bjelovarekonomska-skola-bjelovar.biz.hr/wp-content/uploads/2017/02/zbornik-li... · prosudbeno...

BJELOVARSKO-BILOGORSKA ŽUPANIJA GRAD BJELOVAR

Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar

ZBORNIK RADOVA GRADSKOG SUSRETA UČENIKA SREDNJIH ŠKOLA

LiDraNo 2017.

Bjelovar, 25. siječnja 2017.

2

NAKLADNIK Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar Poljana dr. Franje Tuđmana 9 ZA NAKLADNIKA Vojislav Kranželić, prof. UREDNICA Alica Bačeković Pavelić, prof., dipl. bibl.

Autorica slike za naslovnicu: Karla Žufika, 4. d razred, Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar FOTOGRAFIJE Foto-video PAL Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar

3

SADRŽAJ UVODNA RIJEČ 4 ČLANOVI POVJERENSTAVA 5 LITERARNI RADOVI Zimsko proljeće 6 Bezimenoj 7 Ljubljeni moj Serjoža! 9 Heroj ili anđeo? 10 I to sam ja 11 Internet – prijatelj ili neprijetelj? 12 Ja sam Luka 14 Mi 15 Od kiše 16 Odrasla 18 Oni 19 Pismo najdražem poznaniku 20

Smrt 22

Svijet Gregora Samse ni(je) i moj svijet 23

Tišina 25

U svemu pobjeđuje ljubav 26

Uspomena 27

Zagrljaj 28

DRAMSKO-SCENSKI IZRAZ : PROGRAM SUSRETA 29

RADOVI PREDLOŽENI ZA ŽUPANIJSKU SMOTRU 32

SUDIONICI GRADSKOG SUSRETA : SAŽETAK 34

LIDRANO U FOTOGRAFIJAMA 35

4

UVODNA RIJEČ

Dragi naši gosti, sudionici gradskog LiDraNa,

eto, za nama je još jedna organizacijski zahtjevna smotra

Vašeg stvaralaštva, ali ne žalimo truda jer je i ovogodišnja

gradska smotra pokazala da se u bjelovarskim srednjim

školama i dalje predano i s ljubavlju radi na stvaranju i

očuvanju pisane i izrečene riječi. Svi su učenici, sudionici,

pokazali zavidnu razinu izražajnosti koja je plod

ustrajnog, samoprijekornog i zanosnog uvježbavanja.

Učenici, a i njihovi mentori, utrošili su puno svog

vremena, ali ono je na ovoj smotri oplođeno uspješnim i

hvalevrijednim nastupima.

Posebno bih istakao stručan, sistematičan i

dobronamjeran rad povjerenstava koja su svim

sudionicima dala vrijedne upute za poboljšanje rada.

Zahvaljujem profesoru Marku Dragičeviću koji je

podnesao najveći teret organizacije, kao i profesoricama

Milici Šepak Barić, Katici Kovrliji i Alici Bačeković Pavelić

koje su svojim radom upotpunile naše, nadam se,

uspješno domaćinstvo gradske smotre. Također

zahvaljujem svim članovima povjerenstva iz drugih škola, kao i Turističko-ugostiteljskoj i

prehrambenoj školi na odlično pripremljenom domjenku.

Nadam se da će Vam ovaj pisani pregled barem malo približiti ugodno ozračje ovogodišnjeg

gradskog LiDraNa.

Za Ekonomsku i birotehničku školu Bjelovar ravnatelj Vojislav Kranželić, prof.

5

ČLANOVI POVJERENSTAVA

Članovi Provedbenog povjerenstva gradske smotre LiDraNo 2017. 1. Vojislav Kranželić, prof., ravnatelj Ekonomska i birotehničke škole Bjelovar – predsjednik Povjerenstva 2. Marko Dragičević, prof., Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar – tajnik Povjerenstva 3. Ivana Cikoja, prof., Tehnička škola Bjelovar – članica 4. Kristina Kraljić, prof., Gimnazija Bjelovar – članica 5. Nikolina Marinić, prof., Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar – članica 6. Mladen Jasek, prof., Turističko-ugostiteljska i prehrambena škola Bjelovar – član 7. Mirna Marin, prof., Obrtnička škola Bjelovar – članica 8. Dubravka Grganić – Rožman, Medicinska škola Bjelovar – članica 9. Alida Sokolović, etnomuzikologinja, Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Bjelovar - članica

Članovi Prosudbenih povjerenstava gradske smotre LiDraNo 2017.

Prosudbeno povjerenstvo za literarno stvaralaštvo

1. Branislav Oblučar - predsjednik

2. Igor Kokoruš - član

3. Neda Adamović - članica

Prosudbeno povjerenstvo za novinarsko stvaralaštvo

1. Sani Lukić – predsjednik

2. Darko Marčinković - član

3. Slavica Trgovac Martan – član

Prosudbeno povjerenstvo za dramsko stvaralaštvo

1. Ivan Ožegović – predsjednik

2. Ivan Pinter - član

3. Suzana Turković - članica

6

LITERARNI RADOVI

Zimsko proljeće

Šuma je prilično tiha u ovo doba godine. Ptičice su odavno otišle u toplije krajeve, jedino medo

svojim hrkanjem ne da krticama mira, ovoga posve mirnoga dana.

„Mama, mama, može li drveće hodati?“ upita mala vjeverica svoju mamu. Mama joj je nježnim, ali

pomalo prijekornim glasom odgovorila: „Ne, sunašce moje. Ali lješnjaci bi mogli ako ih ne pokupiš

kao što sam rekla!“ Mala se vjeverica stisnula uz tvrdu koru drveta, a zatim uplašeno rekla: „Ali

mama, mama, nema lješnjaka. Drvo je nestalo.“ Mama se nije obazirala na njezine riječi. „Pokupit

ću ih sama“, promrsila je.

Sljedećega jutra vjevericu je probudilo kucanje na vratima njihove rupe u drvetu. Bila je to sova. Čim

je vjeverica otvorila vratašca, sova je uskliknula: „Imamo situaciju! Situaciju!“ Nervozno je skakutala

i mahala krilima. „Kakav problem, sovo?“ pospano je požurivala vjeverica. „Oni... oni su... oni!“ sova

nije mogla doći do zraka. „Nećemo preživjeti zimu, oni su nam uzeli sve!“ Sova se smirila i ispričala

vjeverici što se dogodilo, kako su došla čudnovata bića visoka stasa sa sjekirama u rukama i uzela

svu hranu u šumi. „Prebrodit ćemo mi to. Uvijek pronađemo načina“, zamišljeno je rekla vjeverica

vrativši se u svoju rupu. „Mama, mama, tko je to bio?“ upita mala vjeverica svoju mamu. „Ništa se ti

ne brini, sunašce moje. Sve će biti u redu.“ Iako nezadovoljna odgovorom, mala se vjeverica

nastavila igrati kapicom žira.

Vijest o nestanku hrane brzo se širila šumom. Istoga dana okupila se šumska zajednica. Čak se i

medo probudio iz zimskog sna da bi sudjelovao. „Moramo prikupiti dovoljno hrane za zimu“,

najavio je jež. „Ovakvo nešto nije se dogodilo od zimskog proljeća“, dodala je kornjača. „Hah!

Zimsko proljeće? A kada se to točno dogodilo? Možda prije tristo godina u tvojoj mladosti!“ grubo

je odbrusio vuk.

Osjećala se napetost među životinjama. Svatko je bio zabrinut za svoje mlade i što će biti s njima.

Sova je pokušavala doći do riječi, ali bezuspješno. Vjeverica je krikom utišala žamor. Bila je bijesna.

„Moramo surađivati! Ne svađati se! Moramo misliti na svoje mlade i na njihovu budućnost.

Moramo pronaći rješenje, moramo se izbaviti iz ove kritične situacije.“

Životinje su se smirile. Znale su da je vjeverica u pravu. Kornjača je bila najstarija i najmudrija od

svih te je prva iznijela svoje mišljenje: „Bojim se da postoje samo dva rješenja: ili odlazimo pronaći

7

novi dom ili idemo u potragu za novim domom.“ „Meni se sviđa ovo prvo!“ važno je rekao miš. Vuk

je bijesno uzvratio: „Ne može biti samo jedno rješenje! Osim toga, neki od nas ne bi podnijeli put!“

„Svjesna sam toga,“ rekla je vjeverica, „ali moramo pomagati jedni drugima, to je jedini način da

izvučemo živu glavu.“ „Ja nemam ništa s ovime. Imam dovoljno hrane za cijelu zimu“, izvlačio se

medo. „Ali, medo, treba nam tvoja velika snaga!“ ohrabrivala je vjeverica medu. „Zar su sve one

priče koje pričaju o tvojoj hrabrosti - laž?“ „Priče? O mojoj hrabrosti? Ma naravno da su istinite!

Idem s vama. Možemo i svu rezervnu hranu iz moje špilje ponijeti za put“, ponosno je odgovorio

medo. „Onda je sve dogovoreno. Ujutro rano u zoru krećemo. Putovat ćemo danju, a odmarati se

tijekom noći. Ponesite svu hranu koju imate. Mladi i snažni pomagat će najmanjima i starijima“,

naložila je vjeverica. Životinje su se slagale s odlukama vjeverice. Ona pak cijele noći nije mogla

zaspati. Brinulo ju je ovo putovanje. Što ako ne uspiju pronaći novi dom?

U zoru su sve životinje bile na mjestu polaska. Svi su imali zabrinuta lica. Nisu znali kamo krenuti.

„Najbolje je samo krenuti“, rekla je sova te poletjela na čelo kolone. Životinje su putovale dugo. Bilo

je sve hladnije i hladnije, teže i teže. Kada se smračilo, stali su u blizini potoka. „Kada ćemo doći...

kada ćemo doći na mjesto koje ćemo nazivati domom, mjesto na kojemu ćemo živjeti bez straha. U

miru i slozi...“ govorila je sama sebi.

