izvedenim dokazima, razlozi

prvostepene presude u dijelu nespornih navoda i izvedenog činjeničnog i pravnog zaključka iz

izvedenih dokaza, te su dati razlozi nejasni i nerazumljivi, što ukazuje da se prvostepena presuda

sa sigurnošću ne može ispitati. Isto tako, drugostepeni sud, u postupku po žalbi, nije pravilno

ocijenio žalbene navode kojima je ukazano da je tuženom u postupku onemogućeno da rapravlja

pred sudom, obzirom da nije uredno pozivan i da mu nije data mogućnost da se izjasni o

osnovnom i dopunskom nalazu o vještačenju, kao izvedenim dokazima. Dati razlozi u pobijanoj

presudi kojima se ukazuje da se iz predmetnih spisa - dostavnica utvrdjuje da je tuženi uredno

pozivan na održana ročišta u smislu odredaba ZPP-a i da su mu uredno dostavljani dokazi, ne

mogu se sa sigurnošću ispitati, i kao što je već istaknuto nemaju utemeljenja u stanju u spisima

predmeta. Ovo posebno kad se ima u vidu da iz dostavnica i u spisima iz raspravnih zapisnika

nesumnjivo proizilazi da tuženi nije uredno obaviještavan o toku postupka pred prvostepenim

sudom i preduzetim radnjama od strane tog suda."


208


PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM

(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP)

Drugostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako je

odlučio izvan granica žalbe.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se revizijom ukazuje da je pobijanom presudom odlučeno izvan granica žalbe.

Naime, u stavom I izreke prvostepene presude utvrdjeno je pravo stalne službenosti

prolaza pješice i provod stoke u vezu, preko poslužnih parcela tuženog tokom čitave godine,

putnim pravcem bliže označenim izrekom navedene presude. Na ovaj dio prvostepene presude

nije izjavljena žalba, te je ista u ovom dijelu postala pravosnažna.

Medjutim, drugostepeni sud je odlučio izvan granica žalbe i ponovo usvojio dio tužbenog

zahtjeva o kome je već pravosnažno odlučeno, tako da je izreka drugostepene presude nejasna,

čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP,

radi čega se pobijana presuda mora ukinuti i predmet vratiti na ponovno sudjenje."


209



(Član 367 stav 1 u vezi sa čl. 387 tačka 1 ZPP)

Izmjena činjeničnog stanja pred drugostepenim sudom bez otvaranja rasprave

predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Iz obrazloženja:

"U parničnom postupku sud je vezan samo izrekom pravosnažne presude krivičnog suda i

to jedino u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, a nije vezan za

obrazloženje takve presude. S toga je dužan, da u parničnom postupku utvrdjuje i one činjenice

koje mogu imati uticaja na civilno pravnu odgovornost tuženog u pogledu naknade štete i njene

visine, nezavisno od postojeće presude krivičnog suda. Naime, parnični sud samostalno i

nezavisno utvrdjuje činjenice i cijeni odgovornost za naknadu štete.

Medjutim, u ovoj stvari drugostepeni sud samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka

saobraćajne struke datog u postupku istrage, nije mogao izvoditi zaključak o osnovu gradjansko-

pravne odgovornosti tuženog. U vezi te odgovornosti moralo je biti sprovedeno dopunsko

vještačenje kako bi se na taj način, nezavisno od ishoda krivičnog postupka, utvrdilo da li je tuženi

odgovoran za naknadu predmetne štete. Bez dokazivanja u tom pravcu, zbog sumnje u tačnost

utvrdjenih činjenica, nije ni bilo uslova za preinačenje prvostepene presude, već je prvostepena

presuda zbog nedostatka razloga o pomenutim činjenicama morala biti ukinuta. Postupajući na

izloženi način drugostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367

stav 1 u vezi čl.387 tač.1 Zakona o parničnom postupku, kada je bez održavanja glavne rasprave

pobijanu presudu zasnovao na drugačijem činjeničnom stanju, od onog koje je utvrdio prvostepeni

sud. "


210



(Član 367 stav 1 u vezi sa čl. 66 ZPP)

Drugostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako prije

odlučivanja po žalbi nije dostavio spise predmeta Vrhovnom sudu da odluči o traženoj

delegaciji drugog suda.

Iz obrazloženja:

"Tuženi su na prvostepenu presudu izjavili žalbe pri čemu je drugotuženi tražio da prije

donošenja odluke po žalbi Vrhovni sud odredi drugi stvarno nadležni sud da odlučuje po žalbi

umjesto Višeg suda u Podgorici i eventualno Osnovnog suda u Cetinju.

Drugostepeni sud se medjutim nije ostvrtao na prednje navode drugotuženog već je

razmatrao žalbe tuženih i pobijanom presudom potvrdio prvostepenu presudu a žalbe tuženih

odbio kao neosnovane.

Postupajući na izloženi način drugostepeni sud je po ocjeni ovoga suda počinio bitnu

povredu iz člana 367 stav 1 ZPP u vezi čl.66 ZPP našta se osnovano ukazuje revizijom

drugotuženog, radi čega se drugostepena presuda mora ukinuti i predmet vratiti drugostepenom

sudu na ponovo sudjenje. Žalbeni sud je naime bio dužan spise dostaviti Vrhovnom sudu da

odluči o traženoj delegaciji drugog suda nakon predhodno pribavljenog izjašnjenja drugotuženog

sa kojih razloga traži delegaciju drugog suda, pa tek nakon donošenja odluke po zahtjevu za

delegaciju, a uz uslov da ne bude delegiran drugi sud odlučiti po izjavljenim žalbama tuženih.

Propuštajući da postupi na izloženi način drugostepeni sud je počinio naprijed navedenu

povredu postupka radi čega se drugostepena odluka mora ukinuti."


211

NOVI DOKAZI U REVIZIJI

(Član 402 ZPP)

Dostavljanje izvoda iz matične knjige umrlih za tužilju ima karakter novog dokaza,

jer je smrću tužilje prestala njena sposobnost da bude stranka u postupku, radi čega je

postupak morao biti prekinut.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 402 ZPP, stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati

nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se

revizija može izjaviti.

Tuženi je uz reviziju izjvljenu protiv drugosterpene presude dostavio dokaz – izvod iz

matične knjige umrlih za tužilju, iz kojeg se utvrdjuje da je tužilja M. S umrla 05.01.2005. godine.

Prvostepena presuda u predmetnom sporu donijeta je 30.07.2008. godine, pa navedeni

dokaz dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude jer je smrt tužilje nastupila tokom

prvostepenog postupka, tj. prije pravosnažnosti presude.

Dostavljanje izvoda iz matične knjige umrlih za tužilju ima karakter novog dokaza u

smislu odredbe člana 402 ZPP. Smrću tužilje prestala je njena sposobnost da bude stranka u ovom

postupku, koji je u skladu sa čl.211 tačka 1 ZPP-a morao biti prekinut.

Propustom nižestepenih sudova da postupe na izloženi način, počinjena je bitna povreda

odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP-a, na koju revizijski sud pazi po

službenoj dužnosti.

Zbog toga je nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na

ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku sud će održati ponovnu raspravu, na kojoj će izvesti dokaz

dostavljen uz reviziju, pa imajući u vidu odredbe čl. 211 i 216 ZPP-a i čl. 204 ZOO ponovo

odlučiti u ovoj pravnoj stvari."


212

NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI


Protiv odluke koju je povodom revizije donio Vrhovni sud, zahtjev za zaštitu

zakonitosti nije dozvoljen.

***

Meritorno odlučivanje u tom slučaju značilo bi ponavljanje vanrednog pravnog

lijeka u istoj stvari o kome se Vrhovni sud već izjasnio.

Iz obrazloženja:

"Oslanjajući se na činjenično stanje utvrdjeno u prvostepenom postupku, koje je s

razlogom prihvatio i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno

pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Svoj zahtjev za naknadu predmetne štete,

tužioci zasnivaju na tome da je ista prouzrokovana nezakonitim odbacivanjem zahtjeva za zaštitu

zakonitosti Državnog tužioca Republike Crne Gore Gt. br. 544/02 od 09.05.2003. godine,

izjavljenog protiv presude Vrhovnog suda Republike Crne Gore Rev. I. P. br. 28/02 od

20.12.2002. godine, kojom je revizija tužilaca u sporu vodjenom protiv tuženih Montenegrobanke

DD Podgorica i dr., izjavljena protiv presude istog suda Pž. br. 85/02 od 20.06.2002. godine,

odbijena kao neosnovana. Takvim postupanjem, po shvatanju revidenata, uskraćeno im je pravo

na upotrebu pravnog lijeka i pravo raspravljanja u čemu se i ogleda osnov odgovornosti tuženog

za naknadu predmetne štete.

Medjutim, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da u predmetnoj stvari nema osnova

odgovornosti tuženog za štetu, te u skladu sa čl. 172. Zakona o obligacionim odnosima tužbeni

zahtjev odbili kao neosnovan.

Odredbama člana 401 stav 4 Zakona o parničnom postupku (koji je bio na snazi u vrijeme

odlučivanja o navedenom zahtjevu za zaštitu zakonitosti), bilo je propisano da zahtjev za zaštitu

zakonitosti nije dozvoljen protiv odluke koju je povodom revizije ili zahtjeva za zaštitu zakonitosti

donio sud nadležan da odlučuje o tim pravnim ljekovima (čl. 383 Zakona o parničnom postupku).

Prema tome, pošto se radilo o zahtjevu za zaštitu zakonitosti podnijetom Vrhovnom sudu Crne

Gore protiv presude tog suda donijete povodom revizije, Vrhovni sud Republike Crne Gore je

pravilno odlučio kada je s pozivom na navedene zakonske odredbe svojim rješenjem od

29.12.2003. godine, odbacio zahtjev za zaštitu zakonitosti, kao nedozvoljen. U protivnom,

meritorno odlučivanje značilo bi ponavljanje vanrednog pravnog lijeka, u istoj stvari o kome se

Vrhovni sud već izjasnio.

Iz navedenih razloga, nesumnjivo je da tužiocima nije uskraćena mogućnost na upotrebu

pravnog lijeka i pravo raspravljanja, pa su nižestepeni sudovi u odsustvu osnova odgovornosti za

štetu pravilno odlučili kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan."


213

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE

(Član 438 u vezi sa čl. 407 ZPP)

U sporu povodom ocjene zakonitosti rješenje kojim je izrečena disciplinska mjera

novčana kazna revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 438 ZPP-a, propisano je da je u parnicama iz radnih odnosa revizija

dozvoljena samo u sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa.

Obzirom da je pobijana presuda donijeta u sporu pvodom ocjene zakonitosti rješenja

tuženog kojima je tužiocu izrečena disciplinska mjera novčane kazne u visini od 50% od plate za

period od dva mjeseca, to revizija nije dozvoljena, pa je istu valjalo odbaciti."


214

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

PODNIJETOG PROTIV RJEŠENJA VRHOVNOG SUDA CRNE GORE

KOJIM JE REVIZIJA ODBAČENA KAO NEDOZVOLJENA

(Član 421 tačka 1 u vezi sa čl. 36 stav 2 i čl. 37 ZPP)

Ne može se smatrati, kod ponavljanja revizijskog postupka, da je stranki uskraćena

mogućnsot da raspravlja u postupku kod Vrhovnog suda Crne Gore time što je rješenjem

revizija odbačena kao nedozvoljena.

***

Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčano potraživanje vrijednost predmeta spora

navedena u tužbi ne može se samoinicijativno mijenjati.

Iz obrazloženja:

"Odlučujući o reviziji tužioca, Vrhovni sud Crne Gore svojim rješenjem Rev. br. 1291/09

od 03.11.2009. godine, odbacio je reviziju kao nedozvoljenu.

Protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda Crne Gore tužilac je blagovremeno podnio

predlog za ponavljanje revizijskog postupka, ukazujući da je Vrhovni sud pogrešno odbacio kao

nedozvoljenu njegovu reviziju, koju je izjavio protiv presude Višeg suda u Podgorici Gž. br.

2607/08 od 15.07.2009. godine, pogrešno polazeći od označene vrijednosti predmeta spora u

tužbi. Medjutim, navodi da je vrijednost predmeta spora promijenjena na pripremnom ročištu

održanom 26.06.2007. godine i utvrdjena na iznos od 55.000 €. Stoga smatra da mu je

odbacivanjem revizije od strane revizijskog suda uskraćena mogućnost da raspravlja pred tim

sudom, odnosno uskraćena mogućnost na ispitivanje navoda revizije i meritorno odlučivanje po

reviziji.

U odgovoru na predlog za ponavljanje postupka tuženi – protivnik predlagača osporava

sve navode istog i predlaže da ovaj sud predlog odbije kao neosnovan.

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je predlog za ponavljanje postupka

neosnovan.

U postupku koji je prethodio odlučivanju po reviziji Vrhovni sud CG je našao da je u tužbi,

predatoj neposredno prvostepenom sudu dana 24.03.2005. godine, naznačena (odštampana)

vrijednost predmeta spora 1.000 €, koja je prekrižena i ručno napisana ispod - 55.000,00 €. Stoga

je ovaj sud, radi pravilne ocjene o dozvoljenosti revizije u predmetom sporu, prethodno svojim

aktom Rev. br. 1291/09 od 12.10.2009. godine vratio kompletan spis prvostepenom sudu i naložio

da taj sud sprovede izvidjaj, te da pozove tuženog da dostavi primjerak tužbe koja mu je

dostavljena na odgovor, kako je i postupljeno. Na taj način revizijski sud je pouzdano razjasnio da

je u vrijeme predaje tužbe sudu u istoj bila označena vrijednost predmeta spora na iznos od 1.000

€, zaključivši da je to vrijednost predmeta spora po tužbi, po kojoj prethodno treba ocijeniti

dozvoljenost revizije. Nakon toga, Vrhovni sud CG je, polazeći od tužbom označene vrijednosti

predmeta spora na iznos od 1.000 €, našao da prema odredbi člana 397 stav 3 ZPP u predmetnom

sporu revizija nije dozvoljena, te je kao takvu, na osnovu odredbe člana 407 ZPP, odbacio

rješenjem Rev. br. 1291/09 od 03.11.2009. godine.

Kod izloženog, jasno je da ne stoje razlozi iz odredbe člana 421 stav 1 tačka 1 ZPP i 428

ZPP, za ponavljanje revizijskog postupka okončanog rješenjem ovog suda Rev. br. 1291/09 od

03.11.2009. godine, jer se ne može smatrati da je predlagaču uskraćena mogućnost da raspravlja u

postupku kod Vrhovnog suda CG time što je navedenim rješenjem revizija odbačena kao

nedozvoljena.

Ovaj sud je, inače, cijenio sve navode iz podnijetog predloga, pa je našao da su lišeni

osnova.

215

Neosnovano se predlogom za ponavljanje postupka ukazuje da je Vrhovni sud CG

dozvoljenost revizije u konkretnom slučaju trebao da cijeni polazeći od utvrdjene vrijednosti

predmeta spora na pripremnom ročištu, održanom kod prvostepenog suda dana 26.06.2007.

godine, na iznos od 55.000 €. Ovo iz razloga što prema zapisniku suda sa navedenag ročišta

proizilazi da je sud pristupio odredjivanju nove - izmijenjene vrijednosti predmeta spora na iznos

od 55.000 € po predlogu tužioca, a što prema odredbama ZPP nije moguće.

Naime, odredbom člana 37 Zakona o parničnom postupku predvidjeno je da ako tužilac

nije u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora ili ako je očigledno suviše visoko ili suviše nisko

naznačio vrijednost predmeta spora, sud će po službenoj dužnosti ili po prigovoru tuženog

najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi,

prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način utvrditi, odnosno provjeriti

tačnost označene vrijednosti. Sud o tome odlučuje rješenjem, protiv kojeg nije dozvoljena posebna

žalba.

Iz navedene zakonske odredbe nesumnjivo proizilazi da sud do odredjene faze postupka

ima mogućnost da pristui utvrdjivanju vrijednosti predmeta spora, i to: po službenoj dužnosti -

ukoliko vrijednost predmeta spora nije označena u tužbi ili radi provjere tačnosti tužbom

označene vrijednosti i po prigovoru- ukoliko je takav prigovor istakao tuženi.

Medjutim, Zakon o parničnom postupku (ni u članu 37 ni bilo kojom drugom odredbom)

ne dozvoljava tužiocu koji je u tužbi već odredio vrijednost predmeta spora da tu vrijednost

kasnije samoinicijativno mijenja, niti sud po predlogu tužioca to može učiniti.

Obzirom na prethodno izloženo, jasno je da tužilac nije mogao, a na osnovu njegovog

predloga ni sud u konkretnom slučaju nije imao ovlašćenja da mijenja tužbom utvrdjenu

vrijednost predmeta spora, kod činjenice da tuženi istoj nije prigovarao.

Stoga je izmjena već odredjene vrijednosti predmeta spora u navedenim okolnostima, a na

koju se predlogom za ponavljanje postupka ukazuje, bez pravnog značaja."


216

TRGOVAČKO PRAVO

217

POZIV DA SE POD OBJAVLJENIM USLOVIMA UČINI PONUDA


Oglas za prikupljanje ponuda za prodaju poslovnog prostora ne obavezuje pošiljaoca

poziva da zaključi ugovor sa onim koji ponudi najpovoljniju cijenu.

Iz obrazloženja:

"Prema sadržini spisa predmeta u postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je

prvotuženi 15.06.2007. godine, objavio javni poziv za prikupljanje ponuda za prodaju poslovno

nepotrebnih sredstava. Dio nepokretnosti za koje je upućen javni poziv prodat je tužiocu po

ugovoru o kupoprodaji, koji je zaveden kod tužioca pod br.35/07 od 20.07.2007. godine. Za

poslovni prostor površine 132 m2 izmedju tuženih zaključen je ugovor o razmjeni Ov. br.

26602/07 od 02.08.2007. godine.

Zahtjev za utvrdjenje ništavosti ugovora i utvrdjenja prava svojine tužilac je zasnovao na

činjenicama da je na javni poziv dao najpovoljniju ponudu, pa smatra da je nepokretnost trebala

biti prodata njemu, jer sa ostalim nepokretnostima koje je kupio po istom pozivu čini jednu

cjelinu. Takodje je smatrao da odluku o prodaji imovine nije donio nadležni organ prvotuženog –

skupština akcionara, već odbor direktora.

S obzirom na ovakvo stanje u spisima, bez osnova su navodi revizije da su nižestepeni

sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

Oglas za prikupljanje ponuda za prodaju poslovnog prostora, u smislu člana 35 stav 1

ZOO, ne predstavlja ponudu za zaključenje ugovora, već samo poziv da se pod objavljenim

uslovima učini ponuda. Takav oglas ne obavezuje pošiljaoca poziva da zaključi ugovor sa onim

koji ponudi najpovoljniju cijenu. On odgovara samo za štetu koju bi pretrpio ponudilac ako bez

osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu – čaln 35 stav 2 ZOO. Dakle, ugovor o prodaji

nije ništav zbog toga što pošiljalac poziva nije prihvatio najpovoljniju ponudu, jer takav ugovor

nije protivan prinudnim propisima.

Isto tako, neosnovano je isticanje tužioca da je donošenje odluke o prodaji imovine u

nadležnosti skupštine akcionara. Nadležnosti skupštine akcionara odredjeni su članom 35 Zakona

o privrednim društvima („Sl.list RCG“, br.6/02) i tom odredbom nije predvidjeno da skupština

donosi odluku o raspolaganju imovinom društva.

Zakonom o izmjenama dopuna Zakona o privrednim društvima („Sl. list CG“, br. 17/07 od

31.12.2007. godine), odredjeno je da skupština akcionarskog društva donosi odluku o

raspolaganju imovinom društva čija je vrijednost veća od 20% knjigovodstvene vrijednosti

(imovina velike vrijedosti) ukoliko statutom nije utvrdjen niži cenzus. Kako su izmjene i dopune

ovog zakona stupile na snagu nakon zaključenja spornog ugovora, to se on ne može primijeniti na

rješavanje spornog odnosa. Osim toga, i tužilac je bio kupac dijela nepokretnosti po tom pozivu i

odluku o prodaji te imovine donio je odbor direktora, pa ta odluka ne može biti istovremeno

punovažna i protivna zakonu zavisno od toga kome je nepokretnost prodata.

Takodje nije razlog ništavosti ni to što se radi o mješovitom ugovoru koji ima elemente i

ugovora o zamjeni i ugovora o prodaji, obzirom na različite vrijednosti nepokretnosti koje su bile

predmet ugovora.

Takodje, nije osnovan ni tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je tužilac

vlasnik poslovnog prostora, jer tužilac ni po kom osnovu nije postao vlasnik te nepokretnosti."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I. P. br. 19/09 od 14. 05. 2009. godine)

218

NAKNADA ŠTETE U SLUČAJU RASKIDA PRODAJE

(Član 523 ZOO)

Ugovorna strana koja je skrivila raskid ugovora dužna je da drugoj strani naknadi

štetu.

Iz obrazloženja:

"Iz obavještenja tuženog od 15.06.2006. godine, proizilazi da je predmetni ugovor tuženi

raskinuo ne zbog toga što tužilac nije dostavio tuženom mjenicu kao sredstvo obezbjedjenja

potraživanja, već to što je tužilac proizvode tuženog bez odobrenja tuženog prodavao na području

BiH, a ne na području Crne Gore.

Odredbom člana 523 Zakona o obligacionim odnosima je propisano da kada je prodaja

raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovarača, druga strana ima pravo na naknadu

štete koju zbog toga trpi, prema opštim pravilima o naknadi štete nastale povredom ugovora.

Pravilo iz ovog člana ima u vidu naknadu štete koju zbog raskida ugovora trpi jedan od

ugovarača, koji za raskid nije odgovoran. Dakle, onaj ko iz ugovora o prodaji ne izvrši svoju

obavezu ili je ispuni neuredno, dužan je da naknadi drugoj strani štetu koju mu je time nanio, osim

ako je do neispunjenja ili neurednog ispunjenja došlo iz uzroka za koje on nije odgovoran.

Činjenicama da li je do predmetnog raskida ugovora došlo isključivo zbog prodaje

proizvoda na drugom, a ne samo na crnogorskom tržištu ili postoje drugi razlozi zbog kojih je

predmetni ugovor jednostrano raskinut, nižestepeni sudovi se nijesu bavili.

Stoga će prvostepeni sud u ponovnom postupku polazeći od sadržine predmetnog ugovora

i pomenutog dopisa tuženog utvrditi ko u konkretnom slučaju snosi odgovornost za raskid

ugovora i šta predstavlja isključivi razlog za njegov raskid. Nakon što postupi po primjedbama na

koje je ukazano ovim rješenjem sud će biti u mogućnosti da zakonito odluči u ovoj pravnoj

stvari."


