blazo mandic

Blazo Mandic

file:///C|/Documents%20and%20Settings/Igor/My%20Documents/Downloads/blazo_mandic.htm[1.3.2012 13:57:44]

Blazo Mandic

Blažo Mandic

TITO u dijalogu sa svijetom

Jugoslavija je u jednom dugom vremenu bila medunarodno priznata politicka i diplomatskasila. Ostvarivala je uticaj i uživala ugled kojima na medunarodnom planu, razmjerno velicini,vojnom, ekonomskom i demografskom potencijalu, gotovo da nije “normalno”. Svojompolitikom, sa Titom na celu, odlucno je doprinosila afirmaciji malih naroda na nezavisnost isamostalan put unutrašnjeg razvoja, jacala im samopouzdanje i vjeru u vlastite snage. Ugled Jugoslavije za njene gradane nije bio samo puka, prazna i prolazna slava, vec je znacioi materijalizaciju državnog interesa, i u politickom i u ekonomskom smislu. Uživajuci politickopovjerenje, Jugoslavija je, na primjer, na tenderima za krupne projekte u velikom brojuzemalja koristila taj svoj prestiž, pa je lakše od drugih dobijala zamašne i dugorocne poslove.Spoljna politika izvela je jugoslavensku privredu, posebno njenu gradevinsku operativu, iindustriju vojne opreme na medunarodno tržište. Efekat toga nije se izgubio ni do danadanašnjeg. Sve se to mora sacuvati od zaborava, bez obzira što je docnije srušeno »zaslugom« politickineodgovornih ljudi, i državnicki nedoraslih lidera, ponesenih naopakim naumima i fatalnopogrešnim ciljevima i procjenama. Ako se i racuna sa dobrim pamcenjem ljudi koji se svegamogu sjecati,što je doduše pretpostavka za optimiste, ostaju mlade generacije koje to dobanisu proživjele i, naravno, one koje ce dolaziti. Onih koji se sjecaju tog vremena iz godine ugodinu ce biti sve manje, pa je i potreba da se zapiše kako je bilo - sve izraziti]a. Bez potpunijeg upoznavanja toga vremena, u svim aspektima njegovog ispoljavanja, novegeneracije nece moci da kriticki ocjenjuju ni ono što ce, možda, smatrati da nije bilo dobro idovoljno cjelishodno. U svakom slucaju, buducnost od prošlosti može uciti, a nema zbora dase iz tog vremena bivše Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije može mnogo i -nauciti. U ovoj knjizi rijec je o jednom vidu Titove dugogodišnje spoljnopoliticke aktivnosti o njigovimposjetama stranim zemljama, onima koje sam licno pratio, aktivno u pripremama i njihovsvjedok bio. U nekoliko zemalja sa Titom nikad nisam bio. To su: u Aziji - Indonezija i Burma,u Evropi - Bugarska, Madarska, Austrija i Norveška. Nisam bio u predsjednikovoj pratnji niprilikom njegovih posjeta cetrdesetih i tokom pedesetih godina. Ali sam Tita kontinuirano - akao pojedinac, vjerovatno, i više nego bilo ko drugi - pratio u najvecem broju medunarodnihposjeta, u više od šezdeset zemalja tokom punih dvadeset godina. Zato sam ovu knjigusmatrao svojim dugom, prisjecajuci se i rijeci sarajevskog kronicara i pjesnika iz 18. vijeka,Bašeskije: »Od svijeta i covjeka ostaje samo ono stoje zapisano«.

http://www.gacko.net/

http://www.gacko.net/zapisi%20o%20%20gacanima.htm

Blazo Mandic


Namjera je prevashodno da se o pomenutoj Titovoj aktivnosti upotpuni faktografija, što ce iistoricarima moci da posluži kao jedan od izvora u osvjetljavanju i ocjeni znacajnog perioda uživotu bivše zajednicke države. Tekstom se podsjeca: kako su te posjete sadržajno izgledale,šta su tematski obuhvatale, kako su proticale, cime je svaka od tih misija bila primarnomotivisana i kakvim je konacnim rezultatom ostala obilježena. Poenta u kazivanju je navelikim Titovim misijama, sa više zemalja u programu jednog putovanja, a koje su svaki putimale i poseban cilj, kao dio šire spoljnopoliticke strategije, ponajviše u vezi sa Pokretomnesvrstanih zemalja i pripremama njihovih samita. Time se, dakako, ne umanjuje znacaj pojedinacnih posjeta, koje su bile samo u funkcijiaktuelnih bilateralnih interesa, ili prosto diplomatsko uzvracanje, tj. oduživanje šefovimapojedinih država koji su vec, na svoju inicijativu, posjetili Jugoslaviju. Kao što ni zemlje, posvojoj snazi, velicini i objektivnom znacenju, pa time i našem spoljno-politickom interesu,nisu iste, tako ni razgovori tokom t ih posjela nisu bili iste spoznajne vrijednosti i jednakepoliticko-diplomatske težine. U nekim slucajevima ti su razgovori daleko prelazili okvirebilateralnog, u drugim su bili više rutinski i protokolarni. Razlikovali su se i po tome kako suorganizovani. Negdje su vodeni u širem sastavu dviju delegacija, negdje »u cetiri oka« Ili uzpridruživanje predsjednicima samo po jednog ili dvojice najbližih saradnika. Ako se išloneposredno iz jedne zemlje u drugu, neizbježno je bilo i tematsko ponavljanje, doduše saizvjesnim varijacijama i specificnije rasporedenim akcentima. Repertoar medunarodnihproblema nije se u to doba, kao uostalom ni danas, mijenjao brzo. Ali krupnije pomake ili zanjihovo trajnije rješavanje potrebne su godine, pa i decenije, a poneki se ne riješe ni za ciovijek Tokom Titovih razgovora, u najvecem broju posjeta, sve je zabilježeno i u cjelinisacuvano. Manjim dijelom radeno je u izvodima, dakle samo djelimicno, kao informacija zaoperativne potrebe. A ponešto od onog izrecenog »u cetiri oka« i bez prevodioca, ostace tajnaza sva vremena. Buduci daje u ovoj knjizi rijec i o svojevrsnoj hronici jednog vremena, nece biti nezanimljivoni kad je koja posjeta realizovana. u kakvom aktnelnom medunarodnom kontekstu, pa sve doobicnih podataka koji mogu biti interesantni samo za neke citaoce, ukljucujuci imena ifunkcije drža\nih i politickih licnosti u zvanicnoj pratnji, svaki put, naravno, u novom sastavu.Pri tome su uzimana uglavnom dva principa: prvo, da uvijek bude neko iz jednog odrepublickih rukovodstava, i drugo, da obavezno bude bar jedan clan savezne vlade, obicnoneko od onih cija su briga bili privredni poslovi. Ukljucivane su i ugledne licnosti iz drugihoblasti, pri cemu su veliki znacaj imale kultura i nauka. Podrazumijeva se da je predsjednik -pored toga što bi neke ljude iz kruga najbližih saradnika sam predlagao - konacni spisak svojepratnje u cjelini uvijek licno odobravao. Bilo je zamjerki, još za njegovog života, a docnije pogotovo, da je Tito mnogo putovao posvijetu, da je organizacija tih putovanja mogla biti racionalnija, sa manjim brojem ljudi upratnji i kracim trajanjima posjeta. Tvrdim, najprije, da je bilo mnogo manje realizovanihposjeta nego što je bilo poziva, i to veoma cesto propracenih odgovarajucim diplomatskim,politickim i drugim pritiscima. Nije, u stvari, bilo nijedne nesvrstane zemlje koja nije izrazilaželju da joj Tito dode u posjetu, l duže trajanje nekih posjeta od neophodnog vremenatakodeje cesto bilo iznudeno, što ne znaci da se tome nije trebalo odlucnije suprotstavljati.Jer, nije to uvijek bio samo izraz poštovanja, neke posebne ljubavi, vec interes, želja da seuz pomoc Titovog autoriteta ucvršcuje svoja pozicija. A priklanjanje svim tim traženjimamoglo ga je nebrojeno puta skupo koštati. Prolazak zakrcenim ulicama milionskih gradova sadomacinima, u otvorenom automobilu, bio je cin najvišeg rizika. U svakom slucaju, dio pomenutih zamjerki nije bio bez osnova. Istina je da su u Titovojpratnju ukljucivani ponekad i ljudi bez konkretne potrebe, radne obaveze ili veceg posla,licnosti kojima je to stvarno bila puka nagrada. Narocito dok se putovalo brodom, od cega se,srecom, rano odustalo. Neki su to i zloupotrebljavali, koristeci licne veze. ili prenaglašavajuci,recimo, aspekt bezbjednosti i kad razloga za to nije bilo, buduci daje tu uvijek glavna iodlucujuca uloga na zemlji domacinu i njenim službama Ali, niko od odgovornih nije seusudivao tome suprotstavljati. Ovim nipošto ne umanjujem ogromnu odgovornost i izuzetnuprofesionalnost naših ljudi koji su brinuli o Titovoj sigurnosti. U ime »ravnopravnosti«republika i pokrajina povecavali su se, uz podršku politickih faktora, do skupe i neopravdanemjere i zahtjevi od strane sredstava informisanja...

Sve, medutim, ima svoju cijenu. A najveca je svakako ocuvanje nezavisnosti, sticanjepolitickog kapitala i njegovo ekonomsko opredmecenje. Podsjecanjem na tu politiku i ugledkoji je njome stican i stecen, postaje vidljivije i šta se izgubilo u velikoj tragediji država naovim prostorima koje su okrenule leda svijetu, i kad se na najgori nacin poigralo sa sudbinomsvih naroda bivše jugoslavenske zajednice. Kadgod je sa Titom putovala i njegova supruga Jovanka, protokol zemlje domacina pripremao

Blazo Mandic


je za nju poseban program. To su pretežno bile posjete socijalnim i zdravstveniminstitucijama, ustanovama za brigu o porodici i djeci, kulturno-pros-vjetnim i umjetnickimcentrima, raznim izložbama, ali i pojedinim fabrikama. U nekim zemljama bila je u žižimedijskog interesovanja. Tokom posjeta latinoamerickim zemljama i Sjedinjenim AmerickimDržavama, 1963. godine — da pomenem samo jedno putovanje - dala je desetak intervjua.Odazivala se najvecim dijelom molbama ženskih listova i casopisa. Njenih aktivnosti u ovojknjizi nema, ili se samo uzgredno pominju, iz dva jednostavna razloga. Prvo, mojeangažovanje u okviru predsjednikovog programa nije mi dopuštalo, osim u rijetkim prilikama,da istovremeno pratim i njene obaveze. Drugi razlog je u osnovnoj koncepciji ove knjige inemogucnosti da se u njoj sve to obuhvati. Samo zbog toga je i nekoliko posjeta (SSSR-u,Ujedinjenoj Arapskoj Republici, Indiji, Poljskoj) sasvim izostavljeno. Nisam se doticao nizajednickih saopštenja (kominikea) u kojima su cjelovito iskazivani rezultati svake pojedineposjete. To su, uostalom, samostalni zvanicni dokumenti do kojih zainteresovani mogu doci.Sistematicno je to obradivano i u izdanjima »Jugoslavenskog pregleda«. Od prvobitne zamisli da gradu razvrstam po kontinentima odustao sam i odlucio se zasvrsishodni/i - kronološki princip. Izuzetak je jedino Rumunija kao susjedna zemlja sa najvišeuzajamnih posjeta, ciji mi se zbirni prikaz ucinio funkcionalnijim. A za mjesto u redosljeduknjige uzeta je 1964. - godina svecanog otvaranja radova na izgradnji hidroenergetskog iplovidbenog sistema Ðerdap. Govorom o ma kakvoj aktivnosti državnika, u ovom slucaju Tita - uvijek se usput kazuje dostatoga i o licnosti, o licnim sklonostima i navikama. Iz ovog teksta se može vidjeti ne samo kakose Tito postavlja u razgovorima, kako ih vodi, vec i kako reaguje na razne druge stvari, nacemu zadržava pažnju i kako to komentariše. Svoju vlastitu pažnju usredsredivao sam, kadgod bi mi se za to pružila prilika, i na državnike sa kojima je Tito razgovarao. I, takode,bilježio kako sam neke od njih u datom trenutku izbliza vidio, kako sam ih u svojoj skromnojpercepciji doživio. Lako ce se zapaziti i nastojanje da se, gotovo redovno, o svakoj od zemalja uplete i ponešto,vrlo kratko, a za nju, bilo istorijski ili geografski karakteristicno, da se putopisno dotaknuposebnosti podneblja, dragulji gradova, obicaji i navike ljudi u njima. Podrazumijeva se da pritom treba uvijek imati na umu godinu kada je to zabilježeno. Sa te tacke gledišta, ovi suzapisi u neku ruku i brza šetnja kroz geografiju svijeta. Ima i usputnih dogodovština ianegdota, vedrijih i manje veselih zgoda, ali uvijek povezanih sa konkretnom situacijom utoku posjete i doticnom zemljom, Knjiga je povelika brojem stranica,što je nepoželjan ucinak mojih prenaseljenih sjecanja.Može mi se, dakle, zamjeriti na opširnosti, ali sam se maksimalno trudio da ne bude prigovoratacnosti. Uvažavam i mišljenje — više se ne sjecam cije - da nema dogadaja koga ce se dvaposmatraca, poslije izvjesnog vremena, sjetiti na posve istovjetan nacin. Važno je da mu se neizokrene bit, ne okrnji suština i prizna pravo na dopuštenu dozu razlika u emocijama iocjenama. U svakom slucaju, nastojao sam da savjesno ostanem u dobrom odnosu sacinjenicama, a da ocjene i komentare više prepustim drugima. To ne znaci da sam se kaosvjedok i saucesnik potpuno sklanjao u stranu i da zapažanja nisam pratio i svojimrazmišljanjima. Unio sam ponešto i sasvim licno, ali se nadam da u tome nisam izgubio mjeru.

Najzad, tokom protekle decenije i po, stotine ljudi su iskoristile prilike za svakovrsne laži oTitu i njegovom vremenu. Valjda ce se dopustiti i živim svjedocima da iskoriste pravo naistinu, bez obzira kako ce je ko primiti i tumaciti. Tekst je pisan - uz korišcenje protokolarne i druge dokumentacije - u sintezi zapisa i sjecanja,u spajanju onoga što je u notesu sacuvano iponeceg što je ostalo upecatljivo u pamcenju. Dadodam i ovo: sve što je u životu objektivni dogadaj, u zapisima neizbježno postaje subjektivnidoživljaj. Tako treba gledati i na ovaj tekst. Kad mi se u ruci našla knjiga briljantnog diplomate, nedavno preminulog ambasadora MilivojaMaksica, U raskoraku sa svijetom, rekao sam: - Sjajno! Evo adekvatnog naslova i za doba koje je tom vremenu prethodilo - U korak sasvijetom. I vremenom, naravno. Na kraju sam se, ipak, odlucio za još adekvatniji naslov: Tito u dijalogu sa svijetom.

U Beogradu, januara 2005. Predgovor autora

Blazo Mandic


Blažo Mandic

Titov savetnik za štampu, u upravo objavljenoj knjizi u izdanju novosadske agencije "Mir",pratio je predsednika u oko sto poseta u više od šezdeset zemalja sveta. Sa Titom je bio nasvim konferencijama nesvrstanih zemalja, osim u Kairu, Konferenciji OEBS u Helsinkiju 1975.i na konferenciji komunistickih i radnickih partija u Berlinu 1976.Prenosimo neke zanimljivedelove.