Nakon nekoliko dana putovanja životinje su pronašle mirno mjesto. Tada su počele padati prve

pahulje snijega. Svi su bili umorni, ali i veseli što će se njihovi mladi napokon smjestiti u tople

postelje. Nastavili su živjeti svojim životom, ali nikada nisu zaboravili, i nikada neće, ono što je

ljudska ruka napravila bez razmišljanja. Da životinje nisu bile složne, tko zna bi li preživjele taj

pakao.

Tomislav Franjić, 1. razred

Tehnička škola Bjelovar

Mentorica: Ivana Cikoja, prof.

Bezimenoj

Dođe to vrijeme kada te u životu iznenada, poput uragana ili neke snažne grmljavine, zadesi

ono od čega se u povijesti najviše umiralo. Ni ratovi, ni ropstva, ni prirodne sile nisu toliko muke

čovjeku zadale kao ona. Ljubav. I dogodi ti se tako da, mlad i neiskusan, svoje srce kao propupali

poljski cvijet pokloniš nekom kao da je sitnica. Znam da će ih biti mnogo poslije tebe, ali samo jednu

8

sa sobom ponijet ću u grob. Možda morbidno zvuči, ali u toj crnoj zemlji, tišinom obavijenoj, ti ćeš

biti moj anđeo zaštitnik.

Takva si bila za mene. No mene u tvom svijetu više nema. Za tebe ja sam samo obični jesenji

prolaznik u sivom kaputu i s pognutim licem, onaj kojeg više nikada nećeš voljeti. A dobro i sama

znaš da si za to pognuto lice glavni krivac upravo ti. Moja Bezimena. Otkad si otišla, kao da sam i ja

otišao. Nema me. Više ništa moje dane ne može uljepšati, više ih ništa ne može navesti da ne

prolaze kao one jednolične kutije na tvorničkoj traci što ih gledam svaki dan. Sjećam se, jednom si

mi tako rekla dok si me mirisom kave budila u rano jutro, da je naša ljubav kao Sunce. Kada sam te,

zbunjen, zamolio da mi objasniš, ti si mi, na onaj svoj neodoljiv i nezaboravan način, s osmijehom

objasnila kako naša ljubav, isto kao ni Sunce, nema kraja. Da, bit će tu možda ponekih svađa i

problema, ali mi ćemo na njih gledati kao na jedan malo burniji zalazak. I sad, dok prolazim parkom

čije me gole grane podsjećaju upravo na onog čovjeka u kojeg si me pretvorila svojim odlaskom,

golog i bez smisla, gledam tako u nebo. Gledam, gledam dugo u njega, no ne pronalazim ništa. U

onim zagušljivim, sivim, oku neugodnim oblacima sunca nema. Moguće je, pomislih, da je sunce,

isto kao i naša ljubav, nestalo. Njih dvoje su, kao sestre družice, rukom pod ruku, zajedničkim

snagama pretvorili svoje postojanje u pepeo, prašinu. A dobro si znala da ću bez svega moći, ali

upravo bez tvoje ljubavi nikada.

Da si me tražila da ti dam svoje Sunce, ja bih pristao, poljubio te u čelo i bez pogovora ti ga

obećao. Ali ti mene ništa nisi tražila. A ja, luđak, čak i bez tvog zahtijevanja, dao sam ti svoje srce

kao one usputne letke koje gradom dijele ljudima. Sada mislim, ipak, da bi bilo manje štete da sam

ti dao svoje Sunce. No, što je tu je, neka si ti meni sretna i voljena. Čak i ako nemaš nikoga, vjeruj

mi, moja Bezimena, voljena si.

Tvoj prolaznik u sivom kaputu

Nika Pavičić, 1. razred

Gimnazija Bjelovar

Mentorica: Kristina Kraljić, prof.

9

Ljubljeni moj Serjoža!

Još osjećam miris ljetne žege, pokošene trave i slani miris Baltika. Naš posljednji susret duboko

mi se urezao u sjećanje. Odonda, čak i podsvjesno, razmišljam o tebi i pitam se gdje li si i prisjećaš li

se i ti mene. Sjećaš li se dok smo, svjesni prolaznosti svakog trenutka do mog povratka u Hrvatsku,

zagrljeni šetali uz Nevu, dok nas je milovalo preplašeno peterburško sunce, a lahor nam mrsio kose?

Pamtiš li još uvijek moje priznanje da te volim kao nikoga dosad i svoje obećanje da bi preokrenuo

svijet samo da me vidiš prije nego li utoneš u vječni san, a zemljana postelja ne prekrije dovijeka

tvoje bljedoliko lice koje sam cjelivala onoga lipanjskog dana?! Često me zapadnu sjetne misli i zle

slutnje. Ne želim se pokajati što pred tobom, jedinim osvajačem moje duše i tijela, skinuh željezni

oklop i pokazah pravu sebe. Ako ti je imalo stalo do moga jadnog života, kojeg sam prisiljena živjeti

bez tebe, nećeš odmahnuti glavom i baciti ovo pismo u kamin. Ja ću to osjetiti. Vatra u mome srcu

rasplamsala se i dovoljna je još samo jedna iskra da izgorim. Što god da radim, činim to iz ljubavi

prema tebi. Svaki potez tintom, narisani simbol, riječ koju izgovorim, skladbu koju odsviram na

svojoj violini, posvećujem tebi. Kad god čujem Šostakovičev kvartet u g-molu, obuzme me misao o

tome kako si me gledao dok se vibrato orio Peterhofom, a strune gladile žicu. Dažd je sipio i pratio

artikulaciju mojih prstiju lijeve ruke. Kiši li u Piteru još uvijek tako ili nam je samo tada priroda

davala do znanja da je na strani naše nesretne ljubavi?! Pljesak kojeg su mi podarili moji i tvoji

roditelji bio je prigušen u odnosu na tvoj. U meni bukti nepokolebljiva strast. Žudim za tobom,

tvojim tirkiznim očima i garavom kosom. Serjoža, jesi li me izbrisao iz srca? Jesi li dao samome sebi

lažne nade da će te druga voljeti poput mene?! Ovo pišem usamljena, postiđena. U Petrograd se ne

vraćam barem dvije godine. Ah, dvije duge godine… Za mene drugi ne postoji, ali ako ti ne možeš

reći isto za sebe, ništa mi drugo ne preostaje, nego da ti poželim sreću. Neka Bog bude uz tebe jer ja

hoću. Moja ljubav je zapečaćena, držiš me u okovima. Ti si moj gospodar, moj duh, zrak koji udišem,

moje sve. Volim te svim svojim srcem i svom dušom svojom!

S ljubavlju, zauvijek tvoja Laura!

Laura Župčić, 2. razred

Gimnazija Bjelovar

Mentorica: Mirela Zorić, prof.

10

Heroj ili anđeo?

Bila sam mala i bila sam sretno dijete.

A zašto i ne bih?

Bez imalo briga godine samo lete.

Imala sam sretno djetinjstvo,

ali bilo je drugačije.

Imala sam svog heroja –

svoga djeda.

Moj ponos, moja sreća, moja tuga,

sve je to on bio meni.

Najsretnije trenutke djetinjstva provela sam s njim.

Bio je tu kad mi je trebalo rame za plakanje,

tu je bio da se smije sa mnom.

No, u jednom je trenu sve to nestalo.

Došla je tamna, duga, hladna noć...

Ništa više nije bilo isto.

Moj je heroj postao moj anđeo čuvar.

Larisa Tober, 2. razred

Medicinska škola Bjelovar

Mentorica: Iva Ban, prof.

11

I to sam ja

Ljudi nam kažu: „Lako je vama, jedina obveza vam je da učite.“ Je li nam stvarno tako lako kao što

ljudi misle i govore? Shvaćaju li profesori i naši roditelji koliko je nama učenicima zapravo ponekad

teško?

Počela je škola. Učila sam i trudila se. Bog zna da jesam. Kada je došlo vrijeme da svoje stečeno

znanje pokažem i dokažem profesorici, nisam uspjela. Nešto me omelo. Mozak je zakazao. Izdao

me. Ja sam samo čovjek i griješim kao što svi mi griješimo. Nastavila sam dalje puna energije i volje.

Idući ispit znanja - opet isto. Što mi se događa? Od odlične učenice postala sam dobar ili vrlo dobar

đak. Gdje je nestala moja sposobnost i mogućnost pamćenja i koncentracije? Pala sam, ustala i opet

se popiknula i saplela o korijenje drveća začarane i mračne šume. Osjećam se kao da se pokušavam

popeti preko velike prepreke držeći se za uže koje neprestano popušta. Dajem svu svoju snagu da

se popnem, a zapravo padam sve dublje i dublje. Bojim se. Život sam svela na školu. Ne bavim se

sportom, ne izlazim. Samo zato da bih imala više vremena za učenje. A onda, i tu jedinu obvezu koju

imam ne mogu izvršiti odlično. Uz sav trud…odličnog rezultata nema. U ovoj školi naučila sam jednu

bitnu stvar: trud se ne isplati uvijek. Ponekad je i sreća to što nam treba. A sreća je meni ovih dana

okrenula leđa. Uzela sam gitaru i počela sam svirati. Pjevala sam, plesala, crtala…No, nisam sigurna

mogu li to nazvati glazbom, pjesmom, plesom, crtežom. Jer ništa od toga mi više ne ide. Izgubila

sam volju išta raditi. Strah me. Strah me još jednog neuspjeha u nizu. Želim uživati, želim živjeti.

Penjem se na planinu s koje neprestano pada kamenje i udara me. I ozljeđuje. Taj kamen

predstavlja poraz, neuspjeh. U oku mi se rađa suza. Rađa se i proživljava svoj malen život na mome

obrazu. A onda nestaje.

Kao čovjek u ovome velikome svijetu osjećam se tako maleno. A ne bih trebala. Jer snaga je

u meni. Snaga je u svakome od nas. Život je odraz naših snova. A snove biramo sami.