219

PRAVO NA SNIŽENJE NAKNADE ZBOG NEDOSTATAKA IZVRŠENOG POSLA


Blagovremeno obavještenje o uočenim nedostacima uslov je za ostvarivanje prava na

sniženje naknade u smislu člana 616 stav 2 ZOO.

Iz obrazloženja:

"U odnosu na pozivanje tuženog na nedostatke koji su se pojavili nakon primopredaje,

pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da tuženi nema pravo da po tom osnovu traži sniženje

naknade za iznos od 3.500 €. Naime, tuženi je bio dužan u smislu člana 615 stav 1 ZOO, da o tim

nedostacima obavijesti izvodjača što prije, a najduže u roku od mjesec dana od dana njihovog

otkrivanja. Blagovremeno obavještenje o uočenim nedostacima uslov je za ostvarivanje prava na

sniženje naknade u smislu čl.616 st.2 ZOO. Budući da tuženi nije pružio dokaze da je o uočenim

nedostacima blagovremeno obavijestio tužioca, ne može isticati svoje pravo na sniženje naknade.

Što se pak tiče prava na ugovornu kaznu koja je ugovorena za slučaj da izvodjač zadocni

sa ispunjenjem obaveze, tuženi ne može zahtijevati ugovornu kaznu i pod pretpostavkom da je

tužilac zadocnio sa ispunjenjem, jer je primio ispunjenje obaveze, a bez odlaganja nije saopštio

izvodjaču da zadržava svoje pravo na ugovorenu kaznu – član 273 stav 5 ZOO.

U odnosu na isticanje tuženog da je za potrebe izvodjenja radova nabavio dio

gradjevinskog materijala, pa da taj iznos treba uzeti u obzir, prvostepeni sud je pravilno postupio

kada je odbio predlog tuženog za izvodjenje dokaza radi utvrdjenja tih činjenica budući da je

tuženi te dokaze predložio na glavnoj raspravi. Prema odredbi člana 303 ZPP, stranke mogu u

toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim

da ih bez svoje krivice nijesu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom

ročištu."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I. P. br.69/09 od 28. 12. 2009. godine)

220

NEDOSTAVLJANJE ZAPISNIKA O UTVRDJIVANJU

CARINSKE VRIJEDNOSTI ROBE

(Član 128 stav 2 i 129 Carinskog zakona)

Ako nadležna carinarnica nije dostavila zapisnik o utvrdjivanju carinske vrijednosti

robe po carinskim deklaracijama, te je zbog nemogućnosti korišćenja prigovora na zapisnik

carinarnice plaćen veći iznos carine nego što je trebalo platiti, stvoren je osnov za naknadu

štete zbog nezakonitog postupanja organa uprave carine.

Iz obrazloženja:

"Tačno je da carinarnica u skladu sa članom 136 stav 1 tačka 2 Carinskog zakona („Sl. list

SRJ“, br.45/92 16/93, 50/93, 29/97 i 59/98) koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog

odnosa, na zahtjev podnosioca dekleracije donosi rješenje o povraćaju carine i drugih carinskih

dažbina koje su obračunate u većem iznosu pod uslovima koji su odredjeni tim članom, što znači

da o povraćaju više naplaćenih carina odlučuje carinarnica po pravilima Zakona o upravnom

postupku.

Ali, drugostepeni sud je izgubio iz vida da je tužilac u postupku pred prvostepenim sudom

tvrdio da mu nadležna carinarnica nije dostavila zapisnik o utvrdjivanju carinske vrijednosti robe

po spornim carinskim deklaracijama (član 128 stav 2 CZ), pa da zbog toga nije na nalaz

carinarnice u skladu sa članom 129 CZ, mogao koristiti pravo na prigovor, a potom i druga pravna

sredstva predvidjena zakonom i da mu je takvim nezakonitim postupanjem prouzrokovana šteta

jer je platio veći iznos carina nego što je trebao da plati.

Prema tome, radi se o zahtjevu za naknadu štete zbog nezakonitog rada organa tuženog, a

ne o zahtjevu za povraćaj carinskih dažbina, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud, pa je

za rješavanje ovog spora nadležan sud. Stoga je pobijano rješenje valjalo ukinuti i predmet vratiti

drugostepenom sudu na ponovno sudjenje."


221

PRODAJA IMOVINE STEČAJNOG DUŽNIKA

(Član 80 st. 5, 6 i 7 u vezi sa čl. 24 Zakona o insolventnosti privrednih društava)

Izvršena prodaja imovine stečajnog dužnika proizvodi pravno dejstvo bez obzira na

obim i težinu učinjenih nepravilnosti, jer Zakon o insolvenstnosti privrednih društava ne

predvidja da su te nepravilnosti razlog ništavosti ugovora.

Iz obrazloženja:

"Tužioci su zahtjev za utvrdjenje ništavosti ugovora o kupoprodaji zasnovali na

činjenicama da u postupku prodaje imovine stečajnog dužnika nijesu od strane stečajnog

upravnika obaviješteni o namjeri da tu imovinu proda neposrednom pogodbom, kako je to

propisano članom 80 stav 5 Zakona o insolventnosti privrednih društava. Osim toga, tvrdili su da

u stečajnom postupku nije sačinjavan nacrt za glavnu diobu, pa namirenje povjerilaca iz diobene

mase nije izvršeno u skladu sa zakonom.

Medjutim, po nalaženju ovog suda činjenice na kojima je zasnovan zahtjev ne

predstavljaju razlog ništavosti ugovora o kupoprodaji koji su zaključili tuženi.

Naime, odredbom člana 80 stav 5 Zakona o insolventnosti privrednih društava propisano je

da upravnik obavještava sud, dužnika, sve povjerioce, ako je to moguće, sva lica koja imaju

založna ili druga prava, pravo vlasništva nad ili interes u vezi sa predmetnom imovinom o namjeri

da tu imovinu proda neposrednom pogodbom, najmanje 20 dana prije predloženog datuma

transakcije. Obavještenje sadrži detaljan opis imovine, naziv (ime) i podatke u vezi sa

predloženim kupcem, cijenu, uslove i modalitete predložene prodaje.

Ovakav postupak obavještavanja ima za cilj da se svim zainteresovanim licima omogući

kontrola svih aktivnosti stečajnog upravnika u postupku unovčenja stečajne mase.

Ista lica mogu, u skladu sa članom 80 stav 6 Zakona, podnijeti prigovor, ali samo na

predloženi način prodaje i da je povoljniji način unovčenja imovine stečajnog dužnika javno

nadmetanje.

Pored podnošenja prigovora na predloženi način prodaje, povjerioci su ovlašćeni, u skladu

sa članom 80 stav 7 istog zakona, da izjave prigovor stečajnom sudu i na izvršenu prodaju. Osnov

za takav prigovor može biti prevara ili pristrasno ponašanje stečajnog upravnika, nepropisno dato

obavještenje ili bilo koji drugi razlog zbog kojih je postupak prodaje bio nepropisan. Dakle,

nepropisno dato obavještenje u postupku prodaje može biti razlog za prigovor protiv izvršene

prodaje, a ne i razlog ništavosti ugovora o prodaji.

Medjutim, odluka suda po prigovoru nije od uticaja na izvršenu prodaju, što znači da će

izvršena prodaja imovine stečajnog dužnika proizvesti pravno dejstvo bez obzira na obim i težinu

učinjenih nepravilnosti, jer Zakon o insolventnosti privrednih društava ne predvidja da su te

nepravilnosti razlog ništavosti ugovora. Na taj način zakon štiti kupca imovine stečajnog dužnika

od svih štetnih posledica nepravilne prodaje sprovedene od stečajnog upravnika u cilju efikasnog

okončanja stečajnog postupka i stvaranja povoljnijih uslova za učešće potencijalnih kupaca u

prodaji imovine stečajnog dužnika. Ali, nepravilno ili nezakonito postupanje stečajnog

upravnika, pod uslovima iz člana 24 Zakona o insolventnosti privrednih društava,

predstavlja osnov njegove odgovornosti za naknadu štete. Nije ni od kakvog značaja za drugačije odlučivanje isticanje u reviziji da postupak

namirenja povjerilaca nije sproveden u skladu sa zakonom, jer su se te eventualne nepravilnosti

mogle isticati samo u stečajnom postupku podnošenjem odgovarajućih pravnih sredstava, a nijesu

od uticaja na odlučivanje o punovažnosti ugovora koji su zaključili tuženi."


222

SVOJINSKA TRANSFORMACIJA U STEČAJU

I IZLUČNA PRAVA

(Član 117 stav 1 Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji)

Otvaranje stečajnog postupka u smislu člana 117 stav 1 Zakona o prinudnom

poravnanju, stečaju i likvidaciji ne utiče na izlučna prava, jer ta prava imaju svojinski

osnov.

Iz obrazloženja:

" Bez osnova su navodi revizije da se nakon okončanja stečaja nije po izlučnoj tužbi moglo

odlučivati u odnosu na sada tuženog pa da tuženi nije pasivno legitimisan, kao i da je pravo

tužilaca prema INIS "Marko Radović" Podgorica, prestalo zbog nastupanja pravnih posledica

zaključenja stečajnog postupka. Naime, stečaj nad INIS "Marko Radović" Podgorica, obustavljen

je rješenjem St. br. 142/94 od 10.01.1007. godine jer je odobren plan finansijske i svojinske

transformacije. Tuženi je njegov pravni sledbenik i u njegovoj državini nalaze se nepokretnosti

koje su predmet ovog spora. Zbog izvršene svojinske transformacije u stečaju nije prestalo pravo

tužilaca da u odnosu na tuženog zahtijevaju utvrdjenje prava koje im je osporeno u stečajnom

postupku. Osim toga, otvaranje stečajnog postupka u smislu člana 117 stav 1 Zakona o prinudnom

poravnanju, stečaju i likvidaciji, ne utiče na izlučna prava, jer ta prava imaju svojinski osnov."


223

MORATORIJUM I PRIVREDMENO OBUSTAVLJANJE SVIH AKTIVNOSTI

(Član 37 Zakona o insolventnosti privrednih društava)

Tužba je nedopuštena ako je podnijeta nakon otvaranja stečajnog postupka i ako

stečajni sud nije ukinuo moratorijum i dozvolio tužiocu da započne postupak radi

utvrdjivanja potraživanje.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 37 stav 1 Zakona o insolventnosti privrednih društava, od trenutka

podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka postupci po tužbama ili radnje koje su

usmjerene na izmirenje potraživanja prema dužniku privremeno se obustavljaju (moratorijum).

Sud u skladu sa članom 39 stav 1 tačka 3 istog zakona, privremeno ukida dejstvo moratorijuma na

pisani zahtjev ukoliko se tim zahtjevom traži dozvola da se započne ili nastavi postupak pokrenut

pred nekim drugim sudom ili organom uprave da bi se omogućilo utvrdjivanje dugovnog iznosa.

To znači, da se nakon nastupanja dejstva moratorijuma, tj.nakon pokretanja stečajnog

postupka, ne može pokrenuti ni jedan postupak, osim izuzetaka predvidjenim stavom 2 člana 37

Zakona o insolventnosti privrednih društava, čiji je cilj izmirenje potraživanja prema stečajnom

dužniku bez ukidanja moratorijuma od strane stečajnog suda na zahtjev povjerioca.

Kako je tužba podnijeta nakon otvaranja stečajnog postupka i stečajni sud nije ukinuo

moratorijum i dozvolio tužiocu da započne postupak radi utvrdjivanja potraživanja koji je predmet

spora, takva tužba je nedopuštena."


224

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE U STEČAJNOM POSTUPKU

(Član 26 stav 5 Zakona o insolventnosti privrednih društava)

U stečajnom postupku revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Revizija je nedozvoljena.

Prema odredbi člana 26 stav 5 Zakona o insolventnosti privrednih društava ("Sl.list RCG",

br. 6/02 i 2/07) propisano je da u stečajnom postupku revizija nije dozvoljena

Kako je revizija izjavljena protiv odluke protiv koje se po zakonu ne može podnijeti, istu

je valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, saglasno odredbi člana 414 stav 5 u vezi sa čl. 307 ZPP-a, u

vezi sa čl. 4 Zakona o insolventnosti privredneih društava."


225

PRODAJA IMOVINE AKCIONARSKOG DRUŠTVA

(Član 30 stav 5 tač. 1, 2 i 4 Zakona o privrednim društvima)

Ako je prodajom imovine akcionarskog društva, vršenom javnim nadmetanjem,

prouzrokovana šteta samom društvu, ona bi po principu dokazane krivice mogla biti

dosudjena samo društvu, a ne njegovim akcionarima.

Iz obrazloženja:

"Zahtjev za naknadu štete tužilac je zasnovao na činjenicama da su tuženi koristili imovinu

društva u cilju ličnog bogaćenja na račun, odnosno na štetu društva jer su pozajmljivali novac od

fizičkih lica, a potom bez odluke skupštine akcionara na ta lica prenijeli pravo svojine na imovini

društva ugovorima o fiducijarnom prenosu prava svojine i na taj način prouzrokovali tužiocu štetu

u vidu izmakle dobiti u iznosu od 30.000 €, koji se iznos mogao realno očekivati da je imovina

društva prodata putem javnog nadmetanja.

Članovi odbora direktora, u smislu člana 44 stav 6 Zakona o privrednim društvima,

solidarno odgovaraju za naknadu štete koju svojim odlukama prouzrokuju akcionarskom društvu i

akcionarima. Oni odgovaraju po opštim uslovima gradjanskog prava i po principu dokazane

krivice. Stoga je za postojanje ove odgovornosti potrebno postojanje štete, da je ona

prouzrokovana namjerno ili iz grube nepažnje i uzročna veza i izmedju krivice i štete. Tužba za

naknadu štete može se podići kao individualna tužba svakog akcionara koji je neposrredno

pretrpio štetu radnjama ili propuštanjem odbora direktora (član 30 stav 5 tačka 3 Zakona o

privrednim društvima). Akcionar može tužbu podići i kao derivativnu u svoje ime i za račun

društva – član 30 stav 5 tač. 1, 2 i 4 istoga zakona, ako je šteta prouzrokovana samom društvu. U

tom slučaju šteta se dosudjuje društvu, a ne akcionaru koji je podnio derivativnu tužbu. Takodje i

društvo može podići tužbu za naknadu štete koju su članovi odbora direktora prouzrokovali

samom društvu – član 30 stav 4 istog zakona.

Medjutim, tužilac nije dokazao da mu je odlukama tuženih neposredno prouzrokovana

šteta. Štetu ne može predstavljati iznos od 30.000 €, koji iznos se prema tvrdnji tužioca mogao

ostvariti da je prodaja imovine akcionarskog društva vršena javnim nadmetanjem. Jer, radi se o

imovini društva koja je odvojena od imovine njegovih akcionara. A ako je na taj način

prouzrokovana šteta samom društvu ona bi po principu dokazane krivice mogla biti dosudjena

samo društvu, a ne njegovim akcionarima. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su

odlučili na izloženi način."


226

PRAVNE POSLJEDICE OBAVEZA PREUZETIH OD STRANE DRUŠTVA

(Član 29 stav 3 Zakona o privrednim društvima)

Eventualna prekoračenja ovlašćenja izvršnog direktora nijesu razlog ništavosti

ugovora već osnov za naknadu štete u odnosu na lice koje je prekoračilo granicu ovlašćenja.

Iz obrazloženja:

"Zahtjev za utvrdjenje ništavosti ovog ugovora tužilac je zasnovao na činjenicama da je

izvršni direktor ugovor zaključio bez saglasnosti i posebne odluke upravnog odbora, da je

ugovorena nesrazmjerna korist za tuženog jer je vrijednost nepokretnosti 2.008.120 €, a vrijednost

potraživanja 37.497,20 € i da ugovor nije upisan u registar kod specijalizovane agencije.

Budući da je utvrdjeno da je ugovor upisan u registar ugovora kod nadležnog organa u

skladu sa članom 23 Zakona o fiduciarnom prenosu prava svojine, to ne postoji razlog ništavosti

nedostatak upisa u registar ugovora.

Takodje, ni nesrazmjera izmedju vrijednosti nepokretnosti i vrijednosti potraživanja ne

može predstavljati razlog za ništavost. Cilj ugovor o fiducijarnom prenosu prava svojine je

obezbjedjenje namirenja potraživanja, pa se ne može smatrati da je ugovorena u korist povjerioca

nesrazmjerna imovinska korist ako je vrijednost nepokretnosti veća od vrijednosti potraživanja.

Povjerilac na osnovu ugovora o fiduciarnom prenosu prava svojine ima pravo – član 22 Zakona o

fiducijarnom prenosu prava svojine, da iz cijene ostvarene prodajom opšterećene stvari namiri

svoje potraživanje, a ako je vrijednost stvari veća od vrijednosti potraživanja dužan je da razliku

vrati dužniku ili trećem prenosiocu u roku od osam dana od dana namirenja. Obaveza vraćanja

razlike postoji i u slučaju kada povjerilac u skladu sa članom 20 istog Zakona, zadrži stvar za sebe

po cijeni utvrdjenoj procjenom stručnjaka. Procjena opterećenih nepokretnosti, prije zaključenja

ugovora, nije uslov punovažnosti ugovora, već se procjena mora izvršiti prije prodaje stvari.

Isto tako, eventualna ograničenja organa društva, koja proističu iz statuta ili odluka tih

organa, ne mogu se isticati prema trećim licima, čak iako su bila objavljena – član 29 stav 3

Zakona o privrednim društvima. To znači da eventualna prekoračanja ovlašćenja izvršnog

direktora tužioca nijesu razlog ništavosti ugovora, već osnov za naknadu štete u odnosu na lice

koje je prekoračilo granice ovlašćenja.

Bez osnova je i pozivanje tužioca na odredbu člana 60 Zakona o insolventnosti privrednih

društava kojim je regulisano poništenje odredjenih raspolaganja, budući da se tužbeni zahtjev

odnosi na utvrdjenje ništavosti ugovora, a ne poništaj raspolaganja."


227

NELOJALNA KONKURENCIJA

(Čl. 22 i 23 Zakona o trgovini)

Trgovac koji je osvojio priznanje za kvalitet robe, reklamiranjem svoje robe, nije

mogao stvoriti zabludu na tržištu i sebe dovesti u povoljniji položaj u odnosu na druge.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima u postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je

prvotuženi svoje proizvode tokom 2003. godine, reklamirao putem reklamnih plakata sa natpisom

"tri zlatne godine, trostruki šampion kvaliteta na Novosadskom sajmu 2001, 2002 i 2003. godine,

"Doncafe", a drugotuženi tokom 2002. godine, koristio reklamu u kojoj se u tekstualnom dijelu

izgovara "šampion kvaliteta". Takodje, je utvrdjeno da je prvotuženi na Medjunarodnom

poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu 2003. godine, za kvalitet proizvoda kafa osvojio veliki

šampionski pehar za veoma širok asortiman proizvoda, drugotuženi pehar Novosadskog sajma za

širok asortiman proizvoda tipa turska kafa, dok je tužilac osvojio veliki šampionski pehar za

izvaredan kvalitet i širok asortiman proizvoda kao i titulu šampiona kvaliteta za proizvod u tipu

turske kafe, "standard clasic" (100 grama). Takodje je na Medjunarodnom poljoprivrednom sajmu

u Novom Sadu 2002. godine, tužilac osvojio veliki šampionski pehar za izvaredan kvalitet, širok

asortiman i stalnost učešća na ocjenjivanju kvaliteta, a drugotuženi proglašen šampionom kvaliteta

u grupi proizvoda za proizivod "grand cafe gold" (200 grama), dok je prvotuženi osvjio zlatnu

medalju za proizvod "doncafe minas kafa" (200 grama) i veliku zlatnu medalju za proizvod

"doncafe gold espresso kafa" (1 kg). Na Medjunarodnom sajmu u Novom Sadu koji je održan

2001. godine tužilac je osvojio srebrni šampionski pehar za izvaredan kvalitet ocijenjenih uzoraka

kafe, a prvotuženi dvije velike zlatne medalje za proizvode "doncafe minas kafa" i "doncafe

espreso kafa".

Imajući u vidu navedene činjenice pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno

pravo kada su odlučili na izloženi način.

Djelo nelojalne konkurencije u smislu člana 22 i 23 Zakona o trgovini je reklamiranje,

oglašavanje i nudjenje robe navodjenjem podataka i upotrebom izraza kojima se stvara ili može

stvoriti zabluda na tržištu o toj robi, čime se odredjeni trgovac dovodi ili može dovesti u povoljniji

položaj, kao i svako neovlašćeno korišćenje zaštićenih i nezaštićenih spoljnih obilježja drugog

trgovca, kao i prodaja robe sa oznakama ili podacima koji mogu stvoriti zabludu u pogledu

porijekla, kvaliteta i drugih svojstava robe. Obzirom na osvojena priznanja za kvalitet kafe, tuženi

nijesu izvršili nelojalnu konkurenciju, jer reklamiranjem na opisani način nijesu mogli stvoriti

zabludu na tržištu, kod korisnika i kupaca u pogledu činjenice o čijoj se robi radi, odnosno

zabludu u pogledu kvaliteta i drugih svojstava robe, pa time tuženi nijesu dovedeni u povoljniji

položaj u odnosu na tužioca."


228

ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA U OBLASTI

MEDJUNARODNE KUPOPRODAJE ROBE

(Član 13 stav 1 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja)

Prilikom ocjene osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja u oblasti

medjunarodne kupoprodaje robe, sud je po službenoj dužnosti dužan utvrditi sadržinu

stranog mjerodavnog prava.

iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev jer je našao da je nastupila

zastarjelost potraživanja, obzirom da je protekao rok od tri godine iz člana 374 stav 1 ZOO. Pri

tom prvostepeni sud smatra da se ne može primijeniti rok od četiri godine predvidjen čl. 8

Konvencije o zastarjelosti potraživanja u oblasti medjunarodne kupoprodaje robe koju je

ratifikovala bivša SFRJ 1978. godine, jer se ona primjenjuje samo u slučaju ako su u vrijeme

zaključenja ugovora o medjunarodnoj kupoprodaji robe obje strane imale poslovno sjedište u

državama potpisnicima konvencije. Budući da tužilac nije postupio po nalogu suda i dostavio

dokaze da je Švedska potpisnik ove konvencije zaključuje da se imaju primijeniti pravila o

zastarjelosti potraživanja i Zakona o obligacionim odnosima.