Na "Galebu" dve nedelje

U pratnju predsjednika Tita, na putovanju izvan Jugoslavije, prvi putsam ukljucen prilikom njegovih posjeta zemljama zapadne i sjeverneAfrike, 1961. godine. To putovanje je trajalo dva i po mjeseca:zapocelo je 14. februara u Splitu, a završilo se 27. aprila uBeogradu. Iz Odjeljenja za štampu na put smo krenuli Mladen Vezilici ja.Ova Titova misija je tekla u vremenu povecane zategnutosti usvijetu. Pet žarišta je bilo preokupacija Ujedinjenih nacija: Kongo, Alžir, Laos, Angola i Kuba.Od ovih pet - tri baš u Africi. Najužarenije od svih, svakako, u Kongu, nakon intervencijebelgijskih kolonijalista i ubistva predsjednika legalne kongoanske vlade Patrisa Lumumbe.Razgovori su svuda, naravno, bili na liniji moguceg zajednickog djelovanja u korist mira itraženja rješenja za okoncanje pomenutih kriza. Poseban znacaj ova misija je imala zanastajanje i razvoj Pokreta nesvrstanih. Prethodnih godina Tito je bio u posjetama zemljamaAzije i istocne Afrike, sa ciljem, pored ostalog, da postavi temelje toj politici. Trebalo jeprivlaciti nove zemlje koje ce je slijediti.U zapadnoj Africi glavni partneri su bili Gana i njen predsjednik dr Kvame Nkrumah i Gvineja,sa predsjednikom Seku Tureom na celu. Sa Nkrumahom se Tito upoznao i prvu razmjenumišljenja imao pola godine ranije, na XV zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija uNjujorku, a Seku Ture je bio u Jugoslaviji samo mjesec dana pred Titov polazak u Afriku. Togoi Libegija bili su susjedi prethodno pomenutih dviju zemalja, na istom pravcu, pa su i njihovipozivi prihvaceni. Posjeta Republici Mali nije bila planirana. Odluka je donesena u toku samogputovanja na insistiranje njenog predsjednika Modiba Keite. Buduci da je u unutrašnjostikontinenta, Tito je avionom iz Konakrija otišao i u Bamoko, na nepuna dva dana. "Nisam sepokajao" - rekao je docnije. Keita - do tada malo poznat - za njega je bio ugodnoiznenadenje. Jednom ce u šali reci: "Pridobio sam tada za Prvu konferenciju nesvrstanihnajkorpulentnijeg ucesnika". Ko god je zapamtio cesto objavljivanu fotografiju šefova državaili vlada na Prvom samitu u Beogradu, prisjetice se Keite: u prugastoj, crno-bijeloj delabiji,nekoj vrsti košulje, i širokoj i dugoj, kako je na tom snimku napravljenom za istoriju nadvisiodoslovce sve.Poslije zvanicnog dijela crne Afrike, slijedile su tokom iste misije i posjete Maroku i Tunisu(trecu zemlju Magreba, upravo oslobodeni Alžir, posjetice tek cetiri godine kasnije). Na krajunije mogao izostati ni susret sa, tad vec starim prijateljem, predsjednikom Ujedinjene ArapskeRepublike - Gumalom Abdelom Naserom. Putovanje, dugo i teško.A da bi se docarala slika kako je u pojedinostima izgledalo, najbolje je krenuti putokazomtada izvorno zabilježenog i - uz korišcenje perfekta - naknadno malo redigovanog, isjecanjima unekoliko dopunjenog.Stanovništvo Splita sleglo se u luku tog prijepodneva, 14. februara 1961. da isprati

Blazo Mandic


Tito i Seku Ture u Konakriju, 1961.

jugoslovenskog predsjednika na dug i naporan put. Sa Titom i njegovom suprugom Jovankom uposjetu africkim zemljama krenuli su predsjednik Narodnog sobranja NR Makedonije LazarKoliševski, državni podsekretar za inostrane poslove Veljko Micunovic, generalni sekretarpredsjednika Republike Leo Mates i književnik Dobrica Cosic. U pratnji su takode bili generaliMiloš Šumonja, Milan Žeželj i drugi. Brod "Galeb", u sastavu Združenog odreda Ratnemornarice, zaplovio je lijepim Jadranskim morem. Komandant Združenog odreda bio jekontraadmiral Ljubo Truta, nacelnik Štaba kapetan bojnog broda Josip Grubelic, pomocnik zamoralno-politicko vaspitanje kapetan bojnog broda Vidoje Žarkovic. Na brodu, nešto malopreuredenom pred ovo putovanje, prvi sati proticu normalno - u smještaju, raspakivanju,upoznavanju sa redom i rasporedom, u "sadejstvu" civilnog protokola i vojne komandeZdruženog odreda. Na gornjoj palubi, pored komfornijeg smještaja za Tita i Jovanku, inekoliko udobnijih kabina za clanove zvanicne delegacije. Ostalima su podijeljeni brojevistandardnih mornarskih kabina. Jednog od clanova pratnje iz vojnog "vrha" upitao sampolušaljivo da li ce nam se ovo putovanje racunati i kao vojna vežba."Ne znam" - odgovorio je - "vidjecemo na kraju."Dan-dva po isplovljenju, dok je još more bilo mirno - bilo je na brodu i zanimljivo. A onda,kako se dalje odmicalo, posao se povecavao, a more je, kao u inat, postajalo sve nemirnije.Pogotovo kad se izašlo iz Sredozemlja i uplovilo u vode Atlantika. U mome radnom vijeku tedane ubrajam medu najteže. I kad šef države odlazi u posjetu samo jednoj zemlji, mnogo jetekstova i raznih papira u opticaju i radu, pa je lako pretpostaviti kako to izgleda kad ih je,kao ovog puta, u "paketu" sedam-osam. Mirko Milutinovic, u to vrijeme u kabinetu savjetnik zaspoljnu politiku, i ja radili smo satima i danima u nevelikoj kabini sa slabim svjetlom i malovazduha.

Noci pod ogromnim mesecom

Za mene su, a u tome nisam bio sam,pisanje i povracanje bile dvije gotovojedine radnje koje su se upornosmjenjivale. Kako se brod, s vremena navrijeme, zaljulja jace, tako se i utrobapokrene, pa se ucini da se podiže do grla.A raditi se mora.Ni ljudima bez obaveza pout mojih u timtrenucima nije bilo ugodno, ali jestepodnošljivije: cim se legne biva lakše. Uneku ruku, zbog poslova koji se unaprijednisu mogli obaviti, dobro je bilo što jeplovidba duže trajala: od Splita do Teme,luke u Gani, putovalo se dvije sedmice. Dase i to pomene: u delegaciji ovog puta,nama iz predsjednikovog kabineta, nije biloljudi od neke vece pomoci, izuzimajuciVeljka Micunovica koji nam je svesrdnopomagao i onda kad se loše osjecao.Naš rad bio je i "nagrada", hijerarhijskidoduše. Poveci salon na palubi pretvoren jeu trpezariju. Za glavnim stolom, pored Titai Jovanke, bili su Lazar Koliševski, VeljkoMicunovic, Leo Mates, Dobrica Cosic,generali Miloš Šumonja i Milan Žeželj, komandant Združenog odreda - admiral Ljubo Truta...Nas nekoliko imali smo mjesta za manjim stolovima ispred njih. Svi ostali iz pratnje bili su naishrani u restoranu za clanove posade. Ova "privilegija" je imala i dobirh i loših strana. Bilo jezanimljivo slušati razgovore koji su vodeni tokom rucka i vecere. Nezgoda je bila u tome štose moralo doci tacno u odredeno vrijeme, u odijelu i sa kravatom, i posebno - što se nijemoglo neopaženo izvuci kad visoko more, ponekad iznenadno i naglo, oduzme volju za jelom.Razgovori bi nekad krenuli od vijesti iz Jugoslavije koje su stizale u specijalnom Tanjugovombiltenu; nekad bi se pretežno odnosili na zemlje u koje se ide, kako kad, ali cesto suosvježavane uspomene na doživljaje iz rata i drugih vremena. Predsjednikova supruga Jovankapodsticala je Tita da isprica sad ovu, sad onu dogodovštinu. Zanimljiva su bila njegovaprisjecanja iz Rusije, iz vremena Oktobarske revolucije, a posebno na život medu Kirgizima, uSibiru. Pricao je o njihovom nacinu života i o obicajima, o velikoj zaostalosti i religioznim

Blazo Mandic


Krleža sa jugoslovenskim novinarima prilikomTitove posete Sovjetskom Savezu 1965.

predrasudama. Sjecao se svojih odlazaka u Omsk i nezgodnih susreta sa razbojnicima ustepi... Ali cešce i radije bi se vracao doživljajima iz NOB-a. Jednog dana je najviše bilogovora o Vladimiru Nazoru. Ostala mu je u pamcenju svaka pojedinost u vezi s njim. Smijucise, Tito je pricao o dvojici zarobljenih Italijana koji su bili zaduženi da brinu o Nazoru.Recitovali su mu Dantea i kradom pijuckali mlijeko koje se s mukom nabavljalo samo za starogpjesnika.Na brodu su, ne racunajuci posadu, jedni radili, a drugi se, uglavnom, odmarali. Medu ovimposljednim "aktivan" je bio i Dobrica Cosic. Kad bi se u podne i uvece društvo okupilo, obicnobi Tito prvi, nekom šalom ili dosjetkom, dao podsticaj za pricu.A potom bi upravo Dobrica, cio i za pricu oran, bio glavni animator. Doduše, biti glavni u tomsmislu i nije bilo teško u društvu Koliševskog i Micunovica, dvojice ljudi nekako podjednakoteških na rijeci, i po prirodi slicnog, mrgodnog izraza. A i Mates im je u tom pogledu bio dostablizu.Prirodno je otuda da su se i književne teme cešce nametale. Razgovor bi se tako poveo i onekoj od Cosicevih knjiga. Njegovo "Daleko je sunce" proširilo bi pricu i na onaj dio Srbije ukome se dosta ratovalo i gdje je ucešce buduceg književnika, kao politickog komesaraRasinskog partizanskog odreda, bilo aktivno. Bilo je rijeci o njegovoj rodnoj Velikoj Drenovi izanimanju Cosica u mladosti za poljoprivredu, posebno za kalemarstvo, a lako se prelazilo i naveselije teme, sve do onih o dobrim vinima i korisnom druženju sa popovima. Nije se, ama bašni po cemu, dalo zakljuciti da je Cosic necim nezadovoljan, da se ne osjeca ugodno, da baštu "na Atlantskom okeanu, u nocima pod ogromnim mesecom" sagorijeva svoju komunistickuvjeru u jugoslovenski demokratski socijalizam. Bice da se akademik - uvijek aktuelno politickiangažovan - toga naknadno sjetio.

Prepirka Tita i Cosica oko apstraktnog slikarstva

Jednoga dana, glavna i jedina tema bila supredratna sporenja izmedu lijevoorijentisanih književnika, inace aktivistabliskih Partiji. S tim u vezi - a i nakonprethodnih osvrta na predstavu"Glembajevih" u Jugoslovenskom dramskompozorištu - dosta govora je bilo o Krleži. I,ko zna vec po koji put, o njegovomkolebanju na pocetku rata i neizlasku naslobodnu teritoriju. "Krležina je pogreška" -zabilježio sam tada doslovno Titove rijeci -"bila u tome što je gledao cistomatematicki na neravan odnos snaga uoružanoj i živoj sili, pa shodno tome nijevjerovao ni u šanse za otpor. Potcenjivaoje znacaj i snagu moralnog faktora".Opasnost od nastupajuceg fašizma, premaTitovom kazivanju, Krležu je ranozaokupila. Bio je u strahu da nemaorganizovanih snaga koje ce se tomeuspješno suprotstaviti. Pomenuo je i jedansastanak sa Krležom u Zagrebu po povratkuiz Pariza 1938. "Cijelu noc smo proveli u razgovoru. Bilo mi je stalo da kod njega razbijemizvjesni pesimizam."Tito je potom govorio o Krležinim velikim zaslugama za jugoslovensko revolucionarnoorganizovanje. Pokrecuci i uredujuci više casopisa, pocev od Plamena i Književne republikevec prvih dana nastanka jugoslovenske države, do Pecata uoci samog rata, mnogo je doprinio,kako je rekao Tito, privlacenju znacajnog dijela inteligencije uz Pokret i uopšte uzdizanju isazrijevanju kadrova u njemu. Naveo je, i to baš tacno citirao, Augusta Cesareca koji je zaKrležu rekao da je najizrazitiji predstavnik lijevog fronta u jugoslovenskoj umjetnosti.Iznenadilo me koliko je Tito, kao partijski funkcioner i djelatni revolucionar - radnik, bio utoku književnih previranja toga doba. U kontekstu zbivanja na književnoj ljevici pomenuta jesaradnja Cosicevog, tada još bliskog prijatelja Oskara Davica, u Krležinom Pecatu, pa s tim uvezi i njegov spor sa Ðilasom. Davico je tada žestoko branio svoje pjesme od lijevihdogmatika... Svakako, dolazile su na red i neke aktuelne teme u kulturi i umjetnickomstvaralaštvu. Tito, na primjer, nije volio apstraktno slikarstvo. Dobrica Cosic je drukcijegledao na ovu umjetnost i uvjeravao je Tita da nije u pravu. Ukratko, slušati lake prepirkeove vrste bilo je zanimljivo.

Blazo Mandic


U razgovor bi se povremeno ukljucio i admiral Truta. Obicno sa podacima o plovidbi imeteorološkom prognozom. Kao domacinu bilo mu je stalo da cuje i kako mu se gosti osjecajuna brodu. U bilježnici sam sacuvao i ovaj dijalog.- Da li vam je kabina dovoljno svijetla, druže Maršale?- Kako da ne! Kad radim, upalim sva svjetla, a uz to postoji i prozor...- Postelja je, nadam se, udobna?- Jeste. I jastuk je dobar, malo je tvrdi i miriše na morsku travu.- A bilo je govora da se zamijeni nekim mekšim.- Vratio bih ga odmah. Ne volim kad mi glava sasvim utone. Na robiji, i prije toga, i gotovocitavog života navikao sam na tvrdi ležaj, i ta je navika ostala do danas.Dan ranije, bilo je govora o namještaju, o ljepoti i kvalitetima pojedinih vrsta drveta.- Meni se jasen svida - kazao je Tito - i javor isto tako. Volim svijetlo drvo.Nas nekoliko naspram glavnog stola bili smo cutljiva "pozorišna" publika. Samo bi se kadikadoglasio i poneko od nas, ako bi bio prozvan ili se, po kakvom osnovu, osjetio pozvanim danešto saopšti, bilo u vezi sa tekucim razgovorom ili nezavisno od njega. Ponekad bismo umislima bili više sa papirima koje smo ostavili i kojima se moramo što brže vratiti.Kako smo se približavali Gani, strpljenje se tanjilo i bilo na izmaku. Da bismo oživjeli, odnosnoublažili tu malo depresivnu atmosferu koju su proizveli monotonija duge plovidbe i neugodnomore u tropima, moj zemljak Simo Vukovic, iz predsjednikovog Vojnog kabineta, i ja odlucimoda, radi "ravnoteže" podignemo malo "talase" i na samom brodu. Zatavorimo se jednogposlijepodneva u kabinu i pripremimo specijalni šaljivi bilten. Pošto smo se pribojavali kako ceto pojedinci primiti, bilten smo otkucali samo u jednom primjerku i uredili tako da se na višemjesta brzo procita i u roku od jednog sata bude u mom džepu.Najgore su prošli oni koji su se na pocetku hvalili da su imuni na morsku bolest, da ljuljanjebroda njima ne može škoditi, i slicno, a cim bi tlo pocelo da im izmice ispod nogu, požurivalisu u svoje kabine, u poželjnu "horizontalu". Ili su se ponašali kao da im nešto nije jasno. Onjihovoj moreplovackoj "kondiciji" javljala je, na primjer, agencija "Žuta majica". Agencijakoja je prenosila vijesti iz dijela broda u kome su bile smještene tri žene, za sve vrijemedosta mrzovoljne, malo zbog rada (mnogo se prekucavalo, prevodilo, sravnjivalo), malo i zbogsvoje prirode, a ponajviše zbog visokog, nemirnog mora - zvala se "Tri gracije".

Golema sauna na Zlatnoj obali

Nije zaobideno ni prebacivanje camcem sa "Galeba" na "Lovcen" ekipe ljekara, predvodeno sadva generala: Milanom Žeželjom i dr Isidorom Papom. Jedan mornar na "Lovcenu" se ozbiljnorazbolio i trebalo mu je pružiti pomoc. Prebacivanje je bilo dosta rizicno i opasno - noc bezmjeseca, a more visoko, uzburkano. No, pošto se sve srecno završilo, našlo se i u toj"operaciji" detalja zgodnih za smijeh i šalu. I tako redom, oglašavale su se agencije: "Vrlimornar", "Zdravlje narodu", "Sve za nauku", "As ti Gospu", "Daj repete", "Osmjesi sa juga","Sunce je blizu", itd. Osim Tita i Jovanke, niko nije bio pošteden.Iste veceri zapocelo je prepricavanje "lokalnih vijesti" sa broda i traženje biltena. A biltena -nigdje? Nagadalo se ko bi mogao biti autor, pa sam tako ja medu prvima bio osumnjicen. "Zarda mene koji sam sve vrijeme medu najzaposlenijima za to nabijedite?" - branio sam se i unedostatku dokaza "bio osloboden". Nas dvojica, Simo Vukovic i ja, samo smo pripomogli, kaotobože i svi ucesnici, u onom što se culo i prenosilo od usta do usta, da interpretacije budušto vjernije.Ovaj mali nestašluk bio je svima od koristi; smijeh je ljekovit u svakoj prilici.O Gani, bivšoj britanskoj koloniji, nešto sam u svojoj pripremi pred put vec bio saznao. Alisam i dosta toga u glavi krivo povezao. Zemlja pod suncem, sa bujnom vegetacijom, šumamapalmi i desetinom proizvoda od njihovog ploda. Najviše me, na romantican nacin, zaokupljalonjeno bivše ime - Zlatna obala. Zašto su ga mijenjali, pitao sam se. Jedva sam cekao danogom stupim na njeno tle. Kad tamo - razocarenje na prvom koraku. Osjecanje da se uodijelu ulazi pravo u golemu saunu. Nema ni cistog sunca; zaklanja ga neka gusta koprena,magleni zastori od jakih isparenja.Može covjek da izdrži i visoku vlagu i visoku temperaturu. Ali kada se i jedno i drugo spoje uvisokom stepenu, kao što je slucaj ovdje, to za nas Evropljane postaje jedva izdržljivo...Iz pristaništa u Temi, gdje je Tita docekao Nkrumah sa najbližim saradnicima, kao ijugoslovenski ambasador u Gani Zvonko Perišic, automobilima se krece u Akru, prestonicuodnedavno nezavisne države, poslije viševjekovne dominacije kolonijalnih gospodara. Kad jeproces oslobodenja zapoceo, sve je relativno brzo išlo. Na celo narodnog otpora stala jeorganizacija pod imenom Ujedinjena konvencija. Buduci da nije bila dovoljno radikalna, 1949.se iz nje izdvojilo lijevo krilo, predvodeno Kvame Nkrumahom, i osnovalo Stranku narodne

Blazo Mandic


konvencije. Nakon pobjede na parlamentarnim izborima, 1951. godine, Velika Britanija jeZlatnoj obali priznala autonomiju, a godinu dana docnije Kvame Nkrumah postaje prvipremijer novooslobodene zemlje. Novi ustav 1954. daje zemlji potpunu samoupravu, a 1957.Zlatna obala proglašava nezavisnost pod imenom Gana. Na osnovu referenduma, 1960. Gana jeproglašena republikom.Duž puta, nekih tridesetak kilometara do Akre, sa jedne i druge strane, živi zid ljudi. Mojeprvo suocavanje sa zvukovima i slikama Afrike. Blista crna boja mase pod užarenim nebom.Igra se u nekom zanosu kao da se to cini zbog sebe, a ne zbog onih koji prolaze. Mnogo ženasa djecom u zamotuljku na ledima. I neke od njih igraju. Neugodno je i gledati kako se tresepresamicena glavica djeteta, dok ritam nosi majku sve življe. Jedan mališan dokucio ispodmajcine ruke dojku i vuce, cini se, iz sve snage. Vazduh pun prašine i nekog, ne baš ugodnogmirisa.Vrhunac doceka, naravno, u centru. Na jednoj od velikih saobracajnica, luk nezavisnostiiskicen parolama dobrodošlice i portretima gosta i domacina. I ponovo raskorak izmedu"naucenog" i doživljenog. Dok se prije dolaska radilo na raznim tekstovima, imali smo stalno naumu preporuku da se termini koji se ticu socijalizma i socijalisticke izgradnje koriste oprezno idozirano. A na paradi u Akri više je tih parola nego svih ostalih. Ispred zgrade sindikata - zvuciInternacionale...U prvoj razmjeni mišljenja, dominantna tema: situacija u Kongu, intervencija belgijskihkolonijalista i ubistvo Patrisa Lumumbe i dvojice njegovih saradnika; to se i predvidalo. Nemabitnih razlika u stavovima; nije se drugo ni ocekivalo. Ujedinjene nacije u središtu pažnje,najprije u vezi sa Kongom, ali i nezavisno od njega. Alžir, oslobodilacka borba u njemu,takode, nezaobilazno pitanje. Lako se postiže saglasnost o zajednickoj aktivnosti u naporimada se proces dekolonizacije što prije dovede do kraja.Sutradan po dolasku u Akru (1. marta), predsjednik Gane dr Kvame Nkrumah priredio je ureprezentativnom hotelu "Ambasador" svecanu veceru u cast jugoslovenskog šefa države.