Klara Milaković, 2. razred

Gimnazija Bjelovar

Mentorica: Marina Šramek, prof.

12

Internet - prijatelj ili neprijatelj?

„ Klara, jesi li znala da je Kornelija iz A razreda ponovno u vezi s onim dečkom koji igra

nogomet…Ma znaš onaj, visoki, plavi kojeg često viđaju kako kasno navečer sam sjedi na stubištu

svoje zgrade…“ „Ooo, nisam to znala, odakle ti ta informacija?“ „Pročitala sam jutros prije škole na

fejs statusu.“ To je samo dio razgovora koji sam načula gužvajući se jutros u autobusu. Ostatak

nisam ni željela čuti. Jednostavno me ne zanima. Da budem iskrena, uopće ne razumijem kako se

tim predivnim mladim srednjoškolkama svakoga jutra raspravlja o onome što su pročitale na

facebooku. Fejs, fejs, fejs… Sve se vrti oko njega. U posljednje vrijeme sve više razmišljam o onim

danima kada smo se družili u parku obližnje zgrade, kada je Luka Ani ubrao ružu u susjedinom vrtu,

a nije zalijepio sliku ruže na njen facebook profil. Iako pripadam generaciji koju je u samom

djetinjstvu poprilično zahvatilo ludilo interneta, ipak su mi draži dani kada on nije bio prisutan u

mom životu.

Svjesna sam da bi svijet bez interneta ponovno bio veliko selo i da bi informacije danima

pa čak i mjesecima putovale s jednog kraja svijeta na drugi. No, ne bi li bilo lijepo ponovno poslati

nekome pismo? Možda bi na taj način bila smanjena mogućnost da moje pismo pročita netko kome

ono nije namijenjeno. Stalno mijenjanje lozinke zbog hakiranog profila i nije baš neko zanimljivo

iskustvo. K tome moram nadodati da ne znam ni kojim bih riječima opisala nedavni događaj.

Maloljetna djevojka počinila je samoubojstvo zbog velikog pritiska kojem se nije mogla oduprijeti.

Stalne prijetnje i uvredljive poruke koje su joj stizale na različite internetske adrese jednostavno su

bile previše za djevojku koja si je zbog toga oduzela život. Nasilje, vrijeđanje, prijetnje… Je li to

doista ono čime opravdavamo svoju potrebu za internetom?

No, s druge strane, naravno da internet može biti koristan. Danas je profesorica iz kemije

poslala mail sa zadatcima za ponavljanje koje smo objavili u svojoj facebook razrednoj grupi. Ušteda

vremena je golema, jer ljudi moji…da smo s ploče prepisivali duge formule, grafove, zadatke,

stvarno ne znam kad bismo stigli profesoru iz likovnog poslati razredne fotografije za školski

godišnjak, također putem interneta, a on će ih još malo urediti u programu koji je skinuo s

interneta… Hmm… U konačnici nije taj internet loš, ako se njime koristimo u stvarno potrebnim

situacijama.

Otkrit ću vam još jednu sitnicu. Razmišljajući o svemu lošem što internet donosi sjedila sam

na stubištu svoje zgrade i primijetila da, točno meni nasuprot, na stubištu svoje zgrade sjedi upravo

onaj dečko o kojem se je jutros raspravljalo u busu. Djelovao je zamišljeno. Vidjela sam kako tipka

13

nešto po mobitelu i odmah pomislila „ Još jedan fejs ovisnik…“ I još ne dovršivši misao stigla mi je

poruka na fejsu: „ Hej, smijem li ti se pridružiti?“ Kroz mene je prošlo milijun emocija! Sreća zbog

plavog zgodnog, strah zbog toga što navodno ima curu, želja da ga upoznam, sram jer…eto tek

tako… Nisam odgovorila, već sam samo mahnula rukom i za nekoliko sekundi pojavio se pored

mene. Razgovarali smo dugo, dugo. Na kraju je samo rekao: „ Poslat ću ti preko fejsa slike nove

slastičarnice koja se nedavno otvorila. Ako ti se svidi, mogli bismo otići na sladoled za koji dan. U

slučaju da se izgubimo, imamo GPS na mobitelu pa neće biti problema“, nadodao je smješkajući se.

Sada, nakon sladoleda, mogu vam sa sigurnošću reći pravu istinu o tajanstvenom plavom

nogometašu. Nije imao curu, a profil na kojem je to pisalo, bio je lažan. Dijelimo ista mišljenja o

internetu I on je sjedio na stubištu sam, samo zbog jednog razloga. Sjedio je i promatrao ulicu

kojom su nekada trčali dječaci za loptom, djevojčice bi se smijale i preskakale vijače, a sada… Sada

svatko sjedi u svojoj kući i virtualno se „druži s prijateljima“. Ne moram vam ni reći koliko me takvo

razmišljanje oduševilo.

Odnedavno imam novog najboljeg prijatelja i simpatiju, ali uz to i pozitivnije mišljenje o

internetu koji svakodnevno utječe na naše živote. Nitko neće umjesto vas odlučiti hoćete li vjerovati

ili nećete u ono što piše u nekom mediju na internetskoj stranici. Sami odlučujete hoćete li se s

nekim dopisivati ili s prijateljem otići uživo popričati. Na vama je da putem interneta uputite lijepu

poruku, zahvalu ili želju drugoj osobi, a ne da joj pošaljete nešto što ni sami ne biste voljeli primiti.

Budite zahvalni na mogućnosti koje vam internet pruža te ih iskoristite i unaprijedite na najbolji

mogući način.

A na kraju, moram vam i preporučiti novu slastičarnicu. Ako vas zanima gdje se nalazi, poslat

ću vam link putem interneta.

Ela Nalevka, 2. razred

Gimnazija Bjelovar


14

Ja sam Luka

„Hoćeš mi bit' prijatelj?“ , trgnuo me glas iz daljine. Podignula sam pogled sa svog pješčanog

dvorca. Osvrnula sam se oko sebe tražeći izvor tog zvonkog glasa. Ravno ispred mene, u susjednom

dvorištu, stajao je dječak. „Može“, odgovorila sam. I imala sam prijatelja,tako lako. Nastavila sam

zuriti u svoj pješčani dvorac. Jedna kula je bila srušena, a druga je bila gotovo uništena pukotinom.

Dokrajčila sam i drugu kulu laganim ,ali namjernim trzajem noge. Namrštila sam se istog trena

osjetivši pijesak među nožnim prstima. „Ja sam Luka“, začula sam onaj isti zvonki glas od maloprije.

Bio je to on, moj novi prijatelj. Iako smo tada bili tek petogodišnjaci, rekla bih da sam ga već od tog

dana počela izazivati. Pobjegao je iz vlastitog dvorišta da bi se igrao sa mnom. Nisam shvaćala zašto

je teta Sonja, Lukina mama, bila strahovito ljuta kada je pronašla Luku u mom dvorištu. Nije mi bilo

jasno, a mislim da nije bilo ni Luki, zašto je prometna cesta između naših dvorišta predstavljala

opasnost. No, Luka je oduvijek bio buntovnik. Znao se nositi s porazom i znao je gubiti, iako je bio

dijete, no jedino se ljutio kada smo igrali dan-noć. Nije shvaćao zašto je brzo bivao izbačen iz igre.

Htio je biti originalan i svoj pa je činio suprotno od traženog…

Moj je prijatelj Luka oduvijek volio brojeve. Ne samo u matematici, već i na ulici. Brojio je

korake hodajući kući iz škole. Znao je reći točan broj koraka koji je napravio i nije bio ometan

razgovorom sa mnom. Moje su ruke godinama bile prekrivene raznim flomasterom nacrtanim

crtežima. Svi su naši prijatelji na koži nosili razne črčkarije, besmislene crte i iskrivljena slova. Moj je

prijatelj Luka crtao najdivnija stvorenja po mojim dlanovima i podlakticama. „Ne škicaj, još samo

minutu“, govorio je svakog dana tijekom nekog školskog sata crtajući mi po rukama. „Za sreću“,

znao je reći prije testa nacrtavši mi bubamaru ili „Oslobodi se straha“, nacrtavši mi ptice u letu.

Svaki novi crtež voljela sam više od prethodnog. Luka je crtao i sjene koje su oživljavale njegove

crteže i davale im dušu. Pokretom moje ruke kretali su se i maleni leptiri, a savijanjem kažiprsta

poneko bi se ozbiljno lice ozarilo osmijehom.

Luka i ja smo svakodnevno provodili više vremena zajedno nego odvojeno. Naučio me

svirati klavir iako sam više od svega voljela slušati ples njegovih prstiju preko crnih i bijelih tipki, kao

i njegov glas koji me zadržavao satima kraj tog klavira. Četvrtak je bio naš dan, dan za bijeg. Odmah

nakon škole odlazili smo od svojih domova s ruksakom na leđima. Imali smo par mjesta na koja smo

odlazili na popodnevna kampiranja. Bila su to naša skrovišta, iako se nismo zapravo skrivali od

drugih. Skrivali smo se od hladnih ljudskih duša, negativnih misli i neispravnih odluka. Možda i od

15

samih sebe. Loš dan uz Luku nije mogao postojati. Vrijeme je prolazilo, no nismo brojali godine, već

sjećanja i uspomene. Lukin glas postajao je sve dublji, crteži realističniji ,a i glazba koju je stvarao

djelovala je potpunije i smirujuće. Jednoga četvrtka, neočekivano hladnog, zadržali smo se na

našem mjestu do sutona. Vraćajući se kući, osjetila sam kapi kiše na licu. Nebo je navuklo svoje

zastore zaogrnuvši sve pod sobom tamom i nemirom. Hladan me vjetar prožeo od glave do pete.