Drugostepeni sud je žalbu tužioca odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu

smatrajući da je prvostepeni sud sporni odnos pravilno raspravio primjenom člana 374 ZOO, jer

Švedska nije potpisnik Konvencije o zastarjelosti potraživanja u oblasti medjunarodne

kupoprodaje robe. Pri tome ne daje razloge na osnovu čega je zaključio da država gdje tužilac ima

poslovno sjedište nije potpisnik navedene konvencije.

Po nalaženju ovog suda ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova u pogledu mjerodavnog

prava koje se ima primijeniti na sporni odnos za sada se ne može prihvatiti.

Prema odredbi člana 13 stav 1 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih

zemalja, sud ili drugi nadležni organ će po službenoj dužnosti utvrditi sadržinu stranog

mjerodavnog prava, a prema stavu 3 istog člana stranke u postupku mogu podnijeti i javnu ispravu

o sadržini stranog prava.

Stoga prvostepeni sud nije mogao naložiti tužiocu da dostavi dokaze da li je Švedska

potpisnica konvencije, i da zbog toga što tužilac te dokaze nije dostavio, primjeni pravilo iz člana

374 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima za ocjenu osnovanosti prigovora zastarjelosti

potraživanja, već je po službenoj dužnosti u smislu citirane zakonske odredbe bio dužan utvrditi

sadržinu stranog mjerodavnog prava. To je razlog zbog kojih se obje presude moraju ukinuti i

predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će po službenoj dužnosti utvrditi da li je Švedska

potpisnik Konvencije o zastarjelosti potraživanja u oblasti medjunarodne kupoprodaje robe, nakon

čega će biti u prilici da donese pravilnu i zakonitu odluku."


229

RADNO PRAVO

230

ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA

(Član 7 Zakona o radnim odnosima "Sl. list SRCG", br. 29/90)

Ako je donijeto rješenje o prijemu u radni odnos na neodredjeno vrijeme, a radnik

koji je primljen u radni odnos ne počne da radi dana odredjenog u aktu o zasnivanju radnog

odnosa, smatra se da radni odnos nije ni zasnovan.

Iz obrazloženja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi, da je tuženi dana 22.04.2002. godine, raspisao oglas za

prijem u radni odnos na neodredjeno vrijeme za radno mjesto instruktora za jednog izvršioca.

Oglas je objavljen u dnevnom listu "Pobjeda" dana 29.04.2002. godine na koji se prijavio samo

tužilac i koji je odlukom tuženog od 14.05.2002. godine izabran. Na osnovu te odluke je donijeto

rješenje o prijemu tužioca u radni odnos na neodredjeno vrijeme br. 91 od 03.07.2002. godine na

radno mjesto instruktora. Utvrdjeno je i to, da je rješenjem tuženog br. 64 od 19.07.2004. godine

tužiocu prestao radni odnos zbog toga što se isti nije javio na posao u roku od osam dana, a na što

je bio obavezan rješenjem AMD Ulcinj br. 91 od 03.07.2002. godine. Isto tako iz rješenja

proizilazi da mu je radni odnos prestao i zbog neopravdanog izostanka sa posla pet radnih dana

uzastopno.

Kod takvog stanja stvari, griješe nižestepeni sudovi kada zahtjev tužioca usvajaju u dijelu

koji se tiče poništaja odluke o prestanku radnog odnosa i vraćanja na posao. Ovo s razloga, što

nižestepene odluke nemaju razloga o odlučnim činjenicama, da li je tužilac zasnivao radni odnos

tj. da li je isti stupio na rad. Jer, da bi nekome prestao radni odnos, prije toga je neophodno da je

isti zasnovao taj radni odnos.

Naime, shodno čl. 7. Zakona o radnim odnosima ("Sl.list SRCG", br. 29/90 sa zadnjim

izmjenama objavljenim u Sl.list SRCG br. 5/00) je pripisano, ako radnik ne počne da radi dana

odredjenog u aktu o zasnivanju radnog odnosa, smatra se da nije zasnovao radni odnos, ako

opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom nije drukčije odredjeno. Na konkretni slučaj treba

primijeniti navedene odredbe zakona, jer je tuženi donio rješenje o prijemu na radni odnos tužioca

dana 03.07.2002. godine

Pored toga, prvostepeni sud usvaja zahtjev tužioca i u pogledu vraćanja istog na rad na

radno mjesto instruktora u kojem dijelu Viši sud preinačava prvostepenu odluku, ali samo što

tužioca vraća na rad na radno mjesto koje odgovara njegovim radnim sposobnostima. Stoga se

opravdano postavlja pitanje, kako tužilac može da se vrati na rad, kada isti nije ni zasnovao radni

odnos. Na taj način, došlo bi se u situaciju da sudovi dozvoljavaju zaštitu nepostojećeg prava

tužiocu, kojeg isti nije ni stekao, jer isti nije ni stupio na rad. Kako su takve odluke potpuno

nejasne i nerazumljive, jer nemaju razloga o odlučnim činjenicama na kojima se ukazuje ovim

rješenjem, to su nižestepene presude zasnovane na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz

člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP-a, radi čega je iste valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom

sudu na ponovno sudjenje."


231

TRANSFORMACIJA RADNOG ODNOSA NA ODREDJENO VRIJEME

U RADNI ODNOS NA NEODREDJENO VRIJEME

(Član 11 stav 3 Zakona o radnim odnosima "Sl. list SRCG", br. 29/90)

Zakonski uslov za transformaciju radnog odnosa na odredjeno vrijeme u radni odnos

na neodredjeno vrijeme nije ispunjen ako se zaposlena skoro čitavo vrijeme od početka

zasnivanja radnog odnosa do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa nalazila na

porodiljskom odsustvu.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 11 stav 3 Zakona o radnim odnosima („Sl. list SRCG“, br. 29/90) koji

propis je važio i u momentu zasnivanja i prestanka radnog odnosa tužilje i u skladu sa kojim je

trebalo cijeniti sticanje uslova za zasnivanje radnog odnosa tužilje na neodredjeno vrijeme,

propisano je da radnik koji je zasnovao radni odnos na odredjeno vrijeme zasniva radni odnos na

neodredjeno vrijeme, ako ispunjava uslove utvrdjene zakonom o opštim aktom za vršenje tih

poslova, pored ostalog, i kada privremeno povećani obim rada postane trajan. Istina, u

konkretnom slučaju, tužilja je dva puta zasnivala radni odnos putem javnog oglasa na odredjeno

vrijeme od devet mjeseci, zbog povećanog obima posla, ali kod činjenice da se u tom periodu u

kojem je bila dužna da radi skoro čitavo vrijeme, tj. odmah nakon što je zasnovala prvi put putem

oglasa radni odnos na odredjeno vrijeme, pa sve do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa,

nalazila na porodiljskom odsustvu, to na taj način nije ni ispunila zakonski uslov za transformaciju

radnog odnosa, odnosno zasnivanje radnog odnosa na neodredjeno vrijeme.

Po ocjeni ovog suda, radnik koji je zasnovao radni odnos putem oglasa na odredjeno

vrijeme zbog povećanog obima posla, zasniva radni odnos na neodredjeno vrijeme samo u slučaju

kada u periodu dok tako zasnovan radni odnos traje efektivno, odnosno dok radnik radi i ostvaruje

radne rezultate, jer se na taj način i jedino može dokazati povećanje obima posla i potreba za

trajnim obavljanjem tih poslova.

Kako tužilja taj uslov nije ispunila, to se njen radni odnos zasnovan na odredjeno vrijeme

zbog povećanog obima posla nije po samom zakonu ni mogao transformisati u radni odnos na

neodredjeno vrijeme osnovom člana 11 stav 3 Zakona o radnim odnosima, a ne primjenom čl. 15

u vezi čl. 153 Zakona o radu. "


232

RADNI ODNOS BEZ JAVNOG OGLAŠAVANJA

(Član 18 Zakona o radu)

Radni odnos zasnovan na odredjeno vrijeme bez javnog oglašavanja je faktički rad

koji može prestati u svako doba.

Iz obrazloženja:

"U ovoj stvari je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen

kao neosnovan. Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da je tužilac primljen u radni odnos na

odredjeno vrijeme, na radno mjeseto V/D direktora JP "Radio Kotor" do raspisivanja konkursa.

Dalje se utvrdjuje da je rješenjem o korišćenju godišjeg odmora od 31.12.2003. godine, tužiocu

odredjen godišnji odmor za 2003. godinu u trajanju od 26 radnih dana, te da je 11.02.2004. godine

po isteku godišnjeg odmora tuženi donio odluku broj 23 kojom je tužilac razriješen dužnosti V/D

direktora JP "Radio Kotor", bez daljih obaveza prema istom. Nesporno je i to da je tužilac

iskoristio sva prava iz radnog odnosa koja su mu pripadala.

Kod izloženog činjeničnog stanja, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da je odluka

tuženog broj 23 od 11.02.2004. godine, zakonito donijeta. Ovo s toga što tužilac nije zasnovao

radni odnos na odredjeno vrijeme kod tuženog na propisan način, jer je primljen na rad bez javnog

oglašavanja radnog mjesta V/D direktora JP "Radio Kotor", pa se takav radni odnos ne može

smatrati radnim odnosom budući je tužilac stupio na rad kod tuženog suprotno odredbi člana 18

Zakona o radu, kojom je odredjeno da je poslodavac dužan da slobodno radno mjesto javno oglasi

i prijavi Zavodu za zapošljavanje. I po ocjeni ovog suda, ovi nedostaci su takve prirode da

isključuju i samo postojanje radnog odnosa, pa su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da se u

konkretnom slučaju radi o faktičkom radu, koji može prestati u svako doba."


233

PROBNI RAD

(Član 23 stav 3 Zakona o raadu u vezi sa čl. 101 st. 5 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju)

Ako za vrijeme probnog rada nastanu objektivne okolnosti zbog kojih zaposleni nije

mogao da radi, probni rad se produžava za onoliko vremene koliko je trajala spriječenost za

rad.

Iz obrazloženja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi da je tužilja sa tuženim zaključila ugovor o probnom radu

na radnom mjestu nastavnika sprskog jezika na vrijeme od šest mjeseci počev od 01.10.2003.

godine, koji je prekinula zbog odlaska na trudničko bolovanje 26.01.2004. godine, što je bio

povod da tuženi u radnoj knjižici tužilje konstatuje prestanak probnog rada, bez donošenja

pismene odluke o prestanku rada.

Imajući prednje činjenice u vidu, pravilno su nižestepeni sudovi udovoljili zahtjevu tužilje.

Naime, prema odredbi člana 23 stav 2 Zakona o radu a što predvidja i čl. 101 st.5 Opšteg zakona o

obrazovanju i vaspitanju kao sam ugovor koji su zaključile stranke radni odnos po osnovu

probnog rada prestaje istekom roka odredjenog ugovorom. S druge strane, iz čl. 3 Pravilnika o

načinu sprovodjenja probnog rada nastavnika je propisano da ako se za vrijeme probnog rada

nastavnik razboli ili nastanu druge objektivne okolnosti zbog kojih nije mogao da radi probni rad

se produžava za onoliko vremena za koliko je nastavnik bio spriječen da radi.

Polazeći od prednjih odredbi nesumnjivo proizilazi da je tužilja zbog odlaska na

porodiljsko odsutstvo objektivno bila spriječena da dolazi na posao, zbog čega je morala prekinuti

probni rad, radi čega je tuženi dužan da joj produži probni rad onoliko vremena koliko je vremena

bila spriječena da radi i da joj prizna sva prava odredjena ugovorom o radu."


234

PONIŠTAJ KAO NEZAKONITE ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

(Član 64 stav 1 tačka 4 Zakona o osnovama radnih odnosa)

Ne može se smatrati da je neopravdano odsustvo s posla ako je zaposleni

blagovremeno obavijestio poslodavca o svojoj spriječenosti da dodje na posao, bez obzira što

nije blagovremeno dostavio doznake o bolovanju.

Iz obrazloženja:

"Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. A. K - S, specijaliste

medicine rada Doma zdravlja u Herceg Novom, nesumnjivo je utvrđeno da je tužilac u periodu od

17.01. do 24.01. 2000. godine bio bolestan od gripa,usled čega nije bio sposoban za rad i nije

dolazio na posao. Obzirom na to, te imajući u vidu da je tužilac blagovremeno obavijestio tuženog

o svojoj spriječenosti da dođe na posao dana 17.01.2000. godine (po isteku prednodnog nespornog

bolovanja), ne može se govoriti o njegovom neopravdanom odsustvu sa posla u spornom periodu,

kao što je to nepravilno smatrao tuženi, utvrdivši mu po tom osnovu prestanak radnog odnosa

spornom odlukom. Stoga su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da u konkretnom slučaju nijesu

ispunjeni zakonski uslovi za prestanak radnog odnosa osnovom odredbe člana 64 stav 1 tačka 4

Zakona o osnovama radnih odnosa, zbog čega je sporna odluka nezakonita.

Kod nesumnjivog utvrđenja da je bolest stvarni razlog odsustvovanja tužioca u spornom

periodu, bez značaja su navodi revizije kojima se ukazuje da tužilac nije blagovremeno dostavio

doznake o bolovanju, te je na taj način prekršio odredbe Pravilnika o uslovima i načinu

ostvarivanja zdravstvene zaštite i drugih prava iz zdravstvenog osiguranja ("Sl. list RCG", br.

34/93) i izmjene i dopune navedenog Pravilnika, koje regulišu način i postupak ostvarivanja

zdravstvene zaštite.

Kako je poništena kao nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa tužiocu, to je

tuženi prvostepenom i pobijanom presudom pravilno obavezan da tužiocu isplati naknadu štete

zbog neostvarene zarade u periodu u kojem nije radio po osnovu takve odluke (od 24.01.2000. do

24.10.2005. godine, kao dana penzionisanja), a u iznosu bliže određenom izrekom prvostepene

presude.


235

ODBIJANJE RADNOG ZADATKA KAO OSNOV ZA PRESTANAK RADNOG ODNOSA

(Član 95 stav 1 tačka 1 Zakona o radu)

Prilikom utvrdjivanja da li postoji povreda radne obaveze zaposlenog zbog odbijanja

radnog zadatka potrebno je utvrditi da li je radni zadatak bio u okviru poslova i zadataka

koje zaposleni obavlja na radnom mjestu na kome je rasporedjen u to vrijeme i da li su ti

poslovi u okviru postavljenog zadatka bili jasno odredjeni.

Iz obrazloženja:

"U konkretnom slučaju nije sporno da je tužilja odbila da izvrši radni zadatak koji je dobila

od urednika informativnog programa D. L, tj. da uradi informaciju o funkcionisanju privremene

pijace na pola šlajfne. Samim tim, nije bilo ni osnova za zaključak iznijet u pobijanoj presudi da

nije dokazano da je tužilja odbila da sačini pomenutu informaciju, što joj je pobijanim odlukama

kao povreda radne obaveze i stavljeno na teret.

Medjutim, nižestepeni sudovi su prije svega, bili dužni da u predmetnoj pravnoj stvari a u

skladu sa opisom poslova iz sistematizacije radnih mjesta tuženog, utvrde da li je pomenuti radni

zadatak bio u okviru poslova i zadataka koje je tužilja obavljala na radnom mjestu na koje je bila

rasporedjena u to vrijeme.

Pored toga, trebalo je na nesumnjiv način utvrditi da li su poslovi u okviru postavljenog

zadatka bili jasno odredjeni od strane urednice informativnog programa Dž. L, tj. da li je

imenovana bila dužna da konkretizuje sadržaj informacije koju je tužilja trebala da uradi i da li se

pomenuta informacija mogla izraditi na pola šlajfne, kako je to od nje traženo.

Inače, zaključci nižestepenih sudova, koji se tiču učešća sindikalnog prestavnika u

disciplinskom postupku, nijesu takve prirode da sami za sebe imaju za posledicu bitnu povredu

disciplinskog postupka i nezakonitost izrečene disciplinske mjere. Navedeni propust, mogao bi da

bude samo relativna povreda postupka ukoliko bi se dokazalo da je neučestvovanje sindikalnog

predstavnika moglo biti od odlučne važnosti za ishod disciplinskog postupka.

Nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu izloženi pravni pristup, tako da su ostale neispitane

činjenice koje se tiču postojanja povrede koja je tužilji stavljena na teret i njene disciplinske

odgovornosti."


236

POVREDA RADNE OBAVEZE

(Član 95 stav 1 tačka 3 Zakona o radu)

Ispunjeni su zakonski uslovi za prestanak radnog odnosa ako je zaposleni nezakonito

raspolagao sredstvima rada.

***

Zaposleni odgovara ne samo za povrede obaveza na radu nego i za povrede u vezi sa

radom.

Iz obrazloženja:

"Utvrdjeno je i to, da je vodjen i okončan disciplinski postupak bez obzira na ishod krivičnog

postupka, a tužiocu je shodno tada važećem Zakonu o osnovama radnih odnosa izrečena disciplinska

mjera prestanak radnog odnosa zbog povreda radnih obaveza iz člana 24 alineja 2 (nesavjestan odnos

prema povjerenim sredstvima za rad i predmetima rada), 8 (nezakonito raspolaganje sredstvima) i

alineja 21 (pronevjera ili kradja imovine Kombinata) Pravilnika o radnim odnosima tuženog.

Kod takvog stanja stvari, i po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi

kada su odbili zahtjev tužioca da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog br. 1/250 od 15.02.1999.

godine i br. 109 od 19.03.1999. godine kojima je tužiocu prestao radni odnos kod tuženog. Jer,

shodno čl. 27 st.1 alineja 3 Pravilnika o radnim odnosima tuženog predvidjena je disciplinska mjera

prestanak radnog odnosa koja se izriče izmedju ostalog i za povredu radne dužnosti koja se ogleda u

nezakonitom raspolaganju sredstvima. Kako je u disciplinskom postupku nesumnjivo utvrdjeno, da je

tužilac počinio navedenu povredu, jer isti to nije ni sporio u izjavi datoj na zapisniku sa glavne

rasprave pvodom disciplinske odgovornosti tužioca od 15.02.1999. godine, to je pravilan zaključak

nižestepenih sudova da su pobijane odluke tuženog zakonite.

Bez osnova je sticanje tužioca, da se tužiocu ne mogu staviti na teret povrede radnih obaveza

za vrijeme kada tužilac nije bio radno angažovan. Ovo s razloga, što radnik - tužilac odgovara ne

samo za povrede obaveza na radu, nego i za povrede u vezi sa radom, u kom pravcu nižestepeni

sudovi daju pravilne i valjane razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta,

bez potrebe ponavljanja u ovoj odluci."


237

NEZAKONITOST ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA


Nezakonita je odluka o prestanku radnog odnosa koju je donijela disciplinska

komisija.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 96 Zakona o radu, mjere zbog povrede radne obaveze izriče direktor,

odnosno izvršni direktor poslodavca, ali svoja ovlašćenja mogu prenijeti na drugog zaposlenog,

što je propisano i Opštim kolektivnim ugovorom. Odredbama čl. 9 propisano je da su disciplinski

organi direktor, odnosno izvršni direktor i Upravni odbor koji, po sprovedenom postupku,

saglasno čl. 22 stav 2 istog, donose odluku i izriču mjeru zaposlenom ili ga oslobadjaju

odgovornosti.

Kod nesumnjivog utvrdjenja da je odluku o prestanku radnog odnosa tužilji donijela

disciplinska komisija tuženog, koja u skladu sa navedenim propisima nije disciplinski organ, niti

je ovlašćena za izricanje mjera zbog povrede radnih obaveza zapošljenh, to su nižestepeni sudovi

pravilno zaključili da su sporne odluke tuženog nezakonite jer ih nije izrekao nadležni organ.

Pri tome, se ne može prihvatiti tvrdnja iz revizije da se odluka komisije može

konvalidirati, s obzirom da je administrator tuženog ovlašćen za vodjenje postupka."


238

PRESTANAK RADNOG ODNOSA ZBOG UČEŠĆA U ŠTRAJKU

(Član 7 st. 2 I 3 Zakona o štrajku u vezi sa čl.95 Zakona o radu)

Nije opravdano izricanje mjere prestanak radnog odnosa, ako zaposleni kao član

štrajkačkog odbora nije svojim ponašanjem spriječio poslodavca u obavljanju procesa rada.

Iz obrazloženja:

"Iz dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom koje su nižestepeni sudovi

pravilno cijenili, proizilazi da nijesu povrijedjene odredbe Zakona o štrajku koje bi imale za

posledicu prestanak radnog odnosa tužioca. Iz spisa predmeta proizilazi da je tužilac sa još 90%

radnika tuženog stupio u štrajk, za čije mjesto je bio odredjen pogon u Nemiloj. Radnici su se

tamo okupljali i provodili radno vrijeme medju kojima je bio i tužilac kao član štrajkačkog

odbora, medjutim, izvedenim dokazima nije utvrdjeno da je tužilac svojim ponašanjem spriječio

tuženog u obavljanju procesa rada, u korišćenju sredstava kojima je tuženi obavljao svoju

djelatnost, čime bi bilo opravdano izricanje mjere prestanka radnog odnosa.

Dakle, u postupku pred prvostepenim sudom nije utvrdjeno da je počinio povrede radne

obaveze iz člana 7 st. 2 i 3 Zakona o štrajku, što pobijanu odluku tuženog čini nezakonitom, radi

čega je istu valjalo poništiti i tuženom naložiti da tužioca vrati na posao."


239

PRESTANAK RADNOG ODNOSA PO VOLJI ZAPOSLENOG

-OPOZIV IZJAVE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA-

(Član 110 stav 3 Zakona o radu)

Pismena izjava o otkazu ugovora o radu ne može se opozvati od momenta kada je

dostavljena organu kome je upućena.

Iz obrazloženja:

"Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da je tužilji odlukom tuženog broj 10-00-12473 od

22.08.2006. godine prestao radni odnos na mjestu blagajnika na osnovu pismenog zahtjeva tužilje

od 16.08.2006. godine, kojim je tražila da joj iz ličnih i porodičnih razloga tuženi donese odluku o

prestanku radnog odnosa. Medju strankama je nesporna i činjenica da je tužilja 25.08.2006.

godine podnijela pismeni zahtjev tuženom kojim odustaje od pismenog zahtjeva za donošenje

odluke o prestanku radnog odnosa. U postupku je utvrdjeno da osporeno rješenje o prestanku

radnog odnosa sadrži osnov o prestanku radnog odnosa, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku,

tj. da isto nema formalnih nedostataka.

Dalje je utvrdjeno, a što proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka V. R i B. B da je tužilja

svojevoljno podnijela zahtjev za raskid radnog odnosa iz porodičnih i ličnih razloga, zbog čega je

formirana komisija da utvrdi stanje u blagajni, što je bila uobičajena praksa tuženog.