Kritika UN zbog belgijske agresije na Kongo

Kao i dan ranije, na doceku u Temi, izrazio je najveca priznanja svom gostu i njegovojpolitici. U svojoj zdravici, Tito je tada, pored ostalog, uputio oštru, a možda, ako mepamcenje dobro služi, i prvu kritiku svjetskoj organizaciji: "Narocito je zabrinjavajucacinjenica" - rekao je on - "da organi Ujedinjenih nacija koji su u Kongo došli na pozivlegalne vlade sa zadatkom da sprijece belgijsku agresiju, nisu izvršavali odluke Savjetabezbjednosti i Generalne skupštine, vec su, naprotiv, omogucili stvaranje sadašnje tragicnesituacije". Govorio je potom direktno o neophodnoj saradnji vanblokovskih zemalja da bi seprevazilazile postojece suprotnosti medu državama i obezbijedila osnova za konstruktivnorješavanje najvažnijih medunarodnih problema. Ukazao je na snagu i vrijednost politikemiroljubive koegzistencije. "Cak su i njeni protivnici" - istakao je Tito - "prinudeni da jeprihvate, makar to cinili samo na rijecima, jer ne mogu da joj suprotstave ništa drugo osimstvarne alternative - nuklearnog rata, koji bi znacio sveopštu katastrofu." Zakljucio jepodsjecanjem da su izmedu Jugoslavije i Gane nedavno usaglašeni prvi sporazumi otrgovinskoj razmjeni i saradnji na ekonomskom i tehnickom polju, i uvjerenjem da ceposjeta biti podsticaj njihovom ostvarivanju.Predsjednikovu zdravicu sa pratecom informacijom predao sam, po ustaljenoj praksi,Tanjugovom dopisniku, a onda smo neko vrijeme proveli u bašti hotela. Zalazak sunca i nocpod tropskim zvijezdama ovdje ne donose osvježenje. Uz spasonosnu, dobro rashladenu"fantu", razmišljao sam o podneblju, obicajima, ovdašnjim ljudima, govoru njihove duše iporukama srca. Igra je ovdje pola života, a odjeca od lakih tkanina sa raznobojnim šarama- pa cesto i utkanim portretima šefa države omiljena moda. U povelikom krugu za ples biloje, cinilo mi se, dvaput više igraca nego gostiju za stolovima. Igra se, vidjeli smo, i naulicama, pa zašto se onda u prolazu ne bi svratilo i iskoristila dobra hotelska muzika. Biloje zabavno i šaljivo vidjeti kako na nekoj debeljuci poskakuje glava predsjednika Nkrumahatamo gdje leda, po necijem suptilnom izrazu, gube svoje casno ime. Ali, posmatrajuci kodvecine lijepa, kao rukom skulptora izvajana tijela, sjetio sam se i pjesme Leopolda Sengorakoja pocinje:Ženo gola, ženo crna!ODJEVENA SVOJOM BOJOM KOJA JE ŽIVOT,Svojim oblikom koji je lepota!Treci dan posjete za predsjednika je bio najnaporniji - tri obaveze. Odlazi najprije usjedište Stranke narodne konvencije da vladajucoj politickoj organizaciji isporuci pozdraveu ime Socijalistickog saveza radnog naroda Jugoslavije. U Farmerskoj školi, potom, odajepriznanje vladi Gane što pridaje toliku važnost razvitku poljoprivrede. Obavještavajuci štaje u ovoj oblasti uradeno u Jugoslaviji, istice na kraju: "Bilo bi, razumije se, pogrešno ako

Blazo Mandic


bi se u drugim zemljama, pa i vašoj Gani, naša iskustva šablonski prenosila. Vi imate svojespecificne uslove i mislim da ste dobro pogodili svoj put. Idite i dalje tim putem i stvarajtesnažnu poljoprivredu, koja ce biti baza za izgradnju preradivacke, a zatim i teškeindustrije".Najvažniji dogadaj dana bio je Titov govor u Parlamentu. Predstavnike naroda Ganeupoznao je najprije sa spoljnom politikom Jugoslavije i svojim videnjem aktuelnihmedunarodnih odnosa. "Uzroci kriza kroz koje covjecanstvo prolazi u poslijeratnom periodu"- istakao je jugoslovenski predsjednik - "nalaze se u težnji za dominacijom i pokušajima dase održe odnosi kolonijalne potcinjenosti ili da se u novim formama ogranici i svede naformalnost teško izvojevana sloboda novih nezavisnih država. Zbog toga je rješavanjeproblema likvidacije kolonijalizma u svim njegovim vidovima postalo jedan od najprecihzadataka pred kojim se nalazi savremeni svijet." Zalažuci se za rješavanje osnovnihprotivurjecnosti koje potresaju savremeno društvo, naglašava da se prije svega radi oogromnoj neravnomjernosti u stepenu ekonomskog i opšteg razvitka pojedinih država. Sveto ilustruje akutnim žarištima u svijetu, a posebno, veoma detaljno, situacijom u Kongu. Stim u vezi naglašava da ce u predstojecem periodu koji je od sudbonosnog znacaja i zaafricki kontinent i za citav svijet, sve veci znacaj imati saradnja neangažovanih zemalja...Posljednjeg dana zvanicnog dijela posjete Tito se obratio studentima u Akri i ucenicimaGimnazije u Acimoti. Ta visoka škola još uvek je bila sastavni dio Univerziteta u Londonu.Od 120 profesora samo dvadeset je bilo iz Gane. Svi ostali, sa izuzetkom još dvojice-trojiceiz Holandije i Danske, bili su Englezi. Po diplomu se išlo u London. Dok je na Univerzitetupreovladivala akademska hladnoca, u Gimnaziji se više oglašavao africki temperament.Jovanka Broz imala je takode obiman program. Posjetila je djecju bilnicu, djecje obdaništei tržnicu u Akri. U njenu cast, u hotelu "Ambasador" prireden je poseban prijem samuzickim programom. Saglasno važnoj ulozi žene u društvenom životu i njihovaorganizacija u Gani bila je vrlo aktivna i uvažena.

Togo cuva secanje na Nemce

Gana je medu bogatijim zemljama u Africi, kažu i najrazvijenija u njenom zapadnomdijelu. U svakom slucaju, raspolaže znacajnim potencijalima. Velika rijeka Volta koja sedeltastim ušcem ulijeva u Gvinejski zaliv, najdužim dijelom svoga toga je na njenompodrucju. Za poljoprivredu ove zemlje i proizvodnju hidroelektricne energije to je velikašansa. Gana daje polovinu svjetske proizvodnje kakaoa. Od ruda ima, prije svega, boksit,magnezijum, zlato... Za drevnu gradu iz njenih gustih šuma u centralnim dijelovima zemljekažu da je medu najkvalitetnijim u svijetu. Svjesna je, medutim, da je lakše posticipoliticku nezavisnost nego ekonomsku samostalnost. Ima zlata, ali se ono još ne preradujeu zemlji. Ipak, i za ekonomsku saradnju sa ovom zemljom ima uslova. U razgovorima jepomenuta i mogucnost ucešca Jugoslavije u izgradnji pomorske baze, a docnije i nekihdrugih objekata.U predasima pravim rezime ove posjete, sam za sebe. Sredujem i zapisujem vlastite utiske:o zemlji u kojoj je, nekad davno, cvjetala trgovina robljem i zlatom, o Gani stoljetnihpatnji pod kolonijalizmom i današnjih napora da se savlada teško nasljede, o mladojnezavisnosti i umnom predsjedniku, o jednoj znacajnoj partiji i stotinu zabluda... Jedna odtih koju sam ovdje cuo i sa nekom sjetom u sebi prokomentarisao, bila je slijedeca: Ganaima uslova da prije od drugih ostvari komunisticki princip "od svakoga prema mogucnostima- svakome prema potrebama". Objašnjenje ove politicke filozofeme: ljudi su razvijeni,snažni, a zemlja prirodnim resursima bogata; toplo i vlažno podneblje izdašno u plodovimabez mnogo truda. Mogucnosti, dakle - velike! A potrebe - male. Nisu im potrebne nekevece, cvrste gradevine. Za odjecu potrebno malo, za ogrev - nimalo. Ljudi - kaže dalje ova"teorija" - nemaju kulturnih, niti nekih drugih vecih prohtjeva. Ukratko, nije problemudovoljiti potrebama.Navodno, ovaj princip je kao veliki cilj na kongresu svoje Partije proklamovao licno drNkrumah. E pa, draga Gano, neka ti je srecan put u - komunizam!Do susjednog Toga nije bilo daleko: od Akre do njegovog glavnog grada Lomea samo 250km. Togo - što je na domorodackom ime stanovnika koji žive na obali, ili u laguni - bio jemlada republika, koja se upravo pripremala da obilježi prvu godišnjicu nezavisnosti. Veze sapredstavnicima Togoa i licno njegovim predsjednikom Silvanusom Olimpiom uspostavljenesu znatno ranije. Jugoslavija je preko svojih predstavnika u Ujedinjenim nacijamaneposredno doprinijela da ova zemlja brže stekne nezavisnost.A Togo je zemlja mala, siromašna, sa oko milion i po i nešto više stanovnika, u podrucju ukome se granice, po volji kolonijalnih gospodara i mjeri njihovih interesa, cesto menjale.

Blazo Mandic


Tito i predsednik Gane Kvame Nkrumah 1961.

Pocev od prvih kontakta koje su sa obalama Togoa uspostavili Portugalci u XV vijeku, pa donedavnog sticanja nezavisnosti. Pocetkom Prvog svjetskog rata, mali dio Togoa, na kome suu to doba bile njemacke trupe, zauzeli su Britanci i prikljucili ga Zlatnoj obali (današnjaGana), dok je veci, ali i siromašniji dio ostao u posjedu Francuza.U hotelu, u kome smo smješteni, sa dobrim funkcionisanjem rashladnih uredaja, na ugodannacin osjecamo sacuvanu prisutnost ovih posljednjih kolonizatora. Možda su Francuzi kaokolonizatori bili gori od Engleza, ali kuhinja im je, nema zbora, bolja. Barem što se našegukusa tice. I da niceg dugog nije bilo do njihovih sireva i mineralnih voda, osvježenje, takopoželjno, ne bi izostalo.Što se stanovnika ove zemlje tice, njima ni Francuzi, ni Englezi nisu ostali u dobromsjecanju, vec, na naše veliko iznenadenje treci - Nijemci. U ovaj prostor su još polovinomXIX vijeka došli njemacki misionari, a pocetkom osamdesetih Nijemcima se u dogovoruevropskih sila dopušta da to podrucje stave "pod zaštitu". Tada je zapocelo i jacanjenjemackih trgovackih ispostava ovdje. I tako je ostalo do 1914. godine.Nijemci su malo zakasnili u podjeli "nezauzetog svijeta", pa su se zato, valjda, tamo gdjeim je prisustvo omoguceno, trudili da se što pozitivnije legitimišu. Stariji stanovnici Togoa,od kojih neki još nisu zaboravili njemacki jezik, cuvali su, sa puno poštovanja, sjecanje naNijemce, jer su im podigli prve škole i bolnice i ostavili iza sebe oko hiljadu kilometaraputeva i preko trista kilometara željeznicke pruge. Unaprijedili su im plantaže kafe ikakovca koje su docnije zapuštene i pretvorene u šikare. Culi smo i bizarnu pricu da jemnoge obradovala Hitlerova okupacija Francuske. Jer Francuzi, navodno, nisu ucinili ništana unapredenju zemlje i života u njoj; za njih je ova zemlja imala, uglavnom, strategijskoznacenje. Hronika bilježi i jedan kuriozum: neposredno po sticanju nezavisnosti u posjetuTogou je došao i bio velicanstveno docekan posljednji njemacki guverner, i to baš utrenutku kada je ovu zemlju napuštao njegov posljednji francuski kolega.Tito je u posjetu ovoj zemlji došao u vrijeme kad je njena spoljna politika bila još ukolebljivom stanju, lavirajuci izmedu africkih zemalja koje su se opredijelile za progresivnikurs razvoja, i onih drugih, prozapadno orijentisanih.

"E, moj sapatnice, gdje dodosmo!"

Veliki su, kao i drugdje, požurili da uTogou zauzmu svoja mjesta. U Lomeu sevec nalazilo sovjetsko predstavništvo sapetnaestak clanova diplomatskog i ostalogosoblja, a govorilo se da ih je mnogo više,dok su Amerikanci stigli istovremeno sapredstavnikom Tajvana. Utoliko su ipoliticki razgovori na najvišem nivou, uneku ruku, došli u dobar cas: kao nasušnopotrebna pomoc jednoj mladoj diplomatijina pravcu njenog približavanja politicineangažovanih zemalja.Nije zato bilo opravdano primjetnonezadovoljstvo u dijelu zvanicne delegaciješto se u Togo, i ne samo u Togo, uopštedošlo. Sjecam se rijeci Veljka Micunovicakad smo se u jednom trenutku našli u istimkolima: E, moj saputnice, gdje dodosmo!"Bilo je to po povratku iz Palimea, grada ukome je na sportskom stadionu organizovandefile omladine i miting sa govorima. Domacinima je bilo stalo i do nekog manifestacionogobilježja, i to baš kod mjesta gdje je planirana izgradnja hidroelektrane prema prihvacenomprojektu i zakljucenom sporazumu sa beogradskim preduzecem "Energoprojekt", a za šta sezauzeo i licno predsjednik Olimpio. Medutim, zbog tropske vrucine i nekakvog podmuklogpritiska, svima nam se mutilo u glavi, a Veljko je vec tada bio delikatnog zdravlja. Bio sam iostao uvjeren da je upravo teška klima bila glavni, ako ne i jedini uzrok vec pomenutomnezadovoljstvu i nekim reagovanjima za koja se ne bi moglo reci da su prema Titu bilakorektna. A ko zna - možda je to i bio prvi rani zvuk potonjeg izrazitijeg suprotstavljanjanekih frakcija politici nesvrstavanja...Da li je Liberiju u ovom "konvoju" trebalo preskociti? Bilo je pitanje koje je tražilo odgovor podolasku u ovu zemlju, a dilema je ostala i poslije posjete.Spoljnopoliticka karta Liberije nije bila u tom pogledu sporna. Naprotiv!Zemlja sa najstarijom nezavisnošcu u crnoj Africi: slobodnom republikom proglašena je 1847.

Blazo Mandic


U Prvom svjetskom ratu, 1917. godine pristupila je Antanti. U Drugom svjetskom ratu, takodena strani saveznika; na njenoj teritoriji Amerikanci su izgradili vazduhoplovne baze.Clanica je Ujedinjenih nacija od njihovog osnivanja. Ucesnicima na Konferenciji africko-azijskih zemalja u Bandungu, 1955. i Konferenciji nezavisnih africkih zemalja u Akri, 1958.Po svemu, dakle, partner sa pozitivnim odrednicama.Nelagodnost se nametnula u bliskom suocavanju sa nekim obilježjima unutrašnjeg života iovdašnjim mentalitetom kao odrazima specificnog istorijskog nastanka i razvoja ove zemlje.Država je obrazovana naseljavanjem oslobodenih crnaca iz Amerike na obale današnjeLiberije, u organizaciji americkog udruženja za kolonizaciju, pocetkom dvadesetih godina XIXvijeka. Do toga je došlo na inicijativu kvekera i drugih pristalica Pokreta za ukidanje ropstva.Njihove filantropske pobude odgovarale su i željama tadašnjih vladajucih krugova, pa je vladaSAD pružila toj akciji materijalnu pomoc i moralnu podršku. Domoroci su, medutim, na noždocekali doseljenike, svejedno što je medu njima bilo i onih koji su tu rodeni i kao robljeodvedeni preko okeana. Ista boja doseljenih nije ih sprecavala da u njima, kao i ranije uEvropljanima, vide nove uzurpatore. Poslije dugih i teških borbi, naselja koja su se objedinilapostepeno su se stabilizovala obrazujuci zajednicku državu.Ali, ostala je i održala se do naših dana podjela izmedu nekoliko desetina hiljada Amero-liberijanaca, tj. useljenika i njihovih potomaka, i ogromne vecine domorodaca koje su ovi prvinazivali urodenicima. Domorodacko stanovništvo iz sastava veceg broja plemena držano je upotpunoj politickoj i privrednoj potcinjenosti.