„Prehladit ćeš se“, rekao je Luka i sam drhteći od hladnoće. Uzvratila sam mu osmijehom znajući da

ima pravo, iako sam se zapravo nadala suprotnom. Potrčali smo kućama kako bismo se što prije

sklonili. Sutradan je Luka proveo čitav dan praveći mi društvo jer smo oboje zaradili, u najmanju

ruku, prehladu. Iz ruksaka je izvadio kutiju puzzli. „Najbolje je da spojimo okvir za početak“ ,rekao je

nabacivši smiješak. Postavio je oblik puzzli, kao što i meni čini- pomaže mi od ranog djetinjstva da

postanem osoba čvrstog stava. „Sada ti nastavi“, rekao je dodajući mi nove puzzle, kao što mi

oduvijek daje savjete kada god mi je to potrebno. „Još su ti dvije preostale.“ Rekavši to, dodao mi

je predzadnju puzzlu za desni kut slike. Luka je bio upravo to-moja desna ruka. „Ova je zadnja,

izvoli“, rekao je i pružio mi posljednju koja je upotpunila sliku, baš kao što je i Luka upotpunio moj

život.

Antonija Mikačević, 2. razred

Gimnazija Bjelovar


Mi

Svi smo slični. Niti jedan čovjek ne razmišlja isto i mala je razlika koja nas čini drugačijima.

Svi mi dišemo, hranimo se i slobodno razmišljamo. Niti jedno živo biće na ovoj planeti nije toliko

intelektualno sposobno kao čovjek. Ipak često nas prevladaju negativne emocije, a nismo u stanju

utjecati na njih. Dozvoljavamo da naš um proizvodi loše slike i upravlja našim životima tako da

povrijedimo osobe koje su nam bliske i drage. Geni nam određuju neke osobine. Nešto što nam

ponekad nije od koristi, već čini štetu jer nas opisuje. Teško se boriti s tim. Svi imamo mane, ali i

vrline. Često osuđujemo jedni druge, a ne primjećujemo da isticanjem tuđih mana govorimo nešto i

o sebi. Govorimo o ono što jesmo i ne osjećamo sram. Ističemo nedostatke drugih kako bi nam bilo

lakše iz nekih neobjašnjivih razloga. Nitko nije savršen kao što nismo niti mi. Zamaramo se

sitnicama, uspoređujemo, ogovaramo, lažemo sebi i drugima, trošimo vrijeme na nevažne stvari

kako bismo dokazali nečiju lošu stranu. Gubimo vrijeme na gluposti. Život nam prolazi, a da nismo

16

ni svjesni. Pretvaramo svijet u loše mjesto. Nije teško popraviti ga i unijeti svjetlost i u svoj život.

Naše je razmišljanje poput tame i svjetlosti. Sam biraš stranu. Udahni i koračaj k svjetlu. Čini dobro i

dobro će ti se vratiti. Nasmij se prolazniku. Tebe taj osmjeh neće ništa koštati, a možda će toj osobi

značiti puno. Prije no što kažeš lošu riječ i uputiš loš komentar, razmisli kakvu štetu činiš drugome.

Nitko ju nije zaslužio čuti. Uputi sebi i drugome pozitivne misli i tako ćeš pokazati svoju

velikodušnost, ono dobro u sebi.

Svi se nazivamo ljudima, samo je rijetko tko čovjek. Čovjek koji dobro misli i dobro čini.

Natalija Bengez, 3. razred


Mentorica: Dubravka Grganić Rožman, prof.

Od kiše

Često su me pitali zašto sam odsutna. Zašto ne biram kada dolazim ili zašto ne odem kada

me zamole. Nisam im mogla niti željela dati odgovor. Najjednostavnije bih samo nestala i ostavila ih

da se pitaju. Oni nisu bili kao ja, a ja nisam bila kao oni i tako je ova zadaća na plavom beskrajnom

nebu bila moja jedina briga. Ni samoj mi nije bilo jasno zašto nisam mogla dio sebe dati ljudima

kojima je to bilo najpotrebnije, nego nekoj blatnjavoj močvari. Zašto su se neki gušili u zlaćanoj

prašini pod užeglim Suncem bez kapi vode.

O svemu tome razmišljala sam jako davno. Dok još nisam znala tko sam. Ništa drugo mi nije bilo

poznato, a vrijeme… samo nevažan pojam o kojem sam čula od nekih dalekih usta koja su se smijala

za jednog olujnog dana. Netom prije nego sam se svojim srebrnkasto plavim nitima spustila na

zelenu travu i zaplesala samo svoj ples. I ništa drugo mi nije bilo potrebno. Tako sam jednom,

gotovo iscrpljena nakon valcera s Tučom, odlučila prošetati zlatnim poljem okupanim blagim

jesenjim Suncem. Nitko me nije vidio, no ja sam vidjela sve. Svaki bijeli maslačak koji se ljuljao na

blagome Vjetru, leptira koji mi je pomaknuo kosu, tanašnu lastavicu u mekome gnijezdu od

grančica… Pošla sam dalje do užurbanog Potoka i mahnula mu. Razigrano je poskočio i pozdravio

me svojim žuborenjem. Kročila sam žustro obraslom travom i smeđu prašinu pretvorila u materijal

za gradnju kula i dvoraca namijenjenih jednom malom plavokosom dječaku. Nije me se uplašio, nije

pobjegao u kuću kao ostala djeca, niti mi se napadnom radošću divio. Ne. Jednostavno se prihvatio

posla i sagradio veliku kulu s prozorom, koji je stručno izmjerio tankim dječjim palcem, i pokušao

17

natjerati strukturu da se održi unatoč mojem protivljenju. Pustila sam umjetnika da nastavi, a ja

sam otišla odmoriti se s Oblacima u dalekim visinama. Začudo, nisam isprva razmišljala o tom čudno

prosječnom i posebnom dječaku. Nastavila sam svoj posao. U jednom dijelu Svijeta, koji je izgubio

svaku nadu za spas vode, vratila sam davno nestalu nadu za opstanak. Pomogla sam Potoku da

otjera neumorne radnike koji su ga pokušali ugušiti. Zajedno smo činili piruete u bijeloj izmaglici oko

njegove obale i otpuhivali cvijeće s išaranog tla. Nakon nekog vremena odlučila sam vidjeti gradi li

moj plavooki umjetnik ovoga puta neke kule od cigle i živi li lijep ljudski život. Na moje iznenađenje

našla sam ga otprilike na istome mjestu, samo što je sada gledao visoko u nebo. Prišla sam mu, a

njegovo se pomalo smrknuto lice ozarilo i učinilo mi se da vidim neku posebnu iskru u kristalno

plavim očima. Napokon sam znala da ja nisam samo Kiša i da on nije samo bezimeni čovjek u moru

sazdanom od lica koja nisu znala što je prava ljepota. Primio me je u zagrljaj, a ja sam zaplela prste u

žute uvojke i smijala se Svijetu, vremenu, Suncu, Potoku… Iz dana u dan dolazila sam, barem

nakratko, na mjesta gdje sam mogla plesati u polaganom ritmu i biti s jedinim pravim prijateljem

koji me nikada ne bi zaboravio niti zamijenio rujanskim Vjetrom. Pričao mi je o snovima koje je

sanjao, naučio me kako letjeti, a zapravo se ne pomaknuti s mjesta. Nije mi smetalo ako bih bila

potrebna drugdje ili ako bih natjerala predivnu livadu da postane nalik najdubljoj bari… Sve dok su

me gledale plave nasmijane oči i proplankom vodile ruke koje su gradile najljepše kule od blata.

Osjetila sam se više poput onih kojima nisam pridavala važnost, pomislila sam da su oni nešto

drugo, a ne lišće koje samo čeka svoj tren da padne na tlo i uvene jednom za svagda. Nažalost,

shvatila sam i prirodu prevrtljive naravi i njen način razmišljanja. S najvećim ushićenjem dotrčala

sam na prašnjavu livadu i pogledom tražila žutu kosu. Provirila sam u raslinje, iza stare jele i u hrpu

sijena. Ništa. Ispunio me bijes i pozvala sam sve Munje i Gromove da sa mnom vrište u prerano palu

Noć. Nisam mogla prihvatiti da ljudi ponekad ne smiju živjeti samo za sebe i da neke stvari ne mogu

kontrolirati. Prošlo je toliko dugo dok ga nisam ponovno vidjela. Pao je Snijeg i ja sam samo katkad

načinila klizalište za dječje igre na ledu. Trudila sam se ostati ravnodušna dok sam vidjela malenu

djevojčicu istih očiju kako ga navlači za kosu i nagovara da s njom napravi snjegovića. Ukrala sam

dio njihove topline dok sam stajala na prozoru i divila im se. Kao da sam znala da on ne gleda samo

Snijeg vani, već da razmišlja o staroj prijateljici koja ima gotovo jednako hladan dah. Znala sam da

su se njegovi snovi ostvarili i osjetila sam dašak onoga što opisuju kao ponos dok sam promatrala

kako je sretan sa svojom obitelji za stolom u blagovaonici boje vanilije s ogromnim prozorom. Zadnji

sam put protrčala najljepšom livadom na svijetu, stala na prozor prevelik za zaobljen zid koji me

18

podsjećao na kulu. Zapazila sam sijedu kosu koja je u sebi skrivala žute pramenove. Nekoć

preplanula koža bila je bijela, a sjajne oči kao da su se gušile u nestalim komadićima plave. Zaklopile

su se. Samo tako, baš kao što se tisuće plavih očiju zaklapaju svaki dan. I znala sam da neću biti više

od Kiše te da nitko neće graditi kule od blata za mene. Staklo se sasulo u komadiće i dotaknula sam

naborano čelo. U mislima sam čula grleni glas koji se smije nečemu što ja ovog puta ne mogu

vidjeti. Livada nije imala bare na sebi. Prašina nije postala blato. Ležala sam u zagrljaju Oblaka

visoko gore i odmarala se. Čudno je što za mene nitko ne bi rekao da sam tada uistinu plakala. Vid

mi se zamaglio i jecala sam poprilično dugo. I nisam više silazila u šetnju. Unatoč tome znala sam da

je sve prolazno i da su neka prijateljstva jednostavno nespojiva. Ljudima ostaju sjećanja u kojima

nikoga ne gubimo. Nisam kao oni i oni nisu kao ja. Pogledam oko sebe. Pogledam gore i vidim

nebesko plave oči, spustim pogled dolje prema Zemlji i vidim uvojke žute kose.