Odredbom člana 110 stav 3 Zakona o radu je odredjeno da je zaposleni dužan da otkaz

ugovora o radu dostavi poslodavcu u pismenom obliku.

Polazeći od naprijed izloženog, i po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni

sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev kojim je tražen poništaj osporene odluke o prestanku radnog

odnosa. Ovo s toga što su se u konkretnom slučaju ispunili zakonski uslovi za donošenje osporene

odluke, jer prema navedenoj odredbi zakona zaposlenom prestaje radni odnos uz njegovu

saglasnost, ako pismeno izjavi da želi da raskine radni odnos. U ovom slučaju, tužilja je takvu

izjavu dala i potpisala 16.08.2006. godine. Njena izjava kako to proizilazi prema provedenim

dokazima nije bila iznudjena silom ili prijetnjom, niti je data u zabludi, odnosno usljed prevare.

Ona možda jeste data olako, ali je produkt odluke koji je tužilja donijela slobodno i samostalno.

Pošto je izjava o raskidu radnog odnosa po svojoj pravnoj prirodi, jednostrana izjava volje, nju

tužilja nije mogla opozvati još od momenta kada je dospjela do organa kome je upućena. Inače,

odluka o prestanku radnog odnosa na osnovu pismene izjave zaposlenog, da želi da raskine radni

odnos, nema konstitutivan već deklaratoran karakter, te do prestanka radnog odnosa dolazi i kad

takva odluka nije donijeta u pismenoj formi, a što su pravilno zaključili nižestepeni sudovi."


240

ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI POSLODAVCA ZA ŠTETU

KOJU JE ZAPOSLENI PRETRPIO NA RADU

(Član 106 stav 1 Zakona o radu u vezi sa čl. 177 st. 2 ZOO)

Povreda koja je nastala u toku radnog vremena, na radnom mjestu, radnjom trećeg

lica koja ima obilježje krivičnog djela, a koja nije u uzročnoj vezi sa procesom rada, ne može

se smatrati povredom na radu.

Iz obrazloženja:

"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je tužioca dana

15.11.2002. godine, dok se nalazio na svom radnom mjestu, povrijedio nožem u predjelu stomaka

mldb. P. Dj, koga je tužilac u avgustu mjesecu 2002. godine na popravnom ispitu iz fizike ocijenio

negativnom ocjenom, zbog čega je ponavljao razred, tako da školske 2002/2003 godine isti nije

bio učenik tužene. Mldb. P. Dj je zbog počinjenog kriv. djela pravosnažno osuđen u krivičnom

postupku presudom Višeg suda u Podgorici Kt. br. 11/02 od 03.02.2003. godine, na kaznu

maloljetničkog zatvora u trajanju od dvije godine. U postupku je utvrdjeno i to da izmedju tužene i

tadašnjeg CB Nikšić, nije postojao sporazum o davanju zaštite tuženoj školi, niti na to zakon

tuženu obavezuje, kao i da u službenim spisima CB Nikšić, nije postojala evidentirana prijava

tužene protiv mldb. P. u vezi prijetnje profesorima u periodu prije 15.11.2002. godine.

Kod ovako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno

pravo kada su odbili postavljeni tužbeni zahtjev nalazeći da tužena nije odgovorna za štetu koju je

pretrpio tužilac. Ovo jer, odredbom člana 106. stav 1 Zakona o radu, kojom je propisano da, ako

radnik pretrpi štetu, na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan da radniku naknadi štetu po

opštim načelima o odgovornosti za štetu. U konkretnom slučaju tužiocu je bivši učenik škole

nanio tjelesne povrede hladnim oružjem, za koje krivično djelo je osuđen pravosnažnom

presudom.

Iako je do navedene povrede došlo u školskom hodniku dok se tužilac vraćao iz učionice

sa održanog časa, dakle, u ambijentu i vremenu vršenja rada, ne može se uzeti da postoji uzročnost

štete i rada, jer tužena nije mogla uticati da se posledica izbjegne, pa je isključena njena

odgovornost da tužiocu naknadi štetu u smislu odredbe člana 154 Zakona o obligacionim

odnosima."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 23/10 od 04.02.2010. godine)

241

ODGOVORNOST ZA ŠTETU

KOJA JE NASTALA KAO POSLEDICA POVREDE NA RADU

(Član 62 stav 5 Zakona o osnovama radnih odnosa

u vezi sa čl. 11 Zakona o unutrašnjim poslovima i čl. 184 ZOO)

Činjenica da pripadnik policije prilikom vršenja radnog zadatka nije nosio

reflektujuće rukavice ne oslobadja odgovornosti MUP da mu naknadi štetu koju je pretrpio

kao posljedicu povrede na radu.

Iz obrazloženja:

"Postupajući po primjedbama revizijskog suda, prvostepeni sud je u ponovnom postupku

saslušao u svojstvu svjedoka S. Š, radnika Centra bezbjednosti Pljevlja, policajca, koji je kritične

večeri sa tužiocem regulisao saobraćaj na magistralnom putu Pljevlja – Djurdjevića Tara, u

naselju zv.“Pilana“ i M. S, pomoćnika komandira Centra bezbjednosti Pljevlja, u spornom

periodu. Iz izjava ovih svjedoka i dovodjenjem u vezu istih sa ostalim izvedenim dokazima u

postupku sud je utvrdio da je tužilac kritične večeri bio anganžovan u akciji „Blokada grada“, u

kojoj su učestvovali svi pripadnici policije. Prema tome, tužilac se nije našao na kritičnom mjestu

samoinicijativno, već je bio na radnom zadatku, po naredjenju svojih pretpostavljenih. Takodje je

utvrdjeno da tom prilikom nije nosio bijele reflektujuće narukvice iz razloga što istima nije bio

zadužen, obzirom da je pripadnik interventnog voda policije, a da reflektujuće narukvice nosi i

zadužuje samo saobraćajna policija. Prema izjavama svjedoka, pošto je kritičnom prilikom bila

opšta akcija, to nije ni bilo moguće svim angažovanim policajcima obezbijediti reflektujuće

narukvice. Kod takvog stanja stvari jasno je da se tužiocu ne može staviti na teret činjenica da

kritičnom prilikom nije nosio svetleće narukvice, niti se stoga tuženi može osloboditi od

odgovornosti osnovom odredbe člana 177 Zakona o obligacionim odnosima. Odgovornost

tuženog i obaveza naknade štete tužiocu zbog pretrpljene povrede na radu, zasnovana je na

odredbama člana 62 stav 5 Zakona o osnovama radnih odnosa i čl. 11 Zakona o unutrašnjim

poslovima, kao i odredbi člana 184 Zakona o obligacionim odnosima.

Ovaj sud je cijenio navode revizije kojima se ukazuje da je tužiocu isplaćena šteta isplatom

premije iz osnova kolektivnog osiguranja, pa nalazi da su isplaćenu premiju cijenili sudovi tokom

postupka prilikom dosudjivanja naknade na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne

aktivnosti.

Dalje je bitno istaći i to da se iz pravosnažnog dijela presuda nižestepenih sudova i

revizijskog ukidnog rješenja u predmetnom sporu nesumnjivo utvrdjuje da je pravosnažnim

dijelom presude tužilac djelimično obeštećen – namiren od „Lovćen“ osiguranja AD Podgorica. U

ovom postupku tužilac zahtijeva isključivo dio naknade, koji mu nije dosudjen, a koji odgovara

njegovom ranije procijenjenom doprinosu u nastanku kritične nezgode, zbog navodnih njegovih

propusta na radu. Stoga je potpuno jasno da dosudjena šteta pobijanom i prvostepenom presudom

predstavlja ustvari samo djelimično obeštećenje, odnosno dopunu naknade do potpunog

obeštećenja tužioca, koje se tek postiže dosudjivanjem ove naknade.

Prema tome, ne stoje navodi revizije da nije jasno šta predstavlja naknada dosudjena

pobijanom i prvostepenom presudom i da se ne zna njen karakter. Jer, upravo iz stanja u spisima

predmeta se nesumnjivo zaključuje da je u pitanju dodatna naknada u odnosu na ranije odredjenu,

a do potpunog obeštećenja tužioca zbog posledica proisteklih iz kritične nezgode, koju tužilac

potražuje od tuženog iz osnova povrede na radu, a koja mu pripada osnovom prethodno navedenih

zakonskih odredaba (Zakona o radu i Zakona o obligacionim odnosima)."


242

ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA NEISPLAĆENE NAKNADE ZA RAD

(Član 371 ZOO)

Ukoliko se radi o radnom angažovanju po osnovu ugovora o djelu i to od posla do

posla potraživanje naknade po osnovu takvog rada zastarijeva u opštem zastarnom roku od

10 godina.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev utžioca da mu tuženi na ime ostvarene, a

neisplaćene naknade za rad koji je obavljao u Njemačkoj tokom 1996/97 godine isplati iznos od

7.669,00 € sa pripadajućom kamatom.

Polazeći od toga, da je sporno ptoraživanje nastalo tokom 1996. i 1997. godine, a da je

tužilac podnio tužbu protiv tuženog 16.12.2002. godine, te da se radi o povremenim

potraživanjima to je njegovo pravo zastarelo shodno članu 372 stav 1 Zakona o obligacionim

odnosima, radi čega prvostepeni sud zahtjev utžioca odbija kao neosnovan.

Rješavajući po žalbi tužioca, Viši sud u Bijelom Polju presudom Gž. br. 1435/08 od

15.07.2009. godine, odbija istu kao neosnovanu, a potvrdjuje prvostepenu presudu, pri tome,

prihvatajući u cjelosti rezonovanje nižestepenog suda.

Medjutim, po nalaženju ovog suda, rezonovanja nižestepenih sudova se ne mogu

prihvatiti.

Naime, iz predmetnih spisa proizilazi, da je tužilac bio u toku 1996/97 godine radno

angažovan u Njemačkoj podsredstvom tuženog. Tuženi je tužiocu obezbjedjivao posao i u početku

mu je isplaćivao zaradu, da bi nakon toga zastao sa mjesečnim isplatama, navodno zbog blokade

žiro računa.

Kod takvog stanja stvari, griješe nižestepeni sudovi kada zahtjev tužioca odbijaju sa

razloga, da je njegov zahtjev zastario s pozivom na odredbu člana 372 stav 1 ZOO. Ovo s razloga,

što se u konkretnom slučaju ne može sa sigurnošću zaključiti, da se radi o povremenim

potraživanjima. Jer u toku postupka pred prvostepenim sudom nije utvrdjeno, da je tužilac kod

tuženog zasnovao radni odnos, odnosno da je zaključio ugovor o radu, pa se nijesu mogle

primijeniti odredbe čl. 372 st. 1 ZOO kada je u pitanju istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja,

jer povremena potraživanja počivaju na stalnom pravu, a što nije dokazano u konkretnom slučaju.

Sa tih razloga, prvostepeni sud je bio dužan, da ispita u kakvom su poslovnom odnosu bili

tužilac i tuženi, da li su zaključivali ugovor o radu, da li je tuženi po tom ugovoru bio dužan da mu

isplaćuje zaradu svakomjesečno, ili se pak radilo o ugovoru o djelu, kojeg su stranke zaključivale

od posla do posla, imajući u vidu, da je iz iskaza svjedoka Idrizović Isedina proizilazi, da je tuženi

tužiocu obezbjedjivano "rad na crno". Jer, ukoliko se radilo o angažovanju tužioca po osnovu

ugovora o djelu i to od posla do posla, sud je dužan primijeniti opšti rok zastarjelosti iz člana 371

ZOO kojim je propisano "potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije odredjen

neki drugi rok zastarjelosti".

Imajući prednje u vidu, ovaj sud je našao da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava

činjenično stanje nepotpuno utvrdjeno, pa je stoga obje nižestepene presude valjalo ukinuti i

predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


243

PONIŠTAJ ODLUKE O IZBORU KANDIDATA

U ODREDJENA NASTAVNA ZVANJA

(Član 69 u vezi sa čl. 70 st. 1 i 2 i čl. 78 st. 5 Zakona o univerzitetu)

Zakonitost odluke o izboru kandidata u odredjena nastavna zvanja zavisi od toga da

li kandidat ispunjava opšte i posebne uslove iz Zakona o univerzitetu.

Iz obrazloženja:

"Odredbama iz člana 69 Zakona o univerzitetu propisano je da se izbor u nastavno zvanje

vrši u postupku odlučivanja o sutpanju na rad u univerzitetsku jedinicu, pa je u raspisnom

konkursu i navedeno da kandidati zasnivaju radni odnos na neodredjeno vrijeme, sa punim radnim

vremenom. Saglasno tome, nižestepeni sudovi nalaze, polazeći od stava izraženog u odluci ovog

suda Rev. br. 347/06 od 28.11.2006. godine, da se radi o radnom sporu. Pošto se javno

oglašavanje slobodnih radnih mjesta sprovodi radi ostvarivanja jednog od osnovnih ustavnih

principa da svako ima pravo na rad obezbijedjena je sudska zaštita prava u tim sporovima - u

sporovima povodom zasnivanja radnog odnosa.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je odluka o izboru kandidata u nastavna zvanja

odredjene univerzitetske jedinice a samim tim i o stupanju na rad po raspisanom konkursu. Naime,

tuženi je 05.03.1999. godine objavio konkurs za izbor u sva nastavna zvanja za, pored ostalih,

predmet hirurgije (dva izvršioca) koji se vrši u postupku odlučivanja o stupanju na rad. Pored

opštih uslova traženi su i posebni uslovi predvidjeni Zakonom o univerzitetu.

Pošto se, dakle, predmet spora odnosi na odluku o izboru u nastavna zvanja za odredjeni

predmet odnosno o izboru kandidata po raspisanom konkursu, to znači da njena zakonitost, u

konkretnom slučaju, zavisi isključivo od toga da li izabrani kandidati ispunjavaju objavljene

uslove - opšte uslove i posebne uslove iz Zakona o univerzitetu. Postojanje opštih uslova nije

dovedeno u pitanje. Izabrani kandidati ispunjavaju i posebne uslove predvidjene odredbama iz

člana 70 st.1 i 2 i čl. 78 st.5 Zakona o univerhzitetu - tužilac za izbor u zvanje docenta, dok drugi

izabrani kandidat za izbor u nastavno zvanje vanrednog profesora, što znači da je njihov izbor

zakonit. Prilikom izbora u odredjena nastavna zvanja poštovana je postupnost. Ne može se vršiti

"preskakanje" zvanja, kako to pravilno nalaze i nižestepeni sudovi. To znači, za vanrednog

profesora može biti izabrano lice koje ima, pored ostalog, stečeno zvanje docenta, kako to

proizilazi iz duha, iz smisla odredaba iz čl. 70 st. 1 i 2 i čl. 78 st.5 Zakona o univerzitetu. To se

javlja, dakle, kao poseban uslov za sticanje odredjenog nastavnog zvanja, a samim tim i za

zasnivanje radnog odnosa na odredjenim poslovima. Kandidat izabran u nastavno zvanje

vanrednog profesora na odredjenu univerzitetsku jedinicu u tom zvanju je i do tada bio, istina na

drugi fakultet, dok, nasuprot tome, tužilac nije imao nastavno zvanje (docenta) da bi mogao biti

biran u nastavno zvanje vanrednog profesora, tako da su odluke o njihovim izborima u odredjena

nastavna zvanja zakonita, pri činjenici da su na osnovu analiza njihove cjelokupne stručne i

nastavno naučne djelatnosti, naučno istraživačkog rada i posebno publikovanih radova i knjiga

predloženi i naravno izabrani u odredjena nastavna zvanja.

Na revizijske navode se ističe da se u ovoj pravnoj stvari traži poništaj odluke o izboru u

odredjena nastavna zvanja, a ne raspisanog konkrusa, tako da nije od značaja ko je i kada raspisao

objavljeni konkurs, tim prije što je Nastavno naučno vijeće odlučivanjem na sjednici od

06.03.2000. godine, cijelom postupku dalo potrebni legitimitet.

Pravila o pismenoj izradi prvostepene presude shodno se primjenjuju i na odluke

drugostepenog suda. Saglasno tome, pobijana presuda sadrži, pored ostalog, i obrazloženje.

Zadatak obrazloženja je da obavijesti o subjektivnim i objektivnim elementima spora i da objasni

razloge zbog kojih je donio odluku sadržanu u izreci presude. Pobijana presuda to sve sadrži.

Njeno obrazloženje predstavljeno na izloženi način daje neophodnu osnovu za kontrolu rada suda,

244

koju vrši ovaj sud kao instacioni povodom izjavljene revizije, a redosled navodjenja datih razloga

nema nikakvog značaja za drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.

To što je odredjeni član vijeća drugostepenog suda svojevremeno postupao u istom

predmetu i kao sudija prvostepenog suda je, isto tako, bez značaja jer za to nije postojala zakonska

smetnja.

Prekoračenja roka za odlučivanje o izboru po raspisanom konkursu samo po sebi nije

razlog zbog kojih bi pobijane odluke bile nezakonite jer se radi o instruktivnom roku

ustanovljenom radi bržeg okončanja postupka izbora.

Da li su i kad formirana odredjena radna tijela tuženog nije moglo biti predmet ocjene

nižestepenih sudova, tako da navodi revizije istaknuti u tom pravcu nijesu mogli biti od značaja za

drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.

Sud se ne može upuštati u ocjenu referata Komisije za izbor nastavnika za predmet

hirurgije po objavljenom konkursu, tako da ne može cijeniti i ispitivati da li su tokom rada

mijenjani zaključci i predlozi, te da li u njima ima nelogičnosti, pri činjenici da je Nastavno

naučno vijeće predlaganjem i izvršenim izborom "osnažilo" cio postupak, kako to pravilno

zaključuje i drugostepeni sud, zbog čega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


245

PRAVO INVALIDA RADA NA NOVČANU NAKNADU

ZBOG MANJE ZARADE NA DRUGOM ODGOVARAJUĆEM POSLU

(Član 55 i čl. 59 stav 1 Zakona o osnovama PIO "Sl.list SRJ", br. 30/96)

Osiguranik kod koga je utvrdjena preostala radna sposobnost, novčanu naknadu

zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu može ostvariti jedino kod Fonda PIO.

Iz obrazloženja:

"Tužbeni zahtjev odnosi se na razliku izmedju zarade koju bi ostvario na radnom mjestu na

kome je bio prije nastupanja invalidnosti i zarade na radnom mjestu na koje je rasporedjen sa

preostalom radnom sposobnošću.

Kod ovakvog stanja u spisima pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužbeni

zahtjev neosnovan.

Pravo na novčanu naknadu invalida rada III kategorije zbog manje zarade na drugom

odgovarajućem poslu, jedno je od prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Ta prava bila su

propisana čl. 37 b) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i

invalidskog osiguranja ("Sl. list SFRJ", br. 44/90), koji je bio u primjeni do 01.01.1997. godine.

Od tada je bio u primjeni Zakona o osnovama penzijskog i invalidskog osiguranja ("Sl. list SRJ",

br. 30/96), koji u članu 55 propisivao prava na osnovu preostale radne sposobnosti.

Na osnovu ovih zakona ima se raspraviti sporni pravni odnos budući da se traži isplata

razlike u zaradi počev od 11.01.1990. godine, pa ubuduće.

Tako je članom 38 stav 5 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovnim pravima iz

penzijskog i invalidskog osiguranja bilo propisano da pravo na novčanu naknadu zbog manjeg

ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu osiguranik ostvaruje u zajednici. Istovjetno

rješenje sadrži i odredba čl.59 st.1 tač.2 Zakona o osnovama penzijskog i invalidskog osiguranja

kojom je propisano da osiguranik kod koga je utvrdjena preostala radna sposobnost novčanu

naknadu zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu ostvaruje kod organizacije za

osiguranje, odnosno na njen teret.

Tu naknadu je prema članu 41 a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i

invalidskom osiguranju ("Sl. list RCG", br. 28/91), bila dužna da isplaćuje organizacija u kojoj se

radnici nalaze u radnom odnosu, a Fond isplaćena sredstav refundira dva puta godišnje, po

polugodišnjem i godišnjem obračunu. Medjutim, odlukom Saveznog Ustavnog suda I U. br. 3/99

od 16.05.2000. godine ("Sl. list SRJ", br. 26/2000), utvrdjeno je da te odredbe nijesu saglasne sa

Zakonom o osnovama penzijskog i invalidskog osiguranja i prestale su da važe danom

objavljivanja odluke Saveznog Ustavnog suda u "Služebnom listu SRJ", pa se ne mogu

primjenjivati ni na odnose koji su nastali prije objavljivanja te odluke koji nijesu pravosnažno

riješeni.

Slijedom navedeno tuženi nije bio dužan da isplaćuje tužiocu zaradu u visini koju bi

ostvario na radnom mjestu na kome se nalazio u vrijeme nastanka invalidnosti, već samo zaradu

radnog mjesta na koje je rasporedjen u skladu sa preostalom radnom sposobnošću. Nakonadu

zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu tužilac je, u skladu sa navedenim propisima

mogao ostvariti jedino kod Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja, Podgorica.

Navodi revizije kojima se ukazuje na postupanje Fonda penzijskog i invalidskog

osiguranja su bez ikakve pravne važnosti, jer je predmet revizijskog pobijanja pravosnažna

presuda kojom je odlučeno u sporu izmedju tužioca i "Jadranskog brodogradilišta", AD, Bijela,

dok je zakonitost odluke u odnosu na Fondi penzijskog i invalidskog osiguranja bila predmet

ocjene ovog suda u predmetu Rev. br. 176/2004."


246

USLOVI SUDSKE ZAŠTITE


Tužba kojom se traži poništaj odluke o odbacivanju kao neblagovremenog prigovora

protiv rješenja kojim je utvrdjen prestanak radnog odnosa je nedopuštena.

Iz obrazloženja:

"Pravilno je odlučeno pobijanim rješenjem kada je ukinuta prvostepena presuda i tužba

odbačena. Ovo sa razloga što je u toku prvostepenog postupka utvrdjeno da je tuženi po proteku

zakonskog roka izjavio prigovor protiv prvostepene odluke tuženog, kojom mu je utvrdjen

prestanak radnog odnosa. Stoga je odlukom tuženog br. 5773/2 od 31.10.2006. godine takav

prigovor odbačen, kao neblagovremen.

Kod takvog stanja pravilan je zaključak suda da je nedopuštena tužba kojom se traži

poništaj odluke tuženog o odbacivanju prigovora tužioca, kao neblagovremenog. Jer, bez obzira

što postoji konačna odluka u procesnom smislu, pri činjenici da istom nije odlučivano meritorno,

to nema ni uslova za traženje sudske zaštite u takvoj situaciji."