Okrutnost oslobodenih robova

U predsjednickoj palati postojale su odvojene prostorije za sastanke predstavnika "prvih" i onegdje mogu doci "pripušteni". A u samom Parlamentu, broj predstavnika ovih "prvih" jetrostruko veci od predstavnika ogromne vecine stanovništva. Za utjehu, tabman im je, bašnekako u ovo vrijeme, porucio a se taj broj može povecati "ako budu dobri". Iz svega što semoglo cuti, pa dijelom još uvijek i vidjeti, proizilazio je zakljucak: niko ne može biti takookrutan kao oslobodeni rob kad postane gospodar. Tridesetih godina ovog vijeka Liberija je -gle cinizma - u bivšoj Ligi naroda bila cak i osudena kao zemlja robovlasnika.Za mnogo toga, neobicnog i pritivurjecnog, teško je naci objašnjenja. Kad je naš protokolpokušavao da i Tita smjesti u jedan reprezentativni hotel, Tabman nije htio ni da cuje.Njegov gost dijelice sa njim njegovu rezidenciju. Gest izuzetne pažnje. Istovremeno dopuštada ga visoki gost - pred pocetak ove i one tacke programa - ceka. Ni svecani banket, dabome,prve veceri nije poceo na vrijeme. Pa još kad je krenuo scenarij nekog loše naucenog iprevazidenog imperijalnog protokola - svima je, manje-više, gostroprimstva bilo dosta. Svakoje iz naše zvanicne pratnje dobio pratilju, odnosno pratioca, pa se onda u svecanu salu jošsvecanije ulazilo u koloni i u parovima, što je podsjecalo na kakav maskenbal. Trebalo jevidjeti izraze lica nekih naših uglednika, u bijelim smokinzima, sa šarenim lentama tekprimljenih odlikovanja, i nakindurenim punackim crnkinjama ispod ruke. Prizor za smijeh ipamcenje.NA BANKETU JEDAN PROFESOR SA OVDAŠNJEG UNIVERZITETA HVALI MI SVOG PREDSJEDNIKAVILIJAMA TABMANA:- Veoma je popularan u narodu, jer je ucinio za Liberiju više nego svi njegovi prethodnicizajedno...- Koliko se izmijenilo predsjednika od sticanja nezavisnosti?- Sedamnaest.- Cemu danas posvecuje najvecu pažnju?- Prevazilaženju plemenskih razlika i ekonomskom razvoju, unapredenju poljoprivrede...Predsjednik veoma popularan? Slušam, a ne mogu da se odvojim od današnjeg mucnog utiskapred cudnim spomenikom: Tabman, na presamicenom crncu sa cigarom u ruci.Razgovor nastavljamo o mogucnostima zemlje upravo u oblasti poljoprivrede, važnijimkulturama...- Imate, cujem, dosta kaucukovog drveta.- Da, oko Monrovije su i najvece plantaže.- Kaucuk je danas važna sirovina.- I te kako! A znate li porijeklo ove rijeci?- Biljni svijet volim, ali moje botanicko znanje je skromno.- Potice od indijanskog "kaucu": suze drveta.Saznao sam dosta od tog sagovornika, ocigledno obrazovanog. U prvom reu - o tropskomrastinju u Liberiji ciju trecinu površine pokrivaju šume. Nije mi rekao, što sam docnijesaznao, da je polovina plantaža kaucukovog drveta u posjedu americke firme "Fajerston".

Blazo Mandic


Bivši lider Gvineje Seku Ture.

U zdravici na banketu, pošto je naglasio da su posjete i licni kontakti najbolji nacin da sepostigne bolje uzajamno poverenje, Tito je rekao: "Narodi Jugoslavije žive u Evropi ali su oniduboko svjesni da ne mogu biti sigurni za svoj miran razvitak i život ako u drugim dijelovimasvijeta ne bude vladao mir i ako drugi narodi, kao na primjer africki, ne budu slobodni inezavisni".Drugi dan je zapoceo incidentno na jugoslovenskoj strani, zbog - liberijske. U programu su,14. marta, bile dvije obaveze: Titov govor u Parlamentu i posjeta Gradskoj vijecnici. Podogovoru, Tabman treba da dode po našeg predsjednika i da onda idu zajedno. U zakazanicas - Tabmana nema. Prolazi vrijeme, sat-dva... Šta se dogodilo - niko ne zna. DrugoviKoliševski i Micunovic ljuti, nervozni. Šalju šefa protokola Zdenka Štambuka do Tita, traže dase protestuje! Siromah Štambuk, zajapuren, brže se vraca nego što je otišao. Saopštavaodgovor: "Kad ja mogu da cekam, mogu i oni". Nije ni Titu, sigurno, bilo pravo. Ali, kada sekonacno krenulo, na njegovom licu nije se dalo ništa primjetiti. Njegovo rezonovanje, kao i unekim drugim slicnim prilikama, svodilo se na to da se na mentalitet drugih naroda, pogotovotako dalekog i tako razlicitog, ne može uticati... Moraš mu se, kakav god da je, pogotovokada si gost, i dok si gost - prilagodavati.Podržavajuci ono što ova zemlja cini u ekonomskom razvoju, Tito je u Parlamentu upoznaopredstavnike naroda Liberije sa iskustvima i dostignucima u Jugoslaviji, a zatim je opširnijegovorio o situaciji u Africi. Ilustrujuci to dogadajima u Kongu, ukazao je na pokušaje raznimsredstvima, pa i silom, da se dovedu u polukolonijlani položaj i zavisnost i one zemlje koje suvec stekle nezavisnost. "Zato mi smatramo" - nastavio je dalje - "da je dužnost neangažovanihzemalja ne samo da ublažavaju suprotnosti i postojece nepovjerenje u svijetu, nego i dasvojim konstruktivnim prilaženjem i realnim prijedlozima za rješavanje raznih problemadoprinesu i omoguce da se u Ujedinjenim nacijama donesu pravilne odluke i da se ondaefikasno i sprovedu u život".

Kolonizatori odneli sve sa sobom

Jasno je da gledanja na neke medunarodneprobleme nisu bila istovjetna, ukljucujuci isituaciju u Kongu, pa i odnos prema saradnikukolonijalista i premijeru separatisticke Katange -Combeu. Ali, i u tom pogledu razmjena mišljenja jebila korisna i dala je neke rezultate.Okružena novooslobodenim zemljama, ma koliko jošsama bila pod snažnim uticajem nekih kolonijalnihsila, Liberija nije mogla ostati izvan oslobodilackihpreviranja u Africi. Zanimljivo je da je upravo ona,malo prije nego što ce zapoceti Titova posjeta, uUjedinjenim nacijama bila inicijator osude politikePortugala u Angoli. To ne znaci da "nezavisna"Liberija nije bila u mnogo cemu i dalje zavisna,prije svega od Sjedinjenih Država. Govoreci, bašnekako u to vrijeme, o razlicitim dostignucima ikvalitetima u procesima oslobadanja, gvinejski liderSeku Ture je rekao da neke zemlje od nezavisnostiimaju samo himnu i zastavu. Ako je mislio i naLiberiju, a po svemu sudeci jeste - bio je, ipak,previše strog.U vijecnici, gradonacelnik Roš je, nakondobrodošlice, predao Titu kljuc od grada.Zahvaljujuci na ovom gestu, jugoslovenskipredsjednik je rekao: "Gradani Monrovije mogu bitiponosni što je historija ovog grada najtješnje vezana za historiju Liberije. Najvažniji dogadajiu vašoj prošlosti odigrali su se u vašem gradu, ovdje su donesene odluke od presudnog znacajaza citavu zemlju. U ovom gradu doneseni su i prva deklaracija o nezavisnosti i prvi ustav prvenezavisne africke zemlje".Kao što je i ime ove zemlje proizašlo od rijeci "liberty" (sloboda), tako i glavni liberijski gradduguje svoje ime jednom od americkih predsjednika - Džemsu Monrou. Taj americki državniklako se, izgleda, saglašavao da se stanovništvo SAD smanjuje (iseljavanjem oslobodenih crnihrobova), dok se istovremeno starao da se teritorija države proširuje - u vremenu njegovogpredsjednikovanja od 1817. do 1825. godine - od Španije je otkupljena Florida.Zemlje u istom podneblju, što se tice prošlosti, sa mnogo slicnosti; u aktuelnom politickompogledu i ekonomskom razvoju, takode. I pomisli se da su sve iste. A u koju god se dode,

Blazo Mandic


osjeti se da je, ipak, svaka - svijet za sebe, da nijedna ne lici na drugu. Osim u onom, za nasnajtežem smislu - klimatskom.Gvineja? Prvi utisak je da zemlja uživa u svojoj mladoj nezavisnosti na jedan naglašenomanifestan nacin, vidljiviji nego, recimo, u Gani. U svemu je pecat nekog produženog slavlja,veoma nalik zanosu koji je obilježavao poslijeratno doba u nas. Da li je to znak da su Englezibili nešto podnošljiviji kolonizatori od Francuza? Možda. Nije li, uostalom, cak i general De Golnekom prilikom porucio Gvinejcima: "Imacete nezavisnost, ali sa svim posljedicama". Francuzisu odlazeci ostavljali ružan trag. Zakljucujem to iz jednog razgovora sa novinarom iz RadioKonakrija.- Mi smo ponosan narod, a toliko smo ponižavani...- Što se ne bi ocekivalo od naroda velike kulture, kao što je francuski.- To i jeste ono što mnoge iznenadi.- Cujem da su i napuštajuci zemlju rdavo postupali?- Odnosili su sve što se moglo ponijeti; sa nekih zgrada skidali su cak vrata i prozore. Ali neka,samo kad su otišli.Sagovornik mi ovo kazuje sa dosta gorcine u glasu. Mora se to i razumjeti. A opet, razmišljam,ti aktuelni animoziteti zamagljuju poglede u buducnost u kojoj se, svejedno, na neki nacinmora saradivati. U obostranom interesu.Titova posjeta Gvineji imala je unekoliko drukcije, specificno obilježje. Izuzimajuci veceruprvog dana i prijem nakon vecere, nije bilo banketa, ni drugih svecanih obroka. Samo mitinzi,parade, parade, mitinzi... I svakako - dugi razgovori.Vec prvog dana, odmah po dolasku, pošto je Tito položio vijenac na spomenik žrtvamakolonijalizma, na glavnom trgu u Konakriju - parada omladine i vojske. U cast covjeka koji, porijecima Seku Turea, "u Gvineji zaslužuje samo poštovanje i povjerenje". A onda nezaobilazninarodni zbor. U govorima i gvinejskog predsjednika i njegovog gosta, centralna tema je,naravno, Afrika, a u Africi - Kongo. Zbivanja u toj zemlji bila su tih dana preokupacija cijelogsvijeta, pa kako da to ne budu u zemlji kojoj slicna opasnost može zaprijetiti svakog casa.Jugoslovensko-gvinejski razgovori zapoceli su sutradan po dolasku. Sa jugoslovenske strane,pored licnosti iz predsjednikove pratnje, u njima je ucestvovao i naš ambasador u Konakriju,Ilija Topaloski. O pretežnom dijelu medunarodnih problema gledišta su bila istovjetna ilislicna. Jedinstven je bio stav da treba ostati izvan blokova i voditi politiku pozitivneneutralnosti. Medutim, Gvineja je u to doba bila dosta blisko povezana sa SSSR-om iistocnoevropskim socijalistickim zemljama. Ove su, sa svoje strane nastojale, narocitorazvijanjem privredne saradnje, da ojacaju prisustvo u Gvineji. Zanimljivo je da je posjetaAnastasa Mikojana (u to vrijeme zamjenika predsjednika Vijeca ministara SSSR) Gvinejiostvarena malo prije nego što ce Tito doci, ocigledno s namjerom da se umanji znacaj iefekat misije jugoslovenskog predsjednika. U Gvineji se, kao i u velikom dijelu Afrike, osjecaoi dosta jak uticaj Kine. Nije zato bilo cudenja što se u gvinejskom rukovodstvu, ili tacnije ujednom njegovom dijelu, naginjalo radikalizmu, i što je u razgovorima bilo disonantnihtonova. Mišljenja, na primjer, o Ujedinjenim nacijama bila su cak i oprecna. Seku Ture jesmatrao da treba istupiti iz postojece Organizacije ujedinjenih nacija i osnovati novu, makar upocetku u njoj bile samo dvije države. Tito je takode bio kritican u pogledu djelovanja OUN,ali je upozorio da se ne smije "s vodom izbaciti i dijete".

Ðavo - personifikacija imperijalizma

Odlucnost da se brani nezavisnost uGvineji je iskazivana i porukom pjesnika:"Afrika ce biti ono što cemo mi stvoriti odnje". A garancija je u narodu koji je prožetsviješcu o sopstvenoj snazi, koji je stekaosamopouzdanje. Ali i u vodama kojimanarodni pjevac objelodanjuje korene i slavizasluge, pripremajuci ih vec za istoriju ilegendu. Gvinejci su, vidimo to, lijepogradeni, a vec ranije smo culi da su ucitavoj zapadnoj Africi na glasu Gvinejkedjevojke. Narod pristojno obucen. Od ljudiiz naše ambasade saznajemo da je RadioKonakri, mjesec dana pred posjetu,pozivao gradane da se pripreme za Titovdocek i obuku najbolje što imaju...

Blazo Mandic


Gvinejski folklorni ansamblVrucina, makar da je ista kao i u zemljamau kojima smo prethodno bili, u Konakrijuje ipak podnošljivija. Prijatno iznenadenjebile su ciste avenije sa drvoredima cije sebujne krošnje spajaju iznad saobracajnica,praveci dragocjen zeleni krov pod tropskim suncem. Ali nismo imali mnogo vremena dakoristimo ovu prednost. Ubrzo se krenulo u unutrašnjost, što je bio veoma zamoran dio oveposjete i najzamorniji dio cijelog putovanja.Nekoliko vecih gradova je ukljuceno u program: Mamu, Kindija, Kisidugu, na kraju i Kankan,od Konakrija udaljen bezmalo sedamsto kilometara. Seku Ture se nigdje nije odvajao od Tita.U Mamu se putovalo šinobusom, sa tri vagona, koji se zaustavljao gotovo na svakoj stanici. Akako šinobus stane, a ponegdje i samo uspori, kroz prozor svakog vagona se dodajuosvježavajuca pica i tepsije sa raznim dakonijama: jela od riže, kukuruza, prosa, manioke...pa kotarice sa tropskim vocem. Ponegdje uz neizbježan roj muva, zbog cega se lako izgubivolja da se išta okusi. Ali, mora se - zbog domacina koji ce to osjetljivo, pa možda ipovrijedeno zapaziti, iako u pažnji nece ništa reci. Nema gostoprimstva bez siromaštva; takoje, uostalom, i kod nas, u Evropi.U jednom trenutku, u naš vagon ušao je Seku Ture. Srdacan, neposredan, rukovao se sasvima. Pored mene, Franc, dopisnik Tanjuga, upravo je prekucavao svoj novinarski tekst.- Pravim izvještaj o ovom velicanstvenom doceku - rekao je gvinejskom predsjedniku. - Imateli, možda, Vi kakav komentar?Istina, bez ovog iznurujuceg "izleta" u unutrašnjost ne bi se potpunije doživjela Afrika. Put jevodio kroz razlicite predjele i konfiguracije. Prilika da se vide prve tropske savane, šarolikipejzaži požutjelih visokih trava u zajednici sa drvolikim biljem.Neka sela pribijena visoko uz stijene. Kuce raštrkane, blatom oblijepljene, kupolastog oblika,nalik na slijepljene stogove sijena. Pokrivene su trvom koja štiti od vrucine, ali je i leglosvakojakih insekata. Pored kuce, tu i tamo vidi se krava, po nekoliko koza i pokoja ovca.Vazduh užaren; kad se prozor vagona otvori, kao živi plamen udari u lice.Povjetarac gdjegdje nanese miris gareži. Ko se ovdje ne bi sjetio pjesnika Rista Ratkovica kojije nekad davno, našavši se takode negdje u Africi, a pritisnut suncem, unutrašnji vapampretvorio u stih:JEDAN PROPLANAK ZELENE TRAVE,JEDAN POTOCIC VODE HLADNE -I JA BIH BIO CAR.Ali poezija u ovom slucaju ne pomaže. Osjecam ljepljivost na ocnim kapcima i na listovima umom povelikom bloku koji izgube bjelinu prije nego što ih ispišem, i dobiju nekucrvenkastožutu boju. To je i podsjecanje da smo u zemlji bogatoj boksitom rudom koja je inajvece njeno blago. Izvoz boksita i glinice cini dvadeset pet odsto ukupnog izvoza. Glavnatržišta su SAD, Francuska i SSSR. Nije prisutnost u kolonijama branjena bez razloga.U tropima je teža od dana, jedino - noc. Tamo gdje smo bili smješteni uvece dobijali smomreže da se, kad legnemo, zaštitimo od ujeda raznih insekata i drugih životinjica koje krenu smrakom. Sa takvim "pokrivacem" nije se dalo spavati...Sve ove nelagode bice, tešio sam se s razlogom, zaboravljene. A ostace trajnije u sjecanjuljudi vedra smijeha, srdacni, i ponosni što su konacno slobodni.Gvinejci su probudili i naše interesovanje za njihovo kulturno nasljede. A valjda se nigdje takoupecatljivo kao u Gvineji ne doživljava. Šta u životu Afrikanaca predstavlja igra. Šta su rijeciu izražavanju najdubljih ljudskih osjecanja u odnosu na taj ritam, na tu cudesnu lakocupokreta? Iz izvornog plesa i muzike izrastao je i cuveni ansambl, gostovao je u Americi i vratiose da u Titovu cast izvede program. "Nemamo fabrike da vam pokažemo" - bile su rijecijednog njegovog clana - "ali imamo nacina da vam otkrijemo dušu". U programu ovogansambla se povezuju narodno stvaralaštvo i politika, prožimaju mitsko i aktuelno, stvarno. Ujednoj igri kolonizator je olicen u došljaku bijele rase sa šljemom na glavi. On ubija vjerenikacrnkinje koja potom, obnažena, zanosnom igrom iskazuje svoju tugu. U drugoj,personifikacija imperijalizma je davo sa maskom i rogovima.

