Biti u nemogunosti da vidi grad u kojem ivi Veinu vremena provedemo trei na razne strane. Nema kraja poslovima koje treba uraditi, zadaama koje treba zavriti, mjestima koje treba obii, zvanjima koje treba stei, stepenicama kojima se treba penjati. Vrijeme u Istanbulu je postalo deficitan izvor poput vode, minerala i hljeba, nikad nam ga nije dosta.Koliko god da uranimo uvijek uurbano izlazimo iz kue. I koliko god da urimo ta zabrinutost se ne smanjuje. Ba kad treba da se zavri jedan posao, odmah za njim dolazi drugi. Tada kasnimo sa prvim, ne moemo stii, ne moemo ih namiriti. Dok trkaramo i znojimo se, um nam uvijek negdje zastaje. Il razmiljamo o prolosti ili nam misli klize u budunost. Ili poemo analizirati ko mi je kad ta rekao, da li je u historiji bilo moda ovako ili onako? , zatim se ponemo guiti u bespotrebnim uspomenama i iznova i iznova sceniramo iste scene u glavi... Ili se vratimo na planiranje budunosti, scenarija, vlastitih snova, ciljeva...Kako nam um neprestano zastaje na prolosti ili budunosti, mi zapravo nikad ne proivljavamo ovaj momenat. Iakosu u turskom jeziku nastavci za vrijeme toliko bogati, u naim ivotima kao da sadanje vrijeme zauvijek nedostaje. Lieni smo ovoga trenutka, a da o tome nemamo pojma.I mnogo gunamo. Najomiljenija gimnastika jezika nam je aljenje. I u kolektivnim i u pojedinanim okvirima. Vie volimo koristiti sposobnost govora za ponavljanje istih albi nego za udjeljivanje komplimenata, izraavanja zahvalnosti ili sopstvenih osjeaja. im sjednemo u taksi, ofer pone da se ali. Kad odemo da uplatimo raune u redu izbije svaa, prepirka. Ljudi napadaju jedni druge. Nau se tu i moderne dame koje nastoje drati predavanje o kulturi ponaanja tako to i same urlaju. alimo se na saobraajne guve, skupe cijene, vladu, opoziciju, jedni na druge, najvie se alimo na Istanbul mi, stanovnici ovoga grada. Nekada pomislim da stvaramo priliku kako bissmo vikali jedni na druge. Ako se automobil ispred nas prestroji pogreno, ako ovjek koji je iza nas u redu krene stati ispred, ako kasijer u marketu napie skuplju cijenu nekog proizvoda, nae se neka prilika da povisimo ton. Od jedne ae vode stvaramo oluju. Rastavljamo ivce na sitne niti, stavljajui ih na papirnate brodie poput siunih mornara i unitavajui ih u toj oluji.Ovaj ivot koji ivimo Mevlana poredi sa tim kad stoji na vrhu neke planine i vrisne pa potom uje kako tvoj glas odjekuje. ta god da kaemo, koja kod rije da izae iz naih usta, planina to isto prije ili poslije uzvrati. S vremenom nam se vraa onakva energijea kakvu aljemo u svemir. to se vie brinemo brige nam se poveavaju. to se vie ljutimo, ljutna nam se uduplava. Planina je odraz nas samih. Zbog toga ne znaju splahnuti nemiri ljudi koji na ivot gledaju sve sa nekom naknadom, sumnjom, obmanom. Zbog toga Onome ko pria mrzovoljnim i nadmetljivim jezikom ponovo mu se vraa odjek sopstvenog glasa, opet neprijateljstvo i konkurencija. Zapravo kada bismo mogli zastati na momenat u svoj ovoj graji, predahnuti i baciti pogleda naokolo Istatnbul bi nas privukao svojom raskonou. Odjednom primjeujemo grad. U tim rijetkim momentima kada ga gogledamo kroz prozor dolmua, kada sjedimo u nekom restoranu,kada ga gledamo sa obale ili kroz prozor kue , Istanbul nam doe kao divno iznenaenje, stvoi se pred nama poput neoekivanog poklon paketa. udimo se. Shvatamo da ne primjeujemo grad u kojem ivimo, stidimo se svoje odsutnosti i kao da se izvinjavamo Istanbulu udjeljujemo pohvale. Govorimo: Nema ljepeg grada na ovoj planeti! . Obila sam toliko mjesta i nijedno ne lili na remek djelo poput Istanbula.Istanbul slua nae komplimente. A mi smo velikoduni u eljenju a krti na komblimentima, Istanbul uje nae rijetke pohvale. Nijedan drugi grad koji mui svoje stanovnike i gdje stanovnici mue taj grad ne moe lahko ostati tako iv i lijep. Istanbul je jedna misterija. Istanbul