247

ZAŠTITA PRAVA PRED NADLEŽNIM SUDOM


Sud ima punu jurisdikciju da odlučuje o zahtjevu za utvrdjivanje prava na dodjelu

kredita.

Iz obrazloženja:

"Predmetnom tužbom tužilac traži da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog da

mu riješi stambeno pitanje dodjelom kredita za kupovinu odgovarajućeg stana. Postavljeni zahtjev

tužilac temelji na tvrdnji da ima više od 30 godina radnog staža, te činjenici da mu to pravo

pripada na osnovu člana 84 Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog.

Nižestepeni sudovi su svojim rješenjima tužbu odbacili, kao nedopuštenu, zaključujući da

sud u konkretnom sporu nema punu jurisdikciju, pa ne može obavezati tuženog da tužiocu dodijeli

stambeni kredit. Takvo pravo pripada, po ocjeni nižestepenih sudova, samo nadležnim organima

tuženog.

Po ocjeni ovog suda, izloženo rezonovanje nižestepenih sudova je pogrešno i ne može se

prihvatiti.

Sudjenje punom jurisdikcijom podrazumijeva pravo suda da prilikom odlučivanja o

tužbenom zahtjevu sam dodijeli konkretni stan ili kredit nekom od kandidata koji su učestvovali

na konkursu za dodjelu stana ili stambenog kredita.

Medjutim, u konkretnom slučaju tužilac nije tražio da mu sud dodijeli kredit za kupovinu

stana, već da se tuženi obaveže da mu saglasno odredbi člana 89 Pojedinačnog kolektivnog

ugovora riješi stambeno pitanje dodjelom kredita za kupovinu odgovarajućeg stana, smatrajući da

mu to pravo pripada obzirom da je navršio 30 godina radnog staža. Dakle, tužilac predmetnom

tužbom traži da tuženi izvrši obavezu prema njemu, a koja proizilazi iz odredbe člana 84

Pojedinačnog kolektivnog ugovora, a ne traži da mu sud dodijeli kredit za kupovinu stana, kako to

pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi.

Stoga je, po ocjeni ovog suda, tužilac zaštitu svog prava koje proizilazi iz navedene

odredbe iz pojedinačnog kolektivnog ugovora, mogao ostvariti neposredno tužbom sudu i to

zahtjevom za utvrdjenje prava na dodjelu kredita (član 188 ZPP-a), sa dodatnim zahtjevom da se

tuženi obaveže na dodjelu odgovarajućeg iznosa kredita, a ako to u odredjenom roku ne učini, da

odluku o dodjeli kredita zamijeni presuda. Prethodno iznijeto sa razloga što je pojedinačni

kolektivni ugovor izvor prava i prava iz istog se ostvaruju neposrednom primjenom njegovih

odredaba, ukoliko iste nijesu suprotne opštem kolektivnom ugovoru i zakonu. U konkretnom

slučaju pravo tužioca je povrijedjeno faktičkom radnjom nečinjenja - nadležni organ

tuženog nije donio odluku o pravu tužioca u skladu sa odredbom člana 84 stav 2

Pojedinačnog kolektivnog ugovora, a zaštitu svoga prava tužilac je mogao jedino ostvariti

pokretanjem ove parnice."


248

ZAŠTITA PRAVA ZAPOSLENIH

-PRAVO NA DODJELU STAMBENOG KREDITA-

(Čl. 120 i 121 Zakona o radu)

Prestankom radnog odnosa zbog odlaska u penziju stečena prava ne mogu prestati,

niti se izgubiti.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta proizilazi, da je tužena raspisala oglas za rješavanje stambenih potreba

zaposlenih u Direkciji Društva za kupovinu, odnosno izgradnju stana ili porodične stambene

zgrade 24.05.2007. godine. Na navedeni oglas prijavio se i tužilac koji je u to vrijeme bio

zaposlen kod tuženog. Isti nije uvršten u rang listu i nije mu dodijeljen kredit, već je u odnosu na

njega postupak obustavljen, sa razloga što je od dana raspravljanja oglasa do donošenja konačne

odluke po oglasu - 25.08.2007. godine, tužiocu prestao radni odnos zbog odlaska u penziju.

Prvostepeni sud je zaključio da je tužiocu prestankom radnog odnosa prije donošenja

konačne odluke prestalo i pravo na dodjelu stambenog kredita, jer se radi o ličnom pravu,

vezanom za radni odnos pozivajući se pri tom na odredbu čl. 120 i 121 Zakona o radu.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenični zaključak i pravno stanovište prvostepenog suda.

Po nalaženju ovog suda, pravno stanovište nižestepenih sudova nije pravilno i zasnovano

je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Ovo zbog toga što je tužilac u vrijeme raspisivanja predmetnog oglasa bio radnik tuženog.

Samim tim on je stekao pravo da učestuje na oglasu, a stečena prava zbog odlaska u penziju ne

mogu prestati, niti se izgubiti. Osim toga, u Pravilniku tuženog o rješavanju stambenih potreba

zaposlenih čije su odredbe važile u vrijeme raspisivanja navedenog oglasa nije postojala odredba

koja bi predvidjala to da je zaposlenim u vrijeme raspisivanja predmetnog oglasa prestajalo pravo

na rješavanje stambenih potreba zbog odlaska u penziju prije donošenja konačne odluke.

Naprotiv, odredbom člana 2 tačka 1 tog Pravilnika propisano je pravo na rješavanje

stambene potrebe ima zaposleni koji nije na odgovarajući način riješio stambeno pitanje.

Budući da prvosepeni sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije utvrdjivao

činejnice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, to je obje presude valjalo ukinuti i

predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje kako bi se u ponovnom postupku utvrdile

te činjenice."


249

POBIJANJE ODLUKE O DODJELI KREDITA


Poslodavac ne može pobijati sopstvenu odluku o dodjeli kredita zaposlenom.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima rješenjem čiji se poništaj traži tužilac je tuženom dodijelio

stambeni kredit u iznosu od 25.000 DM, radi kupovine stana. Tužilac smatra da je to rješenje

nezakonito, jer u vrijeme njegovog donošenja nije postojao opšti akt o rješavanju stambenih

pitanja zaposlenih. Dakle, iz navedenog slijedi da se ovdje radi o radnom sporu.

U radnom sporu tužila je zaposleni, a tuženi poslodavac, što znači da jedino zaposleni

aktivno legitimisan za njegovo pokretanje. Stoga tužilac ne može pobijati sopstvenu odluku o

dodjeli kredita tuženom, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su

odlučili na izloženi način."


250

SVOJSTVO NOSIOCA STANARSKOG PRAVA

I PONIŠTAJ UGOVORA O KORIŠĆENJU STANA

(Član 8 stav 3 i čl. 28 st. 2 Zakona o stambenim odnosima "Sl. list SRCG", br. 21/85)

Kod postojanja zakonskog osnova da tuženi nastavi sa korišćenjem stana nijesu

ispunjeni uslovi za poništaj ugovora o korišćenju stana, bez obzira na činjenicu što je prije

zaključenja tog ugovora nedostajao konačan akt davaoca stana na korišćenje.

Iz obrazloženja:

"Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici P.br.4051/99 od 16.11.1999.

godine, odbijen tužbeni zahtjev da se sada prvotuženi iseli iz spornog stana. Ovo, jer je, stekao

pravo korišćenja stana živeći u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava - svojom

tetkom K. A. više od 10 godina, a sve do njene smrti 1988. godine, pa je u smislu člana 8 stav 3

Zakona o stambenim odnosima ("Sl.list SRCG", br. 21/85) stekao svojstvo člana njenog

porodičnog domaćinstva. Kako je u času smrti nosioca stanarskog prava bio član njegovog

porodičnog domaćinstva - čl. 28 st.2 navedenog zakona, ima pravo da trajno koristi stan posle

smrti nosioca stanarskog prava.

Medjutim, okolnost što ugovor o korišćenju stana, čija se ništavost zahtijeva, nije mogao

biti zaključen na osnovu rješenja P. br. 362/90 od 16.10.1991. godine, kojim se tužba smatra

povučenom, ne predstavlja razlog za ništavost pomenutog ugovora. Ovo zbog toga, što je u skladu

sa članom 28 stav 2 Zakona o stambenim odnosima ("Sl. list SRCG", br. 21/85), koji je bio na

snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava K. A, prvotuženom kao članu njenog porodičnog

domaćinstva pripadalo pravo da nastavi sa korišćenjem stana. Prema tome, kod postojanja

zakonskog osnova da prvotuženi nastavi sa korišćenjem stana nijesu ispunjeni uslovi za poništaj

ugovora o korišćenju stana, bez obzira na činjenicu što je prije zaključenja tog ugovora nedostajao

konačni akt drugotuženog kao davaoca stana na korišćenje.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada su odbili tužbeni

zahtjev, jer prvotuženom ne može biti uskraćeno pravo korišćenja stana, koje mu, kao članu

porodičnog domaćinstva, umrlog nosioca stanarskog prava, pripada po zakonu."


251

PRAVOSNAŽNA ODLUKA O DODJELI STANA

I ZAKLJUJČENJE UGOVORA O PRODAJI STANA POD POVOLJNIM USLOVIMA

(Član 20 stav 4 i čl. 21 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba kadrova na

Univerzitetu Crne Gore)

Postojanje pravosnažne odluke o dodjeli stana (iako je ista navodno donijetana

temelju netačnih podataka) predstavlja punovažan osnov za zaključenje ugovora, sve dok

takva odluka ne bi bila stavljena van snage.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano je isticanje u reviziji da je u pitanju presuda koja je nepodobna za izvršenje.

Jer, izrekom presude tuženom je naloženo postupanje u skladu sa konačnom odlukom Komisije

kojom je tužiocu dodijeljen stan. Nalaganje ispunjenja te obaveze, podrazumijeva zaključenje

odgovarajućeg ugovora izmedju stranaka, na osnovu člana 21 Pravilnika o rješavanju stambenih

potreba kadrova na Univeritetu Crne Gore.

Prema tome, bez osnova je isticanje u reviziji o nedostacima koji navodno predstavljaju

bitne povrede odredaba parničnog postupka, o kojima je naprijed bilo riječi.

Ne stoje navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

U ovoj stvari nije sporno da je konačnom odlukom nadležne komsiije tuženog broj 01-

3654 od 24. 12. 2005. godine, tužiocu kao radniku tuženog, dodijeljen u susvojinu, radi rješavanja

stambene potrebe, jednosobni stan u Kotoru, površine 45,33 m2. Tom odlukom je predvidjeno da

će se suvlasnički djelovi tužioca i tuženog odrediti ugovorom o prodaji stana pod povoljnijim

uslovima, koji će u ime tuženog zaključiti rektor Univerziteta. Nije sporno ni to da je Komisija za

rješavanje stambenih potreba dopisom od 04.07.2006. godine obavijestila rektora tuženog, da je

tužilac u postupku rješavanja stambene potrebe, prikrio i dao netačne podatke (otudjenje stana po

osnovu radnog odnosa u Tuzli) za koje se u vrijeme donošenja pomenute odluke nije znalo, te

zbog toga predložila da se sa tužiocem ne zaključi odgovarajući ugovor o kupoprodaji stana.

Polazeći od tih činjenica, kao i člana 20 stav 4 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba

kadrova tuženog, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je pravosnažnom odlukom nadležne

komisije tužiocu dodijeljen stan o kome je bilo riječi. Pošto u navedenom pravilniku, nije

predvidjena mogućnost da se pravosnažna odluka o dodjeli stana opozove, time što bi rektoru

tuženog bilo preporučeno da ne zaključi odgovarajući ugovor sa zaposlenim, nižestepeni sudovi su

pravilno zaključili kada su usvojili tužbeni zahtjev. Ovo zbog toga što odluka o dodjeli stana

tužiocu nije stavljana van snage bilo kojom odlukom tuženog, uprkos njegovog naknadnog

saznanja da se tužilac u postupku rješavanja svoje stambene potrebe koristio neistinitim podacima.

Zbog iznijetih razloga, sve dok je na snazi pravosnažna odluka o dodjeli stana obavezuje

tuženog, da postupi u skladu sa članom 21 pomenutog pravilnika i sa tužiocem zaključi

odgovaraju ugovor o kupoprodaji. Takav ugovor ne bi bio ništav našta se revizijom potencira. Jer,

postojanje pravosnažne odluke tuženog o dodjeli stana (iako je ista navodno donijeta na temelju

netačnih podataka), predstavlja punovažan osnov za zaključenje ugovora, sve dok takva odluka ne

bi bila stavljena van snage. U odsustvu takve odluke pravno dejstvo odluke o dodjeli stana nije

moglo biti spriječeno time što bi rektoru tuženog bilo predloženo odbijanje zaključenja ugovora o

kome je naprijed bilo riječi."


252

UPRAVNO PRAVO

253

PRAVO STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU

(Član 131 stav 5 u vezi sa čl. 219 st. 2 ZUP)

Stranka kojoj nije data mogućnost da učestvuje u upravnom postupku može tražiti

dostavljanje rješenja u roku za žalbu stranke kojoj je to rješenje izdato.

Iz obrazloženja:

"Postupak koji je okončan rješenje Poreske uprave - Područna jedincia Podgorica, broj

03/11-5-1425/2 od 29.08.2006. godine pokrenut je po zahtjevu Podgoričke banke. Tim rješenjem

usvojen je podnijeti zahtjev za obustavu plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u

2006. godini na lična primanja lica tamo navedenih medju kojima je i tužilac.

Polazeći od gore navedenog, te odredbi člana 37 i 39 ZUP tužilac je u gore navedenom

postupku imao položaj zainteresovanog lica, ali nesporno u tom postupku nije učestvovao.

Saglasno članu 131 st. 5 ZUP lice koje tvrdi da mu nije data mogućnost da učestvuje u

postupku iako je to pravo imalo može tražiti dostavljanje rješenja u roku za žalbu stranke kojoj je

to rješenje izdato. U tom slučaju saglasno članu 219 st. 2 ZUP-a zainteresovano lice ima pravo da

izjavi žalbu do roka odlučivanja o žalbi stranke.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je sporno rješenje stranci - Podgoričkoj banci dostavljeno

08.09.2006. godine, a tužilac se donosiocu istog za uručenje obratio 08.05.2007. godine, a što

znači po isteku roka za žalbu stranke kojoj je rješenje izdato.

Žalbu protiv navedenog rješenja tužilac je izjavio 23.05.2007. godine, a što znači da je ista

podnijeta neblagovremeno, pa je drugostepeni organ osporenim aktom osnovano odbio žalbu, a

Upravni sud tužbu.

Činjenica je da je upravni organ saglasno članu 131 st. 2 ZUP bio dužan pozvati tužioca da

kao zainteresovano lice učestvuje u tom postupku. No, taj propust prvostepenog upravnog organa

osporeni upravni akt ne čini nezakonitim, ali daje osnov zainteresovanom licu da saglasno članu

244 tač. 9 ZUP traži ponavljanje postupka."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 123/09 od 25. 06. 2009. godine)

254

NEBLAGOVREMENOST ŽALBE I POVREDA PRAVILA

UPRAVNOG POSTUPKA

(Čl.224, 226, 229, 234 ZUP "Sl. list RCG", br. 60/03)

Povreda pravila u upravnom postupku ne mogu se ispitivati i ocjenjivati u slučaju

neblagovremenosti žalbe na upravni akt kojim su takve povrede postupka učinjene.

Iz obrazloženja:

"Nije sporno da u prvostepenom upravnom postupku tužilac nije učestvovao da bi štitio

eventualno ugrožene pravne interese, kao što nije ni sporno da je prvostepeno rješenje uručeno

strankama 24.10.2005. godine, čime je rok za izjavljivanje žalbe za njih istekao 08.11.2005.

godine.

Tužiocu je rješenje uručeno 08.02.2006. godine, čime je očigledno da tužilac nije tražio

dostavljanje rješenja u roku iz člana 219 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku, što čini

žalbu nedozvoljenu i zbog čega je u upravnom postupku pravilno odbačena.

Evidentno je prema sadržini spisa predmeta i zahtjevu o kojem se odlučivalo u

prvostepenom postupku, da je u tom postupku prvostepeni organ trebao pozvati tužioca da se

uključi u postupak radi učestvovanja u postupku u cilju zaštite svojih pravnih interesa, a takva

dužnost prvostepenog organa proističe iz odredbe člana 131 stav 2 u vezi čl. 39 st. 1 Zakona o

opštem upravnom postupku.

Medjutim, pošto tužilac nije izjavio blagovremeno žalbu i ista je odbačena kao

neblagovremena to je izostala mogućnost da se u drugostepenom postupku ocjenjuje povreda

postupka zbog nedavanja mogućnosti tužiocu da učestvuje u postupku.

Navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke koji se odnose na pravilnost

postupka i pravilnost primjene materijalnog prava u prvostepenom postupku bez uticaja su na

odluku suda, jer se ista ograničava na utvrdjivanje blagovremenosti žalbe i sa utvrdjenjem da je

žalba pravilno odbačena kao neblagovremena."


255

POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU

(Čl. 40 i 55 ZUS u vezi sa čl. 367 ZPP)

Ako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama učinjena je povreda pravila

postupka u upravnom sporu.

Iz obrazloženja:

"Pobijanom presudom počinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je

mogla biti od uticaja na rješavanje stvari iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS, a što

predstavlja ukidni razlog.

Podnijetom tužbom tužilac je tvrdio da je povrijedjen član 51 Zakona o javnm nabavkama

jer prvorangirani ponudjač uz ponudu nije dostavio sve zakonom predvidjene dokaze, a dokazi

koje je dostavio nijesu izdati u propisanom obliku od strane nadležnog državnog organa, da je

potvrda o likvidnosti računa ponudjača "Samms" starija od šest mjeseci, što je suprotno

zakonskim odredbama, da isti ponudjač nije dostavio dokaze - garanciju na izvedene radove, list

nepokretnosti kao dokaz o vlasništvu, kao ni glavni projekat za ponudjeni prostor. Te navode

podnijete tužbe Upravni sud pobijanom presudom uopšte nije cijenio čime je počinjena naprijed

navedena povreda pravila postupka u upravnom sporu, zbog koje se ne može ispitati zakonitost

iste.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 46 st. 2 i 3 ZUS, odlučeno je kao u izreci ove

presude.

U ponovnom postupku Upravni sud će nakon ocjene svih navoda podnijete tužbe donijeti

novu zakonitu odluku."


256

POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU

I NIŠTAVOST RJEŠENJA

(Član 34 ZUS)

Nerazumljivost razloga presude postoji uvijek kad izostane obrazloženje suda u

pogledu istih.

Iz obrazloženja:

"U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana presuda u

granicama propisanim članom 45 ZUS, te ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva i odgovora na isti,

pa je vijeće našlo da je:

- zahtjev osnovan.

U postupku donošenja pobijane presude počinjene su povrede pravila postuka u upravnom

sporu iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS, te iz čl. 34 st. 2 ZUS.

Zahtjevom za pristup informaciji tužilja je tražila dostavljanje fotokopije ili omogućavanje

skeniranja spiska sa donacijama fizičkih lica Pokretu za promjene za kampanju za predsjedničke

izbore održane 06.04.2008. godine.

Osporenim rješenjem tužena je odlučila: "Dozvoljava se Mreži za afirmaciju nevladinog

sektora - MANS iz Podgorice pristupi informacijama u spisak sa donacijama fizičkih lica Pokreta

za promjene za kampanju za predsjedničke izbore održane 06. aprila 2008. godine".

Medjutim, i pored takvog dispozitiva tužilji nije dozvoljen pristup informaciji sa

obrazloženjem da tužena traženu informaciju ne posjeduje. Takve navode odgovora na tužbu

Upravni sud prihvata kao osnovane i na njima temelji svoju odluku. Na taj način Upravni sud je

razloge svoje presude učinio nerazumljivim jer nema obrazloženja kako je to tužena u vrijeme

donošenja rješenja raspolagala infomacijom i dozvolila pristup istoj, a kada je rješenje trebalo

izvršiti infmaciju nije posjedovala. Nerazumljivost razloga predstavlja povredu pravila postupka u

upravnom sporu iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS.

Ukoliko su tačni navodi odgovora na tužbu da tužena ne posjeduje traženu informaciju

onda je Upravni sud bio dužan da ocijeni da li je rješenje izvršivo ili ne, odnosno da li je osporeno

rješenje ništavo ili ne. Ovo sa razloga što Upravni sud na ništavost rješenja pazi po službenoj

dužnosti - član 34 st. 2 ZUS.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na čl. 46 st 1 ZUS, odlučeno je kao u izreci ovog

rješenja."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 129/09 od 25. 06. 2009. godine)

257

ULOVI ZA PREKID UPRAVNOG POSTUPKA

(Član 136 ZUP)

Upravni organ je ovlašćen da prekine postupak ako naidje na pitanje bez čijeg

rješavanja se ne može riješiti upravna stvar a to pitanje predstavlja samostalnu pravnu

cjelinu za čije je rješavanje nadležan sud ili drugi organ.

Iz obrazloženja:

"Zaključkom komandanta Vojne pošte 5607 Podgorica int broj 60/3748-2 od 07.07.2006.

godine prekinut je postupak po zahtjevu tužioca za vraćanje u profesionalnu vojnu službu do

rješenja prethodnog pitanja - disciplinske odgovornosti tužioca koji se vodi pred Vojno

disciplinskim sudom.

Protiv takvog zaključka tužilac je pisao žalbu koja je odbijena rješenjem Up II br. 14-2 od

06.09.2006. godine, a zatim tražio da se to rješenje oglasi ništavim. Takav zahtjev tužioca je

odbijen rješenjem Generalštaba Vojske Crne Gore broj 07/2752-1 od 20.05.2008. godine, a žalba

tužioca izjavljena protiv tog rješenja odbijena kao neosnovana osporenim rješenjem.

Saglasno članu 136 stav 1 ZUP upravni organ je ovlašćen da prekine postupak ako naidje

na pitanje bez čijeg se rješenjavanja ne može riješiti sama upravna stvar, a to pitanje čini

samostalnu pravnu cjelinu za čije rješavanje je nadležan sud ili drugi organ.

Za odlučivanje o vraćanju tužioca u profesionalnu vojnu službu prethodno pitanje jeste

pitanje njegove ranije pokrenute disciplinske odgovornosti, pa je osnovano nadležni organ

zaključkom taj postupak prekinuo do okončanja postupka povodom disciplinske odgovornosti

tužioca.