Siromašnima lakše da se osamostale

U docecima i citavom programu, kako u Konakriju tako i u unutrašnjosti zemlje, osjecala seruka dobro organizovane politicke organizacije - Demokratske partije Gvineje. Osnovao ju je1958. godine Seku Ture, koji je desetak godina ranije, kao voda Gvinejske sekcijedemokratskog okupljanja, uspio da za svoj politicki program traženja potpune nezavisnostipridobije sve plemenske zajednice Gvineje. Nakon sticanja samostalnosti, ova partija je

Blazo Mandic


usmjerila svoju aktivnost na organizaciju države i izgradnju zemlje. "Mi smo prva africkavlada" - citira mi jedan sagovornik rijeci Seku Ture - "koja je uvela obavezni rad". Zatimdodaje: "Kolonijalni sistem nije ni mogao razvijati radne navike; sada kod ljudi trebaprobuditi svijest da rade sami za sebe." U toj funkciji je, svakako, i dosta razvijen vaspitno-politicki rad. I u državnom grbu su ukomponovane rijeci: rad, pravda, solidarnost. Kadrovi suglavni problem. Seku Ture je nekom prilikom rekao da im nisu potrebne fabrike ako neceimati sposobne ljude koji ce u njima raditi. U tome je pomoc prijatelja najpotrebnija. Što seJugoslavije tice, ona se vec i pruža. Medu našim strucnjacima ima i više nastavnika.Teško imje u ovakvim klimatskim uslovima, primjecujem u razgovoru sa našim radnikom u ambasadi.Jeste, ali drži ih pažnja Gvinejaca; u unutrašnjosti im daju bolje stanove od onih koje imajulokalni funkcioneri...U ovoj posjeti znacajne politicke bliskosti i, po onome što se moglo pratiti i saznati,nespornog medusobnog razumijevanja, jedno pitanje na kraju ostalo je, bar meni, bezodgovora. U trenutku napuštanja Gvineje, predsjednik Seku Ture je normalno dopratio gostado luke, mjesta zvanicnog ispracaja. I umjesto da ostane na molu dok "Galeb" ne isplovi, prijenego što se Tito, takoreci, i popeo na palubu broda, Seku Tureov eskort je napustiopristanište. Da li je predsjednik Gvineje "u cetiri oka" tražio nešto što mu šef jugoslovenskedržave nije mogao obecati, pa zbog toga ostao ljut? Ili je to bio cist nedostatak poznavanja"bontona" u uobicajenom državnom protokolu? Možda i nešto trece - ko ce znati? Nije bilomalo onih kojima ne odgovara prodiranje Jugoslavije sa svojom politikom na africko tle.Neplanirana unaprijed, titova posjeta Republici Mali je morala biti kratka - nepuna dva dana.Sve se svelo na razgovore, ali sadržajne i plodne. Prilikom potpisivanja zajednickogsaopštenja, Tito je, izmedu ostalog, rekao: "Mi smo se saglasili da je sadašnja opšta situacijaopterecena mnogim aktuelnim problemima i da svako odlaganje njihovog pozitivnogrješavanja predstavlja ozbiljnu opasnost za mir i za opstanak covjecanstva. Medu te problemedanas u prvom redu spada definitivna i brza likvidacija sistema kolonijalizma u Africi."Izražavajuci na kraju žaljenje što mu okolnosti ne dozvoljavaju da ostane duže, Tito jenaglasio: "Kratak boravak u vašoj zemlji mi smo nastojali da iskoristimo do maksimuma dabismo se kao prijatelji, koji žele da se medusobno što bolje upoznaju, dogovorili o daljojsaradnji..."Mali je poljoprivredna zemlja koja najvecim dijelom zauzima polupustinjski ravnjak. Nemaizlaza na more. Život u najvecoj mjeri duguje Nigeru, po dužini toka (4.160 km) i površiniporjecja trecoj rijeci u Africi. U podrucjima koja se navodnjavaju uzgajaju se pamuk, proso,riža, kukuruz, manioka... Stocarstvo je takode razvijeno; izvozi se živa stoka i koža u znatnimkolicinama. Ali opšte obilježje zemlje je - prostranstvo i siromaštvo.Ova zemlja, bivši Francuski Sudan, isticala se i u daljoj prošlosti borbenom tradicijom uotporu kolonijalizmu. Referendumom 1958. godine prihvacen je novi ustav kojim je FrancuskiSudan postao autonomna republika uokviru Francuske zajednice. A potom brz slijed dogadaja:u prvoj polovini 1959. Francuski Sudan i Senegal stvaraju Federaciju Mali; u junu 1960.Federacija stice nezavisnost; u avgustu iste godine Senegal istupa iz federacije; u septembruse Francuski Sudan proglašava nezavisnom državom, uzevši ime Republika Mali; u oktobruistupa iz Francuske zajednice. Siromašnima se, izgleda, lakše dopušta da se osamostaljuju.U svojim naporima da ucvrsti nezavisnost, Mali ima teškoca; okružen je zemljama Francuskezajednice koje mu nisu prijateljski naklonjene; veza sa Dakarom prekinuta... Ali, uvjeren jeda ce istrajati, Modibo Keita je cak u jednom govoru izjavio da je njihov cilj izgradnjasocijalizma.U RAZGOVORU KEITE I TITA ZABILJEŽEN JE I JEDAN ŠALJIV DIJALOG:- Mi nemamo industrije, fabrike, što nam je prednost - rekao je Modibo.- Prednost? Kako to mislite?- Ne moramo se boriti protiv kapitalista, kapitalizam preskacemo... Od pocetka cemo stvaratii svoju radnicku klasu.

Velicanstven docek u Kazablanki

Tito je napustio Bamako veoma zadovoljan. Modibo Keita, koga je sreo pvi put, ostavio je nanjega izvanredan utisak, kao covjek koji realno gleda na postojece probleme. Cini se da jerazgovorima u Bamaku bio cak zadovolniji nego onima koje je vodio u Gvineji.Po povratku iz Bamaka, istog dana, Tito se na "Galebu" sastao sa novinarima koji suobaveštavali jugoslovensku javnost o njegovim posjetama africkim zemljama. Saopštio im jesvoje utiske poslije "prvog kruga", napominjuci da ce na kraju zaokružiti svoje ocjene izakljucke. Istakao je da su ga u prvom redu impresionirali ljudi, njihove organizacije injihove težnje... Podsjetilo ga je to na poslijeratne godine u Jugoslaviji. "I ovdje najšire mase

Blazo Mandic


manifestuju svoje raspoloženje veoma snažno. Vidjeli smo to u svim zemljama, ali je to uGvineji i Bamaku došo do kulminacije. To ohrabruje covjeka i u isto vrijeme potvrduje da jebilo pravilno što smo prošli na ovaj put".Putovanje u povratku bilo je lakše. Najprije zbog toga što su plovidbe trajale krace od jednedo druge zemlje: po dva dana - tri. Jedino smo od Konakrija do Kazablanke putovali maloduže. A okrepljujuce je bilo i osjecanje da se polako primicemo kuci. Živnuli su i razgovori uzrucak i veceru. Sada je to, uglavnom, bila razmjena utisaka iz zemalja u kojima se bilo. Štose Tita tice, on je vec u mislima bio okrenut sjevernoj Africi...Prvi susret s Marokom u njegovom najvecem gradu - Kazablanki. Pomen ovog grada obicno mepodsjecao na konferenciju americkog predsjednika Ruzvelta i britanskog premijera Cercila,usred Drugog svjetskog rata (1943) na kojoj su sa francuske strane bili prisutni generali DeGol i Žiro. A onda i na film Noc u Kazablanki. Znatiželja za neki grad cesto se useli u covjekauticajem kakvog znacajnog dogadaja u njemu, a ponekad i pukom slucajnošcu, zvucnimimenom, na primjer. U ovom slucaju, i jednim i drugim. Jedino nisam mogao ni sanjati jednuovakvu priliku kada Kazablanka docekuje Tita.Sve zapocinje u velicanstvenom dekoru: u luci, dok se brod približava molu, u nepreglednojmasi vidim i svitu konjanika... Mladi monarh, odnedavno na prestolu, zajedno sa clanovimavlade ceka da pozdravi jugoslovenskog predsjednika. Tu je, naravno, i jugoslovenskiambasador u Maroku Mustafa Vilovic. Zaglušujuce spajanje prodornog klicanja gostu i muzikeiz svih mogucih instrumenata. Domacinove tople rijeci dobrodošlice i Titov otpozdrav. Svakood nas požuruje potom da nade svoj broj automobila, svoje mjesto u koloni koja krecesporo, gotovo hodom pješaka. Duž puta se odvija program predstavljanja svakojakih vještina,medu kojima i nekih sa sabljama i noževima, ali tako da pogled brzo bježi na drugu stranu.Uvijek sam se prema procjenama prisutnih na raznim docecima i masovnim mitinzima odnosiosumnjicavo; nikad nisam vjerovao da se mogucno i približiti nekoj tacnosti. Još manje mi jepadalo na pamet da to sam cinim. Ali moja zacudenost ogromnom masom naroda, i na tolikojdužini puta, u jednom trenutku mi se pretvorila u pitanje: "Pa nije se, valjda, cijeli Marokospustio danas u ovu luku?" Nije, dabome. Ali, milionska Kazablanka jeste sva na ulicama. Uobjašnjenju su moguca nekolika fakta. Tito je vec stekao oreol prvog državnika iz Evrope sanajviše sluha za pitanje i probleme siromašnog dijela planete. Arapski svijet od pocetka je unjemu prepoznao prijatelja. Znalo se podosta i o jugoslovenskoj antifašistickoj borbi koju jepredvodio. Najzad, to je grad radništva sa dobro organizovanim i jakim sindikatima. Nije za tomoglo proci, bez zaustavljanja, ni pored sindikalne centrale, visoke zgrade sa cijih se balkonaspuštao oblak konfeta. Mimo protokolom predvidenog, pred Titom se našla delegacija radnikasa buketima cvijeca i poklonima. Bio je to i najveci test Titove izdržljivosti na ovom putu; sati po, neprekidno, stajao je u automobilu. "Ruka mi se vec bila ukocila, otpozdravljajuci"- recice kasnije.Do prestonice poznatog kraljevstva, po tradiciji apsolutne monarhije, srecom nije bilo daleko.Glavni grad, Rabat, utekao je od bucne luke ali se nije udaljio od okeana... Na njegovimulicama, uz tradicionalne celabije, poveci broj stanovnika u evropskoj odjeci. Docek i ovdesrdacan, sa manje svijeta, svakako, i nešto drukciji. U Rabatu je sve mirnije, sa dosta - iOrijenta, i Evrope; na prvi pogled, reklo bi se, u saglasju i harmoniji. U stvarnosti je to,vjerovatno, malo drukcije.Malo je zemalja u kojima je toliko istorije. Maroko, samo nekoliko milja udaljen od evropskogkopna, kroz istoriju je bio prirodni most izmedu Evrope i sjeverne Afrike, a ujedno i sponaizmedu sjeverne Afrike i teritorija južno od Sahare. Takva pozicija pruža pogodnosti i stvaraneprilike, podstice trgovinu i razvoj, ali cesto zemlju pretvara u bojište. Prema Maroku vodilisu putevi osvajaca koji su prolazili Gibraltarski moreuz, bilo da su išli sa jedne ili sa drugestrane... Moje meditiranje prekida zaustavljanje kolone ispred luksuznog zdanja ciji ce stanarinarednih dana biti jugoslovenski predsjednik Tito i njegova supruga Jovanka.

Vecera osiromašena odsustvom žena

U kraljevskoj palati vecera u lagodnijoj,opuštenijoj atmosferi, osiromašena jedinoodsustvom žena. Gosti rasporedeni pogrupama za okruglim stolovima. Sjedi se naoniskim tabureima, i svako društvo imaosjecaj da je u nekom separeu, odvojenood ostalih. Taj ugodni orijentalni obicajEvropa, eto, ni sa bliskog odstojanja nijeuspela pokvariti svojim protokolom, sa

Blazo Mandic


Rabat, glavni grad Maroka

onim uštogljenim sjedenjem za stolovimapravougaonim ili u obliku potkovice ako jeviše zvanica. I kuhinja je, svakako, salokalnom aromom. U tepsiji se najprijedonosi poznato arabljansko jelo kus-kus, aonda jagnje, majstorski ispeceno i direktnosa ražnja skinuto. Escajg je tu, pred nama,ali se domacini njim malo služe, pa se i mitrudimo da ih iz ucitivosti slijedimo. Svakocupka komadic po komadic lijevom rukom(desna je, navodno, u vezi sa necastivim), neko sa više, neko sa manje vještine, anestrpljivom i posve neopreznom lako se i opeci.Odgovarajuci na zdravicu kralja Hasana II, Tito najprije odaje poštu njegovom ocu, nedavnopreminulom. "Narodi naše zemlje" - istakao je, izmedu ostalog - "gajili su prema Muhamedu Vduboko poštovanje kao prema velikom borcu za nacionalnu slobodu i nezavisnost..."Treba znati da je ova posjeta bila utancana za života Muhameda V, pa se s jugoslovenskestrane, kad je u meduvremenu marokanski suveren preminuo, pretpostavljalo da ce bitiotkazana ili odložena. Do toga, eto, nije došlo. Receno nam je da ta mogucnost nije cak nirazmatrana. Novi kralj, Hasan II, bivši prestolonasljednik, sreo se s Titom na XV zasjedanjuGeneralne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku, 1960, na kome je tada ucestvovao usvojstvu predsjednika vlade. Jugoslovenskog predsjednika, kao što smo vidjeli, nije sacekao usvom dvoru, niti negdje drugo u prestonici, nego je otišao pred njega u Kazablanku.Maroko je svoju dosljednu antikolonijalnu politiku, narocito aktuelnu na africkom kontinentu,potvrdio kao domacin Konferencije u Kazablanki, takoreci uoci ove posjete, u januaru 1961.godine. Bio je to sastanak najviših predstavnika nekoliko africkih država: Maroka, UjedinjeneArapske Republike, Gane, Gvineje i Malija, uz ucešce predsjednika privremene alžirske vlade iministra inostranih poslova Libije. Ova grupa zemalja oglasila se na pomenutom skupuizrazitim antiimperijalistickim i antikolonijalnim programom. Tito je u zdravici pohvalio njenveliki doprinos jacanju saradnje, solidarnosti i jedinstva svih africkih država. Dvije godinedocnije, kada je obrazovana Organizacija africkog jedinstva uz neke druge organizacije,rasformirana je i Grupa zemalja Kazablanke. Ali ostaje istorijska cinjenica da je u pomenutomorganizovanju kontinenta ta grupa država bila važno jezgro i da je Maroko imao u tomeznacajnu ulogu.Na ovakvoj veceri ili rucku, uz razgovor se sazna dosta toga o politici jedne zemlje, njenomrazvoju i unutrašnjem uredenju, ali se kroz jelovnik ili povodom njega proširi informacija i odrugom što joj cini stvarnost. Kotarica sa datulama bila je domacinima povod da nam ispricajušta ovaj slatki i veoma ukusni plod znaci u životu ovog naroda. Datule su, kažu nam, osnovnapa, moglo bi se reci, i gotovo iskljuciva hrana nomada u saharskom i predsaharskom prostoru.Neki ih, navodno pojedu i po nekoliko kilograma dnevno. Bez kamila i datula, ni u oazama imne bi bilo opstanka. Nije ni cudo što je odskora ustanovljen i praznik datula u jednom gradu,nekoliko stotina kilometara južno od Rabata. To je, svakako, i dio turisticke propagande, akoje ona uopšte i potrebna zemlji sa trista suncanih dana u godini. Ovakva je klima jednomnarodu od boga najveci dar.Zvanicni dio posjete nije bio obiman, pa su domacini u program ukljucili dva istorijska grada:Meknes, osnovan u XI vijeku, koji se na prelazu iz XVII u XVIII stoljece razvio u prosperitetantrgovacki grad i neko vrijeme bio prestoni. I Fes ili Fez podno Srednjeg Atlasa, koji je od XIIIvijeka postao središte arapsko-berberske kulture i sacuvao jedinstvene spomenikezapadnoislamske arhitekture. U prvom je prireden i program vještina u ratovima koji suvodeni viteški i u kojima je konjica bila glavna snaga. U konjušnici jednog od sultana bilo je nimanje ni više - dvanaest hiljada grla.