Elena Dvoraček, 1. razred

Gimnazija Bjelovar


Odrasla

Osamnaest puta se dogodila Zemljina rotacija oko Sunca od mog izlaska iz majčine utrobe

gdje me čuvala i kuhala u svojoj pećnici života. Kada sam se jutros probudila, osjetila sam miris (a ne

znojim se po noći) poreza, računa i mirovinskih fondova. Još sam jučer jela blato, skakala po

lokvicama i ukrašavala pločnike svojim šarenim kredama u ljubičastoj kantici, a danas zbrajam za

režije i razmišljam o braku i poslu. Moje kreme za čišćenje lica su postale kreme protiv starenja jer

sam dobila bore.

Budim se u ranu zoru jer sam odrasla žena spremna za odgovoran rad, a nisam balavica koja

spava do tri popodne jer nema obaveza. Odrasla sam žena, mogu glasovati i odlučivati o svojoj

sudbini (iako nije u redu crtati jednoroge po glasačkom listiću).

Sada, kada imam osamnaest godina, menopauza je sve bliže.

Sjećam se svoga djetinjstva kao da je bilo jučer.

Više neću ići zubaru u pratnji roditelja koji će me držati za ruku dok panično vrištim. Nekada

sam to radila, ali sada, kada sam odrasla, vrištat ću u sebi. Sada, kada mogu zlostavljati patnike bez

da policija zove moju mamu, napokon mogu vikati na svoje maloljetne djecu-prijatelje da ne sjede

19

na hladnom betonu. Radost kola mojim žilama jer mogu maloljetnoj djeci-prijateljima prigovarati

kad ih vidim da piju kavu i upozoriti ih da će im narasti rep ukoliko nastave konzumirati kofeinske

proizvode.

Interesiram se za preporuke staračkih domova pa da se i ja predbilježim. Uzimam novine i

pročitam oglase za posao jer se treba zaraditi za mirovinu. Krajnje je vrijeme i da si kupim grobnicu,

za svaki slučaj, da se moja djeca ne bi mučila. Sjedim za stolom između dva otvorena prozora i

osjetim bolove u području srca jer nas, odrasle, jako smeta propuh.

Otkako sam napunila osamnaest, izgubila sam smisao i ne više ne razumijem da se online

multiplayer video igre ne mogu pauzirati. Sada, kada sam odrasla žena, jedva čekam da uđem u

kavanu, naručim gazirano piće, podbočim se, pogledam prema maloljetnoj djeci i kažem: ,,Kad smo

mi bili mladi, nismo bili ovakvi.“

Bole me leđa. Tako je to kad si star. Razumjet ćete me i sjetit ćete se mojih riječi kad ćete biti

stari kao ja. Kad me više neće biti, shvatit ćete što sam vam značila.

Godine prolete u sekundi.

Hana Kuharski, 4. razred

Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar

Mentorica: Nikolina Marinić, prof.

Oni

Oni čine moja jutra, nemirna i tmurna, usprkos tome što vani bliješti sunce i što ptice veselo pjevaju

iz sveg glasa. Oni čine moje noći, vruće i neprospavane, iako je zima i mjesec me obasjava kao što

svjetlo obasjava glavnog glumca na pozornici.

Zašto su još uvijek, nakon toliko vremena, tu? Na to pitanje odgovor zbilja ne znam. Možda zato što

sam im dopustio ili zato što jednostavno nisam dovoljno jak da ih odgurnem od sebe kao što je ona

nekoć mene…

Već sam se nekoliko puta obratio svojim nemirima, no uvijek su mi odgovorili jednako. Uplakana,

blijeda i bijesna djevojka zvana Tuga i dalje piše sjetne i nostalgične pjesme u svom kutku. Njezino

jecanje i neprestano plakanje izluđuju me. Već bi mogla izdati zbirku. Tjeskoba mi je omotala prsa

golemim lancem i nikako ne popušta; steže me sve jače i jače, borim se da dišem. Sliči nekakvoj

20

zvijeri; zamišljam je kao maskiranog čovjeka koji nalikuje na bika. Katkad mislim da me drži

kliještima, a ne rukama.

Glasovi kriješte, vrijeđaju me i dovikuju mi besmislice ne dopuštajući mi da razmišljam. Skaču,

kotrljaju se, mozgovi su im strunuli. Bijesna rulja. Luđaci u kapuljačama, s krvavim očima, ponašaju

se kao Potjehovi bjesovi, samo što ih je bezbroj. I na kraju, moj vlastiti Bjesomar, Veliki Bijes. Najjači

je i najopasniji. Stršljen. Uvijek je tu negdje; zuji, vreba te me ubode i njegov otrov dugo djeluje i

ostaje u meni. Suprotstavio sam mu se mnogo puta, ali uvijek me srušio na zemlju i nastavio trovati.

Jednoga ću dana biti dovoljno jak da svoje nemire zauvijek istjeram iz svog svijeta; iz svoje glave.

Strgat ću lanac kojim me omotala tjeskoba, tugu razvedriti, glasove ušutkati, a bijes, kao kukca,

zdrobiti.

Josip Rietković, 4. razred


Mentorica: Ivana Cikoja, prof.

Pismo najdražem poznaniku

Dragi, najdraži poznaniče!

Mrzim te. Oh, koliko li te samo mrzim. Sjećaš li se naše "nevažne svađe" kada nismo cijelo ljeto ni

riječ progovorili zbog sitnice koje se sada više ne sjećam? Očito nije bilo bitno. Ali sada si bitan.

Nakon toga zakotrljalo se sve u lavini koja nije mogla stati. Ili upravo staje?

Bila sam zauzeta djevojka, ali usamljena. Gledala sam te. Osjećala sam se krivom svake sekunde

koju bi moje oči provele na tvome tijelu. Divan si i duševno neiskvaren iako ni ti sam u to ne možeš

povjerovati.

Imali smo tjelesni u školi. Mrzim taj predmet, ali mrzim ga toliko da je mržnja prerasla u

bezosjećajnost. Jedino što je tamo imalo boju bio si ti. Trebali su mi mjeseci da si priznam da si

zgodan, a onda neko vrijeme potiskivanja takve misli. Toliko sam je duboko zakopala u sebi da sam

tek sada svjesna koliko sam često birala mjesta gdje znam da ćeš biti, koliko često sam se veselila

tvojoj pojavi. Tiho. U sebi. Da nitko ne sazna, pa ni ja sama, jer sam zauzeta djevojka.

Odjednom sam prestala biti zauzeta djevojka. Godine navike rušile su se u vodi kao kule od karata, a

ja sam bila posljednja karta kraljice koja je tonula sve dublje u psihički i fizički zaborav. Bio si tu, kao

kralj, odmah iza kraljice za koju si htio da je tvoja, ali bila je druge boje. Plave. Nisi htio iskoristiti

21

njezinu modrinu za pridobivanje srca jer karta ranjivosti nije pripadala tvome špilu. Cijenim to.

Cijenim sve ove karte na stolu. Samo kad bi mogle promijeniti boju. Bio si kukavica, a te karte nema

u špilu života. Žao mi je, srećo.

Znam da znaš na što mislim (balkon). Nikad neću zaboraviti onaj osjećaj lomljenja svijeta, one noći

na balkonu kada sam shvatila da me želiš, ali bez riječi. Nisam se nadala. Nisam očekivala. Možda

sam željela. Nisam dobra osoba, znam. Nitko nije savršen, ali uvijek postoji netko tko će voljeti tvoje

nesavršenstvo. Tu sam pukla na komadiće. A ti? Ti si bio heroj koji me je spasio od patnje. Skupljao

bi komadiće mene iznova i iznova... Sve dok me ne bi sastavio. U tebi sam vidjela heroja kojem ću

pobjeći kada vani tijekom nevremena zagrmi. Znala sam da me želiš. Vidjela sam to u zjenicama

tvojih očiju, osjećala u vibraciji tvoga tijela, ali mom razumu to nije bilo dovoljno da shvati.

Vjerojatno si ti kriv… Mene je život naveo dalje. Odveo me nekim čudnim rijekama u kojima se

trenutno utapam, a ti nećeš doći… jer si utopljen. Onda si ubrzo rekao da ne želiš više biti sa mnom.

Nisam ti mogla vjerovati jer kao da je svemir govorio drugo, kao da me je namjerno tjerao u samo

još jednu provaliju života. Jedne noći mogla sam biti tvoj poklon i sve o čemu sam mislila bio si ti.

Sve što sam htjela bilo je uzbuđenje tvojih usana na mojima, ali onda kao da je iz tebe nestala sva

toplina, kao da su najtužniji stihovi pisani tu noć. Jutro je donijelo novi dan i novi život. Odlučih te

voljeti na najiskreniji mogući način, kao prijatelja, iako ćeš ti zauvijek ostati moj najdraži poznanik.

Vrijeme je prošlo. Uvijek prolazi. Tako neumorno nižu se dani. Kako im ne dosadi? Ponovno si me

želio, ali više nego prije, a ja sam ponovno bila zauzeta djevojka. Mogla sam ti samo reći: „Žao mi

je.“ Sve smo imali, srećo. Osim sreće. Imali smo nas, ljubav, razumijevanje, iskrenost, povezanost,

ali ne u isto vrijeme. Ne sreću. Imala sam priliku osvojiti svijet s tobom. Sada nemam tebe, nemam

ni svijet, a ponajmanje imam priliku.

Zauvijek tvoja!