Saglasno članu 260 ZUP rješenje se može oglasiti ništavim samo sa razloga koji su

taksativno navedeni u toj zakonskoj odredbi. U konkretnom slučaju tužilac tvrdi da stoji razlog iz

čl. 260 tačka 3 ZUP - izvršenje rješenja nije moguće. Takvu svoju tvrdnju vezuje za činjenicu da

nije profesionalni vojnik i da ne može disciplinski odgovarati. Takvi navodi podnijetog zahtjeva

su bez značaja za donošenje odluke, jer rješenjem, koje se osporavalo tužbom kod Upravnog suda,

nije odlučivano o disciplinskoj odgovornosti tužioca, već o razlozima za prekid postupka za

njegovo vraćanje u profesionalnu službu.

Sa svega izloženog ovaj sud nalazi da je pobijanom presudom tužba osnovano odbijena,

jer osporenim rješenjem na štetu tužioca nije povrijedjeno materijalno pravo."


258

UPRAVNI POSTUPAK

(Član 237 ZUP "Sl. list RCG", br. 60/03)

Poništajem, u postupku po žalbi, donijetog prvostepenog upravnog akta nijesu

povrijedjena subjektivna prava stranke u postupku, ukoliko su razlozi poništaja zasnovani

na zakonskom ovlašćenju.

Iz obrazloženja:

"U izvršenju ranije donesene presude Upravnog suda, tužena Komisija za žalbe za

povraćaj i obeštećenja je poništila rješenje Komisije za povraćaj i obeštećenje Opštine Podgorica i

predmet vratila prvostepenom organu.

Poništavajući rješenje Komisije za povraćaj i obeštećenje (br.Up.ob.01-030-2/04 od

15.09.2005. godine) tužena Komisija za žalbe za povraćaj i obeštećenja je shodno dužnosti iz

člana 57 Zakona o upravnom sporu i ovlašćenja iz čl. 237 st. 2 Zakona o opštem upravnom

postupku, vratila predmet na ponovni postupka sa uputima u kom pravcu treba upotpuniti

postupak.

Dakle, pobijanom presudom je pravilno konstatovano da je tuženi organ u okviru svog

ovlašćenja izvršio ranije donesenu presudu i da je poništavajući prvostepeno rješenje ukazao na

nedostatke koje treba otkloniti, a u kom postupku tužilac kao stranka ima mogućnost da

učestvovanjem u postupku štiti i zastupa svoje interese i da iznosi činjenične i pravne tvrdnje za

koje smatra da mu idu u prilog.

Stoga, donošenjem pobijane presude na štetu tužioca nije povrijedjen zakon, pa je zahtjev

valjalo odbiti kao neosnovan."


259

OGLAŠAVANJE NIŠTAVIM UPRAVNOG AKTA U UPRAVNOM POSTUPKU

(Član 260 ZUP "Sl. list RCG", br. 60/03)

Pogrešna primjena materijalnog prava nije zakonom utvrdjen razlog za oglašavanje

donijetog rješenja ništavim.

Iz obrazloženja:

"Po ocjeni ovog suda, pravilno je Upravni sud, u postupku kontrole zakonitosti osporednog

upravnog akta, zaključio na temelju potpuno utvrdjenog činjeničnog stanja od značaja za

odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, da tuženi organ nije imao zakonitog materijalno pravnog osnova

za donošenje navedenog osporenog akta radi oglašavanja ništavnom naznačene ranije donijete

sporne odluke, zbog čega su bile ispunjene materijalno pravne pretpostavke da Upravni sud, u

upravnom sporu po tužbi tužioca, takav osporeni akt (odluka tuženog br. 8398 od 02.11.2004.

godine) meritorno poništi. Ovo sa razloga, koje pravilo ističe Upravni sud u obrazloženju pobijane

presude, da se oglašavanjem ništavnim konačnog upravnog akta u upravnom postupku može vršiti

samo sa razloga utvrdjenih u odredbi člana 260 Zakona o opštem upravnom postupku, te da

razlozi navodne pogrešne primjene materijalnog prava, u konkretnoj stvari, nijesu obuhvaćeni

krugom utvrdjenih zakonskih razloga za oglašavanje njegove ništavnosti."


260

RAZLOZI POBIJANJA U POSTUPKU IZVRŠENJA UPRAVNOG AKTA

(Član 60 Zakona o poreskoj administraciji)

U postupku izvršenja administrativnog akta ne mogu se pobijani njegovi materijalno

- pravni nedostaci nego postupak samog izvršenja.

Iz obrazloženja:

"Nije sporno da tužilac kao poreski obveznik nije postupio po zaključku o prinudnoj

naplati Poreske uprave - Područna jednica Podgorica, br.03/11-5-2754/1 od 14.05.2007. godine,

kao što nije sporna odredba člana 60 stav 1 Zakona o poreskoj administraciji ("Sl. list RCG", br.

65/2001 i 80/2004) da se u postupku prinudne naplate poreske obaveze, radi obezbjedjivanja

poreskog potraživanja na imovini poreskog obaveznika može zasnivati založno pravo, saglasno

odredbama zakona kojim je uredjena zaloga, odnosno hipoteka.

Kod ovih nespornih činjenica podnijeti zahtjev je u cjelosti neosnovan sa ukazivanjem da

navodi iz podnijetog zahtjeva nijesu relevantni za predmet spora jer se tužilac bavi pravilnošću

primjene materijalnog prava koja je mogla biti predmet prvostepenog odnosno drugostepenog

rješenja u upravnom postupku, ali je bez značaja u vremenu postupka prinudne naplate

pravosnažnog i izvršnog rješenja."


261

SPOR PUNE JURISDIKCIJE - MERITORNO RJEŠAVANJE UPRAVNE STVARI

U UPRAVNOM SPORU

(Član 58 ZUP)

Upravni sud rješava sporom pune jurisdikcije samo u zakonom utvrdjenim

slučajevima.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je Upravni sud bio dužan da meritorno

odluči u konkretnoj stvari. Ovo sa razloga što je Upravni sud dužan po pravilu sam riješiti upravni

spor samo u slučaju iz člana 58 stav 1 ZUS, a razlozi iz te zakonske odredbe u konkretnom slučaju

nijesu bili ispunjeni.

Osporenim rješenjem pravilno je primijenjena odredba člana 237 stav 2 ZUP, jer

drugostepeni upravni organ osnovano našao da prvostepenim rješenjem nijesu utvrdjene činjenice

saglasno čl. 126 ZUP i takav svoj stav obrazložio. Cijeneći zakonitost osporenog rješenja

osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je isto zakonito. Pri tome valja ukazati,

a povodom navoda iz podnijetog zahtjeva, da Upravni sud zakonitost osporenog upravnog akta

cijeni prema stanju stvari u trenutku donošenja istog. Bez značaja su, zato, navodi podnijetog

zahtjeva da je tužilac uz tužbu priložio ovjerena pismena. Ta činjenica je od značaja samo za

ponovni postupak pred nadležnim upravnim organom."


262

UPRAVNI AKT

- NADLEŽNOST SUDA U SPORU IZMEDJU POSLODAVCA I SINDIKATA -

(Član 16 stav 1 tačka 3 Zakona o sudovima

"Sl. list RCG", br. 5/02, 49/04 i "Sl. list CG", br. 22/08)

Akt poslodavca o utvrdjivanju reprezentativnosti sindikata nije upravni akt.

***

Spor izmedju poslodavca i sindikata spada u nadležnost osnovnog suda.

Iz obrazloženja:

"Rješenjem Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1755/2009 od 09.11.2009. godine odbačena

je tužba tužioca - Sindikalna organizacija Elektroprivrede Crne Gore, a.d. Nikšić, podnijeta protiv

rješenja izvršnog direktora Elektroprivrede Crne Gore, a.d. Nikšić, br.10-00-12823 od

22.10.2009. godine, kojim se utvrdjuje da je „Sindikalna organizacija zaposlenih Elektroprivrede

Crne Gore a.d. Nikšić“, reprezentativna organizacija sindikata u Elektroprivredi Crne Gore a.d.

Nikšić.

Protiv ove presude tužilac je preko svog punomoćnika podnio zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u

upravnom sporu, predlažući da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati Upravnom sudu na

ponovni postupak i odlučivanje.

Tužena – Elektroprivreda Crne Gore – a.d. Nikšić u odgovoru na zahtjev za vanredno

prerispitivanje sudske odluke, predlaže da se isti odbije kao neosnovan.

Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda u granicama iz podnijetog zahtjeva, u

smislu člana 45 Zakona o upravnom spor, ovaj sud je našao da je zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke, neosnovan.

Po nalaženju ovog suda, u ovoj pravnoj stvari, pravilno je u meritumu odbačena tužba

tužioca zbog neispunjenosti procesnih uslova za vodjenje upravnog spora. Medjutim, nepostojanje

procesenih uslova (procesnih predpostavki) za vodjenje upravnog spora, po pravilnoj primjeni

zakona, ne nalazi se u pitanju da li je rješenje izvršnog direktora tužene – Elektroprivrede Crne

Gore a.d. Nikšić, br.10-00-12823 od 22.10.2009. godine, koje je predmet spora, upravni akt ili

drugi pojedinačni akt u smislu člana 2 Zakona o upravnom sporu.

Upravni spor se ne može voditi protiv akata u kojima je sudska zaštita obezbijedjena van

upravnog spora (član 8 tačka 1 Zakona o upravnom sporu). Odredbom čl. 16. stav 1 tač. 3 Zakona

o sudovima („Sl. list RCG“, br. 5/02, 49/04 i „Sl. list CG“, br. 22/08) predvidjeno je nadležnost

Osnovnog suda da sudi sporove o zaključenju i primjeni kolektivnih ugovora, kao i sve sporove

izmedju poslodavaca i sindikata.

Pošto se u konkretnom slučaju, radi upravo o sporu u smislu naprijed naznačane odredbe

Zakona o sudovima, tužbu je trebalo odbaciti primjenom odredbe člana 8 tačka 1 Zakona o

upravnom sporu, jer je kako je ukazano, obezbijedjena sudska zaštita van upravnog spora.

Budući je u meritumu pobijane odluke Upravnog suda pravilno tužba odbačena, zahtjev za

vanredno preispitivanje sudske odluke odbijen je kao neosnovan, na osnovu člana 46 stava 1

Zakona o upravnom sporu."


263

NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO PREISPITIVANJE

SUDSKE ODLUKE U UPRAVNOM SPORU

(Član 40 i čl. 55 i 57 ZUS u vezi sa čl. 352 ZPP)

Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u upravnom sporu može se

podnijeti samo protiv pravosnažne presude Upravnog suda, pa se zahtjev koji nije podnijet

protiv takve presude odbacuje kao nedozvoljen.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 40 stav 1 tačka 1 ZUS propisano je da se protiv pravosnažne odluke

Upravnog suda može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Nasuprot navedenoj zakonskoj odredbi u konkretnom slučaju zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke podnijet je protiv odluke koja nije pravosnažna.

Zakon o upravnom sporu ne daje definiciju pravosnažnosti sudske odluke, pa se

pravosnažnost sudske odluke, saglasno odredbi člana 55 ZUS, ima cijeniti po odredbama Zakona

o parničnom postupku. Taj zakon u čl. 352 stav 1 propisuje da je pravosnažna ona presuda koja se

više ne može pobijati žalbom ukoliko je njom odlučeno o zahtjevu tužbe ili protivtužbe. Kod

takve zakonske odredbe presuda Upravnog suda kojom se poništava osporeno rješenje ne stiče

pravosnažnost, jer istom nije odlučeno o zahtjevu stranke, odnosno o pravima, obavezama i

pravnim interesima bilo kojeg lica.

Kad sud poništi akt protiv kojeg je pokrenut upravni spor, kako je to propisano članom 57

ZUS, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen i

nadležni organ je dužan bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja

presude, ako je postupak vodjen po zahtjevu stranke, donijeti drugi akt umjesto poništenog."

(RješenjeVrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 135/09 od 25. 06. 2009. godine)

264

ROK ZA PODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA VANREDNO PREISPITIVANJE

SUDSKE ODLUKE

(Član 42 stav 1 tačka 3 ZUS)

Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnosi se Vrhovnom sudu u roku

od 30 dana od dana prijema odluke Upravnog suda. Zahtjev podnijet izvan navedenog roka

odbaciće se, kao neblagovremen.

Iz obrazloženja:

"U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, pa je vijeće našlo da je

- zahtjev neblagovremen.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je pobijana presuda tužiocu dostavljena 22. januara 2009.

godine, a da je podmetni zahtjev podnijet 08.12.2009. godine.

Saglasno članu 42 stav 2 Zakona o upravnom sporu, zahtjev za vanredno preispitivanje

sudske odluke podnosi se u roku od 30 dana od dana prijema odluke Upravnog suda.

Dovodeći u vezu naprijed navedene činjenice sa citiranom zakonskom odredbom ovaj sud

nalazi da je predmetni zahtjev podnijet po proteku roka od 30 dana, pa je isti s pozivom na član

44 st 1 ZUS, valjalo odbaciti, kao neblagovremen."


265

DOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO PREISPITIVANJE

SUDSKE ODLUKE U UPRAVNOM SPORU

(Član 40 ZUS u vezi sa čl. 352 ZPP)

Samo protiv pravosnažne odluke upravnog suda dozvoljen je zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke kao vanredni pravni lijek.

***

Zahtjev podnijet protiv odluke Upravnog suda koja nije pravosnažna Vrhovni sud

odbaciće kao nedozvoljen.

Iz obrazloženja:

"U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, pa je vijeće našlo da je:

- zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke nedozvoljen.

Odredbom člana 40 stav 1 tačka 1 ZUS propisano je da se protiv pravosnažne odluke

Upravnog suda može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Nasuprot navedenoj zakonskoj odredbi u konkretnom slučaju zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke podnijet je protiv odluke koja nije pravosnažna.

Zakon o upravnom sporu ne daje definiciju pravosnažnosti sudske odluke, pa se

pravosnažnost sudske odluke, saglasno odredbi člana 55 ZUS, ima cijeniti po odredbama Zakona

o parničnom postupku. Taj zakon u čl. 352 stav 1 propisuje da je pravosnažna ona presuda koja se

više ne može pobijati žalbom ukoliko je njom odlučeno o zahtjevu tužbe ili protivtužbe. Kod

takve zakonske odredbe presuda Upravnog suda kojom se poništava osporeno rješenje ne stiče

pravosnažnost, jer istom nije odlučeno o zahtjevu stranke, odnosno o pravima, obavezama i

pravnim interesima bilo kojeg lica.

Kad sud poništi akt protiv kojeg je pokrenut upravni spor, kako je to propisano članom 57

ZUS-a, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen i

nadležni organ je dužan bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja

presude, ako je postupak vodjen po zahtjevu stranke, donijeti drugi akt umjesto poništenog."


266

PRAVO NA MATERIJALNO OBEZBJEDJENJE PORODICE

(Član 13 Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti)

Činjenicu nesposobnosti za rad, u postupku ostvarivanja prava na materijalno

obezbjedjenje porodice, nadležni organ socijalne zaštite utvrdjuje na osnovu nalaza ocjene i

mišljenja socijalno - ljekarske komisije.

Iz obrazloženja:

"U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana presuda u

granicama propisanim članom 45 ZUS, te ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo

da je:

- zahtjev neosnovan.

U upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijane presude nijesu počinjene bitne

povrede pravila upravnog postupka iz člana 226 stav 2 ZUP, na čije postojanje ovaj sud, saglasno

članu 45 ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

Saglasno članu 13 stav 1 tačka 1 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti pravo na materijalno

obezbjedjenje porodice može ostvariti porodica, odnosno član porodice ako je nesposoban za rad,

a saglasno čl. 101 st. 1 istog zakona nesposobnost za rad centar utvrdjuje na osnovu nalaza, ocjene

i mišljenja socijalno - ljekarske komisije.

Saglasno naprijed navedenim zakonskim odredbama u upravnom postupku, koji je

prethodio donošenju pobijane presude, pribavljen je nalaz prvostepene socijalno - ljekarske

komisije koja je na osnovu neposrednog pregleda i cjelokupne medicinske dokumentacije

ocijenila da je tužilac sposoban za rad i privredjivanje. I drugostepena socijalno - ljekarska

komisija dala je istu ocjenu radne sposobnosti tužioca.

Dovodeći u vezu sve naprijed navedeno ovaj sud nalazi da je pobijanom presudom

osnovano odbijena tužba tužioca, jer je pobijano rješenje donijeto na osnovu potpuno utvrdjenog

činjeničnog stanja, a uz pravilnu primjenu materijalnog zakona."


267

PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU OSNOVOM RODITELJSKE DUŽNOSTI

(Član 205 PIO "Sl. list RCG", br. 54/03)

Ženi udovici koja je stekla pravo na penziju osnovom vršenja roditeljske dužnosti

prije 31.12.2003. godine isto prestaje 01.01.2004. godine, ako je navršila 40 godina života.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se izjavljenim zahtjevom navedena presuda pobija zbog pogrešne primjene

materijalnog prava.

Odredbom člana 205 stav 3 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je propisano da

se odredba st. 1 istog člana odnosi i na udovicu koja je, po osnovu obavljanja roditeljske dužnosti

prema djeci, stekla pravo na porodičnu penziju po propisima koji su se primjenjivali do

31.12.2003. godine, a kojoj je pravo na porodičnu penziju prestalo prije početka primjene ovog

zakona ako je na dan kada joj je prestalo pravo imala navršenih 40 godina života.

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl. list RCG", br. 54/2003) počeo je da se

primjenjuje 01.01.2004. godine.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilja pravo na porodičnu penziju po osnovu

obavljanja roditeljske dužnosti prema djetetu stekla po propisima koji su se primjenjivali do

31.12.2003. godine. Medjutim, to njeno pravo nije prestalo prije početka primjene sada važećeg

zakona već 01.09.2007. godine.

Polazeći od naprijed navedene zakonske odredbe, na koju se tužilja poziva, i nespornog

naprijed navedenog činjeničnog stanja, osnovno Upravni sud pobijanom presudom nalazi da tužija

ne ispunjava uslove iz člana 205 stav 3 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Neosnovano se, zato, podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog pogrešne primjene

materijalnog prava."


268

PRAVO NA LIČNU KARTU

(Član 3 Zakona o ličnoj karti)

Preduslov za izdavanje lične karte je da gradjanin ima prebivalište u Crnoj Gori.

Iz obrazloženja:

"Saglasno članu 1 stav 1 Zakona o prebivalištu i boravištu gradjana prebivalište je mjesto

na kojem se gradjanin nastani da u njemu stalno živi.

U postupku donošenja osporenog rješenja utvrdjeno je da se tužilja nije nastanila u

Bijelom Polju.

Polazeći od navedene zakonske odredbe i utvrdjenog činjeničnog stanja, ovaj sud nalazi da

je pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno pravo, jer je preduslov za izdavanje

lične karte da gradjanin ima prebivalište u Crnoj Gori (član 3 Zakona o ličnoj karti), odnosno da

ima prebivalište na području odredjene organizacione jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova

(čl. 4 Zakona o ličnoj karti).

Gradjanin ima slobodu kretanja i nastanjivanja i njegova je volja gdje će se nastaniti i

stalno živjeti, a kako se to ističe podnijetim zahtjevom. Medjutim, neosnovano se podnijetim

zahtjevom tvrdi da su ta prava tužilje pobijanom presudom osporena. Ovo sa razloga što se

pobijana presuda zasniva na utvrdjenju da se tužilja nije nastanila u Bijelom Polju sa namjerom da

tamo trajno živi. Kada to tužilja uradi ostvariće i traženo pravo."


269

NADLEŽNOST U POSTUPKU DAVANJA MIŠLJENJA

ZA IZBOR SUDIJE

(Član 27 Zakona o sudovima

"Sl. list RCG", br. 5/02, 49/04 i "Sl. list CG", br. 22/08)

Opšta sjednica Vrhovnog suda daje mišljenje o kandidatima za predsjednika i sudije

Vrhovnog suda.

Iz obrazloženja:

"Po ocjeni ovog suda, neosnovan je navod tužioca iznijet u tužbi i zahtjevu za vanredno

preispitivanje sudske odluke, da je u postupku izbora kandidata, u konkretnoj upravnoj stvari,

mišljenje o njegovim stručnim i radnim kvalitetima umjesto predsjednika Vrhovnog suda Crne

Gore, trebala dati Opšta sjednica Vrhovnog suda čime je, po ocjeni tužioca, učinjena bitna

povreda u postupku izbora kandidata, kao i sama povreda postupka u upravnom sporu. Naime,

prema odredbi člana 27 Zakona o sudovima Opšta sjednica Vrhovnog suda daje mišljenje samo o

kandidatima za predsjednika i sudije Vrhovnog suda, pa u konkretnom slučaju nije povrijedjen

materijalni zakon na štetu tužioca, jer je predsjednik Vrhovnog suda u skladu sa unutrašnjom

organizacijom suda i njegovim funkcionalnim nadležnostima imao potpune prerogative za davanje

mišljenja o kandidatovim stručnim i radnim sposobnostima, polazeći od činjenice da je on bio

rasporedjen na poslovima šefa kabineta predsjednika Vrhovnog suda i da je ocjena o njegovim

radnim i stručnim kvalitetima izvan djelokruga kompetencija Opšte sjednice Vrhovnog suda."


270

PRESTANAK RADNOG ODNOSA U SLUČAJU UKIDANJA

ILI REORGANIZACIJE DRŽAVNOG ORGANA

(Član 107 Zakona o državnim službenicima u vezi sa čl. 116 i 118 Zakona o radu)

Državnom službeniku i namješteniku koji u slučaju organizacionih i drugih

promjena nije mogao biti rasporedjen na druge poslove radni odnos prestaje danom isplate

otpremnine.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od nesporno utvrdjenog činjeničnog stanja u provedenom postupku prema kojem

je tuženi organ obezbijedio tužiocu otpremninu kao pravo iz osnova rada u skladu sa propisima o

državnim službenicima i namještenicima, jer je za njegovim radom prestala potreba zbog

reorganizacije i ukidanja dijela poslova u tom organu, a nakon što je prethodno utvrdjeno da nije

mogao biti rasporedjen na drugo radno mjesto u skladu sa zakonom i opštim aktima, pravilno je,

po ocijeni ovog suda, Upravni sud, u konkretnoj stvari, našao da je tužiocu zakonito prestao radni

odnos, naznačenim osporenim pojedinačnim aktom, danom kada mu je izvršena isplata

otpremnine, shodno članom 107 Zakona o državnim službenicima i namještenicima u vezi sa čl.

116 do 118 Zakona o radu."