Mlak aplauz Titovom govoru

Blazo Mandic


Iznenadenje u Parlamentu: Tunis

Kad je Tito izašao u marokansko planinskoodmaralište Ifrane, na povratku iz jutarnješetnje, vidljivo okrijepljen, rekao je: "E,ovdje se osjecam kao da sam uslovenackom dijelu Alpa, negdje naPokljuki". Maroko je doista bio klimatskoosvježenje, a što se našeg programa tice -i olakšanje. Jugoslavija i Maroko - dvijezemlje sa dosta zajednickog u gledanjimana medunarodne odnose, a bez problema ubilaterali. Zajednicko saopštenje bilo jenagovještaj da ce ubuduce saradnja biti poobimu šira, a sadržajno bogatija.Od svih zemalja sjeverne Afrike Tunis jenajbliže Evropi. Njegov istaknuti Rt Bon iMarsalu na Siciliji dijeli svega oko stopedeset kilometara. Od svih zemaljaMagreba najviše je mediteranski. Marokoje vecim dijelom na atlantskim obalama; uAlžiru planina Atlas sprecava klimatskiuticaj Mediterana; Tunis je, medutim, pretežno zemlja ravnica, sa obalom dugom hiljadu idvjesta kilometara. Nisu slucajno Fenicani, ti poznati pomorci i spretni trgovci, upravo naovom podrucju utemeljili drevnu Kartagu, koja je svojevremeno postala najjaca pomorsko-trgovacka sila u zapadnom Sredozemlju. Zbog takvog položaja i Tunis je kroz istoriju igraoznacajnu ulogu. Pa, i u novije doba velike sile su težile da obezbijede svoj uticaj u njemu.Kao i Maroko, Tunis je stekao nezavisnost iste, 1956. godine. Samo godinu dana docnijeukinuta je monariha, a za predsjednika Republike izabran je Habib Burgiba, dugogodišnjiistrajni borac za nezavisnost, koga su francuske vlasti više puta hapsile i protjerivale.Medutim, Tunis je u vrijeme ove Titove posjete u spoljnoj politici još uvijek bio pod dostaizraženim prozapadnim uticajem, mnogo više od Maroka, što se ne bi ocekivalo. PredsjednikBurgiba uživao je reputaciju državnika sa ugledom, a ujedno je smatran i živahnim, dobrimsagovornikom.Tuniski parlament bio je dobra tribina da se saopšte jugoslovenski stavovi o aktuelnimzbivanjima u svijetu, posebno u Africi. Tito je taj govor, u kome je i u pripremi bilo najvišelicno njegovog, održao sutradan po dolasku. Kao i ranije kad je istupao u najvišempredstavnickom domu jedne zemlje, i ovdje je najkrace saopštio kako se Jugoslavija borila ikako je nezavisnost izvojevala i, posebno, šta je u poslijeratnom vremenu ostvarila. Isticucida Jugoslavija ne lici više na predratnu nerazvijenu zemlju, u kojoj je i ono malo industrije irudnika bilo u rukama stranog kapitala, Tito je naglasio da je stvaralackim radom i naporimaizmijenjena ekonomska i socijalna struktura društva, a potom je dodao: "Kao rezultat takvograzvoja, obim industrijske proizvodnje povecan je za oko cetiri i po puta u odnosu napredratno stanje, a stopa porasta industrije i nacionalnog dohotka, prema podacimaUjedinjenih nacija, spada medu najviše u svijetu."Ni ovdje nije zaobišao krizu u Kongu "gdje se putem terora, ubistava i najgrublje inostraneintervencije nastoje da unište teško stecena nezavisnost i teritorijalni integritet". Eksplicitanje bio u kritici Ujedinjenih nacija, njihovih organa i posebno generalnog sekretara. "Umjestoda pozovu na odgovornost kolonijalisticku marionetu i ubicu predsjednika legalne centralnevlade Konga, organi Ujedinjenih nacija, kojima generalni sekretar stoji na celu, sa tim istimuzurpatorom, Combeom, prave sporazume i prihvataju njegove uslove u pogledu nadležnostitrupa Ujedinjenih nacija koje se nalaze u Kongu." Posebnu pažnju je posvetio žarištu unjihovom neposrednom susjedstvu, u Alžiru. "Svojom herojskom borbom i krvlju koju prolijevaskoro sedam godina, alžirski narod je dao bezbroj dokaza o svojoj odlucnosti da ostvarislobodu i nezavisnost i da sam bude gospodar u svojoj kuci."Ovi stavovi, ma koliko principijelni, za uši nekih parlamentaraca, što se dalo zakljuciti ponjihovom mlakom aplauzu, bili su odvec slobodoumni, pa i tvrdi, s obzirom na osjetljivupoziciju u kojoj se Tunis nalazio. Tunis se nije mogao distancirati od borbe bratskog arapskognaroda, koji se bori za ono za šta se ova zemlja vec izborila, ali je bio pod velikim pritiskom.U Bizerti su se još nalazile francuske oružane snage. Koliko je situacija bila složena, radiilustracije pominjem i jednu nezvanicnu, a neugodnu tacku Titovog programa. Uz samugranicu sa Alžirom postojao je neki centar alžirskih boraca. Ne znam da li su ga obrazovali onikoji su u kriticnom trenutku izbjegli, pa se nisu mogli vratiti, ili je to bila, sa nevoljnimdopuštenjem Tunisa, baza za prihvatanje ranjenika i dopremanje pomoci alžirskimustanicima.Uglavnom, Tito je poslao tamo nacelnika kabineta Vrhovnog komandanta, generala Miloša

Blazo Mandic


Prolom oduševljenja: Aleksandrija

Šumonju, sa kojim je pošao i dobar poznavalac prilika u tom dijelu Afrike, novinar ZdravkoPecar.

Pomorandžin cvet iz vazduha

Titovim domacinima to, svakako nije moglobiti ugodno. Imao je s tim u vezi posla iambasador Jugoslavije u Tunisu MilošLalovic u dijelu diplomatskog kora. Ali, nijese to negativno odrazilo na posjetu itoplinu doceka gdje god se Tito kretao. Usvakoj zemlji mogla se izdvojiti i ponekaoriginalnost u iskazivanju poštovanja gostui prijateljskih osjecanja prema Jugoslaviji.Ni Tunižani nisu bili bez ideja. Prilikomobilaska jednog arheološkog kompleksa uKartagi, odjednom je odnekud doletiodvokrilac, mali avioncic iz servisa koji služipoljoprivredi. Pogledali smo i najprijepomislili da prosipa konfete; iz vazduha je,medutim, zamirisao pomorandžin cvijet.Od mjera koje je Tunis preduzimao uunutrašnjem razvoju, Titu su se svidjeleposebno one u oblasti poljoprivrede. Bilisu, naime, u toku radovi na realizacijiveceg projekta navodnjavanja iodvodnjavanja. Nove površine koje su se tako osvajale, nisu pretvarane u privatne posjede,vec su davane bezemljašima da se na njima organizuju u neku vrstu kooperativa. Istovremenosu za njih podizana i citava naselja, doduše sa skromnim stanovima, ali pristojnim, s tim da ihti seljaci kasnije otplacuju. Govoreci na oproštajnom rucku u Monastiru, Tito je, izmeduostalog, rekao: "Mi smo bili veoma impresionirani time što smo vidjeli da je vaša zemlja jednoogromno gradilište. Svuda se gradi ono što je najneophodnije, da bi ljudi vec u pocetkuosjetili blagodeti svoje nezavisnosti".Tunis je zemlja blagorodne klime. Ne znam u koje je doba godine najugodnije. Ali je pocetakaprila, vrijeme ove posjete, caroban. Brzo nam se vracala kondicija oslabljena u tropskompodneblju.Aleksandrija? Repriza Kazablanke. Ali u ovoj reprizi ima i ponešto drukcijeg, "premijernog". Ususret "Galebu" izašli su jedrenjaci i manja plovila svakojakih oblika, i to na stotine. Kao da jeneka vojna sila spustila na more mnoštvo padobranaca. Na camcima i camcicima se igra,pjeva, klice. Neke barke se ljuljuškaju kao orahove ljuske. Ima se osjecaj da ce se svakogcasa neko od tih mladih ljudi strmoglaviti u tu prljavu vodu, mutnu i masnu od motornih ulja igoriva...A tek na molu, na ulicama - prolom oduševljenja. Cuvena Aleksandrija, za koju bi se moglopomisliti da je od istorije umorna i prema svemu ravnodušna, sva se giba u najživljem ritmu ieuforicnom zanosu, kao da je tek ovog casa ispratila Faruka i oslobodila se njegove perverznevladavine. Na doceku se zapaža veliko ucešce žena. One, kao i u nekim drugim arapskimzemljama, pozdrav upucuju na svoj poseban nacin; cine to nekim, pomalo smiješnimcijukanjem koje se stapa u ravnu zvucnu liniju, i samo se razaznaje otegnuto "ju, ju, ju..."Muškarci se tome ne pridružuju. Navodno, one tako, na isti nacin iskazuju i radost, i tugu.Odlicna stvar, mislim u sebi. Imaju šansu da se anonimno oglase i oni kojima posjeta, ako je onjoj kao ovog puta rijec - nije po volji.Tito prosto nije mogao, ni nakon dugog i zamornog putovanja, zaobici Ujedinjenu ArapskuRepubliku, i ne sastati se sa Gamalom Abdelom Naserom, u trenutku kad je vec mogucnostsazivanja prvoga samita neangažovanih zemalja bila izvjesna. Ali nije bilo potrebe da se i ovogputa ide u Kairo. Razmjena mišljenja, buduci da posjeta nije bila ni prva, ni zvanicna, moglase komotno obaviti u Aleksandriji. Madutim, ako se ne ode u glavni grad - tako je bilorezonovanje domacina - obara se nivo posjete. Protokol gosta tu je nemocan.Drugog dana krenulo se vozom u Kairo. Nije to dalek put, ali se sporo putovalo. Ponegdje jevoz toliko usporavao kao da slijedi hod pješaka, zbog velike mase koja je usput cekala,ponegdje, rekli su nam, i satima. Odjednom u vagon u kome sam bio, kroz otvoren prozor,takoreci, ulijecu dva mladica. Poduprli su ih prijatelji, na njihovu molbu, i ubacili kao kofere.Hoce, kažu, da poljube Tita i Nasera, pa makar ih poslije toga naglavacke izbacili iz voza.Fanatizam, neviden. Samo, odlazak u Kairo bio je prilika da se neposrednije doživi ova zemljakoja se na mapi vidi samo kao zelena kicma, stegnuta sivim pustinjskim prostorima, sa jedne i

Blazo Mandic


Na Kraju putovanja: Kairo

sa druge strane Nila, starog dobrog hranitelja.Izostali su, srecom, govori, javna istupanja, jer su vec pocela zamarati neizbježnaponavljanja. Vodeni su samo razgovori, sadržajni i otvoreni, koji su "kao i uvijek do sada" - dacitiram Titove rijeci - "pokazali puno uzajamno razumijevanje i podudarnost naših gledišta osvim krupnim medunarodnim problemima".

Putovanje "ukoriceno" dramaticnim dogadajima

Na veceri koju je Tito, prije nego što cenapustiti Ujedinjenu Arapsku Republiku,priredio na brodu "Galeb" u cast svogdomacina, Naser je podsjetio da je saovom posjetom zapocela sedma godinajugoslovensko-arapskog prijateljstva i dasaradnja dviju zemalja, u korist mira,može da posluži kao primjer cijelomsvijetu. U egipatskoj štampi vec na pocetkuje zabilježeno: treca Titova posjeta ovojzemlji i deveti susret dvojice državnika.Titovo putovanje u zemlje zapadne isjeverne Afrike pamtice se i po tome što jebilo "ukoriceno" sa dva dramaticnadogadaja, opasna po svjetski mir. Oneveceri kad se krenulo iz Beograda za Split,17. februara 1961, stigla je vijest o ubistvuPatrisa Lumumbe. Pred kraj Titove misije,dok se "Galeb" približavao aleksandrijskojluci, primljen je izvještaj o pokušajuinvazije na Kubu koju su organizovalikubanski emigranti i placenici uz pomoc odredenih krugova u Sjedinjenim AmerickimDržavama. Sutradan po dolasku, rano izjutra, Tito je pozvao u svoju rezidenciju "El Safa Palas"u Aleksandriji jugoslovenske novinare da bi se oglasio povodom ovog dogadaja.- Ne raspolažem detaljnim informacijama o situaciji na Kubi, i zato cu za sada dati samokratku izjavu - obratio im se Tito.U izjavi koju je procitao, izmedu ostalog, receno je: "Protagonisti ove agresije zapoceli suopasnu igru sa sudbinom covjecanstva i Ujedinjene nacije treba sada da pokažu svojuefikasnost i da sprijece namjere agresora, ako želimo da spasimo još ono malo ugleda ipovjerenja u efikasnost te medunarodne organizacije koji su, narocito poslije slucaja Konga,veoma opali".Komentarišuci potom "taj novi izazov miru i covjecanstvu", Tito je rekao: "Ima tu stvari kojeme zabrinjavaju. Pokušaji izvana ne mogu tu uspjeti, ali se bojim da nije došlo unutar zemljedo prilicne infiltracije. Dolarima se mnogo toga može kupiti".Ova izjava je brzo obišla svijet i imala je veliki odjek. Fidel Kastro uputio je telegram saizrazima zahvalnosti.- Može li se ocekivati i neka zajednicka izjava sa Naserom? - upitao je izvještac Tanjuga,Žarko Stojanovic.- Danas cemo o tome razgovarati (poslije razgovora objavljena je i zajednicka deklaracija,pr.a.). Ja ovu izjavu dajem odmah da ne kažu da cutimo. Ne mogu nikoga direktno daoptužim, ali onaj koga se to tice, to ce i znati... Mislim da se ne radi samo o Kubi, nego otome da se što više zamuti. Jer, cim je više takvih slucajeva koji zaokupe svjetsko mnjenje,lakše se tu i tamo uradi ono što se, inace, ne bi moglo uraditi. Tu moral više ništa ne vrijedi.Stalno rovari neki davo: taman se smiri na jednom, a vec se zamuti na drugom mjestu...U bilježnici je ostao i razgovor koji je Tito tom prilikom vodio sa dopisnicima jugoslovenskeštampe i radija, iznoseci i neke zanimljive utiske o zemljama u kojima je bio.- Predvidate li mogucnost nekih posebnih akcija u vezi sa ovakvom situacijom? - upitao jeneko od prisutnih novinara.- Pa, evo, i Kuba govori da se nešto mora uraditi. Mislim na akcije neangažovanih, pa makarnas nazvali i "trecim blokom".Ovim odgovorom Tito je prvi put javno nagovijestio Konferenciju vanblokovskih zemalja.- Jeste li se namucili tamo, u crnoj Africi? - upitao ih je Tito, i dodao: - Najgore su prošlisnimatelji i fotoreporteri. Vidio sam koliko su ih muvali.Svako od prisutnih saopštio je i poneki svoj utisak. a onda ce tito u šali:

Blazo Mandic


Poklon: Nilski konj na "Galebu"

- Mi smo u Maroku odlicno prošli. Tako dobru jegnjetinu do sada nisam jeo. Bilo mi jeneugodno jedino kada neko od domacina iz prevelikog gostoprimstva prstima uvalja u sos onajkus-kus i onda mi to prinese.Pošto je neko od boljih poznavalaca marokanske kuhinje objasnio na koji se nacin pece tajagnjetina, Rato Dugonjic, tada ambasador u Kairu, pomenuo je i jedan od nacinapripremanja patke, zamotavanjem u novine...- Takve su najbolje - brzo ce Tito, pogledajuci sa osmjehom na sagovornike. - Pojedeš patku,zajedno sa novinarskim patkama.A onda ce, vidljivo zadovoljan:- Nekako se osjecam kao da smo vec kod kuce.- Govori se o povratku u Beograd avionom.- Neki su to predlagali. Ali ne mogu da ostavim mornare sa kojima sam prešao toliki put.Osjecam obavezu da se zajedno i vratimo.Združeni odred Ratne mornarice bio je po broju brodova i brojnom stanju posada znatno vecinego na prethodnim putovanjima. "Galeb" su pratila tri ratna broda ("Split", "Kotor" i "Pula") itrgovacki brod "Lovcen". Predeno je 10.830 milja i provedeno u vožnji 35, a u lukama 37 dana.