Stella Zavišić, 4. razred

Gimnazija Bjelovar


22

Smrt

Smrt nije tako gruba. Štoviše,

nježna je i lagana. Kovitla te,

utapa se u tebi. Ima krila od

svile i topao dah. Korača mekano

poput propadanja čizama u

snijeg. Smrt je posebna,

jedinstvena i neponovljiva. Poput

prave ljubavi. Događa se samo

jednom u životu i nakon nje više

ništa nije isto. Ni ljudi nisu što

su nekada bili. Ili su isti i ništa

se nije promijenilo. Tko zna? Ona

će jednom doći, sustići nas i

snažno zagrliti. Tako snažno da

nećemo moći disati. Bit će nam

lijepo i nećemo željeti da nas

ikada pusti i napusti. Zavoljet

ćemo ju i zaboraviti na sve

drugo. Bit ćemo

samo Ona i mi. Mi i Ona.

Zauvijek.

Morana Brljak, 2. razred



23

Svijet Gregora Samse ni(je) i moj svijet

Oni te gledaju Monika, ajde, daj, nasmij se! Ali nemoj previše, izgledat ćeš čudno. Gle,

očekuju od tebe da nešto kažeš, što ćeš sad? Možeš li ti to? Ili ćeš opet odgmizati u svoju rupu i

sakriti se daleko od njihovih očiju i brbljavih, entuzijastičnih jezika? Dlačice na vratu su mi se

ispružile i izdužile, stršeći uspravno poput vojnika u stavu mirno. Neki iskrivljeni, poluiskreni osmijeh

nesvjesno mi je izvio usne, dok se u mojoj glavi vodila bitka za prevlast nad vlastitim umom.

Osjećala sam kako je moja preobrazba polako počela, zapravo, nalazila se već u uznapredovalom

stadiju. Kao što nekima karcinom izjeda unutarnje organe, gaseći njihovo životno ognjište, tako je

meni preobražaj izjedao sposobnost obnašanja dužnosti preživljavanja. Buđenje, oblačenje,

međuljudski odnosi, odjednom su za mene postali prevelik napor. Ne bi li bilo neusporedivo lakše

ostati u mraku svoje sobe, začahuren među pokrivačima, ignorirajući postojanje svega izvan svog

malenog četverozidnog svemira?

Svi optužujući pogledi kao da su preko noći postali upućeni meni; sukobljavanje s gužvama

stranaca u mom želucu uzburkavalo je uspavani vulkan panike, izlaženje u vanjski svijet pretvorilo

se u mučno iskustvo, čineći se gotovo neprirodnim. Uči, Monika! Lijep je dan, odi u šetnju, pretvorit

ćeš se u žohara na tom kauču. Bolno sam zarila zube u donju usnu, osjećajući prodiranje novih riječi

kroz moždanu koru. Jesi li čula? Ti si žohar. Obični insekt, kukac. Zgnječit će te. Postat ćeš samo

obična mrlja koju će netko morati počistiti. Tupo sam gledala pred sebe sve dok mi bol od vlastitog

ugriza nije poslužila kao hladan tuš za povratak u stvarnost. Pogledala sam prema dolje. Preobrazba

je bila izvršena. Moje nove, gmizajuće nogice stršale su s bočnih strana, hladna ljuštura prigrlila me

u svoju unutrašnjost, glava mi je proizvodila odvratan zvuk škljocanja kada sam ju okretala, a ticala

na njoj neprestano su se migoljila. U početku, nisam znala vladati svojim novim tijelom. Hodala sam

sporije i bila tako malena u usporedbi s ostalima, da sam vječito morala izbjegavati pogibelj koju su

nosili njihovi đonovi. U prvih mjesec dana prilagodbe, ljudi su me naprosto izbjegavali i bila sam im

zahvalna na tome. Nije lako družiti se s kukcem, razumjela sam to. A i kako bih ikome objasnila

svoje stanje? Nitko ne bi shvatio. Moje su riječi odavno prestale dopirati do drugih, pomirila sam se

s tim. Bila sam sama. Sama u gomili. Lupkajući, oštri zvuk vlastitih koraka odzvanjao mi je u ušima

dok sam jednoga dana išla kući od autobusne stanice. Prve kapi blage, proljetne kiše kuckale su mi

po oklopu i slijevale se s njega, kao što to čine kapljice vode iz slavine dok majka ispire tanjur nakon

objeda. S tugom sam pomislila na majku. I ona je predosjećala da će se nešto ovakvo dogoditi.

Vjerojatno je vidjela izbijanje mojih ticala i rađanje krute ljušture prije no što sam ih ja uopće na

24

sebi osjetila. Ne mogu ni pretpostaviti koliko joj je teško. Trudila se ne odnositi prema meni

drugačije, kako se ono kaže, zažmiriti na jedno oko, no koliko god ona bila uporna, njeno sažaljenje,

bespomoćnost i majčinska briga neizbježno su dopirali do moga srca, otežavajući mi svaki pokušaj

mirenja s novonastalom situacijom. Bila je u pravu što mi to nije dopuštala, jer ona je znala kuda bi

me to odvelo. Znala je kako preobražaj djeluje, a naposljetku, i kako završava za one koje on zadesi.

Iskreno, znala sam i ja. Nije teško pretpostaviti što se dogodi onima koji se prepuste i odluče ostati

kukci. Da, to je lakše. Da, završiš pošprican insekticidom života. I da, netko te namete na lopaticu, a

ti spokojno truneš oslobođen neljudskog puzanja po tlu tapkanjem svojih mnogobrojnih, u

usporedbi s tijelom, neproporcionalnih nožica. Svi kukci to u jednom trenutku počnu priželjkivati.

Sloboda, pa makar i ona koja podrazumijeva tvoje nepostojanje, počne ti se činiti primamljivom.

Jednom se samo probudiš, a misli i svi oni, tako dobro poznati glasovi, počnu te gušiti. Nestani. Ne

pripadaš ovdje. Nikada nećeš pripadati. Pogledaj se. Nakazo.

Tada se nađeš na rubu. I opasno razmišljaš o tome da skočiš. Da poslušaš krvnički savjet svojih

podsvjesnih šaputanja. Tako bih olakšala i sebi i drugima, zar ne?

Kada se kukac nađe u toj situaciji, teško je ne učiniti taj maleni korak unaprijed. Korak oslobođenja i

ništavila.

Za odupiranje takvom iskušenju potrebna je hrabrost, snaga, ali i potpora drugih kukaca koji su se

uspjeli vratiti svome ljudskom obličju. I potpora onih kojih se tvoje oblo, rebrasto, ružno kukčevo

tijelo nije nikada doimalo toliko strašnim da bi bili zgađeni i zgroženi do srži.

Prije gotovo tri godine započeo je moj proces odbacivanja tvrdog, gadnog oklopa na koji sam

se gotovo bila navikla. Sloj po sloj ljuštio se i otpadao, noseći na sebi djeliće upornih podsvjesnih

glasova i zaglušujućih misli.

Sada, taj je proces završen. Još samo ponekad, prolazeći nehotice pored nekog izloga, jave se

tragovi prošlosti pa se dogodi da ponovno ugledam slinavu, krutu čeljust ili neku od tankih, stršećih

nožica. Tada trepnem, pogledam ponovo i prisjetim se da to više nisam ja. Da moja ljuštura trune,

zakopana u grob proteklih, mučnih godina.

Monika Zeba, 4. razred


Mentorica: Milica Šepak Barić, prof.

25

Tišina

Pitam se koliko ljudi zna kakav je osjećaj biti usamljen, biti pojedinac kojeg nitko ne

primjećuje? Koliko ljudi zna kako je biti u potpunosti ignoriran, ne imati prijatelje, stajati i gledati

tuđa lica koja te osuđuju? Taj osjećaj je nešto što čovjek počinje shvaćati nakon što ga napusti svaka

suza. Kako razumjeti osobu kojoj si dao povjerenje, s kojom si postao blizak, a koja zatim okrene sve

tvoje prijatelje, kolege iz razreda pa i osobe s kojima nisi nikad razgovarao. Svi oni te odjednom

zbog nekog razloga mrze. Ipak, možda je mržnja snažna riječ. Nije mržnja u pitanju. U pitanju je

nešto drugo, u pitanju je želja za kontrolom nad drugim bićem, žudnja za osjećajem uzvišenosti.

Pitam se koliko ljudi zna kakav je osjećaj jednog dana imati puno prijatelja, smijati se i družiti se s

njima, jesti sladoled u parku, a drugog dana osjetiš ignoriranje i pretvaranje kao da nisi ondje, kao

da te ne čuju. Koliko ljudi zna kako je kada te promatraju njihova podrugljiva lica i kada slušaš

osmijehe dok okreću glavu od tebe? Svi oni bi te pogledali tek kada bi se rasplakao pred njima. No,

to ne bi bili pogledi žaljenja, već pogledi uspjeha i osmijesi koji bi ti pokazali da ih nije briga. Grozan

je osjećaj sjediti tamo prekrivena lica i plakati, a bez da ti itko priđe i stavi ruku na rame. A jednog

dana kad ti postane zlo zbog svih i kad se sve počne okretati pred tvojim očima, zatražit ćeš pomoć

od bilo koga. Zbog svega toga izgubiš hrabrost povjeriti se obitelji jer pomisliš da će ti oni reći da se

ponašaš kao dijete pa ćeš radije šutjeti i trpjeti sve to u tišini… To se odražava na ocjene koje

postaju sve lošije, odustaješ od učenja jer se ne možeš koncentrirati ni na što osim na pitanje zašto.