271

POVRAĆAJ ODUZETIH IMOVINSKIH PRAVA I OBEŠTEĆENJE

(Član 29 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju

"Sl. list RCG", br. 21/04 i 49/07)

Postojanje i egzistencija pojedinačnog pravnog akta o oduzimanju prava svojine

neophodna je pretpostavka i pravni osnov za ostvarivanje prava za povraćaj ili obeštećenje

imovinskih prava.

***

Razgraničenje šume nema pravnu prirodu akta o oduzimanju imovinskih prava.

Iz obrazloženja:

"U upravnom postupku je utvrdjeno da predmetne nepokretnosti od bivšeg vlasnika nijesu

oduzete bilo kojim aktom nadležnog organa u korist opštenarodne, državne ili zadružne imovine.

Na tako utvrdjeno činjenično stanje pravilno je Upravni sud primijenio čl. 3 i 29 Zakona o

povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju kada je našao da je osporeno rješenje, kojim je

zahtjev tužilaca za povraćaj imovine odbijen kao neosnovan, zakonito.

Cijenio je Upravni sud pobijanom presudom i navode tužbe o postupku razgraničenja

šuma, koji se ponavljaju podnijetim zahtjevom i pri tom osnovano našao da su takvi navodi bez

značaja za drugačiju odluku, jer razgraničenje šuma nema karakter akta o oduzimanju imovine

bivšeg vlasnika."


272

ROK ZA PODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA POVRAĆAJ

ODUZETIH IMOVINSKIH PRAVA ILI OBEŠTEĆENJA

(Član 27 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenja)

Zahtjev za povraćaj oduzetih imovinskih prava ili obeštećenja podnijet nadležnoj

komisiji nakon roka od 18 mjeseci od njenog obrazovanja je neblagovremen.

Iz obrazloženja:

"Zakonom o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju ("Sl. list RCG", br.21/04 i

49/07), - član 27 stav 1 propisano je da se zahtjev za povraćaj imovinskih prava i obeštećenje

podnosi u roku od 18 mjeseci od dana formiranja komisije, kao organa za povraćaj i obeštećenje.

Pravilno je Upravni sud u postupku kontrole zakonitosti upravnog akta u upravnom sporu,

polazeći od činjenice da je Komisija za povraćaj i obeštećenje Opštine Podgorica, kao nadležni

organ koji odlučuje o naznačenom subjektivnom pravu, formirana 22.06.2004. godine, ("SL. list

RCG", opštinski propisi od 30.06.2004. godine), te da je tužilac zahtjev za povraćaj oduzetih

imovinskih prava i obeštećenja podnio 05.09.2006. godine, našao da je isti podnijet izvan

utvrdjenog roka od 18 mjeseci, pa je pravilno ocijenio da su upravni organi valjano utvrdili da je

isti, na temelju citirane odredbe navedenog zakona, neblagovremen, o čemu je, po ocjeni ovog

suda, dao u obrazloženju pobijane presude, potpune i valjane razloge."


273

PRAVIČNA NAKNADA U POSTUPKU POVRAĆAJA

ODUZETIH IMOVINSKI PRAVA I OBEŠTEĆENJU


Bivšim vlasnicima oduzetih imovinskih prava kojima je isplaćena naknada odredjena

u novcu, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o

eksproprijaciji ("Sl. list SFRJ", br. 5/1968) smatra se da je ista pravična, pa nemaju pravo

na povraćaj ili obeštećenje.

Iz obrazloženja:

"U pobijanoj presudi Upravnog suda pravilno se ističe u odnosu na odbijajući dio tužbenog

zahtjeva, da o eventualnoj ništavosti i valjanosti kupoproradjnih ugovora koji je zaključio pravni

predhodnik tužilaca u odnosu na zemljište čiji se povraćaj traži (9.109 m2) pod predhodnim

materijalno pravnim pretpostavkama, može odlučivati samo nadležni parnični sud. Takodje, u

odnosu na površinu zemljišta od 11.325 m2, pravilno se ističe u pobijanoj presudi, s obzirom na

nespornu činjenicu da je pravni predhodnik tužilaca primio naknadu, te se ista ne može tretirati

kao nepravična ili u suprotnosti sa tržišnim kriterijumima, jer je za priznavanje prava na

obeštećenje, shodno članu 7 stav 1 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju,

odlučno ne vrijeme kada je nekretnina eksproprisana ili pak nacionalizovana tj. kada su imovinska

prava oduzeta već da li je naknada odredjena prije ili poslije stupanja na snagu Zakona o

izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji ("Sl. list SRCG", br. 5/65), koji je odredjivao

pravičnu naknadu za odredjenu nepokretnost, pa je budući da je pravnom predhodniku tužilaca

takva naknada isplaćena, to istima ne pripada pravo na obeštećenje, kako pravilno ocjenjuje

Upravni sud."


274

PRAVIČNA NAKNADA ZA EKSPROPRISANU NEPOKRETNOST

U POSTUPKU POVRAĆAJA ILI OBEŠTEĆENJA ODUZETIH IMOVINSKI PRAVA


Sklopljeno poravnanje o naknadi novca za eksproprisanu nepokretnost upućuje na

zaključak o činjenici da je takva naknada pravična.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 7 stav 1 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju

propisano je da bivši vlasnici koji su za oduzeta imovinska prava primili pravičnu ili tržišnu

naknadu u novcu nemaju pravo na povraćaj ili obeštećenje u skladu sa ovim zakonom.

U upravnom postupku je utvrdjeno da je predmetna nepokretnost esproprisana rješenjem

SO Ulcinj - Odjeljenje za upravno - pravne i inspekcijske poslove Up I br. 02-256/1-1970 od

09.12.1970. godine i da je za istu tadašnji vlasnik - pravni prethodnik tužilaca primio novčanu

naknadu po osnovu zaključenog poravnanja pred istim organom broj 02-256/1 od 03.05.1971.

godine.

Cijeneći utvrdjeno činjenično stanje u sklopu naprijed navedene zakonske odredbe

osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da tužilja nema pravo na povraćaj ili

obeštećenje u skladu sa Zakonom o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju. Ovo sa

razloga što je pravni prethodnik tužilje već primio pravičnu naknadu, jer da nije u pitanju bila

pravična naknada svakako da isti nebi sklopio poravnanje pred upravnim organom, a kako to

osnovano zaključuje i Upravni sud.

Pozivanje tužioca na odredbe člana 23 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i

obeštećenju su bez značaja za donošenje odluke. Ovo sa razloga što se ta odredba primjenjuje

samo u slučaju kad bivši vlasnik nije dobio pravičnu, odnosno tržišnu naknadu."


275

VLASNIČKO SVOJSTVO PRAVNOG PRETHODNIKA


Podnosilac zahtjeva za povraćaj oduzetih imovinskih prava i obeštećenja mora

dokazati da je njegov pravni prethodnik bio vlasnik nepokretnosti u vrijeme kad su iste

prešle u opštenarodnu, društvenu, državnu ili zadružnu svojinu.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se izjavljenim zahtjevom navedena presuda pobija zbog pogrešne primjene

materijalnog prava.

Polazeći od odredbe člana 2 stav 1 tačka 3 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava

i obeštećenju i činjeničnog stanja utvrdjenog u upravnom postupku osnovano Upravni sud

pobijanom presudom nalazi da tužilac nije dokazao da je njegov pravni prethodnik bio vlasnik

predmetnih nepokretnosti u vrijeme kada su iste prešle u opštenarodnu, društvenu, državnu ili

zadružnu svojinu, te da osporenim rješenjem na njegovu štetu nije povrijedjen zakon, a što tužbu

čini neosnovanom.

Donoseći svoju odluku cijenio je Upravni sud i presudu Zemaljskog agrarnog suda u

Cetinju AS br. 375/47 od 25.09.1947. godine i pri tom osnovano zaključio da ta presuda, a

nasuprot navodima tužbe, koji se ponavljaju podnijetim zahtjevom, nije dokaz da su predmetne

nepokretnosti oduzete od pravnog prethodnika tužioca. Predmet spora u tom postupku je bio spor

izmedju R. S i drugih i M. D i M, a dispozitivom iste od M. D i M nije oduzeta bilo kakva

nepokretnost.


276

RESTITUCIJA IMOVINSKIH PRAVA I OBEŠTEĆENJE

(Čl. 29 i 34 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenja)

Za ostvarivanje prava u postupku povraćaja oduzetih imovinskih prava i obeštećenja

neophodno je da je od bivših vlasnika pravo svojine oduzeto konkretnim pravnim aktom.

Iz obrazloženja:

"U upravnom postupku je utvrdjeno da pravnom prethodniku tužilaca imovinska prava

nijesu oduzeta bilo kojim rješenjem ili drugim aktom nadležnog državnog organa.

Polazeći od te činjenice, koja se podnijetim zahtjevom i ne spori, osnovano Upravni sud

nalazi da je podnijeta tužba neosnovana, a pobijano rješenje zakonito. Ovo sa razloga što je za

ostvarivanje prava po osnovu Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenja

neophodno da je od bivšeg vlasnika pravo svojine oduzeto konkretnim pravnim aktom, a kako to

proizilazi iz člana 29 stav 1 alineja 2 u vezi čl. 34 st. 2 alineja 4 Zakona o povraćaju oduzetih

imovinskih prava i obeštećenja, jer saglasno tim zakonskim odredbama u zahtjevu za povraćaj i

obeštećenje mora se navesti pravni osnov, način i vrijeme podržavljenja, a u rješenju kojim se

odlučuje o zahtjevu o povraćaju ili obeštećenju mora se navesti osnov, odnosno akt o oduzimanju

Navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na praksu Suda za ljudska prava u Strazburu

povodom faktičkog oduzimanja prava na imovinu su bez značaja za drugačiju odluku. Ovo sa

razloga što je osporenim upravnim aktom odlučivano o povraćaju oduzetih imovinskih prava i

obeštećenja primjenom Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenja, a ne o pravu

koje je bilo predmet ocjene u presudi navedenog suda, koja se citira u podnijetom zahtjevu.

Sa iznijetih razloga, ovaj sud nalazi da pobijanom presudom na štetu tužilaca nije

povrijedjeno materijalno pravo, pa s pozivom na član 46 stav 1 ZUS, odlučeno je kao u izreci ove

presude."


277

AKT O ODUZIMANJU IMOVINSKIH PRAVA

I PRAVO NA POVRAĆAJ I OBEŠTEĆENJE

(Član 1 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenja

"Sl. list RCG", br. 21/04)

Akto o oduzimanju imovinskih prava je uslov za postojanje subjektivnog prava na

povraćaj ili obeštećenje istih.

Iz obrazloženja:

"Po daljem nalaženju ovoga suda pravilno je pobijana presuda utvrdila nepostojanje

zakonskog osnova za povraćaj i obeštećenje tužilaca, zbog nedostatka takvog osnova u smislu

člana 1 Zakona o povraćaju i obeštećenju ("Sl. list RCG", br. 21/04), koja odlučna činjenica je na

valjan način raspravljena u upravnom postupku. U toku upravnog postupka tužioci nijesu bili u

mogućnosti da pruže dokaz o postojanju akta o oduzimanju imovinskih prava od njihovih pravnih

predhodnika, kao uslova u smislu citiranog čl.1. za povraćaj i obeštećenje. Kod postojanja ove

odlučne činjenice, od koje zavisi osnovanost zahtjeva za povraćaj i obeštećenje, tj. odsustvu akta o

oduzimanju koje utvrdjenje nije dovedeno u ozbiljnu sumnju, ni zahtjevom za vanredno

preispitivanje sudske odluke, odluka o odbijanju zahtjeva za povraćaj i obeštećenje pravilna je i na

zakonu zasnovana.

Donošenjem takve odluke, ni u upravnom postupku, ni u upravnom sporu nije povrijedjen

zakon na štetu tužilaca, pa je podnijeti zahtjev odbijen kao neosnovan."


278

SPORAZUM STRANAKA O NAKNADI U POSTUPKU POVRAĆAJA

ODUZETIH IMOVINSKIH PRAVA I OBEŠTEĆENJE

(Član 7 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenja

"Sl. list RCG", br. 21/04 i 49/07)

Sporazum (poravnanje) stranaka o naknadi za izuzetu nepokretnost upućuje na

zaključak da je u postupku oduzimanja imovinskih prava isplaćena pravična naknada za

obeštećenje.

Iz obrazloženja:

"Pravilno je Upravni sud, u postupku kontrole zakonitosti upravnog akta u upravnom

sporu, polazeći od činjenice da su nepokretnosti, koje su predmet zahtjeva za povraćaj, izuzete iz

posjeda pravnog prethodnika tužilaca Š. A rješenjem Odjeljenja za upravno - pravne poslove SO

Titograd, br. 04-3963 od 31.05.1972 godine i da je bivšem vlasniku, kao pravnom prethodniku,

prema sporazumu koji je zaključen pred naznačenim upravnim organom, na zapisniku o usmenoj

raspravi, br.04-3963 od 12.06.1972 godine, za izuzeta imovinska prava utvdjena i isplaćena

naknada u novcu, u iznosu od 227.330,00 dinara, našao da tužioci nemaju pravo na povraćaj i

obeštećenje budući da je njihovom pravnom prethodniku isplaćena pravična naknada u novcu.

Ovo sa razloga, kako pravilno zaključuje Upravni sud u pobijanoj presudi, što je Zakonom o

povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju ("Sl. list RCG", br. 21/04 i 49/07) - član 7 stav

1 propisano da bivši vlasnici kojima je za oduzeta imovinska prava odredjena nakanda u novcu ili

drugim stvarima ili pravima nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o

eksproprijaciji ("Sl. lsit SFRJ", br. 5/68), nemaju pravo na povraćaj ili obeštećenje u skladu sa

ovim zakonom. Budući je pravnom prethodniku tužilaca za oduzeta imovinska prava odredjena i

isplaćena pravična naknada u novcu, nakon stupanja na snagu citiranog zakona, a da je obaveza

pravične naknade za oduzetu nepokretnost bila predvidjena i Zakonom o eksproprijaciji ("Sl. list

CG", br. 23/72) - čl. 10, te da je ovu naknadu ostvarena na temelju naznačenog sporazuma o visini

novčane naknade, to je pobijanom presudom Upravnog suda pravilno utvrdjeno da tužioci, u

konkretnoj stvari, nemaju pravo na novčano obeštećenje."


279

POREZ NA DOBIT PRAVNIH LICA

(Član 10 Zakona o porezu na dobit pravnih lica)

Poreski organ je ovlašćen da cijeni da li su rashodi unijeti u bilans uspjeha utvrdjeni

u skladu sa zakonom.

Iz obrazloženja:

"Saglasno članu 10 Zakona o porezu na dobit pravnih lica za utvrdjivanje oporezive dobiti

priznaju se rashodi u iznosima utvrdjenim bilansom uspjeha u skladu sa zakonom kojim se

uredjuje računovodstvo, izuzev rashoda za koje je ovim zakonom propisan drugačiji način

utvrdjenja. Iz takve zakonske odredbe, a kako to nalazi i Upravni sud pobijanom presudom,

proizilazi da je nadležni poreski organ ovlašćen da cijeni da li su rashodi unijeti u bilans uspjeha

utvrdjeni u skladu sa zakonom kojim se uredjuje računovodstvo i Zakonom o porezu na dobit

pravnih lica. Ne stoje, zato, drugačiji navodi podnijetog zahtjeva.

Izvršenim inspekcijskim nadzorom utvrdjeno je da je tužilac u poreski bilans za period

01.01. - 31.12.2005. godine, na teret rashoda suprotno odredbi člana 11 i 17 Zakona o porezu na

dobit pravnih lica knjižio ukupan iznos od 104.616,328 eura, te da je suprotno odredbama čl. 4 i 6

Zakona o računovodstvu i reviziji i članu 10 Zakona o porezu na dobit pravnih lica na teret

rashoda knjižio još 110.642,064,80 eura, a što ukupno iznosi 215.258.392,80 eura. Taj iznos, a

kako to osnovano nalaze upravni organi trebao je biti iskazan u prijavi poreza pod red. br. 5 b) -

iznos troškova koji se ne može dokumentovati, odnosno za koje ne postoji vjerodostojna

dokumentacija kojom se dokazuje iznos, vrijeme, nastanak i namjena troškova. Polazeći od tih

utvrdjenja osnovano upravni organi na rednom broju 7 prijave poreza na dobit utvrdjuju

uskladjenu dobit u iznosu od 73.895.495 eura i primjenom propisane poreske stope utvrdjuju

porez na dobit, pa je osnovano Upravni sud pobijanom presudom tužbu odbio kao neosnovanu i

pri tom za sva svoja zaključivanja dao jasne i valjane razloge, koje i ovaj sud prihvata i u kojima

je sadržan odgovor na sve navode podnijetog zahtjeva kojim se takvo utrdjenje osporava.

Navodi podnijetog zahtjeva kojim se tvrdi da je poreska osnovica pogrešno utvrdjena su

neosnovani jer je ista utvrdjena u skladu sa Uputstvom za popunjavanje prijave poreza na dobit, a

kako je to naprijed i navedeno."


280

UPIS U REGISTAR POLITIČKIH PARTIJA

(Član 18 Zakona o političkim partijama

"Sl. list RCG", br. 21/04)

Sličnost u nazivima političkih partija, koja ne dovodi u pitanje njihovu organizacionu

autonomiju, nije smetnja za upis u registar političkih partija koji vodi ministarstvo nadležno

za poslove uprave.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od pravilno i potpuno utvrdjenog činjeničnog stanja u upravnom sporu, kao

postupku kontrole zakonitosti osporenog upravnog akta, pravilno je Upravni sud Crne Gore, u

konkretnoj stvari, našao da je tuženi organ, nakon provedenog upravnog postupka po zahtjevu

tužioca Srpske radikalne stranke, našao da nijesu ispunjeni uslovi iz čl.18. Zakona o političkim

partijama ("Sl. list RCG", br.21/04), za brisanje iz Registra političkih partija Stranke srpskih

radikala sa sjedištem u Podgorici. Ovo sa razloga što je Stranka srpskih radikala izmjenama i

dopunama svog Statuta od 08.11.2006. godine, izvršila, nakon proglašenja nezavisnosti Države

Crne Gore, promjene u svom organizovanju, što je konstatovano rješenjem Ministarstva pravde

br.02-2405/04-3 od 13.11.2006 godine, čime je izvršila usaglašavanje svojih akata sa Zakonom o

političkim partijama. Pri tome, pravilno zaključuje Upravni sud, sličnost imena navedenih

stranaka ne dovodi u pitanje organizacionu i političku autonomiju stranke čije se brisanje iz

Registra traži, kao ni činjenica da imaju zajedničko glasilo - list "Velika Srbija", u čijem

uredjivačkom tijelu participiraju obje stranke, jer ova činjenica ne može dovesti u pitanje

organizacioni i politički identitet Stranke srpskih radikala, koja je kao takva upisana u Registar

političkih partija. O svemu ovome, u pobijanoj presudi, dati su potpuni i valjani razlozi, na koje

ovaj sud upućuje.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske

odluke, ali je našao da su oni bez uticaja na donošnje drugačije odluke u ovoj stvari."


281

POSTUPAK ISELJENJA IZ PROSTORIJA U ETAŽNOM VLASNIŠTVU

(Član 60 Zakona o etažnoj svojini "Sl. list RCG", br. 71/04)

Za utvrdjivanje valjanosti ugovora o zakupu posebnih ili zajedničkih prostorija

nadležan je redovni sud.

***

Iseljenje iz posebnih ili zajedničkih prostorija u etažnom vlasništvu ne može se

zahtijevati na osnovu člana 60 Zakona o etažnoj svojini.

Iz obrazloženja:

"Članom 60 Zakona o etažnoj svojini ("Sl. list RCG", br. 71/04) je propisano da svako lice

koje ima pravni interes može kod organa lokalne uprave da zahtijeva iseljenje lica koje se useli u

posebne ili zajedničke djelove stambene zgrade bez pravnog osnova ili ako taj osnov prestane.

U konkretnom slučaju AD "Metalac" Gornji Milanovac se u predmetne prostorije uselio na

osnovu ugovora sa tužiljom što je medju strankama nesporno.

U upravnom postupku se kao sporno pitanje postavilo da li je ugovor o zakupu prestao da

važi. S obzirom na tu činjenicu osnovano upravni organi i Upravni sud zaključuju da se iseljenje u

konkretnom slučaju ne može tražiti na osnovu člana 60 Zakona o etažnoj svojini, jer je za

utvrdjivanje valjanosti ugovora o zakupu nadležan redovni sud, a ne upravni organ. Sa tih razloga

osnovano je prvostepeni upravni organ s pozivom na čl. 116 Zakona o upravnom postupku zahtjev

za iseljenje odbacio, drugostepeni upravni organ odbio žalbu te konačno i Upravni sud odbio

tužbu."


282

UPIS STVARNIH PRAVA U KATASTAR NEPOKRETNOSTI

(Član 105 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti)

Kondemnatorna presda u parničnom postupku za ispunjenje kupoprodajnog

ugovora predstavlja osnov za upis prava na nepokretnosti.

Iz obrazloženja:

"Tužbom podnijetom osnovnom sudu postavljen je alternativni zahtjev, kojim se traži

ispunjenje kupoprodajnog ugovora čiji predmet je nepokretnost upisana u listu nepokretnosti br.

50 KO Milovići. Kod takvog činjeničnog stanja neosnovano se izjavljenim zahtjevom tvrdi da

nijesu ispunjeni uslovi iz člana 105 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti, te da je

pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo."


283

UPIS AKTA O FIDUCIJARNOM PRENOSU PRAVA SVOJINE

(Član 11 stav 2 Zakona o fiducijalnom prenosu prava svojine)

Zakonitost akta o upisu prava svojine cijeni se prema činjeničnom stanju na dan

njegovog donošenja.

Iz obrazloženja:

"Članom 11 stav 2 Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine propisano je da je dužnik

dužan predati stvar povjeriocu ako svoj dug ne izmiri u roku.

U upravnom postupku je utvrdjeno da je tužilac, kao dužnik, sklopio ugovor o

fiducijarnom prenosu prava svojine, da je taj ugovor upisan u skladu sa zakonskim odredbama, da

je rok za izmirenje duga bio 31.08.2005. godine, da tužilac svoj dug nije izmirio u ugovorenom

roku, te da taj dug tužilac nije bio izmirio ni na dan donošenja prvostepenog rješenja - 11.01.2006.

godine.

Na naprijed navedeno činjenično stanje upravni organi su pravilno primijenili materijalno

pravo kada su našli da su se stekli zakonski uslovi za definitivan upis prava svojine, pa je Upravni

sud osnovano odbio tužbu dajući za svoju odluku jasne i valjane razloge."