Niger kao Crnojevica rijeka

Veci dio posada sacinjavali su mladimornari i starješine kojima je ovo bilo prvoduže putovanje, što je bila i dobra prilikaza obaveznu obuku, za usavršavanjepomorskih znanja i vještina. Kontakti kojesu oni imali (uzajamne posjete i razgovori,sportski susreti, razne priredbe) po svojojliniji i u svojoj organizaciji, doprinijeli sureprezentovanju naše Ratne mornarice, a udobroj mjeri i jugoslovenske brodogradnje.- Važno je da stignemo - nastavio je Tito uovom susretu - prije Prvog maja. UBeogradu cemo biti 27. aprila.- A onda ce doci Konferencija neutralnihzemalja - malo provokativno ce iskusnitanjugovac Žarko Stojanovic.- Inace, više ne idem "Galebom", vecavionom...- Prica se - ponovo ce uporni Stojanovic -da ce Konferencija biti u Beogradu.- A - u Beogradu? Pa dobro, neka bude! Bice to korisno za naše novinare, imace šta da pišu...Cujem da ce Amerikanci uskoro poslati covjeka u vasionu.- Ko ne može na Kubu, može i u vasionu - primijetio je Dušan Uremovic iz sarajevskogOslobodenja.Jedan ucesnik u ovom razgovoru pušio je na lulu, pa ce mu tito u šali:- Preko lule smo mi upoznavali Franju Josifa. Da li se neko sjeca onih figurica? A sad u Gani,žene nose Nkrumaha, na lednom dijelu haljine, onako, malo niže... Nego, jeste li vidjeli -obraca se Tito novinarima - Tabmanov spomenik, tu veliku "umjetnost". Na pognutom crncujaše Tabman, sa cigarom u ruci. To je nevjerovatno, neukusno, grubo... Seku Ture je najgoreprošao. On je imao "cast" da taj spomenik otkrije. Bio u posjeti i to mu ukljuce u program.Kad je vidio šta otkriva - ispricao mi je Seku Ture - umalo se nije onesvijestio. A Tabman se,kaže, samo šeretski smije.- On nas je, zapravo, oni njegovi su nas strašno maltretirali - pomenuo je Mica Markovic izRadio Beograda. - Trebalo bi da mu se osvetimo.- Meni ce ti on - kaže Tito - u Parlamentu: "Vaš govor je bio mnogo bolji, jer je bio mnogokraci". Zar samo zb og toga, pomislio sam... Kad bi, Rato, ljudi znali koliko nas je ovoputovanje koštalo, koliko znoja... Ovo mi je bilo najteže od svih dosadašnjih putovanja. SekuTure mi tako u jednom trenutku veli da mi uzvraca vrucinom za onu hladnocu koju je kod naspretrpio.Iznoseci dalje svoje utiske, Tito ce ozbiljnim tonom: "Keita iz Malija mi se jako svidio. Urazgovorima je lijepo izlagao. On zna šta hoce. Samo, suocava se sa velikim teškocama.Zemlja nema izlaz na more. Inace, ima mogucnosti za razvoj; to može da bude bogatazemlja. Ima rijeku Niger koja bi za Mali mogla znaciti što i Nil za Egipat.- Jeste li culi? - upitao je Obren Milicevic, novinar Borbe - kako smo Niger preveli nasrpskohrvatski jezik.

Blazo Mandic


Brod bez stabilnosti: "Galeb"

- Kako?- Crnojevica rijeka.Tito se slatko nasmijao, a onda je na pitanje rate dugonjica gdje je bilo najteže, odgovorio:- Najteže? Svuda je bilo teško. Što se vrucine tice - u Togu i Gvineji. Samo meni vrucina tolikone smeta. Ja sam u Etiopiji, kada je temperatura prelazila pedeseti stepen išao u lov. UMaliju se uopšte nismo znojili. Vrucina je bila velika, ali vlažnost neuporedivo manja. I nikakoda se utoli žed. Ne znam vec ni koliko sam litara tecnosti pio dnevno... Najgore je, kao uLiberiji, kada je uz vrucinu i velika vlaga.Sa pogledom, uz osmijeh, na svoje saradnike, tito ce novinarima:- Neki naši drugovi u Liberiji su odlikovani Ordenom Hrista. Mogu sada da udu u Vatikan kadgod hoce. Kad dobiješ orden za širenje hrišcanstva, to je najbolji dokaz da kod nas nemaprogona crkve.Gvineja je, ipak, bila poseban doživljaj.- U unutrašnjosti te zemlje - rekao je Tito - doceci su bili jako neposredni. Ponese te onamasa, pa zaboraviš na vrucinu. Sa koliko se samo simpatija taj narod odnosi prema našojzemlji, bez obzira što neki rukovodioci...Tito je imao tu još nešto da kaže, ali je stao.- U Kazablanki je bio najbolji prijem - primijetio je Dušan Uremovic.- To ja najbolje znam jer su me ruke zaboljele otpozdravljajuci... Juce je takode (uAleksandriji) bio fantastican docek.- Luka je pružala velicanstvenu sliku - kazao je Žarko Stojanovic.- Jeste. Samo, oni povici i zvuci sirena stvarali su takvu zaglušujucu buku, da ja, sišavši sabroda i stupajuci na egipatsko tle, nisam cuo himnu. Odjednom vidim: Naser stoji mirno. Ondase i ja brzo zaustavim i uspravim.Olakšanje svih što se povratak kuci približio dao je ovom susretu pecat pune opuštenosti inajvece, moglo bi se reci familijarne neposrednosti. Tito ce samo na kraju:- Ceka nas dosta obaveza. Ova godina je i jubilarna - dvije decenije od ustanka; biceproslava, a bice i posjeta...Delegacija bez poželjne harmonije

Ko bude želio da jednog dana, u istorijskojretrospekcijji, objektivno ocjenjuje znacaji domete ovog putovanja, bez površnosti,bez politickih i ideoloških ogranicenja, ililicnih animoziteta, morace da prelistazajednicka saopštenja nakon razgovora usvakoj od ovih zemalja. Godina uoci oveposjete (1960) nazvana je godinom Afrike,jer je u njoj oko dvadeset podrucja podkolonijalnom dominacijom steklosamostalnost. Medu njima i dvije zemljekoje je Tito posjetio (Togo i Mali), a iostale su bile, uz jedan izuzetak, sakratkim stažom nezavisnosti. "Vracamo seiz posjete" - rekao je Tito u Ljubljani -"jednom od najvecih kontinenata svijeta koji se sav budi, koji se umnogome vec probudio ikoji na medunarodnoj vagi i u borbi za mir ima ogroman znacaj." Makar se i moglo tvrditi danekoj od ovih zemalja posjeta nije bila osobito poželjna, ne može se ni poricati da nije bilakorisna. "Pošto je vecina covjecanstva" - rijeci su Titove po povratku u Beograd - "izvanblokova, mi hocemo da ta vecina ne gleda pasivno da joj neko drugi kroji sudbinu vec da i onasama ucestvuje u tome. I što nas bude više - tim cemo biti snažniji, razumije se ne potopovima i atomskim bombama vec kao moralni faktor. A danas moralni faktor u svijetu igra ite kako veliku ulogu."Najkonkretniji uspjeh ovog putovanja iskazao se u tome što su Titovi domacini iz šest odukupno osam posjecenih zemalja došli u Beograd, cetiri mjeseca docnije, na Prvu konferencijuneangažovanih zemalja. Bila je to cetvrtina od ukupnog broja njenih ucesnika. Dvije zemlje(Togo i Liberija) prikljucile su se Pokretu vec na Drugom samitu u Kairu. Istovremeno jeunapredena, a sa nekima od ovih zemalja prakticno tek i uspostavljena bilateralna saradnja,na politickom, a i na ekonomskom planu, u onoj mjeri u kojoj su to objektivne okolnostiomogucavale i obostrani interesi nalagali. Ukratko, bila je to promocija aktivnijeg prisustvaJugoslavije u podrucjima zapadne i sjeverne Afrike.Moje prvo iskustvo na zadatku ove vrste bilo je i najteže. Nikada se više u Titovim inostranimposjetama nije ponovio sticaj toliko nezgodinih okolnosti kao tada: najpre, putovanje školskimbrodom bez potrebne stabilnosti za dugu okeansku plovidbu, i to u vrijeme kada su vode

Blazo Mandic


Džon Kenedi pozdravlja Tita uVašingtonu, oktobra 1963.

Sredozemlja, a pogotovo Atlantika veoma nemirne. Zatim, od ukupno osam posjecenih - petzemalja se nalazi u tropskom podneblju, a bili smo tamo u najgorem pretkišnom, depresivnomperiodu. Dalje - programi posjeta su bili više nego obimni, buduci da se u svaku od ovihdržava, sa izuzetkom Ujedinjene Arapske Republike, išlo prvi put. Uz to - zemlje - domacinisiromašne, pa i uslovi za smještaj cesto više nego skromni. Najzad, i sastav zvanicnedelegacije bio je takav da nije moglo biti poželjne harmonije, cak i da su svi drugi uslovi bilipovoljni. Po povratku, moj zakljucak je bio: doživjelo se - ne ponovilo se. I nije, srecom.Koja god je zemlja stremila nezavisnoj spoljnoj politici, ako je vec nije imala, ili je težilanjenoj punoj afirmaciji, ako je vec takav kurs slijedila - upucivala je poziv Titu da je posjeti.Pozicija koju je Jugoslavija izvojevala i ugled koji je u svijetu imala bili su takvi da senajmanje rizikovalo, dok se od velikih - bilo da su na Zapadu ili na Istoku - s razlogomzaziralo.U toj istini su, nesumnjivo, našle oslonac i, od nas daleke, zemlje koje su vec 1963. ukazalegostoprimstvo šefu jugoslovenske države: Brazil, Cile, Bolivija i Meksiko. Tito je istovremenoimao i pozive Argentine i Urugvaja, zemalja, u to vrijeme slicne spoljnopoliticke orijentacije,ali nije bilo mogucnosti da im se odazove.Jak eho na latinoamerickom kontinentu imale su, mislim, Titove posjete zapadnoj Africi(1961). Sjecam se da je poziv Titu od tadašnjeg brazilskog predsjednika Kvadrosa stigaoupravo u vrijeme dok je, poslije posjeta Gani, Togu i Liberiji, brodom "Galeb" putovao pemaGvineji. A prihvacene posjete latinoamerickim zemljama uticale su, vjerovatno, u znacajnojmjeri i na Vašington da pozove Tita da se na povratku zaustavi u SAD i da mu ukaže najvišedržavnicke pocasti. Tako je ovo putovanje, izuzimajuci boravak Tita u Njujorku (1960)povodom jubilarnog zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija - bilo u stvari prvinjegov iskorak u zapadnu hemisferu. Najzad, Tito je bio prvi šef jdne socijalisticke države kojije otišao u posjetu kontinentu s onu stranu okeana. Mnogo docnije (1976) Tito ce se ponovonaci na tome tlu, cineci posjete Panami, Venecueli i ponovo Meksiku. Ali, drugo putovanjenece imati ni približan znacaj onog prvog.

Prve demonstracije protiv Titove posete

Vašingtonska policija je u službi americkogpredsjednika i pod kontrolom federalnevlade. Da je bilo komotno i bezbrižno -nije! Najveci izazov sa naše strane im jebio što smo koristili kamere i fotoaparate.Mnogi bi u tim trenucima brže-bolje,svojim "parolama" zaklonili lica. U svakomslucaju, nešto do tada nedoživljeno uTitovoj pratnji.Zvanicna vijest o posjeti je glasila da jepredsjednik Sjedinjenih Država DžonKenedi, pozvao predsjednika SFRJ JosipaBroza Tita da dode u Ameriku radi "širokerazmjene gledišta o izvjesnom brojupitanja od interesa za obje zemlje".Pozdravljajuci Tita ispred Bijele kuce,Kenedi je, izmedu ostalog, rekao: "Svijet ukome živimo je pun teškoca i opasnosti.Smatram da je veoma znacajno što i poredmora koja nas razdvajaju i možda razlike upolitickim filozofijama, imamorazumijevanje za osnovne politicke ciljevezemalja u cijelom svijetu, kako bi se opasnost smanila". Izrazio je na kraju nadu da ce kaorezultat posjete, odnosi izmedu naroda dviju zemalja postati još prisniji i da ce "naša odanostprema nacionalnoj nezavisnosti biti ojacana". Saglašavajuci se sa onim što je njegov domacinrekao, Tito je, zahvaljujuci na doceku, naglasio: "Narodi Jugoslavije i Sjedinjenih AmerickihDržava bili su u raznim periodima svoje historije povezani zajednickim težnjama, a narocito zavrijeme dva posljednja svjetska rata, kada su se zajednicki borili za ostvarenje onih idealacovjecanstva koji su 1945. godine formulisani u Povelji Ujedinjenih nacija".Predsjednici su odmah zapoceli razgovore, uz ucešce saradnika: sa jugoslovenske strane,Mijalka Todorovica, Koce Popovica i Veljka Micunovica, a sa americke, Dina Raska i njegovogpomocnika Vilijema Tajlera. Trajali su do vremena predvidenog za rucak, a nastavljeni poslije

Blazo Mandic


Trogodišnji sin Džona Kenedija u narucju JovankeBroz, Vašington, oktobra 1963.

podne. Po završetku prvog dijela, domacin je proveo goste kroz cijelu Bijelu kucu. Na rucakje, pored ucesnika u razgovorima i još nekoliko licnosti iz Titove pratnje, pozvano i višeamerickih zvanicnika. Medu njima su bili sekretari za finansije, za trgovinu, za pitanja rada,zatim nekoliko senatora, medu kojima Vilijem Fulbrajt i Edvard Kenedi, državni podsekretarAverel Hariman, predsjednik Komisije za atomsku energiju Glen Siborg, bivši ambasadori uJugoslaviji - Džordž Alen i Džordž Kenen, i drugi. U zdravici, Kenedi je naglasio da on i njegoviprethodnici, Ajzenhauer i Truman, cijene nezavisnost Jugoslavije, a isto tako i "hrabru borbuvašeg naroda u periodu od dvadeset godina". Tito je izrazio uvjerenje da ce razmjena gledištasa predsjednikom Kenedijem i njegovim saradnicima doprinijeti "razvoju naših dobrih odnosa".Predložio je da se Amerika i druge miroljubive države udruže u zajednickom naporu zaocuvanje mira i da "rade u prilog miroljubivog medunarodnog razvoja i saradnje". Zdravicenisu citane, vec improvizovane, što je pojacalo neposrednost ovog važnog susreta.U razovorima koji su, kako je naglašeno u zajednickom saopštenju, vodeni u prijateljskojatmosferi i koji su se odlikovali iskrenošcu, izvršena je razmjena mišljenja o nizu važnihpitanja aktuelne medunarodne situacije i bilateralnih odnosa. Posebno je naglašen znacaj, tihdana najcešce spominjanog Sporazuma o zabrani nuklearnih eksperimenata, kao pocetnomkoraku u smanjivanju medunarodne zategnutosti. Data je snažna podrška Ujedinjenimnacijama, uz obostrano izražavanje želje da sve zemlje istraju u naporima, cija je svrha da sepoveca efikasnost svjetske organizacije. U dijelu koji se odnosio na bilateralu, Tito je izraziozahvalnost narodu i vladi SAD, na pomoci u poslijeratnim godinama. Dva predsjednika suizrazili nadu da ce odnosi izmedu dviju zemalja, i kada direktna pomoc više nije potrebna,moci - sem politickih - da se razvijaju i na drugim poljima, narocito na polju razvoja normalnespoljne trgovine, ekonomskih kontakata, kao i kulture, nauke i drugih oblasti.U toku ovih razgovora, Kenedi je obavijestio Tita da americka vlada ispituje mogucnost da se,kao pomoc nastradalom Skoplju, sa americkih skladišta u Evropi preda Jugoslaviji 10.000stambenih jedinica. Americka inženjerijska ekipa stigla je u Jugoslaviju i odmah produžila zaSkoplje kako bi se što uspješnije prihvatile isporuke i efikasnije obavila montaža.U kasno popodne, po završetku zvanicnog dijela posjete, jugoslovenski predsjednik se istimhelikopterom vratio u Vilijemzberg. Prije uobicajene konferencije za štampu predsjednikaTita, pred Bijelom kucom, Kenedi se, kako to tamošnji protokol predvida, zvanicno oprostiood svoga gosta. Konferencija je završena, ali helikopter je iz nekakvog razloga desetak minutakasnio. Kenedi je za to docuo i brzo izašao u park sa svoje dvoje djece: šestogodišnjomKerolajn i trogodišnjim Džonom. To je, sada vec privatnom ispracaju, dalo toplu, ljudskunotu. U jednom trenutku mali Džon se našao u narucju Jovanke Broz, sa prsticem u ustima, avažno uozbiljen. Snimatelji, koliko ih se tu još zateklo, pritrcali su da iskoriste šansu.Moja pažnja bila je usredsredena na predsjednika Kenedija. Dopao mi se ovaj njegov gest iopušteno, prirodno držanje: lijeva ruka u džepu od pantalona, u desnoj rucica Kerolajn. Najednu stranu malo nagnut. Dok je služio u mornarici tokom Drugog svjetskog rata, japanskirazarac naletio je na Kenedijev torpedni camac i potopio ga.