Tako sjedeći u tišini i razmišljajući, umom će ti neprekidno letjeti depresivne misli i ideje. Pitat ćeš

se što je bolje – osjećati se kao da ne postojiš ili kao da ne bi trebao postojati? Zbog svojih nasilnika

ponekad možeš osjećati oboje. Ponekad se osjećaš kao duh jer nitko ne razgovara s tobom, niti te

gleda. U tim trenutcima želio bi da te pogledaju i obrate ti se, ali kada te stvarno počnu gledati i

zlostavljati te poželio bi da te opet ignoriraju. Nakon toliko razmišljanja, plakanja i sjedenja u tišini

shvatit ćeš da ti je jasno što bi radije osjećao. Radije bi se osjećao kao da ne postojiš. Radije ne bi

postojao. Možda, samo možda, taj izlaz je najbrži. Borit ćeš se sa svojim umom. Bit ćeš spreman to

učiniti, držati taj oštri ključ prema slobodi u ruci. Tišina bi te okruživala i govorila, a ti ćeš tada znati

da ionako nemaš hrabrosti stvarno otići. Pa ćeš odustati i vratiti se trpljenju svog života. Onda

odjednom osoba, koja je tvoj život preslikala u noćnu moru, napusti školu. Odseli se daleko. I

odjednom svi te prestanu ignorirati, počnu razgovarati s tobom kao da se ništa nije dogodilo, sve

dok se ne rasplačeš jer ti sve postane previše, jer ništa više ne razumiješ. Oni će ti na to reći da je to

26

bila samo zezancija. Godinama kasnije, kad ćeš susresti sve te ljude koji su te povrijedili, i dalje ćeš u

njima vidjeti osobe koje si gledao i prije, bezbrižne nasilnike. I koliko god se trudio, uvijek ćeš ih

podsvjesno tako vidjeti. Tvoj mozak će ih nazivati prijateljima, ali tvoje srce zauvijek će znati njihovu

pravu osobnost.

Vjerujete li da itko može postati bolja osoba ako se samo potrudi ili će nastaviti ići svojim

starim putem rušeći sve one koji im smetaju da dobiju što žele?

Pretpostavljam da samo oni mogu odgovoriti na to pitanje…

Lorena Mitrović, 1. razred

Gimnazija Bjelovar


U svemu pobjeđuje ljubav

Omnia vincit amor. Baš kao što govori latinska poslovica, u svemu pobjeđuje ljubav. Ljubav

je izvor života. Zahvaljujući tom veličanstvenom osjećaju, dolazimo na svijet, radujemo se,

tugujemo, smijemo se I plačemo. Ako je ljubav toliko moćna, otkud izvire i čime se hrani pogubna

mržnja? Vjerujem da sve zlo u povijesti naše civilizacije dolazi zbog nedostatka ljubavi. Tamo gdje ne

stanuje ljubav, caruje mržnja.

Nasilje, oholost, pohlepa i zavist proizlaze iz odsustva ljubavi u ljudskim srcima. Vrijeme u

kojem živim zatrovano je mržnjom. Svakodnevno slušam o stradanjima nedužnih, stotine tisuća

djece ostaju bez najbližih, prognani su iz svojih domova, uništeno im je djetinjstvo i uskraćena

temeljna ljudska prava. Razmišljam o osobama koje su skrivile njihove patnje. Nisu li i zlotvori

ljudska bića? Što ih navodi na strašne zločine? Imaju li i sami roditelje, braću i sestre, djecu? Svjesna

sam da je danas sve manje čovječnosti. Zašto je tome tako? Gdje tražiti uzroke podjela na bogate i

siromašne, lijepe i ružne, pametne i glupe, moderne i staromodne?

Naše društvo se dijeli na one koji su uvijek u pravu i one koji su

uvijek u krivu, lijeve i desne, navijače Dinama i navijače Hajduka, one koji mrze i one kojima je

mržnja strana. Sve je izraženija netolerancija prema drugačijima. Ne razumijem čovjeka koji nije

svjestan da, nanoseći zlo drugome, nanosi zlo samome sebi. Uvjerena sam da, unatoč moći i snazi

zla, dobro i ljubav ne može i neće umrijeti. Štoviše, sigurna sam u pobjedu ljubavi i dobra. Za

vjernike je cijelo Isusovo poslanje, misija i život bila ljubav. Stoga bi vjernici, prije svega, trebali biti

27

misionari ljubavi. Nikada nisam mrzila niti ću ikada mrziti ikoga. Volim sve ljude ovoga svijeta pa čak

i one koji mene, iz nekog razloga, mrze. Možda je razlog upravo u njihovim praznim i osiromašenim

dušama. Možda su nesretni i frustrirani. Tko zna. Svoje neprijatelje ću, ako mi se zato pruži prilika,

iskreno i od srca zagrliti, poželjet ću svjetlo u tami koja ih je obuzela.

Ne želim biti uzrok ničijih suza, već želim biti sunce u tmurnom i oblačnom danu. Sve da

sam jedino biće na svijetu koje vjeruje u moć i snagu ljubavi, neću odustati i borit ću se za nju dok

god dišem.

Ivona Mandić, 2. razred


Mentorica: Katica Kovrlija, prof.

Uspomena

„Ponekad ne znaš pravu vrijednost trenutka

dok ne postane uspomena.“

(T. S. Geisel)

Bio je malen. Smeđ sa bijelim, crnim, smeđim i narančastim šarama. Oči su mu bile zelene i

krupne.

Moj micek. Možda se drugima činio kao i ostali smeđi mačići, no za mene on je bio puno više

od toga. Njemu sam mogla reći sve. Znam da me nije razumio, u onom ljudskom smislu, ali bilo mi

je lakše jer sam se nekome povjerila. Čak i od jednog njegovog pogleda bilo mi je lakše. Kad bi mi se

oči napunile suzama, gurkao bi mi se pod ruku i preo, kao da me ohrabruje.

Samo stari, hrapavi, naborani orah i bezbrižni vjetar znali su za naše tajne. Nitko drugi.

Postao je dio mene. Dio mog srca koji nikada neće nestati. uz njega, svijet sam promatrala na

drugačiji način. A stari orah više nije bio drvo, nego utočište. Utočište mojih misli, tajni i osjećaja.

Svemu lijepom dođe kraj. Otrovali su ga. Čak ga ni crvena, plaha ruža, njegova prijateljica,

nije mogla razveseliti. Nadala sam se da će ozdraviti. Jer, uvijek kad nam je teško, u nama postoji

zrnce nade koje nam govori da će biti bolje, da će iza crnih, tmurnih, teških oblaka izaći sunce.

Tog dana, kada sam pristigla iz škole i vidjela da ga nema na stupiću, gdje bi me uvijek čekao,

znala sam da je gotovo…Više nikada neću vidjeti sjaj u njegovim očima, čuti njegovo ohrabrujuće

predenje ni dotaći njegove šapice...No, znam da je uvijek uz mene …

28

Kada mi je teško, odem do našeg utočišta. Kažem sve što mi je na duši, u srcu i u mislima.

Ipak, svaki taj put, kad odem do starog oraha, javi se tuga. Osjetim prazninu, duboku kao ocean,

koju nitko i ništa ne može popuniti. Mada, tamo probuđene uspomene puno znače i vjetar odnese

moju tugu, a orah je zabilježi, možda u godovima.

A on? I on je tu. Uvijek na mom desnom ramenu. Svome prijestolju.

Tješe me uspomene. On me nikada neće napustiti.

Postoji jedna zvijezda. Moja zvijezda. Pojavi se svake godine na moj rođendan, na dan kada

je uginuo. Po tome znam da je on uz mene i da me nikada neće napustiti. Pojavi se u noći mog

rođenja. I bliješti, bliješti sve dok se topla zora ne prikrade…

Violeta Novaković, 1. razred

Turističko-ugostiteljska i prehrambena škola Bjelovar

Mentor: Mladen Jasek, prof.

Zagrljaj

Proplakat će danas nebo. Proplakati od moje muke jer ja ne mogu. Oplakana je ova jednolična

vječnost još u vremenu koje ju nije naslućivalo. Neopisiva je ta bol već zbog same svoje postojanosti. Niti

je oštra niti tupa. Znam kako je kad srce probada, ne znam ja gdje je ta bol, gdje joj je žarište, ne mogu

dotaknuti središte, ne mogu je razjariti niti ublažiti, već samo osjećati i patiti. I kad zanos prođe, ruka

zaljubljenosti u sjećanjima me počne dodirivati kroz čežnju. U svijesti mi ruku ispusti te njen dodir nestaje

u zagrljaju depresije... Sve će opet biti jednolično, proplakat će nebo. I pola dana jedva da je prošlo, a

neopisiva bol oborila me i za sutra. I sve što sad imam, samo je sjećanje na izgubljene noći, trenutke

savršenstva smještene u loše kadrove prikazane u lošem svjetlu, sjećanje na trenutke blizine što ih dijeli

vječnost daljine.

Plah je bio taj zagrljaj što me toga petka vezao uz njega. Posljednji. Baš kao i ova bol, neodređen, gotovo

nepostojeći, ali doživljen kao i zagrljaj ove boli. I ove sad riječi podsjećat će jednog ovakvog dana da to

nije bio prvi, a neće biti ni posljednji zagrljaj...

Ana Perković, 3. razred

Gimnazija Bjelovar


29

DRAMSKO-SCENSKI IZRAZ

Program susreta

1. Đuro Sudeta: Mor (monolog) 4'

Izvodi: Petar Tomić (4. razred) Voditeljica: Mirela Zorić, prof.

Gimnazija Bjelovar

2. Adam Zagayevski: Trojica anđela (govorenje poezije) 4'

Izvodi: Morana Brljak (2. razred) Voditeljica: Dubravka Grganić Rožman, prof.


3. Vesna Parun: Da si blizu (govorenje poezije) 3'

Izvodi: Magdalena Žabić (4. razred) Voditeljica: Milica Šepak Barić, prof.


4. Antun Šoljan: Mjesečina u Novom Zagrebu (govorenje poezije) 3'

Izvodi: Mateo Feltrin (1. razred) Voditelj: Mladen Jasek, prof.


5. Vladimir Visocki: Oj, gdje sam bio jučer (govorenje poezije) 3'

Izvodi: Antonio Klauda (4. razred) Voditeljica: Ivana Peulja, prof.