284

NEISPRAVNA PONUDA U POSTUPKU JAVNIH NABAVKI

(Član 69 Zakona o javnim nabavkama "Sl. list RCG", br. 46/06)

Neispravne ponude koje u postupku javnih nabavki sadrže nedostatke iz člana 69

Zakona o javnim nabavkama, odbacuju se.

Iz obrazloženja:

"U pozivu za otvoreni postupak javne nabavke broj 12/08 navedeno je da ponuda treba,

izmedju ostalog, da sadrži precizne uslove i način plaćanja. Ponuda tužioca nije sadržavala uslove

i način plaćanja. Kod takvog činjeničnog stanja i odredbe člana 69 Zakona o javnim nabavkama

osnovano Upravni sud pobijanom presudom nalazi da je osporeno rješenje zakonito, a podnijeta

tužba neosnovana.

Činjenica je da je članom 69 stav 2 Zakona o javnim nabavkama propisano da se

neispravna ponuda odbacuje, a da je tužiočeva ponuda odbijena. Medjutim, na taj način po ocjeni

ovog suda, nijesu povrijedjena prava tužioca, pa ta činjenica ne može biti razlog za poništenje

osporenog rješenja.

Saglasno članu 88 st. 1 i 2 Zakona o javnim nabavkama svaki ponudjač ima pravo da

podnese prigovor u roku od osam dana od dana dostavljanja odluke, odnosno učinjene radnje,

kojom su mu povrijedjena prava, odnosno druge preduzete mjere ili radnje kojom se povredjuju

pravila postupka. Kod takve zakonske odredbe osnovano Upravni sud pobijanom presudom

zaključuje da je pravilan zaključak tužene iz osporenog rješenja da su navodi tužioca koji se

odnose na objavljeni poziv i tendersku dokumentaciju neblagovremeni."


285

KONFLIKT INTERESA

(Član 8 Zakona o konfliktu interesa "Sl. list RCG", br. 42/04 i 17/05)

Zakonom o konfliktu interesa ("Sl. list RCG", br. 42/04 i 17/05) nije propisano

ovlašćenje Komisije za utvrdjivanje konflikta interesa da izriče sankciju zbog

nedostavljanja nepotpunog izvještaja o prihodima i imovini.

Iz obrazloženja:

"Komisija za utvrdjivanje konflikta interesa svojom odlukom, br. 1713/4 od 09.05.2008.

godine, pravilno je, temeljem odredbe člana 8 stav 3 Zakona o konfliktu interesa (Službeni list

RCG", br. 42/04 i 17/05), utvrdio da je javni funkcioner prekršio Zakon o konfliktu interesa, jer u

izvještaju o prihodima imovini nije naveo tačne podatke, te da je naknadnom dopunom

predmetnog izvještaja otklonio takvo postupanje navodeći podatke koji su bili izostavljeni.

Medjutim, Zakonom o konfliktu interesa, Komisiji za utvrdjivanje konflikta interesa nije dato

ovlašćenje da izriče sankcije zbog dostavljanja nepotpunog izvještaja, niti su tim zakonom

propisane sankcije zbog takvog njegovog kršenja, zbog čega osnovano Upravni sud, pobijanom

presudom, zaključuje da osporenim upravnim aktom nije izvršena materijalno pravna povreda

zakona.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske

odluke, ali je našao da su oni bez uticaja na donošnje drugačije odluke u ovoj stvari."


286

IZDAVANJE GRADJEVINSKE DOZVOLE

(Član 34 Zakona o izgradnji objekata "Sl. list RCG", br. 55/2000)

Gradjevinska dozvola za izgradnju objekata izdaje se rješenjem na temelju

propisane dokumentacije iz člana 34 Zakona o izgradnji objekata.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 34 stav 1 tačka 4 Zakona o izgradnji objekata, gradjevinska dozvola

se izdaje rješenjem na osnovu dokaza o pravu svojine, odnosno drugom pravu na gradjevinskom

zemljištu. Prema činjeničnom stanju u predmetu iz konkretne upravne stvari, iz listova

nepokretnosti br. 4405, 4381, 4380 i 4379 KO Podgorica I, konstatuje se da je upisano pravo

korišćenja gradjevinskog zemljišta na naznačenim parcelama na investitora "Čelebić Real Estate"

DOO, a isti je sporazumom o definisanju odnosa po osnovu prava na predmetnom zemljištu

"Deltom M CG" DOO Podgorica i ugovorom o zajedničkoj izgradnji sa suinvestitorima "Čelebić"

DOO i "CMC" AD Podgorica, uredio obaveze i prava u pogledu zajedničke izgradnje predmetnog

objekta.

Pravilno je Upravni sud, u postupku kontrole zakonitosti upravnog akta u upravnom sporu,

polazeći od potpuno i pravilno utvrdjenog činjeničnog stanja relevantnog za donošenje pravilne i

zakonite odluke u upravnom sporu, našao da je tuženi organ, u upravnom postupku, na temelju

podnijetog zahtjeva i propisane dokumentacije, našao da su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 34

Zakona o izgradnji objekata ("Sl. list RCG", br. 55/2000), da se zainteresovanim licima izda

naznačena gradjevinska dozvola za izgradnju navedenog predmetnog objekta, o čemu su, u

pobijanoj presudi, dati potpuni i valjani razlozi, na koje ovaj sud upućuje."


287

REGISTRACIJA PRIVREDNOG DRUŠTVA

(Čl. 70, 71 I 84 Zakona o privrednim društvima "Sl. list RCG", br. 6/02)

Dužnost registratora u postupku registracije privrednog društva je administrativne

prirode i zasniva se na sistemu prijave.

Iz obrazloženja:

"Po ocjeni ovog suda, pravilno je stanovište Upravnog suda Crne Gore, iznijeto u postupku

sudske kontrole pobijanog upravnog akta, da je u skladu sa odredbom člana 84 stav 1 Zakona o

privrednim društvima („Sl. list RCG“, br. 6/02 i „Sl. list CG“, br.17/07), dužnost registratora

administrativne prirode i da isti postupa po sistemu prijave, ispitujući u postupku registracije svu

potrebnu dokumentaciju od značaja za akt registracije, a ne i valjanost same dokumentacije. S

obzirom na činjenicu da je uz prijavu dostavljena neophodna dokumentacija u smislu čl. 70 i 71

citiranog zakona, to je osporenim aktom tuženog, u postupku po žalbi, pravilno potvrdjena

registracija navedenog privrednog društva, o čemu su u pobijanoj presudi dati potpuni i valjani

razlozi na koje ovaj sud upućuje. "


288

REBUS SIC STANTIBUS U UPRAVNO - SUDSKOM POSTUPKU

-PROMIJENJENE OKOLNOSTI I POSTUPAK PRODAJE AKCIJA I IMOVINE-

(Član 16 Uredbe o prodaji akcija i imovine)

P R E S U D A

Uvažavaju se zahtjevi za vanredno preispitivanje sudske odluke i ukida presuda

Upravnog suda Crne Gore U.br.1088/2008 od 03.03.2009. godine.


Presudom Upravnog suda Crne Gore U. br. 1088/2008 od 03.03.2009. godine u spojenom

postupku, odbijene su tužbe tužioca Konzorcijum Avangard, i tužioca C & S.I. Limitet i Mercury

Distribution Limited, podnijete protiv Odluke tuženog Savjeta za privatizaciju Vlade Crne Gore -

Podgorica, br.01-361 od 17.06.2008. godine. Osporenom odlukom u stavu prvom, usvojen je

izvještaj tenderske komisije o rezultatima pregovora o zaključenju ugovora o prodaji 989 835

akcija društva "Jadransko brodogradilište" AD Bijela i tender proglašan neuspjelim, dok je u stavu

dva odlučeno da podnosilac prvorangirane i drugorangirane ponude gube pravo na povraćaj

depozita, odnosno Garancija za ponudu prvorangiranog ponudjača Konzorcijum Avangard, i

C&S.I. Limited i Mercury Distribution Limited će se realizovati (naplatiti), a uplaćeni depozit

drugorangiranog ponudjača Konzorcijum Avangard Shipyard Internacional AG i Avangard banke

će se zadržati.

Protiv navedene presude Upravnog suda označeni tužioci su preko punomoćnika ponijeli

zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava i povrede

pravila postupka u upravnom sporu, koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari. Predlaže se

da se presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužioca ili ukine i predmet vrati na ponovni

postupak.

Tuženi je preko punomoćnika dostavio odgovor na zahtjev sa predlogom da se zahtjev

odbije kao neosnovan.

Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva ovaj sud je

našao da su zahtjevi za vanredno preispitivanje sudske odluke osnovani.

Sporno pitanje u ovoj stvari, a koje je bilo predmet upravnog spora, jeste pitanje da li je

pravilna i zakonita odluka tuženog Savjeta za privatizaciju da podnosioci prvorangirane i

drugorangirane ponude gube pravo na povraćaj depozita, odnosno garanciju, kako je to

precizirano u stavu dva osporene odluke, a nakon njihovog odustajanja od tendera, odnosno

nepotpisivanja ugovora.

Upravni sud je našao da je osporena odluka zakonita i pravilna i da tužbu treba odbiti.

Po nalaženju ovog suda zaključci iz pobijane presude su nejasni, medjusobno protivrječni i

bez bližeg objašnjenja materijalno pravnog osnova koji bi bio mjerodavan za konkretni slučaj i pri

čemu je pravno pitanje od kojeg zavisi osnovanost ili neosnovanost tužbenog zahtjeva riješeno na

vrlo pojednostavljen način.

Nije sporno da su tužioci bili prvorangirani i drugorangirani ponudjači za prodaju akcija

društva "Jadransko brodogradilište" AD Bijela, kao i da je zadnji dan za podnošenje ponuda po

ovom pozivu bio 21.12.2007. godine.

Nije sporno ni to da je nakon podnošenja ponuda pokrenut spor pred sudom protiv

Brodogradilišta i to parnica kojom vlasnik broda "Mexica" prema Brodogradilištu postavlja

zahtjev na ime potonuća broda od 7.950.000 USA dolara na ime naknade štete i iznos od

687.043,76 € za odredjene radove kompanije "Hemosan" iz Bara, te da su nakon ove tužbe tužioci

odustali od potpisivanja ugovora.

Nije sporna činjenica da su tužioci naknadno, nakon podnesenih ponuda saznali za

činjenicu tužbe protiv Brodogradilišta, dakle, činjenice koja nije bila prisutna u vrijeme ponude i

289

nudjenja cijene, odnosno da se naknadno pojavila činjenica koja je van odredjenja da se "ponudom

prihvataju uslovi tendera i nudi cijena kao predmet tendera" i da je nakon toga uslijedio, njihov

odustanak od tenderskog postupka.

Pobijanom presudom se citira odredba člana 16 stav 5 Uredbe o prodaji akcija i imovine

putem javnog tendera koja propisuje "da ukoliko ponudjač čija je ponuda prihvaćena ne potpište

ugovor u utvrdjenom roku, gubi pravo na povraćaj depozita".

Medjutim, prvostepeni sud s pozivom na ovu odredbu ima u vidu kao da se u

medjuvremenu nije ništa dogodilo, a što u bitnom mijenja ranije utvrdjene uslove tendera, ne

dajući značaj i ne baveći se pravnom analizom o uzročnoj vezi odustanka tužioca i promijenjenih

okolnosti zbog tužbe u vrijednosti oko 8 miliona USA - dolara, čiji je zahtjev upravljen prema

imovinskoj masi koja je predmet tendera, i kakav pravni značaj ima ova nova okolnost sa

stanovišta prava, obaveza i pravnih interesa tužioca, i sa pitanjem da je ta parnica počela da teče

prije podnošenja ponude da li bi tužioci učestvovali na tenderu, odnosno ako bi učestvovali kakva

bi u tom slučaju bila njihova cijena.

Uz to, priznajući pravni institut "promijenjenih okolnosti", u konkretnom slučaju, pobijana

presuda polazi od toga da bi se moglo smatrati da je zbog promijenjenih okolnosti odustanak,

odnosno nepotpisivanje ugovora bilo opravdano, a time i tužbeni zahtjev osnovan, ali relevantna

okolnost je da su tužioci i nakon saznanja da je pokrenut spor protiv Brodogradilišta, nastavili sa

pregovorima o kupovini akcija, odnosno pristupili pregovorima iako im je ova okolnost bila

poznata.

Ovakav pravni zaključak, kao suštinski razlog pobijane presude je nerazumljiv,

protivurečan sam sebi i bez objašnjenja koji materijalni propis daje osnova za ovakvo pravno

rezonovanje.

Proizašlo bi iz takvog rezona suda, da bi zahtjev tužioca bio osnovan, da su "istog dana, ili

istog momenta ili možda, nakon par dana", po saznanju za novu okolnost koja mijenja njihovu

poziciju, odustali od dalje tenderske procedure, medjutim, pošto su i dalje nastavili sa

pregovorima, tada u pravnom smislu više nema "promijenjenih okolnosti", jer tužiocima je tada

kako sud obrazlaže "ova okolnost bila poznata". Uz to, sud obrazlaže da je riječ o "nastavku

pregovora", ispuštajući iz vida sadržinu spisa predmeta koja se odnosi na relaciju tužioca i tuženog

organa sa pravnim značajem da to više nijesu pregovori o onome što ima u vidu ranije raspisani

tender, odnosno pregovori koje ima u vidu člana 15 Uredbe o prodaji akcija i imovine putem

javnog tendera saglasno kojoj odredbi "ponudom se prihvataju uslovi tendera i nudi cijena za

predmet tendera". Riječ je o komunikaciji tužioca i tuženog organa u pravcu zahtjeva tužioca da se

obezbijedi garancija od strane tuženog organa u pravcu da se tužioci obezbijede od eventualnih

negativnih posledica pokrenute parnice. Nije sporno da ne postoji dokument kojim tužioci

prihvataju da njihova ponuda važi u novonastaloj situaciji, niti dokument kojim se tužioci na

nesumnjiv i pravno validan način obezbjedjuju od posledica usvajanja tuženog zahtjeva prema

Brodogradilištu povodom podnijete tužbe i pri čemu je odredjeno predočeno odnosno saopšteno

od strane tužioca, da će odustati od ugovora, ako se ne pruži pouzdano obezbjedjenje od

eventualnih posledica podnesene tužbe.

Kod naprijed navedenog stanja stvari pobijana presuda temelji se na povredu materijalnog

prava i povredi pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na riješavanje

stvari, zbog čega je presudu valjalo ukinuti.

U ponovnom postupu, sud će jasno i odredjeno raspraviti pitanja na koja su ukazana u ovoj

presudi. Sud će pri nespornim činjenicama pravilno primijeniti mjerodavno materijalno pravo

imajući u vidu činjenicu da se naknadno došlo do promjene uslova tendera koja promjena se ne

može upisati u krivicu tužioca. Nadalje sud će raspraviti pitanje o značaju vremenskog perioda

kada tužioci odustaju, o čemu je bilo riječi u pobijanoj presudi i da li ima i kakvog odlučnog

uticaja taj momenat odustanka nakon nastupanja izmijenjenih okolnosti i da li je pravilno govoriti

o "pregovorima" nakon promijenjenih okolnosti u smislu odredjenja materijalnih propisa kojima

se reguliše dotična stvari, ili je riječ o komunikaciji tužioca, koja se uslovno može nazvati i

"pregovorima", ali u pravcu koji nije obuhvaćen uslovima tendera, već promijenjenim

290

okolnostima, dakle da je riječ o sadržini spornog odnosa koji se javio nakon raspisanog tendera,

odnosno da je riječ o okolnostima koje nijesu bile predmet uslova tendera i cijene predmeta

tendera, a povodom čega je i formiran pravni odnos izmedju tužioca i tuženog.

Kod naprijed navedenih činjenica, da je došlo do promijenjene situacije od one koje su

tužioci imali u vidu u vremenu učestvovanja na tender pod uslovima koje je bio odredio tuženi i

naknadno nastale nove situacije koju nije sadržavala ponuda, sud će u ponovnom postupku sa

stanovišta materijalno - pravnog osnova cijeniti da li je došlo do prenosa imovine jednog subjekta

na drugog subjekta i da je s obzirom na taj prenos otpao onaj pravni osnov kojeg je imao u vidu

jedan od subjekata - tj. tužioci, i to bez njihove krivice.

Tek kada raspravi sva naprijed navedena pitanja i o njima iznese jasne, odredjene i na

materijalnom propisu utemeljene razloge, sud će biti u prilici da donese pravilnu i zakonitu

odluku.

Sa izloženog, a na osnovnu člana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu odlučeno je kao u

izreci.


291

INDEKS POJMOVA

A

Alternativne obaveze 132

Actio negatoria 152

Akcionarsko društvo 225

B Bitne povrede odredaba

krivičnog postupka 67,69,70

Bitne povrede odredaba

parničnog postupka 207-210

Brisovna tužba 155

D

Dokazi

-izuzeci od neposrednog

izvodjenja dokaza 58

Dokazi

-novi dokazi u reviziji 211

Dioba bračne imovine 180

Doprinos u sticanju

zajedničke imovine 179

Dječji dodatak 187

E

Evikcija 138

Eventualno spajanje

zahtjeva 200

F

Fiducijalni prenos prava

svojine 283

I

Izuzeće vještaka 42

Izuzeće sudije porotnika 43

Imovinska korist ostvarena

krivičnim djelom 51

Izuzeće sudije 192

Izmakla korist 111

Isprava kao dokaz u

parničnom postupku 197

K

Kleveta 27

Kredit

-pravo na dodjelu kredita 248,249

Konflikt interesa 285

292

L

Lažno prijavljivanje 33

Lična dostava 47

Lična službenost 154

M

Mjere tajnog nadzora 53

Mjera bezbjednosti

obavezno liječenje

narkomana 91

Moratorijum 223

Medjunarodna kupoprodaja

robe 228

N

Nužna odbrana 25

Nasilničko ponašanje 35

Nedozvoljeno držanje oružja

i eksplozivnih materija 36, 38

Ništavost ugovora 95, 96

Nematerijalna šteta 114, 115

Nužni dio 157, 158

Nasljednička izjava 166

Ništavost braka 173

Nelojalna konkurencija 227

O

Odgovornost države za

štetu 107, 108

Odgovornost više lica

za štetu 117

Osigurana suma 138

Osiguranje putnika 137

Održaj 147

Odbacivanje tužbe 202

Opoziv izjave o prestanku

radnog odnosa 239

P

Produženo krivično djelo 23

Prenošenje nadležnosti 40, 41

Povreda krivičnog zakonika 74, 76

Ponavljanje krivičnog

postupka 84

Podijeljena odgovornost 113

Pobijanje dužnikovih

pravnih radnji 125, 126

Prenov 127

Prekid zastarjevanja 129

Poništenje braka 172

Prestanak izdržavanja

bračnog druga 178

293

Predlog za sporazumni

razvod braka 186

Prethodno pitanje 189

Privremeni zastupnik 195

Preinačenje tužbe 198, 199

Pravosnažno presudjena

stvar 206

Ponavljanje parničnog

postupka 214

Probni rad 235

Povreda radne obaveze 236

Povreda na radu 240, 241

Povreda pravila postupka

u upravnom sporu 255, 256

Prekid upravnog postupka 257

Porodična penzija 267

Povraćaj imovinskih prava

i obeštećenje 271-278

R

Računanje rokova 49

Renformatio in peius 82

Regresni zahtjev 139

Radni odnos bez javnog

oglašavanja 232

Registracija privrednog

društva 287

Rebus sic stantibus u

upravnom sudskom

postupku 288

S

Sprečavanje službenog lica

u vršenju službene radnje 30

Spajanje postupka prema

maloljetniku sa postupkom

protiv punoljetnog lica 90

Solidarna odgovornost 118

Sticanje bez osnova 120

Sticanja prava svojine po

osnovu gradjenja 143,145

Službenost

-prestanak prava

službenosti 153

Stranačka sposobnost 194

Svojinska transformacija

u stečaju 222

T

Tok i prekid zastarijevanja

krivičnog gonjenja 52

Teška tjelesna povreda 26

294

Teško djelo protiv

bezbjednosti saobraćaja 28

Troškovi postupka 196

U

Uslovna osuda 76

Ugovor u korist trećeg

lica 99

Ugovor o stipendiranju 103

Upotreba tudje stvari u

svoju korist 122

Ugovor o doživotnom

izdržavanju

-raskid ugovora 163, 164

Ugovor o doživotnom

izdržavanju

-konvalidacija ugovora 162

Usmeni testament 160

Uslovi sudske zaštite 246, 247

Upravni postupak 258

V

Vršenje roditeljskog prava 174

Vanredno ispitivanje sudske

odluke u upravnom sporu 263

Z

Zahtjev za ispitivanje

zakonitosti pravosnažne

presude 87

Zaključivanje ugovora 94

Zelenaški ugovor 98

Zastarjelost ostvarivanja

naknade zbog iskorišćavanja

tehničkog unapredjenja 128

Zajednička imovina 181

Zasnivanje radnog odnosa 230

Zahtjev za zaštitu

zakonitosti

-nedozvoljenost zahtjeva 212

Ž

Žalba

-dostavljanje žalbe na

odgovor 45

Žalba

-početak roka za žalbu 205

295

SADRŽAJ/CONTENTS

PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA ................................ ................................ ............... 5

LEGAL ATTITUDES AND OPINIONS

FORUM IURIDICUS

DR ČEDOMIR BOGIĆEVIĆ, ODSTUPANJE OD NAČELA ISTINE U KRIVIČNOM POSTUPKU

DEPARTURE FROM THE PRINCIPLE OF TRUTH IN THE CRIMINAL PROCEDURE............... 1 2

SUDSKA PRAKSA................................ ................................ ................................ ..... 22

COURT PRACTICE

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO................................ ................................ ........ 23

SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO ................................ ................................ ............. 39

CRIMINAL PROCEEDINGS LAW

OBLIGACIONO PRAVO................................ ................................ ........................... 93

LAW OF CONTRACTS AND TORTS

STVARNO PRAVO ................................ ................................ ................................ .. 140

PROPERTY LAW

NASLJEDNO PRAVO ................................ ................................ ............................. 156

SUCCESSION LAW

PORODIČNO PRAVO ................................ ................................ ............................ 171

FAMILY LAW

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO................................ ................................ ..... 188

CIVIL PROCEDURE LAW

TRGOVAČKO PRAVO................................ ................................ ............................ 216

COMMERCIAL LAW

RADNO PRAVO................................ ................................ ................................ ...... 229

LABOUR LAW

UPRAVNO PRAVO ................................ ................................ ................................ . 252

ADMINISTRATIVE LAW

INDEKS POJMOVA..................................................................................................291

INDEX

bilten vrhovnog suda za 2010. godinu

Documents