Vreme opasne konfrontacije dve supersile

Kenedi se jedva izvukao iz tog udesa, ali saozbiljnim povredama. Desetak godinakasnije, u to vrijeme vec kao senator, bioje prinuden da ode na bolnicko lijecenjezbog oboljenja kicme. Poslije dve teškeoperacije, u postelji je proveo više od polagodine. U novembru 1960, u svojojcetrdeset i trecoj godini, izabran je za - dotada - najmladeg predsjednika,zamjenjujuci u istoriji SAD najstarijegcovjeka na tom položaju, DvajtaAjzenhauera. Cuvenog komandanta izDrugog svjetskog rata, u predsjednickojstolici, ipak, previše vojnika, zamijenio jenaglašeno opredijeljeni demokrata. Samimtim rapidno se mijenja i politicki stil navrhu države. Mladi Kenedi okuplja oko sebeštab vrhunskih intelektualaca i strucnjaka.Inicira program socijalnih reformi iuspostavljanja pravednijeg društvenog

Blazo Mandic


poretka na unutrašnjem planu, i pocetak liberalnije "Kenedijeve ere" u spoljnjoj politici. Ali,suocava se i sa sve žešcim otporima konzervativnih snaga. Neki senatori su napadali politikuadministracije u svim njenim aspektima. Kenedi je, medutim, odlucno slijedio zapoceti kurspopuštanja medunarodne zategnutosti. I njegov poziv Titu da posjeti SAD neki politickianaliticari su ocijenili kao hrabru odluku na tom pravcu.Vrijeme opasne konfrontacije izmedu dvije najvece sile, zbog postavljanja sovjetskih raketnihbaza na Kubi (oktobra 1962) na samo 144 kilometra od SAD, bilo je sigurno i za Kenedija, i tona pocetku njegovog mandata, najvece iskušenje. Tu pred Bijelom kucom toga dana oživjelomi je u sjecanju i Titovo angažovanje u vezi sa tom krizom. Narocito mi je jedan trenutakupecatljivo ostao u pamcenju. Poslije nekog uobicajenog programa u Zagrebu, Tito je kasnoposlije podne krenuo na Brione. Jedino, kratko zaustavljanje bilo je na vidikovcu iznadKvanerskog zaliva. Zašto baš tu - ne znam. Nije se imalo šta vidjeti; bio je vec potpuni mrak.U putu sam dobio posljednju vijest, krajnje alarmantnu. Izgledalo je da svakog casa može daplane nuklearni rat. Licni sekretar Branko Vucinic i ja prišli smo predsjedniku da ga upoznamos tom viješcu. Saslušao je, bez rijeci, zacudujuce miran. Vracajuci se svojim automobilima sapovracenim spokojstvom, nas dvojica smo zakljucili: Nema rata! Ali, cim smo stigli na Brione,zapocela je Titova intenzivna aktivnost: najprije telefonske konsultacije s najbbližimsaradnicima, a potom pripremanje i slanje poruka najodgovornijim državnicima. U dva-trinaredna dana, dok je svijet u zloslutnoj tišini pratio dramaticna dogadanja, uspostavljena ježiva komunikacija na važnim medunarodnim pravcima. Sa Hrušcovom, posebno, Tito je u tovrijeme bio u normalnim kontaktima i relativno dobrim odnosima. Ukratko, u naporima da senade izlaz iz te krize, Titov doprinos nije bio mali, a nije bio ni nepoznat i medunarodninezapažen. Naprotiv. I dok na travnjaku Bijele kuce razmišljam o uocljivoj Kenedijevoj pažnjiprema Titu, zakljucujem licno da je za nju i taj fakt imao nesumnjivog znacaja.Napravio sam nekoliko snimaka i posmatrao Kenedija sasvim izbliza. Iznad malo opuštenihocnih kapaka, izmedu vjeda, bilo je upadljivo nekoliko kratkih, vertikalno usadenih bora.Njegovo lice imalo je zamišljen izraz, u mome videnju - pomalo i tužan. Kao da se u njemuvec nazirao nagovještaj skore kobi...Sutradan, 18. oktobra, Tito je prema programu trebalo da otputuje u Kaliforniju, i to policnom pozivu guvernera Pata Brauna, koji je vec u Titovu cast "sazvao" veliki svecani prijem uSan Francisku sa 1.500 zvanica.. Polijetanje manjeg aviona, sa dijelom pratnje u kome sam jabio, planirano je u ponoc izmedu 17. i 18. oktobra. Motori su vec bili pokrenuti. Culi smo iono uobicajeno: "Vežite se!", sa podacima o letu. Odjednom - rad motora se utišava. Porukaradio vezom da se vratimo u Vilijemzberg. Saznajemo da se posjeta Kaliforniji otkazuje. Pozvanicnom saopštenju - zbog Titovog gripoznog oboljenja.Bilo je to i stvarno tako. Po povratku iz Vašingtona u predsjednikovom glasu se mogla osjetitipromuklost, što lako može da izazove i caša hladne vode. Usput receno, u Americi kao da se ine služi nikakvo pice bez kocke leda. Nekih drugih simptoma u pocetku nije bilo. Ali uvece sejavila temperatura, i porasla dosta visoko, što je vec bilo dovoljno da se ne ulazi u rizik i dase program mijenja. Licno ne bih isklkjucio da je time laknulo i onim ljudima iz našebezbjednosti, koji su u San Francisku u okviru priprema za posjetu odranije boravili.Titov licni ljekar Stipe Radovanovic, Dalmatinac sa Korcule, borac sa iskustvom iz partizanskihdana, uz aspirin i C vitamin, odlucio se i za narodnu terapiju.Privolio je Tita da se nadnese nad veliki lonac vrele vode. Glavu mu je prekrio malo debljimubrusom i zamolio za strpljenje. A Tito ce njemu, dosta mrzovoljno, ali i poslušno: "Pa, timene Stipe lijeciš kao što se radilo prije hiljadu godina". Stipe je ostao uporan. Uglavnom,Tito je vec sutradan popodne krenuo u obilazak istorijskih znamenitosti u Vilijemzbergu.

"Necu da umrem, bilo bi malo prerano"

U blizini rezidencije za sve ovo vrijeme dežurao jeodred "sedme sile". Cim je Tito izašao u vrt,znatiželjnim novinarima i snimateljima obratio serijecima: "Kao što vidite - zdrav sam! Nisam ni imaonamjeru da umrem; bilo bi malo prerano. Osimtoga, ovdje je tako lijepo pa bi to bila prava šteta".I nastavio je da pravi šale. Kada su mu na trgupokazani starinski topovi iz XVIII i XIX vijeka,uzvratio je opaskom: "Bolje bi bilo da su i danastakvi".Na vijest da je Tito lakše obolio, Kenedi mu jeposlao telegram, izražavajuci želju za ozdravljenje

Blazo Mandic


Džon Kenedi sa decom na ispracaju Titaiz Bele kuce

i nudeci svu potrebnu ljekarsku pomoc. Tito mu jezahvalio, izražavajuci žaljenje što je bio prinudenda odustane "od posjete nekim vrlo zanimljivimdijelovima Vaše velike zemlje". Telegram slicnesadržine uputio je i guverneru Braunu... Sve našemisli i aktivnosti brzo su preusmjerene premaNjujorku.Tito ce još dva puta posjetiti Sjedinjene Države;1971, za vrijeme Niksona, i 1978. - u Karterovovrijeme. Oba puta sam takode bio u pratnji.Posjete su proticale mirno, bez icega što bi ih ozbiljnije moglo osjenciti. Bilo je i tada"piketara", ali u manjim grupicama, ponegdje - jedva na vidiku. Ali, samo bi se za prvu mogloreci da je bila istorijska, kao proboj u bolje medudržavno razumijevanje i širu saradnju. A irealizovana je u jedino mogucem trenutku. Mnogo prije, za nju nije bilo uslova. Mjesec danakasnije - tamo vec nije bilo Kenedija. Pao je 22. novembra u Teksasu, kao žrtva reakcije, uatentatu prilikom posjete gradu Dalasu.Dvadesetog oktobra, pomalo šokantan skok avionom iz malog, mirnog Vilijemzberga uvišemilionski, bucni Njujork. To je bio i prelaz iz posjete Sjedinjenim Državama u posjetuUjedinjenim nacijama, sa prestankom, nacelno, brige i odgovornosti Amerike, tj. federalnevlade. Prava prilika za emigrante da pokažu šta znaju i mogu. Bliski susret s njima uVašingtonu ostao je u granicama verbalnog duela. U Njujorku, ispred hotela "Valdorf Astorija",u kome ce se odsjesti, to je vec bilo nešto ozbiljnije. Po dogovoru protokola i Službebezbjednosti, ispred hotela, u momentu predsjednikovog dolaska, trebalo je da bude što više"naših", ne samo iz pratnje, nego i iz jugoslovenske kolonije u Njujorku. Sat ranije, šeckalismo tamo-amo, jedni druge ispod oka zagledali i, uglavnom se prepoznavali. Po sugestijilokalne policije, trebalo je da svako od nas, neposredno pred Titov dolazak, okaci na reversakoa propusnicu, ali naopacke, s tim da se prava stranapokaže samo kad to zatraže njihoviljudi. U povrijedenom ponosu, odbili smo da tako postupimo. Kad je kolona sa predsjednikomi licnostima koje su ga na aerodromu docekale, stigla, i Tito vec bio na ulazu hotela, došlo jedo uzajamnog šaketanja iz sve snage. U tom casu policija je požurila da nas razdvoji i da nas,sa bedževima, što prije utjera unutra. Sve je, ocigledno, sa njene strane bilo izrežirano idozirano. Ne bi se, inace, dogodilo da jedan od tih razbojnika ude u hotel i dopre samo spratniže od predsjednikovog apartmana. Ordonansu Manetu Adžicu, na putu do restorana uprizemlju, nanesene su i tjelesne ozljede.Naš boravak u Njujorku tih dana, u svakom slucaju, bio je neprijatan. Kako da se ne zažali štoje sjedište svjetske organizacije u takvom gradu? U "slobodnoj" Americi nismo mogli da seslobodno krecemo. A ko bi odlucio da izade pojedinacno, bilo službenom obavezom ili svojomvoljom, morao je biti na oprezu. Kako je ko znao i umio - tako se i snalazio. Licnipredsjednikov fotoreporter, simpaticni Miloš Rašeta, tip duhovitog šereta iz naroda, naišao je,približavajuci se hotelu, na grupicu emigranata.- Jugoslav? - prišao mu je jedan od njih.A Rašeta ce, malo pognut, sa šakom iza uva, da tobože bolje cuje, kao iz topa: "Bite šen!"Ovaj je samo odmahnuo rukom.- Nisam lud da kažem: "Pliz!" - pricao nam je docnije Rašeta - pa da me pocnu pripitivati naengleskom.Provokacije emigranata imale su za cilj da posjetu omalovaže i povrijede dostojanstvo šefajugoslovenske države. Ali cini se da je na meti bio podjednako, ako ne i više, i predsjednikzemlje koja im je pružila azil. Incident u "Valdorf Astoriji" i samom Kenediju je, ocigledno,teško pao. Cim je za nj cuo, telefonom je pozvao Tita da se izvini. Publicitet, koji je sve tosenzacionalisticki propratio, bio je kratkotrajan; odjek Titovog govora u Ujedinjenim nacijamaposve ga je potisnuo.Posjeta predsjednika Tita Ujedinjenim nacijama tekla je glatko, po strogom protokolu kojivaži na Ist Riveru. Odavno sam, posredstvom filma, kao i toliki drugi, imao pred ocima sliku

Blazo Mandic


Tito sa liderima nesvrstanih zemalja uUjedinjenim nacijama

cuvenog Menhetna u cijoj silueti dominiraju neboderske gradevine. Ali kada se covjek nadeizmedu njih, pa još i prizemno, jedva da se osjeca nadzemno. Više je pod utiskom da,stiješnjen, nekud propada. Ne mislim da treba zavidjeti ljudima ciji su svakodnevni posao iživot vezani za arhitektonsko-urbani ambijent, kakav je na tom ostrvu, u inace privlacnomkosmopolitskom Njujorku.U podne, 22. oktobra, po dolasku u Ujedinjene nacije, Tita je docekao generalni sekretar UTant. Pozdravljanje izuzetno srdacno, tim više što je poznanstvo odranije postojalo. Ovajburmanski politicar bio je licni savjetnik premijera U Nua, u vrijeme kada je predsjednik bio uposjeti toj zemlji. Tom prilikom, na Univerzitetu u Rangunu, na kome je U Tant završiostudije modernih jezika i istorije, Tito je proglašen za pocasnog doktora. Sa premijerom UNuom ucestvovao je na Prvoj konferenciji neangažovanih zemalja, 1961. u Beogradu. Cijenioje visoko ulogu i doprinos Jugoslavije - i posebno njenog predsjednika - organizaciji na cijemje celu.Titov izlazak za govornicu u Generalnoj skupštini pozdravljen je dugim aplauzom. Sasvimocekivano. Dvije trecine tog auditorijuma, odnosno zemalja koje predstavljaju, bilo je manje-više na liniji politike koju je Tito simbolizovao.

"Ravnoteža straha gubi smisao"

Zapoceo je izražavajuci zadovoljstvo štogovori na tribini organizacije koja jestvorena na teškim iskustvima najvecegrata u istoriji, kao izraz duboke težnjeljudi i naroda da rat i silu zauvijek iskljuceiz medusobnih odnosa. "Posljednjih godina"- nastavio je zatim - "dolazilo je u svijetudo opasnih kriza... Mada njihov rasplet nijeuvek bio najpovoljniji, jer je ostavljaotraga u medunarodnim odnosima, ipak smouspijevali, zahvaljujuci narocitoUjedinjenim nacijama, kao i realistickomgledanju nekih odgovornih državnika velikihsila, da izbjegnemo najtežu opasnost - dasvijet bude uvucen u opštu nuklearnukatastrofu".Govoreci šta bi rat u savremenim uslovimaznacio i cemu vodi trka u naoružanju, osvrnuo se kriticki i na teoriju po kojoj je snaga oružjajedina garancija mira, buduci da ona u krajnjoj liniji implicira rat i razaranje. "Današnjatakozvana ravnoteža straha sve više gubi svoj smisao i opravdanje, jer bi u eventualnomsukobu, zbog razorne snage postojecih oružja, cak i pobjeda, kada bi bila mogucna, imala istei materijalne i društveno-politicke posljedice, kao i totalni poraz." I dalje: "Citav poslijeratnirazvitak i, upravo, period hladnog rata pokazali su da u medudržavnim odnosima - sila,prijetnja ratom, pa i sam rat nisu mogli da trajnije riješe ni jedan jedini medunarodniproblem, vec su, svuda gdje su primjenjivani, uvijek stvarali nove i još teže probleme."Poenta u govoru bila je da se sagleda i prizna realnost našeg doba, i s tim u vezi neophodnostda se izmedu naroda i zemalja sa razlicitim društvenim sistemima uspostave odnosi naprincipima miroljubive koegzistencije. Imajuci stalno na umu i one sa drukcijim mišljenjima,svejedno što nisu u vecini, posebno je istakao da je za pravilno razumijevanje politikekoegzistencije potrebno odvajati politicke i ideološke razlike i suprotnosti koje su postojalevijekovima, od odnosa medu državama i narodima u današnjem svijetu.Ovo pitanje se, inace, cesto nametalo baš u razgovorima koje je imao prilikom tek završeneposjete zemljama Latinske Amerike, ne toliko onim koje je vodio sa šefovima država, vec višeu dijalozima sa predstavnicima pojedinih politickih pokreta i organizacija razlicitihopredjeljenje. Polazeci od toga da je govor u Ujedinjenim nacijama, ipak, najvažnija tacka unjegovoj tekucoj misiji, Tito je, i prije polaska na put, imao skicu ovog istupanja. Slušajucirazlicite sagovornike, provjeravao je svoje teze i stavove, unosio izmjene, brisao i dodavao;rijecju, kao rijetko kad, bilo mu je stalo do preciznosti formulacija."Danas je pocelo da preovladuje shvatanje" - rekao je - "da je ne samo nužno odreci sepolitike i sredstava koji vode ratu, vec da je, isto tako, potrebno odbaciti i hladni rat."Zalažuci se za prevazilaženje postojece podjele svijeta na vojne i politicke grupacije, istakaoje: "Što se nas tice, uvijek smo smatrali da takva podjela svijeta, ma kako se historijski moglaobjasniti, nije neizbježna i vjecita."

Blazo Mandic


Našao je za potrebno da pojasni neke stvari i u vezi sa politikom neangažovanja. "Mi smo iprije isticali da se tu ne radi o nekom pasivnom stavu prema medunarodnim zbivanjima, a jošmanje o pokušaju stvaranja nekog treceg bloka. Ne radi se ni o tome da su neangažovanezemlje prisvojile atribut iskljucivog zaštitnika mira... Neangažovanost se danas kvantitativno ikvalitativno mijenja i pretvara u opšti pokret za mir i pronalaženje miroljubivih ikonstruktivnih puteva za rješavanje raznih problema medu narodima." Ocijenjujuci da jecovjecanstvo na istorijskoj prekretnici i da na putu stvaranja humanijih medunarodnih odnosatreba potisnuti nevjericu i malodušnost i onemoguciti one koji smatraju da je sila iznad svega,Tito je zakljucio: "Covjecanstvo je išlo naprijed zato što su mase i pojedinci gledali naprijed,što se nisu mirili sa svojim tegobama i nesrecama."Dobar dio govora bio je posvecen medunarodnim ekonomskim odnosima, postepenomostvarivanju ravnopravnosti u toj oblasti, kao materijalnoj osnovi koegzistencije: "Mismatramo da postoje opšta medunarodna obaveza i interes da se nerazvijenim zemljama izemljama u razvoju uopšte pomogne da što brže razviju svoje potencijalne materijalnemogucnosti i privredne snage. Prema našem mišljenju i iskustvu, takvo pružanje pomoci netreba da bude usmjereno samo na rješavanje problema ishrane ili na saniranje budžetskih iplatnih teškoca, vec ono mora efikasno da doprinosi privrednom razvitku tih zemalja i jacanjunjihovog ucešca u medunarodnoj ekonomskoj saradnji."Završavajuci govor, vratio se na glavnu ideju, saopštenu vec na pocetku, na aktivnu imiroljubivu koegzistenciju, odnosno zahtjev da se ona kodifikuje u svjetskoj organizaciji.Podsjecajuci da su vec u Povelji Ujedinjenih nacija, medu cijim glavnim osnivacima su bilezemlje sa razlicitim društvenim uredenjima, sadržane osnovne ideje koegzistencije. Titozakljucuje preporukom: "Za dalje unapredenje medunarodnih odnosa i za ucvršcenje mira usvijetu narocito bi bilo znacajno ako bi Ujedinjene nacije - kao najreprezentativniji skupravnopravnih i suverenih zemalja i naroda i kao najistaknutiji forum koji izražava javnomnjenje svijeta - dalje razradile i kodifikovale principe miroljubive koegzistencije."

Preneseno iz dnevnog lista "Danas" Beograd. Izvornik mozete naci na ovoj adresi:www.danas.co.yu/20050719/feljton1.html

This site was last updated 08/12/05

http://www.danas.co.yu/20050719/feljton1.html

http://www.gacko.net/