Gimnazija Bjelovar

6. Rade Šerbedžija: Zaboravi (govorenje poezije) 3'

Izvodi: Karla Štefan (1. razred) Voditeljica: Mirela Zorić, prof.

Gimnazija Bjelovar

7. Janko Polić Kamov: Sloboda (monolog) 4'

Izvodi: Luka Lovrić (4. razred) Voditeljica: Nikolina Marinić, prof.


8. Miroslav Krleža: Pjesma starinskog ormara (govorenje poezije) 3,5'

Izvodi: Zdravka Radelić (1. razred) Voditelj: Mladen Jasek, prof.


9. Stjepan Lice: Hrabro srce (govorenje poezije) 4'

Izvodi: Marko Mišić (4. razred) Voditeljica: Milica Šepak Barić, prof.


30

10. Jorge Bucay: Odbacivanje samoga sebe (Ispričat ću ti priču) (monolog) 3'

Izvodi: Dora Pleskalt (4. razred) Voditeljica: Mirela Zorić, prof.

Gimnazija Bjelovar

11. Vesna Parun: Rat (govorenje poezije) 3,5'

Izvodi: Ema Sekulić (3. razred) Voditelj: Mladen Jasek, prof.


12. J. W. Goethe: Patnje mladog Werthera (monolog) 4'

Izvodi: Monika Špoljarić (4. razred) Voditeljica: Milica Šepak Barić, prof.


13. Abdulah Sidran: Zapis o čudu (govorenje poezije) 3,5'

Izvodi: Mia Birtić (1. razred) Voditelj: Mladen Jasek, prof.


14. Kristian Novak: Črna mati zemla (monolog) 4'

Izvodi: Miran Topljak (3. razred) Voditeljica: Marina Šramek, prof.

Gimnazija Bjelovar

15. Dažd (recital) 5' Autor: Tin Ujević

Izvode: (Martina Jaković i Kristina Lukčić) učenice 2. razreda Medicinske škole Bjelovar

Voditeljica: Dubravka Grganić Rožman, prof.

16. Prosidba (dramsko-scenska igra) 15' Autor: A. P. Čehov

Izvode: (Filip Šijić i Ozana Dokuš) učenici 2. razreda Ekonomske i birotehničke škole Bjelovar

Voditelj: Marko Dragičević, prof.

17. Duhovna priča (recital) 7' Autor: Stjepan Lice

Izvode: (Filip Horvat i Luka Kurešević) učenici 2. razreda Ekonomske i birotehničke škole

Bjelovar

Voditeljica: Milica Šepak Barić, prof.

18. Ubojstvo u ljetnikovcu Barnagor (dramsko-scenska igra) 20' (skupni rad)

Izvode: (Ivona Ivančić, Mihaela Kos, Antonia Kristić, Nives Kušt, Luka Lovrić, Stjepan Oreški,

Josip Palaić, Ivana Perković, Monika Žuti, Marija Zrinšćak) učenici 4. razreda Komercijalne i

trgovačke škole Bjelovar

Voditeljica: Nikolina Marinić, prof.

31

19. Ex Ponto (recital) 8' Autor: Ivo Andrić

Izvode: (Monika Špoljarić i Anamarija Šuflaj) učenice 4. razreda Ekonomske i birotehničke

škole Bjelovar


20. Zovem se Edbin (dramsko-scenska igra) 6' Autorica: Nada Mihelčić

Izvode: (Ivan Cvetkov, Ivana Rakijaš, Nikolina Palić, Josipa Marinović) učenici 2. i 3. razreda

Tehničke škole Bjelovar

Voditeljica: Rajna Gatalica, prof.

21. Sjaj u travi (recital) 10' (razni autori: Biblija, Wordsworth...)

Izvode: (Dijana Bisaku i Nikolina Ilić) učenice 4. razreda Ekonomske i birotehničke škole

Bjelovar


22. Praksa citatnosti i kreativnosti (dramsko-scenska igra) 17' (skupni rad)

Izvode: (Petra Bošnjak, Lorena Božić, Vanessa Kržak, Matea Kutnjak, Sara Novosel, Josipa

Ratkovac, Ena Lucija Sitarević, Dejana Sokolović, Maja Župić) učenice 3. razreda Ekonomske i

birotehničke škole Bjelovar


23. O dudama i drugim nečistim silama (dramsko-scenska igra) 20' (skupni rad)

Izvode: (Teo Udović, Emanuel Čukljaš, Nikolina Basta, Meri Bengez, Gabriela Špeh, Bruno

Laktaš, Milica Gvojić, Sara Bukvić, Patrik Petrović, Nikola Mamić) učenici 1., 2. i 3. razreda

Glazbene škole Bjelovar

Voditeljica: Alida Sokolović, prof.

32

RADOVI PREDLOŽENI ZA ŽUPANIJSKU SMOTRU

LITERARNI RADOVI

1. Laura Župčić, 2. razred: Ljubljeni moj Serjoža! Gimnazija Bjelovar


2. Ela Nalevka, 2. razred: Internet – prijatelj ili neprijatelj?

Gimnazija Bjelovar


3. Antonija Mikačević, 2. razred: Ja sam Luka

Gimnazija Bjelovar


4. Elena Dvoraček, 1. razred: Od kiše

Gimnazija Bjelovar


5. Hana Kuharski, 4. razred: Odrasla


Mentorica: Nikolina Marinić, prof.

6. Morana Brljak, 2. razred: Smrt



7. Monika Zeba, 4. razred: Svijet Gregora Samse (ni)je i moj svijet


Mentorica: Milica Šepak Barić, prof.

8. Violeta Novaković, 1. razred. Uspomena


Mentor: Mladen Jasek, prof.

33

DRAMSKO-SCENSKI IZRAZ

POJEDINAČNI SCENSKI NASTUP

1. Vladimir Visocki: Oj, gdje sam bio jučer (govorenje poezije) 3'

Izvodi: Antonio Klauda (4. razred) Voditeljica: Ivana Peulja, prof.

Gimnazija Bjelovar

2. Kristian Novak: Črna mati zemla (monolog) 4'

Izvodi: Miran Topljak (3. razred) Voditeljica: Marina Šramek, prof.

Gimnazija Bjelovar

3. Stjepan Lice: Hrabro srce (govorenje poezije) 4'

Izvodi: Marko Mišić (4. razred)



SKUPNI SCENSKI NASTUP

1. Tin Ujević: Dažd (recital) 5'

Izvode: (Martina Jaković i Kristina Lukčić) učenice 2. razreda Medicinske škole Bjelovar

Voditeljica: Dubravka Grganić Rožman, prof.

2. A. P. Čehov: Prosidba (dramsko-scenska igra) 15'

Izvode: (Filip Šijić i Ozana Dokuš) učenici 2. razreda Ekonomske i birotehničke škole Bjelovar


3. Skupni rad: O dudama i drugim nečistim silama (dramsko-scenska igra) 20'

Izvode: (Teo Udović, Emanuel Čukljaš, Nikolina Basta, Meri

Bengez, Gabriela Špeh, Bruno Laktaš, Milica Gvojić, Sara

Bukvić, Patrik Petrović, Nikola Mamić) učenici 1., 2. i 3.

razreda Glazbene škole Vatroslava Lisinskog Bjelovar

Voditeljica: Alida Sokolović, prof.

34

SUDIONICI GRADSKOG SUSRETA

(SAŽETAK)

ŠKOLA

VODITELJI

SAMOSTALNI

NOVINARSKI

RADOVI

LITERARNI

RADOVI

POJEDINAČNI

SCENSKI

NASTUPI

SKUPNI

SCENSKI

NASTUPI

UKUPAN

BROJ

UČENIKA

Ekonomska i birotehnička

škola Bjelovar

Milica Šepak Barić,

Katica Kovrlija,

Marko Dragičević

3

-

2

3

5

21

Komercijalna i trgovačka

škola Bjelovar

Nikolina Marinić

1

-

1

1

1

11

Medicinska škola

Bjelovar

Iva Ban,

Dubravka Grganić Rožman

2

-

3

1

1

5

Turističko-ugostiteljska i

prehrambena škola

Bjelovar

Mladen Jasek

1

-

1

4

-

5

Gimnazija Bjelovar

Marina Šramek,

Ivana Peulja,

Kristina Kraljić,

Mirela Zorić

4

-

9

5

-

14


Ivana Cikoja,

Rajna Gatalica

2

-

2

-

1

6

Glazbena škola Vatroslava

Lisinskog Bjelovar

Alida Sokolović

1

-

-

-

1

10

UKUPNO 14 0 18 14 9 72

35

LIDRANO U FOTOGRAFIJAMA

Zovem se Edbin,


Dora Pleskalt,

Gimnazija Bjelovar

Luka Lovrić,

Komercijalna i trgovačka škola

Bjelovar

36

Miran Topljak, Gimnazija Bjelovar

Monika Špoljarić,


Petar Tomić, Gimnazija Bjelovar

Morana Brljak, Medicinska škola Bjelovar

37

Ubojstvo u ljetnikovcu Barnagor,


Praksa citatnosti i kreativnosti,


38

Magdalena Žabić, Ekonomska i

birotehnička škola Bjelovar

Nikolina Ilić i Dijana Bisaku, Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar

Ozana Dokuš i Filip Šijić,


Martina Jaković i Kristina Lukčić,


39

Antonio Klauda, Gimnazija Bjelovar Karla Štefan, Gimnazija Bjelovar

Filip Horvat i Luka Kurešević,


Ema Sekulić, Turističko-ugostiteljska i prehrambena

škola Bjelovar

40

Monika Špoljarić i Anamarija Šuflaj,


O dudama i drugim nečistim silama,

Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Bjelovar

41

Voditelji programa - Antonio Prekpaljaj i Karla Žufika

Članovi Prosudbenih povjerenstava

bjelovarekonomska-skola-bjelovar.biz.hr/wp-content/uploads/2017/02/zbornik-li... · prosudbeno...

Documents